SVEUČILIŠTE U RIJECI

FAKULTET ZA MENADŽMENT U TURIZMU I UGOSTITELJSTVU, OPATIJA

JAVNO PRIVATNO PARTNERSTVO – OLIMPIJSKE IGRE LONDON 2012.

SEMINARSKI RAD

OPATIJA, 2013.

SVEUČILIŠTE U RIJECI

FAKULTET ZA MENADŽMENT U TURZIMU I UGOSTITELJSTVU,OPATIJA

JAVNO PRIVATNO PARTNERSTVO – OLIMPIJSKE IGRE LONDON 2012.

SEMINARSKI RAD

Kolegij: Ekonomija partnerstva Studenti: Damjan Marton 20684/09

Mentor: prof.dr.sc. Jože Perić Sara Šarić 20694/09

Opatija, Siječanj 2013.

Sadržaj

UVOD....................................................................................................................................................1

1. JAVNO PRIVATNO PARTNERSTVO.........................................................................................2

1.1. Modaliteti udruživanja............................................................................................................2

1.2. Podjela rizika..........................................................................................................................5

1.3. Prednosti javno-privatnog partnerstva....................................................................................6

2. PRIMJER: JAVNO PRIVATNO PARTNERSTVO LONDON 2012............................................8

2.1. Projekt Olimpijske Igre London 2012. - Financiranje.............................................................9

2.2. Projekt London 2012. – dugoročne koristi...........................................................................14

ZAKLJUČA.........................................................................................................................................15

POPIS SLIKA I TABLICA.................................................................................................................16

LITERATURA:....................................................................................................................................17

UVOD

Javno-privatno partnerstvo je partnerstvo koje je uspostavljeno između javnog i privatnog sektora sa svrhom isporuke projekta ili pružanja javne usluge koju tradicionalno osigurava javni sektor. Javno-privatno partnerstvo prepoznaje da svaki sektor ima određene prednosti u obavljanju posebnih zadataka. Omogućavanjem da svaki sektor obavlja ono u čemu je najbolji, javne usluge i infrastruktura se mogu osiguravati na najekonomičniji i najučinkovitiji način. Vodeći računa o prednostima i nedostacima u pružanju javnih usluga, važno je uočiti da je najvažnija uloga javno-privatnog partnerstva da djeluje kao novi model financiranja kapitalnih projekata. Postoji više modela javno-privatnog partnerstva, a njihove varijacije i kombinacije u konkretnom slučaju određuju lokalne vlasti kada odlučuju o određenom infrastrukturnom projektu. BOT model, jedan od poznatijih modela javno-privatnog partnerstva, ugovorni je sporazum putem kojeg građevinska tvrtka poduzima izgradnju infrastrukturnog objekta, uključujući i financiranje, te se brine za njegovo upravljanje i održavanje. Građevinska tvrtka upravlja objektom tijekom unaprijed određenog vremenskog razdoblja, a da bi omogućila povrat ulaganja ima pravo naplaćivati korisnicima tog objekta odgovarajuće davanje, pristojbu, zakupninu ili druge vrste naknada koje ne smiju prijeći iznos koji je predložen u ponudi ili koji je dogovoren, te je postao sastavni dio ugovora o javno-privatnom partnerstvu. Po isteku vremenskog razdoblja utvrđenog ugovorom o koncesiji, građevinska tvrtka prenosi vlasništvo nad objektom državi, javnoj agenciji ili lokalnoj jedinici. U tom slučaju riječ je o situaciji objedinjene ponude i upravljanja, odnosno radi se o ugovornom sporazumu putem kojeg na zahtjev javne vlasti, državne agencije ili lokalne jedinice, snabdjevač opremom i uređajima za infrastrukturni objekt upravlja tim objektom i istovremeno osigurava odgovarajuću obuku pojedincima tijekom procesa prijenosa tehnologije javnoj vlasti, državnoj agenciji ili lokalnoj jedinici. Odabir konkretnog modela javno-privatnog partnerstva ovisi o dužini sudjelovanja privatnog partnera u projektu, vrsti naknade privatnom partneru za sudjelovanje u projektu, sudjelovanju privatnog partnera u ostvarenju profita, te u razini autonomije koju privatni partner ima u određivanju cijene za pruženu javnu uslugu. U javno-privatnom partnerstvu postoji više zainteresiranih strana. To su: javnost (posebno potrošači), građevinske tvrtke, pružatelji usluga, tvrtke koje pružaju usluge održavanja i dobavljači, financijske institucije koje osiguravaju kreditni kapital, investitori i osiguravajuća društva. Od javno-privatnih partnerstava se očekuje da povećaju ponudu infrastrukturnih projekata i drugih javnih usluga, a da pri tome previše ne opterete javne financije države. Priljev privatnog kapitala može ublažiti fiskalna ograničenja za infrastrukturna ulaganja i povećati njihovu djelotvornost. Međutim, javno-privatna partnerstva se moraju koristiti s velikom pažnjom. Ona su, bez svake sumnje, djelotvornija od tradicionalnog načina javnih ulaganja. Javno-privatna partnerstva se mogu iskoristiti kako bi se ulaganje isključilo iz proračuna, kao i potreba za zaduživanjem države. Ipak država i dalje snosi najveći dio rizika i potencijalno se suočava s velikim troškovima koje bi mogli snositi porezni obveznici. „Matrica rizika“ sastoji se od tri različite grupe rizika: rizika izgradnje, rizika raspoloživosti i rizika potražnje. Ako je cilj javno-privatnih partnerstava da pruže kvalitetne, troškovno djelotvorne javne usluge potrošačima i državi, mora postojati

4

odgovarajući prijenos rizika s države na privatni sektor. Kvaliteta javnih usluga mora biti definirana ugovorom, tako da se plaćanje tvrtkama koje pružaju usluge može povezati s učinkom, te da se rizik skupog obnavljanja ugovora može svesti na minimum. Također, moraju postojati ili konkurencija ili propisi koji su utemeljeni na poticajima

5

1. JAVNO PRIVATNO PARTNERSTVO

Javno-privatno partnerstvo (Public-Private Partnership, Offentliche Private Partnerschaft, JPP) podrazumijeva suradnju tijela javne vlasti s privatnim sektorom, bilo na razini središnje bilo lokalne zajednice, s ciljem zadovoljavanja neke javne potrebe. Osnovna karakteristika JPP-a sastoji se u tome da javni i privatni nositelji projekta surađuju i dijele rizik radi ostvarenje zajedničkog interesa. Cilj takve suradnje je u tome da se sredstva i znanje privatnog sektora stave na raspolaganje javnom sektoru i da se time ostvari doprinos privatnog sektora infrastrukturnoj i uslužnoj ponudi javnog sektora. Javna vlast određuje ciljeve zajedničkih projekata vodeći pritom računa o javnom interesu i kvaliteti usluga, a privatni partner zatvara financijsku konstrukciju, projektira i gradi. Svoj interes privatni partner pritom vidi u naplati usluga od korisnika objekata kroz koncesiju ili neki drugi oblik dogovorene naplate. JPP1 obilježava sljedeće:

1. Riječ je o projektnom odnosu dugoročne naravi koji obuhvaća različite oblike suradnje između javnih i privatnih partnera. Privatni partner radi projektnu dokumentaciju, ili je preuzima od javnog partnera ako je već izrađena, gradi, financira, održava i upravlja građevinom u zamjenu za naknadu direktno od korisnika usluge ili od javnog partnera.

2. U financiranju projekta dijelom sudjeluje privatni poduzetnik, a ostatak vrijednosti nadoknađuje javno tijelo iz svojeg proračuna. Relativno dugo trajanje odnosa, (maksimum je do 40 godina) omogućuje povrat uloženih sredstava privatnom poduzetniku.

3. Privatni partner igra važnu ulogu sudjelujući u različitim fazama projekta (projektiranje, građenje, rekonstrukcija i dogradnja, provedba, financiranje), a javni partner se koncentrira na određenje cilja koji leži u javnom interesu, na kvalitetu ponuđene usluge i politiku cijena te preuzima odgovornost za poštovanje tih ciljeva (Marenjak, 2006: 11).

4. Dolazi do podjele rizika između javnog i privatnog partnera odnosno do prijenosa dijela rizika na privatnog partnera. To međutim ne znaci da on u cijelosti snosi rizik projekta. Podjela rizika procjenjuje se od slučaja do slučaja i ovisi o sposobnosti sudionika projekta za procjenu rizika, njegovoj kontroli i upravljanju njime.

1.1. Modaliteti udruživanja

U praksi, participacija privatnog sektora u javnim projektima pojavljuje se najčešće u sljedećim oblicima: temeljem ugovora o operativnom upravljanju projektom, temeljem ugovora o operativnom i financijskom upravljanju, nove investicije i kupnje vlasničkog udjela. Kad je riječ o ugovorima o operativnom upravljanju javnim infrastrukturnim projektom,privatni sektor sklapa ugovor s tvrtkom u vlasništvu javnog sektora temeljem kojeg ostvaruje pravo na upravljanje određenim javnim dobrom, tj. pravo na ostvarivanje koristi iz eksploatacije i obvezu preuzimanja operativnih rizika. Kod ugovora o operativnom i financijskom upravljanju privatni sektor upravlja projektom u vlasništvu javnog sektora, ali i

1 prema Mijatovicu (2007: 35)

6

osigurava financiranje. Nove investicije predstavljaju oblike udruživanja privatnog i javnog sektora na stvaranju nove javne usluge, tj. izgradnje novog projekta u cijelosti. Kod oblika kupnje vlasničkog udjela privatni sektor otkupljuje od javnog dio ili cijeli paket udjela u postojećoj tvrtki u javnom vlasništvu koja upravlja ponudom određenog javnog dobra ili usluge. Svaki od navedenih oblika ima svoje pod oblike udruživanja, a naziv se iskazuje kraticom kojom se ističe temeljni način udruživanja i preuzimanja rizika. Razvojem JPP-a od 1980-ih stalno nastaju novi oblici udruživanja, a neki od njih su prikazani u Tablici.

Tablica 1: Modaliteti udruživanja

Tablica razvrstava skupine ovisno o stupnju uključenosti javnog i privatnog sektora i alokacije rizika. Uobičajena terminologija (i engleske kratice) jasno opisuje koje funkcije pojedini ugovori pokrivaju. U hrvatskoj teoriji i praksi pravni oblici JPP-a dijele se na ugovorni oblik JPP-a, koji obuhvaća dva modela: model operativnog najma i koncesijski model, te statusni (institucionalni) model.

Ugovorni JPP je model JPP-a u kojem se međusobni odnos javnog i privatnog partnera uređuje ugovorom o JPP-u, a to je temeljni ugovor sklopljen između javnog i privatnog partnera ili javnog partnera i društva posebne namjene, kojim se u svrhu provedbe projekta JPP-a uređuju prava i obveze ugovornih strana. Pravni temelj ugovornih modela JPP-a može biti ugovor o javnoj nabavi ili ugovor o koncesiji kada ima bitne značajke JPP-a (npr. da ugovorno razdoblje nije kraće od pet godina ni duže od 40). Jedna od značajki ugovornih modela JPP-a su spomenuta društva posebne namjene (DPN), trgovačka društva koja može osnovati privatni partner u svrhu sklapanja ugovora o JPP-u i/ili provedbe projekta JPP-a (samo mogućnost, ne i obveza). Naime, u pravilu se više pravnih i/ili fizičkih osoba udružuje u izradi ponude za projekt JPP-a radi čega osnivaju DPN unutar kojeg reguliraju svoje suvlasničke odnose, obveze i prava te zadaće u provedbi projekta JPP-a. U takvom slučaju javni partner ugovor o JPP-u može sklopiti s DPN-om, a ne s njegovim osnivačima koji su sudjelovali na natječaju za izbor privatnog partnera. Za DPN vrijede odredbe Zakona o trgovačkim društvima kao i za svako drugo trgovačko društvo, no njegova je posebnost u

7

tome da se osniva isključivo radi provedbe konkretnog ugovora o JPP-u, u pravilu nema drugih djelatnosti i gasi se ili preregistrira za drugu namjenu nakon što se projekt JPP-a završi.

Ako je riječ o JPP-u zasnovanom na modelu operativnog najma (PFI, Private Finance Iniciative – Mijatovic, 2007: 47), privatni partner može izgraditi građevinu u svom vlasništvu slijedeći zahtjeve javnog partnera. Cilj takve gradnje je zadovoljavanje neke javne svrhe, a javni partner pritom plaća najam te građevine, uključujući i usluge koje daje privatni partner. Najam se smatra operativnim pod uvjetom da privatni partner u skladu s ugovorom o JPP-u obvezno snosi rizik građenja građevine i najmanje još jedan od predviđenih dvaju rizika – rizik raspoloživosti izgrađenog kapaciteta (da građevina u svakom trenutku zadovoljava ugovorenu razinu usluga, da je raspoloživa za korištenje od strane javnog partnera odnosno korisnika koje odredi javni partner) i/ili rizik varijacije u potražnji (logično je da bude rizik javnog partnera, jer ako je on pogrešno procijenio trenutačnu ili buduću potrebu npr. za školom ili bolnicom, privatni partner za to ne može biti odgovoran). Naknada privatnom partneru nema oblik pristojbe plaćene od korisnika za radove ili uslugu, već se redovito plaćanje izvodi od javnog partnera. Ova plaćanja mogu biti fiksna, ali se također mogu izračunavati na varijabilni način, na osnovi npr. raspoloživosti građevina ili isporučenih usluga na osnovi strogo određenih standarda (Marenjak, 2006a: 63).

Koncesijski model (Build–Operate-Transfer, BOT) način je ugovaranja izgradnje infrastrukturnih projekata tako da organizatori projekta, tj. ulagači, preuzimaju rizik pripreme, projektiranja, izgradnje i eksploatacije projekta za odre%eno razdoblje, a nakon isteka prava eksploatacije objekt se vraća u vlasništvo javnog sektora. Taj se oblik pokazao pogodnim zato što javni sektor ne preuzima inicijalne rizike projektiranja, izgradnje i uhodavanja projekta u stadiju eksploatacije, a nakon dospijeća koncesijskog razdoblja objekt se vraća u vlasništvo javnom sektoru te ga ovaj može nastaviti samostalno eksploatirati. Neizravne koristi javnog sektora, osim osiguranja ponude javne lokalne infrastrukture, očituju se i u tome da se u postupku izgradnje u najvećoj mogućoj mjeri koriste lokalni resursi (lokalna radna snaga, lokalne građevinske tvrtke, domaci proizvodi i sirovine) (Juričić, 2006: 64). Statusni JPP model je JPP-a koji se temelji na članskom odnosu javnog i privatnog partnera u zajedničkom trgovačkom društvu koje je nositelj provedbe projekta JPP-a, pri čemu se taj odnos može zasnovati na osnivačkim ulozima u novoosnovanom trgovačkom društvu ili na otkupu vlasničkog udjela u postojećem trgovačkom društvu. ZJPP propisuje obvezu provedbe postupka odobravanja projekta JPP-a koji je temelj statusnog modela. Jedina razlika je u tome što javni i privatni partner prije zasnivanja statusnog modela JPP-a sklapaju ugovor o ortaštvu kojem je cilj uspostava zajedničkoga trgovačkog društva u svrhu provedbe projekta JPP-a, a nakon toga temelj partnerstva javnog i privatnog partnera čini njihovo članstvo u tom zajedničkom društvu, a ne više ugovor o ortaštvu. Obavljanje komunalnih djelatnosti na temelju ugovora o koncesiji omogućuje jedinicama lokalne samouprave angažiranje privatnih sredstava u njihovu obavljanju odnosno izgradnji objekata i ure#aja komunalne infrastrukture (Sarvan, 2006: 86). Davanjem koncesije jedinica lokalne samouprave nije u obvezi angažiranja vlastitih sredstava, pa joj je financijski povoljnije obavljati djelatnost.

Design Build (DB) znaci da privatni sektor osmišljava i gradi infrastrukturu sukladno specifikacijama javnog sektora, najčešće za fiksnu cijenu, pa je troškovni rizik uglavnom prenesen na privatni sektor (cesto se smatra da DB projekti nisu dio spektra javno-privatnih partnerstava). Kod modela Operation & Maintenance (O&M) privatni poduzetnik temeljem ugovora, pod određenim uvjetima upravlja javnom imovinom koja ostaje u vlasništvu države. Kod Design-Build-Finance-Operate (DBFO) varijante privatni sektor osmišljava, financira i

8

gradi javno dobro, uzima ga u dugoročni najam te njime upravlja, a nakon isteka najma predaje ga javnom sektoru. Build-Own-Operate (BOO) je model kod kojeg privatni sektor financira, gradi i upravlja dobrom u svom vlasništvu. Ograničenja javnog sektora proizlaze iz temeljnog ugovora i provode se kroz permanentno reguliranje od strane javnih vlasti.

Build-Own-Operate-Transfer (BOOT) je takva varijanta JPP kod koje privatni poduzetnik dobiva franšizu za financiranje, dizajn, izradu i upravljanje dobrom (kao i pravo da naplaćuje korištenje) tijekom određenog razdoblja, nakon kojeg se vlasništvo nad dobrom predaje javnom sektoru.

Buy-Build-Operate (BBO) varijanta omogućuje transfer javne imovine privatnom ili mješovitom entitetu najčešće temeljem ugovora prema kojem ce se dobro unaprijediti i njime upravljati od strane privatnog poduzetnika tijekom određenog razdoblja. Operation License je model kod kojeg privatni operater dobiva dozvolu ili pravo da pruža javnu uslugu, najčešće u određenom razdoblju. Taj model cesto se koristi kod IT projekata. Finance Only je model kod kojeg privatni sektor, obično financijska tvrtka, neposredno financira projekt ili se koristi različitim mehanizmima, poput dugoročnog zakupa ili izdavanja obveznica.

1.2. Podjela rizika

Jedno od bitnih obilježja JPP-a i tehnike projektnog financiranja jest da pri udruživanju svaki sektor preuzima one rizike kojima najbolje upravlja. Priprema projekta značajnim se dijelom odnosi na identifikaciju i analizu rizika kojima je pojedini projekt izvrgnut. Osnovno polazište pri podjeli rizika mora biti da ce se na privatni sektor prebaciti samo oni rizici kojima on može bolje upravljati. Rezultat toga mora biti obračunata niža cijena rizika od cijene istog rizika ako projekt ostvaruje javni sektor. To znaci da prebacivanje rizika mora biti troškovno učinkovito i rezultirati nižim ukupnim troškovima, a ne zbog samog prebacivanja. Rizici se mogu razvrstati na različite načine prema svojim osobinama, a ovisno o vrsti projekata moguće je identificirati nove vrste. Glavne kategorije rizika su ove:

1. Rizici lokacije (položaja) – rizici povezani s vlasništvom, pristupom, prikladnosti položaja (uključujući položajne uvjete zemljišta, okruženje, vrstu vlasništva, nasljedstvo i planske uvjete). Dodjela rizika općenito ce ovisiti o vlasništvu mjesta, procesu izbora i o pristupu relevantnih stranaka informacijama.

2. Rizik projektiranja, izgradnje i dodjele vođenja posla (operative) – rizici da projektiranje i izgradnja infrastrukture ne postignu ciljeve, da dođe do kašnjenja (zbog nestručnosti, vremenskih prilika, obustave rada i slično) ili da troškovi projektiranja i izgradnje ne prije"u planirane troškove. Najveći broj tih rizika dodjeljuje se privatnom sektoru pomoću mehanizama kao što su specifikacija proizvoda i način da se plaćaju završni radovi.

3. Rizik operative i održavanja – pod tim se razumiju rizici da operativa (vođenje posla) i održavanje infrastrukture koštaju više ili da su poslovi teži od planiranih (primjerice zbog problema s inputima, izgradnjom, stručnim znanjem ili s načinom korištenja). I ovdje se većina tih rizika dodjeljuje privatnom sektoru kroz instrumente specifikacije proizvoda i način plaćanja izvršenih radova.

9

4. Financijski rizici – rizik od povećanja kamatnih stopa, inflacije i poreza. Rizike vezane za financiranje i poreze obično snosi privatni sektor, uz sugestiju da se rizik od inflacije za dugoročne projekte snosi zajednički.

5. Rizici vezani za interes/sponzorstvo – pod tim se razumiju rizici koji imaju veze s tržištem, konkurencijom i načinom korištenja infrastrukturom. Tko ce snositi te rizike, ovisit ce o određenoj opciji isporuke projekta JPP (npr. privatni sektor kod BOOT, a javni sektor kod DBFO).

6. Rizici zbog više sile – rizici zbog velikih vremenskih neprilika ili drugih događaja koji uzrokuju materijalni gubitak ili štetu imovini ili na drugi način sprečavaju izvršavanje posla. Ti se rizici uglavnom snose zajednički jer su izvan kontrole obiju stranaka.

7. Rizici vezani za zakonodavstvo – ova kategorija obuhvaća rizike od promjene zakona što uzrokuje porast troškova izgradnje i operative projekta JPP ili sprečavanje izvršavanja projekta. Ti se rizici cesto snose zajednički.

1.3. Prednosti javno-privatnog partnerstva

Vlade su pod stalnim pritiskom da unaprijede pružanje javnih usluga, pri čemu raspolažu ograničenim sredstvima. U nekim državama kao što su na primjer, Mađarska ili Srbija, u kojima su javne institucije, zbog zakonskih i administrativnih ograničenja, bile manje sposobne da odgovore na potrebe od privatnih subjekata, državne vlasti su se nadale da će akteri iz privatnog ili nevladinog sektora biti sposobni da pruže više i kvalitetnije.

Takve novosti su neophodne tijekom perioda fiskalnih restrikcija, kada je pritisak na javni sektor da smanji broj zaposlenih i ukupne troškove izuzetno snažan. Kod nekih oblika JPP zaposleni u javnom sektoru se zapošljavaju kod privatnog partnera ili koncesionara, čime se smanjuje broj zaposlenih u javnom sektoru.

Pored smanjenja troškova rada, javno-privatna partnerstva teže da privuku dodatne resurse u javni sektor. Troškovi jednokratnih investicija mogu se rasporediti na duži period, što se bolje uklapa u pravila o generiranju prihoda javnog sektora. U desetljećima koja su prethodila aktualnoj ekonomskoj krizi, privatni sektor je mogao jednostavno pozajmljivati sredstva za ovakve dugoročne projekte, koji stvaraju stabilan dotok prihoda. JPP pomaže javnim poduzećima da poštuju ograničenja koja se odnose na javni dug. To je posebno važno u državama članicama Europske unije s obzirom na to da jedan od kriterija iz Maschtrihta propisuje da javni dug ne smije premašiti 60% BDP-a.

U sektoru komunalnih usluga poboljšanje javnih usluga tražilo se preko transfera tehnologije. Posebno tijekom prvih godina tranzicije, strane kompanije su imale bolji pristup modernoj opremi i tehnikama upravljanja. U usporedbi s amortizacijskom imovinom i zastarjelom tehnologijom kojom su raspolagale javne institucije, ove kompanije su mogle brzo i primjetno poboljšati kvalitetu usluga (u upravljanju čvrstim otpadom u općinama, sektoru vode itd.).

10

Očekuje se i da će JPP poboljšati ekonomičnost. Naime, postojanje ugovornih obaveza znači da su projekti završeni na vrijeme i da njihovi troškovi rijetko rastu tijekom realizacije. Ova očekivanja nisu se uvijek ostvarivala, ali financijski pažljivo kontroliran PFI program (Private finance initiative; hrv.- incijativa privatnog financiranja) u Velikoj Britaniji potvrdio je prednosti JPP.

Problem kod financijske procjene JPP je u tome što se zacrtani ciljevi, kada je u pitanju uspješnost pružanja usluga, modificiraju tijekom trajanja ugovora o JPP, tako da je promjene u ekonomičnosti teško uočiti. Metode koje se primjenjuju za obračun troškova projekta mogu biti takve da idu u prilog privatnog sektora. Niži troškovi kod JPP dovode se u pitanje neke podatke – profitna stopa u privatnom sektoru za građevinske radove obično iznosi 1–2 %, dok je profitna stopa u JPP projektima mnogo veća.

Razne oblike JPP često potiču međunarodne financijske institucije, europske banke (EBRD, EIB), kao i Svjetska banka, koja ih aktivno potiče putem svog Savjetodavnog mehanizma za javno-privatnu infrastrukturu (Public-Private Infrastructure Advisory Facility – PPIAF). Pogodnost za kreditiranje ovih suvremenih oblika financiranja javnih investicijskih projekata lakše se osigurava ukoliko su u pripremu uključene velike, međunarodne kompanije za pružanje komunalnih usluga. Bilo je i nekih izuzetaka nedavno, kada je podrška za uspostavljanje institucionalnih uvjeta za učešće privatnog sektora prethodila stvarnom financiranju od strane međunarodnih financijskih institucija.

11

2. PRIMJER: JAVNO PRIVATNO PARTNERSTVO LONDON 2012

Teško je uopće zamisliti događaj koji bi s obzirom na opseg i složenost i približno konkurirao Olimpijskim igrama. Olimpijada okuplja u jednom gradu 10.000 sportaša, desetke tisuća predstavnika medija, i na desetke tisuća gledatelja iz više od 200 zemalja za dva tjedna. Održana svake druge godine (naizmjenično zimske i ljetne igre), svaka Olimpijada zahtjeva preko desetljeće planiranja i zahtijeva sudjelovanje više stotina tisuća ljudi, uključujući i gradonačelnika, predsjednika i premijera, predano domaće i međunarodno osoblje i vojske volontera. One plasiraju vrhunske sportaše iz cijelog svijeta u dramatično natjecanje – biti ''brži, bolji, jači'' od drugog sportaša. Simboliziraju jedinstvo i prijateljstvo, cijeli svijet se okuplja da bi sudjelovao u igrama, igrajući po istim pravilima i u čast olimpijskog duha izvrsnosti i poštene igre.

Danas, Olimpijske igre predstavljaju veličanstven događaj velikih razmjera, koji za sobom vuku i velike troškove. Organizirati i realizirati događaj ove veličine zahtjeva uključivanje svih raspoloživih resursa i bilo bi nemoguće bez bliskog i trajnog partnerstva između javnog i privatnog sektora. Moderne igre započele su 1896, a njihov uspjeh - i kod neuspjeha - pruža vrijedne lekcije o tome što se može postići kada javni i privatni interesi rade zajedno. Doista, Olimpijske igre predstavljaju najstariji oblik javno-privatnog partnerstva.

Organizacija modernih Olimpijskih igara zahtijeva javno-privatno partnerstvo u mjeri u kojoj to malo koji drugi projekt zahtjeva. Igre su jednostavno pre opsežne u svakoj dimenziji - tehnološkoj, organizacijskoj, upravljanju projektima, medijima, i merchandising-u – da bi ih preuzeo samo javni sektor ili samo privatni. Suradnja je neophodna. Samo javni sektor ima financijska sredstva za financiranje projekta infrastrukture dok sa druge strane samo privatni sektor ima organizacijske i poduzetničke sposobnosti kako bi se projekt realizirao u zadanom roku.

U nastavku ćemo detaljno opisati financiranje posljednjih, spektakularnih Olimpijskih igara u Londonu 2012 te osim toga kako su zahvaljujući uspješnoj suradnji javnog i privatnog sektora one donijele bogato nasljeđe stanovnicama Velike Britanije.

12

2.1. Projekt Olimpijske Igre London 2012. - Financiranje

Projekt Olimpijske Igre London 2012 omogućila je suradnja dvaju sektora – javnog i privatnog. U nastavku ćemo navesti sudionike u financiranju, kako iz jednog tako iz drugog sektora te navesti neke brojke kako bismo bolje predočili koja su ulaganja došla iz kojeg izvora.

Slika 1: Otvaranje Olimpijskih Igara

Olimpijske Igre London 2012 su financirane od strane brojnih resursa: Privatna tvrtka London Organising Committee of the Olympic Games and Paralympic Games Limites (skraćeno LOCOG) predstavlja privatni sektor financiranja sa budžetom preko 2 bilijuna funti te je odgovoran za planiranje, financiranje, pripremu, organizaciju i samo izvođenje Olimpijskih Igara. LOCOG je financiran od strane IOC-a (International Olympic Comittee) tj. Međunarodnog olimpijskog odbora2, prodanih karata, te domaćeg i stranog sponzorskog programa.

2 Međunarodni olimpijski odbor (kratica MOO, ili na engleskom IOC od International Olympic Commitee, francuski: Comité International Olympique, CIO) je međunarodna sportska organizacija sa sjedištem u Švicarskoj, u gradu Lausannei. Osnovana je 23. lipnja 1894. na kongresu u Parizu, pod idejnim vodstvom baruna Pierrea de Coubertina. Njegova je ideja bila oživjeti oblik natjecanja poznat u staroj Grčkoj po modelu sportskog međunarodnog natjecanja najvišeg ranga. Na istom je kongresu odlučeno da će domaćin I. Olimpijskih igara biti Atena, te je za godinu održavanja odabrana 1896.

13

Ovo su neki od stranih sponzora:

Slika 2: Strani sponzori

Ovo su neki od domaćih sponzora:

Slika 3: Domaći sponzori

Od strane LOCOG-a do otvorenja Olimpijskih igara angažirana je radna snaga od oko 200.000 ljudi od kojih je 70.000 volontera. LOCOG ne da je sudjelovao u organizaciji samih igara, već je također zaslužan i za niz popratnih ceremonija - za otvaranje i zatvaranje ceremonije oba Olimpijskih i Paraolimpijskih igara, za Olimpijske i Paraolimpijske Torch Reley-e, za Inspire program i London 2012 Maskote, te za London 2012 Festival - finale za tzv. ''Kulturnu Olimpijadu''.

Olympic Delivery Authoritiy (ODA) predstavlja javni sektor financiranja, financiran od strane Odjela za kulturu, medije i sport, Greater London Authority-a (GLA ili Uprava šireg Londona) i Olypmic Lottery Distributor-a (Olimpijski loto distributer) koji su doprinijeli realizaciji Olimpijskih Igara iznosom od 9 bilijuna funti. ODA je bila zadužena za razvoj i izgradnju nove infrastrukture te objekata u kojima su se održavale Igre, kao i njihovo korištenje nakon olimpijade. Nacionalni Loto fondovi (National Lottery funds) (2,2 bilijuna funti od njih) su također financirali izgradnju objekata potrebnih za odvijanje OI. Vlada Velike Britanije je uključena preko Odjela za kulturu, medije i sport, koji upravlja središnjim državnim proračunom Olimpijskih Igara i širih troškova obnove. GLA (Greater London Authority) učestvuje u financiranju ODA-e sa 925 milijuna funti za obnovu te izgradnju Londonske infrastrukture kako za vrijeme igara tako i u budućnosti.

14

Dva (točnije 2.2) bilijuna Nacionalnog loto fonda uložena su u izgradnju objekata za ugošćavanje Olimpijskih igara pritom stvarajući ostavštinu svim stanovnicima Istočnog Londona ali i široj britanskoj populaciji. Nacional Lottery će imati naravno novčani udio od prodaje tih objekata u budućnosti. Osim financiranja izgradnje infrastrukture od strane Nacionalnog loto fonda, Olimpijski loto distributer svoja je novčana sredstva namjenio posebno za Paraolimpijske igre, i to 66 milijuna funti. Odjel za kulturu, medije i sport je odgovoran za vođenje centralnih Vladinih ulaganja u Olimpijske igre i šire troškove obnove.

Tablica 2: Subjekti financiranja javnog(ODA) i privatnog sektora(LOCOG)

15

Tablica 3. Objekti financiranja – izvori i iznosi

16

Tablica 3. Objekti financiranja – izvori i iznosi (nastavak)

U gore navedenim tablicama mogli smo vidjeti detaljan tijek novca za financiranje Olimpijskih Igara. U Tablici 2 navedeni su svi subjekti koji su finacirali kako privatni tako i javni sektor te u kojim iznosima. Sa druge strane, u Tablici 3 mogli smo vidjeti gdje je taj novac uložen, i u koji je dio koji sektor ulagao. Neki od ključnih iznosa su:

- 1,822 bilijuna funti na pripremu Olimpijskog parka što uključuje izgradnju lokalne infrastrukture, cesta te električnih vodova (Financirala ODA)

- 1,106 bilijuna funti na izgradnju objekata za održavanje Olimpijskih igara – najskuplji je Olimpijski stadion (428 mil.funti) a najjeftinija košarkaška arena (4 mil.funti)

- 533 mil.funti za usluge osiguranja i policije.

17

2.2. Projekt London 2012. – dugoročne koristi

Mogu li dva tjedna sportskih događaja, opravdati sve te troškove? Te investicije nisu samo namijenjene da Olimpijske igre budu uspješne, nego da se obnove dijelovi grada domaćina Londona. Mega-događaji poput Olimpijskih igara imaju dugoročni utjecaj na gradove domaćina. Osim prestiža povezanog s domaćinom Olimpijskih igara, izgradnju potrebne infrastrukture za doslovno cijeli svijet tijekom dva tjedna igara nudi gradu domaćinu legitiman izgovor i katalizator za transformaciju dijelova grada. Kako bi se osiguralo da London profitira iz ostavštine na Olimpijskim igrama, London Business Alliance osnovala je London Legacy 2020, da kroz razne projekte s naglaskom na mlade, sport i kulturu, osigura da 2012 Olimpijske igre čini dobro.

Olimpijada je počela transformirati prethodno zanemarene dijelove istočnog Londona. Grand Olympic Park je preimenovan u park Kraljice Elizabete. Olimpijski park će poslužiti kao nova atrakcija i kao mogućnost zarade. Olimpijsko i Paraolimpijsko selo će postati sastavni dio grada i trebao bi biti pretvoren u tisuće novih domova za prodaju i najam, pola od njih je pristupačne cijene. Selo, koji je poznato kao East Village, također će biti opremljeno sa novim obrazovnom kampusom i centrom zdravstva. London će doista napraviti cijelu novu zajednicu. Jasno, London 2012 nije usamljen u integriranju priprema za igre i urbanističke obnove planova. Uzmite, na primjer, 1992 Olimpijadu u Barceloni koja se smatra jednim od najuspješnijih Olimpijskim igrama u smislu trajne ostavština za grad. Olimpijada 1992 je donijela Barcelona novu prometnu infrastrukturu i oživljavanje. 2008 na Olimpijskim igrama napravljen je u Pekingu super brzi vlak koji povezuje Peking i Tianjin, nove dopune gradskog sustava podzemne željeznice, kao i niz modernih sportskih objekata, uključujući impresivan stadion.

Doista, javno-privatna partnerstva u Londonu 2012 su samo jedan primjer kako Vlada i privatni sektor mogu iskoristiti resurse i zajedno se odhrvati problemima kojima se gradovi i zemlje suočavaju danas. Strateška partnerstva nastaju oko konkretnih događaja, kao što su Olimpijske igre, i rješavaju goruća pitanja, kao što su klimatske promjene i gospodarski razvoj .Olimpijada omogućava da se usredotoče na neke od tih kritičnih pitanja.

Utjecaj Olimpijskih igara u Londonu će se osjetiti još dugo. Duh suradnje na Olimpijadi pokazao se iznimno uspješnim . Lokalno stanovništvo će poboljšati svoje uvijete života. Ulozi su visoki na svakoj razini za Olimpijske igre. Naglasak za dugoročnu korist zajednice od Olimpijskih igara je na tome kako ogromni događaji mogu potaknuti društvene i ekonomske koristi za godine koje dolaze.

18

ZAKLJUČAK

19

POPIS SLIKA I TABLICA

Slika 1: Otvaranje Olimpijskih Igara

Slika 2: Strani Sponzori

Slika 3: Domaći Sponzori

Tablica 1: Modaliteti udruživanja

Tablica 2: Subjekti financiranja javnog(ODA) i privatnog sektora(LOCOG)

Tablica 3: Objekti financiranja – izvori i iznosi

20

LITERATURA:

1.http://www.iju.hr/HJU/HJU/preuzimanje_files/2010-4%2006%20Persoli.pdf 2.http://www.london2012.com/ 3.http://www.strategy-business.com/article/07105?gko=83cc1 4.A. M. Persoli: Javno-privatno partnerstvo u funkciji zadovoljavanja javnih potreba,

HRVATSKA JAVNA UPRAVA, god. 10. (2010.), br. 4., str. 1019–10445.D. JURIČIĆ: Ekonomija javno-privatnog partnerstva, EKONOMSKI PREGLED, 59 (7-8)

452-468 (2008)

21