Povijest književnih teorija (od antike do kraja 19. stoljeća) Miroslav Beker

PREDGOVOR: književna teorija nalazi se između estetike i književne kritike. Estetika je šira disciplina od knj. teorije, apstraktnija je i udaljenija od književnosti, odnosi se na umjetnost u cjelini. Književna kritika razmatra pojedinog autora i djela, baš kao i teorija, no teorija pokušava generalizirati.

Književna teorija nije isto što i teorija o književnosti. Prvo je obično vezano uz određeno doba ili književni pravac, dok je drugo (po Solaru): "Teorija književnosti obrađuje pitanja prirode književnosti, oblika i načina književnog izražavanja i općih i posebnih osobina knj. djela kao umjetničkog ostvarenja. Nju zanima opća zakonitost knj. stvaralaštva (...) Ona obrađuje povijesni razvoj pojedinih knj. rodova, vrsta, ali nju ne zanima prvenstveno kronološki slijed djela...". Osnovna orijentacija je sinkronijska, dok knj. teorijama treba pristupiti dijakronijski tj. povijesno. Knj. teorije sastoje se od važnih tekstova o književnosti koji su povijesno određeni. One su niz pokušaja da se ruši staro i stvori novo, napor da se kodificiraju određena knj. pravila i definicije. U povijesti knj. teorija nalazimo dva suprotna shvaćanja funkcije pjesnika: mimetske teorije i ekspresivne.

Književne teorije u antici

Početak knj. teorija europskog kulturnog kruga usko je povezan sa starom grčkom civilizacijom, posebno u vrijeme njezina procvata u petom i četvrtom stoljeću prije Kr. (Periklovo doba). Jedan od najvećih grčkih filozofa PLATON, tvrdio je da pored pojavnog svijeza postoji i svijet ideja, čistih forma, te da je pojavni svijet sjena, odraz. Među idejama najviša je ideja dobra, a ona je usko vezana uz razum. U desetoj knjizi Republike govori o položaju pjesnika u idealnoj državi (narod, vojska, vladari); pjesnik je dvostruko udaljen od istine, a pjesništvo je imitacija imitacije. Mnogi smatraju da je Platonov đak ARISTOTEL u svojoj Poetici polemizirao s Platonom. Razlika između njihovog stava prema poeziji proizlazi iz razlike njihovih filozofija; dok Platon vjeruje da je bitak u ideji, Aristotel ga vidi u pojedinačnoj stvari. Poetika je najutjecajnije djelo cijele povijesti knj. teorija, a najveći dio bavi se tragedijom.

Aristotel, O pjesničkom umijeću

Razlika epskog i tragičnog pjesništva je u tome što oponašaju različitim sredstvima, različite predmete i na različite načine. Def. tragedije: oponašanje ozbiljne i cjelovite radnje

primjerene veličine ukrašenim govorom, oponašanje se vrši ljudskim djelovanjem a ne naracijom iono sažaljenjem i strahom postiže očišćenje takvih osjećaja. Radnja (praxis) glavni je element tragedije i ona mora imati početak, sredinu i kraj, te je u njoj svaki dio nezamjenjiv. Šest je važnih elemenata: fabula, karakteri, dikcija, misli, vizualni dio i skladanje napjeva. Tragedija ne može postojati bez radnje, ali može bez karaktera. Dva su najvažnija strukturalna elementa fabule: peripetija i prepoznavanje. Do preokreta u tragičnoj radnji dolazi prepoznavanjem (anagnorisis), to je obrat iz neznanja u znanje. Treći dio fabule je pathos – poguban ili bolan čin. Postoje jednostavne i kompleksne fabule, u prvima obrat nastaje bez prepoznavanja. Karakteri: moraju biti primjereni, doslijedni i slični nama, treba težiti da određeni tip čovjeka govori i radi ono što je za njega nužno i vjerojatno. Pjesnikov posao nije pripovijedati o stvarnim događajima, već o onome što bi se moglo očekivati da će se dogoditi. Pjesništvo govori više ono što je općenito, a povijest ono što je pojedinačno. Ep i tragedija: ep ima samo jednu vrstu stiha i vremenom je neograničen, a oponašanje se vrši naracijom, a ne dramskim načinom, dok tragedija nastoji ostati u granicama jednog obilaska sunca. Sličnost: oboje je 1. opsežno 2. oponašanje 3. u stihu 4. ozbiljnih događaja.

Pojam katarze u Poetici se nigdje ne tumači, no u modernom proučavanju izdiferencirala su se 4 gledišta:

1. moralno pročišćenje

2. medicinsko očišćenje, liječe se patološka stanja nagomilanih osjećaja

3. strukturalno pročišćenje, razvoj radnje pročišćuje tragički čin od njegove moralne okaljanosti

4. intelektualno razjašnjenje, pojmovi sažaljenja i straha razjašnjuju se kroz njihovo umjetničko prikazivanje u drami.

Aristotelovom đaku TEOFRASTU pripisuje se podjela stila na tri osnovne vrste (jednostavni, srednji i veličanstveni), ali njegovi tekstovi nisu sačuvani. U trećem i drugom stoljeću naše ere središte knj. proučavanja preselilo se iz Atene u Aleksandriju. Najznačajniji bibliotekar bio je ARISTARH. Rimljani su smatrali da su književnost i filozofija predmet retorike. CICERON smatra da govornik treba podučavati (docere), zabavljati (delectare) i ganuti (movere) slušatelja. Slavni govornik bio je jedan od glavnih uzora za vrijeme renesanse. Za knj. kritiku zanimljiviji je DIONIZIJE: smatrao je da se retorika ne odnosi samo na umijeće govora, već i pisanja. Zalagao se za pomno čitanje i analizu knj. djela, te uspoređivanje. U Augustovo doba (1. st. pr. Kr.) HORACIJE piše lirske pjesme, ode i satire, ali ostaje poznat po Poslanici Pizonima (nama je najvažniji dio Pjesničko umijeće u kojem savjetuje kako treba pisati). Prije svega treba paziti na izbor odgovarajuće teme i njoj ostati dosljedan, te treba paziti na primjerenost i doličnost.

Kvint Horacije Flak, Epistula 3. Pizonima O pjesništvu(izdvojila sam pojedine stihove, razumljivi su, pa ih sami interpretirajte)

Ukratko: svako nek djelo jedinstvena bude cjelina/Prikladno vašoj snazi izberite gradivo, pisci...Tko pristalu izabere građu, neće ponestat mu riječ, ni raspored s punom jasnoćom/Profinjen, pažljiv u izboru riječi, nek prigrli jedno tvorac pjesničkog djela, a za drugo ne haje mnogo/Ako ne mogu i ne znam na ustaljen paziti pravac i na raznolikost radnje, a što se tad pjesnikom zovem?/Ili se predaje drži, il skladno što sasvim ko pisac izmisli sam...Ako je neznano dosad što daješ na scenu pa smjelo novu osobu stvaraš, nek do kraja ostane takva, kakvu već prije je iznio čin, i dosljedna sebi. Teško je općenoj građi obilježja podati svoja/Radnja se zbiva na sceni, il priča se što se već zbilo. Slabije uzbudi dušu što sluhom k njoj dopre od onog, što se vidljivo vjernim prikazuje očima/Od tri nek ne bude manji, ni od pet činova veći dramatski spjev, koji traži se rado i ponovo gleda. Bog da ne razmrsi radnje neg ako se raspleta vrijedan pojavi čvor/Vi uzore grčke nemojte puštat iz ruku ni noću kao ni danju/Stihovi djeljani slabo nek nakovnju vrate se opet.

Veliki retoričar rimskog carstva bio je KVINTILIJAN (1. st. naše ere), zalagao se za klasične kvalitete latinskog jezika kao uzora prema kojem valja težiti. Posljednji veliki predstavnik književnoteoretske misli u rimsko doba bio je LONGIN. Dok su se raniji teoretičari zadržavali na djelu tj. na svojstvima koja dobro djelo (ili govor) moraju sadržavati, Longin spominje i publiku. Utjecaj njegove rasprave O uzvišenom počinje tek u drugoj polovici 18. st, usporedo s raspadanjem klasicizma i početkom romantizma. Po njemu uzvišeno ima pet osnovnih izvora: snaga i veličina misli, snažni i dinamični prikazivanje strasti, umijeće u baratanju pjesničkim figurama, dostojanstveni izraz, te uzvišenost same strukture.

Longin, O uzvišenomOvo je estetska rasprava u obliku pisama upućena od anonimna pisca učeniku. Veći dio eseja ispunjen je autorovim traženjem primjera iz djela antičkih pisaca, pa bilješke nemaju smisla

Renesansa i klasicizam

Kao u Platona i u srednjem vijeku često se ponavljala tvrdnja da je poezija lažna, pa prema tome i štetna. Jedina pozitivna poezija bila je alegorijska. Vrhunac srednjovjekovne misli predstavlja SV. TOMA AKVINSKI (13. st.) po kojem je ljepota značila cjelinu i omjer, a forma je bila njezino glavno obilježje. Po njemu, postoji cijela hijerarhija forma, a najviši stupanj je kontemplacija. Ljepota je zapravo bila u službi religije – zbog toga je razumljivo da su u renesansi željeli "preskočiti" srednji vijek i potražiti uzore u antici. Prvom velikom predstavniku novog doba, PETRARKI (14. st.), uzori su bili Horacije, Ciceron i Kvintilijan. Renesansno razdoblje obilovalo je preporukama kakva bi trebala biti poezija: formalno

besprijekorna, puna metafora i ukrasa, bogata ritmom, skladna, svečana, odmjerena i profinjena. Vrhunac rane faze talijanske renesansne kritičke misli nalazi s u djelu MARCA GIROLAMA VIDE (15/16. st.) – ističe kako nema bolje poezije od one koja govori o bogovima i junačkim djelima, a to je ep. Među uzorima nema najvećeg antičkog autoriteta Aristotela, jer je Poetika bila nepoznata u Italiji sve do 16. st., kada je objavljen latinski prijevod. Treba još spomenuti GIULIJA CESAREA SCALIGERA (pjesnici ne trebaju oponašati prirodu, već idealnog pjesnika Vergilija) i GIROLAMA FRACASTOROA. Problematiku Aristotelove Poetike obrađuje LODOVICO CASTELVETRO (16. st.) koji tvrdi kako pisci koji obrađuju građu ranijih pjesnika ne zaslužuju naziv pjesnika. Budući da pjesnik u tragediji i epu mora zasnivati svoju fabulu na stvarnim zbivanjima, ona trebaju biti iz davnine ili ne smiju biti dobro poznata.

Castelvetro, Prevedena i protumačena Aristotelova poetika (Izbor)

Materija poezije: treba biti slična materiji povijesti, ali ne smije biti ista kao ona jer pjesnik koji uzima materiju povijesti tj. stvari koje su se već dogodile ne ulaže nikakav napor, pa se stoga ne vidi da li je on loš ili dobar pjesnik. Poezija mora za predmet imati stvari koje puk može shvatiti i stvari koje ga mogu razveseliti. Bit poezija – izmišljaj: pjesnička građa ne samo da može biti ono što se nikada nije dogodilo, već i ono što nikada nije napisano. Tragedija i komedija: lica tragedije su kraljevi, ona imaju uzvišeniji duh. Lica iz komedije su siromašnog duha i naviknuta su da slušaju vlasti i da žive po zakonima, da podnose nepravde. Pravo zadovoljstvo tragedije je ono koje proizlazi iz straha i sažaljenja izazvanih preobražajem koji nastaje kad ličnost koja je između dobra i zla zbog pogreške zapada iz sreće u bijedu. Fabula tragedije i komedije treba sadržavati jednu radnju jedne ličnosti ili dvije međusobno zavisne.

Daljnji zaokret u reakciji protiv Aristotela donosi FRANJO PETRIĆ, Hrvat koji djeluje pod imenom Francesco Patrizzi. Ističe kako Aristotel nema pravo kad tvrdi da poezija nastaje kao rezultat ljudskog instinkta za oponašanjem. Pjesnici su prije proroci nego imitatori, oni djeluju u božanskom zanosu.

Franjo Petrić, Dekada u kojoj se diskutira o Poetici (Izbor)

O postanku poezije ima među Grcima različitih mišljenja; Platon piše da su nam bogovi, sažalivši se nad jadima koje u ovom životu podnosimo, dali poeziju i muziku kao lijek, Aristotel je porijeklo poezije sveo na prirodne uzroke (2), ali nije rekao koji su to. Tvrdio je kako je podražavanje ljudima urođeno, no iz toga ne može proizlaziti da je poezija prirodno urođena. Dakle, nije podražavanje porodilo poeziju, nego je poezija u sebi samoj proizvela

pjesničko podražavanje. Nijedna vrsta poezije nije nastala iz razloga koje je Aristotel naveo, mnogo je bliže istini ono što je Teofrast naveo kao tri uzroka za nastanak muzike: bol, veselje i oduševljenje. Da li se poezija može tvoriti od povijesti? – nije toliko bitna materija koliko način na koji će ona biti obrađena, a to u poeziji treba biti specifično pjesnički način. Materija preuzeta iz povijesti može biti prikladan predmet poezije, samo ako je poetski obrađena. Aristotelovo shvaćanje pjesničkog stvaranja kao podražavanja (oponašanja) ne stoji.

Književnim teorijama u Italiji 16. st. nema premca u Europi tog vremena. U Francuskoj je književna teorija bila usko vezana uz vodeći književni pokret tog vremena tzv. francusku plejadu, čiji predstavnici govore o svetom karakteru pjesnika. Osobito su se isticali JOACHIM DU BELLAY i PIERRE DE RONSARD. Smatrali su da se uzori trebaju tražiti u antici, te da iz antike treba naslijediti književne rodove kao što su oda, elegija, sonet i sl, dok srednjovjekovne vrste treba napustiti. Svoj manifest objavili su sredinom 16. st. (Obrana i slava francuskog jezika) u kojem se zalažu da francuski jezik oponaša grčki i latinski. Za razliku od pjensika Plejade, FRANCOIS DE MALHEBRE nije prihvaćao tezu da se pjesnik treba služiti arhaičnim jezikom, već živim govorom.

Razvoj građanske klase u Engleskoj i zatim u Francuskoj prati procvat nove filozofije u 17. i 18. st. (Bacon, Hobbes, Locke, Descartes). Tijekom 17. st. razvija se francuska klasicistička doktrina koja započinje Malhebreom. Po toj doktrini književnost je bila skup jasno određenih pravila, a priroda je bila sadržaj umjetnosti. Za klasiciste priroda je prije svega bila čovjek sa svojim karakterom i strastima. Vladalo je uvjerenje da su antički umjetnici već pronašli i usavršili književne forme. Princip koji je ravnao pjesnikom bio je prije svega razum, on je pjensika tjerao da se pridržava načela primjerenosti (sklad u samom djelu). Nakon polemike u kojoj su sudjelovali JEAN CHAPELAIN i CORNEILLE usvojena su tri jedinstva u drami.

Pierre Corneille, Rasprava o trima jedinstvimaOvaj čuveni francuski dramatičar tri jedinstva tumači elastično jer kao pisac zna da je

teško pridržavati se uskih i nametnutih okvira i pravila

Jedinstvo radnje ne znači da treba biti samo jedna radnja u drami. Ono što pjesnik odabire treba imati početak, sredinu i kraj, te mora postojati jedna cjelovita i kontinuirana radnja. Radnja drame sastoji se od dva elementa: zapleta i raspleta. U raspletu treba izbjegavati dvije stvari – jednostavan preokret u liku i deus ex machina. Pravilo o jedinstvu vremena ima svoju osnovu u Aristotelovoj izjavi da "tragedija treba ograničiti svoju dužinu radnje unutar jednog okreta sunca, ili da je mnogo ne premaši". Corneille smatra da radnju ne treba vremenski ograničavati, ali da je treba ogrnaičiti na najkraće moguće vrijeme kako bi prikazivanje bilo što sličnije i savršenije. Što se tiče jedinstva mjesta, ne nalazi nikakvo pravilo ni u Aristotela ni u Horacija. Predlaže dvije stvari ako je promjena mjesta neizbježna:

da autor nikada ne mijenja mjesto prizora u istom činu, te da mjesta ne bi smjela imati specifična imena, već da budu opće mjesto u kojem su oba mjesta sadržana (npr. Rim).

Doktrina klasicista već je bila izrađena u doba kada je NICOLAS BOILEAU objavio svoje Pjesničko umijeće. Njegova zasluga je u tome što je sve rasute ideje sakupio na jedno mjesto i dao im veoma upečatljivu formu stiha. Raspravlja o velikim knj. rodovima na čelu kojih stoji tragedija. Od Aristotela preuzima opis tragedije, zalaže se za tri jedinstva, te tvrdi da talijanski i francuski epovi nisu dostigli vrijednost antičkih djela. U Engleskoj je glavni predstavnik klasicizma ALEXANDER POPE (17/18. st.) koji je bio pod snažnim Boileauvim utjecajem. U Francuskoj se od zapadnoeuropskih zemalja klasicizam najduže zadržao, a upravo je u toj zemlji bio pod oštrim udarom velikana fran. knj. Diderota i Rousseaua. Za postojanost klasicizma na francuskom tlu treba tražiti uzroke u vanjskim faktorima: nakon francuske revolucije dolazi do restauracije monarhije, a s tim i do napora za stvaranjem dostojanstva, čvrstoće i stabilnosti. Tek je romantizam doveo u pitanje osnovna načela klasicizma kako su formulirana u Pjesničkom umijeću.

Nicolas Boileau, Pjesničko umijeće (treće pjevanje)

Prvim versim radnja pripravljena mora u predmet nas uvest glatko bez napora/Nek je mjesto radnje sveđ čvrsto i znano...Mi, za koje uma zakonitost vrijedi, tražimo da radnja svud umješno slijedi; jedna radnja, u jedan dan događaja puno kazalište nek drži do kraja/Nerazložno čudo nema za me čari: duh ne uzbuđuju nemoguće stvari. Što se vidjet ne sm'je valja opisati: ono što se gleda to se bolje shvati; ima stvari što ih pametno umijeće ponudit će uhu ali oku neće./Ako izmišljate lice nepoznato, nek dosljedno sebi u svakom je dijelu, neka je na svrsi kao na počelu. To ne misleć pisci, sebe ljubit skloni, tvore lica često kao što su oni/Želite li trajno biti zanimljivi? Uzmite junaka kadra da zadivi, blistave hrabrosti, kreposti viteške: nek herojsko bude sve mu, čak i greške/U pričanju da ste živi, siloviti; opis pak vam mora bogat, kićen biti...figurama mnozim uljepšajte djelo/Komedije s plačem, suzam nespojive, ne trpe nipošto verse žalostive; al im dužnost nije na trgovim javnim bivat prostom riječju svjetini zabavnim. Nek im glumac šalit otmjeno se trsi; nek čvor, dobro spravljen, lako se odmrsi; nek radnja, razumom upravlja svuda, prizorima praznim nigdje ne vrluda.

Alexander Pope, Esej o kritici (Izbor)

U stihovanom eseju iznosi pravila poezije i kritike, kako su ih shvaćali klasicisti, a u ovom dijelu govori o potrebi pjesnika da slijedi prirodu, da uvijek zadrži osjećaj mjere, te da ne zaboravi antičke uzore.

Prirodu nadasve slijedi i svoj sud Po njezinoj normi kroji, jer ona je uvijek ista: nepogrešiva priroda, još uvijek božanski sjajna/Homera proučavaj i njemu se raduj, danju ga čitaj, a po noći o njemu razmišljaj, odande crpi sudove svoje, odande nek' su ti maksime, pa slijedi Muze sve do izvora njina/Suvremenici moji, oprez, te ako morate kršiti upute, nikada ne kršite njihov smisao...imajte barem njihov uzor za svoj priziv...

Gotthold Ephraim Lessing, Hamburška dramaturgija (18. st.)

Kao kritičar izrazit je predstavnik građanskog prosvjetiteljstva. Poznat po raspravi Laokoon u kojoj govori o nužnosti veze između medija (forme) i sadržaja u umjetnosti. U ovoj antologiji predstavljen je dvama pismima iz svoje zbirke kazališnih kritika u kojima ustaje protiv francuskog utjecaja na njemačku književnost i posebno na kazalište. Kaže da je francuska nacija odviše tašta, zaljubljena u naslove i druge vanjske prednosti. Kritizira Corneillea, njegove ružno ocrtane karaktere i nepotrebni heroizam.

Samuel Johnson, Predgovor Shakespeareu (Izbor)

Predstavlja vrhunac engleskog klasicizma koji već pokazuje znakove neodrživosti te doktrine. Johnson je smatrao da je cilj umjetnosti intelektualna i moralna pouka te da umjetnik treba prikazivati ono što je opće u čovjeku. Kaže da poštovanje prema djelima koja su se dugo održala ne nastaje kao rezultat naivnog pouzdanja u nadmoćnu mudrost prošlih vremena, nego je posljedica uvjerenja da je ono što je najduže poznato bilo najviše razmatrano, a samim time je i najbolje shvaćeno. Za Šekspira kaže da vjerno drži ogledalo ljudskih običaja i života. "U djelima ostalih pjesnika ljudski lik je prečesto tek pojedinac; u Šekspirovim djelima on je obično ljudska vrsta". Drugi dramatičari privlače pažnju pretjeranim likovima, dok Š. nema heroja; njegove prizore ispunjavaju samo ljudi koji govore kao što čitatelj misli da bi on sam govorio u takvoj situaciji. Neki Šekspirovi nedostaci: mnogo mu je više stalo da pruži zadovoljstvo nego da pouči, pa se čini da piše bez ikakvog moralnog cilja; fabule su mu često neuredno oblikovane, šale su obično vulgarne...

Friedrich Schiller, O estetskom odgoju čovjeka (nemoguće je napraviti bilješke, ali ima samo par stranica)

Njemački pjesnik i dramatičar koji u mladosti piše u duhu predromantičarskog pokreta Sturm und Drang. U pismima iz ovog djela razvija teoriju o umjetnosti kao o potrebi

za igrom, a slične teorije javljaju se i u našem stoljeću, pa tako Paul Valery uspoređuje poeziju s plesom.

Romantizam i kasnije

Njemačka još nije bila ujedinjena država te nije imala književne tradicije, poput na primjer Francuske, pa je možda upravo zbog toga u Njemačkoj najranije došlo do širenja novih ideja. No najizrazitiji preduvjeti za stvaranje romantičnih ideja nastali su vjerojatno u Velikoj Britaniji, posebno u filozofiji 18. st. Točno je da su Bacon i Locke doprinijeli stvaranju klime racionalizma klasicizma, ali empiričari su svojim pretpostavljanjem pojedinačnog općem pripravljali tlo za jednu bitnu zasadu romantizma: vjera u pojedinačno, individualno. Za preokret u filozofskom shvaćanju ljudske svijesti zaslužan je IMMANUEL KANT – usmjerenje prema ljudskoj svijesti, čovjeku, dakle i umjetniku, a ne prema djelu (klasicizam). Mijenja se metaforika koja dočarava ulogu pjesnika: dok su u 17.st. metafore za čovjeka, društvo i pjesnika proizlazile iz likovnih umjetnosti i mehanike (čovjek=stroj), u doba romantizma metafore dolaze iz područja biologije i botanike (biljka). Budući da je pjesnički doživljaj izrazito individualan i njegov proizvod mora biti neponovljiv. Nova metafora za ljudsku svijest je svjetiljka (M.H.Abrams, The Mirror and the Lamp). Umjesto oponašanja osnovni termin je "izraz" (expression), a umjetnik je poput vrela, izvora.

Njemačka u prvoj pol.18.st. manje više pasivno prihvaća francuski utjecaj, no '70-ih se diže otpor prema francuskom utjecaju, dakle i prema tradicionalnim pravilima, konvencijama i klasičnim književnim rodovima. U ranoj fazi romantizma posebno mjesto zauzima JOHANN GOTTFRIED HERDER koji je razvio niz ideja koje su postale putokaz za kasniji razvoj romantizma. Smatrao je da djelo uvijek treba razmatrati u njegovu povijesnom kontekstu. Borio se protiv francuskog i latinskog utjecaja, te se zalagao za proučavanje usmene poezije. FRIEDRICH SCHLEGEL jedan je od prvih teoretičara novog pokreta, iako u početku veliča antiku. Značajno je djelo O sentimentalnoj i naivnoj poeziji FRIEDRICHA SCHILLERA; grčki pjesnici su mogli naivno prikazivati prirodu i društvo, budući da su i sami bili organski dio te cjeline, dok je pjesnik s razvojem civilizacije izgubio mogućnost da prirodu prikaže spontano (sentimentalni pjesnik). Pod utjecajem tog djela Schlegel prestaje smatrati suvremenu poeziju manje savršenom, te uzima upravo nacionalno književno stvaranje kao glavninu umjetničke baštine nekog naroda. AUGUST WILHELM SCHLEGEL prevodi Šekspirova djela i divi se njegovoj slobodi od tradicionalnih pravila. Odbacivao je tri jedinstva u drami tvrdeći da ih se u Grčkoj bilo lakše pridržavati (sadržaj je bio mitologija). Bio je jedan od ranih kritičara koji su pisali pozitivno o romanu. U predavanju koje je izdvojeno u ovoj antologiji iznosi neke ključne misli romantične teorije: umjetničko djelo je organsko, individualno i specifično, pa prema tome ne može prihvatiti općeusvojene oblike i vrste klasicističkog razdoblja. LUDWIG TIECK pripada među najutjecajnije njem.romantičare.

NOVALIS (Friedrich von Hardenberg) poeziju također vidi kao igru i san, visoko je cijenio bajku. U Fragmentima hvali Goethea, dok za Šekspira kaže da ga ne razumije.

Novalis, Fragmenti (Izbor)Izabrala sam nekoliko aforizama

"Pjesnik je sveznajući; on je pravi svijet u malome."

"Pjesnikovo je carstvo svijet doveden u žarište jednog vremena...On može sve upotrijebiti, on to mora stopiti s duhom, on mora od toga načiniti cjelinu. On mora prikazati opće kao i posebno...On je prorok prikazivanja prirode."

"Onaj čovjek neće nikada stvoriti nešto izvrsno koji ne može prikazati ništa osim vlastitih iskustava, osim svojih omiljenih predmeta, onaj koji se ne može uzdići iznad sebe samoga da bi neki potpuno strani i njemu potpuno neinteresantni predmet s marom proučio i marljivo prikazivao. Stvaralac mora znati i htjeti sve prikazivati."

Jean Paul, Škola estetike (Izbor)U knj.teoriji ostao je poznat po Školi estetike, zastupao je mišljenje da umjetnost treba predstavljati spoj i jedinstvo između posebnog i općeg.

Roman beskrajno gubi na čistoj strukturi širinom svoje forme u kojoj se mogu nalaziti gotovo sve forme, on je izvorno epski. Ta širina može utjecati na to da bude lošiji. Ono najnužnije u romanu je romantično, bez obzira na njegovu formu.

William Wordsworth, Predgovor Lirskim baladamaPredgovor Lirskim baladama (drugo izdanje 1800.) WILIAMA WORDSWORTHA smatramo manifestom engleskog romantizma. Obično držimo da romantičari žele pobjeći od svakodnevne stvarnosti, no u ovom predgovoru nalazimo autorovu želju da pjeva za prosječnog čovjeka njemu razumljivim jezikom.

"Glavni cilj, dakle, što sam ga postavio sebi u ovim pjesmama bio je da izaberem događaje i prilike iz svagdanjeg života, te da ih ispripovjedim ili opišem, čitave, i koliko god je to moguće, jezikom kojim se ljudi doista služe, a da ih u isto vrijeme obojim stanovitom dozom mašte, tako da obične stvari budu na nauobičajen način predstavljene umu..."

Stil: rijetko kad koristi personifikacije apstraktnih ideja koje koriste kao uobičajeno sredstvo za uzvisivanje stila i njegova izdizanja iznad proze. To je učinio kako bi svoj jezik približio jeziku ljudi. Njegov jezik poezije sličan je jeziku proze, te tvrdi da ne postoji nekakva bitna razlika između proznog jezika i jezika poezije. Pjesnik je čovjek obdaren snažnijom senzibilnošću i njegovo je poznavanje ljudske prirode dublje nego što je to slučaj u običnih ljudi. Zašto je onda pisao u stihovima? Krajnji je cilj poezije da izazove uzbuđenje združeno s

prevladavajućim osjećajem užitka, no uzmemo li da je uzbuđenje nesređeno stanje duha, onda ideje u takvom stanju ne mogu slijediti jedne druge uobičajenim redom. Čitatelj lakše podnosi uzbudljive osjećaje i situacije u metričkoj tvorevini. Jedan od glavnih uzorka užitka što ga crpimo iz poezije je opažanje sličnosti u različitosti (?). Napominje da ukoliko poeziji ne posvetimo dovoljno vremena, naš sud o njoj može biti pogrešan.

Uz Wordswortha obično nailazimo i na ime S.T.COLERIDGE (jezerski pjesnici). Kritičari se danas slažu da je Coleridge bio mnogo izrazitija ličnost, ali je njegov teoretski rad ostao konfuzan i nesistematičan. Dva pjesnika imala su ideju o zajedničkom izdanju pjesama Lirske balade; Word. je trebao objaviti pjesme o skromnom ladanjskom životu, a Coleridge pjesme nadnaravne tematike. Coleridge tvrdi da u W-ovim pjesmama likovi nisu iz tako skromnog ambijenta, te da jezik baš i ne proizlazi iz života kakav je zaista na selu. C. dijeli maštu na primarnu i sekundarnu: prva je svijest čovjeka o samome sebi, a druga "rastapa, raspršuje kako bi ponovno stvarala". Treća vrsta mašte je fancy (maštovitost) koja samo raspoređuje "gotove određene predmete". Pjesma je, kao proizvod mašte, ona vrst sastava koji je suprotan znanstvenom djelu time što ima za neposredni cilj zadovoljstvo a ne istinu. Visoko je cijenio ulogu pjesnika u društvu, što je tipično romantičarski stav. Pjesnik ima moć da prirodu učini bliskom čovjeku.

Samuel Taylor Coleridge, Biographia literaria

Iznosi plan za Lirske balade (vidi gore). Nakon Wordsworthovog predgovora broj obožavatelja povećavao se. S mnogim dijelovima tog predgovora Coleridge se nikada nije slagao – prije izjave o tome sa čim se slaže, a sa čim ne (to u ovaj izbor nije uvršteno), mora iznijeti svoje ideje o poeziji. Poezija sadrži iste sastojke kao i proza, a razlika je u različitom spajanju tih sastojaka ovisno o predmetu koji se iznosi. Pjesma se od ostalih vrsta razlikuje time što cjelina ima za svrhu takvo zadovoljstvo kakvo je u skladu sa zadovoljstvom svakog njezinog sastavnog dijela. Maštu dijeli na primarnu (prvenstvena djelatnost ljudskog zamjećivanja) i sekundarnu (koegzistira svjesnom voljom). Upozorava na razliku između oponašanja kao mehaničkog postupka imitacije i oponašanja duha prirode.

Za ilustraciju romantičarskog isticanja važnosti pjesničkog nadahnuća može nam poslužiti Obrana poezije P.B.SHELLEYJA koja završava riječima "Pjesnici su nepriznati zakonodavci svijeta". Tekst je nastao kao odgovor na satirički esej T.L.PEACOCKA Četiri doba poezije, u kojem se tvrdi kako je doba poezije prošlo.

Percy B. Shelley, Obrana poezije

"Razum možemo smatrati sviješću koja promatra odnose između jedne misli i druge, kako god proizvedene, a maštu sviješću koja djeluje na misli tako da ih oboji vlastitim svjetlom, te od njih stvara druge misli...". Razum je nabrajanje kvantiteta koje su već poznate; mašta je zamjećivanje vrijednosti tih kvantiteta, kako posebno, tako i cjeline. Razum uvažava razlike, a mašta sličnosti stvari. Poeziju općenito možemo definirati kao "izraz mašte", ona čini besmrtnim sve što je najbolje i najljepše na svijetu. Nadalje, Shelley uzdiže poeziju i pjesnika kojeg uspoređuje sa zakonodavcem, prorokom, Stvaraocem i sl.

U svom kratkom životu JOHN KEATS nije razvio neku samostalnu knj. teoriju. Poznat je po terminu "negativna sposobnost" (negative capability) – pjesnikova sposobnost da ostane u neizvjesnosti i sumnji, a da pritom ne osjeća potrebu da traži logička opravdanja. U Francuskoj je prva svratila pažnju na romantičarske ideje MADAME DE STAEL koja je vodila salon u Parizu. Ona otkriva karakteristične razlike između sjevernih i južnih naroda, te uzima u obzir i političke sisteme u pojedinim zemljama – djelo vidi kao uvjetovano nacionalnim karakterom i povijesnim razvojem. FRANCOIS RENE CHATEAUBRIAND, autor Duha kršćanstva ističe da je romantizam popratna pojava kršćanstva. Konačnu pobjedu romantizma u Francuskoj označava djelo VICTORA HUGOA. Njegove predgovore drmama Hernani i Cromwell drže manifestom fran. romantizma (1827). Za Hugoa poezija prolazi tri faze koje odgovaraju određenim epohama: lirska (oda, himna) odgovara prethistorijskom dobu, epska starom vijeku, a dramska novom vijeku. Drama kao sukob i suprotstavljanje postaje moguća tek s pojavom kršćanstva tj. priznanjem dvostrukosti ljudskog bića. Obara se na zahtjev da drama poštuje tri jedinstva jer stvarnost pobija tvrdnju da jedinstva pridonose većoj vjerojatnosti.

Victor Hugo, Predgovor "Cromwellu"

U antičko doba (drugo doba) likovi su tragedije i epa heroji, polubogovi, proroci. Kor objašnjava tragediju, sokoli junake, veseli i jadikuje. Kazalište je "starih", kao i njihova drama, veličajno, epsko, u njima se glumi pod vedrim nebom po cijeli dan. Arhitektura i pjesništvo imaju monumentalan značaj. Homer je najveći uzor. U trenutku kad se uspostavilo kršćansko društvo započinje drugačije doba: na jednom je kraju tog prijelaznog doba Longin, a na drugom sv. Augustin. U srednjem vijeku javljaju se komedija i groteskno prikazivanje – poznati i u antici, ali nisu imali status kao tragedija (grčke su eumenide manje užasne od vještica iz Macbetha). Prevlast grotesknog nad uzvišenim u srednjem vijeku. Novo doba predstavlja Šekspirova drama koja stapa groteskno i uzvišeno, strašno i lakrdijaško, tragediju i komediju. Drama je pravi značaj trećeg razdoblja pjesništva, suvremene književnosti. Dok je oda pjevala vječnost, ep veličao povijest, drama ocrtava život. Značaj je prvog pjesništva

naivnost, drugog jednostavnost i trećeg istina. Oda živi od idealnog, ep od veličajnog, drama od stvarnog. Predstavnici: Biblija prvo doba, Homer drugo doba i Šekspir treće doba. Oda i ep sadržavaju samo klicu drame – drama je potpuno pjesništvo. Uz Šekspira, Hugo ističe važnost Miltona i Dantea. Protivi se jedinstvu vremena i mjesta ("Bio bi smiješan postolar što bi htio staviti istu cipelu na sve noge"). U prečestim promjenama dekora ima nešto što zbunjuje i umara gledatelja, promjena vremena i mjesta može stvoriti šupljine u radnji, no na geniju je da te prepreke riješi, a ne na poetikama da ih isključuju. No, jedinstvo radnje potrebno je, sporedne radnje moraju neprestano težiti prema središnjoj radnji. Hoće li drama biti pisana stihom ili prozom ili stihom i prozom, sporedno je pitanje jer se domet nekog djela ne određuje prema njegovom obliku.

Oko 1830. dolazi do naglog opadanja vitalnosti romantizma na području teoretske misli. U druge dvije trećine 19.st. predstavnici glavnih književnih teorija ističu, nasuprot romantizmu, potrebu za stvaranjem što preciznije "znanstvene" kritike i potrebu što boljeg poznavanja biografske i društvene pjesnikove okoline. Kao izraz neslaganja s realizmom parnasovci u Francuskoj razvijaju teoriju o umjetnosti koja ne služi ničemu osim sebi samoj (l'art pour l'art). Njemačka, nakon plodnog romantičnog razdoblja, prestaje biti utjecajna, a Francuska opet stječe svoj ugled. Fran.kritičar CHARLES AUGUSTIN SAINTE-BEUVE smatrao je da prva faza kritičareva rada treba biti zadovoljstvo, a druga prosudba i vrednovanje.

C. A. Sainte-Beuve, Što je klasik?

"Klasik je po običnoj definiciji, stari autor kanoniziran obožavanjem, te autoritet u svom posebnom stilu". Ispočetka su za moderne pojmove stari (Grci) bili jedini pravi klasici. Pravi je klasik po Sainte-Beuveovom mišljenju autor koji je obogatio ljudsku svijest, povećao njezino bogatstvo, te doveo do daljnjeg napretka, onaj koji je otkrio neku moralnu istinu (npr. Homer). Najveća imena su ona koja su u suprotnosti s usvojenim idejama o onome što je lijepo i primjereno. Šekspira svi doživljavaju kao klasika, ali u Popeovo doba nisu ga smatrali klasikom. Recepta za stvaranje klasika nema. Tvrdi da mu je teško suditi o nekom djelu ako ne poznaje biografiju autora. Poznavati autora, pogotovo ako je slavan, vrlo je važno.

CHAMPFLEURY ističe da je promatranje za pisca osnovna sposobnost, dok je mašta gotovo i suvišna. U svojoj knjizi eseja razradio je teoriju realizma za koju tvrdi da treba predstavljati pomno proučavanje suvremenih običaja. HIPPOLYTE TAINE navodi tri elementa (rasa, sredina i trenutak) koji određuju autora i njegovo djelo. Proučavanje književnosti želio je što više približiti znanstvenoj metodi. U Balzacu je vidio svoj ideal. Poput Tainea, EMILE ZOLA nastoji kritiku približiti metodama prirodnih znanosti. Njegov tekst Eksperimentalni roman (1880) koji smatramo manifestom naturalizma bio je zasnovan na eksperimentalnoj metodi Claudea

Bernarda u medicini koju je Zola htio primijeniti na roman. GUSTAVE FLAUBERT u svojim pismima govori kako autor mora biti odsutan iz svog romana, kako ne smije komentirati svoje likove.

Hippolyte Taine, Uvod u Povijest engleske književnosti

Rasa: urođene i nasljedne sklonosti koje su obično vezane uz razlike u temperamentu i u strukturi tijela. Ovisno o narodu one su različite. Sredina: društvene okolnosti, klima, političke okolnosti i sl. U unutarnje i vanjske snage važan je i povijesni trenutak nastanka djela. Književna djela poučna su zato što su lijepa; njihova korisnost raste s njihovim savršenstvom. Što knjiga više prikazuje vidljivije osjećaje, to je književnija, jer je prava svrha književnosti da zapaža osjećaje.

Visarion Grigorijević Bjelinski, Govor o kritici

Svijetu nije potreban šareni kaleidoskop mašte, već mikroskop i teleskop razuma, koji ga približuje onome što je daleko, koji čini da mu nevidljivo postane vidljivim. Kritičar se ne smije povoditi za osobnim ukusom i individualnim uvjerenjem, već je razum taj koji sudi. "Kritizirati znači u pojedinačnoj pojavi tražiti i otkrivati opće zakone razuma po kojima i kroz koje ona može opstojati, određivati stupanj žive i organske veze koja opstoji između pojedinačne pojave i njezina ideala". Ljepota je nužno potreban uvjet umjetnosti i bez ljepote ne može biti umjetnosti, to je aksiom. Kod Grka je ljepota imala samostalno i apsolutno značenje, ona je najviše utjecala na oblikovanje njihovog pogleda na svijet što se ponajbolje vidi u njihovom kiparstvu. Kršćanstvo je zadalo konačan udarac apsolutnom obožavanju ljepote. Kritiku dijeli na: osobnu, analitičku i filozofsku/umjetničku. Prvu vrstu dijeli na iskrenu i pristranu, ali kaže da to i nije vrsta kritike, već zloupotreba. Analitička proučava elemente od kojih je sastavljena ljepota djela i uvjete njezina razvitka (povijesni trenutak). Ona promatra i sposobnosti pisca, te društvene prilike. Analitička/historijska kritika ipak nije dovoljna za svrhu umjetnosti. Bjelinski smatra da je bolje kritiku shvatiti kao jednu cjelinu, a ne dijeliti ju na vrste.

Matthew Arnold, Proučavanje poezije

Poeziju treba shvatiti dostojno, moramo se okrenuti poeziji da nam objašnjava život, da nas tješi i da nas podržava. U skladu s takvim shvaćanjem poezije, moramo i kriterije za poeziju visoko postaviti. Čovjek bi trebao uživati u pravom klasiku tim više ako je to rezultat vlastitih istraživanja. Na naš sud o starim piscima vjerojatno najviše utječe povijesno

ocjenjivanje, a na sud o pjesnicima suvremenicima osobno ocjenjivanje. Arnold dalje navodi primjere, pa nema smisla pisati bilješke, ako nemate stihove.

Emile Zola, Eksperimentalni roman

Svako eksperimentalno razmišljanje zasnovano je na sumnji, jer eksperimentator ne smije imati nikakvu apriornu ideju prije prirode. Claude Bernard razlikuje opažanje i eksperiment: astronomija je npr.znanost opažanja jer je nemoguće djelovati na zvijezde, dokje kemija eksperimentalna znanost budući da kemičar prirodu modificira. Promatranje "pokazuje", a eksperiment "podučava". Zola se ne slaže s Bernardovom definicijom umjetnika koja glasi: "To je čovjek koji ostvaruje u svom umjetničkom djelu ideju ili osjećaj koji je osoban". Zola smatra da umjetnikov osobni osjećaj mora biti ovisan o provjeravanju istine, te da umjetnik polazi od iste točke kao i znanstvenik.

U teoretskoj misli 19. st. ističu se pjesnici CHARLES BAUDELAIRE, PAUL VERLAINE, ARTHUR RIMBAUD, STEPHAN MALLARME (simbolisti) i WALT WHITMAN. Baudelaire je zastupao tezu o autonomiji umjetnosti te je odbacivao stavove da pjesma bude didaktična. Za ljepotu je govorio da ona mora uvijek postići čuđenje. Manifestom simbolizma smatra se napis JEANA MOREASA u knj. prilogu Figaro. MATTHEW ARNOLD ostavio je za sobom dublji trag te utjecao na kritičare kao što su T.S.Eliot i F.R.Leavis. Arnold smatra da je poezija najsavršeniji govor i da ostvaruje svoj učinak time što djeluje paralelno na intelektualnu, imaginativnu i emocionalnu komponentu čovjeka. U Rusiji u to doba dolazi do snažnog razvitka kritičke misli (BJELINSKI, ČERNJIŠEVSKI, DOBROLJUBOV). Najveći američki kritičar 19.st bio je HENRY JAMES, a za Njemačku je karakteristična misao WILHELMA SCHERERA koji je slijedeći pozitivističke zasade smatrao da se opće zakonitosti prirode odnose i na pjesnička djela.