1

2

Prie jesenjeg lia

Emir S. Nii

Recenzija : Sanijela Matkovi Lektura: Amela Mehmedovi Fotografije: Emir, Andrea Tuzla 2013.

www.emirnisic.de.tl

emirnisic@mail.com

3

Predgovor

esto u knjizi preskoimo predgovor, tako da nije grijeh preskoiti ni ovaj.

Jesenje lie sada je mokro od kie koja pada nekoliko dana, esto mi te kapi na liu izgledaju kao malene suze, suze svih onih koji ne osjete ljubav, a onda se jesen zbog njih isplae kiama.U svakom jesenjem listu po jedna je pria, i gledajui u svaki list ja u njemu prepoznam nekoga. Koliko je jesenjeg lia toliko je i pria, a sve one koje ostanu neispriane natovari proljee na nebeske vagone, oblake, pa ih oblaci prevezu u neki drugi univerzum. Ja sam napisao puno pria, ali za ovu moju zbirku odabrao sam neke koje sam pisao prije sedam godina i jo neke koje nam napisao skorih dana.

Ova zbirka mi je vana jer se tek sad mogu nazivati piscem, ranije sam bio samo pjesnik, a dvije strune knjige koje sam napisao nisu mi mogle dati to eljeno zvanje. Skupio sam ovdje dvadesetak pria, u kojima ete nadam se uivati, u nekoj od njih pronai sebe ili nekoga dragog. Ne bih vam znao rei, zato sam ovoliko dugo ekao da objavim svoju prvu zbirku pripovjedaka iako sam pria imao uvijek, a njih su mi najee poklanjale pozlaene jeseni. Poto pratim moderne tokove, i poto vjerujem da su elektronske knjige budunost, ja opet odluih napraviti jednu takvu koju vam dajem na poklon. Vjerujem da e i mnogobrojna omladina koju rijetko sreem u knjinici proitati ovu knjigu jer e ona biti dostupna na svim elektronskim ureajima s kojima se oni drue. Lagano se mijenja svijet. Ja sam uivao spremajui ovu knjigu, samo zbog vas koji e je cijelu proitati, i koji e moj trud nagraditi svojim zadovoljstvom. Ljudi o kojima sam pisao ovdje meni su posebno dragi, a primijetit ete da ja i na neke graevine gledam kao na neto ivo, sa njih uvijek volim skinuti mahovinu i zagledati se u pukotine i izblijedjele boje.

Ovdje sam pisao o tome kako i smrt moe biti lana, stvarna, o ljudskim nevoljama, o tunim ljubavima, o aju protiv tuge, o udesnim orasima, o starom mlinu, o dobrim vilama...Nadam se da e moje prie neko lijepo itati svojoj djeci, prije spavanja, ili u prvi sumrak pored vatre, ili da e neku od njih itati momak djevojci, ili djevojka momku, iskreno bih volio da moje prie ili barem neka od njih zblie ljude. Bit e mi drago ako vas neka od ovih pria lijepo nasmije, jer osmijeh je blagodat u koju se

4

esto neko i zaljubi. Najvea radost bit e mi ako neko itajui moje prie odlui napisati svoju priu. Prie i treba da se zapisuju, da ostaju nekim novim generacijama. Od svakog zaborava prie znaju spasiti likove, pojave, zgrade, uspomene i samoga pisca. Koliko god se mijenjao svijet, nai ivoti, sve nae prie ostat e zapisane na jesenjem liu. Onaj ko ih bude znao proitati, doznat e tako sve tajne koje su skrivene u nama. Ljudi neprestano ive svoje prie, u selima na breuljcima, na ravnim njivama, na kamenitim otocima, u sivim soliterima, na beskrajnim drumovima. Ako vas pokriju jesenje magle, ove prie e vam dobro doi.

Ako vas natopi jesenja kia tugom, pronaite lijek za to u ovoj knjizi. Prie jesenjeg lia uvijek e prijateljski doekati vae oi koje e ih itati. Prie i postoje da bi se itale i priale. Moda se neka od mojih pria useli ba u vae srce, kao to su se u moje uselile neke prie koje sam proitao jedne jeseni dok je kia u mom oluku svirala melodiju kojom je uspavljivala cio svijet oko mene, jedino su moje oi ostajale budne itajui nizove od rijei, dok ih je srce upijalo, a mozak pamtio, i gdje god da odem ja ih se sjeam. Hvala svima onima koji ovu moju knjigu podijele putem internetskih drutvenih mrea i na taj nain ih poklonite vama dragim prijateljima.

Moja zamisao i jeste da ova knjiga tako putuje internetom kao jesenji list kojeg nosi vjetar. Svaki jesenji listi moe se pokloniti nekom dragom, neka i ova knjiga bude poklon vama dragim osobama, sve to trebate uiniti je proslijediti im link na kome je pronaete. Vi sad zategnite vaa jedra i uplovite u ovu malu knjigu u kojoj vam elim mirnu i ugodnu italaku plovidbu.

Emir Nii

5

Recenzija

Godinja doba na svome proputovanju, nanijela su JESEN. Bogatiju za jo jednu knjigu koja upravo o njoj pjeva.

Autor Emir Nii iza sebe ima dvije elektronske knjige. Prva knjiga Domavija govori o prolosti Srebrenice u antiko doba, dok knjiga Sutiska i Bobovac govori o prolosti Kraljeve Sutjeske i Bobovca od srednjeg vijeka.

U treoj elektronskoj knjizi, pisac se ne moe osloboditi svoje profesionalne deformacije. Tako u svojim priama, vrsnou pravnika odvaguje stvarnost, mjerei je iskustvom srca. Kao vjerni podstanar vlastitog svijeta u kojem; rijeke mijenjaju korita, labudovi jezera, u kojem ak i boje ponekad izblijede zbog hladnoe hotelskih soba. U tom i takvom svijetu, pisac nalazi razlog novim svitanjima! Zahvaljujui suncu to se unato svim nedaama ne odrie svoga sjaja. Taj razlog, je jedini zakon kozmosa LJUBAV! Tako ljubav traga za ajom protiv tuge, odrasta u razvojnim stadijima djeaka, pjeva o Andreinim proputovanjima, pokree Vjetrenjae. A u vjetru obojenom bojama jeseni, zaustavlja se na Zorkinom prozoru koji je trajno otvoren iekivanjem. Njene su se oi stopile s morem,a njeno srce je postalo feral... Na svojevrstan nain ovo je knjiga o Zorki, o eni koja je doivjela jesen, obukla se u njene boje dozrijevajui u iekivanju ljubavi. Njena ljubav tvra od svake stijene na otoku iovu posluila je autoru kao svjetionik. Pomogavi mu da u moru neloginosti (koje se prteu kroz prie) pronae jedinu loginost postojanja. A to je ljubav; prema sebi, drugome, strancu, prostoru, vremenu.

Preporuam ovu elektronsku knjigu, za svakog itatelja i sva godinja doba. Sigurna kako e iitavajui je, svatko prepoznati, moda ak i pronai svoj svijet.

Sanijela Matkovi

6

U znak zahvalnosti mome idolu, koji je odavno jo u meni probudio elju da piem pripovijetke i knjige uope, kao prvu priu u svojoj prvoj zbirci proze stavit u pismo koje sam mu napisao jedne noi, ba kako je on neko pisao jednom mrtvom piscu. Zaista ne znam, da li mladi pisci jo uvijek piu pisma mrtvim piscima, i da li to granii sa nekom ludou? Meni je to sasvim svejedno. Mi smo se utajui ba fino ispriali.

Dragi moj Branko,

No je jedna od onih u kojoj mi je izmakao san i da ne bih po glavi premotavao stvari od kojih mi bude loe ja odluih da ti se javim, jer tako e mi biti i ljepe i bolje. Mnogo je godina prolo od kako si svojom voljom otiao sa ovoga svijeta, ak dvadeset i osam. Sjeanja na tebe punim ivotom ive, a ja sam ti pouzdan svjedok za to.Meni kao ni ostalima nije najjasnije koji je razlog tvog odlaska, a ti si mogao da ode jer si iza sebe ostavio mnogo djela da svjedoe o tebi i tvom ivotu.Ti zna da sam ja pisanu rije zavolio zahvaljujui tebi.A da li je to dobro? Ne znam ni sam , zanese se ovjek u sve ovo pa mu doe da skoi s mosta. Podstakao si mnoge da zavole poeziju i prozu, ta dva zaarana svijeta gdje je nebo od arolije nainjeno, a zvijezde od kristala, gdje mogue je sve to se useli u matu. Ti si me nauio da u svemu pronaem lijepotu , ja ljepotu traim i u ovoj noi u kojoj se pored tiine uje samo ovo moje pero koje veselo eta po papiru proizvodei tako svojstven zvuk.Kuca i sat, tiho i neumorno.

Volio bih da u ovom asu iz tiine izroni neki tvoj lik, moda sam djed Rade i da me izgrdi to ne spavam u ovo doba.Svi likovi iz tvojih djela sada su s tobom gdje ti ivi neke nove prie ili pak gore pie knjige koje rajska djeca itaju kao lektiru. Tvoj raj mislim da izgleda kao podgrmeko selo iz tvog djetinstva, ako je to zaista tako, znaj da mi je drago. Mene jo proganjaju misli od kojih mi se ne spava, uzalud ja bjeim i uzalud priam s tobom o stvarima koje ti ve dobro zna.Rado bih u snove ali mi zlatne kapije snova nisu otvorene, klju od tih kapija sam negdje izgubio.Hajde da se vratimo u stare dane, da skinemo prainu sa tih nebeskih polica na kojima su sloena sjeanja.Ja sam roen nekoliko godina poslije tvoje tragine smrti. Za tebe sam doznao sa nekih est godina, tad sam vjerovao da si iv, zar je mogue da neko ko knjigom uljepava dane bude mrtav... Ne, pisci ne umiru, sve dok ne umru njihova djela.U

7

nekim kasnijim godinama sam doznao da si 1984. godine skoio s mosta i tako stupio na put koji vodi ka nebu.itajui tvoja djela u mati sam sebi doaravao slike, i danas se sjeam te izmatane kue koja je nekad bila tvoja.Tako smo se ti i ja zbliili i postali prijatelji.Ja ne volim kad za tebe kau da si djeiji pisac, i mislim da pisac ne moe biti samo djeiji, samo domai, mlad ili star, pisac jedino moe biti pisac.Dobar ili lo, to ovisi o tome kako se ko kome dopadne. A opet, djetinstvo najistiji je i najuzvieniji period ljudskog ivota, prepun mate gdje se daleka vremena ine nedokuivima i milijunima svjetlosnih godina daleko.Mislim da dok sam iv nikada neu zaboraviti neke tvoje prie i pjesme. Ja u svako doba dana ili noi mogu odrecitirati Mala moja iz Bosanske Krupe, a nikad dokuio nisam ta me to vee za tu pjesmu, samo znam da mi je jako draga. A tek Magaree godine koje mi uvijek mogu izmamti osmijeh na lice.

Ja ti evo razmiljam da li mi u ijim srcima postoji malo tajanstveno pero i kroz ije vene teku lijepe rijei i kada izaemo iz tih magareih godina; hou rei, da li odrastemo? Ne, zasigurno ne. I ti si po stare dane kroz svoja djela ivio neko pozno djetinstvo. Moja prijateljica Sanela inae pjesnikinja mi ree da nije ni lijepo, ni pametno odrasti, i da je to vjeno djetinstvo u dui neprocjenjiv i vaan dio nas, i jo je dodala : Nemoj odrasti ni sluajno. Davno sam te jo uzeo za svog idola, i trudim se kad god mogu da ispiem poneku praznu stranicu.Prazne stranice su beskonanost, one nijemo ekaju u budunosti svakog od nas.Novi dan se ve ugostio u vremenu, a ti i ja iz nekih starih dana jo izali nismo. Zato bi? Oni se uvijek ljepima ine.I ovaj dan koji je ovdje, nekad e stati u red starih dana i initi se lijepim meni ili nekome drugom.Moda on u svojoj torbi nekome beskrajnu sreu nosi.Ne pitam te jesi li gore uspio pronai svoju malu iz Bosanske Krupe u koju si se zaljubio na prvi pogled i godinama je nosio u svom srcu? Je li i sad lijepa, da li je ravnoduna na te divne stihove? To te pitam iz nekih svojih razloga. Ovaj svijet je jedna prolazna epizoda na kome sretne draga lica, upozna, voli, izgubi i ivi za ponovni susret.Opet ujem kako kuca sat i kao da u slogovima izgovara meni drago ime, on to namjerno radi. Da, ba sat ili kako ga ti nazva udesna sprava. U ovoj noi drugujemo ja .ti i sat. Moda i Mjesec plovi nebom, ali ja ga ne vidim, vjerujem da je i bolje, i ne znam kakve veze on ima s nama i zato je tako est motiv u tvojim djelima... Mjesec, noni putnik,

8

skinica, noni posmatra, prijatelj lopova i onih na ijem jastuku spava tuga. On dakle, nikako ne moe biti na drug. Razumijem za Sunce, jer si ti njegovim sjajem obasjao srca i due tvojih itatelja, a ja sam svojim pjesmama izmamio moda najljepi osmijeh na svijetu iji je sjaj ravan sunevom.

Sunce je sjaj, toplina, nada, ivot, a Mjesec? On je tuga i nesanica. Pomislit e da je on razlog zbog kojega ja ne spavam. Ne, nije on, moj razlog je daleko ljepi od Sunca i Mjeseca. Ipak su Mjesec i Sunce ono to je zajedniko prolaznom i vjenom svijetu. Puno je toga zajednikog tebi i meni, dragi prijatelju, iako smo vjenou razdvojeni.Mene jo ne opija san,a sve bih dao da zaplovim snenim morem slatkim. ujem sad uznemirili su se svi psi u okolini, moda oni svojim laveom tjeraju nesanicu koja se uvukla u moju ulicu. Jednoga dana ja u sasvim sigurno doi gore k tebi, moda pogodim ba na Miholjdan, tvoju slavu, kada kod tebe u goste dou svi oni koje voli. A do tada u u srcu uvati neke drage momente o kojima u pisati i boriti se sa ivotnim ofanzivama, ba kao tvoj Jovandeka Babi koji sad moda naseljava neke istone dijelove raja. Odoh ti ja, ne zato to mi se sad spava, i ne zato to ponestaje tinte u ovom peru, ve zato to bih mogao otkriti neke uzviene tajne, a svijet i ivot bez tajni ne mogu, one su svuda oko nas. I reci mi molim te jo neto; koje je zapravo boje sljez?

Tvoj prijatelj Emir S. Nii

26.03.2012.

9

Lana smrt

I prije tog kominog dogaaja Mujo je smiljao i pravio isto tako komine i zanimljive dogaaje samo ovoga puta stvarno je pretjerao. Odluio je da umre, ali da ponovno oivi. Dosjetio se da odglumi lanu smrt, isto onako da se malo naali s prijateljima i komijama. Planirao je svoju sahranu nekoliko sedmica, ak je naao i sauesnike koji e mu pomoi u organiziranju denaze. Sanduk je ve bio pripremljen, a par njegovih jarana je otilo da nagovore hodu kako bi situacija bila to potpunija. Hoda naravno nije pristao, samo se udio toj njihovoj nakani, pokuao ih je ak i odvratiti, ali oni su bili vrsto odluili da naprave tu opaku alu. Jedne jesenje noi pored potoka dok je Mujo igrao karata sa svojim odanim prijateljima utvren je i datum denaze i sve isplanirano u detalje.

To jutro se ba i nije razlikovalo od ostalih tmurnih jesenjih, izgledalo je da e tog dana padati kia, no niko se nije nadao iznenadnoj vijesti. Ubrzo se kroz selo proirila tuna vijest da je umro Mujo inae omiljeni aljivdija u selu. Nije bilo ovjeka u selu koji nije bar malo volio Muju ali sada su se svi nali u velikoj alosti. Muju su po dogovoru iz sobe iznijeli oni koji su sa njim skovali plan. Mujina supruga Mejra plakala je koliko je mogla, dok se u kui polako skupljala rodbina i prijatelji. Jarani su Muju odnijeli na tavan njegove staje, navodno su tijelo odnijeli da se ogasuli i pripremi za ukop. U meuvremenu Muji su donoslili hranu i pie kojeg je bilo u izobilju. Oni s kojima je Mujo najvie zbijao ale na neki nain su odahnuli jer e sada biti slobodni od svake ale na njihov raun.

Mujo je sa tavana posmatro ko to sve dolazi i ko ga najvie ali. Od onih pet jarana ostala su samo etiri skuena u neki oak, jedva su se suzdravali od smijeha, dok je peti otiao da se obue kao hoda. Kopanje mezara su morali preuzeti neki roaci jer Mujo nije imao djece, neko je javio da je tijelo pripremljeno i sve spremno jo samo da doe hoda.

Prijatelji su kriom otili do staje i Muju smjestili u sanduk pa ga opet nekako neujno i neprimjetno iznijeli u avliju. U zatvorenom sanduku Mujo je malo pridrijemao jer je

10

ve bilo popodnevno vrijeme kada se Mujo po obiaju odmarao. Ubrzo je stigao i lani hoda, svi su se udili i pitali kakav je ovo sad hoda, odakle je? Nakon toga pristupilo se tradicionalnom inu denaze, hoda je neto govorio ispred kue samo ovoga puta jako nevjeto, jer naravno ni hoda nije bio pravi.Neki su htjeli da se otvori sanduk i da vide Muju posljednji puta ali hoda je svim silama to sprijeio, pa je naredio da se krene ka seoskom groblju. Ovoga puta sanduk nisu nosili Mujini sauesnici ve Mujini roaci: Omer, Halil , Ibrahim i Avdo. Mujo se u sanduku tiho smijao ali oni nisu mogli ni pomisliti da se to mrtav ovjek smije ve neko u koloni pa su opominjali tog koji se smije naravno neznajui o kome se radi. Ve su bili stigli do groblja kad Mujo malo jae ree:

-Kako me to nosite, sunce vam kalajsano?

Nastalo je uenje, kolona je stala, a Omer pomisli kako to neko sad u ovoj nevolji zbija alu na Mujin raun, s ciljem neke osvete za njegove ale, pa povika :

-Nemojte ljudi tako da se alite, denaza je ovo.

Nastavie dalje, kad Mujo opet:

-to Omere galami na mojoj denazi?

Tad ve shvatie da glas dolazi iz sanduka i vidjee da je vrag odnio alu, a za neku nevolju i nebo se smrailo samo to nije poela padati kia, a Omer predloi da spuste sanduk. Taman to su ga spustili na oigled svih prisutnih iz sanduka ustade Mujo i poe da se smije koliko je mogao. Svima se u tom trenutku sledie vene, neki se skamenie ugledavi taj prizor. Omer je bjeao koliko ga noge nose bojei se da e se ba njemu Mujo osvetiti prije nego to pod zemlju ode zbog onih drva to mu je ukrao prole jeseni. Omer je trei razmiljao :

-Velik je dragi Allah i njegova kazna e stii sve nas, evo bogme mene ve stie .

Neki od prisutnih su mislili da su skrenuli s uma ili da im se taj prizor priinjava. Ko je i kada uo da je iz sanduka ustao mrtvac? Niko. E pa teko je Muji nakon toga bilo dokazati da nije ni umro, u tome su mu pomagali i njegovi jarani meu kojima je bio i lani hoda koji se takoer smijao zajedno s njim i uvjeravao ljude da sa se Mujo samo

11

ali. Neki su odmah povjerovali, neki nisu nikada. Omera je Mujo sustigao negdje u polju a Omer se od silnog straha onesvijestio. ena sa Mujom poslije toga nije govorila mjesecima kao ni mnoge komije ak su mu se micali s puta, obarali pogled kad se susretnu s njim, neki nikad vie nisu ni pomislili na Muju. Samo se godinama poslije toga po selima prepriavao taj dogaaj. Omer je poslije toga esto govorio Muji:

-Kad onda nisam skreno s uma, neu vala nikad.

I od tad svi nekako izbjegavae Muju jer vidjee da je spreman naaliti se sa onim na ta niko nikad ne bi pomislio. Samo me jo zanima da li e svi oni otii Muji na denazu kada zaista umre, moda i hoe ali e svakog asa oekivati da Mujo ustane iz sanduka. Jer s Mujom nikad nisi naisto.

23.04.2006.

12

Dajda Jusuf

Dajda Jusuf meni nije bio pravi dajda, zapravo bio je mome ocu ali sam ga volio podjednako kao i svoje dajde. Bio sam jako privren za tog starca koji je u sebi ma gdje iao i ma ta radio nosio svoju vedrinu sa sobom. Uivao sam u njegovim priama i dok mi ih je pripovijedao u istim momentima ja sam ivio u tim istim priama. Najee u ljetna predveerja odlazio sam do njega a on mi se uvijek iznova radovao i doekivao me na poseban nain. Sjedili bi na drvenoj klupi i odozgo sa brda posmatrali ljepotu naega mjesta uivali u mirisu predveerja i razgovarali o mogoemu, zagledani u suton. Jusuf je bio poseban po mnogim stvarima a ono to se meni najvie dopadalo je to da je mogao da razgovara i sa onim ko ima sedam i sa onim ko ima sedamdest sedam godina. Brzo bi on postajao zanimljiv i neujno se uvlaio u srca ljudi i postajao omiljeni drugar, kolega, poznanik ...

U mom srcu jo uvijek ivi taj dragi starac zajedno sa svim onim trenutcima koje smo zajedno proivjeli kroz naa druenja. A druili bi se i zimi, kada sam u svojim izmama znao progaziti dubog snijeg da stignem do oblinjeg breuljka iza moje kue na kome je ivio.U proljee mi je govorio o sjetvi, o radovima na njivi, pominjao je ta najbolje raste u njegovim njivama, koje su godine bile rodne, a koje nisu. Uvijek mi je govorio da se pazim loeg drutva te da uim kolu. Nebrojeno puta mi je ponovio: - ,,Ui kolu, trebat e ti.... Najee bi me uveseljavao na razgovor i poslije svakog takvog razgovora dobivao sam sve veu volju za ivotom, bio sam sretniji, uio me je da postanem dobar. Priao bi tako o Titu, o nekim udnim dogaajima, o enama, o poslu, o svojim putovanjima i svakakvih smo se tema jo doticali. On mi je sve vie priao a ja sam elio da mi pria jo, bio sam gladan dajdinih pria, koje su meni bile pravo bogatstvo. Svaki na rastanak bio je gotovo isti, osjetio bih tugu kada bih se rastajao s njim i nestrpljivo oekivao na naredni susret. Nizali su se nai sastanci i rastanci sve do onog posljednjeg koji je bio itekako poseban i do sada najtuniji. Tog jutra sam uivao u zrakama sunca koje su dopirale do moje sobe ali ne ba dugo, javili su mi da je dajda Jusuf umro. Ta veoma tuna vijest jako me uzdrmala i suze su krenule svojim putevima, a jedan dio mene je bio ubijeen da to nije istina. Do tada

13

sam mislio da dajda Jusuf nikada nee umrijeti i da e uvjiek biti uz mene kada mi je potreban neki savjet ili da me razveseli kada sam tuan i zabrinut. Popodne sam odluio otii dajdinoj kui i biti uz njegovu porodicu. Dok sam sjedio u njegovoj kui oekivao sam da se on odnekud pojavi i da mi osmjehom priredi dobrodolicu ali to se nije dogodilo. Sljedeeg dana ve je bila denaza.Tada sam se zauvijek oprostio sa tim ovjekom.Gledao sam u daljinu i prisjeao se naih prelijepih druenja i pitao se zato je ba moralo tako biti? Svi smo se vratili sa denaze osim njega jer je on ostao tu na groblju da poiva u miru i pria neke nove prie, ko zna kome. Njega nema ve neko vrijeme, a ja se jo uvijek nadam da u ga sresti negdje kako nasmijan trai mene kako bi mi dao savjet. Ali izgleda da se vie nikada neemo sresti, moda na onome drugom svijetu gdje nas eka neka drvena klupa...

25.05.2006

14

Dareljivi ratnik

Svima nama su u sjeanju ostali neki dogaaji iz rata. Jo uvijek pamtim onaj posebno lijep i human dogaaj kada se dajda Hamdija susreo sa Ljiljanom. Uestvovao je Hamdija na mnogim bojitima, na Majevici, oko Sarajeva, u Gradacu i ko zna gdje sve nije. Zbog svojih zasluga esto je bio pohvaljivan i nagraivan, nisu to bile neke posebne nagrade ve neke stvari koje su potrebne svakome borcu. Jednom tako u bici oko Sarajeva Hamdo je mnogo napredovao i za nagradu dobio novu uniformu, izme i kapu. Drago je Hamdiji bilo to e konano biti i neega lijepog u ovom sumornom ratu, ionako je ve toga ljeta nastupila neka sezona kia. Nije rijetkost bilo da se Hamdo na bosanskim brdima promrzne i prehladi sve zbog svoje dotrajale odjee i obue. Gazile su njegove stare vojnike izme zemlju bosansku i ve su dobro isluile, ba im je bilo vrijeme za promjenu, ali Hamdo se tek nekako bio navikao na njih. Doavi u svoje rodne Masle, Hamdija je po obiaju sjeo u dvoritu za stol i ekao da sa svojim ukuanima popije kahvu.To nae pijenje kahve je neka posebna dra za svakoga ko se umoran vrati s posla ili duga puta pa se obiaj kahvenisanja morao odrati i u stranom ratu.Bilo je ve kasno popodne i ubrzo se itava porodica skupila oko stola svi onako spremni da sluaju ta e to Hamdija ispriati. Poeo je Hamdija ubrzo o nekim svojim junakim podvizima a ukuani gledaju u svog junaka i pitaju se da li je to sve mogue.Ba u to vrijeme u Masle su stigle izbjeglice iz Srebrenice. I pria tako Hamdija kako je on uo za njihove patnje i kako ih jo uvijek po umama nalaze, napravi malu pauzu kako bi ispio jo jedan fildan kahve ali sluajno mu pogled odluta prema putu i ugleda neto to ga u tom momentu skameni. Ugledao je ovjeka srednjih godina kako bos ide tim makadamskim putem sav tuan i ve umoran od briga, tuge i jada. U tom momentu Hamdo zaboravi sve svoje junake podvige i pozva tog ovjeka za stol. -Hajde bolan i ti s nama kahvu popij?- ree on. Prie ovjek i sjede za stol, ubrzo mu nalie kahvu a Hamdija poe da ga propituje: -to bolan hoda bos?

15

Slijeui ramenima Ljiljan odgovori : -ta u brate kad nemam obue, ovo to vidi na meni to mi je sve. Pue u Hadiji srce od prejake tuge i alosti, i brzo ree svojoj eni da donese onu novu opremu koju je dobio na ratitu. Ubrzo ga Hamdija opet poe ispitivati o Srebrenici. Sluao je Hamdija i udio se, jer nije vjerovao da se takav pokolj i takva nevolja moe dogoditi, moda je ovaj i uveliao svu tu situaciju pa je sve to zvualo jo nevjerovatnije. Hamdiji ovaj ovjek postade nekako drag i on mu dade nadimak : -Mogu li ja brate tebe zvati Ljiljan? Ovaj samo klimu glavom. -E pa hajde Ljiljane obuci ovu novu uniformu i evo ti ove nove izme da mi vie ne hoda bos. Ljiljan se zahvaljivao koliko je znao i mogao. Nedugo zatim se smrailo i Ljiljan je ve morao da krene svojoj porodici, a Hamdija mu ree da navrati kad god bude mogao. Mislim da te noi Hamdija nije spavao, razmiljao je o Srebrenici, o Ljiljanju, a na trenutke o svojim starim izmama. -Eh, to ti je sudbina ostadoe one uz mene opet. Dani su prolazili a Ljiljana nije bilo, raspitivao se Hamdija o njemu po selu ali mu rekoe da je otiao negdje u drugo selo. Ljiljan se vie izgleda nije sjetio dobrodunog Hamdije koji mu je pomogao i pored svoje muke i nevolje. Sve do kraja rata Hamdija je nosio stare izme i u njemu se pojavljivala elja da se ponovno sretne sa Ljiljanom ali on kao da je u zemlju propao.

29.05.2006.

16

Saga o jednom mostu

Sjedim,no je,tiina pusta.Ispred mene prazan papir koji od mene oekuje da ga ukrasim nekom pjesmom ili zanimljivom priom.I ja to elim, ali mi ne polazi za rukom,niega da se sjetim.Da piem o samoi, tami i tiini, moda? Ipak ne. Moje misli nisu daleko,eto tu se roje u susjedstvu.Otile su do jednog starog mosta.Jako udan most ak i aroban moglo bi se rei. On je tu ve decenijama,pored one osnovne namjene, on je sastajalite mladih iz ovih par mahala. Najee u ljetna predveerja na jednu stranu bi se naslonile cure a na drugu momci.Prvo bi se gledali, zatim upoznali, popriali, proetali...a ta je dalje bilo to samo oni znaju. To mjesto u neka stara doba zvali su Brod, a kada se sa tog mjesta udala neka Hata, nazvae ga Hatin Brod. Meni su ipak slai bili oni sluajni susreti,kada bi se dvoje mladih voeni sudbinom prvi puta sreli i pogledali ba na mostu ili tu blizu njega.Sad mnoge nas za taj most veu brojne uspomene a na njih nas podsjeti draga osoba ili prelazak preko tog istog mosta.Sjeam se da sam kao ak idui na prvi izlet preao preko tog mosta zajedno sa drugarima iz kole i svojim dragim uiteljem ahbazom.Ja istini za volju jo uvijek prolazim preko svog omiljenog mosta a nije rijedak sluaj da na njemu zastanem. Sad nova lica igraju glavne i sporedne uloge u predstavi o mostu.Ta predstava se igra od kada je most sagraen i igrat e se sve dok on bude sluio. Postoje ljudi koji imaju ili su imali neku od uloga na mostu u tu skupinu i ja spadam obzirom da sam tu kao djeak igrajui se sretao svoje prve simpatije, postoje oni koji su samo obini prolaznici, oni bi zapravo bili statisti u predstavi. Poto svako vrijeme nosi svoje breme i svoje ljude samim tim se lica na mostu izmijenjuju.Oni stariji sa sjetom prijeu most a desi se da na njemu susretnu svoju ljubav iz mladosti s kojom su nekada igrali neku od uloga na mostu.Neki od njih taj susret rijee obaranjem pogleda,neki se ljubazno pozdrave neki i nasmiju.Siguran sam da svima njima bude drag taj susret i taj kratak povratak u prolost.Otme se nekome uzdah, nekome klecnu koljena jer jo uvijk voli to drago bie.Neko izgovori ono neobavezno ''jah...'' a da ni sam ne zna kome je to rekao,da li sebi, da li svojoj staroj

17

ljubavi,da li mostu... Ruku na srce nisu na mostu samo raane ljubavi, esto su i umirale ili se samo tako inilo onim to se rastaju.Neki od njih se nerado sjete mosta, a kad njime prolaze kao da ga i ne primijete.Njih o mostu bolje i ne pitaj,zato u ih ja ovog puta i zaobii. Bilo je na mostu i tua, veinom su povod za tue bile djevojke.Sa tog istog mosta su neki zabacivali a i danas zabacuju udicu.Neki su imali sree u ulovu ,neki nisu, isti sluaj kao kod onih to love muka ili enska srca.Eto ja i danas ako vidim neko meni drago lice iz komiluka kako lijepo obueno i namirisano stoji naslonjeno na mostu upitam onako iz ale:Koga to peca? Ili Hoe li se danas upecati neko?

A to zaljubljeno stovrenje jedva eka da me se rijei i samo gleda na onu stranu s koje bi trebala doi oekivana osoba,nekad pogleda i na sat,a sve to vrijeme vie odmie gleda sve ee.Treba imati sree pa vidjeti radost kada se pojavi taj oekivani gost, bude ak i poljubaca, tad je predstava najinteresantnija.Samo neto teko se rastaju, taman neko od njih krene pa se vrati, onda krene drugo pa se i ono vrati,znaju tako sve dok ne dogovore novi susret, na mostu naravno.ta priaju jedni drugima to ne znam jer nisam ni sluao ali se da primijetiti da ima nekih koji samo ute, gledaju neki u Gostelju, neki u daljinu,neki u voljenu osobu.Desi se tako da ba kad aikuje neki par na mostu naie njegova ili njena biva ili neka tajna neostvariva ljubav.Takvi prolaznici isprate se utke.

Ima o mostu jo da se pria ali ja ispriah dio onoga to znam i to sam sluajno ili namjerno zapazio. Onaj ko mi ne vjeruje eno mu mosta neka stane i nasloni se na koju god mu je volja stranu,pa neka gleda, moda vidi i puno vie od mene.

29.09.2007.

18

Moja kratka pria o jeseni

Jesen je olienje jednog mirnog i tunog perioda koji se javlja izemu ljeta i zime. Meni su jeseni uvijek brzo prolazile, valjda zato to ih previe volim.Sve jeseni moga djetinstva imale su isti miris i svake godine sve intenzivnije boje.Pamtio ih po mirisu ili bojama svaka od njih ostala mi je draga uspomena. Za mene jesen nije poinjala kada je to kalendarski predvieno ve sa prvim kolskim danima. Ti zlatni dani uvijek su u meni budili posebna osjeanja.Svaka jesen bi sa sobom donijela i neku novu dra, nadu, a ponekad i ljubav. Jeseni su obino okupane kiom, a postoje arobni intervali obasjani umjereno toplim suncem.U istom periodu nesretno zaljubljeni su skloni eem i dubljem tugovanju. Isti su skolni pisanju poezije ili literarnih ostvarenja, koja su umjetniki dosta vrijednija nego ona napisana recimo ljeti.Ovo doba dat e nepresunu inspiraciju slikarima i fotografima, ali ni glazbenici nee ostati oteeni. Rijeke su hladnije, magle prisutnije, noi takoer svjeije a u kasnu jesen pojavljuju se i mrazevi. Kie su njen sastavni dio, mogu biti i beskrajno romantine ako se sa nekim dragim moete skrivati ispod kiobrana. U jesen se priprema zimnica, osim ljudi to rade i ivotinje, neke prikupljaju hranu a neke mijenjaju krzno. Sve je ipak lake podnijeti ako ima neko (ponavljam) da vas zagrli. U sluaju da takvoga nema (ako je bio ili ako nee da bude) krenite jesenjim alejama ljubavne tuge, one su vam odmah pored rijeke koju popularno zovu enja. Moda vam ta etnja donese i neega dobroga, a moda se u vaem ivotu pojavi i neko novi i ne dozvoli vam da tugujete. Za vrijeme jeseni moete se baviti mnogim aktivnostima, tranjem, pecanjem, planinarenjem, plovidbom, letenjem ... Najea asocijacija na jesen ljudima je poutjeli list koji pada sa grane. Ima ljudi kojima za vrijeme jeseni i srce pouti.A ima opet ljudi koji nikako ne vole jesen, smeta im to kad im gradovi posive, zrak zahladni, sunce se pritaji i lie im uti pod nogama. A ja opet volim i jesenju rosu, i studen na licu, lokve poslije kie, pa i graju djeiju iz kole kad se vraaju.Kestenje je velika jesenja blagodat, bilo da je rasuto ispod stabla ili ste ga kupili toplo i mirisno od prodavca na ulici, ono svakako budi radost osjetilima. Jesen je umirujui zvuk violine, ona je i njeni apat na uhu, ona je

19

zagrljaj, ona je osmijeh u najpotrebnijem trenutku i dodir radosti. Nekome moe znaiti i uzdah, daljinu ili strepnju, dva neba od tuge sastavljena ili neznanca nekog skrivenog u magli, samou pored kamina, blagu zebnju i razbijene snove. Ako pak ne voli te neko do koga ti je stalo, pa jesen e ti dati priliku pravu da ga se sjeti i ee nego prije, da ode u ravnicu i glasno doziva mu ime.Ne mari puno ako se ne odazove jer jesen e mu neka taj dug naplatiti.Onda se razvedri malo sjedni pored rijeke i znaj da nisi sam, jer jesen je tu oko tebe i grli te snano rukama prijateljstva.Bude li potrebno znaj, ona e ti i nadu istinsku u srce uliti, a tvoje e snove uzaludne onom ko te ne voli po skupoj cijeni prodati. Dakle jesen je tu i da izravna raune, da se igra s djecom, da uspavljuje i uti, da nahrani nekoga, da ti pomogne. Zato joj se prepusti i neka te svojom bojama zlatnim poljubi.

15.10.2010.

20

Ljubav grofa Rizenfeldera

Projurile su koije ostavljajui iza sebe prainu u vihoru nad stazom, koja prolazi pored rijenog rukavca i starog drvoreda.Na grof Rizenfelder ima obiaj kada se naljuti, raalosti ili uvrijedi narediti da mu upregnu konje i da sam potjera svoje ogromne koije u nekom luakom zanosu, i ini mi se,tad bi pred sobom zgazio sve to mu se nae na putu.Ta navika ostala mu je jo iz mlaih dana i to mu je svojstven lijek protiv ljutnje. To to sada juri je zbog toga to je doznao da je izgorjela njegova piritana.

Poar je kako kau,podmetnut,a to ga je jo vie rasrdilo i raestilo.piritana je donosila dobar profit, no ona naravno nije jedino to grof ima. Ima grof: ciglanu, lance najplodnije zemlje kakve ni u raju nema, zatim lae, najbolje konje, parnu vralicu i ne znam vie ni ja sam jer se u tom obilju pogubim. Iako je imao puno zemlje on je zemlju uvijek kupovao, veseilo ga je to kad zna da dio prostranstva koji mu u pogled stane da je njegov vlastiti.Na njegovim poljima zlatila se najbolja penica,njihali se najbolji kukuruzi i rasle tikve ogromne kao u kakvim bajkama. ivio je u izobilju i ve dugo sam bez igdje ikoga svog, roditelji su mu umrli davno a enio se nije.Istina, na grof imao je uvijek najvjernije i najbolje sluge u ovom kraju, ne kaem to samo zato to sam ja jedan od njih, to e vam ovdje rei i sluajni prolaznici. I ba se neko zao sad naao da remeti mir mom starom dobrom gospodaru. Moj gospodar sad ima oko 50 godina i u srcu uva jednu davnu ljubav. Ja sam za te njegove davne ljubavi uo, prialo se po okolini, a i ja sam neto od toga vidio i sluajno doznao... Sve je poelo dok je moj grof Herman Rizenfelder imao oko 20 godina, ve je bio zavrio neke kole i doao na imanje svoga oca Josifa.Proljee se ve rukovalo s ljetom i kretalo na neku drugu stranu svijeta. Herman Rizenfelder bio je lijep i zgodan mladi, gospodskog dranja, blag, tih, ljubazan i prema svoje konjuaru i prema gradskim frajlicama. Poto omladinu u tim godinama ne zanima nikakav posao tako ni mladi Herman nije pomagao ocu u poslovima, a otac kao i svaki drugi roditelj nije pretjerano mario za to. Odlazio bi po cijele dane da skita po imanju, da plovi amcem, da jae konje, a ponekad bi znao itati neku knjigu u cvjetnom vrtu ispred raskone

21

vile. No, uvijek je bio sam, bez ikakvog drutva i to je ono to je brinulo njegovu majku Margaritu. Da bi ga malo razveselili i upoznali sa ljudima njegovi roditelji su esto prireivali velianstvene balove u njihovom domu, na koje bi pozivali vlastelu iz okoline i ugledne linosti iz svog kraja. Naravno bilo je tu lijepih bogatakih keri, mladih, divnih, kakve samo u snovima postoje... Kau da je Herman s nekom znao i da zaplee ali se nikad nije zbliio sa bilo kojom od njih osim sa Simonom Ertl, valjda zato to je ta mlada dama voljela konje ba kao i moj gospodar. Bilo je to prije svega prijateljstvo, mada su svi s velikim nadanjima vjerovali da se radi o prieljivanoj ljubavi, o neemu na to i Gospod Bog a i obini ljudi gledaju s radou. Kau da je to bio savreen par. Ali, meni je rekao stari vrtlar or da tu nikad nije bilo nikakvog udvaranja niti bilo ega drugog osim druenja. Voljeli su konje kao to rekoh i to je bila jaka veza koja ih je spajala, voljeli su konje bilo da su maarski polukrvnjaci, trakeneri ili obini seoski konji kakve je imao krmar najder. Veselilo je starog Josifa i njegovu Margaritu to to njihov sin ima nekoga nadajui se onome emu se raduju i to prieljkuju svi ljudi u tim godinama, unucima. Simona je bila stalna goa u njihovoj kui, bila je tipina bogataka kerka, vritala je na sluge, bila ohola i sebina. Njene plave kose nisu zagolicale matu mog dobrog gospodara, moda je to srea. Jednog predveerja jahali su ka zapadu dok im je sunce u svom padu peckalo oi.Nailazei pored mlina primijetili su jedno seosko djevoje koje ih je gledalo iskrenim pogledom i sa malo straha. Zapravo ne znam da li je Simona primijetila djevojku, ali Herman jeste iako je nije najjasnije vidio od sunca koje je obasjavalo veernjim arom iza njenih lea ali vidio je ono najvanije, crne bistre oi. Odjahali su kao da se nita desilo nije, a zapravo desilo se neto veoma vano, neto to se nama svima barem jednom u ivotu desi. Dogodio se jedan snaan momenat u kome su se poklopile zvijezde. Te noi Herman nije spavao, ve je gledao u no stojei pored prozora, nadajui se da e u tom mraku pronai te divne oi. Popio je au vina i legao u svoj udobrni krevet i dugo gledajui u svijeu pitao sam sebe ta se to dogaa, dok mu je sjeanje na one oi milovalo srce.Ona je u njegovu glavu ula onog prvog momenta kad su im se sreli pogledi govorei glasno o nekoj izvanzemaljskoj istini. Simona je idalje bila prisutna u toj

22

prostranoj kui, a Herman se sve manje druio s njom, opet je poeo samovati i skitati pored mlina, niko nije znao ta je on zapravo traio. Sebina Simona osjeala se uvrijeeno i zapostavljeno pa je jednog dana poslije ruka na kome Herman i nije bio, otila sa ovoga imanja ne pozdravivi se sa svojim prijateljem. Zlobni jezici kau drugaije, da je tog dana u ljubavnom inu zatekla mladog Hermana i mlinarevu ker i da je to jako naljutilo i da takvu prevaru nije mogla da podnese. Ali tako pria krma, to nije bilo tako. Tog dana Herman jo nije ni znao da je to ljupko djevoje mlinareva ker ali se nadao da e je sresti i pokuati prii joj. Jedne nedjelje dok je bio u crkvi sluajno se okrenuvi ugledao je ono za im danima traga.Ugledala je i ona njega.Preesto je okretao glavu, a ona je doekivala svaki njegov pogled svojim malim smijekom, a on bi ponekad i uzvratio. Izaavi iz crkve poeo je da je trai, pronaao je sa seoskim curama iza crkve koje se veselo kikou obuene u bijelu seosku nonju.Opazivi mladia prestalo je kikotanje, on je hrabro krenuo prema njoj a ona je kako prilii oborila pogled. Pitao je : -Curo ija si ti? Znao je da njoj ne moe da prie sa naklonom, ljubljenjem ruke ili kakvim drugim iskazivanjem potovanja, ve da mora samo tako pitati ija je... Stidljivo je odgovorila i dalje gledajui u zemlju : -Mlinareva.

-A kako se zove? Upita grofov sin.

Sad je odgovorila sa malo vie hrabrosti -Julka.

-Julka. Ponovi Herman, opazivi na sebi znatieljne poglede, blago se pokloni i ode. Polako su se nizali dani u neki beskrajni biserni niz, a mladi grof Herman osim to je svoje ljupko edo viao u crkvi, poeo da je susree i na putu blizu mlina, i u selu, pa poeo da joj ljubi ruku, pa obraze, da je sanja sve ljepe i ljepe, a sve to pod pokrivaem stroge tajne. Njhova srca bila su sve priljubljenija jedno uz drugo. Njoj je bilo skoro 16 godina, bila je siromana mlinareva kerka a k tomu zvala se i Julka, to ime nikako nije za grofovski dvor. To je bila zabranjena ljubav, ali iskrena i preista. Ona u njemu nikada nije vidjela grofa, ve mladia. Julka se plaila toga, i esto je sebi govorila briui sjajne suze da to nije smjelo da se desi. I grof Herman bio je

23

nekako djetinjski zaljubljen u to krhko bie divnog osmijeha, i pogleda u kome ivi sva ljepota bistrine.elio je da je oeni, a tu ideju dobio je kada mu je za roendan poklonila jabuku, cvjetni vijenac i neto izvezeno, niko ne zna ta.Taj izvezeni poklon bio mu je drai od svog bogatstva svijeta i od svih poklona koje je ikada dobio. Te noi u njegovom grofovskom domu prireen je bal u ast njegovog roendana. On je plesao, veselio se, a Julka plakala u svom mlenom sobiku u mraku i dobokoj tiini. Sve je to za nju bio neki daleki svijet, elja koju su okovale najstranije zabrane.Ona nikada nee moi svratiti na bal. Viali su se esto i voljeli, a onda su doli snjegovi, preisti kao dua Julkina.Sa tim snijegom kao da je pala nesrea na dolinu, stari Josif doznao je za to to ini njegov zaljubljeni sin, i on na to nije gledao blagonaklono, zapravo se naljutio na svog sina, grdio ga je svakoga dana, a majka sa Hermanom nije razgovarala, ak ni za trpezom. Bio je razdvojen od Julke ne samo snjegovima ve i onim to ih je razdavajalo uvijek. A Julku su zagledali seoski mladii, sluge i mlinarev pomonik, jer se vrijeme njene udaje bliilo. No, nju nije zanimalo to, ona je utljivo ekala u svom kuerku na koga se natovario snijeg i kao da joj je svojom teinom pritiskao srce, eznula je, uzdisala i voljela nekog kog ne smije. Herman je od oca primio neodgodivu naredbu da odmah prekine sa svojim ludostima kako ree, a to je znailo da ostavi i zaboravi svoju dragu Julku. Ipak otac je otac,stega obiteljskog sklada, tradicije, ugleda i nekih stvari koje su nekima vane i vanije od najuzvienije ljubavi... Bilo mu je teko, ali uzjahao je svog konja i krenuo da je trai, i po nekom udu sreo je ba blizu mlina, dok je ocu nosila ruak. Sjahao je s konja a ona mu se veselo nasmijeila, kako i ne bi jer vidjela je ono za im toliko ezne i ono to najvie voli. A on je na ivici plaa bez naklona i pozdrava rekao: -Gotovo je Julo. Te rijei su znaile mnogo i za sobom su iz oiju povuke Julkine suze. -Moji ne daju Julo, mora biti ovako, ao mi je. Htjela je kroz suze rei da ga voli, ali nije mogla, samo je plakala. On se ve bio ponovno popeo na konja i tad dodao : -Zaboravi me. I odjahao je. Julka je obrisala suze da otac nita ne primijeti, odnijela mu ruak, uzela neki stari bode koji je visio na zidu mlina, sila blie rijeci, jo jednom zaplakala,

24

posljednji put u ivotu i odluno probola svoje preisto srce kojem nije dala da kuca zbog nekog drugog.Njena krv oblila je snijeg, a tijelo njeno palo po tom snjenom dueku i tako je Julka otila u raj. Herman je narednog dana uo za to i poeo da krivi samoga sebe i to sebi nikada nije oprostio.Tako esto zavravaju te zabranjene ljubavi, jedno uvijek strada i to ono koje vie i iskrenije voli. Moj gospodar je kau za Julkom tugovao punih 9 godina, nosio joj je na grob cvijee, molio je za oprost i plakao. A kada je doznao za Julkinu smrt tad je naredio da mu upregnu konje u saonice i tjerao ih je tako brzo da su mu se suze na licu ledile.Proljee koje je slijedilo izgledalo mu je nekako mrtvo i odsutno. Nije mi jasno kako se sve ovo doznalo, a moda je i sam avo ovo razglasio po selima koja miruju u ravnici.Meni je ovo priao na vrtlar i on tvrdi da je Julka jedina i najvea ljubav grofoa Rizenfeldera. Ja znam da je to neko drugi. U tih devet godina tuge svata se desilo, umro je stari Josif, zatim mlinar, a na poslijetku i grofica Margarita. Herman se dobro snaao u poslovima koje mu je ostavio otac, i ak je udvostruio imanje to je iznenadilo sve, a tako neto je vrijedno divljenja i potovanja.Kau jo da Herman nije prilazio mlinu samo bi ga nekad gledao izdaleka, danas je na tom mjestu veliki mlin koji pripada mome gospodaru ali on ni danas ne ide tamo. Devet godina nakon Julkine smrti moj gospodar je otputovao nekim poslom u Budim i tom prilikom upoznao mladu Amaliju Lihtmajer, mladu kneginju. To poznanstvo je ubrzo preraslo u neto vie. Grof bi esto nekuda odlazio na nekoliko dana, slala su se i stizala pisma, sve dok jednog jutra nije stigla i koija koja je dovezla Amaliju. U osvit tog dana vrtlar je vidio grofa kako zamiljeno gleda sa prozora kao da oekuje nekoga. Amaliju je doekao neki poetski izraz naeg grofa, srea na njegovom licu, duboki naklon pred njenom nesvakidanjom ljepotom. Imala je kosu boje meda koja je padala po njenim njenim ramenima,njen stas bio je poslastica za oi, njeno dranje kraljevsko, svaki pokret leeran, treptaji oka divna i zanimljiva predstava. A oi? One su moda bile razlog zbog kojih se Herman zaljubio u nju, podsjeale su ga na Julkine oi. Te oi su dva jezera koja sanjaju san o srei ispod obrva tankih.I njen osmijeh je zraio toplim sunacem koje se skrivalo iza divnih joj usana.Bila je njeno stvorenje vilinske ljepote, i grof je odista mislio da je Amalija prava pravcata dobra vila.

25

Tog prvog dana prije ruka proetala je cvjetnim vrtom nosei svoj osmijeh iz koga je isijavalo neto boanski lijepo i tom svojom etnjom kao da je pozvala sve ptice ovog svijeta koje su je pozdravljale veselim cvrkutom. Ubrala je jednu ruu i njome milovala svoju ravnu kosu. Tad nije nosila eir, niti bijele rukavice, ali opet je bila i otmjena i leprava i sva rasko njene ljepote irila se vrtom, postidivi i rue i ptiiji pjev. Slukinje kau da se za rukom veselo smjekala grofu. Sa Amalijom je u dvor Rizenfelder ula izvanzemaljska srea i sve je poprimilo neki veseli sjaj. Ona je voljela Hermana svim srcem, i valjda je ta ljubav bila razlog za njenu radost.Nikada se nisu vjenali a u neka doba posluga je Amaliju poela zvati gospoom, na to se ona nikad nije usprotivila. Svaki sunani dan su ispunjavali etnjama, esto pored rijenih rukavaca, izmeu drvoreda ili bi plovili malim amcem po mirnoj rijeci, a uvijek bi sjedili na istoj klupi ispod stoljetnog stabla darivajui poljubce jedno drugome.Skoro uvijek su se drali za ruke i bilo ih je lijepo vidjeti. Ljubav je bila sve jaa i jaa a zimi bi gledali vatru u kaminu zagrljeni u velikoj fotelji. I ja sam vidio Amaliju kada sam ovdje doao u slubu, zaista je bila prelijepa. Njena blizina donosila bi neki mir u duu, bila je ljubazna kao da i nije bila plemkinja.Svojom njenou i lepravou ispunjavala je oi i zaista falio joj je arobni tapi. Bila je zatitnica ovog doma, dobra vila svih nas, dok je ona bila tu, niko se ak ni porezao nije na ovom ogromnom imanju. Tad u ovom domu nije bilo balova jer je Amalija svaki dan pretvarala u najsveaniji bal.Ba kao to je iznenada dola, tako je i otila , mi nismo znali kuda ni zato. Ali sve nam je bilo jasno kada je grof naredio da mu se upregnu konji i tad je dugo jurio po putevima pranjavim.Bio je tuan, nije puno govorio i nije puno jeo. Odlazio bi esto do rijeke, a jednom sam vidio da je na komadiu drveta napisao Amalija, nacrtao srce i dodao jo Herman, bacio ga u rijeku i gledao za njim, ono je plovilo do rijenog vrtloga ije su ga struje nosile, ba kao to se vrti neka muka u grofovoj dui. Nadao se, i sad se nada, pisao je pisma, ali odgovor nikad stizao nije. Istina, dobio je od nje jednu sasvim obinu estitku za Novu godinu i to mu je znailo mnogo jer ga nije zaboravila. No poslije je opet tuan i poslije njenog odlaska kao da je svako ensko umrlo za njega. Grof od tada nekad ode u lov, a nekad peca i to je sve;eto sad mu je izgorjela piritana i svakakve se nevolje deavaju od kad je otila

26

Amalija. Zli jezici za njen odlazak nita nisu rekli, kao da i nisu primijetili. Moj gospodar plemeniti Herman Rizenfelder e svojim novcem izgraditi bolju i veu piritanu, ali Amaliju vratiti nee nikada. Nee se osloboditi ni onog mladog Julkinog ivota na dui to ga boli, moda zato uva neto izvezeno to je dobio od nje, a niko ne zna ta.

07.06.2012.

27

Orah

U neka sretna vremena je povrh imanja Slavka Kneevia raslo toliko debelo orahovo stablo da su ga jedva etiri ovjeka rukama mogla obuhvatiti, a na njemu su rasli orasi taman toliki koliko je i jaje, pa ak i vei. O visini tog stabla i ne pitaj. Mnogi domaini nosili su te orahe da zasade na svojim imanjima, a oni nisu iznicali, ako negdje i bi, onda se slablo poslije osui, ili pone raati tako slabo i siuno da bi ga damainu bilo korisnije posjei. Stari ljudi bili su poprilino dokoni pa su eljeli doznati tajnu zato je orah takav i zato se samo tu primio, pa bi nou odlazili do oraha tragom pria koje bi izmiljaji susjedi.Orah je bio esta tema razgovora, a bogme i ponos naeg sela kojim bi se hvalisali gostima kada bi nam doli ili kada bi mi negdje otili. Marko Kolar govorio je kako Slavko nou zaliva taj orah vodom koju donosi sa nekog tajnog izvora ili moda ak sa starog bunara.Drugi su opet tvrdili kako su Slavko a i njegovi stari uvijek bili poboni pa ih je to dragi Bog nagradio. Slavko bi svake jeseni na svoj tavan sloio moda i pet kola krupnih oraha, neto od toga on proda, neto naravno utroi u kolae domaica Kata, a kad se fino osue i kad vani veje snijeg, njegova djeca pored pei koja veselo pucketa i zagrijava dom, krckaju orahe kao male vjeverice, a na Boi kad dou estitati djeca Slavko ih daruje krupnim orasima. Taj krupni orah bio bi svakome drag dar, em mu se udi to je tako krupan, em svoja usta natopi nekim divnim okusom, i povrh svega obuzme te neka milina pomisli li da je to to si pojeo zalivano nekom arobnom vodom, ili da je ta voka obasuta Boijom milou, onda si sretan to poznaje Slavka koji je eto izgleda kod Boga odabran pa ga On udesnim orasima nagradio. Slavko nije zasadio taj orah, nije ni njegov otac, pa ni djed koji je priao Slavku jo dok je bio mali, kako je taj orah iznikao sam, valjda ga je neka ptica ispustila u letu i to ba na sredinu te parcele, pa kad je tanani pruti poeo da jaa i da se razvija, zasmetao im i htjedoe da ga posijeku, ali neka stara baba, tko zna koja i ija ree da ga ostave. Jo za prvoga roda doe silan narod da se isuava i krsti. Raao je orah svake godine sve vie i vie, raao bi ak i kada bi orasi neke godine u ovom kraju izdali. Kako su stasavale nove generacije, one bi se iznova udile

28

velikom orahu i tragale za tom dalekom tajnom. Jedne prilike kad se kod Slavka pekla rakija skupili se susjedi i prijatelji, i kad je Marko Kolar ve popio, poeo je dosaivati Slavku da mu kae gdje je taj izvor sa kog donosi arobnu vodu kojom zaliva orah. -Nema nikakvog izvora, njega samo zaliva kia, k'o i tvoj orah ili bilo iji-ree mu Slavko.

A pijani Marko na to opet ustvrdi : - Ima, ima, dok nee da kae. I tad neko sve to prekide pjesmom, a Marko zamuena pogleda zauta gledajui plamen u kazanu. Slavko se igrao oko tog oraha dok je bio mali ,penjao se po njemu i u njegovoj kronji provodio dane, isto su radila i njegova djeca. Kraa voa oduvijek je postojala u naem kraju, ali taj orah niko nije dirao, da li iz pobonog straha ili divljenja, ne zna se. Orasi sa tog stabla kolaima su davali poseban ukus, pa kad bi se narod okupio nekom prigodom kod obitelji Kneevi samo bi pogledom a bogme i rukom traio na trpezi kolae sa orasima. I sve tako godinu za godinom, jesen za jeseni, sve dok jednog vrelog ljetog dana iz vedra neba pogodi grom to ogromno stablo, polomi ga i spri. I tada dooe ljudi da se ude, ta ostade od onakvog oraha i da utjee dobroudnog Slavka. Onda Marko Kolar ree kako je presuio taj izvor sa kojeg je Slavko donosio vodu i zalivao stablo, pa ga je grom morao spriti. Oni drugi rekoe kako se Slavko ogrijeio o Boga pa mu je to kazna ili opomena. Neto poslije Slavko je oistio to mjesto na kome je bio orah, i nadao se da e opet nekad tu izniknuti orah, taman ne imao krupne plodove. Nedostajao je orah tu na tom mjestu, gdje je bio ko zna koliko godina, nedostajao je Slavku da u njegvoj hladovini zapali cigar duhana i da se tako prisjeti ta je kao mali budan sanjao u njegovoj kronji, nedostajalo je njegovoj djeci to posebno mjesto za igru, nedostajao je orah i zrakama sunca koje su se jutrom provlaile izmeu njegovih grana i listova, nedostajao je i kii koja se nekad mogla tiho i lagano sputati kapljicama sa lista na list sve dok ne dotakne edno tlo. Nedostajali su ukusni orasi djeci iz susjedstva, Katini kolai vie nisu bili tako posebni i nita nije bilo kao prije. Tog oraha vie nema, Bog ga dao, Bog ga uzeo, ni on nije mogao trajati vjeno, ipak ostala je pria. Ostao je i Slavko mada sad jako star,

29

i on se sprema da poe negdje gdje su orasi tko zna kakvi, djeca su mu otila daleko, predaleko, zato to vie nije bilo oraha da ih prigrli svojim granama i svojim ilama ukorijeni u ovu zemlju.

24.06.2012.

30

Uspomena na stari mlin

Postoje mjesta koja ljude veu nekim jakim vorom za neku uspomenu, pa im to doe kao razglednica stigla iz davno odmaklog djetinstva ili mladosti. Ljudi su mi znali rei :Ovdje je nekad bila stara kua. i onda bi po livadi na kojoj nema nita sami sebi doarali tu istu kuu u nekom za njih divnom periodu, moda u proljee dok ispred te stare kue cvjeta neka voka, a sliku bi zasigurno upotpunili dragi ljudi i uspomene. I meni se znalo desiti da tako mislima odlutam negdje gdje vie ni vrag ne zalazi.

Ne mogu vam ba pouzadno rei kada sam prvi puta ugledao topliki mlin, ali znam da su se i tad oko njega njihale trave, i koji je jo tada bio zagraen bedemom uspomena po kojima se hvatala neka sjetna mahovina. ini mi se da sam ga prvi puta vidio kroz prozor automobila, dok smo jednog vjerovatno nedjeljnog jutra ili na izlet, imao sam moda est ili sedam godina i tad mi rekoe da mu ima oko stotinu godina, a mene je fasciniralo da jedan tako lijep isjeak iz prolosti postoji ba u naoj blizini. Kako su se nizale godine ja sam imao priliku i pribliiti se mlinu, pa i ui u njega. On je tada spavao u jednoj divnoj osami, gdje evo i sad spava, iznad rijeice Toplice koja mu je oduvijek pogonila kamen. Prilikom mog prvog posjeta ovom starom objektu suvda oko njega prostiralo se ljeto, a ja sam udisao topao vazduh i nekako lagano priao mlinu u kome nikoga nije bilo. Mlinski kamen bio je zustavljen, akumulirana voda je mirovala, a po njoj su plutali listii... Tada je mlin imao plava vrata i okvire na prozorima, a tek neto kasnije oni e se u moje sjeanje urezati kao zeleni. Ispred milina je uvijek bio neki stol i oko njega klupa, pa bih ja uvijek tu odmorio, prepustivi se trenutcima koji su tad trajali. Sva ta okolina na mene je djelovala inspirativno,pa sam tom starom mlinu posvetio jednu od svojih prvih napisanih pjesama.

Jedno od prvih zapaanja bila mi je i slika koja je stajala pored ulaznih vrata na kojoj je bio naslikan vjerovatno nekadanji mlinar i vlasnik Mean Abadi. Zapravo ovaj mlin je po mojim saznanjima sagradila porodica oki, pa je on kasnije postao zadruni mlin, zapravo narodno vlasnitvo, a poslije ukidanja radnih zajednica, drava

31

je mlin prodala porodici Abadi, pa zbog toga narod ovaj mlin zove Abadia vodenica. Ja opet raunam da je na ovome mjestu i ranije postojao mlin drvene konstrukcije, pa je tek poslije sagraen ovaj od trajnijeg materijala. Stariji su mi priali kako je izgledalo to mljevenje kukuruza i penice, ilo se u mlin na konak, a djeca bi za vrijeme toplih dana posjet mlinu iskoristila tako to bi se kupala u Toplici. Mlinar im je znao spremiti i puru a nekad i prohu.

Bez obzira na to siromano vrijeme, vidim kako im usne poprimaju blagi osmijeh dok mi sve to priaju. To je zapravo onaj vor izmeu ovjeka, uspomene i neke materije, u ovom sluaju mlina. Ja sam ovaj mlin poslije poeo smatrati naarobnijim mjestom na svijetu, inilo mi se zaista da na listiima drvea oko mlina, na vodenoj povrini, na krovu, ipod praga, u odsjaju prozorskog stakla, i jo ponegdje spava arolija, a ja bih svaki puta kada bih dolazio ukrao malo te arolije. Pored naputenog mlina esto su se znale sunati i zmije, a ja sam plaei djecu, a i zbog doaravanja zaputenosti mlina govorio da je tu zmijski grad. Znalo je tu nekada biti i krupne ribe koja se mogla rukama uhvatiti. A ispod oronulog krova usnuli su mnogi sluajui kamen koji melje zrnevlje sazrelo na irokim poljima oko mlina.

Iza mlina je i pruga pa voz esto sa sobom donese i svoje karakteristine zvukove. Koliko se samo kie spustilo niz taj stari krov, i koliko se dana utkalo u oronule zidove, u koliko li ljudskih sjeanja postoji ovaj mlin, i na koje krajeve svijeta su dospjela ta sjeanja zajedno s ljudima? Odnevdavno primijetih da ga ve pomalo devastiraju, valjda s ciljem obnove, a skorih dana vidjeh da se u njegovoj neposrednoj blizini gradi najvjerovatnije etno restoran i park, i vie to nije ni onaj mlin, ni ona tiina, a arolija je pobjegla na neko drugo mjesto. Srea pa u mom sjeanju i na mnogobrojnim fotografijama ivi mlin, zaboravljen, tih i zatravljen, i iju okolinu ne sjeni neka nova graevina, ve se zrake sunca razlivaju u punome sjaju i druguju sa tiinom. A u pukotinama na zidovima mlina sakrivena su sjeanja ljudi koji vie i ne postoje a koji su vaan stub ove i svake prie o mlinu.

32

Na vratima su otisci onih koji su ih decenijama otvarali, i ja vidim dobar dio njih kroz prozirni veo starine. Vidim i sunce koje se ogleda u prozorima, vidim i zore u kojima se budi stari mlinar da provjeri koliko ima brana, vidim i snjegove razastrte po ovom starom krovu, vidim biserni odsjaj rijeke, i ptice koje nadlijeu ovaj kutak iz bajki. Vidim i drage ljude koji su samnom sjedili pored mlina, i ne dam nikome da ukrade tu divnu uspomenu.

23.09.2012.

33

Vjetrenjae

Nekada davno, dok mi se svijet inio nepoznatim i tuim, pitao sam se idui esto pjeice preko Sprekog polja, zato kod nas nema vjerenjaa kao onih na televiziji kad ve imamo toliko ravnice... Pitao sam i starije ali mi nisu mogli dati odgovor, ili bi rekli da to ima samo u Holandiji. A ja sam volio vjetrenjae iako nisam odrastao pored njih, ba kao to volim i dvorce. Opet, nekada sam mislio da je moda nekad u prolosti kod nas bilo vjetrenjaa, ali proitah toliko knjiga pa ne pronaoh ni rijei o tome, osim to sam na Malinama pronaao neki stari zarastao temelj, pa mi rekoe da je nekada tu bila begova kua, a blizu nje bio je jedan ogroman kameni silos sa nekim malim prozoriima pri vrhu, i zapitam se da li je to bila vjetrenjaa? Ne znam.

Da li su u ovim krajevima svojim rairenim krilima koja su se okretala arale sjenama tlo? Ali bilo ih je ipak negdje blizu,gdje sam ih sreo i pronaao, u Vojvodini, gdje su graene od polovine 17. pa do kraja 19. stoljea, po uzoru na Holandske. Bilo ih je kau jako puno, sve zbog nedostatka brzih rijeka koje bi pogonile mlinsko kamenje, pa se ljudi zajedno sa krilima vjetrenjaa okrenuli vjetru pa tako mljeli penicu i kukuruz, donosili dakove, istovarali, utovarali, odnosili, odvozili... Sve je to bilo sa nekom pobonom tiinom jer vjetrenjae su, znali su to, izvor ivota, izvor sa kojeg izvire brano, i miris tog izvora osjeti se i kada se za ruak izlomi vru kruh ili pogaa pred oima gladne djece... Desilo se jednom da se vlasnik vjetrenjae popeo na krilo da postavi platno pred poetak rada, pa je iznenada puhnuo vjetar, a on se jadan tako okrenuo sa krilom za 360 stepeni. Obiaj je bio da mlinar uzme 10% uura na samljevenu koliinu, tako se to tada naplaivalo. I sve je to trajalo negdje do kraja Drugog svjetskog rata, ponegdje i due, jer dola je struja pa su ponegdje vjetrenjaama skinuta krila i ubacivani su motori da pokreu glomazne mehanizme, a vjetrenjaa bez krila je kao i ovjek bez ruku.

Neke i danas tako osakaene stoje. Za jednu vjetrenjau kau da je sagraena negdje u Maarskoj 1834. godine i tu je radila 3 godine, a zatim je kupio neki Sirotanovi, pa je rasformiranu splavom prevozio Tisom do uruga. Za drugu neku opet kau da je

34

napravljena od 86.000 komada cigli, za treu da odavno ne postoji ... Iako su neke poruene po zavretku Drugog svjetskog rata, o preostalim su se brinule vlasti, neke su obnavljane, neke naalost nisu ... Danas ih u ravnoj Vojvodini ima 14, neke su hoteli, neke muzeji, neke su zatravljene, a u njihovim napuklim zidovima spavaju uspomene ili se u njima skriva mlinareva dua, a moda se i moja nekad nou jaui krilate konje nainjene od bisernih snova provue kroz neku od pukotina i probudi duboko usnuli mehanizam...

I dok u ovom momentu moda kisnu njihovi stari krovovi, dok im trunu grede, za posjetu njima se spremaju neka vremena koja e ih moda trajno unititi. U mom ravnom kraju ih zasigurno bilo nije, ali ja se nadam da u nekada sagraditi jednu.

05.06.2013.

35

O mom svijetu

Ja u mom svijetu imam samo toliko ljepote da mogu sve na svim svjetovima ljepotom da zainim i ja to mogu samo toliko, dok svi svjetovi postoje. Ja u mom svijetu imam samo toliko topline da mogu njome pobijediti Sunce,pobijediti za vjenost. Ja u mom svijetu imam samo nepresuan rudnik zlata iz kojeg zlato vrijedi na svim planetama,osim na Zemlji pa tu ne mogu iako to elim nekome da kupim raj, kad taj neko ve ima sve rajske ukrase pa da ih poreda na police tog raja divnoga. Ja u mom svijetu imam samo toliko ljubavi da mogu njome sve tune da razveselim, od kad ivot postoji i ak prije jo, i do kad ivot postojat e, i due jo. Ja u mom svijetu imam snove tek toliko lijepe da opiju svake oi,da ljuljaju na talasima,sve ive i neive due,da tiho pjevaju,a opet da ih svako uje. Da odvedu daleko gdje um i ne sluti. Ja u mom svijetu imam samo jednu rijeku dovoljno zelenu, dovoljno iroku da njome protiu moje misli, sva matanja moja, da plovimo u drvenoj lai vjeno Ti i ja . Ja u mom svijetu imam labudove bijele koji svakoga jutra do Tebe dolete, dolete da krilima Te probude. Ja u mom svijetu imam niti svilene koje Tebe cijelu veu za mene. Ja u mom srcu imam samo Tebe a Ti u moj svijet donijela si ljepotu, toplinu, zlato, ljubav snove, rijeke, lae, bisere, sreu,sve slatko to je. I donijela si, to dobro zna ove njene uzdahe.

U mom svijetu postoje i dani, tei od drugih, koji kao da zaponu sa runim snom i koje onda ofarbaju kie bojom olova. U jednom takvom danu znaju i svi satovi da stanu, jutra da prespavaju, oblaci da kroz nebo potonu, srca da oedne, glasovi da umuknu, oi da zaplau, radost da se sakrije u oluke, sve boje da izblijede, leptirovi da uginu, rukama da bude hladno, pisma na put da ne krenu, razigrano dijete da izgubi igraku, more da se smanji, neko ko je dalek postane jo dalji, u visinama da nestanu ptice ... U jednom takvom danu, zaista, rijeke na dno povuku lae, zatamni se svaka iskra sree, polude misli i samo bi ile u pravcu nekom, u pravcu svoga spasa, u tim danima posebno nedostaje alat kojim se ispravlja prolost, u takvim danima izgube se sve ljepote svijeta, zalutaju mora u neke druge svjetove, izbriu se velike elje, a i onih

36

manjih malo ostane i bude tako nekih dana u kojima bude i gorih stvari, a sve to, samo onako, samo zbog neega ili samo zbog nekog.

U hotelu sudbine jako je zahladnilo, sve sobe su slobodne, i one sa pogledom na divnu prolost i one iji su prozori okrenuti prema budunosti, osjeti se miris vlage kao da se u tom hotelu plakalo samo, kroz prljave prozore ne ulazi sunce, a osoblje krade svaki grumen sree i pjesme se uju neke snano bolne, na zidovima su slike na kojima se vidi jueranja srea, radost, sve elje i nade. Oko tog hotela ne cvjetaju rue one to su cvjetale samo zbog tebe, sad ima samo neko sitno cvijee po kome se samo pauina hvata. A tebi je izgleda namijenjen neki drugi hotel, drugaiji od ovog iji je vlasnik moja sudbina, a to me boli, boli jako...

12/13.08.2013.

37

aci s istoka

aci s istoka moje opine svojevrsni su borci koji se uglavnom bore sa ivotom, i koji svakoga dana putuju put malog grada u kojem ih ekaju skrivene radosti a nekad i nedae. Ja ne mogu pouzdano odrediti granicu tog istoka, ali odlino poznajem sela za koja vjerujem da su oduvijek na istoku. Postoje ona sela kojima je svaki grad blii, dok su neka sela udaljenija od sprekih livada. Negdje su u ovim selima blagi brdoviti valovi, ali uglavnom se sela proteu ka ravnici. Tamo gdje se raa sunce i odakle pogleda na ravnicu, tamo ba, ivot nije nimalo lagan.Ako zanemarimo snaan progres koji je zaao u ova sela, ako zanemarimo lijepe velike kue, ako zanemarimo najnovije automobile koji se odmaraju u hladu ispred tih istih kua i svojim sjajem zaklanjaju realnu sliku stanja, vidjet emo kako je nekima ovdje teko ivjeti. Ve odavno su neki na istoku uvidjeli vanost kole, pa danas aci kojima je nekad bilo mnogo tee, ive u onim lijepim kuama koje pomenuh i obavljaju razne drutveno-politike funkcije u opini, regiji pa i dravi. Svi su oni potekli iz siromanih porodica a u onom prolom reimu vaan detalj svake biografije bio je da neko potie iz siromane porodice, danas toga nema niti u jednoj biografiji, valjda se sramimo sami sebe. A zar to nije lijepo kada pogledamo svoj uspijeh i svoj ivot u odnosu na ono kako smo nekada ivjeli, zar tako uspijeh nee biti slai? Ne, ja nisam sa istoka ove male opine, ve sa juga, ondje gdje se u jednom procjepu meu brdima otvaraju vrata prema Sprekoj dolini, ondje gdje se desno skree za istok. Od svog ranog doba volio sam otii na taj divni istok, imam tamo i rodbine, iao sam tamo s porodicom na izlete i iz tog kraja stekao mnogo prijatelja, dobro mi je poznat njihov nain ivota i ono kroz ta prolaze ovi aci. Sve sam to vidio svojim oima, zatim uo, a poneto slino i doivio, mada sam kolu uio u jednom drugom gradu, ali to ne mijenja stvari, moja suosjeajnost sa siromanim acima sa istoka oduvijek e postojati. A kako zapravo kree njihov ivot u tim selima gdje se prelamaju breuljci i ravnica? Oni se rode kao to rekoh u siromanoj porodici, nekad prije raalo ih se u jednoj kui, 5, 6, 7 ,9 ili ak vie. O njima neu pisati, ve u pisati o onima koji su kao i ja roeni pred kraj osamdesetih, devedesetih i koji se kao takvi i

38

sada raaju jer mi je ivot u njihovom dobu vie poznat, jer od tog istog ivota i ja nosim oiljke, takve djece je u kui najee jedno, dvoje ili najvie troje. Kue su uglavnom starije, naslijeene ili pak nove, nedovrene, a takvih je po istoku rasuto jako puno.Oevi i majke koji se otimaju od ivota sagrade kakve-takve kue da bi svoju porodicu sakrili od kia i studeni pa se u te nove kue usele u barem dvije sobe ili ee samo prizemlje, a sprat ostaje da eka neka bolja vremena dok e na otvore za prozore i vrata na tom istom spratu zakovati neke stare daske. I tako, zadimi se dimnjak na tim kuama, usele se glasovi, i sa malo pokustva i sa puno nade krene se u jedan bolji ivot, a u takvim kuama rodi se i poneko dijete. Roenje budueg aka unese mnogo radosti u kuu ali i u kue oko nje, a u neke kue i zavist, jer esta je pojava da se s nekim od komija ne govori iz nekih razloga, a u takvim sluajevima to je jednom radost drugom je alost pa se probudi i zavist. I tako ak dobije i ime, nekada su imena dobijali po imenu djeda, nene, dajde, amide, tetke ...neto kasnije je taj obiaj naputen pa sad u tim selima ive djeca ija je imena neobino izgovoriti ili dozivati. Onda sredina pone oblikovati naeg budueg aka i njegov pogled na svijet, izgovore se ubrzo i prve rijei, prve psovke, veoma vaan dio rjenika svih itelja nae opine a koji se pone izgraivati jo u najranijem dobu. Tih prvih godina budui aci usvoje karakteristian naglasak s kojim e se neto kasnije boriti mlade uiteljice,nastavnici, profesori ali u veini sluajeva to e biti bezuspjeno. Prve igre ovih aka bit e sasvim obine djeije, a dobar dio zabave bit e im televizor, u neko doba kada je bilo puno crtanih filmova i djeijih emisija ega se sjeam, to i nije bilo tako loe, ali aci koji sada odrastaju gledaju sve i svata na televizoru a to je u rangu najistijeg kia. Meni to jako smeta, jer djecu odvodi od stvarnosti u neki grozan plastini svijet. U djetinstvu aci zavole ivotinje kojih uvijek ima oko kue, a njihovo djetinstvo vezuje se za zemljoradnju gdje esto i sami pomau. Nae plodno polje s proljea njihovi roditelji zasiju uglavnom krastavcima, kukuruznom i slinim kulturama, pa maliani svoje igre pomijeane s radom igraju u poljima obasjanim suncem na kojem je uvijek tako malo hlada. Donose vodu te malene ruke za edna nepca njihovih roditelja zemljoradnika, koja se usput reeno zbog djece esto odriu svake slasti u ivotu. Roditelji se radei uglavnom nadaju dobrom urodu i jo boljem otkupu. Oni aci iji roditelji imaju goveda, druguju s

39

vjetrom po irokim livadama sluajui muziku koja izvire iz zelenila, ustaju rano, i nose ili odvoze mlijeko na kolicima do otkupne stanice, i tako svaki dan, jedino to dane nekad proara kia koja uti poput izguvanog celofana ili te dane obuzme jaka studen od koje strepe kosti, ili dane zatrpaju snjegovi, ali svejedno i tada u rano jutro oni maleni i vrijedni odvoze na kolicima burence mlijeka. Kada poslije u kuu dou teko zaraeni novci od otkupa, malianima se uvijek neto kupi ili u najboljem sluaju odvedu ih srijedom na pijacu, a pijaca arena i glasna postane dio njihovog ivota, svojevrsna radost, prepuna svega, a ponajvie elja. Tako su i mene moji odavno navikli na pijacu, ja u naoj pijaci i danas prepoznam onu iskrenu djetinju radost.Brzo minu te godine i ubrzo doe upis u kolu od koje aci osjete strah,a roditelji novu brigu. Trebaju tad nove patike, nove hlae, torba, sveske, olovke, knjige... Adaptacija na kolu ide kako kome, a roditelji se, znam, obraduju svakoj petici i kada im dijete dobro ui, a to im je lijep razlog da se pohvale u selu. Svaka petica uini lake podnoljivim trokove za kolu, esto ujem kako roditelji kau da ne ale novce samo kad dijete dobro ui. Znam da se aci osnovci raduju vikendu, pogotovo oni koji pjeae do susjednog sela gdje im je kola, da odmore svoje nogice od tih odlazaka i povrataka do zgrade u kojoj stiu prva znanja. To pjeaenje od par kilometara esto, uini ih spremnim borcima za mnogo tee stvari koje e im se isprijeiti u odrastanju. U tom kraju i u ta aka doba vana su visina i snaga pa oni sitniji i slabiji aci budu predmet ismijavanja a esto vei svoju snagu dokazuju na njima, a sam poetak kole iznjedri prve tue.Vjerujte mi u ovom kraju dobro doe kad se neko zna potui, i kad je jak. Takvo je pravilo ta ja tu mogu, iako to nije lijepa pojava ali desi se da se u te djeije tue uplete i dobar dio sela. Deavalo se da malenog aka istue i uitelj, da ga jadnog udari auto, da pokisne, da se isprlja, da uplakan doe kui ili da ukrade neku voku.Bilo je vjerujte toliko sluajeva zgoda i nezgoda na tom putu da ih je teko i pobrojati. Vikendi su znam posebna i slatka dra koje u tim danima ispuni pomaganje na njivi, u staji, pisanje zadae, odlazak na utakmicu mjesnog fudbalskog kluba, gledanje televizora, posjete rodbini i slino. Znam i to da vikendi brzo prou potut slatkih snova, a maliani rastu, stiu znanje, a roditelji muku mue da zarade to vie, a ponekad neki od aka dobije brata ili sestru. A nekad kad roditelji sa uzgoja krastavaca

40

prijeu na uzgoj jagoda, tada se nekako djeci osladi rad, a svo voe i svo povre esta je slika u mnogim djetinjim ivotima, pa tu su jo i sloena sijena, goveda na ispai, zvuk traktora i okus tekog ivota, jer tedi se sve to se moe a uzima se uvijek najpotrebnije. Malenog aka kad zaboli grlo, napadnu ospice ili zaboli zub tada on putuje do malenog grada koji uti u ravnici. Prilika je to da se osjeti neki hladni djetinji strah koji se iz malenih grudi proiri domom zdravlja, a poslije se ukae jo jedna prilika, dosta ljepa, a to je da se obie pijaca i malianu kupi neka igraka. Stotine zebnji kroz mene i sada proe kada se sjetim tih ekaonica, plaa i injekcija. Kada ak ozdravi onda sve ide kao i prije, ide jutrom u kolu, prolazi kroz magle, vraa se kroz sveano sunevo svjetlo koje kradu kronje voa pored puta. Desi se i to da neki od aka vraajui se kui povede sa sobom neko zalutalo kue, jer jednostavno ne moe da odoli meko ako srce gladnom pseem pogledu i veselom repiu, a kada se to umiljato kue dovue laganim korakom do kue u kojoj ivi ak, onda nastanu grdnje roditelja i prigovori kako im ne treba jo i pas da i njega hrane pa nekom ibom ponu trjerati tog malenog dlakavog prijateljskog stvora. Iako je malian ve planirao etnje i igre, pa ak i lov sa lukom i strijelom uz te prijateljske psee oi, ostane mu samo da jako zaplae. Psi moda nae novi dom. aci na istoku rastu kao i oni na jugu, ne itaju puno lektiru jer se najljepe prie deavaju oko njih i na nekim nevidljivim stranicama ivoti ispisuju romane bolje nego ijedan nobelovac. Prie, izmiljene, stvarne, tune, strane, priaju im svi od roditelja, djedova, nena pa ak i komije. esto se pred djecom pria i ono to ne bi smjelo. Sve te prie ugnijezdit e se u sjeanja ovih maliana i u njihovoj mati naslikati dogaaje po njihovoj volji, svaka pria u glavi postat e jedan film stvoren ivahnom matom. Isti takvi filmovi i u mojoj mati ive a ispriat u vam ih nekom drugom prilikom, i ova moja pria o acima sa istoka jedan je film u mojoj glavi, film koji uvijek dosnimavam poslije svakog vienja malog istoka ili susreta s nekim ko tamo ivi. Dok su jo maleni osnovci na poligonima ispred kola u ovim istonim selima igraju fudbal, a vikendima aci imaju svoje travnate terene na nekoj od livada gdje ba fino naprave stative od ljeskovine ili vrbovine i gdje ganjaju loptu sve dok ne ogladne.

41

U ovom pitomom kraju postoje i rijeke, potoci pa i ak jedno jezero.Potoci su zgodni za preskakanje, a uvijek ive prie kako je neko nekad u potoku ulovio neku ribu, a ribu maliani love i u potocima iako nikada nijednu vidjeli nisu pa i u rijekama naravno, gdje ih esto i ulove svojim tapovima od ljeskovine, ili nekim mreama koje su zapravo stare zavjese sa prozora. Taj ribolov ih dobro zabavlja a na istoku postoji i jedan termalni izvor od koga se stvara jedna mala rijeica koja se zove tako finim imenom Toplica, a tu je i jedan bazen, pa kad doe ljeto aci se bezbrino kupaju u toploj vodi ili putaju malene brodie da plove niz malenu rijeku. Na toj rijeci je i jedan stari mlin, o kome sam ve napisao kratku priu da ga uini ivim i vjenim u prii. Zbog zimskog raspusta moda, na istoku je izniklo puno lijepih breuljaka da se aci mogu sankati i skijati. Postoje i neke spore epizode u ivotima ovih malih aka kada recimo, nekog proljetnog vikenda padaju teke kie, kada ba nema posla u polju i kada ne pomau svojima ostaje im samo dosadni TV program, ili da sluaju kiu kako sipi po krovu, da gledaju nijeme kapi kako se prelivaju na prozoru a takve kie kao da zaustave vrijeme, kao da nekom polugom ili kamenom zaglave dane na njihovim inama. Sve dok sipaju takve kie ake iz grudi vue neki nemir vani. Nekad uvee na stolu na kome se inae jede i pije, ispie se zadaa zvukom i tragom olovke u svesku na ijim se ivicama ponekad nae napisano i ime prve simpatije. Na mekim jastucima, kada se ugasi svjetlo zaspu ake glavice i tad se u tiini noi odsanjaju predivni snovi. Tada jedan veliki voz sa hiljadu vagona prepunih snova, a moda ih je i vie od hiljadu, dolazi na mali istok i prolazi pored svake kue. Ne bih vam znao rei ta to tano sanjaju aci na istoku, ali svako ko se sjeti svojih snova iz djetinstva moe da pretpostavi. Ja elim da im se snovi ostvare, mada se meni moji ostvarili nisu, a za neke snove odve je i kasno. Vane osobe u ivotima ovih maliana su djedovi i nene, s kojima esto ive u istoj kui ili u kui pored njihove ili u istom selu ili nekom drugom pa se odlascima do njih aci uvijek raduju.esto ih oni uspavljuju u krilu, kupuju im darove, vode u etnje ili u damiju. Za odline ocjene od njih dobiju i odline poklone a jedan od najboljih poklona je bicikl. Ta dragocjena stvar koja na neki nain uini sva susjedna sela bliim, a aci se meusobno biciklima utrkuju po pranjavim putevima u ravnici. Bilo je aka, a i sad ih vjerovatno ima, iji roditelji imaju konja i zaprena kola, a maliani se vole voziti u tim zaprenim kolima,

42

a ja ih ponekad vidim da ak i sami upravljaju njima a tad izgledaju odvano uzvikujui neke koijake naredbe svojim djetinjim glasiima. Oni koji uvaju krave u ravnici nekako priviknu na tiinu ali i na samou, dolje u ravnici pale vatre, peku jabuke, zagriju ruak, noem iaraju pruteve kojim tjeraju goveda, prave kolibe od prua i granja, a kada se sa ispaom priblie rijeci onda malo i pecaju, prave brodie, i obavezno mataju, a o emu; to oni nabolje znaju. Pod ogromnim oblacima brzo prou godine i oni brzo izrastu prema suncu i tako odrastaju u zvonjavi njihovih osmijeha, dok dou zadnji dani u osnovnoj koli od koje se rastaju u cvjetnom maju. Jedan vaan dogaaj nakon toga je maturalna zabava za koj se oni pripreme a posebno djevojice. Samo tu no one izgledaju dosta drugaije, kao da za samo jedan jedini dan postanu djevojke koje ljepotom mogu zasjeniti i sunce. Poto sve prolazi, proe i ta no prepuna pjesme, a bude i suza, a onda ekaju novi izazovi, upis u srednju kolu. Pojedini aci, naalost i ne nastave kolovanje, a za to postoje razni razlozi, uglavnom su to enska djeca koja silom prilika i voljom starijih tako prebrzo odrastu i ostanu da se brinu o kui i svojoj porodici, a kada sretnu neku od svojih drugarica ili drugova, znam, obuzme ih neka jaka zebnja, a esto puste i suzu, znajui da ive neki drugaiji ivot protiv svoje volje. A moda je za neke tako i bolje jer ih to sauva od nekih gradskih stranputica kojima esto krenu mlade uenice oarane neim novim i nepoznatim, mislei da je to sve najvie i najbolje to ivot moe pruiti ovjeku. Autobusi koji voze ake put malog grada, gaze lie prosuto po cesti svake jeseni, prolaze kroz polja koja se obuku u jesen i zvukovima u ake due uvuku strah od propitivanja na asu. kolu upiu uglavnom po svojoj volji, za neto za ta su nadareni, ili tek tako zalutaju u neka zanimanja samo eto da zavre kolu a ivot e poslije da ih usmjeri na neke njima znane i neznane pute. Neki se u kolu upiu i u onaj vei grad u koji sam ja iao, ali svejedno gdje se upisali za njih tad poinje jedno novo doba, jedno za ovjeka nemirno doba, esto sretno,a esto beznadno, dugo, pusto... U tim godinama desi se mnogo toga, u tim godinama aci postaju ljudi. Neke kole traju tri a neke etiri godine, kako ve znamo, nekima koji slabije ue desi se da traje i due. Prvi dan u srednjoj koli poprilino je zanimljiv, prvi razredi su kod nas inae u jutarnjoj smjeni, pa aci nevoljko ustaju poslije dugog i sunanog raspusta, tog septembarskog jutra koje neobino zahladni preliveno

43

rosom.Na stanici u selu sretnu se dojueranji kolski drugari, oni iz istog razreda koji e sad, svak na svoju stranu, pitat e jedan drugoga, ta je ko upisao a moda e neki od njih opet skupa biti, tako e im biti lake podijeliti nedae koje e donijeti srednja kola. Samim polaskom autobusa, odvajat e se neki konop od rodnog sela, od osnovne kole, od livada, od voki to mirno ostaju u selu. Gledat e ak puteve i prizore koji e narednih godina biti jako esti pred njegovim oima, koji e se neprimijetno izmjenjivati, a te promjene aku e postati jednoline i dosadne, vremenom, zaista hoe, poznavat e svaku kuu na tom putu iz perspektive sa autobuskog sjedita, i sanjat e ak i taj autobus i te kue i sve na tome putu. Na glavnoj autobusnoj stanici u gradiu, iz autobusa sa brojem dvadeset jedan izai e jedna armija novih aka, armija koja u srcu nosi poprilian strah, a koja e jo za koji mjesec poznavati svaki djeli toga grada. U nekim grupicama, stii e do kole, potraiti svako svoju novu uionicu, razgledati po njoj svjesni vremena koje e tu provesti a koje im izgleda ba onako neprolazno. Prvoga dana, aci su stidni, ali upoznat e se sa nekim ve prije dolaska razrednog profesora, a dok ekaju dolazak profesora, osjete samo providni strah. Predstave se svi i profesoru i novim drugarima, ali imena i prezimena taj dan uglavnom ne popamte, najvie dvoje-troje. Profesor im da neki privremeni raspored asova, objasni ta sve podrazumjeva njihovo budue zvanje, njihova struka i onda aci idu prema stanici, tih prvih dana ili mjeseci ak dok ne zavole grad, aci ure kui, ele da to prije stignu onamo odakle su i ponikli.Na stanici e opet nekoga sresti, moda poznato lice iz novog razreda, pa e s njim prekratiti vrijeme do dolaska autobusa, a neki e se ba tog prvog dana i zaljubiti. Lagano kretanje autobusa ka njihovom selu, donijet e pomisao o tome koliko li ih jo takvih polazaka u ivotu eka, a sa svakim nosit e radost zbog povratka svome idilinom selu. Ponovno e se redati kue samo u drugom smjeru, ponovno e se ukazati sloena sijena, hrastovi, velik dio tog istonog malog svijeta. Kod kue e smiriti utiske, priati roditeljima kako im je u novoj koli, i opet e pripomoi svojim roditeljima u poslu. Svanut e i utorak u kome e opet, naravno, pored njih proticati jesenje slike, i toga dana e upoznati jo profesora, neki e im se dopasti, neki nikako nee. Upoznat e i ostatak drutva iz novog razreda, nekog ko ide za neki drugi smjer u njihovoj ili

44

pak drugoj koli, neki e se ba drugog dana u srednjoj koli zaljubiti, a oni koji su se zaljubili jo jue, moda e i danas, drugi puta. Tih prvih dana bit e i jurnjave za knjigama, sveskama, i polako e upoznavati sve kutke grada, mjesta na kojima e troiti deparac, mjesta na kojima e pojesti uinu, mjesta za koja moda i nisu znali da postoje.Dobra stvar za sve nas sa sela je to na ivici svakog naeg grada postoji livada ili uma, to je dodir grada sa svim selima svijeta. ak srednjokolac sa istoka e u svakom psu lutalici u gradu prepoznati prijatelja. Petak je tim acima jedan veliki praznik, naroito taj prvi, kada e se po zavretku nastave vratiti svome beskrajnom miru, uzvienoj ljepoti ivota na koga su navikli, kada e posjetiti drage kutke u Sprekoj dolini, steke, mlin, umarke, njive i sve to im padne na pamet. Kafii e privui nekolicinu aka, i uinit e im se tako lijepim i moda e im odrediti neku sudbinu. Drugi e se pak posvetiti kladionici, trei bilijaru i video igrama, a ostali neemu to im se dopadne, dok e uvijek postojati skupina koja je do kosti zaljubljena u svoje selo, u ravnicu i malene breuljke. Bit e i zadirkivanja u pojedine ake sa istoka, od strane njihovih drugova, ismijavanja na raun njihovog naglaska ili ko zna ega, ali dok djeca iz grada shvate da grijee proi e i godine. Godine provedene u srednjoj koli uinit e neke vjenim prijateljima, a jako esto e se prisjeati doivljaja iz kole. Uit e neki marljivo i vrijedno, a neki e prepisivati i dobijati ocjene na naki laki nain. I proi e zima, a i proljee, pa e doi ponovno raspust, za one koji uspijeno zavre kolsku godinu raspust e biti barem bez briga, a oni drugi ekat e popravni ispit sa velikom neizvijenou. U drugom razredu, pojavit e se nove ljubavi, skrivene simpatije, elje, uspijesi, radosti i strepnje. Promijenit e se malo i put kojim e svakodnevno putovati, sve kie i sva svjetlost sunca postat e drugaija. Doi e i trei razred, nekima zavrni, a ja u esto sa nekom sjetom gledati ake sa istoka, kako petkom ure kui, odnosno da stignu na autobus. Posebno e biti lijepi proljetni petci, kada nekima iz prve smjene vikend pone jo prije 12 sati, pa brzim korakom naputaju gradi u kome postoje trafike koje njima ba nita ne znae, i u kome su saloni sa fliperima i igricama u kojima oni provedu dobar dio kolskih dana . I tako, od kole prema stanici prou po obiaju kroz pijacu, gdje sretnu nekoga od komija, gdje razgledaju, ili ako su utedjeli neto od deparca, kupe akiju ili ve neto to se njima dopadne, a onda uu sa

45

nekom radou u autobus koji e ih par minuta kasnije povesti preko nekih zavojitih cesta, pa e se nagledati lijepih livada, procvalih voki na breuljcima, neba nakienog oblacima, a desi se nekad da taj isti autobus ide uporedo s vozom i to bude jedna zanimljiva utrka u kojoj po obiaju pobijedi autobus, na ta oni, aci, budu ponosni. I kada stignu kui, bace ruksak i imaju cijela dva dana, da gledaju kako se sa ravnica ujutru diu magle, da igraju nogomet, da idu do rijeke, da ne misle na kolu ... Vikend im se petkom ini jako dug i tako primamljiv, tako poeljan, a naalost, brzo e proi. Svanut e ponedjeljak, ustat e rano, doi u taj mali gradi gdje im je kola, pa e na odmoru ili kad nemaju asa odigrati za pola marke jednu partiju bilijara, ispuniti listi za kladionicu, posjetiti neki od kafia da bi izgledali vani u drutvu. Ii e na praksu par dana i opet e doi petak, prozraan, veseo i svean, i opet e njihove patike uriti preko pijace, i opet e vidjeti voz i magle, dok ne prou te kratke tri godine koliko e ii u kolu ... A poslije? Poslije e oni biti drugi ljudi. Poslije e sve drugove iz razreda razdvojiti ivot i mnogi se nikada nee sresti ni vidjeti. Neki e imati sreu da se bave poslom za koji su zavrili kolu a neki e opet raditi neto drugo, ostati vjerni svojoj plodnoj zemlji ili pak ivjeti negdje drugdje u nekoj dalekoj dravi gdje nema ovakvih ravnica, pa ni breuljaka, gdje nema mlina, gdje nema mramorova, gdje nijeme i hladne protiu tue rijeke. Dobar dio ovih aka upie fakultet, a tad postaju studenti, studenti sa istoka. Nestanu radovanja petkom, nestanu uspomene na kolske ljubavi, ivot ide dalje i dalje, odvaja ih od onih divnih akih dana kojih se ponekad sjete sa jednom slatkom nostalgijom i sa eljom da se ti isti dani vrate. Znam da takva uda ne postoje i da dane koji su potroeni ne vraaju ni arobne kugle, ni mlada rosa, ni svjetlucavo kamenje, ni cio mali istok, ni svi oni koji su nekad bili aci.

16.08.2013.

46

Tetak ahim

Moj tetak ahim mogao je, da je kojim sluajem htio postati na najvei pisac, jer on je jo odavno uven pripovjeda u naem kraju.Prepun pria o svakodnevnim obinim i neobinim pojavama, o stvarima i pojavama koje kao da su vjeno mrtve bile, one oive u njegovim priama i natope se vanou. On u svojim priama sve nakiti nekim udnim epitetima za koje niste ni znali da se mogu pripisati odreenim stvarima, on poznaje savrene komparacije i udi se i divi priama na jedan svojstven nain. Mogao je on po jednu knjigu napisati o svakom od svoje djece, tako bi imao 11 knjiga, mogao je o svakom svom danu u kojem mu se svata desi da napie po jednu pripovjetku, mogao je, samo da je htio napisati najbolje pjesme. Svake srijede on jutrom doe na nau pijacu, a on i na njoj nekome od poznanika i rodbine ispria o neku priu, krau ili duu, meni je jednom priao o sjekiri koja je bila ljuta kako ree i koja se lomila pri radu pa je on donio nekom majstoru da je sredi. Viao sam ga toliko puta kako ide pijacom nosei pod miicom metlu, a u kesi munchmalow za koji on oduvijek vjeruje da je najslai slatki na svijetu, a koji je tako dobro poznat njegovim unukama i unucima, pa i meni naravno, jer tetak ahim uvijek je bio iroke ruke prema svima. Koliko god bili slatki i privlani slatkii koje bi donosio meni su uvijek drae bile njegove prie koje sam tako rado upijao. Sjeam se, priao je jednom o tome kako je ruao samo jednu veliku svjeu papriku i kako se od toga odlino najeo, a ja sam sluajui osjetio okus te paprike. Ponajbolje moj tetak ipak opisuje hranu, pa uz njega i oni koji su tek ruali mogu da ogladne. Da je bilo sree, i da je tetak postao pisac, mogao je rijeima naslikati svoje Kovae, svaku livadu, svako drvo, oronule ograde, stare kue sa napuklim zidovima, sve ljude, svakog maora skitnicu, svakog arenog pijevca. Prava je teta za svjetsku literaturu to joj moj tetak ahim nije poklonio pedesetak knjiga a mogao je zaista i vie. Ali pominjan je u knjigama, kao i u hiljadama usmenih predaja od strane svojih unuka, komija, poznanika. Vjerujem da on moe ispriati priu o svakoj denazi na kojoj je bio, o svakom mevludu u okolini, o svakoj srijedi, o svakom petku, o svim veselim sijelima u

47

Kovaima.Od svih svojih unuka, znam da tetak najvie voli Nevresa koji se jo kao mali budio u cik zore da sa svojim djedom gleda prijenos boks mea na TV-u, to je tetkov omiljeni sport, i vjerujem da je prva rije koju je Nevres izgovorio bila djed. Zadnjih godina moj tetak ahim je zahvaljujui Nevresu, jako popularan meu omladinom koja se vozi autobusom broj 21, kao i u cijeloj Rudarskoj koli u Tuzli, kako meu acima tako i meu profesorima. Svakog ponedjeljka svi se oni raduju priama u kojima e uti kakve je zgode i nezgode imao moj tetak ahim tokom vikenda, i mnogi e se na njih nasmijati srcem i duom, glasno i bez ustruavanja. Nije to onaj neki zao, podrugljiv smijeh upuen dobrodunom starcu koji recimo;svom unuku kupi roze enske arape uvjeravajui ga da su to ba muke, ute arape, ne to nije taj smijeh, to je smijeh divljenja, jer ljudska veliina poput mog tetka i zasluuje jedino divljenje, ak i onih koji su samo uli o njemu. A moj roak Nevres svakako e postati pisac, ima i talenta ali mu je i dunost da svijetu pokloni dovoljno pria o svom djedu, za dovoljno osmijeha koji e zablistati svijetom. Da milioni ljudi osjete toplinu iz due mog tetka ahima.

20.08.2013.

48

Kako Andrea uljepava svijet?

Andrea, moja mlaa sestra ve odavno obavlja jedan vaan posao, dosta zanimljiv i koristan. Ona svakoga dana uljepava svijet, trudei se da sve to moe uljepa, a ono to ne stigne ostavlja za naredni dan. Taj posao obavlja neujno i tiho, a nekad i tajno, ne znam grijeim li to vam otkrivam tu tajnu? Moda ne vrijedi skrivati od ljudi ko im to uljepava sve. Poznaje ona sve kutke svijeta, svaki djeli neba, svaku kapljicu vode i nita joj skriveno i nepoznato nije. Ovih ljetnih dana kada ona ima vie vremena, kada ne mora u kolu, ona s posebnom panjom uljepava svijet, zato su i ljeta i ljetni dani tako lijepi. Ljeti se ona budi ba oko podne i im otvori svoje divne oi ve je odradila dobar dio svoga posla, poslala je Suncu naredbu da sija ba kako je po njenoj volji, vjetrovima je tako odredila brzinu, nebo podesila na odreenu visinu.

Od sredine dana ona meni napravi jutro, jer me ba oko podne sa dobro jutro pozdravi i ja ne mogu drugo nita osim da se pretvaram kao da je jutro. Na naoj ravnici ona svaki cvjeti svojim arobnim kistom oboji, uvijek savreno pogodi nijansu. Poto svijet nije samo naa ravnica, ona stigne na sve strane svijeta, miluje rascvjetale loze ispred kua u okolini Londona, po saharskom pijesku ispisuje svoje ime. I u svim pustinjama svijeta ona je oaze zasadila, usmjerava vodu po delti Nila da bi zazelenila jedan dio kontinenta, po Skandinaviji smjenjuje duge dane i duge noi, ona je ba po svojoj elji u Australiji jedno jezero obojila u crveno da iz njega ljubav za taj dio svijeta izvire. Znam i to da zatee na svakom krovu zgrade strijele ljubavne, pa da oni koji pogoeni budu i na kratko barem lijepo se osjejeaju, znam da plete mree od konca sree u koje nesretne hvata i tako im ivot mijenja.

O, znate li da ba ona kad se smrkne popali zvijezde i sloi ih tako da svako svoju sretnu lake pronae? Fabriku snova ona ima na Mjesecu i veliku armiju anela koji je sluaju, koji snove poput potara na adrese raznose. I kad padne snijeg i idilinim uini pejza, znaj da je i to njeno djelo , ne znam tano od ega pravi pahulje snjene, od vode, reera i mraza, moda. Ona koliko eli prospe pahulja, a kada joj se u kolu ne ide ili kad eli zimski raspust da se produi ona snijegom zatrpa sve puteve, pa sebe i

49

sve ake obraduje. More zasoli svako, usamljene tjei, tune razveseli, crta osmijehe na licima prolaznika po ulicama ikaga, odvozi kovege tajni na neke druge planete, sva ljubavna pisma pocijepana ona ponovno spaja i negdje ih skriva, ne vjerujem da ih skriva pod krevetom toliko ih ne bi moglo stati, a opet ko zna, kad ona sve arolije poznaje. Vidio sam da pokuava napraviti neto to zaustavlja suze, kod mene joj to uvijek uspijeva, pa eto moda skoro i sve suze na svijetu presue. Dodirom otvara pupoljke s proljea, nahrani i napoji sve ivotinje, pa je umi