Monah Dorotej

POVIJESTMONAŠTVAOd sv. Antuna opata do sv. BernardaŠiroki Brijeg, 2006

PREDGOVORPovijest monaštva je povijest traženja Boga. Naše je vrijemeoznačeno produbljenim vjerskim zanosom koji se, prije svega, očitujekao traženje Boga. To je dodirna točka u kojoj sam nastojao povezatiiskustvo prvih monaha i nas koji živimo na početku trećegatisućljeća. Želja mi je bila da jednostavno prenesem dragocjeno životnoiskustvo: riječi, zgode, pojedine pouke onih koji su pred krajtrećega i u četvrtome stoljeću »prokrčili« nov stil življenja po evanđeljute narednih generacija njihovih sljedbenika. Prvi monasi bili susvojevrsni proroci i mistici koji nisu dopuštali da njihova vjera budepovršna, već su, otvoreni Duhu Svetomu, započimali obraćenički životu svoj njegovoj zahtjevnosti.Monaštvo viđeno kao duhovni poziv i radikalizam monaškoganačina života može i danas pobuditi u mnogim dušama zanos za ozbiljniježivljenje vjere. Nama je danas potrebno toga zanosa i otvorenostiduhovnome životu koji u dušama nadahnjuje Duh Sveti.Ova monaška povijest nije ni udžbenik ni znanstveni rad, ne obuhvaćasva područja povijesnoga razvoja; radi se o prijenosu iskustavakoja nam mogu pomoći, u kojima možemo prepoznati sebe, svojrast u slobodi i Duhu i kušnje koje treba proći na tome putu. Svjestansam da ovakvu povijesnome prikazu nedostaje jedna dublja dimenzijakoja uz vanjske događaje slijedi razvoj misli pojedinih monahai traži u njima svetopisamske izvore i nadahnuća. Želja mi je da se unašim sredinama probudi veće zanimanje za pustinjske oce, za monaškepokrete i monaške svece pa će možda i na izdavačkome poljubiti puno obilnija ponuda. S tim uvjerenjem i s tom nadom napisanisu ovi retci.AutorUVODPrije negoli krenemo tragom prvih kršćanskih monaha, prisjetimose da je sve ono o čemu se ovdje namjerava pisati započelo sIsusom Kristom čija povijest nije završila smrću na križu. Tri dananakon njegova nasilna pogubljenja on je uskrsnuo od mrtvih i ukazivaose svojim učenicima želeći da oni budu svjedoci njegove pobjedenad smrću i zlom. Na temelju toga iskustva - da je Isus Kristživ i da je trajno prisutan u zajednici učenika - stvara se nešto posvenovo u povijesti. To je Crkva oživljena Duhom Svetim kojega je Isusobećao učenicima. Od tada ni židovsko vijeće ni rimska vlast nisu

1

mogle spriječiti da se širi radosna vijest o Uskrslome Gospodinu.Mnogi Zidovi, a kasnije i ostali narodi, prigrljuju vjeru i pridružujuse zajednici apostola. Usporedo s brojčanim porastom prve zajednicenastaju i novi zahtjevi organizacije njezina života. Uz apostolepostavljaju se starješine na čelo kršćanskih općina, rješavaju se nesporazumii pitanja te se priskače u pomoć braći u nevoljama, naposeudovicama i siromasima. U tu su svrhu unutar kršćanskih zajednicapostavljeni đakoni -poslužitelji.Nedugo nakon smrti Isusa Krista na križu prolivena je krv prvogasvjedoka. Zidovi su iz zavisti kamenovali đakona Stjepana, a 62.godine kamenovan je Ivanov brat Jakov koji je bio na čelu jeruzalemskezajednice. No ta i druga nasilja nad kršćanima nisu zaustavilaširenje vjere, već su potaknula prve učenike na odvažno svjedočenje,ujedno nagovješćujući križni put koji Crkva mora proći, kao injezin Gospodin. U Rimu je 64. godine pogubljen apostolski prvakPetar, a godine 67. apostol naroda Pavao. Unatoč progonima i okrutnimmučenjima po rimskim arenama, kršćana je bilo sve više te je spravom kršćanski pisac toga doba Tertulijan rekao da je krv mučenikasjeme novih kršćana. Još teže negoli progoni izvana nadolazilesu unutar zajednice krive predodžbe o Gospodinu Isusu te se Crkvanašla pred zadatkom da odredi nauk vjere i označi popis svetih, tj.nadahnutih knjiga. Logičkim slijedom događanja sve se bolje izražavakršćanska misao u djelima crkvenih otaca i pisaca.Godine 250. započinje jedan od najžešćih progona kršćana kojije naredio car Decije. U tome progonu pogubljeni su mnogi biskupi,među njima i biskup Rima, Petrov nasljednik Fabijan. Posljednjirimski car koji je progonio kršćane bio je Dioklecijan. Godine 313.car Konstantin milanskim ediktom priznaje kršćanstvo kao državnuvjeru. Ali za Crkvu nije nastupilo doba mira; na pomolu je bio Arijevkriv nauk o Kristovu božanstvu, koji je u Crkvi razbuktao mnogenemire i nanio mnoga zla. U to vrijeme u javnome životu društvaCrkva se, stekavši priznanje i pravo javnosti, snažno afirmira. Gradese crkve - zgrade, biskupi i drugi službenici Crkve primaju državnečasti i uživaju sve veće poštovanje. To je izazvalo različite reakcijeunutar kršćanskih zajednica.»Promatraj žive primjere svetih otaca ukojima je odsijevalo pravo savršenstvo i pobožnosti vidjet ćeš kako je malo ili gotovoništa što mi činimo.«»Nasljeduj Krista « 1, 18

DIO I.MONAŠTVO NA ISTOKUPOČETCIDok smo se, skicirajući temeljni okvir događanja, u nekoliko redaka,samo letimično prisjetili nekih pojedinosti iz povijesti Crkveu prva tri stoljeća, pokušat ćemo unutar te povijesti, detaljnije i pomnije,prikazati kako je nastajao jedan osobit način kršćanskoga života,nazvan monaštvo.Već su u prvoj kršćanskoj zajednici neki vjernici živjeli posebnim

2

načinom života. Uz hijerarhiju, koju su sačinjavali biskupi, prezbiterii đakoni, spominju se udovice kao posebna kategorija vjernicakoje su u zajednici bile zaštićene i od kojih se tražilo veće posvećenjeu molitvi (usp. 1 Tim 5,9-10). Uz njih se u novozavjetnim knjigamaspominju i djevice koje su poput četiriju kćeri đakona Filipaživjele posvećenim životom u svojim obiteljima (Dj 21,9). Pojedinačnislučajevi svjedoče nam da je već u II. st. bilo vjernika koji suživjeli asketskim životom, tj. posvećivali su se pokori i djelima ljubavi.Te askete su negdje nazivali »spoudaioi«, što znači gorljivi,revni. O ranokršćanskim asketama svjedoči nam veliki učitelj aleksandrijskeškole Origen u svome djelu »Contra Celsum«. Asketskimživotom živio je u II. st. sv. Fronton koji se sa 70 drugova povukaou pustinju. Koncem II. st. jeruzalemski biskup Narcis odrekaose biskupske službe i pošao također u pustinju. Neki su kršćani,poput sv. Pavla Pustinjaka (234.-347.), posve slučajno otkrili ljepotupustinjskoga života. On se za vrijeme Decijeva progona sklonio upustinju da izbjegne progoniteljima, ali je, za razliku od drugih kojisu slično postupili, ostao i nakon progona do smrti u pustinji.U spomenutim ranokršćanskim asketama brojni autori vide dodirnutočku s kasnijim monasima. Činjenice iz njihova života dajunam mogućnost zaključiti da su neki elementi, koji su doveli do nastankamonaštva, naglašeni već unutar prve zajednice, i to upravo uasketskome životu pojedinih njezinih članova. Uostalom, i u samimnovozavjetnim spisima ocrtan je kršćanski ideal kojim se nadahnjujui koji žele ostvarivati prvi monasi. Doživljaj poziva sv. AntunaPustinjaka zorno predočuje da su prvi monasi poticaj za osobit načinnasljedovanja Gospodina Isusa osjetili upravo preko Božje riječi.Sv. Antuna je za život posvemašnjega odricanja i predanja Bogunadahnuo odlomak o bogatome mladiću (Mt 19,16-30). Osim toga,i drugi su poticajni odlomci bili nadahnuće prvim monasima, kaonpr. izreka o eunusima (Mt 19,1-12) te Pavlov savjet djevicama (1Kor 7,33-34). Na tome se božanskom vrelu rađala svijest i nastajalooduševljenje za potpunu pripadnost Bogu i nasljedovanje GospodinaIsusa izbliza (usp. također Mt 8,20; Lk 14,28-33).U pravome smislu riječi točnije je ako ustvrdimo da je monaštvonastalo u Konstantinovo doba kada su prestali progoni kršćana pa jeistodobno jenjavao i ideal mučeništva koji je od Gospodinova križa,prvomučenika Stjepana i apostola tijekom tri stoljeća oduševljavao,snažio i davao dragocjeno svjedočanstvo vjere. Oni koji su se, netako davno, za vrijeme progona sastajali u katakombama poniženii nepriznati u javnome životu, nakon Konstantinova proglasa dolazeiznenada u povlašten položaj, otvorena su im sva vrata u društvu.Biti kršćanin postala je prednost i preporuka, a ne više sramota i opasnost,te je bilo sve više neobraćenih kršćana. Sv. Jeronim je napisaoo tome razdoblju: »Od kada Crkva ima kršćanske vladare, porasla jeu moći i bogatstvu, ali je umanjena njezina moralna moć.«Neki su kršćani bili nezadovoljni takvim razvojem događaja tesu, potaknuti željom da na nov način daju svjedočanstvo svoje vjere,odlazili u pustinje i tamo poput mučenika trpjeli za Krista. Naime, uprvim je stoljećima mučeništvo držano povlaštenim oblikom svetostite su mnogi kršćani željeli biti mučeni i umrijeti za Krista poput

3

sv. biskupa Ignacija Antiohijskoga koji je pisao zajednici u Rimu:»Dobro je za mene da umrem kako bih se sjedinio s Isusom Kristom...moje rođenje se približuje. Pustite me da primim čisto svjetlo;kada budem tamo, ja ću biti čovjek... U meni više nema vatreda ljubim tvar, nego živa voda koja žubori i govori u meni: Dođi kOcu.« Kada je postalo nemoguće »crveno mučeništvo« (u krvi), zamijenjenoje »bijelim mučeništvom« (život u askezi). Misao o dvjemavrstama mučeništva među prvima je izrazio Rufin iz Akvileje:»Dvije su vrste mučeništva: mučeništvo duše i mučeništvo tijela;jedno vidljivo, a drugo nevidljivo. Ono vidljivo je kada se ubija tijeloradi Boga, ono nevidljivo kada se radi Boga iskorjenjuju mane.«U svijetu koji kršćane više nije držao neprijateljima oni osjećaju obvezuda žive kao neprijatelji svijeta. Tako je na neki način ideal mučeništvapripravio prikladan teren za nastanak monaštva koje se,bez sumnje, moglo staviti uz bok najvećega svjedočanstva vjere, tj.mučeništva. O tome smjelu uvjerenju svjedoče riječi sv. Atanazijakoji je napisao: »Mučenici su često završili boj u kratko vrijeme, alimonaški život postiže mučeništvo svakodnevno se boreći. Mi se neborimo protiv tijela i krvi već protiv gospodstva i moći, protiv duhovnesile demona, ustrajući u borbi do posljednjega daha.«Može nam izgledati čudno kako se u to doba neki kršćani nisuodviše radovali činjenici da je kršćanstvo trijumfalno ušlo na carskidvor, da je i sam vladar postao kršćanin. Cjelokupna pojava je složenai ne smijemo je promatrati anakronistički. S jedne strane, prilikeu Rimskome Carstvu nisu bile povoljne za život duha. Dekadentnodruštvo pred raspadom širilo je ozračje nepravde i tjeskobe kojase osjećala u obezglavljenu narodu. Na obzorju društvenoga zbivanjaponestalo je ideja koje bi uzdizale moralnu svijest. Izgledalo jekako sve srlja nizbrdo. Kršćani su stoga s pravom poistovjećivalitaj svijet s pojmom grješna svijeta, kakva opisuje Ivan u evanđelju(usp. Iv 8,23;15,19;17,14...). S druge strane, bilo je onih koji su živjeliu uvjerenju kako kršćanstvo i politika ne idu zajedno. Stogasu se opirali uplitanju u politički život, kako to svjedoče razne zgodeiz života pustinjskih otaca. Kada je npr. car pozvao sv. Antuna Pustinjakau Carigrad na svoj carski dvor, Antun je bio neodlučan dali da pođe ili ne. Da bi riješio tu dvojbu, upitao je svoga učitelja Pavla:»Da idem ili ne?« Pavao mu je odgovorio: »Ako pođeš, zvat ćešse Antun, ako ne pođeš, nazivat će te otac Antun.« U navedenoj jezgodi izraženo shvaćanje kojemu su se prvi monasi beskompromisnopodvrgavali i radikalno ga provodili u život, a to je da je samoBog vrhovni i jedini autoritet i da treba vršiti samo njegovu volju.Pustinjaci nisu bili revolucionari koji su se bunili protiv zemaljskevlasti, ni anarhisti koji bi podcjenjivali i prezirali ljudsko društvo,ni individualci s kojima nije bilo moguće živjeti. Bili su to poniznii ozbiljni ljudi koji su svojim životom, više negoli riječima, svjedočiliposve drukčiji mentalitet i način gledanja na stvarnost i život ucjelini, nego što je to shvaćala i živjela većina ostalih ljudi u odvećmaterijaliziranoj kulturi. Oni se nisu pasivno prepuštali tijekovimazbivanja i razmišljanja svojih suvremenika niti su dopuštali da poganskimentalitet utječe na njih. Tražili su vlastitu istinu nastojeći sa

4

sebe skinuti sve maske koje se u uobičajenu konvencionalnu ponašanjulako natalože na čovjeka. Njima nisu, ni s vjerske strane gledajući,bili dostatni katekizamski odgovori o Bogu i vjeri; to je mogaosvatko naučiti bez obzira na to kako živi. Oni su tražili Boga u šutnji,promatranju i divljenju, u otajstvu svoga života.O tome koliko su prvi monasi svojim osobitim načinom življenjapozitivno djelovali na društvo svjedoče nebrojeni posjeti, čak ivisokih političkih službenika, pustinjskim očima i njihovim monaškimzajednicama. Mnogi su dolazili tražiti razne savjete u životnimneprilikama, ali je bilo i onih koji su dolazili razmišljati uz monahei nadahnjivati se na primjeru njihova života. O tome svjedoči brojnaliteratura iz toga razdoblja. U to se, dakle, doba nekima činilo da ćeodijeljen život, proveden u molitvi i pokori, bolje ostvariti evanđeoskiideal. Uz to treba naglasiti kako fuga mundi, bijeg u pustinju, nijebio prvenstveno bijeg od ljudi, nego traženje spasenja u ambijentukoji se za to činio prikladnim.Međutim, ima i onih koji na početke kršćanskoga monaštva gledajudrukčije. Neke od tih teorija, koje se razlikuju od ove koju smomi iznijeli, drže da se kršćansko monaštvo nadovezuje na monaštvokoje je postojalo i prije kršćanstva u drugim religijama, osobitou židovstvu. U židovstvu su monaški živjele zajednice esena i terapeuta.U tome slučaju monaštvo ne bi bilo tako snažno opečaćenoevanđeoskom novošću, već bi predstavljalo sinkretistički pokušajprožimanja nekršćanskih elemenata kršćanskim vrednotama. Takvomišljenje zastupa W. Gass, a R. Reitzenstein donosi u prilog Gassovojteoriji pojedine navode iz djela klasične literature u kojima serabi ista terminologija kao i kod kršćanskih monaha. U Porfirijevudjelu »Pitagorin život« kaže se da je Pitagora živio samotnjačkimživotom u pustinji »monazein en tais eremias«. U novije vrijememeđu prvima koji su se vrlo kritički osvrnuli na kršćansko monaštvoiznio je svoju tezu (1877. godine) E. Weingarten koji drži da jemonaštvo kršćanstvu stran element te da se »uvukao« u kršćanstvou razdoblju dekadencije, potaknut fantazijom koja je bila izražena uliterarnim djelima poput »Vita Antonii« i sličnim spisima Paladija,Jeronima, Kasijana i drugih pisaca iz toga vremena. Zockler se priklanjatoj teoriji tvrdeći da je kršćanstvo religija slobode, a ne asketizma.On u monaštvu vidi utjecaj hinduizma i drugih istočnjačkihreligija te helenističke filozofije.Osim ovih spomenutih teorija, bilo je i u srednjemu vijeku onihkoji su držali da monaški način življenja nije nadahnut evanđeljem.Tako je u XIV. st. Wicleff ( 1384.) tvrdio da su svi redovi nadahnutiod đavla i da im pripadaju oni koji ne mogu opsluživati Božje zapovijedi.U XVI. stoljeću iz poznatih razloga slično su mišljenje zastupalireformatori. Calvin je tvrdio da se svaki koji postane redovnikodjeljuje od Crkve. Po njemu to svjedoče i razni nazivi redova kojesi oni, poput nekih sekta, pridavaju izražavajući neku posebnost uodnosu na ostale kršćane. U novije doba osjeća se pozitivan pomaku teološkome razumijevanju nastanka i opravdanosti monaškoga života.Sama činjenica da kršćansko monaštvo ima niz zajedničkih elemenatas monaštvom drugih religija ne govori u prilog onima kojizastupaju teorije o sinkretističkoj povezanosti s poganskim monaštvom.Poznato je kako postoje općeljudske vrjednote koje su zajedničkesvima bez razlike, pa tako i kršćanima, do te mjere da se možereći kako ono što nije ljudsko nije ni kršćansko. Kao što su izrazi

5

»ljubav«, »pravda«, »mir«... jednakoznačni i vrijedni za sve ljude,tako i među monasima postoji razina svijesti koja životne stavove iiskustva izražava zajedničkim izrazima kao što su »molitva«, »šutnja«, »meditacija«, »ovladavanje sobom«, »askeza« i tome slično.Dapače, može se reći da postoji i više od toga lingvističko-pojmovnogzajedništva. Što se pravo monaško iskustvo više približava mističnomeiskustvu, to i sam način izražavanja nutarnjega doživljavanjapostaje vrlo blizak fenomenu monaštva ili, bolje reći, monaškemistike općenito u povijesti čovječanstva. Budući da monaštvo posvojoj naravi teži Jednome, logično je očekivati da će se monasi,pa čak i raznih vjeroispovijesti, lakše međusobno približiti; ponekeiznimke ne osporavaju već, poslovično, potvrđuju to pravilo. Stogase može ustvrditi da je u kršćanskome monaštvu očit utjecaj starozavjetnebiblijske i židovske tradicije i kulture, ali se ne može povezatikontinuitet židovskih monaških zajednica s kršćanskim monasimajer se prekid kršćana sa sinagogalnim kultom zbio pred konacprvoga stoljeća, a kršćansko monaštvo nastaje nekoliko stoljeća nakontoga. Moguće je u kršćanskome monaštvu vidjeti i utjecaj grčkefilozofije, napose stoicizma. Ali i ta je veza diskutabilna budući daznamo da su prvi monasi bili neobrazovani, donekle i nepismeni, poputsv. Antuna opata te u većini slučajeva, barem u Egiptu, nisu imaliklasično filozofsko obrazovanje. Kada se spominje neukost prvihmonaha, vjerojatno se, barem kod jednoga dijela njih, ipak radi samoo otklanjanju filozofije, a ne o nepismenosti.Za bolje razumijevanje treba ipak istaknuti kako su neki naizgledzajednički elementi, poput askeze, u kršćanstvu shvaćeni drukčijenegoli u monaštvu drugih religija. U kršćanstvu askeza, kao i meditacija,nije sama sebi svrhom, već predstavlja metodu, prikladannačin življenja kojim se dosižu vrijednosti. Zadnji smisao svegaje Bog. Ako se pak metode postavljaju kao krajnji cilj u sebi, onese izopačuju. U tome smislu može se reći da kršćansko monaštvoostvaruje ideal koji je duboko ukorijenjen u ljudsku narav, dobrorazlikujući sredstva od vrjednota koje nam se preko tih sredstava darujuod Boga. Reitzensteinova teorija o postanku kršćanskoga raonaštvaoslanja se na terminološku podudarnost s monaštvom drugihreligija. Na to možemo odgovoriti isto ono što smo odgovorilina Gassovu teoriju. Terminološka podudarnost svjedoči o općenitimvrijednostima čovječanstva i o njihovoj bliskoj izražajnosti, no to nezasjenjuje činjenicu da kršćansko monaštvo ima posebno nadahnućei izvor.Moramo ipak priznati sa strane sociološkoga i povijesnog promatranjada sami početci monaštva ostaju do kraja nerazjašnjeni. Činjenicekoje su nam dostupne jednostavno govore kako su neki kršćaniželjeli potpuno služiti Bogu te su, potaknuti u duši, tražili prikladannačin za ostvarenje posvemašnjega predanja. Oni koji su odabralipustinju kao mjesto takva života, svjedočili su da su sposobniposve se osiromašiti, »razgolititi« i biti nenavezani na išta ovosvjetsko,radi Krista i evanđelja. Oni su se uputili u pustolovinu duhapo pustinjskim bespućima koja prikladno izražavaju svu ozbiljnost

6

i težinu takva života. Vjernički gledano, jer drukčije nije ni mogućeshvatiti takav život, na početku monaškoga života stoji uzvišen Božjipoziv, a na drugome mjestu slijedi čovjekov odgovor. Možemosamo zamisliti kolik je trud, ali i rizik, bio prisutan u nama nepoznatimpionirima monaškoga života koji su pošli neutrtim stazama pustinjskeduhovnosti slijedeći Božji poziv.Ostavljamo mogućnost da su ti pioniri kršćanskoga monaštva natim »neutrtim« stazama nailazili na ostatke »proročkoga monaštva«onih koji su, poput proroka Ilije, živjeli u malim kolibama na obaliJordana. Filon, Josip Flavije, Plinije Stariji i Euzebije pružaju namdragocjena svjedočanstva o židovskome monaštvu koje zaslužujepuno veću pozornost nego što mu ovdje može biti posvećena. Prekospomenutih autora i tadašnji kršćani mogli su upoznati razne duhovnepokrete unutar židovstva koji su imali istaknute programe sličnekršćanskim zajednicama: »Ljubiti svakoga brata kao sama sebe, podupiratiruku siromaha, nevoljnika i stranca. Svatko neka traži mirsvoga brata, ne biti nevjeran prema udovima istoga tijela, čuvati sepožude, opomenuti svoga brata... ne prenijeti srdžbu iz jednoga danau drugi, čuvati se nečistoće... ne okaljati Svetoga Duha.« Esenskesu zajednice bile utemeljene na čitanju i proučavanju Svetoga pisma,na izgradnji svetosti i na molitvi. Vrlo su ozbiljno shvaćali rad kojimse nisu samo pribavljala nužna sredstva za život, već se pridonosilouravnoteženosti cjelokupna života. Prezirali su bogatstvo i časti,ljubili su uzdržljivost i umjerenost. Sve im je bilo zajedničko. Imalisu o sebi veoma visoko mišljenje, držali su se jedinim pravim Izraelcima,vjernim ostatkom, svetom zajednicom. »Zajednica je skupBožjih dobrovoljaca. Tko se punopravno učlanio u Zajednicu, on jedao sve i totalno: sve svoje znanje, sve svoje sposobnosti i sva svojadobra na raspolaganje Bogu i Zajednici... Ali među 'harabbim' nedolazi se preko noći. Trebalo je proći tri faze kušnje i vježbi te višeispita: prijamni ispit, postulat i novicijat.« Kada je netko postaopunopravan član zajednice, nije više posjedovao ništa svoga, moraose podlagati odlukama straješine, biti nazočan zajedničkome stolu imolitvama. Većina članova živjela je u beženstvu i odlikovali su sevisokim etičkim shvaćanjem. Zajednicu je vodio učitelj pravde, svećeniki karizmatik koji je poučavao i donosio važne odluke za životzajednice. Velik dio vremena danju i noću članovi kumranske zajednicemorali su proučavati Toru - Božji zakon.Spomen na ove židovske monahe među kršćane donosi EuzebijeCezarejski na temelju Filonova djela »De vita contemplativa«.Mnogi elementi esenskoga monaštva identično su ostvareni u Pahomijevimi Bazilijevim zajednicama. Osim toga, na razini misli, FilonAleksandrijski je snažno utjecao na Origenovo shvaćanje monaškogaživota, a ne samo na metodologiju pristupa biblijskome tekstu.Za njega je najveći asketski ideal povući se u pustinju i boriti seprotiv demona te postići pobjedu mučenika i anđeosko stanje jer tekočišćena duša postaje slična anđeoskoj. Origen za uzor takva životapostavlja lik sv. Ivana Krstitelja. Mnoge monaške skupine u IV. stoljećunadahnjivale su se na Origenovim spisima, premda je njegovideal pojedinačni anahoret - pustinjak, a ne cenobitska zajednica.Moguće je, dakle, pretpostaviti da je postojala barem neizravna veza

7

između esena, terapeuta, preko Filona i drugih pisaca, s kršćanskimmonaštvom, preko Euzebijevih i Origenovih djela.Na samu početku kršćanskoga monaštva nailazimo na dvalika čija nam imena povijest nije prekrila pustinjskim pijeskom, kaošto je to slučaj s većinom prvih pustinjskih velikana. To su sv. AntunPustinjak (251.-356.) i sv. Pahomije (292.-346.). Sveti Antun je većkao mladić pošao u pustinju i susreo tamo sv. Pavla Pustinjaka kojije godinama prije njega provodio pustinjački život. Isto tako, Pahomijeje naišao na pustinjaka Palamona koji mu je postao duhovniotac. Dakle, kako je rečeno, monaha je bilo i prije njih. Ovi spomenutipustinjaci živjeli su u egipatskoj pustinji i bili su poznatiji odostalih. Ta nam činjenica ipak ne dopušta zaključiti kako je monaštvonastalo u Egiptu. Istodobno nalazimo monahe i u Siriji, Mezopotamiji,Maloj Aziji i drugdje na Istoku. To potvrđuje i šarolikoststilova monaškoga življenja koje se već u samim početcima prilagođavalomentalitetu i krajevnim obilježjima. Ipak je egipatsko monaštvopostalo tipsko i slavno zahvaljujući mnogim posjetiteljima kojisu opisivali susrete s monasima i njihov način života te tako prenijelii njihov ideal.POJMOVLJEIzraz »monah« dolazi od grčke riječi što znači sam ilijedan. Među prvima ga je u kršćanskoj literaturi uporabio EuzebijeCezarejski, a u latiniziranu obliku sv. Jeronim. Tumačenje značenjate riječi je različito. Neki, poput sv. Jeronima, zastupaju mišljenjeda je monah onaj koji živi sam. U tome bi se slučaju ta riječ doslovnomogla primijeniti samo na eremite ili anahorete. Jeronim je pisaosvome prijatelju Heliodoru: »Prevedi izraz 'monahos', to je ime štoga ti nosiš: što radiš u mnoštvu ti koji bi morao biti sam?«Drugi, među kojima je i sv. Augustin, drži da riječ »monah« upravome smislu značenja ne označava samoću, već jedinstvo kojemuje uzor opisan u Dj 4,32, gdje se kaže da su prvi kršćani bili jednosrce i jedna duša. Tomu se mišljenju priključuje i sv. Bazilije pokojemu čovjek nije zoon monasticon, tj. samotnjačko biće, već koinobitikon,tj. društveno biće. Samotnjački se život, po njemu, protiviživotu bratske ljubavi od kojega nitko ne može biti izuzet. U svojimopširnim pravilima sv. Bazilije navodi šest načela koja govore u prilogzajedničkoga, a ne samotnjačkoga života monaha. Prvo je načeloda »nitko sebi nije dovoljan ni s obzirom na potrebe tijela«. Drugoje načelo »Kristov nauk o ljubavi koji ne dopušta da itko traži samosvoju korist«. Nadalje, u samotnjačkome životu nitko ne može lakospoznati svoje vlastite pogrješke kada nema nikoga tko bi ga korio teblago i milosrdno popravljao. Četvrti je razlog, koji govori u prilogcenobitskome životu, činjenica da »smo svi jedno tijelo... Ali ako nismoskladom Duha Svetoga srasli u cjelinu jednoga tijela te ako jesvatko izabrao samoću... kako možemo sačuvati međusobni odnos isluženje udova?« Sv. Bazilije ističe i važan razlog kako je lakše boritise zajedno protiv neprijatelja. Kao šesto načelo navodi poslušnost iponiznost, krjeposti koje se mogu ostvarivati samo u zajednici. Stogapita: »Koga ćeš ti prati, koga služiti? Iza koga ćeš biti posljednjikad živiš sam sa sobom?«

8

Izraz »monah« nije svima i uvijek bio drag. Sv. Pahomije, prvi zakonodavaccenobita, nije htio da se njegovi učenici zovu monasi većbraća. Sv. Ivan Zlatousti također nije prihvaćao naziv »monah« obrazlažućikako se taj izraz ne nalazi u Svetome pismu: »Isus Krist nijespominjao ni laike ni monahe. Tu su razliku uveli ljudi. Sveto pismoto ne pozna... Dakle, nakazna je pogreška vjerovati da monah moraživjeti savršenije dok se drugi mogu o tome manje brinuti... I oni štožive u svijetu i monasi moraju dospjeti do istoga savršenstva.« Uvođenjemnovih naziva nužno je stvarana i nova slika koja različito vidimonahe u odnosu na ostale vjernike, svjetovnjake. To su razlikovanjeprvi monasi izbjegavali priznavajući se običnim kršćanima, mnogi sečak držeći grješnijima od drugih koji su živjeli u gradovima i nisu trebalipustinjske pokore da bi se spasili. Zgoda iz života jednoga pustinjakato zorno pokazuje. Nakon mnogo godina pustinjskoga životaneki je pustinjak želio da mu Bog objavi je li mu mila njegova pokora.Na to mu je anđeo objavio: »Još nisi dospio do savršenstva kao vrtlaru obližnjemu mjestu.« Potaknut tim odgovorom, starac se zaputiou potragu za vrtlarom da vidi u čemu je njegov život Bogu miliji odnjegova. Kada ga je pronašao, zamolio ga je da mu ispripovjedi kakoživi. Nagovoren monahovom molbom, vrtlar mu ispripovjedi: »Jedemsamo navečer, od prodaje povrća zadržavam samo za preživljavanje,ostalo dijelim siromasima. Svako jutro, kada ustanem, ponovim sebida će svi stanovnici ovoga sela ući u kraljevstvo nebesko osim menekoji ću primiti kaznu za grijehe. To ponovim i prije spavanja.« Pustinjakprizna u sebi da je to svet život, ali ipak ne toliko koliko pustinjački.No uvečer prije spavanja pokraj malene vrtlarove sobice začule suse pogrdne i besramne pjesme. Na to je pustinjak spontano zapitao vrtlara:»Kako možeš tako pobožno živjeti u ovomu dijelu naselja kojeje na zlu glasu?« Vrtlar mu je spokojno odgovorio: »Pomislim da će ioni svakako ući u kraljevstvo nebesko.« Pustinjak tada s udivljenjemprizna da ta pobožna misao nadilazi njegovu pustinjsku askezu.Sv. Bazilije također inzistira da se posvemašnje nasljedovanjeKrista, tj. monaški život, poveže s krštenjem po kojemu smo već prihvatili,kao i svi ostali kršćani, da ćemo nasljedovati Kristovu mukui smrt. Za razliku od navedenih autora, ima i onih koji, poput svetogaNila, nastoje pomiriti različite suprotnosti u shvaćanju i tumačenjuizraza »monah«. On monaha naziva monotropos, tj. onaj koji težisamo jednomu - sjedinjenju s Bogom.Monah je općenit izraz kojim su se prvotno označavali eremiti.Riječ »eremit« dolazi od grčke riječi , što znači samoća,pustinja. Taj je izraz u starini većini pustinjaka bio nepoznat. Onisu se češće služili izrazom »anahoret«. Izraz »eremit« među prvimaspominje Ivan Kasijan. Taj naziv označava, po nekima, najautentičnijioblik prvotnoga monaštva, život u samoći. Evagrije Pontski opisujekakva mora biti ta samoća. Ona je u biti trostruka: od materijalnihstvari, od riječi i samoća srca. Monasi koji su u sebi gajili tu trostrukusamoću nazivani su kasnije heseihasti.Izraz »anahoret« dolazi od grčke riječi , što u klasičnome

9

jezičnom izražavanju označava bijeg dužnika koji ne plaćadug ili ne obavlja naložene dužnosti. U biblijskome kontekstu primijenjenaje u slučaju kada Mojsije bježi pred faraonom ili David predŠaulom. Sv. Atanazije rabi taj izraz da označi odlazak sv. Antuna upustinju. Tako se tim izrazom počinje označavati »bijeg« od svijetaili odijeljenost. Logično je zaključiti da su izrazi »eremit« i »anahoret« sinonimi.Izraz »cenobit« je kovanica od dviju grčkih riječi i ,što znači zajednički život. Tim se izrazom označavaju razni oblicizajedničkoga života monaha. Riječ kao tehnički izraz uvodi u uporabusv. Jeronim, vjerojatno aludirajući na poznatiju riječ koja se rabi ucrkvenome izražavanju: koinonia - zajedništvo. Po nekim autorima,cenobitsko je monaštvo nastalo razvojem eremitskoga načina života.Drugi, pak, brane neovisnost cenobitizma tvrdeći da se takav stilživljenja razvio od samih početaka po uzoru na prvu kršćansku zajednicu(sv. Augustin). Povijesno gledano, istodobno žive i sv. Antunopat, koji je predstavnik eremita, i sv. Pahomije, koji je osnovaoviše monaških - cenobitskih zajednica. Oznaka cenobitskoga načinaživota je nastojanje oko uravnoteženja između trenutaka samoće izajedništva unutar okvira jedne zajednice. Elementi bez kojih je nezamislivcenobitski život jesu poglavar zajednice i pravilo življenja.Tek je mali broj zajednica živio isprva idioritmički, tj. bez određenapravila i dnevnoga reda. Tijekom IV. stoljeća u Egiptu je cenobitskinačin života bio zastupljen na jugu (Tebaida), a anahoretski na sjeveru(Nitrija i Ćelije). Po zapisima sv. Jeronima i Kasijana, iskustvo irazvoj su pokazali da je prikladno da cenobitski način života pripravljamonahe na anahoretski život. To znači da su držali kako je dobronajprije započeti život u zajednici, ali tako da on vodi pojedincaprema sve većoj samostalnosti, neovisnosti i samoći. U svome djelu,gdje donosi duhovne pouke raznih egipatskih pustinjaka, Kasijannavodi riječi oca Piamuna koji je svojim slušateljima predstavio anahoretskii cenobitski način života, ističući prednost cenobitizma jerbolje omogućuje uništenje samovolje, ali je istaknuo i prednost anahorezekoja omogućuje potpunije sjedinjenje s Kristom u samoći. Ponjemu, oba načina života traže odjeljenje od svijeta.U djelu »Consultationes Zaccharei et Apollonii«, kojemu se godinanastanka ne može utvrditi, ali se smješta prije 384., navode setri vrste monaha: eremiti ili anahoreti, koji su držani jedinim pravimmonasima, zatim asketi, koji unutar kršćanske zajednice vrlo ozbiljnouzimaju svoje posvećenje. Treću skupinu čine oni koji se svojomuzdržljivošću jedva razlikuju od ostalih vjernika.Sv. Jeronim i Kasijan, uz dvije već navedene vrste monaha, tj.anahorete i cenobite, spominju i treću vrstu koju Jeronim naziva remnouth,a Kasijan sarabaiti. Riječ sarabait je vjerojatno koptskasloženica od riječi sar - razasut i abet - samostan, tj. razasut u odnosuna zajednicu, koji više ne pripada zajednici. Ti su monasi živjelipo dvojica ili trojica, nisu imali stalno boravište ni određena pravila.Kasijan, kao i neki drugi duhovni pisci, osuđuje takav način životajer rastače cenobij. Međutim, kako sam tvrdi preko svjedočanstvaoca Piamuna, sarabaita je bilo u Egiptu isto toliko koliko i cenobita.Premda ih Kasijan prikazuje u negativnu svjetlu, sam njegov životbio je pomalo sarabaitski. Iz Galije je otputovao u Betlehem, pau Egipat, onda u Palestinu. Zatim se vratio u Egipat, Carigrad, Rim

10

i napokon Marsigliju. Jeronimov izraz »remnouth« je koptska složenicaod rem - čovjek i ouoote - dijeliti, tj. oni koji dijele, modernimrječnikom separatisti. Već sam ton riječi pokazuje da ih ni Jeronimne simpatizira. Istini za volju treba reći da ih neki drugi autori, poputEgerije i Ćirila Jeruzalemskoga, spominju u pozitivnu svjetlu.Bili su to monasi koji su često putovali, živjeli su od milostinje ibez stalna prebivališta. Negdje su ih nazivali apotaktitai, apotaktitoi,apostolikoi ili monazontes. Koncem III. stoljeća sv. Afraat Sirskirabio je izraz Ihidayo - sinovi Saveza, kojim je označavao monahe.Negdje se taj naziv, aludirajući na neke starozavjetne tekstove, primjenjivaona sve kršćane koji su po krštenju postali sinovi Novogasaveza. Tim izrazom naglašava se krsna vrijednost monaškoga života.Osim ovih spomenutih izaza, na Istoku su postojali posebni oblicimonaškoga života koji su po svojim posebnostima dobivali i nazive.Dendriti su monasi koji su svoj život provodili u izdubljenim deblima.Rekluzi su oni koji su neko vrijeme ili do smrti živjeli zatvoreniu ćelijama. Stiliti su monasi koji su živjeli na stupu.Na Zapadu, u Pravilu sv. Benedikta, susrećemo i četvrtu vrstumonaha koje on naziva girovagi. Oni su, u odnosu na sarabaite, jošneodređeniji. Nije isključeno da je bilo i drugih egzotičnih i pretjeranihnačina monaškoga življenja. Neki nazivi vezani za pojedine monaheodnose se na njihov nutarnji duhovni život, a ne na izvanjskistil. Neke su monahe nazivali pneumatofori, teofori itd. Sv. Atanazijenaziva sv. Antuna filologos, tj. ljubitelj Riječi.

SVJEDOČANSTVALiteratura koja nam služi kao izvor spoznaje o životu prvih monahaveoma je raznovrsna. Ona se svojim stilom i razlozima nastankanadovezuje na prethodna literarna ostvarenja u kršćanstvu, posebnona »Acta martyrum«. U svakome književnom ostvarenju nalazimotragove vremena u kojemu je ono nastalo, mentalitet ljudi kojisu tada živjeli, kulturu i vjerovanje okoline u kojemu je neko djelostvoreno. Nakon novozavjetnih spisa, apokrifa i mnoštva poslanica,među prvim literarnim oblicima u kršćanstvu pojavljuju se »Actamartyrum«. To su opisi i svjedočanstva mučeničkih smrti progonjenihkršćana. To nisu životopisi kakvi danas prevladavaju, jer ne opisujuživot pojedinoga sveca, već se zadržavaju samo na opisu njegovemučeničke smrti. »Herojsko svjedočanstvo brisalo je, u dobaprogona, sav prethodni život tih muževa i žena... svjedok izranja izanonimnosti. Spominje se njegovo ime, ali se ne opisuje nikakva pojedinostiz njegova prethodnog života.« »Acta martyrum« su tipičanprimjer hagiografske literature. Ti se spisi obraćaju vjernicimaželeći im pružiti poticajne primjere svetačkoga života koji će, kakose izrazio Tertulijan, poput primamljiva bisera pobuditi želju za posjedovanjemvrlina i krjeposti.Koncem III. i početkom IV. stoljeća kršćanska je hagiografijaobogaćena novim literarnim oblikom, počinju se pisati biografije.Među prvima je nastala »Vita Cypriani«. Sv. Jeronim spominje daje autor toga djela đakon Poncije. On u proslovu životopisa svetogabiskupa iz Kartage spominje da se odlučio opisati život sv. Ciprijanajer mu se čini nepravedno da se toliko piše o mučeničkom svjedočanstvulaika i katekumena, a da se tek usput spomene veliki biskup

11

i mučenik Ciprijan. Međutim, među modelima svetosti biografijebiskupa doseći će svoj pun razvoj tek nekoliko stoljeća kasnije.Znatno više razvijala se u to doba monaška literatura s izvanrednimbogatstvom oblika: životopisi, putopisi, izreke i poslanice.Zajednička je oznaka svim tim pisanim oblicima da nisu pouzdaniglede povijesnih pojedinosti, jer im je prvotni cilj bio da pruže idealsvetosti, a ne povijesnu točnost. Nakon razdoblja mučeništva osjetilase potreba za novim opisima herojskih podviga motiviranih vjerom.Život prvih monaha bio je idealan sadržaj takve parenetske literature.K tome možemo pridodati i druge razloge takva pisanja. Pisalose radi lakšega pobijanja hereza te radi veće vjerodostojnosti pravovjernihučenja. Postizavala se veća vrijednost i pozornost tako što seodređena pravovjerna pouka pripisala nekomu od znamenitih pustinjakai čudotvoraca.Najveći utjecaj u starini zacijelo je imao životopis sv. Antunaopata »Vita Antonii«, koji je napisao sv. Atanazije za vrijeme progonstvaizmeđu 356. i 359. godine. Preveden je na mnoge jezike, asačuvano je 165 grčkih manuskripata. Po mišljenju stručnjaka, djeloima veću povijesnu vrijednost nego romanizirani životopisi kojeje napisao sv. Jeronim, a ujedno je to prvo svjedočanstvo kojim jedanbiskup priznaje i vrjednuje monaški život u okviru crkvene organizacije.Nedugo nakon što je sv. Atanazije napisao životopis sv.Antuna, bio je preveden na latinski jezik i postao prava uspješnica.Među poznatije i raširenije životopise spada i život sv. Pahomija.Sačuvano je do naših dana više verzija toga djela na koptskome,arapskom, sirskom, grčkom i latinskom jeziku. Poteškoća je u tomešto sačuvani manuskripti donose mnogo različitih pojedinosti. Na temeljutih spisa i zajedničkih elemenata koje posjeduju, suvremenimmetodama, stručnjaci nastoje rekonstruirati usmenu tradiciju koja imje prethodila. U djelu »Vitae patrum« sačuvan nam je spomen nadruge znamenite monaške oce. Sv. Jeronim je napisao životopise trijuvelikih monaha: »Vita Pauli«, »Vita Malchi« i »Vita Hilarionis«.Ti životopisi odudaraju od stila ostalih djela učenoga teologa i egzegete.U njima se sv. Jeronim poslužio mentalitetom običnoga puka iu ono vrijeme raširenim stilom romaniziranih životopisa te uz mnogofantastičnih elemenata oslikao likove svetih otaca kako bi u čitateljimapobudio ljubav prema monaškome životu. Svakako da namta djela ne pružaju dovoljno pouzdanih povijesnih činjenica, ali namoslikavaju dušu tadašnjih kršćana koji su željeli čitati ili slušati o autentičnui herojskome nasljedovanju Krista.Od putopisa značajan je izvor »Povijest egipatskih monaha«. Toje djelo napisao hodočasnik u Egiptu između 394. i 395. godine tedjelo hodočasnice Egerije pod nazivom »Putopis« koja je koncemIV. st. opisala monahe u Palestini. Paladije je početkom V. st. napisao»Historici Lausiaca«. U tome djelu, koje pisac posvećuje svomeprijatelju Lausiju, carskome namjesniku, on je opisao likove pojedinihmonaha i monahinja koje je susreo na putovanju u Palestini iEgiptu. Djelo ima veliku vrijednost kao svjedočanstvo jer je napisanoiz »prve ruke«. Naime, Paladije je deset godina boravio u Egiptu,u monaškoj naseobini Ćelije, pod vodstvom Evagrija Pontskoga.Među putopise ubrajamo i brojna druga djela koja nam svjedoče osusretu s monasima, npr. Kasijanove »Conlationes« i »De institutiscoenobiorum« koje su nastale na temelju autorova posjeta Egiptu

12

385. godine.U VI. stoljeću nastale su pojedine zbirke izreka pustinjskih otaca.To su kratke pouke ili poučne zgode koje su najprije prenošeneusmenim putem, a među prvima su ih u VI. stoljeću skupili đakoniPelagije i Ivan. Najviše tih izreka potječe iz predjela Nitrije i Skitijena sjeveru Egipta. Izreke su vrlo životne i neposredne, nastale su upustinjskoj osami te im se ne može pripisati utjecaj kasnije islamskeknjiževnosti, kako to tvrdi A. M. Orselli.Nezaobilazan izvor za poznavanje sirskoga monaštva jest djeloTeodoreta Cirskoga »Historia religiosa«. Nekadašnji monah, a kasnijebiskup Cira napisao je oko 444. godine povijest sirskih monaha.Nadahnjujući se na klasičnim djelima i evocirajući motive klasičnihautora koji su spisima željeli sačuvati spomen na njihove heroje,on ističe svoju nakanu da opiše herojska djela sirskih monahakoje on naziva atletičarima krjeposti.Nemoguće je razumjeti monašku duhovnost bez poznavanjaunutarnjega ustrojstva, duhovnosti i discipline monaškoga života. Utome nam pomažu zbirke pravila od kojih je najstarije Pravilo (Praecepta)sv. Pahomija, sačuvano u Jeronimovu prijevodu. Uz navedeneprimarne izvore, i u brojnim drugim djelima nalazimo dragocjeneisječke iz života monaha. Sv. Ivan Zlatousti pruža pouzdanasvjedočanstva o monaškome životu u Antiohiji koncem IV. stoljeća.Također, dragocjeni izvori su brojna pisma i poslanice koje su kolalemeđu monasima i tako su sačuvane do danas.Sva ta monaška literatura našla je širok odjek među kršćanimate je uvelike prevođena. Njezin odjek privlačio je brojne duhovnepokrete tijekom stoljeća sve do danas. Prva poznata hrvatska knjigapripovjedačke proze monotematskoga sadržaja jesu upravo »Žićasvetih otaca«. Knjiga je pronađena 1939. godine u samostanu sv. Antunau Rabu. Djelo je nastalo u XIV. ili početkom XV stoljeća. SadržiVerba seniorum iz zbirke đakona Pelagija i Ivana. Poput mnogihsvojih suvremenika, izrekama pustinjskih otaca i zgodama iz njihovaživota služio se i Marko Marulić u svome djelu »Pouke za čestitživot s primjerima«.

PUSTINJSKI OCIMeđu prvim monasima koji su oko 280. godine ostavljali svojeobitelji i naselja te se povlačili u potpunu samoću pustinje gdje su živjelievanđelje, nasljedujući siromašna i ponizna Krista, bilo je onihkoji su slovili kao iznimno duhovne osobe te se o njima pročulo nadaleko.Oduvijek su primjeri svetačkoga života privlačili. Tako su seoko tih pustinjaka ubrzo okupili krugovi učenika koji su željeli nasljedovatitakav način života, vođeni njihovim duhovnim savjetima.Ipak, nije lako odgovoriti na pitanje tko su bili ti ljudi koje nazivamopustinjski oci? Kada se jednoga dana upravitelj Egipta zaputio u skitijskunaseobinu da vidi oca Mojsija, koji je nekoć bio drumski razbojnik,a nakon obraćenja slovio kao jedan od najsvetijih pustinjaka,susreo je putem nekoga starca. Upravitelj ga je zapitao za ćeliju velikogapustinjaka. »Što će vam on«, odgovori starac, »to je luđak i

13

heretik.« Upravitelj se nije pokolebao takvim odgovorom i nastavioje svoj put. Kada je stigao do crkve, doznao je da je upravo starackojega je susreo bio otac Mojsije.Pretpostavimo da je upravitelj u taj čas ostao smeten kao što smoi mi. Pustinjski su oci bili ljudi nesputana duha, spontani i konkretni.Jedino što ih unutar zajednice označuje i daje im neke zajedničkeoznake jest izraz »abba - oče«. Do konca IV. stoljeća taj se izrazprimjenjivao samo na biskupe. Samo su oni držani ocima. Sv. Pahomijeje govorio: »Biskupi su naši oci koji nas poučavaju po Pismima.« Budući da su pustinjske monaške zajednice, radi prostorneudaljenosti, održavale slabu vezu s hijerarhijskom Crkvom, nazivalisu ocima one koji su postavljali put novome duhovnom očinstvu.Kada ovdje rabimo izraz »pustinjski oci«, onda mislimo isključivona najslavnije egipatske anahorete, poznate po svojoj svetosti. Taj suizraz koncem V. stoljeća počeli rabiti i u Judejskoj pustinji. Kasnijeje izraz prešao na predstojnike cenobitskih zajednica, ali ne u smisluu kojemu su ga imali pustinjski oci, jer najčešće cenobitske zajednicei nisu bile smještene u pustinji, već na njezinim rubovima. Nisu,dakle, svi pustinjaci držani očima »abba«, već samo oni koji su biliduhovni vođe učenicima (adelphoi) i ostaloj braći.Naziv »abba« aramejski je izraz koji označuje oca i prvenstvenoje označavao način kako su djeca od milja zvali očeve, tj. tata. Užidovstvu nije bilo uobičajeno da se tim izrazom naziva Boga i vjerojatnoje Gospodin Isus prvi uporabio taj izraz za Boga Oca. Izraznalazimo i u Pavlovim poslanicama (usp. Rim 8,14.15). U prvoj Crkvinaziv je bio pridržan biskupima koji su u ime Božje predsjedalii vodili zajednice. U nekim krajevima poglavar samostana se nije posvojoj službi zvao abba, kako je to slučaj na Zapadu. Izraz je bio pridržanonima koji su živjeli na glasu svetosti i koji su duhovno vodilizajednicu, tj. koji su savjetovali i poglavara i braću. Sv. Makarije jenpr. toliko živio na glasu svetosti da su Egipćani govorili kako je onBog na zemlji.U pustinji je bilo i manje savršenih monaha. Iz različitih zgodadoznajemo za zajedljive i zločeste starce kojima nije bilo lako živjetis drugima. Osobito su dirljiva svjedočanstva postojanosti i poniznostiučenika koji su ih posluživali, podnosili i koji su nadljudskimsnagama trpjeli hirove i nanesene nepravde. U jednoj od tih zgodaopisano je kako se nakon smrti učenika njegovu starcu ukazao anđeokoji ga je ukorio radi zla postupka s učenikom. Čak su i neki učiteljina glasu svetosti vrlo čudno postupali sa svojim učenicima. U životusv. Dositeja opisano je kako ga je sv. Dorotej do te mjere »izmučio«da je Dositej pisao velikome starcu Barsanufiju: »Oče, moli za meneda me Bog uzme jer ne mogu više izdržati«, na što mu je starac odgovorio:»Strpi se još malo.« Zaista, nakon pet godina samostanskogaživota Dositej je umro, a da ostala braća nisu ništa znala o njegovimskrovitim duhovnim podvizima, napose o potpunoj poslušnosti.Tek kada je u samostan navratio monah obdaren darom viđenja ikada se na groblju molio za pokojne monahe, ugledao je u časnomekoru preminulih staraca i jednoga mladića. Braća su tada zaključilada je to bio Dositej. Ta nam činjenica svjedoči koliko je bilo plemenitostii prave vjere među pustinjskim trapnicima koji su znali slabostisvoje braće iskoristiti za svoje i njihovo spasenje.Pustinjaci nisu rado govorili o sebi, skrivali su se u zabitnu pustoš

14

i prikrivali svoj pravi identitet. Ipak, postoje svjedočanstva raznihzgoda i njihovih životopisa poput »Vita copta« iz VII. i VIII.stoljeća koje nam pružaju dragocjene podatke o mnogim pustinjacima.Većina egipatskih pustinjaka dolazila je sa sela, ali i iz imućnijihobitelji. Roditeljsko imanje koje je naslijedio sv. Antun opat iznosiloje oko 300 arura, tj. oko 100 hektara zemlje. Nisu svi dolazili upustinju tako mladi kao sv. Antun. Njegov učenik Pavao bio je većoženjen. Kada se jednom vraćao s polja, zatekao je ženu u preljubui od tada se razočaran povukao u pustinju. Otac Amon je prije pustinjskogaobraćenja pripravljao pomade i kozmetiku. Otac Makarijeje posjedovao deve i s njima je trgovao. Paladije izvješćuje dajeotac Makarije Aleksandrijski u mladosti prodavao poslastice. IvanLikopolski je po zanimanju bio drvodjelja. Dioskur je, prije negošto je postao pustinjak, bio pisar. Među pustinjacima je bilo i bivšihrobova. Neki su prije obraćenja bili razbojnici. Otac Patermucije jebio vođa razbojničke bande. Kada je jedne noći odlučio napasti ćelijuposvećene djevice, iznenada ga svlada san kada se već bio popeona njezin krov. U snu je vidio kralja koji mu je nudio da promijenisvoj grješan u krjepostan život. Kada se probudio, djevica ga jeuputila u crkvu gdje ga je svećenik naučio moliti nekoliko redaka izpsalama. Nakon toga zaputio se u pustinju gdje se nakon tri godinekrstio i oko sebe okupio učenike. Otac Mojsije Etiopljanin bio jeprije obraćenja poznat po svojoj perverznoj nemoralnosti i okrutnurazbojništvu. Dirnut pokajanjem nakon jednoga ubojstva, odlučio jepromijeniti život i postao je pustinjak. Ni pastir Apolon nije do četrdesetegodine života nikada molio. Nakon što je ubio jednu trudnicu,spoznao je težinu svojih grijeha i ispovjedio se. Budući da dotada nikada nije molio, odlučio je da ostatak života ne će činiti ništadrugo nego moliti.Među pustinjacima je bilo i školovanih monaha. Evagrije je biopodrijetlom iz Male Azije, posjedovao je visoku klasičnu naobrazbute je stekao naziv »pustinjski filozof«. Otac Arsenije je živio nacarskome dvoru u Carigradu. Po predaji, njegov primjer slijedila susedmorica senatora.To su, dakle, neki pustinjski oci, obdareni mnogim darovimaDuha Svetoga, ljudi iznimne mudrosti i herojske pokore. Svojimživljenjem pokazali su da su u stanju voditi sebe pa su tako zaslužilipovjerenje učenika koji su svoje živote stavljali u njihove ruke.MJESTADok je otac Arsenije živio na carskome dvoru u Carigradu, molioje Boga da ga povede putem spasenja i čuo je glas: »Arsenije, pobjegniod ljudi i bit ćeš spašen.« Zašto su prvi monasi odlazili u pustinje,daleko od ljudi?Da bismo dali što potpuniji odgovor, pođimo od već spomenutetvrdnje kako su monasi bili kršćani koji su željeli nasljedovati Gospodinakoji je, vođen Duhom, boravio u pustinji (usp. Mk l,12ss.).U pustinji su boravili i veliki proročki likovi poput sv. Ivana Krstitelja,Ilije i Elizeja; bila je to njihova duhovna domovina. Pustinjakse svojim životom poistovjećivao s tim velikanima, s Abrahamom,pustinjskim nomadom, i s cijelim izabranim narodom u hodu iz egipatskogaropstva kroz pustinju u Obećanu zemlju. Vrijeme koje suIzraelci proveli u pustinji bilo je vrijeme njihovih »zaruka« s Bogom,

15

uspostave Saveza na Sinaju. Pustinja je, kao što to svjedočiopisana povijest spasenja, prikladno mjesto gdje Bog progovara čovjeku(usp. Hoš 2,16). Tamo su se mnogi povlačili da bi molili i zatoje to bilo sveto mjesto. Pustinjaci su po mentalitetu bili puno bližibiblijskome čovjeku koji je pustinju idealizirao poput nekoga narodnogheroja i nije im bilo teško usvojiti tu sliku. Međutim, za razlikuod biblijskoga čovjeka, Egipćanin je pred pustinjom osjećao strah.Pustinja je u egipatskoj kulturi bila mjesto grobova i opasnih divljihzvijeri. Dok je u plodnoj dolini rijeke Nila živio bog života Oziris,u besplodnoj pustinji je živio zao bog Seth. Pustinjaci su u svojemudoživljaju objedinili obje slike: biblijsku i mitološku.Osim toga, pustinja nije bila samo nužan prostor življenja. Onaje mnogostruk simbol koji govori sam po sebi i ne treba puno tumača.Već svojim izgledom ona upućuje na tvrd i težak život jer čestone pruža ni osnovnu zaštitu čovjeku. To je zemlja bez vode, bez hranei bez vlasnika. Pustinja nije idilično mjesto, već usmjerava pustinjakana onu razgolićenost duha koja je nužna za kontemplativni život,za potpuno predanje i povjerenje u Božje vodstvo i brigu za čovjeka.Samo po sebi življenje u pustinji ne predstavlja neku krjepost,ako već prije ne postoji unutarnje otkidanje u čovjeku. Zato će sv.Bazilije, koji baš i nije volio pustinje, reći da se pravi bijeg od svijetane sastoji u tjelesnoj odsutnosti, već treba iz duše otjerati svakutjelesnu požudu. Slično je govorio i otac Alonije o tome kako monahmora najprije u svome srcu reći: ja i Bog smo sami na svijetu, inačene će postići mir ni u pustinji. Stoga se može reći da je pustinja prikladnomjesto i simbol po kojemu su se i prozvali oni koji su odlučilipotpuno podrediti svoj život Bogu. To tvrdi i otac Makarije Egipatskikada kaže: »Kao što čovjek koji se ide okupati ne može ući uvodu i sprati sa sebe prljavštinu ako ne skine svu svoju odjeću, takoje i s onim koji monaški živi: ako se ne svuče od svake brige za svijeti od svake isprazne želje, ne može napredovati u krjeposti ni pobijeditistrijele neprijatelja.« Pustinja je također prikladan vanjskiokvir koji označava nutarnji stav odijeljenosti od svijeta, duhovnusamoću i usmjerenost prema Bogu jedinome. Možemo se pitati kolikoje opravdan taj samotnički život i koliko je nadahnut evanđeljem?Budući da su prvi monasi uglavnom živjeli u pustinjskoj samoći, aGospodin je rekao u evanđelju: »Gdje su dvojica ili trojica sabranau moje ime, tu sam i ja među njima« (Mt 18,20), sv. Efrem nadodajeda je Gospodin, htijući da pustinjaci ne budu žalosni, rekao: »Gdjeje jedan sam, tu sam i ja«, te zaključuje: »Krist je naša radost i on jes nama.«Pustinjska jednostavnost i nepreglednost njezina horizonta pružalaje prvim monasima idealan prostor koji ih nije ni u čemu sputavaou njihovoj potrebi da traže Boga izvan uobičajenih shema, kalupai obrazaca. To ne znači da su oni odbijali zajedništvo s Crkvom injezinim učenjem. Bili su toliko ponizni da su upravo nauk crkvenihotaca držali, uz Sveto pismo, najvećim autoritetom, ali slikovito rečeno,željeli su živjeti na neispisanim marginama otačkih apologija,homilija i komentara, izvan rubrika i pravila ponašanja, te su dote mjere bili slobodni, što nam može izgledati pomalo čudno, da su

16

poneki rijetko pristupali sakramentima. Tome je zacijelo pogodovalaslaba mogućnost pustinjskih komunikacija. Sv. Pavao Pustinjakživio je u pustinji posve sam i cijeloga svog pustinjskog vijeka nijevidio svećenika. I sv. Antun i Malho provodili su duga razdoblja potpuneizoliranosti.Ipak bi bilo netočno tvrditi kako su pustinjaci zanemarivali sakramentalniživot. »Historia monachorum« nas izvješćuje kako suse egipatski monasi okupljali u deveti čas (oko tri poslije podne) namolitvu nakon koje su se pričešćivali. Otac Piamun svjedoči kolikoje monasima značila euharistija. »Zapisano je: 'Kao što košuta žudiza izvor vodom, tako duša moja čezne, Bože, za tobom' (Ps 41,2).Košute u pustinji jedu zmije i od njihova otrova obolijevaju. Zato žeđajui traže vodu da pijući ugase bol koju je u njima zapalio zmijskiotrov. Tako i monasi: ranjeni su u pustinji otrovom lukavih demona.Zato žeđaju subotom i nedjeljom za izvor vodom, tj. za tijelomi krvlju našega Gospodina Isusa Krista kako bi bili očišćeni od svegorčine zlih duhova.« Monasi iz Tebaide i Skitije pričešćivali suse subotom i nedjeljom. Pojedini pustinjaci imali su drukčiji običaj.Otac Hor nije nikada jeo, a da se prije nije pričestio. Neko vrijeme ježivio bez tjelesne hrane, a anđeo mu je svaki treći dan donosio pričest.Otac Apolon se također sa svojim učenicima pričešćivao prijejela. U to vrijeme bile su rijetke monaške naseobine koje su imalesvećenika. Poznata su nam četvorica pustinjaka svećenika poimence:Eulogije, Makarije, Piamun i Dioskur. Oni su budno pazili kakose monasi pričešćuju. Otac Eulogije je imao dar pronicljivosti te jemogao uočiti ako se netko nedostojno pričešćuje. Vjerojatno je kakoti svećenici nisu služili svetu misu svaki dan, kao što ni sveti Jeronimjedno razdoblje svoga života nije slavio euharistiju, premda je većbio rukopoložen. Paladije nas izvješćuje da su u Nitriji bila osmoricasvećenika od kojih je samo jedan slavio euharistiju, i to subotomi nedjeljom, međutim, monasi su se pričešćivali i češće.Sv. Bazilije nam donosi dragocjeno svjedočanstvo kako su egipatskipustinjaci čuvali euharistiju u svojim ćelijama i svojim je rukamauzimali četiri puta tjedno: utorkom, petkom, subotom i nedjeljom.To nas ne smije začuditi jer je taj običaj bio raširen u Egiptui među laicima. Vjernici bi nosili hostiju kući i pričešćivali se samikada su htjeli. Paladije opisuje tri neobična slučaja koja svjedočeo uvjerenju prvih monaha da ispravan duhovni život uvelike ovisio euharistiji. Nekome se monahu Valentu ukazao đavao u Kristovuobličju. Nakon toga Valent je izjavio da nema potrebe pričešćivati sekada gleda Krista živa. Kasnije je spoznao svoju zabludu i ozdraviotek nakon oštre pokore. Druga dva slučaja još su žalosnija. Nadutohološću, monah Heron nije se htio pričešćivati, a monah Ptolomejje izjavio kako je pričest u duhovnome životu nevažna. Obojica sukasnije napustila pustinjski život i ne zna se kako su završili.Jedna od poteškoća bila je ta što su monasi i monahinje izlazećiiz samostana, da zajedno s ostalim vjernicima pristupe euharistiji,bili često napastovani požudnim pogledima. Paladije piše kakosu monahinje iz Amma Talisa svake nedjelje izlazile iz samostanana euharistiju, osim jedne koja se zvala Taor. Ona je bila tako lijepada se bojala pokazivati se u javnosti. Na opasnost požudnih pogledaupozoravali su monaški učitelji poput sv. Augustina: »Ako vaš pogledi padne na ženu, neka se ni na jednoj ne zaustavi. Doista, nije

17

vam zabranjeno vidjeti ženu kad ste izvan samostana, ali je grešnopoželjeti je ili čeznuti da joj se svidite... Kad ste, dakle, zajedno u crkviili drugdje gdje su i žene, naizmjence čuvajte svoju čednost.«S vremenom se sve više ustalio običaj da monasi i monahinje ostajuu svome samostanu gdje im svećenik dolazi služiti euharistiju. Sv.Pahomije je s braćom subotom uvečer odlazio u obližnje selo na euharistiju,a nedjeljom bi svećenik dolazio slaviti euharistiju u samostan;slično je bilo i u Bazilijevim zajednicama. Prvi monasi nisu,dakle, zanemarivali sakramente, već su tražili prikladne načine njihovaslavlja i pobožnosti koji su odgovarali takvu načinu života kakvasu oni započimali.U samim početcima monaštvo nije bilo ni organizirano ni posvjedočenoiskustvom života prethodnih naraštaja. Monasi su živjeliindividualno, nesputano, ali čvrsto se držeći Božje riječi koju suneprestano u sebi ponavljali i upijali u sebe kako se ne bi izgubili uprividima i obmanama koji su, poput pustinjske fatamorgane, bili česti.Opet nam ambijentalne izvanjske opasnosti pustinjskoga životasvjedoče koliko je takav način života bio riskantan. U pustinji nijestvarana karijera, pa ni duhovna. Negdje na rubu ili u srcu pustinjepustinjak je bio prepušten sebi i Bogu. Sam je živio i umirao ne znajućihoće li imati koga da mu pruži posljednji gutljaj vode. Mnogisu upravo posljednji, neočekivani susret, držali osobitom milošću isvjedočanstvom da je Bogu njihova žrtva draga. Nama je danas teškozaključiti kako se u takvu životnome ozračju čovjek može osjećatii na što sve nailazi ljudski duh u pustinjskoj samoći. Pustinja je zate ljude imala neodoljivu privlačnost, vjerojatno slično kao što moreprivlači strastvene moreplovce. Često se događalo da je neki pustinjak,koji je radi svoje duhovne veličine postao popularan i posjećivanod raznih gostiju, ostavljao svoje obitavalište i odlazio još dubljeu nepregledna pješčana prostranstva. Sv. Antun je više puta mijenjaosvoje boravište. To nije značilo da su pustinjaci bježali od ljudi, većsu željeli biti slobodni od svoga »ja« te su prolazili naporan put čišćenjasrca od samovolje, od prosuđivanja svijeta, od grijeha. Znalisu da je to jedini put preobraženja.U tome kontekstu pustinja je i mjesto kušnja. Sam naš SpasiteljIsus Krist bio je u pustinji kušan. Prvi kršćani bili su izloženi napadajimaneprijatelja i divljih zvijeri u arenama. Monasi su, slijedeći teheroje vjere, odlazili u pustinju u boj sa zlodusima. Zato u sačuvanimzgodama iz života pustinjaka nailazimo često na šarolike opisenjihove borbe sa Sotonom. Najzornije nam to opisuje sv. Atanazijekoji je životopis sv. Antuna isprepleo zgodama teških i pogibeljnihokršaja s raznoraznim vrstama zloduha. Sve to mnoštvo privida,zmija, škorpiona, čudovišta, simbolizira njegovu nutarnju borbu »sprojekcijom vlastite imaginacije, afektivnim nagnućima, opsjednutostima,zakrčivanjima njihova pamćenja što odmotava sjećanje«.Sv. Antun je govorio: »Tko živi u pustinji da sačuva mir s Bogom,oslobođenje triju bojeva: slušanja, govorenja i gledanja; ostaje musamo jedna bitka, a to je boj srca.« Tek prokušani i pročišćeni u timduhovnim borbama zadobivali su neslućene i velike milosti kao štosu mir duše, veselje, razlučivanje duhova i slično.

18

Ali ni pustinja nije bila nedostižna. Ivan Gobry sažeto izražava:»Dok su se ovi sve više zaljubljeni u Boga udaljavali od svijeta,svijet sve više ide k njima.« Koncem IV. stoljeća pustinja postajehodočasničko mjesto kamo hrle tisuće vjernika da mole, traže riječspasenja, savjet ili da neko vrijeme proborave s monasima. Međupustinjacima su boravili najugledniji ljudi Crkve kao što su sv. Atanazije,sv. Jeronim, sv. Ivan Zlatousti, sv. Bazilije i drugi. Pustinjacisu prema svojim posjetiteljima pokazivali uzornu kršćansku gostoljubivost.Za sv. Antuna je zapisano da je »bio svima mio i drag, isvi su htjeli da im bude duhovnim ocem«. Isti autor navodi kako jenjegovo ponašanje bilo posve prirodno, smijeh neusiljen, kako nijebio mrzovoljan ni stidljiv jer mu je Gospodin dao dar prijateljskogasusretanja ljudi pa je mogao tješiti žalosne i miriti zavađene. Neki supustinjaci primali goste i po cijenu žrtvovanja vlastite askeze, mira isabranosti. Zgoda iz života oca Mojsija govori kako se jednoga danau Skitiji dogodio skandal. Naime, za vrijeme velikoga posta, kada jebilo zabranjeno išta kuhati, iz njegove ćelije se vinuo dim. Radoznalabraća doznala su da je primio goste iz Egipta i skuhao im jelo. Razvilase žestoka rasprava o opravdanosti njegova postupka. Na krajusu ga starci obranili i pohvalili jer je zanemario zapovijed ljudsku dabi opslužio zapovijed Božju.Iz naravi naše spoznaje znamo da na svijetu nema posve ostvarenihideala. Tako je i prvim monasima bio ideal, ponekad nedostižan,biti u samoći s Bogom. Ideal potpune samoće, kako ga opisujeEvagrije, dostigli su samo rijetki. Monasi su bili svjesni da su samoljudi, a ne anđeli, te iako su težili za anđeoskim životom, strpljivost sljudskim ograničenostima držana je velikom krjepošću u pustinji.Neki su pustinjaci živjeli na rubovima pustinje. Tu je bilo lakšedoći do hrane i vode. Sv. Antun opat ušao je duboko u unutrašnjostpustinje, otprilike oko 150 km od njezina ruba. Isto su tako učinili ioci Sisoes i Pafnucije. To povlačenje je često bilo postupno i označavaloje etape rasta u duhovnosti. Monah bi započeo svoje obraćenjeu nekome selu na pustinjskome rubu, a zatim bi se postupno povlačiou posvemašnju pustinju. Otac Abraham je, govoreći o trapnji,tumačio Kasijanu: »Mogli smo sagraditi ćelije na obali Nila i imativodu na dohvat ruke. Mogli smo imati lakoću, ugodu i plodnost vrtova...Ali smo prezreli i smatrali nevrijednom tu komodnost i ne marimoza drugo osim za ovu pustinjsku pustoš. Pred svim ugodnostimasvijeta radije izabiremo zastrašujuću golotinju ove samoće, žalosnuopustošenost ovog pijeska...«U početcima monaštva mjesto stanovanja pustinjaka bila je skromnaćelija, pećinska udubina ili napuštena poganska grobnica. U IV.stoljeću nastaju monaške naseobine. Oko 313. godine jedan bogatmladić, po imenu Amon, bez roditelja, morao se, po odluci skrbnika,oženiti. Budući da se želio posvetiti Bogu, u bračnoj noći predložioje svojoj ženi da žive djevičanski. Ona je na to pristala i tako su živjeli15 godina. Napokon, u dogovoru, on je otišao u pustinju gdjeje osnovao glasovitu naseobinu Nitrija. Taj je predio bio veoma pust,oskudan vodom i biljem. Ali je zato Nitrijsko gorje obilovalo mnoštvomudubina gdje su se monasi sklanjali od sunca, nevremena ilinoću na počinak. Kasnije, oko 20 km dalje prema libijskoj granici,

19

osnovao je naseobinu Ćelije. Taj je kraj bio još pustiji nego Nitrija. Utoj je naseobini živio Makarije Aleksandrijski ( 394). Otprilike 50km od Ćelija, prema sjeveru, sv. Makarije Egipatski osnovao je oko330. godine naseobinu Skitija. U Skitiji su živjeli najslavniji pustinjskioci i tu je najviše cvjetao pustinjački život. Pri koncu IV. stoljeća,po svjedočanstvu koje donosi Paladije, Nitrija je imala 5.000 monaha,a Ćelije 600. Uz ove spomenute naseobine uzduž toka rijekeNila bilo je mnoštvo manjih naseobina. Monaha je bilo toliko da seotac Poemen tužio kako gotovo i nema više pustinje.U IV. st. nastaju u Palestini monaške naseobine koje su nazivali»laura«, što odgovara latinskome izrazu »vicus« - naseobina, selo.Najstarija je naseobina Faran (Wadi Phara) u Judejskoj pustinji, utemeljenaizmeđu 323. i 330. godine. U V. stoljeću sv. Eutimije i njegovučenik sv. Saba utemeljili su i oživjeli duhovni život u velikimlaurama Souka u blizini Betlehema i Douka u blizini Jerihona. Laurase sastojala od niza odijeljenih ćelija, uglavnom naslonjenih na stijene,koje su okruživale crkvu. Za razliku od laura u egipatskim naseobinama,monaške su ćelije bile međusobno udaljenije i nazivalisu ih »kalybai«. Te su ćelije bile veće i obično su u njima stanovalapo dvojica-trojica monaha. U Egiptu je postojala najmanja i neujednačenaorganizacija monaškoga života. Najčešće su pustinjaci prekotjedna živjeli sami ili sa svojim učenicima, a subotom i nedjeljom bise sastali na synaksi, tj. euharistiji, molitvi i zajedničkome blagovanju.U cenobitskim naseobinama sv. Pahomija pojavljuje se nov arhitektonskielement. Cijeli kompleks biva ograđen zidom koji je onemogućavaoslobodno komuniciranje s vanjskim svijetom. Iz toga nesmijemo zaključiti da su Pahomijevi monasi bili posve odijeljeni jerje poznato da su odlazili slaviti euharistiju u obližnja naselja i nekolikoputa godišnje prodavali su svoje proizvode na tržnici.

ĆELIJAMjesto koje u životu monaha, napose pustinjaka, zauzima povlaštenoznačenje jest ćelija. U traženju pogodna mjesta gdje bi mogliživjeti, pustinjaci su kao uvjet postavljali samoću i odijeljenost odsvijeta. U takvim životnim uvjetima monah se može odlučno zaputitiprema raju provodeći život molitve i kontemplacije u društvu anđelai svetaca. U tome smislu ćelija postaje svetište, predvorje raja,omiljeno mjesto boravka o kojemu će sv. Jeronim reći: »Grad mi jepostao tamnica, a samoća raj.«Ali nije uvijek bilo tako. Pustinjski oci nisu živjeli u iluzijama.Ćelija nije uvijek bila »babilonska peć gdje su trojica mladića našlaSina Božjega niti stup od oblaka iz kojega je Bog govorio Mojsiju.Monah je u svojoj ćeliji mogao biti okrutno sažgan kao u peći ilimisliti da je izgubljen u oblaku. Razdoblja dosade i nelagode su sečesto izmjenjivala s trenutcima gorljivosti i slavljenja. Pritom je bilopravilo da treba uvijek ostati i ustrajati u ćeliji«. Nije uvijek bilolako ostati u ćeliji. Kada se neki pustinjak vraćao u svoju ćeliju nakonšto su ga progonitelji okrutno mučili, uzdahnuo je nadomak svogaobitavališta: »Jao meni, evo me opet pred mnogim zlima.«Za pustinjske oce i druge monahe ideal je bio: usprkos svemu,ostati u ćeliji. Stoga će otac Mojsije reći: »Uđi u svoju ćeliju, sjednii tvoja će te ćelija svemu poučiti.« Jedan monah, koji je bio napastovansvojim mislima, zatražio je savjet od oca Arsenija koji mu je

20

odgovorio: »Idi, jedi, spavaj i nemoj raditi, ali ne napuštaj svoje ćelije.« Ideal je ustrajati u samoći i šutnji u vlastitoj ćeliji bez gorčinei mržnje, već pogleda usmjerena prema cilju. Taj stav čini čovjekamonahom, tj. »ujedinjena«, bez ikakve podjele, ali svjesna vlastitihograničenosti. Monah je, slikovito rečeno, poput puža vezan za svojućeliju ili, kako kaže sv. Antun: »Kao što ribe ugibaju ako ostanu nasuhom, tako i monasi koji skiću izvan ćelije i zaustavljaju se međusvjetovnjacima zanemarujući zanos sjedinjenja s Bogom. Dakle, kaošto je riba u moru, mi moramo čeznuti za ćelijom da nam se ne dogodida brinući se za izvanjsko zanemarimo nutarnje.«Rekli smo da je temeljni zahtjev monaškoga života u starini bioostati u ćeliji. To se stanje izražavalo grčkim glagolom hesihade, štoznači sjediti, mirovati, osjećati se dobro, na svome mjestu, biti sabran.Pustinjaci su najviše vremena u ćeliji provodili sjedeći. Ponekadsu čak i spavali sjedeći, pognute glave među koljenima. Radilisu, jeli, čitali i razgovarali sjedeći. Leđa nisu naslanjali na zid jer sutako bolje održavali svoju budnost.U vezi s monaškom ustrajnošću i vezanošću uz ćeliju moramospomenuti opasnost na koju Evagrije i ostali monaški učitelji upozoravaju.To je acidia. Tim se izrazom označuje stanje duhovne tromosti,klonulosti duha, dosade, umora i mrzovolje u koju su ponekadupadali pustinjaci radi svoga samotnjačkoga i jednolična načinaživljenja. Prepuštajući se tome stanju monah upada u rezignaciju iravnodušnost koja je suprotna pravome i ozbiljnu duhovnome životu.Origen uvrštava acidiju među osam glavnih grijeha jer može bitiuzrokom mnogim ozbiljnim neredima u duši, pa čak dovesti i dopropasti. Monasi su acidiju opisivali kao misao koju sugeriraju demoniili koja izvire iz negativna stanja u čovjeku (požuda ili srdžba).Problem je u tome što su misli u čovjeku najčešće ispremiješane pase teško slobodnom voljom odlučiti koje misli slijediti, a koje odbaciti.Acidia k tome otežava ispravnu odluku jer je to stanje u čovjekukada popušta asketska gorljivost i smanjuje se duhovni naboj uduši. Prvi znak acidije je nutarnji nemir koji se očituje na razne načine:potrebom za promjenom prebivališta, za drukčijim rasporedomu ćeliji, nekim novim poslom, drukčijim društvom, prijateljstvomkoje je u pustinji bilo zabranjeno jer su tako stvarane privrženosti.Pojedini su monasi, potaknuti acidijom, stalno mijenjali svoj izgled,odjeću itd.Neki je brat devet godina bio napastovan da napusti svoju ćeliju.Svaki je dan pripravljao svoj ogrtač za polazak. Kada bi došla večer,rekao bi sebi: krenut ću sutra. Sutradan bi rekao: prisilit ću se daostanem još danas za Gospodina. I tako je radio devet godina. Nakontoga Bog ga je oslobodio napasti i bio je miran. Drugi je neki bratsjeo u svojoj ćeliji i namočio palmine listove kako bi ih isprepletao.Ali zbog nevoljkosti prema tome jednoličnu poslu njegova mu je misaosavjetovala: pođi na trenutak posjetiti svoga starca. Nakon što jerazmislio, odlučio je: poći ću za koji dan. No njegova ga misao ni daljenije puštala na miru te se on zapita: što ako starac u međuvremenuumre? Međutim, prepoznavši u sebi misao ostao je ustrajan u odlucida ostane u ćeliji i zaključio da ne ide nikamo te da će se zdušnoprihvatiti posla. Ali misao mu ponudi novo rješenje: pođi onda kadazavršiš posao. I on prista na to rješenje te je pošao k starcu malo prijenego što je dovršio započeti posao. U blizini njegove ćelije sjedio

21

je neki starac. Kada ga je ugledao kako izlazi iz ćelije, povikao je zanjim: »Slabiću i robe, dođi ovamo.« Kada je brat došao k starcu, staracmu reče: »Vrati se u ćeliju.« Brat mu je potom ponizno ispričaosvoju borbu s mislima i vratio se u svoju ćeliju. Čim je ušao i prostrose na tlo da moli, demoni su vičući pobjegli.Paladije je naglašavao kako je i briga za tjelesno zdravlje čestosamo izraz acidije. Na tu opasnost upozoravao je i sv. Bazilije u svojimopširnim pravilima. Acidia se očituje i kao bezvoljnost u obavljanjuposlova, ona je razarajuća dosada i rastresenost. Ona uvijeknalazi tisuću izgovora, zna poprimiti obličje krjeposna aktivizma,bratske ljubavi, brige za bolesnike itd. Evagrije slikovito opisuje ponašanjemonaha koji je zahvaćen acidijom: »Njegovo oko često gledakroz prozor, a u duhu zamišlja posjetitelje. Odškrinuo je vrata,ustao je na noge. Čim čuje neki glas, proviruje kroz prozor i ne udaljujese sve dok se ne umori tako stojeći. Za vrijeme meditacije čestozakunja i zaspi, otire oči i proteže ruke pogledavajući uokolo... brojistranice, provjerava sveščiće, kritizira pisara i na koncu zatvara knjigu,na nju naslanja glavu i tako zaspi, ali ne dubokim snom. Naime,glad opet budi njegovu dušu i opet se zaokuplja svojim brigama...Demon acidije, koji se naziva i podnevni demon, od svih je demonanajzamorniji. On obuzima monaha oko četvrtoga sata i ne pušta mudušu sve do osmoga sata. Najprije u duši monaha budi čuđenje kakose sunce kreće sporo i kako je gotovo nepomično te izgleda da danima pedeset sati. Zatim svako malo tjera monaha izvan ćelije da vidikoliko se već sunce spustilo i ne bi li ugledao kojega brata... Najposlijega ispunja gađenjem prema njegovoj ćeliji i monaškome načinuživljenja...«Kako se acidia liječi? Prvi lijek je postojanost i ustrajnost u monaškomeživotu unatoč svim poteškoćama. Potom umjerenost i raznovrsnostraspoređenih dnevnih obveza te ozbiljno shvaćanje radai, nadasve, neprekidna molitva u srcu. Možemo, dakle, zaključitikako nije dovoljno samo ostati u ćeliji, već treba znati kako se boritiprotiv acidije. Otac Amon je govorio kako neki monasi provedu stogodina u ćeliji, a ne nauče kako treba biti u ćeliji.Pustinjačke ćelije bile su vrlo šarolike. Bilo je takvih koje seuopće nisu mogle nazvati ćelijama. Mnogi su, poput sv. Antuna opata,živjeli u napuštenoj grobnici. Takav oblik života naziva se stenohoreia.Sv. Hilarion je napravio svoju ćeliju samo toliku da poputmrtvaca može leći svojim tijelom kao u grob. »Historia Lausiaca«nam donosi slučaj sv. Aleksandre koja je napustila gradski život i zatvorilase u jednu grobnicu držeći se radije živom sahranjenom, negoda upropasti dušu koja je stvorena na sliku Božju. Amon je preporučivaonekome bratu neka sebe drži zločincem koji je zatočen u ćelijii neka se pita kada će doći sudac i kako će se obraniti.Iz navedenih svjedočanstava možemo zaključiti kako su prvi monasiimali skromne ćelije bez suvišna inventara. U ćelijama se nijesmjelo imati drugo osim najnužnijega za život. Iskopine u naseobiniĆelije iznijele su na vidjelo veliku količinu različitih posuda, uglavnomza vodu. Imali su nužan pribor za rad i pokoju knjigu. Većinaipak nije imala knjiga. Pojedini pustinjaci držali su pravom napašćuskupljati knjige u ćeliji. Neki je starac to ovako protumačio: »Prorocisu napisali knjige, zatim su došli naši oci koji su po njima živjeli.

22

Oni nakon njih su ih učili napamet. Napokon je došla naša generacijakoja ih kopira i bez ikakve koristi slaže u kutije.«U izrekama otaca se često spominje unutarnja ćelija. Vjerojatnosu mnoge ćelije bile pregrađene na dva dijela. U prvoj sobi monahje jeo, radio i primao goste, a u drugoj molio i spavao. Pri koncu IVstoljeća otac Izak se tužio Kasijanu kako nekim monasima nisu dovoljnejedna i dvije ćelije, već imaju četiri ili pet bogato opremljenihćelija.MOLITVANezamislivo nam je govoriti o vjeri koja ne bi nalazila svoj istaknutizraz u molitvi. U životu vjere u svakoj religiji molitva je njezinsržni dio kojim se uspostavlja odnos s onostranim. O molitvi prvihkršćana svjedoče nam Djela apostolska koja donose primjere svakodnevnezajedničke (usp. Dj 2,46) i pojedinačne molitve (Dj 10,9).Sam sadržaj molitve bio je vezan uz Bibliju i židovske običaje: molilisu psalme, hvalospjeve i druge svetopisamske molitve (usp. Kol3,16; Ef 5,18-20). Zacijelo su prvoj zajednici bile jako važne poukesamoga Gospodina u vezi s molitvom. On je učio da molitva morabiti ustrajna (Mt 7,7-12), da mora biti upravljena u njegovo ime(Mt 18,19-20; Iv 14,13-14) i neprekidna (Lk 18,1; Ef 6,18; 1 Sol1,2; 5,17). Gospodin Isus ostavio je svojim učenicima svoju molitvuupravljenu Ocu kao uzor svake molitve - »Oče naš« (Mt 6,9-13;Lk 11,2-4). Provodeći u život te i druge Gospodinove upute u vezi smolitvom kršćani su u prvo vrijeme molili zajedno sa Židovima. Odlazilisu u jeruzalemski hram (usp. Dj 3,11) i okupljali se u Salomonovutrijemu te zasebno molili Krista. Vjerojatno je i to bio razlognetrpeljivosti Židova prema njima. No ubrzo, najvjerojatnije nakonubojstva đakona Stjepana, kršćani se počinju odvajati od Židova injihovih liturgijskih običaja te se počinje razvijati vlastito bogoslužjeu kućnim crkvama po uzoru na zajednicu sabranu na molitvi u trenutkusilaska Duha Svetoga. O takvim običajima postoje vrlo starazapisana svjedočanstva poput onoga u Prvoj poslanici Korinćanima,napisanoj vjerojatno 56. godine. Tu sv. Pavao govori o Gospodnjojvečeri, koju su kršćani slavili već osmi dan po uskrsnuću Gospodnjemu,te o synaksi, u okviru koje Duh Sveti daje različite darove zajednici.Posljednja stranica Novoga zavjeta zaključuje se molitvomDuha Svetoga i Zaručnice (Crkve) koju su prvi kršćani rado molili:»Amen. Dođi, Gospodine Isuse!« (Otk 22,20).Poznavajući židovske običaje te budući da nas evanđelja izvješćujuo načinu Gospodinove molitve, možemo zaključiti da su i prvikršćani slijedili Spasiteljev primjer. Zapisano je da je Gospodin Isusmolio ujutro (Mk 1,35), navečer (Mt 14,23) i noću (Lk 6,12). Prvosvjedočanstvo o molitvi, izvan novozavjetnih spisa, donosi nam »Didahe« - Upute apostolske. To je mali priručni katekizam za putujućemisionare koji je napisan pri koncu I. stoljeća. Tu se donosi molitva»Oče naš« i pouka da kršćani tu molitvu mole triput dnevno.Također, s konca I. st. potječe i svjedočanstvo Klementa Rimskogakoji među prvima rabi izraz »liturgija« primjenjujući ga za kršćanskobogoslužje. On spominje molitvu koja se po rimskome brojenjuvremena obavljala u treći, šesti i deveti sat. Klement Aleksandrijskipripisuje tim molitvama simboliku Presvetoga Trojstva.U III. stoljeću nastaju brojni traktati o molitvi. Tertulijan je napisaospis »De oratione«, pod istim nazivom sastavili su svoja djela

23

Origen i Ciprijan. Iz tih dragocjenih svjedočanstava doznajemo zaobičaje moljenja: kršćani mole okrenuti prema istoku s uzdignutimrukama, gledajući odakle izlazi pravo svjetlo. Origen spominje četiridnevne molitve: jutarnju, podnevnu, večernju i noćnu. Ranokršćanskispis »Traditio apostolica«, koji se pripisuje Hipolitu Rimskome,donosi drukčije tumačenje dnevnih molitava. Molitvu trećegačasa povezuje s Isusovim pribijanjem na križ. Molitvu šestogačasa povezuje s Isusovom smrtnom agonijom, a devetoga časa s Isusovomsmrću.Prvo je razdoblje kršćanstva obilježeno tihim, ali snažnim duhovnimživotom kršćana. Zajednica najčešće moli na grobovimamučenika gdje se ponekad slavi i euharistija. Prvi su kršćani posebnuvažnost pridavali slavlju sakramenata, katehezama i biblijskimpoukama. Nakon toga razdoblja, s ediktom cara Konstantina, nastupaznačajna promjena. Grade se posebna okupljališta za molitvu, štoumanjuje značenje kućne crkve i katakomba. Razvija se katedralnobogoslužje, tj. uvode se raznovrsni obredi, o čemu svjedoči onodobnicrkveni povjesničar Sokrat iz Carigrada. On je oko 440. godinenapisao: »...Nemoguće je naći u nekome mjestu između svih zajednicadvije koje su potpuno složne u obrednoj molitvi... Donijeti potpunkatalog svih tih različitih običaja i obreda bilo bi teško ili nemoguće.« Prvo svjedočanstvo o katedralnome bogoslužju donosi EuzebijeCezarejski. Nešto detaljnije sam izgled toga bogoslužja opisujeAtanazije Aleksandrijski spominjući bdjenje, pjevanje psalamai ostale bogoslužne čine. Njihova se svjedočanstva uglavnom podudarajuu činjenici da se u katedralama slavi jutarnja i večernja molitvakoja je bila sastavljena od izabranih biblijskih tekstova: psalama,hvalospjeva i čitanja. U noći od subote na nedjelju slavljeno je bdjenjei euharistija.Usporedo s katedralnim bogoslužjem razvija se među monasimamonaško bogoslužje. J. Mateosa drži da su u to vrijeme postojalatri izvora liturgijskoga razvoja: katedralno bogoslužje, monaško bogoslužjekoje se razvija među egipatskim pustinjacima i bogoslužjemonaha koji su živjeli uz gradove te su pokušavali spojiti i sintetiziratidruga dva liturgijska izvora u zasebnu bogoštovnu tradiciju.Za razumijevanje procesa liturgijskoga razvoja najprije je potrebnopoznavati mentalitet ljudi u ta davna stoljeća. Po mišljenju F. Wulfa,u početku liturgija nije bila sastavnica monaškoga života, pa čakni euharistija. Sve je to bio »posao« svećenika, a ne monaha kojisu uglavnom bili laici. »Posao monaha bio je da moli u svome srcubez prestanka. To je bilo bogoslužje: postiti, bdjeti, raditi, kajati se usrcu, čuvati šutnju.« Među monasima naglasak nije stavljan, kao ukatedralama, na izvanjsko događanje obreda, tj. na ceremonije, simbolikukađenja, svjetla, ophoda, na raznovrsnost služba i dr., već nanutarnju molitvu koja se odvijala u srcu. Stoga je logično zaključitikako prvi monasi nisu razlikovali liturgijsku i privatnu molitvu, zanjih je postojala jednostavna molitva koja je ujedinjavala i povezivalacijelo biće i sve aktivnosti, pa i mnogo više: molitva je značila»sveukupnost koja označuje kozmos koji se sastoji od neba i zemlje...

24

Sveukupnost onoga što jest i egzistira, nebesko i nadnebesko,zemaljsko i podzemaljsko, to je kao savršen kozmos karakteriziran uopćenitu smislu«. Zato se monaška molitva često naziva i kozmičkamolitva. Tu kozmičku dimenziju neki autori nazivaju »nutarnjaliturgija« jer naglašava osnovnu dimenziju čovjeka kao stvorenja uodnosu prema Stvoritelju. Pred kozmičkom molitvom »padaju svegranice prostora. Biti daleko ili biti blizu više nema smisla. Biti odsutanili biti prisutan dolazi na isto. U molitvi su svi ljudi usko povezani,kako energično tvrdi jedan od drevnih pisaca: 'Biti monah značibiti od svih odijeljen i biti sa svima povezan.' Jer po molitvi većprebivaš duboko u srcu kozmosa«.Ipak, ne bi bilo ispravno naglasiti preveliku razliku između katedralnei monaške molitve jer se neprestano izmjenjivao utjecaj jednena drugu te je moguće uočiti i mnogo zajedničkih elemenata, a nadasveto da su i jedna i druga molitve Crkve. Prvi monasi nisu bililiturgijski stručnjaci već obični pobožni laici koji su u svojoj radikalnostiznali i pretjerati. No zajednica Crkve je, potaknuta DuhomSvetim, imala izvanredno razvijen osjećaj da intervenira na raznepretjeranosti. Npr. godine 340., na Saboru u Gangri (Sirija), Euzebijeiz Nikomedije i ostali oci uputili su pismo biskupima Armenije ukojemu opominju Euzebija iz Sebaste koji se s učenicima okupljaoizvan synakse i odbijao u njoj sudjelovati.Egipatski su monasi nastojali što vjernije ostvarivati Gospodinovi Apostolov poziv na neprestanu molitvu (usp. Lk 18,1; 1 Sol1,2; neizravno je o tome riječ u Lk 12,35-40; Mt 25,1-13 i dr.). Tase tradicija nadovezuje na učenje o neprekinutoj molitvi, koje se vrlorano pojavilo u Crkvi. Sv. Ignacije Antiohijski je poticao Polikarpa:»Nastoj oko molitve da se ne prekida... bdij budna duha.« Egipatskisu monasi željeli Gospodinov nalog doslovno izvršavati i zatonisu imali potrebu da mole u određene sate jer im je ideal bio neprestanomoliti. Bilo bi stoga čudno imati posebno vrijeme za molitvu.Sv. Epifanije je pisao kako »pravi monah mora bez prestanka u srcuimati molitvu i psalme«. To su neprestano moljenje ostvarivali povezujućiistodobno molitvu i rad o čemu, između ostalih, svjedočiI. Kasijan: »Bez prestanka rade, svatko u svojoj ćeliji, neprestanorecitirajući psalme ili ostale dijelove Svetoga pisma.« Na uhodanosttakve prakse vjerojatno je utjecao Origen koji je, nadahnut naSir 38,34, tumačio kako nalog neprestane molitve možemo ostvaritipovezujući molitvu i rad. Slično su učili i drugi duhovni oci nakonnjega. Sv. Jeronim razlaže kako se »razmišljanje o zakonu Gospodnjemudan i noć, kao u psalmu 1, 2, ne sastoji u čitanju, već u djelovanju.Zato je na drugome mjestu rečeno: 'Bilo da jedete ili pijeteili bilo što činite, sve činite u imenu Gospodnjem.' Ako dajem milostinju,razmišljam o zakonu Gospodnjemu; ako posjetim bolesnika,moje noge razmišljaju o zakonu Gospodnjemu, ako izvršavam naloge,razmišljam u tijelu ono što drugi razmišljaju ustima. Naše razmišljanjeje naš rad«. Treba istaknuti kako je posao monaha najčešćebio takve naravi da se mogao obavljati mehanički te nije remetiousmjerenost misli na molitvu. Nastojali su da im život ne bude rascjepkani podijeljen između mnogih obveza, već izgrađen u skladnucjelinu molitve i rada.Bilo je, dakako, i među monasima onih koji su posve doslovnoshvaćali poticaj na neprekidnu molitvu te su odbijali svaki rad. Takvesu monahe nazivali mesaliani. Izraz etimološki dolazi od sirske

25

riječi »sll« (moliti). Mesaliane prvi put spominje sv. Efrem. Grčkimsu ih jezikom nazivali euhiti ili entuzijasti. Te su skupine monahaviše puta osuđivane od hijerarhije, ne doduše radi dogmatskih zabluda,već radi njihova načina življenja. Područje Sirije i Male Azijebilo je vrlo prikladno za nastanak mesalijanskoga pokreta, naime, tuje monaštvo poprimilo svoje radikalne obrise, današnjim mentalitetomgledano, pomalo i čudne. Priđemo li, međutim, tim fenomenimas pozitivne strane, oni nam govore o drukčijemu mentalitetu, o svijetuljudi koji su imali razvijenu izrazitu senzibilnost i zanos za vjeru.Na pokret mesaliana posebno su utjecali spisi koji se pripisuju ocuMakariju. U njima se potanko opisuju molitveni stavovi i tehnike.No crkveni autoriteti u Antiohiji osuđivali su te spise upozoravajućina opasnost prenaglašavanja molitvene prakse na štetu sakramenata.S mesalianima su se susretali egipatski monasi koji su ih vrlo poučnouvjeravali kako su u zabludi glede molitve te kako treba, po uputiApostola, uz molitvu i raditi.Jednom su neki euhiti posjetili oca Lucija u Henatonu blizu Aleksandrije.Kada ih je upitao što inače rade, oni su mu ponosno odgovorili:»Mi ni prst ne pomičemo da bismo radili jer neprestano molimo.« Starac je zatim upitno zaključio: »Onda znači da ne jedete?«Odgovorili su mu kako i oni jedu kao i svi drugi ljudi. »Kada jedete«, nastavi on, »tko za vas moli?« Na to mu pitanje nisu znali odgovoriti.On ih je dalje ispitivao: »Kada spavate, tko nastavlja vašemolitve?« Ni na to pitanje nisu znali odgovoriti. Otac Lucije je mudrozaključio: »Oprostite, ali onda vi ne činite ono što govorite. Pokazatću vam kako je moguće neprestano moliti, čak i kada radimo.Ja sjednem uz hrpu palminih grana i dok ih ispreplićem, praveći odnjih košare, govorim s Božjom pomoću: Gospodine, smiluj mi se posvome milosrđu, po velikoj dobroti izbriši moje bezakonje (Ps 50,1).Recite mi, zar to nije molitva?« Oni potvrde. Zatim je nastavio: »Radećii moleći tako cio dan ispletem 16 košara. Dvije darujem prvomesiromahu koji pokuca na moja vrata. S ostalim košarama zarađujemza život. Onaj tko je dobio dvije košare na dar, moli za mene dok jajedem i odspavam. Evo kako, milošću Božjom, uspijevam moliti bezprestanka.«Osim mesaliana, bilo je u Siriji u V. stoljeću samostana koji supoput njih živjeli neprestano moleći. Jedan od prvih takvih osnovaoje Aleksandar Acemeta na obalama Bospora pod nazivom Irenaion.No uvidjevši kako je prenaporno za ljudsku narav obavljati 24 molitvena dan, tj. svakoga sata po jednu, njegov nasljednik Marcel podijelioje zajednicu u više skupina koje su se naizmjence i neprekidnodanonoćno izmjenjivale u crkvi na molitvu. Narod je bio oduševljentom neprekidnom molitvom, a te su monahe prozvali »acemeti«, prema grčkome izrazu akoimetoi, tj. oni koji ne spavaju, besani,noćobdije.Kasnije, kada je iz praktičnih razloga, tj. radi organizacije monaškihzajednica zajednička molitva drukčije strukturirana, ostala jeipak kao trajan, često i nedostižan, ideal neprestana molitva. Ona sepokušavala ostvariti tako što se zajednička molitva nadopunjavala sosobnom molitvom i razmišljanjem. Kada je neki opat iz Palestinepisao biskupu Epifaniju na Cipru kako zahvaljujući njegovim molitavamamonasi revno ostaju vjerni kanonskim časovima, tj. bogoslužjutrećega, šestog, devetog časa i večernje, biskup mu je odgovorio:»Tako čineći jasno je da zanemarujete drugo vrijeme u danu koje

26

provodite bez molitve. Pravi monah bi trebao uvijek, bez prestanka,moliti.« Ali i kod jednoga i kod drugoga načina moljenja monasisu se uvijek nastojali držati načela da molitva bude Bogu upućenaiz čista srca.Premda su egipatski monasi nastojali ostvarivati ideal neprestanemolitve, ipak su davali posebno obilježje zajedništva svojoj jutarnjoji večernjoj molitvi. U to vrijeme, obično prilikom izlaska i zalaskasunca, bilo sami u svojoj ćeliji, bilo sa susjednim monahom ili gostima,molili su obično 12 psalama, između svakoga dodavajući svojespontane molitve. Nakon psalama molili bi Slava Ocu i potom meditiralinad kratkim biblijskim odlomkom. Koliko su pojedinci biliobvezni na tu molitvu, ovisilo je o vlastitoj prosudbi, nadahnuću ili osudu duhovnoga oca. Od ponedjeljka do petka to bogoslužje, kao isve ostalo, obavljali su svaki u svojoj ćeliji. Subotom i nedjeljom suse okupljali u crkvi na synaksu.Toliko puta već spomenuti grčki izraz synaksa (synaxeis) imaveoma široko značenje. Etimološki znači okupiti se zajedno. Ovdjepod tim pojmom podrazumijevamo cjelokupan sadržaj nedjeljnogazajedništva koje se sastojalo od euharistije, molitava, agape, čitanjaSvetoga pisma i duhovnih razgovora... Na koncu nedjeljne synaksesvaki je pustinjak uzeo što mu treba od namirnica za ostalih pet danai odlazio je u svoju ćeliju. O tome običaju, osim Kasijana, svjedočii »Povijest egipatskih monaha«: »Oni dolaze zajedno u crkvu samosubotom i nedjeljom, kada se međusobno susreću. Mnogi od njih,koji umru u svojim ćelijama, budu nađeni i nakon 4 dana po smrti,budući da se međusobno ne viđaju osim na synaksi.« Negdje jepostojala i dnevna synaksa. Drugdje su se monasi okupljali svakogadana u manjim skupinama da bi u jednoj od ćelija molili i čitali odlomkeiz Svetoga pisma. Znalo se dogoditi da su nastajali nesporazumiizmeđu pustinjaka i cenobita u vezi s načinom slavlja synakse.Budući da je kod jednih i drugih bila različito strukturirana i različitotrajala, nisu bili jednodušni u zajedničkome slavlju. Kada su se jednomneka braća iz samostana uputila u pustinju da posjete pustinjaka,navečer su zajedno s njim izmolili dvanaest psalama, to su istoponovili i noću. Nakon toga u tami ćelije pustinjak je ostao dugo unoć bdjeti, a da to braća nisu primijetila. Dok je bdio, čuo je braćukako komentiraju kratkoću noćne synakse sudeći kako je život pustinjakalakši negoli život cenobite. Pustinjak nije na to reagirao, aliih je ujutro htio razuvjeriti u njihovu mišljenju i poučiti u poniznosti.Kada su krenuli u posjet drugome pustinjaku, starac ih zamoli da muprenesu njegovu poruku koja je glasila: »Ne zalijevaj povrće.« Čimje taj drugi pustinjak čuo poruku, razumio je njezino značenje. Daoje gostima da rade sve do večeri nakon čega su počeli recitirati »velikusynaksu«. Nakon toga ih je upozorio: »Nije naš običaj da jedemosvaki dan, ali za vaše dobro pojedimo nešto.« Stavio je pred njih suhkruh zaliven octom i sol. Nakon toga trebali su nastaviti moliti dozore, ali im je pustinjak dopustio da malo odspavaju. Ujutro su braćabila tako umorna da su tražili ispriku za svoj odlazak. Pustinjak ihzamoli da ostanu barem tri dana, kako je običaj u pustinji. Braća surazumjela da ih starac ne će lako pustiti s blagoslovom. Ne mogavšiviše podnijeti pustinjski život potajice pobjegnu od njega.Što se tiče noćne molitve, egipatski su pustinjaci obavljali bdjenjekako je tko htio. Netko je upravo završavao dan kada je drugi većzapočimao novi dan. Obično su bdjeli nakon pola noći, meditirajući

27

nad pojedinim dijelovima Svetoga pisma koje su znali napamet.Drugi su bdjeli cijelu noć boreći se sa snom (kunjajući). Sljedeći primjeroslikat će nam način bdjenja sv. Antuna Pustinjaka. Neki je jednostavanseljak po imenu Pavao, nazvan Prostodušni, jednoga dana,vraćajući se s polja, zatekao ženu u preljubu. To ga je toliko potresloi ta ga je nevjerna ljubav toliko razoračala da je odlučio povućise u pustinju sa željom da postane monah. Budući da je već imao60 godina, sv. Antun ga nije htio primiti za svoga učenika misleći daće za njega biti pretežak pustinjački život. Ali ipak, videći da Pavaoustrajno podnosi sve protivštine i prigovore te bojeći se da ne umreod gladi nakon što je četiri dana postio pred vratima njegove ćelije,primi ga. Navečer, kada je sunce zašlo, nakon molitve Antun pojedekomad kruha, a isto tako i Pavao. Potom mu otac Antun ponudi joškruha na što mu je Pavao odgovorio: »Ako uzmeš ti, uzet ću i ja, akone uzmeš ti, ne ću ni ja.« »Meni je dosta, ja sam monah«, reče otacAntun. »I meni je dosta jer želim postati monah«, odgovori Pavao.Nakon jela otac Antun je započeo molitvu bdjenja. Izmolio je dvanaestpsalama i dvanaest molitava. Zatim je malo usnuo i o ponoćiopet započeo moliti psalme sve do jutra. U tome ga je slijedio i Pavao.Ujutro mu se otac Antun obratio: »Ako imaš snage da tako živišsvaki dan, ostani sa mnom.« Pavao mu je na to odgovorio: »Akoslučajno tražiš štogod više od ovoga, ne znam hoću li moći, ali onošto sam vidio, vršit ću lako.« Sljedećega dana otac Antun je potvrdioPavlu: »Evo, već si postao monah.«Neki autori zastupaju mišljenje da egipatski monasi nisu imalibdjenje po uzoru na katedralno nedjeljno i uskrsno bdjenje, već sunjihova bdjenja bila drukčije naravi. Budući da su navečer odlaziliranije spavati, logično je da su i ranije ustajali tako da su već u drugomedijelu noći molili jutarnju molitvu koju su završavali pred zorukada bi počimali s radom i meditacijom. Negdje je bio uvriježenobičaj da zajedno bdiju prilikom godišnje svetkovine Uskrsa i prilikomsprovoda braće.Za monahe molitva je bila središnja tema i najviša znanost kojaje objedinjavala cjelokupan život. Među pustinjacima se, dakako,puno molilo, ali i raspravljalo o molitvi. Mnoga raznovrsna iskustvapretočena su nam u pouke o molitvi. Prvi su monasi razlikovali»euhe« molitvu i »kathisma« meditaciju. Molili su najčešće stojećina nogama, vrlo rijetko klečeći. Meditirali su sjedeći. Treba napornenutida pojam meditacije kod pustinjskih otaca ne odgovara značenjukoje mi danas pridajemo tome izrazu. »Noviji molitveni pokretikoji su preuzeli taj naziv (meditacija), dali su mu prizvuk sustavnosređenih vježbi i psihološke složenosti kojih stari nisu poznavali ikojih ne pozna ni liturgija, ta glavna škola crkvene molitve.« Monaškameditacija sastojala se u litanijskome ponavljanju pojedinihbiblijskih redaka. Ta se molitvena tehnika na Zapadu prevodila izrazom»ruminatio«. Time se označuje produbljivanje i suživljavanje spojedinim biblijskim tekstom, uvodeći ga u dubine svoga srca. Nakonšto bi pročitali određen tekst, nanovo bi ga izvlačili u pamćenjei stvarali u svome srcu prostor gdje će ta Božja riječ trajno boraviti.Najjednostavnije rečeno, meditirati je značilo ponavljati neprestanosvojim ustima riječ Božju. Kada je otac Amon posjetio oca Ahila,zatekao ga je kako u ćeliji neprestano ponavlja ovaj redak: »Ne bojse, Jakove, sići u Egipat« (Post 46,3). Neki drugi monah pripovijedakako je zatekao brata u meditaciji, tj. vidio je da sjedi i polako miče

28

ustima izgovarajući riječ. Nama je danas teško zamisliti tako sabranživot, posve usredotočen na Božju riječ. Ali ako su betlehemski seljacidržeći plug, žanjući žito ili režući lozu pjevali psalme što su imdolazili na usta sami od sebe, da bi izrazili veselje koje je plamtjelou njihovim srcima, možemo se zapitati koliko li su tek monasibili hranjeni Božjom riječju koja je svakoga časa izvirala na njihovausta. Tehnika kojom su se služili, a koja je zadovoljavala najobičnijega,kao i najučenijega monaha, bila je upravo ruminatio - monaškameditacija, o čemu će biti riječ u poglavlju o Svetome pismu.U samim početcima monaštva učitelji nisu nalagali svojim učenicimašto i koliko da mole jer je molitva spadala na intiman i osobanizraz vjernosti Bogu i ovisila je o nadahnućima Duha Svetoga.Ipak, nailazimo na brojne pouke o molitvi u otačkim izrekama.Stručni proučavatelji monaške povijesti tvrde da izreke o molitvipripadaju među najstarija sačuvana svjedočanstva dok zgode o čudesima,legendama i slično pripadaju kasnijemu razdoblju. Poukeo molitvi su uglavnom kratke, Na upit kako treba moliti otac Makarijeodgovara: »Ne treba se gubiti u riječima. Dosta je uzdignuti rukei reći: 'Gospodine, kako ti želiš i znaš, smiluj se.' Ako ste potisnutiu boju, recite: 'U pomoć!' On zna što će vam koristiti i smilovat ćevam se.« Nailazimo i na pojedinačne poticaje monaških učitelja.Među najstarije spada pouka oca Agatona koji kaže. »Ništa ne tražitoliko napora koliko moliti Boga; demoni su uvijek spremni prekinutimolitvu jer znaju da ih ništa ne uništava kao molitva koja seuzdiže k Bogu. Koji god posao čovjek započne, kada ga dovrši, imamalo predaha; molitva, naprotiv, traži tešku borbu sve do posljednjegadaha.« Čitamo da je sv. Antun učio učenike da mole psalmeprije počinka i kada se probude. Palamon je Pahomiju propisao 60danjih i 50 noćnih molitava. Neki monah Pavao živio je vrlo strogo,molio je 300 molitava na dan, nije ništa radio i ni od koga nije ništaprimao osim jela. Jednom zgodom posjetio je oca Makarija želećimu se potužiti i potražiti savjet. Čuo je, naime, da neka djevicaveć 30 godina asketski živi, ne jede nego samo subotom i nedjeljomi moli svaki dan 700 molitava, a on se čudio kako ne može izgovoritiviše od 300 molitava. Na to mu je otac Makarije rekao: »Već 60godina molim 100 molitava na dan, kako me obvezuje zavjet, radimda zaradim kruh, dužnost mi je razgovarati s braćom i savjest me neoptužuje radi nemarnosti. Ako pak savjest optužuje tebe koji moliš300 molitava, jasno je da ih ne moliš s čistim srcem ili da imajućimogućnost ne moliš više.«Otac Makarije je želio naglasiti kako je čistoća srca preduvjetsvake molitve. A to znači svu ljubav, želju, napor, traganje, sve štomonah radi, misli i govori usmjeriti samo na Boga. Čistoća srca sene odnosi samo na moralnu dimenziju, ali uključuje slobodu od svakeneuredne navezanosti. Kada kažemo da je čistoća srca preduvjetmolitve, onda mislimo na duhovno raspoloženje i ozračje koje jeidealno za monašku molitvu: samoća, mir, jasnoća, radost...Sve to uključuje znatan napor krhke, nestalne i rastresene osobe.U konkretnim životnim okolnostima monasi su isticali važnostustrajnosti u molitvi za vrijeme poteškoća. Molitva nije opterećavajućadužnost koju treba izvršiti, iako je težak put kojim se postiže neprekidnamolitva. Brojni nam primjeri svjedoče kako su se pustinjaci

29

borili i sačuvali srce uronjeno u Boga. Sv. je Antun opat u pustinjijednom zapao u duhovnu tromost (acidiju) te su ga mučile sumornemisli i dokolica. Bog ga je rasvijetlio obdarivši ga viđenjem. Ugledaoje monaha slična sebi. Sjedio je i radio, zatim bi ustao i molio,potom opet sjeo i pleo košare. Malo zatim opet bi ustao i molio. Nato je Antun začuo glas: »Čini tako i spasit ćeš se.« Odmah su ga obuzeliradost i pouzdanje te je tako radeći zaslužio spasenje. Iz monaškihzgoda i pouka možemo zaključiti kako molitva nije ni nekoushitno stanje osjećaja. Monah treba moliti i kada mu se ne moli ikada molitvom ne postiže užitak jer je njegova molitva povezana sasvakodnevnim bojem koji monah u pustinji vodi. On je svjestan dao njegovoj molitvi ovisi odlučujuća pobjeda. Kada su oca Agatonapitali što je monahu najteže, on odgovori: »Po mom sudu molitva. Usvakoj drugoj vježbi koju poduzima, pa ako ona i zahtijeva od njegamnogo muke i strpljivosti, on ipak dopire do nekog mira. No molitvaće od njega zahtijevati tešku borbu do zadnjeg njegova daha.«Monasi su neprekidnom molitvom nastojali sačuvati svoj duhuvijek budnim i sabranim. Molitvom su se borili protiv rastresenostii đavolskih nasrtaja. Sv. Antun opat je poučavao: »Zavidni đavlinapastuju na svaki mogući način da spriječe nas kršćane da uziđemona nebo odakle su oni pali. Zbog toga potrebujemo neprestano molitii trapiti se.« Ističući ovaj vid molitvenoga napora nipošto nije zanemarensav zanos i užitak koji molitelj osjeti kada Bog milošću pohodisvoga ustrajna slugu. Prožimajući sav svoj život i sve situacijemolitvom monah dopire do prave molitve za koju će reći sv. Antunda je to ona kada monah više nije ni svjestan da moli, već mu molitvaprelazi u trajno stanje duše.Jedan od temeljnih stavova koji mora prožimati srce monaha umolitvi i općenito u duhovnome životu jest »penthos«, tj. raskajanost,žalost radi vlastitih grijeha, spoznaja svoga siromaštva i ništavosti.Brojne zgode iz života pustinjskih otaca govore o tome. Jednogaje dana otac Poemen, putujući u Egipat, ugledao neku ženu kojaje, sjedeći uz jedan grob, gorko plakala. Na to je primijetio: »Da jojnetko ponudi sve slasti ovoga svijeta, ne bi je utješio. Tako i monahmora stalno biti u žalosti radi svojih grijeha.« U ovim riječima ocaPoemena sažeto je učenje Svetoga pisma (usp. npr. Jl 2,12; Jak 4,9)na temelju kojega monasi pozivaju ne samo na trenutačno pokajanje,već na trajan stav žalosti -penthosa - radi svijesti vlastite grješnosti.Otac Dioskur plakao je u svojoj ćeliji. Kada ga je učenik zatekaou plaču i upitao zašto plače, starac je odgovorio: »Radi svojihgrijeha.« Na to će učenik: »Ti, oče, nemaš grijeha.« A starac je odgovorio:»Zaista, sine moj, ako ja ne uviđam svoje grijehe i ne oplakujemih, ne bi bile dosta tri ili četiri osobe da ih oplaču.« Monasisu shvaćali penthos kao put vraćanja k Bogu. Otac Poemen, na upitnekoga učenika što mu je činiti, odgovori: »Kada je Abraham ušaou Obećanu zemlju, kupio si je grob, i po njemu je baštinio zemlju(usp. Post 23,4ss.).« Ne shvaćajući pouku učenik je zapitao što značitaj grob? »To je mjesto žalosti i plača«, odgovorio je otac Poemen.Gdje nema penthosa, nemoguće je čuvati se od grijeha jer ne postojisvijest njegove težine. Penthos je trajno stanje, stil života koji se kodmonaha mogao uočiti i na njihovu vanjskome ponašanju koje se naraštajimaprenosilo dok nije stvorena tradicija da monah ide pognuteglave, ne smije se i ne sudjeluje u radostima ovoga svijeta.

30

Opasnost je da površno i anakronistički prosudimo penthos kaožalost kroz koju zrači životni pesimizam. Naprotiv, penthos je žalostkoja je puna uskrsne nade i radosti. Zato sv. Ivan Klimak kaže: »Onajtko se u žalost obukao kao u svadbeno ruho pun je milosti i upoznaoje duhovni osmijeh duše.« Taj paradoks izražava našu zemaljskustvarnost. Dok smo još na zemlji, možemo živjeti Kristov pashalnimisterij te u jedinstvenu duhovnome iskustvu objediniti proživljavanjemuke, smrti i uskrsnuća. Penthos u tome doživljaju predstavljaiskustvo vlastite slabosti, siromaštva, podložnosti napastima, kako jegovorio otac Poemen: »I ja sam bačen tamo gdje je bačen Sotona«,ovo je, dakle, mjesto ozbiljna boja i pročišćenja.U molitvi se penthos najčešće izražavao suzama. Na upit učenikao tome otac Poemen ga je poučio: »Tko želi da mu se grijesi oproste,neka plače, tko hoće postići krjeposti, neka plače. Plač je put koji namje zacrtan u Pismu i koji su nam ostavili oci. Nema drugoga puta.«Plač o kojemu se govori pustinjski su oci slikovito uspoređivali s krštenjem.Kao što nas krsne vode peru od grijeha, tako nas i suze pokajanjačiste i osvježuju u nama krsnu čistoću. Jedna nam zgoda pripovijedakako je otac Arsenije cijeloga života na grudima nosio komadtkanine kojim je brisao suze koje su tekle iz njegovih očiju. A kada jeArsenije umro, otac Poemen je plačno zavapio: »Blago tebi, oče Arsenije,ti si sebe oplakao na ovome svijetu, jer tko ne oplače sebe ovdje,plakat će tamo. Ili ovdje na ovome svijetu plakati svojom voljom ili nadrugome radi muka, nemoguće je ne plakati.« Pustinjaci su znali izvlastitoga iskustva da penthos potiče naš duhovni život i našu molitvukoja bez iskrene žalosti za grijehe ne može biti Bogu draga niti možebiti uslišana, kako nas je poučio sam Gospodin u prispodobi o carinikui farizeju. Uz to, bez penthosa naš duhovni život može biti izgrađenna iluziji. Penthos nam daje smisao za realnost, vraća nas u stvarnostkada odlutamo u svijet fantazije i stvara u duši iskrenu bol radi jazakoji postoji između naših riječi i djela. U lauri Souka neki je brat upitaostarca: »Kako si, oče?« »Loše«, odgovorio mu je starac. »Zašto siloše?« nastavio ga je ovaj ispitivati. Starac mu je protumačio: »Tridesetgodina svaki dan stojim pred Bogom i proklinjem sebe kada molim:'Podlacima nemoj se smilovati' (Ps 59,6), ili kada molim: 'Prokletikoji odstupaju od zapovijedi tvojih' (Ps 119,21), a ja sam odstupamod njegovih zapovijedi i podlo živim. Svaki dan lažem Bogu, amolim: 'Uništavaš sve lažljivce' (Ps 5,7). Mrzim brata, a molim Boga:'Otpusti nama duge naše, kako i mi otpuštamo našim dužnicima' (Mt6,12). Dok mirno jedem kruh svoj, molim: 'Kruh svoj zaboravljamjesti' (Ps 102,5). Ja koji spavam sve do jutra, molim: 'U ponoći ustajemda te slavim' (Ps 119,62). Ja koji se ne kajem za grijehe govorimu psalmima: Tznemogoh od pusta jecanja' (Ps 6,7) i još: 'Suze su kruhmoj danju i noću' (Ps 42,4). U srcu gajim isprazne misli, a u psalmimagovorim: 'Razmišljanje srca moga pred licem tvojim' (Ps 19,15).Ja koji nikad ne postim govorim: 'Od posta mi koljena klecaju i tijelomoje omrša' (Ps 109,24). Nadut ohološću rugam se pjevajući: 'Vidiponiženje moje i muku i oprosti sve moje grijehe' (Ps 25,18). Jednomriječju, sva je moja molitva protiv mene jer ako ne vršimo ono što predBogom govorimo, izgubljeni smo.« Penthos, dakle, sadrži mnogoelemenata: bol radi grijeha i izgubljene milosti, strah od novih grijehai osude, što u duši rađa stav istinske poniznosti i ispravno raspoloženjeza put povratka Bogu. Penthos treba, kako smo već spomenuli, razlikovatiod žalosti koja se izražava drugim grčkim izrazom - lype. Ta

31

žalost označava pesimizam, utučenost i nema ništa zajedničko s penthosom.Lype je vrlo opasna žalost za monaški život jer obeshrabrujena duhovnome putu i stvara prikladan prostor za acidiju. Tu temu razrađujeEvagrije u svojemu učenju o molitvi. Mogli bismo do u beskonačnostispisivati monaške upute i izreke o molitvi. Sve su lijepe isadržajne poput one koju je izrekao sv. Jeronim: »Povuci se u pustinjuda mogneš moliti s Kristom. Traži Krista u samoći i moli sam s Kristom.« Sve te izreke ističu pojedine elemente koje ne bi trebalo zanemaritina putu ostvarenja molitve.Razvojem cenobitskoga monaškog života nastaju pravila življenjau kojima važno mjesto zauzimaju i poglavlja o molitvi. Sv. Bazilijenije napisao poseban traktat o molitvi niti se molitvom posebnobavio u svojemu pravilu. Kao da želi reći kako molitvu ne shvaćakao neko ustrajno vježbanje koje se mora ravnati po određenimmetodama. On o molitvi govori konkretno, u kontekstu života. Zanjega je molitva stav divljenja, radosti i zahvalnosti. To je način postojanja,razmišljanja i djelovanja. Prema tome, cjelokupan govor omonaškome životu govor je o molitvi jer se odnosi na život koji jeusredotočen na Boga i na trajnu nazočnost pred njim. U svome praviluBazilije se osvrće na molitvu onda kada se pribojava mogućnostizastranjenja. Izražavajući bojazan od pretjeranih zanesenjakanastoji unutar života svoje monaške zajednice donijeti razumnu mjeruzajedničkih molitava koje ne će narušiti sklad i uravnotežen život.Na pitanja: »Smije li se pod izlikom molitava i psaliranja zanemaritidjela? I koji su vremenski razmaci pogodni za molitvu?« on je odgovorio:»...Ne valja nam težnju za pobožnošću iznositi kao ispriku zanerad i bijeg od napora, nego pobožnost treba da bude osnovom zaborbu i podnošenje većih napora te ustrajnosti u nevoljama... Ali zamolitvu i psaliranje (kao i za mnoge druge poslove) svako je vrijemeprikladno te dok se rukama laćamo posla, ujedno katkada - gdje je tomoguće i, još više, gdje je to korisno za duhovnu pobudu -jezikom,a kad nije moguće barem u srcu, slavimo Boga psalmima i duhovnimpopjevkama,... tako unosimo sklad u dušu da se ne rastresuje kad usvakom svom djelovanju molimo Boga da nam ono pođe pravim putem.« Nadalje, sv. Bazilije odgovara na pitanje koje je vrijeme uzajednici pogodno za molitvu te navodi teološke motive za opravdanostpojedinih molitvenih časova. Za razliku od sv. Benedikta, ocazapadnoga monaštva, koji ne želi da se išta pretpostavlja molitvi, sv.Bazilije drži kako se braća koja rade u kuhinji ili podrumu ne trebajužalostiti ako ne mogu biti nazočni zajedničkoj molitvi. On se takvimstavom želi oduprijeti uvijek prisutnoj opasnosti, tj. da molitvabude shvaćena površno, kao obavljen čin. Po Bazilijevu shvaćanju,treba staviti naglasak na trajan spomen i neprestano uživljavanje uKristovo otkupljenje te na plod sakramenata. Tako shvaćena molitvajest prvenstveno nutarnje raspoloženje koje ne mora biti nužnoizrečeno riječima, već ostaje skriveno u srcu neprestanim ponavljanjempsalama ili drugih molitava (ruminatio). Spomen na najvećaotajstva vjere čisti cijelo biće i svu aktivnost. Zato kaže: »Izvanjskimir (hesychia) je počelo čišćenja duše... Duh koji se ne gubi u vanjštinii u svijetu po svojim osjećajima ulazi u sebe i po sebi se uzdižek spomenu na Boga. Blistajući i zračeći božansku ljepotu dolazi dotoga da zaboravlja na sebe. Ne rastresa više dušu brigama za jelo i

32

odijelo, napušta zemaljske brige i svu svoju gorljivost usmjeruje napostizavanje vječnih dobara.« Važno je svaki kultni čin pounutriti,tj. težiti prema spoznaji božanskih otajstava koja se slave. Ova polazištaBazilijeve duhovnosti ne smiju nas dovesti do kriva zaključkakako je on molitvu shvaćao individualno, poput pustinjskih monaha.To nam potvrđuje njegovo tumačenje Gospodinovih riječi kako molitvutreba obavljati u tajnosti (usp. Mt 6,6). Sv. Bazilije tumači kakose to odnosi na one koji pate od oholosti i isprazne vanjštine. Onajtko se oslobodio toga, mora svjetiljku staviti na svijećnjak da svijetlisvima u kući (usp. Mt 5,14-16).Sv. Bazilije nije naglašavao zajedničku korsku molitvu koja je unjegovo vrijeme tek poprimala jasnije obrise u Kapadociji. Ono štoBazilije posebno naglašava o molitvi jest trajan spomen na Boga. Ubitnim crtama izražava taj stav u svojoj II. poslanici Grguru Nazijanskome:»Molitva koja slijedi nakon čitanja nalazi u duši osvježenjei zanos koji je pokreće prema ljubavi Božjoj. To je dobra molitvakoja u dušu jasno i živo utiskuje spomen na Boga. Tu dolazi boravitiBog... Kada u nama spomen na Boga ne mogu rastresti nikakve zemaljskebrige i kada iznenadne strasti ne uzbuđuju našu pamet, tadami postajemo njegov hram. Prijatelj Božji se oslanja na Boga odbacujućistrasti koje ga potiču na neumjerenost. On je ustrajan u onomešto ga vodi ka krjeposti.«Spomen na Boga odnosi se na razmatranje Božjih veličanstvenihdjela počevši od stvaranja, utjelovljenja, otkupljenja, pobožanstvenjenja,ali i na svagdanje konkretne situacije kakve Bazilije ilustrirau jednoj svojoj homiliji. »Dok sjediš za stolom moli, prinoseći kruhustima zahvali za onog tko ti ga je dao, krijepeći vinom tjelesnu slabost,sjeti se onoga tko je tim darom želio razveseliti tvoje srce...Kad si završio objedovati, nemoj se prestati sjećati dobročinitelja.Oblačeći tuniku zahvali za onog tko ti ju je dao. Kad se zaogrćeš platomneka u tebi poraste ljubav prema Bogu... Kad se dan bliži krajuzahvali onom tko pokreće sunce da osvijetli dnevne poslove, zahvalii za vatru koja osvjetljava noć... Zatim noć pruža nove molitvenepoticaje. Kad uzdigneš pogled prema ljepoti zvjezdanog neba, moliGospodina svih vidljivih stvari, klanjaj se umjetniku koji je u svojojmudrosti stvorio svemir. Kad vidiš kako sva priroda počiva u snu,iznova se pokloni onome koji nas, i bez našeg htjenja snom oslobađategobe dnevnih poslova i tako obnavlja naše snage. Stoga nekanoć ne bude samo vrijeme spavanja, ne dozvoli da pola života provedešu besvjesti. Noćno vrijeme rasporedi na počinak i molitvu; ilirade neka ti i san bude pobožna meditacija. Više puta snovi su odjekdnevnih briga. Kakve su nam životne brige takvi će nam biti i sni.Tako, moli bez prestanka, to ne znači da moraš neprestano izgovaratiriječi već se sjediniti s Bogom svim svojim životom. Na taj će načintvoj život postati neprestana i neprekinuta molitva.«Razrađen nauk o molitvi, premda idealiziran, koji naginje mistici,donosi u svojim djelima Evagrije Pontski (rođen oko 345.). Onje najprije bio u Bazilijevoj školi u Cezareji. Nakon Bazilijeve smrti

33

379. godine priključio se Grguru Nazijanskome koji ga je u Carigraduzaredio za đakona. Na kraju je izabrao Egipatsku pustinju kaomjesto svoga prebivanja. Tu su ga u duhovnim stvarima poučavaliotac Makarije Veliki i Makarije Aleksandrijski. Evagrije je u svomeduhovnom nauku sljedbenik Origenovih ideja, a uz to je svoje učenjeobilježio visokom filozofskom intelektualnošću pa ga stoga crkvenipovjesničar Sokrat naziva »pustinjski filozof«. Iznad svega,on je bio duhovni otac i učitelj naraštajima monaha. Uz ostala djelanapisao je spis o molitvi u kojemu ističe neprestanu molitvu kao ideal.To je molitva u kojoj je sva čovjekova aktivnost usmjerena premakontemplaciji, tj. umskome promatranju. Idući tim putem monahpostaje »isangelos«, tj. jednak anđelima koji neprestano promatrajuBožju slavu. Krajnji je smisao te molitve, po Evagriju, spoznajaBoga i njegova otajstvenoga života. No dug je put kojim treba ićida se to postigne. Evagrije je u svemu težio za redom i redoslijedomte je tako i put molitve opisao potanko, raščlanjujući pojedine etapenapredovanja prema mističnoj molitvi. Kasnije je u tradiciji taj putoznačen kao via purgativa, via illuminativa i via unitiva.Prvi je preduvjet koji uvodi u molitvu posvemašnja lišenost da bise postigla nagost duha. U stanju potpuna siromaštva čovjek šuti predBogom. Samo ta potpuna lišenost i šutnja, po Evagriju, omogućavajuulazak u stanje molitve. Stoga Evagrije potiče svoje učenike: »Idi,prodaj što imaš i podaj siromasima, uzmi svoj križ, zataji sebe da bimogao moliti bez rastresenosti.« Isto tako: »Ako težiš molitvi, odrecise svega da sve dobiješ.« Tada ljudski duh polazi na put sve istinskijegaupoznavanja Božjega svijeta. Ali na putu napretka čovjek sesam, bez Krista, ne može boriti protiv demona koji žele omesti kršćaninovumolitvu. Zato treba računati na Kristovu prisutnost i pomoć,treba slijediti Kristov primjer. Kao što on u pustinji nije raspravljao sđavlom, već mu je Božjom riječju zatvorio usta, tako se treba vladatii monah u napastima. Đavolskim nagovaranjima monah suprotstavljanavode iz Svetoga pisma koje neprestano ponavlja u kušnjama i takouspijeva izbjeći pogubnim mislima (logismoi) koje rastresaju molitvu.Takav običaj moljenja, tj. ponavljanje pojedinih biblijskih navoda, bioje poznat i ranijim ocima. Evagrije se nadovezuje na tu tradiciju i poučavakako se u napasti treba moliti kratko i žarko, tj. s malo riječikoje treba često ponavljati. »Onaj tko ljubi Boga, neprekidno govori snjim.« Moguće je da se pod imenom oca Izaka, koji je Kasijana učiomolitvu vatre, skriva sam Evagrije. On spominje zaziv iz Psalma69: »Bože, u pomoć mi priteci, Gospodine, pohiti da mi pomogneš«kao redak koji treba često ponavljati u napastima. No, osim toga, svatkoje mogao i nalazio različite zazive koje je iz srca neprestano upućivaoBogu. Napomenimo kako je Evagrijeva misao o neprestanoj molitvidaleko od jednostavna mehaničkoga ponavljanja. Ta je molitvaplod neprestana razmišljanja o Božjoj riječi u kojoj monah traži utjehu,pouzdanje, pomoć.Najveći neprijatelji molitve su, po Evagriju, žalost i srdžba. Radise o žalosti koja je po njemu, za razliku od penthosa, jedan od glavnihgrijeha: »Žalostan monah ne može uzdignuti razum u kontemplacijuniti može moliti iz čista srca jer žalost je prepreka svakomdobru... Ne prepusti se srdžbi boreći se s mišlju koja te je uznemirila,ni kada se radi o bludnim mislima koje pred tobom potiču želju. Jerprva potamnjuje dušu, druga užiže požar strasti, obje potom zaražujutvoj um i jer ti dopuštaš da te za vrijeme molitve salijeću i ne prikazuješ

34

Bogu čistu molitvu, odmah se susrećeš s demonom acidije.«A kada je um oslobođen strasti koje ga potamnjuju, onda u molitvimože promatrati i svoju stvorenu ljepotu, kao i nestvoreni sjaj PresvetogaTrojstva. »Kada se tvoj razum, zbog stalne želje za Bogom,uspije, tako rekuć, malo otisnuti od mesa i odvojiti od svih mislikoje potiču osjećaji, sjećanje i temperament, ispunjujući se strahomBožjim i radošću, tada ti je dopušteno misliti da si se približio granicamamolitve.« Radost koju Evagrije ovdje spominje ne odnosise na osjetnu radost. Osjetila nude radost koja ne može biti stalnai ona uznemiruje čovjeka. Prava molitva podrazumijeva mir u duši,a ne uznemirenost osjećaja. Molitva je stanje savršena mira i bistrineuma. Naime, ne može se radost postaviti kao cilj, već je ona plodmolitve. Tek tako pročišćen čovjek može ući u beskrajno intimandijalog s Bogom i biti obdaren beskrajnom ljubavlju. Zato Evagrijekaže: »Kada u molitvi stigneš onkraj svake radosti, tada si zaista našaomolitvu.« Takvu molitvu Evagrije naziva kathara proseuche,čemu odgovara i izraz »anapausis« - spokoj koji je dar kontemplativnasjedinjenja s Bogom. Slično izražava i riječ »hesyhia«, ključniizraz u Evagrijevu učenju. Grčka riječ hesyhia znači sabranost, smirenje,nutarnju samoću, tišinu, sjedinjenje s Bogom, uravnoteženjesa životom cijele prirode. Kod Evagrija i drugih otaca, osobito Origenai Grgura Nisenskoga, hesyhia označava način, metodu molitve,usredotočen je na ono bitno ili, evanđeoskim rječnikom izraženo, naono »jedino potrebno« (usp. Lk 10,42). Taj molitveni stav ima za ciljda u čovjeku obnovi sličnost s Bogom (oboženje), budući da je čovjekstvoren na sliku Božju. Ako se monah vježba u krjeposnu životute u molitvenome smirenju promatra uzrok svega stvorenog, božanskuljubav, oslobađa se požuda i dolazi po Božjemu daru do sjedinjenjas Bogom. Oni koji to stanje postignu jesu zaista monasi, tj.odijeljeni od sviju i skladno ujedinjeni sa svima. Izraz hesyhia ječesto prisutan u izrekama pustinjskih otaca. Dok je otac Arsenije živiona carskome dvoru, molio je Gospodina da ga vodi putem spasenjai čuo je glas: »Arsenije, bježi od ljudi i bit ćeš spašen.« Nakonšto je poslušao glas i povukao se u samoću, i dalje je nastavio molitida ga Gospodin vodi putem spasenja te je opet čuo glas: »Arsenije,bježi, zašuti i miruj.« Po Evagriju, onaj tko želi postići pravu spoznajuBoga nužno mora biti hesyhasta. Tko ne miruje i ostaje u vrevisvijeta, postiže nepotpunu spoznaju. »Nemoguće je monaški živjeti iu isto vrijeme pohađati gradove gdje se duša ispunja mnoštvom mislikoje onda izviru iz nje.« Hesyhia zahtijeva stav trajne budnosti(nepsis). Treba osigurati stražu srca da se ne čuju vanjski šumovikoji bi ga rastresli. Kada se, naime, vanjsko uho uspava, onda sebudi uho srca. Ali mnogo je važnija nutarnja šutnja. Tko postigne tostanje, ništa ga više ne može rastresti. Neki je otac govorio: »Pčela,kamo god ide, stvara svoj med, tako i monah može stalno ispunjavatidjelo Božje.« Hesyhastu ništa ne može biti prilika za rastresenost.Hesihazam se posebno razvio na Sinaju. Njegov velik pobornikbio je otac Didoka iz Fotike (400.-486). Odatle se raširila hesihastičkatradicija neprestana zazivanja Isusova imena. Otac Ivan Klimak(525.-608.) je govorio: »Neka se spomen na Isusa sjedini s tvojimdisanjem pa ćeš vidjeti kakva je korist od hesihije.«Drugi monaški autor koji je svojim pisanjem o molitvi dopriniorazvoju i oblikovanju duhovne tradicije, osobito na Zapadu, bio jeIvan Kasijan (rođen 360./65.). On je svoje dragocjeno iskustvo stekao

35

među egipatskim pustinjacima. Molitva zauzima prvo mjesto u životumonaha jer sav monaški napor »teži ustrajnosti u neprekidnoj i stalnojmolitvi«. U djelu »Monaške ustanove« on oslikava život egipatskihmonaha u svim njegovim potankostima. U II. i III. knjizi togadjela opisuje kako se molilo među egipatskim te palestinskim i mezopotamijskimmonasima. Kasijan spominje različite običaje moljenja.Doznajemo da su egipatski monasi zajedno molili uvečer, a negdje inoću. Napominje čak i sadržaj noćne molitve, tj. 12 psalama. Taj brojod 12 psalama on naziva »anđeosko pravilo« jer se vjerovalo da je tajnačin moljenja objavio anđeo s neba. Večernju molitvu naziva »lucernariahora«. Kasijan raspravi o molitvi posvećuje IX. i X. pouku usvome djelu »Rasprave otaca« u kojemu sažimlje razne susrete i razgovores egipatskim monasima. U tim poukama progovara otac Izakiznoseći svoje duhovno bogatstvo o neprestanoj molitvi koja je krajnjicilj kojemu monah mora težiti, vrhunac savršenstva srca. U pouci ocaIzaka posebno mjesto zauzima smirujuća molitva (hesyhia). Kasijanje svoje rasprave napisao kada je imao preko 60 godina. Njegove uspomenes putovanja u Egipat nisu više tako svježe. Zato on ne donosiposve pregledno stupnjeve molitvenoga hoda od onoga prvog i temeljnograspoloženja bez kojega nije moguće moliti, kroz proces čišćenjaosjećaja i želja, do pozorna moljenja Gospodnje molitve. Iz Kasijanovastava se vidi da nakana njegovih opisa nije naglašavanje kvantitete,tj. brojnih molitava, stoga i napominje da molitva ne smije biti dugajer tada izaziva dosadu i pospanost. Moliti znači napustiti sve razumskei osjećajne čine i stajati pred Bogom u svoj svojoj jednostavnosti.Važno je u molitvi sačuvati budnost duha i usmjeriti se prema najdubljojtežnji, a to je u svemu i po svemu iskusiti susret sa Stvoriteljem.Kasijan prenosi riječi opata Izaka po kojemu je molitva čist Božji dar.Čovjek se treba prepustiti, slobodan od svih slika i predodžaba, te čistimočima duše ponavljati neki redak iz Svetoga pisma. Upravo tajsvetopisamski temelj, po Kasijanu, pomaže monahu početniku da pročistisvoj razum, zle sklonosti, zemaljske brige i pokrene se prema krjeposnuživotu. S vremenom Božja riječ sve više bistri pogled na nebeskestvari dok ne stigne do čiste kontemplacije. O tome će biti višespomena u poglavlju o Svetome pismu.Ukratko sažmimo misli o hesihastičkoj molitvi koja je ostavilaneizrisiv trag u monaškoj tradiciji. Temeljne misli za razvoj hesihazmatreba tražiti kod Origena i Evagrija Pontskoga. Njima se, uz brojnedruge autore, mogu pridružiti Grgur Nisenski i Kasijan. Oni su senadahnjivali na konkretnim primjerima monaha s kojima su živjeli.Otac Arsenije je govorio: »Ne mogu biti zajedno s Bogom i ljudima.« Također su o njemu zapisane riječi koje smo već naveli: »Arsenije,bježi, šuti, miruj (hesyhade).« Osnovni element hesyhazmaje nastojati sačuvati neprestan spomen na Boga. Budući da svjetskestvari uznemiruju duh, treba od njih, po Evagrijevu učenju, IvanaKlimaka i ostalih hezihastičkih učitelja, pobjeći u samoću. Prethodnosmo opisali put koji Evagrije ocrtava za postizanje čiste hezihastičkemolitve. Od odbijanja vanjskih stvari, svladavanja tjelesnihpožuda, odstranjenja mnogih, pa i svetih misli čija mnogostrukostmože biti zapreka jer razjedinjuje i ne pomaže usredotočenju, postupnim

36

putem treba doći do stanja posve razgolićena duha. Kasijanovose učenje ponešto razlikuje od Evagrijeva po tome što upozoravana opasnosti toga nutarnjeg razgolićenja. On uspoređuje ljudskudušu s mlinom koji se okreće, ali to okretanje ima smisla samo akose melje pšenica. Tako se i u ljudski duh mora nešto ulijevati, inačese oštećuje poput žrvnja koji se na prazno tare o sebe i oštećuje.140

Pšenica koju treba, nakon pročišćenja uma i srca, uzimati jest Svetopismo. Kasijan se slaže s Evagrijem da se i tu čovjek može izgubitiu mnogostrukosti misli i ideja te predlaže, kako su već radili brojnipustinjaci, da se uzme za razmišljanje samo jedan redak iz Svetogapisma. Tako se razvila hezihastička molitva koja se često poistovjećivalas Isusovom molitvom budući da je najčešće ponavljan zaziv:»Gospodine, Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj mi se (grješnom).«Među monasima u starini ta je molitva bila poznata i pod nazivom»molitva srca«. Naziv želi istaknuti određenu tehniku neprestanaritmična moljenja koje odjekuje poput otkucaja srca ili poputudisaja i izdisaja. Cilj se te molitve sastoji u postizavanju trajna molitvenogastanja, a ne u količini zaziva. Stoga je važno najprije ispunitipreduvjete koji dovode do prave i čiste molitve. To znači dase treba vježbati u uspostavljanju nutarnjega mira, sabranosti misli iodbacivanju nepotrebnih aktivnosti. Potom treba svoj um i srce stalnousmjeravati prema Isusu Kristu. Otac Makarije je govorio: »Budimopažljivi kada izgovaramo ime Gospodina našega Isusa Krista uskrušenosti srca. Kada sabrano izgovaraš ustima, i to ne samo površno,već misleći na zaziv: 'Gospodine naš Isuse Kriste, smiluj mi se',onda ćeš u smirenju osjetiti kako njegovo božanstvo otpočiva na tebii kako razgoni tamu strasti iz tebe, kako te čisti čistoćom Adama urajskome vrtu. To je blagoslovljeno ime zazvao Ivan evanđelist kadaje rekao: Svjetlo svijeta, Slatkoćo nezasitna, pravi Kruše života.«SVETO PISMOOd sama početka pa do danas Crkva jednodušno vjeruje da jeSveto pismo Bogom nadahnuta riječ upućena nama, ljudima svihvremena. No već u prvim stoljećima javile su se razne poteškoćepoput pitanja: kako vrjednovati knjige Staroga zavjeta u odnosu naNovi te kako otkriti smisao pojedinih riječi i događaja od Boga namupućenih za aktualni trenutak i probleme koji su nastajali? Jedan odnajvećih tumača Božje riječi Origen (185.-253.) postavio je načeloda onaj tko čita Bibliju mora biti »Duha Svetoga pun... inače nemože razumjeti«. Presudno je razumjeti duhovno značenje Božjeriječi (Logos) koja se, po Origenu, istodobno utjelovljuje u božanskimPismima i u osobi Isusa Krista. Same riječi (literarni smisao)imaju isto značenje kao i ljudsko tijelo Kristovo u odnosu na skrivenustvarnost i misterij njegove osobe. Potrebno je da se vjeran slušateljotvori djelovanju Duha Svetoga kako bi primio dar duhovnogačitanja. Onome tko čita površno, koji je lijen i zaokupljen svjetskimbrigama, zastor zastire Božju riječ (usp. 2 Kor 3,7-18) te on ne možedoprijeti do tajnovitih dubina Božjih koje su u njoj skrivene.Teško bi bilo u ovome radu slijediti razvoj egzegeze i općenitopristupa Svetome pismu te metode pojedinih teoloških škola usporedos poviješću monaha. Ipak ćemo nastojati, makar i površno, označiti

37

one činjenice koje se ne mogu zaobići jer su važne za razumijevanjemonaškoga pristupa Svetome pismu.Dijeleći starozavjetnu baštinu sa Židovima neki su kršćani, osobitojudaizanti, prihvatili i određen način židovskoga tumačenja nadahnutihtekstova. Napose je učenje aleksandrijske židovske školesnažno utjecalo na pojedine crkvene oce i pisce. Predstavnik aleksandrijskihžidovskih teologa bio je Filon (rođen 30. godine prijeKrista). Klasično obrazovan helenistički židov polazio je u svojimtumačenjima biblijskih tekstova od činjenice da je pravo značenje ismisao nadahnutih riječi skriven te ga je metodom alegorije nastojaopronaći. On je, dakle, uz mnoštvo metoda raznih rabinskih škola,poput filološke metode, dijalektike, paraboličke metode i dr., uveonovu metodu, preuzetu od grčkih klasičnih filozofa - alegoriju. Takoje otvorio put mističnoj egzegezi. To znači da se unutar svetih tekstovane zaustavlja na opisima naravnih stvari i događaja, već tražiprvenstveno skrivena Božja otajstva. Takvo egzegetsko tumačenjepostaje put kojim čovjek spoznaje (gnoza) Boga. Svojim komentarimasvetih knjiga Filon je posebno utjecao na Origena i Grgura Nisenskoga.Alegorijski pristup Božjoj riječi, ili barem sličnu pojmovnu podudarnost(tipologija), nalazimo već u pojedinim novozavjetnim spisima,posebno kod sv. Pavla, koji osobe i događaje iz starozavjetneprošlosti, npr. Mojsija, prijelaz kroz Crveno more, vodu iz stijeneitd., tumači kao slike Kristova otajstva, sakramenata i uopćeih primjenjuje na eshatološke stvarnosti. Tako će Pavao reći da jeAdam slika (typos) Krista, a dvije Abrahamove žene i dvojica sinovapredstavljaju dva saveza. Tim putem krenuli su mnogi tumačiSvetoga pisma nastojeći otkriti duhovni, tj. kristološki smisaostarozavjetnih tekstova koji su, po shvaćanju prvih kršćanskih učitelja,nadilazili povijesni kontekst pojedine biblijske knjige i ulaziliu Božji naum objave ili, kako će reći sv. Irenej - Božje ekonomije.Time se, dakako, ne želi zanemariti literarni smisao, već nadopunitii osmisliti čitanje raznih opisa židovskih bojeva, osvajanja i gubitaka,koje bi inače bilo teško razumijeti. Treba, dakle, vrjednovati obasmisla svetopisamskih knjiga: literarni i tipološki, tj. alegorijski.U prvim stoljećima pišu se mistagoška tumačenja koja Sveto pismostavljaju u liturgijski kontekst. Ali ne samo to, Sveto pismo prožimai ostale djelatnosti prvih kršćana: katehezu, teologiju, ikonografiju...Razvoju tumačenja Svetoga pisma u kršćanskim zajednicamaposebno je doprinijela polemika sa Židovima i gnosticima koji suse razmimoilazili s tumačenjem Crkve. O važnosti polemike sa Židovimasvjedoči nam Justinov spis »Dijalog s Trifonom«. Trifon iliTarphon je bio čuven židovski rabin s kojim je Justin raspravljao otumačenju Biblije. Justinova egzegeza je veoma važna jer predstavljaodređen napredak u razlikovanju kršćanske i židovske egzegeze.On prvi od crkvenih pisaca primjenjuje pojedine opise starozavjetnihknjiga kao slike događaja koji su se ostvarili u Novome zavjetu.Za razliku od sv. Pavla i Klementa Aleksandrijskoga, koji naglašavajuprvenstvenu važnost duhovnoga sadržaja, Justin naglašava dimenzijupovijesne stvarnosti, tj. vrijeme ostvarenja starozavjetnihproroštava. Sv. Irenej, nazvan posljednjim apostolom i prvim teologom,jer je posljednji u nizu učenika apostolskih otaca, raspravljao jes gnosticima o Svetomu pismu. U djelu »Adversus haereses« Irenejrazotkriva krivu gnozu, a alegorijskim tumačenjem nadahnutih riječi

38

Svetoga pisma tumači pravu kršćansku gnozu te nastoji pokazatiorgansku povezanost dvaju zavjeta.Znatan su utjecaj na razvoj tumačenja Svetoga pisma, osobitokada u vidu imamo govor o monasima, imali učitelji aleksandrijskeškole Klement i Origen. Origen je napisao brojne egzegetske rasprave,homilije, tumačenja i dr. Kao i ostali aleksandrijci, i on metodomalegorije nastoji prodrijeti u duhovno značenje nadahnutih knjiga,u smisao pojedinih redaka i svake pojedine riječi. Opasnost koja jeu takvu pristupu prisutna jest da se u egzegetskome tumačenju potkrademanje ili više fantazije. No važnije od svega za Origena, kao iza ostale oce, nije teoretska spoznaja, već susret s Isusom Kristom ukojemu će vjernik razumjeti njegove riječi. Poput Origena i drugihduhovnih pisaca, i sv. Jeronim naglašava: »Sveto pismo nemogućeje shvatiti bez pomoći Duha Svetoga koji ga je nadahnuo.« Naime,svaka nadahnuta riječ srodna je s jedinom Božjom riječju (Logos) is dušom kršćanina u koju je po krštenju i sakramentima utisnut Kristovlik. Među brojnim komentarima Origen iznosi već spomenutuusporedbu: »Kao što je Kristovo božanstvo bilo skrito u obličju tijela,tako je u Svetome pismu duhovni smisao sakrit literarnom.«Za razliku od aleksandrijaca, antiohijska škola razvila je po mnogočemu nježniji i oprezniji pristup Svetomu pismu većim vrjednovanjemliterarnoga značenja i većom suzdržanošću u iznalaženju alegorijskihslika. Ona ih već u postavci da Stari zavjet nije povezan sKristom veoma reducira. Teodor Mapsuestinski u svome tumačenjupsalama definira samo sedam mesijanskih tipova u psalmima.No Crkva nije prihvatila njegovo učenje.Bilo je potrebno osvrnuti se na dinamizam egzegetskoga razvojai spoznanja u Crkvi, unutar koje su monasi dali značajan doprinosvrjednovanjem biblijskih knjiga. Nemoguće je govoriti o monaškojduhovnosti koja ne bi svoj temelj nalazila u Svetomu pismu. Monaškaje molitva sva bila pokrenuta i usmjerena prema svetim knjigama.Nadovezujući se na učenje Crkve, već prema tome iz kojih susredina dolazili, prve su se generacije monaha toliko suživljavale saSvetim pismom da su znali napamet cijele pojedine odlomke, knjige,pa čak i cijelu Bibliju, kako svjedoče »Historia Lausiaca« i »Povijestegipatskih monaha«. Sv. Antun Pustinjak je poticao monahe: »Usvoje pamćenje utiskujte zapovijedi Svetoga pisma«, a Pravilo sv.Pahomija propisuje: »Nitko ne smije biti u samostanu a da ne zna čitatii da ne nauči štogod iz Svetog pisma; kao najmanje: Novi Zavjeti Psaltir.« Pustinjaci su obično cijeli psaltir, tj. svih 150 psalamarecitirali napamet. Njihovo je pamćenje toliko bilo prožeto biblijskimizričajima da su njihove pouke, razgovori i pisma bili puni svetopisamskihnavoda, aluzija i slika. Zato se u svojim poukama čestosluže izrazima: »pisano je...« ili: »Sveto pismo kaže...«. Veliki staracBarsanufije pisao je svome bratu Ivanu pismo koje je, poput ostalihnjegovih pisama, bilo protkano biblijskim navodima: »Ljubav mesili da te udarim šibom bratske opomene i Kristovom kaznom da bise u nama ostvarila riječ Pisma koja kaže da su dostojne pouzdanjarane koje zadaje prijatelj... Ako te mi popravljamo, nemoj se žalostitisjećajući se izreke: Sine moj, ne obeshrabri se radi Gospodnje opomene,ne kloni ako te izgrdi. Gospodin, naime, kažnjava koga voli,šiba sina koga prihvaća... I ako te ja prekoravam, nemoj to zanemariti,kako kaže Apostol: Upozoravaj, ukoravaj, potiči...« Činjenicada je u Evagrijevu djelu »Antirheticus contra daemones tentantes«

39

sadržano 487 biblijskih navoda, a u Orsijesijevim djelima navedenoje preko 50 biblijskih knjiga u približno 500 navoda ili priziva, govorisama za sebe.U pustinjskoj osami većina vremena i aktivnosti monaha bila jeusmjerena na Sveto pismo, bilo da se radilo o pamćenju, bilo o pozornuponavljanju pojedinih odlomaka. U tišini pustinjačke ćelijeodjekivale su bezbroj puta promuklim i suhim glasom ponavljaneBožje riječi. Egipatski su monasi malo čitali, a dugo potom meditirali.Ako i nisu tako često pristupali sakramentima, pustinjaci su doživljavaliBožju riječ kao sakrament, kao živu prisutnost koja progovarai kojom se hrane. Već je sveti Ignacije Antiohijski pisao kršćanimaFiladelfije da Svetomu pismu treba pristupiti kao Kristovu tijelu.Sv. Ivan Zlatousti je istaknuo još konkretnije da monasi srču Svetopismo poput meda: »Hrane se najboljom hranom, boljom od mednogasaća, mnogo boljom od one kojom se nekoć Ivan hranio u pustinjijer ovaj je med pripravljen milošću Duha Svetoga koji silazi.«Otac Hiperhije je tumačio u čemu se sastoji monaška hrana: »To ječiniti volju Božju, a monaško piće je vršiti Kristove zapovijedi. Materijalnahrana ne će monaha približiti Kristu jer prolazi kroz utrobui završava u jami.« Tom su se duhovnom hranom danomice jačali iu borbi sa Sotonom pridavali su Božjim riječima čudesno djelovanjei nadnaravnu snagu kojom su se odupirali zlu, a demoni su nemoćnibježali. U svim vjerskim sumnjama nalazili su u biblijskim retcimaspasonosan izlaz, utjehu, ohrabrenje i zato jedino što nisu napuštali,čega su se kao orijentira, poput kompasa držali, znajući da se jedinotako ne će izgubiti u nepreglednoj pustoši ljudskoga duha, bilaje Božja riječ. Brojne izreke pustinjskih otaca odnose se na Svetopismo. Sveti Epifanije je govorio da ne poznavati Sveto pismo značizanemariti svoje spasenje. U pustinji nije bilo većega autoritetaod Biblije. Jedna zgoda to vrlo zorno prikazuje. Neki je starac želioiskušati poslušnost svoga učenika pa mu je naredio da ukrade skupocjenuBibliju, kojom se zajednica služila u liturgijskim činima, i daje baci u oganj. Učenik je učinio onako kako mu je naređeno, ali čimje Bibliju bacio u peć, oganj se ugasio. U svome učenju mnogi su ociisticali kako se samo po poslušnosti dolazi u nebo. Kolika je u navedenojzgodi bila snaga poslušnosti može posvjedočiti samo činjenicakolika je u njegovoj svijesti bila svetost Biblije. Tim više što se u IV.stoljeću držalo teškim grijehom oštetiti ili uništiti svetu knjigu.S obzirom na razne biblijske škole i teološka strujanja, treba rećida većina monaha nije bila posebno obrazovana te nisu pridavalivažnost onodobnim spekulativnim problemima. Služili su se Biblijomu izgradnji svoga duhovnog života, pristupajući joj posve jednostavnoi neposredno, neprestano je ponavljajući u svome srcu.U svojim su izrekama pustinjski oci i ostali monasi vrlo slobodno iu različitim kontekstima navodili Sveto pismo, posve neshematski,često i neobično, upravo onako kako su i živjeli. Analizirajući njihoveizreke primijetit ćemo, kako je rečeno, da su velik utjecaj na prvegeneracije monaha imali Origenova duhovnost i sljedbenici aleksandrijske

40

škole. Stoga su njihova tumačenja uglavnom tipološka i alegorijska.U jednome pismu veliki starac Barsanufije piše Doroteju,aludirajući na Knjigu Brojeva: »Nemoj pokazati blago svoje kućeKaldejcima, inače će te odvesti kao sužnja Nabukodonozoru, kraljuBabilonije.« Budući da Dorotej nije razumio poruku te usporedbe,starac mu u sljedećemu pismu pojašnjava: »Ne pokazuj demonimamoje savjete, hvaleći se drugima što sam ti rekao, jer su đavli ljuti natebe i nastoje da te uzohole, a one koji te slušaju navode na sablazan,pa ćeš morati nositi osudu i za sebe i za njih.«Premda su se u prvim stoljećima veoma častile svete knjige, pustinjskisu oci bili suzdržani prema onima koji su voljeli skupljati usvojim ćelijama mnoge knjige. Držali su napašću ako se netko pouzdavaou svoju načitanost, u poznavanje svetih tekstova i u njihovotumačenje, a istodobno je postojala mogućnost nemarnosti okoostvarivanja onoga što Božja riječ nalaže. Kada se jedan brat u Skitijihvalio kako je prepisao čitav Stari i Novi zavjet, njegov mu jestarac vrlo ravnodušno odgovorio: »Napunio si ormar papirom.« Zaneke je monahe bio pravi moralni problem da li u ćeliji imati knjigeili ne. Otac Teodor je posjedovao mnoge knjige, ali mu je duša raditoga bila uznemirena. Na koncu je odlučio posavjetovati se s ocemMakarijem da li da knjige zadrži ili da ih proda te novac razdijeli sirotinji.Otac Makarije mu je odgovorio: »Dobro je jedno i drugo, alinajbolje je ne posjedovati ništa.« Na to otac Teodor proda svoje knjige,a novac razdijeli. Koliko god nam takav odnos prvih monahamože biti čudan, ipak nije nelogičan jer su željeli uvijek imati predsobom pravi smisao radi kojega nam je upućena Božja riječ, a to jeu prvome redu življenje i vršenje.Postojao je, dakle, ozbiljan oprez glede Svetoga pisma. Znali suda Božju riječ nije dovoljno imati samo napisanu, znali su da nije dovoljnoni samo čitati niti je dovoljno da je čita bilo tko. Starac Ivanje govorio kako je Sveto pismo nadahnuto Duhom i kako stoga tjelesničovjek ne može razlučivati duhovne stvari. Stoga je upozoravaona opasnost čitanja onome tko nema potrebno (duhovno) znanje.Jedna od osnovnih opasnosti jest površnost i doslovno tumačenjekoje ne dosiže dubine Duha. Opasnost su također pretjerana emotivnosti subjektivnost. Otac Barsanufije potvrđuje riječi svoga brataIvana kada kaže: »Neznalice (tj. oni koji se ne daju poučiti od Duha,nap. autora) i slabići iskrivljuju Sveto pismo i njegov smisao po đavlovunaputku.« Nadalje, veliki starac daje dragocjenu pouku opatimaSeridosu i Ivanu kako trebaju zajednički čitati Bibliju: »Čitajtetriput, pažljivo tražeći snagu riječi da bi koristila vašoj duši.« Ta nampreporuka svjedoči da su braća ponekad i zajednički čitali Sveto pismo.Vjerojatno je da su i zajednički molili, potaknuti riječima kojesu prethodno čitali. Često su tako molili duhovni otac i učenik da biiskušenik - novak - bio poučen i uveden u razmišljanje nad svetimtekstovima te potaknut na ustrajno čitanje u samoći. Jedna nam jezgoda sačuvala spomen na učenika koji se umorio danomice biti udruštvu riječi Božje. On se potužio svome duhovniku kako nema koristi

41

čitati Bibliju kada ionako ništa ne razumije. Otac Arsenije mu jeodgovorio: »Potrebno je da ti, sine, neprestano razmišljaš o Gospodnjojriječi. Čuo sam, naime, da je blaženi otac Poemen, i mnogi svetioci, rekao da oni udivljenici koji znaju ukočiti zmiju, ne razumijusami riječi koje izgovaraju, ali zmije koje ih čuju shvaćaju krjepostitih riječi te se smiruju i podčinjavaju im se. Tako moramo činiti i mi.Ako i ne uspijevamo razumjeti krjepost božanskoga Pisma, demonikoji čuju bježe od nas jer ne mogu izdržati riječi Duha Svetoga kojeje izrekao svojim slugama.« Monasi su se, dakle, ponavljanjem,meditiranjem Božjih riječi štitili od Sotoninih navala. Svakako da tonije bilo samo ponavljanje usnama, već i nutarnja duševna borba okojoj govori zgoda iz života oca Makarija. On je jednoga dana vidiodemona koji je obilazio braću s nakanom da im zatruje misli. Nakonsvojih smutnja demon je ispripovjedio ocu Makariju kako je zamalouspio kod jednoga monaha. Nakon toga otac Makarije ga je posjetioda vidi kako se taj monah osjeća. Monah se pravio kao da je sveu redu. No otac Makarije je bio pronicljiv te ga je uporno nastavljaopitati: »Zar te ne muče misli?« No on se opet izvlačio odgovarajućida je dobro, ali je u duši osjećao strah te nije želio očitovati svojenutarnje borbe. Otac Makarije je uočio njegovu bojazan te je promijeniotaktiku povjeravajući bratu svoje muke i napore nakon tolikogodina pustinjskoga života. Ganut tom iskrenošću, i brat je pomalootvorio svoje srce i ispripovjedio sve svoje nutarnje borbe. Nakontoga otac Makarije mu je savjetovao: »Nauči napamet odlomke izevanđelja i kada te salijeću misli, ne gledaj dolje nego gore i Gospodinće ti pomoći.« Monah je slijedio savjet i napokon je bio oslobođendemonskih nasrtaja. Život u pustinjskoj samoći bio je po sebitežak, k tome borbe s demonima znale su prilično pokolebati monahe.Ponekad bi oni slabiji pali u depresiju ili psihološku dezorijentiranost,a kod ponekih bi se sve to odrazilo u obliku teške tjelesnebolesti. U tome slučaju najbolji lijek je bio neprestano recitirati Svetopismo.Pustinjski oci su osobito pazili na moralno stanje onoga koji svojživot posvećuje slušanju Božje riječi. Prije svega, treba se truditi okočistoće srca, koju sam već spomenuo kao osnovni preduvjet molitve.U svojoj duhovnoj pouci otac Nesterije tumači Kasijanu (XIV. pouka)kako svjetovna znanost i obrazovanje nikada ne mogu doseći nutarnjeznanje božanskih pisama, već samo čistoća duše koju rasvjetljujeDuh Sveti.Molitva i čitanje Svetoga pisma bili su uvijek na prvome mjestuu rasporedu dnevnih aktivnosti monaha. Na temelju brojnih izrekai zgoda iz života pustinjskih otaca moguće je rekonstruirati njihovdnevni red. On u početcima uglavnom nije postojao jer je njihov životbio raznovrstan. Dok su se pojedinci spremali na počinak, drugisu već ustajali na bdjenje; dok su jedni molili, drugi su pleli košare.Isprva je svaki od njih sebi organizirao vrijeme. Tek kasnije su seobičaji sve više zbližavali pa se na temelju toga može zaključiti kakosu npr. noću uglavnom svi molili. Neki je eremit u zoru znao reći: »Osunce, zašto me uznemiruješ? Dižeš se tako brzo da me otmeš zrakamapravoga svijetla!« Otac Arsenije je molio cijelu noć i tek bipred zoru malo zakunjao. Po njemu je za monaha dovoljno da spava

42

jedan sat, ako je istinski borac. Bili su to pravi mistici kojima jeideal bio živjeti stalno sjedinjen s Bogom i zato je središnje mjestou njihovu životu i dnevnome rasporedu zauzimala meditacija Božjeriječi.MONASI I CRKVENA HIJERARHIJAVeć je spomenuto kako su prvi monasi bili uglavnom laici. Zatoo. Hadrijan Borak piše da je monaštvo »najprošireniji pokret laikaunutar kršćanstva, koji od III. stoljeća neprekidno izvire iz tijela Crkve«. Jean Leclerq također ističe kako je monaštvo fenomen u Crkvi,ali nije fenomen Crkve, ukoliko ne proizlazi iz crkvenih struktura.Međutim, tijekom povijesti nastalo je tijesno prožimanje i zajedništvoradi evanđeoskoga svjedočanstva i duhovne dobrobiti kojuje monaštvo pružalo Crkvi shvaćajući sebe dijelom crkvenoga tijela.Posvjedočeno je to već od prvih stoljeća pa nadalje kada je monaštvo,u dekadentnim razdobljima Crkve, poticalo duhovnu obnovu iizgubljen zanos.Prvi su monasi sebe vidjeli kao obične vjernike u Crkvi te su biliuzorno poslušni hijerarhiji. Biskup Atanazije piše za sv. Antuna Pustinjakada je »uvelike poštivao odredbe Crkve te je želio da svi klericibudu u časti ispred njega. Nije se stidio pred biskupima i svećenicimanakloniti glavu. Kada mu je jednom došao neki đakon da bise uza nj duhovno izgradio, s njim je razgovarao o korisnim stvarima,a u molitvi mu je dao prednost i nije se stidio ni ustručavao odnjega učiti«. Slično je postupao i sv. Pahomije: »Kada je vidio damnogo ljudi naseljava obližnje selo, uzeo je sa sobom braću te su sagradilicrkvu za synaksu... tamo je subotom odlazio s braćom i primaosakramente... kada je potom broj braće narastao do stotinu, Pahomijeje sagradio crkvu u samostanu da tamo hvale Boga. Ali subotomje odlazio u selo na prosforu (prinošenje), a svećenici su dolaziliu samostan nedjeljom ujutro. Naime, nitko od njih nije pripadao klerusvete Crkve jer Pahomije nije htio primati klerike u samostan bojećise zavisti i oholosti koju bi to moglo izazvati među braćom. Čestoje, naime, o tome pripovijedao braći: Bolje da se mi podredimos poštovanjem Crkvi Božjoj. Za svetu službu dostajat će nam onajkojega će nam dodijeliti biskupi, naši oci.« Kada je patrijarh Teofilhtio zarediti Pahomijeva nasljednika Orsiesija, on je to otklonio riječima:»Mi smo obični, nevažni laici.« Kako je razvidno iz rečenoga,prvi su monasi otklanjali svete redove: jedni iz ljubavi premapovučenu samotničkome monaškom životu, a drugi iz strahopoštovanjai osjećaja nedostojnosti prema svetim službama. Znalo se rećikako su prvi monasi izbjegavali biskupe i žene. Ove druge iz svimajasnih motiva, a biskupe su izbjegavali jer su se bojali da će ih rukopolagatiza svete službe.Ipak, u pojedinim monasima susrećemo istodobno i crkvene dostojanstvenike,poput sv. Bazilija. To je pripomoglo boljemu razumijevanjuodnosa monaha i zajednice vjernika. Sveti Bazilije »uspostavljazajednicu asketa kao jezgru crkvenoga zajedništva. Ti suasketi odijeljeni od svijeta i evanđeoski ideal, koji je zajednički svimkršćanima, žive na poseban način, ali u zajedništvu Crkve kojoj jebiskup na čelu«. Iz ispravne svijesti o Crkvi nastaje ispravno shvaćenmonaški život: »Ako smo svi mi koji smo stečeni jednom nadom

43

poziva, jedno tijelo te imamo za glavu Krista, onda smo jedni drugimaudovi. No ako nismo skladom Duha Svetoga srasli u cjelinu jednogatijela te ako je svatko od nas izabrao samoću, ne po miloj voljiBožjoj da služi i pomaže u korist zajednice... kako onda možemo,raskoljeni i razdijeljeni, sačuvati međusobni odnos i služenje udova,odnosno podređenost svojoj glavi Kristu?«Kada je monaštvo poprimilo razne ekstremne oblike, osobito uSiriji, osjetila se veća potreba budnosti biskupa nad duhovnim životomstada. Na Saboru u Kalcedonu 451. godine propisano je da biskupimoraju odobriti nove oblike monaškoga života. Biskupi su seuz to morali brinuti oko pravoga naučavanja vjere te oko sakramenata,tj. morali su postavljati poslužitelje euharistije koji su bili nausluzi pustinjacima i monaškim zajednicama, kako je o tome već pisano.ODNOS PREMA ŽENAMAJ. Lacarrier drži da su egipatski pustinjaci smatrali kako pustinjanije za žene. Razlog je mogao biti vrlo jednostavan: jer bi one medunjima predstavljale trajnu napast. Kada je otac Sisoes već bio stari bolestan, njegov mu učenik predloži da se presele u blizinu naseljakako bi mu mogao lakše biti na usluzi i olakšati bolesničke patnje.Starac mu odgovori: »Hajdemo tamo gdje nema žena!« Učenikzačuđeno odgovori: »Ali, gdje nema žena osim u pustinji?« Ipak,znamo da je u pustinji bilo svetih žena i duhovnih majka. Njima ćuposvetiti više prostora kasnije, govoreći o sv. Mariji Egipatskoj. Paladijeu svome glasovitom djelu spominje te časne žene koje su »muževnom« snagom savršeno vodile duhovni boj. Ali ni jedna od njihnije živjela u velikoj Egipatskoj pustinji, već na njezinim rubovima,vjerojatno radi sigurnosti. Majka Sara živjela je 60 godina na obalirijeke Nila. Majke Teodora i Sinkletika živjele su na periferiji Aleksandrije.Otac Ivan iz Likopolija, koji je živio u pustinji, nije vidioženu više od 40 godina. U prilog pretpostavci da žene redovito nisuživjele u velikoj pustinji govori i činjenica da se među najstarijimpustinjačkim izrekama nalaze samo dvije zgode koje govore o svetimženama. Jednu zgodu opisuje Dula, učenik starca Besariona, adruga govori o dva pustinjaka koji su na svome putovanju pustinjomčuli zapomaganje iz jedne stijene. Nakon nekoga vremena otkrili suudubinu u kojoj je ležala starica na samrti. Tu je, u potpunoj izoliranosti,služila Kristu 38 godina. Na samrti se obratila starcima rekavšikako ih je Bog poslao da ukopaju njezino tijelo. Upravo nam ta zgodagovori kako ipak moramo ostaviti otvorenom mogućnost da je iduboko u pustinjskoj unutrašnjosti bilo svetih pustinjakinja. One sutamo živjele posve izolirane ili pak prikrivene odjećom monaha.Žene su za posvećene osobe bile trajna napast i nerijetko se đavaonjima služio da zavede kojega mlada, neiskusna monaha, ali sedemon nečistoće obrušavao i na starce. Neka se prostitutka hvalilasvojim zavodnicima kako njezinim čarima nitko ne može odoljeti.Da im to dokaže, potrudila se zavesti glasovita pustinjaka. Jedne jevečeri došla u njegovu ćeliju pod izlikom da se izgubila. On ju je ljubeznoprimio u svoju ćeliju, ali osjetivši prisutnost zloduha koji ga je

44

napastovao užgao je plamen i nad njega stavio svoje prste. Izdržaoje tako do jutra ostavši bez svih prstiju. Kada se žena probudila i vidjelanjegove izgorjele ruke, toliko se prepala da je umrla od straha.Vidjevši da se žena još ne vraća njezini su prijatelji pošli u pustinjakovućeliju pitajući gdje je žena? On im pokaže njezino mrtvo tijeloi svoje prste govoreći: »Evo što mi je učinila ova kći đavlova, alipisano je: ne vraćaj zlo za zlo.« Starac se pomoli i uskrisi ženu kojaje od tada živjela čisto. Nije stoga čudno da su monasi bježali odžena i biskupa; neki još dodaju: kao od vatre i vina. Nekoliko stoljećakasnije otac Ivan Moskovski mudro je izrazio taj strah riječima:»Sol dolazi iz vode, ali ako se približi vodi, topi se i nestaje. Tako imonah dolazi od žene, ali ako joj se približi, nestaje.«Neki su monasi pretjerivali u tome. Kada je jedan monah na putususreo dvije monahinje, skrenuo je s puta i zaobišao ih u široku luku.Jedna je od njih, očito izazvana takvom reakcijom, povikala za njim:»Da si ti savršen monah, ne bi ni primijetio da smo žene!« Kasijanopisuje nekoga oca Pavla koji je jednom na putu susreo ženu. Čim juje spazio, dao se u bijeg kao da je vidio pustinjskoga lava. No Bog gaje kaznio tako što je nedugo zatim ostao paraliziran i bio je prenesenu jedan ženski samostan gdje su ga posvećene djevice dvorile četirigodine, čisteći ga poput mala djeteta.Svaka medalja ima dvije strane. Tako je istina da je bilo i svetihžena koje su obraćale monahe koji su im se približavali sa zlim namjerama.Evagrija je na pravi put upravila Melanija nakon to je biopobjegao iz Carigrada da izbjegne ženu u koju se zaljubio. Kada jejednom otac Arsenije hladno primio rimsku matronu koja ga je posjetilai izgrdio djevojku koja je dotakla njegov plašt, primio je i prijekor:»Ako si monah, odi u brda!« Bilo je tako savršenih otaca kojise nisu plašili poći ni k prostitutkama i obraćati ih.Smisao za realnost pustinjačkoga života nije dopuštao da se prikrijeni ova strana života. Sigurno da je napasti bilo, u samoći čak iviše, ali nas zadivljuju herojske žrtve i snaga milosti s kojom su monasii monahinje odolijevali tijelu da posve čisto služe Bogu. Ohrabrujunas i opisi onih koji su zavedeni, prevareni ili radoznali pali pasu nakon toga s većim žarom i poniznošću ustali i ustrajali do kraja.Mnogi su pustinjski oci držali da pustinja, kao ni za žene, nije niza dječake. Neki je starac govorio: »Više negoli žena dječaci su đavolskazamka monasima. Tamo gdje se nalaze vino i dječaci, ne trebaSotona.« Jedna zgoda slično govori drugim riječima. Kada jeSotona pokucao na vrata nekoga samostana i kada je vidio da mu ihje otvorio dječak, okrenuo se i rekao: »Kada si ti ovdje, onda ne trebambiti ja.« Neki su tvrdili da dječake u pustinju ne vodi Bog većSotona. I ove nam izreke odaju smisao za stvarnost i iskrenost. Neskrivaju nam napasti koje su mogle biti velika sablazan. No ovdje seoprez ne odnosi samo na napasti vezane uz spolnost, dječaci su, naime,u pustinji rastresali i stvarali zbrku.ASKEZAKada je jednom nakon teške borbe s demonima sv. Antun opazio

45

sjajno svjetlo koje je silazilo na njega, prestale su sve boli koje su muzadali demoni. »Antun je opazio kako mu je prispjela pomoć; odahnuoje... postavio je pitanje: 'Gdje si bio? Zašto nisi stigao na početkuda spriječiš moje muke?' Jedan mu je glas odgovorio: 'Antune,bio sam ovdje nazočan, ali sam čekao da vidim tvoju borbu.'« Ovanam zgoda zorno govori o tome što je to askeza. To je čovjekov napor,potpomognut Božjom milošću na putu do sjedinjenja s Bogom.Tome se naporu, na putu ostvarenja duhovnoga života, nije uvijeku povijesti kršćanstva pridavala ista važnost. U prvim je stoljećimabilo veoma naglašeno da krštenjem vjernik prima obvezu da se odreknepoganskoga načina života i da počne kršćanski živjeti. Taj je prijelazuključivao napor - askezu. Osim obdržavanja zapovijedi, odricanjese za sve sastojalo od uzdržavanja od jela (post) te u milostinji.No ubrzo su se pojavila razna rigorozna učenja o asketskome življenjui moralnome ponašanju vjernika. Prve su se zajednice kršćanamorale odupirati tim ekstremnim učenjima koja se općenito označavajunazivom enkratizam. Taj izraz dolazi od grčke riječi encrateia,što u prijevodu znači uzdržljivost, samosvladavanje, obuzdavanje.Među enkratite ubrajaju se pojedine sekte poput gnostika, marcionista,manihejaca, montanista i neki manje značajni pokreti. Neke suod tih sekta zabranjivale bračni život ili pojedina jela: meso, vino...Neki je biskup na Kreti u II. stoljeću htio svima u biskupiji nametnuticelibat, ne misleći da bi na taj način biskupija ostala kratka vijeka.Enkrateia / uzdržljivost nema isključivo negativno značenje, već jevrlo pozitivno vrjednovana u kršćanskoj duhovnosti i nije isključivopovezana s hereticima. Sv. Bazilije enkrateiu / uzdržljivost drži majkomčistoće.Crkveni oci i pisci, poput sv. Ireneja, nastojali su upućivati vjernikena umjeren put odricanja, ističući prije svega važnost motivaradi kojega netko prihvaća uzdržljivost, jer u kršćanstvu trapnja neizvire iz dualističke filozofije i shvaćanja po kojemu tijelo treba trapitida bi se duša oslobodila. Novozavjetni spisi nipošto ne daju uporištetakvim ekstremnim shvaćanjima. Već je sv. Pavao pisao kakonema nečistih jela (usp. 1 Tim 4,2-5) i kako je brak opravdan (usp. 1Kor 7). Ipak, vrlo rano u Crkvi se razvio ideal asketskoga života nadahnutbiblijskim likovima poput sv. Ilije i Ivana Krstitelja. Sv. Jeronim,potičući monahe na askezu, piše: »Promislite, o monasi, vašedostojanstvo. Ivan je prvi od našega zvanja; on sam je bio monah.Odmah nakon rođenja on je živio u pustinji, tamo se hranio, čekajućiKrista u samoći... Krista nisu prepoznali u hramu, već je očitovanu pustinji... Blago onima koji nasljeduju Ivana od kojega nije rođenveći od žene. On je čekao Krista koji je trebao doći i nije držaoprikladnim svoj pogled svrnuti drugamo.« Unutar Crkve monaštvoje, kao pokret, doprinijelo da se askeza pravilno shvati i da budeispravno vrjednovana. Iznimku predstavljaju neki predstavnici,osobito sirskoga monaštva, koji su iznalazili najmaštovitije oblikepodčinjavanja tijela u asketskim vježbama. Ipak, u većini slučajevamonasi dijele mišljenje Pahomijeva nasljednika Orsiesija koji kažeda pretjeranu askezu najčešće sugerira đavao.Uz molitveni život askeza daje monaštvu poseban pečat te je monaštvobez askeze nezamislivo. Askeza je isprva bila shvaćena kaodio molitve, kako su tumačili neki pustinjaci: »Tko posti, moli, i tkomoli, posti.« Da bi se molitvom uzdigli do kontemplacije, po mističnomedoživljaju Boga, potrebno je zagospodariti sobom, svojim

46

naravnim porivima, pročistiti svoje srce. Sveukupnost toga napora,usredotočena u poniranje Božjih tajna, Istočnjaci su označavali izrazomanabasis ili epektasis, prema Fil 3,8-21. S druge strane, oduševljenjeprvih monaha prema askezi možemo protumačiti i kao težnjuprema svjedočkome životu. Ideal mučeništva koji više nije bilomoguće postići u poganskim arenama postizavali su upravo svakodnevnimasketskim samosvladavanjem, otkidanjem od osnovnih životnihpotreba kao što su san, hrana, odijelo itd., i to sve s ciljem duhovnoganapretka i stvaranja novoga čovjeka.Kroćenje tijela i druge asketske vježbe nipošto nisu imale smisaosame u sebi, već su pomoću njih oci mijenjali svoje srce i zbližavalise s Kristom. Euzebije iz Emesa piše: »Vidjeli smo čovjeka koji senije ženio, i naučismo ne uzimati žene. Vidjeli smo čovjeka koji nijeimao gdje glavu nasloniti, i naučismo prezirati stvari... Vidjeli smočovjeka koji je odbijao hranu da nas nauči postiti, ne riječima većprimjerom.« Askeza je, dakle, shvaćena kao neizbježan dio nasljedovanjai izraz ljubavi prema Gospodinu. Kada je otac Amon iz Nitrijeposjetio sv. Antuna, obratio mu se riječima: »Moj je život tvrđiod tvoga, kako to da si ti slavniji od mene?« Otac Antun mu je odgovorio:»Zato što ljubim Gospodina više od tebe.« Sličnu poukudao je svomu gostu i sv. Epifanije, biskup Cipra, koji je jednom pozvaooca Hilariona: »Dođi k meni da se susretnemo još jednom prijenegoli napustimo ovo tijelo.« Kada je otac Hilarion došao na ručak,poslužitelji su stavili pred njih zgotovljene ptice. Nakon što je biskupponudio oca Hilariona, ovaj je spremno odbio: »Oprosti mi, od kadasam odjenuo monaško ruho, nisam jeo životinjskoga mesa.« Biskupmu odvrati: »Ja naprotiv, od kada sam odjenuo monaško ruho, nisamnikada dopustio da netko zaspi, a da nije u miru sa mnom, niti samja usnio ako nisam bio u miru sa svima.« Na to reče starac: »Oprostimi, tvoj je život bolji od moga.« Mnogim takvim duhovnim opomenamamonasi su sebe i braću trajno opominjali da ne bi apsolutiziraliaskezu koja po svojoj naravi treba biti samo sredstvo. Vrlo jejasno to napominjala i majka Sinkletika: »Ako živimo u samostanu,moramo dati prednost poslušnosti, a ne askezi, jer poslušnost uči poniznosti,a askeza oholosti.« Otac Hiperhije je s malo ironije nadodao:»Dobro je jesti meso i piti vino, isto kao što je dobro ne jestizlim govorenjem meso braće.« Prvi su monasi bili svjesni daaskezi ne smije ponestati njezin kristološki temelj, inače ona prestajebiti opravdana. Hagiografski opisi brojnih asketskih podviga želenam predočiti asketski život kao primjer herojskoga nasljedovanjaKrista i moćna djelovanja milosti u životu slabih ljudi. Time se najčešćeželjelo potaknuti čitatelje na nasljedovanje, kako će sv. Atanazijeu životopisu sv. Antuna na usta umirućega sveca izreći svojuželju: »Trsite se da budete uvijek povezani s Gospodinom, zatim isa svecima... o tome razmatrajte, na to mislite.« Zapravo, sve monaškeizreke i zgode iz života pustinjskih otaca imaju prvenstvenocilj predočiti nasljedovanje Krista. To je temeljna tema koju razvijaprvotno monaštvo. Kada su upitali oca Amona koji je to strm i uzak

47

put, on odgovori: »To je put svladavanja svojih misli i uništenja samovoljeradi ljubavi Božje. To je smisao riječi: Evo, mi sve ostavismoi pođosmo za tobom.« Brojna druga svjedočanstva potvrđujunam važnost toga shvaćanja. Otac Izak iz Skitije učio je da monaškiživot treba nadasve nasljedovati primjer poniznosti Utjelovljene Riječi:od trenutka kada je Riječ sebe ponizila uzevši lik sluge do trenutkakada je strpljivo izdahnuo na križu. I veliki su palestinski monasi,Barsanufije i Ivan prorok, naglašavali kako se monah treba sKristom razapeti na križ. Otac Makarije je podsjećao monahe kakose time ne smiju hvaliti. Kada bi netko na svome tijelu nosio i Isusoverane, ne bi se smio uzdizati zbog toga jer se to ničim ne možezaslužiti. Sve što monah može jest da ljubi i da se trudi koliko musile dopuštaju. »Uzmi svoj križ i slijedi me. Te riječi ne znače da semoramo razapeti na križ i tako slijediti Gospodina, monah mora razapetisebe u odnosu na svijet, da se ne naveže na svjetske stvari,nadalje mora molitvom posve razapeti svoju pamet da ne zanemarisvoje spasenje.«U iskopinama u Nitriji i Ćelijama arheolozi su pronašli u mnogimćelijama u maloj niši, najčešće na istočnome zidu ćelije, naslikankriž prikazan kao stablo života. Na toj liniji, gledajući askezu usvjetlu Kristova pashalnoga otasjtva, veliki je sveti Bazilije obrazlagaosvojim monasima motive asketskoga života. U svojemu djelu»Regulae morali« on navodi kako nije moguće biti Kristov učenik irobovati strastima ili kojoj drugoj ovozemnoj stvari ili vrludati izvanBožjih zapovijedi. U spomenutome djelu on donosi mnoge novozavjetnetekstove koji označavaju put nasljedovanja Krista odricanjemsebe (Mt 10,37-38; 16,24-25; Lk 9,61-62; 14,26-33). Nije, doduše,jasno odnose li se ti zahtjevi nasljedovanja samo na »neke«, u ovomeslučaju monahe, ili su oni, po Bazilijevu shvaćanju, za sve kojižele biti dostojni Krista? Prvotni motiv i razložnost askeze za prvemonahe bilo je nasljedovanje Krista, koje je nužno vezano s odricanjem.Osim navedenoga motiva, askeza je među monasima opravdavanasviješću vlastite grješnosti te je imala pokornički karakter, a ujednoje bila i snažno sredstvo u borbi protiv novih grijeha i đavolskihzamka. Oci su učili kako askezom preduhitrujemo navale zloga. Aliaskeza nipošto nije jamstvo pobjede nad obuzdanim napastima. Dapače,po učenju oca Teone, koje nam je u svojim raspravama zapisaoKasijan, nakon duge i oštre askeze napasti mogu biti još jače. Đavaose zna poslužiti slabošću tijela koje se buni i ne voli askezu. Po učenjuoca Teone, tri su neposredna uzroka napasti. Prvi je ljubav premajelu koja prelazi u neobuzdanu strast i u nama potiče neuredna raspoloženja.Ako se u vremenu uzdržljivosti (askeze) narav buni i negoduje,za to nije kriva askeza, već sitost kojoj se ugađalo u prošlosti ikojom su se u nama nagomilali »sokovi« proždrljivosti i izbirljivosti.Sjećanje na okuse i slast jela i nakon duge askeze dovodi trapnikau napast te on može podleći toj napasti već samim popuštanjemu mjeri kruha i vode. To se stanje može suzbiti samo vrlo ozbiljnimpostom i nadziranim pristupom hrani. Drugi povod napasti jest duhovninemar koji nastaje kada monah zapusti duhovni život. Takvostanje nastupa kada monah nemarno obavlja svoj posao i ne mari za

48

dušu te olako pripušta sebi nečiste misli iz prošlosti na koje se nadovezujemašta. Sve to može doći i nakon duga asketskoga života koji,nakon početna zanosa, nemarom uzrokuje trajno neraspoloženje ipobunu protiv asketskoga života. Treći uzrok je obeshrabrenje kojemonah osjeti kada i nakon velika nastojanja i ozbiljna odricanja osjetisvoju slabost ili ga đavao zavara svojim iluzijama o nemogućnostiduhovnoga napretka. Na taj način đavao navodi monaha da prezreaskezu. Pustinjski su oci na temelju vlastitoga iskustva davali vrlopronicljive savjete i upute za asketsku borbu. Znali su da u askezi netreba pretjerivati i da se ne smije svatko ni bilo kako upuštati u borbus đavlom. On zna prevariti i velike trapnike, a kamoli ne početnike.Zato se u pustinji trebalo dobro držati uputa duhovnih otaca. Bezuvjetnaposlušnost, disciplina i uredan život bili su preduvjeti asketskogaživota. Otac je Arsenije učio kako se đavao služi svakojakimnačinima da nas zavede. Nekada nam pod izgledom dobra sugeriranešto što nas vrlo lako može odvesti u grijeh. Pustinjaka najčešće nagovarapod izlikom gostoprimstva, kako bi što bolje podvorio goste,a u stvari ga želi zavesti u proždrljivost. Drugoga nagovara da skupljamilostinju za siromahe, kako bi ga zaveo pohlepom itd. Samo suse oni duhovni oci koji su molitvom i askezom ovladali sobom mogli»poigravati« poznavajući nemoć đavolskih nasrtaja. Pojedine zgodeiz života pustinjaka željele su istaknuti upravo takav odlučan odnosprema Sotoni prenoseći nam snažnu poruku kako u askezi trebaustrajati i kako je đavao u konačnici nemoćan prema onoj osobi kojaživi s Bogom. Neki je starac, potaknut sažaljenjem prema jednomeopsjednutom bratu, znakom križa istjerao Sotonu iz njega. Bijesnizloduh se okomio tada na njega govoreći: »Kada si me istjerao, sadaću doći k tebi.« »Dođi, bit će mi drago«, odgovorio je starac. Od togaje događaja prošlo dvanaest godina kako je starac nosio zloduha usebi. Budući da je taj starac bio iskusan i Bogu ugodan asketa, znaoje kako treba mučiti zloduha. Svaki je dan jeo samo dvanaest datulja.Na koncu je zloduh popustio i otišao od njega. Starac mu se u tometrenutku ironično obratio: »Zašto bježiš? Ostani još malo.« Ali mu jeđavao odgovorio: »Odlazim jer samo Bog ima moć nad tobom.«192

Slično je i otac Ivan iz Likopolija pripovijedao svojim učenicimakako se je neki mladić, nakon što je godinama činio teške grijehe,potaknut milošću, pokajao i počeo asketski živjeti. Zatvorio se u jednugrobnicu i tu je danonoćno oplakivao svoj protekli život. Jednogasu ga dana demoni, rasrđeni radi njegova obraćenja, odlučili svladati.Obuzele su ga sumnje o spasenju i o beskorisnosti tolike trapnje.Potom su ga smućivali sjećanjem na prošlost. Ali on je svemu tomeodolijevao. Umorni i bijesni radi neuspjeha, jednoga ga dana dobroizudaraju te on osta polumrtav ležeći. Kada su ga roditelji pronašliu tome stanju, htjeli su ga ponijeti kući, ali se on toliko opirao da suga morali pustiti sama. Iduće su ga noći opet napali zlodusi i ostaviliga u još goremu stanju. Kada su ga sljedećega danu u takvu stanjunašli roditelji, htjeli su ga po svaku cijenu povesti kući, bojeći se zanjegov život, no on se opirao posljednjom snagom. Treće noći đavlisu se vratili i započeli svoje iživljavanje. No on je krajnjim naporom

49

izgovorio: »Ne!« Na to se oni udalje urlajući od muke: »Pobijedio si,pobijedio si!« Od toga časa bio je oslobođen napasti.POSTJedna od prvih asketskih vježba koja je čekala novopridošla pustinjskogaučenika sastojala se u postu. Ako je iskušenik mogao izdržatistrog post koji je trajao tri-četiri dana, bio je to znak da možeostati u pustinji. Pustinjski su oci bili pravi isposnici i u tome su uživaliosobito divljenje. Neki je brat u Skitiji obavijestio starca kako sepribližava velik korizmeni post. Starac mu je na to odgovorio: »Većpedeset godina ne marim za to kada počinje i završava post. Sav mojživot je post.« Neki su pustinjaci ostajali do 40 dana bez hrane.Otac Jakov je bio uznemiravan od đavla nečistoće. Da bi pobijedionapast, povukao se u jednu pećinu i postio 40 dana. Braća su ga pronašlapolumrtva. Otac Sarmata je jedan od rijetkih koji je, slijedećisavjet oca Poemena, često postio po 40 dana. Paladije spominjeda je otac Makarije Aleksandrijski provodio korizmeni post 40 danabez jela i pića. Samo je nedjeljom žvakao pokoji list kupusa, tek tolikoda ima osjećaj hrane. Otac Ivan iz Likopolija, nakon odlaska upustinju, do devedesete je godine jeo samo kruh i voće. Otac Hor jejeo samo trave i korijenje, a deset posljednjih godina života nije ništajeo. Oci Ilija i Apolon jeli su jednom tjedno. Otac Arsenije je trošiokošaru kruha godišnje, i to dijeleći je s gostima. Oci Anuf i Ivanuzdržavali su se isključivo euharistijom. Otac Heron je ostajao do trimjeseca bez hrane, osim što je primao euharistiju. Neki su od njih natajanstven način dobivali hranu. Otac Ivan iz Likopolija je svaki trećidan nalazio jedan hljeb na stolu.Većina monaha jela je ipak češće, najredovitije jedan obrok dnevno,koji su uzimali nakon zalaska sunca. Kada bismo htjeli sažeti poukeotaca o postu, onda bismo svakako morali naglasiti da ni u postune treba pretjerivati. Kada je otac Josip upitao Poemena kako trebaispravno postiti, on mu odgovori: »Dobro je da onaj tko jede svakidan ne jede do sitosti već malo manje.« Na to ga otac Josip upita:»Oče, zar ti nisi postio svaki drugi dan kada si bio mlađi?« Poemenmu je odgovorio: »Zaista, postio sam i do tri i četiri dana, pa i cijelitjedan. Oci koji su bili jaki sve su ove vježbe kušali i ustanovili da jedobro jesti svaki dan, ali malo; i tako nas poučili zlatnoj sredini kojanije preteška.« Paladije je zapisao da je sv. Antun Pustinjak jeosamo subotom i nedjeljom, dok sv. Atanazije izvješćuje da je svetiAntun jeo svaka dva dana, a ponekad i svaka četiri. Iz navedenihprimjera možemo uočiti veliku šarolikost u načinu posta. Za pojedinogapustinjaka post je varirao ovisno o starosti, zdravlju i drugimokolnostima. Sveti Pahomije određuje u Pravilu da monasi jedu čakdvaput dnevno. Srijedom su i petkom postili, a u Korizmi su jeli teknakon zalaza sunca. U Pahomijevim zajednicama vino i meso su bilidopušteni samo starcima i bolesnicima.Kakav je bio jelovnik monaha? Glavna hrana bio je kruh. Jedanhljeb iznosio je oko 150 dkg i bio je dug oko 12 centimetara. Dvakruha težila su 12 onča ili, po rimskome mjerenju, jedna libra, približno340 dkg. Prosječan egipatski seljak je u to vrijeme jeo oko

50

pet libri kruha dnevno. Paladije spominje kruh od šest onča. Prilikomposjeta sv. Pavlu sv. Antun uzima jedan, a tri daje Pavlu. PoKasijanovu kazivanju, dnevni obrok pustinjaka bila su redovito dvakruha. Jednoga bi pojeli u deveti čas (oko tri popodne), a drugi biostavili u pričuvi i pojeli s gostima. Ako nije bilo gosta, pojeo ga jesam navečer.Jedna zgoda svjedoči nam o uvjerenju prvih monaha kako je postkarizma, tj. dar od Boga i znak njegova blagoslova, a ne uspjeh vlastiteuzdržljivosti. Kada Bog nekome oduzme svoju pomoć, taj višene može blagoslovljeno postiti. Neki je pustinjak jeo tri kruha dnevno.Jednom su mu u posjet došla braća. Kada je došlo vrijeme jela,on je stavio pred njih tri kruha. Budući da je tijekom jela opazio daim ne će biti dosta, donio je još tri kruha. Kada su sve pojeli i nasitilise, starac ih je izgrdio što su toliko pojeli: »Braćo, ne treba ugađatitijelu.« Drugoga je dana starac jeo sam, kao i obično, tri hljeba. Alikada ih je pojeo, još je osjećao glad. Ipak se suzdržao. Isto je osjećaoi narednih dana. Uvidjevši da je počeo slabjeti u trapničkome životuosjetio je da ga je Bog napustio te se sa suzama molio tražeći razlogzašto se Bog udaljio od njega. Na to mu se ukazao anđeo koji mureče: »To ti se događa zato što si osudio braću. Znaj da onaj tko semože uzdržati ili učiniti što god dobra ne čini to po svojoj moći, većpo Božjoj dobroti koja čovjeka osnažuje.« Sličnu zgodu pripovijedaKasijan. On je jednoga dana posjetio nekoga pustinjaka koji gaje predvečer ponudio jelom. Kada su sve pojeli, starac ponudi još,na što ovaj odgovori kako ne može više. Starac začuđeno odgovori:»Već šest puta danas jedem s gostima i još sam gladan a ti jedešsada prvi put i govoriš da ne možeš više.« Koliko je post bio težak,svjedoči Kasijan i na usta oca Izaka koji poučava kako svladatitrbuhougađanje: »Ako me uznemiruje želja za jelom i ako idem upotragu za jelima koja pustinja ne poznaje, ako u ovoj zastrašujućojpustoši udišem miris jela s carskog dvora te ih počinjem željeti i protivsvoje volje? Tada trebam reći: 'Bože, u pomoć mi priteci; Gospodine,pohiti da mi pomogneš.' Jesam li možda napastovan da jedemprije vremena ili se moram boriti svom duševnom snagom da ne prekoračimrazboritu i trijeznu mjeru? Plačući ću reći: 'Bože, u pomoćmi priteci; Gospodine, pohiti da mi pomogneš.'«Uz navedene namirnice pustinjaci su koristili sol te razno voćei povrće. Sve su te proizvode ili sami uzgajali ili kupovali na tržnicamakada bi odlazili prodavati svoje proizvode: košare, prostiračei konope. Rjeđe su rabili ulje. Ono je služilo kao svojevrstan ustuk.Začinili bi svoj siromašan obrok s dvije-tri kapi ulja, tek toliko da sene bi mogli hvaliti svojim podvigom. Sušeno voće i masline držalisu u glinenim ćupovima. Često su u njih spremali i raznovrsno lisnatopovrće koje su čuvali natopljeno u octu i soli. Sve mahunarke sučuvali suhe, a prije jela bi ih namakali. Rijetki su kuhali. Vjerojatnose u dekadentno doba sve više počelo i kuhati. Nalazišta u Ćelijamapotvrđuju tu pretpostavku jer su nađene mnoge manje i veće peći.Svakako su pustinjski oci na kuhanje gledali nevoljko ili čak osuđujućiga. Kada je neki otac posjetio svoga susjeda, zatekao ga je kakonamače kruh u slanu vodu. Prekorio ga je govoreći: »Ako želiš jestijuhu, pođi u grad, a ne u pustinju.« Otac Sisoes je govorio: »Jedi

51

svoj kruh i sol i ne ćeš morati kuhati.« Bilo je i onih koji su na raznenačine otežavali svoj post. Otac Izak je miješao pepeo iz kadionices kruhom koji je jeo.Pustinjaci i ostali monasi nisu nikada jeli meso. U pustinji nijebilo dopušteno jesti meso ni starcima, ni bolesnicima, ni gostima.Istini za volju, rijetko ili nikada nisu ga jeli ni egipatski seljaci radisiromaštva. Što se tiče vina, tu su običaji različiti. Od oca Poemenanadalje mnogi su navodili kako vino nije za monahe. Mnogi ga nisunikada pili. Kada su u Skitiji nekoga starca ponudili vinom, rekaoje: »Udaljite od mene taj smrtonosni otrov.« Ostali su pili najčešćesamo kada su bili okupljeni na synaksi i na euharistiji, tj. u zajedništvus braćom. Mnogi su držali da je tom prigodom dobro uzetimalo vina jer se tako monah mogao vježbati u poniznosti i na taj načiniskazati bratsku ljubav. Dakle, vino je bilo ostavljeno na osobnusavjest. Otac Ksantija je izagnao demona ispijajući čašu vina, kao iKrist kojega su farizeji prozvali vinopijom.U pogledu ishrane u pustinji je postojala velika šarolikost, ali ijednodušnost u uvjerenju kako se monah mora vježbati u odricanju.Premda ne poznavajući psihologiju u suvremenome smislu te riječi,oci su dobro poznavali što je čovjek i koje sve sile njime vladaju.Nisu bili skloni svaku sklonost prema hrani pripisati napasniku.To nam svjedoči i učenje sv. Antuna Pustinjaka: »Držim da u tijelupostoji urođeni naravni poriv, ali on ne djeluje ako duša ne će: to jeobičan tjelesni poriv koji nije strastven. Postoji zatim jedan drugi porivkoji izvire hranjenjem i brigom o tijelu raznim jelima i pićima.Zagrijana tim tvarima, krv budi energije u tijelu. O tome kaže Apostol:'Ne opijajte se vinom u kojem je razuzdanost!', a Gospodin jeu evanđelju zapovjedio učenicima: 'Pazite da vam srca ne otežajuod razuzdanosti i pijanstva.' Postoji i treći poriv koji vlada u onomekoji je pobijeđen zavišću đavla. Može se reći da postoje tri tjelesnaporiva: jedan dolazi od tijela, drugi od jela kada se neumjereno uzima,a treći od đavla.«Zgoda iz života sv. Dositeja dočarava put privikavanja na monaškuishranu i post. Oci su doista bili iskusni vođe koji su znaliuvesti novake u svijet duhovne stvarnosti. Kada je mladić Dositejbio povjeren ocu Dorotej u da ga on vodi u duhovnome životu, ovajmu je kod jela naložio: »Jedi do sitosti, da vidim koliko ti hrane treba.« Nakon jela Dositej reče svome duhovniku: »Pojeo sam kruh ipol.« »Jesi li sit?« zapita ga otac Dorotej. »Jesam«, odgovori on. Nato će mu Dorotej: »Unaprijed jedi kruh i četvrtinu od one druge polovice.Drugu četvrtinu podijeli na dva dijela i jedan dio pojedi, adrugoga se odreci.« Nakon što je narednih dana činio tako, upita gaotac Dorotej: »Dositeju, jesi li gladan?« »Jesam malo«, reče učenik.Ali nakon nekoliko dana privikavanja, kada ga otac opet upita je ligladan, on odgovori: »Dobro sam, zahvaljujući tvojim molitvama.«Na to mu otac Dorotej opet naloži: »Onda se od sada odreci onogapreostalog dijela one četvrtine kruha.« Nakon nekoliko dana opet gaupita otac Dorotej kako je. »Dobro sam, oče«, odgovori Dositej. Nato reče otac Dorotej: »Sada podijeli drugu četvrtinu na dva dijela ijednoga se dijela odreci.« I tako je malo-pomalo, s Božjom pomoći,prispio na četvrtinu kruha dnevno, koliko je bilo određeno po običajumonaškoga življenja.Asketski je život podrazumijevao i otkidanje od sna. Monasi sumalo spavali, tj. barem su pola noći bdijući molili. Aphypnistes I

52

bdjenje je jedan od bitnih elemenata monaškoga života. Sv. Dorotejopisuje u svojim duhovnim poukama kako je zbog dužnosti samostanskogagostioničara i zbog krhka zdravlja bio veoma umoran tebi ga san svladao pa često nije dolazio na bdjenje. Kada bi ga za tozaduženi brat probudio, on bi se u polusnu odazvao i opet nastaviospavati, ali bi kasnije bio veoma žalostan. Svojoj je slabosti doskočiotako što je zamolio dvojicu braće da ga bude i održavaju budnim zavrijeme bdjenja. Otac Hiperhije je govorio: »Monah koji bdije recitirajućipsalme, hvalospjeve i pjesme, udaljuje od sebe noćne more«i još: »Monah koji voli bdjeti i moliti, preobražava noć u dan.«Monaška je askeza uključivala i šutnju. Kada je neki brat zapitaooca Poemena je li bolje govoriti ili šutjeti, on mu je odgovorio: »Tkogovori iz ljubavi prema Bogu, čini dobro i tko šuti iz ljubavi premaBogu, isto čini dobro.« Isti je starac također govorio: »Ima jedančovjek koji izgleda kao da šuti, a njegovo srce sudi druge; taj uvijekgovori. Ima i jedan drugi koji govori od jutra do noći i čuva šutnjujer ne kaže ništa što ne bi bilo izgrađujuće.« Iz tih riječi možemouočiti vrlo istančanu psihološku osjetljivost za raspoznavanje pravei prividne šutnje. Prava šutnja znači odsutnost nutarnjih šumova. Tostanje vrlo slikovito opisuje Evagrije Pontski: »Kada boca neko vrijemenepomično stoji, talog se slegne i voda opet postaje svijetla iprozirna. Tako je i s našim srcem: kada nađe mir i duboku tišinu, onoodrazuje Boga.« Prava monaška šutnja nadovezuje se na iskustvoBožjih tajna o kojima su se ponekad oci izražavali služeći se slikomBožje šutnje. Sv. je Ignacije Antiohijski pisao Magnežanima: »Samoje jedan Bog koji se objavio po Isusu Kristu, svome Sinu, koji je njegovaRiječ proizišla iz šutnje.« Sveti Augustin pita svoga slušatelja:»Kada govorimo o Bogu, što se čudiš ako ne razumiješ? Zaista,kada bi razumio, više ne bi bio Bog... Što da činimo? Da šutimo? Ah,kada bi bilo moguće. Jer u šutnji je razum zaokupljen nečim dostojnimneizrecivoga. U stvari, sve što se može reći nije neizrecivo, naprotiv,Bog je neizreciv.«Monasi su nasljedovali Isusovu šutnju, kako kaže sv. Ivan Klimak:»Isusova šutnja posramila je Pilata, a šutnja pobožna čovjekauništava oholost.« Cjelovitu su šutnju obdržavali monasi hesyhasti.Otac Ivan Klimak kaže: »Onaj koji je zavolio hesyhiu, zatvorioje svoja usta. A onoga koji voli da luta, iz ćelije izgoni strast.« Ustaroslavenskome crkvenom jeziku hesyhia je izravno bila povezanasa šutnjom te se izraz prevodio riječju »ćutanje«, a hesyhasta senazivalo molčanik. Poseban režim šutnje i komuniciranja imali suzatvornici / rekluzi koji su život provodili zatvoreni u ćelijama. Čestosu potpunu šutnju obdržavale svete majke prikrivene odjećommonaha, skrivajući svoj ženski identitet. Budući da ih je glas najlakemogao odati, bile su prisiljene šutjeti. Otac Dula je pripovijedaokako je idući pustinjom s ocem Besarionom stigao do pećine gdje sunašli nekoga monaha kako isprepliće palmine grane. Na njihovo čuđenjenije ih ni pozdravio niti ikojim znakom pokazao da ih je primijetio.Otac Besarion je na to rekao svome bratu: »Pođimo daljejer ovaj otac nije siguran u svojoj savjesti da može s nama govoriti.« Nakon posjeta ocu Ivanu, prilikom povratka, kada su opet stiglido one pećine, starac Besarion reče: »Uđimo, možda mu je Bog daoznak da može s nama govoriti.« Ali kada su ušli, našli su onoga monahamrtva te su ga htjeli pobožno sahraniti. Dok su pripravljali njegovotijelo, otkrili su da je to bila žena. Otac Besarion je udivljeno

53

zaključio: »Vidi, brate, kako i žene pobjeđuju Sotonu, a mi u graduživimo kao kukavice.« Kod eremita šutnja je najčešće bila samapo sebi razumljiva jer su oni živjeli sami. Poznato je da su neki monasitrajno šutjeli. Među cenobitima trebalo je posebnim propisimaodrediti vrijeme govorenja i vrijeme šutnje. Sv. Pahomije u svomepravilu zahtijeva od monaha potpunu šutnju noću, za vrijeme molitvei jela. U ostalo vrijeme moglo se razgovarati samo o svetim stvarimaili su morali šutjeti.U duhovnoj tradiciji Istoka asketsko je čišćenje imalo cilj dovestimonaha u stanje obuzdanih strasti - apatheia. Tome stanju duhovnogaživota prethodio je naporan rad na sebi (praxis, praktike)- askeza. Napredujući na tome putu samosvladavanja nadolazi theoriaphysike ili kontemplacija Božje prisutnosti. Potom slijedi najvišemoguće uzdignuće u duhovnome životu, nazvano gnosis i teologija,tj. najviše moguće poznavanje Boga na zemlji. Počevši od Origenai Evagrija ta se terminologija, u raznim varijantama, ustalila uasketici. Čovjeka koji se zaputio na put askeze na Istoku su zvaliarharios - početnik, onoga koji je ustrajao dugo godina u asketskomeživotu nazivali su prokopton, tj. onaj koji napreduje, a onoga kojije dostigao cilj nazivali su teleios - promatrač ili zornik.Sv. Bazilije u svojim pravilima izlaže asketski hod koji nammože konkretno dočarati put kojim su oci vodili svoje učenike uodricanju. Onaj koji se želio uzdići do Boga morao je najprije očistitisvoje srce, kao što se voštana pločica čisti prije negoli će na njubiti napisan novi tekst. Po sv. Baziliju, srce se najbolje čisti u samoćii molitvi. U samoći i molitvi monah nauči živjeti bez izvanjskihuznemiravanja i upoznaje nutarnji život duše. Tim putem pročišćavanjaostvaruje se pozitivan iskorak i prianjanje uz Boga. »Povlačenjeod svijeta ne znači tjelesni odlazak od njega, već razdvajanjeduše od naklonosti prema tijelu te napuštanje gradskoga života,doma, osobnoga posjedovanja, prijateljstva i prijatelja, posjedovanjaživotnih sredstava, posla, društvenih odnosa i znanja dobivenaod ljudskoga naučavanja, a to također znači spremnost na primanjedojmova u srce izazvanih božanskom uputom... U dostizanju ovoganajviše nam pomaže samoća pošto smiruje naše strasti i daje slobodanpovod da ih potpuno odvoji od duše.« Bazilijev je asketskinauk praktičan i usmjeren je prema izgradnji pravoga bratskog života,utemeljena na Bogu. Zato on daje vrlo praktične upute: »Prijesvega trebao bi (monah) paziti da ne bude neotesan u razgovoru, većda postavlja pitanja bez svadljivosti i da odgovara bez razmetanja; ida ne prekida govornika dok govori štogod korisno, da ne bude brzumetati svoje vlastite riječi poradi hvastanja, već da pazi na uzdržljivostu obojemu: u govorenju i slušanju.« Nastavlja, ne zanemarujućiobične detalje svakodnevnoga života: »Kao što bi trebalo uzetiu obzir ostvarivu korist u slučaju odijevanja, tako i u slučaju ishrane.Kruh će zadovoljiti trenutne potrebe, voda će utažiti žeđ, ako ječovjek zdrav, a tu je i izbor svega povrća i voća koje pomaže čuvatitjelesnu snagu za neminovne potrebe. I ne bi trebalo pokazivati pomamnuproždrljivost u jedenju, nego u svim prilikama valja sačuvati

54

sabranost, blagost i uzdržljivost... San bi trebao biti lagan i lako prekidiv,što prirodno slijedi umjerenu ishranu; i trebao bi biti namjernoprekidan razmatranjem uzvišenih stvari.«U asketskome učenju palestinskoga monaha, svetoga oca Doroteja,također je uočljivo duboko poznavanje ljudske naravi i poštivanjezakonitosti postupna zrjenja. To znači da asketski može živjetisamo onaj tko postavi zreo, zdrav i solidan temelj ljudskosti. Akoje u našoj naravi već nešto bolesno, tada se ni askeza ne će razviti udobru smjeru. U asketskome hodu se ili napreduje ili nazaduje, nemogućeje stajati na mjestu. Izvornost Dorotejeva duhovnoga učenjasastoji se u tome što on pretpostavlja duhovno vodstvo kao veomavažnu ili čak presudnu pomoć onome tko želi duhovno rasti. Kadanas salijeću misli (logismoi), u nama se spontano budi želja za njihovimostvarenjem. Askeza se sastoji u odbacivanju zlih misli jerone vode u grijeh. Dorotej postavlja pitanje: kako mi možemo razlikovatiu sebi one misli koje moramo slijediti od onih koje moramoodbaciti? Naime, iz iskustva znamo da nam se mnogo puta zle mislipredstavljaju kao dobre te da u trenutku odluke ne vidimo kako nasone vode u propast. Ako ih slijedimo, moguće je živjeti u zabludi ina koncu, kada je već kasno, uvidjeti nepopravljivu prijevaru. Samupojedincu je otežano razlučivanje misli, tj. objektivnost u donošenjuodluka, budući da u svakome od nas postoji sklonost, naklonost kojaje poduprta samovoljom (prospatheid) i požudom. Stoga se onaj kojise zaputio u asketski život ne smije pouzdati u svoje vlastite sudove.Tim više što, osim sklonosti i samovolje, u nama najčešće nastupai samoopravdavanje donesenih odluka, kakve god one bile (dikaioma).Pojedinac koji želi napredovati u asketskome i duhovnom životune smije popuštati i udovoljavati svojim mislima. Još je gore kadaih, u sebi ili pred drugima, počne opravdavati, kako to neki čine vrlopobožno, navodom iz Biblije ili izrekama svetih otaca. Tako se ulijećeu veliku opasnost da monah umjesto askete postane duhovni slijepac.Moguće je i čitav život proživjeti u iluziji o tome kako smo nadobru putu, zavaravajući se mislima o vlastitoj svetosti, poniznosti,poslušnosti, a u stvari moguće je da se upravo u toj duši ukorijenilađavolska oholost.Da bi sve to izbjegli, monasi moraju svoje misli već u samu početkuočitovati duhovnome ocu (exagoreusis). Sveti Dorotej nam usvojim duhovnim poukama daje mnoštvo ilustracija iz života kako bipredočio stvarnost askeze. Prikazuje, pomoću priče, da monah možeu malo vremena deset puta pobijediti svoju samovolju. Kada iziđe izćelije da malo prošeće, opazi neki predmet prislonjen na zid samostanakoji privuče njegovu pozornost i misao (logismos) mu odmahsugerira: pogledaj što je to. Ali on ne udovoljava svojoj znatiželji ine zaboravlja da je izišao iz ćelije samo zato da malo prošeta. Potomna putu susretne dvojicu braće kako razgovaraju. Misao mu savjetuje:priključi im se te se i ti uključi u razgovor. Ali on ni ovoga puta neudovoljava svojoj znatiželji. Ne zaboravlja da je izišao samo maloprošetati i da pritom ne smije kršiti šutnju. Prolazeći pokraj kuhinjemisao mu savjetuje: pogledaj što kuhar pripravlja za ručak. No on jejači od te nutarnje sugestije, ne ide u kuhinju i pobjeđuje samovoljui ovoga puta te koliko god još puta želi.

SHVAĆANJE ČOVJEKA

55

Govor o askezi nužno pokreće važno pitanje o tome kako su monasigledali na čovjeka, posebno na to kako su shvaćali odnos duše itijela. Prvi monasi su bili, ustalom kao i mi danas, ljudi svoga vremena.Na njihove poglede i shvaćanja imao je upliva tadašnji mentalitetljudi, tadašnje teološke škole, osobito Origenovo učenje. Shvaćanječovjeka unutar jedne sredine i vremena utjecalo je i na formiranjemonaške duhovnosti, tim više što je kršćanstvo tada prihvaćalo elementeantropološkoga shvaćanja u konkretnoj grčko-rimskoj filozofijii kulturi.Polazište kršćanske duhovnosti nije čovjek već Bog i činjenicakoju Biblija navodi već na prvoj stranici: da je čovjek stvoren na slikuBožju. Iz toga slijedi da čovjek svoj smisao može otkriti jedinoukoliko je upravljen na Boga i traženje božanskoga odraza u sebi.Stoga kršćanska duhovnost zahvaća dublju razinu u čovjeku, tj. onase ne zaustavlja samo na površinskome, osjetnom i vidljivom, većtraži skriveno, duhovno, božansko i neizrecivo. Usmjerenost na teunutarnje dimenzije i njihovo proživljavanje kod monaha prisvajaprvenstvo pred svim ostalim aktivnostima i postaje nužnost koja,kao i sve specijalizacije, suzuje područje čovjekove djelatnosti. Znamo,naime, iz iskustva da nije moguće produbiti istodobno spoznajena svim područjima ljudskoga života. Zato nastaje otkidanje od svijeta,materijalnih dobara i potreba. Čovjek »gol i sam« kreće u potraguza Bogom i za spoznajom sebe. To je jedan od motiva odricanjai askeze. Ona nije sama sebi svrhom, a još manje je odraz prijeziraprema tijelu i materiji. Monah je čovjek koji je obuzet egzistencijalnomneuravnoteženošću jer kao i sva druga bića pripada prirodi, aisto je tako nadilazi sviješću o sebi i svojim duhovnim stremljenimate se pita čemu dati prvenstvo, što zapostaviti (ako treba)? Tu se postavljapitanje odnosa naravi i nadnaravi, tj. milosti. Na temelju dvajuprimjera vidjet ćemo kako su to pokušali riješiti monaški učitelji,Evagrije iz Ponta (345.-399.) i Makarije Egipatski ( 400.).Već je istaknuto kako je polazište razmišljanja uvjerenje da ječovjek slika Božja (usp. Post 1,27). No pali, grješni čovjek gubi božanskonaličje koje u sebi nosi. Istodobno u njemu ostaje kakva-takvaslika onoga po kojemu je stvoren. Stoga je u životu cilj ponovnopostići oblikovanje nepomućene slike Božje u sebi - oboženje. Ciljje čovjekova života na zemlji obnova sličnosti s Bogom. Evagrije izPonta, učenik Kapadočana i Origena, želeći što bolje pojasniti situacijučovjeka u odnosu na Boga, poslužio se neoplatonskim pojmomprirodne božanstvenosti ljudskoga uma. Po Platonu, osim pojavnogasvijeta, postoje i vječne ideje. Filozof se izdiže iznad pojavnosti,iznad tijela koje, po njegovu shvaćanju, degradira dušu. Duša stogateži oslobođenju od tjelesnih okova da bi dospjela u božanski svijetvječnih ideja. Evagrije iz toga zaključuje kako materija po sebi neobjavljuje Božju prisutnost u nama, već se molitvom duh oslobađaod tijela da bi se predao svojoj pravoj djelatnosti, a to je, po Evagriju,čista molitva, spomenuta već u poglavlju o molitvi. Najjednostavnijerečeno, »pustinjski filozof« tvrdi, pod utjecajem platonskeantropologije po kojoj je čovjek shvaćen kao intelekt zarobljenu materiji, da tijelo nema mjesta u duhovnome životu. Treba tomeshvaćanju pretpostaviti tada uvriježeno razumijevanje čovjeka kao

56

trovrsna bića koje posjeduje NOUS - duh, inteligenciju, PSYHE -dušu po kojoj je vezan s trećim dijelom, a to je SOMA - tijelo. Askezomse duh vraća Bogu. Napor askeze rađa apatheiju, apatheia rađagnozu i teologiju, tj. poznavanje Boga. U Evagrijevim je spisimaopisan složen i dug put oslobađanja prema kojemu su tijekom povijestimnogi teolozi bili suzdržani. Hans Urs von Balthasar prosuđujeda je »Evagrijeva mistika bliža budizmu negoli kršćanstvu«.Davno prije navedenoga suvremenog teologa sv. Jeronim je rekaoda Evagrije hoće od čovjeka načiniti »kamen pred Bogom«. Ipakse Evagrijev utjecaj znatno osjetio u kasnijim monaškim učiteljima,npr. Paladiju, Ivanu Klimaku, Izaku, Kasijanu i dr.Otac Makarije Egipatski, koji je neko vrijeme bio Evagrijev učitelj,poput većine pustinjaka nije poznavao klasičnu filozofiju te seprvenstveno oslanjao na biblijski pojam čovjeka po kojemu je čovjekjedinstvena cjelina i kao takav dolazi u susret s Bogom. Uz tootac Makarije svoje učenje temelji na činjenici utjelovljenja. Po njemu,monaški život nema cilj oslobađanje duha od »okova« tijela, većdaje mogućnost da se već ovdje na zemlji uđe u eshatološku Božjustvarnost. Čovjek je u cjelini stvoren kao slika Božja pa je stoga i stijelom usmjeren svome ostvarenju i proslavi (proslavljeno tijelo).Otac Makarije piše: »Slava koju sveci čak i danas imaju u svojimdušama obući će na dan uskrsnuća i njihova gola tijela i podići se nanebesa. Tada će naše tijelo i naša duša vječito boraviti s Gospodinomu kraljevstvu nebeskome... I zbog toga u uskrsnuću će i njihova tijelaprimiti vječna dobra od Duha Svetoga i bit će prožeta slavom koju,već sada, njihove duše osjećaju i posjeduju.« Ovaj navod zornopredočuje Makarijevo biblijsko nadahnuće pa je i njegova duhovnoststvarnija od Evagrijeve. To potvrđuje i sljedeća njegova misao:»Kada čuješ govoriti da je Krist sišao u podzemlje i oslobodio dušekoje su bile zarobljene, nemoj misliti da su te stvari jako daleko odonih koje se sada ostvaruju. Vjeruj mi da je srce grob gdje su zakopanemisli i namjere, okovani od teške tame.« Makarijevo shvaćanječovjeka utjecalo je, kao s druge strane i Evagrijevo shvaćanje,na kasnije autore koji su askezu shvaćali prvenstveno kao pokoravanjei umrtvljivanje tijela već prema njihovu duhovnome stremljenju.Mnogi od njih učili su, kao i otac Makarije, da i tijelo sudjeluje u susretus Bogom.Na tragu ovih dvaju shvaćanja pojavile su se u povijesti, s jednestrane, stoička kritika života, a, s druge strane, asketska kritika zemlje.No to nije značilo osudu zemaljskoga života i tijela, već je tanapetost označavala put u aktivan i stvaralački život. Tijekom povijestibilo je i mnogo zastranjenja (platonski dualizam i materijalizam),ali je prevladavalo mišljenje da samo čovjek kao cjelina možeprimiti milost, a ne samo neki njegov dio, bilo duša, bilo tijelo. Utome smislu ni oboženje nije uzdignuće intelekta ili neka dematerijalizacija.Bog je potpuno transcedentan i nije mu bliži duh od materije.Jedino prihvaćajući cijela čovjeka, kao jedinstvena bića, u pravomese smislu naglašava njegov misterij i njegova drama.IZGRADNJA KREPOSTIU tumačenju antropološkoga shvaćanja, koje je formiralo monaškistav prema ovozemaljskome životu, morali smo se barem nakratko

57

udaljiti od konkretna i jednostavna stila kojim su govorili iučili pustinjski oci i prvi monasi. Bilo je to nužno da ne zaobiđemo itaj dio povijesne istine. Bilo je zaista monaha koji su, poput Evagrija,bili pravi teoretičari, ljudi uma i pera, koji su uz to držani pravimučiteljima duhovnoga života.Kada je riječ o izgradnji krjeposti, onda nas sama logika stvarivraća u konkretan i razumljiv jezik monaške svakodnevice. OtacPoemen je učio: »Da bi neki čovjek mogao sagraditi kuću, mora sabratimnogo materijala i različita oruđa. Tako i mi uzimamo pomalood svake krjeposti.« Na više mjesta u izrekama i poukama pustinjskihotaca nalazimo sličnu, vrlo slikovitu usporedbu, u kojoj se monahuspoređuje s čovjekom koji je nakanio graditi kuću. Origen simboličkitumači redak iz Knjige Izlaska koji se odnosi na babice kojesu prilikom rađanja puštale na životu hebrejske dječake. Zapisanoje da im je poradi toga Gospodin podigao kuću jer su se Boga bojale.Po Origenu, tu se ne radi o materijalnim kućama; te su kuće utemeljenena strahu Božjemu i odnose se na duhovno zdanje koje gradimovršenjem Božjih zapovijedi. Služeći se navedenom slikomveliki starac Barsanufije piše u jednome pismu: »Ako želiš sagraditikuću, najprije pripravi materijal i sve neophodno, potom spada naradnika da sagradi kuću.«Kako se gradi duhovna kuća? Poput materijalnoga zdanja mora,u prvome redu, biti izgrađena na čvrstim temeljima i od čvrstih zidovakoji predstavljaju vjeru. Pojedini materijal koji se slaže i nadovezujesve do krova jesu pojedine krjeposti poput poslušnosti, strpljivosti,umjerenosti, ustrajnosti, prijezira sebe itd. Onaj element kojisve povezuje poput žbuke jest poniznost. Bez nje sve se može vrlolako srušiti. A sve natkriva, poput krova, ljubav. Otac Ivan Kolobosje poučavao kako čovjek mora imati pomalo od svake krjeposti.»Zato svakoga dana, kada ujutro ustaneš, započni rasti u svakoj krjepostii vršenju Božjih zapovijedi, veoma strpljivo, sa strahom i širokogrudnošću,u ljubavi Božjoj i sa svom raspoloživošću duše i tijela,s velikom poniznošću...«Nemoguće je ukratko opisati učenja pojedinih duhovnih otaca opozornu izgrađivanju pojedinih krjeposti. Taj istančan duhovni ukusmožemo usporediti s udivljenjem koje osjećamo nad briljantnim filigranskimradom čiju ljepotu sve više opažamo što ga više promatramo.U ovome panoramskom prikazu zaustavit ćemo se samo na pojedinimprimjerima koji govore o izgradnji osnovnih, tj. bogoštovnihkrjeposti na kojima počiva kršćanski život i koje imaju posebnoznačenje u monaškome životu.Temelj svega je vjera; čitavo duhovno zdanje izgrađuje se natome temelju. Nama tvrdnja može zvučati banalno, ali u ta davnavremena, nakon zanosnih stoljeća mučenika, svjedoka vjere, bilo jepuno onih koji su se priznavali vjernicima, a manje onih koji su vjerničkiživjeli. Nije bilo lako sačuvati pravovjernost kada je u Crkviprijetila velika opasnost od arijanizma. Među posljednjim riječimai uputama koje je sv. Antun Pustinjak ostavio svojim učenicima bile

58

su: »Nemojte imati nikakva zajedništva s raskolnicima, a napose skrivovjernim arijevcima. Poznato vam je koliko sam im se ja uklanjaozbog njihova krivovjerna naučavanja o Kristu.« Monasi suživjeli u uvjerenju da samo ispravna vjera usmjerava život premaspasenju i uspijeva izbjeći sve zamke i napasti na putu života. SvetiMakarije Veliki je govorio kako je nemoguće da padne u blato grijehai nasjedne zamkama demona onaj tko ima čistu vjeru i pobožnost.Na temelju Gospodinovih riječi o snazi vjere koja je velika kao gorušičinozrno monasi su sve duhovne pobjede pripisivali, prije svega,vjeri. Za monaha je vjerovati značilo živjeti evanđelje u konkretnostiživota, nasljedovati Krista i apostole. Po riječima sv. Bazilija, kršćaninse prepoznaje po vjeri koja je ostvarena u ljubavi.Krepost nade se veoma rijetko spominje u izrekama prvih monaha.No to ne znači da joj u životu nisu pridavali iznimnu važnost.Naime, život odricanja i askeze nije moguć i bio bi besmislen beznade u Boga i vječni život. Među pustinjacima je prenošena priča omonahu koji je jednoga dana teško sagriješio. Shvatio je da mu je tajgrijeh zatvorio vrata raja. Ne znajući što da učini zaputio se nekomestarcu predstavljajući mu svoj slučaj, ali govoreći u trećemu licu,tj. kao da se radi o nekoj trećoj osobi. Starac je odlučno odgovorio:»Takav se čovjek ne može spasiti.« Razočaran i beznadan, monah jeodlučio vratiti se u svijet i uživati barem kratko vrijeme zemaljskogaživota, kada je već izgubio vječnost. Ali ipak, prije nego što je napustiopustinju, posjetio je oca Silvana. Na njegovo pitanje on mu jeodgovorio drukčije nego onaj starac: »Uvijek postoji neka pokora zaone koji se obrate Bogu u ljubavi.« To je monahu vratilo nadu. Ohrabriose i ostao u pustinji. Za nekoliko godina postao je uzor ostalimmonasima.Krepost nade u duhovnome životu monaha osobito ističe sv. Bazilije.Bez nade monah ne može napredovati. Nada monaha uvjeravau razložnost askeze i odricanja, ustrajne molitve i iščekivanja. »Poslušnikatreba tako popravljati da ni na koju zapovijed, pa ni na onunajtežu, ne oklijeva, čvrsto vjerujući da mu je pripravljena velika nagradana nebesima. Neka, dakle, poslušnika veseli nada slave, a djeloBožje da se vrši u svom veselju i strpljivoj ustrajnosti..., naprotiv,oporba i prigovaranje pokazuje prisutnost mnogih zala: bolesnu vjeru,kolebljivu nadu, nadutu i oholu ćud.«O ljubavi otac Moj sije, u Kasijanovim raspravama, govori kaoo cilju monaha prema kojemu su usmjerena sva njegova djela. Sv.Antun Pustinjak je govorio: »Ja se više ne bojim Boga, ja ga ljubim.Jer ljubav razgoni strah.« Za neke monahe nije bilo jednostavnoizvršavati dvostruku zapovijed ljubavi. Na prigovor koji je otac Markouputio ocu Arseniju - da izbjegava braću - on mu je odgovorio:»Bog zna da vas volim, ali ne mogu istodobno biti i s Bogom i ljudima.Nebeska vojska, koje je na mirijade i desetine mirijada, imasamo jednu želju, a ljudi imaju mnogo želja. Zato ne mogu pustitiBoga da dođem k ljudima.« Drugi su, poput sv. Antuna, isticali različitaspekt dvostruke zapovijedi: »Od bližnjega nam dolaze i životi smrt, jer ako steknemo brata, zadobili smo Boga, ako sablaznimo

59

brata, griješimo protiv Krista.« Pustinjaci su znali iskazivati neobičnosvetu ljubav i međusobno uvažavanje. Kada bi otac Hilarijedošao ocu Antunu, on bi ga pozdravio: »Dobro mi došao poput jutarnjezvijezde koja najavljuje zoru«, a Hilarije bi mu uzvraćao: »Mirtebi, svjetlosni stupe koji obasjavaš svijet.« Pustinja je bila mjestoosame, ali i vježbalište u iskazivanju ljubavi. Stoga nije ispravno tvrditida su pustinjaci bili samoživi ljudi koji su odlazili u pustinju jernisu mogli živjeti s drugima. Otac Poemen je govorio: »Nema većeljubavi od ove, ako tko položi dušu svoju za bližnjega. Ako netkočuje zlu riječ koja ga ražalosti, pa iako može odgovoriti da ne ostanedužan, bori se da ne odgovori, ili ako se netko prema njemu ponašas visoka, pa on to podnosi, taj polaže dušu za bližnjega.« Osobitase ljubav iskazivala ne samo u podnošenju tuđih slabosti, već iu prihvaćanju i vršenju pokore za tuđe grijehe. U Ćelijama je živioneki starac poznat po svojoj čistoći i strogim nazorima prema bludnosti.Taj je starac molio jednoga mlađeg brata da dođe živjeti s njimi olakša mu starost. Mladić se nećkao radi starčeve strogosti i zamolida mu da neko vrijeme za razmišljanje. Nakon nekoga vremenamladić odluči da će, prije negoli se odluči, iskušati i uvjeriti se udobru namjeru starca. Jednoga dana dođe k njemu i reče mu: »Oče,ovoga sam tjedna teško sagriješio. Bio sam u jednome selu i sagriješios jednom ženom.« Starac ga na to upita: »Jesi li dobio pokoru?«»Da«, odgovori mladić. Na to će starac. »Ja ću nositi polovicu tvojepokore.« Na to mladić pristane živjeti sa starcem i ostadoše zajednodo smrti.242 Drugi neki starac u Skitiji u svojoj se bolesti zaželiosvježega kruha. Čuo je to neki brat, ogrnuo se ogrtačem i sa svojimsuhim hljebovima zaputio se u Egipat. Tamo je to zamijenio za neštosvježega kruha te se brže-bolje vratio i donio ga bolesnome starcu.Starac, međutim, nije htio okusiti govoreći: »To je krv moga brata.«Druga su ga braća stala na to moliti: »Jedi za ljubav Božju, da nebude uzaludna tolika bratova žrtva.« Ponukan i ganut tim molitvama,uze starac kruh i pojede ga. Življenje u ljubavi bila je najdragocjenijaasketska vježba s kojom se ništa nije dalo usporediti. Nekije učenik zapitao svoga učitelja: »Jedan brat živi u samoći, posti šestdana u tjednu i bavi se teškim poslovima. Drugi brat služi bolesniku.Čiji je podvig Bogu draži?« Odgovori starac: »Da se i za nos objesionaj brat koji posti, njegov podvig nikada neće biti jednak s onimkoji služi bolesnike.« Osobitom se krjepošću držala ljubav iskazanaslabu bratu. Neki se monah požalio na svoje ponašanje ocu Poemenu:»Kada mi dođe u posjet brat za koga sam čuo da je pogriješio,ne želim da uđe u moju ćeliju, ali kada opazim nekoga dobrog brata,radujem mu se.« Otac Poemen ga pouči: »Ako si dobar s dobrimbratom, s onim drugim moraš biti dvostruko bolji jer je bolestan.«Pustinjski su se oci trudili osobitu ljubav iskazivati bratu grješniku.Ako su pravednost i životna škola tražili da učenik okajava svojegrijehe, najčešće je to činio pod budnim okom ljubezna oca kojije pazio da se u tim trenutcima brat ne nađe sam jer kada će trebatioslonac nego onda kada je slab. Mnogi su oci izbjegavali svaku osudu.Otac Mojsije, koji je prije obraćenja bio razbojnik, zamoljen jejednom da dođe i presudi krivnju jednoga brata koji je u Skitiji zatečenu grijehu. No on se nije htio odazvati pozivu braće. Naposljetku,kada ga pozva svećenik, ipak se zaputi noseći na leđima probušenu

60

posudu iz koje je na sve strane sipio pijesak. Braća su ga pitala štoto ima značiti, a on im je odgovorio: »To su moji grijesi koji istječuiza mene, a ja ih ne vidim. A danas sam došao ovdje da bih sudiotuđe grijehe.« Na te riječi nitko mu ništa nije odgovorio, a bratu kojije pogriješio oprostili su. Pustinjski su oci bili dobri učitelji jer suznali da samo dobrota može taknuti ljudsko srce. Tako su se ponašaliprema svima, čak i prema poganima, kako to nalaže evanđelje.Zorno to predočuje zgoda iz života oca Makarija Egipatskoga. Kadase jednom zaputio sa svojim učenikom iz Skitije u Nitriju, već nadomakcilju reče svome učeniku neka on pođe pred njim. Idući takodovoljno udaljen pred njim susretne poganskoga svećenika i povičeza njim: »Hej, vraže, kamo žuriš?« Ovaj se na te riječi rasrdio, izudaraoga i ostavio polumrtva ležati. Nešto kasnije susretne na putuoca Makarija. Ovaj ga je lijepo pozdravio: »Budi pozdravljen, zaposleničovječe!« Začuđen takvim pozdravom približio mu se i upitaoga: »Što si to našao na meni dobra da si me tako pozdravio?« Staracmu odgovori: »Vidio sam da se trudiš, a ne znaš da je to uzalud.« Poganinmu je na to odgovorio: »Dirnuo me u srce tvoj pozdrav te samshvatio da pripadaš Bogu. Malo prije sam, naprotiv, susreo jednogazla monaha koji me je uvrijedio i dobro sam ga isprebijao. Molim te,želio bih i ja živjeti monaški poput tebe.« Otac Makarije ga povedesa sobom, uzeše na ramena isprebijana učenika te su tako stigli u samostangdje se poganski svećenik obratio i krstio, a svojim primjerompotaknuo je mnoge pogane da prihvate kršćanstvo. Otac Makarijeje običavao reći: »Jedna zla riječ čini i dobre zlima, a jedna dobrariječ čini i zle dobrima.«Krjepost bez koje monaški život gubi svoje osnovno značenjejest poniznost. Otac Sisoes je govorio kako nije velika stvar mislitistalno na Boga, već je velika stvar držati se nižim od svih stvorenja.Pustinjacima je bio ideal nasljedovati Krista koji se ponizio sve dosmrti. Otac Nil je govorio kako monah koji poniznošću svlada ludestrasti prema častima ovoga svijeta postaje sličan Kristu koji je i samprimio obličje roba. Pustinjski su oci bili duboko uvjereni da pravaponiznost svladava lako sve napasti i Sotonine zamke. Otac Izaija jegovorio: »Prije svega trebamo poniznost, u svakome razgovoru moramobiti spremni reći 'oprosti', jer je upravo poniznost ta koja uništavanamjere naprijatelja.« Sveti Antun Pustinjak je vidio jednomsve zamke zloga koje on postavlja ljudima po svoj zemlji te plačućizavapi: »Tko mu može izmaći?« I začuje glas: »Poniznost.« Tusvetu pouku s neba sv. Antun je nastojao prenijeti i svojim učenicima.Kada su ga jednoga dana posjetili pustinjaci, on im navede jedanredak iz Svetoga pisma pitajući da mu svaki od njih protumačiznačenje. Svatko je odgovorio kako je mislio da je pravo, ali je sv.Antun svakomu odgovarao: »Ti još nisi našao put.« Naposljetku zapitaoca Josipa: »Što ti kažeš o ovoj riječi?« Otac Josip odgovori:»Ne znam, oče.« Tada sv. Antun reče: »Otac Josip je našao put jer jepriznao da ne zna.« Biti ponizan jednako je značilo kao i biti savršen,svet, dostići onu evanđeosku malenost koju Gospodin proglašavablaženom jer malenima Otac objavljuje svoje tajne. Biti doista

61

ponizan značilo je zadobiti milost neznatnosti da monah svoje vlastitosiromaštvo i ništavilo skrije u srce dobroga i svemogućega Boga.Među pustinjacima nije bila ni na kakvoj cijeni nikoja svjetska titula,stupanj obrazovanja ili visok položaj. Neki pustinjski posjetiteljostao je iznenađen kada je vidio da učeni otac Arsenije izlaže svojemisli jednomu egipatskom monahu. Zapitan kako to da on koji posjedujegrčko-rimsku kulturu pita neuka seljaka za savjet, odgovorioje: »Jasno da posjedujem grčko-rimsku kulturu, ali još nisam naučioabecedu ovoga jednostavna seljaka.«Među monasima su se prepričavale mnoge zgode koje su pobuđivaledivljenje slušatelja te ujedno poticale na krepostan život.Zacijelo je takav bio primjer svete Marine, koji se često prepričavaomeđu egipatskim pustinjacima. Teško je naći izvor, odnosno povijesnupodlogu te priče, stoga se važnije usredotočiti na poruku o savršenojponiznosti. Neki je udovac prigrlio monaški život, a nakon nekolikogodina doveo je u samostan i svoju mladu kćerku, misleći daće se tako najbolje pobrinuti za njezino spasenje. Međutim, kako ježenama pristup u samostan bio zabranjen, brižljivi se otac pobrinuoda pod kukuljicom i tunikom dobro prikrije svoju kćer te je uspiozavarati monahe koji su godinama bili uvjereni da se radi o dječaku.Taj je »mladić«, pod imenom Marin, živio uzoran monaški živottako da ga jednom, kao vrlo pouzdana monaha, opat posla na tržnicuprodavati monaške proizvode. Među svakakvim svijetom na tržnicise našla i mlada gostioničareva kći koju je ljepuškasto lice »brataMarina« veoma privlačilo te se u njoj zapalio plamen požude. Zavedenasvojim strastima, odlučila je po svaku cijenu pridobiti mladogamonaha. Brat Marin se pokazao čvrst i nije popustio njezinim navaljivanjima.Budući da se ta gostioničareva kći bila podala nemoralu,nakon nekoga vremena je zatrudnjela. Povrijeđena ponosa, jer ju jemladi monah odbio, odlučila mu se osvetiti. Zabrinuti roditelji nisujoj dali mira sve dok im nije rekla ime onoga koji joj je to učinio.Djevojka je odlučila optužiti monaha Marina. Roditelji su rasrđenitražili zadovoljštinu od opata samostana, a on, zgranut time, odlučiMarina otpustiti iz samostana. No Marina ni tada nije popustila očajui poruzi. Tri je godine živjela pokraj samostanskih vrata podnosećitešku pokoru i proseći od braće koricu kruha. Zloba gostioničarevekćeri išla je veoma duboko. Nakon što je rodila dijete, donijela gajepred samostanska vrata, Marini u krilo. Marina je s velikom ljubavljuprimila dijete kao da je njezino i tako se nježno za njega brinula uneljudskim uvjetima hladnoće i oskudne hrane. Svi su monasi, kojisu iz dana u dan gledali njezino stanje, bili ganuti i prožeti samilošćute udobrovolje opata da primi Marina natrag u samostan te munametne za pokoru da obavlja najteže poslove. Ali nakon pet godinateška života pred vratima samostana u hladnoći, postu, bdjenju, bezkrova nad glavom, njezino je zdravlje bilo toliko uništeno da je nakonnekoliko dana u samostanu umrla. Tada su se braća okupila daurede pokojnikovo tijelo. No kada su s tijela svukli tuniku, ostali subez daha. Umjesto tijela bludnika i zavodnika gostioničareve kćeri,ležalo je tijelo mlade iscrpljene djevojke, ponizne i netaknute djevice.Tada se opat morao veoma skrušiti i pokajati, a zloj gostioničarevoj

62

kćeri je odredio tešku pokoru.Prvi monasi su na poseban način cijenili čistoću tijela. Na temeljumnogih novozavjetnih spisa i na temelju primjera samoga Gospodinamnogi su crkveni oci i pisci produbljivali značenje i smisaodjevičanskoga života. Na tome su tragu živjeli i monasi, nasljedujućidjevičanskoga Gospodina i budno očekujući dolazak kraljevstvanebeskoga kada se ljudi više ne će ženiti ni udavati, već će biti sličnianđelima. Sv. Pahomije je poticao svoje monahe da po uzdržljivostidospiju do anđeoske čistoće. Otac Keremon je razlikovao šest stupnjevakoji vode do savršene čistoće. Prvi je stupanj kada monah nepopušta činima pred napastima nečistoće. Drugi je stupanj kada nepopušta ni u mislima. Do trećega dospije kada uspije obuzdati i pročistitisvoj pogled. Četvrti stupanj isključuje svaku potajnu grješnumisao, peti stupanj dosižu oni koji odbijaju svaku ugodu u životu, ana šestome stupnju monah uspijeva pročistiti svoje bludne snove imaštu. Pustinjski su oci bili svjesni, poznavajući sebe i braću, da sui monasi slabi ljudi, ranjeni svojim slabostima i grijesima. Monaškamudrost se sastojala u postizavanju duhovnoga napretka koji ne dolaziodjednom. Pustinja je bila mjesto gdje su se herojskom strpljivošćuizgrađivale krjeposti.Zadivljuju nas primjeri pobjeđivanja sebe i istančana duhovnogasmisla za čistoću i djevičanstvo. Neki je monah Sisinije živiosamotnički na obali Jordana. Dok je pobožno molio treći čas, jednaArapkinja uđe u njegovu ćeliju te se bez imalo skanivanja prostrepred njim posve gola čekajući njegovu reakciju. Ali on je mirnonastavio svoju molitvu. Kada je završio moliti, svrne svoj pogledna ženu i posve mirno joj reče: »Molim te, sjedni da razmislim štosada moramo učiniti?« Žena osta začuđena i posluša ga. On je zapita:»Reci mijesi li poganka ili kršćanka?« Ona odgovori: »Kršćankasam.« »Zar ne znaš onda kako su osuđeni razvratnici?« zapita jeon. »Znam«, reče mu žena. »Zašto onda Činiš zlo?« »Zato jer samgladna.« »To si mi mogla odmah reći. Obuci se sada i dat ću ti jesti.«Kada je žena pojela obrok, postiđeno je zahvalila i otišla. Dobri pustinjakje na tren zaustavi i reče joj: »Svaki put kada si gladna, dođik meni.« Znao je da bi se inače do sutra ponudila nekome drugom.Žena je svakoga dana dolazila k njemu, a on ju je godinama hranio.Tako je vršio dva dobra djela: hranio je gladna i spriječio je da neučini mnoga druga zla.Sveti Bazilije povezuje čistoću s izgradnjom ostalih krjeposti.»Čovjek koji je strogo uzdržljiv neće biti samo gospodar želuca,nego će ujedno svladavati težnju za ljudskom slavom. Neće zagospodaritisramotnom požudom, a da ne bi pobijedio i bogatstvo ilikakvu drugu neplemenitu sklonost, kao, primjerice srditost ili žalost,te sve drugo što obično zarobljuje neodgojenu dušu.« U 33.pitanju istoga djela on vrlo konkretno poučava: »Čovjek koji se jednomodrekao ženidbe, odreći će se - očito još mnogo radije - brigaza koje Apostol veli da muče oženjena, kako da se svidi svojoj ženi(usp. 1 Kor 7,33). Na svaki način on će sebe čistiti od svake brige što

63

proizlazi od težnje da se svidi ženi... Stoga se neće usuditi ni da dođeu vezu s kojim muškarcem kako bi mu se svidio!«Za Ivana Kasijana tema čistoće i djevičanstva jedna je od temeljniho kojima on piše u svojim djelima. U nizu glavnih grijeha onbludnost stavlja na drugo mjesto, nakon proždrljivosti. Da bi monahpobijedio duh bludnosti, po savjetu otaca mora ozbiljno postiti i zauzetoobavljati svoj posao. Nadalje, mora usvojiti neprestanu molitvu,skrušenost srca i poniznost. Protiv duha bludnosti istodobno trebavoditi bitku na području intelekta, psihe, duha i moralnoga vladanjadok monah ne dospije do čistoće srca.Poslušnost, siromaštvo, skrovitost - samo su neke od krjepostikoje su monasi nastojali što bolje izgraditi u svome životu i njimaurešeni pripraviti se na susret s Gospodinom. Želja za nebom i eshatološkatežnja za postizanjem vječnosti još je jedna u nizu tema vrlodraga ranome monaštvu. Prepričavalo se kako je lice oca Sisoesa nasamrti sjalo poput sunca. Ležeći na postelji povremeno bi rekao tekkoju riječ: »Evo, dolazi otac Antun... evo, dolazi kor proroka... evo ikor apostola.« Napokon je njegovo lice zasjalo u punu sjaju. Braća,okupljena oko njega, upitaju ga: »S kim razgovaraš, oče?« »S anđelima...« Na koncu im reče: »Vidite, Gospodin je došao i govori damu donesu izabranu pustinjsku posudu.« U taj čas otac izdahnu, alice mu je zablistalo u punu sjaju i ćelija se napunila miomirisom.VELIKI MONAŠKI LIKOVI, PREDSTAVNICIDUHOVNIH POKRETA NA ISTOKUSV. ANTUN VELIKI, BORACPROTIV SOTONE»Sama uspomena na blaženoga Antuna za mene predstavlja velikui korisnu dobit«, piše sv. Atanazije u uvodu životopisa bogoljubnogaoca Antuna, nastavljajući oslikavati lik osobita pustinjskogavelikana pod čijim su utjecajem stasali naraštaji monaha. Njegov ježivotopis najstariji i prvotni izvor za poznavanje sv. Antuna, premdanije pisan stilom povijesnih svjedočanstava. U njemu ima nedorečenostii legendarnih opisa koji su nadahnuti životopisima grčke klasike.Životopiscu je prvotni cilj bio oduševiti čitatelje za monaški životi pružiti svjedočanstvo jake, duhovne i svete osobe. Stoga namse ne čini kako takav pristup opisivanju jednoga sveta života osiromašuje,već upravo suprotno, obogaćuje čitatelja dajući prvenstvoduhovnome liku iz svečeva života, a ne pojedinim vanjskim događajima.Ipak, pred izazovima suvremene kritike teško je odgovoritina pitanje jesu li u životopisu svi govori koje sv. Atanazije pripisujesv. Antunu njegovi ili se životopisac poslužio svečevim autoritetomkako bi prenio svojim suvremenicima poruku koja je bila aktualnaza taj trenutak vjerničkoga života? Posljednja dva govora, protivarijevaca i razgovor s filozofima, najvjerojatnije nisu Antunovi,dok Antunov govor monasima, od 16. do. 43. poglavlja, predstavlja

64

sintezu cjelokupne svečeve duhovnosti koju možemo držati vjerodostojnom.Sv. Antun je rođen 251, u dolini rijeke Nila, u selu Qeman,koje se nalazilo u blizini starodrevnoga egipatskog grada Menfi. Iznjegova dječačkoga života zapisano je kako nije htio pohađati školuradi promiskuitetna ponašanja koje je tada u poganskim sredinamabilo uobičajeno. Roditelji su mu zato omogućili privatnu izobrazbuu tišini roditeljskoga doma, koji je Antun osobito volio. Tako je Antunrastao u ozračju pogodnu za razvoj njegova monaškoga zvanja.Nenadana okolnost koju životopisac spominje, bez podrobna opisivanjakako se to dogodilo, mijenja Antunov život. Bila je to smrtnjegovih roditelja. Budući da je Antun bio jedini baštinik, morao jevrlo mlad voditi brigu o imanju, obiteljskim dobrima i skrbiti se zamalu sestru.Kada je imao devetnaest godina, čuo je jednom, za vrijeme euharistije,svećenika kako naviješta Gospodinove riječi: »Ako želiš bitisavršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blagona nebu, a onda dođi i idi za mnom« (Mt 19,12). Antun je, zahvaćenDuhom Svetim, doslovno shvatio i na sebe primijenio ono štoje u crkvi čuo. Razdijelio je svoj posjed mještanima, oko tri stotinejutara plodne zemlje. Manji dio je zadržao za sebe i za svoju sestru.Ali ni to nije dugo trajalo jer je sljedećom prilikom u crkvi čuo riječi:»Ne brinite se za sutra« (Mt 6,34) pa je i ono malo razdijelio, asestru povjerio pobožnim djevicama. Za sebe je izabrao asketski životkakav su provodili pojedini kršćani u okolici obližnjih gradova.Pridružio se nekomu starcu koji je živio asketski od svoje mladosti.Pod njegovim nadzorom učio je moliti i raditi, dva temeljna elementana kojima se gradio asketski, kasnije monaški, život. Ali nije sveišlo lako. Na putu Antunova duhovnoga rasta ubrzo su se ispriječilemnoge prepreke, tj. đavolska napastovanja. Stari smutljivac Sotonapobuđivao je u mladome asketi sjećanja i nostalgiju prema roditeljskomedomu, prema sestri, odbačenome bogatstvu, ugodnu životukoji se sastojao od dobre hrane i lagodnih tjelesnih provoda. Antunje na te nasrtaje odgovarao još većim postovima i molitvom. Jeo jesamo jednom dnevno i to kruh, vodu i sol. Spavao je na goloj zemlji,a ponekad je molio cijelu noć. Kada je đavao vidio da svojim smutnjamane će ništa postići, počeo je Antuna fizički napadati i maltretiratiga, a ponekad bi, izbezumljen njegovom postojanošću, priznavaosvoj neuspjeh ljudskim glasom: »Već sam mnoge zaveo i većinunadvladao. Sada sam, međutim, kada sam ustao i protiv tebe, postaoslabim?« Jednom ga je sv. Antun upitao: »Tko si ti koji mi tako govoriš?« na što mu je Sotona žalosnim glasom odgovorio: »Ja samprijatelj bludnosti. Moj je zadatak pridobivati za nju i njezine dražina štetu mladića. Ime mi je duh bludnosti. O, koliko ih je koje samprevario, a htjeli su živjeti krjeposno, koliko ih je koji su živjeli uzdržljivo,a ja sam ih svojim primamljivanjem zaludio...« Antun muna to reče: »Tebe treba temeljito prezreti jer ti je duša crna, a slab sikao dijete. S obzirom na tebe, više me nije ni najmanja briga. Gospodinje sa mnom, pomoć moja, i zbunjene gledam dušmane.«

65

Antun je nakon nekoga vremena promijenio svoje obitavalištepreselivši se u neku napuštenu grobnicu, najvjerojatnije izdubljenu ustijeni. O njemu je brigu vodio jedan pobožan čovjek povremeno mudonoseći kruh i vodu. U toj posvemašnjoj odvojenosti, gotovo živzakopan, Antun se pripravljao za odlučnu bitku i pobjedu nad starimneprijateljem. Noću su Antunovu grobnicu posjećivali demoni nanosećimu strašne ozljede tako da je ponekad izgledao polumrtav. Nanjega se sručila sva demonska vojska u obliku divljih zvijeri, zmija iškorpiona, prikaza lavova, medvjeda, bikova, uz strašno urlanje i zavijanje,ali Antun je, makar fizički shrvan, izdržao i kao nagradu odBoga dobio veliku utjehu.Nakon te pobjede Božji ugodnik Antun krenuo je u pustinju i naseliose u blizini Pispira, u nekoj napuštenoj utvrdi u kojoj se nalazioizvor vode. Bilo mu je tada oko trideset i pet godina. Zloduh kojije prebivao u toj ruševini nastojao je potjerati Božjega ugodnika:»Odlazi iz našega kraljevstva! Što radiš ovdje u pustinji? Zasigurnone ćeš izdržati naše navaljivanje.« Prestrašeni Antunovi posjetitelji,koji su mogli čuti buku i neobične zvukove, odjednom bi primijetilida nad njima prevladava smiren molitveni glas na koji bi zamuknulasva buka: »Pogani me okružiše, imenom ih Gospodnjim uništih« (Ps67,2.3). U toj je tvrđavi Antun živio dvadeset godina, a oko tvrđaveje sve više rastao broj onih koji su bili zadivljeni njegovim načinomživota. Od tih znatiželjnika i zanesenjaka nastali su prvi samostanipo okolnim brežuljcima. Za Božjega miljenika Antuna to je značilonovu aktivnost. Mnogi su dolazili i tražili od njega savjet i pouku.Tako je nakon dvadest godina zatvorničkoga života, s pedeset i četirigodine života, izišao iz svoje utvrde. Oko 310. godine, za vrijemeprogona Maksimilijana Daje, Antun je poželio mučeničku smrt te jenapustio pustinju i otišao u Aleksandriju, ali mučeništvo nije bilo uBožjemu planu za njega te je neko vrijeme ostao tamo jačajući u vjerii tješeći osuđenike. Po završetku progona vratio se u pustinju, aline više u svoje staro obitavalište, već još dublje u unutrašnjost pustinje,na područje male nenaseljene oaze Qolzum. Nevolja je bila utome što se oaza nalazila na putu karavana koje su se kretale premaCrvenome moru te se tako glas o njemu brzo pronio. Oko njega suse iznova okupili učenici koji su živjeli poput njega samotničkim,molitvenim i isposničkim životom. Jednom mjesečno okupljali su seoko svoga duhovnog oca donoseći mu masline i ulje. Duhovni otac ikarizmatik poučavao je svoje učenike u duhovnome životu. Iz svogaobitavališta Antun je povremeno obilazio okolne samostane. Godine326., na biskupovu molbu, zaputio se u Aleksandriju kako bi suzbiodjelovanje arijevaca koji su osporavali Kristovo božanstvo. Nakonte misije povukao se ponovno u svoje prebivalište i tu je u sto i petojgodini preminuo. Pred smrt je dvojici svojih učenika dao sljedećupreporuku: »Ako me ljubite i ako budete na mene mislili kao nasvoga oca, nemojte dopustiti da se moje mrtvo tijelo prenese u Egipatda ga oni ne bi možda čuvali u svojim kućama. Upravo sam zatodošao na ovu goru i ovdje se zadržavao. Poznato vam je kako samtakve uvijek prekoravao i nalagao im da prestanu s takvim običajima.Sahranite moje mrtvo tijelo i pokrijte ga zemljom. Neka osim

66

vas dvojice nitko ne zna za mjesto gdje sam pokopan... A sada, buditemi, sinovi, živi i zdravi jer Antun odlazi u vječnost i ne će ga višebiti među vama.«Njegov su odlazak oplakali svi egipatski monasi. Sveti Antun jeostavio za sobom velik trag, najprije veličinom svoje svete i zreleosobnosti, a potom svojim duhovnim učenjem koje nam prenosi životopis,njegove izreke i pisma koja je, preko svojih učenika, upućivaomonasima. Sv. Pahomije ga je držao savršenim uzorom pustinjačkogaživota. O veličini njegova značenja svjedoči i zgoda izživota oca Šenuta. Kada ga je nekom zgodom učenik upitao: »Svetioče, ima li na zemlji koji čovjek koji sliči blaženomu Antunu?«, Šenutamu je odgovorio: »Kada bi se ujedinili svi monasi našega vremena,ne bi mu bili dorasli.«U životopisu i duhovnim poukama sv. Antuna nalazimo osnovneteme iz monaške duhovnosti. Vrlo mlad prezreo je materijalnobogatstvo i užitke tijela i posve se stavio u službu Kristu. U svomegovoru monasima on pita: »Zašto ne bismo svoj vremeniti imetakostavili potaknuti krjepošću... Zašto ne bismo sebi radije pribaviliona dobra koja možemo uzeti sa sobom kao što su razboritost, pravednost,umjerenost, hrabrost, uviđavnost, ljubav, briga za siromahe,vjera u Krista, blagost i gostoljubivost?« Monahu ništa ne smijebiti draže od Krista. To sv. Antun među posljednje preporuke predajeučenicima: »Sve više živite u Kristu i u njega vjerujte.« Međutim, životu Kristu podrazumijeva ustrajnu borbu za vjernost na vanjskomei nutarnjem polju. Ta borba uključuje mnoga odricanja koja su potaknutaljubavlju prema Kristu. Treba se, naime, posvetiti životu duše,a ne tijela. Sv. Antun je često na to poticao učenike: »Ako, dakle,cijela zemlja ne vrijedi onoliko koliko vrijedi nebo, onda se ni onajkoji se odrekao nekoliko jutara zemlje, pa makar je ostavio kuću imnogo novaca - upravo kao da i nije ništa ostavio, ne smije hvalitiniti postati nemaran.«PUSTINJAČKA DEMONOLOGIJAĐavao je najveći i jedini neprijatelj monaha. Pustinja je držanamjestom okršaja s njim. U prvim stoljećima Crkva je bila iskušavanau pustinji, kao Isus Krist za vrijeme svoga zemaljskog života. Velikaje tajna zašto je Bog dopustio zlim dusima djelovati u povijesti inapastovati ljude. Ipak je on ograničio njihovo djelovanje, kako namsvjedoče nadahnute riječi sv. Pavla: »Ta vjeran je Bog: neće pustitida budete kušani preko svojih sila, nego će s kušnjom dati i ishodda mognete izdržati« (1 Kor 10,13). Da nije bilo te vjere, teško bi seprvi monasi upuštali u borbu s tako tajanstvenim neprijateljem.Na temelju mnogih novozavjetnih opisa o opsjednutima, o strahuzlih duhova pred Kristom (usp. Mk 1,25) i o njihovim vrstama(usp. Mk 5,7-10) razvilo se tijekom prvih stoljeća učenje o zlim dusima.Već je u prvoj zajednici postojalo uvjerenje da je GospodinIsus dao svojim učenicima vlast nad Sotonom (usp. Lk 10,19-20). Otome nas izvješćuju i Djela apostolska i ostale novozavjetne knjige.

67

U poslanicama sv. Pavla često je protkana misao o pobjedi nad Sotonomkoja je ostvarena u Kristovu pashalnome otajstvu (usp. Kol2,15; Rim 8,24; Gal 5,1;...). Pobjeda koju je Krist izvojevao nad Sotonomne odnosi se samo na čovječanstvo. Pavao izražava i njezinokozmičko značenje. Krist je s Bogom pomirio sve: bilo na zemlji,bilo na nebesima (usp. Kol 1,20). Te su misli u prvim zajednicamarazvijale veoma vedru i optimističnu duhovnost. Laktancije je pisaokako se demoni boje pravednika te kako ih riječi kršćana šibaju poputbičeva. Tertulijan nadodaje kako ih sam dah kršćana peče, a zapovijediprisiljavaju da izlaze iz tijela opsjednutih. U prvo je vrijememedu kršćanima vladao velik optimizam. Nisu se čudili ni bojaliodakle Sotoni tolika moć? Bili su zadivljeni Kristom i zahvaljivalimu za nebrojene milosti. Slaveći euharistiju radosno su primali Božjadobročinstva i čistili se od zla dobivajući moć da ljube i čine dobro.Za razliku od nas danas, nisu bili opterećeni tolikim negativnimsadržajima. U prva tri stoljeća, posebno za vrijeme progona, kršćanisu vjerovali kako se Sotona posebno boji svjedoka vjere, tj. mučenika.Sv. Ivan Zlatousti tvrdi da se Sotona boji čak i njihovih grobovai njihova pepela.Nakon vremena progona mnogi su vjernici gorljiva duha pošli upustinje. Sotona je bio žalostan jer je poražen i u svome posljednjemobitavalištu. Jedna zgoda govori kako je zloduh jecajući odlazio izpustinje tužeći se kako su gradovi puni kršćana, a pustinje pune monaha.Ipak, nije nedostajalo naporne borbe sa Sotonom. Božji je neprijateljnastojao iskaliti svoj bijes na kršćanima u raznim progonima,a kasnije se okomio na svete isposnike. Sv. Atanazije piše u životopisusv. Antuna kako đavao, pun mržnje i zavisti, nije nikakomogao trpjeti što mora gledati tako postojana mlada čovjeka.Suvremenome se čitatelju postavljaju mnoga pitanja u vezi s opisimađavolskih nasrtaja na Božjega ugodnika Antuna. »Bilo bi pogrešnoAntunova viđenja i demonska očitovanja promatrati na psihološkomplanu. Iako je opis njihovih iskušenja pretjerano slikovit,njihova stvarnost ipak je osnova čija se vrijednost ne može poreći,...Antun dospjeva do dna vlastitog pakla, razlikuje tmine, svu tu crnoćunepoznatu većini ljudi koji žive na površini samih sebe.«256 U tojje borbi sv. Antun upoznao đavolsku taktiku te je, zajedno s brojnimpustinjskim isposnicima, prenio ta iskustva u duhovnome nauku. Uzto, sv. Antun ne pripisuje sve napasti izvanjskome neprijatelju. Dobardio njih ima poticaj iz same pale ljudske naravi koja naginje zlu ičesto izabire ono što nije dopušteno. Đavao poznaje tu ljudsku sklonostpa napada čovjeka nastojeći u njemu tu sklonost pretvoriti u navikudjelovanja. Dakle, osim Sotone, našu slobodnu volju zarobljujui naša oholost i požuda tijela.Zloduh najprije napada monaha nečistim mislima, zatim ga tjelesnomuči zadavajući mu fizičku bol, na kraju mu se prikazujući uobliku raznih utvara. Iz svoga iskustva sv. je Antun poučavao učenike:»Ako zlodusi opaze općenito kršćane, a napose monahe, kakose radosno trse da napreduju, tada prije svega nastoje oko toga da ihdovedu u napast te im na put stave nešto da bi se spotakli. Opake misli

68

su njihova zamka. Ipak se ne moramo bojati njihova došaptavanjajer po molitvi i postu te po vjeri u Gospodina one se brzo rasplinjuju...Ne mogu li, naime, otvorenim, nečistim pohotama zavestisrce, tada to upriličuju drukčije. Nastupaju kao utvare koje hoće ulitistrah... Ali ni tada se ne treba bojati njihovih prikaza jer one nisu ništai brzo iščezavaju zaštitimo li se vjerom i znakom sv. križa. Tadase demoni predstavljaju kao da prorokuju i kao da navještaju budućnost...zateknu li i tada u duši vjeru i pouzdanje u Providnost, ondadovode svoga učitelja... Oni su lukavi i spremni preinačiti svoj vanjskiizgled. Često se pojavljuju te na nevidljiv način pjevaju psalmei služe se riječima Svetoga pisma... Gdjekada se pojavljuju kao monasii drže se kao neki pobožnici... Ne smijemo se na njih osvrtati...Gospodin je svojom božanskom moći ušutkao zle duhove, a mi trebamood svetaca naučiti kako vršiti Gospodinove riječi i nadjačatiSotonu...«Poput sv. Antuna, i drugi su pustinjski oci učili da Sotona možepoprimiti obličje anđela i svetaca, ponekad i samoga Krista, samokako bi prevario monahe. Monahu Heronu đavao se ukazao u likusjajna anđela. Pustinjak nije bio dorastao toj demonskoj lukavosti.Đavao mu je obećao da će ga, kao i proroka Iliju, uzdići na neboako mu sjedne na krila. Naivni i oholi monah sjeo je đavlu na krilai umjesto u nebu našao se u bunaru. Otac Makarije Aleksandrijskije doživio da ga je đavao noću budio i poticao na molitvu, na što muje on odgovorio: »O lažljivče, kako da molim s tobom i što ti imašzajedničko s molitvom?« Na to mu đavao otkri: »Zar ti ne znaš, Makarije,da bez nas nema ni jednoga crkvenog obreda i ni jednoga monaškogskupa?« Makarije se domalo mogao uvjeriti u istinitost tihtvrdnja kada mu je Bog dao milost da vidi kako u polumračnoj crkvijedan monah uz plamen svijeće recitira psalme dok su drugi spavali,maštali ili brbljali.Primjeri iz života velikoga sv. Antuna poučavali su naraštaje monahada demone odbijaju ne pridavajući im važnosti i ne slušajućiih. Uz to, nadasve je trebalo sačuvati istinsku poniznost jer, po svjedočenjusv. Antuna, samo ona može izbjeći sve zamke zloduha. Natome tragu je i sv. Nil Sinajski ostavio vrijednu pouku: »Ako se želišuspješno boriti s vojskom demona, onda vrata svoje duše zatvarajusamljeničkom šutnjom, a uho svoje priklanjaj riječima svetih otaca.Tako ćeš se naučiti prepoznavati trnje zlih misli i spaljivati ga odlučnimodbijanjem.«SV. PAVAO IZ TEBE, ANAHORETŽivotopis sv. Pavla napisao je sv. Jeronim i to nam je jedini izvorza poznavanje njegova života. Rođen je u Egiptu 234. godine. Potjecaoje iz bogate i ugledne kršćanske obitelji. Za vrijeme Decijevaprogona sklonio se u pustinju, u dobro zaklonjeno prebivalište davnozaboravljenih krivotvoritelja novca. Tu je proživio svoj dugi vijek zavrijeme kojega je imao samo jedan susret s čovjekom.Jedne noći Bog je objavio sv. Antunu kako u pustinji živi čovjekkoji mu je draži od njega. »Požuri se i počasti ga svojim posjetom

69

s radošću«, reče mu Bog u snu. Čim je svanulo, starac je požurio upotragu za svetim čovjekom prepuštajući da ga Bog vodi i pokažemu gdje taj živi. Pošto je proveo noć u molitvi, tek drugoga dana potrageugledao je hijenu i u njoj je vidio znak koji mu je Bog poslao.Slijedio ju je do ulaza u pećinu i tako otkrio obitavalište svetoga isposnika.Ali čim je sv. Pavao zapazio posjetitelja, zatvorio je vratasvoje kolibe u unutrašnjosti stijene i nije htio otvoriti ni na kakvo nagovaranje.Sv. Antun je molio da mu otvori vrata: »Ti znaš tko sam,odakle dolazim i zašto.« Kada je sve bilo bezuspješno, preklinjao jeevanđeoskim riječima: »Tražio sam i našao, kucam i otvorit će mise.« Najposlije zavapi: »Ako mi ne otvoriš, umrijet ću pred vratimapa ćeš me morati pokopati.« Tada sv. Pavao bojažljivo otvori vratai pozdravi sa smiješkom svoga posjetitelja. Nakon srdačna pozdravai zagrljaja Pavao reče Antunu: »Pred tobom stoji oronulih udovai bijele neuredne kose onaj koga si tražio tako požrtvovno. Gledajme jer uskoro ću biti samo prah. Ali prije svega, u ljubavi koja svepodnosi, reci mi kako živi čovječanstvo? Grade li se gradovi? Tko jesada car? Da li demoni još uvijek zavode ljude? Dok je Antun na svata pitanja nastojao odgovoriti, doletje gavran koji je šezdeset i šestgodina posluživao starca i položi komad kruha pred njihove noge.Na kraju posjeta Pavao je priznao kako mu je Krist odavno objavionjegovu prisutnost u pustinji, kako ga je upravo sada poslao da njegovotijelo, koje će uskoro biti mrtvo, zakopa u zemlju. Posljednjamolba koju je sv. Pavao iznio sv. Antunu bila je da se vrati u svojukolibu i donese mu ogrtač koji mu je darovao biskup Atanazije. Budućida je cijeli život živio u pustinji, više nije imao druge odjećeosim one što ju je sam spleo od palmina lišća. S tom isprikom udaljioje od sebe Antuna kako ne bi vidio trenutak njegova prijelaza. Antunje, međutim, svojim staračkim nogama žurio do svoje kolibe i natrag.Kada je već bio nadomak obitavalištu svetoga pustinjaka, okodevet sati ujutro, nebo je zasinulo jakom svjetlošću iz koje su se pojavilelegije anđela kojima su se pridružili proroci i apostoli. Pavaoje bio uzdignut u blještavo plavetnilo zračeći snježnom bjelinom. Sv.Antun pade licem na zemlju te plačući zavapi: »Pavle, Pavle, zaštome ostavljaš? Zašto nisi dopustio da se prije pozdravimo? Upoznaosam te tako kasno, a odlaziš tako brzo.« Antun je tada pohitao u pećinui našao sv. Pavla u klečećemu položaju, ruku uzdignutih k nebu,ali bez životnoga daha. Bio je upravo preminuo. Uz pomoć dvaju lavovaukopao je tijelo svetoga anahoreta umotano u plašt koji je biodonio. Na povratku je sv. Antun ponio sa sobom pletenu odjeću kojuje nosio sv. Pavao i od tada ju je odijevao u blagdanske dane.SV. PAHOMIJE, OTAC CENOBITASačuvani su brojni rukopisi koji sadrže Pahomijev životopis nagrčkome i koptskom jeziku. Suvremena kritika u njima prepoznajezajedničke elemente koje uzima kao najvjerodostojnije za rekonstrukcijuPahomijeva života. To ipak nisu precizni povijesni podatci,

70

već zgode koje su brojni starci iz prve i druge generacije Pahomijevihmonaha usmenim putem prepričavali. Na času smrti, drugi Pahomijevnasljednik, Teodor, odredio je da se uspomene na svetoga ocaPahomija zapišu. Tako je shvatljivo zašto životopis ne završava Pahomijevomsmrću, već se nastavlja sve do Teodorove smrti.Pahomije je rođen u poganskoj obitelji u Esnehu, u pokrajini Tebaidiu Gornjemu Egiptu, 290. godine. Kršćane je upoznao kao dvadesetogodišnjakza vrijeme služenja vojne obveze. Na vojnim putovanjimasusretao je pažljive i prijazne ljude koji su njemu i njegovimdrugovima nudili okrjepu i lijepu riječ. Pahomije se pitao tko suti ljudi i zašto to čine? Doznavši da su to kršćani koji paze na bratskuljubav i čistoću života u njemu se rodila simpatija prema njima.Drugom prilikom, kada su mu se poteškoće gruba vojničkoga životačinile neizdrživima, zavjetovao se kršćanskome Bogu da će mu posvetitisvoj život ako se uspije osloboditi vojne službe. Nedugo potomcar je objavio svršetak rata i raspustio vojsku. Pahomije je ostaovjeran svome zavjetu i započeo obraćenički život u nekomu napuštenupoganskome hramu. Povremeno je susretao kršćane iz obližnjegamjesta. Pošto je, vjeran svojoj samoći i molitvi, dokazao da je dostojanprimiti kršćansku inicijaciju, nakon što je poučen, primio je svetesakramente. Potom se pridružio maloj monaškoj zajednici oca Palamona.Sveti starac, koji je imao dar proricanja, primio je mladogaPahomija, ne samo u svoje bratstvo, već i u svoju ćeliju te ga je nedugopo dolasku odjenuo svetim monaškim ruhom. U toj neobičnojprisnosti životopisi vide proročku viziju budućega Pahomijeva života.Pahomiju se svidio zajednički život monaške zajednice u kojojje dnevni red unosio određen ritam molitve, rada i šutnje, a duhovniotac Palamon je usmjeravao hod pojedinaca i zajednice prema Bogu.Pahomije je ubrzo postao uzorom ostaloj braći, osobito u poslušnostii poniznosti. Bilo mu je određeno da po pustinji prikuplja suharke zaogrjev zajednice. Činio je to sve dok mu noge nisu postale tako izranjenei natečene da nije mogao učiniti ni koraka.Jednoga dana, dok je Pahomije osamljen u pustinji molio, čuoje glas koji mu je govorio: »Pahomije, ostani ovdje i sagradi samostanjer će mnogi koji su željni duhovnoga života doći da te traže.« Kada je Pahomije povjerio svoje iskustvo ocu Palamonu, onga je podupro i pomogao mu u ostvarenju zamisli o novome samostanu.Nakon sedam godina provedenih u skladnu zajedničkome životuotac Palamon je pokazao svetačku zrelost i nenavezanost naodabranika među svojom duhovnom djecom. Nakon što se srdačnopozdravio s Pahomijem, vratio se u svoju zajednicu.Prvi učenik koji se pridružio Pahomiju bio je njegov rođeni bratIvan. Budući da se Pahomije nakon odsluženja vojne službe nije vratiokući, njegov ga je brat pošao tražiti. Tako je upoznao njegov put,slijedio ga je u vjeri i zaželio je s njim živjeti monaškim životom.Čini se da je Ivan bio nagle i odlučne naravi pa se često postavljao

71

kao učitelj, a ne kao učenik. Za Pahomija je to bila velika kušnja, noon je ipak na sve »bratske« prigovore i ukore odgovarao blagošću.Kada više nije znao što bi učinio, provodio je noći moleći za dar blagostii strpljivosti. U koptskome životopisu sačuvana je njegova noćnamolitva: »Gospodine, pomozi mi, oslobodi me od tjelesnih mislitako da se ne uzbuđujem ni kada bi me pljuskali u lice. Zar sam ja časnijiod moga Gospodina, tvoga časnoga Sina, koji je postao čovjekomradi spasenja nas grješnika?... On, koga su proklinjali, a nikomenije uzvratio... Ja, grješnik, zaslužujem biti ponižen sedam puta višeod njega jer je on, Bog bez grijeha, trpio za nas, a ja prah, djelo rukunjegovih, zašto ne bih trpio bez gorčine?«S vremenom su se Pahomiju počeli pridruživati novi učenici, aIvan je uskoro umro. Od svojih je sljedbenika Pahomije tražio daplodove svoga rada donose njemu, a on im je zauzvrat kuhao i posluživaokod zajedničkoga blagovanja. S vremenom su učenici počelisvoga učitelja doživljavati kao slugu i nisu u njemu gledali primjerkoji treba nasljedovati, već su mu sve češće otkazivali poslušnost irugali se na njegov račun. Takvo je zlo raspoloženje došlo sve dotleda je Pahomije radio najteže poslove i trpio strpljivo njihovo ljenčarenjei podrugivanje. Nakon pet godina takva života, vidjevši da oninimalo ne napreduju u duhovnome životu, Pahomije provede noć umolitvi zazivajući nebesku pomoć. Drugoga je dana okupio svojuzajednicu i uputio braći oštar ukor za tvrdokornost i nemar u duhovnomeživotu. Dao je slobodu da svatko koji ne želi istinski monaškiživjeti može slobodno otići. Uvrijeđeni su monasi odgovorili svomeocu buntovničkim stavom: sljedećega jutra iz protesta nitko nijedošao na molitvu. Tada je Pahomija obuzeo sveti gnjev te ih je sve,udarajući ih lancima, istjerao iz samostana. Sljepoća njihova srcadovela ih je dotle da su se za pomoć obratili biskupu tražeći od njegazaštitu. Ali biskup je, videći pred sobom dobro ugojene ljenjivce, ane pobožne isposnike, dao za pravo Pahomiju te su oni neopravdanimorali poći svaki svojim putom.Tek kada su iz zajednice nestali razuzdani i samovoljni monasi,počeli su Pahomiju pristizati kandidati puni svetoga žara za duhovniživot. Među svima se posebno isticao četrnaestogodišnji Teodor,kasniji Pahomijev nasljednik. Uz uobičajene poslove, Pahomije jesvakoga dana poučavao svoje učenike u teologiji i duhovnosti i nataj je način želio ispraviti pogrješku koju je učinio s prvom generacijomsvojih monaha i tako spriječiti duhovnu zapuštenost koju suprvi učenici skupo platili. Kako je zajednica polako rasla, tako je Pahomijesve više uređivao njezin unutarnji život. Nastojao je što boljeorganizirati zajedničku molitvu, uvodio je nove službe koje su omogućavaleučinkovitije funkcioniranje samostana: opskrbnik, bolničar,vratar, kuhar... naposljetku, kada je broj braće porastao, Pahomijeje odlučio sagraditi novi samostan. Odabrao je mjesto Pebaw (ili,kako ga neki nazivaju, Bou) koje nije bilo ni predaleko ni preblizu

72

starome obitavalištu. Za razliku od ostalih monaških naseobina, Pahomijevsamostan je bio okružen zidom, a u središtu zdanja nalazilase crkva. Videći kako Pahomijeva zajednica cvate u duhovnomepogledu okolne monaške naseobine - Shenesit, Monhosis i Thebiu -zamolile su svetoga opata da ih primi u svoje zajedništvo. Pahomijeje na to pristao i uputio u te zajednice brojne svoje monahe radi preustrojaorganizacije monaškoga života. Uz tolike monahe koji su sepridružili sv. Pahomiju, i biskup iz Hermopolija mu je uputio molbuda u njegovoj biskupiji osnuje samostan. Središnji samostan čitavaniza ujedinjenih zajednica ostao je Pebaw, u kojemu je živio sv. Pahomije.U tomu su se samostanu povremeno okupljali svi opati samostanakoji su slijedili Pahomijevo vodstvo. Za vrijeme Pahomijevaživota bilo je devet takvih samostana s oko 5.000 monaha i uz todva ženska samostana. Velika kušnja pohodila je veći dio njih kadaje 346. godine kuga poharala oko 130 monaha iz Pebawa. Tada jezaražen i sam sveti Pahomije te je u šezdesetoj godini života umro.Pred svoju smrt dvaput je preklinjao svoga učenika Teodora da njegovotijelo potajice pokopa na neznano mjesto. Naime, često je zaživota osuđivao štovanje tjelesa svetih. Govorio je: »Sveti nisu sretniako se tako čini jer tko tako čini, trguje tijelima svetih.« Tako je Teodors još dvojicom braće, nakon svečana ukopa, potajno iskopao izgroba njegovo tijelo i zakopao tamo gdje ga drugi ne će naći.Pahomija je naslijedio opat Petronije koji je od kuge umro dvamjeseca kasnije. Njega je naslijedio Horsiesi, koji se nije uspijevaonositi sa svim problemima koje je kuga nametnula tako velikoj zajednici.Većina vodećih monaha iz okolnih samostana bili su pomrli,nestajalo je hrane pa su monasi odlazili sami u potragu za hranom.Na taj je način oslabjela samostanska stega. Horsiesi je stoga izabraosvoga pomoćnika Teodora. Pahomijevi su samostani prebrodilimnoge krize i imali velik utjecaj, nadasve u Egiptu. Samostan Pebawbio je uništen oko 1000. godine.Pahomijevo Pravilo je prvo u nizu mnogih kasnijih pisanih pokušajau organizaciji cenobitskoga života. Ono nije napisano odjednomi nije isključivo Pahomijevo djelo. Nastavili su ga uređivati idopunjati Horsiesi i Teodor. U izdanju koje je do nas došlo sastoji seod četiri dijela: »Praecepta«, »Praecepta et instituta«, »Praeceptaatque iudicia« i »Praecepta et leges«. Pravilo je s koptskoga najprijeprevedeno na grčki, a sv. Jeronim ga je, na molbu svećenikaSilvana, preveo na latinski. Pahomijevo Pravilo sadrži zbirku propisa(praecepta) koji vrlo iscrpno uređuju konkretne situacije u životujer se ono i postavilo kao logički zahtjev zajedničkoga života.Do sv. Pahomija-postojali su pokušaji ujedinjavanja pustinjaka kojisu bili uglavnom neuki i živjeli su kako je tko znao i shvaćao molitvui askezu. Bili su uglavnom ujednačeni u strogosti života: postilisu svaki dan ljeti, a zimi svaki drugi. Ujediniti pustinjake na većemustupnju organiziranosti i duhovne povezanosti nego što je to bilodo tada značilo je postaviti puno veće zahtjeve i obvezati sve na poslušnost

73

opatu i pravilima koja su predviđala rješenja za sve važnesituacije zajedničkoga života. Pahomijevo Pravilo je plod iznimnaiskustva i poznavanja ljudske naravi, a uz to donekle ublažuje dotadašnjustrogost pustinjačkoga života i nastoji urediti skladne međuljudskeodnose.Već od primanja kandidata pa nadalje određuje norme ponašanjabraće u pojedinim segmentima života: »Ako tko pristupi vratimasamostana želeći se odreći svijeta i pridružiti se broju braće, nemože odmah ući u samostan. Najprije će ga prijaviti ocu samostana,a postulant će ostati nekoliko dana pred vratima samostana...« Pahomije,vjerojatno potaknut negativnim iskustvima iz prvoga neuspjelaorganiziranja zajednice, napose pazi na čistoću i čednost braće.Nizom propisa nastoji ukloniti sve prigode i okolnosti koje bimogle navesti na grijeh: »2. Neka brat sjedi čedno i skromno; nekaprostre pod stegna krzneni ogrtač što mu visi s ramena; a haljinu, tojest tuniku bez rukava, neka dobro stegne tako da pokriva koljena...93. Nitko ne smije drugoga prati ili mazati, osim ako mu to bude naređeno.94. Nitko ne smije u mraku govoriti s drugim. 95. Nitko nesmije spavati zajedno s drugim na istom prostiraču niti držati drugogaza ruku, nego, bilo da stoji, bilo da šeta, bilo da sjedi, neka budeudaljen od drugoga za lakat... 143. ...Djevice nitko ne smije posjećivatiako nema tamo majku ili sestru ili kćerku i rođakinje i sestričneili majku svoje djece... III. 7. Nađe li se netko od braće da se slobodnošali i igra s dječacima i da prijateljuje s maloljetnicima, triput ćebiti opomenut neka se okani te familijarnosti i neka se sjeti čednostii straha Božjega. Ako se ne okani, neka ga - kao što je pravo - kaznenajstrožom kaznom.« Uz propise koji određuju susrete sa svjetovnjacima,niz odredaba s jasnoćom evanđeoskoga izričaja i smislomza askezu određuje odnos prema materijalnim stvarima. Svetiopat traži od svojih monaha potpunu nenavezanost i odricanje, čaki od osnovnih materijalnih dobara, kao nužan preduvjet plodna monaškogaživota: »53 ...Ako mu gost donese hrane što se u samostanusmije jesti, on je ne smije primiti, nego neka pozove vratara kojiće je primiti. Ako se radi o hrani koja se jede s kruhom, onaj komeje doneseno ne će ništa uzeti, nego će sve odnijeti na mjesto određenoza bolesnike... Glede hrane što su je donijeli roditelji ili rođaci,a jede se s kruhom, predstojnik kuće povest će monaha, kojemu jehrana donesena, u bolesničku sobu gdje će on od nje samo jedanputuživati... 81. Nitko ne smije imati ništa u kući ni u ćeliji, osim onogašto za sve dopušta Pravilo samostana...« Dakle, monah ne smijeni dati, ni posuditi, ni primiti, ni uništiti, ni zamijeniti. Sveti Pahomijeje osobito pozoran na izgradnju zdravih bratskih odnosa u ljubavii svladavanju osobnih raspoloženja. U tome pogledu donosi nizstrogih odredaba: »III. 1. Ako je netko sklon na klevete i govori štonije... neka se opomene dvaput. Ako se ne pokori, bit će odijeljen odzajednice braće sedam dana... 2. Srdit i svadljivac, koji se često srdina svaku malenkost, bit će šest puta opomenut, sedmi put neka gapremjeste s njegova mjesta i postave na zadnje mjesto... Samo poštopredstavi tri vjerodostojna jamca, koji će jamčiti da ne će više činiti

74

ništa slično, dobit će opet svoje mjesto... 4. Tko ima ružan običaj dasvoju braću buni govorom, da brblja i kvari duše bezazlenih, bit ćetriput opomenut. Ako prezre opomene te uporna duha ustraje u tvrdoglavosti,izvest će ga se izvan samostana te išibati pred vratima...5. Tko običava mrmljati te se tuži da ga muče teškim poslovima,neka ga pet puta opomenu da mrmlja bez razloga i neka mu pokažupravu istinu. Ako se i poslije toga tuži, a odrasle je dobi, neka ga držebolesnim i stave u bolesničku sobu. Tamo će ga hraniti i ostaviti bezposla dok ne upozna istinu. Naprotiv, ako je njegova tužba opravdanai ako ga poglavar nepravedno muči, istu će kaznu dobiti onaj kojiga je sablaznio.« Iz ovih propisa možemo zaključiti kako sv. Pahomijeima pred očima zajednicu prvih vjernika pa mu je uz vanjskofunkcioniranje stalo još više do nutarnje povezanosti i jednodušnostibratstva. Po uzoru na prve kršćanske zajednice on svoje učenike nenaziva monasima već braćom.U Pahomijevim propisima posebno mjesto zauzimaju odredbekoje se odnose na zajedničku molitvu i studij Svetoga pisma: »8.Dogodi li se da se netko smije ili razgovara za vrijeme pjevanja psalamaili molitava, ili za vrijeme čitanja, neka odmah odriješi opasači neka stoji pognute glave i obješenih ruku pred oltarom... 9. Zakasnili tko na molitvu, bit će ukoren... 19. Pošto ujutro... završe molitve,neka se ne vraćaju odmah u svoje ćelije, nego neka među sobomponavljaju ono što su čuli od predstojnika i tako se vrate u svoje nastambe.140. Nitko ne smije biti u samostanu, a da ne zna čitati i dane nauči napamet štogod iz Svetoga pisma; kao najmanje: Novi zavjeti Psalme.« Pahomijevi su monasi molili zajedno pet puta dnevno:u zoru, u podne, navečer, prije spavanja i u ponoć. Euharistijskoje slavlje bilo subotom i nedjeljom. U Pahomijevim zajednicamanije bilo svećenika. Svetac ih nije primao jer se bojao da bi se zbogsvećeničke časti monah mogao uzoholiti ili da bi to bila prilika zazavist. Tako su monasi u prvo vrijeme odlazili na euharistiju u obližnjeselo.Tijekom povijesti ponekad se prigovaralo Pahomijevu monaškomeustroju da je previše militaristički, bilo radi centralističkoga iautoritarnog karaktera njegovih propisa, bilo radi velike zahtjevnostii vojničkoga, lapidarnog stila izricanja propisa. No pozornim čitanjempropisa ne će nam promaći s koliko ljubavi i truda Pahomijenastoji izgraditi zdrave i humane bratske odnose. Disciplinski propisijesu po sebi zahtjevni jer Božji ugodnik gleda s više pozornosti naduhovno dobro svojih sinova. U Egiptu je bilo i drugih nastojanjaza ujedinjenjem monaha. Oko 335. godine u srednjemu Egiptu melecijanisu imali osam svojih samostana. Osim Pahomijevih zajednica,u Egiptu je bio veoma poznat i utjecajan Bijeli samostan (Deir elAbiod). Osnovan je u IV. stoljeću. Najglasovitiji opat toga samostanabio je otac Semita (333.-451.) koji je na mjestu opata naslijediosvoga strica. Za vrijeme njegova upravljanja Bijeli je samostan doživioprocvat. Okupljao je oko 2.200 braće i oko 1.800 sestara. Brojnasamostanska zdanja prostirala su se na površini od 50 km2. Opat Semitaje bio rigorist i, za razliku od Pahomija, pokazivao je elemente

75

fanatizma u svojemu pristupu stvarnosti. Iz ostavštine Bijeloga samostanasačuvan je jedan od prvih obrazaca zavjetovanja uopće kojiglasi: »Savez. Prisežem pred Bogom, na ovomu posvećenom mjestui neka mi izgovorene riječi budu svjedoci da ne ću oskvrnjivati svojetijelo, da ne ću krasti, krivo se kleti ili lagati i da ne ću potajice činitizlo. Ako ne budem vršio što sam prisegnuo, ne ću ući u kraljevstvonebesko jer shvaćam da će Bog, koji je svjedok ovoga saveza, uništitimoju dušu i tijelo u paklu ako prekršim što sam obećao.«

SV. HILARION,OTAC PALESTINSKOGA MONAŠTVAKao i u mnogim drugim slučajevima, sv. Jeronimu dugujemo zahvalnostza poznavanje ovoga svetog palestinskog monaha. Sv. Jeronimje napisao njegov životopis i tako spasio od zaborava spomenna život i čudesne zgode svetoga Hilariona. Rođenje oko 291. godineu Thawati (Gaza), u poganskoj obitelji koja ga je već u djetinjstvuposlala na studij u Aleksandnju. Tamo je upoznao kršćanstvo. Čuvšiza sv. Antuna Pustinjaka kao četrnaestogodišnjak odluči posjetiti ga.Susret s njim ga je toliko oduševio da se nije više vratio u Aleksandnju,već je ostao među učenicima pustinjskoga velikana. Ipak je,nakon tri mjeseca proboravljena u pustinji, odlučio otići. Po svemusudeći, nije mu odgovaralo mnoštvo ljudi koje je dolazilo vidjeti ocaAntuna pa se vratio u svoj rodni kraj i povukao u samoću. Budućida su mu roditelji već bili preminuli, svoga se udjela u roditeljskomeimanju odrekao u korist braće i siromaha. Kao prikladno mjesto stanovanjaodabrao je kraj koji nije bio na dobru glasu budući da su tu,po brdovitim zakloništima Maimija, obitavali razbojnici. Hilarionnije želio imati nikakav posjed ili trajno boravište, već je noćivao poraznoraznim udubinama i pećinama. Ali nakon nekoga vremena uvidioje kako je, radi sabrane molitve i rada, potrebno imati barem nekakvukolibu. Potrudio se da konstruira svoju ćeliju koja je bila doistaposebna. U njoj se nije moglo stajati uspravno, a nije bila punošira od njega. Svakoga je dana jeo petnaestak smokava nakon zalaskasunca. Nakon nekoliko godina obogatio je svoj jelovnik lećom,a na kraju je jeo kruh i sol. Nije vodio brigu o higijeni, a kosu i braduje šišao jednom godišnje o blagdanu Uskrsa. Njegova, tako posebna,prisutnost u tome kraju nije ostala nezapažena. Jednom su ga posjetilirazbojnici i ugledavši pred sobom mladića od 18 godina začuđenoga upitali: »Ovdje si nezaštićen, što bi učinio da te iznenade razbojnici?« On im je odgovorio: »Ne bih se bojao jer ne posjedujem ništašto bi se moglo ukrasti.« »A kada bi te željeli ubiti?« »Ništa strašno,spreman sam umrijeti«, odgovorio im je spremno Hilarion. Životopisaczaključuje ovaj kratak dijalog primjedbom da su razbojniciostali iznenađeni i zamišljeni te su se s Hilarionom povukli u osamu.On ih je potaknuo da promijene svoj način života.Poput sv. Antuna, ni Hilarion nije imao previše mira u svojoj samoćijer su ga mučili demoni napastujući ga najbesramnijim prizorima,no on je bio ustrajan u svojim odlukama da služi Bogu. Kada jeimao 37 godina, posjetila ga je neka žena koja je čula za njegov svetiživot. Bila je neplodna i nije mogla imati djece; došla je svetomu čovjeku

76

moliti za ozdravljenje. Hilarion joj je odgovorio: »Idi i vjeruj.«Nakon godinu dana rodila je dijete i došla zahvaliti za njegove svetemolitve. Tom prigodom proširila je glas o čudu koje je izveo Božjičovjek. Od tada je Hilarionovo obitavalište postalo meta mnogih potrebnika.Sam jeruzalemski patrijarh usmjeravao je bolesnike i opsjednutek Hilarionu pitajući se zašto ići u daleki Egipat sv. Antunukada je blizu Božji ugodnik Hilarion? Kao i u slučaju sv. Antuna Pustinjaka,uz ćeliju sv. Hilariona potom su počele nicati ćelije drugiheremita koji su željeli da ih on duhovno vodi. Mnoštvo je hodočasnikatoliko promijenilo život sveca da je on često plakao i tumačiosvojim učenicima: »Vratio sam se u svijet, i još gore od toga, postaosam slavan i čašćen u svoj Palestini. Primio sam svoju plaću ovdjedolje. Što ću dati svojoj djeci u ovoj bijedi?« Nakon dugo vremena,u 65. godini života, jednogaje jutra potajno napustio svoje obitavališteu potrazi za skrovitijim mjestom. Međutim, nije uspio daleko pobjećijer gaje mnoštvo sustiglo i okružilo ne puštajući ga da ode odnjih. Shrvan žalošću, odlučio se na štrajk glađu. Nakon tjedan dananjegovi ga učenici, prestrašeni za njegovo zdravlje, puste da izaberenovo mjesto prebivanja. Tako je započeo njegov lutalački - sarabaitskiživot. S dva najvjernija monaha dospio je u Egipat, i dalje bježećiod slave i časti poput bjegunca. Iz Egipta je brodom dospio doSicilije. No za vrijeme dugotrajne plovidbe kapetanov se opsjednutisin uznemirio u Hilarionovoj blizini i počeo vikati: »Hilarione, slugoBožji, zašto ne možemo putovati u miru? Barem mi daj vremena dastignemo na obalu.« Hilarion mu je odgovorio: »Ako ti Bog dopuštada ostaneš, ostani, ako te on izgoni, što si ljut na mene koji samgrješnik?« U isti čas dječak je bio oslobođen od zloduha. Taj i sličnidogađaji stalno su Hilariona proslavljali te on nije mogao ostatiskrit. Bjegunac pred slavom opet se ukrcao na brod za Epidaurus uDalmaciji, a nakon nekoga vremena pošao je na Cipar gdje je i umrokao osamdesetogodišnjak, oko 371. godine.Hilarion je svojim životom i duhovnošću dao palestinskome monaštvuposebnost u želji za skrovitošću i što je moguće manjom popularnošću.Najvjerojatnije je i prije njega bilo monaha i asketa uPalestini, no on se smatra ocem palestinskoga monaštva jer je zavrijeme njegova života monaštvo zadobilo snažan zamah. Kasijanspominje monahe u Judejskoj pustinji. Kada je hodočasnica Egerijaputovala Svetom zemljom, 390. godine, susrela je mnoge monaškeneseobine: na brdu Nebo, u Amonu gdje je sv. Ivan krstio, u pustinjina mjestu gdje je, po predaji, Mojsije izveo vodu iz stijene, u doliniKora gdje je gavran hranio proroka Iliju, pokraj Jakovljeva zdenca idrugdje. Egerija u svome putopisu spominje i skupine onih koje naziva»monazontes i parthenae«. Po svoj prilici, to su bili nasljedniciranokršćanskih asketa. Oni nisu dijelili zajedničke ideale s pustinjacima.Živjeli su po gradovima, obično uz pojedine crkve, ali odvojenood svijeta. Imali su važnu liturgijsku ulogu u obavljanju molitavai obreda. U Palestini nastaje osobit oblik monaške naseobine, nazvanlaura. Kako je već prethodno spomenuto, izraz označava naseobinu,premda je doslovno značenje toga izraza »uzak put«, što bi značiloda je prvotno označavao sam stil življenja. Za razliku od egipatskihnaseobina, u palestinskim je laurama postojala veća organiziranost

77

i zajedništvo monaha. Po tradiciji, prvu lauru Faran (Wadi Phara)osnovao je 330. godine otac Kariton iz Likaonije. Nalazila se oko 14km od Jeuzalema. On je osnovao i druge dvije laure: na brdu iskušenjapokraj Jerihona - lauru Douka i pokraj Betlehema - lauru Souka.Po nekim poznavateljima palestinskoga monaštva, te su laure nastalespontano ujedinjavanjem eremita. Među brojnim monasima kojisu živjeli u tim laurama najpoznatiji su sv. Eutimije i sv. Saba. Eutimijeje, kao mlad armenski svećenik, došao u lauru Faran oko 405.godine. Zajedno s monahom Teotistom, nakon pet godina života uFaranu, odlučio je započeti monaški život na drugome mjestu. Teotistje nastavio okupljati učenike i organizirao je monašku zajednicudok je Eutimije živio sam, povremeno hodočasteći na sveta mjesta.Nakon nekoliko godina i on se naselio pokraj Teotistove zajednicei počeo surađivati s njim. Svaki monah koji je želio dobiti pojedinačnućeliju u Eutimijevoj lauri morao je najprije proći formaciju uTeotistovoj zajednici. Jedna od posebnosti Teotistovih i Eutimijevihmonaha bila je ta da su Korizmu provodili posve osamljeni u pustinji.Sveti Eutimije, nazvan Veliki, umro je 473. godine i sahranjen jeu pećini u kojoj je spavao.Brojni njegovi učenici proširili su po Palestini oblik monaštvakakav je on organizirao. Jedan od njegovih značajnijih učenika bioje sv. Saba. Rođen je 439. godine u Kapadociji. Ušao je u samostans osam godina. Kada je navršio 18. godinu, pošao je na hodočašće uSvetu zemlju. Tu je upoznao zajednicu sv. Eutimija i ostao je u njoj.Sveti Eutimije ga je neko vrijeme primio i povjerio svome učenikuDomicijanu. No bojeći se sablazni i đavolskoga napastovanja uputioga je u samostan oca Teotista, gdje su odgajani mladići. Budućida se tamo u svemu pokazao zrelijim od svojih vršnjaka, otac Teotistmu je dopustio da živi kao pustinjak. Svake je godine, po primjerumonaha svetoga Eutimija, prve nedjelje po Bogojavljenju odlaziou unutrašnjost pustinje i vratio bi se u samostan za Cvjetnicu. Duževrijeme se bio povukao u Judejsku pustinju gdje je živio sv. Gerasim.Potom je osnovao Veliku lauru u blizini Siloama. Godine 490.zaređen je za svećenika te je nastavio hodočastiti pustinjom i osnivatisamostane. Po primjeru sv. Eutimija, otac Saba nije dopuštaonikome samotnjački život ako prije nije prošao pripravu u nekomusamostanu. Ideal je ipak bio samotnički život dok je cenobitski životdržan samo kao priprava. Videći njegov duhovni utjecaj i mudrostu organiziranju samostana i laura jeruzalemski patrijarh ga je imenovaoopatom svih laura u njegovu patrijarhatu, a Teodozija, opatasamostana Deir Dosi, opatom svih samostana. Tom je prigodom sv.Saba sročeno izrekao razliku između cenobita i pustinjaka obrativšise opatu Teodoziju: »Oče, ja sam opat svih opata, a ti si opat dječaka,jer svaki onaj koji je meni podređen, opat je sam sebi u svojoj ćeliji.« Sv. Saba je umro 523. godine poštovan od svih palestinskihmonaha.Za poznavanje života sv. Eutimija i sv. Sabe zaslužan je njihovživotopisac Ćiril iz Scitopolija, monah koji je živio u lauri sv. Eutimija,a kasnije u Velikoj lauri sv. Sabe.SV. DOROTEJ IZ GAZE -OPĆI DOPRINOS PALESTINSKOGA

78

MONAŠTVANakon sv. Hilariona, Eutimija i Sabe te brojnih drugih svetihpodvižnika jug Palestine bio je domovina brojnih monaha. Međunajpoznatije se ubrajaju sveti starci Barsanufije, Ivan Prorok i Dorotej.O životu sv. Doroteja nije sačuvano mnogo podataka. Svojimje suvremenicima izvan Palestine bio nepoznat. Rođen je u antiohijskomekraju. Kako sam svjedoči, u mladosti se pokazao kao revanstudent: »Kada sam studirao svjetovne znanosti, u početku sam punogriješio. Kada sam trebao uzeti knjigu u ruke, bilo mi je kao da moramdodirnuti neku zvijer. Ali nastavio sam se truditi i Bog mi je pomogao.Dospio sam do takva stanja da nisam znao ni što jedem ni štopijem ni kada spavam, iz revnosti za studij. Nikada nisam proveo nijedan ručak s prijateljima niti sam za vrijeme studija s njima razgovarao...i za vrijeme sna držao sam knjigu kraj sebe.« Oko godine525. ulazi u samostan koji je osnovao otac Seridos, u rodnome mjestusv. Hilariona, u Thawati. Taj je samostan postao poznat i slavanpo dvojici staraca koji su tamo živjeli zatvorničkim životom (rekluzi):Barsanufiju i Ivanu Proroku. Opat Seridos je bio posrednik izmeđunjih i ostalih monaha koji su željeli biti s njima u vezi. Može sereći da su u stvarnosti oni duhovno vodili samostan, odgajajući generacijemonaha koji su odrastali vođeni njihovim duhovnim savjetimai molitvama, a ne prvenstveno opat. Ali budući da ih monasi nisunikada vidjeli, već samo primali njihove pisane poruke, jednom suoptužili oca Seridosa da ih je on izmislio kako bi pomoću tih tajanstvenihi duhovnih osoba lakše vodio samostan. Bila je to jedina prilikakada je veliki starac Barsanufije izišao iz svoje ćelije, bez i jedneriječi oprao noge svim monasima i opet se povukao u ćeliju.Veliki starac Barsanufije i Ivan Prorok bili su Dorotejevi duhovnioci. Uz njihovu pomoć on je uspio, uz mnoge žrtve, izrasti u duhovnogavelikana. Provodio je strog asketski život. Radi toga je nekovrijeme bio ozbiljno obolio. Kada je postao duhovno samostalan,starac Barsanufije mu je povjerio brigu o mladome kandidatu Dositeju.Nakon pet godina samostanskoga života Dositej je postigaovrhunsku slobodu i svladao potpuno svoju samovolju te je potompreminuo. Nakon smrti velikoga starca, oca Ivana i opata Serida, iznama nepoznatih razloga Dorotej je napustio samostan u Gazi i nedalekosagradio novi u kojemu je i umro između 560. i 580. godine.Cijeloga je života u svojoj duhovnosti ostao vjeran asketskim uputamasvojih staraca, što mu je pribavilo veliko duhovno iskustvo.Jedino djelo koje nam je od njega sačuvano jesu 24 duhovne poukemonasima.Te nas duhovne pouke iznenađuju svojom jednostavnošću, svježinomizraza, narativnim opisima i autobiografskim uspomenama izživota sv. Dorotej a te vrlo pogođenim i izvornim slikama. Dorotejse obraća monasima poput iskusna ribara: »Ribari, kada bace udicuu more i uhvate ribu, ako opaze da trza i želi se osloboditi, ne vukuodmah naglo da se udica ne raskine i ne izgube ulov. Naprotiv, najprijepopuštaju da ih ona vuče i ide kamo želi. Kada osjete da više nemože i da su trzaji prestali, onda malo-pomalo počinju vući natrag.Tako čine i sveci: strpljivo i s ljubavlju privlače brata i ne tjeraju gagrubo niti ga preziru.«

79

U Dorotejevim poukama nije sustavno i metodološki razrađen njegovduhovni nauk. Svaka je pouka zasebna i odnosi se na pojedine elementemonaškoga života. Dorotej o Bogu govori malo, kako je to bioobičaj u pustinji. Pita se vjerujemo li mi zaista u Božju riječ kada jesvaki dan čitamo, a ne usklađujemo po njoj svoj život: »Ne shvaćamoni ono što pjevamo, svaki dan moleći psalme proklinjemo sebe i ne razumijemoto.« Njegove su duhovne pouke usmjerene prema Isusu Kristukojega Dorotej naziva različitim slikovitim izrazima da bi što boljepredočio koja je njegova uloga u našemu životu. Primjerice: »Krist jeliječnik naših duša. On pozna sve i svakoj osobi daje prikladan lijek.Npr. oholosti zapovijeda poniznost, osjećajnosti daje zapovijed umjerenosti,pohlepi nalaže davanje milostinje... I ne postoji slučaj da lijekne bi bio djelotvoran radi isteka roka valjanosti jer Kristove zapovijedine zastarijevaju nikada, već, što ih se više uzima, djelotvornije su. Dakle,ništa ne priječi zdravlje duše osim njezina nereda.«Dorotej u svojim poukama ljubav prema Kristu konkretizira uljubavi prema braći. Ne može se ljubiti Krista, a ne ljubiti braću. Štomanje ljubimo Boga, to manje ljubimo i braću. U susretima s braćomtreba paziti na sitne znakove ljubavi, treba uz to paziti na malenepropuste koji znaju uzrokovati velike nerede. Dorotej mnogimprimjerima upozorava monahe na štetnost ogovaranja, osuđivanja ipreziranja drugoga. Primjerima iz evanđelja potiče kako u ispravljanjupogrješaka treba krenuti od sebe. S čuđenjem se pita kako seuopće može suditi ono što se ne pozna? Tko može reći da pozna onošto je u čovjeku i o kakvim se sve okolnostima radi kod svakoga pojedinca?U prilog svojih tvrdnja otac Dorotej iznosi sljedeći primjerkoji zaslužuje pozornost: »U neki grad prispio je brod pun robova. Utome je gradu živjela neka sveta djevica, vrlo zauzeta za svoje spasenje.Kada je čula za taj brod, sva sretna poželje kupiti jednu posvemalu djevojčicu. Mislila je: 'Uzet ću je i odgojiti kako mislim da jenajbolje tako da ne vidi ništa od zla ovoga svijeta.' Kada se raspitalakod brodara, doznala je da imaju dvije male djevojčice. Sva sretnaplati cijenu i uzme jednu od njih. Malo zatim brodar susretne nekuzlotvorku koja poželje kupiti drugu djevojčicu za svoje prljave namjere.I ona plati koliko je trebalo te uzme sa sobom dijete. Viditetajnu Božju! Tko može u tome presuditi? Sveta djevica odgojila jedjevojčicu u strahu Božjemu za svako dobro djelo. Poučila ju je umonaškome životu i u svemu miomirisu Božjih zapovijedi. Naprotiv,zlotvorka je učinila onu drugu djevojčicu đavolskim oruđem. Štomi možemo reći o ovome strašnom sudu? Djevojčice su bile malene.Obje su prodane ne znajući kamo idu. Jedna se našla u Božjim rukama,a druga u rukama Sotone. Je li uopće moguće reći da Bog odjedne traži isto što i od druge? Kako je to moguće? Ako, recimo, objesagriješe bludno ili nekako drukčije, je li moguće reći da će obje bitipodvrgnute istome sudu kao da su počinile isti grijeh? Jedna je bilapoučena u svemu što se tiče suda i kraljevstva Božjega i danonoćno

80

se bavila Božjom riječju, druga, jadnica, nije nikada vidjela ni čulaništa dobro već, naprotiv, sve sramotne i demonske stvari. Kako jemoguće od obje tražiti istu strogost?«Dorotej zaključuje kako, ne samo da čovjek ne može ništa znatio Božjemu sudu, već ni o istini bližnjega. »...Ako netko padne, što tiznaš koliko se borio, koliko je suza prolio pred Bogom?« Stoga onimonasi koji se žele spasiti ni ne svraćaju pozornost na tuđe pogrješke,već pokazuju svu blagost duhovnosti. Iz ovoga Dorotejeva stavalako je zaključiti kako Dorotej pripada onoj duhovnoj struji učiteljakoji su uvažavali osjećajni život čovjeka te poticali na blagost i samilostprema grješnicima. Potpuna odsutnost osjećaja (sklerokardia)nije držana krjepošću, kao u Evagrijevu učenju. Bratski život morabiti pun blagosti i međusobne pažnje. Tko je s Bogom, taj još višenego drugi osjeća za brata.Nadalje, u svojim poukama otac Dorotej želi razviti kod monahasmisao za askezu. On ne predstavlja monasima napor askeze kao zastrašujućuborbu s demonima. Njegov je govor pun nade i ohrabrenja.Uvijek naglašava nadmoć dobra i pouzdanje u Krista koji je konačnipobjednik nad zlom. Ipak, napor odricanja zahtijeva ozbiljnosti ne može se zaobići: »Mnogo koriste napasti onome koji ih podnosibez uznemiravanja. Ako je netko uznemiren kada ga progoni nekanapast, znak je oholosti, nepoznavanja svoje ograničenosti i nezreletežnje da se izbjegne napor. Zato ne napredujemo jer ne poznajemosvoju organičenost i uz to nismo ustrajni u onome što započnemo,već želimo postići krjepost bez napora.« U temelju je monaškoga životamarljiva askeza. Pita se otac Dorotej: »Kakvi smo mi to monasiako nismo askete?« U asketskome životu nema odmora: ili se napredujeili se nazaduje. Kako bismo bolje napredovali, puno nam možepomoći čest ispit savjesti i dobar duhovni vođa. Na taj način možemoobjektivnije prosuđivati o svome životu i prepoznati u sebi samovoljukoju treba uništiti.U svojim poukama Dorotej posebnu pozornost posvećuje uništenjusamovolje. Kako bi poučio monahe prepoznavanju samovolje,opisuje cijeli proces njezina nastanka i razvoja u ljudskoj duši, očemu sam pisao u poglavlju o askezi. Kada se u čovjeku rodi nekamisao (logismos), odmah se u njemu rađa i želja za njezinim ostvarenjem.Budući da su zle misli sjeme grijeha, presudno je da buduodmah u korijenu odbijene. No, pita se Dorotej: kako prepoznati zlemisli u sebi? To nije lako, one su često prikrivene pa su u duhovnomeživotu moguće obmane, zablude i iluzije. Čovjeku je otežanorazlikovanje dobra i zla jer nakon što se u njemu rodi neka misao,budi se i sklonost prema toj misli. Upravo ta sklonost otežava objektivnoprosuđivanje o valjanosti ili grješnosti te misli. Tu sklonost kopravdavanju Dorotej naziva prospatheia - samovolja koja je sklonak zlu. Samovolju treba razlikovati od slobodne volje koja je darod Boga i označuje nas kao bića koja hoće i žele. Vršenje samovolje,naprotiv, vodi čovjeka u propast. Zato je vrlo pogubno kada čovjekvodi sam sebe jer na duhovnome putu ne smije slijediti ono što samprosudi, bez savjeta s duhovnim ocem.Proces napastovanja se tu ne zaustavlja. Samovolji se pridružujedikaioma - opravdavanje sebe. Taj se psihološki proces razvija takošto se logismos - misao »ugnijezdi« u samovolji. Najbolje bi bilokada bi čovjek uspio odmah sebi reći »ne«. Tako bi na samu početku

81

presjekao tijek misli koji mu sugerira samovolja. No, nasuprot tome,čovjek najčešće nalazi dovoljno razloga da slijedi misao u sebi i toga onda vodi u iluziju kako je, unatoč svemu, na dobru putu. Upravotaj trenutak u psihološkome događanju Dorotej izdvaja kao slabutočku monaha koji sam sebe želi voditi.U tome trenutku opasno je da sebi zamaskiramo prijevaru podplaštom dobra, gorljivosti i pravednosti. Moguće je cijeli život bitiu zabludi o vlastitoj dobroti, poniznosti, a u stvari je posve drukčije.Toga se monah mora bojati. Ako nije dovoljno zreo i jak da odbijesvoje misli odmah čim ga počnu salijetati, onda mu uvelike možepomoći exagoreusis, tj. očitovanje misli duhovnome ocu. Uz njegovupomoć postiže se veća objektivnost.Može izgledati proturječno da sv. Dorotej, s jedne strane, tolikonaglašava kako je savjest vrhunski sudac naših čina, a, s druge strane,ističe ulogu duhovnoga oca koji, po njemu, nije samo savjetnikjer je njegova uloga da u duši učenika uništi samovolju koja predstavljaozbiljnu prijetnju duhovnome životu. Savjest ostaje vrhunskisudac, ali mora biti pročišćena i njegovana, mora voditi poniznosti,a ne oholosti. U tome pogledu sama činjenica da se monah da voditiznak je poniznosti i svijesti o vlastitoj nedostatnosti. Onaj tko želiprimati savjete i upute, priznaje se manjim od onoga koji mu ih daje.Nadalje, otac Dorotej postavlja konkretno pitanje: što ako je duhovniotac u zabludi? Kao polaznu činjenicu u odgovoru na to pitanje ističenajprije to da ne može svaki monah ili svećenik biti duhovni otac.To može biti samo onaj koji ima dar razlikovanja, koji se očituje kaokardiognomija, tj. poznavanje srdaca. Razlikovanje duhova je dar odBoga, no on se može usavršiti praksom. Moguće je da duhovni otacbude u zabludi, ali i tada ostaje uvijek otvoreno da Providnost imadruge načine kojima će pokazati svoje planove. Zna se dogoditi daduhovni otac bude u zabludi u odnosu na druge stvari, ali zna prepoznatisamovolju i zle sklonosti. Tada je njegova uloga ostvarena, ons vremenom biva sve sporedniji dok posve ne iščezne. Naime, čistasavjest sposobna je slušati Boga.U jednoj od svojih pouka sv. Dorotej pokazuje na primjeru kakoće monah u malo vremena pobijediti svoju samovolju. Na taj načinmonah uspijeva sačuvati tako važnu krjepost »nepsis« - trijeznost igledati na život onako kakav on jest - realno. U nekoliko primjeraiz duhovnih pouka mogli smo zapaziti kako je Dorotejev govor vrloslikovit. On zazire od apstraktnih i spekulativnih konstrukcija kojeuglavnom malo koriste u duhovnome životu. Put koji Dorotej s punopomnje ocrtava u svojim poukama pokazuje naporan put koji monahavodi do mira i slatkosti bivanja s Bogom.

SV. JERONIM, ZAPADNJAK NA ISTOKURođen je oko 347. godine u zagonetnu Stridonu. Premda je bioodgajan u kršćanskoj obitelji, kršten je vjerojatno kao student uRimu. Pretpostavlja se da je kao carski službenik obavljao administrativneposlove u Trieru (Galija). U to je doba kršćanski asketizamoduševljavao mnoge carske službenike i vojne dužnosnike koji su,privučeni svetačkim primjerima, ostavljali službu i započimali obraćeničkiživot među monasima. Tako se i Jeronim, zajedno s prijateljemBonosom, odlučio posvetiti Bogu. Zajedno s trojicom prijatelja

82

priključio se asketskoj zajednici u Akvileji. Tu se njihov brodidealizma nasukao na hridi stvarnosti. Zajednički se život pokazaopretežak te se Jeronim s prijateljima zaputio na Istok s namjerom dabolje upozna monašku duhovnost. Nakon obilaska glasovitih mjesta- Atene, Cezareje i Sirije - zaustavili su se u Antiohiji kao gostiJeronimova znanca Evagrija. S tih putovanja značajno je spomenutinjihov posjet samostanu Rosos (Sirija), gdje se Jeronim oduševiostrogošću i ozbiljnošću monaškoga života. Kasnije je pisao tamošnjemuopatu Teodoziju: »Ah, koliko bih želio biti u vašemu društvui prigrliti vašu zajednicu kao potpunu svoju radost, premda oči mojenisu zaslužile ni vidjeti je. Imao bih pred sobom pustinju ugodnijuod svakoga grada. Motrio bih mjesta bez ljudi, u kojima kao u rajustanuje mnoštvo svetaca.« U Antiohiji je proživio veliku duševnukrizu koja je bila uzdrmala njegovu vjeru. Pri koncu toga razdobljajedne je noći usnio Krista kako ga prekorava što se bavi proučavanjempoganskih pisaca te ga je potaknuo da prione uz istinu evanđelja.Ganut tim snom, zaputio se u Kalcedonsku pustinju gdje je dvijegodine proveo živeći u jednoj pećini poput ostalih eremita. U poslaniciEustohiji (XVIII.) piše o tome razdoblju: »Dok sam boravio upustinji, u onoj velikoj samoći, izgorjeloj od žestine sunčanih zraka,u kojoj borave monasi, o koliko mi se puta činilo da se nalazim narimskim zabavama. Sjedio sam pun jada. Pod kostrijeti ježili su semoji nagrđeni udovi... Svakoga Božjeg dana prolivao sam suze i uzdisaoi ako bih katkad protiv svoje volje usnuo, o golu zemlju razbijahsvoje kosti koje jedva prianjahu jedna uz drugu. O jelu i piću neću govoriti jer monasi, i kada su bolesni, ne piju nego hladnu vodu idrže neumjerenošću jesti kuhana jela. Pa baš ja, koji od straha predpaklom sam sebe bijah osudio na takav zatvor, ja, kojemu su jedinodruštvo bili škorpioni i zvijeri, često sam se nalazio između djevojakakoje igrahu kolo. Lice mi bijaše blijedo od posta, a u hladnu tijelusrce je kipjelo od požude i pred očima onoga koji je već bio umrotijelu buktala je vatra strasti. Ostavši bez svake pomoći padoh predIsusove noge... a poslije mnogih suza, uprijevši pogled k nebu, činilomi se, što mi može posvjedočiti Gospodin, da se nalazim međuanđeoskim četama te sam veseo pjevao...«Antiohijski patrijarh Paolin, videći Jeronimov ozbiljan život, zarediogaje za svećenika. Godine 380. krenuo je Jeronim u Carigradgdje je 381. godine bio nazočan glasovitome Koncilu. Nakon togakrenuo je u Rim gdje je svojim intelektualnim sposobnostima i dobrimpoznavanjem kršćanskoga Istoka stekao naklonost i prijateljstvopape Damaza. U Rimu je Jeronim razvio osobit apostolski radokupljajući aristokratske matrone na biblijskim i duhovnim poukama.Njegovim poticajem jedna je od tih, imenom Marcela, svojupalaču pretvorila u pravi samostan koji je okupljao posvećene djevice.Isto je tako učinila i Paula koja je predala Jeronimu u ruke svojudjecu da ih on odgaja u evanđeoskome duhu. Među njima se posebnoisticala sedamnaestogodišnja Eustohija, koja je prigrlila djevičanskiživot.Nakon što je 384. godine umro papa Damaz, Jeronim se našaou nemilosti njegova nasljednika i svojih rimskih protivnika te jeodlučio vratiti se starome znancu Evagriju u Antiohiju. Kada je dočuo

83

da su za njim krenule i njegove duhovne kćeri Paula i Eustohija,odlučio je s njima se nastaniti u Jeruzalemu. Tu je susreo rimskogaprijatelja Rufina, tada na službi tajnika jeruzalemskoga patrijarha,koji je zajedno s rimskom matronom Melanijom na Maslinskoj goriosnovao samostan i prihvatilište za hodočasnike. Na Melanijin poticajJeronim je, zajedno sa svojim duhovnim kćerima, odlučio, prijesvega, posjetiti sveta mjesta. Na tome putovanju Jeronim se zaustaviou Aleksandriji dok su Paula i Eustohija hodočastile u Egipatskupustinju. Na povratku su odlučile, zajedno s Jeronimom, nastaniti seu Betlehemu. Jeronim je želio ostvariti svoju gorljivu želju da živikao eremit baveći se intelektualnim radom. Našao je prikladno mjestonedaleko od bazilike porođenja Gospodnjega. Smjestio se u jednuhladnu i neudobnu špilju koja ga je dovoljno skrivala da ima svojmir i sabranost neophodnu za monaški život. Paula je u Betlehemusagradila dva samostana: jednoga za Jeronimove učenike i drugi zamonahinje. Taj drugi samostan je bio uređen i vođen po Paulinoj zamisli.Unutar samostana postojale su tri manje zajednice, upravljanenjezinim vodstvom. Samostan je s vremenom postao slavan po mudruupravljanju, redu, disciplini te po skladnoj molitvi koja je, počevšiod ponoći, više puta dnevno okupljala svete monahinje. Kadaje 404. godine preminula Paula, Jeronim je napisao dirljivu apologijuu kojoj najprije hvali njezin plemenit rod, opisuje njezina putovanja,njezin život u Betlehemu i njezine krjeposti: »Sijala je tjelesnestvari, da požanje duhovne; davala je zemaljske, da uzme nebeske;dijelila je kratkotrajne, da ih zamijeni za vječne.« Na koncu hvali injezinu smrt: »Zatvorenim očima, kao da više ne mari za zemaljskestvari, ponavljala je psalamske retke dok nije izdahnula. Prstom jena ustima učinila znak križa. Nije mogla više disati, već je samo samrtničkidahtala, a duša, od velike želje da se otisne, i sam je hropac,kojim se ljudski život dovršuje, okretala u hvalu Gospodnju. Tu jebio jeruzalemski biskup s biskupima drugih gradova i s bezbrojnimmnoštvom svećenika i đakona. Čete djevica i monaha bijahu napunilesamostan. Ona netom začu Zaručnika gdje zove: 'Ustani, dođiprijateljice moja, ljepoto moja, golubice moja: jer evo zima je prošlai kiša je minula' (Pj 2,10-11), odmah odgovori: 'Cvijeće se ukazana zemlji, došlo je vrijeme rezanja' (isto, r. 13). Nije potom bilo niridanja ni plača, kao što biva među svjetovnjacima, već mnoštvo ljudikoji različitim jezicima pjevahu psalme.« Završavajući poslanicuJeronim je potresen napisao: »Doviđenja, Paula! Svojim molitvamabudi u pomoći svome prijatelju koji je ostario!« Paulu je naslijedilanjezina kći Eustohija, Jeronimov duhovni ponos. Eustohija je u svomemističnom zanosu pretjerano postila i mučila svoje tijelo te je, iscrpljenaaskezom, još mlada umrla godine 419. Eustohijina smrt bilaje za Jeronima još teži udarac. U 62. godini života starac, shrvanbolju, mnogim borbama s hereticima i svojim neprijateljima te iscrpljenherojskom askezom preminuo je 3. rujna 419.U životu sv. Jeronima posebnu dramatičnu dimenziju dobio jesukob s Rutinom. Jeronim je 393. godine otkrio u njegovim spisimaorigenističke tendencije, premda je i sam preveo Origenovo

84

djelo »Počela«. U tome sukobu Jeronim nije mogao zauzdati svojuoštru i naglu narav te je ustao protiv Rufina i odrekao se višegodišnjegaprijateljstva s njim. Povijest nam je, na žalost, sačuvala brutalnostte svađe i sve najružnije optužbe koje su tada izrečene, istiniza volju, puno više s Jeronimove strane. Jeronim je bio sklon svađama,bio je zavađen s mnogima, čak i sa svojom tetkom Kastorinom.Te su ga svađe znale dobro iscrpsti, ali se nije dao. U jednomepismu poručuje sv. Augustinu: »Mene, koji sam u samostanu, s višestrana udaraju valovi i podnosim tegobe svoga putničkog života nazemlji. Ali vjerujem u onoga koji reče: 'Uzdajte se u mene, ja sampobijedio svijet', i čvrsto se nadam da ću pod njegovim vodstvom ipo njegovu daru pobijediti Sotonu.« Jeronimove slabosti ipak nadvisujegolem duhovni potencijal sročen u njegovu spisateljskome djelu.Iskazao se kao prevoditelj Svetoga pisma, na egzegetskome poljukao duhovni tumač i teolog. Istakao se i u drugim književnim vrstamaod kojih ističemo hagiografije, tj. životopise svetih. Premda jeupitno koliko su ti životopisi realni, oni su nam dragocjeni elementikoji nam pomažu da bolje razumijemo Jeronima. Dok nam predstavljasv. Hilariona koji bježi od slave i hvale, istodobno utkiva mnogaosobna sjećanja i stremljenja. Lik monaha željna samoće, predanastrogoj askezi i potpuno usmjerena na Boga vrlo diskretno prelazi usvojevrstan autobiografski zapis. Jeronim je napisao i brojne polemičkespise kojima je pobijao hereze: protiv luciferijanaca, Helvidija,Jovinijana, Ivana Jeruzalemskoga, Rufina, pelagijevaca i drugih.Sačuvana je i njegova brojna korespondencija.U okvirima ovoga rada nije mi bila nakana predstaviti cjelokupnuJeronimovu misao, već se osvrnuti na njegov monaški ideal.»Samotnjak, asketa, koji priopćuje kršćanskome Zapadu svoju željuza autentičnim monaštvom na čvrstim osnovama, po uzoru naistočno monaštvo koje se u njegovo vrijeme bilo već dobro ukorijenilo.« U svojim djelima Jeronim provlači misao o savršenijemuživotu koji nakon krštenja traži još jedan »propositum«, odluku, zavjet.Hvaleći asketski život on naglašava važnost djevičanskoga života.Po njemu je djevičanstvo, celibat, najvažnije sredstvo duhovnogauspinjanja jer svetost, koja je ideal, jest bestrasno stanje. Putobraćenja je put velika odricanja. Borba se ne smije odgađati jer štose više odgađa, sve je teža. Odricanje je kod sv. Jeronima povezanos bijegom od svijeta koji u njegovim izričajima uglavnom simboliziraporočan život. Jeronim je volio eremitski život pa stoga zadivljenokliče u poslanici Heliodoru: »O pustinjo, išarana Kristovimcvijećem! O samoćo, gdje se rađa glasovito kamenje od kojega se -prema Otkrivenju - gradi grad velikoga kralja! O pustinjaštvo, kojeuživa božansko prijateljstvo.« Uz pustinjački, sv. Jeronim je volio icenobitski život. Oko sebe je okupljao učenike, monahe, makar muje brojnije slušateljstvo pripadalo slabijemu spolu. Vjerojatno poduplivom palestinskih monaha, on u cenobiju vidi mjesto priprave zapustinjački život. Ipak, ustvrdit će J. Gribomont: »Jeronim u svojojliteraturi razvija temu nostalgije za pustinjom, dok u stvarnosti onje samo godinu dana proveo kao pustinjak u Kalcedonskoj pustinji,njegova je pustinja tek malo stvarnija od lava ili kardinalskoga šeširakoji mu pripisuju slikari.«

SV. MAJKA MARIJA EGIPATSKA

85

I SVETE ŽENE U PUSTINJIPustinja nije bila samo obitavalište monaha. Živjele su u njoj imnoge žene herojskih krjeposti i zadivljujuće askeze koja je nadvisivalapodvige monaha. O njima nema toliko spomena jer su se silomprilika morale skrivati da ne bi bile meta razbojnika. Postojali sui mnogi samostani u kojima su živjele svete djevice i žene.Žene, osobito one Bogu posvećene, uživale su ugled i poštovanje;nazivane su duhovnim majkama, »ammas«, koje su mogledavati savjete o duhovnome životu i spasenju duše. Žene kao da suotvorenija srca stajale pred tajnom Boga, što im priznaje i sv. Jeronimkoji je pisao u pismu djevici Principii: »...Znam dobro, Principio,kćeri moja u Kristu, da mi mnogi prigovaraju kako pišem uglavnomženama i kako dajem prednost slabijemu spolu pred muškarcima...Da se muškarci zanimaju za Sveto pismo, ja se ne bih obraćaoženama. Da se Barak odlučio otići u boj, pobjeda nad neprijateljemne bi pripala Debori. Jeremija je bio u zatvoru jer Izrael nije prihvationjegova proročanstva, premda je bio u opasnosti od uništenja.Tada im Bog šalje jednu ženu - Holdu. Svećenici i farizeji razapelisu na križ Sina Božjega, a Marija Magdalena je plakala podno križa...potom pripravlja pomasti, traži ga u grobu, raspituje se kod vrtlara,prepoznaje Gospodina, trči apostolima navijestiti radosnu vijest.Oni na to sumnjaju, ona ne...« Sačuvana su nam brojna svjedočanstvao životima pustinjskih majka, od kojih zacijelo posebnomjesto zauzima sveta Marija Egipatska (oko 354.-^431.). Nije sigurno,kako se u starini vjerovalo, da je njezin životopis napisao jeruzalemskipatrijarh Sofronije. U svakom slučaju, ako je on i napisaoživot svete Marije Egipatske, sigurno je nije osobno susreo, većje o njoj čuo po pričanju oca Zosima. Taj je starac živio strogim isposničkimživotom na obalama rijeke Jordana. Svake bi godine, zavrijeme Korizme, odlazio u Transjordansku pustinju da bude sam sBogom. Jedne godine, dok je za vrijeme Korizme boravio u pustinji,nakon dvadeset dana hoda u unutrašnjost uzavrele pustoši spazioje ljudsko biće. Isprva nije znao je li to viđenje ili mu đavao spremazamku. Ali kada je mogao bolje raspoznati da se radi o goloj osobi sdugim sijedim vlasima kojima pokriva svoje udove sasušene od pustinjskogasunca, pomisli da se radi o nekomu svetom eremitu kojije istrošio svoju odjeću dugovječnim boravkom u pustinji. Međutim,kada ga je spazila, sveta se pustinjakinja dala u bijeg. Starac Zosimje, ne želeći izgubiti milosnu priliku, povikao za njom: »Slugo Božji,preklinjem te Božjom ljubavlju, stani i blagoslovi me. Što se bojišjadnoga starca?«Međutim, kada se uvjerio da ono stvorenje ne će stati, krenuo jeza njim. Došavši do jednoga presahla potočnog korita i ne mogavšidalje, pustinjakinja se zaustavi i povika: »Abba Zosime, ne mogu seokrenuti prema tebi jer sam žena. Ogrni me svojim plastom da moguprimiti tvoj blagoslov.« Starac je bio iznenađen: otkuda u srcu pustinjenetko zna njegovo ime. Učinio je onako kako ga je sveta žena zamolila.Tada su se jedno drugome naklonili licem do zemlje. Dok suzajedno molili, Zosim je opazio kako Marija, dok moli, lebdi nad zemljom.

86

Nakon molitve ona mu se obratila govoreći: »Duh Sveti doveote k meni, zato ću poslušati što od mene budeš tražio.« Otac Zosimje zatražio da mu pripovjedi tko je ona i kako je proživjela ovajzemaljski život. Tada sveta majka Marija ispripovjedi kako je rodomEgipćanka i kako je s 12 godina pobjegla od kuće u Aleksandriju.Da bi preživjela u velegradu, bavila se prostitucijom 17 godina. Dokje tako jednoga dana šetala lukom nudeći muškarcima svoje usluge,zapazila je kako se mnoštvo ljudi uspinje na lađu. Doznala je da suto hodočasnici koji idu u Jeruzalem proslaviti blagdan Uzvišenja sv.Križa. Uspela se i ona na taj brod misleći da će među tolikim mladimljudima biti dobra zarada. Međutim, doživjela je razočaranje. Kadaje već pristigla u Jeruzalem, zajedno s mnoštvom htjede ući u svetište,ali se odjednom na vratima osjetila odgurnuta nekom nevidljivomrukom. Dok su svi ulazili, ona nije mogla naprijed te je ostalasama izvan svetišta. Tada se sva smetena povukla u jedan kut i danojoj je spoznati njezinu bijedu te je počela liti gorke suze pokajanja.Klekla je pred ikonom Bogorodice, koja je bila obješena na zidu, imolila za milost da može ući u svetište i pokloniti se svetome Križu.Nakon molitve i suza ponovno se uputila u crkvu i poklonila se svetomeKrižu. Radosna zbog udijeljene milosti, kada je izišla iz svetišta,ponovno je kleknula pred Bogorodičinu ikonu i zahvalila za milostkoju je dobila. Bila je spremna ispuniti zavjet koji je učinila, tj.da će odbaciti svjetovni život i posvetiti se Bogu ako joj bude danoući u svetište. Budući da nije znala kako da izvrši zavjet, upitala jeBogorodicu za savjet i čula glas: »Prijeđi Jordan i naći ćeš mir.«Zanosno se uputila prema Jordanu noseći u ruci tri hljeba kojajoj je darovao neznanac koji je dijelio kruh hodočasnicima. Bila jeto njezina posljednja zemaljska hrana pripravljena ljudskom rukom.Prije odlaska u pustinju primila je svete sakramente pomirenja i euharistije.Od tada pa do susreta s ocem Zosimom prošlo je 47 godinapustinjskoga života. Prvih 17 godina, točno koliko je provela ugrijehu, trpjela je strahovite kušnje, glad, žeđ, noćnu hladnoću i danjusparinu. Njezino tijelo, kojemu je prije poklanjala najveću pažnju,pružalo je otpor nemilosrdnoj okrutnosti pustinjskoga ambijenta.Osobito ju je mučilo prisjećanje na davne dane, na besmisaoproživljene mladosti, na grijehe koje je počinila i na osobe s kojimaje griješila. Tek nakon tih sedamnaest godina počela je živjeti u mirupred Bogom. Na koncu razgovora ona zamoli starca da nikome negovori o njoj te da joj sljedeće godine u Korizmi donese u pustinjusv. pričest. Uz to ga, ponesena proročanskim duhom, zamoli da upozoriopata Ivana o neredima koji se potajice čine u njegovu samostanu,u kojemu je živio i otac Zosim.Sljedeće Korizme otac Zosim zbog bolesti nije mogao ići u pustinju.Tek je na Veliki četvrtak uzeo sa sobom sveto Tijelo Isusovo,nešto smokava i datulja te je krenuo prema Jordanu. Na obali Jordanačekala ga je sveta isposnica i kada ga je spazila, došla je k njemuhodajući po vodi. Tek što se pričestila, zapjevala je: »Sad otpusti slugusvoga, Gospodaru...«, a nakon toga ga je zamolila da se vrati zagodinu dana na ono mjesto gdje su se prvi put susreli. Kada je prošlagodina dana, sveti starac je pošao upravo na ono mjesto gdje je svetuMariju isposnicu susreo prvi put, ali pronašao je samo njezine sasušene

87

kosti u pijesku. Prepoznao je da je to ona po plaštu koji joj jedarovao. Ona je, naime, vjerojatno umrla nakon one pričesti što ju jeprimila prije godinu dana.Vrlo je teško razlučiti legendarne elemente ovoga životopisa. Inajkritičniji se, poput F. Delmasa, slažu da je morala postojati nekapovijesna jezgra. Oko te jezgre izgrađen je velebni spomenik bezbrojnimženama koje su živjele u pustinji i čiji su svetost i duhovnoblago ostali netaknuti i skriveni u Bogu. Sveta majka Marija Egipatskapostala je simbol mnogih žena, djevica i majka koje su ostale »usjeni svoje molitve i askeze, postajući kvasac sve kozmičke molitve,u zajedništvu samotnjaka.... U žene više negoli u muškarca misterijzadržava svu svoju vrijednost... Sama žena za muškarca je misterij;misterij života, misterij ljubavi, tajna koju treba otkriti. Tako žena,posvema okrenuta Bogu, nosi u sebi taj veliki misterij božanske ljubavi,ona ga skriva u najdubljoj dubini svoje nutrine i svoga srca, živećitajnovito s njim, kao što majka nosi dijete u tajni svoje utrobe.Žena može, dakle, čuvati taj duhovni trezor, ne osjećajući potrebu daga s nekim podijeli. Katkada te osobne karizme, stečene snagom molitvei krjeposti, postaju znakovi kojima se Bog služi da bi očitovaosvoje milosrđe kao u slučaju Marije Egipatske. Njezin podvig, kao ipodvig mnogih drugih žena koje su živjele u pustinji, mogao je ostatinepoznat. Bog ga je, posredstvom oca Zosima, objavio svijetu.«Heliopolski đakon Jakov napisao je život svete Pelagije u kojemuse mogu prepoznati mnoge dodirne točke sa životnim putom sveteMarije Egipatske. Pelagija je prije obraćenja bila ljepotica i velikazavodnica. Kao slavna zabavljačica u Antiohiji postala je zvijezda iidol među mladićima. Bila je zanesena svojom slavom i gramzljivoje žudila za još većom slavom. Heliopolski biskup je imao priliku vidjetiprelijepu Pelagiju kako jaše na konju okruženu mnoštvom kojese guralo da je barem dotakne. Došavši kući sveti je biskup jecajućimolio: »Gospodine Isuse, Učitelju moj, smiluj se meni grješnom,koji sam se cijeloga života manje brinuo o svojoj duši negoli što onazavodnica jedan jedini dan provede brinući se o svome tijelu.« Kadaje sljedećega dana biskup u svojoj katedrali propovijedao, prožet dodna duše pokajanjem koje je prethodnoga dana doživio, govorio jetako nadahnuto o grijehu i pokajanju da je sav skup bio veoma ganut.Među njima najiskrenije obraćenje je doživjela upravo Pelagija.Nakon obreda napisala je biskupu pismo: »Svetome učeniku IsusaKrista, ja grješnica, učenica Sotone. Shvatila sam da je Bog, kojegati štuješ, sišao s neba ne za pravednike, već radi spasenja onih koji suizgubljeni... Molim te, pokaži se njegovim učenikom, ne prezri mojuiskrenu želju da mu se približim kako bih ga jednoga dana motrilalicem u lice.« Sveti joj je biskup poručio neka ga posjeti dok bude ucrkvi na saboru zajedno s drugim biskupima. Pelagija ga je poslušalai bacila se pred njegove noge plačući: »Gospodine, moja je dušaocean grijeha. Molim te, očisti me svetim krštenjem.« Biskup ju je,međutim, odbio s opravdanjem da po kanonskim pravilima ne smijekrstiti one koji se bave cirkuskim zanatom. Na to je Pelagija, punabola, zavapila: »Onda si pred Bogom ti odgovoran za moju dušu.

88

Ako me ne krstiš, bit ćeš odgovoran za sve grijehe koje budem unaprijedpočinila.« Nakon tako iskrena vapaja svi su je prisutni biskupistali braniti. Nakon što je primila svete sakramente, sve je svojedragocjenosti predala biskupu, a on joj je naložio da ih sama razdijelisiromasima. Osam dana poslije krštenja, kada je odložila bijeluhaljinu, odjenula je pokorničku tuniku i zaputila se u Jeruzalem. Podimenom brata Pelagija živjela je zatvorničkim životom na Maslinskojgori. Kada ju je nakon četiri godine, na poticaj antiohijskoga biskupa,posjetio đakon Jakov, nije ju mogao prepoznati: sva njezinaljepota, iz koje je istjecao grijeh, nestala je. Već nakon četiri godinenadaleko se pročuo glas o svetosti brata Pelagija, pokornika i zatvornika,a nakon smrti postalo je očito o kome se u stvari radi.Od drugih svetih žena neizbježno je spomenuti barem imenasvete Aleksandre zatvornice, koju nam je u svome djelu predstavioPaladije, i svete Taide zatvornice. Valja spomenuti i svetu Sinkletiku,koja je bila poznata duhovna majka mnogim ženama i djevicamakoje su željele sveto živjeti, svetu Eufrosinu, Pajsiju i mnoge druge.Po uzoru na zbirke duhovnih izreka pustinjskih otaca, pod nazivom»Apophthegmata patrum, genontikon ili paterikon«, nastala jezbirka »Materikon« koja sadržava izreke duhovnih majka. Zbirkuje sastavio monah Izak u XII. st. On je sabrao ne samo duhovne izrekepustinjskih majka, već i dragocjene podatke iz života svetih žena.Poznatim majkama - kao što su Sinkletika, Teodora i Sara - on dodajerimske matrone Marcelu i Melaniju te ostale poput Pelagije, Teodorei drugih.

SV. ŠIMUN STILIT I SIRSKO MONAŠTVOPrije nego što se osvrnemo na život sv. Šimuna, treba nešto reći osirskome monaštvu koje se u svojim izražajnim osobinama razlikovalood monaštva toga vremena u drugim krajevima. Glavna oznakamonaštva u Siriji bila je krajnji asketizam raznovrsnih egzotičnihoblika življenja. Dok su egipatski monasi prihvaćali »prirodnu askezu«: post, bdjenje, šutnju, samoću i dr., Sirci su domišljali vrlo neobičneoblike asketskoga života. Stacionari su uspravno i nepomičnostajali do krajnje iznemoglosti, tj. dok se ne bi srušili. Drugi su imalizavjet da nikada ne će sjesti ili leći. Kada bi ih svladao san, privezalibi se za neki stup i tako malo odspavali. Hezihasti su imali zavjet mirovanjai stalne šutnje. U povijesti sirskih monaha zapisano je kakosu živjele dvije isposnice, Marana i Cira, kojima nitko nikada niječuo glas. Svojom šutnjom pokazivale su da žele razgovarati samo sBogom i da ne očekuju nikakve ljudske utjehe.Vrlo raširen oblik pokore među monasima bio je bdjenje, tj. stalnoodržavanje budnosti. Monasi su uopće malo spavali. Neki su samo jedansat dnevno provodili u snu, i to u vrlo nezgodnu položaju. Velikiasketi zaspali bi tek malo pred zoru nakon što bi noć proveli u molitvi.Teodoret piše o ocu Ismaeliti: »U trideset osam godina nikada nijerabio obuću. Kada je hladno, stoji u sjeni, kada je toplo, izlaže se suncu...Rijetko sjedi, veći dio dana i noći provodi na nogama ili na koljenima.« Travopasci nisu nikada jeli pripravljena jela, već su se hranili

89

isključivo sirovim travama. Stiliti su godinama boravili na stupu,dendriti su živjeli u deblima stabala. Zatvornici su bili živi zazidani usvojim ćelijama i provodili skrovit život. Neki je seljak, izazvan radoznalošću,htio silom vidjeti što radi zatvornik Acepsimas. Domisliose i popeo na stablo koje je raslo pokraj zatvornikove kućice. Kada gaje zatvornik opazio, uputio mu je cijelu litaniju oštrih opomena te jejadnik ostao gotovo nepokretan. Zatvornik se ipak pokajao radi svojestrogosti i obećao da će ga ozdraviti ako mu obeća da će posjeći tostablo kada siđe tako da drugi ne bi došli u istu napast. Mnogi su odnjih izabrali veoma neobičan oblik pokorničkoga života: nisu se prali.Sveti Šimun Stariji opisan nam je kao vrlo prljav i mastan čovjek kojemuje koža sličila više jarećoj negoli ljudskoj. Duga i prljava kosadopirala mu je do nogu. Kada je hodočastio na Sinaj, susreo je na putujednoga, još divljijeg monaha od sebe. »Lazar je valjda bolje izgledaokada je izišao iz grobnice.« No taj oblik pokore bio je poznat i u drugimkrajevima. Sveta Melanija se hvalila kako 60 godina nije opralalice ni noge, osim što je prala ruke kada je išla na pričest.Svi ti neobični oblici pokore i mrtvljenja nisu ipak presudno utjecalina njihovu dugovječnost. Mnogi su od njih doživjeli visoku starost,a onda radosno prešli u vječnost. Presudan je bio motiv njihovastila življenja. To su bili zanesenjaci duha, radosni što mogu nasljedovatimučenike iz vremena progonstva i svjedočiti svoju ljubav premaGospodinu Isusu Kristu prihvaćajući najraznovrsnije i teške žrtve.O životu sirskih monaha doznajemo od Teodoreta, cirskoga biskupa,koji je oko 444. godine sastavio povijest sirskih monaha.Mnoge od njih poznavao je osobno. Među monahinjama nalazila sei njegova majka koja je nakon čudesna ozdravljenja prigrlila monaškiživot. Opisujući čudesan način življenja mnogih monaha Teodoretu svojemu djelu provlači misao koju na kraju djela jasno izražava:samo je bezgranična ljubav prema Bogu mogla biti motiv takvaživota. Biskup Teodoret je bio nadahnut djelima klasičnih pisaca tese u opisima služio njihovim slikovitim govorom. Svete je isposnikeuspoređivao sa športašima, nazivajući ih Božjim atletama. »Pećina,koliba, stup, samostan, to su stadioni i borilišta na kojima se monah,atlet krjeposti, bori da postigne završnu nagradu, pobjednički vijenackojim će ga okruniti sudac natjecanja, Krist. Poglavar samostanaili duhovni otac je pedagog, gimnastički trener. Pokora je treningili vježba. Askeza je najviša filozofija, a budući da je filozof ljubiteljmudrosti, a sama mudrost je Bog, slijedi da je asketa, više negoli filozof,filotej, tj. ljubitelj Boga.« Uz pozitivnu stranu askeze Teodoretističe i negativnu, tj. borbu protiv demona. Boj protiv Sotonetraži izvježbane i iskusne borce, ne dopušta počinak jer i najmanjanepažnja može biti kobna. Danju i noću neprijatelj vreba: neraspoloženje,nevoljkost, izgladnjelost, besanica, slabosti tijela... da napadnei zavede monaha. O podne, kada je najsparniji dio dana, kadase svi povlače u hlad i odmaraju blagodat svježine, podnevni demon»demonum meridianum«, približavao se monaškoj ćeliji vrebajućine bi li našao kojega »iscijeđena« monaha huškajući ga mislima o

90

promjeni života, o napuštanju ćelije, o ublaženju pokore i predahu.Ali ako demon naiđe na spremna podvižnika koji na te napasti odgovoriznakom križa, onda sotona bježi. Zato je križ znak koji se najčešćemože susresti urezan na ostatcima monaških naseobina, na dovratcimaćelija i na njihovim zidovima.Uz eremitski život u prvoj polovici IV. stoljeća počinje se organiziratiu Siriji i cenobitizam. Najprije u okolici Edese Julijan Sabaorganizira život monaha u samostanu. U okolici Antiohije njegovučenik Asterije osniva drugi samostan. Sirija je potkraj IV stoljećabila nastanjena brojnim monaškim zajednicama. Prema istraživanjuIgnacija Pene, danas se može ustvrditi da je samo u jednoj pokrajini,Jebel Bariša, postojao oko 61 samostan na 210 km2, tj. na svaka 3,4km2 po jedan samostan. Od svih pokrajina Sirija je u razdoblju odIV do VI. stoljeća brojila najviše monaha.Četvrto stoljeće je vrijeme u kojemu se traže novi oblici kršćanskogaživota. Sirski su monasi u tome uživali veliku slobodu i brojneinicijative. Po sirskim pokrajinama bili su rasprostranjeni najraznovrsnijioblici življenja. Ipak su neki bitni elementi monaškoga životadoprinosili ujednačenu dnevnome ritmu. Sv. Ivan Zlatousti opisuježivot monaha u Antiohiji: »Ustajali su s prvim pijetlovima. U to vrijemeu tvojoj kući robovi još hrče, vrata su zatvorena i svi spavajukao mrtvi. Kada ustanu (monasi, nap. prev.), mole psalme lijepim iritmičkim napjevima... Kada sviće, oni već malo odmaraju. Kada mizapočinjemo naše poslove, njima je određen odmor. Ujutro... kadazavrše svoje molitve i jutarnje himne, čitaju Sveto pismo. Nadaljemole treći, šesti, deveti čas i večernju... Kada sunce zađe, jedu. Zatim,kada sve završe s himnima, malo odmaraju na svojim slamnjačama.« Od ostalih oznaka sirskoga monaštva Turbessi ističe kakoje, općenito uzevši, ono bilo u većemu zajedništvu s kršćanskim zajednicama,za razliku od egipatskoga i palestinskog. Vjernici i biskupisu bdjeli nad monasima crpeći od njih duhovnu snagu, ali ipopravljajući njihove pretjeranosti. U Mezopotamiji je 585. godinezabilježen sablažnjiv slučaj iz kojega su izvukli koristan poučak. »Unekoj kolibi živi sama žena. Tamo se često viđaju muškarci koji dolazei odlaze... Božanskim autoritetom određujemo... da ženama nijedopušteno živjeti pojedinačno u samostanima ili kolibama.«Među kanonskim odredbama koje su donosili pokrajinski saborisirskih biskupa određeno je da monahinje ne smiju posjećivati pustinjakeni zatvornike s isprikom da im nose milostinju i darove. Dabi se izbjegli neredi ili pretjeranosti, donošene su različite odredbe,a kasnije napisana različita monaška pravila od kojih je u Siriji bilonajpoznatije »Rabbulino pravilo«. Napisao ga je monah zatvornik, akasnije biskup u Edesi 411. godine, nastojeći unijeti više reda međumonahe. Sirsko je monaštvo pretrpjelo velike štete tijekom dogmatskihrazmirica i nestorijanske borbe. Kada se, k tome, u život samostanaumiješala i carska politika, monaštvo je poprimilo posve drukčijeobrise nego što je trebalo imati po svome prirodnom razvoju.Sveti Šimun Stilit postao je već za života slavan i veoma poznatdaleko izvan Sirije, radi herojskih asketskih podviga. Rođen jeu Sidanu oko 389. godine, u seljačkoj obitelji. Kada je imao jedanaestgodina, s pomnjom i velikom zrelošću slušao je u crkvi evanđelje

91

te je razmišljao kako bi on mogao ostvariti u životu evanđeoskablaženstva. Na asketski život odlučio se potaknut snom u kojemu jevidio sebe kako kopa jarak. Svaki put kada bi se umorio i malo predahnuo,čuo bi glas koji mu je govorio da kopa još. Kopao je do krajnjeiznemoglosti, dok nije napokon čuo da je dosta te da nakon togakopanja mora početi graditi. Šimun je nedugo potom započeo živjetis asketama slušajući njihove savjete i postavljajući duboke i čvrstetemelje svome obraćeničkom životu. Nakon dvije godine prešao jeu samostan Teleda gdje su živjeli pustinjaci poznati po strogosti života.Nakon nekoga vremena Šimun je svojom askezom nadišao svestarce koji su tamo živjeli. Dok su drugi postili dva-tri dana, on jeprovodio i do tri tjedna bez jela. Živio je sam u maloj ćeliji koju jeizdubio u zemlji. Svojim posebnostima privlačio je na sebe prevelikupozornost pa je u nekima izazvao zavist. Nakon dvije godine boravkau Teledi monasi zamole opata Heliodora da otpusti Šimuna izsamostana radi ekstravagantna života. Zbog mira u zajednici opat jepopustio i otpustio mladoga i neobičnog isposnika.Šimun je to mirno primio. Činilo se da je to još jedna redovitaasketska vježba u nizu. Nastanio se nedaleko od samostana i nastaviosvoj neobičan isposnički život u jednoj praznoj cisterni. Tu su se,po njegovim molitvama, počela događati prva čudesa i glas o njemupočeo se širiti među okolnim stanovništvom. Kada su to čuli monasiiz Telede, htjeli su ga opet u svojoj sredini. Šimun nije rado pristaovratiti se jer su mu bili sumnjivi motivi takve ljubaznosti. Ipakje pristao na molbu opata Heliodora i vratio se u zajednicu. Po teškuzadahu koji se širio kuda god bi Šimun prolazio, ustanovilo se da jebolestan. U stvari, njegova se tunika bila prilijepila za kožu koja seraspadala. Bila je to posljedica njegovih strogih pokora. Oko pojasaje imao tako stegnut pokornički pojas da se on zario u meso po kojemusu već puzali crvi. Opat Heliodor je zadao Šimunu novu asketskuvježbu: morao se podvrći liječenju koje je bilo dugo i bolno. Alitek što je ozdravio, nastavio je sa svojim neobičnim pokorničkim životom.Šest je tjedana proveo u grobnici, tijekom Korizme nastaniose u nekoj zastrašujućoj pećini. Monasi su tada drugi put savjetovaliopatu da otpusti nemirna monaha te je on zauvijek napustio zajednicu.Na svome daljnjem životnom putu Šimun se naselio u pokrajiniTelnešin i tu upoznao svećenika Basa s kojim se povremeno susretao.Na početku Korizme zamolio je svoga pobožnog prijatelja daga zazida u ćeliju. Svećenik je pristao udovoljiti njegovoj želji poduvjetom da sa sobom uzme dovoljno hrane, tj. deset kruhova i vode.Nakon 40 dana korizmenoga posta, kada se Boso vratio i razidaovrata Šimunove ćelije, našao ga je kako leži u nesvijesti, a kraj njegadeset netaknutih kruhova i voda. Tada Boso pohiti k njemu i osvježimu lice vodom te ga okrijepi svetom pričešću.Strastveni isposnik je nakon nekoliko godina otišao iz onogakraja i naselio se u posve zabitu kraju gdje je sebe okovao željeznimlancima za jednu pećinu. No i tu su ga pronašle pobožne duše kojesu razglasile njegove podvige i svetost. Naskoro su mnogi hrlili knjemu tražeći pomoć, Čudo, molitvu. Da bi se zaštitio od prevelikeblizine mnoštva, od buke i od dodira, Šimun je dao sagraditi kameni

92

stup i nastanio se na njegovu vrhu. Budući da mu se prvi stup učiniokratkim, triput ga je mijenjao dok nije dostigao visinu od 17 metara.Pod njegov je stup danomice hrlilo mnoštvo hodočasnika kojisu dolazili čuti njegovu riječ, gledati njegove raširene ruke i pogleduprt u nebo. Slušali su njegovu cjelonoćnu molitvu i uživali milosnublizinu Božjega hvalitelja. Upravo na tome mjestu, podno Šimunovastupa, mnogi su se obraćali i započimali nov život želeći baremmalo nasljedovati Šimunovo potpuno predanje Bogu. Šimun je odNeba primao nadnaravnu snagu da izdrži ono što je nadilazilo naravnemoći. Naposljetku je kao znak sjedinjenja s raspetim Kristom zadobioi stigme, tj. Isusove rane na rukama, nogama i na prsima. Bioje obdaren darom proroštva. Predvidio je vrijeme svoje smrti. Godine460. očekivao je neki znak s neba. Prepoznao je taj znak u velikupotresu koji je zadesio okolicu Antiohije te godine. Nakon 40 godinaherojske pokore na stupu umro je 29. kolovoza iste godine. Nakonnjegove smrti oko njegova stupa izgrađena je velebna bazilika čiji seostatci mogu vidjeti i danas. Od svega najviše impresionira krstionicapodno stupa koja svjedoči o snazi svjedočenja stilita pod kojim supogani prihvaćali kršćansku vjeru i Isusa Krista.Stilitizam ili život na stupu privlačio je veliku pozornost jer jetakav oblik života u kršćanstvu bio novost. Kada su arhimandriti izMezopotamije došli posjetiti sv. Šimuna Stilitu, govorili su: »Zaista,nije se čulo da bi neki čovjek živio na stupu.« U vrijeme kada sekršćanstvo pred poganskim svijetom moralo dokazati, stilitizam jena spektakularan način zorno predočavao snagu kršćanskoga uvjerenja,nadnaravnost moći koju je Krist davao duši koja mu se predala.Stiliti i ostali monasi bili su, po primjeru prvih kršćanskih mučenika,u prvome redu svjedoci. Oni su svojevoljno izabirali pokoru,svakodnevna odricanja i polagano mučeništvo da se suobliče Kristui njegovim svjedocima. U svjetlu Pavlove misli da je »besjeda o križuludost onima koji propadaju, a nama spašenicima sila je Božja« (1Kor 1,18) treba promatrati život sirskih monaha. Njihovo neobičnoponašanje bilo je pokrenuto željom da ih svijet drži ludima. Vjerakoju su oni živjeli bila je očita, neosporna. Za njih nije bilo polovičnihopredjeljenja, već sve ili ništa. Narod je cijenio takav autentičanživot. Stoga ne čude krstionice i svetišta povezana sa stilitima, kamosu ljudi hrlili na molitvu i započimali obraćenički živjeti. Stiliti sučesto sa svojih stupova pobijali krivovjerja. Poput svjetionika, hrabrilisu vjernike pokazujući im svjetlo na putu života. Stilitizam je naneki način objedinio monaški, skroviti način života i apostolski rad.Stilit je narodu bio bliz, na dohvat ruke, ali ujedno i dalek. Kako ćereći Evagrije: »Na pola puta između zemlje i neba.«Kakvi su bili stupovi na kojima su živjeli stiliti? Na podnožju(baza) bili su položeni kameni blokovi različite visine. Posljednjistup sv. Simuna bio je napravljen od tri bloka, u čast PresvetomeTrojstvu. Na završetku se najčešće nalazila platforma različite veličine,od 1 m2 pa više. Neke su platforme bile konkavne, a neke suimale obruč da stilit ne bi pao. Pojedini stupovi su imali i neku vrstukrova kojim se njihov stanovnik štitio od sunca i znatiželjnih pogleda.Najviše stilita je živjelo u VI. stoljeću. Uz svetoga Šimuna, poznatpo svojoj duhovnoj veličini jest: sv. Daniel stilit, učenik sv. Šimuna.

93

Živio je na obalama Bospora. Ivan stilit je živio u Kalcedoniji,Šimun Mlađi, slavni stilit, živio je u blizini Antiohije. Nakon njegovesmrti podignuta je oko njegova stupa bazilika. U cijelosti je dodanas sačuvan stup stilita Yonana, visok 8,70 metara. Pokraj stupa jesagrađen manastir. Posljednji je umro u rumunjskome pravoslavnommanastiru Tizmana potkraj XIX. stoljeća.Kao i u Egiptu, sirski monasi nisu odobravali štovanje relikvija; toje, po njihovu mentalitetu, bilo nešto svetogrdno. Ali je u narodu postojalaživa vjera u zagovor svetaca, još od vremena mučenika, o čemusvjedoče brojne freske u rimskim katakombama koje uz lik pokojnikaprikazuju nebeskoga zagovornika koji ga predstavlja Bogu. Budući dasu sveti isposnici živjeli na glasu svetosti i već su za života znali isprositipotrebne milosti onima koji su im se obraćali, još više su se, nakonnjihove smrti, pobožni vjernici utjecali njima za pomoć. S vremenom sečudesna iscjelitelj ska moć počela pripisivati posmrtnim ostatcima svetihosoba ili mjestima gdje su oni živjeli. Nerijetko su vođeni i ratovimeđu gradovima za tjelesa svetih. U slučaju zatvornika Jakova Velikogai Salamana njihovi sumještani nisu ni čekali da isposnici izdahnu, već suih još za života, na umoru, oteli i čuvali kako bi bili sigurni da nitko neće ukrasti njihova tijela. Tijelo svetoga Šimuna Velikoga je tri dana nakonnjegove smrti preneseno u Antiohiju u pratnji 600 vojnika. Onimakojima je bilo onemogućeno da se mole pokraj njegovih kostiju, bio jedovoljan i sam stup na kojemu je sv. Šimun činio pokoru, a tako i drugamjesta gdje su živjeli ostali sveti monasi. Izak iz Antiohije svjedoči otradiciji Siraca: »Neki hodočasnici posjete, uz cijenu velikih žrtava, nastotine samostana, drugi, da bi izvršili zavjet, žele posjetiti sve.«4 Svedo danas ostatci pojedinih stupova i zatvorničkih ćelija sačuvali su namsvjedočanstvo na posjet brojnih hodočasnika koji su u znak zahvalnostiza uslišanje urezivali po tim svetim kamenovima brojne križeve i križiće.Monasi koji su živjeli u samostanima sahranjivali su se u grobnicamakoje su u Siriji nazivali memorion. Tjelesa pokojnika stavljali biu kamene sarkofage koji su mogli primiti više tjelesa. Sarkofazi su biligrupirani već prema tome je li se radilo o poglavarima samostana, svećenicima,starcima ili drugim monasima. Tit, učenik sv. Danijela Stilita,sahranjen je među starce, Afrodizijevo tijelo je položeno među svećenikeu lauri sv. Sabe itd. Zaseban grob su imali samo osnivatelji samostanaili starci koji su preminuli na glasu svetosti.

SV. BAZILIJE VELIKI IKAPADOČKO MONAŠTVORođen je u Cezareji (Kapadocija) 329. godine. Njegovi roditelji,Bazilije i Emelia, potjecali su iz uglednih svetačkih obitelji. Djedpo majci dao je život za vjeru. Majka s očeve strane, Makrina starija,živjela je urešena mnogim krjepostima i umrla je na glasu svetosti.Bazilijevi su roditelji naslijedili velike posjede na kojima je Bazilije,zajedno sa svojom mnogobrojnom braćom i sestrama, proveo svojedjetinjstvo. Imao je pet sestara i četvoricu braće. Najstarija mu je sestrasv. Makrina, a među braćom druga su dva sveca.Nakon što je Bazilije šest godina studirao u Neocezareji, u dvadesetojgodini života otac ga je poslao na studij u Carigrad. Budućida se u toj sredini Bazilije nije najbolje snašao, obitelj mu je omogućilastudij u Ateni. Zajedno s nerazdvojnim prijateljem Grgurom Nazijanskim

94

tu je stvorio odluku da će se posvetiti Bogu. U 29. godinivratio se u svoj zavičaj, na posjed svojih roditelja u Pont. Tada je njegovotac već bio mrtav. Nakon što je nekoliko godina proboravio kaočuven učitelj u Cezareji, otputovao je u Aleksandriju s nakanom daupozna egipatsko monaštvo. O svojim dojmovima s toga putovanjapisao je jednome prijatelju: »Ja sam se divio njihovoj uzdržljivostiu jelu, čudio sam se izdržljivosti u radu, oduševljavao sam se postojanošćuu molitvama, pa kako su oni svladali san, kako se nisu dalislomiti nikakvim prohtjevima tijela, kako su uvijek čuvali vedrinuduha u gladi i žeđi, u studeni i siromaštvu ništa se ne brinući za tijelo.Djelom su svjedočili da su oni samo putnici na ovoj zemlji, a domovinusvoju imaju na nebu.« Nakon boravka u Egiptu Bazilije jeposjetio sveta mjesta u Palestini te se vratio kući. Vjerojatno je da setada počeo baviti proučavanjem Novoga zavjeta tražeći na njegovimstranicama rješenja za pojedine probleme pred kojima se nalazio. Toproučavanje urodilo je njegovim prvim asketskim djelom »Moralnapravila«. Stranice toga djela svjedoče nam o Bazilijevu duboku poznavanjuNovoga zavjeta i profane klasične filozofije i literature. Zavrijeme Bazilijeva putovanja njegova majka, sestra Makrina i bratPetar, pod utjecajem propovijedanja tada poznatoga askete Eustatija,preselili su se, oko 351. godine, na obiteljsko imanje na obalirijeke Iris gdje su započeli s velikim zanosom živjeti monaškim životom.Drugi brat, Neukracije, živio je u blizini kao pustinjak. Privučenenjihovim primjerom pridruže im se i druge djevice i žene tese tako postupno razvio cenobij kojim je upravljala Bazilijeva sestraMakrina. Njezin životopis napisao je njezin brat, sv. Grgur Nisenski.U retcima toga djela odišu poštovanje i ljubav koju su on i ostala braćagajila prema svojoj sestri Makrini. Ona je na neki način sve njihučila dobru i oduševila za asketski život. U duhovnosti istočnih monahinjalik sv. Makrine predstavlja ideal kontemplativne, istodobnoi aktivne, vedre, pravedne monahinje i opatice. Sv. Grgur Nisenskiističe u životopisu krjeposti koje su je osobito resile: siromaštvo, nevinost,bezpridržajna ljubav koju je iskazivala osobito siromasima.Veličinu Makrinine duše otkriva nam razgovor koji je vodila sa svojimbratom pred smrt te njezina posljednja molitva. Sveta Makrinaje preminula deset mjeseci nakon sv. Bazilija i pokopana je pokrajsvoje majke u Anesiju.Pod utjecajem svoje sestre Makrine i na njezin nagovor Bazilijeje učinio odlučan korak: razbaštinio se, prekrižio svoje planove obavljenju znanošću i povukao se u pontijsku pustinju gdje je samotničkiživio. Budući da se ukazala sretna prilika, Bazilije je pozvaoi svoga prijatelja Grgura kako bi ostvarili svoj san iz mladenačkihdana. Međutim, Grgur u tome trenutku nije mogao ostvariti mladenačkesnove jer se morao brinuti za stare i bolesne roditelje te jesamo povremeno boravio s Bazilijem. Zauzvrat, ponudio je Bazilijuda neko vrijeme provede kod njega u Nazijanzu, što Bazilije nijeprihvatio: »Priznajem da nisam izvršio obećanje. Obećao sam ti u

95

Ateni, kada smo se sprijateljili i postali jednodušni, da ću živjeti monaškimživotom s tobom... ako nisam bio vjeran, ne znači da nisamhtio. Jedna je zapovijed pretekla drugu. Ona zapovijed koja nalažebrigu za roditelje bila je jača od prijateljstva i zajedništva života.Moj nedostatak ne će biti potpun ako prihvatiš da povremeno dođemk tebi, a ti k meni, da sve imamo zajedničko i gajimo prijateljstvo...tako će mi biti moguće da ne ražalostim roditelje i da uživam tvojublizinu.«S vremenom su se Baziliju počele pridruživati osobe željne duhovnogaživota i omogućile da na samotnu i pejzažnu roditeljskomeimanju Anesiju (Anesois) organizira svoj samostan za koji je napisaopravilo življenja. U toj prvoj verziji Bazilijeva Pravila (»ParvumAsceticon«) uočljiv je Eustatijev, odnosno Makrinin utjecaj. Bazilijevazajednica, kao i ona njegove sestre, željela je radikalno slijeditiKrista. Četiri su elementa oko kojih se izgrađivala duhovnost i okupljalozajedništvo: »zajedničko moljenje psalama shvaćeno kao sudjelovanjena anđeoskim hvalama, ručni rad praćen tihom molitvom,čitanje i meditacija Svetoga pisma te osobna molitva.« Iz te Bazilijevezajednice razvilo se nekoliko novih samostana dok su drugi,već postojeći, preustrojili svoj život po Bazilijevu Pravilu. Godine364. biskup Cezareje zaredio je Bazilija za svećenika. Nakon šestgodina, 370., stari biskup Euzebije je preminuo, a za nasljednika muje izabran Bazilije.Mladi je biskup nastavio i dalje živjeti kao monah, ali je ubrzouvidio kako su se za njega životne prilike veoma promijenile. Ipak,u njemu se nije stvorio rascjep, već je on svojom svetačkom domišljatošćuuspio pronaći takav životni stil koji je spretno povezivaomonaha i biskupa u jednoj osobi, u jednoj biskupiji i u jednoj crkvi.Svjedočanstvo Bazilijeva života pobija one tvrdnje povjesničara kojizastupaju tezu o rascjepu i odijeljenosti između Crkve i prvoga monaštva.Bazilije je bio biskup - predstavnik Crkve - koji je bdio nadmonasima svoje biskupije nastojeći da njihov život bude pravovjeran,da ne preraste u neki poseban stalež koji bi se postavio izmeđuklera i laika. Prilagodio je molitve u samostanu onima koje su većpostojale u katedralama, s nužnim nadopunama. Od vremena sv. Bazilijapa do danas na Istoku ne postoji točno razgraničenje izmeđumonaštva i hijerarhijske Crkve. Monaštvu je, kao i cjelokupnojCrkvi, bio isti ideal. Ono u stvari želi biti slika prve Crkve. To sv.Bazilije izričito zahtijeva: »Pokušajmo se izjednačiti s prvom zajednicomvjernika, kojima je sve bilo zajedničko. Imajmo u vidu njihovživot, njihovu dušu, njihovu slogu, njihovo zajedničko blagovanje,njihove besprijekorne bratske osjećaje, ozbiljnu ljubav koja je povezivalanjihova tijela i lijep sklad koji je sjedinjavao njihove duše.«Monaštvo bi, po shvaćanju sv. Bazilija, trebalo pružiti vjernicimasliku života prve zajednice, a svojim posebnim karizmama služitiCrkvi, tj. ostalim vjernicima. Na Istoku je monaštvo prepoznato u tojsvojoj ulozi. To svjedoči i činjenica da su na Istoku od monaštva preuzeteliturgija, duhovnost, određena slika svetosti, ikonografija...Kao biskup Bazilije je nastojao, u zajedništvu s drugim katoličkim

96

biskupima, pobijati arijansko krivovjerje. Na njegovu inicijativu,u ime pravovjernih biskupa, upućen je đakon Dorotej u Rim kpapi Damazu moleći da se zauzme za sudbinu istočnih Crkava. Budućida je car Valent (364.-378.), podrijetlom iz Ilirika, bio arijevac,progonio je pravovjerne kršćane, a biskupe slao u progonstvo. UBaziliju je našao jednoga od brojnih biskupa koji nisu ustuknuli prednjegovim prijetnjama.U vrlo nemirnu vremenu povijesti Crkve, kada se mjerila svakapojedina izrečena riječ, nije uvijek bilo lako utvrditi koji je biskuppravovjeran, a koji nije. Sv. Bazilije je odigrao važnu ulogu nastojećimeđu susjednim biskupima učvrstiti pravu vjeru. Zahvaljujući njegovutrudu Kapadocija je bila jedina crkvena pokrajina koja je sačuvalanetaknutu nicejsku vjeroispovijest. U obranu pravovjerja rabioje i svoju spisateljsku djelatnost. U Carigradu i Ateni primio je retorskoi filozofsko obrazovanje koje je nastojao spojiti s biblijskomobjavom. U njegovim djelima očit je utjecaj kršćanskih platoničaraOrigena i Grgura Traumaturga. U obrani pravovjerja napisao je spis»Protiv Eunomija« i »O Duhu Svetom« te brojne homilije. Priredioje liturgiju koja se i danas upotrebljava u istočnim Crkvama.Sv. Bazilije je doživio 378. godine smrt neprijateljskoga cara Valenta.Njegov nasljednik Gracijan proglasio je vjersku slobodu i timeomogućio snažan i nezaustavljiv razvoj pravovjerja koji je doživiokonačnu pobjedu na Carigradskome saboru 381. godine. Međutim,sv. Bazilije nije doživio Carigradski sabor. Borbe s hereticima veomasu ga iscrpile i narušile njegovo zdravlje. Počela ga je sve višeprivlačiti samoća. Svome je prijatelju Grguru Nazijanskome pisao:»Napustio sam gradske brige kao uzroke tisuću zala, ali još nisammogao napustiti sebe sama. Sličan sam onima koji, na moru, očajavajuzbog mučnina koje ih spopadaju jer nisu navikli na plovidbu.Smeta im veličina lađe... napuštaju je da bi prešli u manju barku...svoje gnušanje i svoj žuč posvuda nose sa sobom.« S još nepunih50 godina njegova je lađa stigla u luku vječnosti. Preminuo je 1. siječnja379. godine.Nakon Bazilijeve smrti njegove su se zajednice nastavile razvijati.Nicala su nova bratstva i sestrinstva po uzoru na Bazilijevu zajednicu.Bazilije je u baštinu svojim učenicima predao svoja Pravilau kojima je nastojao preslikati život prve jeruzalemske zajednice. Onnije kanio osnovati posebnu monašku organizaciju unutar Crkve,već jednostavno okupiti braću i sestre koji žive po evanđelju. Stogaje evanđelje vrhovno pravilo. Za svoja djela Bazilije ne rabi naziv»pravilo« ('opoi), osim za već spomenuti traktat »Regulae morali«koji nije drugo nego niz od 1.500 navoda iz evanđelja, poredanih zapraktičnu uporabu, tj. što treba činiti, a što izbjegavati.Ipak nam je tradicija sačuvala još dvije zbirke Bazilijevih pravila.Za vrijeme biskupske službe Bazilije je bio povezan sa svojimzajednicama i pisano odgovarao na pitanja koja su mu braća postavljalau vezi s organizacijom i poteškoćama samostanskoga života. Tisu odgovori sabrani u zbirku pod nazivom »Parvum Asceticon« ili»Instituta monachorum«. Kasnije je ta zbirka prerađena u 55 pravilapod nazivom »Regulae fusius tractatae«. Jedna nedorađena zbirkanazvana je »Regulae brevius tractatae«, a sadrži 318 pitanja i odgovora.U tome obliku i nazivlju Bazilijevo Pravilo je djelo kasnije redakcije.Vrstan poznavatelj Bazilijeva opusa J. Gribomont, proučavanjem

97

mnogih manuskripata, osvijetlio je mnoge važne činjenice.On tvrdi da su Bazilijevi spisi, onakvi kakve mi danas imamo, djeloredaktora iz VI. stoljeća, premda su i u srednjemu vjeku nastale nekepreinake i nadopune. Na Zapadu su osobit utjecaj imala Bazilijeva»Opširna pravila«, jednostavno nazivana »Pravilo sv. Bazilija«.Bazilije se prilikom pisanja nije služio pravničkim stilom, već odgovarana pitanja koja mu postavljaju braća. On redovito u pronalaženjuodgovora navodi Sveto pismo. Na biblijskim stranicama on tražirješenje za sve moguće situacije samostanskoga života. Vrlo jasnimi otmjenim stilom najprije svojim riječima uvodi u temu i pripravljačitatelja, a zatim pred njega stavlja svetopisamski navod da bi nakraju, opet svojim riječima, donio kratak zaključak.Kada bismo htjeli u kratkim crtama sažeti duhovnu misao sv. BazilijaVelikoga, onda se, prije svega, treba osvrnuti na teološki temeljmonaškoga života koje njegovo Pravilo ističe u prvi plan. BazilijevoPravilo nije zbirka pravnih određenja, već, poput ostalih velikih kontemplativaca,sv. Bazilije započinje svoje djelo zanosnim mističnimpjevom Božjoj ljubavi kojim želi potaknuti monahe da na ljubav uzvrateljubavlju prema Bogu. Monahov je zadatak da postane nov čovjek,onakav kakav je, po Božjoj milosti, zamišljen kada je stvoren.Ta se preobrazba događa samo po Božjemu daru koju nam je u svojojneizmjernoj ljubavi podario Krist. Zato se sv. Bazilije pita: »Zarima nešto divnije od Božje ljubavi? Ima li misli koja bi bila dražaod Božje sjajne uzvišenosti? Koja je želja duše tako jaka i tako nesavladivakao ona što je Bog rađa u duši očišćenoj od svake zloće, uduši koja onda iskrenim raspoloženjem govori: ranjena sam ljubavlju.Neizrecivi su uopće i neopisivi traci božanske ljepote: ne razlažeih govor, ne primjećuje ih sluh. Pa da i rekneš: Zraka Danice, iliSjaj Mjesečev, ili Sunčevo Svjetlo,... sve je to u usporedbi s onomslavom nevrijedno.«Mi Božju ljubav prihvaćamo vjerom i dobrim djelima ili, konkretnijerečeno, naš odgovor na Božju ljubav jest ljubav prema Bogukoja nužno uključuje i ljubav prema bližnjemu. »Tko to ne zna da ječovjek pitomo i zajedničarsko biće, a ne samotno i divlje?... Stoga,po prvoj zapovijedi možemo urediti i drugu, a opet, preko druge možemose vratiti na prvu - tako da onaj koji ljubi Gospodina dosljednomora ljubiti i bližnjega.« Uzor tako ostvarenih odnosa za Bazilijaje prva zajednica vjernika koju on stavlja kao model i svojoj zajednici.Sve se u monaškome životu, kao uostalom i kod ostalih vjernika,zasniva na vjeri u Krista i na djelima ljubavi koja svjedoče tuvjeru. To je dovoljan razlog koji opravdava postojanje samostanskogaživota - evanđeoska zapovijed ljubavi. U opširnim pravilima sv.Bazilije navodi tri motiva radi kojih netko postaje monah: strah kojinas stavlja u ropsko stanje, težnja prema nagradi koja u nama stvaratrgovačko raspoloženje i ljubav koja nas čini sinovima. Jedino nasovaj treći motiv čini pravim Kristovim učenicima. »Onaj koji silnoželi slijediti Krista, ne može se više vraćati nikakvoj vrijednosti ovogasvijeta, pa čak ni zamamnoj ljubavi roditelja i rodbine... Ako naime(da nešto reknem i smiono, a opet istinito) s izmetinama tijela iispljuvcima, čega se žurimo što prije osloboditi, Apostol uspoređujezakonske prednosti što ih je Bog dao zajedno određeno vrijeme, ali

98

koje poslije postadoše zaprekama spoznaji Krista... što da onda reknemo ljudskim ustanovama?«Biti Kristov učenik znači vršiti njegove riječi. Zato monah najvećupozornost mora posvetiti čitanju i meditiranju Božje riječi. Ukraćemu pravilu sv. Bazilije daje vrlo praktične upute za duhovniživot monaha. I u opširnim pravilima, poput iskusna poznavateljaljudske duše, želi preduhitriti ili izliječiti mane koje tako lako zarobečovjeka. U više poglavlja on se postavlja kao iskusan poznavateljljudskoga ponašanja. Zna koliko je za monaha štetno sebeljubljei zato određuje da monah mora vršiti ponizne poslove kojima se nestječe slava. Poput iskusna psihologa, on poznaje monaha koji uživau svome izgledu, pa čak i između jednostavnih samostanskih tunikabira onu koja će mu pružiti ljepši izgled. Iskusan duhovnik prozirelažnu poniznost, ohola kritizera, ljenčinu koji pod izlikom molitavazanemaruje rad. Poznato mu je da među isposnicima ima i proždrljivaca,izbirljivaca, monaha koji jedva čekaju neki razlog da bi mogliputovati npr. radi posjeta liječniku. On zna što u zajednici znači monahzatvoren u sebe, koji se nikome ne povjerava ili monah koji nemože obuzdati svoju radoznalost. Svim tim i drugim porocima samostanskogaživota Bazilije određuje lijek bez kojega nema duhovnoganapretka. »Ako se netko žestoko raspalio na vršnjaka, toga ćeodgojitelj prisiliti da se ublaži i da posluži brata na kojega je planuo.Jer, navika i sklonost na poniznost kao da izrezuju iz duše gnjev, doksklonost na oholo uzdizanje utječe na nas da se u koječemu srdimo.Ili, uzeo je hranu izvan obroka? Neka bude bez jela najveći diodana! Ako se opazi da je neumjereno i nečedno jeo, treba ga u vrijemeobroka udaljiti od stola, ali tako da bude prisiljen gledati drugekako pristojno blaguju.«Sv. Bazilije želi preduhitriti poteškoće zajedničkoga života. Kadagovori o opskrbnicima, piše: »...ne smiju uskraćivati potrepštine onimas kojima su u svađi, a pretjerano biti darežljivi onima kojima suskloni. Jedno je dokaz mržnje među braćom, a drugo posebna prijateljstva.Ovo je nešto najodvratnije jer zbog toga nestaje jednodušnaljubav iz bratstva, a na njezino mjesto nadođu zla sumnjičenja,nadmetanja, svađe i lijenost u poslovima.« Iz Bazilijevih je odrednicalako zaključiti kako samostanski života traži odricanje i askezu.U osmome pitanju Bazilije govori kako se onaj tko živi u samostanutreba odreći đavla, požude tijela, tjelesne rodbine i sama sebe.»Odreknuće je, dakle, kao što sama riječ kaže, razrješivanje sponaovoga materijalnog i privremenog života, oslobađanje od čovjekovihobveza kao priprava da spremnije zakoračimo putom što vodi kBogu. Odreknuće je nesmetano uporište da bi čovjek mogao posjedovatii služiti se vrijednostima koje su dragocjenije od zlata i dragogakamenja... I - što je najvažnije - odreknuće je početak sličnostiKristu koji, iako bijaše bogat, radi nas postade siromah. A ako tesličnosti sretno ne postignemo, nemoguće je da se priključimo načinuživota prema Kristovu evanđelju.« Bazilijevo shvaćanje i govoro askezi vrlo je uravnotežen i umjeren, sretno povezuje zahtjevnost i

99

razumijevanje za ograničenost slabe osobe. S obzirom da se sv. Bazilijeu početku svoga obraćenja nadahnjivao Eustatijevom duhovnošćui življenjem sirskih monaha, iznenađuje shvaćanjem ljudskihslabosti i strpljivošću na putu izgradnje duhovnosti. Ipak, askeza jepo sebi zahtjevna i ozbiljna, inače ne bi bila askeza. Bazilije se pokazaovrlo razborit znajući da se ne može općenito odrediti mjera i načinprehrane i odricanja. Govoreći o jelu on postavlja načelo: »Trebaočuvati ideal uzdržljivosti i to tako da se čovjek prema potrebi služisamo jednostavnijom i za život nužnom hranom, a pri tome izbjegavaštetu sitosti te se potpuno odriče blagovanja iz naslade... Za uzdržiljivostznamo da je majka čistoće i čuvarica zdravlja, za nju znamoda temeljito uklanja sve što se protivi plodnosti Kristovih dobara jer,prema Gospodnjoj izjavi, brige ovoga svijeta i naslade života i željeza ostalim užitcima guše posijanu riječ i ona postaje besplodna.«Premda je govor sv. Bazilija konkretan i praktičan, on ipak ne stavljanaglasak na tjelesnu askezu, već naglašava borbu u duši koja odbijaBoga, borbu sa zlim mislima i sa sebeljubljem. Tako npr. u 16. i 21.pitanju govori o uzdržljivosti, ali ne određuje potanko količinu hraneniti nabraja ono što monasi ne smiju jesti. U II. pismu prijateljuGrguru Nazijanskome sv. Bazilije sročuje sržne misli o askezi, i tovrlo praktično ih primjenjujući. Prije negoli potanko opisuje asketukoji je ozbiljno shvatio početak svoga obraćenja, on potiče na proučavanjeBožjim Duhom nadahnutih spisa i na molitvu koja prati točitanje. Tako postaju jasnije božanske upute za vladanje u pojedinimsituacijama, a duša se razgara i biva snažnija u boju protiv mana zakrjepostan život.Sedmo poglavlje zaslužuje posebnu pozornost jer ulazi među antologijskestranice kršćanskoga cenobitizma. O njemu je već bilogovora na prvim stranicama ove knjige. Sv. Bazilije izlaže prednostizajedničkoga života pred eremitizmom. Na prvome mjestu ističekako su ljudi potrebni jedni drugima za suživot i ostvarenje Kristovezapovijedi ljubavi. Zajednički život pomaže realnije sagledati svojevlastito stanje i izbjeći mnoge iluzije, prvenstveno o sebi. Nadalje,u zajedništvu kršćani nadopunjuju jedni druge različitim darovima ijačaju se u duhovnome boju. U Bazilijevu Pravilu potanko je oslikanpoglavar, no za razliku od drugih dijelova u kojima odiše realizam,poglavar je prikazan idealistički. Čitajući pitanja koja se odnose napoglavara spontano se postavlja pitanje o tome je li postojao baremjedan takav? Opat je odgovoran za sve što se događa u samostanu.Prije svega, on mora voditi računa o duhovnome životu braće. Sv.Bazilije napominje poglavarevu veliku odgovornost ako ne opominjeone koji griješe. »Tko je čist od strasti, taj bi mogao bez lutanjapredvoditi druge da bude njemu korisno, a onima koji ga slijede spasonosno.Čovjek, naime, koji ne djeluje radi ljudskih časti, ni zatoda bi bez povrjede grješnika bio njima ugodan i omiljen, već se uistinuravna ljubavlju, takav će smjelo izreći svoj govor bez osobnihinteresa i jasno nastojeći da ni u čemu ne iznevjeri istinu... Onaj, dakle,koji je odgovoran u zajednici, mora bdjeti nad njihovim dušama

100

i brinuti se za spasenje svakoga pojedinca kao čovjek koji ima polagatiračun.«O Bazilijevu učenju o molitvi pisao sam u poglavlju o molitviopćenito. Baziljeve su zajednice molile osam zajedničkih molitavakojima sv. Bazilije daje kratko tumačenje: »Jutarnja ima tu svrhu danam prvi pokreti duše i uma budu neka vrsta zavjetnoga dara Bogupa se ni o čemu drugom ne brinemo prije nego što nas misli o Boguprožmu radošću... O trećemu času ustajemo na molitvu... Sjećajućise duhovskoga dara, što se zbio oko trećega sata... svi se njemu jednodušnoklanjaju kako bi postali dostojnima da i sami prime posvećenje...U šesti sat nužna je molitva po primjeru svetaca koji govore:Uvečer i ujutro i u podne ja ću pripovijedati i navješćivati... Pa, dabismo se oslobodili od napasti podnevnoga demona... Da, i u devetisat treba moliti, sami nam apostoli pokazuju u svojim Djelima, gdjese pripovijeda kako Petar i Ivan uziđoše u hram na devetu molitvenuuru. Kada je dan već prošao, zahvaljujemo za ono što nam je u njemubilo dano ili za ono što smo sami ispravno učinili, no isto takoispovijedamo ono što smo propustili... I opet, kada padne noć, trebamoliti da se naužijemo bezgrešna odmora, odmora bez smetnja mašte...Da se i o ponoći moramo moliti, predadoše nam Pavao i Sila,kako to povijest Djela apostolskih izvješćuje...«Osim molitve, u Bazilijevim je zajednicama važan element duhovnostiručni rad. On mora biti, po mogućnosti, takav da ne remetisabranost i molitvu. Zato sv. Bazilije odbija rad koji bi zahtijevaoveliko putovanje ili neprestano doticanje s laicima. Bazilije je davaoprednost poljodjelskim radovima jer su oni najčešće obavljani ukrugu samostanskoga prostora. Premda Bazilijev samostan nije biookružen zidom poput Pahomijeva cenobija, ipak nije volio da monasipuno izlaze iz samostana. Preporučivao je poglavarima da monasimane dopuštaju posjete obiteljima jer je to pravi rizik za dušu. Intelektualnimsu se radom bavili oni monasi koji su za to bili sposobnii koji su imali suglasnost poglavara.Svojom vizijom monaškoga života sv. Bazilije je bitno odrediorazvoj cenobitskih zajednica. U isto vrijeme je ublažio asketski ekstremizamsirskih monaha i istaknuo umjerenost te veće biblijskonadahnuće samostanskoga načina života kojim se ujedno ističe neraskidivapovezanost samostana i kršćanske zajednice kojoj je biskupna čelu. Sveti Bazilije s pravom nosi naslov oca istočnoga monaštva.Sličnim ga nazivom u svome Pravilu počašćuje i sv. Benedikt.Kapadočkoj duhovnosti i razvoju asketskoga pokreta, uz svetogaBazilija, doprinijela su i druga dvojica. Odnos između trojice Kapadočanaje po mnogo čemu bio jedinstven. Oba Grgura držala su Bazilijasvojim vođom u duhovnome smislu. Premda se sv. Grgur Nazijanskinije uvijek slagao s njim, uvijek mu je priznavao duhovnoprvenstvo. Grgur Nazijanski je bio Bazilijev prijatelj iz studentskih

101

dana. Od trojice Kapadočana, on je u stvari bio jedini pravi Kapadočaninjer je rođen u Kapadociji, gdje je i živio, u Nazijansu. Grgur(330.-390.) je bio sin nazijanskoga biskupa. Često je nazivan »teolog«, »Božje ralo« ili »pjesnik«. Te oznake ističu neke odlike njegoveduhovnosti koja je vrlo duboka, ali je zato imao vrlo malo smislaza praktične stvari. Nakon smrti svoga oca naslijedio ga je na biskupskojstolici u rodnome mjestu. Čitajući njegova djela dobiva sedojam da je, u teološkome smislu, on dublji od Bazilija. L. Bouyertvrdi da je zasluga Grgura Nazijanskoga u tome što je Bazilije odbacioEustatijev rigorizam. On je utjecao na Bazilijevu umjerenosti blagost u Pravilima. J. Gribomont ne prihvaća to mišljenje te s većomuzdržanošću pristupa analizi međusobna utjecaja dvojice velikihduhovnih prijatelja.Grgur Nazijanski je naginjao mistici koja se osobito izrazila unjegovu poetskome stvaralaštvu. Na mnogim mjestima on govorio sebi i svojim stremljenjima prema askezi i samoći. S određenomtugom i pesimizmom žali za onim što ne uspijeva postići. S drugestrane, on to nadomješta nastojanjem da unutar kršćanske zajedniceživi sakramentalno sjedinjenje s Bogom po kojemu kršćanin postižepobožanstvenjenje. Pobožanstvenjenje daje ono neophodno kontemplativnoznanje po kojemu kršćanin iz ovoga vidljivog prebacuje težištesvoga života na ono nevidljivo, Božje.Kada je Bazilije postao biskup Cezareje, nagovorio je svoga brataGrgura da preuzme biskupsku službu u malome mjestu Nissa. GrgurNisenski je svojom teološkom dubinom dao osobit doprinos duhovnostikoju su zajednički stvarali Bazilije i Grgur Nazijanski. Onnije praktičan organizator poput brata mu Bazilija, nije ni pjesnik poputNazijanca, ali ih je obojicu nadišao u teološkoj dubini. Rođen jeoko 330., a umro oko 395. godine. Bio je pomalo konfliktna osoba.Sporio se s majkom oko opravdanosti štovanja relikvija. U mladostije prebrodio veliku vjersku krizu. Bio je oženjen i nije se snalazio ubraku. Kao biskup nije bio dorastao poteškoćama te službe. Istakaose, međutim, kao plodan duhovni pisac. Napisao je djela: »De virginitate«, »De instituto christiano«, »Mojsijev život« i već spomenutiživot sv. Makrine. Djelo »De virginitate« ima antologijsku vrijednostmeđu monaškim spisima. Kardinal J. Danielou ga je nazvao»monaški manifest«. Na pisanje toga djela Grgura je potaknuo bratBazilije želeći da oslika smisao samostanskoga života i posebno djevičanstva.U djelu dolazi do izražaja Grgurova visoka naobrazba iutjecaj ranijih duhovnih pisaca, posebno Origena. Spis »O djevičanstvu«, uz Pravilo sv. Bazilija, najsnažnije izražava zajednički doprinostrojice velikih Kapadočana cjelokupnoj monaškoj tradiciji.EVAGRIJENjegovu kratku biografiju sastavio je Paladije, njegov duhovnisin, u svome djelu »Historia Lausiaca« oko 420. godine. Rođen jeu Ibori, mjestu koje se nalazilo u rimskoj provinciji Pontu u MalojAziji, oko 345. godine. Njegov je otac bio klerik - chorepiscopos.Poznavao je Bazilija i Grgura od kojih je primio naobrazbu i temeljeduhovnosti. Prvi mu je podijelio službu lektora, a drugi ga je zaredioza đakona. Slijedio je Grgura Nazijanskoga u Carigrad, gdje se

102

našao u neprilici radi jedne neugodne situacije, te je potom otišao uJeruzalem. Tu je upoznao Rufina i Melaniju. Izgleda da je Evagrijeboravio u samostanu na Maslinskoj gori, koji je sagradila Melanijaza monahe. Godine 383. zamonašio se i otišao u Egipat. Dvije jegodine boravio u Nitriji. Potom se premjestio u monašku naseobinuĆelije. Tu je ostao četrnaest narednih godina, tj. do svoje smrti živećivrlo strogim životom i prepisujući knjige. Evagrijevi učitelji su biladvojica Makarija: Egipatski i Aleksandrijski. Medu tamošnjim pustinjacimaEvagrije je susreo Amona. On je bio došao u pustinju zajednos trojicom braće i dvije sestre. Bio je vrlo učen; preko njega su semeđu pustinjacima širile origenističke ideje. Umro je 399. godine, upedeset četvrtoj godini života, na sreću prije nego što su se rasplamsaleantiorigenističke borbe.Evagrije je bio iznimno prodoran pisac. Svoja je djela napisaopod konac svoga života. Nažalost, dio je njegovih djela propao jerje 553. godine osuđen, zajedno s Teodoretom Cirskim i TeodoromMapsuestijskim, radi origenizma. Napisao je: »Prakticos«, »Gnosticos«, »Kephalaia gnostica«. To je velebno djelo koje u sebi objedinjujefilozofiju i teologiju, askezu i mistiku i pruža zaokruženu vizijukršćanskoga, monaškog napredovanja. Evagrije opisuje svoj duhovninauk, tj. kako se duša čisti od mana, kako napreduje u spoznajisvijeta i, na koncu, kako može prodrijeti u duhovne i mistične sfere.Njegova razrada se temelji na razlučivanju između prakse i gnoze.Praksa uključuje djelatne čovjekove moći dok gnoza objedinjuje sveduhovne čovjekove sposobnosti, nadasve razumske. Po Origenu, tase dva područja pretpostavljaju i nadopunjuju. Drugim riječima, dokontemplacije je moguće doći samo putem iskustva koje se stječe ukonkretnome životu. To je značilo da se aktivan i kontemplativan životne protive jedan drugome. Pitanje koje je Origen postavio jest:kako je moguće iz jednoga prijeći u drugi, iz aktivnoga u kontemplativniživot, duhovni život, tj. u spoznaju i sjedinjenje s Bogom? Evagnjeje držao da je taj prijelaz moguć u monaškome životu koji krozaskezu monaha dovodi do bestrašća - apatheia. Naime, bestrašće jetemeljni uvjet za duhovni napredak, za put povratka duše u stanjeprvotne savršenosti. U prvome dijelu svoje trilogije, »Praktikos«,Evagrije opisuje put pročišćenja koji duša mora proći u ovome životu.U tome duhovnom nauku on se služi prethodnom monaškomtradicijom, osobito izrekama otaca. Teme koje razrađuje poznate sui zajedničke monaštvu, npr. apatheia - bestrašće.Po Evagriju, čovjek posjeduje sposobnost za trovrsno djelovanje:ono koje objedinjuje razumske aktivnosti, djelovanje potaknutostrastima i djelovanje potaknuto srditošću. Sve što je potaknuto strašćui srdžbom spada u bolesna stanja duše od kojih treba ozdraviti dabi se prispjelo do bestrašća, tj. mira razumskoga poniranja i zdravljaduše. U »Praktikosu« Evagrije razlaže demonsku strategiju kojaotežava i priječi put pročišćenja smućujući mislima onoga koji sesprema napredovati. Kada jedan demon ne može zavesti, onda zovedrugoga, ponekad pokušavaju zajedno. Neko se vrijeme povlače, alionda udaraju iznova. Protiv svjetovnjaka demoni se služe osjetilnimstvarima, protiv cenobita služe se nemarnom braćom, protiv pustinjakasluže se njihovim vlastitim mislima. Područje koje demonivole, kako bi zaveli dušu, jesu ljudske strasti. Evagrije analiziraglavne zle misli i donosi lijek kako ih suzbiti. To su: proždrljivost,bludnost, pohlepa, žalost, srditost, lijenost, ispraznost i oholost.

103

Kada monah jednom dospije do apatheie i u sebi uspostavi bestrašće,nutarnju slobodu, tada postaje gnostik, tj. kontemplativac.Ali još ne može motriti Boga, već može pronicati u smisao stvari idogađanja, povijesti i kozmosa. No monah treba još napredovati doteologije, tj. spoznaje Boga koja se zbiva u molitvi koja je, po Evagriju,razgovor uma s Bogom bez ikakve rastresenosti.Evagrije je napisao »Antirrheticus«, »Traktat o molitvi«, »Spis oosam zlih duhova«, ostale spise posvećene monasima. Osobito je utome smislu važan »Traktat o temeljima monaškog života«. Monahteži prema hezihiji - miru, ravnoteži. Zato treba živjeti izvan bukesvijeta, u samoći. Ali to nije dosta da bi uspostavio mir srca, već semora boriti protiv demona. Složenost Evagrijeve duhovnosti i njegovafilozofska terminologija doprinijele su tome da je njegov utjecajbio umanjen i da je uglavnom posredno doprinio razvoju monaškeduhovnosti.

SV. AUGUSTIN I AFRIČKO MONAŠTVOAugustin je rođen 354. u Tagasti, u rimskoj pokrajini Numibiji,danas Souk-Ahras na granici Tunisa i Alžira. Majka Monika je bilakršćanka i veoma je utjecala na sina dok otac Patricije nije bio kršćanin,obavljao je činovničku službu. Augustin se školovao u Madaurui Kartagi, gdje se priključio manihejskoj sekti. Bio je to osobitobolan udarac za njegovu majku Moniku koja ga po povratku nijeviše htjela primiti u kuću. Kasnije ga je, potaknuta snom koji Augustinopisuje u »Ispovijestima«, primila i brinula se o njemu.Godine 397. napisao je »Ispovijesti« u kojima opisuje svoj životniput, svoje stranputice i sazrijevanje. Vrlo rano se odao razuzdanuživotu. Neko je vrijeme živio u Tagasti poučavajući retoriku. Uzmajku imao je sa sobom jednu ženu s kojom je imao sina, ali nisu biliu braku. Potom je poučavao u Kartagi. Iz želje za spoznajom zaputiose 383. godine u Rim, a kasnije u Milano, gdje se obratio. U Milanuje upoznao sv. Ambrozija koji je bio nadaleko poznat po jasnoćisvoga učenja i po utjecaju koji je izvršio na trojicu vladara: Gracijana,Valentiniana II. i Velikoga Teodozija kojemu je zabranio ulazaku crkvu sve dok nije izvršio pokoru za svoj grijeh. Augustin se krozkatekumenat spremao za krštenje koje se zbilo za Uskrs 387., zajednosa sinom Adeodatom i prijateljem Alipijem. Krstio ih je sv. Ambrozije.U Milanu je Augustin od prijatelja Ponticijana čuo za monahe:»...poveo se razgovor u kojem je on pripovijedao o Antunu,egipatskom pustinjaku... a mi za njega do onoga časa nismo znali.Mi smo s divljenjem slušali kako u tako nedavno vrijeme i gotovou naše dane ima potpuno utvrđenih tvojih čudesa u pravoj vjeri iu katoličkoj Crkvi. Svi smo se čudili; mi zato što su bila tako velikadjela, a on zato što mi nismo za njih čuli. Odatle, skrene njegov govorna mnoštva u samostanima, na njihove kreposti pune miomirisatvoga... A bio je samostan i u Milanu, izvan gradskih zidina, punčestitih redovnika, pod nadzorom Ambrozijevim, a mi toga nismoznali.« Nedugo poslije krštenja sa svojim se prijateljima zaželioposvetiti asketskomu životu u rodnoj Tagasti. U njegovu srcu tinjaoje ideal zapaljen čitanjem Svetoga pisma, životopisa sv. Antuna iposjetom rimskim samostanima o kojima je zapisao svjedočanstvo:»Nadasve se tamo čuva ljubav. Sve je njoj podređeno: hrana, razgovori,odijelo, izgled. Svatko nastoji i surađuje da izgradi jedinstvo u

104

ljubavi. Povrijediti ljubav značilo bi učiniti zločin, povrijediti samogaBoga.«Augustin je vodio svoju zajednicu u kojoj se život odvijao izmeđumolitve, rada i studija Svetoga pisma. Augustinov prijatelj i životopisacPosidije opisao je kako su živjeli po pravilu »ustanovljenompod vodstvom apostola«, tj. prema idealu opisanu u Djelimaapostolskim. Nakon više od dvije godine hiponski biskup Valerije gaje zaredio za svećenika. U sjeni njegove katedrale nikla je nova zajednicaza koju je napisao pravilo - »Praeceptum«. Augustin u sebiobjedinjuje monaha i svećenika pastoralca zauzeta u pobijanju krivovjernihučenja donatista i manihejaca. Godine 395. zaređen je zabiskupa. Augustinova monaška zajednica snažan je oslonac u njegovupastoralnome radu. Monasi su često propovjednici i pastiri; mnogičak bivaju izabrani za biskupe. Izgleda da je Augustin prednostdavao potrebama Crkve i propovijedanju pred mirom kontemplacije.Premda se afrički biskupi u Augustinovo doba često tuže na nedovoljanbroj svećenika, Augustin nije rado dopuštao monasima daprimaju pastoralne službe. To je očito iz pisma br. 60 koje je uputiobiskupu Kartage koncem 402. godine. U tome pismu osvrće se naslučaj nekoga Donata i njegova brata koji su u posljednji čas napustilisamostan da bi postali klerici u svome rodnom mjestu. »Onimakoji su se posvetili Bogu ne smije se otvarati to pribježište, tj. da mislekako su izabrani za bolju službu upravo kada su oni postali gori.Ne samo da im se omogućuje da još lakše upadnu u grijeh, već senanosi i sramotna uvreda kleričkome redu onda kada oni koji dezertirajuiz samostana bivaju izabrani za kleričku vojsku, dok naprotivod onih koji su ostali u samostanu obično primamo u kler samo onenajprokušanije i najbolje, osim ako je istinito kako narod kaže da lošsolist može biti dobar voditelj zbora, ali tada će nam se narod izrugivatigovoreći kako je loš monah uvijek prikladan da bude dobarklerik.«Kao biskup, poznavajući prednosti samostanskoga života u formacijiklera, želio je objediniti sve klerike u svojoj biskupiji u svojumonašku zajednicu koju su do tada uglavnom sačinjavali laici. Nataj bi način mogli, po Augustinu, dijeliti zajedno materijalna dobra,studij, molitvu i pastoralne odgovornosti. U svojoj poslanici 101 Augustinprecizira kako bi formacija monaha bila različita od kleričke.Dok su prvi odgajani euharistijskim kruhom, od drugih se zahtijeva ipoznavanje literature i drugih disciplina. Ta je Augustinova ideja naišlana otpor onih svećenika i đakona koji nisu osjećali monaški poziv.Kasnije je i Augustin uvidio svoju pogrješku i javno je priznao ukatedrali: »Ja sam odredio da ne može biti zaređen za svećenika onajtko ne namjerava ostati u mojoj zajednici... Ali sada pred Bogom ipred vama mijenjam tu odluku. Oni koji žele zadržati svoje vlasništvo,oni kojima Bog i Crkva nisu dosta, neka ostanu u službi gdjemogu i gdje žele. Neću im oduzeti klerički stalež, jer ne želim imatiuz sebe dvoličnike.«Uočljivo je kako, s jedne strane, Augustinov monah mora bitiprožet ljubavlju prema Crkvi koja je majka, ali isto tako dominiraAugustinovo ozbiljno shvaćanje kleričke službe. Tumačeći redak izPjesme nad pjesmama: »Otvori mi, sestro moja, prijateljice moja...Svukla sam odjeću svoju, kako da je odjenem? Noge sam oprala,kako da ih okaljam?« (Pj 5,2-3) Augustin se osvrće na tu temu. Zaručnikgovori: »otvori mi«, a zaručnica odgovara: »noge sam već

105

oprala, kako da ih okaljam?« O admirabile sacramentuml Crkva seboji okaljati noge otvarajući onome koji ih je oprao svojim učenicima.Crkva tako govori u onima koji dugo oklijevaju primiti službuza koju se drže neprikladnima. Moguće da se tu Augustin osvrće i nasvoje iskustvo koje je opisao u »Ispovijestima«: »Prestrašen svojimgrijesima i pod težinom svoje bijede, razmišljao sam u srcu i smisliobijeg u samoću, ali si me ti odvratio ohrabrivši me riječima: Zato jeKrist umro za sve, da oni koji žive ne žive više za sebe, nego za onogakoji je umro za njih.«Premda je Augustinu kao pastiru bio nemoguć bijeg u samoću,on je osnovao više samostana u sjevernoj Africi, od kojih jedan uKartagi. Svi, i klerici i laici, u tim su samostanima nosili monaškutuniku, brijali su glavu i zajedno molili kanonske časove. Dio danaprovodili su u samoći, a dio u zajedništvu. Za razliku od prvotneAugustinove zajednice, naglasak je bio na intelektualnome uzdizanju,koje je bilo povezano s njihovom pastoralnom službom učiteljai branitelja pravovjerja. Ta je potreba Crkve ipak imala prednosti Augustin je realno gledao na život samostanaca. Tumačeći navedeniredak iz Pjesme nad pjesmama on nadodaje: »Otvori mi, sestromoja... Kao da kaže: ti mirno počivaš, a vrata su preda mnom zatvorena.Ti uživaš mir koji je omogućen rijetkima, dok se nemir širi iohlađuje ljubav mnogih... On kuca kako bi uzdrmao kontemplativnimir onih svetih osoba, i viče: Otvori mi, tj. propovijedaj me. Kakoda uđem k onima koji su mi zatvorili vrata, ako mi netko ne otvori?I kako će čuti bez onih koji će naviještati?«U djelu »De opere monachorum«, koje oko 400. godine upućujekartaškim monasima, piše: »Što se tiče moje ugodnosti, više bih voliosvaki dan raditi svojim rukama u određeno vrijeme, kako se činipo samostanima... i imati ostalo vrijeme slobodno kako bih čitao,molio ili studirao Sveto pismo, umjesto da trpim uznemiren i zbunjentuđim pitanjima... Ali mi smo sluge Crkve i nadasve njezinihnajslabijih udova.« Prožet tom nutarnjom napetošću, pisao je opatuEudosiju i njegovim monasima da pronađu pravu ravnotežu izmeđuakcije i kontemplacije. Augustin je osnivao i samostane za djevicekojima je uputio oko 423. godine glasovita i slavna pisma br. 210i 211. Umro je 430. godine, nakon 37 godina pastirske službe, u teškimdanima opsade Hipona.Augustin spada medu najplodnije kršćanske pisce. Do 427. godinenapisao je 93 spisa podijeljena u 232 knjige, a uz to brojne propovijedi.Uz »Ispovijesti«, koje se ubrajaju ne samo u kršćansku, već ihumanističku antologiju, istakao se na području teoloških znanosti iduhovnosti. Najopsežnije mu je djelo »De civitate Dei«, svojevrsnateologija povijesti u kojoj opisuje borbu dobra i zla, Božji i đavolskitabor te pobjedu dobra na sudnjemu danu. Glavno mu je dogmatskodjelo »De Trinitate«. Radi Augustinovih stavova o milosti i predodređenjuvrlo je čitan i njegov spis »De gratia et libero arbitrio«.Augustin je pod kristološkim i ekleziološkim vidom prokomentiraosve psalme. Djelo ima veliku duhovnu vrijednost jer predstavlja metodukojom psalmi mogu biti tumačeni u novozavjetnome duhu. Pisaoje i polemičke spise protiv donatista, manihejaca, pelagijanaca iostalih krivovjernih učenja.U to plodno stvaralaštvo ubrajaju se i Augustinovi monaški spisi,u prvome redu Pravilo. Ono je do danas sačuvano u brojnim rukopisimai u više varijanti. Većina rukopisa, njih oko 135, koje započimaju

106

riječima: »ovo zapovijedam«, sačuvana je pod nazivom»Praeceptum«. Manji broj rukopisa s određenim umetcima, stotinjakrukopisa, sačuvano je pod nazivom »Regula recepita«. Postojei rukopisi koji samo djelomično donose tekst pravila bilo pod nazivom»Samostanski pravilnik«, bilo »Praeceptum«. Raznolikostkodeksa stručnjaci tumače tezom da je »Samostanski pravilnik« napisaoAlipije, Augustinov nasljednik u Tagasti. Augustinovo djelo»Praeceptum« odiše duhovnošću i blagošću koja je označavala Augustinovomonaško djelo.Na samu početku svoga Pravila Augustin navodi temeljno načelokoje svi moraju prihvatiti, a to je zajedništvo: »Prvi cilj radi kojegaste se okupili u zajednicu jest da složno živite u kući i da kod vasbude jedna duša i jedno srce u Bogu (usp. Dj 4,32 i 2,46). Ništa nenazivajte svojim (usp. Dj 4,32), nego neka vam sve bude zajedničko.Vaš predstojnik neka vam daje hranu i odjeću (usp. 1 Tim 6,8),ne svima jednako jer niste svi jednako zdravi i otporni, nego radijekako je komu potrebno. Tako se naime navodi u Djelima apostolskim.« Uzor izgradnje zajedništva i cjelokupnu viziju monaškogaživota Augustin nalazi u Djelima apostolskim, koja navodi u Pravilupreko 70 puta.Svoje monahe poziva da žive »jednodušno i složno« i da jedanu drugome časte Boga. U jednodušnosti i slozi on vidi sposobnostprihvaćanja međusobnih različitosti, uz uvjet da jedni u drugima časteBoga. Dakle, zajednica koja je jedinstvena u mnogostrukosti članovapostaje slika Boga koji je jedinstven u Trojstvu Osoba. Ovdjena zemlji slika je uvijek nesavršena, no treba je izgrađivati bratskomljubavlju koja je plod Božje ljubavi u nama. U poglavlju o bratskojljubavi i praštanju Augustin određuje: »Ako su uvrijedili jedan drugoga,morat će jedan drugome oprostiti radi vaših molitava koje, štosu češće, to neka budu svetije. A bolji je onaj koji se, doduše, češćenaljuti, ali odmah moli oproštenje od onoga koga je uvrijedio, negoonaj tko se rjeđe naljuti, ali se teško odlučuje moliti oproštenje. Tkonikada neće da moli oproštenje, ili ne moli iskreno, bez koristi je usamostanu pa makar i ne bio iz njega istjeran.«Bratska sloga je način na koji monasi služe Bogu. Stoga se monah,kao ni ostali kršćani, ne može ostvariti sam za sebe. Na taj načinon tumači i značenje riječi monah. »Monos znači jedan, ali ne jedanu bilo kakvu značenju, jer i u mnoštvu postoji jedan. Može se rećijedan u mnoštvu, ali ne jedan sam - monos, jer monos znači jedansam. Dakle, oni koji žive u jedinstvu, tako da tvore jednoga čovjekai posjeduju, kako je pisano, jednu dušu, jedno srce; mnoga tijela, nemeđutim mnoge duše; mnoga tijela, ne međutim mnoga srca, njih srazlogom možemo zvati monos, tj. samo jedan.«U razvoju monaštva Augustin je doprinio svojim snažnim naglaskomna bratskoj ljubavi koju on postavlja u središte monaškoga života.Uz navedeno, Augustin je napisao i »De opere monachorum«,spis u kojemu se osvrće na odnos monaha prema radu. Tim spisomželio je stišati podvojenost u kartaškome samostanu gdje se razvilarasprava o fizičkome radu i pozivu na stalnu molitvu. Augustin udjelu, na originalan način, razlaže biblijsko-teološki temelj rada. Pozivase na sv. Pavla koji piše Solunjanima: »Tko neće da radi, neka ine jede« (2 Sol 3,10). Da se taj navod ne odnosi na duhovni, već ručni,fizički rad, Augustin pokazuje iz sljedećega navoda: »Radili smo

107

trudno i umorno, noć i dan, da ne padnemo komu od vas na teret« (2Sol 3,8). Augustin problem vidi u razlikama koje vladaju u socijalnimstrukturama, a očite su u onima koji dolaze u samostan. Onimakoji ne će da rade, a smućuju zajednicu, Augustin dovikuje: »Kadaveć ne će da rade rukama, neka barem prestanu raditi jezikom.« Augustinovikomentari onih evanđeoskih odlomaka, koje su samostanskibesposličari uzimali kao svoje argumente, posjeduju optimističanduh i vedru uvjerljivost kao npr.: »Gledaje ptice nebeske, ne sijuniti žanju. Ali isto tako ne zgrću u svoje žitnice. Kako možete, dobramoja braćo, zgrtati u žitnice ako se ne služite svojim rukama? Želiteli zgrtati tuđim rukama? Vi trebate kuhati i zahvaćati vodu s izvora.To ptice nebeske ne rade, stoga neki, da bi bili potpuno u skladus evanđeljem, zadužuju druge da im kuhaju i donose vodu s izvora.Je li to poniznost Kristova sluge?... Ti bi monasi nadvisivali ptice unovomu i višem stupnju svetosti kada bi mogli svaki dan odlaziti napolja tražeći hranu... Kako bi bilo lijepo da ih je Gospodin zaštitiood čuvara i da im je podario krila. Tako kada bi bili iznenađeni na tuđimpoljima, ne bi ih mogli zgrabiti kao lopove, već bi jednostavnopobjegli kao jato čvoraka.. .«Augustin je napisao i spis »De virginitate« te brojne poslanice ukojima se obraća monasima. I u brojnim se drugim spisima osvrćena monaški ideal koji je nosio u srcu. Tako, pišući protiv manihejaca,obrazlaže kršćansko poimanje posta i življenja u celibatu: »Tkobi mogao zanijekati mnoštvo kršćana koji zavjetuju savršenu uzdržljivosti kojih je svaki dan sve više, osobito na Istoku?... Ne ću govoritio tim muškarcima koje sam netom spomenuo i koji su u tajnostizaštićeni od ljudskih pogleda, zadovoljni s vodom i kruhom kojeim povremeno donose. Oni nastanjaju pustinjske krajeve, uživajućiu razgovoru s Bogom s kojim se sjedinjuju u čistoći njihova duha iobuzeti promatranjem vrhunske ljepote, koja se očituje samo svecima...Tko se ne bi divio i hrabrio te ljude koji su prezreli i odbacilizamamnosti ovoga svijeta ujedinjeni zajedničkim životom koji jevrlo čist i vrlo svet. Žive zajedno moleći, proučavajući i razgovarajući.Oni nisu napuhani ohološću, ni uznemireni tvrdoglavošću, ni crveniod zavisti. Umjereni su, ponizni, mirni, prikazuju se Bogu bezkojega ne bi mogli posjedovati te zasluge.«IVAN KASIJANKasijanu pripada zasluga za širenje monaštva na Zapad jer je svojimentuzijazmom i marljivim prevodilačkim radom prenio monaški idealna kasnije generacije, a njegova djela dio su obvezne monaške literatureveć od vremena sv. Benedikta koji određuje svojim monasima da čitajuKasijanova djela, a to isto čini i Kasiodor za svoje monahe. Kasijan je usebi objedinio monaška iskustva u Palestini, Egiptu i na Zapadu, stoganjegova vizija monaškoga života ima iznimnu vrijednost.Rođen je 360. godine u Skiziji, današnjoj Rumunjskoj. Vrlo mladpošao je u Palestinu i ostao oko dvije godine u jednome samostanu uBetlehemu, nakon čega se preselio u Egipat. Najvjerojatnije je u Nitrijiupoznao Evagrija. Budući da je bio upleten u antiorigenističke sukobe,morao je 399. godine napustiti Egipat. Susret s pustinjacima tijekomboravka u Egiptu bit će presudan i nezaboravan te će i nakon

108

mnogo godina moći u svome djelu opisati neke potankosti s tih susreta.Prvi od niza pustinjaka koje je na tome putu susreo bio je stogodišnjiotac Keremon, koji mu je govorio o savršenstvu, potom otac Nesteros,koji je govorio o pravilima askeze i o duhovnome tumačenjuSvetoga pisma koje pretpostavlja čistoću srca i poniznost. Nakon njegana redu je bio otac Josip iz Tmuisa koji je progovorio o duhovnomeprijateljstvu. U Skitiji ga je primio, zajedno s njegovim suputnikom ipijateljem Germanom, otac Piamun, opat i svećenik. On im je govorioo monaškome životu i različitim vrstama monaha, među kojima jeprednost dao pustinjacima. Da bi iskusili monaški život kakav se tamoprovodio, opat ih je neko vrijeme povjerio ocu Diolku. U jednomedrugom samostanu susreli su oca Josipa koji je, pred kraj života, tražiosavršenstvo u savršenoj poslušnosti. Stoga im je on predstavio prednosticenobita, osobito u mogućnosti koja se tamo pruža za uništenjesamovolje. I tako su tijekom sedam godina upoznali svete i slavne pustinjskeoce i slušali njihove duhovne nagovore.Kasijan se potom nastanio u Carigradu gdje ga je Ivan Zlatoustizaredio za đakona. U Rimu je 404. zaređen za svećenika. Nakondesetogodišnjega boravka u Rimu, godine 415., odlazi u Marsiglijugdje je osnovao muški i ženski samostan. Godine 417. i 418., na zamolbuaptskoga biskupa Kastora, napisao je »Monaške ustanove«,djelo podijeljeno u 12 knjiga. Prve četiri opisuju izvanjski život monaha,odijelo, molitvenu praksu i askezu, a ostalih osam odnose sena njihov duhovni život. Drugo njegovo djelo, napisano 420. godine,naziva se »Conlationes - Rasprave«. To su 24 predavanja u kojimaveliki pustinjski oci govore o monaškome životu. Spis je podijeljenu tri dijela. Prvi dio sadrži deset nagovora, a ostala dva dijela po sedam.Kasijan je umro oko 435. godine.Ivan Kasijan spada u obveznu monašku literaturu. »Njegova jemisao izražena izvrsnim jezikom... Kasijanova lijepa latinština izražavaiznimno bogatstvo misli, posve osobno.« No valja reći i to daprevoditeljima poteškoće zadaju Kasijanove duge fraze koje ponekadobjedinjuju u rečeničnu cjelinu i do 18 redaka.Monaške su ustanove dragocjen izvor za poznavanje monaškihobičaja i načina življenja prvih monaha u Egiptu, i u tome smisluKasijana možemo nazvati monaškim povjesničarom. Kao očevidac,Kasijan je opisao kako su se egipatski monasi odijevali i protumačioje simboliku svakoga pojedinog dijela njihove odjeće. Navodirazne načine moljenja dajući prednost onima koji se ravnaju premaanđeoskome pravilu, tj. 12 psalama za noćno bdjenje, 12 za večernju,četiri za jutarnju molitvu i po tri psalma za male časove. Nakonšto izloži pokorničke običaje, razlaže osam glavnih grijeha i načinekako se oni liječe.On monaški život vidi ostvaren u pustinjacima. Cenobitski životsamo je jedna etapa prema uzvišenoj anahorezi. Kasijan uvelike ovisio Evagrijevu učenju, no primjenjuje ga vrlo oprezno i umjereno. Npr.postavlja apatheiu kao ideal monaškoga života, ali je ne definira samokao stanje u kojemu su uništene strasti, već kao stanje u kojemu je srcepreobraženo ljubavlju. Stoga će on u svojim »Conlationes« označitikako je cilj monaškoga života posjedovati čisto srce po kojemu se dolazi

109

u Božje kraljevstvo. Za Kasijana čistoća srca znači isto što i svetost.Ljubav kojom se srce preobražava ne znači za Kasijana karitativnousmjerenje već temeljnu nakanu: činiti sve za Boga, biti neprestanozauzeti Bogom. Ta je ljubav usmjerena prema kontemplaciji. Srce je,dakle, mjesto susreta s Bogom. Jasno da srce ovdje nije shvaćeno kaoizvor afektivnosti, već kao najdublji i najintimniji dio duše i u tome sesmislu približava pojmu Evagrijeva intelekta.Kada je srce pročišćeno, moguće je da ga Gospodin pohodi. Tajpohod Kasijan naziva molitvom vatre ili plamena. To je stanje kadaDuh Sveti nadahnjuje molitvu duše. Put koji pripravlja monaha zatu molitvu opisan je od II. do VIII. konferencije. Monah se mora najprijeodreći materijalnih stvari, poročna života i, napokon, svega štonije Bog, makar ono bilo dobro. To trovrsno odreknuće vodi monahau sve veću osamljenost i Božju blizinu. Kasijan primjenjuje na svakitaj oblik odricanja po jednu svetopisamsku knjigu. Prvome odreknućuodgovara Knjiga mudrih izreka, drugome odgovara Knjiga propovjednikova,a trećemu je prikladna Pjesma nad pjesmama.Kasijan je na doktrinarnome području poznat kao začetnik semipelagianizma.Ne dovodeći u pitanje pravovjerje on je tražio srednjiput između nauka sv. Augustina i Pelagija. Po nauku Crkve, čovjekne može ništa postići bez milosti Božje. Sve dobro u čovjeku pripisujese Bogu. Po Augustinu, čak i čovjekova dobra volja proizlazi izBožje milosti. Tumačeći to naukom o predestinaciji Augustin je zastupaomišljenje kako je točno određen broj spašenih i kako se tomebroju nitko ne može ni oduzeti ni pridodati. U svome govoru protivPelagijanaca Jeronim se razlikuje od Augustina: »Mi započinjemo,a On (Bog) dovršava; mi prinosimo ono što možemo, a On izvršavaono što mi ne možemo.« Svećenik Pelagije je, oslanjajući se nanauk o čovjekovoj slobodnoj volji, učio kako se čovjek može svojomvoljom opredijeliti i činiti dobro i tako izbjeći zlo. Prema tome,barem teoretski postojala je mogućnost da je jedan dio ljudi u povijestiizmakao zlu. To učenje uključivalo je brojna druga pitanja oistočnome grijehu, Kristovu otkupljenju, krštenju, posvećujućoj milosti.Kasijan nije nijekao potrebu milosti koja pretječe naše sklonostiprema dobru, naše dobre odluke i čine. U svome nagovoru, opisanuu trećoj konferenciji, otac Pafnucije, između milosti koja pretječenaša dobra djela i dovodi ih do kraja, stavlja onaj tijek života koji sesastoji od mnogih čovjekovih »da« i »ne«. Ali na usta oca Keremona,u trinaestoj konferenciji, Kasijan stavlja izraze koji su izazvalisumnju. »Božja dobrota, netom vidi u nama i najmanju iskru dobrevolje... quantulamcumque scintillam.. .« Dakle, čovjek može snagomvolje željeti dobro, ali uvijek treba milost. Kada Bog vidi dasmo usmjereni prema dobru, pritječe nam u pomoć. Kasijan ne sumnjada su i te »iskre« posijane od Boga, ali ih on vidi s motrišta kojepodcrtava da su one posijane u ljudsku narav. Stoga se Kasijan nemože svrstati na crtu pelagijanskoga učenja.Polemiku oko semipelagianizma započeo je Prosper iz Aquitanije.U svojim djelima »Epigrammata« i »De gratia et libero arbitriocontra collatorem« on je optužio Kasijana za tvrdnje u njegovoj XIII.

110

konferenciji koje odudaraju od istina vjere te ga je stoga nazvao nesamo Augustinovim protivnikom, već i njegovo učenje proglasio lažnim.Uz Kasijana, zbog semipelagianizma su bili optuženi i lerinskimonasi na čelu s opatom Fausom iz Rieza. Njegove temeljne postavkemogu se jednostavno razložiti. Bog je prilikom stvaranja čovjekaobdario slobodnom voljom, a to znači da je čovjek sposoban djelovatii na planu spasenja. Ako čovjek slobodnom voljom može izabrati zlo,onda može izabrati i dobro, tim više što po svojoj naravi teži k dobru.Nakon grijeha ta je čovjekova sklonost prema dobru oslabljena, noona ipak postoji u čovjeku. Očito je da je Faust radikalniji od Kasijanai da se više nego prethodni približuje Pelagiju, tim više što nijeprihvaćao Augustinovo učenje o predestinaciji držeći da su svi ljudipozvani na spasenje. Na Saboru u Orangu godine 529. osuđen je semipelagianizam,no budući da saborski oci nisu u potpunosti prihvaćalini Augustinov nauk o milosti, formulacija osude nije bila takva iz kojebi proizlazilo da su semipelagijanci heretici.

DIO II.MONAŠTVO NA ZAPADUNASTANAKTemeljna dvojba vezana je uz pitanje koliko je zapadno monaštvosamostalno, a koliko je ono nastalo pod utjecajem monaštva naIstoku. Gledano kronološki, monaštvo je nastalo na Istoku i u velikojje mjeri utjecalo na razvoj zapadnoga monaštva, no isto tako zapadnomonaštvo, ukoliko izvire iz asketskih pokreta, ima izvornih oznakakoje nisu toliko izražene na Istoku.Zahvaljujući progonima, hodočasnicima i prevoditeljima monaškesu se ideje brzo prenosile s jednoga kraja Rimskoga Carstvana drugi, pa i šire. Jedna od prvih osoba, čiji je utjecaj bio presudan,bio je sv. Atanazije, biskup iz Aleksandrije. On je u dva navrata bioprognan od arijanskih vladara te je od 335. do 337. godine, u pratnjinekolicine monaha, boravio u Galiji, a 339. je boravio i u Rimu,gdje je ostao tri godine s monasima Amonom i Izidorom. Potom sepreselio u Milano, a odatle u Akvileju. Njegova prisutnost ohrabrivalaje askete koji su u njemu i u njegovim monasima vidjeli uzor, au pripovijedanju o egipatskome monaštvu dobili su poticaj za boljuorganiziranost.Atanazije je na zapadno monaštvo utjecao i preko svoga djela»Vita Antonii«, koje je napisao 356. godine, a već 370. ga je preveona latinski Evagrije Antiohijski. Četiri godine kasnije on je nanovo,boljim stilom, preveo »Životopis sv. Antuna« tumačeći da ga je nataj novi prijevod potakla svijest kako doslovan prijevod često skrivai guši pravi smisao, poput trave koja niče na polju pšenice. To je djelooduševilo za monaški život brojne kršćane, o čemu svjedočanstvodaje i sv. Augustin u svojim »Ispovijestima«. Nešto kasnije je Rufiniz Akvileje preveo na latinski Bazilijeva »Opširna pravila«, a potomi »Vitae patrum«. Paladije je opisao monahe koje je susreo u djelu»Historia lausiaca«. Putopisi i iskustva onih koji su boravili na Istokubit će presudni za razvoj zapadnoga monaštva, poput Kasijanovihdjela, koja su već spomenuta.Drugi velik širitelj monaštva bio je sv. Jeronim. On sam pripisujeAtanaziju i Petru Aleksandijskome veliku zaslugu da je rimska aristokracija

111

upoznala monaštvo. Poput sv. Atanazija, i on je pisao monaškeživotopise, a preveo je i Pahomijevo pravilo »Praeceptum«.Kako smo već vidjeli, Jeronim je snagu i nadahnuće crpio na Istoku,ali je njegova vizija monaštva izvorna, nadahnuta njegovim zapadnimmentalitetom. Prevoditelj Svetoga pisma, prenoseći monaškiideal na Zapad, usko ga je povezao s čitanjem i proučavanjem Božjeriječi. Ta će povezanost kasnije postati neraskidiv binom za razumijevanjemonaštva na Zapadu. Po shvaćanju sv. Jeronima, taj mu elementdaje identitet pa će on stoga monaha nazvati »bibliotheca Christi«. Sv. Jeronim je dao golem doprinos, ali nije puno utjecao na zapadnomonaštvo. Možda i zato što nije uspio osnovati zajednicu, nijenapisao pravilo i što svojom polemičkom naravi nije uspio prenijetiuravnotežen odnos između pojedinca i zajednice.Razvoju monaštva je doprinio i Rufin iz Akvileje koji je preveoili čak napisao »Povijest egipatskih monaha«. Preveo je i »Pravilosv. Bazilija« te »Izreke« Evagrija Pontskoga. Puno je pretrpio odsvoga nekadašnjeg prijatelja Jeronima koji ga je proglasio origenistom,tj. heretikom. Nakon što je sv. Epifanije Jeruzalemski označioosam spornih mjesta u Origenovu nauku, razvila se duga i zamornahajka na Origenove pristaše. Rufin je bio među njima i zaslužan je zaprijevod Origenovih »Počela« te njegovih homilija.Kao što su neki istočni biskupi bili prognani na Zapad, tako sui neki, poput sv. Hilarija iz Poitiersa, bili prognani na Istok. On je uMaloj Aziji upoznao monahe te je po povratku osnovao monašku zajednicuu Poitiersu. Sv. Euzebije iz Vercelia je bio papin izaslanik uEgiptu. Tamo je upoznao monaške zajednice te je nakon završetkaslužbe postao gorljiv pobornik monaštva u svojoj biskupiji. Sv. Honoratje oko 410. godine hodočastio na Istok. Svoje monaško iskustvouspješno je prenio na Zapad kada je na Lerinskome otočju, predAzurnom obalom, osnovao monašku zajednicu u kojoj se razvio veomaplodan duhovni život.Bilo bi pogrješno iz izloženoga zaključiti kako je monaštvo naZapadu kopija istočnoga monaštva. Kao prvo, iz jednostavna razlogašto nije bilo moguće prenijeti monaške strukture, običaje i načinživljenja doslovno s Istoka na Zapad. Monaštvo se na Zapadu suočilos drukčijim mentalitetom, vjerskim ozračjem i klimatskim uvjetimate se tome trebalo prilagoditi. Neki je Gal po imenu Wulfilach,zanesen životom sv. Šimuna Stilita, poželio i sam živjeti na stupu ublizini Triera (današnja Njemačka). Podigao je stup i na njemu dočekaozimu. A tada su mu, skučenu nekoliko metara u visinu, od hladnoćepočeli ispadati nokti na nogama dok su se ledeni štapići cijediliniz bradu. Vidjevši to biskup je zabranio takav način življenja inaredio da se stup sruši. Bilo je vjerojatno više sličnih slučajeva svedok monaštvo nije filtrirano kroz život i misao Zapadnjaka da bi konačnobilo prilagođeno zapadnome mentalitetu. To će se u puniniostvariti tek sa sv. Benediktom koji je napisao uravnoteženo i umjerenoPravilo.IZVORNOST ZAPADAOni koji zastupaju izvornost zapadnoga monaštva ističu postojanjeonih elemenata koji su se na Zapadu osobito razvili dok su naIstoku ostali sporedni ili čak nespojivi s monaškim idealom; na Zapadusu oni imali posve drukčiji karakter. Tako npr. na Istoku monasi

112

»bježe« od biskupa kako ne bi bili zaređeni i time prisiljeni napustititoliko ljubljenu samoću radi pastoralne službe. Istina je da su, unatočtome, i na Istoku poznati svetački likovi koji su provodili monaškiživot i vršili biskupsku službu. Na Zapadu je ta povezanost presudnaza širenje monaštva i za stvaranje određene slike o Crkvi. Tako je sv.Martin, biskup Toursa, svoj samostan Marmoutier, koji je prethodnoosnovao i u kojemu je bio opat, nakon što je postao biskup, staviou službu svoje biskupije. Po potrebi je zaređivao monahe i slaoih u evangelizatorski rad. Martinov samostan je bio neka vrsta sjemeništau kojemu je odgajan kler. Sv. Martin, dakle, nije u tome pogleduslijedio egipatske pustinjake. Premda je provodio i zahtijevaostrog način života, ipak njegovi monasi nisu više bili zauzeti askezomnego pastoralom. Monasi na Istoku uglavnom su izbjegavalisusrete sa svjetovnjacima. Za Martinove monahe to je bilo nemoguće,naprotiv, oni se kroz pastoralni rad stavljaju u službu svjetovnjacima.Sv. Martin je prvi biskup i monah na Zapadu, no nakon njegaizranja čitav niz opata - biskupa. Iz Marmoutiera su izabrani mnogibiskupi, što je značilo da monasi zauzimaju sve važnije mjesto u kršćanskimzajednicama. Također, Zapad poznaje gradsko monaštvodok je na Istoku to rijetkost. Pojedine matrone, ne mijenjajući mjestoboravka, ostaju čak monaški živjeti u svojim obiteljskim palačama.Taj je fenomen poznat u raznim sredinama na Zapadu, npr. SulpicijeSever, autor popularnoga životopisa sv. Martina, nakon ženinesmrti posvetio se asketskome životu zajedno sa svojom punicom i sčitavom poslugom koju je kao rimski aristokrat zacijelo imao. To jedomaće okružje monaški život obogaćivalo obiteljskim odnosima ipozitivnom toplinom.Druga oznaka zapadnoga monaštva koja mu daje svojevrsnuizvornost jest uključenost žena u ostvarivanje asketskoga ideala, biloda se radi o djevicama, udanim ženama ili udovicama. I na Istokupoznajemo mnoge svete majke, monahinje, no one su se često prilagođavaleodredbama muških zajednica, živjele pod njihovim okriljemili čak morale skrivati svoj ženski identitet. Pojedini su monasiu Egiptu držali da monaški život uopće nije za žene. Tako je mislio isveti Pahomije na početku svoga monaškog iskustva. Kada je njegovasestra Marija prispjela pred vrata njegova samostana, nije ju htioni primiti. Za razliku od takva gledišta, na Zapadu, osobito u Rimu,monaštvo je uglavnom bilo žensko. Razvilo se u aristokratskim krugovimagdje su žene bile neovisne i bogate, jednake muškarcima popoložaju i izobrazbi. Pojedine rimske plemkinje su u svojim palačamaformirale zajedništva koja se ne mogu nazvati samostanima upravome smislu riječi, ali su ipak tamo provodile strog život u postu,molitvi i svetome čitanju. Neke su od njih dijelile svoja bogatstva siromasimai brinule se za bolesnike. Druge su koristile svoj položaji bogatstvo za brojna hodočašća, poput Egerije koja je hodočastilau Španjolsku, Svetu zemlju i Malu Aziju. Neke su od njih napustilesvoj dom i nastanile se negdje drugdje, poput Paole i Eustohio koje

113

su osnovale samostan u Betlehemu, Melanije koja je osnovala samostanu Jeruzalemu ili Probe koja je iz Rima pošla u Afriku slijedećistope svoga duhovnika, sv. Augustina.Čitava plejada svetih žena iz toga razdoblja logički se nadovezujena kršćanske mučenice iz vremena progona kada su mnoge svetežene na herojski način posvjedočile svoju vjeru, ali i prokrčile putnovome mentalitetu koji se temelji na evanđelju, po kojemu ženipripada jednako dostojanstvo kao i muškarcu. One su bile sposobne,kao i muškarci, za herojsko svjedočenje vjere, za podnošenje patnja,za odvažne iskorake na putu vjere.Uz početke rimskih žena - asketa vezana je legenda o isposniciAglei. Ona je bila bogata udovica koja se nakon muževe smrti odalaraskalašenu životu. Oko 307. se obratila i napustila svoga ljubavnikaBonifacija s kojim je živjela. Svoje bogatstvo je podijelila siromasimai posve zanemarila svoje tijelo. Potom je zamolila svoga bivšegljubavnika da pođe na Istok i donese u Rim moći kojega svetogmučenika, čijim će zagovorom moći okajati grijeh svoje prošlosti.Taknut milošću i iskrenom ljubavlju prema Aglei, i on se posvetiomolitvi i postu te se zaputio upravo tamo gdje su bili najžešći progonikršćana sa željom da Aglea primi upravo njegovo tijelo kao pečatsvjedočanstva vjere. Na području Male Azije je podnio mučenistvo.Njegovo je tijelo vraćeno u Rim i sahranjeno u crkvi pokraj koje jeAglea sa svojim istomišljenicama isposnički živjela.MARCELA I RIMSKE MATRONEPrva rimska matrona koja je dala snažan zamah asketskome životuu Rimu bila je Marcela, »dragulj neusporedivi među svetima«,kako je naziva sv. Jeronim. Ona je sa svojom majkom Albinom i prijateljicomSofronijom živjela u svojoj palači na rimskome brežuljkuAventinu i tu okupila mnoge djevice, udovice i žene koje su je,privučene njezinim svetim životom, nastojale slijediti. Oduševljenariječima sv. Atanazija, kojega je u mladosti imala priliku susresti usvojoj kući, ostala je zanesena duhovnim životom. U braku je živjelasamo sedam mjeseci. Mlada udovica odlučno je odbila sve prosce,posvetila se molitvi i stvorila takvo duhovno ozračje koje je bilouzorom kršćankama Rima. Sv. Jeronim slikovito prikazuje kolikoje Marcela imala hrabrosti biti različita od svojih suvremenica Rimljanki.»Poganske udovice bojaju lice crvenilom, žele se pokazivatiu sjajnim svilenim haljinama, vole nositi blistave dragulje, ogrliceod zlata oko vrata, uresivati uši dragocjenim draguljima iz Crvenogamora i biti namirisane. Na taj način pokazuju svoju radost što suse konačno oslobodile muževljeve vlasti i idu u potragu za drugimakojima će moći zapovijedati.. .« Za Marcelu, međutim, govori kakose odijevala jednostavno, ne pokazujući svoje udove. Nije nosila prstenna ruci ni ogrlice oko vrata. Obiteljske dragocjenosti je darovalasvojim nećacima, a ostalo je dijelila sirotinji. Izlazila je uvijek smajkom ili kojom prijateljicom. Njezina kuća na rimskome brežuljkuAventinu postala je posvećeno mjesto molitve i studija. Ručni radu njezinoj kući služio je kao svojevrsno psihološko opuštanje, ali jeimao i asketsku ulogu: da se izbjegne dosada. Žene su tamo tkale,

114

prele i vezle. Neke su od njih, poput Paole i Eustohio, prepisivaleSveto pismo. Pod vodstvom sv. Jeronima svaki su dan imale duhovnočitanje i biblijsku egzegezu. Bio je to glavni doprinos cjelini duhovnogaživota. Nije se sjedalo za stol, a da se pritom ne čita Svetopismo. Nije se odlazilo na počinak, a da se ne promeditira koji biblijskiredak. Svaki su dan učili napamet pojedine odlomke. Jeronimje sigurno budno pazio na duhovnu izgradnju Marceline zajednice.U jednoj poslanici Eustohiji, svojoj miljenici, priželjkuje da bi jesan zatekao s knjigom u ruci i da umorna glava klone nad otvorenimstranicama Svetoga pisma.Marcela je, formirana u tome ozračju, dobro poznavala Sveto pismo.Mnoge, kojima Jeronim nije stizao tumačiti ono što su tražili,upućivao je k Marceli. Ona je bila sposobna voditi zajednicu i nakon385. godine kada je Jeronim definitivno napustio Rim i pošao uSvetu zemlju. Kada je Alarik, na čelu Vizigota, opustošio Rim godine410., već kao starica i Marcela je podnijela dio strahota. Umrlaje nekoliko mjeseci nakon toga. Jeronim je o tome pisao Principiji,koja je sve vrijeme bila uz nju: »Nakon nekoliko mjeseci, zdrava ineoskvrnuta, slaba, ali živahna tijela, usnula je u Gospodinu. Ostavilaje tebe (Principia) baštinicom siromaha, ili bolje rečeno, po tebije ostavila svoju baštinu - siromahe. Zatvorila je oči u tvome naručjui ispustila je dušu dok si je ti obasipala poljupcima. Ti si plakala,a ona se smijala; bila je svjesna daje dobro živjela i da je zaslužilanagradu budućega života.«U Marcelinoj školi odgojile su se rimske plemkinje Paola i Eustohio,majka i kći koje su u Betlehemu osnovale svoj samostan.U svojoj 127. poslanici Jeronim nije štedio pohvale toj vrsnoj trojki:»Lako je vrjednovati kvalitetu učiteljice kada su takve učenice.«Udovica Paola je bila 18 godina mlađa od Marcele, ali je umrla šestgodina prije nje. Bila je to zaista skladna duša kojoj je osobitu ljepotudavala njezina poniznost. Nastojala je po svaku cijenu izbjećislavu. Hvale koje su joj drugi pridavali obično bi je rastuživale.Koliko je voljela asketski život, svjedoči činjenica da je izbjegavalabilo kakve ugodnosti, nije željela čak ni udoban krevet. Ali se svomdušom predavala molitvi i studiju. Vrlo dobro je poznavala Sveto pismo.Naučila je hebrejski toliko da je mogla pjevati psalme. Služilase latinskim i grčkim jezikom. Kada ju je na samrtnoj postelji Jeronimpitao trpi li mnogo, odgovorila je na grčkome jeziku kako uopćene trpi.Paola je imala petero djece koja su sva živjela uzornim kršćanskimživotom. Doživjela je smrt troje od njih i to je ostavilo bolantrag u njezinu životu. Prilikom smrti njezine prvorođene kćeri BlesileJeronim ju je nastojao utješiti i sam osjećajući bol: »Što mi se todogađa? Dok želim obodriti majku da ne plače, i sam moram proplakati...Ne plačem doduše kao Jeremija nad pobijenim sunarodnjacima... Ne plačem kao Isus nad nesrećom Jeruzalema. Plačem nadsvetošću, dobrotom, nevinošću, čistoćom, plačem pred krjepostimakoje su sve nestale smrću jedne osobe.«Vezano uz nastanak monaštva: Zapad pokazuje drukčiji karakteri u tome što su na Istoku monasi izbjegavali žene, nekada čak i pretjerano,

115

dok se na Zapadu sretno upotpunjuju izmjenjujući duhovnadobra. Jeronim je bio duhovni vođa i učitelj asketskim zajednicamarimskih matrona, i sam se držeći duhovnim sinom Marceline majkeAlbine. Koliko su one bile oduševljene njegovim egzegetskim i duhovnimpoukama, svjedoči slučaj Paole i Eustohio koje su ga slijedilečak i u Svetu zemlju. Onoliko koliko je njegova tinta bila otrovnakada se radilo o origenistima i ostalima s kojima se nije slagao, tolikoje bila razdragana i nježna kada se radilo o njegovim duhovnimkćerima. Prilikom smrti Eustohijine sestre on piše njezinu mužu:»Misliš li da postoje uši tako bezosjećajne i srca tako tvrdokorna damogu čuti ime tvoje Paoline, a da pritom ne proplaču? Misliš li da sebez treptaja može promatrati kako vene upravo procvala ruža, ubranaprije vremena, čije se latice nisu mogle rascvasti niti se njezinauznosita grimizna ljepota mogla razliti?« Prema svojim duhovnimkćerima nije se usudio planuti ni onda kada se radilo o stvarima kojenije podnosio. Jeronim npr. nije volio darove. Kada ih ne bi mogaoodbiti, onda bi ih nastojao duhovno protumačiti i povezati s pojedinimodlomkom iz Svetoga pisma. Mudra i lukava djevojčica Eustohiojednom mu je darovala punu košaru trešanja. Znajući da o trešnjamanema spomena u Bibliji, željela je znati kako će Jeronim reagiratina njezin dar. On joj zahvaljuje u poslanici 31. na tome daru.Isprva negodujući: »Postala si budalasta kao golubica«, no potomipak hvali njezin dar govoreći kako su trešnje lijepe i crvene poputdjevičanske stidljivosti te preporučuje Eustohiji da sazori poput dobrihplodova koje Gospodin želi ubrati za sebe.Jeronimov nekadašnji prijatelj Rufin bio je duhovni vođa rimskematrone Melanije Starije. Nakon što je mlada ostala udovica tenakon smrti dvoje male djece, posvetila se asketskome životu. Oko372. godine, zajedno s ostalim rimskim damama, posjetila je egipatskepustinjake i tu je upoznala Rufina. On je, uz njezinu pomoć,osnovao samostan u Jeruzalemu dok je ona osnovala ženski samostanna Maslinskoj gori. Paladije u svome djelu »Storia Lausiaca«svjedoči da je tu živjelo oko 50 djevica. U tome su samostanu, osimmolitve, gajili gostoljubivost te studij Svetoga pisma. Jeruzalemskibiskup Ivan veoma je cijenio ta dva duhovna pothvata. Kako je većspomenuto, Rufin, Jeronimov prijatelj iz mladenačkih dana, u Egiptuse oduševio Origenovim djelima radi kojih su se ta dvojica prijateljadefinitivno i na ružan način razišla. O tome slučaju pisao je čaki sv. Augustin: »Postoje li dva prijateljska srca sigurna da se jednodrugome mogu povjeriti? Kakvi su to osjećaji koji mogu zajamčitida ne će naći prepreka? I na koncu, kakav se prijatelj ne može smatratibudućim neprijateljem ako je između Jeronima i Rufina buknuloono što nas sada rastužuje?« Zbog tih okolnosti Rufin se 397.vratio u Rim, a za njim i Melanija. Ona će se 403. ponovno vratiti uJeruzalem gdje je 410. preminula. Njezina unuka Melanija Mlađa usrcu je nosila bakine ideale. Paladije je zabilježio kako se udala nasilu za Piniana, kojemu je rodila dvoje djece. No ona su uskoro umrla.Tada je mladi bračni par započeo život u čistoći i askezi. U svomesu domu ugošćivali hodočasnike, dijelili svoja dobra siromasimai otkupljivali robove da bi im potom podarili slobodu. Pred naletomGota pobjegli su s ostalim aristokratskim obiteljima i nastanili se uTagasti, odakle hodočaste u Svetu zemlju. Nakon muževljeve smrti

116

živjela je u potpunoj samoći i u 57. godini života, 439. godine, umrla.Monaštvo na Zapadu niče spontano u srcima onih kršćana kojiteže za svetošću. Oduševljeni primjerima istočnih monaha, započinjuobraćenički život u želji da budu što vjerniji evanđeoskim idealima.Dakle, kao što je slučaj na Istoku, isto možemo reći i za Zapad.Ne postoji jedna ishodišna točka od koje bismo mogli odrediti polazištemonaškoga fenomena. Kao što je ono paralelno nicalo u Egiptu,Palestini i Maloj Aziji, tako se i na Zapadu počelo pojavljivati urazličitim asketskim krugovima, s različitim intenzitetom i izrazima.Kao što se na Istoku može reći da je sv. Antun Pustinjak otac monaštva,u istome smislu možemo i sv. Martina nazvati ocem zapadnogamonaštva.Činjenica je da u V. st. na Zapadu monaštvo još ostaje u sjeni,kao sporedan fenomen oko kojega se hijerarhija u većini nije bilaizjasnila. Razlog tomu jesu asketi koji su pripadali priscilijanistima,tj. prihvaćali su gnostička i manihejska učenja. U službenim dokumentimaCrkve izraz »monasi« se na Zapadu prvi put spominje naKoncilu u Zaragozi 350. godine, upravo kada su osuđeni priscilijanisti.Čak su i pripadnici drugih rimskih religija upitno gledali na monaškioblik života držeći ga nekim novim oblikom vjerovanja. Rutilijeiz Namazijane, rimski prefekt, poganin, godine 414. piše o lerinskimmonasima: »Otok je bijedan, napučen ljudima koji izbjegavajusvjetlo. Sebe nazivaju grčkom riječju 'monasi' jer žele živjeti sami,da ih nitko ne vidi... Kakva je to vrsta zanosne ludosti i gluposti kojase može ukorijeniti u izopačenim glavama koje ne mogu prihvatitidobre stvari iz straha od zlih?«MARTIN IZ TOURSAU Europi se prvotno monaštvo najviše razvilo u rimskoj pokrajiniGaliji, i to oko lika sv. Martina, oca zapadnoga monaštva. Njegovživot opisao je Sulpicije Sever pod naslovom »Vita Martini«.To je djelo nastalo nedugo nakon Martinove smrti i dostiglo je popularnostživotopisa sv. Antuna Pustinjaka, u prvome redu zato štoje nastalo u vremenu kada je društvo doživljavalo preobrazbu u kojojkršćanstvo ima presudnu ulogu. Sulpicije je osobno poznavaosv. Martina i u svome djelu pripovijeda o njihovu prvome susretu.»Imali smo jaku želju da ga upoznamo te smo se zaputili na to radosnohodočašće. U isto vrijeme, pošto sam gorljivo želio napisati njegovživotopis, postavljao sam mu pitanja, koliko je to bilo moguće.S druge strane, raspitivao sam se kod onih koji su bili svjedoci ili subarem bili upućeni u ono što je činio. Ne može se zamisliti s kakvomme je poniznošću i dobrotom tada primio, radujući se u Gospodinušto smo imali hrabrosti zaputiti se na to hodočašće sve do njega.«Ovakve pojedinosti pokazuju kako se Sulpicijevo djelo temelji nastvarnim događajima, provjerenima iz prve ruke, premda su oni stilskiobrađeni i idealizirani budući da je autor želio svojim djelomproslaviti monaški život te ohrabriti suvremenike za herojske ideale.Sulpicije je u svoje djelo uklopio i tri Martinove poslanice. Život sv.Martina pokušali su opisati i drugi autori. Dva stoljeća nakon SulpicijaGrgur Tourski (539.-596.) u svojoj franačkoj povijesti pod naslovom»De virtutibus sancti Martini« pruža najpouzdaniji kronološkiredoslijed svečeva života i brojna čudesa koja su se dogodila

117

na njegovu grobu. Grgurov suvremenik i prijatelj Venancije Fortunat(535.-603.), biskup iz Poitiersa, i sam je iskusio moć Martinovazagovora. Kada je u mladosti, za vrijeme studija u Raveni, obolio igotovo oslijepio, utekao se molitvom sv. Martinu i ozdravio. U znakzahvalnosti odlučio je iz Ravene hodočastiti na svečev grob i nakontoga se nastanio u Poitiersu. Napisao je vrlo opsežan životopis sv.Martina koji nam pruža brojne informacije vezane uz mjesta kuda sesveti Martin kretao.Sv. Martin je rođen 316. godine u poganskoj obitelji koja je živjelau mjestu Sabarija u Panoniji. Nije jednostavno, kao ni u slučajuJeronimova Stridona, odrediti gdje se to mjesto nalazilo. Povjesničarisu utvrdili da su se na području rimske Panonije nalazile dvijeSabarije. Pretpostavlja se da bi mjesto Martinova rođenja moglo bitidanašnji Szombathely u Mađarskoj jer je u rimsko doba to mjestoimalo veće vojničko značenje. Budući da je Martinov otac bio rimskičasnik, vjerojatnije je da je tu bio na službi. Očev vojnički pozivtrebao je odrediti mnoge stvari u Martinovu životu, kao što je i samoime dobio po poganskome bogu rata - Marsu. Nedugo nakon Martinovarođenja njegova se obitelj preselila u sjevernu Italiju, u Paviju.Tu je Martin proveo djetinjstvo. S jedanaest godina susreo se s kršćanimai potajice bio nazočan njihovu skupu za vrijeme kojega seu njemu rodila simpatija prema kršćanskoj vjeri toliko da je zaželiopostati katekumen. S petnaest godina Martin je morao, pod očevimpritiskom, prihvatiti vojničku službu u Amiensu. Iz toga razdobljasvečeva života potječe glasovit događaj Martinova susreta s golimsiromahom pred gradskim vratima. Martin je vjerojatno tada bio katekumeni nastojao je kršćanski živjeti, zato je s tim siromahom podijeliopolovicu svoga vojničkog plašta. Sljedeće noći usnio je SpasiteljaIsusa, koji je bio pokriven onom polovicom plašta, i začuo jeriječi: »Martin, još katekumen, odjenuo me ovim plaštom.«Nemoguće je točno odrediti do kada je Martin ostao u vojnojslužbi. Po Sulpiciju Severu, do 337. godine bio je vojnik. No to se neslaže s autorovom tvrdnjom da je Martin kršten s 22 godine, dok jejoš bio vojnik. Povjesničar Lecoy de la Marche, nastojeći usuglasitikronologiju, pretpostavlja da je Martin kršten 339., a da je iz vojskeotpušten 341. godine. Po mišljenju Jacquesa Fontainea, Martinje ostao u vojnoj službi i nakon krštenja. Nakon toga, nedovoljnoosvijetljena razdoblja nalazimo ga kod sv. Hilarija, glasovita biskupaiz Poitiersa, obraćenika koji je ostavio svoju odvjetničku službute se, nakon što je pročitao evanđelje, dao krstiti. Možda je već Hilarijebio osnovao neku zajednicu kojoj se priključio i Martin. Kolikoje Hilarije cijenio Martina, svjedoči i činjenica da ga je htio zareditiza đakona, no on je to odbio. Nakon nekoga vremena vratio se u Italijusa željom da obrati svoju obitelj na kršćanstvo. Uspio je obratitisvoju majku i potom se vratio u Poitiers. Tu je, u biskupovoj blizini,u mjestu Liguge, po primjeru egipatskih pustinjaka započeo monaškiživot. Primjer njegova svetačkoga života slijedili su mnogi učenicikoje je on okupio u zajednicu. Glas o Martinovoj svetosti proširiose kada je u njegovoj odsutnosti umro jedan od njegovih prvihučenika. Budući da još nije bio kršten, Martin ga je uskrisio kako ne

118

bi bilo upitno njegovo vječno spasenje. U opisu toga događaja Sulpicijenam prenosi snažan teološki naglasak koji je u IV. stoljećubio aktualan. U vremenu krštavanja poganskih naroda naglašavanaje važnost sakramenta krštenja i obraćeničkoga života. Po tadašnjemuučenju, nije bilo spasenja za one koji nisu bili kršteni. Stoga jei spomenuti katekumen opisan kao svojevrstan teolog koji je posliječudesna uskrišenja pripovijedao kako je nakon smrti bio privedenSucu koji ga je osudio na vječnu kaznu jer nije bio kršten. No budućida su upravo tada anđeli donijeli pred vječnoga Suca Martinovumolitvu, zapovjeđeno im je da ga vrate u život. Sulpicije Severznalački opisuje brojna druga Martinova čudesa profilirajući takonovu tipologiju svetačkoga lika u hagiografiji. Svetac više nije mučenikveć apostol - poslanik, koji nastoji biti bliz čovjeku u njegovimpotrebama, svjedočeći kako vjera u Isusa preobražava čovjeka.To će osobito biti očito nakon smrti staroga touskog biskupa kada jenarod izabrao Martina za njegova nasljednika prepoznavajući u njemučovjeka neprekidne molitve, studija Svetoga pisma, miroljubivai milosrdna, premda ga Sulpicije opisuje i kao šutljiva, stroga i zahtjevna.Vjerojatno je radi tih osobina bilo i onih koji ga nisu simpatizirali,osobito među klerom koji je sumnjičavo gledao na monahe,prema kojima je dio hijerarhije bio prilično nepovjerljiv. Postojalesu barem dvije struje među biskupima. Prvoj su pripadali biskupikonstantinovskoga doba, državni počasnici i elita. Drugu struju činilisu oni koji su proizlazili iz monaštva, koje nije zanimala službenapolitika, diplomacija, pa čak ni tada vrlo cijenjene ceremonije.Ali su upravo ti bili karizmatici koji su svojom duhovnošću poučavalii vodili svoje stado. Ta se napetost u hijerarhiji očituje i u životopisuu kojemu se navodi prigovor biskupa iz Angersa, koji je negodovaoprilikom Martinova izbora za biskupa čudeći se kako će tajbijedan i raščupan pustinjak obavljati biskupsku službu. Narod je,međutim, bio uporan i htjeli su upravo toga monaha za svoga biskupa.Životopis pripovijeda kako je Martin otklanjao tu službu i kakosu ga na prijevaru doveli u Tours, pod izlikom bolesne žene koja jetrebala njegov blagoslov. Martin se, međutim, dobro uklopio u biskupiju:u svome pastoralnom radu prednost je davao evangelizacijipoganskih naselja do kojih još nisu doprli kršćanski misionari. Uspioje sretno spojiti pastirsku službu sa svojim monaškim pozivom.Nisu svi pozitivno gledali na taj novi stil življenja i vođenja biskupije.Kako smo već vidjeli, Sulpicije, s određenom dozom antiklerikalizma,opisuje razlike između Martina i okolnih biskupa: »Nekisu zavidili njegovoj krjeposti i načinu života, prekoravajući u njemuono što nisu ostvarivali sami, nemajući snage nasljedovati ga.« Onje izabrao mjesto gdje je mogao neko vrijeme provoditi u samoći imolitvi. To je mjesto uskoro postalo okupljalište brojnih Martinovihučenika gdje je potom osnovao samostan pod nazivom Marmoutier,što na keltskome znači »veliki samostan«. Sveti biskup tourski neumornoje evangelizirao još neobraćene poganske naseobine, pobijaoje brojna i raznovrsna praznovjerja i rušio idole koje su pogani častili.Kamo god bi pronosio radosnu vijest, uspostavljao bi crkvene

119

zajednice - župe. Na čelo tih zajednica nerijetko bi postavljao svojemonahe koji su bili formirani u Marmoutieru. Njegov pastoralni radširio se sve više izvan biskupije. Sulpicije Sever je opisao njegovabrojna putovanja, čudesa, uskrišenja, ozdravljenja i egzorcizme pokojima je Martin postao popularan u narodu. Njegov zemaljski životokončao se 8. studenog 397. Na ispraćaju njegovih tjelesnih ostatakaokupilo se oko 2.000 monaha. Sama ta činjenica govori koliko seMartinov ideal monaštva proširio i koliko je bio prihvaćen. Ipak, nezna se puno o načinu života marmoutierskih monaha. U Martmoutierumonasi su bili organizirani poput onih koji su živjeli u palestinskimlaurama. Svatko je imao svoju ćeliju ili izbu. Dan su provodiliuglavnom u samoći. Barem su se dvaput dnevno okupljali na molitvu.Ne zna se kako je točno bio organiziran ručni rad, ali se zna dasu prednost davali intelektualnome radu, tj. studiju. Martinov samostanbio je svojevrsna škola u kojoj se čuvala i širila kultura čitanjemi prepisivanjem knjiga. Život monaha je bio jednostavan i siromašan.O tome svjedoči zgoda o čudesnu ozdravljenju čitave obiteljijednoga Martinova prijatelja. Iz poštovanja i zahvalnosti ozdravljenikmu je darovao sto srebrnih libri koje je Martin uporabio za otkuprobova. Budući da su njegovi monasi živjeli u velikoj oskudici, nekisu od njih počeli prigovarati takvu postupku na što im je on odgovorio:»Crkva se brine o našoj hrani i odjeći, ne smijemo zgrtati ništaza svoje potrebe.« Posebnost Martinovih monaha sastojala se u tomešto su bili raspoloživi za potrebe koje je lokalna Crkva, na čelu s biskupom,osjećala aktualnima i tražila od njih raspoloživost.U vrijeme sv. Martina monaški su ideal širili i drugi zanesenjaci.Primjerice, Martinov prijatelj, sv. Paolin iz Nole (354.-431.), jedanod najvećih tadašnjih posjednika u carstvu, potomak rimske konzulskeobitelji. Živio je u okružju svetačkih prijateljstava. Osim sv.Martina, poznavao je i sv. Ambrozija, Augustina, Jeronima i Rufina,dozrijevajući u njihovu društvu za posvećeni život. Živio je u brakus Terasijom koja mu je rodila sina Celza. No on je ubrzo umro.Pogođeni tom nesrećom, odlučili su živjeti u posvećenoj čistoći. NaJeronimov nagovor svoja su imanja razdijelili siromasima. Godine393. Paolin je u Barceloni zaređen za svećenika, ali nije inkardiniranu tu biskupiju tako da se mogao slobodno posvetiti svome pozivu namjestu koje je sam odabrao. Za razliku od sv. Martina, Paolin je svojmonaški život provodio zajedno sa siromasima. Sagradio je prihvatilišteza beskućnike, a iznad njega nastambu za svoje monahe. Utome je vidio simboliku: »Siromasi su sa svojim molitvama temeljzdanja, dok ih monasi i ja grijemo svojom ljubavlju.« Osim zajedništvasa siromasima, monasi su imali svoje posebne molitve, intelektualnii ručni rad te askezu poput egipatskih monaha. Godine 409.Paolin je izabran za biskupa Nole, gdje je preminuo 431. godine.U jednoj od svojih poslanica sv. Ambrozije, milanski biskup,gorljiv promicatelj asketskoga života, spominje kako je Euzebije, biskupiz Vercellija ( 371.), prvi na Zapadu organizirao klerike koji suživjeli na monaški način. No to su samo neka imena karizmatika kojisu na Zapadu živjeli, raspirivali i prenosili monaški ideal.HONORAT IZ LERINSA

120

U razvoju monaštva na Zapadu sljedeći korak učinio je sveti Honoratkoji je 405. godine osnovao lerinski samostan. Ne zna se gdjei kada je rođen. Kršten je u dvadesetoj godini života i odmah seposvetio asketskome životu, zajedno sa svojim bratom Venancijem.Budući da se pronio glas o njihovoj svetosti, oni su potražili skrovitijeboravište pod vodstvom eremita Kaprasija. Nakon nekoga vremena,oko 395., odlučili su putovati na Istok. Veća skupina entuzijastazaplovila je prema Grčkoj i tamo osnovala monašku zajednicu.Međutim, nakon jedne pošasti preživjela ih je samo nekolicina.Među mrtvima je bio i Honoratov brat. Preživjeli su se vratili u svojrodni kraj. Honorat se nastanio u Frejusu, pod zaštitom biskupa Leoncija.Malo biskupijsko središte Frejus nalazilo se na obali izmeđuMarsiglije i Nizze. Odatle je Honorat promatrao Hyeresko otočjekoje su već obitavali pojedini isposnici. Njegovu je pozornost privukaomaleni otok Lerins koji je do tada držan nenastanjivim jer jebio pun gmizavaca i otrovnica. Jednoga dana, moguće da se to zbilo405. godine, Honorat se iskrcao na taj otok misleći kako će ga zaoglas o tome mjestu moći zaštititi od posjetitelja. Međutim, upravoje po Honoratu taj otok postao slavan i posjećivan. Njegov životopisac,sv. Hilarije, napisao je: »Tko god traži Krista, traži Honorata.Tko traži Honorata, nalazi Krista.« Honorat je u tome vidio znak tespremno počeo primati učenike koje mu je Providnost slala i uskorosu na nenastanjivu otoku nikla zdanja za prihvat braće. Glas o svetostiHonoratove zajednice brzo se širio. Biskup Leoncije ga je zaredioza svećenika. Nakon smrti biskupa iz Arlesa, 427. godine, Honoratje izabran za njegova nasljednika, no već je nakon dvije godine biskupskeslužbe umro.Čemu lerinsko monaštvo duguje velik uspjeh? Osim Honoratovojsvetosti, zasluge se pripisuju njegovu strogu i zahtjevnu pravilukoje je u njemu samome bilo potpuno ostvareno i svetačkom blagošćuublaženo u konkretnim međuljudskim odnosima. S monasimanije postupao kao s podčinjenim vojnicima pred kojih se postavljaonalog, već kao s ljubljenim sinovima koji su trebali očevo razumijevanje.Na svetomu otoku Lerinsu monaški je život bio raznovrstan:bilo je eremita i cenobita. Većina je ipak provodila zajednički život.

SV. PATRIKNekoliko godina nakon smrti sv. Martina, na Britanskome otočju,sedamnaestogodišnji mladić Patrik biva zarobljen te je iz svogarodnog Galesa (tadašnja Cambria) odveden u roblje u Irsku (rimskaHibernia). Keltski su barbari, nakon neuspjela pohoda rimskih legionara,gusarskim upadima pljačkali britansko stanovništvo i odvodiliih u roblje. U svojim »Ispovijestima« Patrik opisuje razdoblje nakonšto je bio zarobljen: »Nakon što sam prispio u Irsku, svaki samdan čuvao svinje i često sam molio tijekom dana. Sve više je u menirasla ljubav Božja, i strah od njegova svetoga Imena. Moja je vjerarasla... U šumama, gorama, budio bih se prije zore kako bih molio,pod snijegom, ledom i kišom. Nisam mario za napor. Nikakva lijenost

121

me nije sputavala, ako danas dobro rasuđujem.« Nakon šestgodina ropstva odlučio je pobjeći i vratiti se svojoj obitelji u kojojje 389. godine rođen. Oko 415. godine vratio se u svoj zavičaj kojije, za razliku od Irske, bio kristijaniziran već u III. st. Tu je u njemusazorio apostolski poziv i želja da se opet vrati u Irsku, donoseći imsvjetlo evanđelja. Da bi ostvario svoju želju, najprije je morao otićiu Galiju gdje se pripravljao sve do 432. godine. Vjerojatno je u tomerazdoblju posjetio Marmoutier, Lerins i druge samostane. Nekolikoje godina proveo u Auxeru. Ostaje zagonetka tko mu je povjerio misijuu Irskoj. Vjerojatno biskup Auxera koji mu je podijelio sveti red.Naime, biskup German je uputio prethodno u Rim đakona Paladijada od pape dobije blagoslov za misiju u Irskoj, dakle, Patrik nije biou prvome planu. Tek je nenadana Paladijeva smrt omogućila Patrikuostvarenje željene misije. Nakon što je zaređen za biskupa, godine432., Patrik je naslijedio Paladija te se vratio u Irsku. EvangelizacijaIrske je u pravome smislu započela sa svetim Patrikom. Makar jeapostolski rad bio naporan, osobito u sučeljavanju s druidima i poganskimvjerovanjima, misija se razvija bez prolijevanja mučeničke- svjedočke krvi. Zacijelo je u tome bila velika zasluga sv. Patrikakoji je poznavao jezik i običaje Iraca te je proveo svojevrsnu evangelizacijskuinkulturaciju. Poput svetoga Martina, formirao je zajednicena čelo kojih je postavljao biskupe. Godine 445., nakon putovanjau Rim, osnovao je biskupiju Armaght u kojoj je utemeljiodva samostana koje je vodio njegov rođak opat i biskup sveti Mel.Posvuda su nicali samostani koji su ponegdje formirani od obraćenihzajednica druida. Na kraju plodna apostolskoga rada, ne toliko označenaspektakularnim čudesima poput sv. Martina, koliko molitvom ipokorom, godine 461. sv. Patrik umire.Sveti Patrik je utemeljitelj irskoga monaštva koje je poprimilooznake njegove duhovnosti premda nije napisao nikakvo pravilo.Patrik je svaki dan molio svih 150 psalama te hvalospjeve, himne i200 drugih molitava. U irskim je samostanima provođena ista molitvenapraksa koju su Patrikovi učenici nastojali vjerno prenijeti budućimgeneracijama monaha. K tome su monasi pridavali asketskevježbe, od kojih je svakako izvorna tzv. Crosfigill, što bi u prijevoduznačilo »križobdija«. Poneki su monasi uspravno stajali, raširenihruku u znaku križa, satima i danima. Za svetoga Coemgena (Kevin)eremitu kaže se da je tako stajao godinama te da su mu se ptice gnijezdilena ruci. Irske samostane možemo usporediti s palestinskimlaurama. Kameni ostatci na zapadnoj obali Irske svjedoče o ćelijamakoje su bile formirane oko crkve ili kapele gdje su se monasi okupljalina molitvu pet puta dnevno i triput noću. Ponegdje su imali posebnoblagovalište ili gostinjac. Irski su monasi pridavali veliku važnostručnome radu. Samostani su imali raznorazne zanate poput zidara,stolara, kovača, postolara i dr. Hranili su se isključivo kruhom,travama i povrćem, pili su samo vodu.U VI. st. irski su samostani doživjeli osobit zamah. Jedan od najvećihi najznačajnijih od njih bio je Clonmacnoise, poznat u cijelojIrskoj po svome duhovnom i kulturnom utjecaju. Samostan Clonareje u VI. st. brojio oko tri tisuće monaha. Među brojnim zanimljivostimai posebnostima irskih monaha ističe se sv. Bandan moreplovac.

122

On je osnovao samostan Clonfert, ali je u njegovoj duši tinjalaželja da preplovi nepregledna morska prostranstva koja je motrios irskih obala. Želio je doploviti do »obećane zemlje«, o kojoj je umladosti slušao. Napokon se sa sedamnaestoricom braće zaputio namore. Nakon povratka, opisujući neizvjesnost putovanja, spominjebijeli i kristalni toranj na koji su naišli te vatreni otok koji je sličio nakovačnicu. U tim opisima prepoznaje se vjerojatno ledenjak u Sjevenomemoru te vulkan koji je sipao lavu. Na tome putovanju irski sumonasi vjerojatno dospjeli do Islanda. Nakon sedam godina vratilisu se sretno u svoj samostan.KOLUMBAN I IRSKO MONAŠTVOIrsko je monaštvo dalo neslućene plodove koji su doprinijeli formiranjukršćanske Europe. Osobito je tome zaslužan sv. Kolumban.Životopis toga neumorna monaha-putnika opisao je njegov učenikJona. Kolumban je rođen oko 540. u plemićkoj obitelji. Imao je izvrsnuizobrazbu i prirođen smisao za mnoga životna zvanja. Nakonjednoga susreta sa svetom zatvomicom, koja mu je savjetovala danapusti svijet, on je spremno posluša. Ostavio je sve, čak i svoju obiteljna koju je bio jako navezan. Njegov odlazak teško je podnijelanjegova majka koja se prostrla preko kućnoga praga kako bi spriječilasinovljev odlazak. Kolumban je, međutim, bio odlučan. Zaputiose na otok Cleen u samostan Cluain Inis (otočki samostan). Nakonnekoliko godina nalazi se u velikoj opatiji Bangor, gdje je zaređen zasvećenika. Ali ne ostaje ni u tome samostanu. Njegov život poprimaobilježje neprestana hodočašća. Živio je eshatološku dimenziju vjere:nigdje se nije osjećao kao u vlastitome domu, nigdje kao kod kućenije bio zaštićen poviješću svoje obitelji, naroda, običaja i vlastitogajezika. Poput patrijarha Abrahama koji je primio poziv da napustisvoju zemlju i dom oca svoga, poput Blažene Djevice Marije koja jemorala bježati u Egipat, u Jeruzalem uz mrtvoga Sina, daleko od toplinenazaretskoga doma, potom još dalje u Efez, gdje je, po predaji,živjela Gospa, tako se otiskuje od svoga zavičaja i sv. Kolumban,nalazeći nadahnute motive u Svetome pismu za svoj osobit životnistil. Uostalom, i egipatski su eremiti bježali iz samostana gdje su biličašćeni i slavljeni, vrlo daleko, gdje su provodili život u poniznostii služenju. Godine 590., s dvanaest učenika, ukrcao se Kolumban nalađu koja je, nakon više predaha, dospjela na galsku obalu. Strani sumonasi u merovinškome kraljevstvu bili rado primljeni. Na vlasti jetada bio Hildebert, kojega će naslijediti sin Teodobert, koji je imaosamo jedanaest godina kada je trebao početi upravljati Burgundijomi Austrasijom. Umjesto njega, vlast će u stvari preuzeti njegova bakakoja će monasima zadavati probleme. Monasi su se nastanili u ruševnojvojnoj utvrdi Annegrayju. Okolni narod ih je lijepo primio ičesto mislio na njihove potrebe. Budući da su s vremenom pristizalinovi učenici privučeni osobitim stilom življenja Iraca, Kolumbanje morao nastaviti svoje putovanje i osnivati nove samostane. Godine590. osnovao je slavni samostan Luxeuil koji je u VII. st. daobarem jedanaest biskupa, potom Fontaines i druge. Sveti Kolumbanje sastavio i Pravilo koje se odnosi na bitne elemente monaškoga života:

123

molitvu, rad, askezu. U retcima Kolumbanova Pravila provireosnovna oznaka koja definira njegov lik monaha - odricanje. »Misline na ono što jesi, već na ono što ćeš biti; ovo što jest sada ne trajenegoli trenutak, ono što će biti trajat će vječno... Čovječe, ti ne posjeduješništa na zemlji; umrijet ćeš gol kao što si se i rodio i tvojeće tijelo postati prašina... Čuvaj se da ne prodaš nebo gdje se nalazitvoja vječna baština. Radije prodaj sebe da posjeduješ život.«Većina Kolumbanovih monaha molila je dnevno trećinu psaltira,tj. pedeset psalama. Veliku su pozornost posvećivali ručnome radu,no još više intelektualnome, po kojemu će postati poznati po cijelojEuropi, osobito kao kopisti koji su na jedinstven način ukrašavalimanuskripte. Asketske vježbe bile su često vrlo teške. Kupali su seu ledenoj vodi recitirajući psalme, postili su do krajnje iscrpljenosti.Jeli su samo jednom dnevno, oko tri popodne. Meso nikada nije bilona njihovu jelovniku, ribu su jeli samo za velike blagdane. Prije jelamorali su se udarati u prsa zbog svojih grijeha. Kolumban je naglašavaovažnost priznavanja grijeha i ispovijedanja, koje tada još nijebilo tako prošireno. Postojao je i čitav niz kaznenih propisa, post iudarci šibom. Brbljavcu je redovito bila zapovjeđena šutnja, nasilnikublagost, proždrljivcu post, ljenčini bdjenje, oholici zatvor, izdajnikuprijezir i isključenje. Monah koji je npr. za vrijeme jela prosuohranu ili piće morao je u crkvi ležati prostrt dok se ne izmoli dvanaestpsalama. Monah koji je prekršio pravilo šutnje primio je šestudaraca šibom. Tko bi u zajednici uporabio riječi »moje« i »tvoje«,primio je šest udaraca. Tko se suprotstavio tuđim riječima, pedesetudaraca. Osobito su bile teške kazne namijenjene klericima kojinisu dostatno častili posvećeni euharistijski kruh. Tko bi izgubio posvećenikruh tijekom putovanja, trebao je vršiti pokoru tijekom godinedana. Onaj tko bi pustio da se euharistijski kruh osuši ili da gacrvi pojedu, vršio bi pokoru tijekom šest mjeseci, a kome bi euharistijskikruh pao u vodu, bio je prisiljen cijeli život piti samo vodu,kao i svi ostali.Kolumbanov biograf Jona opisuje brojna čudesa koja su se događalau Luxeilu, brojna ozdravljenja i milosni zahvati na zagovor Kolumbanovemolitve. Međutim, na europskome kontinentu se događajupolitička previranja koja će utjecati i na monaške zajednice. Nakonšto se Kolumban našao u nemilosti burgundijske kraljice Brunehildei njezina unuka, mladoga kralja Teodorika, budući da nijeodobravao njegov nemoralan život i nije želio blagosloviti njegovuizvanbračnu djecu, godine 610. su prognani i on i ostali irski monasite su se prisilno zaputili prema Normandiji. Na svome napornu putuzaustavili su se u Toursu i potom krenuli prema obali s nakanom dase vrate na Britansko otočje. No, sukobi za prevlast u kraljevskojobitelji mijenjaju njihove planove. Monasi, stalno u pokretu, nailazena brojne neugodnosti sve dotle da su dvojica monaha čak i ubijena.Poneki učenici odustaju, napuštaju Kolumbanovu zajednicu i krećusvojim putom osnivajući vlastite samostane koji su bili puno blaži.Kolumban je nepokolebljiv i zahtjevan te ne odustaje od svoga puta.

124

Čak su se i neki biskupi protivili Kolumbanovim monasima koji suslijedili irske običaje u načinu odijevanja, u liturgiji, kalendaru. Kolumbanje bio nagle i nepopustljive naravi te je stalno bio u sukobus mjesnim biskupima i odredbama lokalnih sinoda. Branio je svojeobičaje pozivajući se na papu. Na Zapadu je tada već bio ujednačendatum slavljenja Uskrsa, no irski su monasi slavili Uskrs po običajukoji je postojao prije reforme liturgijskoga kalendara. To je bio razlogmnogih raspava i napetosti. Kolumban je godine 614. osnovaoglasoviti samostan Bobbio u okolici Milana, gdje je i umro 615. godine.Za sobom je ostavio brojne samostane, svete učenike te pisanasvjedočanstva. U prvome je redu ostavio Pravilo - »Regula monachorum« - koje sabire duhovne elemente monaškoga života te, uzto, i drugo pravilo »Regula coenobialis«. To je spis koji uglavnompokorničkim tonom propisuje razne discipline kao lijek pojedinimmanama. Napisao je djelo »Penitenziale«, tj. priručnik koji je služioopatu u vodstvu zajednice. Ostali su sačuvani i Kolumbanovi govori,pisma i pjesme. Velik dio sadržaja Kolumbanova opusa dio je prethodneirske monaške tradicije, vješto primijenjen na prilike Kolumbanovavremena. Neki autori čak ni oštrinu kazna teškim postovimai šibanjem ne pripisuju Kolumbanovoj naravi, već neophodnommjerom u tako teškim vremenima divljih i neukrotivih barbara kojisu u samostanima nalazili put spasenja. Ipak, može se držati da sute odredbe imale prvotni cilj da monahu posvijeste kako je izabraoput prema Bogu koji uključuje podčinjanje tjelesnih želja, skrušenostsrca i poniznost duha.Kolumbanova baština je s vremenom doživljavala preinake. Sv.Eustazije je napustio irske običaje, sv. Valdebert je napustio čak iKolumbanovo Pravilo i prihvatio pravilo sv. Benedikta. Ipak, ulogairskih monaha u razvoju kršćanstva u Francuskoj, Belgiji, Švicarskoji Italiji bila je golema. Bernard Guillemain je izbrojio tijekomVI. i VII. st. 115 irskih svetaca u Njemačkoj, 45 u Francuskoj, 44 uEngleskoj, 36 u Belgiji, 25 u Škotskoj, 13 u Italiji. Irski su monasidoprinijeli kulturnoj obnovi svoga vremena jer su prenosili ljubavprema studiju, klasičnoj latinskoj kulturi i osobitu načinu kopiranjatekstova koje su ukrašavali bogatom ornamentikom i predodžbamaiz životinjskoga i biljnoga svijeta. Dobra organizacija zajednice očitovalase i u odnosu prema radu koji je bio uzor i poticaj lokalnomestanovništvu. Na taj su način monaške zajednice izvršile tih, ali presudanpreobražaj. U društvu u kojemu je ručni / fizički rad bio podcjenjivani određen za robove, u irskim monaškim zajednicama poprimadrukčije značenje. Svi su skladno radili, gradili, sadili i ubiraliplodove svoga rada. Samostani poput Annegraya i Luxeuila posjedovalisu polja zasijana pšenicom, ječmom i povrćem, ali su imali ikovačnicu u kojoj su kovali motike, sjekire i ostalo oruđe. U opisučudesna događaja spominju se čak i rukavice za rad kojima se služiosv. Kolumban. Jednom mu ih je gavran odnio i na svečev nalog natragvratio. Uz duhovni, i taj ekonomski element, nadahnut na biblijskimizvorima i poimanju rada, velik je doprinos koji su irski monasiugradili u kršćanske korijene europskoga kontinenta. To će postatijoš izražajnije s Benediktovim monasima. U svome Pravilu on posebnopoglavlje posvećuje ručnome radu monaha.SV. CEZARIJE ARLSKI

125

Njegov su život opisali njegovi učenici. Rođen je 470. godineu Burgundiji, u Chalons sur Saone. U osamnaestoj godini života odlučioje priključiti se kleru svoje biskupije. No privučen pričama osvetim monasima promijenio je odluku i zaputio se na Istok, moždau Egipat. Ali nije daleko stigao. Na putu se zaustavio na Lerinskomeotoku u samostanu sv. Honorata. Tu je stekao potreban odgoj, naobrazbui postao monah. Strog monaški život ostavio je posljedice nanjegovu zdravlju te ga je opat Porkarije povjerio pobožnoj obiteljiFirmina i Gregorije koji su živjeli u Arlesu. Tu je susreo Julijana Pomerijakoji ga je upoznao s djelima sv. Augustina. Budući da je to zanjegovo zdravlje bilo prikladnije, arlski biskup Eonije, Cezarijev rođak,uključio gaje u svoj kler i zaredio ga za svećenika. Cezarije jei nadalje živio monaški. Biskup je iskoristio tu Cezarijevu karizmuda uvede red u samostanima svoje biskupije u kojima je bila popustilastega. Kada je 503. umro Eonije, narod je izabrao Cezarija zasvoga biskupa.Cezarije je isprva htio pobjeći od biskupske službe, no na koncunije imao izbora. U biskupskoj službi uzor mu je bio sv. Augustin.Nastavio je monaški živjeti i promicati monaški život među svojimsuradnicima. Bio je glasovit propovjednik. Brinuo se za duhovni životklera, za liturgiju i pravovjerje. Predsjedao je mnogim pokrajinskimsaborima. Na Saboru u Agdi 506. godine, pod vodstvom Cezarijai ostala 34 biskupa odlučeno je da se ne smije osnivati samostanbez biskupove suglasnosti. Na tome je Saboru zabranjeno biskupimazaređivati monahe i postavljati ih u pastoralne službe bez opatovasvjedočanstva. Da bi se obuzdalo monahe lutalice, biskupi su zabranilimonasima prelaziti iz samostana u samostan bez opatova blagoslova.Stoga je naloženo svim monasima da se vrate u samostane ukojima su položili zavjete. Monahinje nisu smjele primati veo prije40. godine života. Na Sinodi u Orangeu, koju je sazvao 529. godine,osuđen je semipelagianizam. Cezarije je umro u Arlesu 542. godine,nakon 40 godina biskupske službe.U svojoj biskupiji je osnovao samostan za djevice u kojemu jeopatica bila njegova sestra Cezarija, odgojena u Kasijanovu samostanuu Marsigli. Brojne arlske djevice i udovice priključile su setome samostanu tako da ih je jedno vrijeme bilo oko 200. Iz te su sredineizrasle mnoge svete duše poput opatice Rusticiole koja je s petgodina primljena u samostan, a s osamnaest, mimo tadašnjih pravila,postala opatica koja je sveto vodila samostan.Cezarije je napisao Pravilo za monahe u Arlesu primjenjujućikanone i odredbe pokrajinskih sabora. Pravilo je napisao oko 512.godine, diktirajući ga svome nećaku Teridiju koji je bio arlski svećenik.Pravilo uspostavlja monaški stabilitet kao obvezu koju monahprihvaća na dan svoga zavjetovanja. U toj odluci vidi se evolucijamonaškoga zakonodavstva i sazrijevanje onih elemenata koji, na temeljuiskustva, trasiraju put u budućnost. U Cezarijevu Pravilu punoje određenije što za monaha znači siromaštvo i bezvlasništvo. Na tajje način Cezarije htio zaustaviti običaj bogatih obitelji da njihovi sinovidonose u samostan čak i svoj namještaj. Radi toga je zamijeniomonaške ćelije sa spavaonicom. U njegovu samostanu puno jenaglašenija uloga opata koji bdije nad životom zajednice i prodahnjujeju duhovnošću.

126

Cezarijevo Pravilo za djevice prvo je poznato pravilo koje je sastavljenoisključivo za žene - »Regula sanctorum virginum«. Napisaoga je 512. godine, a kasnije ga je nadopunjavao i ispravljao.Cezarije se služio prethodnom monaškom literaturom, najviše Pravilomsv. Augustina. U njegovu Pravilu dolaze do izražaja tri osnovnaelementa: siromaštvo, zajednički život i stalnost mjesta boravka,koje je propisano radi izgradnje zajedničkoga života. Pravilo zahtijevapost i odricanje, šutnju koja podupire sabranost i molitveniduh. Sveti Cezarije ne određuje posebne molitvene propise jer suvjerojatno monahinje slijedile običaje moljenja lerinskoga samostana.No određuje da moraju čitati i meditirati Sveto pismo. Zbog togaje određeno da sve moraju znati čitati i pisati. U samostanu se svemoraju izmjenjivati u svagdašnjim poslovima. Opatica zauzima posebnomjesto u samostanu i vodi brigu o svemu. Premda Pravilo zadjevice izgleda strogo, Cezarije pazi na ljubav koja mora prožimatiživot zajednice. Zato npr. posebno određuje da opatica pazi na slabe:»Nadasve zaklinjem i opominjem tebe, sveta majko, .. .da najbudnijepazite da li ima među sestrama takvih koje često trpe ili zato štosu navikle na lakšu ishranu ili možda zbog bolesti želuca te ne mogupostiti kao ostale ili poste vrlo teško, a one zbog stidljivosti ne pokušavajutražiti: vi zapovijedite opskrbnicama da im daju, a njimasamima naredite da uzmu. I neka budu uvjerene: što god u bilo kojevrijeme uzmu po naredbi i zapovijedi poglavarice, u tom obroku primajuKrista.«U slučaju prekršaja određuje uobičajene kazne, tj. isključenje odstola i molitve. Samo u slučaju da se jedna monahinja usudi dignutiruke na drugu bit će kažnjena s trideset devet udaraca šibom. U izboruopatice samostan je posve autonoman i biskup nema nikakvevlasti osim da blagoslovi novu poglavaricu. Zanimljivo je da Cezarije,uz važne odredbe o kojima ovisi stabilnost samostana, određujei neke sporedne pojedinosti kojima pridaje određenu važnost kaonpr.: boja redovničke haljine ne smije biti ni crna ni svijetla već sivomliječne boje i mora se izrađivati u samostanu. Također određuje dacrkveno ruho mora biti jednostavno, ne izvezeno ni ukrašeno drugimukrasima, već samo križevima. »Neka se ne vješaju navoštene zavjesei slike: zidovi i sobe ne smiju biti oslikani, jer u samostanu smijebiti samo ono što se sviđa duhovnim očima a ne tjelesnim.«SV. BENEDIKT, OTACZAPADNOGA MONAŠTVAIzvor za poznavanje Benediktova života pruža nam sveti GrgurVeliki u drugoj knjizi svojih »Dijaloga« koje je napisao između 593.i 594. godine, tj. pedesetak godina nakon Benediktove smrti. Svečevživot je opisan u okviru klasične monaške hagiografije koja veomaodudara od suvremene osjetljivosti za preciznim opisima i kronologijomdogađanja. Ključ za razumijevanje čudesnih opisa jest tipološkametoda kojom na osnovi pojedinoga biblijskog lika i čudesnadogađaja iz njegova života pisac izgrađuje svečev duhovni lik. Da

127

bi posvjedočio istinitost opisanoga, sv. papa Grgur se poziva na četvoricuautentičnih svjedoka, tj. Benediktovih učenika: Konstantinai Simplicija, koji su bili montecassinski opati, te lateranskoga opataValentiniana i opata iz Subiaca, Honorata. Uz »Dijaloge«, najautentičnijiizvor za poznavanje sv. Benedikta jest njegovo Pravilo koje jepostalo izvor i nadahnuće za monaštvo u prvome tisućljeću, a većinamonaha slijedi njegovo Pravilo i kasnije.Benedikt je rođen u plemićkoj obitelji nursijskih patricija, današnjaNorcia, 480. godine. Premda se godina rođenja ne može sa sigurnošćuodrediti, može se sigurno reći da je rođen na zalazu RimskogaCarstva, što će utjecati na slijed događanja i Benediktove životneodluke. O Benediktovoj obitelji se ne zna mnogo. Oko tristo godinanakon njegova života Adravald, monah iz Fleuryja, zapisao je kakoje u Nursiji vidio ruševine Benediktove obiteljske palače. Drži se daje pripadao povlaštenoj, senatorskoj obitelji. Osim Benedikta, njegovisu roditelji imali i kćerku Skolastiku koja je, po predaji, od djetinjstvabila određena za posvećeno djevičanstvo. Vrlo je moguće da jeveć u obitelji Benedikt čuo za monaški život budući da je nedalekood Nursije živio monah Spes, utemeljitelj nekolicine samostana. Utome je kraju bilo više poznatih eremita, npr. Eutihije, Florencije...Mladi je Benedikt poslan u Rim na studij. Spomen na te studentskedane i njegov boravak u Vječnome gradu još i danas čuva malakapelica s. Benedetto in Priscinula. Rim Benediktovih studentskihdana više nije bio središte Carstva. Tada je već triput bio opustošente je od 800.000 spao na 30.000 stanovnika. Nakon prvoga pustošenjaRima Jeronim je rekao: »capta est urbs quae totum coepit orbem- osvojen je grad koji je osvojio svijet«. U Benediktovoj mladostijoš su se osjećale posljedice Alarikova osvajanja 410. godine. Stanjeje tada bilo takvo da će Augustin reći kako je Rim razapet s Kristom.Mladi student, razočaran dekadentnim prilikama i potištenošćukoja je vladala na svim razinama, napušta studij te se povlači umalo osamljeno mijesto Enfide (današnje Affile) gdje je živio zajednosa svojom dadiljom. Imao je tada vjerojatno oko sedamnaest godina.Benedikt je bio razočaran društvom koje više nije imalo snageza ikakve ideale, što se najviše očitovalo u moralnome rasulu rimskearistokracije. S druge strane, i crkvene su prilike bile složene i žalosne.Godine 498. Crkva je bila toliko razjedinjena da su istodobnopostojala dvojica papa. Bila je to posljedica stranačkih politika i rascjepaunutar rimske crkvene zajednice koja je bila preslaba da obraničistoću vjere i da se odupre utjecaju carevih pristaša koji su na Petrovustolicu htjeli postaviti svoga čovjeka. Benedikt se udaljio od tesredine u Enfide, gdje je samo predahnuo pred presudnim korakomkoji će učiniti sam, napustivši svoju dadilju i svaku vezu s poznatimsvijetom. Sv. Grgur povezuje taj drugi odlazak s čudesnim događajempo kojemu je u toj maloj sredini Benedikt postao slavan. Bježećiod ljudske slave povukao se u brdovit kraj Subiaka (Sublacum), okoosam kilometara od Enfidea. Tu će, pod vodstvom monaha Romana,započeti eremitski život skriven u jednoj pećini. Roman je Benediktaodjenuo u monašku tuniku i povremeno mu donosio hranu i takona neki način službeno, u ime neke anonimne zajednice, označio početakBenediktova monaškoga života. Benedikt je tu ostao skrivenoko tri godine u potpunoj samoći. To razdoblje nije bilo označeno

128

samo ugodnim druženjem s Gospodinom, već i napastima koje su tipičneza takav samotnjački oblik života. Kada je jednom, potaknutsjećanjem na Rim, bio pritisnut tjelesnom strašću, gol se bacio u trnjei koprive da ugasi neuredan plamen tijela. O njegovu osamljeničkomei posve izoliranu životu svjedoči i zgoda o svećeniku kojise, potaknut Duhom, na sam Uskrs, zaputio u goru tražeći Božjegačovjeka. Kada ga je susreo i s njim podijelio radost najveće svetkovinenaše vjere, sveti Benedikt je očitovao kako nije ni znao da jetoga dana Uskrs. Bio je, naime, toliko odsječen od života zajednice.Prve svečeve zabilježene riječi kojima se obraća tome svećenikujesu: »Znam da je danas Uskrs kada mi je dano vidjeti te.« Tako seobratio svećeniku doživljavajući radost rijetka susreta s čovjekom.Nedugo zatim njegovu su prisutnost opazili okolni pastiri koji su serado s njim zadržavali i nakon što bi s njim podijelili svoje poteškoće,olakšani se vraćali kućama. Na taj se način glas o njemu sve višepronosio.Dvadesetak kilometara sjeverno od Subiaca nalazio se samostanVicovaro. Tamošnji su monasi, nakon smrti svoga opata, zamolilimladoga pustinjaka da ga naslijedi. Benedikt je na to pristao, premdaje mlak monaški život te zajednice bio u suprotnosti s njegovom ozbiljnomzahtjevnošću. S vremenom monasima Vicovara nisu bile povolji odredbe mladoga opata te su ga se htjeli riješiti odlučivši otrovatiga čašom otrovana vina. Po Božjemu promislu i čudesnu događajuu blagovalištu svetac je otkrio njihove planove i odlučio se vratitisamotnjačkome životu. Po njegovu povratku u omiljenu samoćuSubiaka oko Benedikta su se počeli okupljati učenici koji su ga željelislijediti u monaškome životu. Tako je nastalo više malih zajednicaod oko dvanaest monaha kojima je Benedikt na čelo postavljaoopata. S vremenom je nastalo dvanaest takvih zajednica. Središte imje bilo u podnožju brda na području negdašnje Neronove vile. Čaksu i dva rimska patricija, Eutihije i Tertulo, povjerili svoje sinoveMaura i Placida Benediktovu vodstvu. To nam svjedoči kako je ipakneka veza između Benedikta i Rima, možda iz njegovih studentskihdana, sačuvana. Ostaje zagonetka kako je Benedikt u to vrijeme organiziraote male samostane. Zacijelo je vikovarski žalosni slučajkasnije utjecao na njegovu odluku o organizaciji samostanskoga života.Po nekima, Benediktovi su monasi u Subiaku živjeli po »RegulaMagistri« budući da će se kasnije vidjeti velik utjecaj toga djelau Benediktovu Pravilu.Plodan duhovni život Benediktovih zajednica u Subiaku privlačioje brojne hodočasnike, što je izazvalo zavist svećenika Florencijakoji je na razne načine pokušavao ozloglasiti Benedikta; jednommu je čak poslao otrovan kruh, što je Benedikt na vrijeme naslutio.Napokon je poslao skupinu djevojaka koje su razgolićene nastojalesmućivati Benediktove mlade učenike. Pred tim izazovima Benediktje odlučio napustiti to mjesto i sa skupinom učenika potražiti novoutočište gdje ne će biti toliko pogibeljnih prilika za monahe. Dok jeFlorencije likovao zbog odlaska Benediktove zajednice, snašla ga jenenadana smrt padom s terase njegova doma. Ipak, Benedikt se više

129

nije želio vratiti žalostan koliko radi takve nesretne smrti, toliko iradi onih učenika koji su se obradovali smrti nesretnoga svećenika.Novo odredište bilo je Montecassino, gdje su se Benedikt i njegoviučenici nastanili, vjerojatno 529. godine. Na tome je brdu jošštovan poganski kult Venere, Apolona i Jupitera. »Monasi su trebaliizvršiti misiju koju su si zadavali istočni pustinjski oci: zamijenitiđavolsko kraljevstvo s Kristovim.« Pošto su uništili poganska kultnamjesta, na mjestu Apolonova hrama sagradili su crkvu sv. Martina.Na mjestu žrtvenika sagradili su crkvu sv. Ivana Krstitelja. Svetipapa Grgur opisuje brojne poteškoće na koje su nailazili Benedikti njegovi monasi u izgradnji samostana i zajednice. Nerijetko ih onpripisuje đavolskoj zavisti koju svetac svaki put raskrinkava svojimblagoslovom. Nakon burne montecassinske povijesti i mnogih pustošenja,od kojih je prvo prorekao i sam utemeljitelj, do danas susačuvani samo pojedini arheološki ostatci prvotnoga samostana izvremena sv. Benedikta. Na temelju Benediktova Pravila može sebarem djelomično predočiti kako je izgledao prvotni samostan jeru Pravilu spominje raspodjelu i namjenu pojedinih zdanja kao npr.crkvu, kuhinju, blagovalište, ostavu, rušnicu, gostinjac, vrt, mlin,knjižnicu, zanatske radionice itd.Nakon Rima, samoće Subiaka i prvih pokušaja formiranja zajednice,obogaćen velikim životnim iskustvom, sv. Benedikt je naMontecassinu uspio postaviti solidne temelje nove zajednice. Pretvorioje u stvarnost svoj ideal: život u samoći s Bogom. Iza sebe jeimao bogatstvo iskustva. U mladosti je upoznao napor borbe s napastimakada je »ranama tijela izliječio ranu duše ugasivši nutarnjigrješan plamen«. Upoznao je slabosti svojih prvih učenika iz Vicovara,upoznao je monahe lutalice, suočio se s monasima koji svojomtonzurom varaju Boga, poznavao je dobro moralno krivudanje crkvenihstruktura svoga vremena te je na temelju toga iskustva stvoriosredinu u kojoj je ostvarivan ideal svetosti. Po svjedočanstvu sv.Grgura, Benedikt je na Montecassinu bio otvoren malim i slabimljudima koji su tu nalazili sigurnu luku spasenja, dakako, ne zakloništeu kojemu će izbjeći životnu borbu, već, kako kaže sam sv. Benediktu Pravilu, da iskuse kako je lakše boriti se zajedno protiv zajedničkoganeprijatelja. Prva montecassinska zajednica bila je zaistazanimljiva. Benedikt je imao jednoga monaha koji nikako nije mogaobiti sabran u molitvi. Čim bi zazvonilo na molitvu, on bi izlazioi bavio se drugim poslovima. Drugi neki monasi ne samo da su kršilitadašnju samostansku disciplinu jedući izvan samostana, već nisuhtjeli biti iskreni svome pronicljivu opatu. Neki je monah, opisan u»Dijalozima«, bio sklon piću pa je, kada mu se pružila prilika, skrioza sebe bačvicu vina. Sv. Benedikt je poznavao zle i ohole misli kojesu se rodile u srcu novaka koji ga je posluživao kod stola. Neki jemonah jednom izišao iz samostana bez blagoslova jer u svome srcunije bio riješio afektivnu vezu s roditeljima. Bilo je u Benediktovusamostanu i škrtaca poput onoga kuhara koji siromahu nije htio datiposljednju bocu ulja, rasrdivši na taj način i opata. Ti nam hagiografskielementi govore o realnosti opisa ne želeći skrivati problematičnesituacije i slabe strane života. Tome realizmu je sklon i sam sveti

130

Benedikt koji sebe i svoje u Pravilu naziva lijenim i nemarnim početnicima(usp. BP 73). Ali svima njima, koji su živjeli na Montecassinu,morao je, po Pravilu, biti zajednički cilj: obraćenje i nutarnjeusavršavanje u ljubavi putem poslušnosti i poniznosti u samostanuustrajući do smrti.Na Montecassinu je sv. Benedikt za svoju zajednicu sastavio Pravilo- pisani zakonik, koje je vjerojatno sastavljao od 530. godine panadalje u više navrata, sve do svoje smrti 547. godine. Osim biografijekoju nam je ostavio papa Grgur Veliki, Pravilo koje je sv. Benediktnapisao na Montecassinu izvor je za poznavanje sv. Benedikta injegove duhovne baštine. Po njemu možemo procijeniti svečev duhovnilik i ideale koji su ga vodili u ostvarivanju njegova monaškogapoziva. Navedeni životopisac nas upozorava na taj dragocjen biserkada kaže: »Ne bih želio da ti među mnogim čudesima po kojima jeu svijetu proslavljen Božji čovjek ostane zasjenjen sjaj njegova nauka.Naime, napisao je Pravilo za monahe, značajno po umjerenosti ilijepo po svojoj jasnoći.«Pravilo sadrži proslov i 73 poglavlja. Nakon uvoda u kojemu pišešto znači slijediti Krista u samostanu koji naziva »škola Gospodnjeslužbe« slijedi prvi dio, od 1. do 7. poglavlja. U tome doktrinalnomdjelu razrađuje temelje zajedničkoga života i monaške duhovnosti.U drugome dijelu, od 8. do 20. poglavlja, govori o molitvi i tomekako se ona treba obavljati u samostanu. Treći dio, od 21. do 57. poglavlja,posvećuje zakonskim, disciplinskim normama koje uređujuskladan zajednički život. U tome dijelu nalazi se i kazneni zakonik ukojemu sv. Benedikt određuje način kažnjavanja prekršitelja. U četvrtomedijelu Pravila, od 58. do 61. poglavlja, govori kako se primajuoni koji žele monaški živjeti. U narednim poglavljima, od 62.do 67., govori o poretku u zajednici i odnosima s vanjskim svijetom.Poglavlja od 68. do 72. nanovo obrađuju pitanje zajednice i askezedok 73. poglavlje zaključuje djelo završnim svečevim mislima kojena poseban način osvjetljavaju njegovu poniznost.Benediktovo Pravilo ne donosi sustavno razrađen nauk duhovnogaživota, već samo jezgrovito donosi njegove teološke temelje.Vidi se da je Benedikt dobro poznavao prethodnu monašku literaturu,a osobito Sveto pismo koje u Pravilu navodi oko 189 puta. UPravilu se nalaze i brojni navodi crkvenih otaca te drugih monaškihpisaca, a osobita se sličnost uočava s »Regulom Magistri«. To jepravilo nekoliko desetljeća starije od Benediktova, a napisao ga jeanonimni učitelj u središnjoj Italiji. Po sadržaju je triput duže od BenediktovaPravila te se drži najdužim pravilom napisanim na Zapadu.Sličnost s Benediktovim Pravilom, osobito u uvodu i strukturi,zbunjuje stručnjake koji postavljaju najrazličitije teze o njihovoj međusobnojovisnosti. Benedikt je zacijelo crpio iz toga izvora, kako sučinili i drugi onodobni autori, primjenjujući na svoju zajednicu bogatubaštinu istočnih i zapadnih monaha, ali sve tako raspoređujućida monasima bude prihvatljivo i svrsishodno. Benedikt je uvelike

131

skratio doktrinalni dio »Regule Magistri« te ublažio prethodnu strogosts kojom je do tada nužno povezivan monaški život.Benediktovo Pravilo započinje veličanstvenim Proslovom:»Poslušaj sinko pouke učiteljai prikloni uho svog srca;spremno primi savjet dobrohotnog ocai uspješno ga provodi u djelo.Tako ćeš se naporom posluha vratiti onomeod koga si se udaljio svojim nehajnim neposluhom.Tebi je, dakle, sada upravljen moj govor,tebi koji se odričeš svoje volje,te prihvaćaš najjače i veličajno oružje poslušnostida vojuješ Kristu Gospodinu, istinskom Kralju.. .«Cilj je monaškoga života, prema navedenim riječima sv. Benedikta,povratak Bogu ili, kako će na drugim mjestima reći: monahdolazi u samostan tražiti Boga - quaerere Deum. Već u Proslovu, ukojemu sažimlje glavne misli Pravila, jasno označava kako monaškiživot nema druge svrhe osim te. Stoga se monah odriče svega, pai sama sebe, da bi u šutnji, poslušnosti i poniznosti, u molitvi i radusav svoj život podredio tome cilju - traženju Boga. Kada sv. Benediktgovori o primanju novaka, prije svega želi da se ispita traži linovopridošli zaista Boga. Ako bi se ustanovilo da mu to nije motivdolaska u samostan, moralo bi ga se uljudno iz njega ispratiti. Akos toga motrišta promotrimo Benediktovo Pravilo, onda možemo uočitikako je ono sastavljeno kao skladna cjelina koja ne gubi iz vidaglavnu svrhu radi koje je napisano. Ono nije samo skup propisa i zabranate asketskih vježba, naprotiv, sve je podređeno osnovnome ciljui sve je tako složeno da na njega usmjerava. Benediktova je zaslugau tome što je stvorio idealnu sintezu različitih monaških izvoraskladajući ih u određenu viziju života - povratak Bogu u samostanskomeživotu. Iz toga proizlazi izvanjsko ponašanje monaha, tijek iritam njegova dana i životnih doba, način njegova življenja i razmišljanja.Već prva riječ Proslova upućuje, prije svega, na unutarnju dimenzijumonaškoga života. Učiteljeva riječ »poslušaj« ne potičemonaha toliko na izvanjsko djelovanje, koliko na unutarnje poniranje:poslušaj - ausculta. Taj poziv označava u prvome redu odnoskoji monah mora izgrađivati prema Svetome pismu, Riječi koju muBog upućuje. Sveti Benedikt je Bibliju nazvao »najispravni)im pravilomljudskog života«. Monah se vraća Bogu poslušnošću njegovojriječi. Ona mora zauzimati važno mjesto u životu monaha. SvetiBenedikt postavlja važan kriterij prilikom izbora opata: mora dobropoznavati Sveto pismo (usp. BP 64, 9). Ono je u Pravilu shvaćenokao Gospodnji glas koji nas zove, božanski lijek koji ozdravlja ioružje protiv đavla. U Pravilu Benedikt nalaže kako braći ne smijenedostajati čitanja (usp. BP 38, 1). Jedno od pomagala za dobra djelajest: »rado slušati sveto štivo« (BP 4, 65). Time je označeno nutarnjestanje sabranosti i cjelovitosti kojoj je podređen svaki drugiposao. Iz toga proizlazi kako osnovno monahovo zanimanje morabiti duhovno čitanje (lectio divina) i meditiranje koje se ispreplićes molitvom, radom i počinkom. To će isticanje duhovnoga čitanjai sav napor vezan uz njegovo ostvarenje stvoriti jaka duhovna središta,neoborive tvrđave duhovnosti u kojima je prenošena visokaduhovno-intelektualna razina. Duhovno čitanje Svetoga pisma datće benediktinskoj duhovnosti jako biblijsko obilježje u svim njezinim

132

izričajima. Tijekom srednjega vijeka monasi će stvoriti posebanoblik egzegeze u kojemu će pojedine biblijske teme postati sinonimza življenje kršćanskih ideala u samostanu. U njima će monasi pronalazitiprikladan izraz nutarnjega sadržaja i osjećaja s kojima su seoni poistovjećivali, primjerice: monaški život kao anđeoski život nazemlji, askeza kao put povratka u raj, samostan kao nebeski Jeruzalem,kontemplativni život u slici Marije i Marte i si.U Pravilu sv. Benedikt poziva sve samostance na čitanje, određujeopatu da u Korizmi svakome monahu podijeli jednu knjigu izknjižnice te da dvojici starijih monaha povjeri nadgledanje svetogačitanja kako se ne bi zatekao koji monah koji se u vrijeme određenoza čitanje odaje besposlici. Sve je to, prije svega, pretpostavljalo damonasi nisu bili nepismeni. Vjerojatno je većina onih koji su ulaziliu samostan bila nepismena, ali je jedan od prvih zahtjeva, postavljenpred kandidata, bio da nauči čitati i pisati te određene dijelove Svetogapisma napamet. U samostanima je postojao poseban način učenjakoji se prenosio naraštajima, čitalo se i molilo podglas tako dajesvatko mogao čuti svojim glasom što je očima promatrao i ustima izgovarao.U starini se nije toliko čitalo očima koliko ustima i ušima.Običavalo se i prilikom osobnoga čitanja podglas izgovarati predočenitekst. Na taj je način čitanje postajalo istodobno i slušanje. Monahje pomnim slušanjem vlastitoga glasa lakše pratio tekstove kojeje čitao. Samim time je i pojam šutnje bio različit od onoga kakoga mi danas shvaćamo. Nakon čitanja ili molitve monasi su meditirali,ali ne u modernu smislu te riječi gdje meditacija ima određenapstraktan prizvuk. U starini meditirati je značilo ostati povezan stekstom i nakon čitanja, nastojeći ga naučiti napamet, ponavljati gapodglas, prodrijeti u njegov smisao, suživjeti se s njime.Osobitu važnost Pravilo daje molitvi kojoj posvećuje od 8. do20. poglavlja. Sveti Benedikt ne daje nikakvo teološko ili duhovnotumačenje molitve. Umjesto teoretiziranja određuje potankosti u načinuslavljenja, npr. kako se molitva oglašava i kojim redom se imajumoliti psalmi. Na taj način želi da molitva bude što skladnija jerse monah mora trajno prisjećati komu se obraća dok moli. Odredbamazajedničke molitve, koju u Pravilu naziva »opus Dei«, sv. Benediktželi spojiti s jedne strane prethodnu monašku tradiciju, a sdruge strane običaj moljenja u rimskoj Crkvi. On daje mogućnost idrukčijega organiziranja zajedničke molitve, no postavlja tri temeljakoja su po Pravilu neupitna: da monasi svaki tjedan izmole cijelipsaltir (usp. BP 18,23), da noćno bdjenje ima najmanje 12 psalama(usp. BP 10, 3) te da zajednica moli svih osam molitvenih časova(usp. BP 16). Sv. Benedikt ne govori puno o osobnoj molitvikoja je, po monaškoj tradiciji, isprepletena sa zajedničkom. Naime, iunutar zajedničke molitve, između svakoga psalma ostavljen je prostoršutnje koji monasi koriste za osobnu molitvu. O osobnoj molitvigovori i kada opisuje nutarnji stav molitelja čiji se duh mora slagatis njegovim glasom. Monah moli s malo riječi, no prilikom molitvemora u sebi gajiti poniznost, poštovanje, čistoću srca i raskajanost,tj. mora moliti sa suzama, onako kako su tumačili i pustinjski oci.Na taj način zajednička korska molitva potiče osobnu i neprestanumolitvu pojedinca i pomaže mu prilikom ostvarenja toga ideala. Jedanje i jedinstven stav koji mora obuzimati monahovu nutrinu bilokod zajedničke, bilo kod osobne molitve i stoga Benedikt piše posebno

133

poglavlje o poštovanju kod moljenja. U odredbama o molitviBenedikt sažimlje prethodnu monašku mudrost i svoje vlastito iskustvo,usmjeravajući pozornost na kvalitetu molitve, a ne na njezinoizvanjsko ruho.U vrijeme sv. Benedikta moljenje liturgijskih časova bilo je jošu formiranju i bilo je podložno onodobnu shvaćanju i računanju vremena,koje nije bilo ujednačeno. Danju se vrijeme računalo premasunčanome satu, a noću se rabila klesidra, naprava koja je u sebi sadržavalavodu; kasnije je voda zamijenjena pijeskom. U nekim sesamostanima vrijeme računalo po razdoblju koje je bilo potrebno dase izmole svi psalmi. To je podrazumijevalo potrebu da netko stalnomoli. U nekim se sredinama vrijeme računalo po vremenu kojeje bilo potrebno da izgori svijeća ili noću po zvijezdama ili pjevanjujutarnjih pjevača. Sve su te mjere podrazumijevale da netko bdije ida su sati različiti iz dana u dan s obzirom na godišnja doba. S tim sepoteškoćama susreo i sv. Benedikt prilikom uređenja zajedničke molitvete napisao posebno poglavlje o davanju znaka za molitvu.Za razliku od svetoga Bazilija i nekih prethodnih monaških tradicija,po Pravilu sv. Benedikta ništa se ne smije pretpostaviti djeluBožjemu (usp. BP 43, 3). Braća koja rade daleko i ne mogu na vrijemestići na molitvu, ne smiju propustiti molitvu, već je obave tamogdje se nalaze (usp. BP 50). U samostanu treba uvijek vladati ozračjesabranosti i šutnje koje pogoduje molitvi. »Osobito na mjestimakao što je to crkva (52) ili u posebno doba dana, npr. nakon povečerja(42,1)...ili za vrijeme čitanja. Zbog molitvenoga ozračja gostine smiju remetiti zajednicu (53, 16. 23-24). Šutnja je naglašena kaostav koji priliči učeniku i krjeposti poniznosti... u takvu ozračju lakšeje slušati Božju riječ, čuti je u svome srcu i živjeti u prisnosti snjom.« Po primjeru sv. Benedikta monahova je molitva utemeljenai nadahnuta na Svetome pismu. To je očito iz Pravila u kojemu suuglavnom svi kratki molitveni obrasci navodi iz Svetoga pisma, biloda se radi o molitvi koja se izgovara nakon ili prilikom preuzimanjapojedine samostanske službe, bilo kao npr. ona koju zavjetovaniktriput otpjeva raširenih ruku pred oltarom: »Primi me, Gospodine, iživjet ću, i nemoj me postidjeti u očekivanju mojem« (usp. Ps 118).Molitva je nadahnuta Božjom riječju i usko povezana s božanskimčitanjem kojemu, po Pravilu, monah treba posvetiti barem dva do trisata dnevno.Uz doktrinalni i duhovni dio Pravila Benedikt pokazuje smisaoza praktičnost i umjerenost na ostalim područjima samostanskogaživota. Naglašava odvojenost monaha od svijeta i zbog toga ostavljamogućnost da zajednica ima vlastiti kler te određuje odnos samostanskihsvećenika prema opatu i zajednici, kako ne bi bilo nesporazumai smetnja. Ali to nije značilo odvojenost samostana od lokalneCrkve jer sveti Benedikt čak pretpostavlja da biskup intervenirau pojedinim slučajevima samostanskoga života, npr. u smjenjivanjuopata koji bi neuredno živio. Poredak u zajednici određuje se premaulasku u samostan i prema zaslugama života. Onaj koji sve raspoređujejest opat koji mora razborito voditi zajednicu zajedno sa svojim

134

suradnicima. U Pravilu sv. Benedikt dvaput govori o opatu, bilo dase obraća njemu samome naglašavajući njegovu odgovornost, biloda se obraća zajednici izlažući im kriterije prilikom izbora opata.Prema naznačenim oznakama, opat mora biti milosrdan, ali i pravedan,uravnotežen i umjeren. Uz Pravilo on je središnja osoba samostanskeorganizacije. On je otac samostana i Kristov namjesnik (usp.BP 2). Uz pomoć svojih suradnika vodi samostanski život. Na prvomemjestu je to prior. Pozivajući se na negativna iskustva Benediktnije osobito oduševljen tom službom i zato upozorava onoga koji obnašatu službu na oprez kako se ne bi uzoholio. Opatovi suradnici sui dekani koji se uvode u službu prema potrebi, s obzirom na veličinuzajednice. Oni bdiju nad svojim dekanijama i pripadaju, kao i prior,unutarnjoj upravi zajednice, tj. bira ih i smjenjuje opat.Uz božansko čitanje i molitvu sv. Benedikt naglašava važnostfizičkoga rada u svojoj zajednici. Kada monasi žive od rada svojihruku, vjerniji su otačkim i apostolskim nalozima. U 48. poglavljuPravila sv. Benedikt tumači kako su besposlica i lijenost neprijateljiduše. U vremenu robovlasništva, kada su najteži poslovi bili pridržaninajnižima i obespravljenima, Benedikt daje radu duhovno obilježjei ističe njegovu ljepotu i dostojanstvo. Rad ne smije biti kaznaili pokora pridržana najnižima, već povlastica. Zato samostan sv. Benediktau početku nije poznavao kategoriju slugu i robova, već su sebraća međusobno posluživala u poniznosti i ljubavi. Kada je jednomprilikom sin nekoga plemića posluživao kod stola sv. Benedikta, usrcu je gajio ohole misli i doživljavao svoju službu kao poniženje,radi čega je zaslužio ukor. U Benediktovu samostanu nitko nije bioizuzet od rada i međusobna posluživanja. U Pravilu određuje da svi,osim bolesnika, moraju vršiti tjednu službu u kuhinji. Sveti Benediktu propisima Pravila pokazuje osobitu brigu prema braći kojarade. Kada trebaju pomoć, ona im se dodijeli (BP 53), dobivaju dostatanobrok hrane (BP 39), imaju pravo na prikladan odmor (BP 8).I na ovome području Pravilo nam predočava Benedikta kao dobrapoznavatelja ljudske duše koji rimskom jasnoćom i smislom za pratkičnestvari stvara uvjete za razvoj plodna monaškoga života koji jedoprinio kulturnome i gospodarskom razvoju europskoga kontinentajer je samostan, uređen prema Benediktovu Pravilu, bio uzor premakojemu su uređivani odnosi u društvu. Pravilo spominje čak i sezonskeposlove poput žetve ili ubiranja različitih plodova. Sveti utemeljiteljzna da bi pretjeran umor mogao uroditi mrmljanjem ili zlovoljomslabih monaha, zato potiče sve monahe na duhovnu hitrost podsjećajućiih na svetost rada i na dužnost da žive od rada svojih ruku.Rad, dakle, nije samo sredstvo kojim se pobjeđuje besposlica, većima pozitivnu vrijednost i dostojanstvo koje unaprjeđuje čovjeka.Pravilo sv. Benedikta predstavlja put uzdizanja duše k Bogu, alikako navodi u sedmome poglavlju: to uzdizanje se u praksi ostvarujesilaskom, po poniznosti. Sv. Benedikt, u skladu s prethodnom tradicijom,navodi 12 stupnjeva monaškoga silaska s Kristom u vlastitu

135

lišenost i razgolićenost da bi se s njim po poniznosti uzdigao doBoga. Poslušnost i poniznost su krjeposti koje dominiraju monahovimduhovnim životom. Samo ponizni pobjeđuju samovolju i tjelesneporive. Samo poslušni pokazuju da posjeduju snagu mučenika.Ta je snaga dar Duha Svetoga koji monaha osposobljava za asketskiživot u kojemu monah, očišćen od grijeha i mana, dopire do savršeneljubavi koja odgoni strah i uvodi ga u slobodu i radost pravogaživota.Sv. Grgur svjedoči da je sv. Benedikt napisao Pravilo na Montecassinu.Teško je reći da li je u to prvo vrijeme još koji samostanslijedio njegovo Pravilo. Do danas postoje različite teorije o širenjuPravila. S određenom vjerojatnošću, slijedeći povijesne činjenice,može se ustvrditi da je prvotni rukopis, pisan rukom sv. Benedikta,iz Montecassina dospio u Rim. Pri koncu VI. st, oko 589. godine,Longobardi su razorili Montecassino. Prognani su monasi našli utočišteu Rimu gdje ih je primio papa Pelagije II. podarivši im zemljišteza gradnju samostana na Lateranu. Pavao đakon u svome djelu»Historia Langobardorum« svjedoči da su monasi, između ostaloga,u Rim donijeli Pravilo koje je napisao sv. Benedikt. R. Hanslik, temeljećise na usporedbi najstarijih kodeksa, dovodi u pitanje tvrdnjuPavla đakona.Između 741. i 745. godine, nakon obnove Montecassina, papaZaharija vratio je monasima Pravilo koje su bili donijeli u Rim iiz poštovanja darovali Svetome Ocu. Zacijelo je u VIII. st. postojaloviše kopija koje su se širile u monaškim središtima i izvan njih.Godine 787. montecassinski monasi daruju jedan primjerak PravilaKarlu Velikome koji je bio sam zatražio od opata Teodemara BenediktovoPravilo. Godine 860. montecassinski se monasi opet osjećajuugroženima. Da bi izbjegli pustošenje, moraju Saracenima plaćatitisuću zlatnika godišnje. Ipak, 880. zbilo se pustošenje Montecassina.Preživjeli monasi pobjegli su u Teano noseći sa sobom Pravilokoje im je bio vratio papa Zaharija. Kasnije je u Teanu, prilikom jednogapožara, nestao i taj uzorak. Prema legendi, monasi su uspjelispasiti samo posljednju stranicu Benediktova rukopisa kojoj se sačuvaotrag sve do najezde Francuza u XVIII. st. U vremenu kada jenestao primjerak iz Teana, koji je bio najvjerniji izvorniku, Benediktovoje Pravilo već bilo prošireno, ne toliko kao pravilo življenja,52

lex sub qua militare vis, koliko kao dio tada popularnih zbirka različitihpravila - »Corpora regularum«. Danas se drži da je Kodeks914. iz San Galla najautentičniji jer potječe od izvornih prepisivača.To potvrđuje, između ostaloga, i jezična analiza teksta koja svjedočio monaškim ambijentima iz VI. st. Postoji i dvojba o autentičnostirelikvija sv. Benedikta i sv. Skolastike. Pri koncu VII. stoljeća, nakonšto su Longobardi opustošili Montecassino, njihove su kosti preneseneu opatiju Fleury u Francusku. Prema zapisu kronike, neki jesvećenik uspio među ruševinama identificirati zapušten svečev grob.Tijelo sv. Benedikta preneseno je u Fleury, a ostatci sv. Skolastikepreneseni su u La Mans. Međutim, zapis o tome događaju sastavljenje barem 200 godina kasnije i pun je fantastičnih opisa kojima se željelopošto-poto dokazati kako su sam Bog i sveti Benedikt htjeli tajprijenos. U stvari se tom kronikom željela opravdati krađa relikvijakoja je u srednjemu vijeku bila česta. Rekognicija tjelesnih ostatakakoji se čuvaju na Montecassinu dokazala je dovoljno elemenata koji

136

govore u prilog autentičnosti svetih relikvija koje se tamo čuvaju.KASIODORI INTELEKTUALNO MONAŠTVOPotjecao je iz ugledne obitelji koja je utjecala na politički životdržave. Rođen je u mjestu Scillcium (današnje Squillace), u pokrajiniAbruzzo, oko 470. godine. Puno ime mu je Flavio Magno AurelioCasiodoro Senatore. Završio je najviše studije koji su tada bilimogući na ljestvici akademskih stupnjeva. Vršio je službu ministra uviše područja društvenoga života. Promjenom političke sile, kada jeTeodorik stupio na vlast, Kasiodor se povukao. Međutim, novi vladar,svjestan njegove sposobnosti, imenovao ga je svojim tajnikomi ministrom financija. Kasiodor je stupio na službu ostrogotske dinastijena dvoru koji se nalazio u Raveni. Godine 499. imenovan jeprefektom pretorija i senatorom, što je značilo da je u državi drugaosoba na vlasti, odmah iza kraljeve. Nakon smrti Teodorika i njegovaunuka Atalarika počele su borbe za vlast. U doba previranjaKasiodor se povukao želeći ostvariti svoj san o osnutku monaškogasamostana u kojemu bi se monasi posvetili studiju. U Kalabriji,na mjestu koje se nazivalo Vivarium, utemeljio je samostan koji jeimao dva dijela: prvi za cenobite i drugi podalje, pod nazivom Casellum,za pustinjake. Kasiodor iz poniznosti nije želio biti poglavar,možda i zato što se nikada nije zamonašio, premda je živio monaški.Svojom vizijom duhovnoga života dao je kristalno jasno usmjerenjemonaškome životu u svome samostanu u kojemu je bio naglašen intelektualnirad. Monasi su se trudili sačuvati brojna djela i kodekse,po kojima je bila poznata tamošnja knjižnica. Osim Svetoga pisma iotačkih djela, posjedovali su brojne prijevode iz klasične filozofije,povijesti, zemljopisa, agronomije, medicine i dr. Kasiodorovi monasisu bili izvrsni kopisti, ali i učenjaci koji su nastojali spojiti svojduhovni poziv sa svojim znanstvenim radom.Kasiodor je duhovno tumačio njihov prepisivački rad. Biblijskomslikom je obrazlagao kako kopisti / prepisivači svojim radomnasljeduju Boga koji je na Sinaju napisao ploče Saveza. Poneki suvremeniautori postavljaju pitanje koliko je Vivarium bio samostan,a koliko studijski centar. Međutim, poznato je da je u Vivariumumonaški život bio organiziran kao u svakome drugom samostanu.Slavljena je liturgija, rađen je ručni rad, primali su hodočasnike i činilisve ono što su činili i drugi monasi. Kasiodor je nastojao u svomesamostanu zbližiti domaće monahe i novopridošle Gote, u čemuje samo djelomično uspio. Također je nastojao približiti sakralne iprofane discipline. Promicao je čitanje Svetoga pisma, ali i autoreklasične filozofije. Pred propašću klasične kulture, u vremenu kada,pred barbarskim naletima, nestaju mnoga dragocjena djela, Kasiodorje organizirao prepisivačku djelatnost u svome samostanu formirajućimonahe kopiste, prevoditelje i one koji su uvezivali knjige. Toje značilo da je on u monaštvu prepoznao onu snagu koja je bila sposobnapremostiti vrijeme krize i u sučeljavanju s novim razdobljemprenijeti stare vrijednosti. On nije napisao pravilo za monahe, veću svome djelu »Institutiones divinarum et saecularium litterarum«pruža program monaškoga studija na osnovi klasične podjele na triviumi quadrivium. U Vivariumu studij je vrjednovan isto kao i duhovni

137

život. U toj je sredini stvorena svojevrsna sinteza duhovnogai znanstveno-kulturnog, želeći da i čitanje Svetoga pisma i meditacijabudu prožeti intelektualnim naporom. »Curiosa vobis intentionemeditandi sunt«, reći će potičući monahe da budu pozorni i radoznaliprilikom meditiranja.Kasiodor je umro 580. godine. Njegov utjecaj na razvoj monaštvanije bio osobit, možda i stoga što njegovi sljedbenici nisu bili navisini njegova intelektualnoga dometa. Cijenjen je zbog intelektualnogadoprinosa, ali njegovo monaštvo nije promicano kao ideal kasnijimnaraštajima. Kasiodorove ideje bit će bolje ostvarene u vrijemeskolastike. To predočava koliko je monaška kultura življenja usvojoj biti ipak bila neodgovarajuća za ostvarenje Kasiodorove zamisli.Samostan se ne može poistovjetiti s učilištem. Koliko god studijretorike bio pojednostavljen, monah se njome mogao služiti jedinou izvedbi koralnih napjeva, a ne u umjetničkome deklamiranjutekstova koje je bilo daleko od monaškoga načina življenja. Kasiodorje bio toga svjestan, makar je u svojim »Institucijama« pružiosve moguće motive kako bi povezao sakralno s profanim, kako birazne discipline poput glazbe, geometrije i astronomije objedinio uduši i umu bogotražitelja koji bi se na taj način, propet prema nebeskimprostranstvima, preko mistike i simbolike brojeva, u uzvišenostinapjeva i ljepoti metričkoga deklamiranja, otvorio zadivljujućojskladnosti svega stvorenog. U ostvarenje toga projekta Kasiodor jeuložio svu svoju energiju te njegov Vivarium ostaje jedinstvena zamisaou povijesti monaštva.LIK EUROPSKOGA MONAHAPrateći povijest monaštva na europskome kontinentu od koncaIV. do VI. st. može se uočiti kako su postupno stvarani određena slikai mentalitet u kojemu se iskristalizirao lik pod kojim se podrazumijevaopojam »monah«. Ujedno se monaštvo sve više potvrđivalounutar crkvenih struktura koje u njemu vide golemu duhovnu snaguza obnovu i izgradnju kršćanskoga društva. Filološka proučavanjanajstarijih monaških tekstova dala su zapanjujuće rezultate u vezi srazvojem monaštva i radikalnim promjenama koje su se tijekom teevolucije odvile. Na temelju toga proučavanja možemo pratiti nagaorazvoj monaštva u Galiji, razlike u kulturnome i intelektualnomdosegu monaha u pojedinim samostanima, među kojima prednjačeopatije u Provansi. Može se pratiti utjecaj pojedinih samostana naopćenit razvoj monaštva. Očito da je u V. st. lerinski samostan barempola stoljeća imao najsnažniji utjecaj na razvoj monaštva u Europijer je u mnogim sredinama bio uzet kao model za organizacijusamostanskoga života. Analiza monaških tekstova pokazuje da sepromjenom mentaliteta u kasnoantičko doba premještao i naglasak uargumentiranju i razradi određenih duhovnih tema. Različito se tretiraoodnos prema tijelu, smisao celibata i dr. Uočava se postupan prijelazod prijezira tjelesnosti, koja je bila simbol dekadentna društva,prema asketskome boju tijela i duha u kojemu se sve više naglašavačistoća kao važna krjepost koja se sve više integrira i nalazi svojemjesto unutar kršćanskoga društva. Samim time monah postaje uzorčovjeka koji uspijeva u sebi ostvariti te ideale, a monaštvo, koje jenastalo kao oprečan fenomen u društvu, postaje temelj političkih idruštvenih struktura u srednjemu vijeku. S tim značajnim pomacima

138

mijenja se i hagiografski model po kojemu su pisani životopisi.Iz pera životopisaca izranja nov ideal, a to je lik biskupa monaha,molitelja, čudotvorca. U VI. st. monaštvo je već dobro uklopljeno iinstitucionalizirano u život Crkve. Mnoge pretjeranosti i osobitostiranoga monaštva otpadaju, a sve se više monaški život usredotočujeoko uzora koji privlači, čiji se glas širi nadaleko, koji osvaja simpatijepobožna puka. Temelj pojedinih modela još je izraženiji pojavkompravila koja razvijaju nutarnju koherentnost i službe te uvodesve više pojedinosti koje uređuju nutarnji život zajednice koja postajemodel za naredna stoljeća. Organiziranost samostanskoga životanastoji se prenijeti i u društvo. Na taj način pojam monaha dobivasvoje jasne obrise sve dotle da će se početi govoriti o pojedinim vrstamamonaha, bilo u pozitivnu, bilo u negativnu smislu. »RegulaMagistri« i Pravilo sv. Benedikta sabiru u sebi osnovne elementekoji pomažu u stvaranju slike monaha u VI. st. »Regula Magistri« naziva monahe: spirituales, sancti, domestici fidei, doctores.Ti i drugi slični izrazi intenziviraju razliku između monaha i ostalihkršćana. Monasi su oni kršćani koji su izabrali uzak put koji vodi uživot i stoga ne žive po svojoj zamisli. U odnosu na život drugih kršćanaod njih se traži puno više, kao svjedočanstvo njihova izbora inenavezanosti na svijet i materijalne stvari. U tome smislu počinje sena monahe primjenjivati prispodoba o sijaču, tj. o sjemenu koje donositrideseterostruk, šezdeseterostruk i stostruk plod. Stostruk plodbi trebao donositi monaški život, šezdeseterostruk plod očekuje seod udovica, a onaj najmanji od oženjenih. Ozbiljnost i zahtjevnostmonaškoga života ističe puno više i grijeh u odnosu na obične kršćane.Tako se grijehom počinje držati i ono što po sebi nije grijeh. Sv.Cezarije će reći: »Ako je laik u svijetu ohol, to je grijeh, ako je monahohol, to je svetogrđe.« Monaški život mora već ovdje na neki načinpredoznačavati život nebesnika, zato će ga sv. Benedikt usporeditis ljestvama uzdignutima prema nebu, po kojima se monah penjeu raj. Monaški život će biti sve više nazivan nebeski život na zemlji,anđeoski život koji se osobito očituje kao takav u molitvi i liturgiji,tj. hvaljenju Boga. Na život u samostanu gleda se kao na ostvarenjeideala prve zajednice te kao nastavak onih hrabrih mučenika koji susmrću posvjedočili svoju vjeru. Asketski napor se naziva bijelo mučeništvo.Irski su monasi nosili, kao simboliku toga naziva, bijelu tuniku.Monasi su nazivani Kristovim vojnicima spremnima da se boreprotiv napasnika. Na Zapadu slika kojom se često predočava monaškiživot jest škola. Dakako da taj izraz nema isključivo intelektualnoznačenje. U tome kontekstu opat je često nazivan magister, što značiučitelj, a monah discipulus, tj. učenik.Jedna od sporedno-važnih stvari koja sve više počinje označavatimonaha, razlikujući ga od svjetovnjaka, jest monaško odijelo. Za razlikuod mentaliteta prvih kršćana, o kojima svjedoči Poslanica Diognetugovoreći da se oni ne razlikuju od drugih ni po načinu odijevanjani po hrani koju jedu, u IV. st. sve je očitija težnja prema nošnjikoja označava monaha, razlikujući ga od ostalih kršćana. Poznato jeda su se na Istoku monasi razlikovali po svojoj odjeći koja je trebalabiti jednostavna i siromašna. Sv. Jeronim i sv. Ambrozije tuže se nadjevice koje žele biti lijepe i elegantne te se u tu svrhu ukrašavaju inerazborito brinu za tijelo ne videći u tome veliku napast jer djevicamora misliti kako će se svidjeti Bogu, a ne ljudima. U IV. st. pojavljujuse prva svjedočanstva o posvećenju djevica koje tom prilikom

139

primaju veo kao znak posvećenja. Sv. Ambrozije, opisujući posvetusvoje sestre Marceline, kojoj je veo na glavu položio papa Liberijeu bazilici sv. Petra 353. godine, razlaže simboliku vela kao znakačednosti i stidljivosti. U potvrdu toga tumačenja navodi Post 24,65gdje se govori kako je Rebeka, idući na svadbu i videći svoga zaručnikaIzaka, pokrila lice velom.O pomacima u mentalitetu i običajima na Zapadu dragocjenosvjedočanstvo pruža nam papa Celestin I. (422.-432.) koji se obraćapojedinim biskupima koji su se odijevali poput monaha opominjućiih kako se od naroda moraju razlikovati po nauku, a ne po odijelu,po vladanju, a ne po izvanjskome izgledu, po čistoći duha, a ne poukrasima.Čini se da ni sveti Augustin nije odredio posebno odijelo. Kadau svome Pravilu piše o odijelu, navodi kako je odijelo za tijelo relativnote kako je važno nutarnje, sveto odijelo srca - interiore sanctohabitu cordis. U Pravilu sv. Benedikta jasno je da postoji određenasamostanska odjeća koja se prilagođava klimi i području. Ipak, teškoje u to doba govoriti o uniformnosti. Samostanska se odjeća tekneznatno razlikovala od odjeće svjetovnjaka. Tome govori u prilog ipropis iz Pravila sv. Benedikta koji određuje da se stare tunike dajusiromasima. O uniformnosti se može govoriti tek nekoliko stoljećapotom.

MONAŠTVO I HIJERARHIJA NA ZAPADUMeđu prvima je sveti Cezarije, biskup i monah, na Saboru u Agdi506. godine, u ime pokrajinske Crkve, zajedno s ostalim biskupimaProvanse donio odluku kojom monaški pokret postaje dio crkvenediscipline. Po primjeru Sabora u Agdi i u ostalim se dijelovima Galijei Španjolske ponavljaju iste odredbe u vezi s monaškim ustanovama.Do nesuglasica je povremeno dolazilo u odnosu na suverenostbiskupa unutar samostanskih stvari i posjeda koje su razni sabori nastojaliriješiti bilo naglašavajući kompetentnost biskupa, bilo autonomijusamostana, tj. opata, kao što je to slučaj sabora u Arlesu 454.i u Hertfordu 673. gdje se biskupu zabranjuje da se miješa u unutarnjestvari samostana i u njihove posjede. Isti se slučajevi ponavljajuna Saboru u Sensu 601. i u Parizu 615. Pred crkvenim autoritetomtrebalo je odrediti i status monaha svećenika. Papa Grgur Veliki bioje protivan praksi da monah svećenik obavlja i pastoralnu službu jerje u tome vidio uzrok smutnje unutar samostanske zajednice. Stogana Saboru u Rimu 601. godine određuje da monah koji je primio pastoralnuslužbu mora izići iz samostana, premda se ni sam nije držaote odredbe kada su u pitanju bili monasi misionari u Irskoj. Neštokasnije, godine 610., njegov nasljednik Bonifacije IV. potvrdioje suprotno, tj. monah koji obavlja pastoralnu službu bilo kao svećenik,bilo kao biskup ne prestaje biti monah i član određene monaškezajednice. Sabori u Toledu (njih trinaest), pod vodstvom sv. Izidora,obrađuju mnoga monaška pitanja: od uređenja liturgije, obvezatnostimolitve kanonskih časova, klauzure, zavjetovanja i dr.Većina samostana imala je svoja unutarnja pravila kojima se uređivaoživot u zajednici, ali i u odnosu prema mjesnoj Crkvi. Od svihpravila Crkva je favorizirala Pravilo sv. Benedikta. Tome je pridonio

140

papa sv. Grgur Veliki koji je svojim ugledom i spisima širio njezinugled. Zasluge za širenje benediktinskoga Pravila pripadaju monasimamisionarima koji su u novoosnovanim samostanima organiziraliživot po Benediktovu Pravilu. Među njima posebna zasluga pripadaAugustinu Canterburyjskome, biskupu. U VII. st. mnoge velike opatijepreuzimaju Bendiktovo Pravilo. No, u pravome smislu riječi onoće postići potpun uspjeh reformom monaštva u IX. st. Njezin pokretačje bio Benedikt Anijanski, potpomognut karolinškim vladarima.Pod tom reformom podrazumijeva se proces uvođenja BenediktovaPravila u sve samostane franačkoga carstva.SV. GRGUR VELIKI, MONAH I PAPAGrgur je rođen u Rimu 540. godine, u plemićkoj obitelji Ancija.Iz te je obitelji potjecao i papa Feliks III. U Grgurovu je domu vladalosvetačko ozračje koje su osobito izgrađivale tri svetice: njegovamajka, sveta Silvia, te dvije tetke, sv. Tarsilla i Emiliana. Nakonšto je 573. godine završio studij prava, imenovan je rimskim prefektom.Njegov suvremenik Grgur iz Toursa piše za njega da je bio takoizučen u gramatici, retorici i didaktici da mu nitko u Rimu nije bioravan. Prihvaćenu službu obnašao je do 575. godine kada se povukaou obiteljsku palaču na rimskome brežuljku Celiju sa željom dase posveti duhovnome, monaškom životu. Zacijelo je ta Grgurovaodluka bila radikalna, ali i dalekosežna. U njemu je prevladala ljubavprema Bogu i duhovnim stvarima te je sebe pripravljao za drukčijiživotni put nego što su mu to omogućavale njegova školska naobrazbai služba prefekta. To je iskustvo sazrijevanja odluke slikovitousporedio sa slikom stabla: »Deblo koje je ispiljeno u šumi, najprijetreba da se osuši od svojih sokova i tek kada je spremno i suho, bivauporabljeno u određenu zdanju.« Tema duhovnoga odrastanja bitće više puta prisutna u njegovim spisima, prizivajući u njemu osobnoiskustvo. Na svome je posjedu osnovao samostan koji je posvetiosv. Andriji. Vjerojatno su on i njegovi učenici tu živjeli po Pravilusv. Benedikta. Grgur je potom osnovao još šest monaških samostanana posjedima na Siciliji. Nakon što je zaređen za đakona, papaPelagije II. imenovao ga je poklisarom na carskome dvoru u Carigradu.Tu je ostao sve do 585. godine, nastojeći spojiti svoju službus monaškim idealima koje je započeo ostvarivati u Rimu. Nakonšto se vratio u Rim, biva svjedokom kuge koja je desetkovala rimskostanovništvo. Među žrtvama bio je i papa Pelagije II. Naslijedioga je upravo Grgur u kojemu je narod prepoznao odlike duhovnogapastira. Na stolici sv. Petra Grgur je ukinuo dotadašnji naziv kojimje oslovljavan Petrov nasljednik - papa universalis. Vjerojatno je nataj način želio odgovoriti carigradskome patrijarhu koji se nekakou to vrijeme bio prozvao ekumenskim patrijarhom. Umjesto toga,Grgur je sebi pridao naziv servus servorum Dei - sluga slugu Božjih,koji su prihvatili i pape nakon njega sve do danas. Na Petrovojje stolici nastojao u prvome redu ublažiti posljedice kuge pomažućigospodarski oslabljene rimske obitelji. Plodan pastoralni rad očitovaose osobito na misionarskome planu i evangelizaciji Germana,Anglosasa i Longobarda. Taj je njegov napor doprinio razvoju idejeo ujedinjenoj Europi kojom bi upravljao jedan političko-vjerski vladar.Uza sve te vanjske aktivnosti, Grgur je ostavio mnogobrojna literarnaostvarenja u koja je pretočio bogatstvo svoga kontemplativna

141

duha. Uz poslanice napisao je komentar na Jobovu knjigu pod nazivom»Moralia«. U tome su djelu sabrani njegovi nagovori koje jekao papin poslanik u Carigradu imao monasima. Tijekom srednjegavijeka to je djelo služilo kao priručnik moralne teologije. Uz brojnebiblijske komentare i homilije napisao je četiri knjige »Dijaloga«te »Regulu Pastoralis« koja neizravno predstvalja pravilo življenjaklerika ističući posebno dostojanstvo biskupa - pastira i nabrajajućikrjeposti koje bi on morao u sebi objedinjavati. Zaslužan je za reformucrkvenoga pjevanja koje od tada nosi njegovo ime. Posljednjegodine života prilično je pobolijevao. Više puta u djelima spominjesvoje trpljenje koje je dalo snažan pečat njegovoj misli. Umro je uRimu 604. godine.Uz to što je Grgur bio velik papa i čovjek prodorne misli, bio jei monah, kontemplativac, učitelj mistične teologije. Doživljavao je usebi jaz između pastoralne službe i kontemplativnoga poziva, madaje i u jednome i drugom slučaju bio uzor. U jednoj svojoj homilijinapisao je: »Dok bijah u samostanu, uspijevao sam obuzdati jezikod dokonih svari i gotovo stalno držati duh pri nakani molitve. Nootkad položih svoja leđa dušobrižničkom teretu, duh više nije sposobanbiti neprestano sabran u sebi, jer je podijeljen na mnogo šta.«No upravo su ta dva životna područja dala njegovu učenju svježinu,jasnoću i konkretnost koja izvire iz neposredno proživljena iskustva.Njegova su djela monasima bila vrelo nadahnuća za duhovniživot, osobito njegova egzegetska metoda i pristup Svetome pismu,te učenje o molitvi i općenito duhovnim stvarnostima. Grgur govorio čovjeku slijepcu koji teži prema bezgraničnu svjetlu. Slikom slijepcaon označava ljudsku potrebu za predodžbama, za slikovitimizražavanjem koje je materijalno i ograničeno i ne može pravo osvijetlitiduhovne stvari. Sljepoća označava i stvarnost grijeha. Čovjekje oslijepljen radi grijeha koji ga uvodi u tamu. Ipak, Duh Sveti gamože izdignuti u božansko svjetlo koje čovjek po sebi ne može negoželjeti i pripravljati se odricanjem i molitvom. Kada Duh Sveti dodirnedušu, onda čovjek počinje izdaleka promatrati ljepotu Stvoriteljai u duši se rađa ljubav koja postaje počelo duhovne spoznaje.»Kada ljubimo božanske stvarnosti, počinjemo spoznavati ono štoveć ljubimo, jer i ljubav je spoznaja.« Takva iskustva pojačavaju uduši želju za Bogom koji jedini može ispuniti našu nutarnju prazninu.Gajeći tu želju treba rasti u strpljivosti i poniznosti. To je ozračjekoje priliči duhovnoj osobi. U tome ozračju naći će duša mir jer čežnjaza Bogom na određen je način već posjedovanje Boga.Grguru pripada zasluga što je u drugoj knjizi svojih »Dijaloga«predstavio lik sv. Benedikta i na taj način doprinio poznavanju velikogamonaškog zakonodavca. Mnogi su podatci iz II. knjige »Dijaloga« jedini izvor za poznavanje Benediktova života, k tome su i najvjerodostojnijijer je Grgur osobno poznavao Benediktove učenikeKonstantina i Simplicijana, koji su naslijedili sv. Benedikta kao drugii treći montecassinski opati, te Valentiniana, opata u lateranskomesamostanu, i Honorata, opata u Subiaku.Grgurovi »Dijalozi« predstvaljaju izvanredno duhovno ostvarenje.Njihova unutarnja struktura, uobličena u hagiografsku kompoziciju,predstavljena u obliku dijaloga s učenikom Petrom, plod su

142

bogatstva i domišljatosti svetoga Grgura. On nam ne donosi dovoljnopodataka koji bi II. knjigu »Dijaloga« okarakterizirali kao biografiju,već nudi čitateljima nutarnji lik i put koji treba nasljedovatido ostvarenja duhovno zrela čovjeka. Kada npr. u trećemu poglavljugovori o Benediktovoj tjelesnoj napasti te nakon toga o žalosnuiskustvu Vicovara, Grgur rabi ključni izraz kojim označava nutarnjisvečev život i Benediktovu zrelost u stvaranju životnih odabira. Tajizraz, »habitare secum«, Grgur je pomno izabrao jer je bogat sadržajemi jer se on ne želi baviti izvanjskim događajima već nutarnjimnapredovanjem duše. Izraz »habitare secum« priziva u sjećanjemnoge biblijske izraze koje je Grgur već prethodno komentiraou više djela, kao npr. habitare, inhabitatio, habitatio, habitaculum. Uopisu života sv. Benedikta, nakon što je podrobno opisao njegov bijegod svijeta, napor askeze i tjelesne napasti, Grgur želi izraziti presudnutočku na putu njegova duhovnoga odrastanja. Želi reći kakoje nakon opisanoga iskustva Benedikt, premda još mlad, već bio duhovnozreo i spreman za ubiranje prvih plodova koji će se očitovatipotom u Subiaku. Da se taj izraz odnosi na unutarnju, duhovnu ipsihološku zrelost osobe, svjedoči Grgurovo tumačenje biblijskogaodlomka iz Knjige Brojeva gdje Mojsije propisuje ponašanje levitanakon što su navršili 50 godina života (usp. Br 8,24-25). Svomesugovorniku Petru Grgur želi protumačiti smisao te Mojsijeveodredbe tadašnjim uvjerenjem da je tjelesna napast jača kod mlađihljudi. Nakon pedesete godine života strast se smiruje i u dušu ulazispokoj. Taj odlomak iz Knjige Brojeva znači, prema Grguru, da selevitima starijima od 50 godina mogu povjeriti svete posude, tj. srcavjernika. Primjenjujući tu misao na Benediktov život očito je dajeGrgur želio poručiti čitatelju kako je nakon događaja napastovanja usamoći i u opasnosti u vikovarskoj zajednici mladi Benedikt već bioduhovno zreo. Grgurove slične oblikovne metode su neiscrpne. Služise biblijskim slikama za svoju naraciju. Čudo triju izvora podsjećana zgodu iz Mojsijeva života opisanu u Br 20,11. Čudesni događajkada sv. Benedikt pruža Galu popravljenu sjekiru koja se razbila nadnu jezera podsjeća na zgodu iz života proroka Elizeja opisanu u 2Kr 6,5-7. Spašavanje maloga Placida podsjeća na evanđeosku zgoduopisanu u Mt 14,29. Poslušnost gavrana aludira na proroka Iliju(usp. 1 Kr 17,6). Plač svetoga Benedikta zbog smrti zavidna svećenikaFlorencija podsjeća na zgodu iz života kralja Davida opisanuu 2 Sam 1. Sve te slike imaju za cilj zaključiti da je sveti Benediktbio ispunjen duhom svih pravednika. To je tek mali primjer savršenorazrađene strukture i dobro raspoređenih događaja s nakanom dau duši čitatelja zapali oganj ljubavi prema nebeskim stvarnostima iželju za nasljedovanjem u monaškome životu tako sveta primjera.Time je i sam Grgur, kako piše u Proslovu svojih »Dijaloga«, oživljavaou sebi kontemplativna iskustva. »Moj se duh žalosti, opterećenteškim teretom mojih dužnosti, prisjećajući se samostanskogaživota kada su mi sve sporedne svari bile strane. Koliko je duh bioiznad svega prolaznoga, zaista ni na što drugo nije mislio negoli nanebeske stvarnosti, i premda još zadržan u tijelu, već je kontemplacijomnadilazio prepreke tijela.« Pomoću toga svog iskustva opisujeu zadnja tri poglavlja sv. Benedikta čiji se duh pred konac životatako razvio da je prelazio granice prostora i vremena te je postigao

143

vrhunac kršćanske duhovnosti poput mučenika opisanih u prvim hagiografijama.Pomnim proučavanjem Grgurovih »Dijaloga« i Pravila sv. Benediktapostavlja se pitanje: koliko ta dva izvora predočavaju identičansvečev lik. Jasno je da ima neujednačenosti koje izviru iz nakane pisaca.Sv. Benedikt pravničkom jasnoćom propisuje monaško čitanje,molitvu i rad, kao i ostale samostanske dužnosti, ali u Pravilu nemani spomena o evangelizatorskome poslanju monaha. Sveti Grgur, sdruge strane, opisuje Benedikta kao utjecajnu osobu u evangelizacijitadašnjih pogana. Npr. u opisu proslave Uskrsa u špilji Subiaka sv.Grgur tumači taj događaj kao znak da je prispjelo vrijeme kada ćese svjetiljka staviti na svijećnjak kako bi svijetlila svima. Prelazak izSubiaka na Montecassino označen je propovijedanjem i obraćenjem,dok na Montecassinu sv. Benedikt, kao pravi evangelizator, ruši idolei pobija đavolsku moć. No te se razlike u ocrtavanju svečeva likaizmeđu Pravila i »Dijaloga« ne suprotstavljaju, već međusobno nadopunjuju.Sveti Grgur je svojim djelima doprinio formiranju određene slikeo monahu. U tome pogledu mu pripada velika zasluga. Učinio jeto ponajprije u oslikavanju duhovnoga lika sv. Benedikta, a potom iopćenito pišući o tome kako on vidi monaha. U tumačenju Prve Samueloveknjige (1 Sam 1,1): »Bijaše jedan čovjek iz Ramataima...«on razlaže značenje riječi »jedan čovjek«, videći u njima lik monahasuvremenika. Monah je nazvan jedan jer su njegova ljubav i njegovačežnja samo jedna, tj. da uživa u gledanju svemogućega Boga. Nazvanje čovjek jer je jaka i odlučna njegova volja da se odrekne zemaljskihstvarnosti. Čovjek je, dakle, jer je odlučan u tome što želii jer je usredotočen samo na jednu želju. Ujedinjen je u sebi jer nijepodijeljen između tijela i duha i jer traži samo nebeske stvarnosti.Nakon što, vrlo sustavno, navodi mnoga svetopisamska mjestakoja potvrđuju njegova razmišljanja, govoreći kako je samo jednopotrebno, donosi navode iz Biblije koji svjedoče o jednoj čežnji ižeđi ljudskoga srca, tumači kako su monasi po svojemu nazivu pozvanibiti taj »jedan čovjek«, kako bi ih zvuk njihova imena podsjećaona visinu njihova dostojanstva. Za Grgura je, dakle, monah »čovjek- vir« dostojan toga naziva jer vlada svojih nižim nagonima isnagom volje se odriče svijeta. Monah je i »jedan - unus« čovjek jerje duhovno ujedinjen, ni u čemu nije podijeljen, sve svoje želje podređujejednoj jedinoj - da gleda Boga. Premda je ovakvo Grgurovotumačenje izvorno, ono se oslanja na egzegetske usporedbe Fausaiz Rieza, lerinškoga opata koji je preuzeo slične Origenove egzegetskeizraze. Grgur na tim temeljima bogato razrađuje svoju egzegezuprema kojoj »jedan čovjek« predstavlja dvije temeljne dimenzijemonaškoga života. Izrazom »čovjek« predstavlja njegovu askezu,a izrazom »jedan« predstavlja njegovu mističnu dimenziju, ukolikoteži samo za Bogom, nasljedujući Krista. Naime, u tipološkome tumačenjutoga mjesta Grgur navodi kako je Krist taj jedan čovjek kojije pobijedio zlo i ujedinio čovjeka s njegovim Stvoriteljem.Grguru također pripada zasluga što je neraskidivo povezao monaštvos Petrovom stolicom, osobito preko misionarskoga rada i prekobrige za izbjegle monahe koji su pred Longobardima bježali uRim. Među njima je bilo i oko 3.000 posvećenih djevica koje su u

144

Vječnome gradu živjele veoma različitim načinima života. PapaGrgur Veliki je monasima povjeravao povjerljive zadatke. OpatuProbi iz samostana sv. Andrije povjerio je posredničku ulogu izmeđuLongobarda i Carigrada. Opat Augustin i četrdesetak monaha izsamostana sv. Andrije upućeni su u evangelizatorski rad u Englesku.Misija u Britaniji je napredovala mukotrpno, ali je duboko ukorijenilakršćanstvo u Engleskoj, osobito oko dva novoosnovana monaškasredišta - Canterbury i Westminster - koji postaju kolijevkom duhovnosti,znanja i umjetnosti.REFORMA MONAŠTVAU VII. st. europski je kontinent preplavljen samostanima - opatijama.U njima se živjelo vrlo raznoliko. Neki su se od njih razviliu velika duhovna i kulturna središta odakle se monaški život širio ina druga mjesta. Jaka središta razvila su se osobito na području merovinškogakraljevstva. Sveti Euligije je 632. godine osnovao samostane:Sain Croix, Meaux i Solignac. Sveti Filibert je polovicom sedmogastoljeća osnovao samostan Jumieges, a potom i Noirmoutiers.Kraljica Batilda je 657. godine osnovala samostan Corbie, a potomi ženski samostan Chelles. U Normandiji je Wandril osnovao samostanFontanelle, u Flandriji je sveti Amando osnovao samostan Elnon,sv. Bertin je osnovao Sithiju, kasnije prozvanu sv. Bertin. To susamo neki od mnogih na području Triera, Švicarske i današnje Njemačke.Njihovi su utemeljitelji uglavnom bili nadahnuti Kolumbanovomduhovnošću, no bilo je i onih koji su slijedili drukčija nadahnućapoput Sainta Claudea na području Jure, Sainta Mauricea en Valaisa,Ile Barbe, Sainta Aignana pokraj Orleansa i drugih.Na području tadašnje Galije, osobito u Provansi, u VII. st. samostanskiživot cvjeta u velikim središtima Lerinsu i samostanimaMarsiglie i Arlesa. Nastaju brojne fondacije na području središnjihAlpa. Na Britanskome otočju monaški život zadržava vitalnost i duhovnusnagu. Na području današnje Španjolske biskupi tada još nisupodupirali monaški život te on nije uspio dovoljno sazoriti. Na Apeninskomepoluotoku prilike se mijenjaju nakon longobardske invazije,mnoge su opatije, poput Monteccasina, razorene i napuštene.Zahvaljujući ulozi pape Grgura Velikoga rimski su samostani sačuvalikontinuitet i životnu snagu, kao i glasoviti samostan Bobbio.Svaki je samostan tada živio svojim stilom, slijedeći pravilo kojesu monasi ili pojedini sveti opati odredili. Samostani su uglavnombili samostalni u upravi. To je urodilo velikom raznolikošću kojanije uvijek bila prednost. Kolumbanovi su samostani, osim Bobbija,počeli napuštati svoje pravilo i prihvaćati pojedine odredbe drugihpravila koje je bilo lakše opsluživati. Samostan Luxeuil je za vrijemeopata Waldeberta (629.-670.) prihvatio pravilo sv. Benedikta namjestoKolumbanova. U mnogim samostanima nastaju tzv. regulaemixte, zbirke Kolumbanovih odrednica te onih iz Lerinsa, Kasijanovihi Bazilijevih pravila te mnogih drugih. Uočava se u to doba sveveći utjecaj pravila sv. Benedikta dok Kolumbanovo pravilo posve

145

izumire kao pravilo življenja. Popularnosti Benediktova Pravila zacijeloje puno doprinio svojim spisima, misionarskim radom i autoritetomsveti papa Grgur Veliki. Monasi koji su slijedili BenediktovoPravilo, na čelu s opatom Augustinom, evangelizirali su Englesku itamo prenijeli Benediktov način življenja. Monasi koji su živjeli poPravilu sv. Benedikta imali su jak utjecaj i preko kulturnoga djelovanja,osobito preko spisa koje su prepisivali i tako širili misli koje suformirale naredne naraštaje. U to su vrijeme djelovali Benedikt Biscop(630.-690.), sv. Beda Časni (673.-735.), sv. Bonifacije ( 754.)i mnogi drugi. Sačuvani codexi iz toga razdoblja svjedoče o visokojumjetničkoj razini monaškoga stvaralaštva, npr. »Codex Amiatinus«ili »Codex aureus« iz Canterburyja.U VIII. su se stoljeću razvoju monaštva ispriječili svjetovni interesifranačkih vladara, premda su pred merovinškim vladarima prevladalikarolinški, upravo zahvaljujući Crkvi. Godine 725., na kraljevskomedvoru Ponthionu u blizini mjesta Bar le Due, susreli suse papa Stjepan II. i franački vladar Pipin. Obostrani interesi bilisu usuglašeni i stvoren je ugovor. Pipin je vojnom akcijom pokorioLongobarde u Italiji te je tako stvoreno područje buduće papine države.S druge strane, franačko je carstvo dobilo novo značenje u kršćanskomesvijetu ostvarujući ideju kršćanske države. Pogotovo jeto ostvareno za vrijeme Karla Velikoga kojega je 800. godine svečanookrunio papa Leon III. priznavši ga carom svetoga Rimskog Carstva.Karlo se poistovjetio s pojmom kršćanskoga vladara nazvavšisebe u svojim »Capitulariama« »pobožnim braniteljem svete Crkvei podupirateljem Apostolske stolice u svemu«. To je njegovo uvjerenjeišlo sve dotle da je sazivao i predsjedao crkvenim sinodama te jesvim osvojenim područjima nametnuo kršćanstvo. Miješao se u posveunutarnje stvari crkvenoga života. Npr. zabranio je nekim opaticamau carstvu običaj da daju blagoslov poput svećenika te je zabranioda klerici koji nisu položili zavjete nose monašku odjeću.U mnogim dokumentima obraćao se biskupima, prelatima i monasimapotičući ih na duhovni život, braneći samostansku stegu,osobito klauzuru. Otada je carska politika isprepletena sa životomCrkve jer je Karlo želio osigurati svoju vlast osnivanjem biskupija iopatija te formiranjem klera. Na carski je dvor pozivao monahe kaosvoje savjetnike i učitelje. Među njima svakako najistaknutije mjestopripada monahu Alcuinu iz Yorka, potomku anglosaksonskihplemića. Njega je Karlo Veliki doveo na dvor kao predstojnika palatinskeškole. Slagao se s Karlom koji je želio u svome carstvu uvestired na političkome, gospodarskom i crkvenom području. U mnogovrsnostipoganskih i kršćanskih običaja, kulturnoga i vjerskog šarenila,u kojemu su prednjačile franačka, engleska i rimska tradicija,car se opredijelio za rimsku kulturu i liturgiju. Alcuin je također biosljedbenik rimske tradicije i svojim je sposobnostima snažno djelovaou ostvarenju carske politike na duhovno-kulturnome planu. Sastavioje latinsku gramatiku i ortografski priručnik kojima su se služilenaredne generacije prilikom školovanja. Godine 796. Karlo gaje imenovao opatom samostana sv. Martina u Toursu, gdje je Alcuinrazvio plodnu spisateljsku djelatnost. Bio je teolog i vizionar koji jeprikladnim argumentima znao izložiti svoje ideje. Opirao se masovnu

146

krštavanju i zastupao mišljenje kako svakoga prije treba dobropoučiti u vjeri. Napisao je komentar brojnih svetopisamskih tekstova.Pod njegovim vodstvom odgojen je cijeli jedan naraštaj teologau franačkome carstvu. Preko takvih osoba reforma je nastavljena inakon careve smrti. Nakon što je Karlo Veliki preminuo, naslijedioga je sin Ludvig Pobožni (814.-840.) za vrijeme kojega je carstvopropadalo, a Crkva je nastojala sačuvati svoju samostalnost i neovisnostu novim prilikama.Nakon kratka i površna prikaza složenih političkih prilika trebarazjasniti kako su one utjecale i uvjetovale razvoj monaštva. Toje razdoblje ujedinjenja monaške duhovnosti i kulture. Karlo Velikidoprinio je svojim reformama da su se klasična latinska naobrazbai jezik dobro ukorijenili, pogotovo u samostanima, gdje je razvijenaprepisivačka djelatnost. To je podrazumijevalo golem napor monahaoko osnivanja škola, nabave manuskripata te svladavanja raznihprepreka poput prostorne udaljenosti pojedinih samostanskih središta.Koncem IX. st. monasi su uglavnom bili izobraženi u latinskomejeziku i samostani su posjedovali priličan broj liturgijskih tekstova,bogate knjižnice i visoko rangirane škole. Među istaknutije duhovneintelektualce toga vremena, uz već spomenute, ubrajaju se Notkeriz San Galla, koji je spjevao mnoge himne i poeme, Smaragd, opatiz Saint Mihaela koji je, uz brojna duhovna djela, sastavio i latinskugramatiku preko koje tumači i duhovne stvarnosti, npr. kako postićinebo. Njemu pripada posebno mjesto u povijesti monaštva jer jemeđu prvima sastavio komentar Benediktova Pravila. Upravo je tajkomentar dragocjeno svjedočanstvo marljiva rada koji se odvijao usamostanima, ali i iznimne duhovne pronicljivosti i ljepote.SV. BENEDIKT ANIJANSKI,DRUGI UTEMELJITELJ BENEDIKTINACASveti Benedikt Anijanski pripadao je vizigotskoj plemićkoj obiteljii zvao se Vitiza. Životopis anijanskoga opata poznat nam je izpera njegova učenika, sv. Ardona, koji ga je sastavio četiri godinenakon njegove smrti. Ne možemo sa sigurnošću pratiti njegov duhovnirazvoj. U mladosti je bio oduševljen monaškim idealima egipatskihpustinjaka te je i sam provodio vrlo strog život. Sv. Ardonje opisao kako je mladi Benedikt mučio svoje tijelo više nego da seborio s neobuzdanom zvijeri. Uzor su mu bila Pravila sv. Pahomijai sv. Bazilija, a Pravilo sv. Benedikta držao je prikladnim za slabiće.Živio je strogim isposničkim životom čineći sve što mu je bilo moguće,a sanjajući čak i nemoguće. S godinama je uvidio kako je zapadnomementalitetu ipak najbolji umjeren i uravnotežen put koji usvome Pravilu određuje sv. Benedikt te je postao njegov promicatelj,najprije u svome samostanu u Anijanu, gdje je bio opat. Budući daje u početku slijedio stroga asketska pravila, nije imao puno dosljednihučenika. No njegovu je uspjehu doprinijela i potpora Karla Velikogakoji je podupirao anijanski samostan. Duhovni život se nakonublaživanja strogosti razbujao te se uz anijanski monaški stil priključiloi jedanest drugih samostana. Zacijelo je ozbiljan opatov pristupmonaškome životu utjecao na brojnost i kvalitetu učenika. Njegovživotopisac svjedoči o njegovu prednjačenju u askezi, koji je na sveostavljao dojam: »Radio je s radnicima, kopao sa zemljoradnicima,

147

žeo sa žeteocima. I kada je sunce pržilo kao u peći, paleći više negoligrijući, Benedikt nije dopuštao svojoj, znojem oblitoj braći, dapiju prije obroka više od jedne čaše vode... I nitko nije mrmljao protivopata jer je i on sam podnosio te tegobe.« Benediktova je velikazasluga to što je u svome djelu »Codex regularum« objedinio gotovosva dotadašnja monaška pravila; uz to je sastavio vrlo cijenjeno djelo»Concordia regularum«. Ti kodeksi svjedoče o Benediktovu ozbiljnunaporu da upozna monaška pravila i pronađe idealno rješenje zamonahe svoga vremena koji su proživljavali svojevrsnu dekadencijubilo radi feudalne politike, bilo radi barbarskih i saracenskih pustošenja.U tu je svrhu posjetio mnoge samostane i upoznao raznovrsnemonaške običaje.U ostvarenju svoga djela naišao je na potporu karolinških vladara.Karlo Veliki i Ludovik Pobožni nisu bili očito motivirani duhovnimrazlozima u promicanju Benediktova Pravila. Kako je spomenuto,oni su željeli da u njihovu carstvu prevlada jedna i objedinjavajućarimska tradicija, a ne irska ili franačka. Benediktovo Praviloje, uz papinstvo, bilo sinonim za Rim i ideju rimske Crkve. U povezanostis Rimom i u jedinstvenoj tradiciji vidjeli su franački vladariujedinjeno carstvo na području kulture i duhovnosti, što je dakakopomoglo i političkome jedinstvu. U Aachenu je godine 816. održanasinoda opata. Prvi put u povijesti okupili su se svi opati franačkogacarstva. Zaključcima Sabora dao je važnost sam car svojim ediktomkojim je potvrdio da opati u svojim samostanima moraju uvesti Pravilosv. Benedikta i protumačiti ga svojim monasima. Reforma je nadaljezahtijevala obvezatnost ručnoga (fizičkoga) rada za monahe teuvođenje benediktinske liturgije. To je samo najhitniji sažetak od 75poglavlja sadržanih u »Capitulare institutum«, nazvanom i »Capitularemonasticum«. Radi se o dokumentu o obnovi samostana premaBenediktovu Pravilu.Iz tih se capitulara može zaključiti kako je anijanska reforma, uodnosu na Benediktovo Pravilo, restriktivna. Kada se npr. govori oprimanju gostiju u 53. poglavlju Pravila, sv. Benedikt pridaje velikuvažnost gostoprimstvu nalažući svojima da se u gostu primi Krist.Reforma Benedikta Anijanskoga zabranjuje da se u samostane primajugosti koji nemaju nakanu zamonašiti se. Čak zabranjuje da seu samostanskim školama obučavaju dječaci koji nisu bili oblati, tj.prikazani od svojih roditelja za samostanski život. Premda capitulariodređuju obvezu fizičkoga rada, ipak veće značenje pridaje liturgijitako da će ona postupno prevagnuti s obrazloženjem kako je monahovnajvažniji posao liturgija. U odlukama Druge sinode održane817. zabranjuje se meso u samostanskome jelovniku, premda je poPravilu dopušteno jesti meso peradi. U reformiranim samostanimameso se jelo samo za Uskrs i Božić.Reforma nije provođena tako brzo jer se nije radilo samo o promjeniobičaja i dnevnoga reda, već i čitava gospodarskoga sustavapo kojemu je samostan funkcionirao. Radi bolje provedbe car jeodredio osobe koje su obilazile samostane i nastojale oko provedbeanijanskoga načela: una regula, una consuetudo. Ipak, reforma nijeimala onu duhovnu snagu koja bi donijela nove životne energije,pogotovo stoga što je u reformiranim samostanima bila poremećenaravnoteža između molitve, studija i rada. »U karolinško vrijememonaštvo gubi svoju misionarsku i proročku dimenziju i postaje uobličenoPravilom sv. Benedikta. To je monaštvo manje spremno na

148

protivljenje nepravdama moćnika, dapače, oni mu to onemogućavajujer mu pružaju zaštitu. Tako monaštvo biva sve više pritisnuto administrativnimi kulturnim obvezama dok je njegova duhovna službasužena... Upravo ta politička nadmoć uvjetovat će krizu slike omonahu kao savršenu kršćaninu.« Reforma Benedikta Anijanskogapredstavlja važnu etapu u povijesti monaštva, ali u konkretnim prilikamanije imala snagu za prijenos one duhovne energije potrebne zaobnovu duhovnosti, a ne samo struktura. »Uvođenje Pravila sv. Benediktaili, radije rečeno, nametanje anijanskoga oblika opsluživanja,koje će postati temeljem svih običaja u visokome srednjem vijeku,usko je povezano s usponom karolinške obitelji, tj. imalo je svrhuujediniti franačku državu, isto kao što je to trebala postići i rimskaliturgija.« Monaštvo je bilo previše ovisno o političkim prilikamacarstva koje se raspadalo te je za sobom povuklo i monaštvo koje ćetrebati novu obnovu.S pozitivnoga gledišta, reforma je potaknula nove aktivnosti u liturgijskomeživotu, koji je bio shvaćen kao glavni i prvotni monaškizadatak, te osobito u razvoju studija i duhovnoga čitanja. U svjetluanijanske reforme opati Smaragd i Aldemar pišu komentare Pravilau kojima naglasak stavljaju na intelektualni i duhovni pristup Svetomepismu. Smaragd veliku važnost pridaje svetome čitanju: »Tko sepreda svetome čitanju, stječe iskustvo da mu ono zaoštrava osjećajnost,umnaža sposobnost da shvati što čita, potresa njegovom mlitavošću,od njega odstranjuje besposlenost, sređuje mu život, ispravljamu zle navike, izaziva koristan plač i iz skrušena srca vabi suze...ograničuje ljudska brbljanja i isprazne razgovore, raspaljuje čežnjuza Kristom i nebeskom domovinom. Sveto čitanje moramo uvijekpopratiti molitvom i s njom ga najuže povezati, jer nas molitva očišćuje,a čitanje poučava. Stoga onaj koji želi uvijek biti s Bogommora često moliti i često čitati: jer kada molimo, razgovaramo s Bogom,a kada čitamo, On razgovara s nama... Čitanje nam Svetogapisma pruža dvostruk dar: izoštrava nam umsko shvaćanje i, nakonšto nas izbavi od svjetskih ispraznosti, vodi nas k Božjoj ljubavi.«Monah intelektualac Hugo od sv. Viktora također poučava monaheu pravilnu čitanju svetih tekstova, uči ih meditiranju i njihovuispravnu tumačenju. »Tri su svari neophodne: naravna obdarenost,vježba i disciplina. Pod naravnom obdarenošću držimo sposobnostmonaha da s lakoćom shvaća što sluša i da pamti ono što je shvatio;pod vježbom se podrazumijeva da monah mora gajiti pomnom učestalošćunaravnu sposobnost koju posjeduje. Pod disciplinom se podrazumijevausklađenost moralnoga ponašanja s vlastitim znanjem,tj. provođenje hvalevrijedna života.« Već prije Guiga, kartuzijanca,Hugo od sv. Viktora u svome djelu »Didascalion« navodi tri stupnjaduhovnoga čitanja: lectio, cogitatio i meditatio. Ti su poticaji biliorijentiri srednjovjekovnim monasima koji su sve više bili zabavljenisvetim čitanjem. Zasluga je anijanske reforme to što lectio divinapostaje bitan vid monaškoga života.

GRGUR VII, MONAH, PAPA I POLITIČARNakon što se njemački kralj Oton I. u bazilici sv. Petra u Rimuokrunio za cara, godine 962., izdao je dokument »Pactum Ottanianum«, kojim potvrđuje karolinške povlastice Crkvi, ali ujedno sebidaje pravo kojim utječe na izbor pape. Car vidi Crkvu kao potporanj

149

svoje vlasti i stoga mu je stalo do uvođenja kraljevske investiture crkvenihdostojanstvenika, tj. do postavljanja na vodeće crkvene položajeosoba koje će podupirati njegovu politiku. Pritom im je obećavaoi davao sudsku i upravnu vlast, opunomoćujući sebe u izborubiskupa i opata. To će dovesti do sve većih sukoba i razdora izmeđusvjetovne i duhovne vlasti. U toj je borbi presudnu ulogu imao papaGrgur VII. koji je u svojim odlukama prvenstveno razmišljao kaomonah gledajući Crkvu kao Kristovu zaručnicu koja mora biti sveta,čista i bez ljage, očišćena beskompromisno od svjetovnih interesafeudalaca.Grgur je rođen u Soani (Toscana) između 1014. i 1028. godine.Zvao se Hildebrand, po čemu neki zaključuju da je bio longobardskogapodrijetla. Roditelji su ga u mladosti poslali k ujaku, opatusamostana sv. Marije na Aventinu u Rimu. Tu je Grgur odgojenu ozračju clunyjske reforme pod vodstvom učitelja Ivana Graziana,budućega pape Grgura VI., koji je puno pretrpio od cara HenrikaIII. koji ga je bio zasužnjio. Hildebrand je bio sudionik tih žalosnihdogađaja nakon čega se zaputio u Cluny gdje je bio snažan oslonacopatu Hugu. Bilo je to bolno vrijeme papa i protupapa među kojimaje jedan od njih, Leon IX., tražio Hildebrandovu potporu. Nakonduga nagovaranja oni su se zajedno vratili u Rim gdje su provodilireformu crkvenoga života. Zahvaljujući Hildebrandovim savjetimaPapa se okružio pouzdanim osobama te je nakon nekoga vremenaokončano razdoblje sukoba i borba. Papa Leon je u znak priznanjaimenovao Hildebranda kardinalom subđakonom i povjerio mu obnovusamostana sv. Pavla izvan zidina. Hildebrand je imao ključnuulogu prilikom izbora nekoliko narednih papa, nastojeći smanjitiutjecaj cara i njegovih pristaša na izbor. Zaslužan je za papinskudiplomatsku djelatnost koja je u razdoblju papa i antipapa bila vrlosložena. Nakon što je godine 1073. umro Aleksandan II., Hildebrandje izabran za njegova nasljednika. On nije htio lako prihvatiti izborte se čak razbolio pred odgovornošću koja mu je nametnuta. Svomeprijatelju, montecassinskome opatu Desideriju, pisao je: »Pohitili suk meni kao luđaci, nisu mi dopustili ni dali vremena da govorim ilida se posavjetujem... U ime svemogućega Boga molim te, potakni,radi ljubavi, braću i sinove koje poučavate u Gospodinu, da moleza mene kako bi me molitva, koja me je trebala poštedjeti sličnihkušnja, barem poduprla u borbi da ih nadvladam sada kada je papaAleksandar prešao u bolji život i kada je njegova smrt pala na menei stavila me u nedoumicu glede toga što trebam učiniti.« Papa Grgurslijedio je odredbe clunyjske reforme primjenjujući ih na općuCrkvu. Postavio je sebi cilj da će osloboditi Crkvu od napada svjetovnihvladara. Ubrzo nakon što je preuzeo službu, izopćio je svekoji su crkvenu službu kupili novcem (simonija) te zaposjeli raznabiskupska i opatska sjedišta. Zabranio je caru dotadašnju praksu laičkeinvestiture. Godine 1075. izdao je značajan dokument »Dictatespapae«, u kojemu propisuje 25 odredaba kojima afirmira nadređenostrimske Svete Stolice i njezina biskupa nad ostalim crkvama inad carstvom. Papa se u dokumentu predstavlja kao najviši poglavarkršćanstva koji je suveren i nad carom. Takvo je shvaćanje izazvalocarevu reakciju. On je s nekolicinom sebi vjernih biskupa smijenioPapu i nazvao ga pritom lažnim monahom. Vjeran svome dokumentu,papa Grgur izopćio je potom cara najtežim oblikom izopćenja,tzv. aeterna damnatio. Pred tim izopćenjem nikoji svjetovni vladar

150

nije mogao ništa. Car je bio isključen iz crkvenoga zajedništva, apodanici su bili oslobođeni dužnosti da ga slušaju, dapače, nisu gasmjeli slušati. Tome su izopćenju u prilog išle prilike koje su se nedugopotom dogodile. Naglo je umro Papin veliki protivnik, nadbiskupGugliermo (Vilim) iz Utrechta. Potom su umrla još tri izopćenabiskupa: naglom, bolnom ili nesretnom smrću. Umro je naglo iPapin rimski protivnik Cencio. Povezujući sve te događaje s izopćenjemlogički ih se tumačilo kao znakove Božje srdžbe nad papinskimprotivnicima i izopćenima koji su štetili Crkvi Kristovoj. Stogase ubrzo smanjuje broj Grgurovih protivnika sve dotle da su godine1076. knezovi postavili caru ultimatum i zaprijetili mu svrgnućemako se ne pobrine da Papa ukine izopćenje.Car Henrik se ponizio i zaputio na pokorničko hodočašće u Canossu.Bilo je to jedinstveno poniženje u povijesti carstva. Pred vratimaCanosse car je tri dana molio da ga Papa primi. Nakon izvršenepokore Papa je ukinuo izopćenje i primio Henrika u zajedništvo.Koliko su Henrikove nakane bile podmukle, svjedoči činjenica da jenakon toga nastavio s praksom investiture. Nakon što ga je Papa ponovnoizopćio, on je imenovao ravenskoga nadbiskupa protupapomkoji je sebe prozvao Klement III. Henrik se na taj način osvetio Papiza poniženje u Canossi. Sa svojim postrojbama osvojio je Rim i prisilioGrgura na bijeg. Grguru izmiče nadzor nad događajima, ne uspijevaspriječiti normansko pustošenje Rima. Osamljen, umire u Salernu1085. godine.Papa Grgur VII. dao je zamah snažnu pokretu koji će se još stoljećimaboriti protiv svjetovnoga utjecaja na život Crkve. Ta će seborba osobito izraziti u nastojanju da se iskorijeni laička investiturapovezana sa simonijom, tj. kupnjom crkvenih titula te protiv komendatarnogasustava. Taj je sustav u kasnijim stoljećima znatno utjecaona opadanje i zatvaranje mnogih samostana. U početku je komendaoznačavala privremeno povjeravanje ispražnjenih opatija susjednimopatima ili, u pojedinim slučajevima, biskupima koji su se utome slučaju nazivali komendatarnim opatima. Budući da je to značiloi određenu materijalnu dobit od samostanskih posjeda, za tu suse službu počeli sve više zanimati i plemići, laici. Premda je, premaodredbama Ljudevita Pobožnoga, točno bila određena svota koja jeiz samostanskih dobara pripadala komendatoru, tzv. mensa abbatialis,bilo je velikih nepravilnosti od strane pohlepnih velikaša. U nekimsu samostanima, s velikim posjedima, monasi doslovno gladovali.Papa Grgur VII. potaknuo je obnovu duhovnoga života koja ćeu monasima angažirati sve raspoložive snage u borbi protiv komende.Tako će Cluny stvoriti snažan sustav povezanosti između samostanabraneći pravo monaha u izboru opata koji je mogao biti samomonah sposoban duhovno voditi zajednicu.MONAŠTVO NA PODRUČJUDANAŠNJE HRVATSKEPrva svjedočanstva o monaštvu u našim krajevima donosi sv.Jeronim. U poslanici biskupu Heliodoru spominje kako se biskupovnećak želio povući na puste dalmatinske otoke da tamo samotnoživi. Na drugome mjestu hvali Julijana koji je svojom dobrotvornošćupodizao samostane na dalmatinskim otocima. Jeronim se dopisivaoi s istarskim monahom Antunom koji je živio u današnjemu

151

Novigradu. To svjedoči da je na našim otocima i u priobalju bilo eremitai cenobita koji su živjeli u samostanima ili pojedinačnim nastambama.Pronađeni arheološki ostatci na području Solina svjedočeo postojanju samostana pokraj bazilike sv. Petra u Crkvini. Takođersu u blizini ostalih dalmatinskih gradova iz rimskoga razdoblja pronađeniostatci građevina koje su imale obrambeni zid unutar kojegasu redovito smještene prostorije u kojima su živjeli i radili monasi.Imena pojedinih svetih osoba koje su živjele na našim prostorima,u prvim stoljećima, također su povezana s monaštvom. Sv. Venancije(III. st.), solinski biskup, prije nego što je izabran za biskupa, bioje monah. Biskup Hezihije (405.-426.) uputio je pismo papi Zosimutražeći upute kako da se vlada prema monasima koji su željelibiti zaređeni za svećenike. O rasprostanjenosti monaškoga života uDalmaciji svjedoči i Solinski sabor iz 530. godine koji opominje samostanskepoglavare da paze na stegu u svojim samostanima i da ihne napuštaju bez razloga. U životopisu sv. Donata, koji je živio napodručju današnje Istre u III. st., pripovijeda se kako je od mladostihrlio u samostane koji su se nalazili na tome području. U to je vrijemebilo vjerojatno puno više pustinjaka negoli cenobita koji su seu našim stranama vrlo dugo održali, sve do XVII. st. Bili su to priprostilaici koji su živjeli u službi Crkve i provodili molitveni i isposničkiživot. U nekim je dijelovima Dalmacije i Kvarnera sačuvanatopološka terminologija koja podsjeća na obitavanje tih pustinjaka:remeta, remita, romita, pustinjak.U VII. st., zbog ikonoklastičkih borba, mnoštvo grčkih monahadolazi na naše priobalje i tu grade svoje samostane budući da je Dalmacijapravno pripadala Bizantu. Nakon 774. godine, kada je KarloVeliki pokorio Longobarde, započeo je jači utjecaj rimske Crkve natim područjima te se bizantski monasi postupno iseljavaju, a na njihovamjesta dolaze vjerojatno benediktinci. Oni grčki monasi koji suostali morali su kasnije prihvatiti Pravilo sv. Benedikta. Spomen oprisutnosti benediktinskih monaha u našim krajevima pojavljuje seprvi put u Izvodu iz montecassinske kronike koju je, po nalogu papeStjepana II. (752.-757.), prepisao papinski knjižničar Anastazije. Tuse spominje kako je car Justinijan (527.-565.) darovao montecassinskimmonasima neke posjede na području Panonije, tj. pokraj Vinkovacai Osijeka, te posjede na području Istre i Dalmacije.Važnu ulogu u odnosima između Hrvata i Svete Stolice odigraoje opat Martin koji je, po nalogu pape Ivana IV (640.-642.), u Istrii Dalmaciji otkupio od još nepokrštenih Hrvata zarobljene kršćanei mučeničke moći - relikvije. S nastupom franačke vlasti početkomIX. st. u naše krajeve pristižu misionari, među kojima su sigurno bilii franački monasi. Na dvoru kneza Trpimira boravio je benediktinacGottschalk. On u svome djelu »Responsa de diversis« spominje prijedlogdan hrvatskome knezu da pred bitku s Bugarima pomno proučiraspoloženje konja jer životinje posjeduju istančan predosjećajneposrednih zbivanja. Prema njihovu raspoloženju mogao je kneznaslutiti svoju pobjedu ili poraz. Najstariji hrvatski samostan podigaoje sredinom IX. st. knez Trpimir (845.-856.) između Klisa iSolina, u Rižinicama. U podizanju toga samostana knezu je pomogaonjegov kum, splitski nadbiskup Petar, pozajmivši mu jedanaest

152

librica srebra. Vjerojatno su od tada, kao i drugdje po Europi, nicalikod nas brojni samostani i zadužbine. Do danas je sačuvan oskudanspomen na to prvo razdoblje monaške prisutnosti u Hrvatskoj.Poznato nam je nekoliko imena kao npr. Teodobert, ninski opat udoba kneza Branimira (879.-892.), Zitalja, samostanski predstojniku doba kneza Mutimira (892.-910.), te monah Ivan koji se nalazio uslužbi kneza Domagoja (864.-876.). U zlatnome razdoblju monaštvau nas (XI. i XII. st.) bilo je do 40 monaških samostana, pretežnou Dalmaciji. U to je doba razvoju samostanskoga života doprinijelareforma iz Clunyja. Hrvatski vladari Petar Krešimir (1058.-1074.) iZvonimir (1076.-1089.), uz suradnju biskupa, provodili su crkvenureformu i u našim samostanima, osobito u kraljevskim zadužbinama.Monaški su život u našim samostanima obnavljali domaći monasi ibiskupi poput splitskoga nadbiskupa i monaha Lovre te trogirskogabiskupa Ivana koji je stupio na tu službu iz kamaldoljanskoga samostanau Osoru, ali su u pomoć dolazili i monasi iz Italije preko kojihsu naše opatije stupale u vezu s Clunyjem. Tako je Montecassinupripadao samostan sv. Marije u Puli. Istome je samostanu kralj KrešimirIII. darovao samostan sv. Nikole na otoku Susku. To je značiloda je dio prihoda iz naših samostanskih posjeda pripadao stranim samostanimas kojima su se pojedini naši samostani povezivali.U X. st. iz povijesne anonimnosti izvire postojanje monaha glagoljaša.Naime, u jednoj ispravi spominje se zadarski opat Odolbertkoji je bio opat i za latinaše i za glagoljaše. Na temelju povijesnihizvora možemo locirati postojanje monaha glagoljaša na područjuotoka Krka, Pašmana i Brača te u Otočcu u Lici. Budući da se tek odXIII. st. počinje sigurno spominjati da su ti glagoljaši benediktinci,postavlja se pitanje njihove prvotne organiziranosti. Moguće je da suto bili učenici sv. braće Ćirila i Metoda koji su koncem IX. st. moralibježati iz Moravske i Panonije. Budući da su promicali slavenskobogoslužje, vjerojatnije je da su bili dobrohotnije primljeni u krajevimagdje nije vladao isključivo latinski jezik u liturgiji. Stoga jelogično povezati kako su našli sklonište u Dalmaciji koja je tada bilabizantska tema, u kojoj se crkvena prevlast povremeno izmjenjivalaizmeđu Rima i Carigrada. U Zadru je još 1198. godine služeno i bogoslužjeistočne liturgije i na grčkome jeziku. Moguće je da su Metodoviučenici došli s juga, tj. iz svojih snažnih središta na Ohridu,preko Duklje i Zahumlja u bizantsku Dalmaciju. Mjesta gdje su seMetodovi učenici vjerojatno nastanili i osnovali svoje samostanejesu: Otočac u Lici, Bašćanska Draga, Košljun i Omišalj na otokuKrku, Sv. Lovre kod grada Krka, Žirje pred Šibenikom, Povija naBraču i Bojišće kod Benkovca. Tome u prilog govore dragocjenipovijesni ostatci. Jedan od najstarijih je Krčki natpis iz XI. st. kojispominje da su određeno zdanje sagradili opat Maj i Radogna, Rugotai Dobroslav. Očito je da su to imena domaćih ljudi koji su ikao monasi ostali vjerni svome narodnom izričaju. Za razliku oddrugih monaha, glagoljaši nisu mijenjali svoja imena prilikom zavjetovanja,kako je to drugdje bio običaj. Krčki natpis svjedoči dajeu XI. st. u Krku postojala glagoljaška monaška zajednica.

153

Najdragocjeniji spomen monaha glagoljaša koji je sačuvao svjedočanstvoo našoj političkoj, vjerskoj i kulturnoj povijesti jest Bašćanskaploča iz XI. st. Pronađena je na području opatijske crkve sv.Lucije u Baški na otoku Krku. Starodrevna opatija, koja je sagrađenana području rimske vile, bila je središte glagoljaškoga života. Oko1100. godine, za vrijeme opata Dobrovita, sagrađena je sadašnja crkvasv. Lucije. Oltarni prostor pred kojim se nalazio monaški korbio je ograđen ogradom od koje je sačuvana lijeva strana s glasovitimnatpisom. Opat Držiha svjedoči kako je kralj Zvonimir darovaosv. Luciji jednu ledinu. Svjedoci te darovnice bili su župani Krbavei Like te vinodolski i krčki posli. Nakon što zaziva prokletstvo naonoga tko bi to porekao, navodi dužnost da monasi mole za darivatelja.Potom donosi svjedočanstvo o podizanju crkve sv. Lucije kojuje sagradio opat Dobrovit s devetero braće u vrijeme kneza Kosmata.Stil pisanja Bašćanske ploče posjeduje klasičan ritam - cursus, kojimsu karakterizirani tadašnji latinski i grčki dokumenti.U vremenu kada crkvena jurisdikcija dalmatinskih biskupija prelazipod Rim Metodovi su učenici nailazili na poteškoće. Papa IvanX. se u jednome pismu, upućenu 924. godine kralju Tomislavu i njegovimbiskupima, čudi: »Quis etenim specialis filius sanctae Romaneecclesiae, sicut vos estis, in barbara seu sclavinica lingua Deosacrificium offere delectatur?« Potaknuti tim pismom, dalmatinskibiskupi, na Saboru u Splitu godine 925., zabranjuju ređenje glagoljaša.To svjedoči da je slavenskih monaških zajednica bilo više. Uskladu s odredbama rimske Crkve ne samo da je glagoljašima priječenoslavensko bogoslužje, već su se i glagoljaški samostani moraliprilagoditi Pravilu sv. Benedikta po kojemu su, od karolinške reformenadalje, živjeli samostanci na Zapadu. Prema tome, može se zaključitikako su benediktinci bili latinaši, a glagoljaši su bili monasikoji su naknadno prihvatili Pravilo sv. Benedikta i tako postali benediktinciglagoljaši, monasi koji su u sebi objedinili dvije tradicijestvorivši izvoran stil, svojstven našemu narodnom duhu. Ponegdje jereforma, tj. preobrazba u benediktince nailazila na otpor kao npr. uKrku gdje su se glagoljaši, na čelu s opatom Potepom, pobunili protivbiskupa. Krčki je biskup u više navrata pozivao talijanske benediktinceda dođu reformirati glagoljaške samostane na području Dalmacije,od kojih su se barem tri nalazila na otoku Krku. Prema svjedočanstvuTome, splitskoga arhiđakona u XI. st., jedno je poslanstvoiz Hrvatske pošlo u Rim braniti slavensko bogoslužje da bi se na tajnačin zaštitilo od reformističkih latinaša.Glagoljaši su uspjeli sačuvati svoj jezik i pismo primjenjujući reformekoje je Crkva od njih tražila i propisivala. Godine 1252. papaInocent IV. dopustio je krčkome biskupu Frutuosu da se na područjunjegove biskupije, u samostanu sv. Nikole u Omišlju, može služitiliturgija na slavenskome jeziku, kako je tamo bio običaj od starine.Tako je bilo sve do utrnuća opatije, o čemu svjedoči glagoljaški natpisiz 1477. godine na nadgrobnoj ploči posljednjega omišaljskogopata. O benediktincima glagoljašima najviše svjedoči Pravilo sv.Benedikta, prevedeno na staroslavenski jezik i pisano glagoljicom.Sačuvani primjerak potječe iz XIV. st., no to je samo prijepis mnogostarijega prijevoda.U kontekstu cjelokupne povijesti monaštva značajno je da je tojedan od najstarijih prijevoda Pravila svetoga Benedikta na svijetu.Taj prijevod svjedoči o kulturnome dometu i duši tih monaha

154

koji su se odvažili na takav pothvat. Još je autentičniji doprinos benediktinacaglagoljaša u povijesti monaštva u tome što su oni u sebiobjedinili zapadnu tradiciju, koju je karakteriziralo Pravilo sv. Benedikta,i istočnu, koju je karakterizirala duhovnost svete braće Ćirila iMetoda te narodni jezik u liturgiji.Pravilo sv. Benedikta, prevedeno na hrvatski jezik, sačuvano je usamostanu sv. Kuzme i Damjana na otoku Pašmanu. Taj je samostanbaštinio prava kraljevske opatije sv. Ivana Evanđeliste u Biogradu,koju je 1059. utemeljio kralj Petar Krešimir I. za vrijeme pape NikoleII. Između opatije sv. Krševana iz Zadra i opatije sv. Marije naŽirju kralj je odlučio pozvati monahe sa Žirja u novoosnovani samostan,zacijelo zato što su tamo njegovali domaći jezik. Novi samostanzaposjeo je krunske posjede, a uz njih je dobio i »privilegiumexemptionis«, što je značilo da su svi samostanski posjedi izuzetiod redovite svjetovne vlasti i stavljeni pod izravnu kraljevu zaštitu.Papa Grgur VII. dodao je vladarevu izuzeću i »protectio s. Petri«,što je značilo da je samostan izuzet i od redovite crkvene jurisdikcijete je izravno podložan Svetoj Stolici. Mletački povratnici s križarskevojne 1126. godine nisu poštivali ta prava te su razorili grad i unjemu benediktinsku opatiju. Monasi su se od tada preselili na brežuljakĆokovac na otoku Pašmanu i tu prenijeli sva prava slobodnekraljevske opatije iz Biograda, koja su priznavali kasniji vladari ipape. Opatija se nije više zvala sv. Ivana Evanđeliste, već sv. Kuzmei Damjana ili, češće, po njezinu glavnome posjedu - Rogovska opatija.U tome su samostanu živjele generacije glagoljaša čiji su pretciiz Žirja došli u Biograd, iz Biograda na otok Pašman.Mnoga su njihova djela nestala u mukotrpnoj povijesti koja jebila obilježena ratovima i razaranjima, ali je sačuvano remek-djelonjihova prevodilačkoga stvaralaštva - Regula sv. Benedikta izXIV. st. Jezična analiza teksta pokazuje da je njegov predložak biomožda prijevod iz XII. st., možda donesen i istrošen primjerakiz Biograda, ili još stariji sa Žirja. Povijest nam do sada nije otkrilatu zagonetku, no sigurno je da je sačuvani primjerak prepisan zaćokovsku opatiju. Na posljednjim stranicama prijevoda nalazi se, uDodatku, kalendar s nekrologom monaha iz spomenutoga samostanaprema kojemu se može odrediti datum nastanka ovoga prijepisa. Pomišljenju Ivana Ostojića, taj je prijepis naručio opat Petar Rogovski(1364.-1379.) za svoju zajednicu sv. Kuzme i Damjana, što je jošjasnije iz obreda zavjetovanja monaha, donesenu u Dodatku gdje sespominju imena zaštitnika ćokovske crkve. Osim što je ćokovskoPravilo dragocjeno svjedočanstvo naše kulturne i narodne povijesti,jer spada u red starijih hrvatskih glagoljskih rukopisa, ono je dragocjenosvjedočanstvo o razvoju i duhu naših monaha. U Dodatku,naime, donosi značajne pojedinosti iz svakodnevnoga života poputimena opata i braće: Petra, Fridrika, Matije..., njihovih prezimenai mjesta odakle su dolazili: Klis, Kukljica, Pag, Krk. U sastavljanjuprijevoda sudjelovala su barem četvorica monaha. Prijepis odaje njihovonedovoljno poznavanje latinskoga izvornika i pisarsku nevještinu.U tekstu, naime, postoji barem 200 pisarskih pogrješaka ipogrješnih interpunkcija. Ponegdje se prijevod ne slaže s latinskim

155

izvornikom, što govori o duhu glagoljaša koji su se osjećali slobodnimau traženju vlastitoga izraza i nisu bili ropski vezani uz izvornik.Više je puta dodano nešto čega nema u latinskome izvorniku, kao štosvjedoči sam početak Proslova kojemu glagoljaš dodaje riječ »ljubveni«. Tim umetkom, »Poslušaj ljubveni sinu«, daje, ionako lijepui zvučnu tekstu, osobitu toplinu koja je svojstvena našemu mentalitetukoji je našao svoj duhovni izraz u glagoljašima. Taj se umetakzacijelo ne bi usudio unijeti germanski prevoditelj. Prema tome, neradi se o iskrivljenu smislu, već o glagoljaškoj inkulturaciji kojom suBenediktovo Pravilo učinili sebi prikladnim i poželjnim u opsluživanju.U okviru hrvatske povijesti, i povijesti općenito, značajno je dasu jedino monasi glagoljaši ostali izuzeti od općega pravila i obvezelatinskoga jezika u čitavoj zapadnoj kulturi, odnosno rimskoj Crkvi.Kasnije je češki kralj Karlo IV., u XIV st, pozvao naše monahe da uČeškoj utemelje glagoljašku benediktinsku opatiju u Pragu. Po mišljenjuvrsna znanstvenika, s. Marije Pantelić, benediktinci glagoljašisu dali prve predloške glagoljaških misala koje su kasnije koristileprepisivačke škole, čiji je prvijenac glagoljaški misal iz 1402.Jedna od uglednijih opatija na našemu tlu bila je opatija sv. Krševanau Zadru. Moguće je da je samostan postojao i prije nego štose u njemu počelo opsluživati Benediktovo Pravilo, no sigurno jeda su u njemu od X. st. benediktinci. To potvrđuje isprava o svečanučinu ustoličenja opata Madija, koja je ujedno najstariji spomensv. Benedikta u vrelima hrvatske povijesti. Samostan sv. Krševanaje bio povezan s narodnim dinastijama čiji su predstavnici obogaćivalii povećavali ugled opatijske zadužbine. Opat sv. Krševana bioje najugledniji opat u Hrvatskoj i imao je prije svih ostalih povlasticunošenja pontifikalnih obilježja. Samostan je posjedovao ugledanskriptorij u kojemu su monasi ostvarivali djela vrhunske umjetničkevrijednosti. Nakon mletačkoga pustošenja 1202. godine samostannikada više nije dostigao staru slavu ni vodeći duhovni utjecaj.Na ovome je mjestu nemoguće prikazati sve bogatstvo kojim subenediktinci oplemenili našu narodnu povijest. Učinio je to splitskisvećenik Ivan Ostojić u kapitalnome djelu, »Benediktinci u Hrvatskoj«, u tri sveska. Razvidno je kako su benediktinci u doba narodnedinastije dali neprocjenjiv doprinos kulturnoj, političkoj i vjerskojintegraciji našega naroda u europski sklop. Monasi su vodili kneževskei kraljevske urede, skriptorije i samostanske škole, bili su kraljevisavjetnici i inovatori na području školstva, ljekarništva, građevinei agronomije. Samostanska središta postala su uzori agrikulture ivisokih arhitektonskih dostignuća. Neki od njih još i danas svjedočeo smislu za lijepo i o duhovnoj profinjenosti davnih graditelja i projektanata.Nakon pada domaće dinastije i benediktinski samostanibilježe zastoj i lagano opadanje koje će potom pospješiti uvođenjekomendatarnoga sustava.Monasima benediktincima je pripala čast da čuvaju grobove hrvatskihvladara na Gospinu otoku u Solinu. Toma Arhiđakon je zapisaou svome djelu »Historia Salonitana« da je hrvatska kraljica Jelenasagradila crkvu sv. Stjepana u čijemu je atriju pokopan njezinmuž, kralj Krešimir. Tu su se nalazili i posmrtni ostatci drugih hrvatskihkraljeva. Na to sveto mjesto pozvani su monasi da budu čuvarii molitelji. Kraljica Jelena je podigla nedaleko i crkvu sv. Marije u

156

kojoj je don Frane Bulić pronašao pročelje sarkofaga kraljice Jelenekoja je tu bila sahranjena 976. godine. Činjenica da su monasi benediktincibili čuvari grobova hrvatskih vladara svjedoči o njihovojpovezanosti s hrvatskim vladarima i o njihovoj ulozi u razdoblju narodnihdinastija.CLUNYKonac IX. st. označen je sveopćom pomutnjom u franačkomecarstvu koje je čitavo stoljeće trpjelo unutarnje borbe Karlovih potomakaza prevlast. U samostanima se duhovni život veoma razvodniobudući da su mnoge opatije vodili opati koji nisu bili monasiveć svjetovnjaci koji su kupnjom duhovnih služba došli na položaj.Njima nije bilo stalo do duhovnoga života, već su prvenstvo davalimaterijalnoj dobiti. Oko 910. godine u Burgundiji je vojvoda VilimAkvitanski osnovao samostan Cluny. Pridržavajući si pravo utemeljiteljaizabrao je opata Berna iz Baumea, koji je bio vjeran obnovimonaštva koju je provodio Benedikt Anijanski. Vojvoda Vilimje znao zaštititi interese samostana pred pohlepnim feudalcima stavivšiga pod izravnu upravu Rima, čime je zaštitio njihove posjede isamostalnost zajednice u izboru opata i u unutarnjoj upravi. Praksapodvrgavanja crkvenih institucija i njihovih dobara pod zaštitu Rimaširila se u Crkvi od kada je papa Honorije I., godine 628., podvrgaoSvetoj Stolici glasovitu opatiju Bobbio, koju je 612. osnovao sv. Kolumban.Tim činom Papa je htio zaštititi to glasovito duhovno središteod arijanskoga biskupa.U Clunyju se pomalo razvijao osobit stil duhovnoga života kojije u pojedinostima čak odstupao od Benediktova Pravila kada su upitanju umjerenost i uravnoteženost triju glavnih elemenata monaškogaživota: molitve, rada i studija. Posebno se razvijala korska molitvai liturgija koja je stvorila sliku kultnoga monaštva i težište svihmonaških aktivnosti prenijela u crkvu. Monasi su provodili duge sateu crkvi: već od dva sata u noći kada je započimala prva molitva kojaje, nakon kratke stanke, ustupala mjesto narednoj i tako su se redomsmjenjivale duge i zamorne psalmodije i čitanja. Clunyjski su monasiu Korizmi svaki dan recitirali 280 psalama dok Pravilo sv. Benediktapredviđa 150 psalama tjedno. Morali su svaki dan biti nazočnijednoj ili čak dvjema svetim misama. Uvodili su mnoge pobožnosti,molitve za pokojne i slično. Samim time umanjena je uloga ručnogarada što će kasnije nastojati uravnotežiti naredne reforme želećiu monaški život reintegrirati i vratiti vrijednost fizičkome radu.Clunyjevci nisu cijenili fizički posao držeći ga nedostojnim monahakoji je bio zaokupljen mnogo časnijom obvezom, tj. kultnim slavljenjemBoga. Zbog toga je u materijalnim stvarima prevladao nemarpa su im posjedi bili često loše upravljani i nedovoljno kultivirani.No zato sve više prevaže intelektualni rad unutar monaštva, premdaCluny nije odgojio osobite intelektualce jer je težište intelektualnogarada bilo stavljeno na sveto čitanje i prepisivanje manuskripata, a

157

ne na školsku naobrazbu. Tome je zacijelo doprinijela i činjenica daje sve više monaha zaređivano za svećenike.U Clunyju je u prvo vrijeme u svoj strogosti obdržavana šutnja,samostanska odvojenost i odricanje - askeza. Takvo ozračje samostanskogaživota budilo je nadu u obnovu monaštva i okretanjeod svjetovnosti k duhovnome. Tome su doprinijeli i sveti clunyjskiopati za vrijeme kojih se duh Clunyja proširio i na druge samostane.S vremenom je nastala Clunyjska kongregacija koja je u XII. st.objedinjavala oko 1.200 samostana. Za vrijeme opata sv. Oda (927.-942.) obnova je proširena na velike opatije u Subiacu, Farfi i Montecassinu,premda samo u duhovnome smislu, a ne u smislu samostanskeovisnosti o pravnim odredbama središnjega samostana. Bilo je iopatija koje nisu rado prihvaćale clunyjsku obnovu. U drevnoj opatijiFleury dočekali su opata Oda s kamenjem i pogrdama. Tek nakondugih pregovora uspio ih je nagovoriti da se priključe clunyjskojobitelji. Tome je doprinio i san jednoga od fleuryskih monaha kojije usnio sv. oca Benedikta koji mu je priopćio da će od trenutka priključenjasamostana clunyskoj obitelji svi umrli monasi od osnutkasamostana nadalje biti u raju. To je značilo da priključiti se Clunyjuznači imati ulaznicu za raj. Takve su pobožne zgode bile izvrsna promidžbakoja je imala i svojih učinaka. Za vrijeme sv. Maiola (954.-995.) clunyjski duh se još više širio. U clunyjskome je samostanubio uvriježen običaj da stari opat odredi svoga nasljednika. Tako jesv. Odo prije smrti odredio za nasljednika monaha Aimara koji je biokrhka zdravlja. Kada je 948. godine oslijepio, izabrao je on mladogamonaha Maiola, koji je potjecao iz plemićke obitelji. Samostan jeu stvari tada imao dva opata koji su, na sreću, bili sveta života. Ipakse čini da je Aimar ponekad pokazivao znakove »zavisti«. Kada jejednom zatražio od opskrbnika sir, ovaj ga je odbio s obrazloženjemda ne može istodobno slušati dvojicu opata. Želeći pokazati da je onipak glavni, Aimar je sazvao kapitul obraćajući se mladome opatuMaiolu: »Brate Maiolo, nisam te izabrao nad sobom kako bi me progonio...Držiš li se mojim monahom?« Ponizni Maiol je priznao dase drži njegovim monahom i ustupio mu svoje opatsko mjesto. Posjevšise na mjesto opata, slijepi opat Aimar je prozvao opskrbnikai naložio mu pokoru zbog toga što mu je uskratio sir. Nakon toga jeopet vratio opatsko mjesto Maiolu, a on se povukao u osamu. CarOton II. je toliko cijenio opata Maiola da ga je predlagao za papu, noon je to odlučno odbio.Nakon tridesetogodišnjega opatovanja Mailoa je naslijedio svetiopat Odilo (994.-1049.), potomak plemićke obitelji iz Alvernije.Za vrijeme njegova opatovanja razvila se potanko uređena strukturareforme, tj. svi samostani koji su prihvatili clunyjsku reformu ili subili od njega novoosnovane zajednice, ostali su hijerarhijski vezaniza Cluny čiji je opat imao vlast i nad ostalim pripadajućim samostanima.Svi su pripadajući monasi polagali zavjete na ruke clunyjskogaopata ili njegova poslanika. Odilo je zaslužan da se clunyjska reformaproširila i na španjolske samostane. Veliko mnoštvo samostanauključivalo je i različite oblike i stupnjeve povezanosti. Osim samostana

158

koje je Cluny osnovao i opatija koje su se posve integriraleu clunyjsku hijerarhiju te im je bila oduzeta neovisnost, a njihov jeopat u stvari vršio ulogu priora, bilo je i opatija koje su sačuvale neovisnostu upravi. Uz takve strukture Cluny je osnivao mnoge celle,tj. male ovisne monaške nastambe. U vrijeme opata Odila clunyjskaje liturgija obogaćena novim sadržajima, npr. uvedeno je štovanjeDušnoga dana ili spomena svih vjernih mrtvih.Za vrijeme opata sv. Huga (1049.-1109.) u clunyjsku su se reformupočeli uključivati i ženski samostani. Sv. Hugo je osnovao samostanMarcigny, koji je postao uzorom te ubrzo biva napučen koludricama.U tome je samostanu strogo obdržavana klauzura kojuje sveti opat običavao zvati »gloriosum carcerem - sveti zatvor«.Monahinje nisu izlazile ni u slučaju opasnosti. Petar Časni je zabilježiozgodu o požaru u tome samostanu prilikom kojega monahinjenisu htjele izići. Kada im je prisutni nadbiskup naložio da iziđu, jednaod njih, po imenu Gisla, odgovorila mu je: »Oče, ...strah Božji inalog našega opata su nas zatvorili do smrti unutar ovih zidina kojeti vidiš. Nemoguće je, dakle, da zbog bilo koje potrebe iziđemo ma ijedan korak izvan ove granice koja nam je postavljena kao pokora...Molim te, gospodine, nemoj nam nalagati ono što je nemoguće. Radijezapovjedi vatri da se udalji od nas.« Biskup se povukao pred timriječima i našao da je vatra pokornija i poslušni) a njegovu autoritetunegoli monahinje. Glavno zanimanje monahinja bila je liturgija,duge psalmodije i dvije svete mise dnevno. U tome je samostanuuveden običaj, koji su kasnije prihvaćali i neki drugi, da opatičinomjesto u koru ostaje prazno označujući time da je njihova počasnapoglavarica Presveta Bogorodica Marija, čiji se lik nalazio na prijestoljupoglavarice. Prilikom osnivanja ženskih samostana pazilo seda budu u blizini kojega muškog samostana. Obično je u takvim slučajevimajedan postavljeni prior vodio obje zajednice. Vrijeme u kojemuje sv. Hugo upravljao opatijom bilo je složeno radi sukoba papeGrgura VI. i Henrika IV. kome je sv. Hugo bio krsni kum. Ipak, i uto teško vrijeme uspio je podići veličanstvenu samostansku bazilikui dao izraditi kodeks samostanskih običaja koji je pojačao unutarnjuujedinjenost samostana.Clunyjska je reforma imala jak odjek te pri koncu XI. st. tomepokretu pripada oko 300 opatija koje su prihvatile disciplinu i običaježivljenja clunyjske opatije. Samostanski su propisi bili potankouređeni jer se radilo o zajednicama s velikim brojem monaha. Upravoradi toga trebalo je predvidjeti razne situacije pred kojima propisiiz Pravila nisu bili dovoljni. Pravilo je propisivalo kako treba postupatis bolesnicima, ali su clunyjski propisi bili daleko stroži i potanjesu određivali proceduru prijavka bolesnika. Nije svatko tko se držaobolesnim mogao ići u stan za bolesnu braću, već je, prije svega, nakontrećega časa, trebao istupiti pred zajednicu u kapitularnoj dvoranii obratiti se opatu riječima: »Infirmus sum, et non possum sequiconventum - bolestan sam i ne mogu slijediti zajednicu.« Tada jeopat sa zajednicom odlučivao može li monah ostati »extra chorum«da se odmori ili oporavi. U slučaju da mu se to dopustilo, opskrbnikje preuzimao brigu i pojačan nadzor nad bolesnikom tijekom dva-tridana. Ako mu se stanje ne bi poboljšalo, tada je opet trebao istupitiu kapitulu i tada bi mu se redovito dopustio odlazak u stan za bolesnike.

159

Isto tako, i prilikom otpuštanja iz bolesničkoga stana moraoje prethodno dobiti priorovo dopuštenje. Tada je ponovno istupio ukapitulu moleći oprost što nije mogao vršiti svoju službu za vrijemebolesti i potom stupio na svoje mjesto u koru. U Clunyju su imali velikstan za bolesnike s posebnom kuhinjom. Taj je stan vodio infirmarius- bolničar, uz trojicu pomoćnika.Clunyjski su samostani bili često građeni na utrtim putovima hodočasnika,osobito u Francuskoj i Španjolskoj. Neki su od njih i samibili poznata hodočasnička mjesta poput Opatije u Canosi, gdje je čuvanotijelo sv. Šimuna, ili u Vezelayu, gdje su se, prema vjerovanju,nalazile moći sv. Marije Magdalene. Ipak, za razliku od cistercita,oni nisu promicali hodočašća u Svetu zemlju i nisu gradili samostanena putovima križara. Cluny je uglavnom ostao podalje od križarskihvojna i propovijedanja o oslobađanju Kristova groba. Držali sukako nije potrebno ići tako daleko da bi susreli Krista. Onima kojisu željeli pokornički živjeti nudili su ulazak u samostan. Cluny je zamonaha postajao Kristov grob, mjesto umiranja i spremanja za drugiživot. Na osnovi tih predodžaba o grobu, umiranju i zagrobnome životuu Clunyju se razvila bogata liturgija za pokojne vjerujući kakooni preko monaške zagovorne molitve postižu spasenje. U tu svrhusu mnogi feudalci ostavljali monasima svoje milostinje obvezujućiih da mole za njihovo vječno spasenje.Cluny je, prije svega, bila jaka, dobro organizirana i centraliziranaduhovna snaga koja se naglaskom na liturgiji i molitvi oduprla simoniji,tj. običaju da svjetovni knez može kupiti duhovnu službu biskupaili opata. Uspjehu reforme doprinijela je i potpora papinstvakoji je clunyjske samostane više puta izuzeo od »potestas ordinariis« lokalnih biskupa te su se monasi u sporovima pozivali na papui od njega dobivene povlastice. Za vrijeme opata Odila papa IvanXIX. dao je Clunyju »romana libertas«, tj. izuzeće od svake lokalnevlasti. To je značilo da je od toga časa opat preuzeo ulogu suca u pojedinimsporovima onih koji su živjeli na samostanskim imanjima.Uživanju tolikih povlastica sigurno je pridonijela i činjenica da jeviše papa prethodno živjelo monaškim životom u Clunyju poput GrguraVII. i Urbana II. Ovaj posljednji je vlast clunyjskih opata proširioi na »cura animarum«, tj. pastoralno područje. Te se povlasticenisu u istoj mjeri odnosile na ostale samostane povezane s matičnomkućom. Cluny je imao i tu sreću da je zaredom imao više svetih opatakoji su u sebi objedinjavali sposobnost upravljanja i svetost života.Sve do polovice XII. st. clunyjski ugled i moć rastu; tada počinjuunutarnji razdori mnogobrojne zajednice koji oslabljuju jedinstvo iutjecaj clunyjske duhovnosti.Nakon opata Ponsa ili Poncija iz Melgueila, koji je bio simbolte slabosti i razjedinjenosti, izabran je opat Petar iz Montboissiera,poznatiji kao Petar Časni (1094.-1157.). On je uspio ublažiti krizui obnoviti gospodarski i duhovni život koji će potrajati još polovicustoljeća. Sačuvane su dvije biografije koje govore o Petru Časnome.Prvu je sastavio Radulf, clunyjski monah, Petrov učenik. Drugu jenapisao Francesco iz Rive u XV st., a uklopljena je u clunyjsku kroniku.Petar je rođen najvjerojatnije 1094. O njegovoj obitelji ne znamopuno, ali je u samostanu imao još tri brata i dvije nećakinje, a imajka Raingarda je posljednjih 20 godina života, kao udovica, provelau samostanu. Zamonašio se 1109. s 15 godina života, u samostanu

160

Sauxilanges. Živio je kasnije u samostanu Vezelay. Tijekomdeset godina samostanskoga života vršio je službu učitelja, a kasnijepriora. Nakon toga prebačen je u samostan Domane. S trideset godinapostao je clunyjski opat (1122.-1156.). U sebi je objedinjavaointelektualca i duhovnika. Dobro je upravljao materijalnim stvarima,ali je neprestano mislio na vječna dobra. Biskupu iz Chartresa je pisao:»Sjetite se da, ni vama ni meni, ne ostaje mnogo vremena u ovomejadnom životu. Vi ste već starac, a ni ja nisam više mladić. Štonam, dakle, preostaje nego da sve naše misli upravimo prema vrhovnomesvećeniku i pastiru naših duša - Isusu, i da svim srcem njemuupravljamo sve što je u nama, unutarnjega i vanjskog čovjeka? Evo,kako je sam rekao, već žuri noćni lopov kako bi prodro u naše tjelesnoprebivalište. Gospodar kuće već dolazi, već se čuje u srcu noćikrik koji treba probuditi one što spavaju: Evo Zaručnika, pohitite muu susret! Čemu još zadugo biti biskup? Čemu koristi biti opat?«Vrijeme u kojemu je živio Petar bilo je vrijeme nereda, sukobaizmeđu feudalaca, vrijeme anarhije te uobičajenih samostanskihproblema. Pokršteni barbarski narodi nisu još bili dovoljno kultiviranite je i samostanska stega morala biti primjerena načinu njihovashvaćanja. Petar je zastupao strogo pravilo tjelesnoga kažnjavanja,oštrim udarcima, ponekad čak do krvi. U njegovo je doba bilo uobičajenonepopravljive i neobuzdane monahe zatvarati u tamnicu iligrobnicu ne bi li se zastrašili i potaknuli na obraćenje. S druge strane,Petar je pokazao svu blagost i trezvenost svoje naravi u dugogodišnjemesporu s cistercitima i njihovim predstavnikom, sv. Bernardom.Zanimljiv je i jedinstven odnos koji je vladao između te dvojicesvetaca koji su se nalazili na različitim stranama. S jedne strane,izgrađivali su prijateljstvo i poštovanje, ali su, s druge strane, branilisvoja oprečna stajališta, ponekad i oštrim riječima. Među njima nikadanije nestala duhovna povezanost i njihov se sukob ne da usporeditis Jeronimovim sukobom s Rutinom. Petar i Bernard su živjeliu vrijeme suprotnosti clunyjevaca i cistercita i nisu ih mogli izbjeći,no znali su ih nadvladati ostajući dosljedni sebi i svojim idealima:Kristu i Crkvi. »Premda vrlo različiti među sobom, bili su blizi Bogui korisni Crkvi.« Petar Časni je nastojao ublažiti polemiku držećisvojom dužnošću da brani Cluny, ali i potičući obje strane na ozbiljnosti odgovornost te pozivajući sve da ne daju đavlu priliku za razdor.Petar je gajio dobronamjerne odnose prema Bernardu i njegovima.Iz poštovanja mu je darovao svoj prijevod Kurana, ali je moraobraniti čast Clunyja pred napadajima.Kada je 1132. godine opat Citeauxa sv. Stjepan Harding dobiood pape Inocenta II. povlasticu da cisterciti ne moraju plaćati zemljovlasnicimadesetinu, monasi iz Miroira (Lion) nisu htjeli plaćatiClunyju na čijemu je posjedu bio njihov samostan. Budući dasu clunyjevci inzistirali na pravu da ubiru zemljarinu, sv. Bernard sepozvao na Rim. Tamo je stvar tako prikazana da je Papa čak izopćioclunyjske monahe koji su živjeli u prioratu vezanom uz navedenislučaj. Opat Petar Časni je energično branio svoje pozivajući se na

161

dugu i časnu povijest Clunyja i na pravo i povlastice svoga samostanakoje su starije od cistercitskih. U svome pismu Papi on se pozvaona načelo pravednosti prema kojemu svatko ima pravo raspolagatisa svojim te opominje cistercite da pod izlikom služenja Bogu zanemarujuljubav. Prilikom generalnoga kapitula cistercitskih opataPetar Časni je i njima uputio pismo u kojemu hvali njihovu revnost,ali upozorava kako ne bi trebali dati đavlu priliku da sije neslogu. Utome pismu također spominje kako siromaštvo cistercita ne možebiti razlog za otimačinu clunyjskih dobara. Cistercitski su opati javnopotrgali Petrovo pismo i dali mu to do znanja. On ni tada ne prekidas njima dijalog. Na temelju međusobnih razlika, koje su tijekompolemike postajale sve očitije, te nakon što je sv. Stjepan Hardingsastavio 1118. »Charta charitatis«, ističući posebnosti novoga monaškogogranka, međusobne kritike postaju sve češće. Izgleda da sucisterciti prednjačili u razmiricama koje su bile pretjerane i koje suse najčešće odnosile na sporednosti.Petar Časni je u obranu Clunyja uputio dva pisma sv. Bernarduanalizirajući prigovore cistercita. Jedan od čestih prigovora bio je tajda se u Clunyju ne opslužuje doslovno Pravilo »ad literam«. Petrovje odgovor na tu primjedbu posve ozbiljan: »Vi nas optužujete da neopslužujemo Pravilo u nekim promjenjivim sporednostima, ali vizanemarujete bitne i nepromjenjive zapovijedi: poniznost i ljubav.«U svome pismu opat Petar se osvrnuo i na druge cistercitske prigovorepoput boje monaškoga odijela i slično. Uočljivo je kako PetarČasni nikada ne napada drugu stranu, već se samo brani i odgovarana prigovore. Navodi temeljna načela kao što je umjerenost kojaprožima cjelokupno Benediktovo Pravilo. Ta se umjerenost protivi»neljudskoj isključivosti« onih koji se protive Clunyju. Oštro odgovara,kao i Krist farizejima koji nisu vidjeli dalje od slova zakona, ito se, po njegovu sudu, događalo i cistercitima, upravo onima kojibi trebali slijediti Pravilo sv. Benedikta u kojemu piše kako opat trebabiti obazriv na različitosti pojedinaca. Izdižući se iznad plitkostirasprave Petar Časni naziva cistercite dječarcima koji idu u lov naleptire zamahujući zrakom i zamjerajući clunyjevcima tako sporednestvari.Godine 1143. napisao je drugo pismo sv. Bernardu nastojeći pomirljivodjelovati navodeći ono što im je svima zajedničko i što ihpovezuje te priznavajući cistercitima njihove ideale. U tome pismunavodi kako je uzrok razmirica oholost s obje strane.Uz te poteškoće s cistercitima opat Petar se morao suočiti s mnogokonkretnijim problemima. U to se vrijeme osjećala gospodarskakriza u Clunyju koju u jednome pismu Petar analizira: »Sa svih strananasrću na monaška dobra: laici su beskrupulozni, ponekad čak ibiskupi, koji umjesto da se ponašaju s monasima kao pastiri, ne brinuse za drugo osim da strižu vunu i napajaju se mlijekom... Kadasam izabran, prije 26 godina, na ovu službu, zatekao sam veliku i časnusamostansku crkvu, ali veoma siromašnu. Troškovi su bili veliki,a unosi nikakvi. Bilo je 300-tinjak braće, možda čak i više, a kućaje mogla uzdržavati na svoj trošak ni stotinjak njih. Uz to uvijek jebilo mnoštvo gostiju i bezbroj siromaha. Hrana koja je pristizala izdekanata bila je dostatna za četiri mjeseca, ponekad ni za tri. Vinoskupljeno sa svih strana trajalo je tek mjesec dana, i to razvodnjeno,bezukusno i slabe kvalitete. Kruha i to crnoga, pomiješana s posijama,bilo je malo.«

162

Cluny je imao goleme posjede s kojima se upravljalo po sustavufeuda. Zemlju su obrađivali seljaci koji su živjeli na samostanskimposjedima i o njima ovisili. Manji dio zemlje davanje u najam. Petarje svim silama nastojao obnoviti razoreno gospodarstvo. Najprijeje pozajmicama i darovnicama nastojao vratiti dugove. Nakon štoje u tome uspio, reorganizirao je poslovanje posjeda, samostanskogagostinjca i milodara koji su pristizali u samostan. Suzio je mnogegospodarske izlaske. Racionalizirao je pojedine troškove, npr. ukinuoje paljenje velikoga središnjeg lustera u crkvi koji je imao preko1.000 svijeća. Uspjeh je postigao osobito organizacijom usmjereneproizvodnje pojedinih posjeda tako da nisu svi dekanati proizvodilisve, već su se jedni usmjerili na uzgoj žitarica, drugi na proizvodnjuvina, treći su uzgajali povrće, proizvodili sir i ostalo. Time je postigaoveći red i učinkovitost u gospodarskoj razmjeni. U tome mu jeuvelike pomogao generalni kapitul koji je on ustanovio kako bi podjelomvlasti postigao veću učinkovitost u upravi. Uz opata razvilase i služba velikoga priora koji je imao službu generalnoga vikara sasvim ovlastima u odsutnosti opata. Unutarnje stvari samostana vodioje samostanski prior u suradnji s opatom.Premda se u to vrijeme na Cluny sručila bujica kritika cistercitakoji su im predbacivali raskošan i udoban život, ni sam opat Petarnije se sustezao od opravdane kritike na račun svojih, koji su dijelomsami bili krivi za gospodarsku krizu. Godine 1150. pisao je samostanskimpriorima: »Netom monasi vide da iz kuhinjskoga dimnjakaizlazi dim ili osjete miris pečenja ili gulaša, trče kao lunje i lešinari.Ako se netko, potaknut strahom Božjim, želi uzdržati od tih jela,biva ismijan i nazvan licemjerom, lažovom i nevaljalcem, kažu čakda se od takva treba čuvati kao od javnoga neprijatelja. Grah, jaja,čak i riba, već idu svima na povraćanje. Samo još egipatski umaciuspiju dati okus hrani. Pečena ili pirjana svinjetina, masna junetina,zečevi i kunići, pomno izabrane patke, kokoši i sve vrste četveronožacai peradi ispunjaju stol tih svetih monaha. Ali i ta su jela već postalauobičajena. Pretjerana učestalost je urodila nevoljkošću takoda se sada prešlo na rijetke i kraljevske obijesti. Monah nije sit akonije jeo kozletinu, srnetinu, divlju svinju ili medvjedovinu. Morajuse pročešljati šume, trebaju nam lovci. Treba vješto uhvatiti fazana,jarebice ili grlice, da sluga Božji ne umre od gladi... Clunyjski posjedine dostaju više za ručkove i bankete tih čudnih monaha. Kada bimarljivi ekonom htio udovoljiti njihovim prohtjevima, morao bi prodatičak i same posjede.« Clunyjski su monasi bili ljudi svoga vremena.Premda je monaški život po sebi držan asketski, u to se vrijemeta dimenzija nije puno naglašavala. Samostanski jelovnik je vremenomsve više obogaćivan, monasi nisu više spavali u zajedničkimspavaonicama, već u pojedinačnim ćelijama i naginjali su lagodnuživotu. Mnogi su od njih držali kako je jedini njihov posao da mole.Adalberon iz Laona je 1020. godine opisao kršćansko društvo svogavremena kao Božju kuću koja je jedina, ali je u stvari podijeljena natri dijela: jedni mole, drugi se bore, a treći rade. Clunyjski su monasibili oni koji mole, duhovna aristokracija koja je imala svoj položaju feudalnome sustavu. Dok su se križari i vitezovi izborili za časne

163

titule na bojištima, svojim blagoslovljenim mačevima, monasi su držaniduhovnim bojovnicima koji molitvom, šutnjom i samoćom pobjeđujutijelo i đavla.Gospodarsko stanje nije bila jedina poteškoća s kojom se opatPetar morao suočiti. Morao je pratiti burne događaje vezane uz papinstvokoje je još uvijek trpjelo teške razdore. Morao se suočiti skugom godine 1145. Uza sve to, Petar je bio teolog i pisac koji je zaslužiobiti uvršten među crkvene naučitelje. Bavio se teološkim, skolastičkimpitanjima svoga vremena kao što su: je li Blažena DjevicaMarija na Pedesetnicu primila neku milost koju do tada nije imalaili: je li u trenutku začeća primila spoznaju o povijesti (ekonomiji)spasenja koju nemaju ni anđeli? Značajno je da je u vrijeme opataPetra u Clunyju dopuštan i eremitski život, koji je bio privremen ivjerojatno dopušten iz želje da se zadovolji svačijemu ukusu.Kakav je bio lik clunyjskoga monaha? Petar Časni je vidio svogapriora Mateja iz Albana kao uzorna monaha. Opisujući ga svojimaujedno pruža idealan uzor za nasljedovanje: »Prostirao se predBogom pravom duhovnom i tjelesnom raskajanošću, kajući se zasvoje nedostatke i djela iz prošloga života, prezirući svijet potpunimžarom prema Bogu... Neprekidno je boravio u samostanu s braćomte poput onoga stupa u samostanskome četverohodniku, na koji seoslanjao, ostajao je nepomičan, posve uronjen u sveto čitanje... Nikadase nije odvajao od kontemplacije, obuzdavao je tijelo postovima,bdjenjima i tvrdim cilicijem, trudio se šutnjom i psalmodijomi ostalim vježbama preobraziti posve staroga čovjeka i prijeći izstareži svijeta u Kristovu novost.« Na osnovi prethodne tradicije,od osnutka samostana Petar je gajio ideal svete besposlice - otium- koji je imao asketsku vrijednost. Monasi su tumačili kako je lakšebaviti se sporovima, slušati novosti, upravljati klerom te kako je težeu samostanu obdržavati blaženi počinak pretpostavljajući kontemplativnimir naporu rada - beata quies praeponenda est lahori. Dakakoda je i ta sveta besposlica bila ispunjena naporom intelektualnei duhovne spoznaje koja se postizala svetim čitanjem i meditiranjem.Ipak su u suprotnosti s pravim hezihastima clunyjevci dosta putovalii bili izloženi utjecaju svjetovnoga društva. Osobito su njihovi opatičesto izbivali zbog vizitacije samostana koji su pripadali kongregaciji.Putovali su često i u Rim koji im je jamčio samostojnost i povlastice.Bili su obvezni ići tamo svakih pet godina i plaćati određeniznos za uljanicu na grobovima apostola. Bio je to mali znak zahvalnostiza udijeljene povlastice.Petar Časni je više volio samostanski mir i razvijanje unutarnjega,duhovnog života. Bio je čovjek visoke kulture koji nije zanemarivaoknjigu. Naprotiv, obogatio je knjižnicu brojnim manuskriptimai razmjenjivao ih s drugim samostanima tražeći da ih pomno vrate,upozoravajući da se brižno s njima služe zbog njihove trošnosti.U jednome pismu kartuzijancima čak navodi kako je samostanskaknjižnica osiromašena jer im je jedan manuskript Jeronimovih i Augustinovihposlanica pojeo medvjed.Cluny je nastao iz želje za duhovnom obnovom monaštva. Utome je i uspio u vrijeme veoma složenih društvenih i crkvenih prilika.

164

Uz to je doprinio crkveno-političkoj borbi protiv simonije, tj.kupnje crkvenih služba i laičke investiture te promicanjem celibataprotiv nikolaita, odnosno svećenika koji su imali žene. Preko dvastoljeća nadahnjivao je obnovu u mnogim europskim monaškim sredinama.U cjelokupnoj povijesti Crkve benediktinci nikada više nisuuspjeli povesti tako cjelokupnu i opsežnu obnovu monaškoga ili redovničkogživota. Ipak, Cluny se u svome obnoviteljskom radu višetemeljio na odrednicama anijanskoga opata nego na izvornu duhuBenediktova Pravila. Tu će dimenziju obnove istaknuti cisterciti.NASTANAK CISTERCITA»Pošto je sve uređeno na sljedeći način, godine 1098. od UtjelovljenjaGospodnjega, dom Robert, opat iz Molesmesa u biskupijiLangres i s njim dvanaestorica braće kojima je milost Božja potaklasrce, izabravši radije neprilike, strogost i napore njihova sv. oca Benediktanegoli ugodnost lagodna i udobna života, napustili su svojuopatiju u radosti kako bi pošli tražiti Gospodina u pustinji Citeauxa.Krampom i kosama u ruci krčili su put predvodničkome križu kaobarjaku, između neprohodnih šumaraka, žbunja i trnja. Pristankom ipismenim odobrenjem chalonskoga biskupa, pod čijom je upravombio taj posjed, počeli su graditi novi samostan. Tako je, naime, u početkunazvana skupina koliba napravljenih od debala i dasaka. Dvaputsvetoga dana, 21. ožujka 1098., jer se toga dana slavio blagdansv. Benedikta i jer je te godine na taj dan padala Cvjetnica, na velikuradost anđela i na zaprepaštenje demona, rodila se Citeauxova kućai u njoj ovaj slavni red koji je prosvijetlio svijet svojim znamenitimosobama, doktorima i svecima...« Ovim riječima jedan od najizvornijihdokumenata svjedoči o nastanku novoga samostana - novummonasterium - i o njezinu prvome opatu, sv. Robertu.Drugi dragocjen izvor, »Exordium parvum«, ne navodi sv. Robertakao prvoga cistercitskog opata, vjerojatno zbog kratkoće njegoveslužbe. Ipak, on se zasluženo drži osnivačem, zajedno sa svojombraćom, a prema njegovim riječima: tako se i sam osjećao kadase morao zbog zavjeta poslušnosti odijeliti od svoje braće i vratiti seu Molesmes, odakle im je uputio ganutljivo pismo. »Braći koja seuspinju na vrhunce savršenosti na gori Citeaux, Robert, do jučer njihovdrug, a danas opet upao u dolinu bijede... Kada bi jezik mogaopostati pisalo i kada bi suze mogle zamijeniti tintu i papir odrazitisrce, vaše bi uši, oči i sva osjetila i vaše srce, bili ganuti zbog meneneizrecivom samilošću. Od kada sam otrgnut od vas, moj se jezik zanepce slijepio, od kada vas moje oči ne vide, izgleda kao da sam izgubiodanju svjetlost. Od kada mi je duša rastrgana odijelivši se odvas (iako to nikada ne će biti moguće), nakon toga nasilna odvajanja,moje se srce rastopilo poput voska i izgara moja nutrina. Nemogućemi je odijeliti se od vas jer se nitko od vas nije odijelio od mene. Niudaljenost, ni prostor ne mogu odijeliti one koje ljubav Kristova sjedinjuje.Makar Molesmes posjeduje moju tjelesnu nazočnost podčinjenuzakonom poslušnosti, Citeaux ostaje prebivalište moje duše.Svevišnji, čije su odluke neizrecive, tako je odredio za mene da, iakopodijeljen u sebi, duša ne bude rastresena tjelesnim aktivnostima, ni

165

tijelo ne bude lišeno vrhunske radosti koju je posjedovalo u vašemudruštvu. Moja duša, koja je bolji dio mene, ne prestaje biti s vama.Udvostručite molitve za nju; moje tijelo prebiva ovdje i pozdravljavas u Gospodinu.«Premda izvori koji govore o nastanku cistercita različito interpretirajupočetke, ipak je nesporno da sv. Robertu pripada osobitauloga kao pokretaču i utemeljitelju Citeauxa. Radi se o monahu vrlonemirna duha. Rođen je 1028. godine. S 15 godina ulazi u opatijuMontier la Celle (Troyes), ali kasnije prelazi u opatiju Saint Michelde Tonnerre, gdje je postao opat. Ni tu nije pronašao ozračje koje bise podudaralo s njegovim duhovnim težnjama te prelazi u malu eremitskuzajednicu u Collanskome gorju. Godine 1075. tu je zajednicupremjestio u Molesmesku šumu, gdje su bili još odjeljeniji od svijeta,nastojeći provoditi clunyjsku reformu. Godine 1090. opat Robertnapušta tu zajednicu te je tri godine živio kao eremit u pustinjiAux. Nakon toga iskustva vratio se u Molesmes te je sa suradnicima,priorom Albericom (Aubry) i monahom Stjepanom Hardingom te sostalim istomišljenicima, proveo obnovu tako što su se 1098. odijeliliod ostatka zajednice i preselili u neplodan i pust kraj Citeaux ubiskupiji Chalon sur Marme gdje su počeli graditi novi samostan. Nažaljenje monaha iz Molesmesa, koji su skupinu držali odmetnicima,lionski biskup je godinu dana potom odredio da se opat Robert moravratiti i voditi svoju zajednicu u Molesmesu i tamo provoditi obnovu.Na taj je način želio vratiti ugled molesmeskoj opatiji. S njim semogao vratiti tko god je htio, ostali su mogli nastaviti monaški životu Citeauxu. Sv. Robert je živio još jedanaest godina u Molesmesu,no nikada se više nije vratio u Citeaux. Umro je u 82. godini života,1110. godine.Nakon odlaska sv. Roberta opatom je postao Alberik (1099.-1109.) koji je nastavio usmjeravati zajednicu prema ostvarenju strogacenobitskoga ideala zacrtana u Pravilu sv. Benedikta, koje su nastojalidoslovno provoditi u život. Naglašavali su zahtjevnosti monaškogaživota u postu, načinu ishrane, noćnome bdjenju i naporuručnoga rada. Razlikovali su se od tradicionalnih »crnih« benediktinacajer su nosili bijeli (kremasti) habit od grube vune. Alberik jesastavio statute zajednice koji su se odnosili na prvotno obdržavanjePravila. Uveli su i određene inovacije kao što su braća konversi kojasu isprva pomagali monasima u napornim radovima, bilo u poljodjelstvu,bilo graditeljstvu. To nisu bili monasi, ali su živjeli u samostanu,nosili su poseban habit i, za razliku od ostalih, puštali bradu(conversi laici barbati). Nisu polagali zavjete i nisu bili obvezni uobavljanju korske molitve. Njihova je prisutnost isticala važnost fizičkogarada. Braća konversi davala su osobit dojam obrađujući njivei voćnjake. Bila je to novost u povijesti monaštva koja nije moglaproći nezapaženo jer je konversa bilo sve više, dok brojem nisu premašilimonahe koriste. Godine 1167. u Reivauxu je bilo 300 konversai 100 korista. Konversi su u samostanu dobivali svoje zanimanjekoje je usavršavano tijekom izmjene generacija jer su od starijegana mlađega prenosili dragocjena iskustva iz područja medicine, pripravelijekova, obrađivanja zemlje i spremanja hrane. Bili su vrsnizanatlije, zemljoradnici, stočari, zidari i stolari. Radi svojih poslovaimali su dopuštenje za izlazak iz samostana. Često su živjeli izvan

166

samostana u tzv. grangiama (od latinskoga izraza granarium koji jeoznačavao mjesto gdje se pohranjuje žito). Ta su mjesta bila napučenaosobito za vrijeme sezonskih radova i nisu bila neovisna.Opat Alberik je umro 1108., a naslijedio ga je opat Stjepan Harding(1109.-1133.). Na čelu Citeauxa morao se suočiti s glađu ikrajnjim siromaštvom zajednice. Bio je to njihov vlastiti izbor čijusu cijenu bili spremni platiti. Citeaux je u početku imao brojne dobrotvore,no cisterciti nisu htjeli primati darove, čak ni zlatne liturgijskepredmete poput kaleža ili svijećnjaka. Taj su stav obrazlagalitumačeći kako se Krista časti čistoćom srca i svetošću života, a nezlatom i draguljima. Samostan je bio urešen samo drvenim križevima,jer Krist nije bio prikovan zlatnim i srebrnim čavlima. Takav jestav urodio krajnjim siromaštvom. Braća su bila izmorena oštromaskezom koja nije donosila plod novih zvanja i očekivana entuzijazma.Herojski su trpjeli oštre zime bez ikakva ogrjeva i bez čarapa.Provodili su duge sate u molitvi i šutljivu razmatranju. Mnogi posjetiteljisu ostajali zadivljeni herojskim podvizima bijelih monaha. Jakoviz Vitryja o njima piše: »Monasi iz Citeauxa su se zauzeli u obnovistarih običaja i ustanovili nove, kojima odbijaju površne stvari,pa čak i one dopuštene. Razapeli su svoje tijelo s njegovim požudamaujedinivši ga s duhom neprestanim i tvrdim mrtvljenjem. Nikadane jedu meso, osim u slučaju teških bolesti. Žive samo od povrća.Riba, mlijeko, jaja, sir, nisu za njih redovita jela... ustaju usred noćida slave Boga psalmima, himnima i hvalospjevima koje prinose uradosti Duha Svetoga sve do jutra. Potom pjevaju prvi čas i služi seprva misa. Zatim u kapitulu svatko prima zaduženja za naredni dan iispravke svojih nedostataka. Ostatak dana provode u ručnome radu,čitanju i molitvi, tako da nikada nisu besposleni. Neprestano čuvajušutnju...« Ipak, strogost takva života nije pobuđivala veće zanimanjeza Citeaux. Premda je papa Pasqual II. dekretom potvrdio obliknjihova života, braća su bila zabrinuta za budućnost jer nije bilo podmlatka.U samostanu je bilo svega desetak monaha. Pretjerana askezauzrokovala je velik stupanj smrtnosti prvih cistercita. Opisi cistercitskihpočetaka svjedoče o događaju kada je opat Stjepan okupiozajednicu oko jednoga umirućeg brata nalažući mu, u ime zavjetaposlušnosti, da se nakon smrti vrati i priopći im nakane božanskeprovidnosti s njima. Nekoliko dana potom preminuli se brat vratio iu viđenju priopćio opatu kako se približava vrijeme kada će mnogiprispjeti u samostan te će on biti tijesan.Godine 1112. u samostan je prispjelo 30-ak kandidata, predvođenihBernardom iz Fontaine, s dvojicom njegove braće, dva strica iostalih prijatelja. Od toga trenutka zajednica je počela neočekivanorasti te se pokazala potreba osnivanja novih samostana. Prvi samostanje bio sagrađen potporom biskupa iz Chalona godine 1113. Tajse samostan zvao La Ferte, a prvi njegov opat bio je Filibert. Godinudana potom osnovan je u biskupiji Auxerre samostan Pontigny,potom Morimond. Godine 1115. osnovan je samostan Clairvaux, načelo kojega je postavljen opat Bernard. Siromašni cisterciti bili su uto vrijeme veoma potpomognuti brojnim dobrotvorima i imućnimobiteljima iz kojih su potjecali monasi drugoga naraštaja. Do godine

167

1118. nastala su još četiri samostana. Osnovan je i samostan za djevojkei udovice u biskupiji Langres, pod nazivom Jully. U taj se samostanpovukla žena Bernardova brata te njegova jedina sestra Omberina.Kasnije je taj samostan premješten u Tarf.Porast članova tražio je bolju organiziranost u upravi. Opat Stjepanje opisao način uprave i običaje življenja u matičnoj opatiji kakobi ga mogli nasljedovati u novoosnovanim samostanima. Taj je spispoznat pod nazivom »Primitivci charta charitatis«. Godine 1116.osnovan je i generalni kapitul na kojemu je redigirana »Charta charitatis« koja će postati prvi uzorak budućih konstitucija.Prvi su cisterciti naglašavali osnovne oznake svoje duhovnosti.Molitva je bila pročišćena od suvišnih dodataka i organizirana premaodredbama Pravila sv. Benedikta. J. M. Canivez tvrdi kako je samoprvi čas u Clunyju trajao više negoli cijeli psaltir u Citeauxu. Dosljednisvome načelu, prvi cisterciti su vodili računa oko stvarnogasiromaštva i jednostavnosti. »Charta charitatis« je određivala mnogepraktične stvari u upravi i službama u samostanu. Opat Stjepannije htio da cistercitski samostani budu povezani u kongregaciju, tj.sklop međusobno ovisnih samostana, poput velikoga monaškog carstvau Clunyju. Matična kuća Citeaux nije morala biti nužno povezanasa svim samostanima. Svaki osnovani samostan imao je pravoosnivati druge koji su ovisili samo o onome samostanu koji ga jeosnovao. To je bio nov cistercitski model koji je pretpostavljao tolikomatičnih kuća koliko je bilo osnovanih samostana. No generalnije kapitul, koji je sve objedinjavao u jednu obitelj, odredio da svi cistercitskisamostani moraju biti posvećeni Blaženoj Djevici Mariji.Time su htjeli označiti svoju odanost Mariji. Početak cistercitske pobožnostiprema Bogorodici izvire iz zgode opisane u životopisu opatasv. Roberta čija je majka Ermengarda za vrijeme trudnoće imalaviđenje. Vidjela je Gospu koja joj je pružala prsten govoreći: »Želimovaj prsten dati onome koga nosiš u utrobi u znak naših zaruka.«Prema legendi, Gospa je prvoj zajednici iz Citeauxa označila bijeluboju habita. Cisterciti su željeli pokazati svoju odanost Majci Božjoji tako što su na kraju povečerja uveli molitvu Salve Regina, koju suprihvatili i drugi redovi.Papa Kalist II. odobrio je 1119. godine odredbe Prvoga generalnogkapitula cistercita koji se sastajao svake godine o blagdanuUzvišenja sv. Križa. Prva sačuvana »Instituta Generalis capituli«potječu iz 1151. godine, a sadrže dva dijela. Liturgijski je sadržajnazvan »Ecclesiastica Officia«, dok je dio koji govori o konversimanazvan »Usus conversorum«. Radi brojnosti opata koji su trebali bitinazočni Generalnome kapitulu kasnije je osnovan i definitorium, tj.uža uprava. Ta je institucija u početku stvorila podijeljenost u vlastitimredovima. Spor je riješio papa Clement IV. bulom »Parvus fans«kojom je imenovao četvoricu proopata od kojih je svatko imenovaopo petoricu opata - članova dennitorija. K tome je opat iz Citeauxadodao još četvoricu svojih kandidata.Kada se 1133. opat Stjepan odrekao opatske službe, za poglavaramatične kuće izabran je monah Guido koji nije uspio ni sjesti naopatsku stolicu jer je nakon mjesec dana smijenjen i postavljen jenovi opat Rainard. Poput Clunyja, i Citeaux je imao sreću da su njimeupravljali veliki opati: sv. Robert, nemirna duha, ali velika entuzijazma,Alberik, koji je bio dobar organizator i jasan u odlukama,

168

Stjepan, podrijetlom Englez, koji je monaštvo upoznao u Sherbornu,ali je radi studija došao na europski kontinent. U njegovo se vrijeme,osim dobre organizacije, razvila u Citeauxu djelatnost skriptorija.Stjepan je obnovio mnoge liturgijske tekstove i biblijske prijevode.Opatija Clairvaux uputila je u XIII. st. cistercite na područje današnjeHrvatske, u Topusko. Bila je to 76. fundacija toga glasovitogsamostana. Uz potporu kralja Andrije II., godine 1205., sagrađenisu crkva i samostan sv. Marije u Topuskome. Samostan je proglašenkraljevskim samostanom čiji je opat imao sudsku vlast i sve županskeovlasti. Cisterciti su uglavnom gradili svoje samostane u kontinentalnojHrvatskoj. Dolaskom Turaka na ta područja morali su napustitisvoje posjede i samostane. Do danas sačuvani portal opatijeu Topuskome svjedoči o velebnu zdanju koje je bilo plod ne tolikocistercitske duhovnosti, koliko kraljevskih povlastica.Citeaux je postao središte koje je povezalo one koji su težili začistoćom opsluživanja Pravila sv. Benedikta. Za razliku od Clunyja,u kojemu monasi pojedinačno nisu posjedovali ništa, ali je samostanzato bio raskošan i bogat, novi cistercitski samostani odisali su siromaštvom,jednostavnošću liturgije i naporom fizičkoga rada. S vremenomsu cistercitski samostani razvili vlastito gospodarstvo koje jepridonijelo bogaćenju samostana. To je zasluga marljivih i samoprijegornihkonversa koji su neplodne močvare pretvorili u plodonosneoranice. Na taj su način samostani živjeli od prinosa svojih dobara iposjedovali gospodarsku stabilnost koja je omogućila dijelu monahada se posveti duhovnome i teološkom stvaralaštvu, čime je cistercitskired dao originalan i nezaobilazan doprinos u povijesti Crkve ikulture. Upravo su ta dva elementa omogućila da je cistercitska karizmaprenošena iz generacije u generaciju tijekom više stoljeća, svedo nove trapističke reforme.SV. BERNARDOd svih monaških likova možda je najsloženiji sv. Bernard i stoganije lako rekonstruirati njegov povijesni lik, premda je on nezaobilazanu povijesti monaštva. Bitno je označio monaštvo svoga vremenadoprinosom koji je dao u formiranju monaške teologije i širenjucistercitskoga reda. Kada je Bernard došao kao kandidat u samostan,zatekao je sumorno stanje umornih asketa. Izgledalo je da ćese djelo sv. Roberta i prvih cistercita ugasiti upravo zbog nedostatkazvanja. No 40 godina nakon toga cisterciti su imali 543 samostana uEuropi, velikim dijelom zahvaljujući sv. Bernardu. O njemu su pisalinjegovi protivnici, kojih nije bilo malo, kao i njegovi prijatelji, kojisu ga kovali u zvijezde. Vilim iz sv. Thierryja, njegov životopisac,umro je pet godina prije njega pa je njegov životopis nastavio pisatiArnold iz Bonnevala pod naslovom »Vita prima«. Pod nazivom »S.Bernardi vita« sastavio je djelo i Goffrid iz Auxerra, Bernardov tajniki prior. Ta su djela sastavljena načinom hagiografije koja je imalaza cilj promicati monaški život, a ne prikazati Bernardovu biografiju.Gledano okom moderna čitatelja, puno je objektivniji i nepristrani)i životopis koji je kasnije sastavio Ivan iz Salzburga. Bernardovasvestranost i suprotnosti koje su ga označile pomalo zbunjuju,

169

ali isto tako prikazuju osobu obdarenu iznimnim sposobnostima. »Unjemu je puno smjelosti, a vjerojatno je sačuvao i tračak stidljivosti.Obdaren je oštrinom i blagošću, muževan je i majčinski. Njegovaje inteligencija pohlepna, spremna da svuda ugrabi klice kulturekoje onda osobno usavršuje. Posjeduje tankoćutnost u opsluživanju,živahnu maštovitost, osobitu osjećajnost, ganutljivost, goruće srce,velikodušno u ljubavi, povodljivo u raspravi...«Sv. Bernard je rođen 1090. godine u dvorcu Fontaines les Dijonu Burgundiji. Roditelji su mu bili plemenita roda, imali su šestoricusinova i jednu kćer. Bernard je bio treće dijete. Njegova majka Alethbila je veoma pobožna te joj Bernardovi životopisci pripisuju zaslugeza Bernardovo zvanje. Prorečeno joj je još u vrijeme trudnoće daće roditi iznimno dijete. Zanimljivo je da Bernard nikada ne spominjesvoju majku, premda je bio osjećajne naravi i navezan na mnogeuspomene. Osobito je to uočljivo prilikom smrti njegova brata Gerardakada u oproštajnome govoru pred monasima ne skriva suze iosjećaje. Spomen na Bernardovu majku sačuvao je njegov rođak Robert,opat iz Noirlaca. On opisuje Alethin običaj da na dan crkvenogapatrona okupi kler u svome domu na objed. Jedne godine, upravo nataj dan, okrijepljena sakramentima i okružena svećenicima preselilase u vječnost. Bernarda je ta smrt morala veoma dirnuti jer je jošmnogo godina potom svaki dan recitirao sedam pokorničkih psalamaza pokoj njezine duše.Nakon studija u kanoničkoj školi odlučio se za monaški život uCiteauxu. Žar prema monaškome idealu prenio je i na druge članoveobitelji te na mnoge svoje prijatelje. S njim su u samostan pošladva njegova strica i dva brata te mnoštvo rođaka i prijatelja. Životopisactvrdi kako su pred Bernardom majke skrivale svoju djecu, ažene muževe i prijatelji prijatelje kako i na njih ne bi prenio svoj žar.Godine 1113. tridesetero kandidata, predvođeno Bernardom, započeloje monaški novicijat u Citeauxu. Nakon tri godine Bernard jeposlan s još desetoricom monaha da osnuje samostan Clairvaux. Odtada Bernard nije stao u osnivanju novih samostana. Nakon tri godineosnovao je prvu ovisnu kuću Trois Fontaines, godinu potom novisamostan Fontaines i tako redom te je pred smrt bio opat 60 samostanai k tome još nekoliko afiliranih opatija. Njegovu svestranost kočiloje krhko zdravlje čemu su doprinijele oštra askeza i nepopustljivanarav. Osobito je patio od želučanih tegoba, a zbog toga i oni koji suživjeli s njim. Budući da ga je trbuh često mučio, a nije želio izbivatiiz kora, načinio je pokraj svoga sjedišta u koru rupu u koju je mogaopovraćati kada bi ga prilikom molitve na to silio nadražaj, što jebilo često. Ipak mu te tegobe uglavnom nisu priječile da često putujei puno piše. U tim svojim aktivnostima pokazao je ne samo svojukontemplativnu prodornost i izvornost svoje misli, već i sposobnostorganizatora, posrednika, političara i zajedljiva branitelja svojih interesa.Kada je jedan od njegovih monaha, k tome i njegov rođak, pobjegaoiz Clairvauxa u Cluny, nastao je spor budući da su se clunyjevcipobrinuli da ga Papa razriješi zavjeta u Clairvouxu kako bi prenio

170

zavjet stalnosti mjesta u Cluny. Bernardovoj ogorčenosti doprinijelaje i činjenica da je u njegovoj odsutnosti sam veliki prior iz Clunyjapoveo monaha Roberta iz Clairvauxa. U pismu koje je potom, uzburkanihosjećaja, uputio Robertu pisao je: »(Veliki prior) Izvana sepojavljuje u ovčjemu runu, dok je unutra grabežljiv vuk. Prevarivšičuvare, koji su ga zamijenili za ovcu, vuk je ušao i sam je s jaganjcem.Jaganjac ne bježi pred vukom jer vjeruje da je ovca. Taj propovjedniknovoga evanđelja preporučuje vino, prezire uzdržljivost,bijedom naziva hotimično siromaštvo, post, bdjenje, šutnju, rad vlastitimrukama drži ludošću, brbljanje hvali kao radoznalost. Zar seBog zadovoljava našim mrtvljenjem? Zar Pismo nalaže da se moramoubiti? Koja se to religija sastoji u obrađivanju zemlje, sječi šumai gnojenju? Lakovjernost djeteta se lako obmani tim razlozima, onoslijedi obmanjivača i ide u Cluny. Tamo ga ostrižu, obriju, okupaju,skinu mu grubu i bijednu halju da je zamijene dragocjenom, novomi raskošnom... U međuvremenu za njega se priziva u Rim obraćajućise autoritetu Svete Stolice i kako papa ne bi odbio pristanak, biva obmanut...sve to na štetu jadne duše za koju je Krist umro i sve to zatojer monasi iz Clunyja to žele... Ali doći će dan kada će onaj koji imananovo suditi poništiti ono što je krivo prosuđeno i vratiti pravicupotlačenima... Gospodine Isuse, prizivam se na vaš sud!« Njegovesu riječi oštre, premda je u pojedinim slučajevima i on postupao poputvelikoga clunyjskog priora. Mogao se, u tome smislu, na Božjisud pozvati i prior Filip iz Harvengta koji nije dao pristanak svomeredovniku koji je pribjegao u Clairvaux, a Bernard ga je velikodušnoprimio i pridružio svojoj zajednici.Sukob s clunyjevcima predočava nam posve ljudsku stranu Bernardoveduše. On koji je zanosno pisao o nebeskim stvarima i monahovojtežnji prema nebu, spuštao se do posve banalnih optužaba naračun crnih monaha: »U blagovalištu se nipošto ne govori o Svetomepismu, ni o spasenju duše, podbada se i smijulji gubeći umjerenostu jelu. Donose se na stol tanjuri nad tanjurima i da bi se nadomjestiomanjak mesa... udvostručuje se mjera ribe, koja je ionako obilata...Da se i ne govori o jajima. Tko može reći na koliko su načina pripravljena,s kojim marom bivaju zamućena, prevrćena, izmiješana,pomiješana, kuhana, isječena? Poslužuju se pržena, pečena, punjena,pomiješana s drugim jelima ili sama... Kada bi se pritom baremzadovoljili čistim vinom! Ima ih koji za vrijeme jednoga obroka popijutri do četiri nepune čaše... Kada se vene nadmu od vina i počnetući u glavi, što činiti ustajući od stola negoli ići leći? I kada bi kojimslučajem prisilili taj puni trbuh da ustane na bdjenje, iz njega ne biizlazilo pjevanje već podrigivanje.«Ovi su retci izišli iz istoga pera velikoga teologa Bernarda, kakoga naziva Gotfrid iz Auxerra, kojim je sastavljao i opširan komentarPjesme nad pjesmama i mnogih dijelova Svetoga pisma u kojimanjegova misao otvara horizonte prema nebeskim stvarnostima, o kojimaće kasnije biti govora. Upravo radi toga opravdano se pitati koliko

171

je Bernardov političko-crkveni angažman bio opravdan u skladus njegovim monaškim pozivom i strogošću opsluživanja Pravila bijelihmonaha. Odgovor je jednostavan ako Bernarda stavimo u kontekstnjegova vremena, uz bok ostalim velikim monasima, uz iznimkunekolicine poput Petra Časnoga koji je glavninu svoga monaškogživota proveo u samostanu. Bernard je svoj život posvetio Bogu, aliga je stavio i u službu Crkve koja ga je trebala u raznim sporovima, uiznalaženju sretnih rješenja, u obrani svojih interesa, prilikom izboranovih biskupa, u službi papinstva. Bernard je za to bio sposoban i tesposobnosti nije zanijekao, premda su ga one kompromitirale, osobitoradi sukoba koje je vodio ne samo s Clunyjem, već i s učiteljemPetrom Abelardom koji je u djelu »Historia calamitatum mearum -Povijest mojih nevolja« opisao taj sukob.Abelard je bio vrstan filozof, dijalektičar, čovjek Crkve kojemusu jedino oružje bile ideje kojima je pobijao protivnike, ali nipoštose nije sukobio sa službenom Crkvom, dapače, nakon avanture s Heloizom,kada su zacijelile rane te fatalne ljubavi, on se zamonašio.Potaknut od ponižena opata Vilima iz sv. Thierryja, koji je Bernardusvratio pozornost na Abelardovo učenje, okomio se na Abelarda odvraćajućinajprije pariške studente od njegovih predavanja. Kada utome nije uspio, optužio ga je na Koncilu u Sensu, godine 1140., kaoheretika ne dopustivši mu da se ravnopravno brani. Budući da muse osuda saborskih otaca činila preblaga, svojim je vezama iznudiood Pape izopćenje. Posve se drukčije u tome slučaju ponio sv. PetarČasni koji je shrvana Abelarda primio u svoj samostan pruživši muutočište i postigavši poništenje izopćenja. Abelard je nakon toga umiru preminuo 1142.Slično je postupio i u sukobu s biskupom iz Poitiersa Gilbertom,koji nije htio raspravljati s Bernardom držeći ga intelektualnonedoraslim i poručujući mu neka radije još malo studira. Budućida se Bernard nije slagao s njegovim idejama, pred Sabor u Reimsu1148. pripravio je skupinu prelata koji su trebali osuditi Gilberta, alise Gilbert, poznavajući Bernardove metode, obranio pozivajući Bernardada se opravda zbog nelojalna postupka kojim je želio pridobitiprelate iznoseći tako na vidjelo Bernardovu diplomatsku metodu kojomse više puta poslužio prilikom izbora ili svrgavanja biskupa, kaou slučaju Vilima iz Sabrana, nesuđena langreskoga biskupa.Bernardova velika rana bila je i križarska vojna oko koje se naPapin poticaj bio jako zauzeo. Križarske su vojne naziv kojim seoznačava niz ratnih pohoda kršćanskih vladara zapadne i srednje Europeza oslobođenje Svete zemlje, osobito Kristova groba od islamskihdinastija. Poticaj tim ratovima dao je papa Urban II. 1095. godinena saborima u Piacenzi i Clermontu. Ratovi su trajali od 1096. do1271. kada je organiziran deveti križarski pohod. S današnjega gledišta,ti su pohodi bili sramotni i većina je njih završila neuspjehom.Prvi pohod je završio zauzećem Palestine prilikom kojega je pobijenooko 40.000 muslimana. Pritom su, radi bolje obrane utvrđenihpoložaja, stvorene križarske države. Međutim, 1144. muslimani suponovno osvojili Edesu i prijetili su daljnjemu osvajanju križarskogakraljevstva u Jeruzalemu. Stoga je 1445. papa Eugen II. bulom»Universis fidelibus Dei« pozvao na novi vojni pohod. Poznavajući

172

njegove sposobnosti zadužio je sv. Bernarda da među kršćanskim vitezovimapromiče novi vojni pohod. Bernard je uspio pridobiti francuskogakralja Luja VII. i njemačkoga cara Konrada III. te mnogevelikaše i vitezove da se ujedinjeni organiziraju u borbi za oslobođenjesvetih mjesta. Međutim, 1148. godine križari su poraženi, a snjima i sveti Bernard kojega su mnogi križari povratnici poprijekogledali. Povodom propovijedanja križarske vojne Bernard je za templare127 sastavio djela »Liber de milites templi« i »De laude novaemilitiae«. Djela zvone u uhu suvremenika, pogotovo tvrdnjamakojima autor opravdava ubijanje pogana. Pred konac života čekalasu ga i druga razočaranja. Izdao ga je njegov tajnik Mikula izMontierameya koji je, služeći se njegovim pečatom, slao lažna pismau njegovo ime Petru Časnome i drugima. Zatim su redom umiralinjegovi prijatelji i učenici. Godine 1148. umrli su Vilim iz sv.Thierryja i Umberto iz Ignyja. Godine 1151. umro je Rainard, opatiz Citeauxa, bivši monah Clairvauxa, potom Hugo, biskup Auxerra,i papa Eugen III., njegov novak i monah Clairvauxa. Ti su ga događajipripravljali za smrt, kako je napisao Vilim iz sv. Thierryja tumačećikako je Božja navika da sve više osiromašuje onoga koga želiobogatiti. Godine 1153., u 63. godini života, konačno se smirio usvome samostanu, gdje je preminuo. Svoj stav pred stvarnošću smrtiopisao je u jednome pismu templarima: »Kako je život miran kadaje savjest čista. Da, ponavljam, kako je miran život kada se očekujesmrt bez bojazni, kada se čezne za njom kao za dobrom, kada je seprihvati cijelom dušom.«Bernard je bio velik učitelj duhovnoga života, Vilim ga naziva»monachus inter monachos«. Utjecao je na duhovnu izgradnju svojezajednice, svoga reda i monaškoga staleža općenito. Stoljećimasu njegova djela sabirana i pomno kopirana da bi se potom monasinjima izgrađivali u svetosti. Bernard je ostavio za sobom preko 500pisama, mnoge traktate u kojima je obrađivao teološke teme te oneiz monaškoga života poput: »De gradibus humilitatis et superbiae«,»De praecepto et dispensatione«... Velik dio Bernardova djela sačinjavajunjegovi govori - »Sermones« - kojima obrađuje liturgijskugodinu i pojedine biblijske dijelove. Između svih djelo koje posjedujenajviše teološko uobličenje jesu »Sermones super Cantica Canticorum« - »Govori o Pjesmi nad pjesmama«. Djelo se ubraja u antologijukršćanskih ostvarenja i odaje Bernardov monaški identitet.Premda su mu stil i razrada složeni, mogu se jasno uočiti pojedineideje i sam način na koji Bernard pristupa biblijskome tekstu. Njegovje pristup Svetome pismu, može se tako reći, euharistijski, jer ončitanje Božje riječi predočava slikom hranjenja na stolu Riječi kojulomi i tumači sam Krist.Za Bernarda je Božja riječ hrana u ustima i užitak okusa u srcu- cibus in ore, psalmus in corde. »Samo neka duša pazi da vjerno irazborito, takorekuć, zubima inteligencije, ne bi zaboravila izgristi(Pismo) i da ga ne bi progutala cijela, nesažvakana, te tako uskratilanepcu toliko željkovan okus, slađi od mednoga saća... Kao što jeu voštanome saću zatvoren med, tako je u slovima Pisma zatvorenapobožnost - mel in cera, devotio in littera est. Ako progutaš bez začinaduha, slovo ubija.« Bernard nije teolog u skolastičkome smislu,ali mu se taj izraz s pravom pridaje jer poznaje Sveto pismo icrkvene oce, dapače, nazvan je posljednjim od otaca (Nicolas le Fevre).

173

U govorima o Pjesmi nad pjesmama razvija bogatu kristologijugovoreći o Riječi, o Utjelovljenju, o nužnosti preuzimanja tijelaDruge Božanske Osobe. Bernard usmjerava monahe da Kristasusreću u Svetome pismu, gdje je on stvarno prisutan. Pismo se nemože razumjeti bez uspostavljanja prisna odnosa s Isusom oko kojegaje usredotočen sav monaški život.Takav pristup Svetome pismu pretpostavlja iskustvo koje Bernardu svojim govorima uspoređuje s intimnošću koja je izraženau Pjesmi nad pjesmama i pojedinim izrazima koji evociraju ljubav:poljubac, duhovna zaručenost, čežnja, susret...Uz svetoga Bernarda u cistercitskim su se samostanima razviliistaknuti monaški autori. Jedan od prvih je Vilim iz sv. Thierryja(1085.-1148.) koji je usredotočio svoje sposobnosti tražeći odgovorna tadašnju krizu monaške misli. Premda je bio crni monah - benediktinskeopatije u Reimsu, a kasnije opat svetoga Thierryja - godine1135. prešao je među cistercite gdje je ostvario svoje mističnesklonosti prema samoći i kontemplaciji. Napisao je duhovna i teološkadjela antologijske vrijednosti iz kojih se vidi njegova vrsna filozofskai skolastička formacija: »De contemplando Deo - O promatranjuBoga«, »De natura et dignitate amoris - O naravi i dostojanstvuljubavi«, tri komentara Pjesme nad pjesmama, »Speculumfidei«, traktat o vjeri, »Vita Soneti Bernardi« te »Epistula aurea -Zlatno pismo«, koje je uputio kartuzijancima iz Mont Dieua za kojekaže »da zrače u noći Zapada i ledu Galije svjetlom Istoka i onimslavnim, starim zanosom egipatskih monaha«. Drugi veliki cistercitskipisac je Aelred iz Rievaulxa (1109.-1166.), engleski monah, odgojenna dvoru škotskoga kralja Davida. Iz ljubavi prema kontemplativnomeživotu više je puta odbacio ponuđenu biskupsku službu.Umro je s 58 godina, ali je ostavio bogatu spisateljsku ostavštinu,govore i povijesna djela. Svojim prijateljima Walteru i Gracijanu napisaoje spis »De spirituali amicitia - O duhovnome prijateljstvu«.Najpoznatije njegovo djelo je »Speculum charitatis«. U tri dijela teknjige govori o duhovnome životu. Neki autori zastupaju mišljenjeda ga je na pisanje toga djela potaknuo sv. Bernard, a ne opat Gervasije.Uz njih ističe se ime velikoga propovjednika Izaka, opata samostanaStella ( 1167.), Guerika iz Ignyja (1100.-1157.), Goffridaiz Auxerra ( 1189.) i ostalih koji razvijaju prvotnu monašku misao isvijest nadahnutu rigorizmom, sve do Joakima iz Flore koji će svojemonahe uvesti u novo razdoblje duhovnoga stvaralaštva.Nemoguće je u okviru ovoga djela osvrnuti se na Bernardov duhovninauk i cjelokupnu baštinu koju je u svome opusu suobličio ipredao narednim naraštajima. Ipak, ne možemo ga prikazati samou okvirima razmirica s Clunyjem. On je istaknut predstavnik novihmonaha koji su se pokušali vratiti na izvore, na doslovno opsluživanjePravila, na prvotni motiv monaškoga života izražen u BenediktovuPravilu: traženje Boga. Misao sv. Bernarda je u tome pogleduuvijek usmjerena na dvostruko ili obostrano traženje: čovjek tražiBoga, Bog traži čovjeka. U tome međusobnu traženju Bog je motiviranljubavlju, čovjek ga može naći samo u ljubavi. Na tu temu sv.Bernard je sastavio deset govora tumačeći redak iz Pjesme nad pjesmama:»Tražila sam onoga koga ljubi duša moja.« Prvih pet govoraposvećuje susretu Krista i Crkve, drugih pet susretu Krista i duše,

174

do konačna sjedinjenja božanskoga i ljudskoga. Bernarda vodi misaoda nitko ne može tražiti Boga ako nije milošću Božjom prijetoga nađen. Stoga se obraća Bogu govoreći: »Traži onoga koga ljubiš,Gospodine, da od njega učiniš ljubljenog tražitelja... Ti želiš date nađemo kako bismo te tražili, želiš da te tražimo kako bismo tenašli. Ti doista možeš biti tražen i nađen, ali nitko te ne može preteći.« Kada monah dolazi u samostan tražiti Boga, mora biti svjestanda ljubav Božja prethodi svakome njegovu traženju. Bog je nas prvitražio, našao i prisvojio nas svojom krvlju. Tumačeći redak iz Psalma24: »Takav je naraštaj onih koji traže njega...« on tumači kakosu monasi taj naraštaj bogotražitelja. Oni koji ga traže pošto su nađenii spašeni. Iz toga slijedi kako monahovo traženje nije preuzetno.U traženju Boga ne dominira monahova aktivnost, on se tražećiBoga prepušta da bude od njega nađen. Duhovni napredak se sastojiu tome da monah postaje sve uvjereniji kako Bog njega traži i nalazi,više nego obrnuto. Bilo bi oholo držati kako netko može sam naćiBoga. U komentaru Pjesme nad pjesmama Bernard poručuje monahu:»Ustani o ponoći, naći ćeš ga spremna da te primi i nikada ga nećeš moći preduhitriti. Morao bi se bojati kada bi mislio da ga možešpreduhitriti ili ga ljubiti više nego što on ljubi tebe. On uvijek ljubiviše i prije nego što ti uzljubiš njega.«Onoga koga monah traži može susresti u Isusu Kristu koji je sakramentsusreta s Bogom. Ali taj se susret zbiva u najnižoj točci - uponiznosti. U svome djelu o stupnjevima poniznosti Bernard slikovitoizražava svoju misao. Bog traži svoje stvorenje i motri s vrhuncaJakovljevih ljestava ima li tko da ga traži. Potom, ponukan da samiskusi naše ljudsko stanje, postaje čovjekom, našim suputnikom i supatnikom.Na taj nam je način pružio svjedočanstvo ljubavi. Bernardne gubi iz vida određene hereze svoga vremena i stoga ne zaboravljateološki ispravno protumačiti kako Bog po sebi ne može trpjeti (impassibils),ali može sutrpjeti - suosjećati (incompassibilis). Došavšido te spoznaje Bernard smjelo tumači redak iz Poslanice Hebrejimakoji se odnosi na Krista »Iz onoga što pretrpi nauči slušati« te kaže:»Nije apsurdno reći da Krist svakako nije naučio nešto što prije nijepoznavao, kada je od vječnosti gajio milosrđe prema našoj bijedi, alije na jedan drugi način to naučio u vremenu, po tijelu.« Nasljedovanjete Kristove poniznosti postaje uvjet da mu se u našemu traženjupribližimo i s njim se sjedinimo. Sv. Bernard komentira kako nas onsam poziva na to nasljedovanje. »Rekao je: 'Učite se od mene', nezato jer sam trezven ili čist ili razborit ili što drugo, već jer sam blagai ponizna srca. Rekao je: to naučite od mene. Ne upućujem vasu nauk patrijarha, ni proročkih knjiga, već vam sebe postavljam kaoprimjer poniznosti. Anđeo (Lucifer, nap. a.) i žena (Eva, nap. a.) sumi zavidjeli zbog moje uzvišenosti uz desnu Očevu. Anđeo je htiomoju vlast, žena moje znanje. Ali vi, predragi, čeznite za višim, učećiod mene koji sam blaga i ponizna srca.«Pokret Bernardove teološke misli slijedi logiku: od traženja Bogaprema susretu s njime u Isusu Kristu. Stoga u središte svoje teologijestavlja otajstvo Utjelovljenja iz kojega se razvija mnoštvo temakoje Bernard obrađuje: Crkva, Marija, anđeli... ali njegova misao idedalje nadovezujući se na Origenovu tvrdnju kako Krist za neke još

175

nije ni rođen, za druge još nije trpio, za treće još nije uskrsnuo, zaneke još nije uzišao na nebo i poslao Duha. Dakle, treba se otisnutiod otajstva Utjelovljenja i uputiti se prema čisto duhovnoj stvarnosti.Tumačeći značenje pukotina u stijeni, koje se spominju u Pjesminad pjesmama, reći će kako savršeni učenici znaju iskopati u tim pukotinamaKristovo otajstvo kako bi imali čistu i prodornu spoznajusve do intimne bliskosti s Riječju. Na više mjesta, kako je prethodnospomenuto, Bernard razvija temu ljubavi, koja može biti tjelesnai onda kada se odnosi na Kristovu tjelesnu narav. Tjelesno ga ljubeoni čija je pobožnost označena sentimentalnošću i imaginacijom.Duhovno ga ljube oni koji prianjaju uz njegovu božansku narav. Razlikaje u nastojanju da se njegov moralni i nutarnji život preobraziu sjedinjenje - unus spiritus. Bernardova je teologija velebno zdanjeprebogato sadržajem koje je, unatoč proteklim stoljećima, aktualnone samo ukoliko smjera prema mistici, već i ukoliko biblijskim rječnikomosvjetljava osnovne teme iz kršćanskoga života svježinomneposredna iskustva koje je Bernard znalački znao prenijeti na svojeslušatelje i čitatelje.

MONAŠKA TEOLOGIJAZa razliku od skolastičke teologije, u monaškim sredinama teologijanije bila shvaćena kao znanost koja ima svoju metodu, »quaestioet disputatio«, i koja prvenstveno postavlja sebi cilj intelektualnoshvaćanje i obrazloženje. Monaška teologija nema vlastitu metodu.Monaški su autori spontani, njihov govor nije apstraktan, većse temelji na konkretnome iskustvu. Zajednički im je jezik izražavanjakoji se temelji na Svetome pismu i otačkim djelima što znači daima duhovno i alegorijsko značenje. Monasi su dobro poznavali filozofskadjela i metode koje su filozofi rabili u svojim razlaganjima,dapače, držali su sebe pravim filozofima jer su bili usmjereni premaspoznaji i motrenju Božjih stvari, no klasična filozofska terminologijau njihovim spisima prevladala je tek u kasnijemu razdoblju uzbližavanju sa skolastikom. Najpoznatiji predstavnik toga zbližavanjajest sv. Anselmo iz Aoste koji se u XI. st. trudio filozofski proniknutiistinu vjere i razumski je obrazložiti.Razlog monaškome stavu s obzirom na filozofiju je jednostavan.Monasi nisu stvarali teoriju već život. Ipak, bila je potrebna i određenateorija koja je uobličavala njihov napor u intelektualnu predodžbui teološki sklop. S obzirom na skolastiku, monaška teologija sedoktrinalno ne odmiče i zato se može reći da je cilj jedinstven i kodmonaha i kod skolastika i da je teologija u biti samo jedna, gledana srazličitih motrišta. Dok skolastici rabe spekulativnu analizu, monasisu se služili iskustvom i božanskim čitanjem - lectio divina. Da bi seuočila međusobna razlika, dovoljno je usporediti Bernardove govoreo Pjesmi nad pjesmama i »Sumu teološku« sv. Tome.Velik doprinos monaškoj teologiji dali su autori iz XII. stoljećasintetizirajući teme koje su prethodno razvijene unutar monaštva.Školovanje kadra se u samostanima pomno njegovalo na osnoviklasičnoga oblika naobrazbe. Monaški učitelji su se trudili prenositigeneracijama bogatu duhovnu i kulturnu baštinu. U velikimsamostanskim središtima njegovana je klasična kultura te nisu bilizanemarivani ni poganski autori kao što su Seneka, Ciceron, Ovidije,Horacije, Vergilije i drugi. Uz njih, monaške su škole prvenstveno

176

prenosile baštinu crkvenih, katoličkih otaca i pisaca: KlementaAleksandrijskoga, Origena, Jeronima, Evagrija, Ambrozija, Augustinai drugih. Umnožavani su njihovi egzegetski komentari i duhovno-teološki spisi.Samostanske su škole rabile razne metode osposobljavanja monahada bi mladi novaci mogli usvojiti širinu duhovnoga i kulturnogablaga pred kojim su se nalazili u crkvi, u skriptorijima ili u knjižnicama.Pripravnici su morali naučiti čitati s razumijevanjem, razvijalisu sposobnost pamćenja recitiranjem stihova. Slijedili su klasičnemetode učenja gramatike i metrike. O tome nam svjedoče mnogezabilješke kojima su ispisane margine sačuvanih manuskripata.Tako su formirani pomnjivi čitatelji, kopisti, duhovni pisci, učitelji iopati. To bogatstvo stvaralaštva se vidi u brojnim djelima koja obilujunavodima i blistaju savršenstvom stila i raznovrsnošću literarnihvrsta te estetskom ljepotom koja je dovedena do savršenstva. Imalisu istančan smisao za povijesne opise, za pjesništvo, pohvalne govore,apologije i sl. No uvijek se moralo voditi računa o oznaci kojaje davala pečat monaškim ostvarenjima. Ono što su monasi stvaraliuvijek je moralo biti u službi duhovnosti. Kada bi se to pravilo iznevjerilo,za monaha bi bila upitna sva vještina pisanja i govorenja. Otome svjedoče mnogi navodi: »Lijek duše nisu ni metrika ni stihovi,već pobožnost, uzdasi, suze i dobra djela. Dok drugi skladaju stihove,monasi pjevaju psalme... Ne združuje nas s nebeskim stvarimablagoglagoljivost... Kada bih zaista bio monah, oplakivao bih svojegrijehe. Monah mora plakati, a ne pisati pjesme.« Jedan cistercitskistatut iz 1134. određuje kako se ne će dopustiti nikome - ni opatuni monahu - da piše knjige osim ako ga za to ne ovlasti generalnikapitul. Taj je oprez bio opravdan kako bi monah ostao »hotimicenepoučen i mudro neobrazovan«, daleko od svjetske ispraznosti, alije ipak knjiga monahu bila i ostala sredstvo posvećenja i evangelizacije,na što upućuje i sv. Petar Časni koji piše: »Korisnije će biti dastaviš u ruke pero negoli ralo. Umjesto da oreš njive, zastruži pergamenu.Božanskim slovima, posij u spisima sjeme Božjih riječi.Iako šuteći jezikom, tvoj će glas odjekivati zvučnim riječima u ušimamnogih naroda. Zatvoren u skrovištu ćelije, svojim ćeš kodeksimaprokrčiti mnoge zemlje i mora.«Jedna od temeljnih tema monaške teologije, s kojom su monasipoistovjećivali svoj poziv i u kojoj su pronalazili svoj identitet,jest imitatio Christi - nasljedovanje Krista. Tu su temu razvijali upatristici sv. Jeronim, Kasijan i ostali oci koji su monasima prikazivaliIsusa Krista kao prvoga monaha, jer je i on živio djevičanski,odijeljen i nenavezan za materijalna dobra, provodeći život posta imolitve u poslušnosti Ocu. U monastici ne nalazimo zaokruženukristologiju, no iz monaških spisa izvire slika Krista koja u vrijemefeudalizma ima i snažnu sociološku obojenost. U vremenu bahatefeudalne gospode ne ističu se toliko Kristovo gospodstvo i njegovabožanska suverenost, koju je bilo potrebno isticati u vremenu arijanizma.Clunyjski opati ističu lik Krista, ponizna i blaga pastira, kojije Utjelovljenjem i rođenjem u siromaštvu sam izabrao živjeti načinomkoji je u suprotnosti s onima koji imaju vremenitu vlast u Crkvii društvu. Sv. opat Maiol je pisao kralju Otonu II., koji je bio usvađi sa svojom majkom, da se sjeti kako je u evanđelju zapisano da

177

je dvanaestogodišnji Isus, nakon događaja u hramu, sišao s roditeljimau Nazaret i bio im poslušan te ga je pozvao tim navodom nanasljedovanje poslušnosti i poštovanja prema roditeljima. To je pismoimalo pozitivan učinak na Otona koji se potom izmirio s majkom.Na sličan način opat Odilo, tumačeći Isusovo pitanje: »Što ljudikažu tko sam ja?«, piše biskupu Fulbertu iz Chartresa kako bi i utome trebalo nasljedovati Isusa: »Svaki prelat u Crkvi mora se raspitatikod svojih podčinjenih što misle o njemu. Ako čuje nešto dobro,neka zahvali Bogu od kojega dolazi to dobro... Ako čuje neštoneugodno, neka se pokaje i nastoji marljivo to popraviti.« SvetiBernard potiče opate kako trebaju nasljedovati Gospodina koji se uevanđelju obratio slijepcu s riječima: »Što hoćeš da ti učinim?« Opatibi trebali često pitati svoje monahe: što mogu učiniti za tebe? Svetiopat iz Clairvauxa odvažno zaključuje, zaklinjući poglavare milošćuBožjom neka učine korak naprijed na tome području i neka se prestanuponašati kao djeca koju treba pitati što žele.Kasnije, kada se šire katari i slične pučke hereze koje su nijekaleKristovo božanstvo i sakramentalnu prisutnost u euharistiji, monasiu svojim djelima mijenjaju naglasak braneći pravovjerje. PetarČasni piše o Utjelovljenju i sakramentima, sv. Bernard ističe Kristovtrostruki dolazak. Prvi je dolazak u tijelu, posljednji u slavi, a onajsredišnji u sakramentima. Na taj način, na braniku pravovjerja, srednjovjekovnisu se monasi pokazali pravim evangelizatorima, osjetljivimaza povijesni trenutak i za konkretne poteškoće.Monahovo prvotno zanimanje u samostanu je razmatranje Kristovihotajstava koje se postiže lectio divina i liturgijskim slavljima.Za monaha nasljedovati Krista znači ući u otajstvo Kristova utjelovljenjapo kojemu ga je moguće nasljedovati jer je Utjelovljenjem sjedinjenaRiječ s tijelom te je tako čini prikladnom za nasljedovanje.Monasi, dakle, slijede otajstva Kristova života od rođenja do smrti,a osobitost svoga poziva prepoznaju u njegovoj muci koju monaškiautori u tome svjetlu često tumače. Dva su puta povlaštena i preporučivanamonasima u nasljedovanju Krista. Prvi je božansko čitanjePisma koje pripovijeda Kristove čine. Drugi put je liturgija u kojojsu Kristovi čini pretočeni u sakramente. U liturgiji monah povezujebožansko čitanje, slavlje i monaški život u jedinstvenu cjelinu.U toj cjelini jedinstveno mjesto pripada euharistiji. Monah se s Kristomprikazuje Ocu kao žrtva. Tu žrtvenost monaškoga života autoriosobito vide u praktičnu nasljedovanju Kristove poniznosti i poslušnosti.Iz ovih se uopćenih okosnica može razabrati da monaška teologijanije neka posebna teologija, iz čega slijedi da ni monaško nasljedovanjeKrista nije neko posebno nasljedovanje, strano ostalimkršćanima. Ono po čemu je ono osobito jest intenzitet napora kojemonah ulaže da ostvari to nasljedovanje. Na temelju ovih postavakamonasi su u srednjemu vijeku ostvarili golemo bogatstvo tekstovakoji su im pomagali u ostvarivanju duhovnih ideala. Velik dio tekstovaodnosi se na Sveto pismo i na božansko čitanje i slušanje Svetogapisma, čemu su srednjovjekovni monasi posvećivali velik diosvoga vremena. Knjiga koju su monasi čitali jest Isus Krist - središtebožanske objave. Cijelo Sveto pismo je Isus Krist. On se na križu,raširenih ruku, može usporediti s otvorenom knjigom. Sveti Bernardje govorio kako je Isus knjiga života otvorena svima koji su pozvani.

178

»Blažen koji čita tu knjigu koja je Isus. Trebalo bi je uvijek imatipred očima i u rukama, da biste me dobro razumjeli, želim reći usrcu i u djelima.« Za monahe je teologija poznavanje Božjega otajstvakoje se čita u Božjoj knjizi, a to je Isus Krist.Teološko-duhovni spisi monaha obiluju temama od kojih su najčešćeone koje imaju mističan prizvuk. Često su pisali o Jeruzalemukao odredištu monaškoga hodočašća, o samostanu kao predokusunebeskoga Jeruzalema. Sv. Bernard monahe naziva stanovnicima Jeruzalema.Nebeski Jeruzalem je nadahnuće za mnoge liturgijske pjesmei himne koji su nastali u to doba. Samostanski pisci često obrađujutemu anđeoskoga života, koji je u suprotnosti s tjelesnim životom,a njegova se ljepota može iskusiti u molitvi kojoj je podređensav monaski život. Od biblijskih tekstova najčešće je tumačena Pjesmanad pjesmama. Clunyjska je biblioteka sadržavala 15 komentarate biblijske knjige. Monasima je ta knjiga bila draga i popularnajer su duhovnim tumačenjem pojedinih redaka izražavali svoj odnosprema Bogu, razgovor duše sa Zaručnikom Kristom, duhovno sjedinjenjei čežnju za nebom. Pjesma nad pjesmama je traktat o ljubaviBožjoj i kontemplaciji za kojom su monasi toliko čeznuli.Premda je monaška teologija nadahnuta molitvom, a ne disputom- raspravom, ne nedostaje u samostanima ni pravih teološkihtraktata. Baldovin iz Forda je pisao o sakramentu oltara - euharistiji,sv. Petar Časni o Preobraženju, sv. Bernard o Utjelovljenju i Uskrsnuću,jednako kao i sv. Anselmo još poznatijim traktatom o Otkupijenju,pod nazivom »Cur Deus homo«, te djelom o otajstvu PresvetogaTrojstva, »Deprocessione Spiritus Sancti«. Mnogi Anselmadrže ocem skolastike jer je vjeri želio dati intelektualnu podlogu, očemu svjedoči njegov metodološki aksiom »fides quaerens intellectum- vjera u potrazi za razumijevanjem«. Anselmov učenik Eadmarmeđu prvima je napisao raspravu o bezgrješnu začeću BlaženeDjevice Marije. Benediktinac Rupert iz Deutza, velik teolog povijestispasenja, napisao je traktat o Presvetome Trojstvu. Općenito govoreći,crni benediktinci su bili više usmjereni na teologiju otajstavadok su cisterciti njegovali teologiju mističnoga života i duhovnostiuopće. U XIII. st. će se središte znanstvenoga života iz samostanapremjestiti u novoosnovana učilišta u kojima je bio sve očitiji utjecajarapske i židovske filozofije te grčkih filozofa, posebno Aristotela.Nositelji mislenih stremljenja toga novog vremena postaju franjevcii dominikanci tkajući tkivo nove teološke znanosti - skolastike.

SREDNJOVJEKOVNE MONAHINJEU prvim stoljećima je bilo posvećenih djevica na Zapadu, kakosmo već vidjeli. Među prvim ženskim samostanima na Zapadu držise Kasijanov samostan u blizini Marsiglie, osnovan oko 415. godine,te onaj što ga je sagradio Cezarije Arlski za svoju sestru, sastavivši ipravila življenja za monahinje. Prema tradiciji, sestra sv. Benedikta,sv. Skolastika, već je od djetinjstva bila odabrana za posvećeno djevičanstvou svome roditeljskom domu. Sveti papa Grgur je u svojimdijalozima naziva »mulier religiosa«. Kada je sv. Benedikt sagradiosamostan na Montecassinu, prema predaji, sagradio je jedan za svojusestru u obližnjemu Plumbariolu. To su nejasni početci ženskoga benediktinskogmonaštva. Prvi povijesni podatci o ženskim samostanima

179

koji slijede Pravilo sv. Benedikta potječu iz Engleske i Francuske.Može se s određenom vjerojatnošću pretpostaviti da su se usporedo smuškima širili i ženski samostani, no puno tiše i sporije. U karolinškodoba nailazimo na velik broj samostana koji, u suprotnosti s Pravilomsv. Benedikta, primaju samo plemenite djevojke, iz čega se vidi da supuno više nego muški samostani ovisili o dobročiniteljima i njihovimzahtjevima. Prva velika opatica koja se spominje u vezi s razvojem tihsamostana jest sveta Lioba (710.-782.), koja je živjela u samostanuWinburn u Engleskoj. Kada je sv. Bonifacije pozvao monahinje iztoga samostana da ga slijede u evangelizaciji Germana, Lioba je s nekolicinomsestara osnovala opatiju Bischofsheim, koja je kasnije postalamatična kuća mnogih novoosnovanih samostana. Mnogi su ženskisamostani nastali za vrijeme clunyjske reforme. Najpoznatiji je većspomenuti Marcigny, koji je 1056. osnovao sv. opat Hugo.Kao i u muškim samostanima, u razdoblju dekadencije bila je potrebnaobnova. Samostan Saint Jean de Laon bio je poznat kao kućapropasti; na koncu je ukinut, a u njega su uselili monasi. Monahinje izsamostana Faramoutiersa su živjele tako raskalašeno da ih biskup Ivoiz Chartresa nije više držao monahinjama već demonima. Nasuprottim samostanima, mnogi su bili na glasu svetosti, a pojedine su monahinje,poput marljivih pčela, skupljale med znanja marljivim radom iučenjem. U Gandersheimu, na području Njemačke, oko 935. živjelaje monahinja Rosvita, za vrijeme opatovanja Gerberge, sestre njemačkogakralja. Rosvita je završila trivium i quadrivium te je bila osposobljenaza pisanje duhovnih spisa i pjesama. U tim se tekstovima uočavamnoštvo otačkih misli i navoda te poznavanje apokrifnih spisa. Pisalaje o djevičanstvu koje ženi daje moralnu i duhovnu vrijednost, razlikujućitjelesno od duhovnoga djevičanstva. Na osnovi mučeničkihspisa iz prvih stoljeća tumačila je kako tjelesno djevičanstvo može bitinasilno oskvrnuto, ali duhovno ne jer ovisi o činu volje i o pristankuosobe. Protagonistice njezinih opisa su ženski svetački i herojski likoviiz prvih stoljeća. Vrlo je učena bila i opatica Aelfflaed u Whitbyju,koju sv. Beda naziva »sapiens femina et in Sanctis erudita scripturis- mudra žena i poučena u Svetome pismu«.U srednjemu vijeku se razvijaju dvostruki samostani koji su u zajedničkuobitelj okupljali monahe i monahinje kojima je na čelu opatili opatica. Osim što su imali zajedničku crkvu, a ponekad i blagovališteili kapitularnu dvoranu, živjeli su odvojeno, međusobno se pomažući.U XII. st. Robert Arbrisselski je osnovao samostan Fonterurault.Tu su monahinje živjele u strogoj klauzuri. U nekoliko godinasamostan se udvostručio. Jedan od njih je okupljao oko 300 djevicai udovica, drugi je udomio oko 150 gubavih žena, a treći žene pokajnice.Monasi koji su živjeli u tim mješovitim samostanima stavljalisu se iz poniznosti na službu monahinjama. Ideal im je bio sv. Josipkoji je svoj život stavio u službu zaštite Majke Božje. Zato je vrhovnapoglavarica tih samostana bila priora i njoj je bio podčinjen priormuškoga dijela zajednice. Ona je primala kandidate, birala monaheza službu svećenika i primala zavjete monaha i monahinja u svojeruke. Utemeljitelj Robert je držao uputnim predložiti kako je boljeda priora bude udovica radije nego djevica, obrazlažući to njezinimživotnim iskustvom i činjenicom da je u svijetu, u obitelji, naučila

180

biti konkretnija i realnija nego djevice živeći zaštićene unutar samostana.Zaslugom biskupa iz Poitiersa te su zajednice dobile papinskopriznanje te su se mogle slobodno širiti. Sredinom XII. st. u Europije bilo 20 priorata s oko 3.000 monahinja, a koncem stoljeća 100 prioratas oko 5.000 monahinja. Dvojni su samostani bili vrlo popularnii u Engleskoj, bilo ih je više od 20. Engleska ih hijerarhija ipak nijepoduprla i nastojala je obeshrabriti takve pokušaje.Slična zajednica razvila se i u Paracletu. Nakon poteškoća nedopušteneljubavi glasovita učitelja Abelarda i Heloise on se povlači usamoću i osniva samostan Paraclet. Heloisa se zamonašila u samostanuArgenteuilu, u kojemu je kasnije obnašala službu priore. Heloisaje znala da se u ženskim samostanima ne može doslovno živjetiPravilo sv. Benedikta. On, npr., govoreći o odijelu ne predviđa odijeloza monahinje. Također, govoreći o radu na poljima ne predviđaonodobne sposobnosti i mogućnosti slabijega spola. Isto tako bibilo neumjesno, prema ukusima dobra vladanja onoga vremena, dase opatica posebno zadržava s gostima, kao i opat u jednome muškomsamostanu. Ne znajući što učiniti, u ime svoje zajednice Heloisase obraća Abelardu pišući mu: »Mi, Kristove sluškinje, i u Kristutvoje kćeri, upućujemo tebi, našemu ocu, dvije molbe. Najprije danas obavijestiš o početcima ženskoga monaštva i o tome na čemu setemelji naše zavjetovanje. Potom da sastaviš pisano pravilo za nasžene...« Abelard je na taj poticaj sastavio dva traktata. Napisao je povijestženskoga monaštva u kojemu teološki opravdava njihov pozivi službu, bez ikakve diskriminacije u odnosu na monaha, promičućiženu - monahinju. Uz to je za Heloisinu zajednicu sastavio pravilo,normativ, jedinstven traktat u povijesti monaštva jer, skladno izgrađujućiduhovne temelje prikladne ženskoj naravi, spaja visoke idealei uravnoteženu askezu. Za razliku od Benediktova Pravila, dopuštamonahinjama da prilegnu u predahu između noćne i jutarnje molitve.Protivno dotadašnjoj praksi, uveo je u jelovnik monahinja triputtjedno meso. Kao krajnji cilj duhovnoga puta monahinje Abelard postavljaideal samoće kojemu odgovara već sam položaj ženskogasamostana uz koji, prema Abelardovoj zamisli, svakako mora bitiizgrađen i muški samostan koji će se brinuti o monahinjama i vanjskimposlovima vezanim uz samostan. Opat je vrhovni poglavaru vanjskim stvarima, no obje se zajednice zavjetuju u ruke opatice.Želeći naglasiti povezanost samostanske ustanove i prve kršćanskezajednice on poglavaricu samostana naziva dvostrukim izrazom:abbatissa ili diaconissa. Abelard upozorava opata kako mora poštivatiopaticu, »neka se ponaša kao upravitelj kraljevstva, koji ne naređujekraljici, ali proviđa ono što treba i sluša je... Izvana upravljasvime i nikada ne ulazi u njezine privatne odaje osim ako ona to traži...« Iz zahvalnosti prema svome učitelju i suputniku Heloisa je prenijelanjegovo tijelo u svoj samostan, a nakon dvadeset dvije godinei ona će biti pokopana u istu grobnicu.

181

U XI. i XII. st. razvija se u ženskim samostanima praksa zatvorništva.To je osobit oblik pustinjačkoga života koji ne traži dalekasamotnička mjesta, već nalazi pustinjsku odijeljenost u naseljenimmjestima i samostanima. Zatvornice su bile skrivene usred svijeta,njihov je način života bio donekle vidljiv, no one su bile nevidljive,osim kao sjenke koje su se mogle uočiti kroz zastrte prozore. Zatvornicesu živjele odiljeljeno u srcu zajednice, u posebnu, odvojenui zatvorenu prostoru. Uporište takvu životu nadahnitelji takva životanalazili su u Iv 17,14-18, svjedočeći kako su u svijetu, ali kako nisuod svijeta, na neki način prisutni i odsutni. U zatvorništvu je snažnoistaknuta eshatološka dimenzija života, koja općenito ima važnuulogu u monaštvu. Zatvornički život ne znači zakopati vlastiti talent,već ga uložiti u život koji, motiviran ljubavlju, izgara u molitvii žrtvi za svijet. Pojedine su monahinje živjele u pokori i askezizatvorene u ćeliji i gotovo ni s kim nisu komunicirale do smrti. U todoba Crkva je razvila svečan liturgijski čin kojim je posvećenu osobuispratila do njezine zatvorničke ćelije. Prilikom obreda pjevana jepokojnička misa jer se zatvorništvo držalo anticipacijom smrti i ukopa.Prije sama ulaska u ćeliju pjevalo se: »U raj poveli te anđeli«, anakon toga bi vrata ćelije bila zaključana ili zazidana. Neke su se zatvorniceuz molitvu i trapnju posvećivale izrađivanju crkvenih predmetai ruha, a neke su, poput zatvornice Diemont u Wessobrunnu (1130.), prepisivale manuskripte. Za života je prepisala oko 40 manuskripata,što je za ono vrijeme smatrano cijelom knjižnicom. U Italijije bila poznata sv. Rosalia sa Sicilije koja je živjela pustinjačkimživotom u osami u blizini Palerma. U XII. st. opat, sv. Aelred iz Rievaulxa,sastavio je pravila za zatvornice - »Institutio inclusarum«.Značajno je da u tome djelu opominje zatvornice kako nije dosta zatvoritisvoje tijelo između četiri zida ako duh nastavi lutati. Zatvorništvopo sebi daje snažan naglasak na pounutrašnjenju jer svakaizvanjskost gubi smisao. Grguru Velikome pripisuje se izreka kojakaže: Ako se svetost sastoji u bradi, onda nitko nije svetiji od jarca.U srednjemu vijeku su se razvile i kanonikese - sanctimonialescanonicae, koje su živjele posvećenje u nešto blažemu obliku i nisubile stroge u pogledu klauzure. U Belgiji su osnovane udruge djevicai udovica koje su provodile život poput samostanskoga, ali bezobveza zavjeta. Nazivale su se begine, prema izrazu kojim je označavanaboja njihove haljine, »bigio«, boja pjeska. Njih je oko 1170.godine osnovao svećenik Lambert de Begue. Te su ženske udrugeživjele posvećenim životom u svijetu prema propisima kućnih statuta.Godine 1216. priznao ih je papa Honorije. Razvile su se osobitonakon križarskih vojna kada su mnoge križarske udovice i ostavljenezaručnice prigrlile posvećeni život. Njihov je duhovni utjecaj uBelgiji, Nizozemskoj, Francuskoj i Njemačkoj bio velik. Pružale suveliku pomoć na socijalnome i duhovnom području.Srednjovjekovne socijalne prilike su pogodovale razvoju tzv. aristokratskihzajednica monahinja. U korijenu te podjele na monahinjeplemkinje i pučanke bila je gospodarska ovisnost zajednice o njezinimutemeljiteljima ili uzdržavateljima. Razvio se bio i običaj prema kojemuu određeni samostan ne može ući djevojka koja ne pripada obiteljiodređena društvenoga položaja i koja ne može donijeti sa sobom točnopropisan miraz. Godine 1215. IV. lateranski sabor je taj običaj nazvao

182

simonijom i zabranio ga budući da su svi oblici simonije grijeh.Ipak, odredbe toga Sabora nisu poštivane jer inače u pojedinim samostanimane bi imali što jesti. Čak je i velika opatica, sv. Hildegarda, zastupalatu odijeljenost opravdavajući je kako bi inače mješovite zajednicemogle uroditi ohološću plemkinja ili sramotom pučanki.Najpoznatija srednjovjekovna monahinja je Hildegarda iz Bingena(1098.-1179.). Bila je to osebujna osoba, svestrana djela u velikomestoljeću. Rođena je kao deseto dijete u obitelji. Već je u najranijojdobi, s otprilike tri godine, imala vizije svjetla. S osam jegodina bila povjerena na odgoj i školovanje u samostanu Disibodenbergu,pod vodstvom zatvomice Jutte. S petnaest godina posvetila seBogu u monaškoj zajednici. Nakon Juttine smrti godine 1136. izabranaje za opaticu. Jedanaest godina potom odlučila je premjestitisvoju zajednicu pokraj Bingena. U svome je samostanu imala oko 50monahinja koje su uz golem napor uspjele oko izgradnje i organizacijenovoga samostana te oko toliko željene neovisnosti o muškomesamostanu Disibodenbergu. Hildegarda se svim silama trudila okoduhovnoga života svoje zajednice. Nisu svi gledali pozitivno njezinenapore i inovacije. Jedna susjedna opatica pisala je: »Dočula sam oneobičnu običaju vašega samostana da monahinje tijekom blagdana,za vrijeme molitve, sjede u koru raspuštene kose i da se kite bijelimsvilenim velom koji dopire do poda. Nose na glavi izrađene zlatnekrune... čini se da se sestre ukrašavaju i zlatnim prstenjem premdaje prvi pastir Crkve to zabranio govoreći da se žene moraju ponašatičedno...« Hildegarda joj je na to odgovorila: »Ne postoji odredba dadjevica mora sakriti ljepotu svojih pramenova, ona slobodno pokrivaglavu iz poniznosti. Naprotiv, čovjek mora sakriti ljepotu svoje dušeda je ne ukrade jastreb oholosti. U Duhu Svetome djevice su zaručnicesvetosti i začetnika djevičanstva. Zato se moraju približiti vrhovnomesvećeniku kao žrtva Bogu draga. S tim razlogom odijevajusjajnu, bijelu odjeću.« Cijelo to vrijeme ona ima vizije i objave kojes 43 godine života počinje zapisivati, uz pomoć monaha Volmara,njezina kasnijega biografa. Uz vizije koje je prenijela, protumačila iilustrirala u knjizi »Scivias« (što znači: upoznaj put), pisala je i drugeduhovne knjige poput komentara Pravila sv. Benedikta - »ExplanatioRegulae Benedicti«, »Liber divinorum operum«, brojna pisma,poeziju, knjige iz medicine i prirodoslovlja, obrađujući pitanja iz fizike,farmakologije i pojedinih terapijskih metoda. Uz potporu sv.Bernarda papa Eugen III. je priznao vjerodostojnost njezinih vizijai ovlastio je da objavi ono na što je Duh Sveti nadahnjuje. Premdakrhka zdravlja, uplitala se i u politička pitanja svoga vremena. Dopisivalase s Fridrihom Barbarosom, branila papu Aleksandra III. zavrijeme shizme i nije oklijevala usprotiviti se caru koji je podupiraoprotupapu, nazivajući ga nerazumnim djetetom koje ne zna vladati.Bila je i poznata propovjednica koja je na konju obilazila mjesta propovijedajućipo trgovima i katedralama, promičući obnovu duhovnogaživota u Crkvi.Pred konac života ulazi u sukob sa službenom Crkvom kada jena samostanskome groblju dala pokopati izopćena mladića koji seprije smrti pokajao i dobio odrješenje. Biskup Magonza je, čuvši zaslučaj, naredio da se pokojnik iskopa i zakopa na neblagoslovljenojzemlji. Budući da Hildegarda to nipošto nije htjela učiniti, biskup je

183

zaprijetio izopćenjem samostanu. Premda starica i na samrti, Hildegardinje duh odlučan i jak, mnogo ispred njezina vremena, te se nijepokorila takvoj besmislenoj biskupovoj odredbi.U XIII. stoljeću u samostanu Hefta razvile su se velike osobnostipoput sv. Gertrude Velike (1256.-1302.), koja je u samostan ušla zavrijeme opatice Gertrude iz Hackerborna. Ostavila je mistične spiseantologijske vrijednosti te zapisane duhovne vježbe. U istome samostanuživjela je i sv. Matilda. Ona se cijeloga života bavila knjigomi opisivala svoje mistične doživljaje. Druga Matilda iz Magdeburgaisto je tako mističarka koja je utjecala na pobožnost ženskihmonaških samostana.Na području današnje Hrvatske ženskih je samostana bilo već uprvim stoljećima. Bile su to zajednice posvećenih djevica. U Srijemuje, za vrijeme Dioklecijanova progona, dalo svjedočanstvo mučeničkomsmrću sedam posvećenih djevica. Isto tako su, u vrijemeseobe naroda u Panoniji i Dalmaciji, mnoge posvećene djevice stradaleprilikom barbarskih upada. O tome svjedoči i epitaf srijemskeopatice Ivane, koji je pronađen u Saloni. Vjerojatno je zajedno sasvojom zajednicom pobjegla pred Avarima i tamo umrla 612. godine.U IX. st., kada su iz Carigrada u Zadar prenesene kosti sv. Stošije,uz kler, plemstvo i puk, na obali su moći dočekale i monahinje.Od XI. st. sve je više ženskih samostana, osobito u dalmatinskimgradovima. Redovito postoje po dva samostana, u Zadru čak četiri,jer su posebno građeni samostani za plemkinje. U tim su samostanimaplemenite obitelji znale smjestiti svoje kćeri iz posve svjetovnihrazloga. Takvi su samostani imali osiguranu materijalnu egzistencijuiza koje su stajale imućnije obitelji. One su propisivale pravila ulaskau samostan i visinu miraza koji je svaka djevojka sa sobom moraladonijeti. U Dubrovniku je svaka djevojka u samostan morala donijeti90 dukata, od kojih je svaki imao 3.494 grama suha zlata. Dabi sačuvali aristokratski duh, često su plemenite monahinje - »nobilesdominae« - imale i sluškinje, konverse ili, kako su ih negdje kodnas nazivali, picokare.Jedan od utjecajnijih i poznatijih naših ženskih samostana bio jesamostan sv. Marije u Zadru. Na već postojećemu ognjištu rođakinjakralja Petra Krešimira IV., udovica Čika, podigla je 1066. godinesamostan sv. Marije. Tu se zamonašila zajedno sa svojim kćerimaAnom i Većenegom i postala opaticom. Kralj Petar Krešimir IV,koji je od Bizanta preuzeo upravu nad dalmatinskim gradovima, isteje godine, kada je samostan osnovan, izdao povelju o kraljevskimpovlasticama kojima je obdario samostan. U toj povelji on opaticuČiku naziva »soror mea - moja sestra«. Samostanu su bili naklonjenii drugi vladari, osobito kralj Koloman, koji je za vrijeme opaticeVećenege donirao gradnju ranoromaničkoga zvonika. Samostan jebio, bilo u posjedima, bilo u rizničkoj vrijednosti veoma bogat i sačuvaoje mnoga svjedočanstva o visoku kulturnome dometu našeganaroda. Neka od važnih i vrijednih pisanih svjedočanstava ostvarenau sv. Mariji u Zadru još se nalaze u tuđini.

EREMITIZAMPovijesni razvoj donosi nove prilike u Crkvi i društvu. Novonastalesituacije dovode povremeno u krizu postojeće strukture i traženova rješenja i nov polet u ostvarenju ideala. Tako se i monaštvo nakonkarolinškoga razdoblja našlo u krizi koja se osobito očitovala u

184

krizi cenobitskih institucija, njihova golema materijalnoga bogatstvai u povezanosti monaških struktura s bogatašima i vlastodršcima.Rješenja će se tražiti u oživljavanju samotnjačkih oblika monaškogaživota. Cluny je postao pojam cenobitskoga života; tek na njegovimrubovima živio je tu i tamo koji pustinjak. Bila je to zajednica kojaje bila brojna i složna u veličanstvenim liturgijama. Vjerna slika togatrijumfalističkog monaštva je clunyjska bazilika sagrađena za vrijemeopata Huga. Bila je to najveća romanička bazilika na Zapadu svedo XVI. st. kada je prvenstvo preuzela bazilika sv. Petra, veća tek zanekoliko metara. Ni cisterciti nisu voljeli pustinjački život. Sv. Bernardje pisao kako Sotona, gledajući monahe kako napreduju na putusvetosti, iz zavisti ih potiče da se povuku u samoću s razlogom da sejoš više pročiste. Oni koji mu povjeruju na koncu spoznaju istinitostonih riječi iz Svetoga pisma: Jao onome koji je sam jer ako padne,ne će imati tko bi ga pridigao.Suprotno tome stavu, sve je više onih koji su žudjeli za samoćom:»O ljubljena pustinjo, prepuna ljiljana i šarena cvijeća, odmorišteKristovih siromaha, prebivalište onih koji ljube Krista. O čista isveta samoćo, dugo željkovana i konačno nađena, tko mi te je ukrao,ljubljena?« Taj vapaj Ivana iz Fecampa opisivao je čežnju mnogihmonaha koji su željeli obnoviti monaški život onoga vremena. Jedanod prvih koji će u to doba usmjeriti svoje težnje u tome pravcu jestsv. Romuald (f 1027.). Njegov životopis je sastavio sv. Petar Damianski.Romuald je rođen u Ravenni, u plemićkoj obitelji, u vrijemekada su njezin sjaj i raskoš doživljavali laganu dekadenciju. Jednoubojstvo u toj obitelji, kojemu je Romuald bio svjedokom, promijeniloje njegov život. S dvadeset je godina ušao u samostan sv. Apolinarau Classeu, koji je upravo u to vrijeme bio pripojen clunyjskojobitelji s nakanom obnove duhovnoga života. Ipak, nedostajalesu osobe koje bi provele reformu monaškoga života i vratile kontemplativniduh u samostan. Uz to, samostan je bio previše političkiupleten u život Ravene. Budući da u takvu ozračju nije bio zadovoljan,nakon tri godine Romuald je napustio tu zajednicu, otišao u Venecijui neko vrijeme ostao tu živjeti pod vodstvom eremita Marina.Odatle je, na poticaj opata Guarina, s prijateljima pošao u Katalonijute je ušao u samostan Cuxa. Tu je Romuald upoznao duhovnostpustinjskih otaca te je i sam proveo neko vrijeme živeći kao eremit.U Cuxi je zaređen za svećenika. U cijelome svom monaškom životunije nigdje ostao tako dugo kao u Cuxi. Nakon deset godina, želećipomoći svome ocu koji se nalazio u krizi, vratio se u Ravenu i postaoopat samostana sv. Apolinara. Nedugo potom drugi je put napustiozajednicu i upustio se u pustolovinu osnivanja vlastitoga samostanau kojemu je prenio svoje iskustvo stečeno u Kataloniji. Uspioje osnovati više samostana od kojih je najpoznatiji Camaldoli (Arezzo),utemeljen 1012. godine. Tu je sagradio crkvu Svetoga Spasiteljai pet zasebnih ćelija u kojima su monasi, odjeveni u bijele tunike,nastojali ostvarivati obiteljski duh, što nije bilo moguće u velikimopatijama. Nešto niže od samostana sagradio je gostinjac u kojemusu djelima ljubavi pomagali bolesnicima i hodočasnicima. Umro jeu Valdicastru 1027. godine. Prvih pedesetak godina monaški je životu Kamaldoliju bio tih, označen prvim razdobljem u kojemu su monasi

185

još tražili put ostvarenja Romualdovih ideala, pogotovo što onnije bio dugo tamo prisutan. Nakon toga razdoblja zajednica se naglorazvila. Godine 1059. pustinjacima sv. Romualda pridružio se isamostan sv. Petra uz Volteru. Iste je godine papa Pasqual II. bulompriznao takav oblik monaškoga života. Pisane konstitucije i duhovnausmjerenja čekat će još koju godinu do priora Rudolfa i sv. PetraDamiania. Pri koncu XI. st. kamaldoljani su brojili 26 samostana, ktome dva ženska i šest pustinjačkih samostana.Sv. Romuald je imao vlastitu zamisao o ustrojstvu samostana, nonije ostavio napisan program ili pravilo. U njegovim samostanimanastojalo se objediniti Pravilo sv. Benedikta i pustinjački ideal istočnihmonaha. Želio je u okviru jedne zajednice spojiti ljubav premasamotnjaštvu, nužnost zajedničkoga života i apostolski, misionarskižar. Okosnica oko koje se oblikovao monaški ideal u Romualdovojmisli bila je postupnost duhovnoga razvoja monaha i stupnjevitostostvarivanja ideala. Početnik najprije kreće od cenobitskoga života iusmjeruje se prema eremitskome. Budući da je taj put veoma različiti osoban, kamaldoljani nisu imali jednako pravilo za sve. Sveti Romualdje jedan od rijetkih utemeljitelja koji je uspio ostvariti ozračjepluralizma. Među kamaldoljanima se poštivala raznovrsnost, kojiput čak do proturječja. Prema Romualdovim načelima, sve upravljai objedinjuje poglavar samostana koji je uvijek bio jedan od eremita.Romuald ga naziva »pater animarum«, no, za razliku od benediktinaca,on se naziva prior, a ne opat. Razlog tome bile su vjerojatnoprelatske časti koje su se povezivale sa službom opata, npr. nošenjemitre i štapa, od kojih su strogi asketi zazirali.Monasi su bili slobodni u izboru cenobitskoga ili eremitskogaživota. U svakom slučaju, eremita je u Romualdovim zajednicamauvijek bilo manje, otprilike 10 eremita na 100 cenobita. U okvirueremitskoga života ostavljena je i mogućnost za zatvornički život.Kamaldoljani su jedini red do danas koji omogućava svojim članovimaili privatnim osobama da u okviru samostanske zajednice zatvorničkižive. Svaka druga zajednica obvezuje svakoga člana na poštivanjesamostanskoga pravila i dnevnoga reda te je stoga zatvorničkiživot isključen kao mogućnost. Oni kamaldoljani koji su provodilieremitski život, uz Pravilo sv. Benedikta morali su opsluživati još trizahtjeva: lex jeiuniendi, lex silendi i lex manendi, tj. morali su višeod ostalih postiti, šutjeti i ostati u svojoj ćeliji. Prvi kamaldoljani suse vratili strogu isposničkome životu, postili su i molili dnevno cijelipsaltir, a u Korizmi dva psaltira dnevno. Četvrti prior Kamaldolija,Rudolf, sagradio je pokraj prvotnoga gostinjca, na mjestu zvanomFontebuono, samostan za cenobite. Širenju kamaldoljana u našimkrajevima doprinio je sv. Gaudencije Osorski, biskup. On se susreosa svetim Romualdom vjerojatno za vrijeme njegova boravka u Istri.Nakon toga živio je kao njegov učenik u pećini ponad Osora na otokuCresu. Kasnije je izabran za biskupa Osora te je promicao monaškiživot i osnovao više samsotana. Godine 1042. povukao se u samostanS. Maria di Portonuovo (Ancona), gdje je i umro.Pokretu sv. Romualda pripadao je i sv. Petar Damianski, prior samostanaFonte Avelana. On je prvi monah na Zapadu koji je sastavioteologiju pustinjačkoga života. U samostanu koji je sv. Romuald obnovioživio je 42 godine. Petar je rođen u Raveni oko 1000. godine,u siromašnoj obitelji. Školovao gaje brat Damian, koji je bio nadžiipnikRavene. U znak zahvalnosti svome je imenu dodao i njegovo

186

- Damiani. Bio je vrstan profesor prava i retorike, a kasnije, kada sezamonašio, i duhovnosti. Podupirao je obnovu Crkve. Papa StjepanIX. ga je zaredio za biskupa Ostije i imenovao kardinalom. Kao priorFonte Avelana napisao je život sv. Romualda, premda ga nije osobnopoznavao. U vrijeme velike duhovne zapuštenosti i simonije PetarDamianski je svoje sile uložio u obnovu Crkve boreći se protivsimonije i oženjenih svećenika. Bio je radikalan u življenju monaškogaideala koji je promicao i svojim spisima. Monasi Fonte Avelanasu živjeli kao u Kamaldoliju, podijeljeni u dvije kuće od kojih jegornja bila za eremite. Odlikovali su se duhovnim i isposničkim životomkoji je u njima raspirivao kontemplativni žar. Zimi nisu nosiličarape. Četiri puta tjedno su postili o kruhu i vodi. Šibali su se dabi podčinili tijelo. Kada bi koji brat umro, svaki bi monah za njegapostio sedam dana, šibao se sedam puta i molio za njega cijeli psaltir30 puta. U vrijeme Petra Damianskoga Fonte Avelana je brojio 20monaha i 15 braće.Romualdov učenik Bruno iz Querfurta sastavio je djelo »Vita quinquefratrum eremitarum« u kojemu je opisao život petorice kamaldoljanakoji su se, na zahtjev mladoga cara Otona III., uputili u evangelizacijuPoljske i tamo bili ubijeni. Opisujući izgradnju novoga samostanau Poljskoj Bruno zaključuje kako su pomoću toga pothvataostvarivali trostruko dobro: samostan za novake koji su u njemu dobivalimonašku tuniku, ćelije gdje su pustinjaci živjeli ideal samoće iprostor za propovijedanje evanđelja poganima gdje su ostvarili svojesvjedočanstvo - mučeništvo. Ta tri dobra ujedno su predstavljala trimogućnosti monaškoga života kamaldoljana i tri njegove etape u duhovnomerazvoju monaha: cenobiti, eremiti, misionari.Važan element kamaldoljanske duhovnosti, koji mu u monaškomesvijetu daje osobitu toplinu, jest »privilegium amoris«, izraz kojitakođer potječe od Brune iz Querfurta. Tim izrazom on opisuje svojeprijateljstvo s jednim od petorice mučenika po imenu Benedikt. »Zamene je bila povlastica, privilegium, imati njegovu ljubav i slušatikako me zove: brate moj!« Među monasima kamaldoljanima gajenje duh te povlastice nazvane »privilegium amoris«, tj. duhovnogaprijateljstva. Premda se radilo o strogim monasima, izgrađivali suduhovnost koja je bila uravnotežena između ideala samoće i konkretneljubavi prema braći, koja obilježava najveću i najčistiju duhovnost.Prvi kamaldoljani gajili su među sobom duhovnu povezanosti prijateljstvo. Sv. Romuald je bio osjetljiv za potrebe pojedinacasve dotle da se nije bojao kako će nekomu zajedljivcu pružiti prilikuza sablazan. Radije je izabrao da bude lažno osumnjičen za grješnupovezanost s jednim monahom, nego da zanemari obazrivostprema pojedincu. Trpio je čak i krivu osudu, šest mjeseci nije mogaoslužiti euharistiju, ali je ostao vjeran svojim idealima. Isto su takoBruno i Benedikt živjeli zajedno u jednoj pustinjačkoj ćeliji ostvarujućisvoje duhovne ideale. U navedenome djelu Bruno opisuje njihovrastanak pred Benediktov odlazak u misije. »Nastavljao sam gapozdravljati grleći ga i cjelivajući. Dok smo šetali i razgovarali, kaoprijatelji pozdravljajući se posljednji put, ponavljao sam mu: 'Dragibrate... preklinjem te ljubavlju naše zajedničke nade Isusom Kristom,Djevičinim Sinom, ne zaboravi da ću ja biti uvijek uz tebe i tisa mnom. Svaki put kada budeš molio ili pjevao, sjeti se moliti živućegaBoga da u nama ostvari želju koju nam je obojici dao.« Bitna

187

oznaka toga duhovnog prijateljstva jest da nije bilo isključivo. Onošto je povezivalo Brunu i Benedikta, povezivalo je i Benedikta s monahomIvanom Guadenigom, koji mu je bio učitelj. Isto je prijateljstvovezalo Benedikta i sv. Romualda. Bruno u svome djelu tvrdikako su od trenutka kada su se Romuald i Benedikt upoznali, bili nerazdvojni.»Privilegium amoris« je veza koja je karakterizirala povezanostprvih Romualdovih učenika međusobno i u odnosu premanjihovu ocu Romualdu koji je, upravo radi tako iskrenih i dubokihosjećaja, mogao biti zahtjevan i beskompromisan u odnosu premanjima, stvarajući tako ozračje u kojemu je ostvarivano njegovo malopravilo koje je sačuvano zahvaljujući Bruninu zapisu: »Sjedi u tvojojćeliji kao u raju. Zaboravi svijet i baci ga za svoja leđa. Pazi nasvoje misli poput iskusna ribolovca. Jedini put za sebe nađi u psalmimai ne napuštaj ga nikada. Ako si doskora došao, i unatoč svomeprvotnom žaru ne uspijevaš moliti kako bi htio, nastoj sad ovdje sadondje pjevati psalme u svome srcu i razumjeti ih pameću. Kada teobuzme rastresenost, ne prestani čitati, brzo se vrati tekstu i uključiopet razum. Nada sve stavi se u Božju prisutnost kao da se nalazišpred carem. Isprazni se od sebe i sjedni kao malo stvorenje, zadovoljnomilošću Božjom; kada ti je Bog, poput majke, ne bi darovao,ne bi ništa iskusio, ne bi imao što jesti.«Velik doprinos preobražaju monaškoga života dao je u XI. st. sv.Bruno. Rođen je oko 1030. godine u Kolnu. Školovao se u Reimsu,gdje je postao kanonik i učitelj. Budući da je reimski nadbiskupbio optužen zbog simonije, papa Grgur VII. ga je suspendirao, a nanjegovo je mjesto želio postaviti kanonika Brunu. On je tu ponuduodbio te se sa skupinom pustinjaka naselio u Seche-Fontaine, napodručju opatije Solesmes, želeći tu ostvariti svoje monaške ideale.Nakon nekoga vremena, uvidjevši da mjesto nije prikladno za njihovnačin života, sa šestoricom drugova uputio se tražeći drugo, samotnijemjesto. Providnost ih je uputila na sv. Huga, biskupa iz Grenobla.On ih je 1084. godine uputio na mjesto nazvano Chartreuse, premakojemu se kasnije prozvao novoosnovani red. Uskoro se proširilavijest o novome obliku monaškoga života koji je oduševljavao mnoge.Guibert iz Nogenta je ostavio zapisano svjedočanstvo o njihovuživotu: »...Imaju prikladan samostan, ali ne žive zajedno kao ostalimonasi. Oko četverohodnika imaju sagrađene ćelije u kojima rade,odmaraju se i jedu. Nedjeljom dobivaju od ekonoma kruh i povrćeza sedam dana... Nedjeljom i svetkovinama jedu sir i ribu... Vinoje tako razvodnjeno da nema nikakvu snagu, tek je malo bolje odvode...« Kada je papom postao Urban II., Brunin bivši reimski učenik,pozvao ga je 1090. godine u Rim za savjetnika. Bruno nije biosretan na papinskome dvoru te je otklonio mjesto savjetnika i ponuđenoimenovanje biskupa u kalabrijskoj biskupiji Reggio; čeznuo jeza samoćom kontemplacije. Nakon što mu je Papa dopustio da osnujedrugu kartuziju, preselio se u Kalabriju gdje je i umro 1101.Budući da sv. Bruno nije napisao pravila, četvrti prior Kartuzije,Guigo I., sastavio je običaje / consuetudines življenja prvih kartuzijanaca.Ti su običaji postali Pravila koja su slijedile sve ostalekartuzije koje su osnivane tijekom vremena. Kartuzijance označavanjihov pustinjački način života koji ostvaruju u zajedništvu. Kartuzijaje najmanji institucionalni okvir unutar kojega se razvija svakimonah pojedinačno, u misteriju svoga poziva i osobnoga života

188

u susretu s Bogom. Upravo zbog toga je zajednički život sveden nanajmanju moguću mjeru. Kartuzijanci se triput dnevno sastaju nazajedničku molitvu; to su noćno bdjenje, sveta misa i večernja molitva.Sve ostale molitve monasi obavljaju sami u svojim ćelijama.Obdržavaju cjelodnevnu šutnju, osim što jednom tjedno imaju zajedničkurekreaciju. Obrok uzimaju uglavnom jednom dnevno, i toisključivo vegetarijansku hranu. Ono što se poput crvene niti provlačikroz pravila kartuzijanskoga življenja jest »quies monastica« ilihezihazam. Taj grčki izraz označava nutarnje stanje mira, počinka ijednostavnosti, koje su isticali pustinjski oci i pisci poput Ivana Ljestvičnika(Climacus), Hesihija Sinaite i Ivana Kasijana. U asketskomepostizanju toga stanja kartuzijanci vide najbolji način da se pripraveza traženje Boga. »Sav naš trud mora smjerati na to da u šutnjii samoći nađemo Boga. Često u samoći Bog i sluga razgovaraju kaoprijatelji, u samoći se Božja riječ često združuje s dušom, u samoćise združuje Zaručnik i zaručnica. U samoći se združuje zemaljsko snebeskim, ljudsko s Božjim. Hodočašće do toga izvora žive vode jeuglavnom dugo i vodi nas po tvrdim i suhim putovima.« Kartuzijaje prikladno ozračje za ostvarenje takve duhovnosti. Ona nosi bitneoznake pustinje, a to su samoća - odijeljenost i tišina. U jednomepismu prijatelju Raoulu Verdu sv. Bruno je pisao: »Koliko duhovnekoristi i nutarnjega veselja donose pustinjacima samoća i tišina. Toznaju oni koji ljube tišinu i koji u samoći pravo žive. Samoća najvišekoristi da se jaki muškarci povuku u sebe, da dobro spoznaju samisebe i u sebi gaje krjeposti i tako ostvaruju uvjete za sreću, koja jeslatkost raja. U samoći se čovjeku širi oko u ljubavni pogled, koji nanosiranu Zaručniku i motri Boga već tu na zemlji. Tu se prepuštajudobro osmišljenu neradu i miruju u mirnu djelovanju. U samoći Bogdijeli nagrade svojim borcima: mir koji svijet ne poznaje i radost uDuhu Svetome.«Liturgijska molitva i slavlje imaju osobitu važnost u životu kartuzijanaca.Prvi su kartuzijanci prihvatili molitvu po Pravilu sv. Benedikta,onako kako se ona razvila do XI. st. Budući da je sv. Brunobio kanonik, moguće je da su prvi kartuzijanci slijedili i katedralnuliturgiju. Svakako je za vrijeme priora Guiga ustaljen monaški načinmoljenja. U liturgiji, u slavlju Kristva otajstva, monah kartuzijanacnalazi najbolji izražaj i ostvarenje otajstva svoga života, osobitokada je riječ o suobličenju Kristu u njegovu pashalnome misteriju,jer se taj liturgijski izraz temelji na simbolici koja je izravno povezanasa životom, a ne na tumačenju i razlaganju koje se protivi kartuzijanskojšutljivosti.Kartuzijanci su podijeljeni na oce - patres i na monahe laike.Oci, koji su uglavnom svećenici, žive strožim isposničkim životomu ćeliji i uživaju pravo veće samoće. Zbog toga žive u odvojenim kućicamau kojima je smješten cjelovit životni prostor za molitvu, rad,odmor i rekreaciju. Od samih početaka kartuzije bilo je i braće laika.Od šestorice prvih Bruninih sudrugova dvojica su bila laici. Kasnijeim iz Kalabrije upućuje ganutljivo pismo »predragoj braći konverzima«. Prema Guigovim »Običajima«, oni žive zasebno u jednojkući pod vodstvom prokuratora. Imaju čak i posebnu crkvu. Samonedjeljom i blagdanom dolaze u crkvu gdje mole monasi. Braća sunosioci privrednih djelatnosti u samostanu, ali sudjeluju u jedinstvenupozivu kartuztijanaca kojima je cilj sjediniti se s Bogom po kontemplaciji.U povijesti je nastala izreka: »Carthusia numquam reformata

189

quia numquam deformata.« To se osobito odnosi na ideal čiste kontemplacijekoji kartuzijanci nikada nisu iznevjerili i stoga im nijebila potrebna reforma, kako je to slučaj u ostalim monaškim oblicimaživljenja. Crkva je prepoznala u kartuziji vrhunac kontemplacijei zato redovito nije postavljala problem kada je član neke drugekongregacije htio prijeći među kartuzijance, dok to nije slučaj u većinidrugih prijelazaka. Upravo radi uzvišena ideala koji su nastojaliostvarivati kartuzijanci nikada nisu bili masovan pokret. U srednjemuvijeku dosegli su najviše 100 kartuzija. Nisu puno pisali, uglavnomsu njegovali duhovnost anonimnosti. Kartuzijanke su nastale1145. godine, kada su monahinje iz samostana sv. Andrije u Prebayonu,koje su živjele po Pravilu sv. Cezarija, prihvatile običaježivljenja u kartuziji.

ZAKLJUČAKKoncem XII. st. završava monaška era ili zlatno doba monaha.Monaštvo se nastavlja razvijati i otkrivati nove oblike prikladnementalitetu i vremenu u kojemu se ostvaruje. Monaške zajednicei dalje u povijesti Crkve ostaju nezaobilazan čimbenik koji snažnoutječe na njezinu duhovnu spoznaju i misijsku djelatnost, ali ono nikadaviše nije doživjelo tako visok uspon niti je bilo tako dominantnou duhovnosti, literaturi i evangelizaciji kao do tada. Još u XIII.st. cisterciti su uživali velik ugled, ali su i oni, a osobito crni benediktinci,uglavnom živjeli na staroj slavi. Ni na jednome područjuživota, duhovnome, teološkom i liturgijskom, monasi nisu više imalini jedinu ni posljednju riječ, jednostavno, bili su »jedni od« mnogihu Crkvi. Monaštvo je izgubilo dinamizam koji mu je davao životnusnagu i sposobnost samonadilaženja radi prilagodbe novim prilikama.Monasi su postali čuvari stare tradicije i preuzeli su statičkuulogu u Crkvi sve do nedavne prošlosti. Od XII. st. nadalje puno suse vitalniji pokazali novonastali prosjački redovi i drugi redovničkiinstituti.Obnovu i oživljavanje monaštva potaknut će stvaranje kongregacijau novome vijeku kada započinje novo razdoblje monaške povijesti,koje je otvorilo nove horizonte za razvoj monaštva. Ono seopet pokazalo vitalnim, spremnim za sučeljenje s izazovima novogadoba, prikladnim za prijenos duhovnih i kontemplativnih vrijednosti,odvažnim u inkulturaciji i doraslim proročkoj dimenziji svogapoziva. Dok su na jednome kontinentu samostani zatvarani, na drugomeje kraju svijeta započimao bujan život novih benediktinskihzajednica koje i danas imaju važnu ulogu u prijenosu evanđeoskeporuke.

190