1

2

SLIKE SUDBINA

Emir S. Nišić

:Recenzija Edita Jakovljević, novinarka

:Lektura prof. Amra Mujezinović Foto:

Andrea,Emir inmedia.ba

Tuzla 2015.

www.emirnisic.de.tl

emirnisic.blogger.ba

www.emirnisic.blog.hr

Ovu knjigu posvećujem mom nedavno preminulom prijatelju Aliji Arifu

Deliću, pjesniku i piscu, koji je bio važna podrška mome književnom

stvaralaštvu od samih početaka, valjda što je najviše od svih vjerovao u moj

talenat i znao na pravi način da me podstakne na stvaranje novih djela.

SLIKE SUDBINA

3

Predgovor

Dragi čitaoci, od srca vam hvala na vašoj plemenitoj namjeri s kojom ste evo i na ovoj

stranici moje knjige. Čar pisanja i čar čitanja veoma su slične, prožete su nekom tihom

strepnjom, kod mene je ta strepnja u obliku brige koliko će vas biti, a vaša je da li ćete

na ovim stranicama pronaći priču koja vam se dopada. Što se mene tiče, ako moju

knjigu pročita barem jedan čovjek moj cilj je ispunjen, sve iznad toga je prebačen plan,

a ako se vama od ovih tridesetak priča dopadne samo jedna, vi odista niste zalud čitali.

Prvi razlog zbog kojeg pišem je taj što mi je to u krvi, ja moram pisati i stvarati,

drugačije ne znam, drugi razlog je moj bijeg od sumorne i gorke svakodnevnice u

kojoj se nalazi svako ko živi na prostorima bivše Jugoslavije. Bijeg od toga ja sam

pronašao u pisanju, u jednom mom svijetu koji neumorno stvaram, evo godinama,

koliko radi sebe toliko i radi svih vas. O čemu sam ja pisao govori i sam naziv knjige,

o sudbinama meni znanih i neznanih ljudi, o mojim uspomenama iz djetinstva koje su

možda jako slične vašim uspomenama. Nesretne ljubavi su također tema nekih mojih

priča, valjda zato što je nesretnih ljubavi toliko puno na ovome svijetu, da su one

izgurale sve sretne ljubavi čak i iz mojih priča. U ovoj knjizi možete doživjeti i plamen

rata i miris sretnih vremena, a neke će vas priče lijepo i nasmijati. Osmijeh je jedan od

najljepših poklona, i ako moje priče izazovu smijeh, bit će to još jedan uspijeh za

mene. Ne znam u ovom momentu koliko sam rijeka pomenuo u ovoj knjizi, ali jesam

popriličan broj, to je zato što ja rijeke volim, a mnoge priče su se rodile baš dok sam

šetao pored rijeka koje su mi žuborom šaputale o čemu da pišem. Ja još uvijek imam

djetinju vjeru u ljepotu, u ljubav, u dobre vile, u čaroliju, zato i jesam pisac. Pisac

mora vjerovati u te stvari, zbog svih vas, zbog nekih novih generacija koje će se

odlučiti da se bave ovim istim stvaralačkim poslom. Ja nisam pisac koji se bazira samo

na svoj zavičaj, iako za mene kažu da sam u taj zavičaj slijepo zaljubljen, ja svoje teme

tražim i po Vojvodini i po Hercegovini, po Krajini, Semberiji... Možda je tako i bolje,

da bi se razbila monotonija područja koje se inače kod ostalih pisaca konstantno

ponavlja, moje priče su vam zato jedno svojevrsno putovanje. Putovanje u kojem

možete otkriti sličnosti i razlike geografskog područja, te sličnosti i razlike ljudskog

mentaliteta.

4

Ja sam se u priči „Đaci sa pruge“, prisjetio svojih školskih dana, koji su bili ukrašeni

nekom dalekom željom za nikad dostižnim odrastanjem, koje je eto, nekim čudom

došlo. I već sam u godinama kada za tim danima žalim. Drago mi je što je ova priča

nagrađena na jednom književnom konkursu. Baš kao i priča „Gljive“, gdje je opisana

jedna bolna i tužna sudbinska slika. I tu sam okusio slast književne nagrade, i mislim

da su u ovoj godini te nagrade sasvim dovoljne. Sada mi treba jedna veća i značajnija,

a to je priznanje čitalaca. Ovu godinu ja krunišem knjigom koju čitate, i drago mi je

što mogu da pratim davno zadani tempo jedna godina- jedna knjiga, tako da mi je ova

peta u nizu.

Ovu knjigu posvećujem mom nedavno preminulom prijatelju ali i kolegi Aliji Arifu

Deliću, koji je za mene bio i ostao najveći pisac kojeg je izrodilo Sprečko polje. U

februaru mjesecu ove godine ja sam napisao jednu pripovijetku o Aliji Arifu, te mu

istu dao na čitanje, njemu se dopala, i reče da se tu nema šta dodati, nakon toga sam

mu govorio o tome kako želim da se ta pripovijetka nađe u mojoj novoj knjizi za koju

će mi on napisati recenziju, što je on oduševljeno i prihvatio. Ali već 13. juna, sudbina

je naslikala jednu tamnu sliku, sa ovoga svijeta otišao je moj prijatelj i saradnik, tako

da je moja priča o Alijinom životu bila priča koja je poslužila za oproštaj od ovog

velikog čovjeka, i koja je kao takva objavljena i u medijima. Svoju vječnu kuću on ima

na rubu onog istog polja na kojem je živio, a ono će do vječnosti pod tim mezarom

igrati predstave proljeća, ljeta, jeseni i zima. Ja ne znam da li postoji mogućnost da na

onom svijetu moj prijatelj pročita sve ovo, ali pošto sam viđao i veća čuda svojim

očima, mogu slobodno vjerovati da je moguće, i da će u mojim pričama prepoznati

dobar dio svog života i jedne osebujne ljubavi za stvaranjem. Otišao je sa ovoga

svijeta rano, u godinama u kojim pisac od sebe treba dati najviše, i u vremenu kada će

imati vremena da stvara, a priče napisane u tom godinama ljudskog života svakako su

obimnije i ljepše, a samim tim i ugodnije za čitanje. Ova knjiga objavljena je u ime

prijateljstva, jednog prijateljstva koje nije prekinuto smrću mog dobrodušnog Alije

Arifa Delića. Ne znam kako je za ostale ljude, ali pisac na ovome svijetu, pisac je i u

vječnom raju gdje mu se duša odmara.

Autor

5

Recenzija

Kako je cilj svake recenzije podizanje kvalitete objavljenog autorovog djela

tako se nadam da ću dostojno zamijeniti Aliju Arifa Delića, čovjeka kojem je

prvobitno pripao ovaj zadatak..., ispisa mudrih slova o liku i djelu pisca Emira S.

Nišića. Autor se u svom jedinstvenom uratku odlučio za koncizan obim od 32

pripovjetke koje nas svojim kratkim naslovom, a logičnim redoslijedom, uvode u srž

onoga o čemu pisac govori. „Jasnoća, jednostavnost i kratkoća te logičnost slijeda

misli i prikaza“, osnova su najauteničnijih književnih simbola pripovjedaka pa se takav

slijed stilskog kriterija autentično može primjeniti i na djelo „Slike sudbina“ bez

kritičke potrebe da se nešto oduzme ili doda...

Ne navodi Nišić bez razloga u predgovoru djela svoje motive pisanja rečenicom:

„Ja moram pisati stvarati, drugačije ne znam“. Životna inspiracija u stvarima,

likovima, rijekama, pejzažima, životu običnog zaboravljenog bosanskog čovjeka,

godinama se tkala u najtemeljitije potrebe piščevog izražavana, potrebe da se ispriča

neispričano, dodatkne netaknuto, najbolje sakrije od zaborava... Pisac s razlogom

dodaje cijeloj toj strukturi autentičan bosanski jezik naroda ruralnih krajeva Bosne i

Hercegovine što stavlja poseban akcenat važnosti publikacije sadržaja ovakve

prirode...

Čitajući djelo „Slike sudbina“ čitalac može doživjeti neprikosnoven osjećaj da je zaista

bio u Đurđeviku, Kalesiji, Maslama, Husimovcima, Musićima... i inim bosanskim

mjestima gdje se, kako sam naslov kaže, svakodnevno vrte slike sudbina malog –

velikog čovjeka te prosto kao čitalac ostajem u žalu da autor nije prošetao i drugim

mjestima kako bi ih autentično opisao i prenio. I kada se vodeći glasom zdravog

razuma upozorite da je sličnost sa stvarnim likovima puka slučajnost, steći ćete

putpuni utisak živosti i bivstvovanja Sprečkog polja i svega onoga što u njemu živi i

diše. Tako u pripovijetki „Stanice u Maslama“ autor kaže:

„Očima sam poljubio sve krovove kuća“, te je to doslovno tako... Autor ljubi zavičaj,

ljude koji u njemu žive, tradiciju i bosansku golgotu... „Stara vrata nenine kuće koja

mogu istim tonom da zaškripe“, nezamjenjiv je zvuk uspomena piščevog djetinjstva sa

6

uzavrelim žarom da taj isti zvuk bude opisan i ispričan. Neizbrisiv je i motiv rata i

požrtvovanosti naroda devedesetih godine prošlog vijeka ali i rata protiv fašizma koji

se danas kao benefit rijetko istakne u posebnim prilikama. Nišić veliča i tu potrebu za

odbranom ljudskog dostojanstva, ma čime ono bilo ugroženo, opisujući tako put

muslimanskih porodica iz Užica 1862. godine, njihovo naseljavanje na ovim prostorim

a onda i cjeloživotnu borbu za opstanak. Autor silovito pokušava da nas podsjeti na

vlastite korijene, ko smo i odakle smo, stavljajući se tako u ulogu istoričara. Tu svoju

nakanu najbolje opisuje riječima:

„Svi oni koji su oštetili, uništili ili pomijerali stećke, protiv samih sebe su radili, jer

stari Bogumili su za takve ostavili strašne kletve“...

Neizostavan je i simbol žene u autorovim tekstovima... On jasno opisuje životni put i

socijalni položaj nekadašnjih žena, majki, domaćica, koje su mahom bile neškolovane,

nezaposlene, koje su rano stupale u brak, rađale djecu, i ko zna da li su ikada bile

istinski sretne, ali koje su isto tako na leđima nosile ogromno životno iskustvo...

Susreti i ispijanje kafe, druženje, bosanska sijela i teferiči, boravak u prirodi, naše

vikendice i vrtovi, sitne stvari..., sve su to pomalo izgubljeni motivi na koje nas autor

podsjeća opominjujući nas nemilosrdno da savremeni čovjek trči za bujicom

materijalnih stvari, živeći prebrzo i uskraćujući vrijeme suštinskim životnim

vrijednostima.

Nemoguće je ne spomenuti i motiv ljubavi koji se kao nit provlači u svim autorovim

tekstovima. I sam kaže da:

„Pjesnik bez žene koja ga voli, nije pjesnik, on je jedna bezglasna tuga“. Neuzvraćene

ljubavi, bol u koji prerasta svaka tiha patnja, koja ne jenjava čak ni kada se ispriča,

samo je poruka koju nam Nišić šalje da toliko toga još nije rečeno ni zapisano.

„Ne znam zašto ljudi pokvare ljubav i pokvare sreću“, pitanje je koje autor ponavlja

iznova i iznova, svjestan pomalo mezohističke činjenice da upravo takve ljubavi rađaju

najljepše priče te beskompromisno kaže:

„Samo jedna žena za mene postoji čak ni kad me ne voli više“...

7

Ostajem u ubjeđenju da nije bez razloga pripovijetka „Rastanak sa rodnim krajem“

ostavljena za kraj... Autor pokazuje sa koliko bi se tuge odvojio od svog zavičaja,

svoje inspiracije, svog cjeloživotnog smisla...

„Ima li tamo neka slična rijeka, ako ima, hoću li imati vremena da odlazim do rijeke“,

pita se... te u isto vrijeme nama kao čitaocima daje odgovor potvrđujući onu mudru

izreku Duška Radovića, da prije nego što krenemo tražiti sreću, trebamo provjeriti da

li smo već sretni. „Sreća je mala, obična, neupadljiva, i mnogi je ne znaju vidjeti“, a to

je upravo ono što nam Nišić u svom djelu nesebično pokazuje...

Novinarka Edita Jakovljević

8

Alija Arif, pisac-pjesnik

Svijet sam spoznavao u strašnom ratu koji je plamtio oko mene, sva moja prva

saznanja koja pamtim vezana su za taj period. Rat je obilježio sve nas, a u tom ratu čuo

sam za pjesnika Aliju iz Dubrava. U vrijeme kada je ljudima najmanje bilo do pjesme,

a još manje do pjesnika, na slavan glas izašao je moj sadašnji prijatelj Alija Arif Delić.

Godine 1995. objavio je svoju prvu zbirku pjesama pod nazivom „Na rubu polja“. Ono

što me uvijek fasciniralo kod Alije je to što je on govorio slikovitim jezikom našeg

kraja, u svakoj metafori propoznavao sam sve motive o kojima tada nisam bio kadar

govoriti, ali sam ih barem razumio. Istina je da moj Alija odista živi na rubu našeg

Sprečkog polja, baš je njegova avlija posljednja tačka tog polja, iza nje slijedi cesta, a

iznad ceste uzvišenje, a svako uzvišenje kraj je polja. Na tom rubu polja, nastajale su

mnoge divne pjesme, od kojih su vjerujem mnoge ostale neobjavljene. Alija je u ratu

koji pomenuh bio i na bojnom polju, a sve je to ostavilo traga u onome što je stvarao.

Logično je da vojnik piše ratne pjesme pa se tad javila i pjesma „Preobražaj začarane

svijesti“. Vjerujem da je u to vrijeme nastala i njegova slavna ratna poema koja će

kasnije biti samostalna knjiga pod nazivom „Ljubav zemlje i čovjeka“. Poema je to

koju prožima snažna emocija i čini se da je napisana negdje na ratištu u rijetkim

momentima predaha, koje je pjesnik iskoristio da stvori veličanstveno djelo. Kao da je

Tuzla prepuna ratnih rana govorila u toj poemi. Fascinirala su me njegova djela kada

sam neke godine u našoj Gradskoj biblioteci odlučio pročitati sva djela naših lokalnih

pisaca, odnosno pjesnika, njih smo uvijek imali više. Iz njegovih prvih knjiga učio sam

kako se voli domovina, kako se o domovini piše i kako se za nju bori. O pjesnicima

sam najviše naučio zahvaljujući njegovoj knjizi „Zavičaj me čini pjesnikom“. Samo

ovaj naziv jedne pjesme, jedne zbirke pjesama, vredniji je od mnogih romana koji su

okrunjeni slavnom Nobelovom nagradom. Ljepšu istinu do tada nisam čuo. Ja često

razmišljam o tome, zaista je zavičaj pjesnikom učinio Aliju, pa i mene samog. Naš kraj

predvina je izložba pjesničkih motiva i nama zaista nije teško da napišemo najljepše

pjesme. Dođe mi nekad pa zamislim pjesnika, bilo kojeg, ali eto neka to bude moj

prijatelj Alija, kako sjedi usred Sprečkog polja, s papirom i perom u rukama, a oko

njega, sve miline tog polja i on ih samo uzima perom i stavlja na papir, sve niže riječi

9

kao bisere i uvijek se rimuju divote, a kada podigne pogled po tom rubu polja, gore sve

nakićeno tradicijom, toplinom doma, posuto čarolijom da svjetluca u oku pjesnika. U

takvoj divoti lako je napisati pjesmu, lako je pronaći živopisne likove za priče, lako je

biti pjesnik, pisac, slikar... Uvijek imaš inspiraciju, i kad kiša kupa krajolik, i kad

spava usnuo snijeg na krovovima, i kad bježi proljeće, i kad se munje iscrtaju po nebu.

U nesreći su ljudi stvarali pijadesal ljepote, tako je u nesreći obojenoj krvlju, prožetoj

glađu, krenuo u svijet poezije moj dobri prijatelj Alija. Pisao je o šapatu trava u našem

kutku svijeta, kako se boje igraju na livadi, kasnoj jeseni koja se zavuče iza uglova

starih kuća, o prvom snijegu i napuštenoj vodenici. Naš narod vjeruje da se oko

vodenica skupljaju čudna, mitska bića, a ja oko vodenica pamtim samo pjesnike,

slikare, fotografe i kamermane. E, da li je pjesnik mitsko biće, o tome neka priča netko

drugi...

Meni su pjesnici uglavnom braća, meni su oni dragi i znani, oni su mi radost i oni su

vječni. Neki pjesnici vječnim učine i druge ljude, voljene žene, djecu, djedove, sestre,

braću, svoje učitelje, neznane prolaznike i svakome ko im je na neki način drag i mio.

Alija je divne pjesme posvetio svojoj djeci i, naravno, supruzi, koja mu je oduvijek

podrška i snaga. Pjesnik bez žene koja ga voli i nije pjesnik, on je jedna bezglasna

tuga. Onaj pjesnik uz koga je svakim danom voljena žena, jedan je od najsretnijih

ljudi, ona je jedno sunce koje ga prati i koje samo njega grije. Moj Alija pripada

sretnim pjesnicima.

Već dugo tvrdim da je formu, oblik i dušu Kalesije riječima najbolje oslikao moj dobri

prijatelj u zbirci pjesama „Duša starog Kalesa“. Kad ugledam Kalesiju koja proviruje

iz magle, u mome sjećanju poput svjetla bljesne neki od stihova iz ove zbirke. Drvena

munara Atik džamije, kao da je svjetionik za brodove koje niko vidio nije, a koji su

nevidljivi plovili najljepšom rijekom na svijetu da bi do Alije Arifa Delića dovezli

najljepši materijal za gradnju pjesama o Kalesiji. Nakon toga uslijedio je „Žubor

islama“, a veoma zapažena je bila knjiga „Nekrologij šehida i poginulih boraca općine

Živinice“, izašla godine 2001., koja je svoje drugo izadnje doživjela 2011. godine. To

je knjiga o ljudima koji su u najljepšem životnom dobu poginuli na bojnom polju.

Zalud. Ostavili su toliko uplakanih supruga, toliko djece je bilo uskraćeno za očev

zagrljaj, toliko majki još i danas lije suze. Alija je njihova imena i njihove životne

10

priče skupio na jedno mjestobi time im napravio velik i lijep spomenik u literaturi.

Napisao je i objavio Alija Arif Delić i „Priče za djecu“ 2003. godine, knjigu koja se,

vjerujem, dopala svakome djetetu koje ju je pročitalo. Mogla su djeca da odsanjaju

priče u punom spektru boja, da prepoznaju likove u svojim komšijama, da doznaju ono

što ranije nisu znala. Dok su djeca sanjarila, Alija Arif Delić je pisao. U daljnjem

periodu posvetio se jednoj važnoj temi koja će se teći kroz njegova djela, a to je

Srebrenic, još jednoj dodirnoj tački mog prijatelja i mene, jer ja sam svoju prvu knjigu

napisao o Srebrenici i to onoj antičkoj koju su zvali Domavia. Alija je pisao o bolu i

patnji koji je nekad važnu Domaviju pogodio u minulom ratu. Prva knjiga „Hodočašće

u Potočare“ pojavila se 2008. godine, a u njoj su pobrojani utisci autora s

manifestacije „Marš mira 2007“, koja se obilježava u znak sjećanja na patnju i bol

Srebrenice. Ova knjiga ima važne povijesne elemente jer su u njoj i fotografski

dokumentovani događaji i ljudi s ovog teškog puta kojeg je autor zajedno sa ostalim

učesnicima prešao pješice. Tema se autora veoma dojmila pa se odlučio objaviti

dopunjeno izdanje prethodne knjige, ali pod nazivom „Srebrenica zemlja iz bajke“.

Knjiga je na veoma dobar način pojasnila i približila čitaocu ovaj nimalo lagan put

kojeg svake godine prepješače dobrovoljci od Nezuka do Potočara. Motiv Srebrenice

sadržan je i u zbirci poezije „Sinovi Srebrenice“. Iste godine izlazi i njegova veoma

uspješna i značajna knjiga za ove prostore „Na krilu zemlje - za usnule čvrstim snom,

kamen je odgovor nebu“, koja je zapravo prošireno izdanje knjige „Nekrologij šehida i

poginulih boraca općine Živinice“. Poslije dugogodišnjeg napornog rada 2012.

godine, pojavila se po meni najznačajnija knjiga Alije Arifa Delića „Svjetlost

Tatarica“. Sva ljubav prema rodnom kraju presudila je da autor svojim Živinicama

ostavi jednu savremenu putopisnu monografiju, koju su ispričali kulturni spomenici,

prirodne ljepote, ljudi, sela i institucije koje se nalaze na ovom području. Uvijek će mi

u sjećanju ostati dan koji smo proveli zajedno hodeći kroz moj Stari Đurđevik gdje

je on prikupljajo građu za navedeno djelo. Stara groblja, mostovi, izvori, mir ravnice,

priče koje su ličile na bajke, šumovi vodenica i toplina vatre ispod tavulje za pekmez,

koje niko nikad nije stavio u redove knjiga, posloženi su na najbolji mogući način u

Alijinim. Sve je to Alija uvezao svojim pjesmama i pripovijetkama koje su kao ukrasi

u knjizi o starim Tataricama (stari naziv za Živinice). Velika mi je čast, što je ovako

11

plodan pisac, moj drag prijatelj Alija Arif Delić, napisao recenziju za moju knjigu

„Stari nišani u Đurđeviku“. Najbolje je kada recenziju piše neko ko te poznaje kroz

tvoja djela, ko ih razumije i voli. Alija se često pohvali svojim pričama Himzo i Pilav,

i to s razlogom. Pilav je priča koja govori o ljubavi i našem starom svadbenom

običaju, jasan je prikaz ljepote nekadašnjeg života i vremena za kojim autor vjerovatno

čezne. Priča o Himzi zanimljiva je ratna slika, naslikana perom, koju će ponajbolje

razumjeti oni koji su baš na ovom području preživjeli minuli rat. Ne znam odakle

izviru priče, ne znam odakle piscima tolika volja da pišu priče poput „Sa dna duše

Jusine“ i ne znam odakle čitateljima moć da sebe prepoznaju u nekom Jusi, u Verteru,

u Nikoletini...? Da li u dnu srca, sjećanja ili na dnu duše Alijine izniču priče koje

natapa ljepota našeg kraja poput najrodnije kiše, koje izrastaju u vrijedna djela? Čini

mi se da svaki pisac svojim djelima u knjiženosti koja mi liči na grad, gradi po jedan

neboder. U tom čarobnom gradu postoji jedan velik neboder na kome piše Alija Arif

Delić.

12

Đaci sa pruge

Pruge su rijeke od šina i pragova, po kojima plove pružni brodovi, koji se

nazivaju vozovi da bi spajali ili razdvajali ljude, sve po potrebi sudbine. Kod nas je

izgradnja pruga započela na kraju 19. vijeka i tada su na neko vrijeme ili pak zauvijek

promijenile neke gradove i mjesta. Zahvaljujući jednoj takvoj uskotračnoj pruzi, cijeli

jedan dio moga naselja zove se Stara Pruga. I danas se prepoznaju ostaci trase kojima

je nekad vijugala pruga i stara lokomotiva, prevozeći drva i ugalj. Dio te trase još

uvijek postoji pored glavne ceste, a njome su do škole u Đurđeviku putovali đaci iz

Kovača, Nukića, Aljića, Musića, Novog Naselja, Sejdića...U neka davna doba djeca su

se plašila vozova, nazivali su ih bakrenom mašinom, plašili IH se kao crnog đavola,

neki su zbog tog straha od bakrene mašine napuštali školu.

Mi, djeca koja su preživjela krvav rat, prestali smo se plašiti svega i svačega, možda

još te 1998. godine kada smo iz naše područne škole u Starom Đurđeviku prešli u

centralnu školu Đurđevik, kako bismo pohađali peti razred.

Neki su u školu išli autobusom, a neki pješice. Koliko god se nama iz autobusa činilo

lijepim i čarobnim to što naši drugari lagano prolaze pored svih kuća, što na putu

sretnu i mačku i psa, što se utrkuju do izvora, što nam veselo mašu krećući se ka istom

cilju kao i mi, tako se i njima činilo lijepim i nepoznatim to što mi čekamo autobus na

stanici, što se vozimo rasklimanim autobusom skoro tri kilometra, što u njemu pričamo

i s autobuskih sjedišta promatramo svijet u prolazu. Mahali smo i mi njima, nekad

bismo ih dozivali iz autobusa koji su imali djelimično pomična stakla. Osim toga,

odvažni i hrabri đaci iz Musića i Salkića pješačili su prečicom preko stadiona i pruge

kojom je odista išao voz. Hodanje prugom oduvijek je bilo zabranjeno, ali u ovom

kraju se nije naročito marilo za to. Ovoj trećoj maloj skupini đaka bilo je i najljepše

putovati do škole. Pruga koju pominjem išla je do rudnika koji je preko puta naše

škole. Prolazila je dolinom pored rijeke Gostelje, daleko od ceste i nekadašnje uzane

pruge. Sa strane je bila strma kosa na vrh koje je bio nogometni stadion, a nešto malo

dalje smještene su prve kuće u Musićima. U ono posljeratno vrijeme nije se poštovao

red vožnje autobusa, firma Živinicetrans bila je u raspadu kao i autobusi koji su nas

vozili, često autobusi nisu stizali, a u povratku kući znali smo ih čekati satima i pri

13

tome dobro ogladniti, pa bismo kućama kretali pješice starom prugom. Često se znalo

desiti da nas vozi i pijan šofer, a mi nismo shvatali opasnost toga, veselilo nas je kad

malo brže ulazi u krivine i kad priča bezvezarije i prostote. Dešavalo se da nekada

neko od nas koji putujemo autobusom krene s onim đacima koji idu pješice ili bi pak

neko od njih krenuo s nama. Takvi bi bili rado dočekani u novo društvo. U petom

razredu sekcije su bile uglavnom subotom pa smo mi koji bismo pohađali neku od

sekcija, morali svakako pješačiti do škole, jer su subotom autobusi za koje nam je

važila mjesečna karta bili rijetki poput dobitka na lutriji. I ja sam samim tim mnogo

puta koračao trasom stare pruge. Osim toga, nekada bih znao krenuti kući i novom

prugom. Prvi put sam kući krenuo novom prugom zajedno s đacima s pruge jednog

toplog majskog petka na kraju petog razreda, prvo trasom stare pruge, gdje smo se kod

skretanja za Živčiće napili vode na izvoru koji je tu postojao. Onda smo prešli cestu i

na putu prema Živčićima svratili do stare Trumića vodenice. Bila je oronula, stara,

svečano tiha i ponosna na svoje godine, pusta i zapuštena, pored nje se nalazio lijep

zeleni riječni vir, u koji su poskakali neki od đaka. Ja sam sjedio u hladovini pored

vodenice, s još nekim drugom, ali tačno se ne mogu sjetiti ko je to bio, sjećam se da

sam mu govorio kako bi bilo lijepo da ovu vodenicu obnovimo kao družba Pere

Kvržice. Tada je iz pravca Živčića naišla TV ekipa, koja je gore bila na zadatku, pa su

usput snimali vodenicu i đake koji se tako veselo kupaju i veselo skaču s olupine

jednog Fiće kojeg je neko bacio u rijeku; skakali su sa njegovog krova zamišljajući da

su skočili sa skakaonice koja je samo malo niža od oblaka. Zanimljivo je to da je

kamerman koji nas je tad snimao sada moj veoma dobar prijatelj. Ne znam da li još u

TV arhivu postoji snimak ove stare vodenice, koju je samo godinu dana kasnije

odnijela vodena bujica u beskraj vječnosti, negdje toliko daleko i toliko duboko da sam

je i ja jedva pronašao da bih je pomenuo u priči. Bio sam nedavno tu gdje je nekada

bila vodenica. Našao sam samo dosta kamena od koga su bili izgrađeni njeni temelji.

Obilazio sam okolo po šipražju nadajući se da ću možda pronaći mlinski kamen, ali

uzalud. Onda smo nastavili dalje preko mosta, a nedaleko je ležala zatravljena pruga sa

svim znakovima i upozorenjima da se radi o usnuloj pruzi koju iz sna svaki dan

probudi voz koji prevozi ugalj. Mi smo koračali nekad pokušavajući da svojim

djetinjim korakom uhvatimo dva pružna praga. A kada bismo promašili neki od njih,

14

oglasilo bi se kamenje prosuto između njih, kao da nam se smije. S naše desne strane

bila je rijeka, zastajali smo i gledali neke ribare; s naše lijeve strane počinjala je strma

kipa, kako se naziva rudno odlagalište jalovine, a po njoj su izrasle divlje trave, gusto

šiblje i trska koja se njihala milovana vjetrom. Nekad bi se na pruzi znala sunčati i

zmija, koju bi hrabro napali đaci kamenicama i tukli je sve do smrti. Iza nas su ostajali

zamišljeni ribari, mrtvi poskoci, dio proljeća koji je kao i mi hodao po pruzi. Čekao

nas je novi dio pruge. U svojim ruksacima nosili smo knjige prošarane crtežima, imena

simpatija i sva djetinja maštanja, ne mareći za budućnost koja dolazi. Na jednom dijelu

pruge nekad smo se rastajali, ja bih produžio dalje do Lijehe gdje sam se ponovno

vraćao na cestu kojom bih ubrzo stigao do kuće, a moji drugovi iz Musića, prenjali su

se uz Kipu, gdje bi zastajali na stadionu, jer svi su bili veliki ljubitelji nogometa. A

onda su se rasipali kroz selo svako prema svojoj kući dok su iz dvorišta mamile prve

zelene voćke i sve je odisalo nekim mirom, ličilo je da će život vječno stajati na tom

mjestu, baš kao voz kada se pokvari na pruzi. Ako bih nastavio dalje sam do Lijehe,

pjevušio bih neku meni dragu pjesmu, a prateći vokal uvijek su mi bile ptice. Nekada

bih radostan poskakivao po kolosijeku, radostan od djetinje slobode od koje su mi

izrastala krila. Sad je od moje sreće ostao samo kolosijek kojim sam poslije toliko

godina odlučio prošetati putujući na neko svoje istraživanje kulturnih spomenika.

Nadao sam se da ću možda tu pronaći onog dječaka kakav sam nekad bio.

Najčešće sam ovom prugom putovao petkom, s proljeća, dok sam bio osmi razred, nije

mi se čekao autobus pa bih ja s nekim od drugova krenuo prugom. Osvrtao sam se iza

da me ne bi uplašio nailazeći voz. A i kada bi naišao, mi ga se nismo plašili, samo

bismo se sklonili sa strane i mahnuli mašinovođi, on bi nas pozdravio glasnim krikom

sirene, koji je u neku ruku glas svakoga voza, jedan poseban jezik, koji razumiju samo

oni koji su blizu voza koji prolazi. Još uvijek čujem voz koji prolazi jer pruga nije

daleko od moje kuće, tamo je preko rijeke, vidim često, prolazeći putevima koji

presijecaju prugu, da neki đaci s ruksacima na kojima su ispisana neka imena koračaju

prugom, onako lagano i sretno kako sam nekada koračao ja. Proljeća djetinjstva

provedena na pruzi, tako su posebna i dragocjena. Đaci s pruge, rasuli su se vođeni

životom po raznim stranama svijeta, nekad sretnem nekoga od njih, ali samo malo liče

na one moje drugare, sada su to neki drugačiji ljudi s onim istim imenima koja su bila

15

napisana u školskim dnevnicima zajedno s mojim imenom. Vjerujem da bi i oni

krenuli nekim vozom koji bi nas mogao vratiti u one proljetne dane, baš onakve kakvi

smo i bili, gdje bi pronašli vodenicu i prugu prekrivenu srećom.

Napomena: Ova priča je nagrađena trećom nagradom u kategoriji kratkih priča autora

do 30 godina, na Četvrtom međunarodnom festivalu poezije i kratke priče „Mihajlo

Kovač“ u Novom Sadu.

16

Gljive

U našu kuću stigao je dragi gost, hadžija Rahman Paprikić, dobrodušan starac,

prijatelj naše kuće, koga zbog njegovog malo neobičnog prezimena od kad zna za sebe

zovu Paprika. Kod nas bi navraćao često, jer moj djed je njegov drug iz djetinjstva.

Često su se prisjećali kako su lovili ribu, kako su se kupali u viru kod vodenice, teških

fizičkih poslova koje su još kao djeca radili i tu je bilo još na stotine priča koje sam ja

posebno volio. S nekom djetinjom radošću uvijek su pričali o nekim stvarima koje su

decenijama daleko i koje se dijelom mogu vratiti samo sjećanjem. Priče su započinjale

slučajnim spomenom nečega što je asociralo na nešto ili pitanjem: “Sjećaš li se ti toga

i toga?“

- Ideš li ti, Jusufe, još u gljive?

- Ma kakvi, ne smijem, otrovno je to sad. I poberu po šumama to oni Kuljanci pa

prodaju, ne možeš ni naći gljivu od njih.

- E, da ti pričam. Bio ja u bolnici kad čujem sanitet zavija, ja na onaj prozor, kad vidim

iznesoše jednog djeda i jedno malo dijete. Šta je sad, Bože mili? Mislim se ja tako, kad

kažu, otrovali se gljivama.

- Svake godine se potruje puno naroda pa apeluju preko vijesti da se ne jedu gljive,

puna bolnica bude.

- Jest', al' sad ćeš ti čut'. Vidim ja nekakav hoda po hodnicima, savio se, od sobe do

sobe. ,,Šta je bolan s tobom”, a on kaže otrovo se gljivama, kad ja skontam to je onaj

od jutros. Traži, kaže, unuče, i ono je tu doveženo. Kad naiđe neka sestra te njega uze

za ruku i u sobu. Nema šetat', moj prijatelju, po bolnici. Poslije on meni priča kako je

to bilo. Kreno on da obiđe 'šenicu i poveo to unuče svoje, a ono je možda imalo tri

godine. I obilazili oni tako 'šenicu, dobro rodila kaže, kad naiđu na je'nu grunu gljiva.

Ljutače, dobre, i on to nabere. A ono dijete jadno, umorilo se, kaže: ,,Ostavi mi djede

tu jednu gljivu”. Ma ostavit će tebi djed, ostavit će, ne boj se ti ništa, to on njemu tako

rek'o, i kad je ispeko na onoj dagari, on onu jednu gljivu i dije'tu dadne. Kad prvo je

djedu došla muka od toga, a onda i dijete pozelenilo svo, i umrlo jadno, nisu djedu ni

rekli. A djeda su, moj jarane, objesili naopačke u sali na neku šipku i svu mu krv

zamijenili. To je otrov, bolan! Sve je zatrovano, i krv, nije samo žel'dac. Od tada ja to

17

više ne jedem. Ja sam reko, gotovo je s gljivama, nek' jede ko hoće, ja neću. Prije sam

brao, odem u Vrankovine pa naberem, al' žena prvo skuha sve pa tek onda ispečem.

Opet to nije sigurno, nikad to ne znaš, ima ljudi razumiju se u gljive i imaju onu knjigu

pa se otruju. Nije se igrat' s tim. Eto šta ti je gljiva, da zbog nje izgubiš unuče, da se

otruješ, al' čo'jk ti je proklet pa i to hoće da poj'de.

Napomena: Ova priča je nagrađena trećom nagradom u kategoriji kratkih priča autora

do 30 godina, na Devetom međunarodnom festivalu poezije i kratke priče „Duško

Trifunović“ u Novom Sadu.

18

Staro mezarje u Tojšićima

Svako groblje u mom kraju ima neku svoju priču. Sve se one svode uglavnom

na isto, a proizvod su ljudskog straha, a možda i čista istina.

S prvim mrakom, na vijugavom strmom puteljku koji vodi u Gornje Tojšiće, znali su

nekada utihnuti koraci prolaznika, sve zbog legende u koju neki i danas vjeruju.

Možda, još dok su bili djeca, pripovijedalo im se o starom mezarju koje se nalazi na

jednoj osami pored puta, u nekom gluhom procjepu ovog svijeta, odakle ih, dođe li do

nevolje, niko nikad neće čuti. O strašnim kricima u noćima, pogotovu zimskim, koji su

dopirali iz pravca mezarja, pričalo se tad, a ista priča se može čuti i danas, samo dosta

rjeđe. Čuli su se ti čudni zvuci iz davnih vremena čak do Dedajića, a možda i dalje.

Krici su nekad ličili na dječiji plač, nekad na cviljenje ranjenog psa, ali sve to nekako

drugačije, kao da nije s ovoga svijeta, zvuci su bili ispunjeni ehom koji je dopirao iz

daljina o kojima ljudski um slutiti ne može. Zbog strašnih urlika, mnogi po Gornjim

Tojšićima noćima nisu spavali, a danju bi za sve to nalazili neka razumna objašnjenja..

- To zviždi vjetar kad uniđe u dolinu kod potoka.

- Misliš, Mumine, da j' to?

- Nejma šta drugo bit', to ti je.

- A, jest', pravo i veliš, vjetar, a narod priča kreče mrtva djeca.

- Mrtvi ne kreče, moj Hasane.

Neki su i sami sebe uvjerili da im se to samo pričinjava i da nema nikakvih

krikova noću, jer dešavalo se da krike nekad ne čuju oni čije su kuće najbliže mezarju,

ali ih čuju oni čije su kuće dalje, ali taman tako da jačina i smjer zvuka otkriva da

dolaze s mezarja.

Onda su neki, vraćajući se ko zna odakle, dok su prolazili pored mezarja, čuli te krike,

nikad glasnije i strašnije te su im se priviđale vatre koje su gorjele iz mezarova ili pak

neke male crne siluete koje su se kretale i skrivale iza starih nišana s turbanima. Takvi

bi se u prvi tren skamenili od straha i ostali bez snage; taj kratak period straha izgledao

bi kao vječnost, kao zadnji ljudski časi, a onda bi bježali prema prvoj kući, prema

prvom svjetlu. Ipak su žene pričale drugačije kada se danju sastanu da piju kavu kod

19

neke kone, bez okolišanja i lažne utjehe, s dozom straha počinjala je priču neka od

njih. Nekada davno, pričale su, a niti jedna nije znala kazati kad, u to groblje žene su

zakopavale svoju izvanbračnu djecu ili često žensku djecu, jer bilo je sramota roditi

žensko dijete u neka vremena. Krici su baš plač te djece koja nisu našla svoje utočište

na onom svijetu nego na ovome moraju odživjeti svoj određen broj godina te se noću

oglašavaju plačem. Neka od njih primijetila je da u okolnim njivama u blizini mezarja

nikada nema ptica i to je značilo nešto, a one nikako nisu mogle znati šta. Ovakve

razgovore čulo bi neko od djece, te priču prenosilo ostaloj djeci u komšiluku. Kada bi

nastupio period u kome se krici ne čuju, onda i strašne priče o groblju prestaju, ali ipak

noću se zaobilazi taj brežuljak koji se po strahu pamti. I kada bi opet nastupila zima,

oživjele bi priče i svi strahovi. Nekad bi se noću začuo samo jedan krik, a nekada su

trajali dugo. Djeci se od toga ledila krv u žilama i često su, pretvarajući se da spavaju,

čekali ponoć kako bi čuli strašne krike. Preplašena njihova srca zastajala su pogođena

umirućim krikom. Zato noću i danas rijetki prolaze pored malog mezarja na brežuljku,

iako su priče, a i strašni krici, odavno utihnuli. Još uvijek je najcrnja noć kod malog

mezarja na brežuljku i u krošnjama u blizini rijetko se mogu vidjeti ptice. Nešto strano,

nešto strašno i nejasno ipak postoji.

20

Hajnalka

U ravnom Banatu odveć je leto, užareno, pusto, ćutljivo i mirno. Šapatom

vreline uspavljuje sve na zemlji. Sva sela ovde prošarana su ne samo cvećem već i

narodom raznih vera i nacija, što je bogatstvo kakvog nema nadaleko. Po prašnjavom

drumu prođe po neko dete, neka kočija i na njoj premoreni kočijaš, koga je jadnog

sunce speklo i koji se najeo prašine. Pred nekom kućom, gde ima klupa pod nekim

dudom, lipom, tisom, topolom ili nekim drugim stablom, sede starci i starice, gledajući

put kojim im je prošao život. Ostali ko zna gde su, Mića brijač je u svojoj radnji, ako

mušteriju nema, onda sigurno s nekim igra šah.

- Toplo leto, ni ja ne pamtim da je nekad ovako bilo.

To više za sebe kaže moj stari komšija Jezda, zna da ga ja i ne slušam. Baš me briga za

leto, za decu, za školu, još koji satak pa će da oladi sunce. Imam ja svoju muku, veću

nego Banat, a sva mi u duši spava. Cela celcata muka, veća od Banata u mojoj duši, e,

sad zamislite to. Ispričo bi' ja to mome starom Jezdi, al' Jezda je naš, posle će da se

šegači. A vi, jelte, niste naši, vi ste tu onako, vas možda pošalju u drugo selo. Učitelju

moj dobri, jeste li vi nekad voleli? Ja ne znam kako je to tamo kod vas u velikoj varoši,

u Beogradu, ali ovde je druga stvar. Svi su ovde voleli neku Mađaricu, i moj deda, i

baba moj, pa i ja sam. Dedin brat, stric Jordan, je oženio neku svoju Marisku, pobegli

za Ameriku, nikada nisu došli. Ja i ne znam tog strica. A kako da ih ne voleš kad su

onako lepe, kad su onako belog lica, mekanog, pa mirišu na neku radost, sve te mame,

veruj mi, lepših od Mađarica nema. Svaka čast i našim curma, ali što je lepše, lepše je.

Sve ja to razumem, to je druga vera, to je drugi narod, ali je i bolje što je tako. Moj

baba je govorio da daju deci nji'ova imena, a ko da i on nije volo neku. Volo sam, i

volem. Znali smo se od kad smo bili deca, nešto je ona mlađa od mene, dve godine, tri,

ali smo se znali. Otkad je bila dete, najlepša je bila. Sve imala neke 'aljinice na cvetiće,

pa šeširiće, i slamnate i satenske. Otac joj je ovaj naš tu gazda Ellek, ovaj što mu je

kuća iza onog tamo roglja, om'a treća, desno. Znate ga, onaj što mu je žena debela

Begoina. E, on vam ima tri ćere: Aniku, Apolku i Hajnalku. Ja bi' dao sve što imam i

ono što nemam, a što ću imati, samo da mi Ellek bude tast, ni miraz ne tražim, niti išta.

Samo da mi da svoju crnokosu Hajnalku. Volela je i ona mene, iako se u nju zagledao

21

neki deran tu iz Martonoža, isto neki nji'ov Mađar. Al' volela ona mene pa nije marila.

Volela je, odistinski jeste. Krene ona tako, pre u šetnju, sa svojim sestrama i majkom.

A ja upregnem svoje dorate pa samo gore-dole i uvek joj namignem ispod šešira, a ona

celo svoje divno lice pretvori u osmeh. Tako sam znao da me 'oće, a majka joj se mršti

samo, vidi asszony Begoina zašto ja tako teram konje. Kada ih sretnem u šoru dok

prolazim pored njih, ja im kažem onako s osmehom:,, Jó napot kívánok”, a samo

odgovara stara majka Begoina

- Jo nopot!

Ali jedne nedelje uberem ti ja nekih ruža što ih gajidu moja majka pa s večeri odem do

njihovog šora i kada sam bio siguran da su svi zaspali, ja odem pod njen pendžer pa

pokucam, ali ništa. Pokucam ja opet, a neki muški glas povika:

- Ki az?

Ja se skamenih, ne znam gde ću. A u tome se otvoriše kapci na pendžeri i brkati gazda

Ellek poče da galami i da psuje kad me ugleda. Još buketić u rukama, pa bilo je očito

što sam došo. Uh, koje sam ja sreće, da prvu veče pogodim baš na prozor od

roditeljske sobe moje drage. Kad neko nema sreće, baš je nema. Ali za neki dan, sreo

sam je samu, kada je majka poslala kod jedne tu frau Klare, to je ona stara Švabica,

koja pravi razne kolače i slatka. Sretoh je, a ona vitka, u dugu joj crnu kosu ušao

proletnji povetarac pa se igra s njom, ona svojim krupnim smeđim očima gleda mene

izgubljenog, usnama se smeje, mrsi prste. Nisam umeo ništa da joj kažem, kao ni

stotine njih u mom selu koji su voleli neku Mađaricu. Na početku ne znaš ništa, a posle

naučiš da divaniš mađarski tako lako kao da se smeješ. Rekoh joj: ,,Hajnalka,

szeretlek''. Bilo je dovoljno, ona se onda glasno nasmeja, u belo joj lice uđe neka crven

onako lagano pa zagrize donju usnu, a meni se uvrnu pamet. Kao da najlepši anđeo

ispred mene stoji, kao da je sleteo na zemlju, pod ove dudove samo zbog mene.

- Nézze meg.

Reče mi nekako tiho dok se smešila, reče pogleda me u sred mojih očiju kao da mi

kroz njih uli još više ljubavi, još više želje za njom. Reče mi onako glasno još samo:

,,Megyek”, i lagano ode, a uz mene ostade njen miris, ona čarolija njene blizine. Bili

smo ceo minut sami, Hajnalka i ja, sami na svetu, tad ništa osim nas postojalo nije.

Odzvanjalo je u mojoj glavi još dugo njeno slatko izgovoreno „megyek” i ta reč

22

uspavala me te noći. Čim se probudim od tad, prva misao koja dođe u moju glavu bila

je crnokosa Hajnalka, koja je cela dva šora dalje od mene, gde se možda i ona budila u

isti tren. Uvek sam se pitao šta li radi jutrom, kako se umiva, da li baš tad kad ona

otvori, dan nas obasja radošću svečanom.

Tih dana ja sam, posle doručka, iako me čekalo puno posla, odlazio na bicikli do kuće

koja je žuta po tremu, sve gledajući preko zida, gledajući kroz šupljine na kapiji, crni li

se negde njena crna kosa. Ako bi je jutrom video, ceo dan mi je bio lepši. Nosila me

neka snaga pa sam i pored svojih poslova, pomagao komšiji Damilu, kojeg sam molio

da me uči mađarski. Pristao on ako mu budem pomagao oko svinja, a imao svega tri

svinje, pa tu i nije bilo naročitog posla, to mi dođe kao neki odmor. Posle je sve

nekako krenulo lepše, Hajnalka mi je slala poljubce kad me vidi, mahala mi rukom sva

srećna. Ja sam sve manje pecao, sve manje lutao po nasipima i kanalima, sve manje

timario konje, jedino što sam radio, bilo je to da sam voleo Hajnalku, ni disao nisam,

samo sam je voleo. Posle sam znao koji je njen pendžer, išao sam noćom kod nje,

gledali smo se više nego smo pričali, jer kad se dvoje vole, onda reči i ne trebaju.

Ljubio sam je prvo u obraz, a posle mi je dala da joj ljubim usne, svejedno kako; bilo

mi je lepo kad je usnama dotaknem ja kao da uđem u carstvo nebesko, carstvo u kome

caruje moja Hajnalka, žena lepša od svih. Mene je Damil učio mađarski, ali onako

površno. Ja ga pitam kako se kaže srce, on kaže „szív” pa ja to upamtim, a nekad i

zapišem, moja-én , cvet-virág, slatka-csinos...

Ne znam ko je nju učio srpski, ali je govorila poprilično dobro. Razumeo sam je sve, a

posebno drago mi je njeno pismo koje mi je dala jedne noći, pre nego je nestala sa

pendžere.

Još ga čuvam, u njemu piše:

„Ti moja ljubav, Zoran.

Ja ne znam kako živeti bez ti. Moj otac neće dati mene. On mnogo ljuta čovek. Ja

voleti tebe, ne dati niko, ceo život, ti tako lepi i smešni. Sreća moja si ti. Večno tvoja

Hajnalka.”

Sigurno je smešno bilo i moje pismo gde su bile izmešane srpske i mađarske reči, jer

drugačije nisam umeo. Hteo sam da iskoristim sve one naučene reči pa sam ih stavio

uz naše reči.

23

,,Vilo én

Hajnalka, szeretlek, mnogo, i više od toga. Ništa szépen nema od tebe. Ti si virág

najlepši u celom Banatu. Med je csinos, a ti si slađa. Tvoja szobatudós meni znači

mnogo. Ni moj baba neće da čuje za tebe jer si druge vere. Volim te zauvek vilo én.”

Da, nisam ti kaz’o. Naši su bili čvrsto protiv. Sve na svetu je bilo protiv nas, njene

kere što larmadu noćom na mene, njen brkati otac, njihove guske čak, cveće, drveće,

šorovi, ljudi, ma sve... Ljudi, izgleda, uživaju u rastavljanju voljenih pa su tako išli

neki njenom babi, neki mome, govorili svašta protiv mene ili nje. Tako je Hajnalka

jedne noći rekla da ne dolazim više, da više ne može biti moja. Plakao sam dok sam je

pitao zašto i kako... Nisam se pomirio s tim, dolazio bih pod pendžer, ona nije

otvarala; vozio sam biciklu pored njihove kuće, ona se nije osvrtala; mahao joj s kola,

slao pozdrave po sestrama, po drugaricama, ali zalud. Ućutala moja Hajnalka kao da je

ukrao neko, kao da se odselila na mesec. Tu je blizu, samo dva šora daleko, a kao da

nikada nije postojala. Ne znam kako je bilo njoj. Meni je teško, svako jutro počinjalo

mi je suzama, onda sam sve više počeo da pecam, da hodam po kanalima, po

nasipima, da dole ćutim kao da sam sve pogubio, a i jesam, bila mi je sve. Prestao sam

da jedem, moja majka se brine. Ne pamtim kada sam se poslednji puta nabokao. Mada

i ne osetim glad. Ja sam gladan njenih pogleda.

Otac se nije ljutio što mu ne pomažem, znao je zbog čega sam takav, bio je srećan što

je to gotovo, svi su bili srećni. Možda je i Hajnalka bila srećna, što joj ne dolazim više.

Tešio sam sebe da će to proći, ali više je meseci prošlo od tada nego smo se voleli mi,

ali eto, meni je samo gore, svakoga dana. Priča se da će uskoro svatovi, njeni svatovi.

Kako to da preživim? Kako da prihvatim to da će biti tuđe ono što sam ljubio ja?

Kako? Hoću li ja ikad naći svoju sreću? Hoće li biti iko sličan njoj da onako umiljato

gleda, da se smeje, da ima najtamniju kosu, da slatko govori? Neće. Uspela je da na

sav čemer moga života doda dosta bola, dosta više nego ja mogu podneti za jedan

život. Istrgla je srce u kome je još uvek njeno ime. Pominjem joj ime i dok spavam, to

znam, zaobilazim kuću koja je žuta po tremu. Pevam, nešto tiho i tužno. I kad ćutim ja

govorim szeretlek, szeretlek, szeretlek... Kome to govorim, da li sebi ili njoj? Njoj,

koja to od mene više nikad neće čuti; njoj koja je izgradila beskrajan zid među nama iz

24

nekog svog razloga. Možda da je ne grdi otac. Možda jer je videla da ja nisam neka

naročita sreća, siroma’, paor. Možda je taj koga su joj izabrali neki školovan i bogat

čovek. E, koliko mi misli prođe u jednom sekundu kroz glavu, a u svakoj misli samo je

ona. Moj učitelju, vidiš li ti šta je ljubav? Najslađa zabluda. Ostao sam samo ja da

volem, a kad dođe jesen, Hajnalka će voleti nekoga drugog, ispod tuđeg šešira skrivati

svoju tamnu kosu od sjaja jesenjeg zlata. Dođe mi nekad da skočim u reku kad

pomislim na tu svadbu koja se sprema, nemam ja dovoljno jako srce za to. Predug će

biti dan u kome će ona nekome na svojim grudima odneti najslađe žudnje, da se njima

sladi sve dok je živ. Ramena nežna prekivena dugom crnom kosom, njen lagani korak,

njen dah, njene snove, sve što je kratko bilo moje, Bog je namenio nekome ko je

srećan.

Ja sam ostao uskraćen za sreću u ovom životu. Još uvek joj se nadam, a kada ode sa

svatovima, onda neću moći ni to. Najgore je čoveku koji se ne nada. Je li to ono:

„Večno tvoja Hajnalka”? Van-e szeretni?

25

Krečane u Gračanici

Od kamena iznad Gračanice ljudi su od davnina pravili nadgrobne spomenike,

nasipali svoje puteve, klesali mlinsko kamenje što vrtilo se u vodenicama na

gračaničkoj rijeci te na rječici Toplici, a odnosili su to mlinsko kamenje još i dalje,

kažu. Nije Gračanlijama nikad bio problem pronaći pogodan i dovoljno težak kamen

kada kisele kupus ili sire sir. Bog je, kažu, svakome dao neku blagodat od koje će da

živi. Pored Sprečkog polja, koje široko je i plodno da hrani gladna usta, dao je

stanovnicima Gračanice kamen krečnjak i prostrane šume u Bišini da iz njih crpe drva.

Niko ovdje tačno ne zna kada se u Gračanici počeo peći kreč, ali sigurno je on kao

vezivno sredstvo bio prisutan u srednjem vijeku pa je i potreba za njim bila velika. No,

zahvaljujući kreču, mnogi u Gračanici su se najeli kruha i od tog istog kreča završili

škole, u jednoj divnoj eri, u kojoj je u ovom selu bilo i puno voća, puno žita, puno

vodenica, goveda, a ponajviše krečana. Prvo je trebalo otići po kamen, koji se dovozio

prvo na zaprežnim kolima, pod planinu Bišinu. Sakupljao se kamen vrijednim rukama

domaćina, a kada bi došli do novca, onda bi nabavljali traktor ili Tamić, kojim bi

prevozili kamen do krečane. Kada bi se skupila gomila kamena, onda bi trebalo po

drva i krečana bi se zidala dva-tri dana. Bio je to težak posao, prije svega jer su sve

sirovine teške, šta to ima od kamena teže? Teška su drva, teško je bilo i sazidati

krečanu. Ako bi se desilo da krečana pri zidanju padne, za domaćinovu dušu svezala bi

se sva muka svijeta, jer sva težina onog posla, sav znoj, sav umor odjednom mu se

učino teži i samo bi ćutao i ljutito puhao. Niti bi gledao u ženu, niti bi razgovarao s

njom. Tad bi mu smetalo svako od njegove djece, tada bi se sa krečanom urušio sav

trud i sva uložena teška muka ispod Bišine. Skupljena drva kao da su gomila muke,

teške muke, teže od kamena svakog. I kad se zapali krečana, vrijedni domaćin dežura

noću pokraj krečane i pijucka rakiju. Jela se vruća proha s kajmakom i sirom, nekad

pogača, pekli se pečenjci, kokavci, bundevno sjemenje, sve uz zvuk razigrane vatre

koja pucketa. U posao oko kreča uključe se svi ukućani, pravilo je da se od težine

kamena dobije polovina kreča, kojeg poslije prodaju po pijacama u Kalesiji, Zvorniku,

Vlasenici, Sarajevu, Šapcu, Loznici, Kladnju, Olovu... ili im kupci dolaze sami pred

26

njihove kuće. Sedamdesetih godina iz Gračanice su odlazili mladići u Njemačku i

tamo su neki stekli prijatelje. Običaj je bio da prijatelje dovedu u svoj kraj, da im

pokažu kako se to živi u Jugoslaviji.

Kada su Nijemci vidjeli krečane koje se dime u Gračanici, mislili su da su to

dimnjaci fabrika koje postoje u zemlji. To su pričali svojima u Njemačkoj, uz

obrazloženje kako se kod nas zapravo dobro živi, ali da to skrivamo.

Naše krečane bile su male fabrike koje su nahanile gomile djece i istima u ruke dale

diplome. Takvima je krečana samo simbol nekadašnjeg života pa i sjećanje na taj život

zna da umori, da vrati znojna čela, miris vatre, miris zapaljenog kamena i krvavu

bjelinu kreča.

27

Ljubopitljivo dijete

Avdu u Sekretarijatu za urbanizam i imovinsko-pravne poslove nerviraju

stranke, uglavnom neuke, sa nekim svojim zahtjevima kakvi nemaju traga u zakonima

i propisima. Sve službenike nerviraju takvi, ja ne poznajem niti jednog kolegu koji sve

to može stojički da podnese, ne poznajem niti jednog od nas koji nije ćelav, to mi sami

sebi čupamo kosu od silnog posla, jer s ljudima je najteže raditi. Avdo ima nešto kose

na glavi, svega desetak dlaka. Do penzije mu je ostalo dvanaest dugih godina, koje su

se otegle i svaki dan kao da je sve duži. Dani vode ka slobodi, a svoju slobodu Avdo

zamišlja tako što će živjeti u svojoj vikendici na selu i raditi po bašti daleko od grada,

vreve, stranaka i ovog našeg sekretarijata; gdje će moći nešto da raducka i duboko ćuti.

- Mir, tišina, vjetar piri, ptice cvrkujću, čista voda, čist vazduh, uvijek ima voća...

Trebaš doći, druže Kostadinoviću, gore kod mene, da vidiš to i osjetiš.

Oazu mira zadnjih mjeseci počelo je da narušava jedno dijete iz komšiluka

kojem se Avdo, nekim čudom, učinio zanimljiv. O tome mi je Avdo prvo nešto pričao,

a dobar dio toga i sam sam vidio i čuo kada sam ga odlučio posjetiti jedne subote.

- Da me je napala kuga, lakše bi mi bilo. Dođe pa hoda oko mene, pa me pita i

propituje, a ja mu ništa ne mogu, dijete je to. Istina, ne čini nikakav zijan. Ali je

dosadniji od komarca. Pa ti, druže, znaš da ja gore odem da se odmorim, da ispeglam

živce, ali ne da se, eto.

Mališan se zove Galib, iz istog je sela, živi u kući na istočnim strminama od Avdinog

imanja te kad čuje zvuk Yuga ili ako ga ne čuje pa ga opazi parkiranog pored

vikendice oko koje je, istina, velika širina i jedan idiličan mir, a on potrči i mir razbije

u komade.

Još ispod šume glasno viče:

- Avdoooo, Avdoooo, druže Avdooo...

A drug Avdo, recimo, tek je otpočeo neki posao, posao koji voli i koji ga opušta, ali

eto ti ga sad, lupi se po čelu i sjedne, sad je sve zalud, ovoga se malog šale ne riješi.

Trči dječarac od nekih 7 godina kao da se raduje najdražem gostu, gleda u mene

koji sam mu stran i samo priđe blizu Avde i stade. Zaćuti.

28

Tek poslije reče:

- Nisam čuo kad si došo. Bio sam na onoj strani kod groblja, skupljo jaja iz gnijezda,

kad čujem idu kola i ja potrčim.

To mu se zvuk moga Stojadina učinio kao zvuk Avdinih kola koja je zanesen igrom

propustio čuti i dočekati. Avdo samo prevrće očima, a ja znam: to je baš onaj mali o

kome mi je govorio. Krenusmo u podnožje imanja gdje je i lijep potok da mi pokaže

kolega kako je kalemio voće, onaj mali ostade da stoji na onom istom mjestu i baš

razmišljam - neko mirno dijete. Kad taman počesmo da gledamo kako se primio koji

kalem, a ono dijete zavika:

- Avdo, Avdo, šta radiš?

- Gledam kaleme.

- Aha.

- A šta radi taj drug?

- I on gleda.

Krenusmo dva metra dalje, a ono dijete opet:

- Avdo, Avdo, Avdo.

Ovaj se pravi da ne čuje i još jedno dvadeset puta čusmo kako ga doziva i zasigurno

prestao ne bi da mu se ovaj nije odazvao.

- Šta je?

- A šta sad radiš?

- Gledam kaleme.

- A šta su kalemi?

- Ne znam, pitaj ovog druga.

Onda poče da doziva mene ne znajući mi ime.

- Druže, druže, druže.

- Kaži, mladiću!?

- A šta su kalemi?

- Kalemi su kad hoćeš da na jabuci rastu banane - našalih se.

A on dotrča do nas pa poče dalje da ispituje.

- Avdo, a hoće li stvarno to biti banane?

- Hoće.

29

- A kad će bit' banana tu?

- Na ljeto, kad ugrije.

- A kad će ljeto?

- Još malo i eto ga.

- A kol'ko malo?

- Jebo te banane, vidi šta mi uradi - to Avdo reče meni. Tako je za vrijeme moga

posjeta Avdinom imanju ovaj mali uvijek išao za nama i pitao sve i svašta, ja sam se

smijao, Avdo se mrštio, a mali bio neumoran.

- Radiš li ti, druže, s Avdom na poslu?

- Radim, svaki dan.

- I ja ću kad budem veliki raditi sa Avdom.

- Još mi samo to treba, promrlja Avdo.

Na odlasku mi je i mahao dugo, a Avdo je sjedio nekako tužno jer on više odavno nije

domaćin na svom imanju. Znao je Avdo šta ga čeka, a to je izgledalo otprilike ovako:

Uzeo Avdo grablje i počeo da grabi pokošenu travicu, a on će:

- Šta to radiš, Avdo?

- Grabim.

- A 'što?

- Moram, da bude ljepše.

- Lijepo je nama i 'vako. Imaš li ti, Avdo, konja?

- Konja? Nemam.

- A mi imamo.

- Znam.

- A imaš li kravu?

- Nemam. Vidiš i sam.

- Mi imamo dvije. Je l' znaš kako se zovu naše krave?

- Šara i Mrkulja.

Onda jednu minutu tajac, taman da Avdo predahne i da na trenutak zabroravi na dijete

koje mu smeta.

- Avdo, ima li Boga?

- Rekli su da ga nema.

30

- A kakav je Bog?

- Čuj kakav je, ja ti kažem da ga nema. To pitaj hodžu Ismeta i popa Tadiju, nemoj

mene mučiti s tim.

- Je li plav?

- Ko je li plav? Yugo? Vidiš i sam da je plav.

- Je li Bog plav?

- Ostavi se dijete Boga, ako me ko čuje šta pričam s tobom, imat ću problema.

- Ima li Bog djece?

- Ama, ako ih ima, neka su samo daleko od mene.

- Avdo, hoćeš li ti nekad umrijeti?

- Neću, još mi se živi.

- E, onda neću ni ja.

- E, ja baš hoću, umrijet ću evo ovaj čas pitaš li me još nešto.

- Umrijet ću i ja s tobom, druže Avdo, časna riječ. A jesi li ti komunista?

- Jesam.

-Ako si ti druže Avdo komunista, onda sam i ja, jer ja sam uvijek s tobom, ti si meni

najbolji drug. A je li more slano?

- More? Odakle sad more ? Jest, slano je.

- Pa ko ga je posolio?

-Posolio ga crni đavo, šta me dijete isptuješ toliko!?

- Kako onda mogu da ga piju?

- Šta da piju?

- Pa more!

- O, kako poželim da se vratim na poso. Drago dijete, pusti me više.

- Šta ti misliš, Avdo, je li dalje more ili sunce?

- Najdalji je moj mir, kako vidim.

- Povedi me na more kad budeš išo sa ženom i djecom. Povedi me, Avdo, molim te.

- Divan bi mi onda odmor bio!

Nedugo zatim Avdo je dobio novo radno mjesto, postao je šef Sekretarijata za

plan, budžet, analize i inspekcijske poslove. To mu je mjesto više odgovaralo i mogao

je da se odmara od stranaka koje su sad rijetko dolazile, uglavnom je čitao novine. Sve

31

rjeđe je odlazio do imanja jer mu je ono dijete idalje smetalo. Viđali su ga vikendom

po gradskim parkovima kako lagano šeta i sjedi na klupi. Čekao je da se onaj dječak

zamomči pa da počne ganjati cure ili se baviti nečim te da ga tako ostavi na miru, da

Avdo odživi svoje skromne i mirne snove. Odlazio bi da radi na imanju samo kad je

kiša, navuče kabanicu pa grabi lišće, a lijepim danima, kad baš mora, ostavljao bi kola

u dnu sela pa krišom se prikradao svome imanju i onda u tišini i brzini odradio šta

treba, da ga ne vidi ono dijete. Tome je brzo došao kraj. otac tog radoznalog dječaka je

dobio posao u gradu te je i ta porodica otišla sa sela. Onda se Avdo obradovao te nas

zvao na imanje da nas časti. Proslavili smo i to, a kad je malo popio rakije, Avdo je

tiho mrmljao:

- Koga li sad ispituje: ,,Je li Bog plav? Jesu li nas slagali da je Tito umro? Od kojeg se

voća pravi eurokrem? Zašto nema čokolade sa sirom i kajmakom? Ko u gradu ima

najljepšeg konja?"

32

Masle pod snijegom

Zima je po Maslama ovih dana prosula svoju bijelu čaroliju, pažljivo je redala pahulje

po krovovima, po svakoj njivi i avliji, po putevima, po snovima i uspomenama. Od

svog ranog doba dolazio sam u Masle zimi i pronašao neku draž u tom snijegu koji

pokrije i umiri sve zvukove i sa sobom donese neke nove radosti. Slično je i danas,

iako snijeg nije naročito dubok, ali podjednako je čaroban kao i svi oni raniji snjegovi

koji su neumorno padali u ovom kraju otkad se ja sjećam. Pod nogama pršti smrznuto

tlo, hladnoća steže kosti i dah, polako sipaju nove pahulje i veče se bliži svojom

tamom, ali još uvijek se lijepo vide Ćive na brežuljku i kuće iz kojih se puše dimnjaci.

Sve nekako kao da zvoni od svečane tišine, koja kao da hoće reći da je snježna zima

jedan poseban praznik koji se tako divno doživi u mjestima iz djetinJstva, mjestima

punih uspomena. Ovdje sam znao doći i provoditi svaki svoj zimski raspust kod djeda

i nene, a u to vrijeme djeca su imala svoju stazu za sankanje baš pored njihove kuće.

Zamislite moje neizmjerno dječije veselje tih bijelih dana u kojima je snijeg iz tople

sobe ličio na gomile bijelog perja. Sjećam se da smo tu na tom putu, kada je popustila

zima, lomili led, a sada vidim veselu djecu kako prolaze vraćajući se iz škole, svako

malo dirajući snijeg rukama. Na okolnim brežuljcima vidim stare kuće u kojima je

sigurno topla peć, a u nekoj od njih vjerovatno postoji neko dijete koje se igra ili

promatra zimski pejzaž onako kako sam to i ja volio. Mogao sam cijele dane presjediti

na sećiji pored prozora i gledati brežuljke prekrivene snijegom i tihe prolaznike. Znam

da je Prela zimi veoma hladna, ali i tada žubori kada prelazi preko kamenja, a sa strane

svoga korita često se okiti ledenicama. I svaki puteljak, koji je nekome prečica, sada je

pokriven, a tragove po snijegu ostavljaju mačke i poneki pas koji se u zimskim noćima

sklupča u nečijem sijenu. Pred nekim kućama stoji jedan bijeli stražar koga su

napravila djeca, Snješko Bijelić baš, simbol zime i dječijeg veselja, zbog koga su djeca

praveći ga pokvasila svoje rukavice. Inje spava na granama, ptice slijeću pokraj

prozora, odzvanjaju dječiji glasovi, mačke su se skupile na pragovima, magle stakla na

starim prozorima, ljudi nekuda idu ćutke, trudeći se da ne naruše tišinu koju je ovdje

zarobila zima. Dva meni najdraža bića iz Masla, draga bića moga djetinstva s kojim

sam u rana jutra pio čaj, sada su na mjesnom mezarju, gore pri vrhu, gdje im snijeg

33

pokriva vječne kuće. Bez njih je meni zima posve drugačija, a ja sam još uvijek ono

isto dijete koje je dolazilo u Masle da tu provede najljepše dane zimskog raspusta,

jedno odraslo dijete kojem nedostaje dvoje dragih staraca.

34

Nasljedstvo majke Mejre

Mršava i zamišljena starica sa maramom na glavi, sjedila je u avliji u šarenom

proljetnom hladu, tiha i zamišljena. Po dimijama i po njenoj bluzi prosuli su se sitni

plavi cvjetići, a na marami procvale ruže. Bila je sama i u očima joj je odzvanjala

samoća, a pogled ciljao u neka davna vremena. Obradovala se što sam ja, neznanac,

došao tako iznenada, ponudila me da sjednem i počela da priča:

- Ja sam se sine udala davno, ne mogu se sjetit' godine da ti kažem. Iz Fajtovaca sam ja

i udam se kad mi je bilo osamnest godina za Muhameda u Okreč. Tu smo živjeli sa

svekrom i svekrvom i bilo ih je puna kuća. Svekar mi je bio Mujo i dobar čo'j'k je bio.

Živjelo je nas osmero u jednoj maloj drvenoj kući, a moj Muhamed radio u rudniku u

Kamengradu, bio palioc mina, lagumaš se to kaže, moj sine, i dobru platu imo. Znam

da j' to bila dobra plata, a sad koliko je to u ovim sadašnjim parama, to ti ne znam.

Onda se mi odijelimo od njih, dadne nam svekar da napravimo kuću, šeperušu

napravili, to su, ako znaš, one prijašnje drvene kuće. Za tu kuću, da ti pravo kažem,

pomago je dosta moj babo rahmetli, plaćo je majstorima, nabavljo crijep i japiju i sve

što je trebalo. Eh, tu sam ja uselila s mojim čo'j'kom, i živjeli smo tu neko vrijeme, tu

mi se rodi prvo dijete, moja Jasmina. I jedan dan dođe meni svekar i kaže: ,,Snaho, ova

kuća je mala i stara, propada i prokišnjava, puno nas je. Bil' vi da vam mati dadne

miraz u Kamengradu, što ima njivu pa vi doli pravite kuću, a nama neka ova kuća vaša

nova?" Pitam ja svoga Muhamed bi l' on, kaže bi, nek smo doli, nek je bliže i rudniku,

poslu, pa i sanskoj čaršiji.

Prsti su njeni umorni već, a lagano ih mrsi, da li od muke ili od straha što to

priča meni neznanom... Prošlost, ma kakva bila, ma gdje spavala, uvijek nam se

lijepom čini. Tako i majka Mejra ljepotu vidi u kristalom okviru svoje mladosti, koju

mi je u kratkim crtama ispričala.

35

- I tako, zamijenimo mi s njom, tu kuću za njivu od petnest duluma u Kamengradu. To

je ovo što vidiš. Radio moj Muhamed u rudniku, a ja šta ću, počnem nosit' u Sanu

mlijeko, mladi sir, suhi sir i kajmak. Kupovale žene od mene najviše, kažu, Mejra

čista, kod Mejre je dobra roba, druge žene sipale vodu u mlijeko, manje kajmaka

izvagaju pa ti kažu kila je tu i svašta radile, a ja nikad, sve pošteno i kako treba, obraz

je, sine, najvažniji. Oteli se krava pa ja tele na pijacu i zaradi se nešto. Pa rodi nam se i

drugo dijete, moj Asim, i životarilo se polahko i nekako. Kosili njivu, pomagali i gori

svekru i svekrvi, uvijek u slozi bili sa svima. I ovu veliku štalu smo mi sagradili,

prodamo kravu i još para namirimo pa uzmemo bloka, pa pijeska, i ovo, i ono, sagradi

se i to. Trideset godina sam ja nosila mliječno u Sanu, samo sad ne mogu zadnjih

godina, oslabilo se. Odem kad šta treba u opštinu ili na sud kad sam išla skoro, jer

hoću da mi se da što je moje, nisam ni ja život bezveze provela, stekla sam nešto, je l'

tako?

Ovo njeno pitanje, nije ni čekalo svoj odgovor, odredila ga je ona već prije nego me je

to pitala, još prije nego je otišla u sud da i tamo ispriča svoju muku i taman da sam

nešto i rekao starici Mejri, njoj to ne bi bilo važno.

- Kad je bilo avionsko snimanje, dođe komišija i kažu da se obilježi zemlja i moj

Muhamed obilježio, babo mu pomogo. Ja im ispekla kahvu i pitu napravila, oni jedoše,

umorili se, ko da sad gledam, sjedili baš tudi. I kad je to završeno, ode moj Muhamed

do komišija da upiše zemlju na sebe, oni kažu: ,,Ne možeš ti to upisat'", i dođe moja

svekrva rahmetli i kaže: ,,Ja sam tu njivu dala njima i njiva je Muhamedova." I tako

smo tu živjeli lijepo sve, Muhamed ode u penziju, Jasmina se udade, ona se mlada

udala, baš pa mi nešto žao bilo, al' ljepše je majka rodila ovdi nije. Dolazili momci od

Krupe, iz neki' sela, ne umijem ti kaz'ti. Pa momci iz Trnove, Šehovaca, Kruhara, sve

bi dođi pa oko kapije naše, neki dolazili biciklima, neki motorom, a bio je i jedan iz

Sanice, kola neka im'o pa prolazi po čitav dan gori-doli putem. On ti je sad u opštini

neki važan, možda ga i znaš ti, ime sam mu zaboravila... Eh, moj sinko, zaboravim i

šta sam jela nekad. Al' neće moja Jasmina njega pa neće i uda se u Gornji Dabar za

jedno fino momče, al ko da je na tu kuću neko sihire bacio, umre mu prvo otac, pa

36

izgubi poso, stoka im silna stradala, pa poče i da pije taj zet, a moja Jasmina od one

ljepote, poče da propada, ne liči na sebe, sve mi dolazi tužnija, sve tiša, ko da joj neko

ljepotu obriso. Meni žao, pitam je: ,,Tuče li on tebe, 'ćeri? Ako tuče, ti hajd' ovamo,

mlada si još, naćeš drugu sreću." Kažem ja to njoj tako, a srce mi se kida, moj sine.

Asim se moj poslije oženi i sve nekako krenulo fino. Da kažeš, odahnuli smo, rahat

bili, unučad dobili, sve nam kako treba. Stoka napreduje, zemlja rađa dobro i rat se

preko glave prevalio, ti znaš šta je sve bilo, zapamtio si rat sigurno. Onda opet sve

polahko i nanovo. Ne prođe puno od rata, razboli se moj Muhamed i ode u bolnicu u

Bihać. Dođem ja njemu, on sve slabiji svaki dan. Kroz 15 dana je i umro. Ukopasmo

ga, dolazio nam svit, kako je i običaj. Dođe poziv sa suda, meni i ovom sinu što sa

mnom živi; pitam ga šta je to, kaže on: ,,Ovo je za zemlju", a mi baš na taj dan

dogovorili s hodžom da damo Muhamedu tehvid čet'erest dana. Al' oš'la moja Jasmina

na sud i rekla da hoće kuću i zemlju. Bolje da je babi došla na tehvid, eto ti moje

Jasmine, ušla prokletinja neka u nju. Asim i ja nismo išli. Kad kasnije dođe opet poziv

i mi odemo, Asim s posla, a mene Jasmina vozila doli...

Tu zaplaka umorna starica, a i mene to dirnu u srce, uplaši me starost koja će i meni

po redu i pravilu doći. Hoću li i ja imati muke i tuge kakve ima Mejra ili ću biti u

većim nevoljama? Pričala je dalje svoju tugu; Mejra se na ostavinskoj raspravi

izjasnila da želi samo da joj ostane penzija poslije njenog muža te da je ostalo ne

zanima. Sutkinja se nasmijala i pri tome rekla da nikad brže i jednostavnije nije

završila ostavinu. Mejra na zapisnik pritisnu prst i nakon nekoliko dana, poštar donese

rješenje u kojem piše da se imovina rahtemtli Muhameda dijeli na dva dijela: sinu

Asimu i kćerki Jasmini. Kad je Asim vidio šta je to u stvari, počeo da galami na

majku, da krivi sestru što uzima njegovo, jer on je cijelo vrijeme s roditeljima bio, a

ona se udala mlada, odakle joj pravo da se ona ubacuje u imanje za koje je on život

dao. Čak se i komšije uključili u taj problem pa su nagovarali Mejru da ona tuži sina i

kćerku te na taj način traži poništenje rješenja o naslijeđivanju jer jadna nije znala ni

šta je pitaju, da kaže i to da je istjeruju iz kuće.

37

Priča mi dalje kako je išla kod advokata i predala tužbu protiv svoje dvoje

djece, jer drugačije nije mogla, iako je protiv Asima samo formalno jer on je, kaže,

zlatan sin, a Jasmina, šta ona ima bratu da uzima kuću i zemlju, ima svoje tamo u

Dabru?!

- Krivo mi što mi je svađa među djecom, morala sam tako. Šta ako me budu izgonili iz

kuće? Kud' ću ja? Nek imam svoje, nek sud odluči, nek se vidi i ispitaju svjedoci da

sam to ja pravila sa rahmetli Muhamedom, imaju papiri, ima sve. Šta ti misliš, sine,

hoću li ja dobit' na sudu? Moja Jasmina nek majci ne dolazi na dženazu, haram joj sve

bilo, da uzima moje, da uzima od brata, pa ima svoje, udala se, živi, imaju oni po

Dabru njiva, imaju šume, silno imanje, da ti to vidiš samo. I taj zet se smirio sad, ne

pije ko prije. Dobro joj je, šta hoće ona ovdi? Šta? Onaj njezin advokat kaže meni:

,,Neno, džabe to radiš. Sve i da dobiješ svoju polovinu, opet će je dijelit' tvoja djeca

kad ti umreš i to dođe na ovo isto." Ma nek on umre, ja hoću da živim još, a ne znam

kol'ko ću moći. Kažem ti, sihire je neko bacio na tu kuću u koju se udala moja Jasmina

pa i njoj se pamet oduzela, hoće majku svoju da iz kuće makne. Sram je bilo. A opet,

voli se svoje dijete, ljuta sam ja na nju i ne mogu joj to halalit', ne mogu pa kad bi sve

voda odnijela. Meni nikad nisu dolazile Muhamedove sestre, ljute se, kažu mi im oteli

zemlju, a ja njihovu mater pomagala i sve se brinula, sama ja. Došle na sud pa lažu,

lažu, a ja kažem: ,,Lažete", mene sudija onaj opominje, kaže: ,,Majka, ne smiješ ti

tako." ,,Ma, smijem kad lažu, ako je ikom' oteto 'šta, to je meni, nit' sam znala šta

radim, ni kako." ,,Pritisni ti, neno, ovdi prst i to je to", kaže, ,,doći će papir Vama,

poštar će donijet'." Bolje da ga nije ni donosio.

Kažem joj da mi je žao što je zadesilo sve to, jer vidim u njoj dobru dušu.

Kažem, ali njoj to ne vrijedi. Ona kao da živi samo da bi dočekala sudsku odluku

kojom će njoj, kao supruzi umrlog, pripasti polovina imovine, odluku koju godinama

čeka.

- Ima djece pa poštuju roditelje, eno moj brat Suljo ima finu djecu, u Austriji su pa

pošalju para, pa dođu, pa donesu, pitaju treba li babo šta, brinu se. Da mu šta bude, isti

38

dan bi došli svi. Ne otimaju, nije ni njima tamo ko u džennetu, nemoj misliti, tuđi je to

narod, teško je to, al' nazovu telefonom. Moja Jasmina ne zove ni telefonom da pita:

,,Imaš li majko kruha? Jesi li gladna, bolesna?" Ja sam sve na sudu rekla kako mi je i

kako sam se patila kroz život. Znaju mene žene po Sani, uzimale od mene kajmak, nek

pitaju njih je li Mejra nekog' prevarila. Boga se ja bojim, moj sinko, i svi trebaju, al' šta

bi? Ne dolaze mi unuke više, a puno sam se poželila njih. Ta stvar ima da se riješi,

taman se išlo na sud i u Bihać, i u Saraj'vo ako treba. Mejra je gradila ovo i nije se

odrekla ničega, nije. Kako ću ja znati šta treba kaz'ti na sudu? Ja mislila samo penzija

je, a zemlja, zna se, dijeli se isto, svi imamo ista prava, zar more neko da se odrekne

toga?

Život. To nije samo riječ, više je muka. Kad pogledam Mejru kroz čije sam

imanje krenuo do rijeke jer mi je tako bliže, a zastadoh s njom i doznah toliko toga o

njoj, zapitam se da li život ima svrhu i kako boli to kada se čedo koje si od srca

odvojio svoga bude tvoj protivnik? Osim što je naš kraj bogat vodom bistrom,

hladnom i smaragdnom, ima ovdje i toliko lijepih suvenira iz ljudskih života. Gdje ćeš

naći vrijedniji suvenir od sjećanja i ponosa Mejrinog na djevojačke dane njene

Jasmine, kada su toliki momci nudili srca na dlanu? Svaki puta kada se sjeti toga, ona

to iznova proživi, samo kraće, bez snažnog žara stvarnosti, a rijetko bez suze.

Sudbina. Nije ista svima, a mijenjati je mogu, kako vjeruju nene poput Mejre,

samo neke vračare kada hoće da napakoste nekoj kući. Sudbina se piše u jednoj

posebnoj noći ramazana za cijelu narednu godinu, kako je to jedne prilike govorio neki

od hodža na dovi u Kamengradu. Njom trebaš biti uvijek zadovoljan, kažu pobožni

ljudi.

Jasmina, o kojoj sam i kasnije nešto čuo, bila je ovdašnja ljepotica, za kojom je u neka

vremena venulo svako muško srce i od čije su ljepote znale oslijepiti momačke oči.

Svaka generacija izrodi po jedan takav zanosan pupolj među svojim ružama, posebno

u selima na obalama Hatiraja, Blihe i Zdene. Danas je veoma nesretna jer joj majka i

brat uskraćuju pravo na nasljedstvo iza umrlog oca, muž joj pije, djeca slabo u školi

uče. Po vjerovanju njene majke, na kuću u koju se udala Jasmina, bačeni su sihiri zbog

nekih dukata koje je njen svekar pronašao i prisvojio.

39

Mejra, za koju se ne zna da li će prije dočekati suđeni čaš ispuštanja duše ili sudsku

odluku u njenu korist, ostala je sama na imanju petnaest dunuma širokom dok sam ja

krenuo do rijeke koja teče podno tog imanja, kakvo bih i ja volio da imam. Ona kao i

svaka dobrodušna starica ustaje zorom da klanja namaz, da se pomoli Bogu za one

koje voli. Samo ona se razlikuje po tome što po cijele dane i noći samo o jednome

misli, samo jedan papir čeka.

Bogatstvo. Sastoji se od dukata, imanja, kuća, miraza, nasljedstva. Uglavnom se

za njega veže neko prokletstvo, pa se oko njega zavade braća, pa čak roditelji i djeca,

cijele generacije. Ono je bezvrijedno, ono je poput vazduha u usporedbi sa zagrljajem

majke Mejre i njene Jasmine na bajramsko jutro. Što prije to shvate, lakše će im i

ljepše biti, jer život je kratak, sudbina je određena, Jasmina sebična i nesretna, Mejra

usamljena i željna pažnje, a bogatstvo se na onaj svijet ne nosi, ono uvijek ostaje da

druge svađa.

40

Podveležje

Ako nekad upitaš Mahmuta Đulimana iz Dobrča kako je, on će ti umorno reći:

- A, nikako, brate.

Pravo i veli, šta je on vidio lijepo osim ove čistine neba i stidno zelene trave, stijena

koje se isplaču poslije kiše, a njemu je lijepo samo to kad zapali cigaretu pa ponudi mu

jednu, odbiti neće. Onda će on početi da ti priča kako je rođen „davno“, još dok su sela

bila prepuna svijeta pa će ti onda nabrajati prezimena onih koji se sjeća iz te svoje

mladosti.

- Puce, Špago, Jelovac, Smajkić...

Kao da je to refren neke omiljene mu pjesme, kao da ih vidi sve dok izgovara ta

prezimena ili ih možda tako zove da se vrate. Dodat će kako ih je svega još dvije

stotine tu u selu.Onda će ti pričati kako ih je kod oca bilo osmoro djece i kako je više

bio gladan nego sit, kako je od malih noga počeo da radi.Onda će pomenuti gladne

godine, pokušavajući i riječima i rukama svaku narednu dočarati gladnijom od

prethodne, o slabim ljetinama i teškim zima, o kišama heftenjačama i o ratu. Pominjat

će i svoga dedu koji je živio 95 godina, a možda i više, ali su, eto, neki računali da mu

je bilo toliko kada je umro. Sjeća ga se on dobro, bio je to neki starac s osijedjelim

brkovima, s ahmedijom i čibukom, koji je uvijek sjedio negdje po strani i samo davao

primjedbe na sve što se radi.

- Tako je valjda kad se ostari.

Onda će se Mahmut sjetiti kao iznenada, da ti pripovijeda o tome kako su neki viđali

vile kod Husića njiva i kako je u neka davna vremena pod jednom stijenom skoro na

vrhu Veleža živio zmaj, koji je strašne nevolje nanio narodu i da je taj zmaj negdje

nestao pred neki od ratova.

- A mi smo ti doselili iz Koleška, ovde, da bi i odavde otišli svako za svojom nafakom.

Al' ja ostado', nek sam na svome.

Domaćin Mahmut ima 50 ovaca, a lani ih je imao oko 100, samo je našao dobrog

kupca pa to rasprodao, a njemu i babi ne treba više. Uvijek je imao, kaže, oko 30 koza

i svako jutro on popije pola litra kozijeg mlijeka. Ima Mahmut pored kuće 80 košnica

pčela, 50 je njegovo, a 30 nekog doktora iz Mostara o kojima se on brine, a ovaj mu

41

nešto plaća. Pričao je taj doktor Mahmutu kako je med ljekovit i dobar pa će ti i o

tome on pričati, dižući med do nebeskih visina kao najveću svetinju.

Ako si kojim slučajem iz Mostara, zapravo sa tih istih brda, samo to rijetko priznaš i

onima koji te poznaju, eh, to je tek za Mahmuta poslastica, da te propita malo o

tvojima. Jer sjeća se on nekoga od tvojih, pa je li živ taj i taj, a šta ti je bio onaj i tako.

Njegova žena je isto iz Dobrča, ili što bi rekli, udala se iz Dobrča u Dobrč. Ona plete

vunene čarape i pravi najbolji sir. Koga god upitaš za sir, od Dobrča do Nevesinja reći

će ti da je baš njegov najbolji. Svako svoj sir okiva u zvijezde. Htio je Mahmut neku

drugu da oženi, ali ona pošla za nekog veterinara negdje kod Stoca.

- Odlučila da se uda za prespektivan kadar, a vidio sam je ima tri- četiri godine kad je

dolazila u svojih, ja bio u njih nekim poslom, zadesio se tu, a ona dođe, poznade me,

vidio sam joj na očima.

I sve što više o njoj priča liči na nekog ruskog pjesnika, okovanog bolom za voljenom

ženom. A onda će opet doći na neku temu o seoskom životu, o berbi gljiva, zna on

gdje ih ima najviše, ali ih ne bere jer se njegov otac trovao gljivama, a on gledao te

muke, i od tada gljive smatra nekom nevoljom, koja te mami samo da bi te prevarila.

I njegova dva sina su po logičnom slijedu, pogađate, u Mostaru. A tri sestre ima

Mahmut: jedna je udata u Gornje Gnojnice, druga u Svinarinu, a treća u Rabinu. Dva

brata su mu umrla, a od dvojice živih jedan je bio profesor, a drugi konobar. Oni ne

dolaze u Podveležje, a i zašto bi, kada su dolje u Mostaru među svojima kao da i nisu

sišli sa sela. Ponudi mu onda još jednu cigaretu.

- Sad ti je, moj brate, Mostar najveće selo. Sve su ti doli naši. Eto, pa i ti si naš, znam

ti babu... I ovo što je ostalo još mladeži i nejači spustit će se do Neretve, prije ili

kasnije.

U Dobrču se već dugo ne održavaju partijski sastanci, reče mi, jedino ih učitelj

obavijesti o nekim važnim političkim događajima.

- Pričo mi učo neki dan, da Slovenija hoće da se odvaja od nas. A ne znam. Nije to na

dobro. Samo ja ne smijem ništa pred učom, a možda je bolje i pred tobom da ništa ne

pričam, i ti si možda pri Komitetu.

Može li Mahmut sa svojih 65 godina još dugo ići za ovcama, sakupljati drva,

popravljati suhozid, donositi vodu?

42

- Zašto ne odeš svojima u Mostar?

- A, snahe me ne žele, sinovi pod njihovom komandom, unučadima smetam. To sad

samo interes neki gleda, kako da ti kažem... Šta njih briga za moju zemlju koja ništa ne

vrijedi, za ovce, kome ja da to ostavim? Sebi ću ostaviti i kad umrem, nek je moje,

njima ne dam! Pa kad su mi došli da me vide, mene, babu?

Drago je Mahmutu što još šaka đaka pohađa područnu školu u Dobrču jer to znači da

tu mora biti učitelj, da će neko doći i obići barem djecu.

- Dolazili su prije, i doktori i televizija je dolazila, i svi, pa popisuju narod, stoku

pregledaju, držali govorancije kako treba, šta treba, a sad nema nikoga. Što je to tako

ja evo ne znam, a bilo bi dobro da opet neko dođe, jer ima nas još ovde.

Ako ga počneš ispitivati nešto politički, reći će ti da ima posla i da mora za ovcama,

jer zna da je politika posao od kojeg poštenom seljaku nema koristi već jedino zbog

nje može da nastrada. Njegovo je da poštuje Partiju, direktive i da se ne miješa.

Tebi ostaje da nastaviš svoju šetnju, da razgledaš slaborodne voćke, procvjetale trave,

da gledaš u daljinu i da se lagano spuštaš prema Mostaru, onim istim putem kojim je

noseći breme nade, silazio tvoj dedo ili otac, da bi radio u fabrici, da bi mu bilo bolje.

Da bi otišao iz Dobrča, a da taj isti Dobrč nikada ne bi otišao ni iz njega, pa ni iz tebe,

jer si ti ipak Podveležac, koliko god grebao noktima da se zoveš autohtonim

Mostarcem. A možda si to oboje istovremeno. Čudan je život i dobro je što postoji

Mostar. Jer da ga nema, gdje bismo iz tog Podveležja, koje se zaglavilo u vremenu,

pobjegli svi mi? U prvim ulicama već srećeš svoje vršnjake s kojim bi se, da nije bilo

fabrika, igrao po podveleškim livadama i tukao se sa svakim kad ti naumpadne, ne

znajući za televizor, za bicikla i lizalice, a sve bi to pripadalo nekoj drugoj djeci, a vi

osim poneke voćke ništa drugo imali ne biste. Ne bi nam sve to donijele ni vile iz

Mahmutove priče na našu nadmorsku visinu.

Ako nekad upitaš Mahmuta zašto on nikako ne voli ići u Mostar, iznenadit će te

njegov odgovor.

43

Polski Fiat

Moj direktor pročitao je novinski članak o uspjehu naše fabrike ravno stotinu

puta, i to sve za jedan dan, kako to on voli istaći, u krugu svojih prijatelja, jer mu je

srce raslo i on će taj članak znati napamet sve dok je živ. Poznajem ljude koji su po

nekoliko puta čitali razne knjige, uglavnom djela Andrića, Selimovića, Dostojevskog...

jer je, kažu, lijep osjećaj vratiti se tim knjigama. To sve nekako mogu razumjeti, ali

knjiga koju je najviše puta čitao moj komšija Atif Kreso na sebi ima naslov Fiat 126P.

To baš i nije običan priručnik za rukovanje automobilom, više je knjiga s puno

podataka o istoriji fabrike Fiat, o korištenju, održavanju, načinima vožnje automobila,

s mnogo tabela, shema i fotografija. Drug Atif Kreso je profesor opštenarodne odbrane

i društvene samozaštite u jednoj od mostarskih škola, njegova supruga Zilha je

službenica u pošti. Ova sasvim normalna porodica sa dvije kćerke od kojih jedna ima

17, a druga 19 godina, živi u stanu od 68 kvadrata. Žive u zgradi do moje i poznajemo

se sasvim malo, ali se ipak poznajemo, zapravo, druga Atifa znaju svi zbog onoga o

čemu ću vam pričati. Prije nekoliko mjeseci obratio sam se drugu Atifu s mojom

namjerom da u skorije vrijeme planiram kupiti automobil. Učinio sam to jer mi je bilo

dosadno, mogao sam se obratiti bilo kojem prijatelju, kolegi ili mehaničaru, ali sam se

obratio baš drugu Atifu jer sam znao da će to biti jedna poprilična avantura koja će me

dobro zabaviti. Zaista sam tražio automobil koji sam kasnije i kupio, ali drug Atif ima

jednu specifičnu, da kažemo, bolest, a to je da se prema svom automobilu odnosi s

nekom pretjeranom pažnjom.

Svanula je sunčana i topla mostarska majska subota. Poslije doručka i kafe,

sjeo sam na balkon, a drug Atif je otključavao garažu. Kada Atif Kreso otključava

garažu, na balkone i prozore navali radoznao svijet kao da počinje neka komedija. I

jeste komedija, besplatna. Pažljivo je ušao u garažu, zabrundao je i zazujao motor

njegove crvene „peglice“ i autić se lagano izvukao iz svog skrovišta, motor je ugašen,

a vlasnik je izašao. Pristuni posmatrači očekivali su tipičnu ceremoniju pojavljivanja

drugarice Zilhe s kćerima, jer tako to obično biva kada negdje putuju, ali ove subote

Atif nam je pripremio iznenađenje, odlučio je da samo izvrši redovnu subotnju

kontrolu svoga automobila. Prvo je nekom mekanom krpicom obrisao ionako blistav

44

lim na svojoj ,,peglici'', sve lagano kao da je miluje po bokovima, a promatrači bi

nekome do sebe govorili da on peglici nešto šapuće ili pjeva. Dok je starim novinama

brisao stakla i farove, ličio je na majstora koji obavlja najpreciznije poslove i sve je to

trajalo, a ja sam se u sve to umiješao kada je već otvorio poklopac motora i krenuo

kontrolirati tekućine u motoru.

- Dobro jutro, komšija. Fali li ,,peglici'' šta ?

- Dobro jutro, druže. A, ne, divan je to automobil, još mu ništa ne fali, a evo četiri je

godine kako sam ga kupio. Polski Fiat, znate li vi šta to znači?

- E, baš sam Vas i htio pitati nešto u vezi s tim, ako dozvolite, jer znate, htio bih kupiti

kola, neka polovna barem, potrebna su mi, a sad, ako biste Vi, druže profesore, imali

neki savjet za mene kao laika, bio bih vam zahvalan.

- Odlično! Kola su Vam danas dobar prijatelj, samo ih treba održavati, razumijem

Vaše nevolje oko toga. Ja sam ranije imao Zastavu 750, 1969. godište, bila je solidna,

pa sam htio kupiti novu Zastavu 850, ali je bila velika lista čekanja. Onda mi reče

jedan profesor iz Građevinske škole da se Reno 4 može dobiti brzo poslije uplate,

nekih dva mjeseca možda, a onda nekako, ni sam ne znam kako, čujem u sindikatu da

se može kupiti neki Fiat 126, potpišem za kredit i preuzmem auto za mjesec dana.

- Ali ja bih neka polovna kola, imam nekih 9 miliona, pa šta mislite za Ladu 2103 ?

- Ma kakva Lada, molim Vas?! Za Vas ne treba bolji auto od ,,pegle'', pa vi ste samac,

druže, to je ekonomično vozilo. Evo, ja ću Vam dati knjigu koja će Vam pomoći u

Vašoj odluci, još sutra ću Vam je donijeti.

Još je on tu meni nešto pokazivao na motoru, pa točkove, dozvolio mi je čak i da

sjednem za upravljač njegovog ljubimca, da osjetim tu preglednost, jednostavnost, sav

sretan što se zanimam za automobile i što će, ako me ubijedi, uskoro imati društvo u

održavanju kola. Zaista, sutra ujutru na mojim vratima je bio drug Atif držeći knjižicu

na kojoj je slika žute ,,peglice'', a krupnim slovima piše FIAT 126P, upozoravajuć me

da je dobro pazim i naravno vratim kada pročitam, jer mu ona često zatreba.

45

Napomenuo je da je ono najvažnije podvučeno crvenom kemijskom. Nisam se odmah

dao na čitanje knjige, nego sam pojurio na prozor da vidim to što će se dogoditi; prije

svakog kretanja na put Atif je na pegli provjeravao sve iznova, i gume, i tekućine, dok

su dvije kćerke mrzovoljno sjedile na zadnjem sjedištu. U svemu ovome Atifu je

pomagala supruga drugarica Zilha, koja bi prvo stala ispred automobila dok bi Atif

palio svjetla, pa prvo desni a onda lijevi žmigavac.

- Radi li desni?

- Radi.

- Radi li lijevi?

- Radi.

Po nevolji, peglica je imala i žmigavce na prednjim blatobranima pa je istrenirana

supruga morala i njih da pregleda, poslije čega bi prešla iza zadnjeg dijela vozila dok

bi Atif kroz spušteni prozor viknuo:

- Rade li maglena?

- Rade.

- Ne čujem te ništa, rade li ?

Sve ovo izazivalo bi glasan smijeh nas komšija, koji bi to s užitkom posmatrali.

Nekada mi je drugarice Zilhe bilo žao, ali drug Atif je čovjek čelične discipline, bez te

pomoći ne bi joj dao ni da sjedne u peglicu.

- Radi, radi.

- Aha. A radi li stop-svjetlo?

- Radi.

- Je li oba?

46

- Rade oba.

- Pali li se rikverc?

- Ne pali.

- A nisam ni ubacio u brzinu.

- Radi sad.

- Radi li desni žmigavac?

- Radi.

- A lijevi?

- Radi.

Poslije toga, vidno ljutita žena bi ulazila u auto pažljivo zatvarajući vrata kako

je to izričito drug Atif naredio. Peglica bi laganim brundanjem otišla na neki put. Sva

ova procedura naročito je smetala kćerima, koje su često zadirkivali drugovi zbog

svega ovoga, a Zilha se žalila komšinicama kako će jednom zapaliti tu peglicu, jer je

ona čest povod za svađe u njenoj kući. Ona je mrzila peglicu, više od svega na svijetu.

Nakon toga sam, uz finu muziku, otvorio knjigu koju su za onakve poput Atifa i

ovakve poput mene napisali inženjeri Zbignjev Klimecki i Roman Podolak, a neki su

to s poljskog opet preveli nama na srpsko-hrvatski. Ovo je bilo, zamislite, treće izdanje

ovog priručnika.

Pored prvog naslova “Uvod”, crvenom kemijskom je stavljen znak tačnosti,

valjda da ne prekočim, a prva rečenica je bila podvučena poput nekih definicija u

školskim udžbenicima. Možda je ovo Atif smatrao definicijom svog autombila: “Fiat

126p predstavlja malo vozilo za 4 osobe, s četverotaktnim, dvocilindričnim motorom

ugrađenim u zadnjem delu. Školjka je s dvoje vrata, samonoseća, savremena,

bezbedna je, jer je varena, od prenosivih elemenata.” Na nekoj od narednih stranica

47

slijedili su tehnički podaci koje je drug Atif zasigurno znao napamet, ali su uglavnom

svi oni bili potcrtani kao, recimo, radna zapremina 594cm3, maksimalna snaga 23KS

pri 4800 o/min. Podvukao je Atif i podatke o zazoru ventila, praznom hodu spojke,

odnosu redukcije, dimenzije naplataka, prazan hod nožne kočnice koji je, vjerujem,

mjerio lenjirom, zazor platinskih dugmadi i sve ostalo što mu je zaista nepotrebno kao

običnom vozaču. Zanimljiv podatak je korisno opterećenje, što me podsjeti na slučaj

kada je Atif vodio porodicu na vaganje odmah nakon kupovine peglice. Piše da je to

opterećenje 320 kilograma (4 lica + 40 kg prtljaga). Zanimljivo mi je bilo to što drug

Atif nije potcrtao podatke o maksimalnoj brzini automobila. Zato je podvukao 1899.

godinu, koja je ključna jer je tada Fiat proizveo prvo motorno vozilo. Čini se da je

drug profesor Atif Kreso iz ovoga spremao neki ispit, zato je posebno pažljivo

podvukao : “…u Torinu, u jesen 1972. godine, prikazan je novi automobil Fiat 126 s

potpuno novom karoserijom moderne linije, polu-kombi i sa sigurnosnom

konstrukcijom, poboljšanog rešenja motora i donjeg postroja”. Veoma važan događaj

za Atifa, jer da nije proizveden i predstavljen Fiat 126, on bi danas, zamislite, vozio

neka druga kola. Izgleda da su na njega presudno utjecale riječi: “Poljski Fiat 126P

kao i svaki suvremeni putnički automobil, traži održavanje i odgovarajuću tehniku

vožnje, shodno njegovoj nameni.” Ovo je mom komšiji nešto kao definicija koja se

nauči i po kojoj se živi, nešto kao definicija marksizma. Zatim slijede upute o provjeri

pri kupovini automobila Fiat 126P, sve ovo Atif nije znao, nažalost. Tek je poslije,

čitajući knjigu, vidio šta je propustio i čvrsto obećao da će se od sada prema svome

autiću rukovoditi kako to knjiga zapovijeda. Već na strani 31 vidim da je podvukao

podatak u tekstu u kome se jasno kaže: ”Maskimalna brzina automobila u dobrom

stanju posle uhodavanja treba da iznosi 105 km/h.” Jedno od svetih pravila u poglavlju

priprema automobila za vožnju stoji i provjera nivoa goriva, a greška u tom

pokazivanju može biti 2-5 litara goriva, a dalje stoji da je najbolje ako se vozi sa

punim rezervoarom. Nadalje su podvučene maksimalne brzine u stepenima prenosa,

zaustavni put, vuča vozila, a u poglavlju Tehnika vožnje podvučeno je gotovo sve.

Kad ugledah kako je pažljivo zabilježio: ”Prilikom kretanja po određenom luku,

centrifugalna sila, koja je proporcionalna s težinom vozila i kvadratom brzine i

obrnuto proporcionalna s poluprečnikom luka, može da dostigne velike vrednosti”,

48

pomislih da možda drug Atif i o tome uči djecu u školi. Sve ove upute se motaju po

njegovoj glavi i on to sve stalno provjerava. Dok je imao Fiću, nije toliko mario za

automobil, ali sad: “Prednje gume ne smeju da dodiruju ivičnjak jer to može da

izazove oštećenje guma… Paralelno prilaženje ivičnjaku treba vršiti bez dodirivanja

strana guma i ivičnjaka.” To pojašnjava zašto on uvijek onako pažljivo parkira. Jasno

je i zašto autom ne ide na posao već samo u goste, na neke vježbe, na sahrane, izlete i

tome slično. Zamislite, na strani 54 podvučeno je: “Preticanje treba obavljati bez

smanjenja brzine”. A nije ga valjda ranije obavljao kočeći? Kako se vozi u krivinama,

pojašnjeno je, ali da li i ostali automobili imaju ovako detaljne upute za vožnju? “Ako

je vozač veoma premoren, najbolje je parkirati vozilo pored puta i odspavati.

Radioaparat u vozilu i umerena unutarnja temperatura stvaraju bolju atmosferu

vozaču…” E, šta sve ljudi neće napisati. Detaljno je opisana vožnja po kiši, vožnja

kroz vodu, vožnja po magli, sve ono o čemu nisam učio za vrijeme polaganja

vozačkog ispita. Trajnost automobila je naslov ispod kojeg je skoro sve podvukao, a

ono kako ga on čuva i održava nadzilazi te propisane okvire. Eh, onda na stranici 74

dođem do mnogih odgovora koje ne znaju moje komšije, tu piše da svakih 500 km ili

jednom sedmično treba provjeriti:

1. nivo kočione tečnosti u rezervoaru;

2. pritisak u gumama.

A sve ono što je nabrojano poslie 3000 km, Atif pregleda svake subote, osim

kada je kiša, naravno. O održavanju motora piše skoro sve, ali on je, iako nema

potrebe, sve to podvukao jer nekada može zatrebati. Sve napamet zna moj komšija o

održavanju mjenjača i svih instalacija, o konzerviranju vozila uoči zimskog perioda, o

dodatnoj opremi, a ja sve to pročitah do 233. stranice. Sad mi je jasnije puno toga. Za

dva dana vratio sam knjigu svome komšiji uz riječi zahvalnosti, a on se ljubazno

ponudi da krene sa mnom u kupovinu automobila kao iskusan stručnjak. Rekoh mu da

ću ga o tome obavijestiti.

U Atifovoj zgradi do prije 3 godine živio je jedan inženjer mašinstva, koji se

zbog njega i odselio. Atif mu je dolazio stalno s nekim molbama, prijedlozima, s

49

pitanjima, pa ga zvao da mu pregleda kola, pa da li je dovoljno stegnut neki šaraf , da

li se to podešava tako ili onako… Čovjek više nije imao mira pa je tražio premještaj

bilo gdje, nadajući se što dalje. Dobio fobiju od peglice zbog koje ga je komšija Atif

budio i noću “samo da nešto upita”. Ja sam nakon toga kupio žutog Stojadina za 7,5

miliona od nekog bankarskog službenika ili kao što bi rekao drug Atif, to je Zastava

101, odnosno licencirani Fiat 128.

- Ipak je to Fiat, oni su najkvalitetniji.

Dugo je tog dana zagledao moj auto, savjetujući mi da provjerim nešto, nešto

ugradim, popravim, kontrolišem i slično.

A ja točim gorivo, pratim ima li vode za brisače, zalupim često vratima, jer se mora,

Zastava je to. Ponekad ga operem, ali ne patim od fobija kao moj komšija Atif. Ipak je

to samo automobil. Nemam nikakvo tehničko upustvo za rukovanje svojim

Stojadinom niti detaljnu tehničku knjigu u kojoj piše kako ću ga voziti uzbrdo.

Za to vrijeme drug Atif koristi opštedetaljne metode za održavanje porodičnog

automobila marke Fiat 126P, u narodu poznat kao pegla ili peglica, poklanjajući

previše pažnje tako malom automobilu.

50

Proljetna radost

Zamirisao proljetni zrak kroz naš mali grad, ni snjegova nema na brdima,

zemlja se zagrijala, sunce se cijelo propelo na prste i obasjalo onim milim svjetlom

jedan kutak svijeta koji miruje neometan značajnim događajima. Utorak je, do početka

proljeća po kalendaru još samo 4 dana. Drug Avdo pije kafu sa službenicima u jednom

opštinskom sekretarijatu, razvlače se neke uobičajene lijene priče, a njih Avdo ne

sluša, on gleda kroz prozor dok drži šoljicu, dočekuje pogledom proljeće i vidi sebe

kako radi u svom voćnjaku na selu. U kancelariji su zapaljene cigarete stvorile gust

oblak dima u kojem se samo razaznaju konture službenika, tek čuješ da onaj pored

prozora kaže:

- Imaš li ti, Simo, nekoga da pogura stvar, da konačno dobijem tu Ladu koju sam

uplatio još ljetos ?

- Imam, i to brata od strica, ali šta mi vrijedi, i ja sam čekao skoro dvije godine,

neće da pomogne, a kada je njemu trebala građevinska i ostalo, brate Simo,

treba ovo, treba ono, a ti, ludi Simo, trči, čašćavaj referente i ostale. Misliš,

neko mi je reko ,,hvala''?

- A nije, sigurno. Ja direktora gimnazije častio i još mu neke stvari sredio oko

vikendice, ali to neka bude među nama, samo da onaj mulac šurjakov prođe

razred i sve se nešto i danas osjećam dužan čovjeku. Kad ja sjedim u kafani, a

dođe, ja odma' naručujem, šta ću, takav sam. Niko zahvalan, niko ništa. A dok

je trebalo, molili, kumili, treba, ti se znaš s njim, pa samo mu reci. Eeee, moj

Simo, ko da to ide tako! Pa ti znaš, treba častiti, treba čovjeku to reći nekako,

odma' i on od tebe očekuje nešto jer si i ti kao na položaju nekom...

Razilaze se polako svako za svojim poslom, a drug Avdo Mehić, preturajući po

papirima, još uvijek u mislima vidi okrečene voćke. Dolaze i stranke, uvijek istog

uvoda:

- Dobro jutro, drugovi, vi znate onaj moj slučaj...

Avdo se mršti i već mu je muka od svake stranke. Istina, utorak je, a njemu je već

svega dosta, ponajviše zbog toga što je petak daleko. Prošli vikend bilo je hladno,

51

malo kiše, pa drug Avdo ništa nije mogao da uradi na svome imanju, a po nevolji, svi

radni dani su sunčani i lijepi, a vikendi namjerno zahladne i još poklone kišu. Otvorio

je prozor i kroz njega dolazi dah proljeća, cvrkut ptica, sve radosti koje donosi sunce.

Strankama je svejedno, oni imaju svoje slučajeve i to su im najveći životni problemi.

- Tu je ograda bila i stariji pamte, ja imam i svjedoke. Ako treba, ja ću njih

dovest' nek' kažu. A taj Mustafa, to je čo'jk koji ne priča s pola sela i samo

pomjera ogradu, a eno starog oraha, eno hrastova, pa tu je međa bila...

Orah, jedno veliko stablo, postoji i na uglu Avdinog imanja, gdje on odmara

dušu i nerve od ovih i ovakvih. Od njihovih slučajeva, od njihove pravice, od njihovih

laži, od svjedoka, od zaobilaženja propisa, i od sjednica, od paragrafa, od dnevnog

reda, od partijskih rukovodilaca, od kongresa koji će uskoro... Još prije desetak dana,

Avdo je nabavio kreč kojim želi, ali nikako ne može, da okreči svoje voćke. Ali prije

toga treba ih i obrezati dok nije udario sok. Kao da svaku grančicu na stablima zna, on

se sjeća i sve bi htio negdje da to zapiše, da ne zaboravi. Ali doći će petak pa će drug

Avdo ranije otići s posla, oko jedan, pa pravac Kovači. Taj dan ne mora ručati sa

ženom, ne mora čekati djecu iz škole, oni neka rade šta hoće i kako hoće, neka ručaju,

neka idu u kino. Hitno treba orezati i okrečiti voćke! Jer ako se u poslu zastane, polako

će izrasti i trava pa dok se to pokosi, dok se ovo sve stigne... A što vrijeme odmiče,

obrezivanje voća sve je veći rizik, a neki su već davno obrezali, a on vikendima sjedio

po sastancima, nije se moglo...

Drug Avdo na pauzu ide u jednu staru i poznatu ćevabdžinicu, koja se nalazi u

jednoj oronuloj kući čiji je vlasnik bio neki beg, o zlobi i okrutnosti tog bega i danas se

priča iako je umro nekako odmah poslije rata; sjećaju ga se mnogi. U ovoj

ćevabdžinici Avdu dobro poznaju, on se lijepo prošeta do nje prvo ulicom koja nosi

ime po brigadi u kojoj se nekada borio Avdin otac, pa skreće u jednu drugu ulicu koja

nosi ime po jednom našem revolucionaru, u kojoj se nalaze aščinice, buregdžinice,

ćevabdžinice, brijačnice, urarske radnje, pekara i jedna trgovina. Pozdravljaju ga dok

prolazi, a u ćevabdžinici stalan je i poštovan gost; skida svoj mantil i dolazi do svog

omiljenog mjesta s kojeg fino vidi ulicu, a prolaznici njega nešto teže i čeka dok mu ne

donesu ćevape i mineralnu vodu. Promatra proljeće koje je poranilo i sve misli u sebi

da je šteta što mu propada tako lijep dan, a onoliko posla čeka.

52

- Kreč treba zavariti, pripremiti makaze za obrezivanje, četku za krečenje,

posložiti alat po šupi i vidjeti šta nedostaje, a onda krenuti krečiti voće iz

podnožja parcele ka vrhu i sve lagano. Da li će u subotu biti ovako sunčano?

Donose mu ono što on obično jede i pije te on uživa u prizoru lepine iz koje vire

ćevapčići, a koja je djelimično pocrnila po vrhu i to mu se čini idiličnom slikom,

slikom koja mami mirisom i pobuđuje glad. Jede lagano dok ga pozdravljaju oni koje

ulaze u ćevabdžinicu. Kad završi s jelom, ode da plati, uzima mantil i ide okolo

jednom manjom ulicom, tu gdje je sada obdanište, a baš to mjesto predlagao je Avdo

kao lokaciju za izgradnju partizanskog groblja. Svoju ideju predlagao je na skoro svim

sastancima dok se izrađivalo idejno rješenje, ali neko nije želio groblje u sred grada,

zalud što bi to bio jedan predivan park sa spomenikom, tako da je Avdin prijedlog

odbačen, a groblje je sad na periferiji grada. Tu, baš u toj ulici, postoji jedno dvorište u

kome je neki domaćin još u februaru obrezao voće te je to pobudilo u Avdi misli koje

ga od tada proganjaju. Dokon čovjek pa može da radi kad hoće, mislio je, i svaki put

prolazeći pored tog dvorišta, zagledao bi je li ispravno obrazeno i uvijek mu se petak

daljim činio. Čak i kada je četvrtak, sutrašnji dan bio bi mu dalek i uvijek je strahovao

od pogoršanja vremena, a strah je bio opravdan, i tako sedmicama. Ali evo i

kalendarski proljeće je sve bliže, još 4 dana samo. Odlazio bi laganim korakom do

opštinske zgrade te nastavljao da radi. U srijedu su mu javili za partijski sastanak koji

će se održati u petak popodne. To ga je naljutilo. Baš taj isti dan konobar je odnio

ćevape čovjeku koji je došao poslije njega u čevabdžinicu, a on je izrevoltiran ustao te

otišao kod buregdžije Arifovića. Nije prolazio onom malom ulicom u kojoj je avlija s

voćnjakom. Sve je, ipak, popravljeno u četvrtak kada je javljeno da je sastanak

odgođen za ponedjeljak. Sunce je zasjalo jače i sve je govorilo da nas očekuje lijep

vikend. Stigao je i petak. Avdo je radosno pijuckao kafu ujutru, veseo se prošetao

kroz dvije ulice, pojeo svoje ćevape, popio mineralnu vodu dok mu je u grudima

cvjetala proljetna radost. Kada je poslije pauze pozavršavao neodložne poslove, sjeo je

u svog plavog Yuga, otišao i kupio dva bureka „za ponijeti“, kupio je usput i tri piva te

se odvezao dragim drumovima do svog imanja. Gore na vrhu Kovača, mirisale su

probuđene trave i čuo se cvrkut veselih ptica. Avdo je radio lagano, sve kao po

propisu reklo bi se, odmarao se i divio urađenom poslu, a iz sjećanja mu je pobjegla

53

ona avlija u gradu. Vikend je proveo tu sa suprugom i djecom, jer na imanju uvijek

ima posla za svakoga. Obrezao je voće, okrečio ga, popravio ogradu i bio okružen

onima koje voli, daleko od zidova njihovog novog stana. Ručak u takvom okruženju

posebna je draž. U ponedjeljak je uz jutarnju kafu na poslu pričao kolegama o svojim

radovima i divno provedenom vikendu. Oni su, za razliku od njega, vikend prokockali

gledajući televiziju. Drug Avdo, po ustaljenom redu, radovao se novom vikendu,

odlazeći u ćevabdžinicu, čitajući novine i radeći sa strankama od kojih vikendom

odmara na svom imanju u rodnom selu.

54

Radiotalasi u mom kraju

Nikola Tesla je izumio radioaparat, uređaj koji do danas nije prevaziđen, jedino

je kroz vrijeme usavršavan, uglavnom dizajnerski. Ovaj aparat samim tim imao je

svoje brojne faze, a svaka od njih je zanimljiva. Jednu od najzanimljivijih epoha radio

je doživio u našoj zemlji šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada dolazi

i do široke upotrebe ovog aparata. U sve više stanova, kuća, brijačnica, u sve više sela

radiotalase privlačili su tadašnji glomazni radioaparati. Svakako je radioaparat ostao

važan faktor i tokom osamdesetih, a naročito devedesetih godina za vrijeme rata na

našim prostorima. I ja sam vrlo rano zavolio radio, nisam nikada smatrao da u njemu

žive mali ljudi već mi je predodžba o radiotalasima bila poprilično jasna. Kao dijete iz

Đurđevika, prvo sam slušao Radio Živinice, koji je u ono vrijeme postojao, a pored

njega je u Živinicama egzistirao i RT Z, čija mi programska šema nije najbolje

odgovarala. Volio sam slušati radio, znao sam u kojem je terminu neka emisija,

radovao se dječijim emisijama koje su postojale i koje su bile veoma lijepe.

Povremeno bih slušao i Radio Kalesija, budući da sam za područje Kalesije bio

oduvijek vezan, te bi me program tog radija podsjećao na mog djeda i nenu koji su

slušali isti program u Maslama. S dragim ljudima povezivali su me radiotalasi. Za

vrijeme rata, Radio Kalesija je bio smješten u Maslama, u kući porodice Selimović. U

to vrijeme, popularne su bile želje slušalaca, koje su se emitirale u popodnevnom

terminu, a sve čestitke i pozdravi su se primali tokom dana telefonom. Moj djed Alija

bi u svoj rokovnik prvo pisao nešto, a onda okrenuo broj te nekoj voditeljki izdiktirao

pozdrave koje želi uputiti. Popodne bismo se skupili svi oko radija i čekali, a čim bi

voditeljka počela da čita nama poznat tekst, svi bismo se ućutali, još bi neko tad

pojačavao ton na radiju. Kada bi bilo puno pozdrava slušatelja, onda bi, recimo, naš

pozdrav došao na red tek noću. Nekako je bilo lijepo čuti da iz te kutije, odakle obično

čuješ vijesti ili Šerifa Konjevića, neko pominje i Subašiće, i Zuliće, i Nišiće, i sve one

koje bi djed Alija spomenuo u svom pozdravnom tekstu. Uvijek je nastojao da tu

nikoga ne izostavi. Često smo u tim zimskim večerima, skupljeni oko radija, čuli

imena nama znanih ljudi, prijatelja, komšija i tad bismo uz aktuelne i one starije

55

pjesme, zaboravljali na bijeli snijeg koji vije vani i od koga strepi sve živo što se vani

zateklo.

Vrijeme je uz radio brzo prolazilo i tako je došla 1998. godina, kada se u eter uključio

i Radio Feral, privatna radio stanica iz Kalesije. Sama programska shema djelovala je

svježije, primjerenije našem podneblju, kao da su se kroz taj program oslikavala sva

naša sela, koja su mi još onda bila nekako draga. Prve taktove muzike s ovoga radija

čuo sam svakako u Maslama, prilikom jedne posjete mojima djedu i neni. Oni su imali

lijep običaj da od ranog jutra kada ustanu slušaju radioprogram i tako je radio svirao

po cio dan. Nešto kasije došlo je do ukidanja brojnih radio stanica, jer nisu ispunjavale

određene uvjete, tako su naše Živinice ostale bez svog radija, a onda smo se svi kao

glavnom izvoru informacija i zabave okrenuli Feralu i susjednoj nam Kalesiji. Glasovi

voditelja bili su prijatni i zanimljivi, muzika je odgovarala svima nama, a Feral se

poput ptica ugnijezdio pod naše krovove. U Feralu su prijatelja našle sve kuće iz sela s

istoka općine Živinice i često su se u program javljali ljudi iz Svojata, Lukavice,

Repuha, Gračanice, tako da je Feral postao spona između njih i svih ostalih sela,

recimo: Miljanovaca, Sarača, Rainaca, Tojšića... Radio i jeste stvar koja spaja pa čak

su posredstvom Radija Feral pojedini pronašli i svog životnog saputnika. U socijalnim

okvirima, samim tim, Radio Feral je dobio jednu novu dimenziju, mogao je probuditi i

darovati ljubav. Pored svakodnevnih vijesti, reklama i obavještenja koja su nam uvijek

bila dragocjena, Feral je po zelenom prostranstvu našeg kraja posuo hitove Kemala

Malovčića, Šerifa Konjevića, Osmana Hadžića, Mukija Fijuljanina i tako je naš zeleni

kraj još više ličio na Krajinu, na ravne i brdovite terene oko Sane. Blizina Srbije

svakako je utjecala na Radio Feral i taktovi muzike koja je nastajala preko Drine bili

su i ostali neizostavan faktor, tu svakako u prvom redu spadaju kvalitetni izvođači iz

uvijek raspjevanog Šapca: Šaban Šaulić, Ljuba Aličić, Sinan Sakić, Dragi Domić, Aca

Aličić, Slavica Ćukteraš i, naravno, miloglasna Ivana Šašić, a osim njih i pjevači iz

ostalih dijelova Srbije, uvijek popularna Dragana Mirković, u čiji se glas kao u

paukovu mrežu hvataju vijugave mašte slušalaca. Tako se, recimo, generacijama u

Draganinim pjesmama pronalaze zaljubljene djevojke, koje često nekom pjesmom

poručuju nešto svome bivšem ili sadašnjem momku: „Ne vraćam se starim ljubavima“,

„Cvete moj, drugi su krivi za sve“, „Da da ti si taj“, „Pored mene da dočekaš stotu“...

56

Zbog takvih i sličnih pjesama bilo je mnogo suza i jecaja, to su nepregledni kilometri

sjete koji su dolazili zajedno s radiotalasima. Ne znam šta to ima u nekim podnebljima

pa su tako raspjevana, toliko je kvalitetnih pjevača u Krajini, u Šapcu, pa i kod nas

pored rijeke Spreče. U čemu se krije tajna tog talent za pjevanje koji se mnogima

događa, još niko nije doznao. Da li je to nešto u zraku, neka slatkost vode koja miluje

glasnice od djetinjstva?

Nedjela je na Feralu bila rezervisana za izvornu muziku, muziku koja je nastala

u Kalesiji, u 15. stoljeću još. Ta muzika je dragulj naše muzičke tradicije. Osim toga,

ona je detalj naših pijaca, vašara, svadbi i svih mogućih veselja. Izvorna muzika

veoma je popularna kod nas, čak i među omladinom, koju zagolica karakterističan

zvuk šargije gdje u nekoj od pjesama prepoznaju svoju životnu priču. Pored toga,

nedjelja je dan za izvornu muziku na mnogim radiostanicama u okruženju, pa i onoj iz

Srebrenika, gdje su voditelji popularne emisije „Kemixovo selo veselo“ moje komšije

Emina i Kemo. Feral se prilagođavao modernim tokovima pa je svoj program emitirao

i na Internetu. Tako je i dijasporu povezao s milim im sprečkim krajem. Uvedeni su i

SMS pozdravi te se i dijaspora uključila u pozdravljanje svih nas, a tako smo

pozdravljali i mi njih. U mnogim trgovinama, na policama svirao je Feral, u toliko

frizerskih salona slušao sam njihov program, u toliko kancelarija čuli su se poznati

talasi. Meni je doživljaj radija bio najbolji po kiši kada se po poljima sprečkim

rasplače jesen kišom, kada ona sapira krovove kuća, kada tako obustavi sve radove

vani, kada se nikome nigdje ne ide. Radiovalove natapaju kišne kapljice, bez da to iko

vidi, ili osjeti. Tad mnogima radio postaje dragocjena i živa zabava, odakle pjesme

probude sjećanja na neke stare ljubavi ili iste vezuju za neke neostvarene skrivene

simpatije koje se tako dugo u srcu nose. Pa i zimi u toplim sobama, note i glasovi s

radija Feral dodatno su zagrijavali duše slušatelja. „Rekla si mi da ne voliš zimu“ česta

je muzička želja mnogobrojnih slušalaca, zatim tu su pjesme o Jasmini, možda

upućene nekoj školskoj simpatiji iz Memića koja se baš tako zove. Radiotalasi spavaju

na lišću drveća, pod pahuljama snijega, u plastovima sijena, na laticama ruža, na

svakom brežuljku, na krovu i dimnjaku svake kuće. Mnogo je i onih koji pronađu svoj

djelić zabave dok rade na njivi - pojačaju radio i tako skupljaju sijeno u plastove,

57

kopaju kukuruz, ograđuju imanje... Uz talase Ferala lakše je svako usisavanje kuće,

spremanje ručka. Feral je pogodio puls pod kojim kucaju srca ovdašnjeg naroda.

Feral mi je postao draži i bliži nedavno kada je ispred mikrofona sjela moja

kolegica Dina, čiji je glas osvojio eter i koja me često putem talasa radija i pozdravi.

Osoba zbog čijeg se prijateljstva osjećam bogatim sada uveseljava naše ravno

prostranstvo oivičeno brežuljcima. U Tojšićima ili u Živinicama, na modernim i starim

radiouređajima, u luksuznim i onim starim automobilima koji se jedva kotrljaju, pa čak

i đaci u autobusu, preko slabašnih zvučnika slušaju Feral. U novim i starim oronulim

kućama svaki dan obitava Feral radio. Po tome svemu Feral dođe kao neka

ovozemaljska pravda, jednakost za sve, istu muziku i iste vijesti slušaju svi na 100,4

FM. Veliki uspjeh napravila je emisija „Bezvazdušni prostor“ u kojoj akteri prave

radijske skečeve na račun političara, izbora i svih drugih pojava u društvu. To je

najslušanija emisija koja se emituje već godinama četvrtkom od 14 sati. Sjećam se da

sam kao učenik srednje škole žurio da stignem kući prije 14 sati kako bih primio svoju

dozu humora s Feral radija. Pošto mi i jesmo duhovit narod, Feral je humorom oboijo i

reklame, a ubrzo su uveli još jednu humorističku emisiju. Nemojte misliti da na Feralu

nema ozbiljnih sadržaja, postoje i političke emisije, od kojih je najslušanija emisija

„Fokus“. Dosta je bilo praznika koje su zajedno proslavili slušatelji sa svojim Feralom.

Vikendom već godinama slušatelje spaja emisija „Žuta minuta“, u kojoj slušatelji

imaju priliku da osvoje neku od nagrada, da zapjevaju, nekoga pozdrave ili se dobro

nasmiju uz veselog voditelja Nuku. Zadnje dvije godine popularna je i otvorena

emisija ,,Subotom'' gdje rado slušana voditeljka Mara osvoja srca svih slušatelja. Mara

je uistinu radiozvijezda kakvih odavno nije bilo u našem kraju. Ona slušateljima šalje

poljubce kroz eter, tepa im, ispunjava muzičke želje i daje neke teme o kojima

razgovaraju. Maru pozivaju slušatelji iz Zvornika, Kladnja, Banovića, Zavidovića,

često iz inostranstva gdje Feral slušaju putem Interneta. Zanimljiva je emisija

„Naftalin“, koja je, zapravo, blok stare muzike iz šezdesetih, sedamdesetih i

osamdesetih godina. Lijepo je čuti te stare hitove od kojih su mnogi aktuelni i danas,

jer danas je sve dostupno i sve se sluša. Feral je simbol Kalesije, simbol prostranstva

oko Spreče, mnogima nezamjenjiva zabava, dio naših života, društvena pojava koja je

našla svoje mjesto u toliko domova. Najbliži srcu je onaj radio koji vas podsjeća na

58

draga bića, na mjesta koja su vam trag ostavila u djetinjstvu. Najbliži su oni pjevači

koji pjevaju o nama, o našoj sudbini; najdraži je onaj humor koji brzo upijamo.

Vjerujem da svako od nas ima takvu radiostanicu koja sjeća na djetinjstvo, na drage

ljude, mjesta, koja nas uveseli prihvatljivim nam humorom i čiji su talasi ljubavlju

obojeni.

59

Ideju o pisanju ove priče dobio sam 2006. godine, a započeo sam je pisati 2.3.2008. godine i poslije nekoliko redaka stao, vjerovatno što nisam bio dovoljno zreo kao pisac da se uhvatim u koštac s nečim takvim ili sam pak želio sačekati neko bolje vrijeme za nju. Mislim da je to vrijeme došlo pa pisanje nastavih 5. 7. 2014. godine.

Ratna kaseta

Ja mrzim rat. Najviše od svih ratova mrzim ovaj zadnji na području Jugoslavije,

koji mi je ukrao djetinjstvo i velik dio moje budućnosti.

Odveć stara, oštećena i pomalo zaboravljena stoji na polici videokaseta koja u sebi

čuva mnoge uspomene. Snimljena je relativno davno, godine 1995., i gledao sam je

više puta, a svaki put zapazim nešto novo. Neki dan sam opet obrisao prašinu s te

kasete, nešto me vuklo da je pogledam. Zanimljiv je i dug put te kasete. Snimljena je

ljeta 1995. godine s ciljem da se pošalje u Njemačku daidži Sadiku i ujni Ajki. S

obzirom da su moji tetak Akif i tetka Vahida živjeli blizu, a pošto su se zaželjeli nas i

svog rodnog kraja, svakako su željeli presnimiti ovu kasetu i pogledati je ko zna koliko

puta. Original i kopija kasete dospjeli su s vlasnicima u BiH nakon rata, 1999. godine

kopija je prilikom selidbe stigla u Tojšiće. Ležala je među stvarima u potkrovlju sve

do 2005. godine kada ju je tetka slučajno pronašla i dala meni. Obradovalo me to.

Kaseta će uskoro napuniti cijelih 20 godina, a mnogo toga se desilo u tim minulim

godinama. Može se reći da se cijeli svijet izmijenio u ovih 19 godina od kad je

snimljena kaseta. Svi mi koji smo akteri tog dokumentarnog filma stariji smo za tih 19

godina, a nekih dragih nam aktera već odavno nema. Neke veoma rijetko viđam.

Kasetu uvijek gledam s nostalgijom ofarbanom najjačim emocijama. Ovaj spontani

dokumentarac, videoporuka ili kako već hoćete, nema svoj službeni naziv, ali ja sam

ga imenovao kao „Ratna kaseta“. Nije to bio jedinstven slučaj, mnogi su snimali takve

videoporuke svojoj porodici i rodbini te im iste slali nekim kanalima, ni sam ne znam

kako.

SCENA 1

Prva scena je snimljena u Maslama, u djedovoj i neninoj staroj kući, a ko je

kamerman, ostaje mi enigma. Kamera, koju je daidža Hamdija posudio od svog badže

60

Redže, nije ispisivala datum na snimku, ali sudeći po datumima koji će kasnije biti

spomenuti, prvi kadar je načinjen 30. 7. 1995. godine. U sobi su djed Alija, nena

Sadika, daidže Hamdija i Juko, ujne Sena i Mevlija, a od djece tu su: Sejo, Kido,

Mirela, Dina i mala Merima. Pošto je zbog starosti trake ton oslabio, čujem nenu kako

se žali na izbjeglice koje ne žele da borave na selu već hoće u gradove samo. ,,Trebaju

biti sretni što se se spasili'', reče nena. U ovom kratkom kadru od samo nekoliko

minuta, slika često poigrava, a onda se ubacuje u sve to snimak nekog crtanog filma s

Cartoon Network-a, a nakon toga, obrisana je ko zna kakva i čija priča iz sobe u staroj

kući. Zaista mi nije jasno ko je sve to snimao, možda Redžo koji je donio kameru,

budući da su kretnje kamere dosta mirne i precizne.

SCENA 2

U sobi su bili rahmetli djed Alija, nena Sadika, a u goste su im došli kćerka

Zijada, zet Sakib, unuke Adisa i Enisa, a tu su i ostala djeca iz te avlije, naravno,

Alijini i Sadikini unučići: Mirela, Mirel (Kido) i Aldina (Dina). Djed je u ovom prvom

kadru u centru pažnje, čovjek je to koji je uvijek pričao nešto zanimljivo. Kido koji se

tokom cijelog snimanja pokazao nestašnim, namješta djedu šubaru na glavi, te je

nakrivi, te ispravi, a djedu koji ga je izuzetno volio, to uopće ne smeta. Povremeno se

u kadar ubacuje i rahmetli nena Sadika koja se direktno obraća sinu i snahi u

Njemačkoj, nudeći im kahvu koju je upravo spremila. Nedugo zatim nena počinje

pričati o humanosti moga daidže Hamdije, o tome kako je obukao nekog Ljiljana iz

Srebrenice, što je bila tema i jedne od mojih prvih pripovjedaka. U temu o ratu

uključuje se i moj tetak Sakib koji priča o stanju na ratištu. U to vrijeme to su bile

najaktuelnije priče, a s posebnom pažnjom su se slušale od nekoga poput mog tetka

koji je direktan učesnik tih događaja. Djeca u sobi su se smješkala, kad kažem djeca,

mislim na Enisu koja je tad imala 12 godina, Mirelu 13, Kidu 7. Adisa je tad već bila

djevojka, i to prelijepa. Da je tad živjela pod nekim drugim nebom, osvajala bi modne

piste i bila među zvijezdama gdje bi je odvela njena ljepota, njen osebujan šarm. Nju

već dugo nisam vidio, sada je u Njemačkoj, udata i sretna i ima dva sina. Ona je po

volji sudbine otišla tamo gdje je išla i kaseta s ovim snimkom. Tetka Zijada je

61

izgovorila par rečenica koje su se svodile uglavnom na pozdravljenje onih koji će

gledati snimak. Nakon toga, na stol stiže kahva i simpatičan poziv gledateljima da se

pridruže. Kod svih je prisutna mala doza treme zbog kamere, a naročito kod onih

mlađih, osim kod Kide, koji uskače u kadar gotovo uvijek kad u njemu nije. Drugi

kadar ove scene snimila je Mirela, dosta uspješno i lijepo dok su prisutni, a posebno

nena, izgovarali: „Da li će curica to znati?“ Znala je, snimila ih je sve, a snimak nastao

u njenoj ruci, krenut će put dalekog svijeta, snimak i u njemu uvijek slatka Enisa, koja

će tananim glasom pozdraviti svoje rodice Amru i Samru. Kadar 3: kameru ponovno

preuzima Hamdija, a to je prilika da Zijada i Sakib pošalju tople i lijepe pozdrave. Moj

djed Alija reče: „Nek čuje Adisa, daidža, kako govoriš“, nastojeći je podstaći da se

uključi u razgovor, da nešto poruči svome daidži koji je tako daleko.

Uskoro se završava i ovaj kadar, nakon kojeg će gosti polako krenuti kući.

SCENA 3

Pod nekom slabom sijalicom, te ljetne večeri u kući daidže Hamdije, nastaje

naredna scena. Tu se opet, razmije se, pije kahva. Čini mi se da su trenuci ispijanja

kahve, svečani momenti u životima svih Bosanaca i Hercegovaca, posebice onih na

selu. Tada se skupi cijela porodica i u nekom svečanom raspoloženju, lagano i dugo

pije se taj topli napitak o kome smo svi ovisni. U prvom kadru, čiji je autor Hamdija,

pojavljuju se Kido i Mirela. U drugom kadru kojeg je načinila Mirela, pojavljuje se

Hamdija, Sejo, Mevlija, Sena, mala Merima i, naravno, uvijek prisutni Kido. Uz kahvu

se razvija neka uobičajena priča, u kojoj se prelamaju slike rata i nadanja za bolje

sutra. Nena nagovara i unuka Seju da i on nešto „progovori“, a on ne reče ništa.

Tipična djetinja stidljivost pred kamerom. U sobi uobičajena socijalistička moda

zarobljena u vihor rata: motivi labudova na zavjesama, po zidovima gobleni, a mala

Merima postaje centar pažnje. Tek nekad u petom kadru kojeg snima Sead, dječak od

nekih 13 godina, Hamdija daje upute za snimanje dok ispija svoj fildžan kahve. U tim

momentima sluša se neka muzika s radija, ali pjesma mi nije naročito poznata, jedna je

od onih patriotskih, nastalih u ratu, s istim motivima, samo drugačije posloženim.

Hamdija se, po običaju, obraća onima za koje se kaseta i snima, a u ovom kadru

62

popratni komentar je da je prije snimala Mirela, a sada snima Sejo, dok se sa

simpatičnom replikom javlja Kido koji na to dodaje: „A kasnije će Mirel“.

SCENA 4

U ovoj sceni Hamdija će u popratnom komentaru spomenuti da je datum 31. 7.

1995. godine. Scena je snimljena vani, gdje se u kadru prvo pojavljuje stara kuća.

Kišom okupano ljetno prijepodne u Maslama blista nekim idiličnim sjajem, koji je,

vjerujem, moga daidžu Sadika natjeralo na plač tamo negdje u dalekoj Njemačkoj.

Masle su fenomen koji se jednostavno zavoli, koji uđe u krv; znam mnogo ljudi po

svijetu koji boluju za Maslama. Primijetim kod njih neke iste navike, često naglasak i

dobrodušnost karakterističnu za ovo mjesto.

„Ovo ti je, Sadik, da se malo podsjetiš na avliju i kuću“. Po ekranu se izmjenjuju meni

dobro znani prozori stare i nove kuće u Maslama, kroz koje su mi se oči nagledale

snjegova, cvijeća, kiša i oblaka. Koliko li je tek za te prozore vezan neko ko je tu

odrastao, moj daidža Sadik kojeg su ratne (ne)prilike odvele daleko od rodnoga kraja,

tamo gdje će mu ova kaseta vrijediti više nego sve blago ovog svijeta. U jednu kasetu

stala je avlija, stara i nova kuća, narandžasta kapija, put po kojem se nekad sankao,

toliko bliskih i dragih ljudi... Jedno ljetno prijepodne uvuklo se u kasetu, stol sa

klupama pod grožđem... jedino nema mirisa te divne avlije, ali i njega sjećanje donese

samo, ne zaboravlja se nikad i nigdje miris te avlije kada se sva zelena okupa kišom.

Dina prolazi avlijom, nekako tiho, nena loži vatru u svom šporetu na verandi, tu

je oduvijek ljeti pripremala jelo. Ovoga puta reče da želi ispeći pitu. Rahmetli nena

najbolje je pravila krompirušu, imala je ta pita neki poseban okus, a miris se širio

avlijom. U avliji se brzo skupiše Sejo, Dina, Mirela, dok djed Alija sjedi na verandi i

nešto zapisuje u svoj rokovnik. U avliju ulazi Pendala, kako smo u to doba zvali

komšinicu Senadu, dragu i veselu curicu iz komšiluka. Danas je Senada u Americi, a

ja je vidio nisam barem 12 godina, za ostale ne znam.

63

Naredni kadar je i snimila Senada, željela je da se okuša u snimanju, dok je tonski

najavljuje Kido, i to pogrešnim prezimenom, što je kod djece izazvalo smijeh. Za to

vrijeme Sejo u naručju drži svoju malenu sestru Merimu.

I u narednom kadru, nešto kraćem, izmjenjuju se razigrana djeca. U četvrtom kadru,

pojavljuje se i uvijek draga i dobrodušna komšinica Mevlija, koja je maše prema

kameri.

SCENA 5

Cijela je snimljena iz jednog dugog kadra, u Jukinoj kući. I sam kamerman

Hamdija objašnjava da je to „večernja kahva kod Juke“. U sobi su svi osim djeda

Alije, a Sejo se uvukao u jedan ugao i samo ponekad radoznalo proviri. Kido i Dina

piju mlijeko. Dok Dina prva poziva svoju rodicu Samru na mlijeko, Kido dodaje:

„Hajd', Amra, i ti“. Onda Dina izražava neke svoje djetinje želje o poklonima koje želi

da joj pošalju: „Pošaljite čokolada i banana“. U ta doba djeci je jedna čokolada bila

vrednija od cijeloga svijeta. Nakon toga, ovo dvoje tad nestašne djece se zabavlja

igrajući igru „Ringe ringe raja“ koju sam i ja s njima igrao uvijek kada bih došao u

Masle. Opet se na radiju čuju patriotske pjesme, a nena priča o tome koliko ima

izbjeglica u Maslama, kako je od gelera popucao crijep na staroj kući, a onda će opet

početi da poigrava slika. Nakon toga redaju se pozdravi od prisutnih za one koji ih

budu gledali, riječi zahvale za sve što su im do sada poslali. Djeci je vrijeme za

počinak i već ih lagano uspavljuju, a tu je i kraj ovom dugom kadru, koji je

ovjekoviječio jednu večernju kahvu kod Juke.

SCENA 6

Kamerman Hamdija će u jednom kadru pod slabim osvjetljenjem, uz

obrazloženje zašto je to tako, snimiti svoga oca Aliju Subašića, koji želi pročitati ono

što je ranije zapisivao u rokovnik, a što se vidjelo u jednoj od prethodnih scena. To su

uglavnom pozdravi sinu Sadiku, snahi Ajki, a zanimljivim mi se čine pozdravi svim

novim Sadikovim komšijama, a i kolegama na poslu. To govori o tome koliko je moj

64

djed bio pažljiv i precizan u ljudskim odnosima. Pozdrave je uputio i prijatelju

Hajrudinu, njegovoj porodici, i svima želio „dobro zdravlje i da im ne bude kao kod

nas sve pod stresom i depresijom“. Tako to sve reče moj rahmetli djed Alija Subašić,

jako cijenjen čovjek u Maslama i okolini, zbog svoje dobrodušnosti i srdačnosti prema

svima.

SCENA 7

Sada je već 1. 8. 1995. god. Jutro se sunčano raširilo po cijeloj avliji koju

Hamdija snima s verande. Ponovo se pije kahva, što bi možda nekima moglo izgledati

da se kod nas ništa drugo nije ni radilo. Ne, samo je to bila prilika da imate što više

ukućana u kadru, jer se oni oko kahve skupe svi. Na avliji su dva dragulja uništenog

socijalizma, koji se odupiru demokraciji koja im je poklonila krvav rat: crveni Stojadin

i narandžasti Fićo.

U ovom kadru Hamdija prikazuje i put kojim prolaze znani prolaznici koji često

mašu.

Onda kameru preuzima Sejo i uspješno snima ono što je oko njega. Juko poslije

popijene kahve uzima alat pa čisti svjećice na svom Fići. Ovdje se pojavlju i rođak

Besim Subašić sa suprugom Hanifom i malom unukom Jasminom. Besim je oduvijek

bio glavni šaljivdžija u Maslama, vedar i dobroćudan. Vjerujem da je daidži Sadiku

bilo drago vidjeti ga. Besima i Hanife više među nama nema, ali ostali su tu na kaseti,

vedri i prijatni kakvi su inače i bili.

SCENA 8

Snimljena 2. 8. 1995. godine u Đurđeviku, u mojoj avliji. Kamerman je

uglavnom Hamdija, a zamijeni ga povremeno Mirela, dok smo ovdje kratke kadrove

načinili Kido i ja, što je bilo izuzetno oduševljenje za nas. Avlija u cvijeću, u njoj žuti

Yugo kojim su stigli naši dragi gosti iz Masla. Prvo se na snimku pojavljujemo Mirela

i ja dok komimo grah. Uz naše goste ovdje se pojavljuje i moj djed Jusuf, nena Emina

i mama Bahira dok je otac razumije se na ratištu. Ja nisam imao strah od kamere već

65

sam počeo da skakućem, da pričam koješta, da donosim svoje zečeve pred kameru i da

ih predstavljam njihovim imenima: Plavka, Sivka... Zečevima se posebice obradovala

mala Merima. Moja mama je u svemu tome našla priliku da pokaže i haljine koje je

nedavno krojila pa će Mirela iza kamere reći: „Ti si tetka ko manekenka.“ Sudeći po

mom neobuzdanom veselju zbog kamere stvorit će se dojam da ja nisam bio baš mirno

dijete, ali to nije baš tačno. Kamere su u meni izazivale radost pa je tako ostalo i do

današnjih dana kada me posredstvom kamera gleda milion ljudi. Moji su, također,

uputili pozdrave, pričali kako ću ja krenuti u drugi razred osnovne škole, kako se

zanimam svojim zečevima... Potpuno slučajno mama spomene da je 2. 8., a Hamdija

se tad sjeti da mu je rođendan i odmah uslijediše čestitanja pristunih, koji su i

zaboravili na rođendan u tom vihoru rata. Nije tad nikome bilo do rođendana, ali su se

svima ozarila lica kada su spomenuli da je Hamdiji rođendan. Na otvorenom prozoru

naše ljetnje kuhinje ja sam svojim djetinjim glasom prvi puta zapjevao dijaspori i to

ilahiju u kojoj se kaže da „Bosna gori“. Poslije moje pjesme s prozora, došao je kraj

našoj „Ratnoj kaseti“. Kako je putovala iz geta u koji nas je zatvorila demokracija i

cijeli svijet, zaista ne znam, ali je izazvala i radost i suze kod onih koji su je gledali.

Možda je Amri, Samri i Elmiri, djeci koja su tamo bila, ona bila prilika da neke od nas

upoznaju, nekih se prisjete. Cijelih 19 godina poslije, ova kaseta je vrijedno

svjedočanstvo o svima nama, film o ratu, o našim ispijanjima kahve, o ljetu koje je

kamerom uhvaćeno u Maslama i Đurđeviku, o djeci koja su sada ljudi, o dragim

ljudima koji više nisu živi a koji se u srcu čuvaju. Ja danas snimam puno toga, snimaju

i mene, život je drugačiji, ali želim samo jedno - da se više nikada ne nađem u nekoj

„ratnoj kaseti“ niti da takvu snimam. Sad tek vidim da smo u ratu svi bili zarobljenici.

Priča završena 9. 7. 2014.

66

Stanice u Maslama

Oduvijek se dobro zna granica između Gornjih i Donjih Vukovija, Gornje

Vukovije ili Masle počinjale od one krivine s koje bih ugledao osnovnu školu, koja je

nešto dalje od puta, ali kao da je neodvojiv dio toga širokog puta, puta koji je u davna

vremena bio avionska pista JNA i odatle mu naziv „Široka pista“. Tu na početku tog

puta ili, po meni, na početku Masla, nalaze s dvije strane po jedna autobuska stanica,

sada su one i natkrivene a dugo vremena u moj sjećanju su samo gola ledina, gdje bi

ponekad neko dobar napravio neku drvenu klupu koju bi opet neko loš srušio i

uglavnom su pored vas dok stojite na toj stanici ležali ostaci nekadašnje klupe, na koju

su rijetki imali priliku sjesti.

U rana i maglovita jutra na stanicama su stojali đaci i radnici, neko je odlazio

prema Kalesiji, neko prema Tuzli, neko prema Živinicama, a neko i dalje.

Ako bih stizao autobusom, onda sam izlazio na početku te piste. U sjećanje mi je

duboko urezan zvuk autobusa koji odmiče pistom. Taj zvuk budio je u meni

najnježnije osjećaje obojene srećom zbog susreta s dragim ljudima. Iznad te ravnine

uzdizao se putić koji je vodio u selo, iza mojih leđa ostajala su tiha i mirna sprečka

polja, ostajale su i dvije stanice na dvije strane širokog puta. Često puste, a često sa

nekim veselim znancima iz Masla, dočekivale bi me i ispraćale dvije autobuske

stanice. Ne samo mene, već mnoge. Neki su s jedne od tih stanica otišli u daleki svijet

i sad tamo sretno žive. Odnekud se mora krenuti: neko krene od početka, neko krene

od izvora, a neko sa stanice u dnu Masla. U djetinjstvu sam u Masle dolazio najčešće

automobilom, nekad autobusom uz maminu pratnju, a u ratno vrijeme dolazio sam

pješice, a sve mi se čini da sam jednom do stanice u Maslama došao i na vojnom

kamionu. Kako sam rastao, u Masle sam počeo odlaziti autobusom samostalno, a

postratno vrijeme izrodilo je ,,crne taksiste'', kako smo mi to žargonski zvali. Neko

možda i pomisli da je to bio neki taksi crne boje, ne, to je bio ilegalan taksi, koji nije

prijavljen i registriran za obavljanje djelatnosti, sasvim običan auto, koji bi vozio neko

od onih koji nisu imali drugoga posla. Ne znam kako bih na neki od stranih jezika

preveo i dočarao fenomen „crnog taksija“. Naravno, i tim vidom prijevoza sam se

67

koristio, jer autobusi za Kalesiju i za Živinice u obrnutom smjeru nisu bili tako česti

vikendom, a nisu bili ni redovni. Vožnja u jednom takvom taksiju koštala je

podjedanako kao i vožnja autobusom, što je bio dodatni motiv čiovjeku da sjede u

jedan takav auto. Autobus je u to vrijeme bio kao lutrija, ako naiđe, dobro je, ako ne,

naići će crni taksi. Ako se na stanici nekim slučajem pojavi Besim, onda je zanimljivo,

ispriča on poneku šaljivu priču te se uz njega nasmiješ nekome ili nečemu. No,

najčešće na stanici nije bilo nikoga. Tako sam se, na izdisaju jedne zime, našao u

Maslama, u koje sam došao autobusom, a u povratku sam sišao na stanicu u podnožju i

čekao autobus. Bio sam, možda, učenik drugog razreda srednje škole. U to popodne,

gledao sam pistu u pravcu Kalesije ili bolje reći u pravcu Međaša, čekajući da se u toj

daljini pojavi autobus, no autobusa nije bilo, a čekanje je postajalo sve duže, sve

dosadnije, kao da sam pregledao svaku grančicu na hrastovima nasuprot stanice, kao

da sam očima poljubio sve krovove kuća koji su se vidjeli. I po nekoj nevolji, sunce su

često zaklanjali neki putujući oblaci pa mi se činilo da se godišnja doba mijenjaju u

mome čekanju. Kada se i pojavio autobus, nosio je broj 11, a ne 6. Čekao sam autobus

broj 6 kao šesticu na lotu. No umjesto autobusa, na stanicu je stao žuti Passat karavan,

a kada automobil stane na stanicu, ili je neki poznanik ili je crni taksi. Otvorio je

prozor i viknuo: „Živinice!“ Hitro sam krenuo prema autu i smjestio se pozadi. Auto je

krenuo i osjetio sam neko olakšanje što sam konačno dočekao prijevoz kući. Stao je i

na narednoj stanici u Donjim Vukovijama gdje su u auto ušli neka žena i jedan

muškarac, koji se valjda poznavao s taksistom pa su se odmah i pozdravili. Zapravo,

mi smo srdačan narod. Ako s nekim jednom porazgovaraš i pri tome doznaš njegovo

ime, on tebi nije poznanik već puno više od toga: prijatelj, „jaran“, kako bi ovdje rekli.

Možda je i ovaj odnos bio takav; počela je priča. Pored toga što sam slušao lupkanje

zadnjeg ovjesa, pratio sam priču taksiste, kojem ne pamtim ime, kako voli da kocka,

da igra karti, kako zbog toga ima silne probleme sa ženom i kako je to jače od njega.

– Evo, čim ja sad dođem u Živinice, oni mene čekaju, a ja ne znam ustat', ja nemam

mjere, ja igram do kraja, dok sve ne izgubim. Čim oni mene vide, oni će: ,,Hajde

'vam', igraj'', i ja ostado'.

Ovaj njegov prijatelj se pretvarao da ga razumije, opravdavao ga je da čovjek

mora imati neki hobi. A ona žena samo bi se nasmijala nekad. Negdje u Dubravama,

68

počeo je da priča ono što je meni bilo najzanimljivije. I ja sam se prije toga uključio u

razgovor, a on mi reče da nikad ne pokušavam da kockam, jer sam mlad. Onda poče

priča:

- Kaj meni žena: ,,De se ti toga prođi'', čula ona ima neki hodža u Tešnju i odemo

mi. Učio on meni iz Kur'ana, bio ja tam'. On uči, a u men' vri krv. Kad kaže on

meni... Znaš šta mi kaže? Je l' znaš šta mi kaže?

- Šta bolan, je l' ti reko da iđeš u džamiju?

- Kaže on meni, ti si taki, ti imaš taki karakter da kad bi pobio sto ljudi sad, da o

tom ne bi razmišljo. Da mi savjest nije taka.

- Ma nemoj pričat'!?

- Jest, tako kaže.

- Jesi čuo ti ovo? - To se obrati meni ovaj što je ušao u Donjim Vukovijama, a

koji je sjedio pored mene.

Ona žena naprijed poče da se čudi i da doziva Božije ime. A naš taksista,

nekako sjetno uz blagi osmijeh, opet reče:

- Sto ljudi kad bi pobio, znači, ja sam miran. Eto, šta j' hodža otkrio.

Kako su odmicali kilometri, odmicala je i priča. Uglavnom se ona vezivala za

karte, on je pričao, onaj do mene se ubacivao nekim riječima nevjerice i čuđenja. Žena

bi se ponekad nasmijala, a sve češće poluglasno rekla: ,,Sačuvaj Bože!“

- Neku noć sam ja igro, krenulo me bilo. U Lovcu, znaš đe Lovac, kafana, u

četiri izutra sam kući došo. A bio sam i sat založio i onda me krenu karta, i ja

nisam ustaj'o do zadnjeg. Nekad krene, nekad nema, juče sam fasovo, izgubio

sam, nećeš vjerovat', pe'sto maraka, a kolima mi ističe registracija. S čim ću

registrovat', ne znam. A valja mi zaradit' djeci hljeba.

I tako uđosmo u Živinice, a ja odlučih da mu platim, prije nego dođemo do

autobusne stanice. Izvadih iz novčanika dvije marke, negdje pored Prve osnovne škole.

Vožnja je koštala 1,50 KM, a ja mu rekoh da ne vraća kusur. Na to se on iznenadi pa

se i okrenu.

- E, svaka ti čast, ovo cijenim. Rijetki su ljudi koji će danas ostavit pola marke, toga

više nema. De da te zapamtim. E, svaka ti čast, ti ćeš biti gospodin! Fala ti, jarane.

Na to ovaj do mene dodade:

69

- Ma čuo čo'j'k priču.

Tada smo već prolazili pored restorana Lovac, odakle je našem taksisti mahao

neki znanac, a ovaj se zaustavi te se pozdraviše. Ovaj ga pozva na partiju pokera, a

taksista reče :

- Eto me, samo da ove gor' istovarim. Eto me, pripremi sve.

Onda reče, možda nama, a možda samome sebi:

- Tako je to, ne mereš se ti toga riješit', sve oni mene 'vako zovu, a ja ne mogu da

odbijem. Vuče me to.

Pozdravio sam se s njim izlazeći iz taksija, a on mi se još jednom zahvali na mome

gestu, kojeg, izgleda, odavno ne pamti. Sav sretan ode prema Lovcu, a ja prema svojoj

kući - svako prema svome izvoru sreće. I naredne nedjelje sam oko podne bio na istoj

stanici u Maslama, čekao sam autobus broj 6. Zima se izmakla još za sedam dana pa je

bilo i nekog sunca, tako da je čekanje bilo ugodnije i nešto kraće jer pojavio se

autobus. Žuti Passat se nije pojavio, valjda taksista nije produžio registraciju. Možda je

još one nedjelje na kocki izgubio svog žutog Passata.

70

Stara nenina kuća

Vjerujem da je svaka stara kuća spomenik koji svjedoči o godinama koje su

prošle, o djetinstvima, o mladostima i sve su ispunjene uspomenama na drage ljude. U

Maslama postoji još na desetine starih kuća koje svjedoče o ljepoti prošlih vremena.

Najljepša među svim starim kućama je ona kuća u kojoj je posljednji stanar bila moja

nena Sadika pa smo tu kuću i prozvali „nenina kuća“, svjetionik iz mog djetinstva,

zaključan u srcu, negdje u dubini, gdje ga je teško pronaći. Tračak tog svjetla ja danas

rijetko vidim, a kada me obasja, preplavi me valovima najtoplijih uspomena. Naš djed

Alija umro je još davno pa je nena ostala sama u toj kući da živi svojim staračkim

životom koji se sastojao od dočekivanja djece i unuka, njenih komšinica koje su je

obilazile, čekanja poštara, odlazaka kod doktora. To je stara tradicionalna bosanska

kuća, napravljena još puno prije nego ju je kupio moj djed Alija i prenio rastavljenu na

svoje imanje, gdje je iznova sagradio, za svoju porodicu. Kuća ima i svoj prostrani

podrum, veliku verandu, tri sobe, veliku ostavu i kupatilo, a samim tim i tavanski

prostor je impoznatan. Pod tavanicom smijala se djeca, smijala se kuća... Danas se u

njoj niko ne smije pa i kuća ćuti poput groba. U ovoj kući odrasle su moji daidže,

tetka i mama, tu su pisali svoje domaće zadatke, tu su bolovali, snivali, odatle su

ispraćani u školu, tu su se uvijek vraćali u toplinu doma. Ova kuća pretrpjela je neke

izmjene: ulazna vrata su joj izmještena u odnosu na prvobitni izgled, a boja prozorskih

okvira se vremenom mijenjala - nekad su bili bijeli, nekad plavi, zeleni, a sada su

smeđi. Veranda je služila ponajviše nama djeci za lijepe i zanimljive igre, jer je imala i

svoja mala drvena vratašca i drvenu ogradu pa smo često zamišljali da je to neki brod s

koga smo bacali udicu i pecali ribu. Ta veranda znala nam je biti pijaca, i kuća, i cijeli

svijet ako treba, jer u igri je dozvoljeno da se mašta. Mnoga su proljeća zazelenila

avliju oko stare kuće i prosula bijele cvjetiće od kojih su djeca sebi pravila cvjetne

vijence i mnogo je djevojaka išlo putem do Alića bunara, a još više zaljubljenih

momaka prolazilo tu s namjerom samo da nekoga vidi ili pozdravi. Nekada smo moja

mama i ja u Masle dolazili autobusom, a skori susret s ovom kućom najavljivao je na

stanici zvuk autobusa koji je odmicao u ravnici i postajao sve tiši dok ga ne bi

71

nadjačali glasovi pijetlova, majki koje dozivaju djecu ili zvuci sjekira i čekića. Za

vrijeme rata u Masle smo dolazili pješice, a ja, poslije tih dvadeset kilometara

pregaženih svojim djetinjim nogicama, nisam osjećao umor jer je osjećaj radosti i

sreće što sam ponovno u Maslama bio iznad svakog umora. Avlija koju spominjem,

proteže se na brežuljku duž desne strane puta koji je mnogim zaprežnim kolima

predstavljao uzbrdicu, a razigranoj dječurliji zimi je predostavljajo savršenu nizbrdicu

na kojoj su se sankali od jutra do mraka. Blizina avlije i puta doprinosila je uvijek

tome da su prolaznici s puta pozdravljali nekoga od nas - moga djeda, nenu, dajdže ili

su pak pozdravljali nas djecu. U kalesijskom kraju oduvijek je pristuan taj srdačni čin

pozdravljanja i dovikivanja rođaka ili znanaca. Svaki od tih pozdrava bio je neki

nevidljiv poklon donesen iz nekih daljina koje možda dodiruju nebeski svod. U nekom

vremenu te daljine u dječijoj mašti bile su prepune tenkova, topova i aviona, a sad

vjerujem da djeca u Maslama drugačije zamišljaju daljine. I gosti su često navraćali u

ovu staru kuću: naši rođaci iz Srbije, strine, tetke, porodični prijatelji... I poneki

neznanc koji bi se našao u nečijoj pratnji znao je ovdje biti lijepo ugošćen. Mirisala bi

često ovdje i vruća pita krompiruša i nikad niko nije ostao gladan pod tim krovom.

Zimi su mirisali pečeni krompiri iz peći, koje je pripremala neumorna starica

anđeoskog srca. Svakog jutra oko ove kuće pjevali su šareni pijetlovi, toga se

ponajbolje sjećam iz onih dana kada sam ovdje provodio svoje raspuste. Moj djed i

nena imali su običaj rano da ustaju, a onda bi pili kavu. Meni bi nena obavezno

spremila neki čaj. Ta jutra provodio sam u razgovoru s njima, jutarnje vijesti s radija

bile su sastavni dio svakog takvog jutra. U ta rana jutra iz ormana bih vadio stare

novine koje je tu odlagao moj djed i čitao stare vijesti, stare oglase pa i stari horoskop,

jer me to obilje starih novina zabavljalo. Ostala djeca su u toj kući spavala nešto duže,

a ja ni za šta na svijetu ne bih propustio ta jutra s djedom i nenom. Poslije, kada je

nena ostala sama, ta jutra su se dosta izmijenila, bila su praznija i tiša za polovinu

jedne skrivene radosti, a ja sam počeo piti kafu s njom. Tako, uz kafu ona bi mi znala

pričati neke priče iz davnina koje sam ja osobito volio. Bilo je kod nene uvijek i

lijepog doručka, obilatog ručka i ukusne večere, a peć je zimi uvijek bila topla i cijela

stara kuća bila je čista i uredna. Često sam noću kada bih kretao na spavanje, slušao

žamor prolaznika s puta koji me nekad uspavljivao. Znala se u ovoj kući nečijom

72

zaslugom često pronaći i dobra knjiga pa sam, ispunjen mirom ove kuće i svečanim

blistavilom starine, čitao redove koje su pisali neki ljudi koji u duši nose neku staru

kuću iz koje dolaze samo lijepe slike.

I svako ljeto u Maslama bilo je posebno, naročito kada procvjeta loza koja se

penjala po krovu ove kuće i kada se pila kafa na verandi u tople večeri.

U neka davna vremena djeca iz ove kuće odlazila su na Prelu, gdje su se kupali kada

joj pregrade korito kamenicama, i gdje su lovili ribu. Vidio sam toliko potoka i

omanjih rijeka, ali ništa nije ličio na Prelu, ona je nekako svoja. Samo ona stidljivo

teče i tako tiho žubori kao da ne želi da je neko primijeti dok protiče duž Masla. Ova

stara kuća bila je mjesto susreta svih onih koji su u njoj odrasli i čiji su životi nekako

urezani u zidove ove kuće, a čija su imena tako često spominjana tu. Svi bi se,

uglavnom, sastajali za praznike. Mjesto takvih susreta ova kuća prestala je biti sa

neninim odlaskom. Moji odlasci iz Masla, iz ove kuće, dugo vremena bili su obilježeni

jednom lijepom slikom ispraćaja kada su mi sa verande dugo mahali djed i nena.

Poslije je s te slike nestao djed, a nena je ostala da maše dugo, sve dok nas ili naša kola

ne bi zaklonio brežuljak. Sada kada se probude jutra u Maslama i kada prospu svjetlo

po njima, obasjaju svjetlom i staru kuću, kuću koja prolaznicima ne zna reći koliko je

važna onima koji žive u toj avliji i još mnogima koji su negdje daleko, a čije ona

uspomene čuva. Ja sam možda baš ovdje naučio da maštam i kad god odlazim iz

Masla na drugi kraj naše ravnice ili bilo gdje drugo, ja izmaštam sebi onu toliko dragu

sliku ispraćaja. Sreća je što još uvijek postoji ta kuća, da podsjeća na draga bića, na

suze radosnice, na bespovratno izgubljena djetinjstva, na najradosnija proljeća i noći

nakićene zvijezdama. Drago mi je što postoje ona stara vrata koja mogu uvijek istim

tonom da škripe i barem tako ožive jedan dio uspomena.

73

Subašići

Možda bi o mojim korijenima najistinitiju priču ispričala žuborom rijeka

Đetinja koja teče kroz Užice, kojoj su sigurno znani moji daleki preci koji su se kupali

u njoj.

Svaka porodica od nekuda potječe, izvire, baš poput rijeke, i svi imaju neka

predanja o svome dolasku na neko područje. Ja sam pored toga što sam Nišić, svojim

drugim dijelom i ponosni Subašić, a zašto i kako ponosan, pokazat će najbolje ova

pričau kojoj ću ispričati mnogo o porodici iz koje potiče moja mama,ba samim tim i ja

sam.

U jednom izvoru pronašao sam da su Subašići u Gornjim Vukovijama

porijeklom iz Hercegovine, ali to nikako nije tačno pa ću zbog toga ispričati ono što

znam o mojima. Političke prilike natjerale su moje Subašiće, i još veliki broj porodica,

da 1862. godine napuste svoje voljeno Užice, svoje male stare kuće, svoja imanja, a sa

sobom su ponijeli ono najnužnije. Te iste godine, tačnije 28. septembra 1862. godine,

dok su se uplakanih očiju odvajali od svojih znanih ulica, ispred Bešlagića hana na

vrhu Terazija, skupile su se djevojke pa zaigrale svoje oproštajno kolo, u kome su

pjevale:

„Oj, Užice, mali Carigrade, dok bijaše, dobro nam bijaše, kroz tebe se proći ne mogaše

od sokaka i od čefenaka, od momaka i od djevojaka.“ Ostao je iza njih njihov mali

Carigrad, a moja se rodbina odmicala u pravcu Bajine Bašte s dubokom tugom u srcu i

vagonom uspomena. Kod Zvornika su prešli skelom rijeku Drinu i naselili se u plodnu

Sprečku dolinu. Manji broj mojih rođaka nastanio se u samoj Tuzli, a većina je ostala

na selima oko današnje Kalesije. Neki moj predak, kome ime ne znam, nastanio se u

Maslama, kako se to mjesto popularno naziva, a službeno Gornje Vukovije, i ondje je

izrodio djecu, od kojih mi je prvi poznati predak bio Ibro Subašić, upamćen po tome

što se oblačio tradicionalno, a za pojasom je nosio kuburu i uvijek kožnu kesu za

duhan. Imao je svoj parni mlin u selu Čaklovići, do kojega je iz Masla odlazio svakoga

dana jašući na svom prelijepom bijelom konju, koji je na čelu imao crni romboid. Sve

74

to ukazuje na to da je bio veoma bogat čovjek u ono vrijeme, a u Čaklovićima i danas

postoje zatravljeni temelji tog velikog parnog mlina čiji je vlasnik bio jedan Subašić iz

Masla. Osim toga, Ibro se bavio i preprodajom stoke, što mu je donosilo velik profit.

Koliko je bio napredan u to vrijeme govori i podatak da je svoju djecu slao u Beč na

školovanje. Parni mlin u Čaklovićima će 1960. godine naslijediti kćerke Tima i Emina.

Prvi moj predak za kojeg pouzdano znam da je hodao po Beču i tamo učio školu bio je

Mujo Subašić, koji je oko 1925. godine učio za mašinovođu u ovoj prijestolnici nauke.

Pod nebom staroga Beča moj predak popirimio je gospodske manire i sve lijepe navike

kakve su krasile tamošnju gospodu. Škola za mašinovođu tada je, mogu slobodno reći

a da ne pretjeram, bila ravna današnjem doktoratu iz neke nauke, s obzirom da je naša

sredina u to vrijeme imala veoma malo pismenog stanovništva. Osim Muje, u Beču je

školu učio i njegov brat Zaim, koji će poslije postati najpoznatiji Subašić. U

Banovićima i danas postoji ulica Zaima Subašića, a nekada je i radioklub u tom

rudarskom gradiću nosio njegovo ime, a ispred Doma zdravlja nalazila se njegova

bista. Zbog Zaima i moj djed Alija se nekada zaposlio u rudniku u Banovićima i

prezime Subašić ostalo je cijenjeno u ovome gradu. Kada je u svojoj 23. Godini

poginuo moj rođak Zaim, prvi rukovalac rudarskim mašinama u ovom rudniku,

rudarska solidarnost se pokazala na djelu: rudari su se odmah pobrinuli za njegovu

majku, doveli su joj struju do kuće, i svaki mjesec donosili namirnice, sve do njene

smrti. Toliko je Zaim, tako mlad, zadužio i rudnik i Banoviće, da ga još uvijek pamte.

Ime Zaima Subašića nosile su i omladinske radne brigade i ovo ime je preraslo u

jedan upečatljiv simbol socijalizma, rudarstva i Banovića. Kada je već došao rat i s

njim okupacija, Mujo je nastavio upravljati vozom i jedne prilike spasio je 20 ljudi od

sigurne smrti. Sudbina je htjela da mu se jednog dana 1943. godine nešto pokvari na

lokomotivi negdje blizu pekare Ibrahima Obralića u Živinicama, gdje su nacisti

zatočili dvadeset ljudi koje su sasvim sigurno željeli ubiti, ali je u tom momentu naišao

moj dobri predak Mujo pa im se obratio na književnom njemačkom jeziku i

zahvaljujući tom sporazumijevanju s njima, a sigurno zahvaljujući njegovom

otmjenom držanju i besprijekornom naglasku, spasio je te preplašene ljude smrtnog

ishoda. Koliko je Mujo volio njemački jezik i koliko je volio da se obrazuje, čita i

doznaje o svemu govorio je on sam kada je u ta ratna doba negdje pored puta

75

pronalazio bačene listove njemačke štampe, u koje su vojnici nešto zamotavali pa ih

bacali, samo da bi čitao taj njemački jezik koji je toliko volio i da bi se prisjećao svojih

mlađih dana dok je učio školu u divnom Beču. Momente u kojima je imao u rukama

poneki list novina na njemačkom jeziku, smatrao bi nekom posebnom srećom. Zbog

svoje službe Mujo se 1932. godine odselio iz Masla u Brateljeviće gdje je živio u stanu

čiji je vlasnik bila željeznica, a 1940. godine je kupio mnogo zemlje u Živinicama od

porodice Andrić, velik dio ravnice od Spreče prema Živinicama bio je njegov. Godine

1954., Mujo je lokomotivu zaustavio pored nekog izvora blizu Kladnja i napio se

hladne vode i tu je na mjestu ostao bez glasa, poslije čega se i razbolio, zatim umro i

sahranjen je negdje na groblju Bare u Sarajevu. Zbog toga se i ja nekako plašim piti

hladnu vodu. I Mujina djeca su samim tim nešto postigla u životu, a ja ću ovdje

izdvojiti zasigurno najuspješnijeg među nama, a to je Miralem Subašić, nekadašnji

predsjednik Općine Živinice u dva mandata, te dugogodišnji narodoni odbornik i

istaknuti član Partije. Miralem nije školu učio u Beču kao njegov otac, nego je za

pogonskog inženjera učio u jednoj drugoj metropoli, Zagrebu. S njim su poslije u

Konjuhu radili ljudi čija će imena dugo vremena predstavljati veličinu: Miladin

Bošković, Šimo Tadić i Mile Marković. Miralem je, kao i svi Subašići, volio Masle,

svoje izvorište, a tu ljubav prema Maslama prenio je i na svoju djecu. Poslije svoje

uspješne političke karijere, Miralem je postao direktor Vodoprivrednog preduzeća

,,Spreča'' u Tuzli. Moj rođak Miralem je napisao jednu knjigu koja još uvijek nije

objavljena, ali se nadam da će biti zbog historijskih činjenica koje sadrži, a koje su

prijeko potrebne za spoznaju bliže istorije našega kraja. Subašići po svemu sudeći

imaju jedan poseban i lijep odnos prema knjizi. Budući da nas ima puno, rasuli smo se

po svijetu. Tako, recimo, moja tetka Amira danas živi u Zagrebu. Moj djed Alija je bio

pošten i vrijedan radnik. Prvo je bio rudar, a zatim se zaposlio u preduzeću Konjuh u

Živinicama, gdje je pravio stolice na kojima i danas neko sjedi. Njegova djeca postigla

su više u životu: sin Zijad je nastavnik matemetike i fizike, a trenutno je direktor škole

u kojoj je radio cijeli radni vijek, sin Jusuf je uvažen i poštovan zubar, Hamdija daleko

čuven i poznat kuhar, a o graditelju Sadiku bi se mogla napisati poprilično obimna

knjiga. Moja tetka Zijada radi u bolnici, moja mama Bahira bila je vaspitačica u

obdaništu, sekretarica i vlasnica trgovine, a danas živi mirno i sretno uzgajajući svoje

76

ruže. Moj daidža Sadik odselio se zbog posla u Orašje na Savi 1981. godine, sasvim

slučajno je prošao na konkursu iako je već bio zaposlen u Tehnogradu, te je odlučio

preseliti se i okušati svoju sreću. Tamo je u toj svojoj doseljeničkoj tjeskobi pronašao

svog najboljeg druga Dominka. Radio je Sadik po Orašju, a onda je došao rat i on se

odazvao obrani svoga Orašja, gdje je kao pripadnik HVO-a bio i ranjen, a zatim je

otišao u Njemačku. Kada se vratio iz Njemačke, prepoznao je svoj poduzetnički duh,

otvorio firmu koja se zove „Nova Bosna“, mislim da ni on sam ne zna broj kuća i

objekata koje je projektovao, sagradio ili učestvovao u izgradnji i obnovi. Visoko je

cijenjen i poštovan građanin Orašja, prije svega zbog tog nekog našeg urođenog

poštenja, zbog te Subašića duše koju nosi. Sadik Subašić danas je veliki gazda,

zahvaljujući tom svom odlasku u Orašje, mada ga srce svaki dan vuče u njegove

Masle. Njegova kćerka Amra profesorica je njemačkog jezika, a mlađa Samra to će

zvanično postati uskoro. I moj daidža Hamdija proputovao je svijetom zahvaljujući

svome kulinarskom umijeću. Dvoje Hamdijine djece Mirela i Mirel su profesori,

Mirela je profesorica bosanskog jezika i književnosti, a Mirel profesor tehničkog

odgoja i informatike. Često se desi da mi neko kaže: ,,Pa onaj tvoj daidža Juko (Jusuf)

je meni izvadio / popravio zub/“. Naravno, i njegova djeca su na dobrom putu: Aldina

je uspješna studentica stomatologije, a Nermina najbolja učenica Srednje zubotehničke

škole u Sarajevu. Osim toga, Nermina je veoma talentirana za poetsko i prozno pisanje

te je osvajala brojne nagrade. Na taj njen talenat izuezetno sam ponosan, znam koliko

ona u Sarajevu pati za ljepotom svojih Masla, jer su Masle i Prela česti motivi u

njenim djelima. Mnogima je nastavnik bio moj daidža Zijad ili Zijo, svima omiljen

nastavnik, danas eto direktor škole i ponosan otac Seada i Merime. Moj rođak Sead

vrstan je pravnik Općinskog suda u Gračanici, a Merima studentica Agronomskog

fakulteta. Moje tečićne, ili kako se to ljepše kaže sestre od tetke, Adisa i Enisa

medicinske su sestre. Njih je život odveo daleko, Adisu u Minhen, a Enisu u

Belinconu. Zanimljiva pojava je ta da su se često kroz ovu porodicu davala ista imena

djeci, tako je recimo moj rođak Fuad ime dobio po Fuadu Subašiću, najmlađem

Mujinom sinu, slavnom fudbaleru FK Sloboda iz Tuzle. Moj rođak Sead ime je dobio

po Seadu Subašiću, električaru, koji je poginuo na radnom mjestu. Ahmin sin Zaim je

dobio ime po istom onom Zaimu čije ime nosi i ulica u Banovićima. Ahmo Subašić

77

imao je svoju vodenicu na Preli, a osim toga, čuven je bio i njegov rakijski kazan.

Zaimov sin Ahmet (Ahmo) Subašić danas živi u Americi. Zanimljiv i drag bio je

Ahmin sin Besim, rudar, dobri i veseli prijatelj svih dobrodušnih ljudi, koji je kao i

njegov otac Ahmo, imao kazan za rakiju i bavio se pečenjem kvalitetne rakije. Imamo

mi u Subašićima svog heroja, odlikovanog heroja. Moj rođak Mustafa Subašić, kojeg u

Maslama oduvijek zovu Ramiz, a tamo gdje živi Mate je čovjek sa zanimljivom

životnom pričom koja je možda odveć zrela za neki roman. Mate je bio u Njemačkoj

pa je 1986. godine došao na područje općine Split na odmor, tu mu se dopalo pa je i

ostao na otoku Čiovu, otok koji je bogat tradicijom i koji je bio naseljen od najstarijih

vremena. Tako se desi da moj rođak Mate dok pravi kamene suhozide pronađe pod

površinom zemlje rimski novčić, stari bajonet, trubu, ostatak neke drevne lampe, a u

morskim dubinama pronađe i stare amfore, koje brižljivo sakuplja. Njegove kolekcije

umjetničkih slika, bakrenog posuđa, starog novca i raznih starih predmeta koje je

prekrio zaborav veoma puno vrijede. On je itekako ponosan na te predmete. Mate ima

sina Elvisa, a nedavno je dobio unuka koji se zove baš kao i ja.

Djeca Fuada Subašića, Amela i Almir, veliki su stučnjaci u svojim oblastima:

Amela je ljekar, specijalista oftamologije, a Almir stučnjak za informatiku i to u Beču.

Izgleda da se neko od nas uvijek odlazi ili vraća u gradove u kojima su Subašići učili

školu pa je tako, recimo, tetka Amira u Zagrebu, a rođak Almir u Beču.

Kasim Subašić, sin Fehima, prvi diplomirani pravnik u Subašićima, nastanio se

u Tuzli. Mnogo mojih Subašića živi u Tuzli.

Jusuf Subašić, sin Juse, bio je prvi učitelj u našoj porodici, a nešto kasnije i prvi

direktor škole u Vukovijama s našim prezimenom.

Kćeri našeg amidže Abdulaha Subašića, kojeg svi znaju kao Avdu, Advija i Elvisa su

u Sloveniji, a sin Fuad, koji je ostao u Maslama, vrstan je majstor svog zanata.

Djeca nekadašnjeg predsjednika Općine Živinice Miralema Subašića postigla su

poprilične životne uspjehe. Nizama je obnašala i direktorske funkcije, a danas je

rukovodilac Gradske biblioteke u Živinicama. Nizama je po struci nastavnica. Dijana

je krenula očevim stopama i bila je u politici, po struci je rudarski inženjer, uposlena je

u rudniku Đurđevik. Adi je poznat sportski radnik, diplomirani je pravnik i službenik

78

Doma zdravlja u Živinicama. I njihova djeca su, po običaju, postigla puno, naročito

kada je u pitanju obrazovanje.

Neka se niko ne iznenadi što jedan Subašić živi u Izraelu, to je Ilijaz Subašić,

rođen 1976. godine, sin tragično nastradalog Seada Subašića. Otišao je u ovu svetu

zemlju gdje je uspješan sportista.

Ako se nekad zadesi neko na pravoslavnom groblju u Resavici, neka ga ne

iznenadi grobnica na kojoj piše Muhamed Subašić ili Zilka Subašić. Moj dobri rođak

Muhamed krenuo je od rudnika do rudnika da bi se zaustavio u Resavici, poznatom

rudarskom mjestu u Srbiji, koje nije tako daleko ni od Ruminije. Ali ni on i njegova

Zilka nikad nisu zaboravili svoje Masle iz kojih su ponikli.

Ja ću i ovoga proljeća sjediti pored Prele sa svojim rođakom Mirelom, na zemlji

čiji je vlasnik bio dobri Ibro Subašić, naš predak koji je imao svoj parni mlin, a koga

su ubile zaostale četničke bande blizu Požarnice, negdje između 1945.-1948. godine,

ne bih znao tačno reći. Znam da je tog dana bez njega kući došao njegov bijeli konj i

pred kućnim vartima iz oka pustio suzu. Taj konj je hodao nekoliko dana slobodan po

Vukovijama, a onda je od silne tuge za gospodarom i uginuo.

Ako bih širio ovaj krug dalje, trebalo bi mi puno vremena i prostora da

nabrojim sve one koji vuku svoje porijeklo od Subašića, a nose neka druga prezimena:

Zulić, Malić, Hasanović, Šabanović, Đug...

Ja o sebi ovdje ništa neću reći, mada sam već rekao puno, nisam ja puno

drugačiji ni od Muje, Zaima, Miralema, Zijada, Sadika... Možda ovu priču nastavi moj

najmlađi rođak Amer Hasanović iz Srebrenika, koji će jednom zasigurno biti ponosan

na porodicu Subašić iz koje potječe njegova majka.

79

Svatovsko groblje

Svi oni koji su oštetili, uništili ili pomjerali stećke, protiv samih sebe su radili,

jer stari su bogumili za takve ostavili strašne kletve još onda kada su postavljali te

spomenike. Od kamena su načinjeni vještom rukom klesara pa ih narod često zove

mramorovi, a neki su ispisani rukom nekog neznanog nam dijaka, koji je za vijeke

vijekova zapisao „Ase leži...“. Ostavili su snažan trag da bi se za njih znalo, da bi se

znalo za bogatstvo njihove kulture, njihove i naše, svakako. A nakon njih postaše i

dođoše neki novi narodi, koji su zaboravili šta su i čiji su stećci zapravo, te su se zbog

toga rodile neke predaje o tome da su to Grčka, Mađarska ili pak „Jehudijska“ groblja.

Stećci su se uprkos dugogodišnjem neznanju naših naroda nalazili oko njihovih kuća,

u njihovim njivama i šumama njihovim iz kojih su sebi dovozili drva za duge zime.

Tek rijetki su znali i govorili da su to bogumilska groblja. Sva djeca su se voljela igrati

oko stećaka, a često nisu znala da su to grobovi. Po njima bi redala cvijeće i iza njih se

skrivali u igri skrivača. Često su zamišljala da su to male kamene kuće. Zaista su stećci

vječne kuće. Po tim kamenim kućama vremena su ostavljala svoje tragove koje je

sapirala kiša, koje je ledila studen, koju su pekla topla ljeta. Mene je u tim djetinjim

igrama oko stećaka najviše plašilo to što sam mislio da su duhovi unutra i da svaki čas

mogu izaći kroz pukotinu na stećku, ako je ima. Svaki napuknuti stećak me plašio.

Naši preci, koje nije puno zanimalo ništa dalje od kućnog praga, koji su sva naučna

otkrića gledali s nevjericom i kod kojih je u memoriji prekinuta nit njihovog porijekla,

govorili su često da su to grčka groblja te da je Grke s naših prostora otjerala duga

zima koja je trajala sedam godina te su im samo groblja tu ostala. Svoje vjerovanje su

potkrijepili čudnim križevima i ornametnima na ovim spomenicima. Tako su slično

govorili i za Mađare koje je otjerala strašna glad, da zemlja nije rađala jer su se nešto o

nju ogriješili. Za usamljene stećke pričali su da je tu poginuo neki junak te su ga tu i

pokopali i tu mu načinili spomenik. Zapravo su nekropole stećaka porodična groblja,

groblja imućnih porodica, jer su stećci podizani samo bogumilskoj vlasteli ili vjerskim

velikanima. Stećci samci su spomenici podignuti veleposjednicima, koji su najčešće

imali veoma mnogo zemlje, a sasvim vjerovatno da su pojedini usamljeni stećci

80

obilježja grobova vjerskih velikana; neki su, možda, jedino što je ostalo od neke

nekropole koja je uništena. Stećci su grobovi o kojima se dugo ovdje nije znalo, tek su

pioniri-istraživači otkrili nešto o njima odmah po okupaciji od strane Austro-Ugarske.

E, da samo znate kako ih je čudno i iznenađeno gledao naš svijet te arheologe koji su

se zanimali za kamenje oko njihovih kuća, za gradine stare, za nošnje, instrumente i

pjesme.

- Was ist das?

- Šargija!

- Sa..sa..sargija !? Fuf, was ist sargija?

- Šargija, jebo ga ti. Šargija. S njome se svira. Akšamluk, sevdah, je l‘ razumiješ ti

to?

Dolazili su čudni gosti u naše male varoši, u naša sela, i doznali čudne predaje o

stećcima i ustanovili istinu o njima.

- To ti je grčko greblje. Tako mu reci.

- Wie kann es ein griechischer Friedhof sein?

- A fino, br’te, bili su ti ovde nekad, davno, to ne pamte ni stari naši. Ni moj djed to

upamtio nije, ali mi je pričo, jer je to tako i bilo. Ovde su ti, kažem ti, bili Grci i

nastane u Bosni tak’a zima da je sve bilo zaleđeno. Sedam godina je ta zima bila i

Grci ondar pobjegnu na jug. Pa se kaže da je ovo njihovo greblje.

- Das ist interessant.

I tako su se svega naslušali i nagledali pioniri arheologije na ovim prostorima

kojima je bilo daleko teže nego nama sad, mada još uvijek narod s čuđenjem gleda one

koji su pregazili daljinu da bi zagledali mramorove. A gdje su groblja, tu su strašne

priče o ukazanjima. Viđali su ljudi blizu stećaka: ženu u bijelom, neku mačku koja ih

je napadala, stražara od čije se mirne pojave ledi krv u žilama, neko je čuo i neke

krike.

Najgore su ipak prošli oni koji su pomjerili stećke pa tu sagradili kuću ili pak

oni koji su ih lupali pa taj kamen ugradili u svoje kuće. Takvima se dešavalo da im

umre dijete, da se strašno razbole, da umiru u teškim mukama, da im jednog jutra

ugine sva stoka od koje su živjeli. To što su oni doživljavali u noćima, ne mogu ni da

81

pričaju od straha. Ima nešto u tome. Velik broj stećaka uništen je tragom legendi o

skrivenom zlatu u njima te su neki razbijali stećke vođeni pohlepom i legendama ili

iste prevrtali da bi pronašli zakopano blago.

Mnogi su dolazili iz daleka svijeta da bi zbog tog istog skrivenog blaga kopali

po našim starim tvrđavama po Kamengradu, Ključu, Bobovcu, Srebreniku...

Otprilike pedestih godina prošlog stoljeća u Gračanicu među stećke došla su dva

Dalmatinca. Fadil, koji je tad bio dječak, zaključio je to po karaktersitičnim kapama i

njihovom naglasku. Dva tragača za blagom pronašla su stećke, ove iste o kojima se

sada brine Fadil, stećke za koje se veže priča o svatovskom groblju. Počeli su da

razbijaju jedan stećak vjerujući da je baš u njemu zlato, a Fadil je pojurio u vodenicu

po svoga oca. Tom prilikom su otjerali nepoželjne goste koji su došli uništavati tako

vrijedne spomenike. Pokupili su svoj alat, uzeli torbice i otišli. Ko zna da li ih je imao

ko spriječiti u njihovom naumu na ostalim nekropolama u ovom kraju. Za ovu

nekropolu postoji predanje koje sam davno čuo i u koju sam kao dijete vjerovao. Kažu

da je ovo svatovsko groblje. Tu su se skamenili svatovi koji su vodili mladu koja im je

bila zabranjena pa ih Bog kaznio, tako što ih je na tom mjestu skamenio. E, baš sam

nekako pogađao, idući od stećka do stećka, te ovo je kum, te ovo je neki komšija, ali

se po toj legendi sigurno znalo da su dva visoka stećka u sredini mladenka i

mladoženja s tim što je veći stećak mladoženja. To i jeste zanimljivo za djecu i one

naše stare ljude koji su bili protiv svakog znanja i nauke, vjeruj što se kaže. Tako ti je

najbolje.

- Svatovi se skamenili, šta tu ima čudno? Bog ih dao, Bog ih skamenio. A jesu li i

morali voditi mladu koja je drugima obećana?

Ima jedno istinito predanje koje svoje korijenje ima tu blizu nekropole, na livadi

zvanoj Trzan. Tu je nekada bila velika lipa pod kojom su bogumili održavali svoje

molitve, ponajviše kišne molitve za vrijeme velikih suša. Kada su Bogumili postali

muslimani, tu su sagradili drvenu džamiju. Najlakše im je bilo sagraditi novu

bogomolju na svom starom mjestu. Kroz svatovsko groblje u Gračanici sada se,

možda, čuje pjesma ptica umjesto pjesme svatova, koji su se na toj livadi zadesili prije

700 godina možda. Možda neko stoji i divi se ljepoti dva nadgrobna spomenika, koji

su mladenka i mladoženja po vjerovanju naroda, naroda kojem je lakše bilo shvatiti da

82

se živi ljudi mogu skameniti u trenu, nego da su to vječne kuće nekih Bogumila, od

kojih su nastali i oni sami. Jer i danas ima svatova, čini mi se da ih nikad više nije ni

bilo i oni odvode tuđe vjerenice u daleke krajeve, ali se niti jedni svatovi skamenili

nisu. Ljubav svaka, mač je s dvije oštrice, ljubavna kletva teška je. Smiraj vječni, onih

koji su voljeli, našao je svoje mjesto u legendi o svatovskom groblju. Srca što treptala

su za crnokosom djevojkom iz Sanskog Mosta, smiraj možda naći neće ni za sedam

stotina godina kada budu usnula u vječnom grobu, za koji će neki novi narodi vezati

svoja predanja kao što vezala se kosa njena za dušu zaljubljenu, iako su njeni svatovi

odveć prošli, ali se čudom nekim, nisu skamenili.

83

Toplica

Stare priče kažu da se oko izvora okupljaju vile. Postoje mnogi izvori u našem

kraju, a samo je jedan termalni. U ovom dijelu svijeta mnoge rijeke koje nastanu od

takvih izvora nazivaju Toplica. Tako se zove i naša mala rijeka koja izvire podno

Gornje Lukavice. Izvor je ispod borove šume, na samom početku jedne ravnice.

Blagodat kakve nema nadaleko, a koja se tu pojavila prije ko zna koliko hiljada godina

i od koje su korist imali svi pradavni ljudi i narodi: Iliri, Rimljani, Slaveni, Bošnjani...

Svejedno je bilo ljeto ili zima, naša Toplica ima temperaturu od 22 stepena C. Mala je

to rijeka, čiji jedan dio izvora napaja vodom cijeli grad. Iza izvora napravljen je jedan

bazen u kome su čari kupanja u termalnoj vodi osjetili mnogi. Ova voda ima i ljekovita

svojstva. Oko ovog izvora svoje stanište su našle mnoge biljne i životinjske vrste.

Riječno korito ove rijeke je usko i maleno, plitka je uglavnom, a po njenom dnu je siga

pa nekada izgleda da se samo zlato zlati na dnu ove tople rijeke. U davna vremena na

ovoj rijeci postojale su brojne vodenice, a najpoznatija sačuvana je do danas, to je

Toplički mlin ili Abadžića vodenica. Odmah nakon strašnog rata, jedna livada pokraj

Toplice postala je drago izletište moje porodice. Odlazili bismo do Toplice kad god

smo mogli, a najčešće vikendom, da bismo uživali u suncu, roštilju i konačnoj slobodi.

Tu blizu su bili neki rashodovani bageri koji su tu prije početka rata zatekli izgradnju

putu. Oni su tad već bili rashodovani i predstavljali su mi raj za igru. Ovdje bismo

počeli dolaziti u aprilu i dolazili bismo sve do kasne jeseni. Bili su to posebno sretni

dani, ispunjeni najljepšim dražima koje jedna porodica može da proživi. Često bismo

se tokom vrelih ljetnih dana sklonili u hlad koji su pravili bageri, čudno mjesto za

izlet, pomislit će neko, ali meni idealnijeg nije bilo. Tu pored nas bio je i jedan mali

vodopad, a ispod njega divan vir,ž i tu sam se kupao stalno i bezbrižno u toploj vodi.

Iznad vodopada bilo je šire riječno korito razliveno po ravnici pa je to ličilo na malo

jezero, obraslo nekakvim predivnim travama. Divni su tu bili zalasci sunca, dočekani

na livadi pored tog riječnog mira na nježno-zelenoj mekoj travi. Toliko je raskošnog

mira vladalo tad na toj ravnici oko Toplice. Ako bih vam opisivao dalje, trebao bih

reći da je iznad postojala nekroplola stećaka, ograđena, i veoma zarasla. Oni dokazuju

da se oduvijek živjelo pored ove rijeke. U obraslom koritu, u kojem su iznikle i vrbe,

84

krivudala je Toplica pored stećaka, njegovala trsku koja je u njoj rasla, bila dom sitnim

ribama, prolazila tiho ispod drvenih mostova, a njeno obraslo korito tu oko stećaka

niko nije čisto, valjda zato što je to bilo stanište zmija.

Ispod našeg omiljenog mjesta za izlet, bio je jedan manji slap, a nakon toga je Toplica

tekla ispod ceste, gdje je dolazila u jednu lijepu šumu, a iza nje do vodenice, gdje je

uvijek bilo mnogo ribe i gdje je moj djed često pecao. I ja sam odlazio do mlina,

najviše zbog obližnjeg izvora s kojeg bih donosio hladnu vodu. Božanstveni mir

zelenila i dah starine oko mlina, bili su posebna draž koju sam rijetko mogao osjetiti.

Znali bismo nekad u našem loncu tu na Topličkom polju napraviti čorbu, koja je uz

sve one mirise prirode imala poseban okus. Znao sam punog stomaka ležati na suncem

obasjanoj livadi ili čitati knjigu u tom idiličnom miru. Prostor od izvora Toplice pa do

pruge naziva se Topličko polje; vrlo je plodno i poznato po tome što po njemu

uspijevaju razne kulture. To je ravnica koja u svome podnožju, blizu ceste, blago

ponire prema jednoj većoj ravnici koja se zove Sprečko polje, a koje je također čuveno

po plodnoj zemlji. Ispod mlina rijeka opet ima široko plitko korito pa teče kroz malu

šumu, da bi se provukla ispod pruge Tuzla-Zvornik, onda opet ulazi u jednu lijepu

ravničarsku šumu, a nakon nje vijuga po njivama i često teče ispod i pored ograda, da

bi nestala od pogleda u jednom šipražju gdje je njeno ušće sa Sprečom. Ranije sam

ušće Spreče i Toplice zamišljao najbajkovitijim mjestom na svijetu, uz puno malenih

ada po kojima su iznikle breze, vrbe, šaroliko cvijeće, ali sam se poprilično razočarao

kada sam vidio da to nije tako. To ušće se i ne vidi, zbog tog silnog šiblja koje ga

zaklanja te kao da su ove dvije rijeke sebi napravile zaklon u kome ih niko neće vidjeti

kako se ljube. Pred rijeke Toplice, često se u hladu odmore umorni domaćini koji

obrađuju svoje njive, a nekad pod nekom vrbom, uz tihi klokot Toplice, pridrijemaju

čobani, poslije svoga obilatog ručka. Kada procvjetaju trave na Sprečkom i Topličom

polju, tada se u niskom letu pojave šareni leptiri, pčele, poneki vilin konjic, a gore

iznad, po nebeskom moru, plove često veliki oblaci. Mnogo sam proljetnih i ljetnih

kiša dočekao tu, najčešće igrajući se u kabini jednog od rashodovanih bagera. Iako su

oni možda narušavali prirodni ambijent, oni su se nekako sami nastojali uklopiti u sve

to: mnoge su se ptice ugnijezdile u te bagere, a na njihovom toplom željeznom tijelu

često su se sunčali gušteri. Sjedeći u kabini, zamišljao sam kako pokrećem te gorostase

85

i svima sam im u to vrijeme znao i imena, tipove, godine proizvodnje, težinu i tome

slično. Bili su to moji veliki nijemi prijatelji, koje kao da je pred sami rat neko tu

ostavio samo zbog toga da bih se ja u njima igrao.

Bageri su nestajali polako, neko ih je ozdvozio negdje, a mi smo pronalazili

uvijek neka druga mjesta za izlet i ne sjećam se kada smo posljednji puta bili pored

malenog vodopada na Toplici.

Sve je sad nekako drugačije, osim širokog neba nad ravnicom, ono je barem ostalo

isto. U mirisu izlistalih vrba s proljeća i sad neko uživa. Ja rijetko navratim pored

Toplice, osim ponekad pohodeći nekropole stećaka u blizini, uvijek tiho da ne smetam

vilama koje su krenule do izvorišta Toplice.

86

Trag ljubavi sanske

Stojim, nepomičan i tih u sred Sanskog Mosta, dok me prožima neka studen i tjera

suze na oči, ljudi me gledaju, a moraju primijetiti nekoga toliko tužnog i usamljenog.

Iz daleka ja sam sretan čovjek, uredan, a akten tašna otkriva da sam možda inspektor

ili advokat, čovjek koji krive brani samo zarad novca. A novac nama advokatima

jedini je princip u životu, mada on nije sreća.

Ovdje sam da pokušam od sebe odvezati ogromnu tugu, na izvoru sa kojeg je možda i

došla. Zaglavljen u vremenu, u trenu u kome su se skupili svi vijekovi i svi sekundi

nalazim se ispred Srednje mješovite škole, tamo gdje je nekada lepršava i bezbrižna

školu učila divota koju beskonačno volim. Tiha i velika zgrada dočekala me, vjerujem

da drugačija nije bila ni sredinom osamdesetih, kada je tad slatka maturantica puno

očekivala od života, i koja tad nije znala da će zavoljeti mene. Ja sam pod krov njenog

života došao nešto kasnije, a pod krovom škole gdje je ona bila nikad nisam bio. Školu

sam učio negdje drugdje, i sad sa injem u kosi, razvodim one koji su se nekad voljeli

poput nas. Ne znam zašto ljudi pokvare ljubav i pokvare sreću, taj razlog probam naći

kod svakog svog klijenta, ali mi ne uspijeva.

Prostran park ispred škole probudilo je rano proljeće, a ja idalje plačem, pogledom i

dahom, plačem. Ja ovdje nikada prije nisam bio, ali sve mi je znano i poznato, sve mi

izgleda kao onih davnih godina kada je ona bila tu. Istina, vrata na ulazu u školu su

primjetim novija, no svejedno i ona su mi draga iako po njima nije prosut prah čarolije

jer njih njena ruka dotakla nije, nisu ih možda ni vidjele njene mile oči. Zemlja se ne

okreće, ja ne dišem, svi satovi su zaustavljeni, i učenice ispred škole kao da su

prekinule svoje razgovore, a ja čekam nju da se pojavi iako je prokleto daleko,

raspoložena, nasmijana i voljena. Ne, ona neće doći, ona podjednako kao i ja zna da

život nikako nije pravedan, ona zna da je volim ali joj je to svejedno. Ona bježi od tog

saznanja po širokim drumovima Europe, po nebu svoje sreće koje mi je jednako

daleko poput vremena rimske imperije. Prosto se čudim što poslije svih ratova i bura,

poslije toliko toga, neće da se javi. U ovom trenu ona svojim očima divnim možda

87

gleda Dunav, ona možda usnama ljubi nekoga, možda svojim prstima čarobnim sladi

kafu, možda se vozi u svom sivom automobilu, možda radi bilo šta, samo ne misli na

mene, i ne zna da sam tu. Pogledam klupe ispred škole, i onda mi je gore, možda se na

nekoj od njih moja bivša i vječna draga prvi puta poljubila s nekim, možda je baš

sjedeći tu u svoj dnevnik tajnom šifrom upisala datum i vrijeme prvog poljupca. Ko li

je bio taj sretnik? Sretnik koji je ukrao sve miline svijeta, od nje onako mlade i lijepe,

onako ustreptale, zaljubljene, uplašene...Ko li mi to neznan toliko godina poslije

prosipa valove suza iz očiju, oh, tako ga mrzim. Ne vjeruje ona u naš novi početak i

našu sreću veću od neba.

Niko nije slabiji i manji na svijetu od mene, niko, ja se skoro i ne vidim od pokošene

trave, tako se osjećam barem. Da li da uđem unutra, da li da u ovoj školi tražim

matursku sliku njenog razreda, pa da srce još više zamučim, možda slike i nema,

pričala mi je da je sve uništeno u ratu i da ona svojih starih slika nema. Sjećam se

jedne prilike odmah nakon rata sam idući iz pravca Bosanske Krupe preko

Kamengrada prema Sanskom Mostu, vidio toliko ratnih rana, uništene džamije,

spaljene i razrušene kuće poput teških ranjenika, poput unakaženih lica, poput pustinja

muklih. Tu tišinu, tu zebnju, tu besmislenost rata, razmišljanja o sudbinama djece koja

su se rađala u tim kućama, ja nikada neću zaboraviti.

Tužna je njena sudbina, jako tužna i ja dao bih sve da joj to uljepšam, šta mogu kad ne

želi. Sve lijepe žene su uglavnom nesretne, iz brojnih razloga, često ih i njihovi

muževi varaju sa isto tako lijepim ženama koje se smatraju neprikosnovenim

vladaricama svih muških srca, ali ja sam zbog nje imun na sve lijepe žene svijeta,

zalud šarmiranja i osmijesi ja ostajem leden na sve to i zauvijek njen. Miriše proljeće,

miriše, pokušavajući nadmašiti tebe, ja mu se samo osmjehnem cinično onako, jer

znam zalud mu je. Ni ljeta, ni jeseni ne mirišu kao tvoja blizina, a najljepše od svega

miriše osjećaj da si u srcu. Danas ovdje gdje te dugo nema moje je srce prepuno tebe.

Ti nisi obična žena, nisi nikako, posebna si, najveća na svijetu, od Grmeča veća, od

planina kojima imena ne znam, od visova nebesa. Obraćam ti se nadajući se da će ove

ptice svojim pjevom, jednom prenijetiti ti to kada dođeš u svoj Sanski Most.

88

Nema više rudarske škole u ovoj zgradi koja je nekad nosila drugo ime, sada piše

Mješovita srednja škola, rudarstvo je izgleda propalo kao i moja sreća. Ja imam

zapisan negdje dan i sat našeg prvog susreta, ja toliko tvoga imam kod sebe, u svemu

na svijetu pronađem tebe kako bih nadomjestio tu prokletu odsutnost. Zavidim

stepenicima na ulazu u školu, jer su preko njih toliko puta prešla tvoja stopala, tvoje

slatke cipelice, koje toliko godina tanki sloj moga srca gaze. Kroz ta stakla toliko su

puta pogledale tvoje oči, pogledale nebo više puta nego mene. Srce mi se steže i ja

glasa nemam, nemam da zapjevam jednu od onih pjesama koju si voljela nekad.

Koliko si se puta baš tu radovala izletima na Zdenu, koliko si puta poželjela sa

školskog časa da odeš na terasu hotela pored Sane, da se smiješ sa drugaricama, da

ljubiš one koje voliš, koliko...? Koliko je šrioko vrijeme, širok život ovaj, ali smo se

ipak nekako jednom sreli, i onda ja te srećem i gdje te nema, jer život i nije život,

možda je san.

Razmjenjivala je pred ovom školom audio kasete sa drugaricama, jer je muziku voljela

uvijek. Posebno kada pusti glasnu muziku u svojoj djevojačkoj sobi, dok pjevuši uz

omiljenu joj pjevačicu, nekada je muziku slušala tiho i maštala najljepše što može uz

melodije koje su joj milovale srce i sjećale uglavnom na školske ljubavi. Smiješan mi

je taj mladalački život koji i liči na pjesmu, i baš je dobro što smo veseli na

maturalnim zabavama, što imamo toliko nada, koje nam vremom život kosi, a mi

postajemo drugačiji i sve manje ličimo na ono biće iz momačke ili djevojačke sobe.

Plakala je moja pahuljica snježna idući ovom ulicom pored škole nekad u vremena

davna, razočarana u svoje školske ljubavi, u drugarice, plakala je puno moja pahuljica.

Ona je sve što imam i nemam, ona je vječnost koja mi u srcu živi. Iako joj ispod očiju

spavaju bore, ništa mi ljepše na svijetu od nje nije i uvijek mi je mlada, ja poznajem

neke njene školske drugare, jednog sam zastupao nedavno na sudu, ali o njoj nisam

htio ni smio govoriti. To je za mene jedna bolna tema, a to što ja ovako govorim sebi

sam u nekom polusnu, to je nešto savim drugo, nešto izvan moje moći. Pisma bez

odgovora, poslana u daljine, misli svezane za jedan ženski stas, uspomene sve mi

89

njeno ime nose. Danas u ovoj školskoj zgradi školu uče mašinci, elektrotehničari, sve

saobrćajne i ugostiteljske struke, pa i trgovci, ekonomisti, ali rudarske struke i

smjerova više nema rekoše mi đaci. Ovakve škole u ovakvim mjestima, nešto su

posebno za svaku generaciju, one im obilježe život, upoznaju ih sa prijateljima, sa

ljubavima, sa suparnicima i neprijateljima, sa licima koja će sretati ako ne stalno onda

povremeno u gradu na devet rijeka. Neke generacije omeo je rat u snovima, i moja

gneracija rasula se po svijetu, a ovima mlađim sve se nadam lakše će i ljepše biti.

Ako me ona na onom svijetu čeka negdje u hladu rajskome, o, pa ja bih, istog trena

volio da umrem. Plašim se da to neće tako biti, i da ću cijelu vječnost tamo provesti

bez nje, a ništa teže i gore nije nego nemati nju. Ljubav je misteriozna stvar, nikad ne

znaš kakva će biti, najveća ljubav učinila je da samo jedna žena na svijetu za mene

postoji, postoji i kad me ne voli više. Nekada sam brojao dane i godine od kako je

nema, čekajući zalud da se vrati, barem to ne brojim više, ne vjeruje ona u našu novu

šansu, a skrhani godinama mi više i nismo isti.

Ja sam u raju iako još zvanično nisam umro, jer osjetim najdivnije nešto, kada

izgovorim njeno divno ime, to je kao kad se u trenu otvori ruža, kao da pukne

poljubac, kao da zapjeva proljeće, i kao da šušti tiha ljetna kiša. Imam neki osjećaj da

je ona sretna i voljena. Nekad me to tjera da popijem po neki viski, a nekad sam zbog

toga sretan. I ja sam poseban, odabran, od Boga, od sudbine, jer ja sam neko koga je

voljela ona. Voljela je. Valjda je. Barem sam se osjećao tako, govorila je to, zbog nje

su svi moji dani bili čarobni. Labudovo perje joj zavidi na nježnosti, oblaci svi, cvjetići

tanani procvjetali pored Sane, leptirići što lete oko Blihe. Vjerujem da mi ona nije

rekla sve svoje tajne, ali rekla ih je mnogo, i tajne će jednom tajnama postati biti, ako

se ikad ugasi žar ljubavi što gori u samo jednom srcu. Đacima je počela nastava,

nažalost sad nema rudarskog smjera pa da neki đaci sada uče o rudnicima u mom kraju

kao nekada moja draga.

Mnogi su joj znam pisali pjesme, niko poput mene, a u nju se zaljubio i jedan njen

profesor. Zabranjene ljubavi svuda su česte, pa i jadan profesor ulovio se u njen

90

neodoljiv zanos još dok je bila srednjoškolka. Zvao je jedne prilike na kafu, valjda da

joj se približi, da joj kaže šta osjeća i da je želi, ona je pristala, otišila je i povela cio

razred, profesor se jadan pogubio u toj situaciji. Nazad se nije moglo, šta je tu je, časti

ih sve. Rekla im je kako profesor sve želi da ih časti jer su mu posbno drag razred.

Pričalo se i to kako je bila okrutna sa udvaračima, niko joj kaže nije značio ništa.

Znala je zakazati sastanak na određenom mjestu, i samo bi u to vrijeme pogledala iz

autobusa kojim je putovala prema svojim Husimovcima, momka koji je nestrpljivo

čeka. Na jednoj strani osmijeh, na drugoj nejasna bol i pusto razočarenje. Neki od njih

su bili toliko zaljubljeni i uporni da su uvijek iznova uzalud dolazili na sastanke i

čekali je, možda i svjesni da ona neće doći. Jer čekati nju, ljepše je nego imati nekoga

u zagrljaju. Ja sam bio drugo nešto, ja sam joj značio više od svih. Bilo mi je drago

čuti to. Još uvijek vjerujem u to. Ma vjerujem u sve lijepo, zbog svoje utjehe, zbog

spokoja. Ja sam neko njen, ja sam njen više od svih.

Ne čitam ljubavne romane, jer u jednom sam i ja lik, samo taj još napisan nije, osim

što postoji u sjećanju mom, a u njenom taj roman izgorio je u ratu, nestao u strašnim

poplavama, ili ga je uništilo neko sretno muško biće koje pored nje u sivom

automobilu sjedi. Nadvijaju se oblaci tmurni iznad Sanskoga Mosta, nebo želi da

zaplače zbog nje i mene, ona je izgubila mene, ja nisam izgubio nju jer evo me tu sam

da poput arheologa tražim ljude na mjestima gdje su nekad bili, tražim neki njen malen

a dragocjen trag. Možda joj je ime urezano negdje, urezano sa još jednim.

Plašim se dušo, plašim se svega, i kiše koja dolazi, i svega onoga što će me podsjetiti

na tebe u tvom gradu. Duša i srce su lomljivi, svaka pukotina na njima dugo boli i

teško zarasta. Ja sam usamljen, moja duša najveća je pustinja svijeta, u nju kiše sreće

nikako ne dopiru, ali u kojoj negdje postoji jedna mala oaza u kojoj si ti, a ja sam tu

oazu izgubio na mapi svoje duše. Jesi li nesretna možda sad, da li tebe kažnjavaju

anđeli zbog moje tuge, zbog svega lošeg što si uradila meni? Ja o tebi više ništa ne

znam, a opet znam puno, to puno je da te puno volim. I volim te kada podnosim i

povlačim tužbe, kad dajem prigovore, kad me grde prosti klijenti, kada sam na

91

ljeotvanju, i kada sam ispred škole u koju si nekad išla, koja je mojoj duši zaljubljenoj

jedno važno svetište. Sanjao sam te skoro, pa odlučih doći pred školu u kojoj si nekad

bila, u kojoj si učila, sanjarila, voljela i plakala. Mene vode snovi, a svi oni u tvom su

obliku. Ja mnogo toga nemam, a samo za jednim žalim.

92

Trešnje Mostarke

Dok nabuja proljeće svojim zelenilom, dok se po nebu šeću najnježniji oblaci

poput kakvih dama što bezbrižne i same šetaju Fajićevom ulicom u jednom gradu

južno od mog kraja, jedan dobar dio tog juga i tog grada poznatog po mostu, uvuče se

u ovdašnje avlije.

Prva djetinja radost obojena trešnjinim crvenilom, poklon je ranih trešanja, koje se

ovdje nazivaju „Mostarke“. Pored zatravljenih ograda, gore daleko u nečijim njivama,

nasred avlije, pored puta, a često i u snovima, postoje stabla ovih slađanih ljepotica.

Ima nešto u tim Mostarkama, neka medna slast, nešto milo i meko što zagolica nepce,

nešto zbog čega ih neoprane jedeš grabeći ih s grana i žaleći što nemaš još barem

jednu ruku. Čudno mi je bilo što se trešnje u našem kraju zovu Mostarke, a još čudnije:

ko ih je donosio iz Mostara i sadio tu, kalemio možda? Djetinje dileme uvijek su

zanimljive. Zaboravljao bih na sve dileme ovog svijeta čim bih se zasladio trešnjama,

zaboravljao sam i mnogo više od toga opijen okusom trešanja. Iako je davno

posječena, jedna „Mostarka“ mi još uvijek živi u sjećanju. Bila je tik uz stričevu kuću,

visoka i golema. U proljeće je rađala svoje slatke izdanke, koji su mamili crvenilom ne

samo nas djecu, već i mnogobrojne ptice. Često se dešavalo da domaćin i ne okusi

trešnje jer ptice budu brže pa je bilo svakakvih rješenja u pogledu strašila za ptice.

Neki su ih tjerali bacajući kamenje prema njima, neko ih je plašio dugom motkom,

neko svezanim vrećama na granama, a moj stric zvonom. Radovala me ta zvonjava

koja je počinjala s prvim trešnjama. On bi na vrh trešnje zaglavio neko staro zvono, za

njega svezao dugu sajlu koju bi spustio skoro do zemlje i čim bi došle ptice, on bi uzeo

za sajlu pa zvonio dok ih ne otjera. Uživajući u proljetnjem suncu, mezio je i pio, a

čim bi primijetio ptice, pojurio bi do sajle koja je pokretala zvono. Često smo i mi

djeca znali potrčati do sajle kako bismo zvonili. Bila je posebna draž zvoniti u neku

korisnu svrhu, spašavajući trešnje. Trešnja pored stričeve kuće nije jedina ,,Mostarka''

u mom životu. Nešto kasnije i u mom voćnjaku zasađena je jedna i tako je postala

najranija voćka koju bismo okusili. Ima onih koji ne vole saditi trešnje jer, kažu, mana

im je što brzo prođu, što ih ptice pojedu sve. Trešnje se oduvijek kradu i svaka

,,Mostarka'' primamljiv je plijen, koji će svako pokušati da ukrade. Iste takve rane

93

trešnje u isto vrijeme zriju i kod nas i po avlijama ispod Huma: na Balinovcu, Zahumu,

u Luci i Šehovini... gdje se možda njima sladi neko crnokoso il' plavokoso dražesno

biće, koje će možda nekad u životu tebi biti slađe od svake trešnje. Kao da se svakog

proljeća vratim u djetinjstvo kad vidim te rane tamnocrvene plodove od kojih slast

osjetim i samo što ih ugledam. Trešnje Mostarke mirišu izdaleka, mirišu i sebi vuku, a

tek me u vrtloge slasti bace kada mi dodirnu usne i milina neka eksplodira u mojim

ustima, stvarajući glad za njima. Toliko sam proljeća proveo u krošnjama trešanja,

poznavajući raspored njihovih grana kao stepenike do beskonačne slasti, jer uvijek su

najslađe bile trešnje na vrhu krošnje. Upijajući svaki dodir sunčevog sjaja koji ih

dodirne, mazeći se s kapljicama kiše, trešnje su poput trofeja čekale nečije usne ili

ptičije kljunove. I probah toliko ranih i poznih trešanja, ali od ,,Mostarki'' slađih nikada

okusio nisam. One ostaju nekako kao prva ljubav, kao sjećanje na nešto što u srcu

spava, kao vječna želja, nedosanjan san... Možda su tamnocrvene trešnje suze

radosnice, kojima se isplače njihovo stablo zbog susreta s toplinom sunčevog sjaja.

Ako je tako, behar im je blagi osmijeh, zavodljiv poput djevojačkog. Kad dođe ljeto,

ispod stabla svake trešnje Mostarke, napravi se udoban hlad pa ako sjedneš ili legneš

umoran ispod stabla, trešnja ti onda postane zeleni krov. U tom krovu još s proljeća

dječaci bi ispričali neke tajne, nasladili se trešnjama, neki su i zapjevali u tom obilju

slatke blagodati. Trešnja na kojoj je bilo zvono, ličila je sasvim sigurno na zvonik, koji

je oglašavo da je nastupila invazija ptica, koje su odlučile da pokradu to slatko crveno

blago. Iako je predaleko u prošlosti, ponekad mi kroz sjećanje odzvanja to zvono sa

stričeve trešnje Mostarke, dok među lišćem kao dragulji svjetljucaju ti dragocjeni

crveni plodovi.

94

Zem-zem voda

Posljeratni period bio je izvor svega i svačega: tuge, bola, veselja, slobode, ali i

zanimljivih poslovnih ideja. Svuda okolo nicale su male trgovine, mehaničarske

radionice, nešto legalno, ali većinom to nije bilo tako. Bila je to i prilika za sve

moguće manipulacije kada su nadležni organi bili zabavljeni drugim poslovima i

zakonski propisi nisu predviđali sankcije za neke situacije. Povrijeđenih osjećanja,

narušenog zdravlja, u lošem emocionalnom stanju naši ljudi bili su prilika za

prevarante i čudotvorce koji su im prodavali maglu. Znam za brojne slučajeve

vidovnjakinja, proricatelja, bijelih magova, koji su otklanjali bolesti, brige, sprečavali

nevjere, rastavljali i sastavljali i govorili ljudima šta i kako da rade. Isti su se

pojavljivali na televiziji, na radiju, te savjetovali ljude da rade nešto neobično, a samo

su gomilali bogatstvo na račun mentaliteta i vjerovanja naših ljudi. Kažu, u tom

neobičnom i jeste stvar magije, stvar izlječenja. Kad našeg čovjeka stigne nevolja, on

puno ne razmišlja; ako mu neko kaže da ide glavom kroz zid, on će ići, ali svakako

spas traži u nekim alternativnim metodama otklanjanja zdravstvenih i ostalih

problema.

U neko doba, žene su uglavnom tihim šapatom po sprečkim selima pronijele

glas o nekoj svetoj ženi, sve trudeći se da to učine uvjerljivim, jer šapatom su to

skrivale od samoga Boga, od svega, a opet su htjele da se to čuje i zna.

- Usnila je, moja draga, žena u Lukavici, 'ticu. A 'tica je doletila tu đe će ona iskopat'

bunar, to ti je zem-zem voda. I ona je tu vodu pila i njom' se izliječila.

- Ma biži bona?!

- Jest, Allaha mi. Pričala men' Mejra. Sad ta žena liječi i pomaže. Poneseš flašu i ona ti

nalije vode i kaže ti da se njom il' umivaš, il' pereš ruke, noge, sve što ti ona rekne, a ti

tako radiš i sve ti prođe što te muči.

- E, valja mi otić', jer imam nešto problema sa ženskijem stvarima, da ti ne pričam sad.

Od usta do usta po kahvama, sijelima, na putovima seoskim, uz plotove i u

ambulanti, u džamiji čak, pričalo se tih godina o tom čudu, a svako ko je čuo priču i

95

imao neku svoju muku, vidio je u zem-zem vodi obiman spas pa su sjedali u kola ili

pješice odlazili na razgovor s ovom svetom ženom, poslije kojeg je ona preporučila

dozu i način korištenja zem-zem vode. Naravno, sve je naplaćivala, što je bio i njen

osnovni motiv. Zem-zem je sveti bunar na svetištu u Meki i samim tim ne može se

pojaviti takav sveti bunar u našem kraju, ali naš narod je bio gladan čuda.

Veća kuća ispod seoskog puta bila je okupljalište ljudskih sudbina koje su

očima punim nade dolazile po pomoć, po svetu vodu, iako je vrijeme čuda odavno

prošlo. Automobili i konjske zaprege bili su prakirani s obje strane puta, avlija je bila

puna naroda, pa je izdaleka to ličilo na svadbu ili neko naročito veselje. Donosili su i

nepokretne, teško bolesne, dolazile su nerotkinje pa čak i oni s nekim problemima koji

nisu zdravstvene prirode. Jedni od drugih čuli su po ko zna koji puta kako je žena

odsanjala san, kome je i kako pomogla.

- Eno u mene sestra više nejma problema s bubrezima, ko da joj ništa nije bilo. I vidim

ja tu ima nešto i evo došo sam.

- Dolazila je i moja zaova, čo'j'k joj pogino u ratu, došlo joj da poludi, i dolazila ovd'e,

umivala se vodom s bunarića od ove žene i eno je procvala.

- A odakle si ti, mlada?

- Iz Podgajeva.

- A ti, djede, odakle si?

- Staro selo Turijanci, to je u Dubravama, ako si čula, došo sam s Halilom, on ima

konjska kola, i dovuko svoju ženu evod, i ja krenu' š njim. Reko': ,,Halile, de i mene

povuci u Lukavicu kod ete žene''.

Tako su ubijali vrijeme, upoznavali se, pričali, raspitivali, sjećali se rata i svi

zajedno vjerovali u nešto bolje, pa makar to bila i mutna voda za koju se vjerovalo da

je sveta. Mnogi su, kaže, izliječeni i preporođeni poslije tretmana, a neki su poslije

prvog posjeta većoj kući ispod puta, digli ruke od svega sluteći prevaru. A po selima

su se pojavile i antireklamne priče i sve je trajalo do nekada. Da li postoji sveti bunar,

zem-zem voda u ravnici rijeke Spreče i tako velika čuda? Ne bih znao. Ali ovdje se u

svašta vjeruje.

96

Nesporazum

Na uzvišenju iznad moje kuće žive moji rođaci Mujići, dobri i pošteni, a poznati

i kao velike šaljivdžije. Od njih je Smajl zasigurno omiljeni među ljudima. Dugo je

imao konje i zapregu. Zbog toga je omiljen bio među decom s kojom sam odrastao, jer

deca vole konje, a on je dopuštao da se penju na kola, pa i da hrane konja, i nikada mu

nisu bili dosadni pitajući o konjima. Vodio je neke od tih dečaka i na stočnu pijacu,

gde su zajedno s njim zagledali konje kao kakvi znalci, pitajući svojim detinjim

glasićima za cenu, starost i poreklo konja.

Pošto je u ta ratna vremena bilo svega, znalo se desiti da nekad kupi konja sumnjivog

porekla, prevare ga Cigani. Jedne prilike tako krenuo je niz krivudavi put sa svoga

imanja konjskom zapregom i po običaju je zviždao melodiju neke pesme. Pojaviše se

dva policajca te ga zaustaviše:

- Kako si, ljudino?

- Dobro sam, kako ste vi, dobri ljudi?

- A, evo dobro smo, tražimo kuću nekog Smajla Mujića.

- Eno kuće gore, ona srednja.

- Ona od siporeksa ?

- Jest, baš ta.

- Fala ti, ljudino, nek ti je sretan put i rad.

- I vama isto.

Te je opet počeo neku pesmu da zviždi i pevuši odlazeći za poslom kao da ništa nije

bilo. Posle dva sata vratio se kolima natovarenim senom, a ispred kuće sede oni isti

policajaci i čekaju.

- E, što ti nas prevari? Ti reče eno kuće gore.

- A, jesam li vam šta slago? Rekli ste da tražite kuću, šta ja znam, možda hoćete da

vidite raspored soba, niste rekli da vam ja nešto trebam. Evo kuće Smajla Mujića, to

je, gledajte je do mile volje.

Policajci se nasmejaše i priznaše da je upravu. Priznaše, nesporazum je, nisu lepo

pitali.

- Sad nam reci: od koga si kupio ono konjče što ti je u štali?

97

Novi Golf

Prošao je crn i krvav rat, a ja nakon rata dobio dobro plaćen posao, radio i

zaradio pa odlučim da tu 2000. godinu pamtim po nečemu lijepom. Odluka padne:

kupit ću auto i to novi, ne bilo kakav već Golf. Za nas Bosance sama riječ ,,Golf''

mnogo znači, još ako je nov, pa nema ti boljeg auta, za Gofom će se okrenuti svako, i

dijete, i radnik, i direktor, i lijepa žena i svako, pogotovo u našem ratom opustošenom

Doboju. Novi Golf je najčešće ovdje samo želja. Odem ja uplatim, odaberem boju,

vidim u modi je siva, klima, pet vrata, ma Golf kao lutka, samo što ne priča. Čekao

sam mjesec dana i stiže on, slavilo se, pravio ja veliko veselje, došla rodbina, došle

kolege iz suda, komšije stigle, neki barem jesu. Okrenulo se i janjaca i prasića. Neka

je, kad slavim, ima da se pamti, ne kupuje se nov Golf svaki dan. Vozili smo se malo

do Banje Luke, malo do Cazina jedan vikend, pa u Bijeljinu, a Golf ide, ma pliva

cestom poput lađe, udoban, sav miriše, i ja sretan likujem pred ženom kao kakav vitez.

Njoj bilo svejedno, auto njoj ništa ne znači, samo bi da jede, zato je i onolika. Volio

sam posebno da ga vozim noću kada plavom bojom isijava instrument-tabla. Volan je

savršeno odgovarao mojim rukama, auto je bio lagan za upravljanje, lijepo je radio taj

dizelaš nove generacije i sve mi je odgovaralo. Bio sam sretan poput djeteta, kao da

sam se prvi puta zaljubio pa čak i ljepše od toga. Tih dana nekako razboli se moj otac,

te ga doktori iz Banje Luke upute na VMA u Beograd. Šta se može, otac mi je,

moralna i svaka obaveza je da se o njemu brinem, ali čujem ja tih godina se kradu po

Beogradu auti puno, posebno Golfovi „trice“ i „četvorke“. Gdje ću sad novim Golfom

ja tamo da im ga ostavim tek tako, da ga ukradu, nego ja zamolim brata neka on pođe

sa mnom pa neka gore vodi i smjesti oca u bolnicu, a ja ću ostati u kolima na parkingu

da ih čuvam. Tako je i bilo. Putovali smo mi fino do Beograda, hvalio brat Golfa,

oduševio se, tata se zabrinuo, ništa ne govori, tek ponekad kaže: „Velike su pare

38.000 maraka, moj sine“. ,,Ma neka su, ne žalim, tata, ovo je sigurnije: ABS, zračni

jastuci... pa novo je neće mi prokuhati nasred puta kao onaj moj stari Kadett. Ćuti, tata,

i uživaj.“ Stignemo mi te ja nađem lijep parking, izađem pa se divim ljepoti mog

novog Golfa, između Stojadina i Yuga djelovao je poput svemirskog broda, posebno

zbog lijepo dizajniranih farova. gledam i mislim se gdje li ćemo sve mi još stići.

98

Okreću se za njim i po Beogradu, a ne samo u našem Doboju. E, moj ljepotane, baš si

me sretnim učinio! Tu sam šetao okolo malo, znam blizu sam, nema da neko dođe sad

da krade, pa nije niko lud, oni to samo kradu kad nema nikoga. Pametno baš što sam

poveo brata da mi pomogne. Malo zahladni te ja uđem u auto, diram volan, opija me

taj miris novog auta, slušam finu muziku, kad ide neki mladić, dođe do moga auta,

stade. Gledam šta hoće ova budala, neće obijati kola ako sam ja tu. Onda u sekundi,

ako ne i prije, izvadi pištolj i stavi ga na prozor te kaže meni: „Izlazi stari“. Gledam

šta ću sad, noge mi se odsjekle, pa je li da biram izmađu života ili Golfa, opet mi na

isto dođe, ubit će me i ode s kolima. Ja, šta ću, izađem polako, a on me odgurnu te

sjede u auto, upali, ode brzo i nepovratno. Posljednji put sam čuo zvuk motora mog

Golfa, posljednji put u strahu vidio odsjaj njegove metaliksive boje, a sve kao u nekom

snu, u nevjerici koju teško dočarati mogu. Prijavim policiji, držali me pet sati, i sve to

zalud. Do danas ni traga, ni zvuka od mog sivog Golfa. Sanjao sam ga poslije, imao

sam ja tu traumu; opet kupio Golfa, ali „dvicu“. Njih valjda ne kradu. A opet kad

vidim negdje na parkingu sivog Golfa „četvorku“, ja zagledam da nije slučajno moj,

ko znam gdje je i ko ga je vozio za ovih petnaest godina otkako ga nema. Sjetim ga se

kao najboljeg druga, kao člana porodice. Poslije me grdio otac: „Džabe dade onolike

pare...“ , a tek koliko sam problema imao sa ženom, to bolje da ne pričam.

99

Reka sudbe

Sve poželim da uđem u ovu reku i u njoj dušu ostavim. Život za tren izgubi

smisao, promeni se, oladi sve čoveku jadnom. Dođem, stan mi u neredu, sve

prevrnuto. Kažem sebi: ,,Pokrali nas''. Pogledam, nisu odneli, recimo, televizor,

tehniku neku, ni nešto novca što je bilo onako u čaši, nekih dve hiljade dinara, a

možda, ništa to. Sednem da sačekam Sanju, doći će, bilo već pola pet popodne, a ona

uvek ranije dođe, zadržala se Sanja, čekaću. Pozovem je, ne javlja se. Ma znao sam ja

odma' šta je, ali sve se tešim, nije to. Sve mislim, bre, pokrali nas. Pokrali, pa šta,

odneli, mi ćemo opet lepo zaraditi i kupiti sve što nam fali.

Nismo pokradeni.

Sanja barem nije, ja jesam. Meni je neko ukrao Sanju, to crnokoso dražesno

stvorenje s kojim sam živeo dve godine i voleo više od svega na svetu. Njoj, kojoj sam

verovao, kojoj sam ceo život ispričao svoj. Sanja, otišla zauvek s nekim iz Bosne,

Nihadom ili već kako, s kim se dopisivala, družila i sve manje bila moja u zadnje

vreme. Ja računam ništa to nije, druženje, kako će Nihad do nje, a i ona do njega, pa

Sanja samo mene voli. A tek kako volim ja nju, svaki dan cvet. Davno sam rek'o

nekome: ,,Kad ja nađem onu pravu, ima svaki dan da joj poklonim cvet''. Doneo sam

ga i tog dana, sedmi sedmi, zanimljiv datum. Nismo bili venčani, nije ona htela; ja sam

želeo i ona je u neko vreme, a onda kao da se oladi, kao da ju je prošla volja. Ja sam

Sanji crtao srca, pisao cedulje romantične, te stavim joj u cipelu, piše „volim te“, ona

obuje cipelu a nešto žulja, pa se slatko unervozi i onda da vidi šta je, kad ceduljče, a

ona navikla već na to, pročita i blago se nasmeši.

Bilo mi teško kad je otišla, celo nebo se smračilo, čekao sam je cele te noći,

tražio je danima, ni pismo ostavila nije, ni oprosti, ni zbogom, ni ... Nemoj pomisliti,

druže, da ja nju ne čekam još uvek, čekam samo nju, veruj mi.

Da li me je volela Sanja? Nekad pre? Na početku naše veze? Onda kada sam je

pokislu sreo pored stadiona gde je trčala pa je uhvatila letnja kiša, a ja se ne sećam gde

100

sam išao tog dvadeset drugog augusta, išao sam po svoju sudbu, izgleda, Sudbu koja

mi se ukazala u najlepšem ženskom obliku, umivena letnjom kišom. U meni je

probudila pesnika, srećnika, a kada je otišla, onda je od mene napravila tmurnog

pijanca, čoveka bez želja i nade. Mrzela je pijance, a od mene pijanca napravila, ali to

joj više nije važno.

Ja znam da Sanja s drugim spava, da je prljaju njegovi poljupci negde na severu

gde živi, u Švedskoj kako sam čuo. Šta prokleto ima u tom Nihadu iz Bosne, a kojeg je

rat ili neka druga prilika učinila srećnim i bogatim stanovnikom te skandinavske

hladne zemlje? Da li joj i on poklanja ruže svaki dan, da li ume da slatko „laku noć“

poželi? Ne verujem. A i ja sam ovde srećan, imam divan posao, radim u katastru,

imam mali stan, uvek mogu voziti dvadeset godina star Mercedes, uvek mogu ići na

more sedam dana u godini, i šta čoveku više treba? Sanja je radila u bolnici, imali smo

jedan lep status i život, mislio sam da će trajati večno. Kako Sanja reče jednom:

„Želim da te grlim, kratko, samo dok sam živa“.

Onda, na poslu vide ljudi meni nije dobro, pročulo se to da me ostavila, teše me,

nude rakiju. Ja na poslu ne pijem, nego ja to ovako, posle posla, jer mi se ionako ne ide

u stan gde sve podseća na nju, već ja u kafanu, i to onu u kojoj nikad nismo bili skupa,

da me ni tu ne dodiruju sećanja. Kad lepo popijem, ja se spustim do reke i to do mesta

gde nikad nismo bili. Tu jednom sedim pijan, tužan i zamišljen, kad dođe jedan debeli

brko te se i upoznamo. Malo smo razgovarali te on sede u čamac i otplovi. Sutradan

opet taj isti čovek, Sima, alas, već me pozdravio nekako prijateljski, te opet sede u

čamac i ode. Svaki dan se zadržavo duže te se sretnemo i za vikend ovde baš gde sam

došao rano. Ispričam ja njemu svoju muku, razmišljam, on će je sa sobom poneti pa

pustiti niz reku. Veruj mi, lakše mi bilo, odma'. Te računajući da smo prijatelji i on

meni ispriča da je sam, ne baš posve. Ima decu negdje u Americi gde ih je odvela

majka, sličan slučaj baš. Imam decu, kaže, ko da ih i nemam. Njegova se zvala Rada i

odvela decu čak, ostavila ga u nekim godinama kad je već ostario, ako se za čoveka s

pedeset godina može reći da je star. Dobro, meni je trides't i pet, ima nade, ali Sima je

ostavljen s pedeset godina. Tugovao, kaže, pa video da od toga nema ništa. Nabavi

čamac i mreže pa na reku. Što ulovi proda, nešto ostavi i time se hrani, za pare od

101

prodaje ribe kupi dobrog vina i niže dane. A moja Sanja otišla s čovekom od preko

pedeset godina, tako mi rekoše da taj njen ima. Žalosno. Zar da rosom umiven cvet

menjaš za uvelu travu?

Priča mi Sima da rekla leči, da odnosi s talasima tugu, da reka i priča, samo je

treba razumeti, a on kroz sve godine naučio i da mu ona kaže i kada će padati kiša, i

kada sneg, i kada će koja riba da uleti u mrežu. ,,Nemam žene, ali reka mi je žena“,

veli Sima. Vozao me na čamcu, pomagao sam mu da krpi mreže, da odveze ulov do

nekog što mu to otkupljuje. Nekad i popijem, a Sima ume da napravi riblju čorbu to je

divota. U njegovim očima vidim jedinog prijatelja, teši me on, jer velika je ljubav

bila to sa Sanjom. Treba mi tri cela života da prebolim, a opet ne verujem.

Promenio sam se, drugi sam čovek, ženu sam izgubio, sreću, sigurnost i ljubav,

ali sam zato dobio prijatelja, brkatog i dobrodušnog Simu alasa, koji sa svojih skoro

sedamdeset godina ima neku neverovatnu radost za životom. Njega raduje kad „radi“

som, raduje ga i kad „ne radi“, kaže, srećan je jer ni drugi uloviti neće. Kad je kiša, on

srećan; kad je oluja, on se greje u svojoj baraki koja prokišnjava i jednostavno opet

voli život. Ja još učim od njega, mada ne znam da li ću moći nekada tako. Ume on da

popravlja čamac, oko elektrike i sto čuda nekih ume, jedino ne ume drugu ženu da

zavoli, seti se i on te svoje sa suzom u oku.

Meni je na umu Sanja i kad jedem riblju čorbu koju je spremio Sima, i sve što

ima i što nema veze s njom na nju me seća. Da li sam ja jedini zaljubljen i lud, ne

umem ti reći. Zaljubljen je i Sima alas u svoju ženu koja ga je davno ostavila, u reku, u

život... I više ti neću reći ništa, jer evo dolazi moj prijatelj Sima, danas baca mreže

negde nizvodno, odavde skoro dva kilometra, a to ne želim propustiti. Jedino bih ostao

kada bi došla Sanja, ali pošto ona neće doći, ja idem, eno, maše mi Sima.

102

Silom prosjak

Naš Pero nemirnog je duha pa voli da skita. Kad ima novca, onda ga ima, pa ga

i troši i nikad ne misli na sutra. Život je jedan te da ga treba živjeti kao da je svaki dan

posljednji. Znao je zato da se dobro napije, da se veseli po gradskim i seoskim

kafanama, pamtili su ga konobari kao veseljaka koji ostavlja dobar bakšiš i često se

našali s nekim ko se ne bi mogao naljutiti na njega. Pero zasvira pa zaradi, a kad ima

zarađenog, onda se upušta u neka svoja putovanja. Taman je zaradio na nekom veselju

nešto novca pa te jeseni odluči da ode do Sarajeva, da prošeta kao i sav normalan

svijet, da pojede ćevape na Baščaršiji, da kupi neki suvenir i da se proveseli barem u

dvije kafane. Novca je bilo poprilično te jednog jesenjeg jutra Pero, s jednom malom

putnom torbicom u ruci, sjede u autobus za Sarajevo. Čim je stigao, sjede u taksi pa

kaže taksiti da ga odveze na Baščaršiju, da uživa u meraku koje nude aščinice,

buregdžinice i čevabdžinice, a sve uz zveket čekića koji kao da kuckaju u istome

ritmu. Stiže Pero i taksiti dade popriličan bakšiš i tako gdje god je došao, svakome

davao para i više nego što teba, planirao je ostati dva dana u Sarajevu, a ostao je

cijelih deset. Evo i kako. Trošio je nemilice novac i trošio bi ga još da mu neko od

sarajevskih džeparoša nije izvukao novčanik. I onda tek nastade nevolja - niti koga zna

u tom gradu, niti nikoga poznatog iz Živinica ili Tuzla da sretne i onda odluči da prosi.

- Samo da ja skupim za kartu do mojih Živinica, lako ću ja.

Ali teško mu išlo, škrt narod po Sarajevu da je to čudo. Isprosi nešto svojom pričom o

tome kako je izgubljen, kako mu je nestalo novca te kako hoće da se vrati, ali priča je

bila suviše neuvjerljiva, a nije ni djelovao kao prosjak. Bio je moderno i lijepo

odjeven, trideset i nešto godina star, nasmijan i veseo, tako da to što Pero isprosi,

slabo bude i za hranu i da popije po neko pivo. Spavao je u nekoj napuštenoj kući, a

zadnjih noći u jednoj kafani. Presretao je prolaznike rečenicom:

- Dragi prijatelju, nisam ništa jeo dva dana.

I sve tako. Neko bi davao neki sitniš, po nevolji nikakvog otmjenog i bogatog svijeta

na ulici, kad odjednom ukaza se boginja. Dolazila je jedna gospođa, odjevena u skupu

bundu, sa šeširom, sa zlatnim prstenjem koje je svjetlucalo, sa lančićem koji se

primijetio, sva mirisna i svakome bi prosjaku izgledala poput zlatne paunice.

103

- Od ove ću dobiti barem dvadeset maraka - misli se Pero.

- Uh, koliko je samo zlata na njoj, kada za to može dati silne novce, može i meni

gladnom dati barem deset maraka, ako ne i dvadeset, ma puna je ko brod.

Zaustavi je i reče :

- Dobar dan, gospođo.

- Dobar dan, gospodine.

- Ja sam Pero iz Živinica.

- Drago mi je, ja sam gospođa Hadžipašić iz Sarajeva. Šta ste trebali?

- Mogu li ja vama, gospođo, nešto reći?

Ova nadajući se možda nekom komplimentu, reče oduševljeno:

- Svakako, samo izvolite, gospodine Pero.

A onda Pero napravi neki žalostiv izraz lica i reče tiho:

- Gospođo, ja tri dana nisam ništa jeo.

- Molim?

- Ja tri dana, gospođo, nisam jeo ništa, ako mi vjerujete.

Ona stavi ruke na lice, te uplašeno i zabrinuto reče:

- Jao, pa kako niste ?

- Eto, nisam gospođo, Boga mi, ne lažem vas, tri dana ništa nisam okusio, ni mrvice.

Onda gospođa Hadžipašić tiho i zabrinuto reče spustivši mu ruku na rame kao da

govori najboljem prijatelju:

- Gospodine Pero, morate jesti, morate. Natjerate se nekako. Kako samo možete tako?

Pa umrijet ćete ako ne budete jeli, zaista. Jao, gospodine Pero, morate jesti zapamtite

to! Nemojte da vam se to više ponavlja da tako dugo ne jedete. Pa šta je s vama,

zaista?

I onda krenu lagano dalje Ferhadijom zlatom nakićena gospođa Hadžipašić, a Pero,

jadan, ostade bez riječi, u nejasnoj magli, u svojoj nevolji. Poslije mu dođe da se smije.

- Čudni su ovi po Sarajevu baš, ona mislila ja se njoj žalim na svoje tegobe, da nemam

apetita. A šta ona zna ima li neko da jede ili nema, sva je u zlatu, u zlatu nek i ostane,

a ja ću pješice pobjeći za moje Živinice.

104

Nedoumica

Ispred lokalne trgovine skupe se često mještani i najčešće raspredaju o politici,

koja ih se možda toliko i ne tiče, ali hoće da kažu nekome šta oni misle o novim

smjenama u vladi, kakav im se ko čini, ko je lopov, a ko će pomoći narodu. Uz sve to,

popiju uglavnom po neko pivo, a nekad se nađe i nešto ljuće i jače. Kada se ispričaju

te bolne priče, onda nared dolaze šale - neko je nešto čuo o nekome iz sela pa to

ispriča, što ostali nagrade gromoglasnim smijehom.

- Haha, šta veliš, nabola ga krava?

- A jest, i pantole mu razd'r'la i taki kući išo.

- Haha, jesi li ti to, Mujo, vidio, svega ti.

- Ma, ljudi, moja je njiva 'vako iznad njegove i sjedim ja u vrh, đe ima i izvor, i ne vidi

on mene, zaklonilo lišće, al' kad ga nabode, moj brate...

I tako svake noći, nikad im ne dojadi, tek desi se da se i potuku zbog neke svađe koja

se baš tu rodi, da opsuju jedan drugome, ne daj Bože majku, što je u Bosni najteža

uvreda, preko koje se ne prelazi bez pesnice, bez noža, bez malja, bez kolca, parmaka,

flaše, sjekire i slično...

Zbog toga Safer izbjegava da sjedi ispred trgovine, da ne bi naišao na kakav

problem, a i šta mu to treba, ima kuću i svoje poslove, a opet mu smeta što ljudi misle

da on od njih bježi. Zovu ga često njegove komšije ili, bolje reći, drugovi iz djetinstva,

pa i oni mlađi, da sjedne malo s njima ispred trgovine. Odluči jednom i ode. Započeo

je neku priču o potoku koji prolazi kroz selo, kako bi ga trebalo urediti i očistiti, pa on

se sjeća, a i ostali potvrdiše, da su se u njemu kupali kao djeca.

- 'Što se i sad djeca ne bi kupala u njemu, eto, 'što?

- Nabacali su smeća i zagradili i potok i sve do potoka oni gore.

-Nemoj ti ,,oni gore'', svi smo mi krivi i svi smo bacali, mislimo odnijet će voda, e,

neće, moj brate.

Tom razgovoru počeli su pristizati i neki mlađi mještani; nešto su se malo uplitali u

razgovor, ali su uglavnom nizali pivske flaše, često bivajući saglasni s nekim, govoreći

neobavezno:

- Jest, tako je.

105

Odjednom, neko je spomenuo Kemu Ćiburu, bivšeg golmana i vrijednog

domaćina, koji je, izgleda, imao neku njivu uz potok te se tako, iako već dvije godine

mrtav, spomenuo na ovom mjestu.

I tako, sjeti se neko i njegove dženaze i kako sad njivu niko ne održava kad odjednom

jedan od onih mlađih reče:

- Ma Ćibura je mlad umro, a 1952. godište bio.

- Nije, nije, već 1951. - reče drugi.

- Ti znaš, '52., kažem ti, s mojim babom u školu išo.

-Tvoj je babo propado, '51., kažem ti.

- Propado je, al' u sedmom razredu, a sa Ćiburom je išo do četvrtog.

I tako počeše da se natežu oko toga kada je dotični rođen i zamalo među njima ne dođe

do tuče. Safer poče da ih smiruje.

- Eto, zbog 'vak'ih ja ne dolazim pred prodavnicu.

- Ama, Safere, reci ti, reci je li Ćibura '52. ili '51. godište bio, ti ga znaš.

- Znam, al' koje je godište, to nikad nisam znao, ja sam '55., to znam, a koje je ko u

selu, šta me briga.

Malo se smiriše i onda počeše opet. Kad će ti jedan predložiti:

- Haj'mo njegovoj kući da pitamo njegove koje je bio godište.

- E, haj'mo baš.

- Stanite, sjedajte tu. - zagalami Safer. - Zar u ova doba da budite narod i pitate

gluposti? Eto, šta se vas tiče koje je godište bio?

- Dobro, nećemo ići kući, ali hajde da odemo na mezarje i da vidimo na spomeniku šta

piše, evo, ja imam upaljač pa ću svijetliti i ima da vidite da je bio '52. godište.

- E, idemo, jarane.

- Nećete vi nikud tako p'jani, a pogotovo ne na mezarje. Ja odo' kući. Mrtve ne dirajte.

I to je bilo zadnji put da je Safer bio pred prodavnicom, a naredne večeri kad su malo

popili, opet se nastavila polemika o tome koje je Ćibura bio godište.

Da li su riješili dilemu, evo, ne znam ni ja sam.

106

Drinska lađa

Narod cijelim tokom Drine uzbudila je jedna lijepa vijest: Zemaljska vlada će

uvesti parobrod, koji će, za početak, imati liniju samo do Zvornika, a kasnije će ići i do

Višegrada. Radovali su se tome svi naši na obalama Drine u Bosni i Hercegovini, ali i

oni u Srbiji, jer i oni će imati koristi od te lađe kojom će moći otputovati negdje

nizvodno ili uzvodno ovisno o potrebi i razlogu putovanja.

- Moj Mitre, nešto nam se sprema. Eno, ljudi čiste Drinu, sve đe je kakvo drvo, oni to

izvade, izrežu, sijeku, vade stijene, vidio sam, eno ih, rade, da neće da je prošire?

- Lađa dolazi, lađa od 27 metara, moj komšija, pa pošalješ lijepo svoju Smilju u

Zvornik da proda lonce koje praviš.

- Ma šta kažeš, tolika lađa ?

Lađa je trebala prvo da ima svoju probnu plovidbu od Rače do Zvornika, pa ako

se to pokaže uspješnim i mogućim, onda i dalje. Iz Rače je isplovila sa svojih 78

konjskih snaga i tri propelera, na to se svijet po selima uz Drinu samo čudio. Ispod

Međaša su izašli da proprate njen prolazak i prekinuli su sve poslove, a ona je prošla

tog 29. 11. 1886. godine ujutru uzvodno prema Zvorniku. Mahali su i kod Popova i

čak sa one srbijanske strane, mahali su i radovali se što će ova lađa kada već krene da

plovi svaki dan, donijeti dobrotu za njih sve i za njihov kraj. U Amajlijama je neki

Krstivoje, koji je bio pretplaćen na „Bosansku vilu“, govorio suseljanima da je vođa

ekspedicije neki Maksimilijan Kučera i da motor broda Vag Duna ima cijelih 78

konjskih snaga.

- O, Radoje, zamisli ti, pobogu brate, upregnut 78 konja i zaorat ovu našu Semberiju! -

- Kako to 78 konja, đe stanu, brate mili?

-To ti je tehnika, Švabo je to, ko zna kako ih je upakovo tu.

A Drina je specifična rijeka, krivudava i često mijenja svoj tok; nakon svake poplave

koju napravi, ona skrene ili lijevo ili desno pa se onda opet vrati i sve tako. Austro-

Ugarska oko toga ima neki sporazum sa Srbijom, ali nečije imanje često mijenja

državu, pa je teško ovdašnjim ljudima obrađivati ta imanja koja im ostanu tamo

prijeko.

107

- Bolje da mi je moj pokojni djed ostavio imanje u Brijesnici ili još dalje nego što ga

Drina prebacuje đe joj je volja - često je govorio Čedo iz Amajlija.

A lađa je plovila lagano, zaustavljale su je vidljive i nevidljive prepreke, lomio se

propeler i morala je stati kod Talirevića ade, a smetao joj i Berinski kamen, ali je

plovila uprkos preprekama, iako je vodostaj te 1886. godine bio iznenađujuće nizak.

Ljudi na parobrdu su mjerili dubinu i širinu rijeke, mjerili vrijeme, udaljenosti i

putovali cijelih sedam dana do Zvornika. Kada su 6. 12. 1886. godine doplovili u

Zvornik, skupilo se puno svijeta, neko kaže i hiljadu duša da je bilo. Narod je pitao

posadu kako im je bilo ploviti, ima li vila uz obalu, hoće li sad brod ploviti tako stalno,

hoće li ići prema Višegradu i još ko zna šta.

Ali rezultati ove probne plovidbe nisu bili dobri, ustanovljeno je da dodatno treba

urediti i očistiti korito ove rijeke kako bi ovako velika lađa mogla da plovi. Trebalo bi

kupiti istu takvu lađu, jer ova probna je bila iznajmljena, trebalo bi izgraditi pristaništa

na koja bi brod pristajao kako bi se utovarila roba i ukrcali putnici, tako da se Vag

Duna okrenula tri kilometra uzvodno iznad Zvornika i nizvodno zauvijek otišla s

Drine.

- Kad će, Mitre, pobratime, opet onaj brod? Hoće li ga staviti da stalno plovi?

- Ne znam, rođeni, niko ništa o tome ne priča.

108

Pjesnik Seid

„Ne pjevam ti radi pjevanije, nego da je tebi čitanije“, počinje jedna njegova

pjesma nazvana „Čitaocu“. O njemu sam čuo još davno, ali tek neki dan sam doznao

da je pjesnik. Bio sam na likovnoj koloniji u Džafićima, starom selu u kalesijskoj

općini, gdje je on nekoliko godina bio gost svojim oldtimerom koji je nadaleko čuven.

To je plavi Fićo, za koga sam nakon rata čuo da ga vlasnik održava velikom pažnjom,

da su mu još uvijek sjedišta u najlonu i da ga tek ponekad provoza kroz Masle. U

Maslama sam često bio i viđao Seida, ali rijetko kad sam vidio Fiću, tek jednom kada

mu je garaža bila otvorena, zadivila me ljepota tog automobila. Mnogi su Seidu

dolazili i tražili da od njega kupe spomenuti auto, ali ga on nije dao ni za suho zlato.

Kada sam upoznao jednog fanatika koji je skupljao oldtimere, reče mi kako ima kod

nekog čovjeka u Maslama nov Fićo, ali da ga ne želi prodati. Kažem mu da znam tog

čovjeka dobro, a zadnjih godina upoznao sam i čuvenog Fiću, čak i sjedao za njegov

volan. Vlasnik je vozilo kupio početkom septembra 1981. godine u „Bosna Autu“ u

Tuzli, odakle ga je povezao za svoje Masle, i od tada do momenta pisanja moje priče

prešao je 15.800 kilometara. Nikada ga nije oprao vodom već ga je uvijek brisao samo

suhom krpom, toliko on voli svog ljubimca. I, zaista, zadnje sjedište još uvijek je bilo

u zaštitnom najlonu. Sjeo sam za stol gdje je on čitao svoje pjesme, prvo iz neke

bilježnice, a onda iz rokovnika i na kraju iz svoje knjige. Zadivilo me to, jer doista

nisam znao da je Seid pjesnik, i to dosta kvalitetan. On piše s uvjerenjem da će tako

sebi sagraditi turbe od papira i da je to jedina prava vrijednost koja na ovome svijetu

može ostati poslije čovjeka. Pitao sam ga da li piše pripovijetke, a on mi reče da je to

dosadno kao i roman te da je pjesma najljepša literarna forma. Tu mu nisam želio reći

čime se ja bavim i da će čovjek koji ne voli pripovijetke završiti u barem jednoj.

Pričao mi je kako voli Bosnu i sve bosansko, sve životinje koje žive po našim

šumama, a onda mi je pročitao pjesmu o svom žutom mačku. On koristi termin

„pjevam“ za pisanje poezije, vjerovatno zbog toga što je taj termin pronalazio kod

slavnih pjenika koje mi je pominjao i čije stihove pamti, iako mu je 81 godina. Najviše

je pisao o vjeri, o džamijama, o hadžijama, a ima i jednu pjesmu umirućeg labuda,

koju je posvetio sebi, a zove se „Mezaristan“, u kojoj zove slavuja da mu sleti na

109

uzglavni nišan i zapjeva pjesmu. Osim toga, rekao mi je, a ja o tome evo još uvijek

razmišljam, da je i mezarje zapravo selo, ali najmirnije. O našoj rijeci Spreči je pjevao,

o Maslama, o uzvišenjima koja okružuju taj divni kraj, ali je njegov rokovnik ukrašen i

nekim isječcima iz novina. Pisao je o odlasku ljudi na mjesec čak, a u njegovom

rokovniku pribilježeni su još neki podaci koje je negdje pronalazio, nadmorske visine

ovdašnjih lokaliteta, koje sam sebi prekopirao i kasnije provjerio, i pokazalo se da

Hodžića brdo zaista ima nadmorsku visinu od 270 metara. Pričao mi je o svojim

studentskim danima, o radu u nekadašnjem preduzeću Jedinstvo Kalesija, o

aktivnostima u koje je bio uključen. Prvo je učestvovao u izgradnji stare škole u

Maslama 1955. godine, zatim na posipanju puteva, u izgradnji nove džamije, na

izgradnji čitaonice 1988. godine, u obnovi Atik džamije i još mnogim akcijama. To će

reći dosta o njegovoj ljubavi prema ovom mjestu, koju je predočio i kroz pjesme. Ne

znam kako, ali smo se dotakli i nogometa, teme o kojoj ja nemam pojma, ali Seid koji

je sportski radnik, puno mi je govorio o tome, a najviše o NK Dinamo iz Zagreba, za

koji navija više decenija i

čiji amblem krasi i

unutrašnjost njegovog

Fiće. Zna on sastave tog

kluba, priča o

„atomskim“ navalama, o

uspjesma kluba kojima se

ponosi, a pored Dinama,

on voli i Hajduk, što je

možda još čudnije, ali on

to cijelom dušom, iskreno

poput djeteta. Za njega sam uvijek znao da je cijenjen i poštovan u selu, ali nisam znao

zbog čega niti me zanimalo. Odjednom mi je postao draži, odjednom mi je postao

veličina i u neku ruku prijatelj. Seid je penzioner kome nije dosadno, brine se o Fići,

piše ili, bolje reći, pjeva pjesme, prati nogomet i prikuplja podatke o Kalesiji, zatim,

ide u džamiju gdje ga najčešće i sreću ljudi. Od drugih sam kasnije čuo da je neki

profesor historije tražio neke podatke o širenju islama na ovim prostorima pa ga je

110

neko uputio da ode do Seida, a ovaj mu dao toliko literature i podataka da je čovjek od

svega toga uspio napisati i izdati knjigu na datu temu. Još sam čuo da je Seid nekada

bio u upravi NK Dinamo, a da je danas neki počasni navijač ili tako nešto. Čovjek

prepun pozitivinih i lijepih iznenađenja, zaljubljen u svoje pjesme i u prošlost

kalesijskog kraja. Otišao je svojim plavim Fićom, koji je simpatično zujao niz strmi

put, ostavljajući dovoljno prostora za divljenje svojoj ljudskoj i pjesničkoj veličini.

Otišao je da gradi svoje „Turbe od papira“ koje, kao zidane građevine, neće nagristi

zub vremena i neće prekriti paučina, a ni strašni zaborav.

111

Oslobođenje Tuzle

Jedne zlatne jeseni koja je mirisala na dunje iz njegovog dvorišta, pričao mi je

amidža Muharem kako se on našao u Tuzli na dan njenog oslobođenja 2. 10. 1943.

godine. Sjedili smo vani, a on je polako prebirao uspomene iz svoje mladosti i uvijek

mi pričao priče koje su mi bile veoma zanimljive, a bile su vezane za vodenice, za

željeznicu, za dane izgradnje u socijalizmu, za automobile koje je imao i tome slično, a

u svakoj priči s dozom sjete spomenuo bi i nekog pokojnog druga.

- Polovinom mjeseca septembra 1943. godine, ja sam ti s mojim ocem Abdulahom

otišo da radim u Kreku na sušenju šljive, tad mi je bilo nekih 15 godina, zvalo se to

Zadruga Kreka kod robne kuće i pokraj špiritane u Kreki. I tada je bio ramazan u

septembru, baš kao što je i sad. Stigao je lager šljive požegače i nešto je bilo za

sušenje, to su radili muškarci, a dio za pekmez, to su radile žene koje su tu bile.

Pekmez se pekao u četiri kazana zapremine 1000 kg.

Za mene je tad nestajao ovaj svijet i pojavljivao se neki drugačiji, stari ratni

svijet, u mojim mislima se rađao prizor stare zadruge kod špiritane, visoki dimnjak, svi

ti ciglom zidani objekti koji su nečemu služili, zamišljao sam to otprilike kako je i bilo

u ona doba.

- Prvog oktobra oko 22 časa, počela je pucnjava od Bukinja i Moluha; bio je to napad

Partizana na Tuzlu. Već oko ponoći Partizani su stigli u Kreku i opkolili sušnicu, tj.

nas dvojicu muškaraca i šest žena. Tog momenta je obustavljen rad na sušenju šljive i

pečenju pekmeza. Već oko 6 časova ujutru, mi smo morali napustiti sušnicu, a svu

osušenu šljivu smo predali partizanima pa smo prešli do stana predsjednika zadruge

Lukića, u tzv. kolone. Tog momenta predsjednik Lukić je bio na odlasku i kaže on

mome ocu Abdulah : „Ostani tu i ako te ko pita gdje sam, ti kaži da ne znaš kuda sam

otišao“.

112

Ja nisam postavljao pitanja, nije ni bilo potrebno, znao sam da će mi on ispričati

svaki zanimljivi detalj. Volio je da priča i volio je kada ga neko sluša, a ja sam

obožavao njegove doživljaje, kako one iz lova, tako i iz ribolova, mada su me u to

vrijeme najviše zanimale historijske činjenice i zato sam nastavio slušati mog

pripovjedača, koji je lupkao štapom o zemlju.

- Tog drugog oktobra bila je magla toliko jaka da nisi vidio ni na deset metara, nije

magla ustajala sve do jedno 10, 11 časova, a pucalo se, odjekuju pucnji i partizani

napreduju prema Tuzli. Oko deset časova stižu u Kreku kolone partizana sa volovskim

i konjskim kolima i počeše da obijaju robnu kuću i da iznose iz nje sve što im treba.

Odmah pored Lukića u kolonama stanovali su Ćosići, gdje je bio i jedan dječak s

kojim sam ja izašao na ulicu, jer nas je zanimalo šta se dešava. Dijete si, hoćeš da vidiš

partizane, da čuješ puške...Došli smo do robne kuće gdje su bile dvije partizanke i

rekoše nam da uđemo unutra i uzmemo sebi ako nam šta treba od preostale robe. Ćosić

je uzeo nešto od kozmetike, a meni se najviše svidjela sjajna kašika, koju sam uzeo i

njom jedem od 3. 10. 1943. do danas. Zabilježio sam je da se ne miješa s kašikama

ostalih ukućana, ta je moja i samo ja njom jedem. Ona me uvijek sjeti na taj dan

oslobođenja Tuzle, na raspoloženje naroda što su konačno stigli partizani.

Zaista, jeo je tom kašikom punih sedamdeset godina, nikada drugom, samo tom,

i baš me fasciniralo to kako čovjek može biti posvećen jednom predmetu. Amidža se u

to vrijeme sa svojom čuvenom kašikom našao i u novinama.

- Otac i ja smo napustili Kreku tog dana, 3.10., i krenuli kući preko Crvenih Njiva, kad

idu nam u susret četiri džandara. Prepoznaše moga oca pa mu rekoše da nikako ne

idemo na Sprečki most već da idemo na dubravske Suvate i tako pređemo Spreču jer

su Švabe blokirale Sprečki most prema Dubravama. Tako smo i učinili i tog dana smo

kući stigli oko 16 časova gdje smo okupljenima sve o ovome ispričali.

Osim kašike tih dana oslobođenja, u vlasništvo moga strica dospio je i jedan brijač, ili

kako je to on volio reći aparat za brijanje.

113

- Dana 3. 10. u večernjim satima je počeo napad parizana u cilju oslobođenja Živinica.

Uglavnom su napadali iz pravca Ciljuga, ali na početku nisu mogli učiniti ništa jer su

se Švabe dobro ogradile žicom. Ali već narednog dana, četvrtog oktobra, Švabe su

napustile Živinice bez pucnjave oko 15 časova, a ja sam se baš tog dana oko 16 časova

našao u Živinicama gdje sam pronašao Dodu Holuba i Sadika Hajdarevića s kojima

sam krenuo u oblizak baraka u kojima su bili Nijemci, a osim toga, obilazili smo i oko

dva vagona kod Konjuhove kapije, blizu brijačnice Zejnila Hasanagića, koji nas je

opominjao da idemo odatle jer su vagoni zapaljeni i u njima nema municije. U jednoj

od baraka ja sam pronašao brijač koji i danas koristim za svoje potrebe.

Dva intimna predmeta ostala su da ga sjećaju do kraja života na oslobođenje

našeg kraja od fašističkog okupatora. Kašika i brijač bili su u neku ruku mali

spomenici u čast njegove mladosti, u čast partizana, u čast oslobođenja i u čast

požrtvovane službe, jer su oboje moga amidžu služili sve do smrti. S njegovim

odlaskom zauvijek su utihnule te meni drage priče koje su me odvodile u neka davna

vremena, priče koje je samo on znao ispričati na pravi način.

114

Crveni puževi

U neko vrijeme, u mom mjestu na njivama oko rijeke i na brdima na lijevoj

obali, pojavili su se neki crveni puževi. Bila je to pošast koja se brzo razmnožavala i

nemilice jela usjeve, koje su teškom mukom sadile moji komšije. Jeli bi jagode,

paprike, paradajz, krompir, kupus i sve što se našlo na njivama.

Zalud su probali da ih uništavaju; prvo naš čovjek krene da se bori onime što

mu je pri ruci. Sakupljali su ih i bacali kilograme soli na njih, a oni su se topili, ali

zalud, ostavljali bi iza sebe jaja i sutradan bi ih bilo još i više. Posipali su ih krečom,

ali i to zalud. Solna kiselina postala je sredstvo u borbi protiv njih.

Neko ih je brao u kantu pa bacao u rijeku i svako se s njima iznova borio na

neki novi način za koji su vjerovali da će biti učinkovit. No, jedne prilike u našoj školi

organizovano je predavanje na tu temu, kažu, doći će agronom i on će pojasniti sve šta

i kako treba. Pošto me interesovalo sve i svašta, odlučio sam otići da čujem kako se

boriti s nečim s čim ja još uvijek nemam problema, budući da sam na desnoj obali

rijeke. Čovjek koji je došao da drži predavanje bio je iz Novog Sada, a predstavnik je

jedne renomirane njemačke firme koja proizvodi preparate neophodne za

poljoprivredu.

Učionica u kojoj sam nekada ja učio, bila je prepuna; došli su moji komšije,

željno iščekujući kad će im ovaj reći način kojim će se izboriti s puževima. No, neko

ko je tog doveo, nije rekao zapravo šta je problem zbog kojeg su ovi došli te se i nije

pripremio da govori o tome. Počeo je da predstavlja razne pesticide i hrebicide, sve

nevezano za puževe, lagano i stručno, misleći da su ovi koji ga slušaju neki ozbiljni i

veliki poljoprivredni proizvođači, a svi zajedno u učionici nismo imali 20 hektara

zemlje. U nekom momentu rekao je da je ponio propagandni materijal te je nekoga

zamolio da mu donese kutiju s katalozima. Čim je spustio kutiju na stol, moji komšije,

koje uzgred nikad ništa nisu pročitali u životu, nagrnuli su i brošure, ili kako su ih oni

zvali „knjige“, su nestale za tren oka. Onaj se našao u čudu, vidi neki spretniji su

zgrabili po dva-tri komada, a u nastavku su počeli to da listaju mašući glavom jer ništa

nisu razumjeli. Bio je to tragikomičan prizor i tada mi je bilo drago što sam se našao

tu, osim što me bilo sramota pred ovim gospodinom iz Novog Sada.

115

Trebalo je vidjeti kako su se samo pogurali da dograbe te brošure sve glasno govoreći

kao da se dijeli suho zlato :

- Jebo te, Omere, ti uzo dva, znaš li bolan čita'?

- Biži tam', eto, ti znaš. Šta će teb' eta knjiga?

Opet onaj nastavi predavanje o gnojivu, o sadnom materijalu, o svemu, samo ni

riječ o puževima te se u neki momenat neko javi:

- De ti nama pričaj o spužu!

- Molim?

- Spuž nas jebe, jarane, spuž crveni 'vako, zbog etog si i došo da pričaš. Nemoj mi tu

nešta. Spuž poj'de sve.

- Pa ja..ovaj...ne znam, nisu mi rekli da treba.

- I eve knjige što si nam podijelio, tu nejma ništa o spužu. Nama su rekli doće neko i

govorit' o spuževima crvenijem.

- Kako crvenim?

- Ma crveni ko krv, kažem ti, 'voliki ko prst, a ima i manjih, to se koti, je l' ne pobereš

danas, sutra drugi se pojavljuju. Poj'doše list, poj'doše korijen, poj'doše k'ompir, nisam

prošle godine ništa imo što sam posijo.

- Na kojoj površini?

- Šta ja znam, ima po duluma, možda malo manje.

- Imamo mi sredstvo protiv puževa, ali t0 su vam oni mali beli, a crveni, ja prvi puta

čujem.

Obećao je na kraju da će doći i obići imanja kako bi vidio te crvene puževe, a

moji komšije su ljuti i nezadovoljni otišli kućama, noseći sa sobom brošure koje su

ugrabili, šta su poslije radili s njima, to ni sam đavo ne bi znao.

116

Rastanak s rodnim krajem

Pripremao sam se cijelih godinu dana za moj daleki i sudbinski put. Za to

vrijeme želio sam da se oprostim s rodnim krajem, s ravnicom i s brežuljcima koja je

omeđuju, s rijekom Sprečom, sa žbunjem i vrbama, s pjesmom popodnevnog mira u

toj ravnici. Trudio sam se da uživam u svakom trenutku i da zadržim poneki minut.

Sve će to, mislio sam, biti moja uspomena. Tamo gdje idem, čekalo me sve, bolji

život, postat ću bogat čovjek, jer svi naši koji su otišli u Njemačku, u Austriju, u

Švicarsku...postali su bogati ljudi. Kuća ili stan tamo, kuća ovdje i to velika, dobra

kola, putovanja i djeca njihova uživala su u nekom beskrajnom izobilju i meni nejasnoj

sreći. Već treća generacija iz neke porodice stasava tamo, a Bog je dao da i ja imam

tetku u Švicarskoj, koja je tog ljeta obećala da će mi pomoći, odvest će me tamo da

kod nje živim i radim, da i mi malo „progledamo“. Trebalo je još da završim četvrti

razred srednje škole, da malo naučim talijanski ili njemački jezik, ono osnovno, i da

pribavim pasoš. Plašio sam se nepoznatog, ja još nikad tako daleko nisam bio, plašio

sam se da li ću moći dobro naučiti strani jezik, a onda se tješio time kako se dobro

snašao Ibro Mehin u Njemačkoj, a ovdje je jedva zanat završio. Ako Ibro može, mogu

i ja valjda. I moja tetka je svojom udajom i odlaskom u Švicarsku postala bogata i

sretna žena. Da je ostala ovdje, bila bi neka seljanka udata u neko selo u gornjem toku

Spreče, imala bi dvoje dece, nedovršenu kuću, muža koji pije, dosta zemlje koja škrto

rađa, pokvarene zube i jednom godišnje bi otišla do Tuzle. Ovako je njoj drugačije,

ima kuću tamo, a ima i ovdje, nema djece, nema ni muža, ima divne zube, proputovala

je cijelu Europu, a što se Tuzle tiče, pa ide svaki dan u nju kad dođe u rodni kraj, tri

puta na godinu. To je bila moja jedina životna šansa i najljepša nada koju sam imao.

Plašio sam se da će mi nedostajati ravnica u koju sam zaljubljen. Pa zar da živim među

Alpama; kako ću se privići na te izlaske sunca? Ima li tamo neka slična rijeka? Ako i

ima, hoću li imati vremena da odlazim do rijeke, jer ovi naši pričaju da se tamo stalno

radi i da je teško. To valjda da bi spriječili nas da sanjamo snove o takvom životu.

Kažu da sanjaju rodni kraj, kažu puno toga. A sad ću i ja postati jedan od njih, a bili su

mi toliko strani, toliko daleki. Već vidim sebe u autu sa stranim tablicama kako sam

117

došao u Kalesiju. Često sam u to vrijeme bio pored Spreče, razmišljao i brinuo neke

brige. Koliko li ima kolimetara do Švicarske, hiljadu, dvije hiljade? Da li su snjegovi

duboki, da li je hladnije dosta? Viđao sam fotografije, sve je tamo lijepo, čisto i

uredno, to je lijepo, ali da mi nekad ne zafali zaglavljen panj u Spreči, ribice iz

plićaka? Moja tetka kaže da je tamo zrak dosta bolji i da joj odgovara, pa se ona zbog

toga svake godine osjeća sve mlađe i mlađe, ima 46 godina, a kao da joj je 20. Kako je

krenula, sudarit ćemo se u vremenu. Planirao sam i koja ću kola da kupim, Golf 4,

valjda ga mogu zaraditi za 6-7 mjeseci, i onda ovamo, ima da prođem kroz selo, ima

da ga parkiram u sred Kalesije, ima da me vide, ima da trošim i da častim, da me

pamte. Jedini problem bila je Esma, moja djevojka, ali pričao sam joj, čim se snađem

tamo i nju vodim, ženim je odma' po dolasku ovamo. Maštali smo zajedno i o djeci,

kući i o svemu. ,,To kad ja tamo odem, ti ne brini ništa, to znači da i ti ideš'', govorio

sam joj. Malo sam učio jezik, malo rješavao školske obaveze, a najviše sam brinuo o

svom novom životu koji me čeka. U školu sam išao u Tuzlu i obilazio sam sve ulice,

jer ko zna kada ću opet vidjeti Tuzlu, neka se i njom moja duša nahrani. Da li su tamo

veliki gradovi? Opraštao sam se sa školskim drugarima, sve sa nekom sjetom kao da

krećem svakog trena. Hoćemo li se ikada više sresti i vidjeti kada nas život tako

razdvoji? Ma slat ću im neke poklone čim budem mogao, samo da se ja tamo snađem.

Plakala majka, otac je ćutao, kaže da idem, da se snalazim i borim, jer ovdje nema

ništa. On se borio u ratu pa nema od toga ništa. ,,Barem će te cijeniti kad dođeš'',

govorio je. A jeste, novac svi cijene, čim naše ovdašnje djevojke vide kola sa stranim

tablicama lete ko muhe na farove. I ne samo djevojke, narod te pozdravlja kroz selo,

pita kako je tamo, šta je, viđaš li ovoga,onoga... Ljudi te s nekim poštovanjem pitaju

kako si i kako ti je tamo. Ali ja se ne bih družio sa našima, samo s tamošnjim svijetom,

nek se ja uklopim s njima samo, lakše će mi biti. Izvadio sam pasoš sav sretan

gledajući u njega kao u najveću svetinju. Dani su bježali iz ruku, završio sam i srednju

školu, stigla je i tetka iz Švicarske. Pitao sam je kad idemo, a ona kaže kako je tamo

teško, kako ja nisam za toga, šta ću bez oca i majke, bolje je meni ovdje, jer vratila bi

se i ona iz tog svijeta, teško je kaže. Teško. Teško je bilo meni pokopati svoje snove i

nade o boljem životu niti znam gdje sam ih sahranio da im sad napravim spomenik u

obliku sunca. Hvala tetki, neka mi je živa i zdrava, ali mi od tada s njom ne pričamo.

118

Jer svakog u selu, svakog po Kalesiji izabavi neko svoj, ako ga ima u inostranstvu, ili

ga prevede amidža, ili tetka, ili amidžić ili brat, a mene više nema ko da odvede.

Vrijeme je opet prolazilo, a ja nisam shvatio da sam se već oprostio s rodnim krajem, s

ravnicom i ljepotom u kojoj sam odrastao. Nigdje maknuo nisam, a osjećao sam se

strancem. U inostranstvo su otišli mnogi moji drugovi, oni isti s kojim sam se nekad

opraštao u vjeri da sam ja taj koji će otići. Esma se udala za nekog iz Miljanovaca koji

je u Austriji, ja sam ostao sam, našao sam i neki posao. Radim dvanaest sati dnevno,

puno više od svih njih tamo što lažu da imaju samo radno odijelo i pidžamu. Da je

njima tako, vratili bi se oni svi ovdje i radili za 500 maraka mjesečno, od kojih ne

znam kako živim. Jedna jedina utjeha u svemu je što sam kupio Golfa, ali dvicu, i

njega jedva. Tetka je nedavno dolazila, ima novi Toyotin džip, provodi se, troši pare,

vidim teško živi i nije imala mogućnost da mi pomogne. Ne treba griješiti dušu.

Nedjeljom kad ne radim, opet odem do Spreče, ćutim. Zalud sam brinuo onoliku brigu

o svemu što nikada nisam doživio. Ne znam, prijatelju, ni zašto ovo pričam. Najteže

mi je bilo kada sam sreo Esmu u Kalesiji s mužem, novi BMW, drugačija Esma,

ljepša, dalja, tuđa. Pogledala me kratko, mahnuo sam, ona se pravila da ne vidi.

Možeš li zamisliti kako mi je bilo? Kako je bilo meni koji sam se godinu dana rastajao

od Sprečke doline, ne znajući da se nikada rastati nećemo!? Ja zbog toga ne volim

praznike i ne volim ljeto, ne volim zbog Esme, ne volim zbog tetke, ne volim zbog

svih njih koji kao da mi prkose svojim skupim kolima, oni koji bi da su ovdje imali

ništa, baš poput mene.

119

Pisac o sebi i knjizi

Rođen sam 11. 12. 1987. godine u Tuzli. Po struci sam diplomirani pravnik, a to

zvanje sam stekao na Sveučilištu u Mostaru. Danas radim kao TV voditelj na

Televiziji Slon extra u Tuzli i taj posao zaista obožavam. Televizija je ono čime se

želim baviti cijeloga života. Osim toga, radim i u svojoj pravnoj struci za koju sam se

mukotrpno školovao. Ja sam pronašao način da u ovako tmurnom i teškom vremenu

nešto stvaram, nešto što će iza mene ostati i vjerujem da je to jedina pozitivna strana

mog života. Volim da istražujem i da putujem, to mi pomaže da se upoznam s nekom

od uokvirenih slika ljudskih sudbina, o kojima prvo dugo razmišljam, a onda ih

pretočim u moje priče. Ove godine sam odlučio da se okušam i na nekoliko književnih

konkursa što je rezultiralo osvojenim nagradama i to na Četvrtom međunarodnom

festivalu poezije i kratke priče ,,Mihajlo Kovač'' Novi Sad, treća nagrada u kategoriji

poezija do 30 godina i treća nagrada za kratku priču u kategoriji do 30 godina. Zatim,

na Devetom međunarodnom festivalu poezije i kratke priče ,,Duško Trifunović'' Novi

Sad osvajam, također, treću nagradu za kratku priču u kategoriji do 30 godina. Ovo je

moja peta knjiga i veliku zahvalu dugujem onima koji su mi pomagali da se ova knjiga

završi i da bude ovakva kakvu ste je pročitali. To je, prije svega, moja lektorica prof.

Amra Mujezinović, a osim nje tu je meni važna i beskrajno draga osoba Edita

Jakovljević, s kojom sam u neko vrijeme vodio jednu TV emisiju. Drage dame, mnogo

vam hvala, velika mi je čast bila surađivati s vama i iskreno se nadam da vam je rad na

mome djelu predstavljao jedan vid zadovoljstva. Ja nastavljam da pišem neke nove

priče, neke nove tekstove, da snimam neke nove emisije, da spoznajem nove slike

ljudskih sudbina i nastavit ću riječima da slikam ova naša lijepa podneblja u kojima je

život svakim danom sve teži. Književni konkursi će, vjerujem, biti moj pokretač za

stvaranje novih djela, posebno pripovjedaka, jer je to za mene najveća vještina u

stvaralačkom svijetu, forma koju odlično razumiju i djeca i odrasli.

120

SADRŽAJ

Predgovor ..................................................................................................... 3

Recenzija....................................................................................................... 5

Alija-Arif; pisac-pjesnik................................................................................ 8

Đaci sa pruge................................................................................................. 12

Gljive..............................................................................................................16

Staro mezarje u Tojšićima..............................................................................18

Hajnalka..........................................................................................................20

Krečane u Gračanici........................................................................................25

Ljubopitljivo dijete..........................................................................................27

Masle pod snijegom........................................................................................32

Nasljedstvo majke Mejre................................................................................34

Podveležje.......................................................................................................40

Polski Fiat.......................................................................................................43

Proljetna radost...............................................................................................50

Radiotalasi u mom kraju.................................................................................54

Ratna kaseta....................................................................................................59

Stanice u Maslama..........................................................................................66

Stara nenina kuća............................................................................................70

Subašići...........................................................................................................73

Svatovsko groblje............................................................................................79

Toplica.............................................................................................................83

Trag ljubavi sanske..........................................................................................86

Trešnje Mostarke.............................................................................................92

Zem-zem voda..........................................................................................................94

Nesporazum..............................................................................................................96

Novi Golf..................................................................................................................97

Reka sudbe...............................................................................................................99

Silom prosjak..........................................................................................................102

121

Nedoumica............................................................................................................104

Drinska lađa..........................................................................................................106

Pjesnik Seid..........................................................................................................108

Oslobođenje Tuzle................................................................................................111

Crveni puževi........................................................................................................114

Rastanak s rodnim krajem.....................................................................................116

Pisac o sebi i knjizi...............................................................................................119

122