Budan budi i utvrdi ostatak

koji tek što ne umre.

(Otkrivenje 3,2)

Zahvale

Zahvalan sam poljsko-kanadskom pjesniku Christophe-ru Zakrzewskom što mi je

dopustio da u Posljednjim vremenima navedem njegove prijevode Krimskih

soneta Adama Mickiewicza, a zahvaljujem mu i na njegovoj uredničkoj pomoći.

Također sam veoma zahvalan prevoditelju, esejistu i romanopiscu Marcu Sebancu

na njegovim pronicavim mislima i iskrenosti. Nadasve želim zahvaliti svojoj ženi

Sheili na njezinu nenadmašnom smislu za urednički posao, kao i na beskrajnom

strpljenju što mi ga je iskazala dok sam nejedanput ukočeno buljio u nju nad

nepojedenim obrocima i nadam se da će joj nebesa jednoga dana uzvratiti

nagradom.

Uvod

Apokalipsa je književno djelo koje se bavi koncem ljudske povijesti. Tisućama

godina apokalipse različitih vrsta pojavljivale su se diljem svijeta u kulturama

mnoštva naroda i religija. Njih stvara filozofska spekulacija, vizija budućnosti, kao i

neartikulirana čežnja i strepnja, a nerijetko i čovjeku svojstvena čežnja za onim što

je J. R. R. Tolkien nazvao pod-stvaranje. Sve te pjesme, epovi, fantazije, mitovi i

proročanstva svjedoče o čovjekovoj prolaznosti na zemlji. Čovjek je stranac i

posjetitelj. Njegovo postojanje je neizrecivo lijepo i - opasno. Ono je ispunjeno

tajnama koje upravo vape da im se odgonetne značenje. Grčka riječ apokalipsys

znači otkrivanje ili objavu. Kroz takve objave čovjek gleda u panoramu ljudske

povijesti u potrazi za ključem svoga identiteta, u potrazi za stalnošću i

ispunjenjem.

Možda najgora od demitologizirajućih poruka, tako svojstvenih našem vremenu,

jest poruka da su priče o kršćanskoj Vjeri tek jedna verzija univerzalnih mitova.

Sugerira se da su mnoge kulture stvorile priče o junaku koji biva ubijen i zatim se

ponovno vraća u život; još više njih zamišljalo je kataklizmu koja će se dogoditi na

kraju povijesti. G. K. Chesterton jednom je napisao da se pozicija demi-

tologizatora zaista svodi na ovo: budući da se neka istina duboko usjekla u

imaginaciju velikog broja starih naroda, ona jednostavno ne može biti istinita. On

je istaknuo da demitologizator nije uspio istražiti najvažniji od svih motiva: da su

ljudi u različitim vremenima i na različitim mjestima možda na intuitivnoj razini bili

informirani o zbiljskim događajima koji će se jednoga dana dogoditi u povijesti; da

je u čežnjama njihove duše postojao trag svjetla, predosjećaj, nastojanje da se

kroz umjetnost dosegne punoća Istine koja će jednoga dana postati tijelom u

Utjelovljenju. Otkrivenje sv. Ivana je apokalipsa jednoga višeg reda. Ona je pravo

proročanstvo u tom smislu što ona nije tek puko predviđanje, nego riječ koju je

čovjeku uputio sam Gospodar povijesti. Ona je opomena, ohrabrenje, pouka i

vizija zbiljskih događaja koji će se jednoga dana dogoditi.

Kako se drama našega vremena sve brže približava nekom nepoznatom vrhuncu,

javljaju se bezbrojne spekulacije i sve više se govori o Ivanovoj Apokalipsi, što

potiče mnoštvo tumačenja. Jedna škola mišljenja drži da se ta knjiga odnosi

isključivo na vrijeme u kojemu je živio Ivan; druga tvrdi da je ona isključivo

meditacija o kraju stvari u nekoj neodređenoj budućnosti; treća, opet, vjeruje da

je ta knjiga zemljopisna karta na kojoj je prikazana povijest Crkve i koja se

razotkriva kroz sedam glavnih epoha. Četvrto tumačenje, koje voli najveći dio

crkvenih otaca, drži da je ona teološka vizija beskrajnoga duhovnog krajolika koja

sadrži opis stanja Crkve Ivanova vremena, kao i događaje koji se trebaju zbiti na

kraju vremena. Za Ivana, kraj vremena započinje Kristovim Utjelovljenjem u svijet

pa preostaje samo posljednja bitka kroz koju Crkva mora proći.

To je, po mome mišljenju, najpotpunije i najvjerodostojnije tumačenje i njega sam

slijedio u ovoj knjizi. Čitatelj će se ovdje susresti s apokalipsom u starom

književnom smislu, no takvom kakva je napisana u svjetlu kršćanske objave. To je

spekulacija, književno djelo. Ona ne pokušava toliko predskazati određene

pojedinosti konačne apokalipse, koliko pita kako bi ljudska osobnost reagirala pod

uvjetima nepodnošljive napetosti, u jednoj moralnoj klimi koja neprekidno postaje

sve jezovitija, u duhovnom stanju u kojemu se horizonti neprekidno pomiču.

Bliska budućnost prepuna je različitih varijacija na apokaliptičku temu, od kojih su

neko užasnije negoli neke druge. Ja sam prikazao samo jedan od mogućih

scenarija. Pa ipak, središnji lik zaronjen je u dvojbu s kojom bi se suočio u svakoj

apokalipsi. On se nalazi unutar događaja koji se pred njim odvijaju i na taj je način

suočen s problemom percepcije: kako spoznati skrivenu strukturu kaotičnog

vremena u kojemu živi, kako iskoračiti iz njega i sagledati ga objektivno i

istodobno ostati unutar njega kao sudionik, kao oruđe dobra.

Čitatelja bi trebalo upozoriti daje ova knjiga roman ideja. Ona ne potiče ovisnost

poput tv serije niti nudi pojednostavljene odgovore i lažnu pobožnost. Ona nudi

Križ. Ona, vjerujem, svjedoči o konačnoj pobjedi Svjetla.

Brdo Karmel

Brat Magarac pronašao je oca Iliju u vrtu među gredica-ma luka. Stari monah je

kopao motikom i lice mu je bilo mokro od znoja pod slamnatim šeširom; mladi

brat na trenutak se sažali nad njim.

Otac prior vas treba. ,

Hvala, brate.

Treba odmah da pođete, rekao je. Ne obazirite se na znoj. Pođite smjesta. Riječi

su mu se kao i obično zbrkano prelijevale preko usana. Nazivali su ga bratom

Magarcem zbog njegove prostodušnosti i zbog toga što se rado prihvaćao svakog

posla koji je mogla obaviti i tegleća mar-va. Ilija je o njemu razmišljao kao o

malenome.

Požurite, požurite, gunđao je. Njegovo zdravo oko se smijalo; na drugome je imao

ožiljak i ono je neprekidno žmirkalo. Bio je Palestinac, kršćanin, štrkljast,

jednostavan momak kojega nije smetalo to što je nevažan.

Većina otaca i braće nije ga osobito cijenila. Bio je nemaran i gotovo svaki dan je

zaboravljao Pravilo reda - iako se zbog toga uvijek iskreno kajao. Prema njemu su

obično bili strpljivi; u najgorem slučaju, a to je bilo veoma rijetko, postupali su s

njim superiorno. Iliji je bio neobično drag i među njima je postojala iskrena, iako

suzdržana naklonost.

Oče, slučajno sam saznao da je pred sat vremena stigao važan telefonski poziv iz

Italije. Brat Silvestar mi je to rekao kad smo se mimoilazili u hodniku nakon

molitve.

On se lupi rukom po ustima, a njegovo zdravo oko iskrivi se od stida.

Siguran sam da ti i brat Silvestar niste željeli prekršiti zavjet šutnje, reče Ilija.

U pravu ste, oče, nismo željeli prekršiti zavjet šutnje.

Siguran sam da ćeš se sutra nastojati u potpunosti pridržavati Pravila.

Da, sutra ću se u potpunosti pridržavati Pravila.

Bog poznaje tvoje srce. On zna da Ga ti voliš.

Maleni izražajno kimnu glavom.

Kad budeš molio, kad Ga budeš molio da te podsjeti na ovo ili ono, molim te, moli

i za mene kako bih se i ja mogao u potpunosti pridržavati Pravila, hoćeš li?

Hoću, oče.

Zahvalan sam na tvojim molitvama. Hvala vam, oče.

Rastali su se u hodniku pokraj priorova ureda. Maleni se žurno zaputi prema crkvi

gdje je naumio klečati pred Presvetim i moliti za oproštenje zbog još jednog dana

u kojemu nije uspio izbjeći grijeh.

Ilija pokuca.

Uđite, začu se priorov glas. Ilija uđe i počeka. Prior ga zamoli da sjedne. Bio je

Nijemac. Po njegovu čelu u obliku kupole, dostojanstvenim crtama lica i

zamišljenim sivim očima čovjek bi bio rekao da je skolastik, možda benediktinski

fratar iz neke sjeverne zemlje. No Ilija je odavno naučio da ljude ne treba

procjenjivati po njihovoj vanjštini. Ovaj prior na poseban način nije bio ono što se

činilo da jest. Stajao je pored prozora s pogledom na Haifski zaljev, gledajući kako

se sunce spušta u more.

Ovo sasvim odstupa od uobičajenog načina postupanja, oče Ilija. Unijelo mi je

nemir u srce.

Što, oče priore?

Tvoj imenjak je prebivao na ovom svetom brdu prije tri tisuće godina. Došao je

ovamo slušati glas Božji.

Ilija je čekao znajući da to nije sve. Vjetar je nemirno prekapao po odrini.

On ga je čuo u nježnom lahoru, ne u jurnjavi po svijetu i pouzdavanju u projekte.

Mi smo pozvani slušati. Pozvani

14

smo klanjati se Onome koji obitava među nama. Zbog toga ste došli ovamo. Zbog

toga ste rođeni. Ilija potvrdno kimnu glavom.

Kao prioru dana mije milost razlikovanja između mojih duhovnih sinova. To me

uznemiruje. Uznemireni ste zbog mene?

Oprostite, govorim, a da vam ništa nisam objasnio. Danas sam primio telefonski

poziv. Pozivaju vas u Rim.

U Rim? Ali naš samostan u Rimu vrvi od braće. Ovdje nas ima tako malo.

Ne zovu vas u samostan u Rimu. Zovu vas u Vatikan.

U Vatikan?

Danas poslije podne razgovarao sam s jednim višim dužnosnikom u Državnom

tajništvu. Nedugo nakon toga poslao mi je faksom potrebne dokumente. Službeno

pismo s uputama i informacijama vezanim uz vaše putovanje zrakoplovom. Treba

da se sastanete s nekim dužnosnicima u Tajništvu čim je prije moguće.

Je li vam objasnio svrhu putovanja?

Slabo. O svemu ćete saznati kad stignete.

Kada polazim?

To je baš ono što me iznenađuje. Po načinu govora čovjeka s kojim sam

razgovarao učinilo mi se da je stvar prilično žurna. Krećete prvim zrakoplovom s

Ben Guriona. Sve je sređeno. Viza, karte. Rim je sredio sve detalje izravno s

Izraelcima.

Pa valjda je nešto kazano o svrsi putovanja?

Rekao je samo to da se odnosi na arheologiju.

Na arheologiju?

Vi se već dugo vremena zanimate za arheologiju, zar ne, oče?

Samo amaterski.

Objavljivali ste studije o biblijskoj arheologiji u međunarodnim časopisima.

Da, ali to nije bilo ništa posebno. Obična nagađanja. U njima je bilo više riječi o

duhovnosti biblijske arheologije nego što bi to bila znanost u pravom značenju te

riječi.

Čini se da su vaše studije privukle pozornost Vatikana. U bliskoj budućnosti nije

predviđena nijedna konferencija o arheologiji. Ne razumijem čemu ta žurba. Ni ja.

Prior je buljio u svoj radni stol. Koliko dugo ću biti odsutan?

Dužnosnik mi to nije želio kazati. Rekao mi je samo da postoje neki poslovi zbog

kojih ćete morati biti odsutni dulje vrijeme. Rekao mi je da je neizvjesno koliko će

misija potrajati i da je ona iznimno važna.

A što će biti s mojim satovima iz teologije? Tko će poučavati novake?

Može ih preuzeti otac Ivan.

Bilo je predviđeno da sljedeći tjedan u Betlehemu propovijedam o povlačenju u

osamu. To mogu ja preuzeti.

Otac prior bio je darovit i vrlo tražen propovjednik. Dvojica muškaraca sjedili su

nekoliko minuta u tišini slušajući cvrkut ptica u noći.

Možete li mi reći zašto ste uznemireni?

Nisam siguran. Osjećam da se približavate velikoj opasnosti.

U pogledu arheologije?

Imamo izvanrednog Papu, čovjeka duha, srca i uma -pravog sveca. Već stoljećima

nismo imali takvog pastira. Ali on je okružen neprijateljima. U krizi su sami temelji

Crkve.

Da, ona krvari iz mnoštva rana.

Najteže rane nanijela su joj njezina vlastita djeca. Ovaj čas u Rimu vlada velika

uznemirenost. Ljudi se oslobađaju iluzija.

Govorili ste o opasnosti?

Da.

O kakvoj je vrsti opasnosti riječ?

O duhovnoj opasnosti. Kažem vam da nisam miran. Šaljem vas u Italiju i pri tome

vas podsjećam na vaš zavjet poslušnosti. Što vrijedi naš život bez poslušnosti? Pa

ipak, znam da vas šaljem u neku vrstu pogibelji.

Ne bojim se smrti.

Smrt, reče prior uzdišući, može biti najmanja opasnost.

Mogu li govoriti otvoreno, kao sin s ocem?

Naravno da možete. Mislite li da ne uočavam sličnost među nama? Vi ste

obraćenik sa židovske vjere kojega je Bog odabrao da postane svećenik

karmelićanin - grana izvađena iz vatre. A ja sam prebjeg iz njemačkog ateizma.

Obojica smo prebjeglice koji su se vratili svome domu. Mi smo braća.

Poštujem vas kao svog oca.

Samo tri glasa mogla su učiniti da vi sjedite na mojoj, a ja na vašoj stolici.

Duh Sveti odabrao je vas.

A ja se ne bih iznenadio ako prilikom sljedećeg biranja izabere vas. Umro bih

miran kad bi se to dogodilo. No sada ne mislim da će tako biti.

Otac Ilija zbunjeno pogleda u priora. Ne mislite?

Nakon spomenutog telefonskog poziva neprekidno molim. I nešto mi kaže da se

nećete vratiti.

Ako je tako, to mi zadaje bol. Ovo je moj jedini dom. Vi ste mi prijatelj.

Prijatelj. Cijenim to što kažete. Nije dobro vezivati se ni za koga, zar ne? No čak i

ovdje gdje uzgajamo univerzalnu dobrotu, nemoguće je ne vidjeti da su određeni

ljudi pozvani hodati istom stazom.

Dugo sam hodao iza vas uspinjući se na brdo Karmel. Poučili ste mu u svemu u

čemu otac može poučiti sina.

Ako sam vas poučio da nosite križ i da umrete na njemu, tada sam vas u svemu

poučio. Jesam li vas poučio u tome?

Poučavali ste me u tome od trenutka kada sam stigao ovamo.

Znate li, kad ste došli ovamo, mislio sam da nećete izdržati. Židov Čuveni Židov

koji je preživio holokaust. Moćan čovjek u Izraelu. Kako je čovjek poput vas mogao

prihvatiti nalog da postane samozatajni čovjek Božji? Zbog toga sam u početku bio

tako strog prema vama.

Braća su govorila da nikad nije bilo tako strogog voditelja novaka.

Nazivali su me Prusom?

Čuli ste za to? Nisu baš bili milosrdni oni koji su vam dali takav nadimak.

Bio je točan. Morao sam mnogo toga naučiti u te dane. U mom karakteru

postojala su područja u koja još nije bila prodrla vjera. Naše stoljeće ostavlja sebi

svojstvene rane u duši, zar ne?

Uvijek sam se pitao iskušavate li me.

Da, iskušavao sam vas. Bilo je to nešto neodlučno u meni. Nisam imao dovoljno

vjere da bih mogao prevladati nemoguće kulturne barijere. Jednostavno sam

pretpostavljao da vas palestinska subraća nikad neće prihvatiti. Pretpostavljao

sam da među ove sirotinjske zidove unosite bolest poznatih ljudi: oholost, koja

uništava duše - i zajednice. Pogriješio sam.

Bilf ste u pravu.

Otac prior ga je nepomično promatrao.

Bili ste u pravu jer nitko nije pošteđen toga iskušenja. Svaki čovjek se mora boriti s

njim, ma kakav oblik ono imalo. Nisam bio ohol zato što sam ranije bio ministar u

vladi niti zato što mi je bilo rečeno da ću jednog dana postati premijer. Nisam bio

ohol ni zbog knjiga koje sam napisao. Bio sam ohol zato što mi je jedan potajni

ideal koji mi je izjedao dušu neprekidno šaptao da bih mogao spasiti svijet. Da

mogu spriječiti još jedan holokaust. Mislio sam da sam poput Boga. Dobrog,

skromnog boga, naravno.

Ah, Ilija, kaza prior, odmahujući rukom kao da želi otkloniti neku misao, niste vi

uzalud izvučeni iz vatre.

Vatra je kušnja. Ona pročišćava ili uništava. Bilo je potrebno da prođe mnogo

godina da me mine želja za osvetom koja je bila prerušena u pravdu. Kiptio sam

idealističkom mržnjom, i to onom najgore vrste.

Čitava vaša obitelj bila je uništena. Kako je bilo moguće da nas ne mrzite?

Godinama sam vas mrzio. Postao sam hladan, mrtav čovjek. Ljuska. Milost Božja

razdrmala ju je kad sam postao vjernik.

Ali ništa se ne postiže jednim udarcem.

To je istina. Došavši u ovaj samostan, donio sam svoj bijes sa sobom. Srdžbu i

ogorčenje.

Uvijek sam se pitao kako uspijevate držati pod nadzorom odbojnost prema meni?

Nisam želio biti odbojan prema vama. Ali, taj njemački naglasak. Ta osobitost u

ponašanju i govoru. Bilo je to previše za mene.

Znam. Nismo nikad govorili o tome, oče. Ali sjećam se mjeseca i godine kad ste

sve oprostili, potpuno. Vaše oči su se promijenile. Do tada ste oprostili mnogo

toga, ali ne sve.

Vi ste me to naučili.

Ja sam vas tome naučio?

Da. Vidite, bilo mi je jasno da znate da mi niste dragi. Slabiji čovjek od vas postao

bi još stroži, ili, što je još gore, ljubazniji. No vi ste i dalje bili ravnodušni i ja sam

vas postupno shvatio. Bilo je potrebno da prođe mnogo godina da to shvatim, i

kad sam konačno shvatio, uvidio sam velik čin milosrđa koji ste učinili. Pomirili ste

se s tim da zauvijek ostanete teutonski despot u našim očima.

Prior odgovori: Čovjek projicira svoje rane na svijet, prijatelju. On sve prosuđuje i

tako otkriva sebe. Hitler je progonio pojedine pripadnike moje obitelji, nekolicinu

njih, nažalost samo nekolicinu. Moj ujak, koji je bio svećenik, doživio je mučeničku

smrt u Dachauu. No većina mojih rođaka bili su samozadovoljni, utonuli su u san

ili su bili zaplašeni. Surađivali su sa zlom. Neki od njih bili su članovi nacističke

stranke. Jedan moj nećak bio je pripadnik SS trupa. Čudna mješavina vam je bila

moja obitelj.

Portret ljudske rase.

Da, ljudske rase. Ljudi i narodi ne razlikuju se mnogo među sobom. Mijenjaju se

samo vremena i motivi borbe. Da sam bio malo stariji, ne znam za kim bih ja bio

pošao, za mojim ujakom mučenikom ili za mojim nećakom koji je bio heroj.

Užasava li vas to?

Ne.

Mene to užasava, Ilija. Bili ste dječak.

Nikad nisam bio dječak poput vas. Točno je da sam u vrijeme holokausta bio

dječak. Tehnički gledajući, nisam počinio nikakav grijeh. Ponekad se tješim time,

no to je slaba utjeha. Holokaust je bio opomena čitavom svijetu. Najkulturniji,

najreligiozniji narod u Europi dopustio je da se u njemu začme nešto nezamislivo.

Među njima bili su i moji rođaci i susjedi.

Nekoliko minuta sjedili su u tišini, a zatim se prior strese i ustade.

Bolje da se okupate i spakirate svoje stvari. Brat Silve-star odvest će«vas ujutro u

zračnu luku. Nemojte nositi svoju svećeničku odjeću.

Zašto da ne nosim svoju svećeničku odjeću?

Bilo je nekoliko incidenata u Rimu u posljednje vrijeme. Neki svećenici i časne

sestre bili su ispljuvani i fizički napadnuti. To se događa sve češće.

Što akdmi se na putu dogodi da susretnem nekoga tko bi se htio ispovjediti? Ako

vidi svećenika, mogao bi biti potaknut da zatraži pomoć. Smijemo li mu uskratiti

takvu priliku?

Prior je gledao u pod i razmišljao.

Kao i obično, u pravu ste, Ilija. Odjenite svoju fratarsku odjeću.

On prignu glavu kako bi ga prior mogao blagosloviti. Zatim se njih dvojica zagrliše

bez riječi i Ilija pođe u svoju ćeliju. Ondje je nekoliko sati molio i nemirno spavao

do četiri sata ujutro kad ga je probudio brat Silvestar.

Vozili su se prema jugu obalnom autocestom još prije zore. Prolazeći kroz sjeverna

predgrađa Tel Aviva, on pogleda prema istoku u pravcu Ramat Gana gdje su on i

Ruta živjeli dvije godine. Pitao se, kao i mnogo puta do tada, kakav bi bio njegov

život da bomba nije eksplodirala. Ili da je Ruta na vrijeme otišla u Jeruzalem, kao

što joj je on predlagao. No ona je bezbrižno odbacila njegovu tjeskobu kao nešto o

čemu ne vrijedi razmišljati.

Ja sam sabra* , Dovidl. Navikla sam na prijetnje terorista. Oni su samo dio ovog

krajolika.

Tog poslijepodneva trebala je održati predavanje na jeruzalemskom sveučilištu i

rekla mu je da će se tek kasno navečer vratiti kući. Rekla mu je da će najprije

kupiti ovčjeg sira, krušaka i dimljenog bakalara na tržnici i da će sve to ostaviti u

hladnjaku za večeru. Nježno ga je izgrdila. Obećao joj je da će paziti na ishranu.

Idi, rekao joj je, idi. Da požuri, stigla bi na vrijeme održati predavanje. Poljubila

gaje i otišla. Pola sata kasnije čuo je eksploziju iz svog ureda i znao je. Nije mogao

objasniti kako je znao, jer tada još nije bio vjernik. U to vrijeme vjerovao je samo u

Izrael i u Rutu.

Brat Silvestar je prošao pokraj Ramat Gana brzinom koja je bila nešto veća od

dopuštene i sretno su šmugnuli kroz grad prije velike gužve. U osam sati predao je

prtljagu u zračnoj luci Ben Gurion. Kad su vidjeli njegovu fratarsku odjeću, neki

službenici sigurnosti podigli su obrve u čuđenju, no vidjevši njegovo ime na

putovnici, službenici ga nakon živahne međusobne konzultacije propustiše bez

uobičajenog svlačenja - što je bio običaj koji je za cilj imao više poniženje nego

sprječavanje terorizma.

Sretni ste što imate prijatelje u Knesetu, reče mu čuvar.

U devet sati otac Ilija se ukrcao u jutarnji zrakoplov za Rim. Dobio je mjesto pokraj

prozora. Godinama nije putovao i sada je uživao u svemu što je vidio. Zrakoplov se

uzdigao pod oštrim kutom nad Sredozemljem koje je već bilo poput ploče

rastaljenog srebra.

* * *

Dvoje njegovih suputnika jedva su uočili njegovu prisutnost. Žena srednjih godina

koja je sjedila do njega nosila je žuti plastični nakit i mirisala je na gardenije. Čitala

je krimić nekog francuskoga autora. U sjedalu u prolazu sjedio je čovjek opaljen

suncem u plavoj sportskoj košulji s cvjetovima i tipkao na svom prijenosnom

računalu.

* Sabra, hebr. - rođena Izraelka.

Ilija zadrijema do doručka.

Stjuardesa je poslužila sendvičem i pićem njegove suputnike, začinivši ih

osmijesima i ljubaznim čavrljanjem. Njega je poslužila ni ne pogledavši ga i ne

uzvrativši na njegovu zahvalu. On je to pripisao njezinoj rastresenosti. No kad je

nakon pola sata došla po poslužavnike, s podjednakom srdačnošću prema

njegovim suputnicima i s još većom neljubaznošću prema njemu, pomislio je da

ona to možda namjerno čini. Pomolio se za nju i odupro se blagoj napasti

paranoičnosti.

Film koji su pustili tijekom leta govorio je o parnici između odvjetnika neke

neimenovane zapadne supersile i duševno bolesnog vođe nekog kulta. Idealistični

mladi odvjetnici, i muškarci i žene, bili su zgodni, domišljati, sjajni, moralisti (Osim

što su živjeli razvratnim životom), i odlučni da spase svijet od fanatika. Nasuprot

njima, vođa kulta bio je gotovo odvratan. Između čina seksualnog nasilja i

ispiranja mozga busao se kao čovjek vjeran mom Gospodinu i Spasitelju Isusu

Kristu. Na vrhuncu zapleta poveo je sve svoje sljedbenike u zajedničko

samoubojstvo. Otac Ilija se pitao nije li mu štogod u svijetu promaknulo otkako je

prije dvadeset godina ušao u samostan.

Stjuardesa se vratila birajući ponovno prema kome će biti ljubazna, a prema kome

ne. Donijela im je različite časopise. Ilija je uzeo Jerusalem Daily News i

Worldview. Nikad nije bio čuo za ovaj potonji. U impresumu je stajalo da je to

časopis koji izvještava o međunarodnim zbivanjima i da izlazi jednom tjedno na

engleskom, talijanskom, španjolskom, njemačkom, japanskom i francuskom

jeziku. Znači, prodaje se u čitavom svijetu: sedam i pol milijuna primjeraka. Lice na

naslovnici nije mu bilo poznato. Čovjek u svojim ranim pedesetim godinama

otmjena izgleda. U opisu slike pisalo je masnim slovima: Novi predsjednik

Federacije europskih država.

U udarnom članku raspravljalo se o Predsjednikovu brzom usponu, njegovu

obrazovanju, brojnim dostignućima, odlikovanjima i akademskim stupnjevima što

ih je postigao. Osoba s izvanrednim ljudskim kvalitetama. U jednom odlomku bilo

je riječi o njegovoj društveno-političkoj filozofiji. Prije svega, bio je humanist, kako

se činilo. Posvuda je govorio o kovanju globalne civilizacije i o ponovnom rođenju

temeljne alternative za čovječanstvo.

Obraćajući se Međunarodnom sudu za ljudska prava u Haagu tjedan dana ranije,

kazao je: Zbog raširenog kršenja ljudskih prava tijekom prošlog stoljeća izgubili

smo povjerenje u čovjeka. Podsjetio je pravnike da se razdoblje ratovanja između

nacionalnih država zbog teritorija približava kraju. Ulazeći u treći milenij

Zajedničke Ere, čitavo čovječanstvo mora se okrenuti budućnosti i prihvatiti viziju

naše sudbine koja obuhvaća sve što je ljudsko, u njegovu totalitetu, uključujući i

koncepciju čovjeka kao duhovnog bića.

Ilija zastade.

Ovo je zaista bio vođa koji se uvelike razlikovao od običnih političara. Moglo bi se

čak reći da je bio filozof.

Žena pokraj njega lako udari po naslovnoj stranici časopisa.

Cest beau, ca! Le monde a besoin de cet homme.

Ilija se na francuskom složi s njom da Predsjednik govori nešto veoma važno.

Prave stvari. On bi doista mogao učiniti neko dobro za svijet.

Ona ga sumnjičavo pogleda.

Neko dobro? Ali ovaj čovjek je nešto najbolje što je Europa proizvela nakon rata.

Tko će ako neće on? Pričekajte pa ćete vidjeti. On je taj.

Ilija potvrdno kimnu glavom i nastavi čitati članak. U njemu je pisalo da je

Predsjednik trenutačno u svojoj vili blizu Napulja gdje se odmara nakon

dugotrajne govorničke turneje.

Njegova suputnica nagnu se nad njim i upre prstom u prozor.

Pogledajte, tamo. Ono je peta čizme. Začas ćemo preletjeti talijansku obalu.

Ilija joj ponudi da zamijene mjesta i ona spremno prihvati.

Čovjek koji je sjedio u prolazu pogleda ih i reče na engleskom jeziku: Idete

posjetiti Vatikan? Da, idem u Vatikan. Rim je divan. Već ste bili tamo? Nisam.

Izraelac? Da.

Mladić nije trebao reći Iliji da je Amerikanac. Vraćate se u Sjedinjene Države? Ha-

ha! Dižem sidro.

Koliko dugo ste odsutni iz Sjedinjenih Država? Tri godine.

Nedostaje li vam Amerika?

Sigurno. Zemlja slobodnih ljudi, domovina hrabrih.

Ah, da. Recite mi, molim vas, što Amerikanci misle o ovom novom europskom

predsjedniku?

Imamo mi svoga novog predsjednika zbog kojeg se brinemo. Znate, svi oni danas

prilično sliče jedan drugome.

Kako to mislite?

Svi su oni sociolozi.

Ali vi niste?

Ma kakvi! Moja radionica je dobro staro pouzdano ljudsko tijelo. Dajem tri psihe

za jedno slijepo crijevo. Vi ste liječnik?

Aha. Posljednjih nekoliko godina radio sam u administraciji u veleposlanstvima na

Bliskom istoku.

U Jeruzalemu?

Na različitim mjestima.

Vi ste vojni liječnik?

Mornarički, odgovori on bezbojno.

Mijenjajući temu razgovora, Amerikanac poče prelistavati časopis Worldview. Bio

je to jedan stariji broj časopisa.

Hej, ovaj momak je u svakom časopisu. Putuje. Ovdje piše da se uz pomoć

Svjetske banke priprema ponovno poduprijeti rusku ekonomiju. Prije mjesec dana

okončao je rat između dviju banana republika. Momčina, nema što! Sliči na kakva

prvorazrednog heroja.

Tako se čini, odgovori Ilija zamišljeno. A vi ste nekakav monah? Da, ja sam

nekakav monah. Ja sam nekada bio katolik. Niste više?

Ma kakvi! Prestao sam biti katolik davno, u vrijeme korizme.

Zašto ste prestali biti katolik?

Nije išlo. To vam je uvijek tako, zar ne? Prokletstvo, vi ljudi i dalje galopirate u

novo doba puževim korakom. Ne živimo u srednjem vijeku, druškane.

On uze poučavati svećenika o besmislicama u crkvenom nauku.

Bio sam nazočan na konferenciji u Kairu na kojoj se raspravljalo o svjetskom

stanovništvu, kao promatrač. Znate li što su govorili u predvorjima? Govorili su da

u današnjem svijetu postoje dva glavna problema. Prvi je u tome što na ovom

planetu živi tri milijarde više ljudi nego što bi trebalo i da oni moraju nestati. Drugi

problem je Rimokatolička crkva. Ona također mora nestati.

Pročitao sam izvještaje s te konferencije, ali to nisam zapazio.

Delegati su na taj način o tome govorili po hodnicima, u privatnim razgovorima,

razumijete. Javni govori bili su nešto posve drugo. Službeni dokumenti i sve te

gluposti. Mogli ste dokučiti smisao toga, ali ne glasno i jasno, ne ono što ljudi

zaista misle. Pa ipak, vaš Papa odbacio je najveći dio izjava izrečenih na

konferenciji u Kairu. Bilo bi mu bolje da se što prije opameti ako želi sačuvati ono

što je još ostalo.

Sto time mislite?

Hoću reći da je vaša Crkva jedina prepreka tome da ovaj planet postane zdravo

mjesto na kojemu se može živjeti.

Možda previđate komunističke Kineze.

Stvari se tamo mijenjaju. Oni uspijevaju držati pod nadzorom problem porasta

stanovništva. Kapitalizam tamo snažno napreduje, a izbori su predviđeni za dvije

godine.

Kinezi mogu biti majstori iluzionisti. Rezultat su masovna kontrola rađanja i prisilni

pobačaji.

Ako uništimo tri milijarde ljudi kako bismo, kako vi kažete, od ovog planeta učinili

zdravo mjesto za življenje, kakvo če to uopće biti mjesto? Biste li vi željeli živjeti s

ljudima koji preostanu?

Slušajte, ovo je vrijeme demokracije, a vi još uvijek pokušavate održati

srednjovjekovnu monarhiju tamo u Rimu. No barem američki biskupi shvaćaju

čitavu tu stvar ispravno. Oni pokušavaju uvesti decentralizaciju i vratiti moć

pokrajinskim crkvenim upravama.

To i nije toliko važno jer ja mislim da vi tamo i nemate mnogo vjernika.

Pedeset milijuna. Koliko njih sluša Papu? Ne znam.

Eto vidite. Pogledajte oko sebe, prijatelju. Strahovito brzo oblikuje se čitav jedan

novi svijet.

Amerikanac otvori časopis i zadubi se u čitanje.

Ilija pogled^ kroz prozor i dolje ugleda brda. Apenini. Zrakoplov se neprimjetno

nagnu na krilo i započe se polagano spuštati prema Rimu. Kroz prozor na

suprotnoj strani on ugleda zapadnu obalu Italije i zaljev u kojemu se jamačno

morao nalaziti Napulj.

Otvori časopis Worldview i okrenu stranicu s vjerskim temama. Pod naslovom

Svjetski teolozi odbacuju Papinu posljednju encikliku on pročita sljedeće:

Albert Einstein je pred šezdesetak godina odbacio ideju antropomorfnog Boga i

obznanio svoju ljubav prema ljepoti, tajni i kontemplaciji čudesne strukture

svijeta. Tadašnji teolozi bili su smeteni zbog toga što je on mimoišao tradiciju

judaizma i kršćanstva koja je proklamirala Boga koji postoji onkraj i iznad svijeta

koji je on stvorio. Međutim, teologija je postala punoljetnom, a trajna uloga

teologije kao služavke papinstva zauvijek je nestala. Novi naraštaj religioznih

mislilaca trudi se obratiti se transcendentalnoj stvarnosti iz nešto šire perspektive.

Na zasjedanju Međunarodnog udruženja katoličkih teologa koje je prošlog tjedna

održano u njemačkom gradu Tubingenu iskovan je konačan odgovor na Papinu

posljednju encikliku. Rezultat toga zasjedanja jest pravo malo remek-djelo, jasan

manifest u prilog religijskoj viziji primjerenoj novom stoljeću. Supresjedatelj

udruženja, dr. Felix von Tilman, bivši svećenik i sadašnji ravnatelj Gaia instituta za

proučavanje religije i politike, govorio je u ime pet tisuća članova ovog udruženja

kad je rekao: Došlo je vrijeme da ljudska zajednica napravi kvantni skok u svojoj

teologiji stvaranja. Ranije distinkcije između biljaka, životinja i čovjeka pokazale su

se katastrofalnim za naš planet. Ljudi koji razmišljaju ne mogu više bez pitanja

prihvaćati tragično zakržljali govor vjerskih poglavara, budističkih svećenika,

ajatolaha i gurua.

Premda dr. von Tilman nije optužio sadašnjeg Papu i premda on nije povezao

religijske tiranije prošlosti s papinstvom u njegovu sadašnjem obliku, on je

istaknuo zabrinutost svjetskih teologa koji smatraju da Papina enciklika O slobodi i

ljudskoj osobi ne vodi dovoljno računa o najnovijim probojima u teologiji i

duhovnosti - koje von Tilman naziva dubokim ekumenizmom. Teolozi se slažu,

izjavljuje on, da ovaj papinski dokument prenaglašava koncept apsolutnih istina

na štetu dijaloga među svjetskim religijama.

Obraćajući se skupu, dr. Mary-Beth Miller, OSVM, iz Milwaukeeja u Wiskonsinu,

bivša predsjednica Međunarodnog vijeća redovničkih poglavarica, potvrdila je da

njezin red podržava dokument Međunarodnog udruženja katoličkih teologa i

pozvala Vatikan da preispita svoja stajališta o moralnoj teologiji.

Govoreći sabrano i s uvjerenjem, ona je istaknula da hijerarhije imaju tendenciju

da se izrode u tiranije. U suvremenoj Crkvi još uvijek postoje tragovi Crkve iz

vremena inkvizicije, snage koje djeluju protiv napretka čovječanstva prema eri

univerzalnog sklada. Tim snagama treba se suprotstavljati na svakom koraku i one

se moraju onemogućiti. Božji narod je sam vlastan sada odlučivati.

Navodeći brojne primjere iz najnovije enciklike, ona je pokazala da rimska Crkva

na neki način i dalje nastoji zadržati apsolutnu vlast nad savješću što, po njezinu

mišljenju, osporava koncepciju osobne slobode i proturječi priznatim ciljevima

enciklike. Način na koji Vatikan postupa s teolozima, istaknula je ona, najbolji je

primjer kako on shvaća slobodu. Nametanje loše teologije od strane vjerskih

poglavara nije dostojno Crkve i treba ga nazvati njegovim pravim imenom,

zaključila je ona. Njegovo je ime nepravda. Njegovo ime je svetogrđe.

Nadbiskup Raymond Welland iz New Yorka pridružio se rastućem broju

oporbenjaka rekavši u svojoj homiliji na završnoj misi koju je priredilo ovo

udruženje: Za vrijeme ovog pontifikata Crkva je pokazala flagrantan prezir prema

vox populi. U svom najdubljem značenju glas naroda je glas Božji. Isuviše dugo

smo zanemarivali ovaj pučki magis-terium u korist jednoga izoliranog čovjeka koji

sjedi na usamljenom prijestolju u dalekom Rimu i koji od nas zahtijeva slijepu

poskfšnost.

Ilija polagano zavrti glavom.

U tom trenutku kotači zrakoplova dotaknuše pistu i trzaj ga onemogući da se vrati

članku.

Carinske formalnosti obavio je uz prilično poteškoća. Jedva je izdržao razgovor sa

šefom službe sigurnosti zračne luke koji mu je oštro postavljao pitanja i upadao

mu u riječ kod svakog njegova odgovora. Dvoje stražara, od kojih je jedna bila

žena, gotovo su ga skinuli do gola. Ispreturali su mu prtljagu. Kad je izišao iz

carinske kontrole, bio je ponešto zbunjen i posve nepripremljen za odbor za

doček.

Rim

Odbor za doček sastojao se samo od jednog debeljka niska rasta i rumenih obraza

koji mu je mahao s kraja čekaonice.

Davy! vikao je debeljko široka osmijeha. Ovamo, mladiću!

Iliji je trebalo vremena da prepozna lice i osmijeh, a kad ga je prepoznao, on

prasnu u smijeh. Nije moguće! Jesi li to ti, Billy?

Glavom i bradom!

To je iznenađenje. Tebe su poslali da me dočekaš? Kako vidiš.

Nisam imao ni pojma da si u Rimu.

Prošle godine došao sam ovamo u posjet s engleskim primasom i Kurija je

zatražila da neko vrijeme ostanem ovdje. Posebne misije za različite kongregacije.

Slavno potrčkalo, eto što sam ti ja, a dali su mi i titulu monsignorea, ovu grimiznu

vrpcu oko pasa i sve to.

Ne mogu vjerovati! Ti, pa monsinjor.

To mi istodobno zvuči i kao čestitka i kao uvreda.

Isti stari Billy.

Da, isti stari Billy.

Čestitam! To je sjajna vijest.

Dugo se rukovao s Englezom.

Billy Stangsby je sada imao preko pedeset godina. Unatoč tome što se uspeo na

položaj kurijalnog monsinjora, lice mu je i sada bilo živahno kao u djeteta. Na

LÉcole Biblique netko ga je davno prozvao Billy the Kid. Mnogi ljudi su

ga držali lakomislenim. Ilija je u njemu uočio dubinu i odmah mu se dopao. Očito,

tu dubinu u njemu prepoznao je i netko u Vatikanu. Gledajući ga, nikad ne biste

rekli da je diplomirani bibličar, odvjetnik, bivši član parlamenta i čuveni obraćenik

s anglikanske vjere. Bio je župnik u Birming-hamu u Engleskoj. U posljednjem

pismu što mu ga je ota-mo poslao pred više od godinu dana spomenuo mu je da

sprema doktorat iz kanonskog prava. Nalikovao je vozaču taksija, a tako je i

govorio. Ilija je primijetio da ne nosi svećeničku odjeću i kolar oko vrata. Na sebi je

imao sportsku košulju ružičaste boje, lagan pamučni sako, sive flanelaste sportske

hlače i skupocjene kožne cipele. Nosio je zlatni ručni sat, nalivpero u džepu sakoa

bilo je također zlatno, a imao je i nekoliko zlatnih zubi, no odavala ga je neuredna

kuštrava kosa, da, da, bio je to pravi pravcati Bil-

Doimaš se uspješnije, Monsinjore, nego kad smo se prošli put susreli. *

A ti i dalje sličiš loše ošišanom rabinu. Uh, kosa ti je bijela, barem ono što je ostalo

od nje.

Starim, starim.

Čini se da su ti carinici pokvarili dobro raspoloženje.

Postupaju li prefrta svakome ovako?

Jok. Samo prema svećenicima. Bio sam siguran da je moj šef rekao tvome da te

pošalje ovamo u civilnoj odjeći.

On je doista savjetovao tako nešto. Ja sam se tome suprotstavio i pobijedio. Bilo

bi mi draže da sam izgubio.

Billy uze njegov kovčeg i reče: Maknimo se odavde. Gledaju te s takvom mržnjom

da ja, ovako osjetljiv, to jedva mogu podnijeti.

Na putu prema glavnom ulazu prošli su pokraj osvijetljenog kioska na kojemu je

bio poster s golim muškarcem i ženom u zagrljaju. Bila je to reklama za parfem.

To je zapanjujuće, reče Ilija, odvraćajući pogled od reklame.

Oh, doživjet ćeš ti još i veća iznenađenja, Davy. To nije još ništa. Pogledaj drugu

stranu.

Na suprotnoj strani kioska bila je reklama za konjak. Prikazivala je dva gola

muškarca u krevetu koji se drže za ruke i gledaju jedan drugome u oči, otpijajući

konjak, uz slamku iz iste čaše.

Je 1 ja to dobro vidim?

Dobro vidiš, mrmljao je Billy. Možda bi bilo dobro da ti zavežem oči dok se ne

dokopamo parkirališta.

U redu je. Pripazit ću što gledam.

Billy se nasmiješi bez smisla za šalu.

E sad, postoji jedan stari izraz, reče on. Nemaš pojma kakvo je olakšanje čuti ga.

Većina svećenika koje poznajem kažu da ne bismo trebali biti takvi puritanci,

trebalo bi da odrastemo.

Što kažu?

Ja kažem da je vraški teško gledati golu ženu i praviti se kao da je ona stalak za

kišobrane. Bolje da ne vidim golu ženu. Tako održavam zavjet.

Sto je ono? upita ga Ilija pokazujući prstom na kiosk blizu izlaza.

Ne gledaj to.

Je li svijet poludio?

Bojim se da jest, stari druže.

Ali zašto to pokazuju! To je užasno zlodjelo, a oni ga oglašavaju kao... Zabavu. Što

je to?

Dramski komad. Ustvari, neka vrsta umjetničkog hap-peninga. Kazališna družina

ima pravo na kante za fetuse. Koriste ih za večernji show. Zove se...

Ilija je buljio u Billyja i izišao kroz vrata u bljesak talijanskog sunca.

Uvijek isti Koloseum, promrmlja Billy otključavajući vrata tamnozelenog jaguara.

Što se ovo događa sa svijetom? To je dugačka priča. Nisam ništa čitao o ovome.

Što si čitao? Teologiju? Duhovnu literaturu? Čujem da

ti je arheologija još uvijek hobi. Kladim se da je to sve što te zanima.

Primamo sažetak vijesti iz svijeta. A iz LOsservatore Romano saznamo mnogo toga

o stanju stvari. Ali ovo, ovo je neopisivo.

Bojim se da je neopisivo postalo obično, stari druže.

Ne mogu vjerovati da sam toliko dugo izbivao iz svijeta i da se on toliko

promijenio.

Ne bih želio suviše dražiti tvoje nevine živce, ali trebam ti reći da stvari idu od

lošega prema još goremu.

Što može biti gore od ovoga?

Iznenadit ćeš se.

Ilija je vrtio glavom.

Ritam promjena također se ubrzava. To je najveća prijetnja.

Billy izveze auto na autocestu i zaputi se prema sjeveru u pravcu grada.

Idemo li u Vatikan? Večeras tamo imamo sastanak. kim?

S mojim šefom. Najprije ću te odvesti u moj stan. Možeš se istuširati, a ja ću ti

dotle donijeti nešto odjeće. Ne, ne želim...

To je zbog kamuflaže. S tom odjećom na sebi samo si pokretna meta.

Ako nas počnu progoniti, trebamo li prestati biti ono što jesmo? zapita ga tiho

Ilija.

Što se toga tiče, ti si p^od zavjetom poslušnosti, Davy. Tako želi Državni Tajnik.

Žao mi je.

Ali mi smo Kristovi svećenici!

Znam. Ali, ovaj čas u igri je nešto važnije od toga da te netko pljune ili bubne

šakom. Kako to misliš?

Mislim da je bolje da ti o tome ispriča moj šef.

Ilija je promatrao gradske brežuljke, a kad je ugledao kupolu crkve Svetoga Petra,

srce mu poskoči. Nagnuo se naprijed i buljio kroz staklo.

Prvi put si u Rimu? Da.

Iznenadit ćeš se koliko je ljudi razočarano s crkvom Svetoga Petra. Ona je golema,

naravno. Najveća crkva u kršćanstvu. Pretrpana je umjetničkim djelima

neprocjenjive vrijednosti. Strašno. Ali to nije ni izdaleka nalik osjećaju što ga

čovjek ima u katakombama sv. Kalista, izvan grada. To su pravi temelji Crkve. One

i grob sv. Petra. Dodirnuo sam njegove kosti, znaš?

Dodirnuo si njegove kosti?

Aha. Otvorili su njegov grob prošle jeseni za vrijeme renoviranja svečeva groba

pod glavnim oltarom. Znaš, to nije bilo nimalo nalik onome što sam očekivao.

Unaprijed sam se radovao da će me obuzeti strastvena pobožnost i ekstaza. No od

toga nije bilo ništa.

Možeš li to opisati?

Mogu pokušati. Kad sam dodirnuo kosti, nije me spopala nikakva jeza. Bilo je to

tako jednostavno, kao, tu je veliki ribar, momak koji je pobjegao. Momak koji je

zanijekao Isusa. Momak koji se kasnije vratio. Osjetio sam to, Davy. Osjetio sam

bezvremenost Crkve, kao da ne postoji vrijeme. Bila je takva tišina da čovjek ne

povjeruje. Bilo je prekrasno. I mir. Da, mir bez mirisa, bez okusa i bez zvuka, da

čovjek ne može povjerovati. Ali tako je bilo. Evo stijene, rekoh sebi. Ovaj čovjek,

ovaj grubi, skromni, veliki čovjek bio je poput mene. Isus ga je ugledao i zavolio.

Petar je pogledao Isusa i rekao mu: Bježi od mene, grešan sam čovjek. Šutljivi

momak iz Galileje imenom Pete. Isus ga je učinio rimskim biskupom, glavnim

apostolom, kamenom temeljcem. Krist je sagradio Crkvu na svoj toj slabosti. Od

svega skupa to me najviše pogodilo, ta slabost. Ta slabost sadržavala je strahovitu

tajnu.

To je izvanredna milost.

Da, svakako. Jesi li gladan?

Bojim se da sam u zračnoj luci izgubio tek.

Ne brini. Znam za jedan malen restoran gdje počneš sliniti čim uđeš unutra. Pasta.

Riblji specijaliteti.

Nisam jako gladan.

U redu, no što kažeš na to da kasnije odemo tamo na gutljaj vina? Svježina noći i

te stvari. Tako ćeš se opustiti za svoj prvi nastup kod poglavice.

U redu, Billy.

Billyjev stan nalazio se dvadesetak minuta hoda daleko od vatikanskog grada u

ulici pretrpanoj parkiranim sportskim automobilima. U ulici je bio javni park,

fontana i tuce djece koja su se igrala na pločniku. Stanovao je u starom palazzu

koji je bio podijeljen na više odvojenih stanova. Stube što su vodile na treći kat

bile su od mramora, stubište je bilo zelene maslinaste boje, a zidovi su bili vlažni i

nagrđeni grafitima.

Dome, slatki dome, reče on otključavajući dvije brave i lokot na vratima.

Stan je bio prohladan i suvremeno namješten. Pod je bio prekriven bijelim

pločicama, a zidovi su bili obojeni svijet-lozelenom bojom. Kroz otvoren prozor

dopirao je dječji smijeh, zvuk više radioaparata, svirka čela i zvuk automobilskih

truba. Čitava simfonija koju je još više naglašavao šapat lombardijskih jablana u

parku preko puta ulice.

Viva Roma! reče Billy.

On ode u kuhinju i vrati se s bocom vode marke Perrier i dvjema čašama. Voda je

bila hladna poput leda i Ilija sa zadovoljstvom ispije čašu.

Dnevna soba je od poda do stropa bila prekrivena knjigama. Ondje je još stajala

višebojna kasnogotička rezbarija koja je prikazivala Madonnu, impresionistički

krajolik nekoga francuskog slikara, afričko raspelo, fotografija Pape s njegovim

potpisom, stereo uređaj. Postrance, usporedo s kuhinjom, bila je niša u kojoj se

nalazio samo jedan poljski krevet, vrlo funkcionalan i jednostavan. Uz jastuk o

klinu je visjela drvena krunica. Na drvenoj ploči uz uzglavlje sjedio je mali panda

medvjedić bez jednoga uha iz kojega je virila slama.

Moja ćelija.

Dražesna je.

Sjećaš li se Andyja? Dobro ga se sjećam. Pozdravi ga. Hej, Andy!

Andy ti uzvraća pozdrav. Ostario je.

Prošao je on dosta toga. Britanski carinici su se iživljavali na njemu.

Čini se da su carinici u proteklih dvadeset godina postali vrlo neprijazni.

Doista je tako. Da su upola tako opaki i prema teroristima kao prema gorljivim

katolicima poput tebe i mene, živjeli bismo u sigurnijem svijetu.

Nijedno mjesto nije sigurno za ljude poput nas. U pravu si. Hvala ti što si me

podsjetio na to. Billy utiša stereo uređaj koji je svirao tradicionalne crkvene

pjesme opernim stilom.

Placido Domingo, reče on. Draži mi je od Pavarotti-ja. A tebi?

Obojica čudesno pjevaju.

Slušaj, Davy, čini mi se da znam koji je tvoj broj. Kupit ću ti nešto hlača, košulja,

sportskih sakoa. Uskoro će ti trebati jedno pravo odijelo i prava kravata, no to

možemo srediti kroz nekoliko narednih dana. Sada ćemo te kamuflirati.

Reci mi pravo, prijatelju, je li doista tako loše da je sve to potrebno?

Da, rekao bih da jest, odgovori ozbiljno Billy.

On iziđe, zaključavši za sobom vrata.

Ilija sjede na kauč, osluškujući buku s ulice. Napetost u njegovu tijelu polako se

smanjivala. Zurio je uokolo po stanu i vidio da je Billy ostao eklektik: o stropu je

visjela australij-ska zastava, na starinskom kredencu je stajao bavarski vrč za pivo,

na stoluje bio napola dovršen model regatne jedrilice, a na glavi gipsane rimske

matrone nahero je stajao golem teksaški šešir. Billy je zadržao svoje dječačko

oduševljenje i sklonost prema novotarijama, dok je vrijeme od Ilije učinilo tromog

pedanta.

Sprijateljili su se dok su zajedno studirali na LÉcole Biblique i ostali su prijatelji.

Često se pitao zašto mu se Billy tako dopada. Dakako, među njima je postojala

neka vrsta intelektualne bliskosti. No više od toga, Billy je bio jedan od rijetkih

ljudi koje je susreo u životu koji nije suviše držao do sebe. Volio je izigravati klauna

do te mjere da se često doimao budalasto. Činilo se kao da ga tragedija nije

nimalo oštetila. Njegova strast prema životu i njegova vedra narav bili su savršena

pozadina za Ilijinu mračnu, rabinsku narav.

Ali Billyja nisu svi voljeli. Bio je bogat i slavan i zbog toga je imao mnogo

neprijatelja. Jedne večeri, za pićem, skupina profesora i studenata raspravljala je o

sitnom Englezu i proglasila ga nesposobnim za studij teologije.

Taj Stangsby! prigovorio je jedan Francuz. Kakav idiot!

Milosrđa, milosrđa, reče Nizozemac. Recimo radije da je on idiot savant.

Oh, da, bistar je, reče drugi. Ali on se uvijek zafrkava. Već je svakome dodijao.

Billy je u biti vrlo ozbiljan, reče Ilija. On nikad nije ozbiljan.

Zbrčkan je, reče Francuz. Uvijek govori yeah, kao Amerikanci.

Nekoliko studenata prasne u smijeh.

To baš i nije neki vraški nedostatak, ubaci pretjerano ozbiljni mlađi svećenik koji

se zvao Smith. Bio je obraćeni episkopalijanac i govorio je s jakim britanskim

naglaskom. Bio je iz savezne države Idaho. Billy pristupa stvarima chestertonski,

doda on.

A ti, Smithe, reče Francuz, ti si strogi bellocijanac. * Da ne govorim o tvom

naglasku!

Baš ti hvala.

U zadirkivanju koje je uslijedilo svi su se upinjali da stvore veselo raspoloženje, ali

u komentarima je bilo i uboda.

Stangsby govori kao Amerikanac, a Smith kao Britanac, reče Francuz. Zašto

svećenici kojima je engleski materinji jezik uvijek žele biti nešto drugo od onoga

što zapravo jesu?

Možda je to zato što mi ne mislimo da je naša urođena kultura superiornija, reče

mirno Smith. To nije baš patriotski.

Mi nismo tako blagoslovljeni jednodimenzionalnošću kao neki iz kontinentalnog

dijela Europe, doda Smith.

Ah, da, vaš čuveni lonac za taljenje. Smithe, dođi u Pariz i ostani jednu godinu

tamo na studiju. Pariz je kralj gradova. On će te poučiti značenju kulture.

Način na koji ti gledaš na stvari vonja na nacional-šovinizam, Jean, reče Nijemac.

Ja mislim da tu krunu zaslužuje Berlin.

Međutim, ova opaska bila je dočekana s neugodnom šutnjom budući da je krivnja

Nijemaca bila nešto u što nitko nije želio ulaziti.

Napokon, situaciju je spasio jedan Talijan koji se posluži pantomimom i naceri se

poput klauna: Ali o tome uopće ne treba raspravljati! Rim je neosporni kralj svih

gradova.

Fascinantno je, reče Francuz, kojega to nije impresioniralo, da se linija

reformacijskog raskola na sjeveru Europe manje ili više poklapa sa starim

granicama Rimskog Carstva. Civilizacija i katoličanstvo na jugu, barbari, a odatle i

protestantizam, na sjeveru.

To je površno gledanje, reče Nijemac. Zaboravio si Ruse.

Ah, da, Rusi. Divljaci koji se oduševljavaju sjajem Bizanta.

I tako se razgovor još neko vrijeme nastavio dok Francuz nije opisao puni krug.

Pariz, Pariz. Kralj svim europskim gradovima. Smithe, zašto si tako zaluđen

Britancima koji naposljetku nisu ništa drugo nego protjerani Normani.

Zvučao bih prilično blesavo kada bih afektirao s francuskim naglaskom, Jean. Više

mi se sviđaju moji pradjedovski korijeni.

Kralj George bi se složio s tim.

Američka revolucija bila je davno, reče Nizozemac. Billy i Smith samo traže

dijelove koji im nedostaju, poput siročadi.

U taj čas Ilija se zamisli nad posljednjom opaskom i učini mu se da u njoj ima

istine. Billy, ekstrovertirani Englez koji se zbog svoga načina govora doimao poput

glumca u nekom američkom filmu, i Smith, introvertirani dječak iz prerije koji se

doimao kao da je diplomirao na Oxfordu? Je li zaista postojalo nešto bitno što je

nedostajalo u njihovim karakterima, neka podvojenost u psihi nastala kao rezultat

nasilne revolucije? Čovjek bi mogao posve lagodno živjeti s takvim jazom u sebi

kad bi postojala neka kompenzacija -primjerice moć, ili bogatstvo, prostor,

granice. Ali, svijet se drastično smanjio nakon rata. Rule Brittania i bezobzirni

pragmatizam Pax Americane u međuvremenu su nestali. Je li to bio razlog?

Međutim, nisu samo Amerikanci i Britanci bili pogođeni revolucijama u proteklih

tri stotine godina. Što je s Francuzima? Ili s Nijemcima? Što je s velikim udarcem

koji je reformacija zadala svijesti Zapada? Ne, treba ići još dalje u prošlost, sve do

raskola na istočnu i zapadnu Crkvu. Možda čak i dalje.

Nedostaje li svim ljudskim bićima neka komponenta? Ruralna mnoštva teže

prema metropolisu, urbana mladost bježiu šume. Žene se pretvaraju da su

muškarci, muškarci postaju sve više nalik ženama, svatko oponaša božanstvo u

očajničkom nastojanju da izbjegne sudbinu stvorenja? Mladost na Zapadu traži

Orijent, istočnjaci teže kapitalizmu? Monasi napuštaju svoje samostane, oženjeni

ljudi čeznu za samoćom. Liberali nastoje demitologizirati Sveto pismo kako bi

izbjegli prijeku potrebu za biblijskom vjerom, fundamentalisti nastoje ispuniti

ispraznosti u svojoj religiji vraćajući se Starom zavjetu, bježeći od zadaća što ih

pred njih postavlja kršteni um. Treba li uvijek tražiti obećanje ¦ negdje drugdje,

uvijek iza sljedećeg horizonta? Čemu ova ustrajna potreba za znakovima,

čudesima, novim stupovima vatre, zavjetnim škrinjama, kamenim pločama - za

bilo čim drugim samo ne za zahtjevima sirove, teške, najdublje vjere?

U to je vrijeme nemilosrdno sebi postavljao pitanje: nije li njegovo obraćenje na

kršćanstvo samo jedna varijanta bijega - neka vrsta pseudotranscendencije. Nije

bilo nikakve sumnje da je on, kao dijete Dijaspore koje traži Boga u Novom

zavjetu, bježao od strahota prošlosti. Rođenjem države Izrael iz njega nije nestao

stalno prisutan osjećaj da je on žrtva. Strah je bio samo zamijenjen gnjevom i on je

znao da je jedno naličje onoga drugoga. Još uvijek je bio uzdrman događajima koji

su ga doveli do katoličanstva - svojim djetinjstvom, Rutinom smrću, svojim

dugotrajnim hrvanjem s crnim vladarom očaja. Napokon je uvidio da trči prema

Kristu, a bijeg od prošlosti bio je sredstvo kojim se Bog poslužio kako bi ga gurnuo

naprijed. Međutim, kad je u Jeruzalemu susreo Billyja, bio je još uvijek neiskusan u

Vjeri, još uvijek ga je uvelike tjerao strah, još uvijek se borio s kroničnom sumnjom

u samoga sebe, sumnjajući i dalje u sve, čak i u one stvari u koje je na nekoj drugoj

razini svoga bića vjerovao. Bio je razlomljen čovjek.

Na Božjem licu nalazi se skriveni smiješak, reče mu jednom Billy. Ta pomisao Iliji

se učini tako neobičnom da ga je prenerazila. Smatrao je da je život ozbiljna stvar.

Većina ljudi koje je volio umrla je nasilnom smrću. Skriveni smiješak? Stvarno?

Kakav bi to smiješak mogao biti?

Billy ga je uhvatio na udicu ove intrigantne ideje, učinio je da sumnja u svoju

sumnju, da propitkuje svoja pitanja, naučio ga je da se smiješi (skrovito), a

naposljetku i da se glasno smije. Sada su obojica bili iskusni u Vjeri, tako se činilo. I

jedan i drugi nastavili su potragu za dijelom koji im je nedostajao. Ilija je postupno

naučio duboko kopati u potrazi za izvorom radosti, Billy je postao misaon ispod

privida komičnosti.

Ilija se protegne na kauču. Na CD-u je prestala svirati glazba i on se sam isključi.

Njegov duh, naviknut na dugotrajnu i plemenitu rutinu molitve i rada, odmora i

meditacije u usamljenosti, vrvio je oštrim krhotinama okrutnih slika. Plakat s

ubijenom djecom nije mu izlazio iz glave. Bilo je tek rano poslijepodne, proteklo je

tek šest sati nakon njegova odlaska s Ben Guriona, ali njemu se činilo kao da je

prošlo već nekoliko dana. Bio je iscrpljen. Zatvorivši oči, slike užasa u njegovu

duhu izblijediše i on potonu u san.

Dva sata kasnije probudi se poluomamljen, buljeći u zid. Usne su mu bile suhe i

boljele su ga oči. Za stolom vidje muškarca srednjih godina. Čovjek je buljio u

fascikl što je ležao otvoren pred njim. Bio je odjeven u crnu svećeničku odjeću. Bio

je mršav i asketskog izgleda, ali na način koji je bio hladan i potpuno neobičan. Oči

su mu bile inteligentne, čak predane. Ilija se nije mogao odlučiti je li posjetitelj

izopačen ili neka vrsta ideologa. Znao je samo to da je zao. Međutim, zlo kojim je

isijavao bilo je potpuno novo za Iliju. Na tom oholom i opreznom licu nije bilo

nikakvih tragova poroka. Nasuprot tome, čovjek je odisao vrlinom, osobnošću i

otmjenošću. No svemu tome nedostajala je dobrota; kad ste sve te vrline zbrojili,

one su se na neki neobjašnjiv način pretvarale u neko nedefinirano zlo i prizivale

su strah -poput prekrasnog slavoluka kojemu je nedostajao zaglavni kamen.

Otkud taj čovjek u Billyjevu stanu? Ilija se strese i uspravi se u sjedećem položaju

na kauču. U tom trenutku u sobu uđe Billy noseći šalice s kavom iz kojih se pušilo.

On ih stavi na nizak stolić pokraj kauča i sjede na naslonjač nasuprot krevetu.

PijVžapovjedi on.

Ilija pokaza prstom na posjetitelja. Molim te, upoznaj nas, reče.

Billy ga čudno pogleda. Ha?

Ilija pogleda u pravcu gdje je maločas stajao posjetitelj i s iznenađenjem utvrdi da

ondje nema nikoga. Dobro se osjećaš, Davy? Vjerojatno sam sanjao.

Spavao si dva sata. Očito ti je bio potreban san. Začas ćemo izići na večeru.

Vrti mi se u glavi. To lice ne izlazi mi iz glave. Poznaješ ga?

Ne, neznanac. Ali, vidio sam ga kao da je stvaran, sjedio je ondje.

To ti je zbog pregrijanog mozga. Ispij to, mladiću.

Ilija protrlja oči.

Odjednom toliko naglih promjena. Čudno je kako čovjek stvara apstraktnu sliku

svijeta, a opet, izmiču ti njegov miris, zvuk, vrućina i tjeskoba kojom odiše. Mora

biti da osjetila čitaju nešto između redaka.

Sto ti osjetila govore?

Kao da se dogodio ili se upravo događa neki kolosalan zločin.

E, u tome si potpuno u pravu. Nitko se ne usudi nazvati ga njegovim pravim

imenom. Samo nekolicina priznat će da nešto nije u redu. Ali nešto doista nije u

redu. Nešto je zaista krenulo krajnje naopako.

Osjećam to u zraku, Billy, to je kao neki nevidljivi plin. Da bi čovjek uočio tu

promjenu, treba otići iz svijeta i nakon dugo vremena ponovno se vratiti.

Tvoj instinkt u potpunosti se slaže s mojim osjećajem. Ako čitaš ono što govori

Sveti Otac, tada znaš da je i on to uočio. Pogodio je točno u središte. On to bolje

zna nego bilo koji od nas.

O čemu je riječ?

Nisam siguran. Vanjski neprijatelji samo su dio problema. Nevolja je u samoj Kući

Božjoj.

Pročitao sam ponešto o tome u časopisima.

Nešto? Gospode, pa što ti čitaš?! Svi su se raspisali o tome.

Što misliš, dokle je dospjelo?

Mislim da nitko pravo ne shvaća dokle je dospjelo. Ali ja bih rekao daje dospjelo

prilično daleko. A bit će još i gore. Zašto se to događa?

Postoji mnoštvo razloga. Prije svega, zbog duhovnih iskušenja. Zbog intelektualne

oholosti. Uzbuđenja što ga u ljudima izaziva osjećaj da su revolucionari. To je

bolest ovoga stoljeća. C. S. Lewis je takve ljude nazvao Novim Čovjekom Zapada.

Oni su obrazovani, imućni, nemirni i prazni. To su racionalni ljudi koji čitavo

vrijeme nešto objašnjavaju i teoretiziraju dok tonu u potpuno subjektivan svijet.

Mogu li oni uopće imati neki bolji plan od potpunog uništenja i rekonstrukcije

Kuće Božje? Jesam li u pravu?

Rade li oni to svjesno?

Većina njih ne. U njihovim postavkama postoji jedna shema. Uz nekoliko iznimaka,

njihove ideje mogli bismo ugrubo sažeti ovako: Ja sam idealist, ali i realist; nadam

se kolektivnom rješenju problema čovjeka; više ne vjerujem (ili nikad nisam

vjerovao) u transcendentalnog Boga i institucionaliziranu religiju. Ja vjerujem u

dobro u čovjeku.

Staro napastovanje.

Tako je, a uvijek tako savršeno funkcionira.

Što misliš o tome von Tilmanu?

Gadi mi se! Sad ja gubim tek. Gdje si čuo o njemu?

Pročitao sam o njemu u nekom časopisu u zrakoplovu. Izvještaj o teološkoj

konferenciji u Tübingenu.

U Tübingenu! zaječa Billy s gnušanjem. Von Til-manove pogrde protiv univerzalne

Crkve su odvratne. On je jedan od onih naprasnih tipova koji je doktorirao iz

filozofije prije nego što je naučio misliti.

U tom članku doimao se prilično racionalno.

To je uvijek tako. To su fina gospoda. Govore odmjereno. Oni nemaju što izgubiti,

shvaćaš. Oni nisu u defanzivi poput nas.

Učinio mi se prilično optimističnim u pogledu čovjekove budućnosti.

Oh, da. On je utopist. Sigurno je Huxley mislio na njega kad je pisao svoj roman

Vrli novi svijet. Vjerojatno si pročitao da on i neki njegovi pajdaši osuđuju nositelje

institucionalne religije kao prava čudovišta povijesti.

U tom članku navode da je rekao kako je svijet kojemu se on nada svijet

oslobođen dominacije svemoćnoga svjetskog režima ili svjetske birokracije, svijet

u kojemu nitko neće dominirati u ime religije, u kojemu neće biti prisile u ime

religioznog juridicizma, dogmatizma ili moralizma.

Ono što on stvarno želi reći jest to da ne može podnijeti Crkvu koja gleda preko

njegova ramena i koja ga proglašava odgovornim zbog njegovih luckastih proglasa

i lošeg utjecaja na um čitavoga jednog naraštaja klinaca. Pripazi, Davy, on će biti

prvi koji će se udružiti s nekim političkim svjetskim režimom, s nekom tiranijom,

sve dotle dok ona, površno gledajući, izgleda kao osloboditelj i dok zadovoljava

njegovu taštinu i omogućava mu da izigrava revolucionara.

Ta on ne može svjesno biti slijep.

Ne. Naš dragi doktor je jednostavno glup. Billy se zacrveni u licu. Oprosti, ovaj

razgovor postaje ružan. Ti znaš za tu crtu zloće u meni?

Rekao bih da si ti pomalo fanatik.

Ali to me dovodi do bjesnila! On misli da spašava Crkvu, a zapravo je podriva, i to

upravo u onom trenutku povijesti kada moramo ostati budni.

S takvim čovjekom teško je raspravljati o bilo čemu. U svom životu susreo sam

mnogo takvih ljudi: fanatične marksiste, fanatične fašiste, cioniste,

fundamentaliste, fanatične materijaliste, fanatične ateiste, fanatične milenariste...

Fanatične engleske debeljke?

Da, i takve sam susretao. Ali oni su najmanje opasni. Baš ti hvala.

Billy, možda su u svijetu kako ga zamišlja von Tilman papa i ajatolah u osnovi isti -

tirani.

Koji nesumnjivo na najokrutniji način provode svoju tiraniju nad slobodom

teologa.

Čovjek se pita je li on ispitao problem što ga postavlja slika svijeta u kojemu je

svatko postao svoj vlastiti papa ili ajatolah, u kojemu je svatko postao nezabludiv -

to jest, svatko osim rimskog pape.

Upravo tako. Nadam se da ću svoju vječnu plaću dobiti prije nego što se to

dogodi.

Možda se to već događa.

Billy ponovno uzdahnu i reče: Možda je to tako. E, pa, gotovo si uspio u tome da

izgubim tek. Gotovo, rekoh. Pođimo k Mami Garibaldi, tamo pripremaju lazanje

koje zovu crvena košulja. Nenadmašne su.

Ilija se presvuče i oni se zaputiše prema restoranu na drugoj strani grada. Ilija se

divio snalažljivosti s kojom je Billy provlačio svoj jaguar kroz prometni krkljanac.

Nijedan od njih nije progovorio ni riječi dok nisu izišli iz njega.

Zašto katolički svećenik vozi tako skupocjen auto? upita ga Billy.

Nemam pojma. Sto misliš zašto?

Zato što mu ga je kupila mama.

Ne trebaš se meni opravdavati.

Pokušavam se opravdati pred samim sobom.

Sramiš li se zbog ovog auta?

Sramim se i u isto vrijeme sam lud za njim. To je već treći koji mi je mama kupila

ove godine. Mercedes sam prodao na dražbi, a novac koji sam dobio dao sam

sestrama u Kalkuti. Novac koji sam dobio od maseratija dao sam za izbjeglički

centar u Tanzaniji. Upravo skupljam hrabrost kako bih se mogao osloboditi i

ovoga.

Tvoja majka je bogata?

Vrlo je bogata, Davy, zaista vrlo bogata. Ona želi da njezin mali monsinjor bude

sretan. Ona ne može zamisliti da čovjek može biti sretan bez seksa - znaš već kakvi

su ljudi - pa se pobrinula da to kompenzira. Svi klinci vole autiće, jesam li u pravu?

Billy vragolasto pogleda Iliju i obojica prasnuše u smijeh.

Apsolutno je zapanjujuće koliko malo ljudi, hoću reći čak i vrlo religioznih ljudi,

vjeruje da ljudi koji žive u celibatu mogu biti sretni, reče Billy.

To nije uvijek lako.

Oni ne razumiju kako se čovjek može zaljubiti u Krista. Znam.

Ja sam imao sve u životu. Hoću reći, sve što čovjek može poželjeti. Najveći dio

svoje mladosti proveo sam uživajući u tome i misleći na žene. U nekoliko njih ludo

sam se zaljubio. A onda mi je jednog dana sinulo da je moj život upao u jednoličn«

kolotečinu. Danas sam bio spreman umrijeti za ovu, a sutra sam je već zaboravio.

Sutradan sam bio spreman umrijeti za neku drugu, a prekosutra sam već i nju

zaboravio.

Imaš strastveno srce, Billy. Prevrtljivo srce. Nedisciplinirano srce. Pohlepno srce,

to je sva istina. Imaš srce fanatika.

Srce koje strastveno čezne za svakim uzbuđenjem što ga život pruža. Ali bez

pameti, Davy. Bio sam toliko prokleto glup da se sada zgražam nad sobom. Živio

sam kao ovisnik o drogi. A kao ovisnik nisam mogao vjerovati daje sreća moguća

bez ovisnosti. Ovisnost se pretvorila u sam život, shvaćaš li?

Sto te promijenilo?

Ono što i svetoga Pavla. Jednoga dana pao sam s konja. Ne mislim doslovno. Hoću

reći, vozio sam se nekom udaljenom cestom kroz cotswoldska brda. Nisam bio ni

potišten ni bilo što slično tome. Zapravo, stvari su išle sjajno. Ali, odjednom mi je

sinulo, jasno kao dan, da je moj život besmislen. Sve mi se učinilo tako

besmisleno. Zaustavio sam auto, izišao van i uspeo se na humak, sjeo pod jedno

stablo i bacio pogled unatrag. I vidio sam. Zaista sam vidio. Ugodan život. Nisam

bio zao čovjek. Tek nevjerojatno površan. Bio je to trenutak najveće milosti.

Možda je istinska milost bila u tome što si bio sposoban prihvatiti ono što si vidio.

Možda je to točno. Ali onda sam čuo glas. Bio je tih. Ne znam otkuda je dolazio.

Nisam ga čuo nikad ranije, a ni kasnije, barem ne takav glas.

Sto ti je taj glas rekao?

Rekao mi je: otvaram vrata pred tobom. Molim te da prođeš kroz njih. Okrenuo

sam se i ugledao svjetlo među stablima, komadić neba tamo gdje je kroz šumu bio

napravljen prokop. Bila je to jelenja staza koja je prolazila kroz šumu. Znao sam da

se od mene očekuje da odem tamo. Isprva sam to želio izbrisati iz glave. Ali, ipak

sam i dalje gledao na tu stranu. Bio sam u isti mah uplašen i sretan. Shvatio sam

da je najveća stvar koju čovjek poput mene može napraviti da sve to zgrnem

svojim rukama - baš sve, sve te

dame, akademske stupnjeve, novac, slavu, mjesto u parlamentu - i da to sve

razdijelim. Šašavo, a? Šašavo i sveto.

Vjeruj mi, u to vrijeme nisam bio bogomoljac. Čak nisam bio ni religiozan. Što se

dogodilo poslije?

Ušao sam u tu šumu. Želio sam na licu mjesta razdijeliti sve to. Želio sam zauvijek

hodati tom šumom, biti lišen svega i siromašan. Bio je to sjajan osjećaj. Kao kad te

puste iz zatvora. Hodao sam brežuljkom zasađenim hrastovima. Bila je jesen,

smeđe lišće i žirevi padali su po meni, a vjetar je bio tako upadan. Osjećao sam

savršenu radost. Popeo sam se na jedno uzvišenje i - što se pojavilo pred mojim

zaprepaštenim očima?

Što se pojavilo?

Samostan.

Samostan?

To se dogodilo u trenutku kad sam pomislio da Bog možda ima nekoliko skrivenih

štihova karata u svom rukavu. Uvjeravao sam se da je to tek puka slučajnost.

Rekoh sebi: mogao je isto tako tamo stajati i ašram, ili koledž, ili znanstveni

institut, ili kilometri tresetišta. Ali, bio je to katolički samostan i nije se micao s

mjesta. Stajao je ondje čvrsto kao stijena. Tako sam došao do vrata, pokucao i

zamolio da me primi šef.

Vratar mi je rekao da je opat zauzet.

U redu, rekoh, pričekat ću. Sjeo sam na travu pred crkvom i čekao. Čekao sam

satima. Kad sam već dovde došao, rekoh sebi, idem do kraja. Do kraja! U tom

trenutku počeo sam sumnjati jesam li uopće pri zdravoj pameti, ali više me nije

bilo briga. Shvaćaš, prvi put u svom životu imao sam nekakav dokaz da postoji i

nešto drugo osim moga udobna i sređena života. Shvatio sam da mi je dotad sve

polazilo za rukom. Jednostavno sve. Odlučio sam da želim pokušati neko vrijeme

biti promašen slučaj. Mislio sam da bi me to moglo poučiti nečem korisnom.

I je li te poučilo?

Poučilo me svemu važnom što se može znati. To i susret s Peteom pod oltarom.

Što se dogodilo nakon toga?

Na kraju se pojavio i sam opat. Fin momak. Nasmiješio se kad sam mu rekao tko

sam i što želim učiniti. Savjetovao mi je da pođem kući i da još jednom promislim.

Što si ti i učinio.

Ni govora. Molio sam ga da mi se smiluje i dopusti mi da ostanem tamo kao gost.

Nerado je pristao na to. Bio sam samo nominalno anglikanac i u meni je postojao

trun vjere za koji sam se uhvatio kao da je to sam život. Osam mjeseci poslije

otišao sam odande kao katolik. Želio sam postati svetac. Znao sam da nisam rođen

za kontemplaciju. Previše sam društven da bih bio kontemplativac.

Kamo si poslije otišao?

U LÉcole Biblique u Jeruzalemu. Tamo smo se upoznali.

Doimao si se tako razboritim engleskim katolikom. Nisam imao pojma o tome da

te konj zbacio.

Bentley. Zbacio me bentley.

To mi zvuči kao da si bio odabran.

Odabran za što, pitam se. Ja sam obično trčkaralo kojega svi hvale.

Fanatici smatraju da su beskorisni ako nisu u žarištu borbe.

Bojište je tako prijeteći tiho, poput mrtve tišine koja prethodi oluji. Von Tilmanova

grmljavina tek je puko zveckanje oružjem. Stalno se pitam kad će započeti prava

borba.

Prava borba ozbiljno je započela prije nekog vremena. Najsmrtonosniji dio bitke

nama je skriven. Jedan njen dio odvija se gore na nebesima gdje se pravedni

anđeli bore protiv demona. Ali, velika borba vodi se i na zemlji, samo što mi to ne

vidimo.

Molim te, Davy, meni treba mač. Otjeraj me u Kolose-um. Bilo što, samo ne ova

dosada koja polagano iscjeđuje život iz svijeta. Želio sam biti misionar, ali oni su

me poslali u Državno tajništvo. Želio sam biti siromašan kao sveti Franjo, živjeti u

prnjama, ljubiti Boga, moliti da dobijem kraste. K vragu, ništa od toga. Dobio sam

stan i plaću. E, sad mi kaži, zašto sam zbačen s mog bentleyja? Samo zato da bi me

bacili u jaguara?

Možda se od tebe očekuje da svoje darove iskoristiš na neki manje herojski način.

Crkvi trebaju dobri upravitelji.

To je izopačen oblik mučeništva, čini mi se. Sportski automobili i lazanje kad god ti

zatrebaju. Radije bih živio u koncentracijskom logoru.

Ilija pogleda kroz prozor automobila.

Oh, Bože, uzviknu Billy, zaboravio sam. Tvoji roditelji su ubijeni u jednom od njih,

zar ne?

Da. Praktično svatko koga znam ubijen je u koncentracijskom logoru.

Vraški sam bešćutan.

Prava patnja uvijek je drukčija nego što zamišljamo, tiho reče Ilija.

Zapale su me kosti umjesto mesa.

Poslušnost je najbolji oblik siromaštva, Billy. Čini mi se da ti je namijenjena ta

vrsta mučeništva.

Što! Bez zastava i sjajnih mačeva? Bez slave na bojnom polju?

Bez lažne slave.

III.

Vatikan

Nakon večere odvezli su se u Vatikan. Billy je parkirao automobil u dvorištu

Belvederea i poveo Iliju zaobilaznim putem kroz hodnike, dizala i stubišta do

ureda Državnog tajništva. Ušao je u jedan pokrajnji ured u nekom sporednom

hodniku i neposredno poslije izišao zakopčavajući crnu reveren-du s grimiznim

obrubom i ljubičastom trakom preko trbuha.

Kamuflaža, reče Billy.

On prođe pokraj nekog tajnika i dvojice švicarskih gardista, uđe u prostranu sobu

za primanje koja je bila ispunjena svjetlom, a zatim kroz druga vrata uđe u nešto

manju prostoriju. Za stolom je leđima okrenut njima sjedio Kardinal i gledao kroz

prozor na dvorište.

Billy se nakašlja.

Kardinal se okrenu. Bio je visok i sijede kose. Pristupi im s ispruženom rukom i

osmijehom na licu. Oči tog čovjeka s profinjenim, sabranim, dostojanstvenim i

izrazito talijanskim licem Iliji se učiniše najinteligentnijim očima koje je vidio u

životu.

Williame, reče Kardinal s jakim engleskim naglaskom, doveo si nam oca Iliju.

Nakon što su se srdačno pozdravili, Kardinal im kretnjom pokaza prema mnoštvu

udobnih stolica.

Je li vam William nešto rekao o svrsi ovog posjeta?

Nije, Vaša Eminencijo.

Pljunuti William.

Davy, Njegova Eminencija ti na profinjen način poručuje da meni ne treba

vjerovati.

Ilija je pogledavao sad jednog, sad drugog, ne znajući što bi odgovorio. Kardinal i

njegov tajnik prasnuše u smijeh.

Nemojte se zabrinjavati. Upravo ste primili prvu dozu romanita*.

Ilija je shvatio da ovu dvojicu povezuje smisao za humor i da među njima postoji

nešto još rjeđe - uzajamno povjerenje.

Prepustit ćemo Svetom Ocu da vam objasni situaciju, reče Kardinal i pogleda na

sat. Susrest ćemo se s njim za deset minuta.

Nisi se nikad ranije susreo s njim? upita ga Billy.

Nisam.

Nervozan?

Jesam malo.

Svidjet će ti se. Nije nimalo pompozan.

Za razliku od Statoa i Dottrine, umetne Kardinal.

Upravo tako, reče Billy i namignu Iliji.

Sveti Otac zamolio je mene i kardinala prefekta Kongregacije za nauk vjere da

budemo nazočni vašem susretu s njim.

Vaša Eminencijo, iznenađen sam brzinom svega ovoga, reče Ilija. Sinoć u ovo

vrijeme kopao sam u vrtu u Karmelu. Proteklih dvadeset godina vrlo rijetko sam

izlazio iz samostana. Nitko mi ništa nije objasnio.

Znam koliko vas je to moglo zbuniti, reče Kardinal. Postoje opravdani razlozi zašto

vam ništa nisu objasnili. Odmah će vam sve biti jasno. A sad, recite mi, kako je vaš

dobri prior? Znate, pred mnogo godina obojica smo predavali u Freiburgu.

Prior stari, iako mu je um još uvijek svjež.

Svašta je pregrmio prošle godine.

Teško mu je palo ubojstvo dvojice naše braće koje su ubili teroristi.

Shrvan je bolom.

Da. *

* Rimski duh i način ophođenja (prim. ur.).

Kardinal uzdahnu. Nema sumnje da ga njegov angst* čini još tužnijim. Nije se

trebao toliko družiti s Hegelom kao mlad čovjek. A ni s Nietzscheom ni s

Feuerbachom. Brrr! Oni unose led u čovjekovu dušu.

Otac prior šalje vam bratski pozdrav, reče Ilija, pokušavajući promijeniti predmet

razgovora.

Dobro poznajem vašeg oca priora. On za to okrivljuje sebe, naravno.

Nažalost, to je točno. On misli da se to ne bi dogodilo da je više pazio na njihovu

sigurnost.

Strog je prema sebi kao i uvijek. Napisat ću mu pismo.

Toliko se toga dogodilo u posljednje vrijeme. Kult pod nazivom Novi svijet ima svoj

stožer u Haifi. S našeg zvonika lijepo možemo vidjeti njihov hram. Pred našim

vratima događali su se izgredi. Male, beznačajne stvari prikazane su kao medijski

događaj.

Ako se dobro sjećam, oni zastupaju univerzalnu toleranciju, zar ne?

Da. Međutim, oni kažu daje Rimokatolička crkva jedini preostali bastion

netolerancije u svijetu.

I zato je oni ne žele tolerirati.

Vjerujem da oni nisu opasan neprijatelj. Napad traje u svim segmentima društva.

Držim da su najglasniji napadi najmanje opasni.

Stato se okrene i značajno pogleda Billvja.

Sad vidiš, VViliame, da je izbor s razlogom pao na nje-ga?

Uvijek sam govorio da je on pametan momak. Kardinal pogleda na svoj ručni sat.

Vrijeme je da krenemo.

Trojica muškaraca zapute se kroz labirint hodnika. Ilija nije ni pokušavao zapamtiti

put kojim su prošli jer su mu pozornost svakih nekoliko koraka privlačila

umjetnička djela. Kolekcija se doimala beskrajnom i on osjeti čežnju

* Angst, njem. - mračna rjeskobnost i depresivnost.

koja je gotovo graničila s fizičkim bolom. Brdo Karmel je bilo mjesto izvanredne

ljepote, no bila je to ljepota arhitektonske suzdržljivosti, cvijeća, voćnih plodova,

povrća, voćnjaka koji se kupaju u suncu, ljepota sutona na oceanu, širokog

steranja planina što se gube prema istoku, izražajnih nizova purpurnih brežuljaka

po kojima su hodali Krist i đavao. Potpuna, vječna ljepota. Makrokozmička ljepota.

Ovdje, u ovim hodnicima premazanim voskom i prepunim bogatstva, ljepota je

bila drukčija. Kipovi i slike izražavali su ljudsku dramu, unutarnji svijet.

Mikrokozam. Rafael, Fra Angelico, Michelangelo, Bramante, Giacomo Manzu.

Prastara pogrebna poprsja rimskih bračnih parova iz prvog stoljeća, iznenađujuće

suvremenih lica koja zrače osobnošću. Idealizirani mramorni portreti careva.

Klasični bogovi i božice. Bizantska ikona s Majkom i Djetetom. Romaničko raspelo.

Freske, zidne tapete, mozaici, slike renesansnih majstora, sveci, heroji, izdajice,

prinčevi, pape - sva prostranost ljudske duše izložena na bezbroj različitih načina.

Tu je bilo misticizma, svetosti, prizora seksualnosti, nasilja, građanske stabilnosti i

nestabilnosti, propasti carstava i zveketa demonskog rata. Tu je bilo prizora raja i

pakla, grada čovječjega i grada Božjega, Novog Jeruzalema, te povratka svega

stvorenja božanskom redu. Prizora Pada i Otkupljenja. Prizora iz Knjige stvaranja

do prizora iz Apokalipse. Sve je bilo tu.

Billy ga zgrabi za ruku i povuče ga iza Kardinalovih leđa. S vremena na vrijeme Ilija

se morao podsjetiti da mu za nekoliko trenutaka predstoji susret s poglavarom

univerzalne Crkve.

Jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve, šaptao je u sebi.

Jesi li dobro? Doimlješ se pomalo rastreseno, stari moj.

Dobro sam. Teško je ne gledati sve ovo.

To je vraški točno, nasmija se Billy. Ali moraš se naviknuti. Ne gledaj ni lijevo ni

desno. Koncentriraj se na biste rimskih careva - gadna čeljad. Oni su ubijali naše

pradjedove i pramajke, sjeti se toga. Koncentriraj se na to. U dolinu smrti ušlo je

njih šest stotina!

Dolinu smrti? Šest stotina?

To je iz jedne stare pjesme. Gradivo iz osnovne škole. Baš ništa ne znači. Opusti

se.

Ilijino srce je snažno udaralo i on je sve teže disao. Osjećao je mješavinu straha i

radosti. Nije imao vremena razmišljati o tome jer su bili upravo stigli pred ulaz u

papinski apartman. Kardinal se obrati svećeniku koji je sjedio za stolom. Svećenik

upisa nešto u knjigu i kimnu glavom dvojici švicarskih gardista koji su stajali pred

vratima.

Papine osobne odaje bile su drukčije nego što je Ilija očekivao. Sastojale su se od

nekoliko prostorija s modernim namještajem i bile su pokrivene sagom

sivogolubinje boje. Na bijelo okrečenim zidovima visjelo je nekoliko diskretnih

umjetničkih radova, a kućni namještaj je bio vrlo jednostavan. Jednostavnost je

bila u oštroj suprotnosti s bogatstvom vanjskih hodnika i predvorja.

Postarija časna sestra u bijeloj odjeći iziđe iz blagovaonice na desnoj strani.

Kardinal s njom izmijeni nekoliko dosjetki. Ona mu objasni da ona i komornik

upravo pripremaju stol za sutrašnji doručak. Sveti Otac je u kapeli i doći će za koju

minutu. Sveti Otac želi da ga Njegova eminencija i njegovi gosti pričekaju u sobi za

primanje. Komornik će im donijeti nešto za osvježenje.

Kardinal i malena časna sestra nakloniše se jedno drugome i ona nestade kroz

glavni ulaz.

Billy stisnu Ilijinu ruku i reče: Odlazim i ja. Vidimo se kasnije u Statovu uredu gdje

ćeš mi o svemu ispričati.

Kardinal i Ilija sjedoše u sobi za primanje. Jedina slika u prostoriji bila je ruska

ikona na kojoj je bio prikazan Krist na križu, a ispod nje gorjelo je crveno zavjetno

svjetlo. Mnoštvo lončarica rascvalo se na svjetlu što je ulazilo kroz prozore. Kauč i

četiri naslonjača presvučeni tkaninom bijele boje doimali su se prilično udobnima,

no očito se brižno pazilo da ne izgledaju raskošno.

Jeste li iznenađeni? upita ga Kardinal.

Jesam.

Dekor je nalik na njega, objasni on. Jednostavnost forme. On pokaza kretnjom na

križ: I svetost.

U tom trenutku u sobu uđe Papa.

Nije bio visok čovjek. Osrednje visine, hodao je neznatno pognuta gornjeg dijela

tijela, što je zbog izraza njegova lica bilo gotovo neuočljivo. Njegovo lice privlačilo

je pozornost otmjenom sigurnošću. Isijavalo je ljubaznošću, ozbiljnošću i

vedrinom i nipošto nije bilo rezervirano. U njegove bore bio je urezan svaki njegov

smijeh i svaka njegova tuga. Kao mladić radio je kao rob pod nacistima da bi

kasnije, za vrijeme sovjetskog režima, bio zaređen za svećenika u jednom tajnom

sjemeništu. Istaknuti znanstvenik, pjesnik, dramski pisac, čovjek goleme kulture,

nipošto izolirani akademičar. Iako je bio jedan od najistaknutijih filozofa stoljeća,

nevoljko je prihvatio biskupsku službu. Pokazalo se da mu je to pomoglo da

postane čovjek. Desetljeća koja su uslijedila nakon toga bacila su ga u većinu

najvažnijih moralnih i društveno-političkih konflikata s kraja dvadesetog stoljeća i

on je za to vrijeme naučio funkcionirati pod vatrom ne samo kao učitelj, već i kao

pastir. Posjedovao je dar za naviještanje evanđeoske poruke kao stvarnosti koju

svatko može živjeti. Učinio je da ljudi povjeruju u dobrotu. Uvjerio je svijet da

Istina i Ljubav idu ruku pod ruku, da one nisu zaraćene strane - bilo je to shvaćanje

koje je odavno ispalo iz upotrebe. Nikad se nije razjasnilo je li svijet to uzeo k srcu

i je li se čak sjećao da je on to kazao. Ako su mnogi tu poruku i čuli, mnogi su je i

odbacili.

Ilija pade na koljena i uze Papinu ruku kako bi mu poljubio prsten, no Papa ga

ščepa rukama i pomogne mu ustati. Oče Ilija, dobro došli u crkvu Svetoga Petra.

Hvala vam, Sveti Oče.

Jeste li ugodno putovali? Vjerojatno ste umorni? Sve vas molim, sjednimo.

Papa je sjeo na srednju od tri stolice, a nasuprot njima stajala je četvrta. Stato

sjede s njegove desne strane, a sjedokosi vitki čovjek sjede lijevo od njega. To

mora biti Dottrina, prefekt Kongregacije za nauk vjere, tajništva zaduženog za

čuvanje čistoće crkvenog nauka.

Oni se upoznaše i Ilija osjeti kako ga Prefekt procjenjuje - njegove oči bile su

hladne, bistre i umetnute u bezizražajno lice.

Vrlo mi se dopao vaš članak o biblijskoj duhovnosti, reče Prefekt. Pišete hrabro, a

opet izbjegavate vrtoglavicu osobne ogorčenosti.

Hvala vam, Eminencijo.

Malo egzegeta slaže se s vašim stajalištem. Biblijskom kritikom dominira

modernističko razmišljanje i postoji zbiljski interes da se opovrgne vaša hipoteza.

Najnovija otkrića u Efezu i kraj Mrtvog mora objektivne su činjenice. Vjerujem da

će se nakon njih mnogi stručnjaci vratiti zdravom razumu.

Nadam se da ste u pravu, oče. Razumu će se vratiti oni koji su iskreni. Oni koji

imaju drukčije planove neće se ni pomaknuti, čak ni uz pomoć ovih izvanrednih

dokaza što nam ih donose novi svitci.

Treba se nadati da će ti stari rukopisi učiniti barem toliko da disidenti postanu

svjesni svoje subjektivnosti. Trenutak pristojnosti.

Kad znanstvenik shvati da je bio subjektivan, umet-nu Stato, to je trenutak

mučnog buđenja. To je test za čovjeka. Ako je intelektualno pošten, preispitat će

svoje stavove i započeti iznova.

A ja mislim da mu skromnost pomaže da postane i bolji znanstvenik, doda

Dottrina.

Iz ovoga može proizići mnogo dobra, reče Papa. Više nego što je to puko vraćanje

zdravom razumu naših katoličkih znanstvenika. Iznad svega, postoji evanđeoska

stvarnost. Ovo otkriće je dio plana božanske providnosti budući da je Gospodin

otkrio svitke upravo u onom trenutku povijesti kad su oni najpotrebniji.

Komornik ugura stolić s kotačićima s čajnikom, staklenkom kave, šalicama i

tanjurićima, crnim kruhom, maslacem, sirom i keksima s limunom. Ilija s

nelagodom primijeti da je komornik najprije poslužio njega, zatim Kardinala, a tek

na kraju Papu.

Oče, reče Papa. Sigurno se pitate zašto smo vas pozvali u Rim pod ovako

neobičnim okolnostima? Da, Sveti Oče.

Stvar s kojom smo suočeni samo se površinski tiče arheologije. Riječ je o vrlo

delikatnom predmetu. Molim vas da ono o čemu ćemo razgovarati zadržite u

potpunoj tajnosti.

Naravno.

O onome što ćemo večeras ovdje govoriti ovisi sudbina mnogih duša. Ilija je

čekao.

Zamolit ću kardinala Državnog Tajnika da nam opiše stanovitu situaciju s kojom je

Crkva trenutno suočena.

Kao što znate, reče uglađeni Talijan, suočeni smo s neprijateljstvima na nekoliko

razina. Kao grad - država, Vatikan trenutno ima poteškoća s talijanskom vladom

koja se već neko vrijeme koleba između povratka neofašizmu, s jedne strane, i

eurokomunizmu, s druge. To je problem na regionalnoj razini i premda on može

uroditi praktičnim poteškoćama, on ne prijeti toliko opstanku univerzalne Crkve.

Kao pastir univerzalne Crkve, međutim, Sveti Otac je trenutno suočen s brojnim

izazovima na razini globalnog razvitka, s golemim pomacima u geopolitičkoj

strukturi svijeta. Posvuda nalazimo duhovnu zbrku, deformacije među vlastitim

vjernicima, zahvaljujući iskrivljavanju istine od strane masovnih medija, kao i

žestokih svađa među njima zbog utjecaja lažnih učitelja. To su samo neki od

izazova s kojima ćemo biti suočeni u godinama što dolaze. Ne možemo se nadati

nikakvu poboljšanju ni u jednom od ovih područja, barem kad je riječ o bliskoj

budućnosti. O nama u čitavom svijetu govore kao o glavnom kamenu spoticanja

između čovjeka i općeg napretka. Krivnja za sve društvene probleme svaljuje se na

neodgovarajuću globalnu populacijsku politiku, a mi smo, naravno, protiv svake

politike koja unižava vrijednost osobe u korist ljudi.

Papa se nagnu naprijed.

Hvala vam, Državni Tajnice. Mene najviše zabrinjava jedna prijeteća tendencija

kod zapadnog čovjeka koji želi ostati slijep za nove oblike totalitarizma. S

iznimkom Kine, fašistički materijalizam i socijalistički materijalizam gotovo su

nestali s lica zemlje, no ateistički materijalizam u svojoj kapitalističkoj formi

pokazuje se podjednako razornim. Deseci milijuna ljudi umiru svake godine zbog

pobačaja i eutanazije. Ovo je bilo stoljeće žestoke materijalističke ideologije koja

je za sobom ostavila civilizaciju gotovo potpuno lišenu osjećaja za smisao života.

Čovjek je stvorenje neba i zemlje, ali on to više ne zna. On više ne poznaje sebe.

On više ne sluša. On više ne čuje. Kao posljedica toga, približavamo se krizi

golemih razmjera.

Ilija shvati da Papa i dvojica njegovih najutjecajnijih kardinala nešto pripremaju.

Nešto su željeli od njega, ali on nije mogao ni zamisliti što bi to moglo biti. Sebe je

držao beznačajnim stvorenjem u drami vremena, tako ništavnim da mu se svaka

pomisao o sebi kao o korisnom slugi Crkve činila podjednako smiješnom i

mistifikatorskom. Nije ga ni na koji način mučila lažna skromnost budući da je bio

svjestan svojih kvaliteta. No, sebe je smatrao korisnim Bogu samo u mjeri u kojoj

se odrekao života i samo u mjeri u kojoj je izgradio život molitve na temeljima

nesebičnosti. Bio je monah. Hvalio je Boga i zauzimao se za*čovječanstvo kod

Njega.

Dottrina se promeškolji u stolici i raširi ruke.

Lako je moguće da smo upravo suočeni s konačnom konfrontacijom između

Evanđelja i antievanđelja, reče on ozbiljno, između Crkve i anticrkve.

Upotrijebili ste izraz konačnom, Eminencijo. Govorite li u apokaliptičnom smislu?

Trojica ljudi potvrdno kimnuše glavom.

Hoćete reći u smislu konačne Apokalipse?

Sveto pismo nam kaže da nitko ne zna sat ni dan kad će doći Sin Čovječji, reče

Papa. Pa ipak, svaki ljudski naraštaj pozvan je na budnost.

Sveti Oče, smijem li vas zamoliti da budete malo jasniji? Vjerujete li - vi osobno -

da su ovo vremena koja su proricali starozavjetni proroci te sam naš Gospodin,

sveti Pavao i sveti Ivan u Novom zavjetu?

Papa je gledao u pod, a oči su mu bile ispunjene nekom golemom tugom kakvu ne

poznaje ni jedno drugo ljudsko biće.

Nekoliko papa i mnogi crkveni oci, svaki u svom stoljeću, vjerovali su da je upravo

njihovo vrijeme vrijeme Kraja i da su njihova stada djeca Posljednjih Dana. O tome

je opasno nagađati. Nije uvijek dobro da papa kaže što misli. Moja intuicija,

štoviše, moja uvjerenja, nisu ex cathedra. Međutim, ona su moja. I držim da je

Duh Sveti imao neki razlog kad me je posjeo u ovu stolicu.

Mislim da Sveti Otac želi da mu obećate, reče Dottri-na, da će njegova osobna

razmišljanja o apokaliptičnim pitanjima ostati kao strogo privatni razgovor među

nama četvoricom.

Imate moje svečano obećanje. Ako želite, odnosit ću se prema tome kao prema

sakramentu ispovjedne tajne.

To nije potrebno, oče. Znam da ćete održati riječ. Kao odgovor na vaše pitanje,

sine: da. Vjerujem da živimo u vrijeme vrhunca povijesti kako je mi poznajemo.

Vjerujem da je Gospodinov povratak blizu, možda kroz tri ili četiri godine, ili

najviše za deset godina.

Ilijino srce se skvrči i on protrnu od straha. Zatim se pred njim podiže val tame.

Osjeti da mu udovi dršću i bijaše iznenađen tom reakcijom. Apokalipsa je bila

predmet biblijskih proučavanja, akademskih, apstraktnih, ona je bila scenarij koji

se trebao obistiniti u budućnosti, odvojen od stvarnosti njegova života - u

najgorem slučaju daleka grmljavina.

Val tame se povuče rtakon što on dozva vjeru u Krista.

Šutite. Gotovo sigurno u svom srcu osjećate ono što bi nebrojeni milijuni ljudi

osjetili kad bih im o ovome govorio s Petrove stolice. Oni bi to čuli bez povlastice

koju vama daje vaša čvrsta vjera. Suvremeni čovjek ne bi mogao podnijeti to

saznanje. On pati od glavne bolesti našega stoljeća, od neke vrste apsolutnog

očaja. Kao posljedica toga, on bi jednostavno ignorirao istinu ili bi je bez okolišanja

odbacio.

Nakon njega uze riječ Stato: Ako ste pratili pastoralni plan Svetoga Oca što ga je

iznio na početku svoga pontif ikata, vidjet čete da on po svemu svijetu navješćuje

Isusa Krista kao Spasitelja svijeta, kao Gospodara povijesti. Papu posvuda kleveću

jer je on znak protivljenja, zato što ljudi više ne misle da se povijest može otkupiti

uobičajenim metodama. Oni se sve više okreću kolektivističkim i radikalnim

rješenjima. Marksizam i fašizam su brutalni oblici jednog te istog načela.

Suvremenog čovjeka na takva rješenja navodi očajanje, ali, on, užasnut

okrutnošću nedavne prošlosti, traži nove oblike koji čuvaju privid demokracije.

Užas je sada skriven.

Činilo se da Papa ne sluša ovaj monolog. Buljio je prema dijelu prostorije u kojemu

su se nalazile lončarice. Jedna od njih je procvjetala.

Ovo je mračno stoljeće, reče Dottrina. Gledati u tu tamu i vidjeti u njoj Kristovu

pobjedu - to je bit nade.

Papa ustade, zaputi se prema kraju prostorije i zaustavi se pokraj hrpe lončarica.

Šutke ih je promatrao.

Stato nastavi kao da Papa nije među njima: Sveti Otac putuje svijetom i govori o

Isusu i o nadi. On vjeruje da se ljudi koji imaju nadu mogu suočiti sa stvarnošću i

shvatiti kakve sve opasnosti ona nosi sa sobom.

Papa se okrenu i pogleda dvojicu kardinala i svećenika.

Sjećate li se onog ulomka u Matejevu Evanđelju u kojemu Gospodin proklinje

neplodnu smokvu? upita on.

Oni promrmljaše nešto u znak slaganja.

Znate li zašto je Gospodin to učinio?

Htio je da to shvate kao simbol, odgovori Stato. Neplodno stablo simboliziralo je

farizeje, gospodare Zakona, koji nisu donosili dobre plodove zbog svojeg

nevjerovanja.

To je samo dio značenja, reče Papa. To nije sve. Oče Ilija?

Vaša Svetosti, ja mislim da je Gospodin htio upozoriti pastire svoga naroda.

Smokva koja je prekrivena lišćem, ali ne donosi ploda, samo je prividno živa, ali

ona ne daje život.

Da. Nastavite.

To je upozorenje.

Jedan od onih Gospodinovih tvrdih govora? Da.

Braćo, reče Papa dodirujući granu jedne lončarice i gledajući ozbiljno kardinale,

znate li koje je ovo drvo?

Smokva, odgovoriše istodobno kardinali.

A vi, oče, prepoznajete li ovo drvo - ovo koje je u cvatu?

To je badem. Imamo ih mnogo u našem vrtu na brdu Karmel.

Što nam ono govori?

Mještani ga katkad zovu drvo-stražar, jer ono prvo procvjeta u proljeće. Ono je

poput stražara.

Znate li što Gospodin ima kazati stražaru koji ne bdije nad svojim imanjem?

Nitko od prisutnih nije znao točan odgovor.

Naći ćete njegovo upozorenje u Ezekielu, u trećem poglavlju, reče Papa. A znate li

što Gospodin ima kazati pastirima koji ne pasu i ne čuvaju svoje stado? Opet

Ezeki-el, dragi prijatelji. Poglavlje 34.

On se vrati do svoje stolice i pogleda u Iliju.

U 24. poglavlju Matejeva Evanđelja zapisana su Gospodinova apokaliptička

upozorenja. I ondje on govori o smokvi. Pitam vas, donosi li Kuća Božja plod koji je

pozvana donijeti?

Nitko ne odgovori.

Gospodin je blizu, braćo. Vrijeme nije daleko.

Doimate se zabrirtutim, oče , reče Stato.

Zabrinut sam. U mom srcu je potvrda svega onoga što ste rekli. Kao da se u meni

otvorio cvijet koji je u meni pupao gotovo čitavoga moga života. Otvorio se ovdje

svega nekoliko kratkih trenutaka i odjednom vidim događaje iz moje prošlosti u

jednom potpuno novom svjetlu.

Recite mi, što sada osjećate, što vidite? upita Papa. To je teško reći, Sveti Oče.

To svjetlo koje je obasjalo vaš život nije nešto novo za nas. Znamo za vas već

mnogo godina i volimo vas kao sina, iako vi niste ništa znali o tome. Vaš život bio

je ispunjen patnjom. Bili ste iskušavani u peći tuge na način koji bi malo tko

izdržao. Iz nje ste izišli kao čovjek vjere. To se vrlo rijetko događa.

Mnogo je ljudi poput mene.

U svijetu cvate mnogo stabala-stražara. Ali nijedno od njih nema sposobnosti koje

su na ovo mjesto i u ovom trenutku povijesti dovele upravo vas.

Možda je vrijeme da se o tome progovori, Sveti Oče, reče Dottrina.

Oče Ilija, mnogo vukova ovaj čas kruži oko moga stada. Neprestano pozivam svoje

stado na budnost, ali malo njih čuje moj glas. Mnoga janjad oteta su od nas i

uništena. Mnogo, suviše mnogo.

Papine oči napuniše se dubokom žalošću.

Neki ljudi na pozornici ovoga svijeta sad kreću prema stadu i spremni su mu zadati

konačan udarac. Oni se približavaju trenutku kad će učiniti sve kako bi ga podijelili

i uništili. Uzvikuju: mir, mir, ali mira nema. Oni žele ubijati. Oni mrze Božje stado, a

ipak ih svi proglašavaju spasiteljima. I to je dio plana božanske Providnosti. I to On

dopušta, jer mora doći do konačne konfrontacije između Crkve i anticrkve. Ona se

može samo odgađati od jednog do drugog naraštaja. Vjerujem da će do

konfrontacije doći u našem vremenu.

Kako vam ja mogu pomoći u tome, Sveti Oče?

Jedan čovjek uzdigao se do moći nad svijetom. Molim za tog čovjeka već mnogo

godina. Njegovo lice ukazalo mi se već na početku mog pontifikata, dok sam bio u

molitvi. On se čitavom svijetu ukazuje kao neka vrsta sekularnog sveca. Tisak ga

slavi kao čovjeka sa zadaćom. Njegovo lice je na naslovnicama časopisa i dnevnih

novina, na televizijskom ekranu, u esejima i uvodnim člancima, a knjige mu

se prodaju u milijunima primjeraka. Unio je svježinu u tromi Europski parlament.

Ujedinjeni narodi udvaraju mu se kao jedinom čovjeku koji može posredovati u

mirnom prijelazu iz ere nacionalnih država prema svjetskoj federaciji.

Ilija je znao ime toga čovjeka i prije nego što ga je Stato izgovorio.

Poznato vam je to ime?

Da, Eminencijo. Čuo sam o još ponečem otkako sam otišao iz samostana.

Osim što je predsjednik Europskog parlamenta, on je trenutno predsjedavajući

Vijeća zapadnih država, savjetnik Ujedinjenih naroda i član Rimskog kluba. U

upravnim je odborima nekoliko najuspješnijih svjetskih korporacija. Ima kontrolni

paket dionica u jednom izdavačkom imperiju, Švicarskoj banci i Globalteku, tvrtci

koja je unijela revolucionarne promjene u elektroničku obradu slike. Također je

osnovao Centro Mondiale Commerciale, vjerojatno najznačajniji trgovački centar

na svijetu. Ima još mnogo toga čega se čovjek ne može ni sjetiti.

Ima ih mnogo koji su otvoreno protiv Krista, reče Papa, a ima i drugih koji se lažno

predstavljaju u Kristovo ime. Ali, ovaj koji mirno stoji među njima moćniji je od

svih njih. Njegov trenutak u povijesti se približava.

Uznemiruje li vas to? upita Dottrina.

Nisam toliko uznemiren koliko zbunjen. Kakva je moja uloga u svemu tome?

Tražim od vas da budete glasnik.

Glasnik, Sveti Oče?

Želim ga upozoriti da se on osobno nalazi u duhovnoj opasnosti. Moram ga

upozoriti da bi mogao odvući svijet u ponor.

Ne bi li bilo učinkovitije kad biste se vi osobno susreli s njim?

Zamolio sam ga da dođe k meni, ali on ne želi doći. Uvijek navede neki razlog kao

opravdanje. Sada vidim da je taj čovjek politički vrlo pronicav.

Zašto ne želi doći?

Želi da čitav svijet u novinama pročita da on ne želi posjetiti Papu; treba da Papa

ode k njemu. Rado bih otišao k njemu i oprao mu noge ako bi to njegovu dušu

ponukalo na pokajanje. No on bi tu gestu shvatio samo kao zrelu šljivu koja mu

pada u ruke. To bi proizvelo više zla nego dobra.

Bili bi prisutni mediji, ubaci Stato. Fotografija s takvog susreta donijela bi mu

veliku korist u promidžbenom smislu, sve svjetske novine raspisale bi se o tome.

On želi iskoristiti Crkvu dok god mu to odgovara, reče Papa, ali on je prezire, zato

što nikada nije shvatio njenu božansku narav. On ne razumije njenu snagu. Misli

da je ona samo ljudska institucija. Ljudski aspekt Crkve je iznakažen, kolebljiv,

podijeljen unutar sebe, uzdrman događajima ovoga stoljeća. Ona je u njegovim

očima nešto slabašno, nešto što se može iskoristiti i zatim uništiti kad mu to

odgovara.

Teško vam je u to povjerovati? reče Dottrina, zapiljivši se u Iliju.

Teško je povjerovati da bi i jedan čovjek mogao biti tako bešćutan.

Je li to tako teško povjerovati? I to kažete vi, vi koji ste prošli kroz užasne patnje

holokausta?

Upravo sam to mislio reći, Eminencijo.

On nije otvoreno protiv nas, barem zasad, reče Papa. Ali, on se priprema. Možda

još uvijek ima vremena. Možda još uvijek postoji nada - nada može postojati kad

se sve čini beznadno. Ni jednog čovjeka ne zovem Antikristom dok njegova duša

održava ravnotežu, dok je on još uvijek slobodan izabrati dobro, ali, s najvećom

sigurnošću, kažem vam da su njegove ideje Antikristove ideje. Pa ipak, Krist bi

došao i zbog samo jednog čovjeka. Krist je umro za ovog čovjeka.

Želite da ja odem k njemu?

Da.

Bojim se.

Bio bih jako zabrinut kad se ne biste bojali.

Ja nemam dovoljno duševnih sposobnosti za borbu s...

Stato ubaci: Čitav svijet misli da je Predsjednik utjelovljenje svega onog najboljeg

u ljudskoj naravi. On se u potpunosti oslanja na tu sliku koju svijet ima o njemu.

Iako on ima i skrivenu stranu, nalazimo se, srećom, u onom kratkom vremenskom

razdoblju kada ga javnost još smatra dobrim. Ovo je trenutak kad mu još možete

kazati istinu. Za godinu ili dvije može biti prekasno. Gubitak u ljudskim dušama bio

bi nenadoknadiv.

Nenadoknadiv je gubitak čak i samo jedne duše, reče Papa. To je strašna

odgovornost, oče. Ne inzistiram na poslušnosti. Molim vas za nju. Hoćete li

prenijeti moju poruku tom čovjeku?

Ilija je oklijevao s odgovorom. Znao je da može odbiti. Mogao se jutarnjim

zrakoplovom vratiti u Izrael, sakriti se u Karmelu, moliti za duše u opasnosti, moliti

za obraćenje lažnog gospodara svijeta, moliti za Papu - da, i pitati se do kraja

života što bi se dogodilo da je pristao.

Molim vas da odete k njemu i svjedočite dok još ima vremena.

Ići ću k njemu.

Čujan uzdah olakšanja doprije do njega od trojice ljudi koji su sjedili nasuprot Iliji.

Hvala vam, reče Papa. Stato prijeđe na pojedinosti:

Oče Ilija, treba da se sastanete s Predsjednikom kako biste ga upoznali s

izvještajem Papinske komisije za biblijsku arheologiju o novim otkrićima u špiljama

blizu Efeza i pokraj Mrtvog mora. U tom pogledu, svitci koji su tamo pronađeni

nesumnjivo datiraju Evanđelje u vrijeme apostola i potvrđuju točnost priznatih

prijevoda te na taj način posramljuju modernističke biblijske kritičare. Predsjednik

je velik štovatelj arheologije i klasične filologije. Taj izvještaj bit će mu predan kao

gesta osobne dobrodošlice novom predsjedniku Europskog parlamenta i kao prvi

znak početka dijaloga između Vatikana i nove vlade. Tobožnja svrha ovog sastanka

je izmjena učtivosti. Razgovarajući nasamo s Pred-

sjednikom, međutim, pokušat ćete otkriti njegove prikrivene namjere i prenijeti

mu poruku duhovnog ohrabrenja Njegove Svetosti Pape. Vi se sa svoje strane

morate ponašati što možete srdačnije. Morate biti krajnje obzirni. Ako vidite da

upozorenje nema učinka, bilo zbog nečijeg miješanja ili zbog toga što on za njega

ne haje, morate pokušati pronaći način da se dijalog nastavi.

Jeste li shvatili? upita ga Dottrina.

Vidim da ste predložili opće parametre, ali oni ipak ostavljaju prostora za

kreativnost.

Svakako. Oče, vi niste bilo tko. Mogli smo mu poslati poruku faksom ili

diplomatsko pismo. Umjesto toga, šaljemo mu službenika Božjeg. Vrsnoća

glasnika bitan je vid poruke.

Još uvijek sam zbunjen zbog vašeg odabira glasnika.

Pri tome, odlučujući čimbenik nisu vaše istaknute kvalitete, reče Stato, a ne treba

ni monsinjora Stangsbyja kriviti za škripac u koji ste dospjeli. Naš William nije bio

taj koji vas je, da tako kažem, gurnuo u sve ovo.

Kako da onda objasnim to što sjedim s vama ovdje?

Za to je kriv vaš prior, reče Stato. Mi smo stari prijatelji. On vas promatra već

mnogo godina. On vjeruje da vi izvanredno dobro proničete u ljude koji imaju

moć.

Je li on upoznat s prirodom ove misije?

Zna samo da je stvar hitna i da ćete poruku Njegove Svetosti prenijeti politički

osjetljivom primatelju.

Vi ste jednom posjedovali moć, reče Dottrina. Zašto ste je se odrekli?

Primio sam poruku, odgovori nehajno Ilija.

Poruku? Poput ove?

Različitu - posve različitu. Ali, ona me je skrenula s puta koji me je mogao odvesti

do zabluda sličnih onima u koje je upao Predsjednik. Išao sam prema budućnosti

koja je sadržavala moć, moć da učinim dobro čovječanstvu. To me je magnetski

privlačilo. Morao sam upotrijebiti svu svoju volju da bih se toga riješio.

Ako je cilj bio dobar, zašto ste to učinili?

Zato što sam vidio da činimo neke stvari koje su nama činili Hitler i njegovi. Naši

ljudi su također kršili ljudska prava. Pravio sam se da to ne vidim. Počeo sam

opravdavati nešto što se ne može opravdati - u ime pravednog ci-lja.

Papa i dvojica kardinala slušali su bez riječi.

Osnova moga razmišljanja bila je pogrešna, reče Ilija. Mrzio sam. Mrzio sam one

koji su uništili moju obitelj. Želio sam posjedovati što je moguće više moći jer sam

mislio da na taj način mogu čitav svijet postaviti na zdrave temelje. Kako mi se

sada neobičnim doimlje to iskušenje! Ali, tada mi se to činilo najvećim dobrom

koje se može zamisliti, spasiti čovječanstvo.

Mislili ste da ste spasitelj?

Da. Bojim se i pomisliti što sam mogao postati da sam u rukama imao takvu moć.

Ali, odabrali ste drugačiji put, reče Papa. Ja ću zbog toga biti vječno zahvalan

Bogu. Bit ćete u prilici otkriti unutarnji život ovoga čovjeka kako to ne bi mogao ni

jedan od nas. Morate se iskreno moliti Duhu Svetome. Molite Ga da vam dade

riječi kojima ćete otključati njegovo srce.

Morat ćete moliti za me, Sveti Oče.

I hoću. Svakodnevno. Iz sata u sat. Neprekidno.

Kad započinje moja misija?

Za tjedan dana, Predsjednik će ponovno prirediti primanje na svom imanju na

otoku Capriju. On ovaj čas nadgleda rekonstrukciju Tiberijeve palače. Sklopljen je

preliminarni dogovor da će mu jedan vatikanski emisar prenijeti Papinu poruku u

sljedeći ponedjeljak. Danas je utorak. Volio bih da se nekoliko dana pripremate za

taj posjet u franjevačkom samostanu u Asizu. Tamo imam jednog prijatelja fratra.

On će vas ojačati.

Papa ustade.

Molim vas, prenesite moj apostolski blagoslov don Matteu i recite mu da su Papi

potrebne njegove molitve.

On zagrli Iliju. Svećenik zatvori oči i napije se iz snage ruku staroga svećenika.

Osjećao se kao da je izvan vreme-

na, kao da su sklad i nada postojali na ovoj mirnoj postaji planete koja se vrtjela.

Papa učini znak križa na Ilijinu čelu, zaželi svakom od njih laku noć i ode od njih.

Dakle, reče Stato, pronađimo Williama. Imamo mu mnogo toga reći.

Koliko mu od svega ovoga smijem reći?

Možete s njim govoriti o općoj prirodi ove misije. Ja sam mu općenito prikazao

čitavu stvar. On će vas pratiti na vašem putu na Capri.

Ilija zamišljeno pogleda Kardinala.

Razumijem zašto oklijevate, reče Stato, William je pouzdan dečko, ali njegov

jezik... ah, taj njegov jezik može biti problem. Istaknuo sam mu da ovo mora ostati

u apsolutnoj tajnosti.

Ilija kimnu glavom.

Možda će biti potrebno da ga podsjetite na to, reče mu Stato.

* * *

Naprijed prema Mordoru! uskliknu Billy, vitlajući nevidljivim mačem.

Mordoru? Mi idemo na Capri.

To je slikovit izraz, Davy. Književna aluzija engleskih osnovaca. Shvaćam.

Nikad nećeš posve razumjeti moja neobična duševna zastranjivanja, zar ne?

Nadam se da znaš o čemu govoriš.

Ja uvijek znam o čemu govorim. Metaforičnost zbunjuje drugu stranu, shvaćaš?

Nisam siguran da razumijem.

Štos Billyja the Kida. Iznenadit ćeš se koliko je koristan. Kad ljudi misle da je netko

ambiciozna budala, reći će mnoštvo stvari pred tobom, otkrivat će se, reći će ti

gdje su i kamo idu.

Tako, dakle, ti si neka vrsta vatikanskog špijuna.

Billy otpuhnu s negodovanjem. Ne postoji takav stvor. Ali, isplati se poznavati svog

protivnika. A rekao bih da su neki od naših najopasnijih neprijatelja među nama.

Je li to toliko ozbiljno kao što neki vjeruju?

Billy se zavali na kauču promatrajući kroz prozor osvijetljeno nebo rimske noći. On

uzdahnu.

Potreban je samo jedan Juda. Samo jedan Juda. On nagnu čašu i isprazni je u

jednom gutljaju.

Postoji li ovaj čas u Crkvi neki Juda koji djeluje?

Ima ih mnoštvo.

U blizini Svetog Oca?

Rekao bih. Posve sigurno, u Kuriji ih ima nekoliko koji nikad nisu bili zadovoljni

izborom ovoga Pape. Papa ih je onemogućio u tumačenju dokumenata II.

vatikanskog koncila. U Kuriji ima dosta nezadovoljnika.

A što je s duhom poslušnosti... i poniznosti?

To je dobro pitanje.

Zar oni to ne shvaćaju? Zar ne mogu prepoznati iskušenje?

To započinje s malim stvarima, Davy. Sa stvarima koje na prvi pogled ne izgledaju

opasno. S razdraženošću, prigovaranjem, neraspoloženjem. Zatim, postupno, ljudi

koji slično misle počnu težiti jedan prema drugome. Pojačavaju kritike drugih,

postaju sve hrabriji, stječu sigurnost. Jedni drugima kažu da su upravo oni

ispravno tumačili koncil-ske dokumente i da je Papa natražnjak, nesretan slučaj,

koji je posve slučajno, zahvaljujući prevrtljivosti crkvene politike, upao u Petrovu

stolicu. To udara u glavu. Nakon nekog vremena sami sebe uvjere da oni

spašavaju Crkvu, da je oni protiv njene volje i unatoč Papi vuku u novo stoljeće.

Zar ne shvaćaju da je u takvu pristupu đavolska oholost?

To su prelati zadojeni s romanita. Malo po malo počeli su vjerovati da u Crkvi

vlada politika manipulacije.

Gdje je u svemu tomeDuh Sveti?

Oni misle da Duh Sveti djeluje kroz njihovu politiku.

Moćna je to droga.

Zbog toga se smatraju odgovornima samo prema svojim vlastitim mišljenjima i

programima.

Znaš li koji su to ljudi?

Billyjevo lice bilo je bez izraza. On napeto pogleda Iliju i pokaza na strop. Ustade i

pokuca na sva četiri zida. Što hoćeš reći?

Mislim da u ovom trenutku ne bih trebao nastavljati s raspravom.

Što je sad? U čemu je problem? Prošetajmo.

Kad su došli u samo središte parka, okruženog čempresima u kojima je zavijao

vjetar, Billy reče: Postoje čvrsti dokazi da netko prisluškuje visoke vatikanske

službenike. Prošlog mjeseca Prefekt je u svom uredu otkrio prislušni uređaj, a

slični uređaji pronađeni su i u nekim drugim uredima. Posve je vjerojatno da netko

prisluškuje i moj stan. Na moj stol dolazi mnoštvo osjetljivih informacija. A kao što

možda pretpostavljaš, ja ne pazim uvijek što govorim. Trebao sam više paziti na

svoj jezik.

Postoji li mogućnost daje ozvučen i ured Svetog Oca?

Osiguranje je pomno pregledalo sve prostore u kojima se kreće Papa. Pronašli

smo prislušni uređaj u radnom stolu njegova tajnika. No Papin apartman je čist.

To me raduje. Razgovor koji smo sinoć vodili ticao se vrlo osjetljivog predmeta.

Vjerojatno te je zamolio da se tamo nađete zato što je to mjesto najsigurnije od

svih. Premda, to samo nebo zna, ako su prisluškivali Svetog Oca, to im neće biti ni

od kakve koristi osim što će dobiti priliku da nešto nauče. Neće proći ni tjedan

dana, a oni će zatražiti krštenje.

Govoriš o Judi?

Bilo bi točnije reći da govorim o Judama. Znaš li njihova imena?

Ne bih rekao. Vjerujem da Sveti Otac zna tko su oni. Ali, moraš ga razumjeti. On je

zaista svetac, Davy. On nikoga ne optužuje, dobrostiv je prema svakome, čak i

prema onima za koje zna da su njegovi najveći protivnici u Kuriji.

Jesu li mu lojalni prefekt Kongregacije za nauk vjere i Državni Tajnik?

Apsolutno. On ih je obojicu pomno odabrao. Stato i Dottrina su dvije vrlo različite

osobe. Posve različite. No i jedan i drugi vole Crkvu i obojica vole Svetoga Oca.

To je hrabro. Napose Dottrina nije popularan čovjek.

Uočio si to već? To je točno. On je vjerojatno najnepopu-larniji čovjek na svijetu.

Iza leđa ga nazivaju Velikim Inkvizitorom. Tisak ga grubo opisuje kao Éminence

grise, kao zlokobnu silu iza Papina prijestolja. Ali to nije točno. On je ponizan

čovjek i ima živce od čelika. Obavlja posao koji mu je povjeren i poziva na

odgovornost ljude kad naučavaju krivi nauk u ime Crkve. Ovih dana ruke su mu

pune posla. Nikad nisam vidio da je izgubio živce. Izvanredan je. On pripada

različitoj vrsti svetaca, možda onoj koja je čvršća nego vrsta kojoj pripada Papa.

Mislim da je vrlo rano prihvatio da će ga prezirati svatko tko u vjeri traži samo

svoju korist i znao je da će ga posebno klevetati mediji.

Odmah me privukao.

Znao sam da će ti se svidjeti. U njemu nema nikakva lukavstva. Čist je kao zvuk

zvona. Strastveno mrzi romanita i nikad se ne služi njome.

A Stato?

Moj šef pripada onoj vrsti knezova Crkve kojoj se svi dive. Poštuju ga čak i njegovi

klevetnici. Kad je riječ o međunarodnoj diplomaciji, pravi je genijalac i pravi je

majstor u romanita. To ne znači nužno da mu je ona draga, ali vješto se služi

njome i često uspijeva dobiti što želi koristeći se njome. Sveti Otac je dobro znao s

kim ima posla kad ga je zamolio da preuzme Državno tajništvo.

Vjeruješ li mu?

Potpuno. Izvrstan je upravitelj i zaprepašćujuće pametan. Ne može se baš reći da

je svetac - zna pobjesnjeti. No silno je pošten čovjek.

Zašto Sveti Otac nije izabrao njega za razgovor s tim čovjekom na Capriju? *

E, baš si naivčina. Novi Predsjednik zna što je romanita. On očekuje od delegacija

koje ga posjećuju da budu iskreni i pošteni s njim. Posljednja stvar koju on očekuje

jest neki misionar koji će ga pokušati obratiti.

Ilija u mraku sjede na klupu.

To je previše za mene, Billy. Previše je teško.

Billy sjede pokraj njega.

Naravno da je previše teško. Misliš li da je Sveti Otac tako glup da bi izabrao

nekoga tko misli da to može lako obaviti? Ne, on je znao da ćeš vrlo brzo shvatiti

koliko si slab za taj zadatak. A upravo tu započinje pravi posao, zar ne? Kad

shvatimo da je nešto previše teško za nas.

U ovom trenutku želio bih da mogu porazgovarati s našim prijateljem Petrom,

Billy.

On moli za tebe, momče. Ovu stvar vodi i Duh Sveti. Osim toga, pomaže ti još

netko.

Tko?

Ja! kliknu Billy vitlajući svojim nevidljivim mačem. Ilija se ni ne nasmiješi.

Naprijed prema Mordoru! poviče Billy, smijući se u mraku.

IV.

Asiz

Ilija je pomišljao na zelenilo Umbrije i pokušavao ne osvrtati se na cviljenje guma

jaguara. Billy je zadivljujuće spretno upravljao autom po uskim cestama

brežuljkastog kraja, no to je samo povećavalo adrenalin u Iliji-noj krvi.

Ono tamo je brdo Subasio, reče Billy izlazeći iz zavoja. Na pola puta prema gore je

grad. Prva stvar koju ćeš vidjeti jesu zidovi bazilike i samostan.

Vidim ih. Kao kakva tvrđava.

Pomalo je nalik muzeju. Ali nemoj da te to prevari. Iza tih zidina raste suvremeni

grad - kuće, restorani, kazališta, samostani, turisti, hodočasnici, pa čak i nešto

običnog svijeta. U tom svijetu rođeni su Franjo i Klara.

Osjećam se kao da ulazim u Božju dolinu.

Svatko nešto osjeti kad prvi put vidi Asiz. No on je zaista prilično običan grad.

Billy, osjećam nešto što nigdje drugdje nisam osjetio.

Billy ga upitno pogleda.

Iznenadio bi se koliko je ljudi sjedilo na mjestu na kojemu ti sjediš i kazalo upravo

te riječi. Sto je to čime taj grad tako odiše? Prekrasan je, zar ne?

Da. Ali, brdo Karmel je prekrasno. Mnogi gradovi mogu se pohvaliti ljepotom, a

velik broj njih su i ljepši za oko.

To je zbog umbftjskog svjetla. Kad se ono spusti na ono selo gore na kamenitom

izdanku brda, pa kad još tome dodaš nekoliko ševa čevrljuga, gajeve i rijeku -

dobio si recept za srednjovjekovnu romancu, stari druže. Naprosto se zaraziš tim

virusom.

Ima tu još nešto, ali ne mogu odgonetnuti što je to.

Ovdje uvijek očekujem da se sudarim s Danteom i Beatrice. Riječ je o ushitu koji

zahvaća čovjeka dok zaranja u prošla stoljeća i shvaća da je mitološka prošlost bila

stvarnost. Ona je nekome bila sadašnjost. Franjo i Klara hodali su tim ulicama i to

im je bilo drago. Njihov svijet njima se činio stvarnijim nego što se naš svijet nama

čini.

Sto time želiš reći?

Hoću reći kako je njima njihov svijet bio tako prekrasan i opasan.

Takav je i naš svijet.

Naš svijet je đavolski ružan, ako mene pitaš. Pogledaj samo što smo učinili s njim.

Mi mislimo da smo uz pomoć stare dobre tehnologije svladali neudobnost. Usput,

je li ti hladno zbog klima uređaja?

Upravo je kako treba, Billy.

Dobra stara tehnologija.

Mislim da živimo u najružnijem i najopasnijem vremenu od svih do sada.

Naše je vrijeme ružno i na neki način nestvarno, no je li to opasno?

Nije li najopasnije vrijeme lažnog mira?

Ako vrijeme doista jest vrijeme lažnog mira. No ako je vrijeme stvarnog mira, tada

momak koji trči naokolo vičući kraj je blizu treba potražiti psihijatra.

Tada mnogo toga ovisi o tome koliko prorok sluša riječ Božju i očitava li ispravno

znakove vremena.

U pravu si. Kao što je čuveni prorok Pilence jednom kazao: Nebo pada, nebo pada!

Peckaš me svojim specifičnim britanskim osjećajem za humor.

Samo te pokušavam razveseliti, Davy. Doimlješ se previše mračno za moj ukus.

Asiz će biti upravo onakav kako je doktor propisao. Vidjet ćeš.

Već to osjećam.

To je zbog romantike prošlosti, rekao bih. Za turiste je to romantična priča iz

prošlosti. Za religiozne dečke poput nas dvojice to je religiozna romantika.

Ne slažem se s tobom. Sto se mene tiče, nije riječ o romantičnom osjećaju. Sjećaš

li se kad smo neki dan razgovarali o kolosalnom zločinu? O neopisivom zločinu koji

nitko ne želi priznati?

Da?

Ovdje kao da se dogodila jaka suprotnost tom zločinu. Neka velika blagodat koja

je došla čovječanstvu, no koja sada biva potisnuta u dubok zaborav.

Billy nije odmah odgovorio, a zatim reče: Možda si u pravu. Možda sam previše

čitao turističke vodiče.

Ovdje se osjeća prisutnost svetoga Franje, ali ne kao sjećanje na neki fosil iz

podsvijesti. Kao da ćemo svakog trenutka pokraj ceste ugledati malog siromaška u

pokajničkoj kostrijeti kako svoje ruke pruža prema nama. Na svojim dlanovima

ima rupe od čavala. On je ovdje, osjećam to.

Drži čvrsto svoj šešir, Davy, jer je pred nama nekoliko oštrih dvostrukih zavoja.

Ako prođemo pokraj svetog Franje, reci mu da ne mogu zaustaviti pri ovakvoj

brzini. Osim toga, nikada ne stajem autostopistima.

Nikad?

Billyjevo lice se natmuri.

Ispravak. Jednome sam stao. Jednom ću ti ispričati o tome.

On zaokrenu na parkiralište uz baziliku, iskoči iz automobila i protegnu se.

Buon giorno, Asize! uskliknu on zadovoljno, skinuvši naglo naočale za sunce i

trljajući oči. Činilo se da mu nije vruće u svilenoj košulji zlatne boje što ju je imao

na sebi. Ilija je u svom karmelićanskom habitu začas bio sav u znoju.

U samostanu je bilo svježije. Oni se predstaviše vrataru, suhom Talijanu koji se

široko nasmiješi dok mu je Billy uručivao pisamce za priora ispisano rukom

kardinala Državnog Tajnika.

Očekivali smo vas. Pođite za mnom, ovuda. Odvest ću vas u vaše sobe.

On požuri pred njima, vodeći ih kroz samostanski kompleks do povučenog krila što

je gledalo na ravnicu koja je ležala između Perugie i Foligna. Kroz otvorene

prozore trijema dopirao je topao povjetarac.

Smjestit ćemo vas u naknadno sazidani dio kuće. Ovdje je vrlo tiho. Uz to i

skrovito. Možete doći i izići kako vam se svidi. Sigurno ćete htjeti vidjeti Giottove

freske, kao i svečev grob? Svi to žele vidjeti. Monsinjor Stangsby ne bi smio

zaboraviti pokazati vam crkvicu San Damiana. To je mjesto na kojemu se raspelo

obratilo Franji. I nemojte slučajno propustiti vidjeti Porziunculu u Santa Maria

degli Angeli! To je crkvica u kojoj se Klara zavjetovala na siromaštvo. Oh, Bože,

uvijek ima toliko toga za vidjeti, a sad je tu toliko svijeta. Sve vrvi od turista. Ako

želite malo mira i tišine, pođite nakon radnog vremena. Dat ću ključeve

monsinjoru. Samo mi recite kad budete spremni. A sada, ovo je vaša osobna

blagovaonica. Nije luksuzna. Čak i Papa objeduje ovdje kad dođe. Pustite raskoš,

brate, kaže on. Što jednostavnije, to bolje, kaže, najviše volim jednostavno, uvijek

mi to kaže. Tako poseban čovjek, naš Sveti Otac. Kako je on? Kako je njegovo

zdravlje? Dobro? To mije drago čuti! Pozdravite ga u moje ime.

On odvede Billyja do sobe za goste pokraj blagovaonice, a zatim odvede Iliju do

njegove sobe koja se nalazila tik do nje.

Ispričavam se, oče. Kako ste rekli da vam je ime? E sada, monsinjor Stangsby je

dobio Papinu spavaću sobu jer je on jednu stepenicu viši na ljestvici, ali vi ste

dobili sobu u kutu s pogledom pa bih rekao da ste vi prošli i bolje od njega.

Ispričavam se, monsinjore. U čajnoj kuhinji imate hladnjak. Imate voća, kave,

kruha. Osjećajte se kao kod svoje kuće. Na kraju hodnika je privatna kapela. U

ovom krilu samostana nitko ne stanuje. Pax et bonum. Doviđenja. Pozvonite mi

ako vam što zatreba. Pax et bonum.

Fratar se povuče niz hodnik, smiješeći se i blagoslivljajući ih riječima, klanjajući se

neprekidno dok se udaljavao, a onda zađe za dvostruka vrata, ostavljajući dvojicu

posjetitelja u tišini koja je odzvanjala.

A onda povjetarac donese pjesmu ševe čevrljuge. Ilija osjeti neopisivu sreću.

Idem odspavati, reče Billy. Vrati se za dva tjedna i vidjet ćeš papinske odaje.

Ilija proviri u Billyjevu sobu, malenu ćeliju s poljskim krevetom, radnim stolom i

stolićem. U kupaonici je bio tuš, sudoper i zahod. Jedini ukras bila je ikona nad

krevetom -kopija San Damianova raspela koje se obratilo svetome Franji.

Raskošno, zar ne? uzdahnu Billy.

Baš je romantična, odgovori Ilija.

Misliš da me možeš peckati s tim svojim židovskim humorom, zar ne?! Taman

posla! Gubi se!

Dobro se odmori, Billy.

Hvala ti. To želim i tebi.

Laku noć, Andy.

Billy protrese svoju prtljagu. Laku noć, oče, oglasi se sićušni glasić iz njegova

ručnog kovčega.

Ilija se vrati u svoju sobu i leže na poljski krevet. Odjednom shvati koliko je

umoran, umor mu je prodirao u kosti. On zaspa i nije se budio dok nije čuo zvonce

stoje oglašavalo vrijeme večere.

Poslužitelj, krupan mladi fratar u istrošenoj odjeći, dogura stolić za serviranje u

blagovaonicu i stavi pladanj pokraj pribora za jelo.

Ilija se predstavi.

Ja Jakov, odvrati brat. Nakon što mu je Ilija uputio nekoliko dosjetki, on izvuče iz

Jakova da je hrvatski franjevac, izbjeglica iz rata na Balkanu.

Savršena radost je to, obrati mu se on zagonetnim pogledom.

Savršena radost? upita Ilija, naprežući se i pokušavajući odgonetnuti što mu Jakov

želi reći.

Savršena radost, ponovi fratar, kimajući glavom gore--dolje. Ostao je sam na

svijetu, objasni mu, obitelj mu je masakrirana u ratu.

On pokaza prstom na nebo i reče: Brat Franjo je moja obitelj, ne?

Tvoj brat i tvoj otac, natukne mu Ilija.

Fratar je nepomično stajao, zureči u prazno, proživljavajući ponovno nešto što je

već ranije bio iskusio.

Zar monsinjor Stangsby neće večerati? upita Ilija.

Oh, ja sve to toliko zaboravim. On ostavi pismo za tebe, oče. On išao u posjet

prijatelji u San Crispin. On govori s tobom sutra.

Brat izvuče zgužvano pismo iz džepa pregače. Pokuša ga rastvoriti i ukloniti mrlje s

njega, stavljajući ga na stol pokraj tanjura. Ilija mu zahvali i brat se udalji.

Dragi Davy,

otišao sam u posjet nekim ljudima u S. Crispinu u ulici Agnes. Idemo na večeru u

jedan zbilja pravi restoran. Oprosti što sam te ostavio na cjedilu, ali ti znaš da je to

korisno za tvoju dušu. Papin prijatelj, otac Matteo, doći će po tebe nakon sedam

sati ili tako nekako. Opusti se. U Asizu vrijeme ne postoji. Pax et bonum!

Tvoj B.

Ilija pojede obrok koji se sastojao od jaja narezanih u kriške, sira, celera i

preprženih bijelih kruščića, ispije bočicu reskoga crnog vina i završi s čitavom

košaricom bijelog grožđa.

Kad je izišao iz blagovaonice, sunce je već bilo na zalazu i njegove zrake probijale

su se kroz prozor na kraju hodnika. On se zaputi prema kapeli i klekne pred sveto-

hraništem. Spokoj koji je osjećao bio je drugačiji od onoga što ga je ćutio u

Karmelu ili u Rimu. Bio je to spokoj zasićen karizmom ove neobične kapelice - bio

je to osjećaj koji se nije mogao opisati bez grubih metafora. U zraku kao da se

zadržao miris tamjana. Učini mu se kao da se nakon dugotrajna izopačenog života

ponovno vratio u djetinjstvo. Činilo se kao pjesma djevojke u sutonu. Bilo je to

poput ode ljepoti koja je i sama bila ljepota, ljepoti koja je bila utjelovljenje

ljepote i u isto vrijeme pokušavala izbjeći besmislicu govorenja o ljepoti. Asiz je

bio nalik na nešto, ali na što? Na nešto što oduvijek poznajemo, ali što nikad

nismo vidjeli. Na nešto što zamjećujemo izdaleka, poput vjetra iz obećane zemlje

što pozdravlja stranca i gosta koji izlazi iz egipatskog sužanjstva.

Bila je to radost, izvan svake sumnje. No bila je to radost kakvu nikad do tada nije

doživio. Neočekivana radost u mračnim vremenima. Neobična radost. Nije ju bilo

moguće opisati nijednom drugom riječju. Okus slatkoće koji se mogao usporediti s

plodnošću sjenice od vinove loze na zaravancima ispod njih, slatkoće koja se

mogla okusiti jezikom, obećanja miomirisa u noćnom zraku. Okus je bio senzualan

u najboljem značenju te riječi i odmah je prožimao sva osjetila tako da je put

konačno bila spoznata kao nešto što je tako dobro da je čovjek mogao samo

blagoslivljati svoga Stvoritelja od jutra do mraka zato što ga je stvorio. Ovdje u

ovom srednjovjekovnom gradu, u kojemu su nekoć iz jednoga neobičnog mladića

provalile pjesme Bogu, kao što se strastveni ljubavnik obraća svojoj mladoj, ovdje

povratak čovjeka svom istinskom zavičaju više nije bio san svetaca. Bio je to pir.

Bila je to riječ koja je postala tijelom.

On zatvori oči i izmoli molitvu zahvalnicu. Kad ih je ponovno otvorio, u kapeli je

bilo mračno i pala je noć. Unutrašnjost prostorije osvjetljavala je samo svetišna

svjetiljka. Odjednom shvati da je tu još netko, jedan fratar, koji je nepomično

klečao u jednoj od stražnjih klupa.

On pomisli da je to vjerojatno recepcionar ili onaj mladi Hrvat, no prolazeći pokraj

čovjeka koji je klečao, drugi fratar digne pogle^J prema njemu. Ilija vidje da je riječ

o starijem čovjeku. Fratar ustade i pođe za njim u hodnik. Oče Ilija, obrati mu se

slabašnim glasom.

Molim?

Ja sam don Matteo.

Fratar mu se nakloni i pri tome kao da nije vidio da mu Ilija pruža ruku na pozdrav.

Ilija uzvrati naklonom.

Don Matteo, Sveti Otac vam šalje pozdrav i svoj apostolski blagoslov. On vas moli

da molite na jednu hitnu nakanu.

Molit ću, odgovori fratar. Onako blijed i slabunjav, ruku skrivenih u naborima

tamnosmeđe odjeće, baš i nije ostavljao neki dojam. Odjeća mu je bila zakrpljena i

činila se nekoliko brojeva većom s obzirom na njegov stas.

Ilija je šutke čekao u nedoumici što bi rekao. Pade mu na pamet da svrha njegova

dolaska u samostan u Asizu ni njemu nije posve jasna.

On će vas učvrstiti u vjeri, rekao je Papa.

Sveti Otac želi da se ovdje odmorite, reče don Matteo.

Je li vam Sveti Otac išta rekao o naravi moje misije?

Poznata mi je narav vaše misije.

Rekao je da ćete me vi učvrstiti u vjeri.

Gospodin će vas učvrstiti. Provedite mnogo vremena pred Njim u Presvetom

Sakramentu. Ogrijte se na toplini svetohraništa. Sutra ujutro prije doručka služit

ćemo misu u kapeli, skriveni od očiju znatiželjnika.

Treba li da učinim još nešto?

Malo postite, ako želite. Sjetite se da je poslušnost neobično važan način posta.

Kroz ovih nekoliko dana što ćete ih provesti s nama vježbajte se što češće u

nutarnjem trapljenju. To je bolje nego odreći se jednog rebra čokolade. Otac

Matteo se blago nasmiješi.

Bi li bilo potrebno da nešto pročitam?

Pročitajte 24. glavu Matejeva Evanđelja, kao i sve ostalo na što vas potiče Duh

Sveti. Savjetujem vam da očuvate svoj duh slobodnim. Nemojte suviše govoriti.

Čekajte da Bog dođe k vama.

Čeznem za mirom, oče. Otkako sam otišao iz Izraela, tri dana neprekidno slušam

buku. Vrti mi se u glavi.

Svijet u kojemu živimo bučno je mjesto. Da, svakako šutite. Poslije, kad se

odmorite, pođite na Franjin grob i molite pred njegovim raspelom.

Jako bi me veselilo kad biste vi pošli sa mnom na ta mjesta.

Poći ćemo zajedno. No vidim da ste vrlo umorni. Večeras i sutra morate se

odmarati. Molite i odmarajte se.

S tim riječima stari fratar mu zaželi laku noć i odšepa kroz vrata prema ogradi.

Ilija zaspa slušajući zbor insekata i noćnih ptica koji je s vanjske strane zaštitne

mreže na prozoru hvalio Gospodina.

* * *

Don Matteo se vratio prije zore. Ma koliko kucao na vrata Billvjeve sobe, nije ga

mogao probuditi iz sna pa je Ilija kon-celebrirao misu samo s fratrom. Tijekom

mnogih godina svećeničke službe nikad nije pribivao misi s toliko napete pažnje.

Fratar je polagano izgovarao svaku riječ. Kod Posvećenja Ilija se pitao nije li fratar

postao potpuno nesvjestan njegove prisutnosti budući da je ovaj stajao

nepokretno i nekoliko minuta držao hostiju visoko u zraku. Nabori odjeće spali su

mu sa zglavaka pa su mu ruke bile otkrivene. Ilija vidje da na rukama ima crne

vunene rukavice na kojima su bili odrezani prsti. Njegovi goli prsti bili su dugački,

bijeli i posve nježni, no njegovi dlanovi, skriveni rukavicom, bili su debeli kao da su

natečeni.

U trenutku podizanja iziđe sunce i njegove zrake provališe kroz obojeno prozorsko

staklo bacajući žarke boje po cijeloj prostoriji. Oči oca Mattea bile su zatvorene,

činilo se da ne zapaža bogojavljanje svjetla. I samo vrijeme lebdjelo je nad

svijetom, pridržavano njegovim rukama, sleđeno zanesenošću njegova lica

okrenutog prema gore. Isprekidani fragmenti boje prelazili su preko keramičkih

pločica središnje lađe kad je spustio ruke i nastavio izgovarati misni tekst.

Nakon mise, za vrijeme molitve zahvalnice koju su izgovarali u sebi, Ilija ponovno

primijeti da je fratar neprimjetno skliznuo u stanje koje se činilo kao savršena

mirnoća iela, mirnoća koja je graničila s nepomičnošću. Oči su mu zatvorene i sva

njegova pozornost bila je okrenuta pre-Tovoj nutrini. Fratar je ostao klečati toliko

dugo da Ilija više nije mogao izdržati u tom položaju. Boljeli su ga zglobovi. On

nakratko iziđe iz kapele i ode do kupaonice, a kad se vratio, fratra više nije bilo

ondje.

Ostatak dana proveo je u tišini, naizmjence čitajući, spavajući i klečeći nepokretno

pred svetohraništem. Osjeti kako napetost što ju je prethodnih dana osjećao

pomalo nestaje.

Prije večere on polagano i duboko zamišljen pročita 24. glavu Matejeva Evanđelja.

Na njega osobito snažan dojam ostavi Kristovo upozorenje: Kao što su u dane one

- prije potopa -jeli i pili, ženili se i udavali do dana kad Noa ude u korablju i ništa

nisu ni slutili dok ne dođe potop i sve odnije - tako će biti i Dolazak Sina

Čovječjega.

Ilija je sjedio u svojoj sobi promatrajući kroz prozor pitomi umbrijski krajolik sve

dok zvonce nije označilo vrijeme večere. Onaj Hrvat donese mu pladanj natovaren

kravljim sirom nalik roquefortu, narezanom šunkom, talijanskim kruščićima s

prepečenom korom, maslinama, grožđem i zdjelom čokoladnog pudinga. Vrč s

ledenim čajem bio je orošen, a u čaši je bila kriška limuna.

Jakov se doimao neobično ozbiljno.

Ilija vidje da su mu oči uznemirene. Na njegovo iznenađenje, Jakov sjede u stolicu

do njegove, položi glavu na ruke i iz njega provališe jecaji.

Što je, brate? upita ga Ilija, dodirnuvši mu rame.

Mi je žao, oče. Ne želiti plakati. Zeliti završiti posluga večere, ići moliti i plakati da

niko ne vidi mene.

Reci mi, što ti se dogodilo?

Danas spomendan moja obitelj ubijena u Hrvatska.-Kad se to dogodilo? Danas

četiri godine.

Zao mi je, Jakove. Ti nosiš tešku patnju u svom srcu. Molit ću za njihove duše kad

budem služio misu.

Ja molim. Ja oprostiti ubojicama. Ali, opet, želim ih ubiti u moje srce. Mrzim ih!

reče škripeći zubima.

Poznat mi je taj osjećaj. I moja obitelj...

Nitko ne znati što ja osjećam. Oni nas stave u crkva. Ja vidim kako pucaju moja

majka. Ja vidim kako pucaju moj otac, moja mala braća. Oni siluju moja sestra,

mnogo, mnogo vojnika siluju moja sestra, a onda ubiju nju. Oni sve to učine pred

Bogom. Oni pucaju u Isus na oltar. To tako strašno da ne možem govoriti o tome.

Kako si uspio pobjeći?

Vojnici me sasvim tuku s malj. Oni me sjeku, pale. Oni pucaju svećenika, ali mene

ostave za mučenje. Naša vojska napadne sutra i baci bomba na ta kuća. Ja skoro

umrem. Zli vojnici pobjegnu. Ja provedem mnogo vremena u bolnica.

Ti ljudi će odgovarati pred Bogom, Jakove. Ne dopusti da ti mržnja otruje srce.

Ja oprostim. Onda mrzim, onda oprostim. Mrzim, oprostim, mrzim, oprostim.

Tvoja obitelj je sada u raju.

Ja se to nadam.

Oni su sad sretni. Oni ti se smiješe. Oni te vole. Oni vide da si ti nesretan i žele da

se utješiš. Oče, ali molim da mi nešto kažeš. Što, Jakove?

Gdje Bog? upita on slabim glasom.

On je patio u njima. Oni su patili s Njim na Križu. Njihova nagrada bit će velika u

nebesima.

Želim da to istina. Ali, danas to teško shvatiti. Danas teško vjerovati da to istina.

Sutra možda lako.

Molit ću da shvatiš da je to istina.

Žao mi, oče, ja previše govoriti, ti ne jesti večera.

Večeras ću postiti za tebe i tvoju obitelj. Molim te, odnesi ovaj pladanj.

Brat Jakov se užasnu.

Ja ne želim da ti budeš gladan!

Gladan sam. Ali sretan sam što ću postiti. Postit ću za tebe.

Ja ne želim to, uzviknu on. Ti jedi. Budi jak. Ako večeras ništa ne pojedem, bit ću

jači nego da sam jeo.

Ne, ne. Ja loš. Ja to učinim tebi.

Nisi ti loš. Nisi ti za to kriv. Ti si glasnik, dobar glasnik.

Ilija vrati sve namirnice na pladanj dok je Jakov rukavom brisao oči. On uzme brata

za ruku i odvede ga kroz vrata blagovaonice do kuhinje. Spremio je hranu u

hladnjak.

Vidiš. Ovdje je ako jako ogladnim.

Obećaj, oče, jest ćeš ako budeš slab.

Obećavam. Priđi bliže, Jakove.

Jakov istupi korak naprijed.

Želim moliti za tebe. Smijem li moliti za tebe?

Da.

Gorostas sagnu glavu. Ilija položi obje ruke na fratrovo tjeme i zazva iscjeljenje na

njegovu napaćenu dušu. Osjeti kako mu vrućina žari u rukama. On zazva milost

Krista koji je nekad davno bio prikovan u duševnim mukama. Molio je da božanska

milost iscijeli ovo ispaćeno srce.

Jakov poče duboko disati i težak uzdah ote se iz njegovih prsiju. Suze mu potekoše

iz očiju, ali to više nisu bili žestoki jecaji. Mir postupno obavije dvojicu ljudi i Ilija

isti čas osjeti kako žarenje u njegovim rukama popušta. Jakov-ljevi uzdasi

prestadoše i on obrisa oči.

Isus pati u nama, brate. Ali, on nas i iscjeljuje.

Znam to. Don Matteo, on nekad stavi svoje ruke na moju glavu. Osjetim žarenje u

glavi i ono ide do mog srca. Njegove ruke načine rupu u njemu i Bog dolazi kroz te

rupe. Baš kao i ti. On meni pomogne.

Ilija potvrdno kimnu glavom, iako nije u potpunosti shvatio Jakovljevih posljednjih

riječi. Pa ipak, možda su ruke iscjelitelja baš takve, zamisli se on, oruđe, kanal ili

rupa kroz koju se nebeska sila slijeva u slomljeno srce.

Jakov primi Iliju za ruke. Gorostas sagnu koljena i poljubi ih. Potom, zbunjen, pođe

natraške prema vratima, nakon što je od Ilije izmamio još jedno obećanje da će

nešto pojesti ako osjeti slabost od gladi.

On sjede u kapelu, ne misleći ni o čemu i ne govoreći ništa. Ugasio je svjetlo prije

devet sati, ali još dugo nije mogao zaspati, već se bacao amo-tamo i neprekidno se

okretao, a zatim zapade u nemiran san.

Sutradan ujutro Ilija je sam slavio misu u praznoj kapeli. Nedugo nakon toga Jakov

mu donese doručak u blagovaonicu. Njegovo lice bilo je sabrano, ni sretno ni

nesretno.

Kako si mi danas, prijatelju?

Ja dobro, oče. Monsinjor kaže, on se vrati za večeru. Otišao u Spoleto s

prijateljima. Hvala ti, Jakove.

Nakon doručka naiđe don Matteo i upita Iliju bi li želio vidjeti sliku koja je

razgovarala sa svetim Franjom. Nakon kraćeg hodanja dođoše do kamene zgrade

koju su Franjo i njegovi drugovi obnovili nakon što je svetac čuo Kristove riječi.

Rozeta nad središnjim lukom osvijetli unutrašnjost crkve slabim svjetlom. Sivi

zidovi glavne lađe činili su da se crkva doimlje poput špilje. Nad oltarom je stajao

čuveni križ. Bio je primitivno oslikan u bizantskom stilu, a potjecao je iz

dvanaestog stoljeća.

Franjo se zaljubio u Boga, reče don Matteo. On je vidio da Božje srce zrači

ljepotom iz svih stvorenja. Jednoga dana jahao je ravnicom u blizini Asiza. Susreo

je gubavca čije su rane bile tako odvratne da je Franjo bio užasnut i poželio

pobjeći. Ali ovaj razmaženi mladić, sin imućnog trgovca tkaninom, postupno je

shvatio da duhovna borba za Krista započinje pobjedom nad samim sobom. On

siđe s konja i kako je gubavac ispružio ruke prema njemu, moleći milostinju,

Franjo ga zagrli i poljubi. Gnušanje je nadvladao ljubavlju koja je izvirala iz njegova

srca.

Tradicija kaže da je, kad je Franjo ponovno uzjahao na konja i okrenuo se prema

gubavcu kako bi se s njim oprostio, siroti čovjek nestao. Taj gubavac bio je

prerušeni Krist, shvaćate. Ponekad se kaže daje ovaj posljednji detalj možda

pobožno uljepšavanje. Bilo kako bilo, teološki je vrlo pronicav.

Oče Matteo, mislite li vi doista da je to bio prerušeni Krist?

Posve sam siguran. Zašto ste sigurni?

Zato što sam vlastitim očima vidio stvari koje su još čudesnije od toga. I zato što je

to toliko nalik na našega Gospodina da se skriva kako bi ga ljudi naučili ljubiti iako

ga ne vide.

Ljubav koja izvire iz nutarnjeg razumijevanja?

Si. Taj slučajni susret bio je samo početak za Franju. Jednoga dana zaustavio se da

bi se pomolio upravo u ovoj crkvi. Crkva je bila u ruševnom stanju, nitko nije

brinuo za nju. Franjo je kleknuo pred križem, moguće upravo na ovom mjestu gdje

mi sada stojimo. Dok je molio, čuo je glas koji mu je govorio iz slike. Taj glas mu je

triput rekao: Franjo, pođi i popravi moju crkvu koja se pretvara u ruševine.

Franjo se zbog siline emocija osjećao bespomoćan, ali odlučio je učiniti ono što je

glas zatražio od njega. Pomislio je da mu je Gospodin htio reći da mora popraviti

ovu zgradu. Vratio se kući i natovario konja tkaninama iz očeva skladišta i prodao

ih, zajedno s konjem, kako bi pribavio novac za popravak. Odnio je novac

siromašnom svećeniku u San Damianu i zamolio ga da ostane živjeti s njim. Njegov

otac, čuvši što je mladić učinio, dođe sav bijesan po njega, odvuče ga kući i

zaključa ga nadajući se da će se prizvati razumu. Franjo ponovno pobjegne. Biskup

stane na očevu stranu i obznani da se Crkvi ne smije pomagati ukradenom robom.

Franjo vrati novac i skine sa sebe skupocjenu odjeću i dade je svome ocu, ostavši

potpuno gol.

On se zaputi s tog mjesta odjeven samo u prnje te je sličio na težaka. Postao je

prosjak i hodočasnik. Svi koji su poznavali toga bogatog mladića mislili su da je

poludio i posvuda su mu se rugali sablažnjavajući se nad njim i postupajući s njime

prezirno kao prema sinu koji je osramotio očev dom. On se vrati u San Damiano i

uze ga popravljati golim rukama, kamen po kamen. Poslije toga popravio je još

jednu staru crkvu, a nakon nje i malu kapelu nazvanu Porziuncula, koja je također

bila u ruševnom stanju. Mladić je rastao u svetosti. Jedan po jedan pristupali su

mu drugi mladići i pomagali mu u poslu. Živjeli su od otpadaka hrane što su im ih

bacali građani. Franjo je imao dar pro-rokovanja i činjenja čuda. Neki čovjek u

Spoletu bolovao je od raka koji gaje užasno iznakazio. Čuo je o svetom mladiću i

došao ga vidjeti, nadajući se da će ovaj moliti za njega. On sretne Franju i upravo

se spremao baciti mu se pod noge, ali ga Franjo spriječi u naumu i poljubi njegovo

iznakaženo lice koje odmah iscijeli.

Oče, je li i taj detalj pobožno uljepšavanje?

Ah, pitaš me je li to romantična hagiografija?

Mislite li da se to zaista tako dogodilo?

Svakako, jednostavno odgovori fratar.

Zato što ste vlastitim očima vidjeli začudne stvari?

Još jednom vam kažem, vidio sam i začudnijih stvari od toga. Ali, dodat ću ono što

je sveti Bonaventura jednom napisao o ovoj zgodi. On je rekao: Ne znam čemu bih

se više čudio, tom iscjeljenju ili tom poljupcu.

Ilija kimnu glavom. Bonaventurina pronicava misao predstavljala je sažetak čitava

problema. Što je bilo veće čudo, suspenzija prirodnog zakona radi tjelesnog

izlječenja ili obraćenje ljudskog srca pomoću savršene ljubavi?

Fratar više nije progovorio ni riječi. Oni se šutke vratiše u samostan. Don Matteo

se zaustavi pred Novim Vratima i uze Ilijinu ruku u svoju ruku pokrivenu

rukavicom.

Ima još nešto što bi ti Franjo želio pokazati.

Što je to?

Na početku je mislio da je pozvan popraviti fizičke ruševine nekolicine malih

crkvica na umbrijskim brežuljcima. Nije vidio da se univerzalna Crkva pretvara u

užasnu ruševinu zbog grijeha njenih članova, napose tadašnjeg svećenstva. Kako

je njegova skupina sljedbenika bivala sve veća, počeo je shvaćati da je njegova

zadaća vratiti Kuću Božju milosti. Red što gaje osnovao brzo se proširio po cijeloj

Italiji, pa čak i preko njenih granica. Franjo je tek bio ušao u tridesetu, a već tada

je broj njegove braće narastao na pet tisuća. Propovijedali su po čitavoj Europi,

živjeli u krajnjem siromaštvu i gotovo bez ičije pomoći vratili kršćanstvo Vjeri.

Rekli ste kako mislite da mi Franjo svim ovim želi nešto kazati?

On vam želi kazati nešto posve jednostavno, no nešto što često ne vide oni koji

teže svetosti. Bog često vodi čovjekovu dušu prema nekom svakidašnjem poslu.

Ako je čovjek vjeran tom poslu, on mu daje i druge zadaće. Započinje s nečim

pojedinačnim, a dovršava univerzalnim.

Shvaćam. No, iskreno da vam kažem, ne shvaćam kakve to ima veze s mojim

životom.

Ne shvaćate? odgovori mu fratar, nasmiješivši se blago. On pogladi Ilijinu ruku, a

zatim se neopazice i polagano uputi prema svojoj ćeliji.

V.

Ruta

Čitav preostali dio dana nije uspio otjerati jednu uspomenu iz svojih misli:

Jeruzalem zimi. Jutarnje svjetlo. Te je godine snijeg pao na grad, kao stoje to

bivalo svakih pet ili šest godina. Studen vjetar. Arapska dječica pjevaju vesele

božične pjesme. Sivi oblaci boje škriljevca lutaju žutim nebom. Svetište Knjige,

muzej u kojemu su bili čuvani svitci s Mrtvog mora, bio je praktički pust. Pristupila

mu je visoka žena blizu tridesetih godina, stala pokraj njega i zabuljila se u

staklenu vitrinu u kojoj je bio izložen Izaijin svitak. David je upravo u tom trenutku

gledao jedan odlomak iz tog svi tka. Žena je zir kala, pokušavajući ga pročitati.

Uhvati sebe kako pilji u njezino lice koje se odražavalo u staklu. Oči su joj sjale

samosvjesnom inteligencijom. Bila je privlačna. No bilo je još nešto kod nje -

mješavina dražesnosti i snage - ništa od one bučnosti, tako uobičajene kod

mnogih mladih Izraelaca.

Pogledajte oca svoga Abrahama i Saru koja vas porodi, reče ona i ne pogledavši

ga, kao da se oduvijek poznaju. Jest, osamljen bijaše kad sam ga pozvao, al sam ga

blagoslovio i umnožio.

On se nakašlja.

Mislim da je prorok htio da taj dio glasi ovako: Sam bijaše kad sam ga pozvao, al

sam ga blagoslovio i umnožio. Ona se okrenu i pogleda ga. U pravu ste. Pogrešno

sam pročitala. Bili ste vrlo blizu.

Pozorno sam proučavala ove svitke. Oni odbijaju znanstvenike koji govore da je

Sveto pismo promijenilo svoj izvorni oblik. Svitci dokazuju da je ono u potpunosti

sačuvano i da nije ni na koji način iskrivljeno.

Vi ste znanstvenica, gospođice?

Ne bavim se Svetim pismom. Profesor sam na sveučilištu, ali ne predajem to.

Bavim se njime u slobodno vrijeme.

Što predajete?

Suvremenu europsku književnost.

Poslijeratnu?

Prijeratnu i poslijeratnu.

Odjednom mu je ponestalo pitanja i uhvati ga panika zbog smetenosti. Nije želio

prekinuti razgovor.

A vi? Vi ste stručnjak za Sveto pismo?

Ja sam odvjetnik, odgovori on spuštajući glavu kao da se brani.

Vrlo dobro poznajete taj tekst.

Proučavao sam ga još kao dijete.

Vi ste Poljak, zar ne?

Nikad nije o sebi razmišljao kao o Poljaku.

Došao sam ovamo iz Poljske nakon rata.

Vi ste bili jedno od onih čuda od djeteta što ih je proizveo hasidizam?

Jesam.

Gdje su vaši payos?

Odrezali su mi ih nacisti. Kasnije, kad sam došao u Izrael, postao sam nešto drugo.

Sam sam ih odrezao.

Ona ništa ne odgovori i njemu se učini da se ne slaže s njegovim riječima.

Ne nosite kipah, yarmulke. Zašto?

Nisam više vjernik.

Oh, reče ona sa žaljenjem. Kao toliki poslijeratni pisci.

Imate li vi vjeru?

Neku vrstu vjere.

Shoa je uništila vjeru u nama.

Shoa je kod nekih ojačala vjeru. Kod drugih je oslabila, a kod nekih je potpuno

nestala.

Zašto je to tako?

Ne bi bilo pošteno da nagađam o tome. Ja nisam patila kao toliki drugi. Moja

obitelj živi u Izraelu od prošlog stoljeća. Došli smo ovamo iz Njemačke i bili smo

među prvim doseljenicima koji su se bavili poljoprivredom.

Unatoč tome, imate čvrsta stajališta. Čujem ih ispod vaših uglađenih riječi.

Zaista ste odvjetnik, uzvrati ona.

Moja prva ljubav je Sveto pismo. Ali ima neko vrijeme kako me ono više zanima s

književnog stajališta. Kao dječak mislio sam da je svijet utemeljen na Tori.

Mislite da nije?

Bio je zatečen njezinim iznenađenjem. Intelektualci koji su izražavali samo i trun

biblijske vjere bili su pravi osobenjaci. Nije znao što bi o njoj mislio.

Mnogima je spaljeno tijelo i oni su umrli, reče ona. Drugima je spaljena duša, a oni

žive. Jeste li i vi jedan od takvih?

On slegnu ramenima. Očito sam jedan od takvih.

Mislim da jeste. I mislim da vam treba gutljaj vina. Vama treba plesa i smijeha.

Kladim se da se ne smijete previše.

Analizirala gaje zbunjujuće točno. To mu se nije sviđalo.

Nisam se baš mnogo zabavljao u životu.

Oprostite, reče ona, kažnjena. Bila sam nametljiva. Molim vas, oprostite mi.

Kako se zovete? Kako vam mogu oprostiti ako ne znam kako se zovete?

Zovem se Ruta Sonnenberg.

Opraštam vam, Ruta.

Kako se vi zovete?

Nije odmah odgovorio jer je imao više imena. Jedno od njih bilo je ime dječaka

koji je živio u Zamenhofovoj ulici u Varšavi. Drugim imenom predstavio se

Britancima, nadajući se da će oni povjerovati kako je on palestinski Židov koji se

slučajno zatekao s pogrešne strane granice i kojega je potrebno repatrirati.

Odmah su uočili tu glupost i smjestili ga u zatočenički logor na Cipru. Zatim, tu je

bilo i ime što mu ga je dao Haganah kad je postao agent, prije deklaracije o

nezavisnosti. Zadržao je to ime. Njime se služio u javnosti u novom Izraelu već

dvanaest godina.

Odjednom shvati da je njezina glava podignuta postrance i da ona čeka odgovor.

Zar nemate imena, payos momče?

Imam ime.

Ne želite mi ga reći?

Zovem se David... Reče joj prezime koje mu je dao Haganah.

David. Kralj David. Ona se nasmija. Sviđalo mu se kako se smije jer je njezin smijeh

otkrivao njezin karakter. Smijeh joj je bio umiljat i donosio je radost. U njemu je

bilo radosti. Zaljubio se u taj smijeh i pozvao je na šalicu čaja nadajući se da će ona

sa sobom ponijeti taj zvonki smijeh. Proveli su nekoliko sati zajedno u kavani i

brbljali o beznačajnim stvarima. On je samo sjedio, ne planirajući ništa, ne

nadajući se ničemu, jednostavno obuzet njezinom nazočnošću. Na njega nisu

snažno djelovale ni njezine krupne crne oči niti njezina tjelesna ljupkost. Nije to

bila ni njezina inteligencija, iako je bila obilno obdarena njome.

Sviđala mu se njezina dražesnost, no uporno je razmišljao o njezinoj čvrstoći.

Kombinacija jednoga i drugog bila je obeshrabrujuća. Reče sebi da je to prolazna

zabava, da je više nikad neće vidjeti. Da je, eto, zanimljivo pogledati kroz

iskrivljenje u postojanju i pažljivo promatrati osobu koja živi na drugom planetu.

A onda prizna sam sebi da laže. Znao je da će ga biti potrebno fizički izbaciti iz

kavane prije nego što bi se drage volje sam želio odvojiti od nje. Morali bi ga

batinati ako ga žele spriječiti da bude s njom. Pa ipak, nije joj to mogao kazati.

Unatoč činjenici što se majstorski koristio riječima -osobito ako je tema bila

pravna - jedva je uspijevao suvislo govoriti. Nije mogao završiti ni jednu započetu

rečenicu. Zamuckivao je. Njegov um je bio šupljina koja je čekala da bude

ispunjena. Ona je to osjetila i uglavnom sama govorila, a njemu je ostavila

dovoljno prostora da može ubacivati primjedbe. Ostali su zajedno sve dok nije

došlo vrijeme da se kavana zatvori. Neprekidno se nakašljavao, spremajući se reći

ovo ili ono, ali mu nije uspijevalo. Ona ga je neprekidno promatrala zbunjujućom

mješavinom znatiželje i naklonosti, pomiješane sa suosjećajnošću s njegovim

bezimenim patnjama. Govorila je o mnoštvu stvari: o knjigama i političarima, o

opasnosti od rata koja se ocrtavala u daljini, o cvijeću, o oceanu. Voljela je ocean.

Voljela je sve što je povezano s vodom. Reče mu da voli plutati u Crnom moru.

Upita ga je li vidio Masadu. Odgovori joj da nije. Reče mu da jednom moraju

zajedno otići tamo. Da, trebali bi, složi se on. Zajedno, reče.

Tri mjeseca kasnije stajali su pod baldahinom i razbili čašu. Tada je ponovno

naučio plesati. Plesao je i ples je učinio da proplače na svom vlastitom vjenčanju.

Nitko to nije komentirao jer su znali da je preživio Shou.

Proljetna večer. Kuća u Ramat Ganu obojena ružičastom bojom. Nebo na zapadu

prelijeva se u duginim bojama. Povjetarac s mora. Negdje u susjedstvu peče se

kruh. Dječji uzvici izlijevaju se niz ulicu. Židovska djeca koja se dovikuju na

hebrejskom kao da to nije bio ponovno izumljen jezik.

Ispružio se na ležaljci u sjeni bademova stabla. Ruta iziđe na terasu noseći dvije

čaše od mliječnog stakla zelene boje poput limete u kojima je zveckao led. On

podignu ruku i mahnu joj. Imao je sumoran dan u uredu. Eichmanov proces bio je

u tijeku, a on je bio pomoćnik tužitelja i na njemu je ležao teret prikupljanja

dokaza. Bio je zadužen za fotograf-»sku dokumentaciju.

Ona mu priđe. Njezina pojava bila je jaka suprotnost fotografijama užasa, onim

gomilama nepomičnih lica, udova, trupova, čvrsto isprepletenih poput uzica u

onoj dječjoj igri kad ih premještaju između prsta dvaju igrača, ali ovaj put u

uvećanom mjerilu, osam puta deset metara, smrt u crno-bijeloj tehnici. Bila je

preplanula, punašnih usana, gledala ga je nježnim i nestašnim pogledom, suknja i

bluza na njoj bile su žućkastobijele boje nalik boji morske školjke.

Ona mu dade čašu. On se ponovno ispruži na ležaljci i zatvori oči. Ona ga pogladi

po kosi koja mu je pala na čelo i ukloni je s njega, razveza mu kravatu i skinu mu

cipele. Zatim otkopča sićušne naušnice od nefrita.

Večera je skoro gotova.

Što imamo za večeru?

Ribu. Latke. Dinju. Miriam nam je poslala brazilske kave. Danas je stigla poštom,

upravo na vrijeme za moga umornog muža.

Upravo na vrijeme.

Kakav je čovjek, taj Eichmann?

On je najobičniji čovjek kojega možeš zamisliti.

Zar mu na usta ne izbija pjena?

Refleksivan je tip. Govori odmjereno.

Razgovarao si s njim?

Danas sam ga prvi put susreo. Morali smo dokazati autentičnost nekih fotografija

što su ih Amerikanci snimili u VVobbelinu. Britanci su pribavili još više fotografija

iz Ber-gen-Belsena. Potvrdio je autentičnost svih fotografija.

Jesi li bio prisiljen vidjeti koju fotografiju iz Treblinke?

Jesam.

Oh, Davide, reče ona gladeći mu ruku.

Iz Treblinke, Oswiecima i Belzeca, kao i iz drugih logora. Popis je više nego

dugačak. Američka obavještajna služba pronašla je i nešto dosad nepoznatih

arhivskih snimaka u nekom skladištu. Dobili smo ih od njihova veleposlanstva.

Kutije i kutije tih fotografija. SS je očito uživao u čuvanju albuma za uspomenu.

Fotografije iz Treblinke. Jesi li... prepoznao koju od žrtava?

Moju majku? Moga oca? Moju braću? Moje sestre? Ne. Ta lica nisu mi ništa

značila. Ruto, to je bilo nevjerojatno. Sva lica bila su nalik jedno drugome, bila su

lišena osobnosti. Ljudske maske u životu i u smrti.

To je užasno.

Ništa nisam osjetio. Kako je to čudno, gledati to i ništa ne osjećati. Postaje

nemoguće razmišljati o zlu takvih razmjera. Mozak se, nakon što je prekoračio

neku granicu, jednostavno isključi. Na neki način, nacisti su pobijedili. Pretvorili su

žrtve u statistiku, čak i nama se tako čini. Ne govori tako. To nije istina.

U intelektualnom smislu, slažem se s tobom. To nije istina. Filozofski, pak, ja sam i

dalje užasnut njihovim zlodjelima. Ali, ne možeš to dugo podnositi, prije ili kasnije

počinje te izjedati iznutra.

Možda bi to trebao prepustiti nekom drugom. Postoji još mnogo poslova za

čovjeka tvojih sposobnosti. O tebi kruže svakakve glasine. Ona mu se zaprijeti

prstom, peckajući ga.

Kakve glasine?

Govorka se da te pripremaju za nešto važnije. Šefica mog odjela, prijateljica

supruge ministra pravosuđa, kaže kako je čula da ćeš postati ministar za manje od

deset godina.

Želim ostati u ovom procesu do kraja, Ruto. Želim vidjeti ovog nitkova na

vješalima. Ako je Bog umro u Osvvieci-mu, Eichmann će poći za njim na vješala u

Jeruzalemu.

Pssst! reče ona stavljajući mu prst na usta. Pripadala je onom soju sabri koje su na

neki poremećen način vjerovale u Boga i smatrale da Bog mora intervenirati u ovo

stoljeće upravo u obliku cionizma. Unatoč tomu, zadržala je trag bogobojaznosti

koji je naslijedila od svojih sefardskih predaka.

Te je noći njihova spavaća soba bila tropski vrt. Utjeha tijela. Sjedinjenje

putenosti. Radost putenosti. Putenost više nije gladovala. Oboje su zaboravili na

jame ispunjene mrtvim tijelima.

Probudio se vrišteći i teško dišući u maloj i vreloj spavaćoj sobi u Ramat Ganu.

Pssst, pssst, reče mu.

Oni su pobijedili, Ruto.

Oni su izgubili. Pobijedili smo ih. Bog ih je pobijedio. Gdje je Bog?

Ona uze njegovu ruku i povuče je preko svoga trbuha. I Jahve, Bog, zasadi vrt na

istoku, u Edenu, i u nj smjesti čovjeka koga je napravio. Tada Jahve, Bog, pusti tvrd

san na čovjeka te on zaspa, pa mu izvadi jedno rebro, a mjesto zatvori mesom. Od

rebra što ga je uzeo čovjeku napravi Jahve, Bog, ženu pa je dovede čovjeku.

Povjetarac je jecao kroz sobu, noseći sa sobom miris mora i limunova cvijeta.

Mi smo zivig, reče ona. Mi smo izabrani jedno za drugo, par kojega je blagoslovilo

nebo. Podarimo ovome svijetu dijete, ti i ja, zajedno.

Premda su već dugo bili u braku i bili iskusni ljubavnici i iako im tjelesnost nije

predstavljala nikakvu tajnu, te ju je noći poljubio poljupcem koji je bio prvi

poljubac stvorenoga svijeta. Zatim muškarac i žena postadoše jedno tijelo sa

strašću koja je nadilazila sve prijašnje strasti. Oni se priljubiše jedno uz drugo -

bijahu oboje goli - čovjek i njegova žena - ali ne osjećahu stida.

Nakon mjesec dana ponovno mu je uzela ruku i pritisnula je na svoj trbuh.

Ovdje unutra je Božji odgovor tebi, Davide. Ovdje živi dijete. Načinili smo ga od

tvojega i mojeg tijela.

Držao ju je i znao je da je dobro. Radost tijela. Radost srca. Radost duše. Imao je

sve te radosti u Ramat Ganu.

Pobijedili smo, reče ona.

Nekoliko tjedana kasnije eksplodirala je bomba koju su postavili teroristi i ozbiljno

su započele besmislene godine. Ilija se strese.

Otada je prošlo isuviše mnogo vremena. Najugodnije uspomene - kao i one koje

su bile gorke kao sama smrt -sve su one jedna za drugom potonule pod valovima

iscjeljenja koje je došlo s vjerom. Ali, iscjeljenje nije izbrisalo trajan osjećaj

gubitka, jaz što ga je za sobom ostavio amputirani brak, svijest o tome da je čitav

svijet bolan od napu-štenosti. Vjera je obuzdala nasilje njegovih emocija. Ona je

deaktivirala njihovu moć koja je prijetila da ga baci u očajanje. Ali tuga je ostala.

U asiškoj noći ta se ljudska usamljenost urezala u njegovu dušu oštrije nego ikad

prije. On ustade iz kreveta i ode do prozora. Ovdje-ondje na nebu je bilo razasuto

nekoliko zvijezda. Puhao je topao povjetarac koji je donosio miris usjeva. Vrtne

prskalice psikale su u vinogradima. Usamljenost ga je ujedala za dušu poput krika

u noći. Pokušao je u sebi pronaći neku riječ koja bi mogla odgovoriti na taj krik, ali

nađe samo prazninu. Piljio je u noć kao da snagom volje želi prodrijeti u njenu

zagonetku. Je li odgovor bio u odsutnosti svjetla? Samo utoliko što je tama

ukazivala na svjetlo koje nedostaje i bila nijemi svjedok onoga što će se vratiti sa

zorom. Možda je samo želio utvrditi da odbacuje iluziju. Da želi reći: Gledat ću te

netremice dok ne odvratiš pogled.

Nisi pobijedila, naposljetku glasno reče i vrati se u krevet.

* * *

Te noći ukazala mu se u snu. Nije ništa govorila. Gledala ga je, a iz njezinih očiju

dolazila mu je ljubav. Bila je sretna. Stajala je u plićaku rijeke. Voda je bila plava i

pjenušava. U pozadini rasla su stabla smokava, badema, limuna, li-mete,

naranača, grejpfruta i šipka, krcata plodovima.

Ona stavi obje ruke na svoj trbuh i sklopi ih u obliku čaše. Ponudi ga čašom svojih

dlanova i on u njima vidje maleno dijete kovrčave kose kako spava.

Ovo je naša kći, reče mu ona, ali nije mogao čuti njezin glas.

Ne poznajem je, odgovori on uznemireno. Poznaješ je. Spava, ali njezino je srce

budno. Gdje je moja majka? povika on. Tvoja majka i tvoj otac spavaju, no njihova

srca bdiju. Oni će ustati u Sudnji dan. Gdje je ona, moja majka?

Ruta pogleda nadesno i prema gore. Njegove oči slijedile su njezine.

Eno tvoje majke, odgovori Ruta. Tvoje nove majke. Dana ti je danas da bi ti

pomogla u poslu koji je pred tobom.

On pogleda gore i vidje ženu odjevenu suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi

vijenac od dvanaest zvijezda.

Trudna viče u porođajnim bolima i mukama rađanja.

I pokaza se drugo znamenje na nebu: gle, Zmaj velik, ognjen, sa sedam glava i

deset rogova; na glavama mu sedam kruna, a rep mu povlači trećinu zvijezda

nebeskih -i obori ih na zemlju. Zmaj stade pred Ženu koja imaše roditi da joj, čim

rodi, proždre dijete.

I ona porodi sina, muškića, koji će vladati svim narodima palicom gvozdenom. I

Dijete njezino bi uzeto k Bogu i prijestolju njegovu. A žena pobježe u pustinju gdje

joj Bog pripravi sklonište da se ondje hrani tisuću dvjesta i šezdeset dana.

I nasta rat na nebu: Mihael i njegovi anđeli zarate se sa Zmajem. Zmaj uđe u rat i

anđeli njegovi, ali ne nadvlada. I ne bijaše im više mjesta na nebu. Zbačen je Zmaj

veliki, Stara zmija - imenom Đavao, Sotona, zavodnik svega svijeta. Bačen je na

zemlju, a s njime su bačeni i anđeli njegovi.

I začuje glas na nebu silan:

Sada nasta spasenje i snaga i kraljevstvo Boga našega i vlast Pomazanika njegova!

Jer zbačen je tužitelj braće naše koji ih je dan i noć optuživao pred Bogom našim.

Ali oni ga pobijediše krvlju Jaganjčevom i riječju svojega svjedočanstva: nisu ljubili

života svog - sve do smrti. Zato veselite se, nebesa i svi nebesnici! A jao vama,

zemljo i more, jer Đavao siđe k vama, gnjevan veoma, znajući da ima malo

vremena!

Ilija pogleda lice žene odjevene suncem i nije se više bojao.

Sva nebesa čekaju da se napune njezinim mučenicima, reče ona.

Uto se vrijeme pogorša, a oblaci jurnuše poput pobje-šnjelih konja, lišće otpade sa

stabala, kao i plodovi njegovi, a more je bjesnjelo.

Nakon toga više se ničega nije sjećao.

* * *

Ilija se probudi s prvim svjetlom. Vidjevši da se don Matteo ne pojavljuje u

dogovoreno vrijeme, on potraži recepcionara. Gdje je don Matteo?

Oh, odgovori mu suhonjavi fratar, opet se borio s đavlom.

S đavlom?

Prior je podsjetio don Mattea na zavjet poslušnosti. Mora ostati u krevetu dok mu

ne iscijele modrice. Modrice? Zar je pao?

Ne, ne, odgovori fratar razdražljivo. Modrice što mu ih je noćas zadao đavao!

Potpuno zbunjen, Ilija pronađe priorov ured i pokuca na vrata. Iznutra se začu glas

koji reče Ammesso! On uđe i nađe se oči u oči s čovjekom u pedesetim godinama

ugodna izgleda, koji je buljio u njega kroz naočale s debelim staklima.

Buon giorno, oče. Vi ste naš gost koji je stigao iz Vatikana?

Jesam.

Kako vam mogu pomoći?

Zabrinut sam zbog don Mattea. Dogovorili smo se da ćemo jutros zajedno slaviti

misu, a on nije došao kako smo se dogovorili. Recepcionar mi kaže da je on...

Nije mu dobro. Nitko ga ne može vidjeti nekoliko dana.

Ali ja jutroa odlazim. Smijem li ga barem pozdraviti? Žao mi je...

Neizostavno moram razgovarati s njim. Sinoć mi je rekao da će naš jutrošnji susret

biti od bitne važnosti za moju misiju.

Nije vam objasnio?

Nije.

Iskreno mi je žao, oče, ali to je nemoguće. Je li na samrti? Nije.

Onda ga moram vidjeti. Tiče se misije u koju me šalje Papa.

Prior odjedanput postade ukočen, od njegovih naočala odbijalo se svjetlo.

Na brizi mi je čitava zajednica. Ne smije se dogoditi da se čitav samostan raspadne

zbog jednoga jedinog fratra, pa makar ga Bog na poseban način obdario. On ima

svoje zaduženje od Boga, a ja imam svoje. Molim vas, shvatite to. Ne mogu vam

dalje objašnjavati.

Ilija iziđe iz ureda smeteniji nego ikad. Nakon stoje sam slavio misu u kapeli, on se

zaputi u blagovaonicu.

Jakov mu donese doručak.

Danas ti ideš?

Odlazimo nakon doručka.

Jakov ispuži ruku i oni se rukovaše.

Doviđenja, oče. Hvala ti što moliš za mene. Ja bolje. Mislim da moja obitelj u

nebu.

Drago mi je da se bolje osjećaš. Molimo i dalje jedan za drugoga.

Gorostas je micao glavom gore-dolje, ali ničim nije pokazivao da kani otići.

Jakove, znaš li što se dogodilo don Matteu?

Čujem da on ozlijeđen. Ima rane na sebi. Liječnik doći. Don Matteo u krevetu.

Želio bih ga vidjeti.

Nitko ga ne može vidjeti.

Zašto?

Prior kaže ne.

Gdje je don Matteova ćelija?

Daleko, odgovori brat gledajući ga znatiželjno.

Znam da ne smiješ prekršiti zavjet poslušnosti. Ali ja također imam zavjet

poslušnosti. Papa mi je rekao da moram razgovarati s don Matteom.

To je dobro, zbunjeno reče Jakov.

Sjećaš li se što si osjetio kad sam ti stavio ruke na glavu i kad smo molili?

Nikad to zaboravim.

Moja duša treba don Mattea na isti način. Trebaju mi njegove ruke na glavi.

Jakov je neko vrijeme razmišljao. Rekao ti Sveti Otac? Vjerujem da Sveti Otac to

želi.

To je teškoća. Ja se zavjetovao na svetu poslušnost. Ti se zavjetovao na svetu

poslušnost. Ali ta dva zavjeta sudaraju se.

Oni se sudaraju samo onda ako bezglavo jure jedan prema drugome. Ako moj

zavjet poslušnosti zaobiđe tvoj, onda nema sudara.

Razmislit ću o tome, oče.

On se zaputi prema kapeli. Vratio se za pet minuta i reče mu ozbiljnim glasom:

Odvedem te do njegove ćelije.

Ilija je morao trčati kako bi uhvatio korak s dugačkim koracima mladog fratra koji

je nervozno grabio kroz labirint hodnika i kroz mnoga krila samostana. Nisu susreli

ni žive duše. Naposljetku stigoše do jednoga pokrajnjeg hodnika blizu stražnjeg

dijela samostanskog kompleksa. Vonj-ao je po starini i zapuštenosti.

Stani ovdje kraj ovih vrata. Ja ići. Tako, nema sudara.

Nema sudara, Jakove. Hvala ti i Bog te blagoslovio.

Savršena radost, oče!

On obzirno pokuca na vrata. Iznutra je čuo slab glas i on uđe.

Bio je prestravljen onim što je vidio. Bila je to sićušna ćelijica u kojoj je bio samo

stolić za umivanje, klecalo, zidna kapelica s kipićem Blažene Djevice Marije i

raspelo. Iza vrata nalazio se u bijelo obojeni bolnički krevet, s kojega se obilato

ljuštila boja. Na krevetu je ležalo tijelo s ispruženim rukama sa strane. Kad se lice

okrenulo prema njemu, on teško uzdahnu.

Lice je od čela do brade bilo prekriveno plavkastopur-purnim modricama. Ruke

koje su virile iz rukava bolničke haljine također su bile nagnječene. Dlanovi su mu

bili u zavojima i kroz njih su se vidjele smeđe modrice.

Moj anđeo mije kazao da će vas Jakov dovesti ovamo.

Don Matteo! Sto vam se dogodilo?!

Nije to ništa, ništa.

Baš i ne izgleda da nije ništa. On privuče sjedalicu krevetu.

To je uobičajeno. Trebao sam znati da će se dogoditi. Ne razumijem vas.

To je dobar znak. Nemojte se toliko brinuti, sine. Oče, ponovno vas pitam, što vam

se dogodilo? Imali ste nezgodu. Jeste li odnekud pali? Da, pao sam.

Iza vašeg odgovora krije se mentalna rezerviranost. Razjasnite mi.

Ne treba govoriti o tome. Dovoljno je da vas je Bog doveo ovamo. Sve je u redu.

Je li vas netko ozlijedio?

Netko me ozlijedio. No sad je to gotovo.

Tko vas je ozlijedio? Neki luđak? Je li krivac kažnjen?

Krivac će biti kažnjen na Sudnji dan.

Ilija sjede, buljeći u njega i teško dišući. Bio je ogorčen.

Promatrao je lice starog svećenika i vidje vjekove i vjekove mudrosti na njemu.

Zatim pogleda starčeve ruke u krvavim zavojima. Pogleda i njegove noge. I one su

bile u zavojima i prepune mrlja.

A onda mu odjedanput sve postade jasno.

Zašto šutite, sine moj?

Ilija nije mogao odgovoriti.

Bojite li se?

Da.

Bojite li se zadaće koju vam je povjerio Gospodin? Da.

Bojite li se da ćete biti razočarani? Da.

Bojite se da ćete biti zavedeni da služite neprijatelju? Da.

Fratar mu postavi još nekoliko sličnih pitanja i Ilija shvati da mu je proniknuo u

dušu.

Nemate snage za tu misiju? zaključi svećenik.

Nemam snage. Rim je učinio pogrešku. Za ovu misiju potreban je svetac.

Rim nije učinio pogrešku.

Ja sam satkan od slabosti. Izgubio sam vjeru. Izvana, učinit ću sve što mogu, ali

nisam siguran da mogu bilo što postići. Posve suprotno. Bojim se da ću učiniti

samo još veću štetu.

Zašto tako mislite?

Ne znam.

Svećenik ste toliko godina, a ne znate.

Iskreno vam kažem, oče, ne razumijem što se posljednjih nekoliko dana događa u

mojoj duši. Osjećam se manje spreman nego ikad.

Dobro je što ste svjesni svoje slabosti.

Za ovu zadaću potrebna je snaga.

Ne. Potrebna je slabost.

Kako mislite? Zbunjujete me.

Upravo to vam je Franjo htio pokazati. Vaša snaga je u vašoj slabosti.

Ilija ni ovaj put nije znao što bi odgovorio.

Vi ste čovjek koji je pretrpio mnoge nesreće. Još od djetinjstva zli ljudi nanosili su

vam teške nepravde. U duhu vidim malenog dječaka u crnom odijelu. On pleše za

Boga. Pun je radosti. Vatra ga pokušava proždrijeti. No on bježi i neki ga čovjek

spašava. Zatim bježi po čitavom svijetu. Međutim, on zaboravlja plesati. On gubi

radost.

Točno ste opisali moju mladost.

Zatim doživljava težak udarac. On voli jednu ženu. Ona je jedina velika ljubav

njegova života. Ona je za njega sam život. On više ne vjeruje u Boga. Vjeruje samo

u tu ženu. Ona je dobra, ali je njezino poznavanje istine ograničeno. Ona ga voli. U

njezinoj maternici je dijete koje su zajedno začeli, čovjek i njegova žena.

Sad ste opisali moje rano muževno doba.

Žena umire. Dijete u njoj također umire. Njih dvoje odvedeno je na mjesto gdje

vlada radost, ali mladi muž i otac osjeća kako tama ovoga svijeta sve više prodire u

njegovu dušu. On je gnjevan na Boga. On misli da mrzi Boga i kaže da on ne

postoji. Ispunja svoj život hrabrim djelima.

Uspinje se na vlast u jednom narodu na Istoku. Upravo u trenutku kad mu se nudi

potpuna moć, on dobiva poruku. Kakva je bila ta poruka?

Bila je to riječ ljubavi iz njegove prošlosti. Riječ žrtvene ljubavi. To je nešto

potpuno neočekivano za njega. To ga uznemiruje, to uzdrma njegovo povjerenje u

vlastite sudove. On napušta put koji ga je vodio prema moći. On luta bez cilja i

osjeća se posve sam. On je prazna školjka. Naposljetku, dolazi na Ilijino brdo i

ondje se želi baciti s visine u provaliju. Na toj visini on vidi zgradu koja je poput

usamljene tvrđave, posljednje pribježište u moru bijede i besmis-la. Bez ikakva

razloga on se odjedanput sjeti sebe kao malenog dječaka. Na trenutak - samo na

trenutak - on osjeti provalu radosti. Sjeti se svog plesa pred prijestoljem Božjim.

Odlučuje pružiti posljednju priliku tom odsutnom Bogu. On pokuca na vrata te

zgrade i ondje nađe ljude gdje žive zajedno u miru. Različite ljude, siromašne,

bogate, hrabre, kukavice, pametne, tupe, svece, grješnike. Oni obrađuju zemlju i

mole. Siju i žanju. Slušaju glas Božji. Slušaju u mraku. To su oni koji vjeruju onkraj

svakog vjerovanja, kad više nije moguće vjerovati.

Oni ga pozovu unutra. On ostane jedan dan, dva dana, tjedan, mjesec. Više se ne

želi baciti s klisure. Postavlja nova pitanja. Shvati daje dotad vidio samo dio

stvorenja. Mnogo je godina gledao u mrak i izgubio svaku nadu da će doći zora.

Sad mu je načas dano da vidi odsjev ljubavi koja je sama ljubav. Isprva mu nije

dano da vidi mnogo te ljubavi. Isuviše je krhak za to. Unatoč tomu, on shvati da je

postojanje nešto mnogo, mnogo više od onoga što je pretpostavljao. On se svađa,

on sumnja, on razmišlja, on se hrve s Bogom.

Oče, ne govorite više. Znam da govorite o meni.

Fratar kimnu glavom i Ilija osjeti kako ga preplavljuje val ljubavi iz starčeva srca.

Maleni dječak koji pleše u crnom odijelu i s krznenom kapom na glavi, nastavi

fratar, izabranik je Božji. On je glavnja koja je izvađena iz vatre. On je duša koja je

od svoje najranije mladosti čeznula za Istinom. Zbog te čežnje trpio je mnoge rane

radi Boga, a da nije ni znao za to. Sad znam.

Trpjet ćete još mnogo rana radi Njega. U meni nema snage. Tako mora biti.

Prošle noći preplavila me je tjeskoba kakvu nisam osjetio godinama. Jasno sam

vidio sve što sam izgubio. Moju obitelj. Moju ženu, moje dijete. Osjećao sam se

kao da padam u bezdano jezero tuge.

Iznad nas je more radosti. Vidjet ćete ga. Poći ćete prema njemu, a ono će se

zaputiti k vama. Nije li vam žena odjevena u sunce govorila o tome? Vidio sam je u

snu gdje dolazi k vama.

Jest, gušio se od ganuća.

Zašto se bojite? Ona je s vama. Njezina misija je poput vaše, satrti glavu zmiji koja

se omotala oko svijeta. Vi ste oruđe kojim će biti uništena zmija kad se bude

spremala zavesti samu Kuću Božju. No njoj se ni jedan čovjek ne može

suprotstaviti bez božanske pomoći. Gospodin je toj ženi za Sudnji dan namijenio

ulogu koju ne bi mogao izvršiti ni jedan drugi čovjek, pa čak ni naš Papa koji je

poput sveca. Ona ga krijepi isto onako kako krijepi vas, milostima što joj ih daje

njezin Sin. Ona će vas zagovarati i štititi. Ona je i sluga, ali najveća od svih slugu,

jer je nosila Janje u vlastitoj maternici.

Neprijatelj je ubio to Janje.

Vi znate kako se to završilo.

Janje je nadvladalo smrt.

Da. Ali, najprije je trebalo umrijeti.

Zašto je trebalo umrijeti? Zašto je moja žena umrla? Zašto ste vi pokriveni

modricama?

Zato što smo u pravom pravcatom ratu.

To nije u redu!

Svećenik ste toliko godina i možete to kazati? Naravno da nije u redu. Križ nije u

redu. No naš Gospodin ga je uzeo i pretvorio ga u velik znak koji đavao mrzi više

od svih znakova. Svaki put kad prihvatimo nositi taj križ i biti prikovani na njemu,

vjerujući protiv svake vjere - kad zbog naših bolova više ne možemo vjerovati -

upravo tada ga pobjeđujemo. Uz pomoć krvi Janjeta!

Sto znače te modrice?

Nije potrebno da znate, brate.

Mislim da ih nosite zbog mene. Recite mi istinu.

Stari fratar uzdahnu.

Bili ste iscrpljeni kad ste došli ovamo. Neprijatelj zna za vas i vidi da se

približavate, iako ne shvaća zašto vas Krist šalje u ovu misiju. On samo vidi da su

njegovi planovi ugroženi, ali ne može ni pretpostaviti čime. On ništa nije sposoban

naučiti.

Vi ste umjesto mene primili udarce.

Tražio sam pomoć od Gospodina. Tražio sam da se dio napadaja namijenjenih

vama preusmjeri na mene.

Ali, udariti na čovjekovo tijelo! Kakav je smisao toga?

Neprijatelj bjesni. On pokušava zaplašiti. On vas želi uplašiti. Njemu najčešće nije

dopušteno plašiti duše nečim što se može vidjeti. On najčešće radi u tišini.

Najdjelotvorniji je kad je nevidljiv. Bog povremeno dopušta đavolu da se posluži

grubim oružjem kako bi se na taj način pokazao u svom pravom svjetlu. On ne

propušta takvu priliku, iako zna da mu tlo izmiče pod nogama kad se otkriva. No

njegova zloba je tako velika da ne može odoljeti.

Molim vas, molite za mene, reče Ilija slomljenim glasom. Bojim se.

Vidite li ove rane? Ove modrice?

Vidim.

One su moja radost. Bol je vaša radost?

Bol sama po sebi nije radost. Ona je jednostavno bol. Ali, značenje boli, to je

radost.

Ilija položi glavu na krevet uz fratrovu ruku. Molim vas, molite za mene.

Don Matteo se s golemim naporom okrenu prema njemu i položi ruke na Ilijinu

glavu. Molio je i Ilija osjeti kako kroz njegovo tijelo struji toplina.

Idete u lavlje ždrijelo, reče mu starac. Ne smijete se bojati. Neka bude mir s vama i

imajte povjerenja u Boga. Vjerujte u Oca i Sina i Duha Svetoga.

Neko vrijeme ostadoše nepokretni. Zatim don Matteo pokaza prstom na zidnu

kapelicu.

Dodajte mi svete moći. Ondje, pokraj Naše Gospe. U mjedenoj kutijici su.

On pronađe moćnik u podnožju kipića. Bila je to posve obična okrugla kutijica

veličine kutijice za tablete.

Donesite je ovamo.

Ilija učini kako mu je rekao.

Otvorite je.

Unutra je bio tamnosmeđi komad drveta. Ovo je relikvija pravog Križa. Poklanjam

vam je. Sad je vaša.

To je preuzvišen dar!

To je istina, reče tužno fratar. On je toliko uzvišen da ga mi možemo samo

nedostojno nositi. Pa ipak, uzmite ga, sine moj.

Nosit ću ga blizu srca. Hvala vam, oče.

Znate li što kažu rugaoci: kad bi se na jednom mjestu sakupile sve navodne

relikvije Križa, od njih bi se moglo sastaviti deset križeva?

Čuo sam.

Znate li da je to laž? Kad bi se sve relikvije pravog Križa za koje se danas zna

sakupile na jednom mjestu, od njih se ne bi mogao sastaviti ni jedan jedincati križ.

Shvaćate, rugaoci mrze Križ. Križ je sablazan. Oni ga ne mogu shvatiti. Zato oni i ne

mogu vjerovati drugo nego da u njega vjeruju praznovjerni i lakovjerni katolici.

Tko je tu zapravo lakovjeran?

Dabome. A sada, sine moj, moram vam reći da je ova trijeska drveta namočena u

krvi Janjeta. Znam to pouzdano. Položio sam ovu relikviju na neizlječive bolesnike i

oni su bili iscijeljeni. Demoni vrište i bježe kad to vide.

Oče, zašto vas ova relikvija Gospodinova Križa nije zaštitila od zloga?

Obično, on mrzi znak križa, a najviše pak mrzi komadiće koji pripadaju pravom

Križu. Ali, ovdje nije riječ o običnom demonu kojega je moguće lako otjerati

riječima. Osim toga, Gospodin je dopustio da iskusim neke od udaraca koji su

pogodili Njega.

U tom trenutku uz cviljenje se otvoriše vrata što su izlazila na hodnik i u ćeliju uđe

fratar. O vratu mu je visio stetoskop, a u rukama je nosio poslužavnik s lijekovima.

Izraz zaprepaštenosti prijeđe preko njegova lica.

To nije dopušteno, uzviknu on. On se mora odmarati! Don Matteo, prior je izričito

zabranio...

Don Matteo načini znak križa na Ilijinu čelu i donekle podsmješljivim pogledom

promatraše kako brat liječnik posve nediplomatski izvodi Iliju iz sobe.

Svakako posjetite katedralu u Orvietu! poviče za njim don Matteo. I javite mi se

pismom, sine moj.

VI.

Napulj

Morao je nekoliko puta pokucati na vrata Billyjeve sobe prije nego što se iznutra

čulo mrmljanje.

Billy nije sretan. Billyija užasno boli glava. Billy se ne osjeća dobro. Billy popije

mnogo kave, onda bude bolje. Vidimo se na parkiralištu u devet sati.

Ilija ostavi pisamce u kojemu pozdravlja don Mattea. Zatim napisa drugo za

gorostasa.

Dragi brate Jakove,

Ovaj dar izrezbario je član moje zajednice. Dao mi ga je na dan moga ređenja. On

je arapski kršćanin. Izgubio je obitelj tijekom bombardiranja palestinskog logora

od strane izraelske vojske. Oni koji su sve izgubili pripadaju pobratimstvu duha.

Preživjeti znači patnju koju može shvatiti samo onaj koji je i sam preživio. Ja sam

također izgubio obitelj. Masakrirana je u Poljskoj tijekom rata. Nitko nije

pošteđen. Samo ja. Ja sam kršćanski Židov. Čitav život se pitam zašto je Bog spasio

mene, a ne njih. To je najteže od svih pitanja. Ali, Bog će odgovoriti na njega.

Vjeruj to. Bog će na njega odgovoriti. Vjerujem da naša patnja, kad je ujedinjena s

Isusovom patnjom, može pomoći u spasenju duša. Molim za tebe. Molim te da i ti

moliš za mene.

U Kristu, istinskom Spasitelju svijeta,

Otac Ilija.

On stavi drveno raspelo u omotnicu. Iako baš i nije bilo neko umjetničko djelo,

brat Magarac ga je izrezbario s ljubavlju. On je bio prvi od palestinske braće koji ga

je prihvatio.

Oče, pogledajte ovaj križ koji sam napravio za vas. Izradio sam ga od drveta koje

raste u Betlehemu. Sam sam odrezao komad drveta s njega. Oh, ne biste vjerovali

koliko sam morao platiti tom bogatom trgovcu maslinama koji mi je rekao da je

on vlasnik toga stabla. Kako netko može biti vlasnik Gospodinova stabla, pitam ja

vas? Ovo stablo je sjeme sjemena stabla što je raslo pokraj betlehemske štali-ce.

Dijete Isus blagoslovilo je ovo stablo one noći kad je bježalo pred Herodom. Ono

je oprano u krvi dječice koja su pobijena. Ovo je sveto drvo!

Iz vjere malenoga brata, koja je bila jaka poput magarca, i jednako nepredvidljiva,

nitko nije mogao istjerati stanovita uljepšavanja crkvenog nauka. Je li mistika

ovoga raspela bila tek puko praznovjerje? Pobožna izmišljotina? Ili je to bila

književna domišljatost nepismenih koju su tijekom stoljeća patnje smislili obični

ljudi koji nisu znali drugoga načina da sačuvaju nadu nakon što su Herodovi vojnici

ostavili za sobom svoj krvavi okot kroz povijest? Ipak, rezbarija je bila ikona

otkupljenja koja je stajala na njegovu dlanu kao trajan sažetak milijuna riječi, kao

sažetak cjelokupnog Evanđelja. Taj grubo izrezbareni kipić bio je njegovo najveće

zemaljsko bogatstvo. On ga stavi u omotnicu, ispiše na njoj tiskanim slovima ime

svoga brata iz Hrvatske i ostavi je na portirovu stolu.

Billy je izgledao vrlo loše kada je stigao na parkiralište.

Dobro jutro, monsinjore.

Nemoj me tako oslovljavati.

Izgledaš bolesno. Imaš li groznicu ili možda prehladu?

Grappa, progunđa Billy.

Grappa?

Ah, ti moji prijatelji! Sinoć su me pozvali u svoj stan, nakon zatvaranja Frankijeva

bara. Ponudili su me domaćom grappom. Kao kakva budala, ja sam je popio.

Tako, znači, a danas zato plaćaš cijenu.

Ne gledaj me tim svojim sažalnim osmijehom. Kad bi ti glava bila kao moja, ne bi ti

bilo tako smiješno.

Hoćeš li da ja vozim? Dugo je do Napulja. U redu. Ti vozi, zastenja on, držeći se za

glavu. Ilija sabrano poveze auto izvan grada i okrenu prema jugu.

Nisam bio pijan, da znaš. Popio sam samo čašicu ili dvije, no osjećam se kao da me

nosorog opalio nogom u glavu. Boli te glava? Da.

Što se dogodilo?

Taj bračni par i ja započeli smo razgovor u Frankijevu baru. Osjetili smo uzajamnu

sklonost. Gospođa je Britanka udana za Talijana. Imaju vilu negdje u brdima.

Izvanredno smo se zabavljali, ali oni su se morali vratiti zbog djece. Djevojka koja

im čuva djecu morala se vratiti kući do ponoći, jer u suprotnom, kočija bi se bila

pretvorila u bundevu.

Ilijino čelo prošara se brazdama. Ponekad nije shvaćao Bilh/ja.

Pozvali su me u svoju vilu da popijemo čašicu prije spavanja. Dok je gospođa

vozila djevojku kući, tatica je otvorio bocu toga pića nalik čistom kerozinu. Popijte

gutljaj ovoga, monsinjore, kaže on meni bezazleno poput janjeta. Klipan jedan!

Što je grappa?

To ti je nevjerojatno alkoholno piće koje su mogli izmisliti samo prokleti Rimljani.

Taj momak odvede me dolje u podrum i pokaže mi svoj tajni kotao za pečenje

rakije. Ima vrč zelenog vina tamo dolje. Iz njega strše dvije gole električne žice,

ostaci neke električne lampe. On ih zatisne unutra i u vrču šibnuše iskre. Para se

poče u mjehurićima dizati prema vrhu, vijugajući kroz mnoštvo bakrenih cijevi, i

prije nego što si udario dlanom o dlan, na drugom kraju pojave se kapi

destiliranog alkohola.

Izvanredno.

Aaaar! Ti ljudi su tako domišljati. Podrum je bio nalik radionici doktora

Frankensteina. A sličan je bio i ukus toga pića.

Možda si u času ulio više nego što si namjeravao? Kako si ti dobrostiv. Odgovor na

to pitanje glasi: jesam, ulio sam malo više.

Zao mi je što ti nije dobro.

Osjećam kao da me glava propisno kažnjava. Svaki grijeh izaziva odgovarajuću

posljedicu, zar ne?

Nastaviše vožnju bez riječi, a zatim Ilija okrenu zapadno, prema Orvietu.

Kamo voziš? Napulj je na drugoj strani.

Don Matteo mi je nabacio da krenemo zaobilaznim putem i svratimo do katedrale

u Orvietu.

Zašto? Južno odavde ima tuce katedrala i većina njih podjednako je impresivna.

Jesi li bio u njoj?

Nisam. Prolazio sam pokraj nje jedanput ili dvaput. Je li ti rekao zašto bi trebalo da

odeš tamo?

Želi da nešto vidim. Ali, nisam imao vremena pitati ga što.

Stigli su u Orvieto sredinom jutra. Kiša je kao iz kabla lila po pločniku pred

katedralom. Bilo je svježije nego prethodnog dana, u zraku se osjećala vlaga, a

iznad sivog pokrivača neba čula se grmljavina.

Trebalo im je vremena da im se oči priviknu na tamu u unutrašnjosti katedrale.

Mirisalo je na tamjan i vosak od svijeća. Apsida je slabašno odjekivala tihim

šapatom. Nekoliko starica molilo je krunicu i obilazilo postaje Križnog puta.

Ilija i Billy kleknuše pred svetohraništem, a zatim ustadoše, zureći oko sebe.

Unutrašnjost katedrale bila je lijepa, no nije se mnogo razlikovala od brojnih

drugih katedrala razasutih po Italiji.

No, dakle, gdje je ta velika tajna?

Ovdje. O čemu god se radilo, don Matteo je smatrao da je važno da pođemo

zaobilaznim putem i pronađemo je.

Oni uđoše u pokrajnju kapelu.

Njeni zidovi bili su oslikani s četiri veličanstvene freske u živim bojama i na njima

je, epskom veličajnošću koja se u vrijeme kad su rađene morala doimati novošću,

bio prikazan kraj svijeta.

1499. do 1500., pročita Billy na bronzanoj pločici. Freske je izradio Luca Signorelli.

Tko je to?

Učenik Pier a della Francesce. Michelangelo se divio njegovoj umjetnosti.

Naslikao je apokalipsu.

Ova je vraški odbojna! Ova freska ovdje ima naziv Prokletnici u paklu. Uf! Mrzim

gomilu. Ta gomila ne ide na nogometnu utakmicu. Nipošto ne bih mijenjao svoj

duh za maštu toga čovjeka, ni za milijun funti. To je užasno.

Da. Vjerujem da nas je htio upravo tome poučiti. Užasu prokletstva.

Ovdje kao da su oslikani svi smrtni grijesi. Da vidimo, pokušat ću pronaći pijanstvo.

Dakako, evo ga, odmah do bludnosti. Da vidim lice pijanca. Znao sam! Znao sam!

Posve je nalik meni.

Billyjev pokušaj da bude duhovit nije uspio ukloniti tragičnost koja se nadvila nad

prizorom.

Izgledaju vraški ljudski za moj ukus. Đavoli također.

Ilija ode do druge freske.

Pogled mu privuče središnji lik na slici, lik Krista. Kako je to neobično, pomisli on,

vidjeti lik Gospodina s likom Sotone koji mu šapće u uho i čija ruka ulazi u Njegovu

odjeću, je li ono što se vidi u naborima odjeće Kristova ili đavolova ruka?

To nije bio doslovan prikaz prizora iz Evanđelja, zaključi on; no mogao je biti

umjetnikov maštovit prikaz napastovanja u pustinji? Međutim, bilo je nešto

neobično u načinu na koji se Krist nagnuo prema Sotoni i gotovo se našao u

njegovu zagrljaju, pomnjivo slušajući što mu ovaj govori.

Dugo je promatrao fresku. Odjednom mu njeno značenje postade jasno, kao da

gleda neki prizor kroz leće koje se sabiru u fokusu. Zamućeni oblici stvarnosti

tvorili su oštar i prodoran prikaz moralne katastrofe.

Lik koji je đavao držao u zagrljaju nije bio Krist nego -Antikrist.

Ilija je isti čas shvatio zašto je don Matteo želio da on vidi tu fresku. Sad je znao

zašto mu stari fratar nije želio kazati zašto to traži od njega. Matteo je želio da Ilija

sam otkrije tajnu freske i da, otkrivajući je, shvati mehaniku percepcije.

U što buljiš? upita ga Billy. U Antikrista.

To nije Antikrist. To je Gospodin.

Pogledaj ga pozorno. Moli dok gledaš.

Billy ga posluša i nakon nekoliko trenutaka se strese.

Shvaćam što želiš reći.

Slika kao da djeluje na nekoliko razina, reče Ilija. Na površini, ona nam priča

dramatičnu priču, pripovijetku. Na jednoj drugoj razini, ona je moralna pouka o

grijehu i izdaji. Na trećoj, umjetnik poseže za najdubljim oruđima percepcije u

duši. Umjetnik traži od nas da čujemo nečujan krik, poziv na uzbunu, upozorenje.

Ne natežeš li pomalo smisao svega toga? Zar su slikari iz petnaestog stoljeća mogli

biti tako profinjeni teolozi?

Neki od njih su bili. Neki su bili i mistici. U to vrijeme civilizirani svijet bio je

katolički. Život je bio kratak, a vječnost nadomak ruke. Spasenje i osuda prožimali

su ozračje u kojemu su ljudi živjeli svoj svakodnevni život. Pa ipak, slikar je bio

potaknut upozoriti nas na nešto vrlo važno. Mislim da želi reći da, ako nas tako

lako može zavesti nekoliko poteza slikarskim kistom, ako nas tako lako može

zavesti umjetnost, koja je po samoj svojoj naravi sredstvo iluzije, koliko nas tek

mogu prevariti naša osjetila? Zar Antikrist od krvi i mesa daleko učinkovitije ne

stvara privid dobrote, upravo skrivajući svoju sklonost zlu?

Teoretski. No tada bi doista bio pravi opsjenar.

Ovaj Antikrist jako sliči našim tradicionalnim predodžbama Krista. Sto ako on

oponaša Krista i u svom javnom djelovanju?

Dopuštam, to je posve moguće. Ali ja ne vjerujem da bi čovjek koji je tako zao

mogao tako dugo zaluđivati svi-jet.

A što ako svijet želi biti zaluđen?

Još uvijek bi postojale stotine milijuna vjernika koji bi bdjeli. Oni bi ga uočili.

Misliš? Upravo se nalazimo usred masovnog otpa-dništva od Crkve. U povijesti

Crkve nikad nije bilo tako rašireno gubljenje vjere. Hoće li za nekoliko godina još

uopće biti vjere na zemlji?

Danas si prilično pesimističan, Davy.

Sveto pismo kaže da će, ukoliko se dani ne skrate, biti zavedeni čak i izabrani.

Dobro, pretpostavljam da se može prevariti oko, ali što je s umom? Bilo koji

kršćanin koji je zaslužio to ime mogao bi reći kada taj tvoj hipotetični Antikrist

propovijeda krivi nauk. Zar ne bi mogao?

Ali, što ako generaciji ili dvije prije njegova pojavljivanja zakaže katolička

formacija? Sto ako je formiran čitav jedan naraštaj religiozno nepismenih koji su

nesposobni razlikovati vjersku istinu od vjerskog osjećaja?

U redu. To se može dogoditi. Sad shvaćam što zapravo želiš reći tim svojim ne baš

istančanim načinom. Ti misliš da smo mi taj naraštaj.

Tako je. No ovo remek-djelo šalje nam još jednu važnu poruku.

Čekaj malo, Duh je moćan. On može otkriti stvari koje oko i um ne mogu, ne misliš

li tako? Mislim, čak i kad bi Antikrist uz pomoć privida obmanuo naše oči i kad bi

isto tako obmanuo naš um pomoću uvjerljivih laži, ne bi li negdje duboko u nama

postojala neka tjeskoba? Neko jedva čujno zvonce koje bi neprekidno zvonilo na

uzbunu dok ne reagiramo?

Slažem se. Ali, ti isto tako dobro kao i ja znaš da se taj alarmni sustav može

deaktivirati. Grijesi ga mogu prekriti naslagama i naslagama dok naposljetku

posve ne oglušimo. Dok ne zaboravimo da je on ikad postojao.

Billy teško uzdahnu.

Potrebna mi je šalica kave, objavi on ozbiljnim glasom.

On iziđe, ostavivši Iliju nasamo s freskom.

* * *

S Billyjem za volanom, jaguar je krstario brzinom od sto dvadeset kilometara na

sat autocestom koja se protezala između Rima i Napulja. Ilija je nastojao ne

obraćati pozornost na brzinomjer. Zakopao se u svoj brevijar i molio oficij.

Kad je završio, on zatvori knjigu.

Za pola sata smo u Napulju! uzvikne Billy s namještenim veseljem.

Nastaviše vožnju bez riječi.

Prošavši pored Capue, Billy reče: Nešto nije u redu.

S autom?

Ne. S monsinjorom.

Što nije u redu, Billy?

Nešto tu ne valja, Davy. U Asizu nisam bio svoj. Ne, ne mislim baš tako kako sam

rekao. Hoću reći, bio sam onaj stari ja. Onaj stari nevaljali Billy.

Primijetio sam da se boriš s nečim.

Nisam bio svoj. To me plaši.

Je li to bilo vrijeme kušnje?

Da. No ovaj put to je bilo nešto posve drugo. U pravilu, to je kao da igraš teniski

meč. Čista dosada. Danas sam se deset puta odupro napasti prežderavanja, pet

puta sam odbacio nečiste misli i jedanput sam odbio ogovarati neprijatelja. Jučer,

danas, sutra, svaki dan isto. Neki dani su bolji, drugi gori, no trudim se biti vjeran.

Zaista se trudim.

Dobar si ti svećenik, Billy. Znam to.

Sveti Otac je dobar svećenik. Stato, Dottrina, oni su dobri svećenici. Ti si dobar

svećenik. Alija znam kakav sam.

Osjećaš se potišteno?

Da, prokletstvo, potišten sam. No nije u tome problem. Ja sam debeli, razmaženi

čovjek u srednjim godinama koji nije odrastao. Pokušavam biti dobar. Najčešće i

jesam dobar. Ali, nisam napravljen od građe od koje su napravljeni mučenici.

Nije nitko.

Ma nemoj! Poznajem ja sebe. Ja sam slabić.

Reci mi zašto misliš da si slabić.

Odjurio sam u petoj brzini u Asiz kako bih činio pokoru, molio satima svakog dana,

bio blizak tebi, ohrabrio te. Rekoh sebi: Davy nosi težak teret na leđima i treba mu

paj-daš koji će mu pomoći kad mu postane pretežak. Vrijeme je da se pokažeš,

Billy, rekoh sebi. Znaš li koliko me je to držalo?

Koliko?

Koliko mi je bilo potrebno da uskočim u moderne krpice i pomislim na čašicu. I

prije sam zalazio kod Franki-ja, znaš. Tamo vlada jedno posebno ozračje. Ljudi koji

zalaze onamo nisu loši. Čovjek ne odlazi tamo da bi zgriješio. Odeš tamo na čašicu

whiskeyja s ledom i da bi se družio s ugodnim katolicima. Sve umjereno, dakako.

Asiz je posvećen teritorij. Shvaćaš što želim reći? Odeš tamo da bi ugodno

pročavrljao s bogatim pobožnim Amerikancima, saznao novosti, saznao najnovije

stvari o ukazanjima i mjesnim crkvama - uz te stvari uvijek je vezano mnoštvo

loših vijesti - shvaćaš li što želim reći? Nisam tamo odlazio da bih našao

prijateljicu, da se napijem ili da se pretvaram da nisam svećenik. Trebalo mi je

malo dobre katoličke zabave. Malo glazbe i iskrena i zdrava smijeha.

Je li to tako loše?

Ne baš. Znaš, ja sam veliki obožavatelj Chestertona. Jednom je rekao da je postao

katolik zato što je to jedina religija koja ne vidi proturječje između krigle piva, lule

i križa.

Ilija se nasmiješi.

Bila je to šala, ali u njoj je bilo i nešto istine. Stari Gilbert Keith Chesterton je znao

kad treba postiti, a kad gut-nuti čašu dobra piva. Treba znati odabrati vrijeme. Sve

je u odabiru vremena.

Postoji Božić i postoji Korizma.

Upravo tako! Ono što me brine u vezi s ovih nekoliko proteklih dana jest to što je

nešto u meni reklo: prokletstvo, želim da bude Božić - i nije me briga za Korizmu.

Ovo je vrijeme kroz godinu.

Slušaj me, ovo mislim posve ozbiljno. Znam da je vrijeme kroz godinu. Govorim

metaforički. Otišli smo u Asiz zato što smo se željeli malo povući iz svijeta, zar ne?

Nešto kao mini korizma. Otišli smo tamo kako bismo ojačali, zato što se kuha

nešto prokleto ozbiljno. Ali, dok smo se vozili uzbrdo i razgovarali o duhu sv.

Franje i svemu tome - ne znam zašto, ali to mi je išlo na živce. A to je posve

protivno mojem karakteru. Ja volim sv. Franju.

Bio si iscrpljen kao i ja.

Znam, znam. Posljednjih nekoliko dana doživjeli smo mnoštvo šokova. Ured je

prekriven administrativnim poslovima, nemamo dovoljno osoblja, diplomatska

služba je prokleto minsko polje. No nije riječ samo o stresu.

Pretpostavljam da je riječ o nekoj kušnji.

Da, moglo bi se tako reći. Kad sam iskočio iz auta, nije mi bilo stalo ni do čega

drugoga nego da se dočepam Franki-ja, da se dobro raspoložim, naplešem bi-bapa

na plesnom podiju i da zabavljam zadivljene turiste do sitnih sati. Htio sam da

umru od smijeha. Uspio sam u tome. Nisam počinio nijedan grijeh koji bih trebao

ispovjediti, tehnički govoreći. Ali, ukratko rečeno, nije me bilo tu. Nisam ti bio pri

ruci, Davy. Muka mi je zbog toga.

Možda ti je Bog to dopustio zbog nekog razloga.

Kakva razloga?

Bilo je nekih stvari koje sam morao sam shvatiti, a to ne bi bilo moguće da si ti bio

uza me. Baš ti hvala!

Mislim, da mi se zdesna nalazio mačevalac koji se smije, možda bih bio pomislio

da sam u sigurnosti, a to ne bi bilo točno.

Hmm, e to je već nešto.

Prema tome, vidiš, mislim da si malo prestrog prema sebi.

Posve krivo. Već je vrijeme da počnem biti prestrog prema sebi. Čitav život samo

sebi ugađam. Otkad sam postao religiozan, to ugađanje je zadobilo legitimnu

formu, ali stvar je u biti ostala ista. Više nema preljuba, nema pijančevanja, nema

maštanja o utaji poreza Engleskoj banci. No pokušaj mi uskratiti treću porciju

lazanja i jednu staru prašnjavu butelju suhoga crnog vina, pa ćeš vidjeti. Ilija se

smijuljio.

Samo naprijed, smij se. Smij se ako želiš. Ali, ja moram živjeti s ovim svojim slabim

karakterom, s ovim tijelom, tako vidno okruglim i nadasve neprivlačnim. Ono je

moje, sasvim moje. To sam ja i to mi se ne sviđa.

Billy, Billy, reče mu Ilija, ne možeš me uvjeriti da si takav nitkov. U svom životu

upoznao sam masovne ubojice.

Zaista? upita Billy. Na primjer?

Nekoliko puta razgovarao sam s Adolfom Eichman-nom.

Je V ti to ozbiljno?

Ozbiljno ti kažem. Da ti ispričam o njemu. Bio je discipliniran čovjek. Nije ni pio ni

jeo neumjereno. Bio je inteligentan, tih, skroman, a neki kažu i šarmantan.

Obožavao je Mozarta i volio je ruže. Kriv je za smrt nekoliko milijuna ljudi.

Posjedovao je karakter.

Tako, dakle, hoćeš reći da karakter može služiti dobru, ali i zlu. Jesam li u pravu?

Većina ljudskih kvaliteta može se zloupotrijebiti.

Kamo me to vodi? Ja nemam kvalitetu ni za jedno ni za drugo.

Ilija ga pogleda i reče mu s dozom strogosti: To jednostavno nije istina.

Billy je nekoliko minuta šutio. Kad je napokon progovorio, oči su mu bile pune

suza: Mrzim što sam slabić i što sam toliko debeo.

Svi smo mi slabići. Ja sam slabić u stvarima u kojima ti nisi. Ti si slabić u stvarima u

kojima ja nisam. Taj trn u oku ne da nam da se napuhavamo.

Tebi je na ovom putu bio potreban svetac, gorko reče Billy.

Sa mnom je prijatelj. Ti si bio onaj odabrani. Zar misliš da je Rim pogriješio u

prosudbi?

Rim je učinio veliku pogrešku.

Rim nije pogriješio.

Billy zlovoljno zatrese glavom.

Ti to ne shvaćaš, ali ti si sigurno poslanik Božji. Tijekom ovoga tjedna potvrdio si

mi mnogo toga što mi je On pokazao.

Divota. Pretpostavljam da sam ti poslan kako bih te mogao podsjećati kakav

čovjek ne smije biti. Da, oni su znali da ću ti biti od neke koristi.

Krivo shvaćaš stvari.

Objasni mi, molim te.

Ti želiš biti svetac, Billy. Ali, ti želiš biti svetac na način koji tebi odgovara. Tebi su

potrebne veličanstvene pobjede koje bi ti želio postići svojim mačem; osobito su ti

potrebne pobjede nad tvojim vlastitim slabostima i nedostacima.

Što ne valja u tome?

To je plemenita želja, ali ona isto tako može biti neka vrsta idealizma kojim

prikrivaš oholost.

To je isuviše komplicirano za mene.

Tko je svetac? Onaj koji je poslušan Bogu u svojoj slabosti ili onaj koji od Njega

zahtijeva da ga opskrbi svim mogućim kvalitetama prije nego što krene na svoje

životno putovanje?

Kad tako postaviš stvari, na to pitanje je lako odgovoriti.

Pred nekoliko dana optužio si me zbog romantičnosti. Zar nismo romantičari svi

mi koji želimo sjajan oklop, blistav mač i da naša bella figura privlači mnoštvo

zadivljenih pogleda dok ratujemo za Gospodina?

Stari, zbilja si odvratan.

Govorim istinu. Znam da je to istina jer govorim o sebi.

Ma nemoj, reče Billy slabim glasom.

Usto, uz mnoštvo tvojih izvanrednih darova, ti još imaš i dar šaljivosti. Nasmijavaš

me. Ja sam ozbiljan čovjek, mogao si to primijetiti.

Primijetio sam. Nisi baš šaljiv momak, Davy.

Vidiš, ne možeš si pomoći. Uvijek znaš biti zabavan. To je dar od Gospodina. On

uzdiže srce.

Natjerao sam u smijeh i kardinala primasa Engleske. Bio sam prava dvorska luda.

Bio je žalostan kad sam otišao u Vatikan, no znao je da tamo trebaju malo zdrava

smijeha.

Ne smiješ se ponižavati. Kardinal Državni Tajnik izabrao te je zbog tvoje

inteligencije i poštenja. On zna da voliš Krista i Njegovu Crkvu. On ti vjeruje. Misliš

li da itko vjeruje lakrdijašu?

Možda si u pravu, zamišljeno reče Billy.

Mislim da prošloga tjedna nisi bio podvrgnut samo jednoj kušnji. Prvo, dopustio si

da te odvuku od molitve. Nisi bio rastrzan pokvarenostima budući da neprijatelj

zna da si imun na njih. Odvukao te pomoću opravdanih zadovoljstava.

Opravdanih, ali neprikladnih i neumjerenih.

Imaš pravo. To je bila slabost, obična ljudska slabost.

Ma što ne kažeš! Kako mi je to promaklo?

Moj prijatelju, trebali smo vidjeti da se to približava. Ali nismo. I tako, izgubismo

manji okršaj riječima. No to nam je poslužilo kao izvanredna pouka. I to u pravo

vrijeme, jer prava bitka je tek pred nama.

Izvrsno. A sad mi reci, što je s mojim ostalim kušnjama?

Druga kušnja je zloslutnija. Iskušenje da čovjek sebe zamrzi zato što ne živi u

skladu sa svojim idealom. To je oholost, a ona je veoma opasna. Ona otvara vrata

prema mnogo gorim stvarima.

U redu, kajem se i posipam se pepelom. Što mi preporučuješ za pokoru?

Preporučujem da se zaustavimo u onom restoranu tamo. Svaki od nas pojest će

po jednu porciju lazanja i popiti po jednu čašu piva.

To je pravo mučenje. Ali, zaslužio sam.

Kad su sjeli za stol, Ilija protrlja oči i zijevne.

Umoran si? upita ga Billy.

Noć je bila duga.

Iskušenja?

Da, tipično moja.

Koja su to iskušenja bila? Prošlost. Stara kukanja. Ispričaj mi o njima.

Volio bih ti jednom pričati o njima. Ali, sada su i previše blizu površini, a ni ovo

mjesto nije najbolje za to. Nastavlja se? Nastavlja se.

Prozor kraj njihova stola gledao je na Salernski zaljev. More je bilo crno i

uzburkano, nebo je brzo tonulo.

Koliko ima do marine, Billy? Hoćemo li stići na vrijeme uhvatiti Predsjednikov

čamac?

Imamo i previše vremena. Već smo skoro stigli. Prošli smo Napulj dok si mi

određivao terapiju.

Nisam ni primijetio.

Nisi primijetio Napulj! Očito si umoran.

Koji je ovo grad?

Salerno. Privatna marina toga dase je iza onoga zavoja. Očekuju nas na gatu u

sedam. Putovanje ne bi trebalo trajati ni sat vremena, no sudeći po moru, može

potrajati i duže. Noćas po svoj prilici ne odlazimo nikamo.

Za večerom su izmijenili tek nekoliko riječi. U šest i trideset more je pobjesnjelo i

kiša je lila kao iz kabla. Bilo je očito da putovanje neće biti moguće. Billy ode do

javne govornice i nazva u Capri.

Dobio sam tajnika koji je zadužen za ugovaranje sastanaka. Kaže da je čamac

premalen i da ne treba riskirati. Želi da prenoćimo ovdje i da ujutro vidimo je li se

more smirilo.

Postoji li u blizini neki jeftin hotel?

Ima ih koliko hoćeš. No, rekao mije da bi bilo bolje da ostanemo u spremištu za

čamce. Njegov vlasnik je Predsjednik, a nalazi se pet minuta vožnje odavde. Kazao

mi je gdje se nalazi - na pokrajnjoj cesti iznad marine. Tamo nema nikoga osim

nekoliko zaposlenika. On će im telefonirati i oni će nas dočekati.

Jaguar je polako milio kroz pljusak sve dok nije prednjim svjetlima osvijetlio znak

pokraj nekih vrata na kojemu je pisalo: Zabranjen ulaz! Vlasništvo Centro

Mondiale Commerciale. Na njihovo iznenađenje, kad su im se približili, vrata su se

automatski otvorila. Oni prođoše kroz njih i zaputiše se uzbrdo cestom uz koju su

bili zasađeni borovi kojima je vitlao vjetar. U zid koji je pratio cestu bila su

ugrađena svjetla.

Kuća se nalazila na vrhu zaravanka obraslog travom. Bila je veća nego što su

očekivali, jako moderna izgleda, izgrađena uglavnom od kamena i stakla i

dizajnirana po ugledu na kuće što ih je projektirao američki arhitekt Frank Lloyd

Wright. Vanjska strana bila je osvijetljena skrivenim reflektorima.

Pogledaj, molim te, spremište za čamce, zazviždi Billy.

Kad se zaustaviše, vrata na pročelju se otvoriše i na pokrivenu verandu iziđe

muškarac. Bio je mršav, sjedokos i on im opušteno i učtivo zaželi dobrodošlicu.

Signore Standsby? Signore Schäfer? Uđite, molim. Vrijeme je grozno!

A vi ste...?

Ja sam Roberto i zadužen sam za primanje gostiju. Predsjednik me je zamolio da

vam izrazim njegovo žaljenje zbog toga što vas je doveo u neugodnost. Nada se da

će se sutra susresti s vama na Capriju.

Velika vam hvala.

Znam da ste jeli, reče Roberto, no mogu li vas poslužiti šalicom kave u sobi za

primanje? Imamo i engleski čaj? Konjak? Čaša mlijeka?

Ja ne bih ništa, hvala, odgovori Ilija.

Ali ja sam obeshrabren! reče Roberto, lažno negodujući.

Bojim se da smo danas imali težak dan, objasni Billy. Poći ćemo rano na počinak,

ako nemate ništa protiv.

Ni govora. Pokazat ću vam vaše sobe, a onda, ako želite, možete izabrati zabavu

kakvu želite. Imamo plivački bazen i saunu, ako gospoda žele. Vrtložna kada? Ne?

Video filmovi s festivala u Cannesu?

Ništa, hvala vam.

Moj gazda bit će razočaran sa mnom. Opast će moj ugled što sam ga stekao

zabavljajući goste. Ne, ne date se uvjeriti? Onda, neka bude tako, završi on s

dražesnim osmijehom.

Slušajte me, Roberto, reče Billy stiskajući mu ruku i govoreći tonom koji je Ilija

prepoznao kao romanita, ne bi mi bilo drago da izgubite posao. Donesite mi malo

konjaka i nešto kolača, ako imate.

Imamo kolača, imamo keksa, imamo čokolade, imamo...

Divno. Donesite bilo što, Roberto, tek toliko da nešto popijemo prije spavanja da

nam želudac ne bi neugodno kruliio. Budite tako dobri.

Čovjek iziđe i odmah se vrati zadovoljna izgleda i noseći prepun poslužavnik.

Kružnim stubištem odvede ih do krila kuće sa spavaćim sobama iz kojih je pucao

pogled na ekskluzivnu sobu za primanje što je gledala na more. Kroz debela okna

prozora koji su zauzimali čitav zid dopiralo je hujanje vjetra kroz granje borova. U

svim spavaćim sobama plamtjela je vatra u kaminu.

Veličanstveno je, Roberto. Bilo bi mi drago kad bih ubuduće češće upadao u

ovakve neprilike!

Signore Stangsby, kako se ono kaže na vašem jeziku, vi zbijate šalu sa mnom, ne?

U pravu ste. U kraju odakle sam ja rado zbijamo šalu s ljudima. Nevaljao običaj!

On se glasno nasmija.

Evo vaše sobe. Signore Schäfer će spavati u sobi preko puta vaše, ovdje. Usto, moj

gazda bi me izgrdio kad bi pomislio da sam propustio pozvati vas da vidite njegovu

umjetničku zbirku. Po kući ima mnoštvo značajnih umjetničkih radova. Molim vas,

osjećajte se kao kod kuće; pro-lunjajte kad vam je po volji. Moja žena i ja jedino

smo osoblje ovdje i ja začas odlazim. Mi stanujemo preko puta vrta, u onoj kućici

tamo. Pozvonite na kućni telefon ako vam bilo što zatreba. Želim vam mirnu noć,

vratit ću se ujutro. Doći će moja žena da vam pripravi doručak.

Mnogo vam hvala, reče Billy, pružajući mu ruku. Bilo nam je ugodno s vama. Reći

ću koju dobru o vama na Capri-ju.

Roberto se ponovno nasmija.

Vi Englezi. Vi uvijek, kako vi ono kažete, zbijate šale! Buona notte, gospodo.

Molim vas, osjećajte se kao kod svoje kuće. A domani!

Oni mu zaželješe laku noć i on ode.

Zamisli, Davy, čitava palača na raspolaganju.

Zar se već nisi privikao na velike kuće, Billy?

Vatikan je manji nego što misliš, osobito ako si iskusan. Prevelika prisnost dovodi

do nepoštivanja i sve to. Oh, sviđa mi se ovdje! Prva klasa.

Što misliš, provodi li njegov gazda mnogo vremena ovdje?

Ne bih rekao. Koliko god lijepo bilo ovdje, doimlje se nekako pusto, kao da ovdje

zapravo nitko stvarno ne živi. Ovo je tranzitna kuća između Caprija i Bruxellesa.

Ako je ovo spremište za čamce, jedva čekam da vidim na što sliči čamac!

Osjećaš li se nelagodno?

Ne.

Ja se osjećam.

Što misliš, zašto?

Nemam pojma. To je samo osjećaj.

Taj momak, Roberto, doimao se prilično ljubazno. Učinio mi se više kao vjeran

obiteljski pratilac nego kao unajmljeni sluga. Pretpostavljam da čak i sluge, kad

žive na ovako visokoj nozi, ulijevaju poštovanje.

Ja ne bih upotrijebio taj izraz.

Ti si umoran i to uvijek utječe na tvoje raspoloženje. Treba ti dobar san, momče.

Sjednimo i razgovarajmo. Odjednom se osjećam tako usamljen. U ovoj kući osjeća

se neka neobična hladnoća.

Ja bih rekao da djeluje prilično toplo. Prekrasna je. Tko god ju je dizajnirao, ima

izvanredan ukus. Pogledaj onaj zid tamo s ranim Picassom, ili ovaj tu s

Modiglianijem. Ili Giacomettijev brončani kip pokraj kamina. Kad odemo iz naših

soba, kladim se da ćemo ustanoviti da je ovo religiozno ozračje stvoreno samo

zbog nas.

Pogledaj onaj mramorni kip dolje na kraju hodnika. Opisuje li on neki vjerski

sadržaj? Mislim da je to sveti Se-bastijan.

Tko god bio, proboden je mnoštvom strelica, kao jastučić za igle. A sad mi reci

istinu, je li na njegovu licu izraz smrtne agonije ili orgazma?

Sakupljač umjetnina je eklektičar, reče Ilija, gledajući rastreseno oko sebe.

Davy! Ne bulji u te Afrodite!

Duh mu je postao ranjiv na snagu kojom odišu kipovi i slike. Život u samostanu

ojačao gaje za neke bitke, ali je oslabio njegovu obranu kad su u pitanju neke

druge bitke - osobito kad je u pitanju vizualnost. Samostanski život počivao je na

pretpostavci da se čovjek zauvijek povlači u Božji mir. Samostanski zidovi bili su

podignuti zato da zaštite oči i srce, da zatvore neka od mnoštva vrata kroz koja je

mogla doći napast. Živeći u samostanu, niste upirali pogled u prošlost. U Karmelu

nije bilo televizije, a u časopisima što su ih dobivali bilo je malo fotografija. Žene

su postale nestvarne, puke predodžbe uma. Afrodite pomalo uznemiruju, objasni

on Billyju, ali one ne predstavljaju ozbiljnu prijetnju.

Jesi li ti napravljen od tvrđe građe negoli ja? Pogled nadesno, momče. Ne obraćaj

pozornost na one gole dame.

Pa ja i ne obraćam pozornost na njih.

Naš nevidljivi domaćin mora zaista biti neka faca. Sto ti sav ovaj probrani ukus

govori o njemu?

Ne bih znao. Površno gledajući, ovo je prelijepa kuća. Čovjek ne treba tražiti

ugodnije mjesto u kojemu bi se osjećao više dobrodošao. Pa ipak, osjećam se

prilično čudno. Sto se zbiva u ovim sobama, pitam se.

Ako će ti to pomoći da se bolje osjećaš, molimo za duhovnu zaštitu.

Billy izvadi grimiznu stolu iz džepa, odmota je i stavi je oko vrata.

Polagano, kao da se bori s nekom neodoljivom silom u sebi, Ilija učini isto.

Dvojica svećenika podigoše ruke u smjernoj molitvi, zazvaše jedan na drugoga

Kristov blagoslov i zaštitu svetih anđela i moljahu kako bi istjerali nečistoga duha

iz kuće.

Tako, osjećaš se bolje?

Osjećam se bolje.

Tek je osam sati. Da stavimo neki film? S ovogodišnjega Cannesova festivala?

Pogledaj, molim te, kolika je televizi-ja.

Više bih volio da zajedno razgledamo kuću. Billy, osjećam...

Nemoj sad opet! Što osjećaš?

Kao da stojimo na rubu klisure.

Pa mi i jesmo na rubu klisure. Arhitekt je tako dizajnirao kuću. A ako Vezuv - koji

vreba tek nekoliko kilometara odavde, ondje prijeko - večeras odluči rigati lavu,

odskli-zat ćemo se pravo u Tirensko more. Upravo u ovom trenutku nalazimo se u

užasnoj opasnosti. Neka te to utješi.

Ilija se nasmiješi.

Možda si u pravu. Preumoran sam i svašta mi se pričinja.

Potrebno ti je malo divertimenta. Kladim se da se vi monasi ne zabavljate baš

mnogo u životu. Nije li tako?

Billy, ti si neukrotiv. Većina stvari koje ti držiš zabavnim za mene uopće nisu

zabavne. Ipak, nešto mi je palo na pamet.

Da čujem, zadivi me.

Predlažem da navučemo naše pidžame i kućne kapute i da jedan drugome

ispričamo po jednu priču.

Nevjerojatan prijedlog, poviče Billy pljesnuvši rukama. Bože moj, kako bih volio da

sam sa sobom ponio Andy-ja. Njemu bi se to svidjelo. No, ništa za to. Mogu mu

ispričati

0 tome kad se vratim kući.

Billy se uvuče u krevet u odjeći koja se zatekla na njemu, nasloni se na brdo

jastuka i polagano pijuckaše konjak i grickaše voćni kolač.

Ilija uđe noseći na sebi stari ogrtač i sjede na stolicu u podnožju kreveta. Vatra u

kaminu s njegove desne strane bacala je blago svjetlo po sobi. Činilo se kao da će

Billy svaki čas izvući medvjedića ispod pokrivača i zavitlati njime prema njemu.

Jesi li pronašao kojeg Rembrandta u svojoj sobi? upita ga Billy.

Samo jedan Watteauov krajolik. A ti?

Nešto zastrašujuće avangardno od nekog Rumunja. Nadrealist. Pogledaj.

Odavde sliči Madoni i Djetetu. Zašto misliš da je nad-realist?

Pogledaj pozornije.

Ilija pođe prema slici, zaustavi se, a zatim ustukne jedan korak unatrag.

Vidiš li što je učinio? Paklenski, zar ne?

Izradio je portrete Blažene Djevice Marije i Djeteta Isusa s minijaturama svih

grijeha za koje čovjek zna. Slika odiše dijaboličnošću.

Proizvod poremećenog Ida. A sada pođi u drugi kraj sobe i pogledaj je izdaleka.

Ilija učini kako mu je Billy rekao. Pogleda sliku izdaleka i namršti se.

Vidiš li?

Vidim. Još jedna optička iluzija. Sad se vidi i treća razina slike koju je postigao

koristeći se sjenama i svjetlom. Sad je to lice golemog demona koji otvara ralje

kako bi progutao Dijete Isusa i Majku.

Tko god da je ovo naslikao, nije dobar čovjek, rekao bih, reče Billy.

Ilija skine sliku sa zida i iziđe iz sobe.

Gdje si bio? Sto si učinio? upita ga Billy kad se vratio.

Pronašao sam jednu sobicu na kraju hodnika. Ostavio sam je ondje preko noći.

Ilija sjede pokraj kamina i zabulji se u vatru.

Daj, Davy, ispričaj mi priču.

Čekaj da se saberem.

Nemoj mi reći da te uhvatila jeza zbog te slike. To je samo boja na slikarskom

platnu.

To je glas. On donosi poruku iz kraljevstva tame.

Hajde, opet te hvata raspoloženje u koje si upao čim smo stigli ovamo. Oslobodi

se toga!

Ilija okrenu lice od vatre i obrisa ga.

Vjerojatno si u pravu.

Živci su ti zaista napeti, stari moj. Ispričaj mi priču pa ćemo se obojica bolje

osjećati. U pravu si, Billy.

Hajde! Da čujem. I neka svakako bude bajka. Kako bi bilo da ispričaš jednu

poljsku!

Znam jednu bajku. Jedan moj prijatelj ispričao mi ju je pred mnogo godina. Obećaj

da se nećeš bojati.

Obećavam.

Obećaj da me nećeš prekidati. Nastojat ću.

Priča govori o zmaju, princu i princezi. Oh, divno! Završava li sretno? Sretno za

ljude. Ne tako sretno za zmaja. Tako i treba biti. Započni.

I tako, Ilija mu ispripovjedi priču koju mu je prvi ispričao Pawel Tarnowski jedne

hladne zimske večeri 1943., dok su skapavali od gladi.

Bio jednom jedan dječak, reče Ilija. Bio je princ u kraljevstvu koje se prostiralo u

planinama. Otac njegov, kralj, napusti ga kad je dijete bilo još maleno i ne mogaše

dobro ni hodati, jer je ranije umrla kraljica i čovjek nije mogao podnijeti da uđe u

kuću u kojoj je živjela njegova prva i jedina ljubav.

Nastavi. Nastavi, požurivao ga je Billy tihim glasom. Oči su mu bile velike. On

privuče koljena k sebi pod pokrivačem.

Hija se nakašlja i nastavi pripovijest o princu koji se zaljubio i o ševi čevrljugi,

zabaivi koja mu je pomogla i o zmaju smoku, kojega je princ ubio pokraj dvorca

napuštene zemlje.

Završivši pripovijest, Ilija je zurio u vatru i sjećao se Varšave. Vidio je Pawelovo lice

kako se trese od groznice. Vidio je kamen koji je ležao na Pawelovu srcu.

Lijepa priča, reče Billy. A sada ti meni ispričaj svoju priču. E pa kad smo već kod

toga, ne znam ni jednu priču. Glava mi je puna tračeva i ispita iz engleske

književnosti. Ne vjerujem ti. Izmisli jednu. Billy se doimao neodlučno.

Ne vjerujem da bih mogao. Nikad nisam pokušao. Ali, rekao si mi da znaš jednu

priču. Nisam ti rekao.

Prošli tjedan rekao si mi da ćeš mi ispričati o autosto-pisti.

Ah, to! To i nije prava priča, uvjeravam te. Samo ti nju ispričaj.

Ona nije izmišljena. Ona priča o događajima koji su se zaista dogodili.

Tim bolje. A sad započnu Obećaj da se nećeš bojati. Obećavam.

Obećaj da me nećeš prekidati. Nastojat ću.

Ne, neću ti je ispričati. Ne bi mi vjerovao. Vjerovat ću. Obećavam da hoću. Ako mi

obećaš da je priča istinita, vjerovat ću ti. Vidio je da se Billy ne šali.

Ona jest istinita, reče tiho. Dogodila se meni i kunem ti se da mi se dogodila točno

onako kako ću ti je ispričati. Ajde, nastavi.

Pred osam mjeseci vozio sam cestom broj M40 prema Birminghamu. Želio sam

vidjeti neke ljude tamo koji su vjerni crkvenom naučiteljstvu. Oni vode katehetski

zavod koji širi crkveni nauk. Objavljuju masu toga što je vjerno crkvenom nauku,

većinom za djecu. Molio sam krunicu pri brzini od sto četrdeset kilometara na sat

kad začuh glas.

Bio sam säm u autu. Radio je bio isključen. Prema tome, odakle je dolazio glas?

Tko zna? Što si se sada zabrinuo. Nisam ja od onih kojima se pričinjaju glasovi, ako

znaš na što mislim.

Nisam se zabrinuo.

Moja nećakinja Winnie također čuje glasove, ali ona je na odjelu za shizofreniju u

Netherneu. E, sada, i ti i ja znamo da nisam ni shizofrenik ni mistik, i nemoj tražiti

od mene da ti objasnim ono što ti kanim ispričati. Kažem samo to da sam čuo glas.

Vlastitim ušima?

To je ono što je teško opisati. Bio je to netko ili nešto što mi je govorilo. Ali, teško

je reći da je glas dolazio izvana. To nisu bili zvučni valovi pa da ti udaraju u bubnjić.

Čuo sam ga u sebi, ali je svejedno dolazio izvana.

Sto ti je taj glas rekao?

Rekao je - smijat ćeš se, znam da ćeš se smijati - rekao mi je da se moram

zaustaviti i povesti sa sobom prvog au-tostopistu na kojeg naiđem. U početku

nisam ništa htio čuti o tome. Taman posla, rekoh. To je izvan pameti. Nikada ne

uzimam autostopiste. Ne samo što je danas to opasno, ja uvijek prebrzo vozim.

Pokušao sam sebi to dočarati u mašti. Tako sam, kao svaki čestit mladić, nastavio

moliti krunicu, kad ponovno čujem taj glas.

Moraš se zaustaviti i povesti sljedećeg autostopistu, reče mi glas.

To mi je počelo ići na živce pa sam se upitao što sam pojeo za doručak i jesam li se

u posljednje vrijeme dovoljno zabavljao, znaš već, uobičajeni kontrolni popis

simptoma neuroze. A onda sam treći put čuo taj glas, upravo u trenutku dok sam

vozio uz uzbrdicu, a dolje na dnu nizbrdice, sedamsto-osamsto metara dalje,

stajao je momak s podignutim prstom.

U redu, rekoh sebi, ali sam uz to jako gunđao.

Zaustavio sam se uz rub pločnika i taj momak, koji je dosta fino izgledao, uskoči u

moj auto. Bio je posve običan, osim što je izgledao vrlo pristojno.

Razgovarali smo kratko, oko trideset sekunda i ja opet potjerah auto brzinom od

140 kilometara na sat, kad mi se on okrenu i reče: Oglasila se prva truba.

Ohoho, rekoh u sebi, pokupio sam nekog luđaka.

Usporio sam brzinu i potražio izlaz s glavne ceste nadajući se da ću naići na

policijsku postaju. Usporio sam na 80 kilometara, kad on ponovno reče: Oglasila

se prva truba.

Kakva truba? Vi ste glazbenik, zar ne? upitah ga.

On samo po treći put ponovi: Oglasila se prva truba.

Tko ste vi? upitah ga.

Zovem se Gabrijel, odgovori on.

U tom trenutku zaista sam se uplašio. Samo sam buljio ispred sebe u pločnik i

nastavio voziti brzinom od osamdeset kilometara na sat. Tada mi sine da me on

zadirkuje. Nije bilo nikakve sumnje u to.

Billyjev glas je drhtao i on pogleda Iliju ravno u oči.

Što je, Billy? Što se dogodilo?

Pogledao sam na suvozačevo sjedalo, ali on više nije bio tamo.

Nije bio tamo?

Bio je ondje. Ali, opet nije ga bilo ondje.

Ti to meni ozbiljno?

Ne mogu biti ozbiljniji.

Možda je bio nekakva sablast u tvom umu?

Ma kakvi! Bio je stvaran. Mogao si ispružiti ruku i dodirnuti ga. Sako mu je šuštao.

Mogao si ga čuti kako diše. Njegov glas udarao je u moj bubnjić onako kako prvi

glas nije. Bio je trodimenzionalan.

Što si učinio nakon toga?

Bio sam toliko uzdrman da više nisam uspijevao kontrolirati volan. Usporio sam

vožnju i zaustavio se uz rub ceste, ne mičući se. Nisam mogao razmišljati ni o

čemu. Nisam mogao ništa učiniti, samo sam sjedio, a pred očima mi se stalno

vrtjela ista slika. Ruke su mi neprekidno drhtale. A onda se iza mene zaustavi

policajac i priđe mome prozoru.

Imate problema? upita me on.

Ni govora, odgovorih mu.

Ali ti znaš murju, čitaju ti misli. On mi reče: Jeste li sigurni, gospodine? Izgledate

kao da ste ipak imali neki problemčić.

Policajce, rekoh mu, kad bih vam rekao, ne biste mi vjerovali.

Iskušajte me, reče on. I tako mu rekoh što se dogodilo.

Sto je on odgovorio na to?

Samo je gurnuo kapu na potiljak i počešao se po glavi. Zatim reče: Gospodine, da

ste mi to ispričali jučer, bio bih pomislio da ste potpuno ludi, ali vi ste jutros već

četvrti koji mi priča tu priču.

Zapanjujuće.

Vjeruj mi, Davy. Ništa nisam izmislio. Zaista ti vjerujem. I ni u čemu nisam

pretjerao. Vjerujem ti. Kome si sve ispričao o tome? Sto misliš, zar mi je stalo da

izgubim vjerodostojnost? Razmisli o tome, u mom položaju. Jesi li ikome pričao o

tome?

Rekao sam Statou. On ima oči poput jastreba. Iskopao je to iz mene. On mi

vjeruje. Mislim da je to ispričao i Svetom Ocu, ali, ne bih nagađao kakav je

zaključak on iz svega toga izveo.

To je vrlo znakovito.

Misliš? Zašto?

U posljednje vrijeme progoni me Knjiga otkrivenja. Tvoje iskustvo je u vezi s nekim

stvarima koje se događaju. Možeš li mi reći nešto o tome?

Reći ću ti ujutro. Ako sada počnemo o tome, nećemo nikad završiti. Obojica se

trebamo dobro naspavati ako se sutra spremamo staviti naše glave u lavlje

ždrijelo. Slažeš se?

Slažem se. Bog te blagoslovio, Davy. I tebe, Billy. Laku noć.

VII.

Isola di Capri

Nekoliko sati prevrtao se i bacao se amo-tamo po krevetu u polusnu. Povremeno

je čuo mrmljanje i stenjanje iz Billyjeve sobe. Monsinjor je očito nešto sanjao.

Usred noći mrmljanje se pretvori u cviljenje, a zatim, iznenada, začu se glasan

poziv u pomoć.

Oh, Bože! Moja crijeva!

Ilija ode u drugu sobu i nađe Billyja gdje sjedi u krevetu s izrazom straha na licu.

Držao se za trbuh i njihao se napri-jed-natrag. Bacio se na jastuke, previjajući se

od bola i vrteći se, a zatim je pokušao izići iz kreveta.

Brzo! Na zahod! uzviknu Billy i potrča prema zahodu. Dvadeset minuta kasnije

vrati se teturajući.

Nešto nije u redu. Povraćam neprekidno, nikako da se zaustavim, iako mi je

želudac prazan. Osim toga, imao sam i odvratne napadaje proljeva. To nema veze

s lošom probavom. Nikad u životu nisam imao takve grčeve.

On ponovno poče stenjati i oči mu se ispune suzama bola.

Čini se vrlo ozbiljno, reče Ilija. Odvest ću te u bolnicu.

On pozove Roberta kućnim telefonom i upita ga gdje je najbliža bolnica. Petnaest

minuta kasnije ušli su posrćući u odjel za hitne slučajeve bolnice u Salernu. Billy je

i dalje povraćao.

Billy s jakim talijanskim naglaskom opiše simptome in-ternisti.

Mladi liječnik ih upita što su jeli prethodne večeri, a kad su obojica istodobno

odgovorili da su jeli lazanje, on upita je li Billy pojeo još nešto.

Malo božičnog kolača i konjak, odgovori Billy, navlačeći izraz lakrdijaša na lice.

Liječniku to nije bilo zabavno.

Niste doživjeli šok, reče on sumorno, i niste u neposrednoj smrtnoj opasnosti.

Hvala vam što ste me umirili, reče Billy na engleskom.

Možda ste pojeli nešto što stvara neurotoxin. Jeste li jučer jeli grašak iz konzerve?

Billy niječno zavrti glavom.

Ribu, piletinu, majonezu?

Ne. Ne. Ne.

Nešto ste pokupili. Možda imate stafilokok ili salmonelu - obično trovanje

hranom. Morat ću vas zadržati ovdje do jutra. Možda je i nešto gore. Pazit ćemo

na vas i napravit ćemo neke pretrage.

Kad ga vidiš kako skrbi, dosta rije svega, reče Billy. Ali, bistar je momak i možda

me izvuče! On ga pogleda iskosa, no isti čas preko lica mu prođe bolan grč. Zamoli

liječnika da mu kaže gdje je najbliži zahod, a zatim jurnu prema njemu.

Liječnik se okrenu Iliji i kaza: Dehidrirao je. Dat ću mu infuziju i opservirati ga.

Sto mislite, zbog čega mu se to dogodilo?

Ne znam. Ne može biti od konjaka, a mislim da nema veze ni s kolačem.

Ali, što mu je moglo nauditi?

To je tajna. Život je pun tajni.

Hoće li mu ujutro biti bolje? Za nekoliko sati imamo ugovoren važan sastanak.

Ne bi bilo pametno da ode iz bolnice tako brzo. Iako se po simptomima ne bi reklo

da mu je život u opasnosti, oni su vrlo ozbiljni. Salmonela može potrajati nekoliko

dana i ona redovito oslabi pacijenta. Ne bih ga želio otpustiti poslije nekoliko sati,

osobito ako je dehidrirao.

Billy teturajući iziđe iz zahoda. Bolničarka mu zapovjedi da sjedne u bolnička

kolica. Ilija pođe za njima na odjel.

Nakon što su pacijenta umotali u krevet i kad su ostali sami, Ilija reče: Ostat ćeš

ovdje nekoliko dana. Posjetit ću te popodne kad se vratim s Caprija.

Prokletstvo! To je smiješno. Ne možeš sam ići tamo. Itekako mogu.

U Mordor bez Billyja? Razmisli još jedanput, momče!

Ne želim ići sam, prijatelju. Strašno se bojim toga. Ali Krist će biti sa mnom.

Bit će ti potrebna i čitava legija anđela, da ne spominjem oklop od azbesta!

Morat ćeš moliti za mene.

Molit ću za tebe, ali to mi se ne sviđa. Mislim da bi trebao pričekati.

Možda neće biti druge prilike. Ovo je trenutak koji mi je omogućila božanska

Providnost.

Može biti. Ali ja mislim da tu ima nešto sumnjivo, ako mi opraštaš zbog igre

riječima u kojoj sam spomenuo salmonelu. Možda neprijatelj želi da sam uđeš u

lavlje ždrijelo.

Neću biti sam.

Baš si poučljiv, nakon tih riječi zaista ostajem bez teksta!

Ponovno ga svlada bol, nakon čega je još više povraćao. Više nisu raspravljali o

tome. Stigla je sestra s bočicama i cjevčicama. Ona zabode iglu u Billyjevu

podlakticu kroz koju je dobijao infuziju. On okrenu glavu dok ju je zabadala u žilu.

Ne mučiti me. Billy mrzi bol.

Uskoro ćete se bolje osjećati, reče mu bolničarka.

Jesi li dovoljno spavao? upita ga Billy namrštivši se.

Gotovo nikako.

To sam i mislio. Izgledaš točno onako kako se ja osjećam. Zašto se ne vratiš u

spremište sa čamcima i ne pokušaš odspavati još koji sat? Sad je pet sati. Mogao

bi odspavati još tri sata prije nego što te odvedu u marinu. Ta tri sata mogla bi

promijeniti budućnost svijeta. Au, au, au, Billyja boli! Billy želi kući!

Ne mogu te ostaviti u takvu stanju.

Sigurno možeš. Imam viši čin od tebe. Ja sam monsi-njor, a ti si priprosti monah.

Sveta poslušnost, sjećaš se? A sad briši!

Ilija ga posluša, no kad se vratio u spremište za čamce, nije zaspao. Ležao je u

krevetu zureći u strop sve do zore kad su se oglasile ptice svojom zborskom

pjesmom. Zatim ustade i izmoli svoj jutarnji oficij, ali učinio je to ravnodušno.

Molitva vjere, bez duhovne utjehe. Pitao se zbog čega je to tako. Je li Gospodin

želio da uđe u lavlje ždrijelo s osjećajem praznine i bez pouzdanja? Ili je želio da

ide naprijed s pukom vjerom, svjestan samo svoje slabosti?

Spasitelju moj, šaptao je, Isuse, istinski Gospodaru svijeta, ne tražim ljudsku

snagu. Ali molim Te da mi podariš milost da mu kažem samo one riječi koje Ti želiš

da budu izgovorene. Daj mi čisto srce. Opaši me istinom. Naoružaj me vjerom.

Zaštiti moju dušu od časti i moći koje vladaju tim čovjekom, čak i od onih za koje

ni on sam ne zna. Udijeli mi mač Duha Svetoga kako bi riječi što ih izgovaraju moja

usta mogle pokrenuti misli njegova srca, kako ovaj Tvoj neprijatelj ne bi više

hodao s dušmaninom, već kako bi se vratio pravednosti. Za slavu Jaganjčevu!

Bio je ispunjen mirom. Bio je to mir što ga poznaju samo siromašni. Bila je to

utjeha koju poznaju samo izabrani. On kleknu pokraj kreveta držeći onaj komad

drveta u ruci kao da je to jedino utočište u kozmosu koji se vrti. U tom položaju,

nepokretan, čekao je zoru.

Već s prvim zrakama sunca telefonirao je u bolnicu. Dežurni liječnik mu reče da je

Billvjevo stanje stabilno i da pacijent spava. Reče mu da je još uvijek u opasnosti,

no da njegovo stanje nije kritično. Treba čekati. On predloži Iliji da ponovno

nazove uvečer. Pacijent će tada moći primiti posjet.

Zamoli liječnika da prenese Billvju da je otišao na Capri i da će se, ako se ništa

nepredviđeno ne dogodi, vratiti na kopno kasno poslijepodne. Posjetit će ga u

bolnici rano uvečer.

Robertova žena pripravi mu bogat doručak od kobasica i kajgane. Iako je

prosvjedovala zbog toga, odbio je doručkovati u otmjenoj blagovaonici, već je to

učinio u kutu kuhinje. Dok mu je nadolijevala kavu u šalicu, mrmljala je kako

suosjeća sa sirotim Signoreom Stangsbvjem. Udarala se u prsa glasno izražavajući

nadu da mu nije naudio božični kolač. Upita ga gdje su večerali noć prije toga, a

kad joj je on rekao, ona podiže ruke u zrak i reče: Ecco! Ti mali restorani, oni ne

vode računa o vrućini! Prošle godine dvoje turista otrovalo se školjkama i umrlo. A

sad ovo!

Jeli smo iz iste zdjele, reče Ilija. Lazanje.

Možda vi imate jači želudac, reče ona sliježući ramenima.

Ako itko ima jak želudac, to je Signore Stangsby.

Alloral slegne ona ponovno ramenima, uzdišući i mrmljajući nešto u pravcu svojih

lončića i posuda.

Kroz vrata proviri Robertova glava i on mu reče da ga očekuju u marini za sat

vremena. Poslovni tajnik telefonirao mu je s Caprija i rekao mu kako se

Predsjednik nada susretu s njim između devet i deset sati.

Ilija se uputi jaguarom vijugavom cestom do autoceste, vozeći iza Roberta koji je

upravljao žutim land roverom kao da se natječe za Grand Prix. Nakon pet minuta

oni se uputiše uskim putom što je vodio prema morskoj obali. Kad su stigli tamo,

on uz gat ugleda osamljenu jahtu koja se ljuljala na valovima.

Roberto mahne rukom, zatrubi i dade gas.

Dok je Ilija zaključavao auto, posada se uputi preko parkirališta prema njemu.

Kapetan, stariji čovjek koji je kosu bojio u crveno, pozdravi ga ljubazno, ali

bezlično i predstavi mu drugog časnika koji je mogao imati tridesetak godina i koji

je izgledao poput nekoga sicilijanskog mafijaša.

Moj zet, objasni mu kapetan.

Nijedan od pridošlica nije zadržao pogled na njemu dulje od sekunde. Njihove oči

okrenuše se prema jahti i oni se odmah počeše spremati za isplovljavanje. Ilija se

pope na brod, motori zatutnjaše i već nakon nekoliko sekundi jahta je kliznula

plavom vodom zaljeva. Ploveći pored poluotoka Sorrento, nevjerojatnom brzinom

zaputiše se prema zapadu.

Ilija je sjedio na krmi pod vedrim nebom, uživajući u vjetru i vodenoj prašini. Jahta

lagano okrenu udesno i uđe u Napuljski zaljev. Pred njima se iz mora izdizala

golema stijena. Kapetan mu priđe i pokaza na nju.

Isola di Capri, viknu on u Ilijino uho. Uskoro ćemo se zaustaviti u marini. Ono gore

na vrhu, to je Monte Tibe-rio. Ona bijela zgrada je Predsjednikov palazzo. Pokraj

nje je Tiberijeva palača, Villa Jovis. Stari car bacao je ljude s te stijene kad bi ga

razljutili.

Kapetan se grohotom nasmija, vrati se u pilotsku kabinu i preuze kormilo. Onaj

mlađi pomaknu se u stranu, bezizražajno buljeći u Iliju. Nedugo nakon toga jahta

skli-znu uz pristanište. Zet skoči preko ruba, priveže krmu i pramac i mahne Iliji,

pozivajući ga da se iskrca.

Ovamo.

Pomogne mu da stupi na obalu, a zatim ga kroz vrata izvede na betonsku

platformu na kojoj je stajao velik, ulašten crveni helikopter s uključenim

motorom.

Zet otvori vrata za putnike i kimnu glavom pilotu. Ilija se uspe u helikopter i

pričvrsti sigurnosni remen. Motori zabrujaše visokom frekvencijom. Helikopter se

diže ravno gore glatko poput dizala, nagne se bez trzaja na jednu stranu i zaputi se

ravno prema brdu Monte Tiberio. Za manje od minute Ilija je stajao na bijeloj

pristanišnoj platformi koja je bila tako svijetla da je morao zakloniti oči. Čuo je

kako helikopter ponovno uzlijeće, dok je on stajao smeten i zbunjen, trepćući

očima.

Profesore Schafer, dobro došli, začu glas koji je bio bez tijela.

Nečija ruka rukova se s njegovom rukom, prihvati ga za lakat i odvede ga prema

zgradi koja je veoma sličila kući na plaži u Salernu. Glas što je dolazio iz pravca

ruke predstavi mu se kao poslovni tajnik i odmah zatim poprimi materijalni izraz

čovjeka od kojih šezdesetak godina. Bio je odjeven u fino i komotno odijelo i

izgledao je poput direktora neke transnacionalne korporacije. Izraz njegova lica,

kao i Robertov, odavao je ravnotežu, srdačnost, spremnost na osmijeh i

izvanrednu ljubaznost.

Molim vas, pođite sa mnom u prijemnu zgradu, gospodine, reče on. Tamo je

mnogo hladnije. Možete se okupati ako želite, a ja ću se pobrinuti da vam donesu

čaj. Ako sam dobro shvatio, više volite čaj nego kavu. Da? S limunom, bez šećera,

čini mi se.

Točno, odgovori Ilija. Kako znate?

Tajnik se znalački nasmiješi i povede ga staklenim hodnikom prema polukružnoj

prostoriji ostakljenoj prozorima koja je prema sjeveru gledala na Napuljski zaljev,

a prema istoku na Salernski zaljev Stražnji zid bio je obložen pali-sandrovinom.

Duboko dolje gliseri su za sobom ostavljali bijele pruge, mičući se puževim

korakom.

Predsjednik nije dostupan do devet i trideset, kad će vas sa zadovoljstvom primiti

u studiolu, privatnoj biblioteci u svojoj rezidenciji. On posjeduje izvanrednu zbirku

starih dokumenata. Mnogi od njih su jedinstveni. Codex iz Cor-dove, na primjer,

jedina je postojeća kopija Aristotelova rukopisa za kojega se dugo vjerovalo da je

izgorio u velikom požaru u Aleksandriji. S obzirom na to da ste vi arheolog, siguran

sam da shvaćate značenje toga otkrića.

To su izvanredne vijesti, reče uzbuđeno Ilija. Koje su od izgubljenih knjiga

pronađene?

Prepustit ću Predsjedniku da vam odgovori na to pitanje. Arheologija je jedna od

njegovih velikih ljubavi, a jedno od njegovih velikih zadovoljstava jest u tome da

osobno sudjeluje u otkrićima što ih omogućuje njegova fondacija.

Vrlo dobro, reče Ilija.

Molim vas, raskomotite se dok se ne vratim. Zatim ćemo poći ravno u njegovu

rezidenciju.

Ostao je sam pa je mogao meditirati o moru, pomnjivo razgledati skandinavski

namještaj, strugati stopalima (načas je skinuo cipele) gore-dolje po svijetlom

tapetu boje ametis-ta. Privuče ga stol za kavu koji je bio od mahagonija i on se

ogleda na njegovoj plohi. Prozorsko okno dodirivale su divlje ruže. Nebom su jurile

lastavice. Brončana figura konja plave boje upravo je vapila da je pomilujete po

leđima svi-nutim u obliku luka. Ilija je pogladi. Otpije gutljaj čaja i uživaše u

pogledu na prostoriju.

Povremeno je osjećao tjeskobu u srcu pomišljajući na čovjeka s kojim će uskoro

morati razgovarati. Potencijalno je to bio najvještiji neprijatelj s kojim se Crkva

ikada suočila. Osjećao je blagi strah koji je bio pomiješan s radoznalošću, pa čak -

na Ilijino iznenađenje - i s nekim očekivanjem. Prepoznavši taj poriv, on se brzo

sabra i poče moliti. Čudio se sam sebi. Kako je mogao tako lako zaboraviti moliti!

Što se dogodilo s njegovim osjećajem za budnost? Je li ga oma-mio akumulirani

umor, pometenost zbog Billyjeva zdravlja, zadovoljstvo što ga je pružao ovaj

okoliš?

On prekori sebe. U njemu ojača budnost. Duh molitve gurnuo je u pozadinu

osjećaj da na njega vrebaju pritajene sjene. On nekoliko minuta otpočinu u tom

stanju, a onda u prostoriju uđe tajnik i obznani: Spreman je. Molim vas, profesore

Schäfer, pođite za mnom.

On ga povišenim prolazom, koji je bio obložen staklima, provede kroz zamršen

splet stijena i ukrasnih vrtova prema većoj zgradi koja je s arhitektonskog

stajališta potpuno odgovarala paviljonu predviđenom za posjetitelje. Prođoše kroz

dva osiguranja i uđoše u predvorje koje je vodilo u nadsvođenu sobu za dnevni

boravak. Soba je bila gotovo posve okrugla oblika i sva u staklu što je sezalo od

poda do stropa. Zrak je bio prohladan i mirisalo je na jasmin. Ilija nije imao

vremena razgledati umjetnine jer se tajnik okrenuo i pošao natraške, ispruživši

ruku prema njemu i odvodeći ga prema još jednoj dogradnji, smiješeći se čitavo

vrijeme. On uđe u prostranu prostoriju i najavi: Ilija Schäfer, gospodine.

Visok i prosijed muškarac ustade iz naslonjača i pođe prema njemu s ispruženom

rukom. Nosio je bijeli džemper i tirkiznu košulju kakvu nose igrači pola, a na

nogama je imao niske cipele s resama. Lice mu je bilo pristalo, lijepog tena,

ozbiljno i prijazno i zračilo je iskrenošću. On mu srdačno i čvrsto stisnu ruku.

Oče Schäfer, veliko mi je zadovoljstvo. Glas mu je bio dubok i bio je usklađen s

njegovim godinama, više po dostojanstvenosti kojom je zračio nego po

malaksalosti.

Gospodine Predsjedniče, donosim vam pozdrave Njegove Svetosti i njegove

najbolje želje za vaše zdravlje.

Molim vas, prenesite Njegovoj Svetosti moju zahvalnost i, zauzvrat, moje najbolje

želje za njegovo zdravlje.

Njegova Svetost me je zamolila da vam prenesem njegovu osobnu zahvalnost

zbog vaših nastojanja u izgradnji svjetskoga mira i uvjerim vas da on moli za vas.

To je vrlo ljubazno od njega. Molim vas, prenesite Njegovoj Svetosti moju

zahvalnost i moje poštovanje.

On ukloni svoje naočale za čitanje, pogleda Iliju u oči i nasmiješi se.

Sada kad smo završili s formalnostima, možemo se malo i opustiti?

On uze Iliju za ruku i povede ga prema golemoj stolici presvučenoj kožom što je

bila okrenuta prema moru. Predsjednik sjede nasuprot njemu, prekriži noge i

prijeđe okom po Ilijinoj odjeći.

Primjećujem da ne nosite svećeničku odjeću.

Po želji Svete Stolice. Sveta Stolica cijeni stanovit stupanj neformalnosti i

uviđavnost i misli da bi to trebalo obilježiti stil našeg susreta.

Ah, da, reče Predsjednik. Prilično dobro poznajem vašeg kardinala Državnog

Tajnika, iako samo po čuvenju. Koliko sam razumio, on vrlo pronicavo prosuđuje

politička zbivanja i događaje.

Siguran sam da je on jedan od onih koji odobravaju vaša nastojanja u postizanju

mira među narodima. Ali, nažalost, danas u svijetu vlada velika zbrka. Crkva je

veoma stara. Vidjela je kako rastu i propadaju mnoge civilizacije. Ona mora biti

oprezna.

Razumije se. I mi također moramo biti oprezni s različitim vladama i pokretima.

Ne zauzimaju se svi ljudi na ovome svijetu za ideale kojima obojica težimo.

Sretan sam što se ne osjećate povrijeđenim zbog našeg pristupa stvarima.

Ovo je tek početak razgovora koji će, nadam se, prerasti u prijateljstvo između

moje i vaše vlade. Vaš oprez samo povećava moje poštovanje prema vašem Papi i

prema Crkvi.

U tom trenutku u prostoriju uđe tajnik i spriječi Iliju u odgovoru. On zamoli da

može načas nasamo razgovarati s Predsjednikom. Predsjednik se ispriča i iziđe iz

prostorije. U međuvremenu, Ilija primijeti da su zidovi prekriveni tisućama knjiga.

U ugrađenim staklenim škrinjicama bili su izloženi stari novčići, amfore, lončarsko

posuđe i rimske brončane figure.

Predsjednik se vrati u prostoriju.

Vidim da se divite mojoj zbirci. Ove rukotvorine iskopane su tijekom

rekonstrukcije Ville Jovis. Potječu iz prvog stoljeća, gotovo sigurno iz vremena kad

je Tiberije upravo s ovoga mjesta vladao carstvom.

Ovaj kraj odjekuje poviješću.

Doista, on je zadivljujuće prezasićen poviješću.

Ako se dobro sjećam školskog gradiva, nisu li Tiberija smatrali jednim od

najkrvavijih rimskih tirana?

To je puka izmišljotina. Najnovija istraživanja ukazuju na mogućnost da ga je prva

Crkva oklevetala u svom nastojanju da Religiju suprotstavi Državi. Proteklih

šezdesetak godina sudilo se o njemu znatno poštenije. Među znanstvenicima

prevladava mišljenje da je Tiberije kao vladar bio vjeran svojoj službi i da je bio

razborit, pravedan i povučen čovjek. Jeste li znali da tijekom posljednjih deset

godina svoga života nije napuštao Capri?

To je lako razumjeti. Ovo je prekrasan otok.

Dakako, ali i zbog činjenice da je Rim sijao intrige gdje god je stigao.

Sigurno vam vaš dom i ovi vrtovi pružaju golemo zadovoljstvo.

Ovo je otok mira u moru nevolja. Svijet se nije mnogo promijenio od Tiberijeva

vremena.

Slažem se s vama, gospodine. Ljudska priroda se vrlo malo mijenja s vremenom.

To je zbog toga što čovjek nije sposoban otkloniti uzroke svoje tjeskobe. Ratovi,

pohlepa, strah, mržnja - nisu li oni posljedica nejednakosti u životu? Kako čovjek

može živjeti u miru kad se jedva može prehraniti, dok njegov susjed živi kao...

Kao rimski car?

Upravo tako, reče Predsjednik. On se obazre po prostoriji. Svi ljudi trebali bi biti

sposobni ovako živjeti. Jednoga dana i hoće. U međuvremenu, nekolicina je dobila

povlasticu da im pokaže kako to izgleda. Mi prednjačimo. Mi smo paradigma,

model čovjeka novoga doba.

Gospodine, jedva se može reći da čovjek ulazi u novu eru. Zločini koji su počinjeni

u ovom stoljeću nemaju presedana. Dok se ne promijeni srce mnogih naroda, ne

možemo očekivati ništa drugo nego još užasnije zločine.

Točno. Dok se ne promijeni srce. Ali mi nastojimo razviti takvu svijest.

Približavamo se točki omega u povijesti. Tijekom ovoga razdoblja sve što je

izobličeno u ljudskoj naravi prijetilo je erupcijom i povlačenjem civilizacije u

ponor. Ta prijetnja pojavljuje se upravo u trenutku kad je sve ono što je najbolje u

čovjeku dovedeno u ravnotežu i spremno za velik skok naprijed. Atavističkim

instinktima u čovjeku ne smije se dopustiti da zaustave ovaj prodor prema

sljedećoj fazi evolucije.

U prostoriju uđe tajnik noseći kutiju omotanu zelenom kožom. On je položi na

stolić za kavu pred Predsjednikom. Predsjednik je otvori i iz nje izvadi glineni vrč

široka otvora boje okera.

Dopustite, oče Schafer. Imam dar za Njegovu Svetost. Biste li ga prihvatili u

njegovo ime? Bit će mi čast, gospodine.

Pogledajte ga, molim vas. On predstavlja dragocjenost neprocjenjive vrijednosti.

Povjeravam ovo jedinstveno naslijeđe ljudske zajednice čuvanju Crkve.

On izvuče svitak pergamenta iz vrča.

Ovo je Aristotelov izgubljeni dijalog pod naslovom O pravdi.

Ilijino srce poče brže kucati.

Gospodine Predsjedniče, to je izvanredno!

Nadam se da će Crkva primiti ovaj dar kao znak naše dobre volje.

Gospodine, ja vam zahvaljujem u ime Crkve. Znam da će on postati najvažnija

dragocjenost u Vatikanskoj biblioteci.

Ovo je neprocjenjivo kulturno dobro. No on je još vr-jedniji u akademskom smislu

- on je zaglavni kamen u povijesti ljudske misli. Dugo se vjerovalo da je ova

izgubljena knjiga slična Platonovoj Republici. Republika također raspravlja o

pravdi, štoviše njen alternativni naslov i glasi O pravdi.

Želite reći da je ovaj spis jedna od velikih knjiga zapadnog čovjeka - ali nepoznata?

Uskoro će biti vrlo poznata. To je sve čemu se možemo nadati, pa i više od toga. U

određenom smislu ona po veličajnosti svoje vizije čak i nadilazi Platona.

Ja sam zbunjen. Kako vam možemo zahvaliti?

Nije potrebno zahvaljivati. To je znak moje predanosti našim zajedničkim

vrijednostima.

Dvojica ljudi ponovno sjedoše.

Smijem li vas upitati kako je otkrivena?

Možda znate da sam ljubitelj antikviteta - strogo uzevši amaterski se bavim njima,

znate. Moja Zaklada za razvitak arheologije već je vrlo rano shvatila da bi velik broj

najvažnijih izgubljenih knjiga što ih je svijet dao mogao biti izdvojen u

neistraženim tajnim spremištima u kojima se čuvaju prastari dokumenti i da ih

čuvaju neuki te da za njih nitko ne zna osim nekolicine ljubomornih knjigoljubaca

koji se drže staromodnih filozofija. Moja je teorija bila da ćemo, budemo li slijedili

povijesni trag što su ga za sobom ostavile propale civilizacije, suziti tu mogućnost.

Uzmite, na primjer, ovaj Kodeks. Bilo mi je poznato da je Kordoba u dvanaestom

stoljeću bila značajno središte arapske učenosti i da je arapska učenost

obuhvaćala proučavanje Aristotelovih rasprava, a osobito onih radova koji su se

bavili istraživanjem psihologije, fizike i metafizike. Osim toga, otkrio sam da je

Aristotelova tradicija preživjela među Sirijcima i slutio sam da su Arapi došli do te

knjige kad su u sedmom stoljeću osvojili Siriju. To mi je ukazivalo na jednu važnu

pretpostavku: da izgubljene knjige nisu izgorjele u velikom požaru, već da su već

tada, a možda i još ranije, bile spašene. To što su one kasnije nestale

bilo je zbog potrebe da ih se skrije od fundamentalista, kako islamskih, tako i

kršćanskih.

Zatim sam shvatio da su slavni komentatori Aristotela, osobito Ibn Rushd, poznat

kao Averroes, koji je 1198. umro u Španjolskoj, koja je tada bila pod Arapima,

bolje poznavali svoga učitelja od ljudi na latinskom Zapadu. Njihova tumačenja

bila su po svoj prilici posljedica Aristotelovih prijevoda na arapski koji su, sa svoje

strane, nastali iz sirijskih prijevoda izvornih tekstova. Ostalo je bio jednostavan

detektivski posao. U zapečaćenoj kripti nekog samostana koji je sada napušten, a

koji je nekada bio maurska džamija, pronašao sam tajno skrovište sa starim

rukopisima. Jasno je da su monasi, a ne Arapi, sakrili te dragocjene radove od

crkvenih vlasti budući da su tumačenja Aristotelove misli, što su ih zastupali

averoisti, bila držana opasnim zastranjenjem. Među tim starim rukopisima bila je i

ova izgubljena knjiga, zajedno s određenim brojem ranije nepoznatih radova

davnih filozofa. Arapi su te izgubljene knjige donijeli u brdovite pustoši španjolske,

na arki kulture, da tako kažem. Zbog nekog razloga, o kojemu povijest ništa ne

zna, ta je zbirka pala u ruke kršćanskih monaha koji su sa svoje strane dopustili da

se saznanje o ovoj dragocjenosti izbriše iz ljudskog pamćenja.

Gospodine Predsjedniče, proučavajući ponešto Aristotela, saznao sam da su

njegovi radovi, koji su bili poznati na Zapadu, došli preko Konstantinopola.

To je točno, reče Predsjednik, nagnuvši zamišljeno glavu na jednu stranu. Ali,

prijevodi koji su došli od Grka preko zapadnih znanstvenika preuzeli su tumačenja

koja su bila izrazito latinska. To je u najmanju ruku promijenilo Aristotelovu

nakanu. Otkrića do kojih se došlo u maurskoj Španjolskoj bit će, vjerujem, zdrava

protuteža pretjeranom racionalizmu Zapada. Ove nove knjige odišu samom

dušom mističnog Istoka, ali one dišu kroz um koji nadilazi i Zapad i Istok. Ovo

otkriće bit će miljokaz u povijesti ideja.

Ne može se pretjerati kad je riječ o njegovoj važnosti. Znam da će Vatikan biti

iznenađen vašom velikodušnošću.

U tom slučaju bit ču zadovoljan.

Gospodine, reče mu Ilija otvarajući aktovku, i ja vama donosim dar. Njegova

Svetost dobro je upoznata s vašom ljubavi prema arheologiji i povijesti. Zamolio

me je da vam darujem izvještaj Papinske komisije za biblijsku arheologiju o

pronalascima u Efezu i u novim špiljama pokraj Mrtvoga mora.

Ah, da, čitao sam o tim najnovijim otkrićima. Pročitao sam također i vaše članke o

tome. Jako su me se dojmili.

Predsjednik uze papinsku ispravu, prolista nekoliko stranica i pažljivo je stavi na

stol pokraj sebe.

Oče Schäfer, morate osobno prenijeti moju zahvalnost Njegovoj Svetosti i kazati

mu da cijenim ovu gestu ljubaznosti. Ja je shvaćam kao prvi korak prema

otvaranju dijaloga.

Njegovoj Svetosti veoma je stalo do dijaloga. Osim toga, on vas osobno

najsrdačnije poziva da se sastanete s njime čim je prije moguće, dakako kad to

bude obojici odgovaralo. On vas moli da ga savjetujete u pogledu najprikladnijeg

mjesta za taj susret. Bilo bi mu najdraže da to bude u Vatikanu ili u njegovoj

ljetnoj rezidenciji Castel Gandolfu.

Predsjednikove oči se smutiše i on pogleda kroz prozor. Činilo se da se načas

zadubio u neku misao, a zatim oštro uzdahne i uspravi se u stolici.

To je dobrodošao poziv. Dijalog se svakako mora nastaviti. Međutim, siguran sam

da Njegova Svetost shvaća golemi teret odgovornosti koji trenutno nosim na

svojim leđima. U Europskom parlamentu vlada zbrka, svjetska ekonomija je

temeljito destabijizirana. Ujedinjeni narodi me mole da odem sad ovamo sad

onamo i da posredujem između različitih zaraćenih plemena. Tako su me, na

primjer, Japanci jutros zamolili da posredujem u njihovom trgovinskom ratu s

Amerikancima. U ovoj fazi teško je imati samo i pola dana na raspolaganju za

vlastite interese. Vjerujem da Njegova Svetost predlaže upravo to - osoban, a ne

državni posjet.

Upravo tako.

U tom slučaju dvostruko mi je žao. Na žalost, sada taj posjet nije moguć.

Gospodine, siguran sam da on s nestrpljenjem očekuje dan kad će to biti moguće.

Predsjednik se iznenada nasmiješi. Vi imate izreku: Papa je zatočenik Vatikana.

Recite mu, molim vas, da sam ja također zatočenik - zatočenik civilizacije.

Ilija se spoticao o različite misli u nastojanju da pronađe odgovor, da na neki način

ponovno zapodjene razgovor i usmjeri ga prema mogućnosti da se dijalog nastavi.

Postoji alternativa, reče Predsjednik.

Da, molim?

Bio bih počašćen kada bi Sveti Otac razmislio o mom pozivu da posjeti Capri. U

slučaju da on to prihvati, poslao bih svoj helikopter u Vatikan da ga dovede ovamo

na jedan neslužbeni sastanak i vratio ga u sigurnosti u crkvu Svetoga Petra, a sve

to skupa ne bi potrajalo više od nekoliko sati. Sljedećeg tjedna imam nekoliko sati

slobodnog vremena na raspolaganju. Jedan od onih rijetkih ručaka na koje još

nitko do sada nije polagao pravo.

Predsjednik promotri Iliju pogledom punim iščekivanja.

Žalim što to nije moguće s obzirom na njegov skori posjet Dalekom istoku.

Sljedećeg tjedna posjećuje Japan i Koreju.

Ah da, naravno! Zaboravio sam. Oprostite mi, mozak mi je pretrpan mnoštvom

informacija. Onda, možda u budućnosti, na mjestu i u vrijeme koje bude obojici

odgovaralo...

Siguran sam da se Njegova Svetost unaprijed veseli tome.

Vrlo dobro. Bit ćemo u dodiru.

Predsjednik ustade i pruži mu ruku.

Oče Ilija, bilo mije zadovoljstvo porazgovarati s vama. Možda se ponovno

susretnemo.

Nadam se da će to biti moguće, gospodine.

Možda ćete se iznenaditi kad vam kažem da već nekoliko godina pratim vašu

karijeru.

Otac Ilija zaista se iznenadi.

Dođite, prošetajmo zajedno do helikoptera. Usput možemo razgovarati.

Kažete da ste pratili moju karijeru? Vjerojatno mislite na nekoga drugoga. Moja

karijera ne razlikuje se od karijere bilo kojeg monaha u Karmelu - i bit će zakopana

u skrovitosti od svijeta. Karijera je posljednja stvar na svijetu do koje je stalo

ljudima poput mene.

Predsjednik se blago nasmiješi i uze Iliju za ruku. Osoblje osiguranja ustade i

lagano se nakloni dok su dvojica muškaraca prolazili kroz nadzornu točku.

Zaprepastilo bi me kad ne bi bilo tako, reče Predsjednik. Pa ipak, prije obraćenja

na katoličanstvo vi niste bili baš tako nepoznati. Vaša politička karijera svojedobno

je bila označena prstom sudbine. Mojoj pozornosti nije pro-maknulo da biste vi,

da ste kojim slučajem odabrali drugačiji put u životu, možda stajali gdje ja sada

stojim, na položaju koji omogućuje najveći utjecaj. Nemate ni pojma koliko biste

dobra mogli učiniti čovječanstvu kad biste bili u parlement des nations!

Predsjednikovo lice načas zastre oblak tuge.

Ljudski život je tajna i prepun je neobičnih zaokreta, reče Ilija.

Koliko biste samo dobra mogli učiniti čovječanstvu! ponovi za se Predsjednik.

Samo Bog sve vidi. Vjerujem da on preko moga monaškog života donosi jedno

drugačije dobro na ovaj svi-jet.

Ali ipak, kakav gubitak; kakva šteta. Mislim da pretjerujete u ocjeni moje važnosti,

gospodine.

Ne, reče Predsjednik ozbiljnim glasom i vrteći glavom, ne, ne pretjerujem. Vi ste

neobično nadaren čovjek. Bili ste zaddik kad vam je bilo dvanaest godina.

Ne, reče Ilija užasnuto, ja nikad nisam bio zaddik.

Niste? Tada ćemo, radi vaše skromnosti, reći da niste bili svet čovjek, nego mudro

dijete. Slažete li se s time?

To nije posve točno.

Onda, složimo se barem u tome da ste u dobi od trinaest godina bili čudo od

djeteta o kojemu govori Talmud. Kad su nacisti napali Poljsku, pisali ste vrlo učena

pisma velikom Revu u Dabrovi. Priznajte to, reče Predsjednik zabavljajući se.

Tragovi toga dara i danas se vide u vašim člancima.

Kako sve to znate?

Predsjednik nije odgovorio. Samo ga je toplo i s poštovanjem pogledao u oči. Iliji

se načas zavrti u glavi. Istodobno je osjećao zbunjenost i uznositost zbog pohvale.

Ona ga je radostila i plašila, premda nikako nije mogao objasniti tu neobičnu

mješavinu emocija.

Čitao sam također o vašem radu za izraelsku vladu. Vaši dosjei o Eichmannu

pokazuju da ste umjeli predviđati. Najmanje što se može reći jest to da je vaša

kasnija karijera tužitelja ratnih zločinaca bila sjajna. Vaš uspon u stranci. Vaši

govori na međunarodnim zasjedanjima. To su bile osnove na kojima su mogla

nastati velika djela.

Bio sam školjka ispunjena idealističkim strastima; priklonio sam im se samo zato

da bih mogao ispuniti prazninu u sebi.

Mnogi su vam se divili.

Mnogi su me i mrzili.

I to. Da, to je dio tereta sudbine. Oni koji stvaraju povijest, bili oni veliki ili maleni,

moraju prihvatiti činjenicu da ih njihovi suvremenici krivo shvaćaju.

Pronašao sam nešto mnogo važnije. Najvažniju stvar na svijetu...

Međutim, u tom trenutku Predsjednikovu pozornost privuče komešanje na

uzletištu. Upravo se spuštala još jedna letjelica, minihelikopter, dvosjed

tamnoplave boje. Osoblje iz osiguranja istrča na uzletište i nešto je dovikivalo

pilotu. Kroz prozore su dopirali nerazgovijetni i jedva čujni dijelovi rečenica.

Uranili ste čitav sat! To je protiv propisa!

Žao mi je! Ali on je rekao da je to prioritet, odvrati pilot vičući i pokazujući rukom

na putnika.

Iz letjelice iziđe muškarac odjeven u crno odijelo, bijelu košulju i crnu kravatu i

uputi se prema ulazu. Stražar ga sustigne i nakloni mu se, objašnjavajući mu nešto

ubrzano. Čovjek u crnom odijelu nije se obazirao na njega, već uđe u foaje. Kad

vidje Predsjednika, stade kao ukopan.

Ispričavam se. Vidim da sam uranio, ali stvar je vrlo hitna...

On neprijateljski i znatiželjno promotri Iliju od glave do pete.

Raspravimo o tome u mome kabinetu, reče Predsjednik smireno i autoritativno.

Posjetitelj potvrdno i s hladnom suzdržljivošću kimnu glavom. Pod rukom je čvrsto

držao putnu torbu.

A sada, prijatelju moj, moram se pozdraviti s vama, reče Predsjednik, okrećući se

Iliji. Nadam se da ćemo se uskoro ponovno vidjeti.

Oni se još jednom rukovaše. Zatim se Predsjednik i njegov posjetitelj bez riječi

zaputiše hodnikom prema rezidenciji.

Ilija je buljio za njima, progonjen uvjerenjem da je već ranije negdje vidio to lice.

Tada mu postade jasno da je to čovjek kojega je vidio u snu, da je to lice vidio u

Billyjevu stanu.

* *

Dakle, kako se proveo naš gospodin Važni? zapita ga Billy, uspravljajući se u

krevetu i smiješeći se.

Bolničarka je podsjetila Iliju da je monsinjor Stangsby još uvijek u životnoj

opasnosti i da mu je potreban odmor.

Imate pet minuta na raspolaganju, upozorila ga je. Samo pet minuta i ni jedne

minute više.

Billy je bio sablasno blijed. Oči su mu bile preplašene, ali se u njima i dalje zrcalila

šaljivost, kao da se šalio s anđelom smrti i prevario ga.

Gospodin Važni, kako ga ti zoveš, nije bio tako važan da bi bio nadmoćan. Unatoč

tome... jako me se dojmio.

Jako te se dojmio? Zašto me to živcira?

Ne bi te trebalo živcirati. I ja sam znao da idem u susret opasnosti. Njegov duh

opirao se profinjeno, ali neobično snažno. Povremeno sam osjećao kako me nešto

nevidljivo pokušava podčiniti. On laska, ali to čini tako da čovjek pomisli kako te

iskreno poštuje. On upravo odiše iskre-nošću.

E sad me zaista živciraš. Sto je rekao?

Izrazio je nadu da bismo mogli zajednički raditi u prilog svjetskom miru. Bio je

otvoren prema nastavljanju dijaloga s Vatikanom. Bila je to preliminarna razmjena

protokolarne učtivosti.

Ništa uzbudljivo?

Poklonio nam je dar koji mi se čini vrlo uzbudljivim. Darovao je Vatikanu jedan

izvorni rukopis. Jednu od izgubljenih Aristotelovih knjiga s naslovom O pravdi.

To je isuviše intelektualno za mene. Oprosti što me to ne uzbuđuje. A sad mi

ispričaj o krvavim detaljima. Je li nosio crni ogrtač bez rukava i nisu li njegovi

sjekutići barem neznatno duži nego što je to uobičajeno?

Zao mi je što ti moram reći da mi se učinio posve običnim ljudskim bićem.

Razočaran sam. Da sam bio tamo s mojim malim Žalcem, s mojim vjernim

ubojicom orka, oooh, možeš mi vjerovati da bih bio istjerao sve demone iz njega.

Bili su u njemu, no bili su tihi.

Zar se nisi uplašio?

Jesam, malo, u početku. Ali, to nije nalik onom užasnom osjećaju što ga čovjek

ima kad se iz opsjednutoga istjeruje zloduh ili kada za dlaku izbjegneš nekoj

fizičkoj opasnosti. To je bilo kao da pritisak polako raste, kao da se neprimjetno

sakupljaju tmasti crni oblaci koji još nisu spremni pustiti oluju s uzice. Čovjek je bio

okružen tim oblakom.

Postaješ sablastan. To je prava stvar! Pričaj dalje, što si stao!

Oblak je bio nevidljiv. Nadolazeća oluja bila je isto tako nevidljiva, pa ipak,

krajičkom svijesti znao sam daje čitavo vrijeme ondje i da samo što nije započela.

Dakle, poslije svega, on je ipak opak tip.

Nije. On osobno nije bio opak. U najmanju ruku, ni po čemu u njegovu karakteru i

temperamentu nisi mogao vidjeti zlo u njemu. Doimlje se prilično stabilno,

dobrodušno, ali vrlo autoritativno. Bilo je teško usmjeriti razgovor u pravcu u

kojemu se Sveti Otac nadao da će krenuti - u pravcu obraćenja. Definitivno je

imao nadzor nad svime što se jutros događalo, no tu je kontrolu obavljao bez

ikakvih uobičajenih pomagala. Bilo je vrlo zanimljivo to promatrati. Još dugo neću

moći shvatiti kako je uspijevao u tome.

Hipnoza?

Ništa slično tome.

Je li ti stavio neku drogu u piće? upita ga nestrpljivo Billy.

Popio sam samo jednu šalicu čaja i bio je izvanredna okusa. Nisam primijetio

nikakve posljedice.

U tome nema nikakva smisla, stari moj. Osjećam neodlučnost u tvome glasu, kao

da se nešto dogodilo, a opet se nije dogodilo. Nešto što te je iživciralo, ali je

istodobno bilo tako beznačajno da se nisi ni obazirao na to.

Da, upravo je tako bilo.

Tvoje svjesne percepcije govore ti jedno, noja se kladim da je tvoj duh pokupio

nešto na jednoj drugoj razini. Sto je to bilo - to je pravo pitanje.

Možda je stvar u tome što sam osjetio da me obrađuje majstor koji je stručnjak za

odnose s javnošću, čovjek koji je toliko darovit da ti rastjeruje plahost i raspršuje

sumnju da manipulira tobom. Osjećaš iskrenost, osjećaš da ste postali bliski,

jednaki jedan drugome.

I to je, dakle, bio gospodar svijeta?

Ilija kimnu glavom. To je bilo iznenađenje. No trebao sam znati da će tako ispasti.

Apokalipsa nije melodrama. Kad bi ona bila melodrama, većina ljudi bi se

probudila i shvatila opasnost u kojoj se nalazi. U tome je naša stvarna

odgovornost. Vrijeme u kojemu živimo, neovisno o tome s kakvim se

poteškoćama u njemu susrećemo, jest naša ideja o tome što je stvarnost. Gotovo

je nemoguće iskoračiti izvan njega i vidjeti ga onakvim kakvo ono zaista jest.

Shvaćam što želiš reći. To je naš svijet. Druga vremena i mjesta možemo pojmiti

samo uz pomoć našega razuma ili naše mašte.

Točno. Apokalipsa koju živimo nadaje se našim osjetilima kao nešto posve obično.

Mi se nalazimo unutar nje.

Billy je buljio u svoje ruke, u otvorene dlanove što su poput otpalog lišća ležali u

njegovu krilu.

Gdje je moj maleni mač? upita on slabim glasom. Gdje je moj Žalac?

Žalac?

To je iz jedne bajke. Hobbit. Književni lik. Je li s tobom sve u redu?

Osjećam se posve dobro, promrmlja Billy, buljeći i dalje u svoje prazne ruke.

Sto je sad? O čemu razmišljaš?

Mislim kako sam ondje trebao biti s tobom, Davy. Razmišljam o tome kako je

opasno otići sam u Mordor. Moglo se dogoditi da odeš otamo sagnute glave.

Ne razumijem te.

I ne trebaš me razumjeti. Pričaj mi još. Kakav je zapravo taj momak?

Primijetio sam u njemu neku vrstu duševne veličine. Pada mi na pamet izraz

čovjek zadatka. Pa ipak, nije bio nimalo umišljen ni pompozan. Nasuprot tome,

učinio mi se plemenitim, pa čak i produhovljenim.

Kladim se da je čak bio... ponizan, reče Billy, buljeći lukavo u Iliju.

Da. To je prava riječ. Osobita vrsta poniznosti. Bio sam impresioniran.

To si već rekao.

Jesam li?

Čovjek bi pomislio da će susresti nekog uobraženka. Negdje sam pročitao da ljudi

koji se prvi put susreću s njim, a ne znaju tko je on, misle da je on umjereno

poznat, ali ne i istaknut profesor na nekom malom koledžu u pokrajini Midlands.

Da nikad ne bi pomislili da je on učen čovjek, da govori mnoštvo jezika, da ima

sedam fakulteta i da će ove godine vjerojatno dobiti Nobelovu nagradu za mir.

Ostavi sad po strani pitanje sve te moći koju on ima. Zbroji sve to skupa i to je

zaista zadivljujuće. A sad mi reci, kako momak poput njega uspijeva ne biti

uobražen?

Govori se da je skroman čovjek.

Da, i ja sam to pročitao. Možda je to istina, a možda i nije. Vjeruješ li u sve čime

nas kljukaju novine?

Ne, razumije se da ne vjerujem.

Billy ga pogleda čudnovatim pogledom, a zatim ponovno pogleda svoje ruke. Ilija

se upita zašto on to radi. Osjetio je da se počinje pomalo uzrujavati.

Billy nastavi: Očito, kad on govori o duhovnosti, često se poziva na poniznost kao

na jednu od velikih kreposti.

Ona to i jest. Temeljna krepost.

Uvijek mi je neugodno u blizini velikih ljudi koji previše govore o poniznosti.

Zašto je to tako?

Oni me uvijek pomalo podsjećaju na Uriahju Heepa.

Smiješnog li imena! Vi Englezi! Tko je Uriah Heep?

To je lik iz jednoga Dickensova romana. Bio je uvijek ponizan, silno, nevjerojatno

ponizan. Ali na kraju se pokazalo da je bio prilično opak.

Bili su prisiljeni završiti razgovor jer je u sobu ušla tiranska glavna bolničarka i

zapovjedila Iliji da ode.

Ne brini za mene, Davy. Za nekoliko dana, kad odslužim ovu robiju, uhvatit ću vlak

za Rim. Reci šefu da mi je žao što sam tako nespretno baratao loptom. Vratit ću se

svojim dužnostima početkom sljedećeg tjedna. I još jednu stvar... zaista mi je žao

što sam te ponovno ostavio na cjedilu.

Nisi me ostavio na cjedilu, Billy. Nisi ti kriv što si se razbolio.

Možda. Ali, zaista je trebalo da ovaj put budem s tobom.

Misija je počela. Nije napravljena nikakva šteta. Nadam se da je tako. E pa, Bog te

blagoslovio i do viđenja! A sada nestani, moj dobri momče! Vrati se u Shire! Ilija

iziđe iz sobe vrteći glavom.

VIII.

Rim

Vrativši se u grad, Ilija je telefonirao u Državno tajništvo. Nakon što mu je jedan

revan službenik postavio nekoliko pitanja, spojio ga je sa samim Kardinalom. Stato

nije želio razgovarati o pojedinostima putovanja na Capri preko telefona, već je

zamolio Iliju da dođe u Vatikan sutradan rano ujutro. On će zakazati sastanak sa

Svetim Ocem u deset sati.

Ilija je došao u Papin ured s pomiješanim osjećajem veselog raspoloženja i

strepnje, pojačanim činjenicom da će morati izvijestiti Svetoga Oca o neuspjehu

misije. Papin osobni tajnik otvori visoka hrastova vrata i Ilija uđe.

Otac Schäfer, Vaša Svetosti.

Starac ustade od stola i pristupi mu s ispruženom desnom rukom. Tajnik se

povuče, a Ilija kleknu kako bi poljubio Papin prsten. On mu ni ovaj put to ne

dopusti, već ga zagrli objema rukama i pomože mu da ustane.

Pogledao je prodorno u svećenikove oči, a zatim ustukne korak natrag. Preko

njegova lica prođe izraz zabrinutosti. I dalje je čvrsto držao Iliju za ramena.

Jeste li ranjeni u okršaju?

Koliko ja znam, nisam.

Možda su rane skrivene čak i vašim očima, sine moj.

Papa povede Iliju do prozora što je gledao na Trg sv. Petra. Stajali su tako jedan

pored drugoga u tišini, a onda mu se Papa konačno obrati: Njemu se dive mnoga

moja braća u episkopatu. Je li i vama naškodio?

Sveti Oče, dopustite mi da vam kažem da se ne osjećam kao da bi mi on na bilo

koji način naškodio. Razumije se da sam uznemiren zbog toga susreta, ali on nije

uzdrmao moju vjeru.

Mnoštvo hodočasnika pritjecalo je poput rijeke pločnikom.

Oče Ilija, naš protivnik je oštrouman. On odapinje svoje strelice duboko u srca

ljudi. Toliko duboko da se one gotovo i ne vide.

Kakve su prirode te strelice?

One pogađaju ondje gdje je čovjek najslabiji. Ja nisam sposoban proniknuti u

ljudske duše kao što to može don Matteo, ali vidim da ste u svojem životu patili

od one velike rane koja pogađa suvremenog čovjeka.

A to je...?

To je kušnja koja čovjeka tjera u krajnji očaj.

Istina je da me je ta kušnja u prošlosti mnogo puta pogodila, ali više je ne osjećam.

Čak ni onda kad ne postoji Božja utjeha? Čak ni u vremenu bešćutnosti? Kad ste

iscrpljeni, kad vam se čini da su sve vaše žrtve donijele malo ili ništa ploda?

Čak ni tada. Ali ima trenutaka kada žalim za mojom ženom i mojim djetetom i za

mojom pobijenom obitelji.

Žalite srcem muža i oca. Ja također žalim.

Vi, Sveti Oče?

Žalim zbog stanja u kojemu se našlo čovječanstvo. Očevo srce žali. Ljubav pati, zar

ne?

Povremeno patim, priznajem. Ali to nije nešto što bi me odvelo u sferu utjecaja

našeg neprijatelja.

Vjerujem da je točno to što kažete. No moram vas upozoriti, kao što sama sebe

svakodnevno upozoravam i kao što sam neprekidno upozoravao naše pastire:

nijedan čovjek ne poznaje svoju dušu tako dobro da ga ne može svladati taktika

kojom se koristi neprijatelj. Ni jedan čovjek.

Papa je govorio odlučno, čak i dok je zurio kroz prozor na trg. Mnoštvo ljudi

ispunilo je tisuće stolica poredanih pred oltarom na stubama Trga svetoga Petra.

Ograđeni dijelovi za desetke tisuća drugih koji će stajati otraga također su se

počeli puniti.

Danas su došli rano, reče Papa. Danas poslije podne, kad budem slavio

kanonizaciju afričkih mučenika, govorit ću o budnosti. Tisak kaže da je ovo

politička kanonizacija, ali ona to nije. Oni koji su umrli kao žrtve plemenske mržnje

nisu isto što i oni koji su umrli svjedočeći za Ime. Njima je bilo ponuđeno da

pobjegnu, no oni su to odbili. Oni su odbili otpasti od Crkve. Svećenici, biskupi,

redovnice i vjernički puk - svi oni koji su razapeti na križ pod vrućim afričkim

suncem - proveli su svoj život u žrtvovanju. Bili su spremni kad im se približio

trenutak izbora.

Među njima je bilo i djece. Jesu li i maleni mogli birati?

Jeste li ikad vidjeli raspeto dijete, oče?

Vidio sam djecu koju su pretukli do smrti. U getu, dok sam još bio dječak.

To je nevjerojatno. Naš razum tu uzmiče. Sebi kažemo kako se takve stvari ne

mogu dogoditi. Ipak, one se događaju. U samom ovom gradu, pred ne baš mnogo

stoljeća, našoj braći i sestrama bio je ponuđen isti izbor: žrtvovati caru ili umrijeti.

Samo jedno zrnce tamjana, to je sve. Samo jedno zrnce i ti si slobodan. Nema

smrti. Nema komadanja. Idi kući i živi. Budi dobar građanin. Ali, oni su odbili. Jeste

li znali, oče, da su zabilježeni slučajevi kršćanske djece koja su hodala prema križu,

ili prema Koloseumu, i koja se nisu obazirala na zaklinjanja svojih roditelja? Tako

mladi, no naučili su jedinu stvar koju čovjek mora znati. Ona su znala nešto što mi,

koji se neprekidno hrvamo s našim izvanrednim intelektom i s našim

kompliciranim emocijama, tek rijetko možemo znati. Pitate me jesu li oni mogli

birati? Ja vjerujem da su mogli. Oni su jasno gledali na život. Gledali su na njega

očima djeteta.

Uvijek mi se činilo, Sveti Oče, kao da se ljudi našeg naraštaja kreću u nekom

gustom, ali nevidljivom oblaku. Onemogućena im je svaka sposobnost percepcije.

To ozračje inficira sve nas, sine moj. Zato vas i pitam je li neprijatelj i vas inficirao?

Ilija nije odmah odgovorio. Promislivši malo, on reče:

Ako je neprijatelj prodro u mene, to je mogao učiniti samo na razini koja je izvan

dosega moje svijesti. No ako je u tome doista uspio, molim Boga da ga iskorijeni iz

mene, što god to značilo.

Nisam vas povrijedio svojim pitanjem?

Niste, razumio sam ga.

Dobro. Shvaćate li što kušnja može učiniti čak i najjačoj kreposti?

Shvaćam. Vidio sam kako plemeniti ljudi postaju zvijeri. Vidio sam kako zvijezde

padaju s neba i kako se tresu stubovi neba.

Vješto citirate. Prema tome, vi razumijete da smo ušli u posljednju fazu povijesti.

Da, govorili smo o tome.

Kad smo se posljednji put susreli, razgovarali smo o općim parametrima

apokalipse. Apokalipse obuhvaćaju stvarne muškarce, žene i djecu - pa tako i

konačna Apokalipsa. Shvaćate li da će u te dane svako ljudsko biće biti iskušano?

Da će od svakoga biti zatraženo da položi račun o sebi? Je li vam jasno da će to biti

univerzalan proces? Koliko će strašna biti cijena vjernosti?

Shvatio sam razmjere toga dok sam razgovarao s Predsjednikom. Ništa nije bilo

otvoreno prijeteće ni u njegovim riječima ni u njegovu načinu, ali ja sam, unatoč

tome, osjetio da se iza njega sprema oluja, kao da se čitavo nebo polagano ispunja

tamom i gromovitom srdžbom. Kad se ta oluja obruši na nas, neće biti moguće

zaustaviti je. Svatko će osjetiti njen dah.

Ispravno ste shvatili, sine moj.

Sveti Oče, moram vam priznati da mi se čini da moja misija nije uspjela. Unatoč

dobrim namjerama da započnem duhovni dijalog, unatoč svim nastojanjima da

pronađem mogućnost da predočim istinu duši toga čovjeka, u tome nisam uspio.

Papa kimnu glavom. Imat ćete još jednu priliku. Sljedećeg mjeseca on dolazi u Rim

na skupštinu Rimskog kluba. Siguran sam da će zatražiti susret s vama.

Mislite?

Da. On vjeruje da će vas pridobiti za sebe.

Zašto tako mislite? upita ga Ilija jedva čujnim glasom.

On zna da svatko može podleći. Uzmite samo apostole. Nisu se baš ponijeli kako

treba u noći Kristova uhićenja. Zar smo mi satkani od drukčije tvari nego naši

preci?

Zar ne postoji presudna razlika između njih i nas, Sveti Oče? Mi smo u prednosti

zato što živimo dvije tisuće godina poslije njih i što smo sposobni shvatiti što nam

je činiti. Sto je najvažnije, mi smo djeca Božja koja dolaze nakon silaska Duha

Svetoga.

Sjajno ste to rekli, sine moj. Ali to podcrtava činjenicu da su najranjiviji oni koji ne

žive u sili Duha Svetoga. Čak i vjernici mogu svesti Vjeru na ovaj ili onaj filozofski

sustav. Mogu zadržati vanjske oblike religioznosti i izgubiti njenu bit.

Mislite li da je to i sa mnom slučaj?

Ne mislim. Međutim, kao vaš duhovni otac, prisiljen sam podsjetiti vas da morate

bdjeti kao stražar. Bdijte u svemu nad svojim srcem. Svi smo mi u opasnosti u

vremenima kao što su ova. U vašem slučaju, naš neprijatelj zna da biste vi sa

svojim životopisom i svojim osobnim nadarenostima bili glavni zgoditak za njega.

Vi biste mu bili od velike pomoći u njegovim nastojanjima da objavi novu eru.

Ako je to tako opasno, tada nije mudro da mu se izlažem.

Pa ipak, vi ste više od gotovo ikojega drugog čovjeka u mom stadu sposobni

razotkriti obmanu. Vi imate iskustvo s kojim se ne može usporediti iskustvo ni

jednoga drugog čovjeka. Doista, jednom davno, vi ste se približili poziciji svjetskog

moćnika na kojoj se on sada nalazi. Ona vam je bila ponuđena, a vi ste je odbacili.

Ja mislim da je to bila neka vrsta cijepljenja. Morate se zapitati zašto ste je odbili.

Nisam posve siguran koji su bili razlozi moga srca u tom razdoblju moga života.

Moj duh tada nije bio ništa manje smućen nego što je bio prije moje odluke da se

odreknem moći. Mislim da je to bilo nešto prilično duboko u

mojoj duši. Možda se na čas podigla zavjesa koja prekriva značenje stvari. Možda

je to bila riječ čiste ljubavi, život žrtvovan za mene, koji je uzdrmao iluziju. Ne

znam što bi drugo moglo biti.

Ispravno ste odgovorili. U tom ima još nešto, no to ću prepustiti Gospodinu da

vam otkrije. Posve ste blizu tome da to shvatite.

Razumijem sve manje i manje, Svetosti.

Da, da, nasmiješi se starac, tako i treba biti.

To me stavlja u nedoumicu u pogledu konfiguracije i dosega moje vlastite duše. A

što ako budem žrtva obmane?

Ne vjerujem da je vas lako obmanuti, iako, razumije se, ne smijete ni na trenutak

prestati bdjeti. Oče, mislim da ste u svom životu izdržali mnoštvo strahota. Vaše

srce je još uvijek nesigurno.

Mislio sam da je nesigurnost zauvijek nestala iz njega. Osjećanje nesigurnosti

postupno je blijedjelo kako sam rastao u vjeri. Mislio sam da više nikad neću

osjećati strah.

Ali vi se bojite?

Bojim se.

Zašto se tako osjećate?

U posljednje vrijeme osjećam se veoma usamljen. Kao da sam prepušten svojoj

malaksalosti, kao da sam se vratio tami moje mladosti kad sam bio prisiljen ovisiti

samo o sebi. Izdali su me. Progonili su me. Nije jednostavno kad kao malo dijete

znate da vas moćnici žele ubiti. Dugo sam vremena mislio da ne mogu nikome

vjerovati. Nikome... osim jednome. Onome koji me je spasio. A on je mrtav.

Zar s vama nije bio Bog?

Sad znam da je bio sa mnom. Vidim da me je Njegova ruka cijelo vrijeme vodila.

Ipak, u to vrijeme osjećao sam se posve napuštenim. Bio sam bijesan. Bijes je

dolazio od neke vrste potpuna straha, kozmičkog straha što je* neprekidno

rastao. Napokon, on se pretvorio u mržnju.

Bilo je to davno.

Da, tako davno da sam mislio kako je mržnja zauvijek nestala.

A sada se opet bojite vlastitog straha, nije li tako? Jest.

Nemojte se bojati. Neprijatelj vas nije smrtno ranio.

Ali, Sveti Oče, u mom srcu postoje neke ozbiljne sumnje. Odnedavno razmišljam o

milosti. Za vrijeme susreta s Predsjednikom nisam ni na koji način osjetio da Bog

zahvaća u moj život.

Sigurno znate da se najjača milost ne može osjetiti osjetilima niti ona uzrokuje

neko posebno raspoloženje.

U njegovoj prisutnosti zaboravio sam tu istinu. Čudno je to kako sam zaboravio

čitav niz značajnih stvari. Nisam uspio. Bio sam izmanipuliran na tako profinjen

način da su čak i same riječi koje su možda mogle promijeniti smjer oluje odbijale

da mi siđu s usana. U takvu ozračju, u tom srdačnom i umjerenom ozračju, riječi

upozorenja doimale bi se posve neprikladno. U jednom trenutku, unatoč

godinama istraživanja, unatoč bogatstvu katoličkoga intelektualnog života, osjetio

sam da sam postao... branitelj iracionalnoga.

Vjerojatno vam se učinilo da ste izaslanik nekog mita?

Da, nešto slično tome. Branitelj patetične legende.

To je trebalo i očekivati. U prirodi je njegove kozmologije percipirati sve religije

kao jednake, pri čemu je svaka od njih kulturno uvjetovan kompleks simbola i

svaka na svoj ograničen način put prema božanskom načelu.

Da, toliko je dao naslutiti. On u jednoj od svojih knjiga kaže da su sve religije tek

krivo shvaćene mitologije. On vam zato i može slati darove, kao da ne postoji

proturječje između njegovih i naših uvjerenja.

Jučer je u Vatikansku biblioteku po posebnom kuriru stigao onaj kodeks.

Zaista je pokazao izvanrednu ljubaznost.

Oh, da, to je veličanstven dar, reče Papa, utonuvši u misli. Pa ipak, nešto mi tu

smeta. On ništa ne radi bez računa. Taj dar ima svrhu smanjiti našu budnost. U

isto vrijeme, on pospješuje subjektivizam u našim znanstvenim krugovima. On je

dragocjenost, no ta dragocjenost će, što je vrlo neobično, još više oslabiti

racionalni um Zapada.

Ali, njen autor je Aristotel!

To je tumačenje Aristotela - Iustitia koju je preradio orijentalni duh.

Mislite da nije vjerodostojna?

Nesumnjivo je vjerodostojna. Ona je upravo to što Predsjednik za nju kaže:

averoistička kopija sirijskog prijevoda izgubljene knjige. Kao takva, ona je

neprocjenjiva kulturna vrijednost. No u ovom prijevodu, oblik same stvarnosti je

iskrivljen. To iskrivljenje razaznat će stručnjaci koji su dobro upoznati s

Aristotelovim djelom i koji poznaju sveukupnu povijest ideja. Na običnog

znanstvenika, osobito ako je mlađi, ona će negativno utjecati svojom koncepcijom

države i kozmosa koja je kultska. Taj rukopis odiše duhom koji je daleko od one

mudrosti koju bismo kod Aristotela i drugih pretkršćanskih filozofa mogli nazvati

prirodnom teologijom.

Naprežem se da shvatim. Jedva čekam da je pročitam.

Mnogi će jedva dočekati daje pročitaju kad čuju za nju.

Zar je taj rukopis doista tako opasan?

Čitao sam ga cijelu noć. Ta knjiga ne predstavlja takvu vrstu opasnosti s kakvom

smo bili suočeni kad su Zapad preplavili fašizam i marksizam. Te lakome zvijeri

otvoreno su pokazivale svoj apetit. Ona nije ni poput postkomu-nističkog

materijalizma, te mračne i podmukle zvijeri koja se ovila oko vitalnih organa

svijeta i koja ga polagano davi. Opasnost te knjige jest u tome što je ona duhovna.

Ona ponovno uvodi koncepciju božanskog u građanski poredak, i to upravo u

onom trenutku povijesti kad su golema mnoštva ljudi izgubila orijentaciju i

napustila svaku nadu da postoji nešto drugo onkraj ovoga materijalnog svijeta.

Sve više i više, oni čeznu za sustavnim rješenjem problema čovjeka. Oni žele

totalitarizam bez brutalnosti. Ova knjiga na doista blag, ali i vrlo podmukao i

moćan način gurka čovjeka prema takvom svjetskom sustavu, pomiješanom s

otrovom poganskog Istoka. Iako u samom tekstu nema dokaza za to, očiti su njeni

gnostički korijeni. Kao kad bismo Aristotelov uzvišeni duh pomiješali s duhom

nekromanta ili šamana! On može poslužiti kao filozofska motivacija za New Age

koji se Predsjednik nada uvesti u svijet. Preko Aristotela?

Ne preko Aristotela kakvoga mi poznajemo, već preko Aristotela pokradenog i

puštenog kroz filter. Aristotela svrstanog uz zamamljiva izopačenja duhovnosti

bez apsolutnog zahtjeva jedinoga pravog Boga i uz pseudomistične socijalne spise

samoga Predsjednika. Oslanjajući se na Aver-roesa i druge nekršćanske mistike,

on vjeruje da religija i razum mogu biti u međusobnom sukobu, ali da unatoč

tome ijedno i drugo mogu biti u pravu.

Drugim riječima, koncepcija prema kojoj su sve podjele i sve distinkcije u

konačnici iluzije.

Tako je. Tako se oblikuje filozofija koja stavlja jedinstvo iznad istine.

Pa ipak, mi također vjerujemo u jedinstvo.

Ah, da, ali jedinstvo može biti vjerodostojno samo ako je utemeljeno na istini. Mi

se ne možemo pretvarati da postoje dvije istine koje su u međusobnom sukobu i

da su obje ispravne. To je ludost. To razara nutarnje jedinstvo ljudske osobe i

smisao osobnosti.

Sveti Oče, smijem li vas upitati, zar je doista taj kodeks tako opasan? Zar on

jednostavno ne bi mogao ostati predmet akademske rasprave među filozofima?

Filozofi imaju studente, a studenti koji vole svoje profesore šire njihove ideje u sve

prostore ljudskog nastojanja. Apstraktne akademske rasprave ostavljaju pečat na

čitavim civilizacijama, kao što su to izvanredno dobro pokazali događaji što su se

zbili u ovom stoljeću. U nekom drugom vremenu ovaj kodeks bi možda bio

relativno bezopasan, osobito kad bismo imali izvorni grčki tekst, s kojim bismo ga

mogli usporediti. Ali, pravi tekst nam je izmaknuo i sada se moramo boriti s

priviđenjem koje se vratilo iz mrtvih i koje se Aristotelovim slavnim imenom

koristi kao čarolijom i ključem kojim se otvaraju ljudski umovi.

Uza sve to, Ilija se pitao ne vidi li Papa u kodeksu veću opasnost nego što je on

zaslužuje.

Čujem vašu nijemu uzdržljivost, oče Ilija. Ali vi morate shvatiti da prispjeće ovoga

dokumenta nije puka slučajnost. Njega se može razumjeti jedino u širem

kontekstu borbe o kojoj vam govorim. Na kraju krajeva, Iustitia uopće ne govori o

pravdi. Njen cilj je u tome da ljude pomiri s krajnjim ropstvom, ali ona to čini - i u

tome je najgorča ironija - ona to čini u ime slobode.

I tako, suočeni ste s dvojbom?

Moram priznati da jesam. Da li bismo trebali taj rukopis bez buke smjestiti u

arhive i čekati neka bolja vremena? Ili bismo ga trebali pokazati svijetu i ponijeti

teret saznanja da on može zavesti neke ljude?

Jeste li odlučili što ćete učiniti?

Jesam. Dat ćemo rukopis na proučavanje svim ozbiljnim znanstvenicima. Prevest

ćemo ga i objaviti na različitim jezicima, no pri tome ćemo objasniti njegovu

pozadinu, njegove nedostatke i opasnost od krivog tumačenja.

Ako smijem biti iskren, Vaša Svetosti, mislim daje vaša odluka mudra. Nas je

suvremeno doba proglasilo antiin-telektualcima.

Suvremeni čovjek se ne obazire na činjenicu da je Crkva, praktično sama, sačuvala

intelektualno naslijeđe Zapada tijekom čitavoga srednjeg vijeka.

Neprijatelji Crkve bi u promidžbenom smislu daleko više profitirali kad biste

odlučili da se rukopis diskretno čuva u arhivima.

Oni ne bi bili tako blagi kao vi. Oni bi rekli da smo ga sakrili. Oni bi to nazvali

prijevarom.

To bi se moglo nazvati i razboritošću.

Papa uzdahnu.

Živimo na kraju jedne civilizacije, civilizacije koja je preopterećena ideologijom.

Svake godine objavi se na stotine tisuća knjiga od kojih je većina daleko od

Kristova Duha. Bilo bi beskorisno čuvati jednu pogrešnu knjigu od ljudi koji ne

razumiju što čitaju i koji odbijaju naučiti misliti. Međutim, neki će od toga imati

koristi. Uvijek je u interesu Istine učiniti dostupnim kulturno blago koje može

obogatiti čovjekovo razumijevanje vlastite prošlosti. U tom svjetlu moramo

sagledati i objavljivanje knjige O pravdi.

Fundamentalisti će nas optužiti zbog liberalizma.

Da, a liberali će nas optužiti zbog fundamentalizma kad pročitaju uvod koji poziva

na oprez. Oni će to protumačiti samo kao znak mrzovolje, kao još jedan kritički

iskaz što dolazi od strane jedne institucije koja se raspada, gunđajući u svojoj

staračkoj senilnosti, kao kamen spoticanja u evoluciji ljudske misli.

Nazivali su nas i gorim imenima, Sveti Oče.

Papa se nasmiješi.

On se okrenu prema sobi i uze Iliju za ruku.

Hajde, sine moj, sjednimo. Želim čuti što mi imate reći. Ispričajte mi o vašem

susretu s Predsjednikom. Ništa ne ispuštajte.

* * *

Sitna kišica škropila je mnoštvo. Za nekoliko trenutaka započet će misa na kojoj će

biti proglašeni novi sveci. Osamnaest tisuća ljudi je molilo, razgovaralo i

izmjenjivalo se u pjesmi očekujući Papin dolazak. Kardinali i biskupi sjedili su oko

papinskoga oltara, zaštićeni baldahinom. Među njima je sjedilo i nekoliko

desetaka prelata iz različitih afričkih naroda. U mnoštvu se moglo vidjeti više

tisuća crnih lica.

Ilija pronađe mjesto negdje na polovici trga, u dijelu koji je bio predviđen samo za

stajanje, pokraj mnoštva redovnica iz Zaira. Svaka je u ruci držala zastavicu svoje

države kao i vatikansku zastavicu, stisnute zajedno u simboličnom jedinstvu koje

je bilo više idealizirano nego stvarno.

Ispred redovnica stajale su dvije elegantne gospođe iz Europe i glasno raspravljale

o događajima što su se zbili tijekom dana.

To je pogrešno, reče jedna od njih. Postupak kanonizacije bio je prebrz. Hoću reći,

je li itko istražio život ovih blaženika? Jesu li takozvani mučenici doista shvatili

realpoli-tiku socijalne borbe u Africi?

Zar bi to unijelo ikakvu razliku? odgovori njezina pratilja. Ovaj Papa je tako

nepouzdan da će proglasiti svecem svakoga tko dijeli njegovo mišljenje o crkvenim

stvarima.

Ostario je. Ruke mu se tresu. Vidjela sam to sinoć na televiziji. Draga moja, ja

mislim da ćemo uskoro vidjeti novoga papu koji shvaća naše stoljeće.

Ilija pokuša zatomiti srdžbu. Poželio je nagnuti se prema njima i kazati im: Duh

Sveti dao vam je papu koji ovo stoljeće razumije bolje od ikoga drugoga. Ali on

stisnu zube, osjećajući se povrijeđenim, i pomoli se za njih.

Nije bilo lako ignorirati njihove autoritativne iskaze.

Ne sviđa mi se, nastavi razdražljivo jedna od gospođa.

Ni meni, odgovori druga. Čula sam profesora - on je čuveni teolog - gdje kaže da je

vjera u Africi poput rijeke koja je kilometar široka i samo centimetar duboka.

Ilija se odmaknu od njih i okrenu se crnim sestrama. Pitao se jesu li čule razgovor

ovih gospođa i ponadao se da nisu. On ih upita jesu li poznavale nekog od

blaženika koji su trebali biti proglašeni svecima. Sestre izražajno kimnuše glavama.

Usta im se otvoriše u širok i prekrasan osmijeh, a oči im se napuniše suzama.

Njihova glavarica, visoka žena s golemim ožiljkom na licu, reče mu: Naša majka -

majka koja je prije mene bila glavarica - ona je ubijena. Oni ubiju nju sjekirom. Ali,

ona priziva Isusovo Ime do zadnje minute. Ona se smije. Ja vidjela kako ona umire.

Ja vidjela golubica kako leti prema nebu iz njezine krvi. Ona oprosti vojnicima kad

je umirala.

Na to sve sestre briznuše u plač i počeše objašnjavati Iliji na svome materinjem

jeziku. On je kimao glavom, osupnut, kad ga od pozadi dvije ruke uhvatiše za

ramena.

Davy. Učinilo mi se da sam vidio tvoju sijedu glavu kako poskakuje ovdje u

mnoštvu.

Billy!

Glavom i bradom. I zdrav kao drijen. Dođi ovamo gore, momče. Imam nekoliko

mjesta ograđenih konopom u prvom redu, kraj samog oltara, za prijatelje

Tajništva.

Hvala ti, radije bih ostao ovdje, među ovim damama. One su najbolje, Billy.

Izgubile su poglavaricu u masakru.

Billy ozbiljnim izrazom lica reče: Hmm. Što hmm? Billy ima ideju. Ideju?

Da. Pođi sa mnom.

On priđe crnim redovnicama i govoraše im nešto brzometno, kako je samo on

znao govoriti. Činile su se iznenađene, pogledavajući se međusobno i upitno

gledajući u svoju glavaricu koja im potvrdno kimnu glavom.

Billy je uze za ruku i odvuče je u mnoštvo. Okrenu se i rukom domahnu Iliji,

pozivajući ga da ga slijedi. Monsinjor povede maleno stado redovnica i svećenika

kroz mnoštvo, pored osiguranja, pa stubama crkve Svetoga Petra do najvišeg

podija i zaustavi se pokraj dijela na desnoj strani oltara u prvom redu.

Najbolja mjesta u kući, moje dame.

Redovnice se nisu mogle dovoljno zahvaliti Billyju. On se nasmiješi, odmahujući

rukom na njihove dražesne izraze poštovanja i zahvalnosti.

Kad su sjele na svoja mjesta, pokaza se da dva mjesta nedostaju. Ilija i majka

glavarica ostadoše na nogama. Billy je izgledao uzrujano i bio je crven u licu.

Pristupiše im dvojica starijih muškaraca odjevenih u grimiz i rekoše im na

talijanskom jeziku: Oprostite, mon-sinjore, ali nismo mogli odoljeti. Bili bismo

počašćeni kad bi majka glavarica i ovaj svećenik sjeli na naša mjesta. Mi ćemo

sjesti otraga.

Nakon diplomatskih protesta i kompliciranih pregovora koje je Billy vodio

majstorskom romanita, on prihvati i smjesti glavaricu i Iliju u prvi red pokraj

ostalih sestara. Zatim sjede na svoje mjesto između Ilije i kardinala Državnog

Tajnika.

Majka poglavarica okrenu svoje crno lice s ožiljkom prema Iliji i on na njemu vidje

golemo iskustvo, staro i mudro poput čovječanstva. On vidje svetost. Žena izvadi

krunicu iz džepa svoje redovničke odjeće. Bila je izrađena od bijelih sjemenki.

Pojedina zrnca bila su nepravilno prošarana smeđom bojom.

Istina je, Vjera u Africi ponekad je nalik plitkoj rijeci, oglasi se žena. No trebali

biste vidjeti naše rijeke u Africi kad poplave. Tada su moćne i teku vrlo brzo.

Obaraju stabla. Pokreću brežuljke i golemo kamenje. Ova rijeka, na to ona pokaza

krunicu na ružičastom dlanu svoje ruke, najveća je rijeka u Africi. To je rijeka krvi,

teče brzo i duboko za Isusa sada. Ova zrnca ovdje i ovdje, ona su krv sestre

poglavarice. Dajem vam je.

On pogleda relikviju na njezinu dlanu i ne reče ništa. Ona uze njegovu ruku i stavi

u nju krunicu. Zatim mu zatvori ruku i pogladi je.

Zašto ju je dala meni? pitao se, zastoje nije dala Billyju? On je sve to uredio; vrema

tome, zastoje nije dala njemu?

Moja majka govori meni u mom srcu kad ja vidim vas dolje u gomili. Ona meni

kaže, daj moju relikviju tom svećeniku. Ne znam zašto.

Ilija ju je i dalje nijemo gledao u oči i ona je znala da joj je zahvalan.

Zatim se žena okrenu od njega, otvori svoj brevijar i poče bezglasno moliti.

Ilija je nekoliko minuta stajao nepokretan ne misleći ni na što. S njegove desne

strane Billy je s nekim šapćući brbljao, no Ilija nije ništa čuo.

Oči su mu lutale po redovima prelata i dostojanstvenika smještenih preko puta

njega daleko od oltara. Ondje su bili smješteni kardinali i biskupi iz Afrike.

Poznavao je neka lica iz članaka o njima ili članaka koje su oni sami napisali. Uočio

je prisutnost visokih kurijalnih kardinala, napose prefekta Kongregacije za nauk

vjere - Dottrine, kako ga je nazvao Billy. Zatim mu oči besciljno odlutaše do redova

u pozadini i napokon se zaustaviše na jednom čovjeku.

Lice toga kardinala zaokupi svu njegovu pozornost, iako nije mogao objasniti

zašto. Bio je to čovjek u ranim pedesetim godinama i prilično ćelav. Ono što mu je

još bilo ostalo od kose bilo je tamne boje. Gledao je dolje i čitao, no svaki čas je

pogledavao prema gore i očima šibao gomilu. Lice mu je bilo nježno, inteligentno,

izbrazdano, ali još uvijek mlado. Bilo je to izvanredno ozbiljno lice s duboko

usađenim i ozbiljnim očima i tankim usnama što su gotovo ukazivale na

nezainteresiranost i nagovještavale mrgođenje.

Billy, koji je ono kardinal?

Koji to? Ondje ih ima mnogo.

Onaj mladi, dva reda iza i tri sjedala lijevo od kardinala nadbiskupa Beča.

Gdje je Beč? Aha, vidim ga tik do Najrobija i Pariza. U redu, sada dva reda iza i tri

sjedala lijevo. Aha, vidim ga. Ah, to je kardinal Vettore. On je jedan od momaka iz

Kurije.

Sto znaš o njemu?

Nema se baš što reći. Pametan je dečko. Na uzlaznoj je putanji. Naklapa se da će

mu pripasti Statoova služba kad se šef jednoga dana povuče u mirovinu.

Misliš li da bi bio prikladan za tu dužnost?

Billy je kratko razmišljao.

Bio bi posve dobar. Ima značajne veze s europolitikom i državama koje su proizišle

iz bivšega Sovjetskog Saveza. Radi u Papinskom vijeću za dijalog s nekršćanskim

religijama. Surađuje s nekolicinom vatikanskih ureda kao neka vrsta umreživača.

Ipak, moram reći da mi baš nije po ćudi. Tip hladnog intelektualca. Osjećaš se

glupo kad ga upitaš bilo što izravno.

Je li on jedan od onih modernističkih biskupa?

Ne. On nije u njihovu taboru. Prilično je tih. Iz razgovora s njim i iz njegovih

objavljenih radova nikad ne bi mogao sa sigurnošću reći je li liberal ili

konzervativac. Kao posljedica toga, drže ga umjerenjakom. No, reklo bi se da je

vrsta za sebe.

Kako bi ti opisao tu vrstu?

Billyjevo čelo se nabora.

Ne znam kako bih ga opisao. Ovdje ima nekoliko takvih momaka. Subkultura,

definitivno. Izvanredno nadareni ljudi, izvrsni upravitelji, pametno postupaju sa

svima. Ali, shvaćaš, nikad ne pokazuju karte. Cisti su, besprijekorni. Ali, na neki

način su i bez srca.

Bez srca?

Oh, ne mislim da su okrutni ili bilo što slično tome. Nekako, kako da ti kažem,

uvijek me prođe jeza kad prolaze mimo mene hodnikom. Uvijek su savršeno

ljubazni. Pitaju te za zdravlje. Ali, nekako ti se čini da tu ima još nešto, daleko u

pozadini. Moj barometar uvijek treperi, a ja još nisam uspio dešifrirati što to znači.

Billy utiša glas: Uzmi, na primjer, ovog šefa ovdje, s moje lijeve strane. Drugi po

redu najmoćniji čovjek u Crkvi. Od jutra do mraka bavi se političkim gusarima.

Romanita mu izlazi na uši, ali ne može se reći da nema srca. Većinu svoje plaće

daje siromašnima, živi u stanu koji je lošiji od moga, vozi volkswa-gena starog

dvadeset godina i s vremena na vrijeme moraš ga podsjetiti da sebi kupi nove

cipele. Moli kad ga nitko ne gleda - uhvatio sam ga samog u molitvi nekoliko puta -

a to mnogo govori o čovjeku. Jednom mi je rekao kako ne želi biti ništa drugo

nego kartuzijanski monah, ali, kako vidiš, Bog je mislio nešto drugo. Voli talijanske

romane iz devetnaestog stoljeća i slatka vina - mljac! Pođu mu suze na oči dok

gleda žalosne prizore u operi i užasno se deprimira kad pročita da je neki biskup

držao govor novinarima o inkvizicijskoj Crkvi sadašnjega Pape. Iskreno se smije

kad čuje kakvu dobru šalu, ali mislim da u sebi mnogo pati. Pametan je, plemenit i

vjeran svećenik, ali, naravno, ima i on svojih mana, napose taj njegov

temperament. Ali, Gospodina i Crkvu voli gotovo djetinjom odanošću. On je poput

otvorene knjige. On je ono što jest, ako shvaćaš što time želim reći.

Onakav je kakvim se čini?

Upravo tako. Mogao bih te provesti kroz još nekoliko profila momaka

porazbacanih ovdje-ondje oko oltara. Papina družba veseljaka, budala i svetaca u

izobilju. No momci kao što je Vettore nešto su posve drugo. Prava zagonetka, što

se mene tiče.

Ima li ih mnogo kao što je on?

Nema.

Ilija pogleda krunicu omaštenu krvlju u svojoj ruci i poče bezglasno moliti za

Crkvu.

Otkud to iznenadno zanimanje za Vettorea? upita ga Billy.

Sjećaš li se onog poslijepodneva kad sam tek stigao u Rim?

Svakako.

Sjećaš li se kako sam bio zaspao, a kad sam se probudio, san se nastavio još

nekoliko sekunda i postao... ne bih to želio nazvati vizijom. Samo mogu reći da

sam bio budan i vidio lice. Uplašilo me. Pričao sam ti o tome.

Sjećam se kao u magli.

Taj kardinal strašno sliči čovjeku iz moga sna.

Sna, Davy? Nemoj se uvrijediti, stari druže, ali snovi, kao što kaže Sveto pismo,

zbunjuju neznalice.

To je istina, takva je većina snova. Ali Bog povremeno govori kroz snove.

Pa, kaži mi, što misliš da ti je želio reći?

Ne znam.

Hajde, izgledaš mi suviše zabrinut ako je u pitanju samo san. Tu ima još nešto, zar

ne?

Ima. Ali skanjujem se govoriti o tome. Van s time!

Vidio sam toga kardinala na Capriju.

Billyjevo lice se odjednom smete i on se zabulji u Iliju.

Ne misliš valjda to ozbiljno?

Vidio sam ga u Predsjednikovoj vili.

Billy polagano pogleda preko oltara u pravcu kardinala. Zatim ponovno pogleda u

Iliju. Izgledalo je kao da mu je nešto palo na pamet.

Spomenut ću to šefu. A mislim da bi se ti trebao još jednom sastati sa Svetim

Ocem. Ja ću to srediti. Bilo bi bolje da to čuje iz tvojih usta.

* * *

Sljedećih nekoliko dana Ilija je očekivao poziv iz Vatikana. Sad je bio dodijeljen

Međunarodnom karmelićanskom kolegiju u Rimu i dobio je zadaću poučavati

novake u filozofiji i uvodu u teologiju. To nije bio osobito zahtjevan posao

pa je velik dio slobodnog vremena provodio u molitvi i privatnom istraživanju.

Većina apokaliptičke literature koja je narasla od početka prethodnog stoljeća

pružala mu je i više nego dovoljno materijala za njegovu svrhu. Između

propovijedi kardinala Newmana o Antikristu i vizija brojnih svetaca i mistika o

istom predmetu potpuno se posvetio proučavanju.

Tako prođe tjedan, a nakon njega još jedan. Iz Vatikana nije stizao nikakav poziv.

On napokon telefonira u Državno tajništvo, ali mu službenik u uredu reče da je

monsinjor Stangsbv izvan zemlje po nekom državnom poslu. Prođe još jedan

tjedan. On ponovno telefonira, no službenik mu odgovori da je monsinjor i dalje

izvan zemlje i da je nedostupan. Ilija ga upita da bi li mogao preuzeti poruku. Da,

mogao bi, odgovori mu službenik bez oduševljenja.

Ilija mu dade telefonski broj karmelićanskog samostana i zamoli ga da kaže

monsinjoru da ga nazove čim se vrati. U koju zemlju je monsinjor otišao, upita ga.

Službenik je prijateljski odbio odati mu tu informaciju.

Ali monsinjor Stangsbv i ja smo bliski prijatelji, pokuša mu objasniti. Sigurno...

Neka velečasni izvoli nazvati monsinjora kod kuće i neka mu tamo ostavi poruku,

odgovori službenik i poklopi slušalicu.

Uspio je čuti samo telefonsku sekretaricu u Billvjevu stanu.

Bok, dečki, javi se metalni glas, otišao sam po nekom poslu izvan grada. Vraćam se

u utorak. Molim vas, ostavite poruku nakon zvučnog signala, javit ću se čim

budem mogao.

Tako dođe i prođe utorak.

U srijedu ujutro Ilija telefonira u Tajništvo, no službenik mu kaza da je monsinjor

Stangsbv nažalost imao prometnu nesreću te da se oporavlja u bolnici Gemelli.

Prior dopusti Iliji da ga odmah posjeti i on se uputi prema bolnici prvim gradskim

autobusom.

Dežurna sestra mu reče da se monsinjor Stangsbv nalazi na odjelu za intenzivnu

njegu i da ne može primati posjetitelje. Ne, nažalost, nema iznimaka. Monsinjorov

život još uvijek je u opasnosti. Neka velečasni pričeka tjedan dana i neka opet

nazove.

Ilija se razočaran vrati na autobusnu postaju. Vidio je kako njegov autobus dolazi i

odlazi. Buljio je u pločnik. Zatim, zahvaljujući Bogu na iskustvu što ga je proživio

kao štakor u getu, on se vrati u bolnicu, potraži ulaz za poslugu i probije se do

stražnjeg ulaza što je vodio u odjel za intenzivnu njegu.

Pričekao je da sestru za stolom uhvati trenutak rastrese-nosti, a zatim se hitro i

bešumno ušulja na odjel. Pronašao je Billyja u jednoj niši zakrivenoj zavjesom.

Prepoznao ga je samo po pločici s njegovim imenom koja je stajala u prorezu u

podnožju kreveta. Lice mu je bilo sve u zavojima, ruke su mu bile u gipsu, a jedna

noga mu je bila visoko podignuta i visjela je o utegu. Vidljivi dijelovi tijela bili su

prekriveni mnoštvom grimiznih modrica. Bio je sav u žicama i sondama.

Billy, prošapta Ilija.

Billyjeve oči se otvoriše, pobjegoše u stranu, a zatim se vratiše u središte. On

upravi pogled na svećenikovo lice, a s njegovih natečenih usnica začuje se jecanje.

Deejvii?

Prijatelju, što se dogodilo? Auto! Fudar! Vata! Iadi mi fokletu fondu. Nemoćno se

bacakao, pokazujući na svoje lice. Fijev, van!

Da li zaista treba da izvučem tu sondu? Sigurno ti je potrebna.

To je famo fifaljka.

Žao mi je, Billy, ništa te ne razumijem. Moglo bi biti opasno ako ti uklonim tu

sondu. Razgovarat ćemo neki drugi dan kad ti bude bolje.

Ne dugi dan. Ne dugi dan. Odmah!

Billy bijesno pogleda u Iliju i poče se divlje bacakati. Ilija nervozno ukloni sondu s

namjerom da je na prvi znak opasnosti vrati na njeno mjesto.

Tako! Hvala Bogu! soptaše promuklo Billy. To je samo sisaljka. Prokleta stvar!

Izvlači mi krv i sluz iz usta. Uf! On ispljunu krv pomiješanu sa sluzi. Što ti se

dogodilo? Ne znam. Je li te zgazio auto?

Zadrijemao sam u svome stanu. Samo što sam u usta stavio neki slatkiš što sam ga

dobio u paketu, zaspao sam. Bio sam doista umoran. Tek sam bio stigao iz

Helsinkija. Sljedeća stvar koje se sjećam jest gomila bolničara poprskanih krvlju

koji me na bolničkim kolicima izvlače iz olupine jaguara. Zahvatio ga je požar i bio

je nalik zgužvanoj harmonici. Valjda su mi smjestili, dečki, rekoh im. Ja nisam

ovdje, rekao sam im. Ja kunjam, a vi svi ste samo ružan san. Ali oni se nisu nimalo

obazirali na sirotoga starog Billyja.

Sjećaš li se da si ušao u auto?

Ne! Ničega se ne sjećam.

Sjećaš li se da si vozio?

Ne, ne, ne! Ničega se ne sjećam! Slušaj, to je ludo, Davy. Zaspao sam načas u

svome stanu, a sljedeća stvar koju znam jest to da se nalazim u ambulantnim

kolima, zgnječen, u paklenim mukama, a auto gori. Što je još gore, tim klipanima

usta zaudaraju lukom.

Što se moglo dogoditi?

Ja gajim neke svoje sumnje.

Reci mi.

Slatkiš. Mislim da je netko želio da doživim gadnu prometnu nesreću - sa stalnim

posljedicama. Što kaže policija? Kažu da sam bio pijan. Jesi li?

Billy ga bijesno pogleda.

Prokletstvo, nisam, odgovori on tonom zbog kojega mu se Ilija poželi ispričati.

Ali, što ih je moglo natjerati da zaključe da prometna nesreća ima veze s

alkoholom?

U autu je bilo praznih boca od pijace, a moja odjeća je bila namočena džinom. A to

je meni dovoljno da zaključim da je to prava namještaljka.

Ilija je izgledao zbunjeno.

Shvaćaš, stari momče, ja mrzim džin. Apsolutno nikad, zaista to ozbiljno mislim,

nikad ne pijem džin. Nekad sam ga pio, dok sam bio ispičutura, ali već

desetljećima ne mogu progutati to odvratno piće. Miris borovnice izaziva mi

mučninu u želucu. Povremeno uzmem gutljaj vina, kao što dobro znaš, ili vrč

piva...

Ili grappe?

U redu, u redu! Ali džin - nikada! Hoćeš, dakle, reći da te je netko pokušao ubiti? U

pravu si. I učiniti da to izgleda kao prometna nesreća.

Pravo je čudo što si ostao živ. Reklo bi se.

On još jednom ispljunu krv.

Izgubio sam nekoliko zadnjih zubi. Ne pitaj me zašto su mi prednji još uvijek u

glavi. A imam i golemu poderotinu u ustima, ali ne pitaj me odakle mi. Čitava ta

stvar je đavolski tajnovita.

Je li se dogodilo bilo što neobično zbog čega si upao u sve ovo?

Vjere mi, sve je moguće. Čitav moj život je neobičan. Neobično je sve čime se

bavimo u uredu. Pitaj dalje.

Jesi li razgovarao o kardinalu Vettoreu s Državnim Tajnikom ili sa Svetim Ocem?

Nisam još. Namjeravao sam, ali sutradan ujutro nakon afričke mise digla se prava

bura.

Billy se nakašlja i pijunu u pliticu.

To je dovoljno. Ne govori više, reče mu Ilija.

Samo me pokušaj spriječiti.

Ne, ne. Moraš se odmoriti.

Čavrljanje mi je najvažnije zadovoljstvo u životu, a sada, nakon što su me okružili

svim ovim sondama, i ono mi je uskraćeno.

Pozvat ću bolničarku.

Ne čini to, Davy. Poslušaj me. Postoje neke stvari koje moraš znati. Što to?

Neprekidno sam čekao priliku da budem nasamo sa šefom, ali to jutro očekivali

smo Veliku Britaniju, a tik za njenim petama bila je Rusija koja je prosvjedovala

zbog velikog broja obraćenja za koja smatraju odgovornima naše misionare. Stato

mi je neprestano ponavljao: Kasnije, Williame, o čemu god se radilo, to može

počekati. Volio bih da me nije neprekidno oslovljavao imenom. Kad je pao mrak,

morao je hitno odjuriti na sastanak s Papom, a zatim na sastanak s drugim

ministrima vanjskih poslova s kojima je trebao raspraviti o referatima koji su

održani u Rimskom klubu. Sljedećeg jutra ja sam morao otputovati u Helsinki.

Stato je prema rasporedu morao hitno otići na sastanak u UN. Ja sam kasno otišao

kući, ali prije nego što sam otišao u krevet, izdiktirao sam u diktafon po sjećanju

naš razgovor o Vettoreu, s namjerom da taj zvučni zapis dam svom tajniku kako bi

ga on mogao prenijeti na papir. Kanio sam mu poslati traku po kuriru rano ujutro

kako bi je on mogao uručiti Statou čim se vrati iz New Yorka. Međutim, zaspao

sam, pa sam morao odmah odjuriti u zračnu luku. Kad sam se vratio iz Helsinkija,

bilo je već kasno i Stato je već bio otišao u svoj stan, ostavivši uputu da ga nitko ne

smije uzne-miravati. Njegov tajnik mi je rekao da je uhvatio gadnu gripu. Samo što

nisam odjurio tamo i istjerao ga iz kreveta. U Finskoj sam saznao nešto veoma

važno, nešto toliko važno da mi se učinilo da se ne smijem obazirati ni na što već

mu to odmah prenijeti. Međutim, ipak sam odlučio da ne želim da mi prigovara

što sam ga omeo u njegovu snu do ponoći. A osim toga, znao sam da ću ga ujutro

vidjeti u uredu. Kakav ludi slijed događaja! Tako odoh kući i otvorih svoj poštanski

ormarić. U njemu je bio paketić s čokoladom od metvice -nešto što mije najdraže.

Dok sam diktirao u diktafon bilješku o mom posjetu Helsinkiju, pojeo sam nekoliko

rebara čokolade. Ostatak pripada povijesti.

Tko ti je poslao slatkiše?

Neke redovnice iz Londona. Mamine prijateljice. Jesi li sačuvao omot od paketa?

Pretpostavljam da je još uvijek na stoliću za kavu. A traka?

Vjerojatno je još uvijek u diktafonu. Ako nije tamo, što ćemo učiniti? U tom

slučaju zamolit ćeš Statoa da odmah dođe ovamo.

To mora biti nešto vrlo ozbiljno.

Radi se o važnoj stvari, neobično važnoj stvari.

O čemu je riječ?

Sve je na traci. Slušaj, ne razumijem zašto me šef nije stigao posjetiti. Molim te,

upitaj ga što se to događa?

Hoću. Reci mi kako je bilo u Helsinkiju?

Dolazim na to. Samo da dođem do zraka.

Billy, koja bi to informacija mogla biti tako važna da bi te netko pokušao ubiti? To

sigurno nema veze s Vettore-om.

Ne vjerujem da to ima ikakve veze s njim. Barem koliko ja znam. Barem ne

izravno. A to je možda i razlog zašto i tebi nisu namjestili neku malu prometnu

nesreću. Naposljetku, obojica znamo za Capri, je li tako?

Tako je. Ali, to je samo moja riječ protiv kardinalove.

U pravu si.

Čovjek ne čini tako nešto samo zato da bi spriječio širenje glasina o kardinalu.

Vettore je ambiciozan i slijep kao šišmiš. Ali on nije ubojica. Pretpostavljam da ga

na ovaj ili onaj način samo koriste. Ne vjerujem da on uopće shvaća na što su sve

oni spremni.

Tko su to oni?

Njegovi gospodari? Znam nekoliko imena, ali to nije toliko važno. Ovo je nešto

mnogo važnije. Sto si saznao? Riječ je o prodiranju. O prodiranju?

Jedan od njih se ustrtario. Neću reći da je prešao na našu stranu, ali on je od one

vrste ljudi koji imaju ideale. Malo je ispitao te duše i shvatio da ne može podnijeti

to što spremaju. Nazvao me je prije dva tjedna i zamolio me da se tajno

sastanemo u Helsinkiju. Ne mogu ti reći tko je on. Ako njegovo ime iziđe van, on je

mrtav. Ispričao mi je sve o njihovu ratnom planu za uništenje Crkve.

Tko su oni?

Oni su...

Billy se poče gušiti i ponovno ispljunu krv.

Dosta je za sada, reče Ilija. Pozvat ću bolničarku.

Ne, ne. Slušaj, pođi u moj stan. Uzmi traku i osobno je predaj Statou. I zamoli ga

da me čim prije posjeti.

Daj mi ključeve stana, molim te.

Ne znam gdje su. Vidi u ladici stola pokraj moga kreveta.

Ovdje ih nema.

Vjerojatno su zaključani kod bolničkog osiguranja. Nema šanse da ti ih dadu. Kaži

pazikući da sam ga zamolio da te pusti unutra.

Hoće li mi vjerovati?

Reci mu da moraš dati jesti Andyju. Tako će znati da sam te ja poslao.

Molit ću da ozdraviš, Billy. Bog te čuvao!

Ne brini. Trebat će im puška za slonove ako žele ukokati ovog starog viteza.

I moli Boga da pronađem tu traku.

Pođi osobno Statou. On će ti vjerovati. Siguran sam da će te odvesti Svetom Ocu.

Ilija vrati sisaljku na njeno mjesto, blagoslovi Billyja i ode.

* * *

Stan je bio uredan poput kutijice. Ilija nije našao omot u koji je bio umotan paket.

Nije pronašao ni kutiju sa slatkišima ni traku. Nije bilo nikakvih znakova borbe.

Međutim, na kuhinjskom stolu pored sudopera stajale su prazne boce džina.

Ilija je nekoliko časaka piljio u boce, a onda mu upade u oči da su poredane poput

vojnika ili svjedoka što stoje u stavu mirno kako bi svjedočile protiv trijeznosti

stanovitog Billyja Stangsbyja, notornog alkoholičara. Ta urednost za-brinu Iliju.

Već samo to ukazivalo je na namještaljku. Osim toga, isuviše je dobro poznavao

Billyja da bi povjerovao kako mu je lagao da više ne pije džin. Billy je po prirodi bio

otvoren i mogao je otvoreno priznati bilo što. Usto, mon-sinjor je bio ljut, smeten i

pomalo zaplašen - a takva reakcija nije nikako mogla biti rezultat osjećanja stida.

On dignu telefonsku slušalicu i nazva Državno tajništvo.

Telefon s druge strane žice je dvaput zazvonio, a kad začu glas, on bez riječi spusti

slušalicu. Pogleda u strop, a zatim baci pogled po zidovima. Zatim iziđe iz stana.

Ilija odluči otići ravno u Vatikan. Bio je kraj rujna, poslijepodne. Dan je bio

prohladan, a nebo sjajno plavo. Takvo ga

je vrijeme uvijek činilo raspoloženim. Čak i dok je kao dijete živio u getu, bio je

sretan u takve dane, neovisno o tome koliko je bio gladan.

On se pješke zaputi duž rijeke Tiber, a zatim preko mosta SantAngelo prijeđe na

zapadnu obalu. Potom, želeći neopaženo ući u Vatikan, pođe prema sjeveru i

okrenu prema zapadu ulicom Via Crescenzo.

Ako je neki pojedinac ili skupina ljudi izvršila atentat na Billvja, to mora biti zato

što je on znao nešto što je moglo ugroziti njihove planove. Zašto ga, onda, u ovom

gradu raširenih zločina, svakodnevnih brutalnih ubojstava, od kojih je većina

ostala nerazjašnjena, nisu jednostavno ubili iz zasjede? Da su ga otrovali

smrtonosnim otrovom ili upucali iz pištolja, sve bi bilo obavljeno vrlo brzo i

učinkovito i ne bi ostalo mnogo tragova. Zašto je atentatorima bilo potrebno

stvoriti privid prometne nesreće? Jedino moguće obrazloženje bilo je u tome što

im je bilo apsolutno neophodno izbjeći nezgodna pitanja. Ubijeni monsinjor u

vatikanskom Državnom tajništvu pobudio bi radoznalost u mnogim krugovima. To

bi potaknulo nezgodnu istragu. Gotovo sigurno bi se postavilo pitanje: kakva je to

ekplozivna informacija nedavno stigla do monsinjora?

Je li prometnu nesreću naručio netko tko elektronski prisluškuje vatikanske

službenike? Je li ta osoba ili osobe bila unutarnji neprijatelj? Ili vanjski? Bilo je

protivno zdravom razumu pomisliti da je za to odgovoran netko u Vatikanu. U

ovom svijetu je bilo mnogo vrsta izopačenosti, ali izopačenost je u Crkvi obično

uzimala oblik poroka ili ideološkog neslaganja. Ni jedno ni drugo nije moglo biti

motiv za ubojstvo.

Kakvi su, onda, bili mogući drugi scenariji? Već je ranije slušao neke paničare kako

ispredaju razrađene teorije o prodoru masona u Vatikan, spletkarenju mafije,

podrivanju marksista. Prema jednoj teoriji, ovi potonji su prije svoga nestanka s

povijesne scene postavili na tisuće svojih agenata u sjemeništima širom svijeta i

neki od njih su sada bili dovoljno stasali da mogu postati biskupi i preuzeti

osjetljive dužnosti u upravljanju općom Crkvom. Čuo je o fašističkim krticama,

sotonskim krticama, eurokomunističkim krticama, o uljezima iz svemira, pa čak i o

kapitalističkim krticama iz Amerike. Činilo se da svatko posjeduje dokaze u prilog

svojoj vlastitoj teoriji zavjere.

Nije nimalo sumnjao da je u kardinalskom kolegiju, kao i među tisućama biskupa

širom svijeta, bilo grešnika i izdajica - tisak je uživao u otkrivanju njihovih izdaja i

skandala. Znao je da je Crkva upravo ono što je Gospodin za nju kazao, mreža

širokim zamahom bačena u more čovječanstva, u koju se mogu uloviti različite

vrste riba, neke dobre, neke ne tako dobre. Tako je uvijek bilo.

Poželi da može raspraviti o ovim pitanjima s don Mat-teom. Fratar bi mogao baciti

nadnaravno svjetlo na sve to.

Ilija osjeti da je izložen opasnosti. Svijet mu se uvijek predočavao kao područje

velikih nesreća: Varšava, Cipar, Izrael. Ali Crkva ne. Ona je bila podignuta na

stijeni, ona je bila ugaoni kamen, siguran temelj.

Međutim, Gospodin je, govoreći preko križa San Dami-ana, rekao: Pođi i ponovno

izgradi moju Crkvu koja je u ruševinama. Prije sedam stotina godina Franjo je uzeo

jedan kamen i postavio ga na drugi. Zatim je stavio još jedan, pa još jedan.

Započeo je tako što je doslovno shvatio Gospodinove riječi, a onda je krenuo

prema univerzalnom. Siromašak iz Asiza bio bi zapao u očaj da je mogao

predvidjeti što će se dogoditi zbog njegove svete poslušnosti.

Sada je u Crkvi ponovno vladala pometnja, ali ona nije bila ni izbliza tako velika

kao u trinaestom stoljeću, u vrijeme Borgija, ili u vrijeme avignonskog papinstva.

Mračni dani nacističke okupacije Rima bili su također jezivi. A za vrijeme sovjetske

ere činilo se da čitavoj Europi prijeti invazija koja bi više sličila vladavini Antikrista

nego bilo kojoj drugoj tiraniji s kojom se Crkva suočila tijekom dvije tisuće godina

svoje povijesti.

Međutim, to je razdoblje sada završilo. Komunizam i fašizam su nestali. Svijet je

ušao u razdoblje relativnog mira, premda su s vremena na vrijeme i dalje izbijali

regionalni sukobi. Istina, svjetske velesile bile su sekularizirane, a broj vjernika

neprekidno se smanjivao, no je li to značilo da se doista događa ono najgore? Je li

to značilo da je Crkva u ruševinama? Jesu li njene unutarnje nevolje doista bile

posljedica djelovanja nekolicine tajnih agenata, nekolicine đavola koji potajno

rovare protiv nje ili nekolicine bučnih pobunjenika koji su se htjeli prikazati kao

herojski otpadnici?

Ilija pade u kušnju da se gorko nasmije. On je trpio pod stvarnim tiranima. Kako bi

ovi smiješni zapadni prelati i mekoputi i pedantni teolozi uopće mogli shvatiti

narav prave tiranije! Kad bi samo jedan dan proveli u Gulagu, isti čas bi prestali

pokazivati svoju mrzovolju i zlobu prema Rimu. Isti čas bi odrasli i shvatili pravu

narav svoga neprijateljstva - shvatili bi da je to adolescentska pobuna. Nazvali su

Crkvu inkvizicijskom. Ali ovaj tiranin, začudo, nije imao ni policiju ni vojsku, ni bilo

kakvu drugu svjetovnu moć, već je samo bio glas istine u savjesti.

Jesu li je zato toliko mrzili? Zato što je bila glas istine u savjesti koji su drugi

shvaćali kao prigovaranje, a ako krivci nisu mogli istrpjeti osjećaje krivnje,

naposljetku su morali ušutkati onoga koji im prigovara.

Ali, ubiti Billyja? Billyja koji je više od ikoga drugoga u Vatikanu otvoreno

priznavao svoje slabosti i koji nije nikome prigovarao zbog grijeha ili ljudske

slabosti, premda je imao neke ozbiljne prigovore na ljude na visokim položajima

koji su propovijedali krivi nauk. Ne, bilo je jasno da atentat na njega ima posve

drugu dimenziju. Je li ona bila čisto politička? Možda je to bio pucanj upozorenja,

upozorenje Statou da bi slična sudbina mogla zadesiti i njega ustraje li, sa sebi

svojstvenom tvrdoglavošću, provoditi određenu politiku. Možda prometna

nesreća nije uopće imala nikakve veze ni s Ilijom ni s kardinalom Vettoreom,

možda je ona bila erupcija složenih međunarodnih kretanja o čijoj naravi Ilija nije

mogao nagađati.

Sto god da je Billy saznao u Helsinkiju, to je očito mogao biti samo dio slagalice

koji je nedostajao. Odjedanput mu pade na pamet da je Billy jedini čovjek u Crkvi

koji zna što je to. On se isti čas uplaši za njega i požali što nije inzistirao da mu Billy

kaže nešto više o svemu. Zatim se prisjeti da će Billy informaciju izravno i sa svim

pojedinostima prenijeti Statou.

Ilija stiže do ulaza u Državno tajništvo i zatraži susret s Kardinalom.

Trebali ste dogovoriti sastanak, kaza mu dežurni svećenik.

Riječ je zaista o nečemu vrlo važnom, odgovori on.

Kardinal ima pretrpanu satnicu.

Biste li bili ljubazni i odnijeli mu pismo? Vrlo je hitno.

Dežurni svećenik neodlučno gurne blok papira i olovku prema njemu. Ilija narisa

svoje ime, telefonski broj karmelićanskog samostana i poruku: Tiče se VVilliama.

Stvar je vrlo hitna i osjetljiva.

Pobrinut ćete se da ga brzo dobije? zamoli on.

Službenik je bio od one vrste birokrata koji njeguju besprijekornu hladnoću kao

svoj umjetnički izraz.

Vidite li ovo? reče on pokazujući mu košaricu na svom radnom stolu. To je osobna

pošta za Njegovu Eminenciju koja je danas stigla. Imam još jednu hrpu, ona je

veća od ove, to su pisma koja su stigla u Tajništvo i koja on također mora pročitati.

Osim toga, imam pregršt telefonskih poziva na koje mora odgovoriti. Nazvali su iz

ureda Svetog Oca i zamolili za susret u poslijepodnevnim satima, a vi ste već

četvrti svećenik koji je jutros stigao, k tome još i nenajavljen, koji traži da ga vidi

zbog hitnih i osjetljivih stvari. Što sada treba da radim!

Kad bi Kardinal znao o čemu se radi, vjerujem da bi sve drugo odgodio za kasnije.

Nema sumnje da bi odgodio čak i susret sa Svetim Ocem?

Ilija uzdahnu i bespomoćno raširi ruke. Molim vas. U ime Božje.

Imam puno posla. Kardinal također. U krajnjoj liniji, stupit će u dodir s vama kad

nađe malo slobodnog vremena. To je najviše što mogu učiniti.

Ilija se teška srca taksijem vrati u Međunarodni kolegij.

* * *

Trebalo je da nakon večere održi predavanje, no on s iznenađenjem utvrdi daje

predavaonica napola prazna. Bili su prisutni svi novaci, ali nije bilo nijednoga

vanjskog studenta.

Gdje su ostali? upita on.

Novaci se pogledaše i počeše se smijuljiti.

Oče, zar niste znali? Večeras je važna nogometna utakmica. Finale Svjetskoga

prvenstva.

Shvaćam, reče Ilija. U tom slučaju, pitam se ima li mnogo smisla uspoređivati

stajališta Ivana od Križa i Tome Akvinskoga o Križu.

Studenti su pokušavali obuzdati cerenje i buljili su u njega da vide što će učiniti.

Pokušat ćemo s teologijom neku drugu večer, kad prođe ta važna utakmica.

Večeras nema predavanja, braćo.

Oni izjuriše van poput krda, a Ilija se pitao gdje će pronaći televizor u čitavom

karmelićanskom samostanu.

Sav iscrpljen, on ode u kapelicu i ostade ondje sat vremena u molitvi. Napetost je

u njemu ponešto popustila, no i dalje je bio nemiran.

Telefonirao je u bolnicu Gemelli, no jedino što mu je sestra s odjela za intenzivnu

njegu mogla reći bilo je to da se stanje monsinjora Stangsbvja stabiliziralo. Za

nekoliko dana možda će moći primati posjete.

Uzrujan, Ilija iziđe u sumrak s namjerom da malo prošeta.

Noćni zrak bio je svjež i nekoliko zvijezda je probolo brončanu kupolu nad gradom.

Prometna buka na glavnim gradskim cestama ponešto je popustila, no još uvijek

mu je potresala živcima. On krene pokrajnjim ulicama u koje dotada nije kročio i

hodaše besciljno, ne znajući u kojem smjeru se zapravo zaputio i tek

nerazgovjetno sluteći da pravi širok krug oko kolegija i da će se za sat vremena

vratiti natrag. Tumarao je kroz zapuštenu stambenu četvrt u kojoj su žene s

balkona vrištale na djecu, a ulice bijahu prepune smeća. Psi su lajali na njega. Ilija

slučajno nabasa na štakora, ali on se ni ne obazre na njega. Smrad iz kanalizacije

ovdje je bio nepodnošljiv i bio je pomiješan sa zadahom otpadaka i kuhane paste.

U jednoj mračnoj uličici između stupova ulične rasvjete s ugašenim svjetlima

okruži ga skupina uličnih derana. Susret s tinejdžerima koji su govorili uličnim

talijanskim jezikom, odijevali se poput nacista i nosili frizure kakve nose divlji

američki Indijanci, istodobno ga je žalostio i uveseljavao. Dobacivali su mu

podrugljive primjedbe, rugali mu se i poskakivali oko njega, pretražujući mu

džepove. Pronašli su samo nekoliko lira i obojenu krunicu. Bacili su krunicu na pod

i gazili je nogama, gurali je jedan drugome, a zatim odoše proklinjući i glasno se

smijući, ne nanijevši mu nikakve ozbiljnije štete. On ih blagoslovi s leđa dok su se

udaljavali od njega.

Krunica je bila zdrobljena u komadiće. Pokupio je razbijene dijelove i stavio ih u

džep. Nastavljajući šetnju, on izmoli molitvu za mladiće.

Nekoliko blokova zgrada dalje prođe pored male uske uličice i krajičkom oka spazi

vatru. Plašeći se da je u jednoj od stambenih zgradurina izbio požar, on zaokrenu i

uđe u mračan prolaz. Na kraju uske uličice nad kojom su se dizale goleme

zgradurine naiđe na skupinu djece i mladića zgr-bljene oko vatre.

Kad ga vidješe, najmlađi među njima prestrašeno kri-knu. Uto se svi rastrkaše,

vrišteći: Prete, prete! Sacerdote! Stariji među njima pobjegoše nešto sporije,

klipšući natraške i dobacujući mu prostote. Bio je zapanjen njihovom

domišljatošću i ružnoćom njihovih riječi. Još više ga je zapanjila činjenica da su pri

slabom svjetlu mogli uopće raspoznati da je svećenik. On se približi vatri i vidje da

pod željeznim štednjakom gore goleme trijeske drva. Na štednjaku je ležalo nešto

crno i dimilo se. Zatim se to nešto crno pomaknu. Ilija užasnut odskoči, a zatim

stupi korak naprijed i nogom dodirnu štednjak. To crno se otkotrlja i poče se

grčevito i bezglasno svijati.

Bila je to mačka. Sape su joj bile odrezane, a noge i usta bile su joj svezane crnom

vrpcom. Najveći dio dlake već je bio izgorio. Od nje se širio užasan smrad. Oči su

joj luđački plamtjele jarkom crvenom bojom i bile su užarene do bjelila pri svjetlu

plamenova. Ilija se zabulji u nju ne vjerujući vlastitim očima.

On u zidu pronađe klimavu ciglu i udari je njome po glavi. Udari je još nekoliko

puta dok se nije prestala micati.

Zatim se uspravi i pogleda oko sebe. Na krupnim oblu-cima za kaldrmu netko je

oko vatre kredom nacrtao bijeli krug. Unutar kruga i po zidovima uske uličice

kredom su bili iscrtani magični simboli. Ilija izgovori molitvu koja se izgovara pri

istjerivanju duhova i blagoslovljenom vodom poškropi u svim pravcima. Zatim

odšeta dalje.

Tijekom sljedećeg sata, dok je pokušavao naći put prema samostanu, naučio je

više o ljudskoj prirodi nego ikad dotad poslije rata.

Umalo se spotaknuo o nekoliko pijanaca koji su spavali na pločniku. Prođe pokraj

dviju starijih žena koje su živahno pljeskale po leđima nekog debeljka što se

histerično smijao i posrtao, vitlajući bocom vina. Malena djevojčica

vukla ga je za slobodnu ruku i plačući vikala: Nonno! Hajde, nonno!

Jedan mladić poremećena uma i odjeven samo u donje rublje zgrbio se uz

vertikalni otvor za stubište, divlje pušeći cigaretu i mrmljajući nešto sebi u bradu.

Ulicama su tutnja-li porschei i BMW-i kojima su upravljali muškarci srednjih

godina, odjeveni u sjajnu i blješteću crnu kožu; doimali su se moćno, cinično i

naduveno od znanja. Besramno su domahivali Iliji.

On prođe pored neke stare crkve i vidje gdje mlade žene pripaljuju cigarete u niši

pokraj veže. Pozivale su ga da im priđe i pritom izvikivale cijenu. On im priđe i uze

ih moliti da se ostave takvog života, ali one su se samo još bučnije smijale

njegovim staromodnim izrazima. Smijale su se ne baš neljubazno i grdile ga bez

osude, rekavši mu da ih ostavi da mogu na miru raditi svoj posao. Zamolio ih je da

se barem maknu otuda i da svoj posao rade na nekom drugom mjestu, a ne tu,

pred vratima crkve. Prestale su se smijati i vrlo ozbiljna izraza lica, pa čak i s

određenom dozom pristojnosti, objasnile mu daje crkva napuštena i da u njoj

nema Presvetog Sakramenta dajući tako i preko volje ustupak poštovanju. On se u

sebi pomoli za njih Mariji Magdaleni, na što one, na njegovo iznenađenje, odoše

bez riječi. Bila je to mala pobjeda, ali on je bio uzdrman.

Naposljetku, hodajući labirintom uličica i prilaza, on stigne do kolegija. Odmah

ode u kapelicu i ondje kleknu ne mičući se. Ondje, u tišini kapelice, vidje da mu se

ruke tresu.

Bože moj, vapio je, Bože moj. Gdje si? Zašto ne možemo doprijeti do tih ljudi?

Kad su mu ruke prestale drhtati, čuo je glas kako mu govori iz svetohraništa.

Istodobno, taj je glas progovarao u njegovoj nutrini.

Sine moj, tražim od tebe da siđeš na ta nemoralna mjesta. Idi bez straha.

Gospodine, nemam snage. Ja nemam moći da ih spasim!

Nijedan čovjek ne može spasiti drugog čovjeka. Samo Ja spašavam. Ipak, Moja

snaga je u tebi. Moja snaga je najdjelotvornija u tvojoj slabosti. Kad ćeš Mi

povjerovati?

Gospodine, što se ovo događa? Tvoja Crkva posrče zbog mnoštva udaraca i krvari

iz bezbroj rana.

Ne boj se. Pođi u tamu i dovedi natrag duše iz nje. Ja sam uvijek s tobom.

Gospodine, što bi želio da učinim? Što je s Billvjem? Kako mogu upozoriti Papu?

Opkoljen sam s mnogih strana i ograđen zidom od mjesta na koje trebam ići. Što

da učinim?

Trebaš učiniti samo jedno: ne gledaj ni lijevo ni desno. Ne idi ni ispred Mene ni iza

Mene. Čekaj Me i Ja ću djelovati.

Zatim se Presveti lagano povuče u svoju uobičajenu priliku. Ipak, on je i dalje

pribivao u njemu. Osjećao ga je u svojoj nutrini kao okrepljujuću vatru koja je

okruživala i postupno zauzimala mjesto njegove patnje. Vatru koja je bila tako

različita od vatre u onoj uskoj uličici da je bilo pravo čudo kako su ih mogli nazivati

istim imenom. Vatra Presvetoga na ovom oltaru bila je zagrljaj potpune ljubavi;

ona je gorjela, ali nije proždirala. Pružala je radost, a ne bol. Ona nije vezivala

svoja stvorenja i nije sakatila njihovo tijelo. Ona ih je oslobađala. Davala je svjetlo.

Svoja je stvorenja tješila i hranila. Zašto je ljudi toliko mrze?

On leže u krevet i odmah zaspa.

IX.

Rim

Ilija je strpljivo čekao na Kardinalov poziv. Međutim, ni taj dan ni sutradan nikakva

poruka nije stigla od Kardinala. Držao je predavanja novacima i bavio se

istraživačkim radom. Molio je, čitao i šetao čistim ulicama oko kolegija. Jedne

večeri zaputio se prema bolnici Gemelli, ali je našao Billvja u čvrstom snu. Izgledao

je puno bolje i to prilično popravi Ilijino raspoloženje. Ne želeći ga uznemiravati

dok spava, on ode iz bolnice neopaženo kako je i došao.

Iako je molio i neprekidno činio djela ufanja, napetost što ju je prouzročila šutnja

Vatikana neprestano je rasla. Bilo je teško ufati se, a još teže biti tako nepokretan,

dok je u njemu sve vikalo: Avantil Oglasi uzbunu!

Ali, učinio je kako mu je bilo rečeno i čekao. Da nije bilo apokaliptične literature

koju je sa zanimanjem čitao tijekom dugačkih sati svakoga dana, napetost bi bila

postala nepodnošljiva.

Sve više se divio tom Englezu, čuvenom kardinalu New-manu, koji se u 19. stoljeću

s anglikanske vjere obratio na katoličanstvo. Bio je to neobičan čovjek čija je

misao bila u raskoraku s gotovo svim razinama društva u kojemu je živio. Samotan

život, koji je graničio s otuđenjem, omogućio mu je jedinstveno promatranje stvari

i događaja u njihovu pravom odnosu. Uspio je iskoračiti iz duha svoga stoljeća, a

to je devetnaesto stoljeće, i objektivno ga promatrati. Bio je toliko ozbiljan da je

to graničilo s melankonijom, nadaren, osjetljiv i, kako su mnogi govorili, pravi

prorok. Mnogo je pisao i propovijedao o značenju Antikrista. Rekao je da ovaj

izopačeni duh sve više obuzima svijet i da su na pomolu brojna otpadništva.

Navodio je proroka Danijela koji je upozoravao da će neprijatelj mirno i laskanjem

proširiti svoju moć nad svim narodima.

Newman je dalje dokazivao da je otpadništvo Božjeg naroda u različitim

vremenima i na različitim mjestima uvijek prethodilo pojavi različitih antikrista,

tirana, kao što su bili Antioh, Neron, Julijan Apostata, lažni prorok Muhamed i

ateistički vođe Francuske revolucije - svaki od njih je bio prototip Antikrista ili ga je

nagoviještao, njega, Antikrista, koji se trebao pojaviti na kraju povijesti kad će se

tajna nepravde konačno očitovati u svojoj užasnoj nelogičnosti. Nesposobnost

vjernika da žive svoju vjeru, upozoravao je Newman, najavit će, kao i u

prethodnim vremenima, vladavinu čovjeka grijeha, koji će zanijekati Kristovu

božansku narav i uzdići sebe na Njegovo mjesto, a to će ići čak dotle da će ući u

Božji hram i zatražiti da ljudi slave njega.

Ilija pročita: Čete će njegove doći i oskvrnuti svetište-tvrđu, dokinut svagdašnju

žrtvu i ondje postaviti grozotu pustoši. Svojim će spletkama navesti na otpad one

koji se ogrešuju o Savez...

Koncentraciju mu poremeti vratar koji je pokucao na njegova vrata.

Oče, imate poruku iz Vatikana! Šalju auto po vas. Treba stići za deset minuta. Neki

sastanak.

Bit ću spreman, brate. Hvala ti.

On se poprska hladnom vodom po licu, izravna svoju odjeću i požuri hodnikom do

kapelice. Ondje je nekoliko časaka molio prije nego što je ušao vratar i gestama

mu pokazao da je auto stigao.

Požurite, požurite, kruže oko zgrade.

Ilija iziđe na glavno stubište i pogleda niz ulicu, ali limuzine nije bilo na vidiku.

Upravo se spremao vratiti u samostan i od vratara zatražiti objašnjenje kad se

pred kućom uz škripu kočnica zaustavi žuti zahrđali Volkswagen. Nečija ruka

domahivala mu je kroz prozor.

Upadajte, oče, reče mu kardinal Državni Tajnik.

Ilija se veza sigurnosnim remenom dok se Kardinal udaljavao od ograde u oblaku

crnog ispuha. Neprekidno trubeći i nagnuvši se iznenada na jednu stranu, on uz

škripu guma okrenu iza ugla, upade u mahnitu noćnu gužvu i poput tipičnog

Rimljanina zaputi se u smjeru kupole Svetoga Petra.

Oslobodili ste me velikog tereta! Eminencijo, jeste li primili moje pismo?

Pismo? Nisam primio nikakvo pismo.

Ali, neprekidno pokušavam doći do vas otkako je mon-sinjor Stangsby doživio

prometnu nesreću.

IZ colmo! To je vrhunac svega, odvrati ogorčeno Kardinal. Ovo što se događa

nakon te prometne nesreće pravi je cirkus od posla. Pretpostavljam da moje

osoblje vrši selekciju obavijesti koje prolaze kroz ured. Čitava poplava poziva i

obavijesti, ima ih toliko da jednostavno ne možemo izići s njima na kraj.

Ispričavam se. Otkako nema Willia- ma...

Kardinal proguta ostatak rečenice.

Vaša Eminencijo, moram vam reći nešto važno.

I ja vama. Imam vrlo nepovoljne vijesti, oče. Bojim se da je naš William umro.

Odjednom, promet kao da se usporio i on više ništa nije čuo. Srce mu je snažno

udaralo i nekadašnja patnja vrati se u njegove grudi. Buljio je kroz prednje staklo,

ne vjerujući, i kao da lebdi u bezvremenosti i usporenom kretanju Vječnoga grada.

Kardinalov glas vrati ga u stvarnost.

Žao mi je. Bio je vaš prijatelj.

Da, bio mi je prijatelj.

To je užasan gubitak za sve nas. Toliko puta sam mu rekao: Williame, moliš kao

anđeo, ali voziš kao vrag.

To je govorio čovjek koji je cestom Via Appia vozio brzinom od osamdeset

kilometara na sat.

Vidio sam ga pred nekoliko dana i činilo se da se oporavlja. Znaju li oni što se

dogodilo?

U bolnici Gemelli kažu da ne znaju razlog smrti. Dok se ne obavi autopsija, mogu

samo nagađati. Njegov liječnik misli da je imao unutarnje krvarenje za koje nisu ni

znali. Vjerojatno mu je jedan veliki ugrušak dospio u srce. To se dogodilo usred

noći. Dežurne sestre nisu čule zvonce. Očito su bile zauzete s nekim drugim

kritičnim slučajem na odjelu, iako se kasnije pokazalo da je bila riječ o lažnoj

uzbuni. Kad su konačno došle u Williamovu sobu, već je bio mrtav.

To mi se ne sviđa, reče Ilija.

Znam. Nedostajat će svima nama. Unosio je smijeh tamo gdje je sve tako isuviše

često ozbiljno. Bio je darovit administrator.

Nije riječ samo o našem osobnom gubitku. Riječ je o nečemu mnogo gorem.

Kardinal ga pogleda postrance.

Što time mislite?

Stvari su veoma ozbiljne. Daleko ozbiljnije nego što vam to mogu objasniti u

kratkoj vožnji.

Bene! Otići ćemo u moj ured i vi ćete mi tamo reći o čemu se radi.

Ne vjerujem da bi to bilo pametno. Ne možemo uzeti za sigurno da je bilo koje

mjesto sigurno.

Oče, reče mu obzirno Kardinal, Williamova smrt potresla vam je živce. Da vas

odvezem natrag u Karmel? Tamo se možete odmoriti. Razgovarat ćemo sutra.

Kad vam ispričam što se sve dogodilo u protekla dva tjedna, shvatit ćete da me

nije spopao ni težak jad niti su mi potreseni živci. William i ja otkrili smo da

papinstvu i samoj prirodi Crkve prijeti ozbiljna opasnost. Ugroženi su sami temelji

Crkve.

Temelji Crkve? upita ga sumnjičavo Kardinal.

Možemo li se načas zaustaviti i prošetati?

Kardinal nije odmah odgovorio. Ilija je vidio da on sve važe.

U redu, reče on tiho. Otići ćemo nekim prijateljima. Ondje nas nitko nepozvan

neće ometati.

Ilija iz njegovih riječi s olakšanjem shvati da i sam Kardinal ima sumnje u pogledu

sigurnosti kurijalnih ureda.

Neko vrijeme nemojmo razgovarati, reče on. Danas je elektronsko prisluškivanje

vrlo sofisticirano. Skrivena naprava za prisluškivanje može se instalirati čak i u

kukca.

Petnaest minuta kasnije oni skrenuše s Via Appiae i zaputiše se uskim putem što

je vijugao kroz grmlje i stabla.

Kardinal parkira auto na travi uz put, ostavljajući uključena glavna svjetla i

pokazujući prema malenoj kamenoj zgradi koja se doimala pogrebnom kapelom iz

petoga ili šestog stoljeća. On otključa brončana vrata, uđe i uključi svjetlo. Ilija

ugasi glavna svjetla na autu i krenu za njim.

Kardinal prođe kroz ulaz na kraju prostorije, otključa još jedna vrata i nestane niz

dugačak niz kamenih stepenica. Stubište je očito bilo vrlo staro, usječeno u

nanose aluvijalne zemlje, zatim, nešto niže, u mješavinu krede, pijeska i zemlje te

napokon, na samome dnu, u kamen. Stubište je naglo završavalo oko petnaest

metara ispod površine zemlje i vodilo u usku, nepravilno istesanu galeriju koja je

nestajala u mraku.

Ovo je moje jedino bogatstvo, reče Kardinal, vrteći ključ u ruci. Dođite, želim vas

upoznati s mojim prijateljima.

On širokim prolazom povede Iliju naniže, okrenu desno, i uđe u jedan od

bezbrojnih podzemnih prilaza što su se granali iz glavne galerije.

Vi, naravno, znate gdje se nalazimo?

U katakombama.

Da. Protežu se kilometre i kilometre daleko. Nalazimo se u katakombama sv.

Kalista, u malo poznatom pokrajnjem prolazu. Vidite, dalje odavde nitko se ne

usudi ići. Samo ludi kardinal.

On se zaustavi pred prastarim drvenim vratima, otključa ih i uđe. Ilija pođe za

njim. U mraku koji je bio poput katrana on začu struganje žigice; Kardinal užga

petrolejsku lampu i njeno svjetlo ga zaslijepi. On zatvori vrata za sobom i povuče

zasun.

Ponekad volim doći ovamo. Sjednem među grobove moje braće i sestara. To

čovjeku otvara vidike, ne? Kad mi se Rim učini prepunim izopačenosti, a Vatikan

se pretvori u košnicu prepunu zaposlenih pčela što žvaču papir i iz njega prave

med, ah, tada dolazim ovamo i molim se Gospodinu. Kažem mu: učini da ustrajem

u jednostavnosti, Gospodine. Ne dopusti da se pretvorim u kraljevića. Ne dopusti

da se nadimljem i da budem pun sebe. Učini da budem poput ovih malenih, tvojih

pravih slugu.

Ilija je oko sebe promatrao police usječene u zidove.

Pogledajte ovamo, oče. Pročitajte ovo; što piše?

Praetextatus, clarissimus.

Clarissimus. To znači da je bio senator. Nismo daleko od groba sv. Cecilije, velike

mučenice plemenita roda iz prvih vremena kršćanstva. Ovaj čovjek je možda bio

član njezine obitelji. A sad, pogledajte ovamo. Sto ovdje piše?

Osimus, servus.

Rob. Shvaćate, ova dva čovjeka bili su braća u Kristu. Počivaju jedan uz drugoga i

čekaju Sudnji dan. Mirno mjesto za čekanje...

Da. Prepuno je svetaca, a povijest za većinu njih i ne zna. Ovdje su pravi temelji

Crkve. Većina njih umrla je užasnom smrću. Razderani u areni, živi spaljeni,

odrubljene glave. Neki od njih čak su bili razapeti. Pogledajte ovaj. U njemu počiva

moja ljubimica. Djevojka. Jedna između tisuća nepoznatih mučenica. Mislim o njoj

kao o mom svecu, kao o mojoj kćerkici koju nikad nisam imao. Pitate se nisam li

malčice skrenuo umom?

Ne, Eminencijo.

Kršćanin živi u vremenu i onkraj vremena. Ona mi je bliža od mnogih koji hodaju i

razgovaraju gore na površini. Da, ona i ja se dobro poznajemo.

Kako se zvala?

Severa.

Znate li što o njoj?

Samo to da je umrla za vrijeme progona u trećem stoljeću. Bila je mučenica. Imala

je trinaest godina. Radije je izabrala da je bace lavovima nego da bude predmet

seksualnog iživljavanja. Njezina obitelj je pažljivo odabrala riječi u njezinu slavu -

mučenica svete nevinosti, pobjednica nad lavom, to piše. Ispod ovog natpisa ima

još jedan. Molim vas, oče, pročitajte ga.

Golubica bez gorčine. Počivaj, Severa, i raduj se u Duhu Svetome.

Mala svetica.

Da. Tisuću sedamsto godina stara. Ona je naša kći - i naša majka.

Ilija nije pronalazio riječi.

Na trenutak ste mi se učinili sretni, oče Ilija. Prvi put otkako sam vas upoznao, s

vašeg lica je spao teret. O čemu razmišljate?

Navrla su mi sjećanja. Moja žena umrla je mlada i odnijela je naše dijete, u svojoj

maternici, sa sobom u vječnost, malenu djevojčicu. Nedavno me je posjetila u snu.

Vaša kći je stvarna.

Vaša Severa daje mi nadu da ću je jednoga dana vidjeti.

Čujte me. Ako nas protestanti ovdje prisluškuju, zaključit će da smo mi

nekromanti ispunjeni demonima koji obilaze kuću mrtvih u potrazi za vizijama i

glasovima.

Naša zajednica pripada jednom drugom redu stvari. Ona je zajedništvo duha

kojemu ne trebaju mediji i seanse.

Oni će reći da su to đavolski trikovi! Ah, đavao bi se osjećao vrlo neudobno na

ovome svetome mjestu.

Riječ naprava za prisluškivanje podsjeti Iliju na cilj njihova sastanka.

Vaša Eminencijo, moram vam priopćiti nešto vrlo ozbiljno.

Bene! Recite.

Ilija ga opširno izvijesti o svim događajima što su se zbili kroz posljednjih nekoliko

tjedana, započinjući svojim putovanjem iz Asiza u Napulj, a zatim na Capri.

Zbrkano mu je ispričao i o vezi između kardinala Vettorea i Predsjednika.

Čak i pri slaboj svjetlosti petrolejske lampe Ilija je vidio da Kardinalovo lice postaje

sve bjelje. Iako mu se izraz lica nije promijenio, oči su mu prestale treptati.

Nakon što je Ilija završio s pričom, on glasno odahnu i sjede na kamen.

To je teško prihvatiti. Jeste li posve sigurni da je to bio Vettore?

Potpuno sam siguran.

To je vrlo mučno. Njega općenito smatraju dobrim čovjekom. Žao mije.

Niste vi krivi. Iznijeli ste na svjetlo dana jednu naoko beznačajnu činjenicu, možda

samo sumnju, ali ona je takve naravi da o njoj može zavisiti budućnost Crkve.

Možda sam pravio prenagle zaključke. Možda je kardinal poslan u posebnu misiju,

na molbu Svete Stolice.

Nije vjerojatno da bi Sveti Otac to učinio bez moga znanja.

Možda je riječ o kardinalovoj osobnoj misiji, o želji da pomogne Crkvi u njenim

pregovorima.

Takva vrsta pregovora nikako ne spada u njegovu nadležnost. Očito ste novajlija u

Vatikanu ako mislite da je takva misija moguća bez konzultacija. Oče, mislim da

vaša plemenitost prelazi svaku razumnu granicu.

Možda sam pogrešno procijenio situaciju.

Nadam se da je tako. Ne možete ni shvatiti kakve sve implikacije proizlaze iz

onoga što ste mi rekli.

Volio bih da sam vam to mogao reći i ranije, no rekao bih da je vaš poslovni tajnik

bio od slabe pomoći.

On je dobar čovjek. Vrlo sposoban.

I kardinal Vettore je dobar čovjek.

Rekli ste da ste mome poslovnom tajniku ostavili poruku za mene?

Da, ostavio sam pismo s naznakom hitno. Nazivao sam ga nekoliko puta i ostavljao

mu usmene poruke.

Shvaćam.

Moram vam još nešto reći. Uvjeren sam da je monsinjor Stangsby ubijen. Kad sam

posljednji put razgovarao s njim, iskazao je veliku sumnjičavost u pogledu

prometne nesreće. Vjerovao je da ga je netko drogirao i da je sudar montiran

kako bi se stekao dojam da je riječ o prometnoj nesreći.

Rekao vam je to?

Da. Rekao mije i druge stvari.

Kao na primjer?

Bio je prilično siguran da se njegov stan prisluškuje, no u žurbi, noć prije nego što

je otputovao u Helsinki, izdiktirao je izvještaj o kardinalu Vettoreu u diktafon,

nadajući se da će vam ga naknadno moći uručiti.

William nije bio uvijek oprezan.

Rekao mi je također da ima informaciju koja je daleko pogubnija od Vettoreove

veze s Predsjednikom. Rekao mi je da je u Helsinkiju saznao o neprijateljevim

planovima za uništenje Crkve.

Je li vam spominjao ikakve detalje?

Nije.

Vjerojatno ste zato još uvijek na životu:

Rekao mi je da je sve zapisano na traci, međutim, zbog

tragičnog lanca događaja nije vam je mogao uručiti. Ona je

nestala.

Shvaćam.

A s njom su nestali i svi dokazi koji potvrđuju da je istina ono što sam vam rekao.

I tako nam je ostalo samo vaše svjedočanstvo, reče zamišljeno Kardinal, gledajući

u pod.

Ilija je šutke stajao i molio.

Kardinal podigne pogled prema njemu. Vjerujem vam, reče mu on.

Situacija možda i nije tako kompromitirajuća kao što se čini. Možda je Vettore

posve nedužan kad je riječ o smicalicama.

Kardinal pogleda Iliju ravno u oči i reče: Volio bih da je tako. Ali imam osjećaj da

nije. Vaše riječi objašnjavaju mnogo toga. Mnogo beznačajnih, uobičajenih

nepravilnosti koje se gotovo i ne vide i koje čovjek očekuje u tako golemom i

kompleksnom uredu kao što je naš. Svakodnevni život u Vatikanu sastoji se od

stotinu tisuća detalja i većina njih su beznačajni. Jedan od takvih detalja,

primjerice, jest i taj da se moj poslovni tajnik, onako sposoban kako ga je Bog već

dao, tek nedavno preselio k meni i to baš iz Papinskoga vijeća za dijalog s

nekršćanskim religijama. To je ured kardinala Vettorea.

Da. Postoje i neki drugi manje značajni događaji koji se sad pojavljuju u posve

novom svjetlu. Različiti odnosi, susreti, letimični pogledi, riječi što ih čujete u

prolazu, aluzije, ta gurkanja laktom, tako karakteristična za romanita. Ipak, sve to

ne znači nužno da je riječ o ubojstvu.

Vaša Eminencijo, možda pogrešno zaključujem, no moram vam reći da se

prometna nesreća dogodila upravo u trenutku kad je Billy pokušavao prenijeti

jednu iznimno osjetljivu informaciju. Njegovom smrću nestao je jedini živi čovjek

koji je znao za tu informaciju iz Helsinkija. To jest, jedini čovjek izvan njihova

kruga.

Sumnjam da je to motiv. Međutim, ne bismo trebali podcijeniti Vettoreovu vezu s

Caprijem.

Slažem se. Ne mislim da bismo je u ovoj fazi trebali isključiti.

Ako je vaš zaključak ispravan, to znači da ste vi u opasnosti, ma koliko se to

doimalo nategnuto.

Ako mi dopuštate, iznio bih vam još jedno svoje nagađanje: ako netko sazna da

smo nas dvojica večeras bili zajedno, tada ste i vi u opasnosti.

Ne zna nitko osim vašeg vratara, a sudeći po njegovu ponašanju, ja sumnjam da je

on subverzivac.

Doista nije. Vrlo je jednostavan momak. Zapravo, on čak ne zna ni kako se zove

vatikanski službenik koji je večeras došao po mene, no savjetovat ću mu da ništa

ne govori bude li otvorena istraga. Jeste li rekli još kome?

Nisam. Za sada je sigurno da nijedna vaša poruka nije stigla do mene, a nije ni do

Svetoga Oca.

Tu bismo iluziju trebali nastaviti zbog višeg dobra?

Ah, pitam se što bi o njoj kazali stručnjaci za moralnu teologiju! Da, jahat ćemo na

valu iluzije.

A da ja sutra nazovem vašega poslovnog tajnika i upitam ga je li vam prenio moju

poruku? Mogao bih ga zamoliti za mali razgovor. Ako je umiješen u kakvu

namjernu prijevaru, reći će mi jedno, a učinit će drugo. Prenijet će informaciju

svojim prijateljima, a vama neće prenijeti moju poruku. Dogodi li se to, barem

ćemo znati da je posrijedi nekakva urota.

Sjajna ideja. Dragi oče Schäfer, nisam imao ni pojma da ste sposobni za takve

spletke!

Mene je odgojila ulica, i bavio sam se svačim u životu, između ostaloga, bio sam i

član tajnog udruženja organiziranog na vojnički, i državni tužitelj. U ovom

svećeniku skrivaju se najneobičnije sposobnosti.

To se vidi, bravissimo!

Hoćete li upozoriti Svetoga Oca?

Uredit ću da se sutra ujutro nađem s njim za doručkom.

Ako vam smijem predložiti, Eminencijo, bilo bi najbolje kad biste s njime o ovoj

stvari razgovarali u šetnji po naj-skrovitijim vrtovima Vatikana.

To mi je već ranije palo na pamet.

Kako ćemo znati je li poslovni tajnik pao ili prošao na ispitu?

Nazovite moj ured sutra ujutro u jedanaest sati. Na svoj način prilično sam dobar

detektiv. S velikim zanimanjem promatrat ću što će se ujutro događati.

Nato oni ustadoše i iziđoše iz katakomba.

Kardinal je vozio prema gradu vratolomnom brzinom i iskrcao Iliju nekoliko

stambenih blokova dalje od kolegija.

* * *

Točno u jedanaest sati nazvao je ured Državnoga Tajnika i s druge strane žice javi

mu se sada već poznati glas poslovnog tajnika.

Ilija ga zamoli da ga spoji s Kardinalom.

Oče, moram vam ponovno kazati da je kardinal Državni Tajnik jako zauzet. Mi

jednostavno ne možemo odgovoriti na svaku poruku tako brzo kako bi ljudi željeli.

Jeste li mu prenijeli moju poruku?

Naravno da sam mu prenio vašu poruku! Rekao sam mu da ste više puta zvali, a

uručio sam mu i vaše pismo.

Shvaćam.

Zaista, oče, morate se strpiti. Ako vam Kardinal u nečemu može pomoći, on će to i

učiniti, ali sve u svoje vrijeme. Nemojte mu otežavati posao. Nemojte biti

zanovijetalo.

Oprostite. To je bilo nepromišljeno s moje strane. Hoćete li mu reći da sam

nazvao?

Odmah ću otići u njegov ured i izvijestiti ga da ste ga ponovno zvali, ravnodušno

reče poslovni tajnik.

Hvala vam.

I, oče, savjetujem vam da više ne nazivate. Ako vam se Kardinal ne javi, to znači da

je odvagnuo stvari i da misli da vam ne može pomoći.

Da, naravno. Razumijem vas.

I, oče, ako vam se išta učini važno, savjetujem vam da to prepustite Božjoj

providnosti. Vaše ime mi je poznato. Vi ste profesor koji živi kod karmelićana, zar

ne?

Jesam.

U tom slučaju savjetujem vam da se skoncentrirate na svoje zadaće i da

upravljanje Crkvom prepustite onima koji su za to sposobniji.

Da, razmislit ću o tome, odgovori mu pomirljivo Ilija. Hvala vam. To je dobar

savjet.

To je veoma dobar savjet.

U pravu ste. U posljednje vrijeme vrlo sam umoran. Možda mi se samo nešto

privida. Možda je najbolje to zaboraviti.

Stanje u našem uredu se zaoštrava, oče. Ne možemo se baviti sumnjama i

umišljajima svakog svećenika u Rimu. Malo je stvari u životu tako važno kao što se

to čovjeku čini.

Istina je. Pravi sam napasnik. Neću vam više smetati. Molim vas, oprostite mi.

Nije to ništa. Buon giorno, don Schafer. Buon giorno.

Za vrijeme ručka u blagovaonicu uđe vratar koji ga pozva na stranu.

Netko vas traži telefonom. Zamislite, u ovo doba dana! U ovo vrijeme u Rimu svi

drijemaju!

Buon giorno. Bio je to Kardinalov glas.

Buon giorno, Signore.

Nećemo spominjati imena. Zovem s vanjske linije, ali ne znamo u kakvu je stanju

vaša linija. Razumijem vas.

Naše sumnje pokazale su se opravdanima. U vrt su upali nametnici, no koliko

možemo vidjeti, za sada nije opasno.

Niste primili nikakvu poruku?

Ništa. Stajao sam pokraj vrata. Čuo sam što on govori.

Je li vam kasnije išta rekao o tome?

Ni riječi. Umjesto toga, nazvao je stanoviti ured o kojemu smo govorili.

Sugovornika na drugom kraju žice izvijestio je da su sve poteškoće sada

otklonjene.

Shvaćam. Sada imamo potvrdu.

Točno. Razgovarao sam s Tatom za doručkom. Loše se osjećao, ali smo pošli na

šetnju kroz vrt kako bismo pogledali cvijeće.

Kako su njegove ruže?

Samo što nisu procvale. Neke su napali crvi. No većina ih je u dobru stanju. Jeste li

mu što govorili?

Sve sam mu rekao. Tata razumije. On je vidio da se to približava.

Sto on savjetuje? Sto kaže, kako bismo trebali spasiti naše cvijeće?

On vjeruje da stvari moramo pustiti da se odvijaju svojim tijekom. Ne smijemo se

prenagliti. Malo diskretnog rezanja, malo udobravanja tla. Proljeće će opet doći,

kaže on, i procvjetat će nova generacija ruža.

Naš Tata je mudar čovjek.

Da. Svetac.

Možemo li se ubrzo susresti?

Svakako se moramo susresti. Imam za vas poruku od Tate. Sastanimo se u

Severinoj kući. Možete li naći kakav auto?

Mogu.

Večeras u osam? Bit ću ondje.

Nakon večere Ilija je posudio samostanski auto i zaputio se kroz grad prema

sjeveru, u posve drugom pravcu od onoga u kojemu su se nalazile katakombe sv.

Kalista. Čitav sat je kružio i besciljno lutao tim krajem, a zatim se cestom Via Appia

zaputio prema katakombama, uvjerivši se prethodno da ga nitko ne prati. Kardinal

je sjedio u svom volkswagenu s upaljenim motorom i ugašenim svjetlima. Spustiše

se u kriptu i pet minuta kasnije stajali su licem okrenutim jedan prema drugome

pokraj golubičina groba.

Je li zagađenost uzela maha? upita ga Ilija.

Na prvi pogled, cini se da je zahvatila samo krug prijatelja kardinala Vettorea. To

nije velika skupina, možda tuce kardinala i isto toliko biskupa. No ona može biti i

veća. U ovoj fazi teško je razmrsiti udruženja koja su povezana sa službenim

dijelom njegova posla od onih koja su dobrovoljna i povezana s nečim što je

sakriveno.

Sto mislite, kakav je njihov cilj?

Teško je reći. Zbunjen sam svim ovim.

Jesu li ambiciozni?

Neki jesu, neki nisu.

Papini osobni neprijatelji?

Nijedan od njih, koliko ja znam. Dvojica ili trojica o njemu govore vrlo povoljno. To

može biti kozmetika.

Moguće je. Ne vidim ništa što bi ih moglo povezivati. Ti ljudi nisu povezani

nikakvom zajedničkom strašću. Veoma mnogo se razlikuju u mišljenima o naravi

Crkve.

To ne ukazuje ni na kakvu ideološku komponentu.

Ali, što bi moglo povezivati tako različite ljude?

Možda postoji neka duhovna veza među njima:

Duhovna?

Kad već nagađamo, kažimo da su svi ti ljudi, koji se toliko mnogo razlikuju s

obzirom na svoje obrazovanje i odgoj u Crkvi, podlegli određenom pristupu,

nazovimo to tako. Pretpostavimo da je priroda te ponude bila tako obavijena

koprenom, tako prerušena u dobro, da oni nisu prepoznali pogibelj u kojoj se

nalaze. Negdje, unutar sebe, oni su dali svoj pristanak, oni su se neprimjetno

udaljili od Krista, od povijesne vizije univerzalne Crkve. Postupno, njihova

percepcija se odijelila od katoličke eshatologije.

Mislite na posljednje stvari? Na Kraj svijeta? upita ga nesigurno Kardinal. Zašto bi

to imalo ikakve veze s urotom? Ah, čekajte, shvaćam na što ciljate.

To bi mogla biti ta nit koja ih povezuje. Možda ih je zavela prekrasna vizija

budućnosti - duhovna vizija.

Mislite, neka vrsta spasenja?

Tako nešto. Ne kažem da je to tako, ali mislim da bi to objasnilo štošta.

To ne objašnjava ubojstvo.

Možda je situacija složenija nego što mislimo. Ovi siroti crkvenjaci mogu lako biti

naivni i njima mogu lako manipulirati različite organizacije ili snage, ili kombinacije

jednoga ili drugoga, koje su vješte u čitanju ljudske prirode. Možda je netko drugi

odgovoran za Billvjevu smrt.

To ima smisla. Nije jednostavno pretvoriti Božjeg čovjeka u ubojicu.

Vi ste prikladno upotrijebili izraz nametnici. Ne vjerujem da su ti siroti biskupi

nametnici o kojima vi govorite. Nametnici su ljudi ili snage u pozadini koji uz

pomoć tih prelata pokušavaju ući u samu Božju Kuću. To bi bila grozota! Ako je

tako, to se mora spriječiti.

Kako se može zaustaviti priviđenje?

Onako kako smo to uvijek činili - molitvom i postom. Moramo razbuditi sve

vjernike. Predugo spavaju, a dan je već toliko odmakao!

Eminencijo, proroci i sveci, pape i učitelji već više od jednoga stoljeća pokušavaju

probuditi vjernike. Oni odbijaju ustati.

Znam, znam, uzdahnu Kardinal. Ali neki od njih će se odazvati. Moramo spasiti

ono što je ostalo. Osim toga, Sveti Otac je u pravu. Vrt se uvijek pomlađuje. Bit će

potrebno odnjegovati novi naraštaj. Mi smo odgovorni i za one koji se još nisu

rodili, koji dolaze poslije nas.

Na praktičnoj razini, kako ja mogu pomoći u svemu tome?

Sveti Otac želi da još neko vrijeme ostanete u Rimu. Želi da pričekate njegove

upute jer želi da nastavite kako ste počeli. Treba da budete njegova prisutnost u

logoru neprijatelja. On zna da Predsjednik motri na vas i vjeruje da možete biti od

koristi.

Želite li time kazati da bih se trebao odazvati njegovim pozivima?

Samo u određenom smislu. Odazovite se njegovim pozivima koliko vam to vaš

moral dopušta. Sami ćete otkriti dokle smijete ići u tome/

Ne mogu se pretvarati da sam drugi kardinal Vettore.

Ali, vi ste sposobni za neke prešutne ograde, u interesu jedne više dobrote.

Ja ne umijem lagati.

Nisam od vas tražio da lažete.

Sto zapravo tražite od mene?

Tražim od vas da odete u njegov logor kao što je David otišao u Saulov logor, kad

je Saul nasrnuo na njegov život. Bit ćete okruženi neprijateljima; možda ćete čak

susresti one koji su odgovorni za VVilliamovu smrt. Tražim od vas da budete riječ

istine u moru laži u kojemu Predsjednik pliva. No morate biti mudri poput zmije i

umiljati poput golubice, kao što nas Gospodin upozorava. Morate izabrati pravi

trenutak. Do tada ćete mnogo toga naučiti i morate učiniti sve da Predsjednik

shvati vašu važnost kako biste se pripremili za vrijeme kad će biti prisiljen čuti

Kristove riječi iz vaših usta.

Zar se to ne bi moglo postići pismom? Ili susretom sa samim Papom?

Pismo je samo tiskarska boja na komadu papira. Svijet je preplavljen tiskarskom

bojom na papiru. A što se tiče Svetoga Oca, kao što sam vam već rekao,

Predsjednik bi jedan takav susret sa Svetim Ocem samo iskoristio u promidžbene

svrhe. On ne želi slušati. Vaša je zadaća prodrijeti kroz njegove obrambene redove

i doprijeti do najdublje razine na kojoj je među ljudima moguća razmjena misli -

do onih tajnih područja duše gdje čovjek sluša ono što mu drugi čovjek govori.

Može li on to?

Mi to ne znamo. Postoji mogućnost da još uvijek nije potpuno u vlasti neprijatelja

i stoga mu moramo pokušati prići.

To je u duhovnom smislu vrlo opasno.

Da. Vrlo je opasno. Ali ne znamo nikoga drugoga koga bismo mu mogli poslati.

Slobodni ste odbiti. Ni Papa ni ja ne bismo vas krivili zbog toga.

Sto bi mi rekla naša prijateljica Severa?

Kardinal zamišljeno pogleda grob i kažiprstom dotaknu tanku kamenu ploču.

Prstom prijeđe preko slova što su bila na njoj urezana - PALVMBA - golubica.

Ovo se dijete suočilo s lavom i pobijedilo ga, reče Kardinal.

Jesam li ja slabiji od nje?

Samo vi možete odgovoriti na to pitanje.

Ilija pogleda križ, sidro i golubicu urezane u mramor.

Učinit ću to.

Hvala vam, reče Kardinal. U ime Krista, zahvaljujem

Unatoč svemu, ulaznica što mu je bila u ruci zračila je nečim nestvarnim.

Na njoj je bio otisnut poziv na neslužbeni banket što se trebao održati u Palazzo

Giancarlo Galeone na Piazzi Navo-na.

Proslava u znak uspješnog završetka sastanka Rimskog kluba.

U potpisu je stajalo Predsjednikovo ime.

Te večeri kad se trebao održati banket, Ilija je skinuo svoju karmelićansku odjeću,

pogladivši je i pitajući se koliko će je puta još nositi, ako će je uopće ikad više

obući. Spremio ju je u ormar svoje ćelije. Kardinal Državni Tajnik mu je rekao da se

mora potruditi odnjegovati novi image ukoliko želi ući još dublje u misijsko

područje.

Novi image? Ali oni znaju što sam!

Znaju da ste svećenik i da ste jednom prilikom bili izaslanik Vatikana. Oni će

pretpostaviti da ste izabrani zbog vašeg zanimanja za arheologiju budući da se i

Predsjednik uzgredno zanima za nju. Oni također znaju da je ostavio dubok dojam

na vas. Sto se tiče vaših motiva, vjerojatno vas smatraju monahom koji dolazi iz

pustinje i koji žudi za poticajima kultiviranog, urbanog života, pa čak i za time da

bude što više uključen u svijet - otuda prebacivanje u Rim. Oni su upoznati s

činjenicom da predajete filozofiju i uvod u teologiju. Pretpostavit će da ste poput

tolikih drugih, akademski građanin zaražen dovoljnom količinom potajne

ambicioznosti i blagog nezadovoljstva s pravovjerjem -a da pri tome ipak niste

zapali u herezu. Vidite, heretik je samo glupa alatka u njihovim rukama i oni to

znaju. Vi ste bolja lovina - zapravo glavni zgoditak.

Ali oni su također upoznati s činjenicom da ja znam za vezu između kardinala

Vettorea i Predsjednika.

Onaj koji je ukrao traku to zna. Ali, Vettoreova veza možda nema nikakve veze s

onim što je William saznao u Helsinkiju. Čitate li novine?

Vrlo rijetko. Zašto?

Onaj dan kad je William imao prometnu nesreću, jedan poznati talijanski diplomat

objesio se u Helsinkiju. Shvaćam.

Volio bih da smo to ranije shvatili, uzdahnu Kardinal. Čitava ta stvar postaje svaki

dan sve nejasnija. Ovi ljudi možda nemaju nikakve veze s Predsjednikom i

njegovim krugom. U Rimu ima mnogo demona. Ne smijemo donositi prebrze

zaključke.

Moramo razmišljati o najgorem, barem kao o mogućnosti.

Naravno. Ali moguće je čitavo tuce scenarija sa stotinama uloga od kojih se neke

prelijevaju iz kaljuže u kaljužu.

Vaša Eminencijo, ako je netko iz Predsjednikova kruga odgovoran za Billyjevu smrt

i ako oni znaju da sam ja upoznat s tom vezom, zašto ne bi i mene uklonili?

Ne znam. Ako je ovaj scenarij pravi, tada smo suočeni s novim zagonetkama. Oni

su isto tako lako mogli urediti da i vi doživite prometnu nesreću, a to ne bi imalo

takve posljedice kakve je izazvala smrt jednoga kurijalnog mon-sinjora.

Ja sam još uvijek na životu, što znači da oni misle da Billy nikome nije mogao reći

što zna.

Da, oni moraju vjerovati da vi ništa ne znate o njihovim dugoročnim planovima.

Odjel za intenzivnu njegu bio je pod strogom prismotrom, a bolničko osoblje je

zbog medicinskih razloga sigurno moralo povesti računa o tome da Billy ni s kim

ne razgovara.

Ali, otkud sad ovaj poziv?

Oni se očito uzdaju u Predsjednikovu sposobnost da vas pridobije na svoju stranu.

Procijenili su vas kao korisnog igrača u polju i vi ste im, zbog nekog razloga koji

nam ovaj čas nije jasan, strašno potrebni.

To nema nikakva smisla. Ima na stotine profesora teologije, a mnogi od njih su

utjecajniji od mene.

Koliko njih ima veze u Izraelu i istočnoj Europi i koliko je njih povezano s čitavim

nizom važnih ljudi na Zapadu?

Ako je to njihov motiv, varaju se. Precjenjuju moju taktičku vrijednost. Gotovo sve

moje veze su otpale kad sam prije četvrt stoljeća postao katolik.

To je istina, ali mnogo tih veza može se obnoviti. Mnogi su vam se svojedobno

divili. Kad biste se, recimo, odrekli katolicizma, ili kad biste počeli zagovarati

spajanje judeo-kršćanstva i duhovnosti New Agea, pozdravili bi vas kao

Razmetnog Sina koji je shvatio. Ah, postali biste tako glasoviti.

Svatko tko je upoznat s mojim stavovima shvatio bi koliko je taj prijedlog

smiješan!

Bez sumnje, ali koliko je ljudi upoznato sa shvaćanjima nekoga nepoznatog

monaha koji živi u pustinji blizu Haife?

Po istoj logici koliko se ljudi zanima za stavove čovjeka koji je bio poznat nekoliko

dana tijekom šezdesetih godina. Ja sam star. Moje vrijeme je prošlo.

Ma nemojte? Slušajte me, oče Ilija, oni pokušavaju pridobiti za sebe svakoga

mogućeg igrača, bio on umjetnik, političar ili vjerski vođa. Pokušavaju potpuno

preoblikovati svjetsku kulturu. Velik dio njihova posla već je obavljen. Razumije se

da ste im važni! Nije im važna samo vaša prošlost. Zar se također ne dopisujete s

glavnim rabinom Francuske koji je vaš osobni prijatelj? Kao i s bivšim američkim

javnim tužiteljem? S katoličkim nadbiskupom Sankt Peterburga -nije li on jedan od

vaših duhovnih gojenaca?

Jest.

Vidite, vi ste vrlo upotrebljiv čovjek. Morate surađivati s njima.

Smatram moralno nedopustivim prevariti bilo koga, pa čak i neprijatelja takve

veličine.

Kao što sam vam ranije rekao, ne tražim od vas da lažete niti čak i da se samo

pomisli da lažete. Želim da budete ono što jeste - čovjek Božji koji se odaziva

njegovom pozivu da uđe u njihov logor. Neka misle što ih je volja. Morate biti

poput Pavla u Ateni. Sjećate li se odlomka u kojemu se on suočava sa sofistima i

pretvara poganski oltar nepoznatom bogu u svjedoka jedinom pravom Bogu?

Sjećam se.

Budite poput Pavia, oče. Pođite na teritorij koji je zaposjeo neprijatelj, iskoristite

ono što možete i popravite ono što možete. Bog sve pretvara u dobro onima koji

ga ljube. Tamo možete otkriti čak i sirote duše u lancima kojima treba spasenje.

Zar to nije dovoljan razlog za takvu misiju?

Ilija se nasmiješi. Vaša Eminencijo, sad mi je potpuno jasno zašto vas je Sveti Otac

izabrao za svoga glavnog diplomatu.

Kardinal se zadovoljno smijuckao. E, sad je dosta. Precjenjujete moju taktičku

vrijednost!

Banket je počimao u osam sati. Ilija je pogledao na svoj ručni sat i s nelagodom

odjenuo tamnoplavo odijelo, bijelu košulju i elegantnu talijansku kravatu - ručni

rad s virovima sivosmeđe i zlatne boje. Jedva je navukao skupe burgundske

oxfordice. Zatim se počešlja. Pogleda se u zrcalo i brzo odvrati pogled.

U zrcalu se pojavio prosijedi gospodin. Stranac koji je mogao biti ugledan profesor

sveučilišta, direktor banke ili bogat poduzetnik. Samo njegove oči bile su u

neskladu s njegovim odijelom. Bile su tužne i tamne, opterećene sjećanjima ili

percepcijama što su vidjele daleko u prošlost i budućnost.

Pogleda se ponovno u zrcalu i pokuša namjestiti izraz lica koji bi bio manje

turoban. Iskrivi lice kako bi se njegov izraz približio izrazu dobrog raspoloženja.

Učinak je bio grozan. Svatko bi ga prozreo.

Za probu se poprska s nekoliko kapi skupocjene kolonjske vode koju mu je dao

Kardinal, opljačkavši prethodno Billyjeve pokretnine.

Jadni William, reče Kardinal. Ovu bočicu mirisa poslala mu je majka. Miriše kao

bakin džepni rupčić!

Jadni William.

Njegovo slavno mučeništvo uzelo je oblik kakav on nikad ne bi izabrao. Plivati u

obilju, a zatim umrijeti u bolničkom krevetu bez mača u ruci.

Otac Ilija iziđe iz stana nešto prije sedam sati i uhvati gradski autobus koji je vozio

prema Piazzi Navona. Autobus je bio krcat umornim radnicima, studentima koji su

se prepirali zbog politike, starim ženama koje su pre-metale kruh i voće po svojim

torbama, djecom koja su spavala na izbočenim trbusima svojih mladih majki,

starcima koji su glasno brbljali i ogovarali te namrgođenim tinejdžerima

priključenim na slušalice. Kad je ušao u autobus, svi zašutješe i otpratiše ga

pogledom prema zadnjem praznom sjedalu.

Princ posjećuje niže klase! promrmlja netko. Putnici prasnuše u okrutan smijeh,

keseći se i podrugujući mu se.

Ej, ti, illusstrisimo signore, kamo ćemo? Tražimo prijateljicu u nekoj prljavoj

zabitoj uličici?

Smijeh je bio sve glasniji. Ilija je gledao kroz prozor.

Jedna starija žena koja je sjedila preko puta njega netremice je promatrala

zabavu. Ona se zabulji u njega prodornim pogledom koji je bio oštriji od pogleda

onih koji su mu se rugali. Spusti mrežu za kupovinu iz svoga prostranog krila,

okrenu se prema njima i uputi im oštar prijekor: Basta! Začepite, budale jedne. Zar

ne vidite da je to dobar čovjek?

Nitko više ne reče ni riječi; putnici su nastavili brbljati.

Ona se nagnu prema njemu i pogladi ga po ruci. Ne obazirite se na njih, Signore.

Mladost - ludost.

On joj zahvali. Ona slegnu ramenima. Zatim s ništa manje oštrine posegne za

napadnim križem od bižuterije što joj je visio o vratu i poljubi ga pet puta.

Izišavši iz autobusa, nije odmah otišao u Palazzo, već se neko vrijeme zadrža

pokraj Neptunove fontane. Promatrao je sjaj bakrenog zalaska sunca što ga je

reflektirala. Stari poganski morski bog bio je sav u plamenu. Prozori gornjeg kata

palače gorjeli su posljednjim zrakama zalazećeg sunca. Stari poganski svijet vraćao

se noću, a ono što je još preostalo od kršćanstva bilo je pod opsadom.

Pokušao je otjerati od sebe osjećaj odvratnosti koji je u njemu izazvalo sve što je

te večeri vidio. Više od svega želio se odmaknuti od mreže iluzija što su ležale pred

njim, vratiti se u svoj samostan i provesti ostatak života u molitvi koja je donosila

više ploda. Molio bi Gospodina da na bojno polje pošalje sposobnijeg vojnika nego

što je to bio on. Molio je za to sada, ali odgovor koji je čuo nije bio onakav kakav je

želio.

Pallazzo Giancarlo Galeone nije bila najbogatija palača na trgu, ali je zato bila

najotmjenija. Tijekom četiri stoljeća svoga postojanja ona je bila dom grofova i

konkubina, duždeva, kardinala i magnata iz različitih korporacija. Njen je vlasnik

sada bio Globaltek, međunarodna korporacija koja je proizvodila kompjutorsku

tehnologiju, a njen glavni dioničar bio je aktualni Predsjednik Europarlamenta.

Bila je ukrašena u stilu kasnoga talijanskog baroka i prepuna debelih tapeta

ružičaste boje, zelenih zidova boje metvice i slika Caravaggia i Guida Renija.

Na ulazu mu se nakloni lakaj, upita ga za ime i ponovno mu se nakloni. Povede ga

u veliko predvorje obloženo mramorom, a zatim kroz čitav niz pozlaćenih vrata u

plesnu dvoranu koja se Iliji učini istodobno prostranom i intimnom. Ondje je

stajalo dvadesetak ljudi, okupljenih oko orkestra koji je svirao potpuri romantične

glazbe za gudače, najčešće iz opera koje su nastale u prošlom stoljeću. Ljudi su

besciljno ulazili i izlazili iz prostorije, a neki su očito više voljeli razgovarati u

mirnijim kutovima palače. Lakaj predstavi Iliju službenom najavljivaču. Ilija se

iznenadi kad vidje da je to Roberto.

Signore Schäfer, veliko mi je zadovoljstvo! Predsjednik me je zamolio da vam

izručim njegove pozdrave i da vam kažem kako mu je drago što ste mogli doći na

večerašnju svečanost.

Mnogo vam hvala. Veselim se našem ponovnom susretu.

Roberto podiže oči prema stropu gestom srdačnog zgražanja. Moj poslodavac je

trenutno zaklonjen delegatima iz Svjetske banke na gornjem katu. Siroti čovjek, ti

sastanci nikako da prestanu! Ali, imam strogo naređenje da ih prekinem

neposredno prije večere.

To znači da ćemo ga vidjeti za večerom.

On se nada da će tijekom večerašnje svečanosti imati vremena za razgovor s

vama.

Da, i ja se tome nadam.

Molim vas, dopustite mi da vam nađem čašu nečega za bolje raspoloženje. Da?

Crno? Bijelo? Ne? Šampanjac? Oh, ali ja sam zbunjen, rekao bih čak i da sam

postiđen što moram priznati da je naš dobavljač vina bio nemaran. Donio nam je

šampanjac koji je slabije kvalitete nego beaujolais. Dopustite, smijem li vam

ponuditi ovo suho crno? Neće vam biti žao.

Roberto, uvijek ste tako prijazni. Monsinjor Stangsbv i ja bili smo vam tako

zahvalni na ljubaznosti koju ste nam iskazali prilikom našega zatočeništva one noći

kad je bješnjela oluja.

Da, odvrati Roberto kojemu se lice oduljilo od razočaranja. Čuo sam da je siroti

signore Stangsbv umro. Moja sućut zbog gubitka vašeg prijatelja. Bio je tako

zabavan čovjek.

Da, bio je.

A sada me ispričajte, molim vas, budući da moram pozdraviti nekoliko zakašnjelih

gostiju, a nakon toga moram spasiti U bossa od muka svjetske ekonomije. To je

tako dosadno!

On se teatralno isceri i ode. Ilija odlunja u golemu dvoranu za bankete zidova

obloženih renesansnim tapiserijama i s ulaštenim podom od parketa u kojoj je bio

postavljen dugačak stol za večeru prekriven damastom i priređen za četrdeset

gostiju. Pribor za jelo bio je od srebra. Bile su upaljene svijeće, kristal je blistao i

čitava dvorana je bila ispunjena mirisom ruža. Lakaji su se vrtjeli unaokolo

obavljajući posljednje pripreme za večeru.

On se vrati u trijem i prijeđe u malenu biblioteku u kojoj se rastrkalo osmero ljudi;

neki su otpijali iz svojih čaša, dok su drugi grijali ruke na vatri što je gorjela u

kaminu.

Živahnost gostiju nije oslobodila Iliju napetosti koja je djelomice bila prouzročena

spoznajom da je većinu tih lica mogao prepoznati samo zbog toga što su se

redovito pojavljivala na prvim stranicama međunarodnih časopisa. Uočio je trojicu

šefova država, izdavača najvećega dnevnog lista u Francuskoj, američkog

veleposlanika u Italiji, svjetski poznatoga izraelskog violinistu i jednoga engleskog

ekonomistu čije su se knjige objavljivale u golemim nakladama. Ljudi su

neprekidno ulazili i izlazili iz dvorane. Nitko nije ni pokušao uključiti ga u razgovor,

iako ga nisu ni isključivali. Ilija nije prepoznao osmu osobu, ženu koja je mogla

imati blizu pedeset godina. Razgovarala je s violinistom koji ju je živahnim i

vatrenim izrazom lica i gestikuliranjem pokušavao u nešto uvjeriti.

Uhvativši njegov pogled, violinist se zaustavi usred rečenice i domahnu Iliji.

Hej, vi! Zašto nam se ne pridružite?! Shalom! Vi ste onaj arheolog Schäfer, zar ne?

Jesam.

Kolega Izraelac, objasni on ženi s kojom je razgovarao. Drago mi je, reče ona tiho.

Slušajte me, Schäfer, ovdje netko mora posredovati. Morate me spasiti od ove

žene. Razgovaramo o jednoj vrlo teškoj temi i ona je izvukla dulji kraj. Nije

pošteno od nje. Naposljetku, Anna, ja sam umjetnik i sa mnom dominira desna

strana mozga. Tvojim bićem dominira lijeva strana! Jesam li rekao biće? Ha!

Trebao sam reći čudovište logike.

Žena se nasmiješi i okrenu se Iliji. Ispruži desnu ruku prema njemu i reče mu: Ja

sam Anna Benedetti. A vi ste...

Ilija Schäfer.

Vi ste arheolog, Uri nam je rekao.

On nije samo arheolog! reče sarkastično violinist. Zar ne, oče? On potegnu dobar

gutljaj iz svoje čaše.

Ja sam rimokatolički svećenik, mirno odgovori Ilija. Žena ga znatiželjno pogleda,

no u njezinu pogledu nije bilo ni najmanjeg traga neprijateljstvu što ga je navikao

očekivati krećući se u intelektualnim krugovima.

Zanimljiva kombinacija, reče ona prijateljski. Nimalo neuobičajena.

Violinist, nervozan čovjek kojemu je moglo biti nešto preko trideset godina,

odlunja u drugu dvoranu, domahu-jući gostima dok je prolazio mimo njih, rukujući

se ovdje, grleći nekoga drugog ondje.

Ne obazirite se na Urija. Mlad je i vrlo poznat. Genij, ali u duši je ostao pomalo

dječak. Voli se praviti nestašan.

Meni se nije učinio nestašan.

Nije. Izigrava kozmopolitu koji svojim duhovitim i razornim doskočicama još više

otežava život nevinim žrtvama bolnih društvenih situacija.

Kao što sam ja?

Da. Toliko vam smeta što ste ovdje?

On je zamišljeno pogleda. Ljubazna osoba iskrenih očiju i vrlo inteligentna.

Vjerojatno je bila žena nekog od dostojanstvenika što su se ondje nalazili. No

primijetio je da na ruci nema vjenčani prsten i on se upita nije li i ona u nekoj vezi

kakve su sada moderne.

Ispočetka mi je smetalo, odgovori joj on. Nisam naviknut na ovakvo društvo.

Dobro, onda se držite mene pa nećete morati oponašati nemarne razgovore s

premijerima i genijima.

Vrlo ste ljubazni.

Ni najmanje. I mene to na neki način rasterećuje.

Ona mu se nasmiješi i njezin smiješak otopi zebnju koja ga je obuzimala od

trenutka kad je ušao u palazzo.

O čemu biste željeli razgovarati? upita ga ona.

Ne znam. Ni o čemu. O svemu. Imam mnogo pitanja, ali ona nisu prikladna.

Nisu prikladna? Stvarno?

Na primjer, hoću li ispasti suviše drzak ako vas upitam u kakvoj ste vi vezi s

Predsjednikom? Ona se iskreno i glasno nasmija.

Niste ni najmanje drski. Vidim da ste pravi gospodin. Iznenadili biste se koliko je

broj gospode u svijetu opao posljednjih godina.

Pretpostavljam da to ovisi o tome što mislite pod tim izrazom.

Mislim na chevalier du roi. Prijazan čovjek koji se drži zadane riječi.

Veseli me što čujem da ima ljudi koji to još uvijek cijene.

Ima ih. Ali, da odgovorim na vaše pitanje: član sam Upravnog odbora

Predsjednikove fondacije za unaprjeđivanje arheologije.

Vi ste arheolog?

Strogo uzevši, arheologijom se bavim isključivo amaterski.

Zašto onda...?

Zato što je moja obitelj prilično utjecajna i zato što mu moje ime koristi. Vrlo ste

izravni.

Život je kratak. Mislim da ljudi ne bi trebali tratiti vrijeme na stvaranje predodžaba

o sebi koje navode na pogrešno mišljenje.

Slažem se s vama.

Vidite, ne samo stoje vaše neprikladno pitanje rastjeralo maglu, već je ono

razotkrilo slučajnu činjenicu da imamo nešto zajedničko. Možemo razgovarati o

iskopinama dok ne počne večera.

Dojmila ga se ljupkost njezina glasa i dosljedna jasnoća njezina pogleda koji su

otkrivali i skromnost i poštenje, kao i još jedno neuhvatljivo svojstvo... krepost.

Svidjela mu se i on s iznenađenjem otkri da je u njoj dobio saveznika.

A sada, slobodna sam vam postaviti isto ono neprikladno pitanje. Zašto ste vi

ovdje?

Pozvan sam ovamo, ali ne znam zašto. S Predsjednikom sam se susreo samo

jedanput, prije nekoliko mjeseci. Bio sam običan glasnik.

Obični glasnici ne pozivaju se na ovakve skupove.

U tom slučaju,, pretpostavljam da on misli da bih mu mogao u nečemu koristiti -

na neki način koji mi nije do kraja jasan.

On uvijek ima neki cilj, odgovori ona bez emocije.

Divite mu se?

On je izvanredna osoba.

On ponovno primijeti odsutnost oduševljenja.

Divite li mu se vi, oče Schafer?

Kao što rekoste, on je izvanredna osoba.

Nije ništa odgovorila, već je i dalje gledala u njegove oči kao da nešto čeka.

U tom trenutku zazvoni zvonce koje je oglašavalo početak večere i gosti se počeše

primicati prema dvorani za večeru.

Hvala vam na ovom razgovoru, reče joj on. Sad mi je lakše. Želim vam uspjeh u

vašim pothvatima.

I ja vama u vašima. Možda se opet susretnemo.

Ona se okrenu i pođe ispred njega prema predvorju.

To je, dakle to, reče u sebi Ilija. Oklijevao je pokraj vrata, ne znajući kako bi se

trebao ponašati. Promatrao je Annu Benedetti kako ceduljicu sa svojim imenom

stavlja na pola puta prema desnoj polovici stola i kako sjeda na to mjesto. Uočio je

kako se većina gostiju približava stolu kao da unaprijed znaju gdje trebaju sjesti,

kao da su posjedovali sposobnost za procjenu stupnja svoje važnosti.

Roberto i nekoliko drugih slugu povedoše tumarala, među njima i Iliju, do njihovih

mjesta. On se iznenadi kad vidje da mu je dodijeljeno mjesto pored Anne. Počeo

je o njoj razmišljati kao o Anni. Ona podigne pogled prema njemu i nasmiješi mu

se. On joj uzvrati smiješkom.

Arheologija, reče joj on.

Da, vjerojatno je to razlog. Netko je očigledno napisao svoju domaću zadaću.

Uvijek je napisu, znate.

S njegove desne strane sjedila je žena koja je nosila crnu šuštavu haljinu od satena

s dijamantima. Oni se predstaviše jedno drugome, na što se ona okrenu muškarcu

sa svoje desne strane i nastavi s njime živahno razgovarati na nekom od

balkanskih jezika. Iz imena klasičnih kompozitora što su povremeno izranjala na

površinu njemu nerazumljivih riječi on zaključi da raspravljaju o glazbi. Anna je

čavrljala sa starijim gospodinom koji je sjedio s njezine lijeve strane, američkim

veleposlanikom.

Ilija pogleda na natpis sa svojim imenom. Na njemu je pisalo Professore Ilija

Schäfer. Tako, znači, netko je odlučio kakav će biti njegov javni image -

akademičar. On baci pogled prema natpisu s njezinim imenom. Na njemu je pisalo

Signora Anna Benedetti.

Bila je udana. Udana žena bez vjenčanog prstena. Udovica?

U dvoranu uđe Predsjednik kojemu su bokove štitila dvojica muškaraca. Neki od

gostiju počeše pljeskati. Svi razgovori naglo se prekinuše i pljeskanje se pretvori u

grmljavinu; svi gosti ustadoše. Ilija također ustade zajedno s njima. Anna ga je

promatrala krajičkom oka, no njezino lice je i dalje bilo bez izraza.

Činilo se da je Predsjednik zbunjen iskazanom pažnjom i on ih pokretom ruke

zamoli za pozornost.

Grazie, graziel reče i odmah zatim napravi igru riječima koja izmami prasak

smijeha. Bilo je jasno da gosti nisu samo cijenili toga čovjeka, već da su osjećali

naklonost prema njemu.

Dakle, stvarno, morate mi oprostiti zbog ovoga neoprostivog zakašnjenja. Nadao

sam se da ću vas moći sve pojedinačno pozdraviti kako ste stizali, no otela su me

ova dvojica opakih neotesanaca i zadržala me kao otkupninu. Učinio sam sve

moguće ustupke koji su bili u mojoj moći i sad sam slobodan. Ovaj međunarodni

terorist s moje desne strane vraća se na London School of Economics s vrećom

gotovine, a ovaj s lijeve strane vraća se sa svojim plijenom u MMF. Sada se mogu

prepustiti uživanju - uživanju s vama - donesite pastu! Dvorana je odjekivala

smijehom, pljes-kanjem i klicanjem.

Bio je susretljiv domaćin. On povede dvojicu ekenom-skih stručnjaka do njihovih

mjesta na čelu stola. Na tom kraju stola sjedili su i šefovi država, kao i dvije-tri

osobe koje Ilija nije uspio prepoznati.

Nakon što su svi sjeli, Predsjednik ostade na nogama.

Prijatelji moji, reče on glasom koji se čuo u svim kutovima dvorane, ali je i dalje

bio topao i krepak, prijatelji moji, dobro došli na ovu svečanost. Tjedni

promišljanja su iza nas, napisali smo gomilu dokumenata, a sada se moramo

zabaviti. Nema govora, nema referata, nema uljudnih fraza, niSta od svega toga

večeras. Dobro se zabavite. Viva Roma!

Viva Roma! uzvrati mnoštvo i podiže čaše.

Viva Roma! reče Anna, sotto voće, gledajući u Iliju s podignutom čašom u ruci. On

se kucnu s njom i reče: Živjela mudrost povijesti! Ona mu se nasmiješi i zatim

sjede »miješeći se sama sebi.

Za vrijeme večere američki veleposlanik je nastavio privlačiti njezinu pozornost.

Bio je šarmantna i ekstrovertirana osoba i imao je svoje mišljenje o svemu čega su

se dotakli. Nadugo i naširoko razgovarali su o zakonima što će ih europarlament

vjerojatno izglasati na svom sljedećem zasjedanju. Ilija je bio fasciniran Anninim

razumijevanjem temeljnih pravnih načela i njezinim ustrajnim i nadasve vještim

suprotstavljanjem nekom predloženom zakonu čije pravo značenje Ilija nije

mogao čuti zbog salve smijeha koja Y dolazila iz pravca skupine ljudi s Balkana.

Kad je ponovno uhvatio nit njihova razgovora, on shvati da se on upravo približava

kraju. Veleposlanik je vrtio glavom govoreći: Dakle, možda ste u pravu kad je u

pitanju načelo, ali za dobro društava, čovjek mora biti fleksibilan. Zakon mora

služiti čovjeku, a ne čovjek zakonu.

To je točno, odgovori ona. Ali čovjek mora paziti da ne izvrće činjenice. Zakon

mora služiti univerzalnim načelima u čovjeku, a ona se temelje na naravnom

zakonu, zakon ne može na pravi način služiti čovjeku ako ga sad ovamo sad

onamo otpuhuju vjetrovi najrazličitijih mišljenja, mode i predrasuda.

Hmm, reče veleposlanik, to je previše filozofski za mene.

On se okrenu ženi sa svoje lijeve strane, prepuštajući Annu njezinoj večeri.

Ne izgledate mi baš kao obična kućanica, signora Benedotti.

sa starijim gospodinom koji je sjedio s njezine lijeve strane, američkim

veleposlanikom.

Ilija pogleda na natpis sa svojim imenom. Na njemu je pisalo Professore Ilija

Schäfer. Tako, znači, netko je odlučio kakav će biti njegov javni image -

akademičar. On baci pogled prema natpisu s njezinim imenom. Na njemu je pisalo

Signora Anna Benedetti.

Bila je udana. Udana žena bez vjenčanog prstena. Udovica?

U dvoranu uđe Predsjednik kojemu su bokove štitila dvojica muškaraca. Neki od

gostiju počeše pljeskati. Svi razgovori naglo se prekinuše i pljeskanje se pretvori u

grmljavinu; svi gosti ustadoše. Ilija također ustade zajedno s njima. Anna ga je

promatrala krajičkom oka, no njezino lice je i dalje bilo bez izraza.

Činilo se da je Predsjednik zbunjen iskazanom pažnjom i on ih pokretom ruke

zamoli za pozornost.

Grazie, grazie! reče i odmah zatim napravi igru riječima koja izmami prasak

smijeha. Bilo je jasno da gosti nisu samo cijenili toga čovjeka, već da su osjećali

naklonost prema njemu.

Dakle, stvarno, morate mi oprostiti zbog ovoga neoprostivog zakašnjenja. Nadao

sam se da ću vas moći sve pojedinačno pozdraviti kako ste stizali, no otela su me

ova dvojica opakih neotesanaca i zadržala me kao otkupninu. Učinio sam sve

moguće ustupke koji su bili u mojoj moći i sad sam slobodan. Ovaj međunarodni

terorist s moje desne strane vraća se na London School of Economics s vrećom

gotovine, a ovaj s lijeve strane vraća se sa svojim plijenom u MMR Sada se mogu

prepustiti uživanju - uživanju s vama - donesite pastu! Dvorana je odjekivala

smijehom, pljes-kanjem i klicanjem.

Bio je susretljiv domaćin. On povede dvojicu ekonomskih stručnjaka do njihovih

mjesta na čelu stola. Na tom kraju stola sjedili su i šefovi država, kao i dvije-tri

osobe koje Ilija nije uspio prepoznati.

Nakon što su svi sjeli, Predsjednik ostade na nogama.

Prijatelji moji, reče on glasom koji se čuo u svim kutovima dvorane, ali je i dalje

bio topao i krepak, prijatelji moji, dobro došli na ovu svečanost. Tjedni

promišljanja su iza nas, napisali smo gomilu dokumenata, a sada se moramo

zabaviti. Nema govora, nema referata, nema uljudnih fraza, ništa od svega toga

večeras. Dobro se zabavite. Viva Roma!

Viva Roma! uzvrati mnoštvo i podiže čaše.

Viva Roma! reče Anna, sotto voće, gledajući u Iliju s podignutom čašom u ruci. On

se kucnu s njom i reče: Živjela mudrost povijesti! Ona mu se nasmiješi i zatim

sjede smiješeći se sama sebi.

Za vrijeme večere američki veleposlanik je nastavio privlačiti njezinu pozornost.

Bio je šarmantna i ekstroverti-rana osoba i imao je svoje mišljenje o svemu čega

su se dotakli. Nadugo i naširoko razgovarali su o zakonima što će ih

Europarlament vjerojatno izglasati na svom sljedećem zasjedanju. Ilija je bio

fasciniran Anninim razumijevanjem temeljnih pravnih načela i njezinim ustrajnim i

nadasve vještim suprotstavljanjem nekom predloženom zakonu čije pravo

značenje Ilija nije mogao čuti zbog salve smijeha koja je dolazila iz pravca skupine

ljudi s Balkana. Kad je ponovno uhvatio nit njihova razgovora, on shvati da se on

upravo približava kraju. Veleposlanik je vrtio glavom govoreći: Dakle, možda ste u

pravu kad je u pitanju načelo, ali za dobro društava, čovjek mora biti fleksibilan.

Zakon mora služiti čovjeku, a ne čovjek zakonu.

To je točno, odgovori ona. Ali čovjek mora paziti da ne izvrće činjenice. Zakon

mora služiti univerzalnim načelima u čovjeku, a ona se temelje na naravnom

zakonu. Zakon ne može na pravi način služiti čovjeku ako ga sad ovamo sad

onamo otpuhuju vjetrovi najrazličitijih mišljenja, mode i predrasuda.

Hmm, reče veleposlanik, to je previše filozofski za mene.

On se okrenu ženi sa svoje lijeve strane, prepuštajući Annu njezinoj večeri.

Ne izgledate mi baš kao obična kućanica, signora Bene-detti.

Ona ga pogleda.

Profesore Schäfer, mišljenja sam da kad čovjek upozna kućanicu, bilo koju

kućanicu, tada vidi da ona nikad nije obična.

To je plemenit stav.

Nije samo stav. To je činjenica. Znate, večeras sam upravo to naučio.

Molim?

Otkrio sam veliku tajnu svemira. Zaista? I koja je to tajna?

Shvatio sam da se svemir drži skupa samo zbog toga što postoji nekoliko

izvanrednih ljudi. To što se nije pretvorio u ruševine treba zahvaliti samo snazi

žestokih starica što nose košare pune namirnica s tržnice.

Ona odloži vilicu i glasno se nasmija. To je plemenit stav, professore.

To nije samo stav. To je činjenica.

Vjerujem da to mislite ozbiljno.

Dakako.

Dobro.

Dok su lakaji posluživali desert i vino, Predsjednik se probijao između uzvanika za

stolom, pozdravljajući svakogagosta posebno.

Potom ode glazbenicima i reče im kako se unaprijed radovao njihovoj svirci.

Zatim se pomaknu naprijed prema Iliji i zgrabi ga za rame s pravilno odmjerenom

jačinom.

Oče Schäfer, tako mi je drago što ste došli. Počastili ste nas svojom prisutnošću.

Ako se smijem osloniti na vaše strpljenje, ovdje ima toliko gostiju i jedva bi tko od

njih mogao podnijeti da bude zanemaren. Bilo bi mi veliko zadovoljstvo kad bismo

se mogli vidjeti malo kasnije.

Naravno, gospodine. Prepustit ću vama da ocijenite kad bi bilo zgodno da

popričamo.

Anna! Uvijek mi je drago kad te vidim. Kako si?

Ona mu odgovori da je dobro. Oslovila ga je po imenu. On je upita za zdravlje

nekih ljudi koje Ilija nije poznavao. Ona ga na odgovarajući način izvijesti. Bila je

ljubazna, prostodušna, ali suzdržljiva.

On se primaknu američkom veleposlaniku.

Edgare, hoće li Europa ikad moći dostojno uzvratiti pažnju koju ste nam iskazali

dajući nam kredit i žito? Kruh je život! Nada znači život! Na jesenjoj sjednici

parlamenta zatražit ću da se sastavi službeno pismo zahvale. Već sam naručio da

se izradi kip - zvat će se sloboda - koji želimo darovati američkom narodu. Držim

da vaš Kongres i predsjednik moraju dobiti opipljiv dokaz naše zahvalnosti. Vaša

velikodušnost spriječila je pogubni rat. Rusija, Ukrajina, Gruzija, milijuni života

koje ste spasili...

Mislim, gospodine, reče ambasador, ustajući i rukujući se s Predsjednikom, da

bismo, kada bi bile poznate sve činjenice, mi trebali biti zahvalni vama.

Hajde, hajde, nemoj tako! Nemoj sada s tim svojim provincijalnim besmislicama!

Veleposlanik se grohotom nasmija i pun razumijevanja potapša Predsjednika po

leđima.

I tako se to nastavi duž čitava stola.

Gosti bijahu pozvani da se presele u glavni salon, crvenu sobu s debelim tapetom

na čijim zidovima su visjeli renesansni portreti. Smjestiše se u brokatne kauče i

pozlaćene stolice. Za njima uđe Predsjednik i izabra stolicu u prvom redu. Neki od

muškaraca ostadoše na nogama, vrteći u rukama čaše s brendijem. Anna je sjedila

postrance, sama, u sjedalici s tvrdim naslonjačem. Ilija joj pristupi i ostade na

nogama pokraj nje. Činilo se da ne primjećuje njegovu prisutnost.

Orkestar se smjestio na niskoj pozornici na udaljenom kraju dvorane, a onda im se

pridruži žena u crnoj haljini od satena.

U čitavoj dvorani upališe se svijeće; svjetla na stropu bila su prigušena.

Govoreći snažnim talijanskim naglaskom, žena se obrati svima: Gospodine

Predsjedniče, poštovani gosti,

večeras ćete čuti tri romantična komada: Telemannovu Ariju, Puccinijev Un bel di i

Dvorakovu Himnu mjesecu. Ova djela izražavaju najdublju tajnu ljubavi. Želim da

sve vas koji ste se ovdje okupili uzbudi moć srca. Ljubav je lijek koji će izliječiti naš

bolesni svijet. Ovo trojstvo posvećujem čovjeku koji pomlađuje našu epohu -

vama, gospodine.

Ona se nakloni Predsjedniku. On ustade i uzvrati joj naklonom.

Uslijedi velikodušan pljesak.

Žena ponovi uvodne riječi na francuskom, engleskom i na svom materinjem

slavenskom jeziku.

Orkestar udari prve akorde i sa žarom sviraše ariju. Ilija se prepusti glazbi i osjeti

kako mu ona pobuđuje emocije. Ukaza mu se Rutino lice, Ruta kakvu je vidio pod

stablom šipka, Ruta s ružičastim svjetlom zalazećeg sunca na smeđim obrazima,

Ruta u radosti. Ruta s djetetom, usporena i sretna, dok joj nježna stopala stružu

po crnobijelom prostiraču od jarčeve kože, s prstima što spretno režu crvenu

papriku u zdjelu s kriškama avokada, naranče i salate od loćike. Ruta kojoj srce

snažno tuče pod krovom njihove spavaće sobe. U mrtvačnici s razderanim tijelom.

Zdenac patnje i osjećaja gubitka provali u njegovoj duši i preplavi je.

Star sam. Sada je sva ljubav u sjećanju. Sva ljubav postoji s one strane

neprohodnog ponora.

Luđački poželi kleknuti i položiti glavu na koljena Anne Benedetti, kazati joj da je u

čitavom svom dugom životu imao samo jedan dom, da se samo jednom u životu

zadržao kao što je bilo zamišljeno da se čovjek zadrži sa ženom. Jedan dom. Dvije

godine.

U Edenu je bio vrt, šaptao bi joj. I ondje bijaše stvoren čovjek. Na njega pade

dubok san i od njegova tijela bi stvoreno drugo, ona koja bi stvorena da mu bude

družicom i da je njeguje kao nešto svoje. A on je, zauzvrat, trebao biti njezin i

nikakva nebeska ni zemaljska sila nije ih mogla rastaviti na dvoje. Bili su jedan

čovjek.

Ali, ona ne bi shvatila značenje tih riječi. Na njezinu licu ne bi bilo nikakva izraza.

Vidjela bi pred sobom samo čovjeka koji puzi.

To je tajna svemira, rekao bi joj u silnoj čežnji da je uvjeri. To je jedna od velikih

stvari, ali nije najveća.

Je li to plemenit stav? odgovorila bi mu ona protupita-njem. Ilije to arheologija?

Anna, ako je srce mrtvo, ljubav je samo arheologija.

Strogo uzevši, ja sam samo amater, professore, samo amater.

Arija je završila i dvoranom se prolomi pljesak.

Zatim se iz grla pjevačice poče izlijevati čežnja Madame Butterfly i ona postade

tužaljka zbog ljudske usamljenosti i gubitka, zbog svih težnji za sjedinjenjem, zbog

nade za trajnom radošću. Novi bol probode mu srce.

On opet osjeti kako vrijeme klizi. Glazba je ispunjala sav stvoreni poredak.

Postojanje se pretvori u samu glazbu. Glazba je odražavala slavu postojanja.

Ruto, nadao sam se da mogu pobjeći tom nepodnošljivom trenutku. Mislio sam da

mogu podnijeti život bez tebe. Živio sam bez tebe sve ove godine, ali kao leptir što

se koprca proboden iglom, rastrgan pa pušten, koji iza sebe ostavlja samo

krhotine sebe, koji se krilima pokušava uzdignuti na vjetru, no koji lebdi samo zato

što ima predodžbu o sebi kao cjelini. Ali nije cjelina.

Opet se začu pljesak koji ga vrati u vrijeme. On pogleda naniže prema Anni

Benedetti i vidje da je ona i dalje nepokretna. Primijeti da joj se grudi nadimaju i

da su joj oči vlažne.

Anna, je li te potaknulo kao što je bilo predviđeno? Jesu li primijenili djelotvoran

recept za emocionalno odterećenje? Večer katarze kao društvenu zabavu?

Započe Himna mjesecu. Pjevačica je bila vrsna umjetnica, bila je svjesna

izvanredne moći svoga glasa i znala je što je Dvorak htio kazati svojom glazbom.

Ilijine oči slijedile su njezine kretnje, njegovo slušanje upijalo je nagomilavanu i

obuzdavanu strast ovoga ljubavnog krika dok se on nije sjedinio s nekom živošću

dugo zakopanom u njegovu srcu. Zatvorio je oči i slušao do kraja. Kad ih je

otvorio, prolomi se silan pljesak. Annina stolica bila je prazna.

Tumarao je prizemljem u potrazi za njom, no nigdje je ne mogaše naći.

Tražite Signoru Benedetti? upita ga Roberto, ugledavši ga.

Da. Otišla je.

Ilija se zapilji u ulazna vrata. Otišla? upita on zaprepašteno.

Pravim budalu od sebe. Ti si svećenik zauvijek. David, Ilija, David, Ilija, Ilija, otac

Ilija. Moj brat, moja kći, moj otac, moja sestra, moja majka, moj prijatelj, moja

ljubav. Svećenik si već toliko godina i još uvijek se koprcaš na igli? Pet igala? Pet

poljubaca. Eli, Eli. Pawel. Tata. Ruta. Anna. Ti si svećenik zauvijek. Čitavim svojim

bićem predajem ti svoj život. Gospodine. Isuse. Zaštiti me. Po Krvi. Jaganjca.

Signore Schäfer se ne osjeća dobro?

Osjećam vrtoglavicu. Moram sjesti.

Iziđimo na terasu. Tamo možete sjesti na hladnom noćnom zraku. Ventilacija ne

valja u ovim starim palačama. Pođite za mnom.

On pođe za Robertom kroz čitav niz francuskih vrata i njih dvojica iziđoše na

mramorni balkončić što je gledao na minijaturni vrt ograđen zidovima palazza. U

vrtu je raslo samo jedno rascvjetano drvo, fontana je šaputala, pjevale su noćne

ptice. On sjede u pleteni naslonjač i duboko uzdahnu. Glava mu se postupno

razbistri, iako se poslije vrtoglavice i dalje osjećao prilično bijedno. Osjećao se

poput praznine koja okružuje grumen nemoćnog straha.

Molim vas, izrazite moje žaljenje Predsjedniku. Ne osjećam se dobro. Biste li mi

pozvali taksi?

Sigurno, Signore.

Taksi je stigao za nekoliko minuta. Kasnije, Ilija se uopće nije mogao sjetiti kako je

stigao do kolegija. Sjećao se samo kako je posrtao uz stepenice, kako je ušao u

svoju ćeliju, promatrajući s gađanjem svoj odraz u zrcalu, kako je razderao finu

odjeću, legao u krevet, navukao svoju svećeničku odjeću preko glave, kako ju je

čvrsto držao rukama. Ležao je u mraku i drhtao, ne znajući što se događa, uplašen

onim što se događa - ne, užasnut time. Napokon, s približavanjem zore, disanje

mu se uspori i on zapade u nemiran san u kojemu se neprekidno pokušavao

otrgnuti s igle današnjega bola, lepećući bespomoćno krilima po zraku i

ostavljajući komad sebe za sobom, ostavljajući mnoge komade da padaju, padaju,

kao što su tako često padali, vrteći se oko svoje osi dok su se polako spuštali na

zemlju, dok se on uspinjao, održavan samo predodžbom o sebi kao cijelome.

* * *

Čitav dan odležao je bolestan u krevetu. Ustao je kako bi održao predavanja, no

bio je samo beživotni glas koji isporučuje informacije. Studenti su uočili razliku.

Prestali su zapisivati bilješke i samo su slušali. Kad je završio, jedan od njih mu

savjetova da se vrati u krevet i da se ne diže dok mu ne bude bolje.

Fragmenti se postupno sabraše i sjećanje na bijeg izblije-di i pretvori se u simbol u

njegovu duhu. Bol je sve više slabila. Sakramenti su ga ojačali. Bio je uvjeren da je

još jednom pao na ispitu. Stupi u vezu s Državnim Tajnikom u njegovoj rezidenciji,

nastavljajući razgovor s njim šifriranim jezikom.

Jedne večeri Kardinal je došao po njega autom i oni se odvezoše daleko u prirodu.

Prodrijeli ste u tamu bez oklopa, reče mu Kardinal. Pokušali ste ući u nju pomoću

vlastite snage! Kažem vam, oče Ilija, to više ne smijete činiti. Kad odlazite na takva

mjesta, morate zatražiti da mole za vas. Morate zatražiti neophodnu milost.

Kardinal mu kao sredstvo za okrjepljenje savjetova da pročita šestu glavu

Poslanice Efežanima, od desetoga do dvadesetog stiha. Na šaljiv način je izgrdio

Iliju, poput nekoga profinjenoga talijanskog nonna, no u očima mu se ogledala

zabrinutost.

Ta žena koja vas uznemiruje, mislite li da je tu posrijedi sklonost srca?

223

Lako je moguće. To nije obična zanesenost. Nije riječ o seksualnoj želji.

Jednostavno mi se dopala, osjetio sam da sam upoznao jednu dušu s kojom bih se

mogao sprijateljiti.

Sprijateljiti? Tako su podlegli mnogi svećenici. Ljubav je dobrostiva, ljubav je

milosrdna, ali ona mora biti razumna kad je riječ o stvarima srca.

Znam. Koliko sam samo puta upozorio moje duhovne gojence na naoko nevine

bliskosti sa ženama? Usamljenost je ljudsko stanje, kažem im. Čak i najsretniji muž

i najsretnija žena moraju se u nekom trenutku suočiti s tim stanjem. Samo Bog

može ispuniti tu prazninu.

A opet, kao da teško usvajate savjet koji dajete drugima?

To se dogodilo tako brzo. Ono što me najviše zabrinjava jest potpunost kojom su

moja osjetila uhvaćena na udicu i s kojom je moja opreznost ishlapila.

Suviše se oslanjate na sebe. Osamljeni ste. Međutim, neke vrste osjećaja

osamljenosti doista ne spadaju na monaški život.

Ilija se složi. Zatim je prosvjedovao. Zar za mene nema ljudske ljubavi? Mora li

svatko koga volim biti ubijen?

Kako se uopće mogu opravdati toliki vaši gubici? Ali, pokušajte shvatiti barem ovo:

nije Bog ubio one koje ste voljeli. To su učinili Božji neprijatelji.

Približio sam se duši te žene, ali izdaleka, samo u dubini svoga srca. Više je nikad

neću vidjeti jer, kad bih je zavolio, neki neprijatelj bi je ubio.

Siguran sam da je ona divna osoba. Siguran sam da u tome nije bilo svijesti o

grijehu.

Naravno da nije! Ona ima prekrasnu dušu.

Kako se vitez brzo diže i brani svoju damu.

Eminencijo, molim vas, nemojte tome pridavati više značenja nego što zaslužuje.

A vi, oče Ilija, nemojte tome pridavati manje značenja nego što zaslužuje. Ta žena,

ma tko ona bila, mogla je uništiti sve što je u vama istinski vaše, a opet, ona vam

je učinila

224

uslugu i skalpelom otvorila vaše srce. Možda Gospodin želi da mu dopustite da

uđe u vaše srce i dodirne jednu staru ranu koja nije potpuno zacijelila.

* * *

Nekoliko tjedana nakon ovog razgovora, kad se osjećao puno bolje, Ilija jedne

večeri ode pregledati Jerusalem Times u čitaonici Učilišta. Na polici s časopisima

on vidje jedan s čije naslovne stranice ga je promatralo lice Anne Benedetti.

U glavnom članku opširno je pisalo o imenovanju dr. Anne Benedetti, sutkinje

Vrhovnoga suda Italije i savjetnice Komisije za ljudska prava u Zenevi, na položaj

sutkinje Svjetskoga suda u Haagu.

* * *

Prošao je čitav mjesec, a Predsjednik nije pokušao uglaviti sastanak s njim. Ilija je

umišljao da je još jednom pao na ispitu zato što se previše uzdao u vlastitu snagu i

zato što se nije dovoljno duhovno pripremio. Držao je predavanja, proučavao

Apokalipsu, a ostatak energije utrošio je u nastojanju da se što više približi načinu

monaškog života u gradskom okružju.

Nakon vrućega ljeta, u prosincu je pao gust snijeg koji je na blagdan Bezgrešnoga

začeća prekrio sav grad. Djeca su posvuda izišla na ulice, vrištala od zadovoljstva,

močila noge, pravila snjegoviće, igrala se rata i dobivala prehladu. Gradski promet

bio je onemogućen zbog lošeg vremena. Kasno poslijepodne Ilija je izišao

prošetati, osjećajući se izvan sebe od sreće, sjećajući se najsretnijih dana svoga

djetinjstva koje je prije rata proveo u Poljskoj. Grad okupan u zimskom suncu.

Grad s mnoštvom zvona, konja i djece.

Pritiješnjena privremeno u haljinu snijega što se topio, proljepšala se čak i tako

golema metropola poput Rima. Kakofonija je bila prigušena i ako se izuzmu uzvici

djece i rijeke vode što su se posvuda slijevale s krovova, grad je bio tako tih i tako

nepokretan da uopće više nije sličio na sebe. Vratio se ljudskoj dimenziji

zajednice.

225

U svom poštanskom sandučiću on nađe pismo s poštanskim žigom Bruxellesa.

Dragi oče Schafer,

ozbiljni poslovi spriječili su me u nakani da Vam ranije napišem ovo pismo. Veoma

mi je žao što Vam je pozlilo one večeri kad smo imali zabavu u palači Galeone.

Nadao sam se da ću te večeri porazgovoriti s Vama o nečemu što će se u proljeće

sljedeće godine dogoditi u Varšavi. Uz pomoć još nekih zainteresiranih

organizacija pripremam konferenciju

0 obnovi kulture Zapada. Predviđen je velik broj radionica na kojima će se ovome

problemu pristupiti s različitih strana. Bili bismo vrlo površni kad bismo zanemarili

oštroumno opažanje rimske biskupske Stolice. Bio bih Vam vrlo zahvalan kad biste

o našem trošku došli u Varšavu i vodili radionicu o biblijskoj arheologiji u svjetlu

Svitaka s Mrtvog mora

1 novozavjetnih rukopisa što su nedavno pronađeni pokraj Mrtvog mora.

Razmislite, molim vas, o mogućnosti da ovu temu uključite u vaš vrijedan (a

mislim i jedinstven) uvid u novu duhovnost biblijske kritike. Očekujem vaš

odgovor.

Pismo je potpisao Predsjednik.

Ilija je stupio u dodir s kardinalom Državnim Tajnikom. Kardinal je bio zadovoljan s

prijedlogom i podsjetio je Iliju da konferencija nudi mogućnost nastavljanja

kontakta s Predsjednikom i umetanja pravovjerne naobrazbe u nešto što će posve

sigurno biti medijski događaj.

Ilija napisa Predsjedniku pismo u kojemu ga je izvijestio da prihvaća poziv.

Također je napisao pismo svome prioru na brdu Karmel, kao i različitim drugim

kontemplativnim zajednicama među kojima je bio poznat, opisujući im u općim

crtama kakve je sve posljedice i rezultate moguće očekivati od te konferencije i

moleći ih da se mole za njega. U poduljem pismu don Matteu on mu ocrta razvoj

situacije i detaljno mu opisa san ili viziju koju je upravo bio doživio.

226

Don Matteo, sada ću se pozabaviti neobičnom pojavom o kojoj naprosto ne znam

što bih mislio. Opisat ću Vam je i prepustiti Vama da otkrijete njen skriveni

smisao.

Jutros sam se probudio odmoran nakon mirnog sna. Nekoliko sekundi kasnije,

nakon što sam se potpuno pri-brao, imao sam unutarnje viđenje koje je bilo toliko

uvjerljivo da sam mogao gotovo opipati slike. Buljio sam u zid pokraj kreveta i na

njemu vidio kuglu. Znao sam - ne znam ni sam kako - da kugla predstavlja

strukturu Knjige otkrivenja.

Knjiga otkrivenja oduvijek me je očaravala svojom bogatom simbolikom, svojom

dramatičnošću i svojom ve-ličajnošću. Međutim, ona je također razočaravajuća jer

je ona zapravo misterij koji je nemoguće shvatiti uz pomoć analitičke metode. Nju

ne možemo shvatiti uz pomoć ni jedne metode. Oni kojima to prividno polazi za

rukom samo ograničavaju njeno značenje, osobito kad ukazuju na njenu linearnu

povijesnu struktum. Na takvu strukturu može se neškodljivo ukazivati u

Evanđeljima koja su izvedena iz kronološkog slijeda zbivanja i koja predstavljaju

slijed povijesnih događaja. Međutim, događaji o kojima u svom viđenju govori sv.

Ivan nisu se zbili u vremenu u kojemu su pisani i još uvijek se nisu dogodili u

potpunosti.

Bez ikakve racionalne analize ili znanja koje bi se moglo iskazati riječima, shvatio

sam da je Knjiga otkrivenja zapis o nizu viđenja koja su sv. Ivanu dana u

multidimenzional-nom obliku. Pa ipak, evanđelistu nije preostalo ništa drugo nego

zabilježiti ih u dvodimenzionalnom obliku - u obliku niza slova na papiru. Stranice

se čitaju s jedne strane na drugu. Retci se također čitaju s jedne na drugu stranu. I

sama slova čitaju se na isti način. Postoji glatkoća govora i dosljednost, a jedno i

drugo utječu na osjećaj vremena i neposredne stvarnosti kod čitatelja. Sam rad

ima početak i kraj. Na taj način, već samim svojim oblikom pisana riječ usijeca

duboko u podsvijest čitatelja osjećaj za vremenski slijed, osjećanje prolaska

vremena od točke A do točke B u linearnom povijesnom procesu.

Međutim, kugla moje nutarnje vizije (oklijevam je nazvati nadahnutom vizijom;

nazovimo je za sada ponira-

227

njem) predstavljala je kraj povijesti kao duhovno stanje u vrijeme njena vrhunca.

Događaji što ih ona opisuje zbiljski su. Oni će se zbiti. Oni će jednoga dana postati

povijesni. Pa ipak, nakon višekratnog čitanja Knjige otkrivenja čovjek dobije

osjećaj da je to razdoblje veoma složeno. Zbog njene složenosti, oni koji budu

živjeli u tom razdoblju mogli bi lako biti zavedeni. Čovjek sve stvari percipira s

različitim stupnjem subjektivnosti. On može lako propustiti ono što je najvažnije,

detalje koji mu se u prozaičnom jeziku pripovijedanja mogu prikazati perifernima,

iako su oni zapravo najvažniji. Može se suviše usredotočiti na zavojite šare

zapanjujućih detalja i previdjeti jedva zamjetljivu srž koja je njegov najopasniji

neprijatelj. Na taj način Duh Sveti iskorištava snažne simbole kako bi čitatelju

pomogao da privremeno odloži svoj uobičajeni način percipiranja i upoznao ga s

kolosalnim i višeaspektnim konfliktom između dobra i zla koji će se zbiti kao

vrhunac povijesti. Njemu nije toliko stalo da nam pruži informaciju koliko da nam

ucijepi oruđe svijesti.

U književnoj formi te knjige ne nalazimo samo jednu kronologiju događaja - iako

se ona vrlo često čita upravo na taj način. Vidio sam da ona zapravo predstavlja

naslage simbola - događaja, kao kad bismo zavirili u staklenu ili vodenu kuglu u

kojoj se odvija mnoštvo priča, mnoge od njih istodobno. Mnoge od njih se

preklapaju, neke vremenski, neke zemljopisno, a neke opet i vremenski i

zemljopisno. Kugla sadrži mnoštvo kronologija, no one nisu nanizane jedna za

drugom duž samo jedne crte. U Knjizi otkrivenja postoji, naravno, mnoštvo

uzastopnih događaja koji brzo slijede jedan za drugim, ali odatle ne treba izvesti

zaključak da se čitava knjiga svodi samo na to, napose u ranijim fazama u kojima

se približavaju različiti tijekovi vizije. Oni se tek postupno slijevaju prema

konačnim događajima. Unutar multidimenzionalnosti cjeline odvija se postupno

kretanje prema eshatonu, završnoj bitci i Kristovu Drugom Dolasku. U tom smislu

ona doista ima svoj početak i kraj. Ipak, temeljna struktura vizije ima oblik

kreativnog bića, umjetničkog djela koje nije površno, već

228

posjeduje dubine u koje čitatelj zaranja kako bi stekao potpun uvid.

Ova vizija je proročanstvo, ali i nešto više od proročanstva, ako ovu riječ shvatimo

kao puko proricanje. Ono nije zaokupljeno datumima i trajanjem vremena,

posebno ne na neizravan način. Vjernici koji će se jednoga dana naći unutar

događaja koji su pretskazani vidjet će stvari izložene posvuda oko sebe i tada će

vremena i mjesta postati jasna, kao kad bismo ih izoštrili pomoću leće. Da li

Ivanovo Otkrivenje opisuje vrijeme koje traje tri i pol godine, dvadeset pet godina,

stoljeće ili tisućljeće, ovaj čas ne znamo i o tome bibličari i dalje raspravljaju. Sam

Isus podsjeća nas da nitko ne zna dan u koji će se Sin Čovječji vratiti. Ne bi ni bilo

dobro da to znamo. Većina ljudi vjerojatno bi zapala u neku vrstu pogrešnog

učenja prema kojemu se spasenje može postići djelima i dopustila bi sebi

kojekakve prekršaje, pretpostavljajući da se možemo vratiti na ispravan put prije

nego što se On vrati. Duh Sveti je, prema tome, radi duhovnog zdravlja svakog

pojedinca, smatrao da je neophodno izbjeći suviše očevidne opise i precizne

detalje.

Ivanovo viđenje nije izraženo u posve doslovnom obliku i zbog još jednoga, možda

i ozbiljnijeg razloga. Antikrist će jednoga dana doći. Ali mi često zaboravljamo da

je duh Antikrista djelatan u svakome vremenu i da je on u stanju zavesti duše i

odvući u propast čitave države i narode, ne pribjegavajući krajnjoj drami

Apokalipse. Nakon Krista bilo je mnogo apokalipsa - primjerice, vladavina Nero-na,

Hitlera, Staljina. Oni su različiti oblici vladavine Čovjeka Grijeha. Osim toga, oni

predstavljaju i opomenu. Oni nas podsjećaju da borbu protiv Antikrista ne

smijemo shvatiti tek kao veličanstvenu megadramu koja je rezervirana za neku

daleku budućnost. Istinska bitka protiv toga duha vodi se od samoga početka

ljudske povijesti i traje bez prekida do današnjega dana.

Da je Ivanovo viđenje izraženo u doslovnom smislu, poput mnogih viđenja u

Starom zavjetu, oni koji budu živi kad se pravi Čovjek Grijeha domogne vlasti, bili

bi u još većoj pogibelji da pogrešno tumače stvari. Budući da je prirodna ljudska

psihologija sklona tumačiti krajolik koji nas

229

okružuje i vrijeme u kojemu živimo kao normalne, ma kako izvanredni oni bili, u

njemu je teško prepoznati onaj odlučujući trenutak povijesti. Samo čovjek

izvježban u duhovnom opažanju sposoban je protumačiti ovo upozorenje i

primijeniti ga na svoj naoko običan svijet. Prema tome, Ivan nam je svoje viđenje

morao predati u općem obliku.

Budući da se pojavljuje u simbolima, proročanstvo živi svojim vlastitim životom u

mašti vjernika u svakom vremenu. Ono nije tek pohranjeno kao samo još jedna

novinska vijest, kao samo još jedna religiozna informacija, kao samo još jedan

scenarij - bilo bi to krajnje neplodno za suvremenog čovjeka koji je prezasićen

teorijom, znanjem i scenarijima. Umjesto toga, Otkrivenje uzima oblik glasnog

krika u svijetu koji je sve više gluh. Snaga njegovih užasnih slika apsolutno plijeni

čovjekovu maštu. Ona nas fascinira, zbunjuje, frustrira, poziva na uzbunu i,

napokon, ona nas hrabri. Ukratko, ona nas potiče na neku vrstu pažnje pred

tajnom ljudske povijesti kako se ona razotkriva, baš zato što ne znamo ni kada ni u

kakvu obliku će se pojaviti konačna opasnost. Ako je čitamo uz pomoć molitve,

knjiga nam pomaže da našu pozornost preobratimo u svetu budnost, da u sebi

probudimo duh stražara.

To je, dragi moj oče u duhu, sav smisao koji mogu izvući iz mojega sna - vizije, no

ja mirno prepuštam Vama prosudbu u tome predmetu. Je li riječ o ispraznom

zamišljanju, varci ili tek o intuiciji? Dolazi li taj nauk od Duha Svetoga?

Ja nisam izložen udarcima kakvima ste Vi izloženi u Vašoj borbi s neprijateljem.

Moji dolaze iznutra, a krajnja sumnja u samoga sebe nije najmanji od njih.

Kardinala Državnog Tajnika, a preko njega i Svetoga Oca, zamolio sam da me

oslobode ove misije, no oni su to odbili. I tako, moram je nastaviti u stanju

potpune slabosti. Koliko blizu morate biti Spasitelju ako Vam je povjerio zadaću da

trpite Njegove rane u svijetu. Kad budete razgovarali s Njim, molite Ga da mi dade

snage.

Vaš sin u Kristu

otac Ilija Schafer.

230

* * *

Odgovor je stigao na Badnjak. Pismo ispisano rukom predao mu je mladi

franjevački fratar.

Zdravo, oče, drago mi je što vas opet vidim. Jakove!

Želim vam donijeti pismo od don Mattea. Nosio sam ga u vlaku. Oprostite što

ovako zgužvano.

Ilija ga potapša po ramenu u znak dobrodošlice. Gorostas je neprekidno kimao

glavom.

Drago mi je što te vidim, Jakove. Jesi li dobro?

Sve dobro. Glava na ramenu; moje srce očvrsne.

Asistirao je Iliji na misi tijekom koje je mladićevo lice isijavalo takvim svjetlom da

onih nekoliko prisutnih novaka nije moglo svrgnuti pogleda s njega. Tijekom cijele

liturgije Ilija je gotovo očekivao da će, ako se okrene, vidjeti Jakova kako lebdi u

zraku, no ništa slično tome nije se dogodilo.

Odbio je večerati i otići u fratarski samostan gdje je trebao provesti noć prije

povratka u Asiz.

Ova božična noć, oče. Noćas Sveta Obitelj hoda po zemlja. Pobrinut ću za njih,

možda za njih naći mjesto gdje mogli odspavati. Sveta Obitelj, ona se voli igrati.

Oni dolaze k nama, ali ne izgledaju kao Sveta Obitelj. Ali ja naći njih, reče on široko

se osmjehnuvši i zaprijetivši kažiprstom, kao da grdi Svetu Obitelj zbog takvih

trikova.

On se zaputi u labirint ulica, domahnuvši mu još jedanput i široko mu se

nasmiješivši.

Nakon večernje Ilija ostade sam u kapelici i pročita pismo.

Brate Ilija,

vizija o kojoj ste mi govorili od Gospodina je. Vjerujte u Njega i On će djelovati. Ne

bojte se ničega, ali ipak bdijte u svemu nad svojim srcem.

Neprekidno molim za vas,

don Matteo.

231

X.

Varšava

Zrakoplov se nagnu na krilo i on ugleda grad. Iščekivao je taj trenutak mnogo puta

u svome životu. Bio je siguran da će osjetiti uzbuđenje, jezu ili radost. Nije osjetio

ništa od svega toga.

Varšava je ključala na proljetnom suncu, metropola od blizu dva milijuna

stanovnika neprekidno je rasla. Čim su kotači zrakoplova dodirnuli asfaltnu

površinu zračne luke, u njegovim mislima pojaviše se mnoga lica. Njegova majka.

Njegov otac. Braća, sestre, nećaci i nećakinje, ujaci i tetke, prijatelji iz djetinjstva,

susjedi - svi su nestali u vatri Shoe. Vidio je djecu kako u igri poskakuju na

pločniku. Vidio je majku kako otpuhuje dim shabbes svijeća i pokriva lice. Vidio je

oca kako satima prošiva knjige dok mu djed čita iz traktata. Osjećao se raskošan

miris ribe i omamljujući miris pečena kruha. Osjećao je slatku ljepljivost grimiznog

vina. Čuo je brbljanje prodavača i kupaca na tržnici koji su se cjenkali, njištanje

konja, uzvike hrabrih mladića koji su riječima napadali tenkove, krikove žrtava

nasilja, zviždanje metaka i tresak kojim su se zabijali u pločnik pokraj njega.

Vidio je i mnoštvo drugih lica. Stražare na ulazu u geto. Lice knjižara Pavvela

Tarnowskog koje je problijedilo dok ga je sakrivao u udubljenje u potkrovlju. Vidio

je također još jedno lice, lice svinutoga, čije je lice crvenjelo u činu izdaje. Lica, lica

koja lete kroz sjećanje poput ptica istjeranih iz duboke šume, gdje svjetlo pokazuje

detalje samo u najhladnije dane zime, kad je sve ogoljeno do svoje biti.

232

Vozač taksija koji ga je vozio prema središtu grada neprekidno je govorio,

pokazujući ovu ili onu turističku znamenitost: vjerske spomenike, pompoznu

arhitekturu komunističkog režima, nova kazališta i noćne klubove što su nicali na

svakom uglu. Kulturno središte Poljske, tako su neki nazvali taj grad, premda je

Krakow, stari glavni grad, vjerojatno više zasluživao taj naziv. Prošli su pokraj

mnoštva uličnih izložaba, slikara, glazbenika, akrobata, starica i staraca što

prodaju cvijeće, smiješe se, uzvikuju, smiju se, gunđaju; bezbrojno mnoštvo

mladića i djevojaka u skupinama što bučno čavrljaju. Grad mladih i grad staraca.

Ulice su bile pretrpane prometom. Avenijom Jerozolimski automobili su grmjeli

kao i svakom glavnom cestom u Rimu ili Tel Avivu. Vozač ga iskrca pred hotelom

Marriott i za nekoliko minuta Ilija je već bio u svojoj sobi na najgornjem katu. Sve

je bilo unaprijed dogovoreno. Netko - uprava hotela nije znala točno tko je to bio -

obavio je sve potrebne formalnosti -bi li otac Schäfer želio popiti kavu? Ne? Neka

otac Schäfer izvoli pozvoniti kad god mu nešto ustreba.

Nakon njegovih iskustava u Izraelu i Rimu takva ljubaznost bila je ugodno

iznenađenje.

Kad je poslužitelj izišao, on sjede na luksuzni krevet i kroz veliki prozor s debelim

staklom zabulji se u vrhove stabala kroz koje su provirivali vrhovi visokih zgrada s

uredima. Ovaj grad, koji mu je prvih sedamnaest godina života bio dom, učini mu

se posve nerazumljivim. Nacisti su ga uništili, ali iz ruševina nalik roštilju niknuo je

novi grad. Samo Stari grad i Novi grad, stara srednjovjekovna jezgra, bili su

brižljivo rekonstruirani iz krša nakon invazije.

On vidje rijeku Vistulu kako vijuga kroz središte grada i znao je da će, ako pogleda

prema sjeveru, vidjeti okrug Muranow gdje se nekada nalazio geto. Dio po dio

grada vraćao mu se u svijest. U pravcu sjeveroistoka prepoznao je područje koje je

najbolje poznavao. Stambene zgradurine s jeftinim stanovima u ulici Zamenhofa

više nije bilo tamo. Tek tada shvati da mu se ruke tresu i da već dugo u duši nosi

neku tajnu. Uvijek ga je zabrinjavalo što nije osjećao

233

želju da obnovi sjećanje na život koji je proživio. Hinio je da je važnije ono što je

došlo poslije i da je prošlost tek sjećanje prekriveno mrtvačkim pokrovom.

Naravno, povremeno se sjećao svetkovina i molitava, grdnji i poljubaca, kao i

ozbiljnih filozofskih rasprava. No sve je to izblijedjelo u njegovu duhu, sve se to

pretvorilo u kazališnu kulisu, maglovitu i mutnu, neistraženu, u ton, atmosferu, u

svijet koji je postupno i ustrajno nestajao dok je njegov život poprimao jedan

posve drukčiji oblik i ime. Povremeno bi ga na trenutak obuzimala čežnja za

dragim licima, ili prljavim i sivim stambenim blokovima i za trima sobama na

četvrtom katu koje su bile njegov dom. No nikad mu se nije dogodilo kao sada, da

čitav jedan dio njegova postojanja bude izbrisan iz njegove svijesti. Nije bilo

sporno da je kršćanin, kršćanski svećenik. Bio je to njegov život, njegova radost,

ispunjenje svega onoga što je bilo vjerodostojno u njegovu karakteru. Pa ipak, u

čitavoj toj građevini nedostajao je zaglavni kamen. Nekad davno bio je dijete.

Židov. Bilo je uništeno sve u njegovu bivšem postojanju, a opet je sve to ostalo u

njemu, usnulo, još uvijek živo. Hermetički je to zatvorio. Vrata su se sada otvarala.

Služio je misu za stolom nasuprot prozoru koji je gledao na sjever. Priručni pribor

za misu poklonio mu je jedan njemački biskup kad je pred mnogo godina bio

zaređen.

Ovaj kalež, ovu pliticu i ove svijećnjake potajno je izradio jedan njemački svećenik

u Dachauu, rekao mu je biskup. On je umro za vjeru koju ste vi prigrlili. Ovo je

moje najveće bogatstvo, molim vas da to uzmete.

Ilija je tupo uzeo dar, shvaćajući simboličko značenje te geste, zahvalan na njenom

značenju, ali uglavnom nedirnut. Zašto ga to nije ganulo? Dugo godina dopisivao

se s tim biskupom i oni su se sprijateljili. Ali, maleni, udaljeni prostor tuposti je

ostao, izmicao je svakom objašnjenju. Oproštenje? Da, pred mnogo godina sve je

oprostio. Možda se jednostavno nije mogao rastužiti. Nekada davno je mrzio, a

kasnije je oprostio. No je li se zaista u dubini svoje duše ikad rastužio?

234

Nakon pričesti sjedio je na svjetlu koje je ulazilo kroz prozor i osjećao je vrelinu

Presvetoga u sebi. Slavio ju je i prigrlio ju je. Počivao je na Srcu koje je tuklo u

njegovom vlastitom srcu. Smetenost i tjeskoba su nestali i njegovo biće postupno

ispuni mir. On pogleda na mjesto gdje je ranije bio geto i pomoli se za stotine

tisuća duša što su ondje patile. Jata ptica proletješe mimo prozora poput vodene

prašine koja se prelijevala bijelom, zlatnom, crvenom i crnom bojom.

Molio je za duše članova svoje obitelji. Završivši liturgiju, on na hebrejskom izmoli

kaddish, molitvu za mrtve.

* * *

Nakon ručka, koji je pojeo u svojoj sobi, siđe u predvorje. Recepcionar mu

domahnu rukom i uruči mu omotnicu. U njoj je bila poruka Predsjednikova

poslovnog tajnika u kojoj ga poziva na otvorenje Međunarodne konferencije koja

se za četiri dana u sedam sati uvečer trebala održati u palači kulture i znanosti.

Uvodnu besjedu izgovorit će Predsjednik. Bi li profesor Schäfer bio tako ljubazan

da se prije toga, u pet sati, pridruži Predsjedniku i njegovu društvu na ručku u

hotelu Victoria Intercontinental u Canalettu? U pismu se nalazila i omotnica

predviđena za odgovor. Ilija ispuni formular, stavi ga u omotnicu i ubaci je u

poštanski sandučić koji se nalazio u hodniku.

Zatim se besciljno zaputi ulicom Jerozolimski zapljusnut valom vrućine. Sunce se

podiglo visoko nad gradom, zrak je bio vlažan i bučan, ali i ispunjen mirisom što je

dolazio od velikih pitara s cvijećem duž glavne ulice. Hodao je deset minuta prema

istoku, odbijajući ciganke koje su mu htjele čitati iz dlana, prodavače koji su mu

nudili limenke s wodom gazowom i mlade, zdrave i dobro odjevene prosjake. On

prijeđe ulicu Marszalkowska i uputi se prema sjeveru, prema istočnoj strani geta.

Nakon pola sata tumaranja dođe do ulice Nowolipki. Zatim okrenu lijevo, prođe

jedan blok zgrada i okrenu desno u ulicu Zamenhofa. Zatim prođe još

235

nekoliko blokova prema sjeveru i stiže do ugla ulice Mila.

On zastade i pogleda na mjesto gdje se trebao nalaziti njegov stan. Zgrade su bile

potpuno drukčije. Bila su zasađena nova stabla. Djeca su se igrala na pločniku. Da

zaškilji, ni po čemu se ne bi razlikovala od djece koje se sjećao iz djetinjstva, osim

što ova djeca nisu imala okrugle kapice i uvojke kraj uha niti rese tallis-kotn-a

ispod odjeće. Bila su odjevena kao i sva druga djeca bilo gdje na svijetu. Ulicom su

jurili automobili. On se mimoiđe s jednim mladićem koji je prebirao žice na gitari.

Na ulaznim stepenicama neke stambene zgradurine izgrađene u sovjetskom stilu

sjedile su starije gospođe i pušile.

Jeste li se izgubili, oče? dobaci mu jedna.

Nisam, odgovori on. Recite mi, molim vas, Pani, upita je on na poljskom, jesu li na

zgradama isti brojevi kakvi su bili prije rata?

Eh? odgovori jedna od njih, gledajući u drugu. Ne znam. Nismo tada živjele ovdje.

Tražim broj 112. Kao dijete živio sam na tom broju.

One ga promotriše od glave do pete.

Ovdje su živjeli Židovi. Vi ste katolik.

Katolik sam, ali i Židov.

Žene se zbuniše i okrenuše glavu, ne osvrćući se na njega-

Polagano je hodao pločnikom. Ulica se činila znatno užom od one koje se on

sjećao. Bilo je više svjetla. Više stabala. Negdje na pola puta prema prvom bloku

sjeverno od ulice Novvolipki, s lijeve strane. Da, da, sigurno je to bilo mjesto gdje

je stanovao. Stambene zgradurine koje su nekoć uokvirivale ovaj dio grada sada

su bile zamijenjene redovima novih zgrada. On spusti pogled na pločnik i pronađe

krupan oblutak od kojega je bila napravljena kaldrma. Da, tu je bio napukli kamen

koji je sličio konjskoj glavi.

Ovdje sam se igrao, reče u sebi. Ovo kamenje dodirivao sam nogama...

Nije dugo ostao na tom mjestu. On nastavi besciljno hodati kroz labirint širokih

ulica, dvorišta i malih uskih

236

uličica i prolaza. Napokon, napusti ulicu Muranotv i okrenu prema riječici Vistuli.

Nije znao kamo ide niti kamo uopće želi ići. Pomisao na povratak u bujnu

sterilnost hotela nije ga privlačila. Pomislio je da će možda ugledati rijeku. On

zađe za ugao ulice Nalewski gdje je nekoć pobjegao iz geta objesivši se za teretna

kola natovarena četkama što su prolazila kroz vrata. Pucali su u njega - točno na

tom mjestu. On se zaustavi i zabulji se u to mjesto. Da, točno na tom mjestu.

Pobjegao im je. Bio je gladan i slabašan, ali je u krajnjem očajanju uspio pobjeći

slušajući iza sebe zviždaljke i odvratne uzvike Nijemaca: Haiti Haiti Za njim se

vijorio njegov tallis. Noge su mu bile mokre jer je prije toga padala hladna kiša

koja je od snijega napravila bljuzgavicu. Čuo je zujanje i zviždanje metaka.

Vođen više intuicijom nego sjećanjem, Ilija je sada mogao rekonstruirati put kojim

je užasnut bježao. On se polagano zaputi prema Starom gradu. Otada je prošlo

više od pedeset godina. Pa ipak, vidio je dječaka kako leti ulicama, dok mu za

petama teškim korakom jure dvojica vojnika. U ušima je čuo udaranje srca,

osjećao je bol u grlu i slušao jaukanje zraka što je dolazio iz pluća. Projurio je kroz

tri stambena bloka, okrenuo lijevo prema starom dijelu grada, zatim ušao u jednu

usku uličicu, tu desno, pa opet lijevo, okrenuo se, potrčao natrag i našao se u

nekom dvorištu. Slijepa ulica. Spopalo ga je očajanje. Približavanje smrti. Sakrio se

u niši glavnog ulaza. Noge, koje su bile poput hladetine, izdadoše ga i on se nađe u

knjižari Pawela Tarnowskog.

Oca Iliju nije izdao njegov nutarnji kompas i on je za petnaest minuta stajao u tom

dvorištu, buljeći u svoje ponovno oživljavanje što ga je toga dana doživio.

Ondje više nije bilo lipe iz njegova djetinjstva. Zgrade su se pričinjale manje-više

istima kao i tada, iako su se u međuvremenu promijenili mnogi sitni detalji. Okvir

izloga sada je bio obojen žutom, a ne zelenom bojom. Vrata su bila nova. Zlatna

slova kojima je bilo ispisano Sofijina kuća nestala su i umjesto njih je stajao kričav

znak koji je oglašavao da se

237

tu prodaju rukotvorine iz Galicije. U izlogu su stajale kutije svijetlih boja, drvene

lutke, zidni ćilimi, jeftine kopije ikona od kovanih listića na drvetu.

On uđe unutra. Oglasi se zvonce nad vratima, no prođe nekoliko minuta, a nitko

se ne pojavi. Stajao je ondje i buljio u unutrašnjost, zaprepašten činjenicom daje

sve bilo potpuno drukčije, a opet na neki tajanstven način poznato. Prozori i vrata

stajali su na mjestima gdje su uvijek bili. Osvjetljenje je bilo suvremeno. Znao je da

su iza zavjese stepenice što vode u stan na gornjem katu, da je nad njima strop s

ukrasnom štukaturom i da u spavaćoj sobici postoje tajne stube koje vode u

potkrovlje te da su u potkrovlju obloženom drvenim pločama hrpe kutija, prozor u

krovu i da će provala sjećanja biti nepodnošljiva. Izvolite?

Iza zavjese pojavi se mlada žena. Bila je pretjerano našminkana, a frizura joj je

sličila frizurama američkih rok zvijezda.

Hvala vam, Pani. Samo želim malo razgledati, ako vam to ne smeta.

Gledanje ne naplaćujemo. Gledajte do mile volje. No činilo se da joj nije drago. On

osjeti miris kuhanih kobasica, pržena luka i kuhana kupusa. Iz sobe u pozadini začu

se histerično vrištanje nekog lika iz crtanog filma i glasovi dvoje dječice koja su se

prepirala oko mijenjanja kanala.

Žena je stajala i promatrala ga s izrazom dosade na licu.

Tražite neki suvenir? Dar za nekoga?

Nekoć sam živio ovdje, objasni joj on. Dok sam bio dječak. To je bilo za vrijeme

rata.

Ah, rat. Tada se još nisam bila ni rodila.

On pokaza prema stropu.

Živio sam tu gore.

Sve je zatvoreno otkako sam ja došla ovamo. Tamo nitko ne ulazi. Možda je

prazno. Možda ima i blaga, smijulji-la se. Ključ je kod kućevlasnika.

Nekad je ovo bila knjižara. Vlasnik se zvao Pawel Tar-nowski. Jeste li čuli za njega?

238

Ona niječno zavrti glavom.

Ne poznajem ga.

Znate li što se dogodilo s njim?

Ona ponovno zavrti glavom i baci pogled prema sobi u pozadini. Poviče djeci da

utišaju televizor.

Možda kućevlasnik zna nešto o njemu, slegnu ona ra-menima.

Možete li mi reći njegovo ime?

Zašto ne? Njega svi poznaju. On je vlasnik ovoga stana još od rata. Bio je

komunist. Naravno, sada više nitko nije komunist. Jesam li u pravu? Stari Boleslaw

uvijek se dočeka na noge. Sad je kapitalist. Aristokrat. Ona se nasmija i on vidje da

su joj usta puna pokvarenih zubi.

Ona napisa ime i adresu na komadiću papira i dade mu

Pođite na ovu adresu. Čuvajte se. On je zmija. Ali, nemojte mu reći da sam vam ja

to rekla. Čekajte! S druge strane, molim vas, recite mu da sam vam ja to rekla!

Ona širom otvori usta, ali Ilija nije ostao toliko dugo da bi čuo njezin smijeh.

On pronađe adresu, južno od Novog grada, u jednoj tihoj ulici s otmjenim

stanovima što je gledala na riječicu Vistulu i u kojoj su bila zasađena stabla.

Kućevlasnikove odaje bile su na petom katu, na vrhu zgrade. Na mjedenoj pločici

na vratima pisalo je: Boleslaw Smokrev, komisionar, trgovac antikvitetima,

posrednik pri prodaji i kupnji nekretnina, procjenitelj.

Vrata mu otvori neprijazan čovjek koji je mogao imati nešto više od trideset

godina. On oštro pogleda Ilijinu redovničku odjeću.

Da?

Oprostite, želio bih razgovarati s Panom Smokrevom. Tko ste vi?

Ja sam otac Ilija Schäfer, došao sam posjetiti Varšavu. Želio bih razgovarati s njim.

Zašto? Želite kupiti ili prodati nešto vrijedno?

Ne. Riječ je o privatnom posjetu.

Grof je bolestan. Ne može nikoga primiti.

239

Žao mi je što to čujem. Mogu li mu ostaviti poruku? Čovjek otresito kimnu glavom.

Ilija na komadiću papira napisa svoje ime, ime hotela u kojemu je odsjeo i poruku:

Tiče se Pazvela Tarnoivskog.

Dat ću mu ga kad se probudi. Ako je to nešto na što Pan Smokrev može reagirati,

odmah ćemo stupiti u dodir s vama. Ako je to, pak, nešto s čime se on ne želi

zamarati, neće vam se javiti i nemojte više dolaziti, molim vas.

Shvaćam. Hvala vam. Doviđenja.

Čovjek ne odzdravi. Samo je za njim zatvorio vrata.

Ilija se pješice vratio u hotel. Propješačio je nekoliko kilometara i stigao u hotel

prilično iscrpljen. Spavao je do rane večeri kad mu je na vrata pokucao poslužitelj i

donio mu kavu. Na poslužavniku je bila omotnica.

U pismu je stajalo: Dođite sutra u devet sati ujutro, B. Smokrev.

Rukopis je bio drhtav i slova su bila ispisana plavom tintom na debelom papiru

svijetloljubičaste boje.

Sljedećeg jutra nebo je otvorilo svoje brane i ulice bijahu preplavljene vodom.

Pljuštanje i romonjenje kiše godilo mu je uhu. Vrućina se postupno dizala. Nešto

prije devet sati on uspije dozvati taksi. Nekoliko trenutaka kasnije dizao se starim

mjedenim dizalom do Smokrevljeva stana. Vrata mu otvori isti onaj neprijazni

mladić koji ga pozva rukom da uđe.

Stan je bio prostran, obložen orijentalnim tepisima i namješten masivnim i teškim

starinskim namještajem. Zidovi su bili pokriveni slikama iz različitih razdoblja.

Atmosfera je odisala nekom vrstom luksuza i potištenosti.

Ovuda, reče mu mladić. On ga povede niz dugačak hodnik i uvede ga u

spavaonicu. Susretoše njegovateljicu u bolničkoj odori i ona ih povede u drugu

spavaću sobu koja je s prvom bila povezana dvokrilnim staklenim vratima. Ondje

je na krevetu na četiri stupa prekrivenom crvenom svilom ležao izmršavio,

smežuran čovjek. On posegnu za daljinskim upravljačem i isključi maleni japanski

televizor. Starac je bio prekriven smeđim mrljama, a iz njegovih

240

blijedih očiju curila je žućkasta sluz. Na licu je imao zlurad smiješak i doimao se

kao da je na oprezu.

Grofe Smokrev, obrati mu se sluga, to je onaj koji je ostavio poruku.

Ah, da, začu se slab i kreštav glas. Vi želite kupiti moju zbirku ikona. Vi ste onaj

stručnjak za umjetnost kojega je kardinal rekao poslati k meni. Recite tome

pokvarenjaku da me neće lišiti onoga što mi s pravom pripada. Svoju sam zbirku

kupio zakonito, nisam (na ovom mjestu starac začuđujuće gromkim glasom

drekne na njega), nisam opljačkao crkve. Recite mu da ću, nastavi li i dalje širiti

uvredljive glasine o meni, ozbiljno razmisliti o podizanju tužbe protiv njega - i

čitave njegove Crkve. Crkva u Poljskoj neće se desetljećima oporaviti od tog šoka!

Ako želi moje ikone, mora platiti, baš kao i svi drugi!

Grofe Smokrev, ne šalje me kardinal. Dolazim privatno k vama. Ja sam iz Izraela.

Iz Izraela, ha? pogleda ga on sumnjičavo. Zašto ste došli k meni?

Ja sam ostavio poruku koja se odnosi na Pawela Tar-nowskog.

Sto ja imam s njim?

On je tijekom rata stanovao u stanu u Starom gradu koji je sada u vašem

vlasništvu.

Sluga nešto šapnu u uho Smokrevu na što starac pro-gunđa.

Da, da, sad se sjećam. Vi ste jučer ostavili pismo, proštenja. Ne daju starcu ni da se

odmori.

Možemo li nas dvojica razgovarati nasamo? Riječ je o nečemu iznimno važnom za

mene.

Ostavite nas nasamo, obrati se on slugi i njegovateljici. Oni iziđoše i zatvoriše za

sobom staklena vrata, no njegovateljica sjede u fotelju kako bi ih mogla držati na

oku i uze u ruke nekakav vez.

Ne poznajem nikoga po imenu Tarnovvski. Je li on bio iz Tarnowa? hihotao je.

Ne. Iz Varšave. Bio je knjižar.

241

Nisam poznavao ni jednog knjižara. Ja sam se kretao u posve drugom krugu ljudi.

Među inteligencijom.

On je prije rata objavljivao knjige. Pretpostavljam daje i to neka vrsta inteligencije.

Napisao je i jednu dramu koja je nakon rata objavljena u Njemačkoj. Izišla je pod

lažnim imenom. Kasnije je još jedanput objavljena u Njemačkoj pod njegovim

pravim imenom. Na poljskom je prvi put objavljena tek nakon sloma komunizma.

Zašto se zanimate za njega?

Poznavao sam ga.

Tako?

On mi je pomogao. Što to meni znači? Spasio mi je život. Kako vam je spasio život?

Sakrio me.

Bili ste pripadnik pokreta otpora?

Nisam.

Židov?

Da.

Smokrevponovno zahihota.

Židov! Židov! U odjeći svećenika! Prekrasno! Uvijek mi je bilo zadovoljstvo

upoznati izdajnike svoga roda! Ilija je šutio. Izdajicu svoje vjere!

Smokrev se smiri, a kad se prestao hihotati i kad je obrisao oči, on ga oštro zapita,

naglašavajući svaku riječ: Ponovno vas pitam - što tražite od mene?

Gospodine, vidim da ne znate ništa o mom dobročinitelju. No biste li bili tako

ljubazni i dopustili mi da posjetim prostorije u Novom gradu kojima ste vi sada

vlasnik?

Onaj dućančić gdje ona vještica prodaje Amerikancima imitaciju narodnih

rukotvorina?

Da, onaj dućančić. Iznad njega je stan i potkrovlje u kojemu sam živio. To bi mi

mnogo značilo.

Zašto bih vam učinio uslugu? Tko je ikad meni učinio uslugu?

242

Preklirvjem vas, gospodine.

On me preklinje, reče Smokrev s nevjericom.

Ilijino srce klonu.

On me preklinje, mrmljao je starac.

Ilija se zadrža nekoliko trenutaka, a zatim ga pozdravi i ode.

* * *

Probudio se u sedam sati ujutro. Služio je misu kraj prozora koji je gledao na grad,

molio je za žrtve, za prepredenja-ke poput Smokreva koji su preživjeli strahote

rata i za uspjeh papinske misije. Osjećao se utješen nakon pričesti, kao da ga je

Gospodin dodirnuo, i to ga je umirilo. No i dalje je bio žalostan što nije mogao

otkriti ništa više o sudbini Pawe-la Tarnowskog. Jutro je proveo čitajući

Apokalipsu, moleći se da njegov susret s Predsjednikom uspije. Znao je da će se

prekosutra naći licem u lice s lavom, ukoliko je Predsjednik doista bio takva zvijer.

Nakon ručka hotelski momak mu donese omotnicu svijetloljubičaste boje. U njoj

je bio crni ključ i poruka.

Dragi turiste iz Izraela.

Idite i zavirite u praznu škrinju svoje prošlosti. Zatim mi učinite uslugu i izvijestite

me o onome što ste vidjeli. Smokrev.

Kad je ušao u dućan, ona žena podiže pogled s novina koje je upravo čitala. Na

ustima joj je visio komadić crvenog slatkiša.

Opet ste došli, reče mu ona razdražljivo.

Grof Smokrev dao mi je odobrenje da vidim...

Znam, znam, gunđala je. Jutros me je nazvala ta stara zmijska ulizica. Pođite za

mnom.

Ona ga povede iza zavjese, a zatim hodnikom do stubišta. Stubište je bilo

pretrpano metlama. On ih ukloni kako bi mogao proći i poče se penjati.

Ako gore ima blaga, zadirkivala ga je, nadam se da ću dobiti svoj dio.

243

Po svoj prilici neće biti ničega osim blaga sjećanja. Hvala vam na pomoći, Pani.

Nema na čemu. Blago sjećanja! Ha! Jede li se to? Sjećanja su otpad. Čovjek proživi

svoj život, a onda baci otpad. To je sve.

Ona se udalji vičući na djecu koja su upala u hodnik, tukući se.

On otključa vrata na vrhu stubišta. Vrata su cviljela dok ih je otvarao i iz prostorije

pokulja val hladna i ustajala zraka. Ušavši, zatvori vrata i povuče zasun.

Nekoliko trenutaka stajao je na mjestu i ogledavao se oko sebe. Stan je mogao

prepoznati samo po obliku i po svjetlu što je ulazilo kroz prašinom pokriveni

prozor u prostoriji koja je nekoć istodobno bila i kuhinja i dnevna soba. Zahod je

bio na istom mjestu, no vodovodne instalacije bile su uklonjene. Strop kao da je

bio nešto viši, ali on se prisjeti da je tada bio mlad, neishranjen i sitan dječak. Na

njemu više nisu bili gipsani ukrasi - sve je bilo uništeno u bombardiranju. Nije bilo

nikakva namještaja. Pod od tvrdog drveta bio je posvuda posut komadićima

smrvljenog gipsa i mišjim izmetom.

Najbolje se sjećao malene spavaće sobe. Okvir prozora u koji su on i Pawel

umetnuli tanak komad bijelog lima od plamenika više nije bio ondje. Bio je

zamijenjen staklom. Međutim, dimenzije sobe ostale su iste. Stajao je u tišini koja

je odzvanjala i još jednom slušao priče koje mu je Pawel pričao. Priču o umjetniku

koji je vidio Krista skrivenog u propalom licu starog grešnika. Osobito se sjećao

priče o kraljeviću bez kraljevstva koji je pronašao svoje srce. Ovdje je, isto tako,

ortodoksni židovski dječak David Schäfer pričao svom poljskom dobročinitelju

priče iz Hassidima. Koliko ga je puta Pawel zbunjeno promatrao? Koliko često mu,

zauzvrat, nije polazilo za rukom shvatiti toga starijeg čovjeka? Pa ipak, oni su sve

više gajili međusobno poštovanje koje je barem za neko vrijeme uklonilo barijere

između njihovih kultura. Naučili su mnogo jedan od drugoga. Pawel mu je bio kao

otac, jer su njegov otac i njegova majka poginuli u Shoi. On je Pawelu bio kao sin,

jer Pawel nije imao ni

244

žene ni djece i jer je Pawel bio kraljević bez kraljevstva koji je u svome srcu težio

da postane otac.

Godinama kasnije, nakon rata, dok je odrastao u Izraelu i kad je postao ugledan

odvjetnik, poznat po borbi protiv zločina i po pravičnosti, javna ličnost pred kojim

se otvarala politička karijera, primio je poruku od toga čovjeka. Bilo je to zgužvano

pisamce u koje je bila umotana vjerska me-daljica koja je odavno izgubila sjaj.

Uručio mu ju je anđeo dok je bio na govorničkoj turneji u New Yorku. Na medalji-

ci je pisalo Madrošć - mudrost! Ta mala kovanica izbacila ga je iz te sigurne

budućnosti, potaknula u njemu temeljnu sumnju koja je njegov život usmjerila u

posve drukčijem smjeru. Nekoliko riječi na komadiću žutog papira.

Davide, sine moj i moj prijatelju,

nikad nisam tako želio živjeti kao sada. Silazim u tamu umjesto tebe. Dajem ti svoj

život. Tvoj lik živi u meni kao ikona. To je moja radost. Silazim konačno u san, ali

moje srce je budno.

Pawel.

Donositeljica poruke mu je rekla da je netko bacio tu poruku iz vlaka za vrijeme

rata. Glasnica ju je čuvala mnogo godina dok joj se nije javio anđeo i rekao joj da

je čovjek kojemu je upućeno to pismo čuveni Izraelac. Ali, David Schäfer je već

ranije prestao postojati. Tada je već imao novo ime koje mu je dao Haganah. Za

vrijeme Rata za nezavisnost to ime se učvrstilo i postalo njegov javni identitet, a

prošlost je poprimila tek oblik otpada koji će jednoga dana biti potrebno baciti.

Napokon, tim se imenom proslavio i ono više nije imalo nikakve veze s imenom

koje je bilo na pismu. Na svijetu nije bilo nikoga tko bi se sjećao njegova pravog

imena, osim onih koji su čuvali njegov dosje u podrumima Haganahova stožera.

Kako ga je mogla poznavati neka Poljakinja iz Floride? Kako? To je nemoguće,

mislio je tada. Ali, ona ga je poznavala nekom vrstom znanja duše i to je znanje

pripisivala u zaslugu anđelima.

245

Je li Pawel Tarnowski sišao u tamu? Je li vlak u koji su ga ukrcali doista krenuo

prema Auschwitzu? Možda je muž te žene, koji je bio pružni radnik, pogriješio.

Čak i da je bio u pravu i da je Pawel bio odveden na to mjesto smrti, mogao je

preživjeti. Nekoliko njih je preživjelo. Ako je Pawel živ, Ilija je znao da ga mora

pronaći.

Zavjese što je nekoć skrivala stubište koje je vodilo u potkrovlje više nije bilo ondje

i njegova tajna sada je bila razotkrivena. Vrata su bila otključana i mogla su se lako

otvoriti. On se uspe gore.

Potkrovlje je bilo dugačka i prazna prostorija, obložena tamnosmeđim daskama.

Kuhinjski mirisi s prvog kata ovdje su bili intenzivniji, no miris ostarjelog laka

dominirao je nad svim ostalim mirisima. Ilija ode do kraja prostorije i pogleda kroz

prozorčić. Crijep na krovu bio je isti. Pogled na krovove Staroga grada bio je isti

kao i onda, vjerna rekonstrukcija. Vidokrug je bio potpuno različit i njime je

dominirala sovjetska i kapitalistička arhitektura.

Na dan kad su bili izdani, on je pobjegao kroz ovaj prozor, a zatim se preko

krovova susjednih kuća domogao drugoga stambenog bloka. Pješačio je do rijeke,

nastojeći ne privući ničiju pozornost, a kad je došao do pjeskovite obale, zaputio

se jedan kilometar prema istoku, dok nije pronašao gustu šikaru. Sakrio se u njoj

dok nije pala noć, a zatim je preplivao na suprotnu obalu. Nakon toga dugo je

pješačio dok se nije domogao šume. U šumi je našao partizane. Rekao im je da je

dobio uputu da se javi u sklonište u selu koje se zvalo Mazowiecski, na

poljodjelskom imanju Pawelove nećake Mashe. Oni su mu savjetovali da to ne

čini. Rekli su mu da suviše sliči na Židova. Čak i kad bi se prerušio u radnika na

imanju, bio bi otkriven. Sa sobom nije imao nikakvih dokumenata. Ubit će ga za

manje od mjesec dana. Poljaci su ga odveli do druge skupine partizana koji su

živjeli u jednoj šumi nešto istočnije. To su bili mladi Židovi, opori i slabo naoružani

ljudi u dronjcima koji su pokušavali pronaći sovjetsku liniju fronte. Ostao je tjedan

dana s njima, a zatim otišao od njih i noću krenuo prema

246

istoku. Uskoro je ogladnio, onemoćao i napola je pomahni-tao. Dočepavši se

nečuvanih polja, ukrao je nešto hrane. Ljudi koji nisu pripadali židovskoj rasi

pokušali su ga nekoliko puta izručiti Nijemcima, ali uvijek im je uspijevao pobjeći.

Jednom prilikom uhvaćen je na spavanju u nekoj staji. Pretukli su ga i zaključali u

alatnici, a vlasnik imanja otišao je po pripadnike SS-a. Rasparao je drveni pod,

išuljao se kroz otvor u kamenom temelju i otpuzao preko blatnog polja,

poskliznuo se i pao u potok. Satima se mučno probijao kroza nj dok nije prestao

lavež pasa iza njegovih leđa. Neki drugi ljudi, pravedni nežidovi, prepoznali su

napola luda židovskog dječaka, sakrili ga u sjeniku i obilno ga hranili. Neki drugi

susretali su ga na putu i misleći da je on neka sveta luda, dali mu kruha, jedno jaje,

šalicu mlijeka i komad pljesnive kobasice. Južno od Lavova naišao je na rijeku

Dnjestar. Tri je noći hodao duž riječne obale dok se nije spotaknuo o plosnati

čamac što je virio iz plićaka. Izvukao ga je na obalu. Okrenuo ga je naopako,

zavukao se ispod njega i zaspao. Kad se ujutro probudio, vidio je da je čamac

probušen mecima i da je na rubovima poprskan krvlju koja se već odavno bila

osušila - očito se radilo o nekom davnom događaju. Kad je pao sumrak, napunio je

rupe snopčićima trstike i šaša, gurnuo ga natrag u rijeku, ukrcao se u njega i legao

na dno. Struja ga je čitavu noć nosila prema jugu. U zoru ga je probudio neki ribar

koji mu je doma-hivao s obale. Skuhao je ribu. Dječak je pohlepno jeo. Ribar je

primijetio kako pohlepno jede. Ponudio ga je sirom i čašicom žestoke domaće

votke. Govorio je nekim stranim jezikom. Salio se. Dječak se nije smijao. Ribar mu

je jezikom znakova govorio o puškama, gestama pokazivao Hitlerov pozdrav,

rugajući se i pokazujući niz rijeku, iz čega je dječak shvatio da se na rijeci nedaleko

odatle nalaze Nijemci. Čovjek je načinio znak križa na prsima i podigao oči prema

nebu s mješavinom dugotrajne patnje i ironije. Zatim ga je poveo na svoje imanje,

hranio ga nekoliko dana, a onda ga je čitavu dugačku noć vodio po pješačkoj stazi

kroz šume i polja do obale neke posve druge rijeke.

247

Prut! Prut! rekao mu je izražajno, pokazujući niz rijeku.

David Schafer mu je zahvalio na poljskom, jidišu, francuskom i iskvarenom

ruskom, na što mu čovjek uzvrati širokim osmijehom, keseći zube prema njemu i

kimajući glavom. Sunce je zalazilo kad se dječak zaputio prema jugu duž obale

rijeke Prut koja je vijugala oko podnožja Karpata i krivudavim koritom tekla prema

Crnom moru.

* * *

Kucanje na vratima vrati ga pola stoljeća natrag. Hajde! Zar niste gotovi? Što se

događa tamo gore? Odmah silazim, odazva se on.

Da vidim. Možda ste nakon svega pronašli blago, ha? Možda ga želite zadržati

samo za sebe? On se spusti niza stube i otključa vrata. Dođite i uvjerite se sami.

Žena oprezno uđe kroz vrata cvoknuvši jezikom, izražavajući na taj način

neodobravanje i prigovarajući slaboj izolaciji, troškovima za grijanje, miševima,

kliznom tečaju valuta, problemima skopčanim s odgojem djece nakon što se stari

poredak raspao.

Komunisti su bili nitkovi, reče mu ona. Ali, dok su oni bili na vlasti, barem je sve

funkcioniralo.

Rat je bio gori.

Svi pričaju o starim lošim vremenima, požali se ona, ali ja vam kažem da ne

postoje gora vremena od ovih. Kako se čovjek koji pošteno radi može nadati da će

jednom moći kupiti stan, pitam ja vas?!

Vjerujte mi, Pani, ne možete ni zamisliti kako smo živjeli za vrijeme rata. Bila je to

vladavina zla.

Ona je gunđala, no nije se željela prepirati.

Želio bih ovdje ostati još malo, ako vam ne smeta. Tu nema nikakva blaga.

U redu. Ali ja moram izići u podne. Dotad ćete morati otići, moram zaključati

vrata. Nije da vam ne vjerujem...

Razumijem vas. Dopustite da ostanem još samo malo.

248

Ona se gunđajući spusti niza stube, zatvori vrata i prepusti ga tišini. Ta tišina bila

mu je od neprocjenjive vrijednosti jer kad je utonuo u njene ruke, iz sjena su

izronili zaboravljeni dijelovi sjećanja i progovorili mu.

U tami slušam Boga, rekao mu je Pawel.

To je lijepo, odgovorio mu je dječak.

Poput Ilije na brdu Karmel koji u nježnom povjetarcu osluškuje što mu govori Bog.

Osjeća li se tako čovjek sam?

Ponekad. Živim u ovom velikom gradu kao kakav monachus, kao onaj koji je sam.

Molim. Radim. Stavljam dobre knjige u ruke ljudi. Možda se u njihovim glavama

rode dobre misli. To je moj poziv.

Sada opet ništa ne razumijem. Zašto bi nas to priječilo da podijelimo krevet. Bolje

se pokriti s pet deka nego samo s dvije. Ti si mi kao brat. Ti si moj prijatelj.

Konačno ćemo se dobro naspavati.

Toplina drugoga srca koje tuče blizu moga bila bi previše velika utjeha za mene.

Zar to ne razumiješ?

Nikad neću to razumjeti.

Zaboravio bih veliko srce koje uvijek udara kroz sve i posvuda. Prestao bih ići

prema Njemu. Više bih volio stvorenje nego Stvoritelja - na kraju bih prestao

v.oljeti i samo stvorenje. Više ništa ne bih volio.

Otac Ilija je sjeo na pod spavaonice i naslonio se leđima na zid. Zatvorio je oči.

Sjetio se užasno hladnih noći kad mu Pawel nije dopuštao da legne s njim u krevet

i kad mu je umjesto toga domaćin dao još jednu deku. To je možda bilo prirodno

obuzdavanje. Skromnost. Pawel je uvijek bio pomalo dalek, zatvoren u sebe. Nije

suviše otkrivao svoje srce, osim kad je pričao priče.

Jesam li ti ja poput sina, Pawele?

Da, pomalo si mi kao sin.

A prijatelj?

Da, i to.

Ali mlađi prijatelj koji govori djetinjarije.

Može, možda. Ali također i kao onaj koji postaje

249

čovjekom. Dobrim čovjekom koji će jednoga dana, kad završi rat, zajedno sa

mnom hodati uz Vistulu, koji će me poučiti u mom bijednom poznavanju filozofije.

David Schäfer se nasmija. Otac Ilija se nasmija.

Sada vidim da se ne ljutiš na mene, Pawele.

Nikad se nisam ljutio na tebe.

Ali ja sam ti ipak teret.

Nikad mi nisi bio teret.

Ali ima još nešto. Vidim to u tvom srcu. To ostaje. Jednoga dana, u proljetno jutro,

kad napadači odu, šetat ćemo po suncu pokraj rijeke i tada ćemo razgovarati o

tome. Je li to nešto što te čini nesretnim? Jest.

Nešto čega se stidiš? Da.

Je li to sitra ahra*?

To je rana koju mije zadala sitra ahra. Boli te? Da, boli me.

Osjećaš li to kao neki kamen na srcu? Kao kraljević? Da, upravo tako.

Maknut ćemo taj kamen i baciti ga u rijeku. Ti si vrlo mlad, Davide.

Ponekad mladost vidi stvari koje starost ne može vidjeti.

Još češće stariji vide ono što mlađi ne mogu vidjeti. Pawele, ja mislim da je svetost

biti sin u kraljevstvu duše.

Tada je također svetost biti otac te duše.

To je nešto što možemo zajedno učiniti, ti i ja.

Nijemci i poljski izdajica onemogućili su ih u tome. Pawel ga je zvao svinutim.

Far groys tsores zolttsu zikh nit farbrenen..., povikao je David Schäfer prema

Pawelovu kaputu onoga dana kad su Nijemci srušili vrata.

Sitra ahra, hebr. dosi, druga strana, kraljevstvo tame.

250

Nemoj izgorjeti u tuzi, nemoj izgorjeti u tuzi..., povikao je, iako u tom posljednjem

trenutku nije shvaćao zašto izgovara riječi pjesme koju su pjevali u getu.

Idi! reče mu ozbiljnim glasom Pawel. Idi!

Ne mogu otići bez tebe.

Oni su već ovdje. Zadržat ću ih još neko vrijeme, dovoljno dugo da možeš pobjeći.

Ne idem! Idi! Idi!

Bile su to posljednje riječi koje mu je izgovorio prije nego što gaje kroz krovni

prozor gurnuo van, u njegovu budućnost.

* * *

Grof vas očekuje, reče mu njegovateljica, ali sada spava. Molim vas, pričekajte u

salonu dok ga probudim. Trebat će obaviti neke potrebe, a zatim ću ga, bude li

sposoban, dovesti k vama ovdje.

Onaj neprijazni sluga stavi poslužavnik s čajem i keksima na stolić. Ilija se nije

poslužio ni jednim ni drugim. Unatoč velikim prozorima, soba u pročelju bila je

prožeta beskonačnom sjetom koju nisu ublažavali ni portreti nevjestom rukom

naslikanih davnih velikaša u chiaroscu-ro tehnici što su mrko gledali iz golemih

zlatnih okvira na kojima je prevladavala crna i crvena boja. Na obama krajevima

sobe stražarila su dva kipa u prirodnoj veličini. Bila su to dvojica golih muškaraca

izrađena u mramoru; jedan je prikazivao umirućeg satira i vjerojatno je bio iz

rimskog doba, a drugi trkača iz klasične grčke umjetnosti. Oba su bila premazana

bojom koja se ljuštila. Mogli su podjednako biti originali i vješto izrađene kopije.

Tako, divite se mojoj zbirci, on začu iza sebe visoki glas. Njegovateljica je gurala

grofa u kolicima prema fotelji s naslonom. Ona i sluga premjestiše starčevo tijelo u

fotelju i iziđoše iz sobe.

Sjedite, molim vas. Čaja? Nije otrovan. Sigurno mislite da ste upali u boudoir

Medicija? hihotao se, a onda ga uhvati žestok napadaj kašlja.

251

Ah, sic transit gloria mundi, oglasi se pompozno grof. Sve je crna zemlja, zar ne?

Ljudi vašeg soja stručnjaci su u tom području. No ja bih vam mogao reći ponešto o

tome.

Ponovno ga uhvati napad kašlja, a kad se povratio sebi i popravio grimizni

baršunasti pokrivač što mu je ležao na nogama, grof pristalo podigne glavu i objesi

ruku niz naslon fotelje.

Dakle, ne želim da mi promakne ni jedan detalj. Morate mi sve reći!

Nisam vam došao smetati, grofe Smokrev. Želio sam vam osobno zahvaliti na

dopuštenju da posjetim vašu kuću u Starom gradu.

Nije to ništa. Imate ključ? Molim vas, dajte mi ga.

Naravno. Evo ga.

Tako. Je li kuća ostala onakva kakvom je se sjećate?

Nema bitnih promjena. Zaista je bilo ljubazno od vas što ste jednom strancu

dopustili trenutak nostalgije. Zahvaljujem vam.

On ustade s namjerom da ode, no Smokrev mahnu rukama, zapovjedivši mu da

sjedne: Sjedite, sjedite, sjedite! Još nisam završio s vama.

Zaista? Tu se više nema što reći.

Recite mi kako ste došli pod zaštitu toga čovjeka, čini mi se da se zove

Tarkowyski?

Tarnovvski.

Da, da. Ispričajte mi o tome. Sve mi ispričajte.

Otac Ilija primijeti odsjev znatiželje u starčevim očima i odluči ugoditi hiru jedne

usamljene duše.

Rastao sam u Muranowu, gore na Zamenhofi. Kad su došli Nijemci, kao što se

sjećate, bili smo opkoljeni. Ljeti 1942. čitava moja obitelj ukrcana je u vlak na

Umschlagplatz radi premještenja.

Aha! Znate što je to značilo, naravno.

Da.

Treblinka. Da, Treblinka.

Ali vas nisu? Vas nisu ukrcali u taj vlak?

252

Ja sam se sakrio u kanalizaciji. Živio sam kao štakor. U rujnu sam se probio kod

sjeveroistočne brklje. Trčao sam. Nisam znao kamo idem. Samo sam trčao. Vojnici

su me progonili, no ja sam se izgubio u labirintu Staroga grada. Našao sam se pred

vratima dućana čiji ste vi sada vlasnik. Vlasnik me je sakrio. Čitavu zimu s 1942. na

1943. živio sam u stanu i potkrovlju iznad dućana. Zatim sam se uputio prema

jugu.

Kad ste posljednji put vidjeli svoga zaštitnika?

Krajem zime, tj. u rano proljeće 1943. Bio sam prisiljen bježati, shvaćate. Otkrio

me jedan Poljak. On me je prijavio Nijemcima.

Izdajica!

Smokrev drhtavim prstima zapali debelu cigaretu i otpuhne oblak ubitačnog dima.

Nikad nisam saznao kako je završio moj prijatelj. Šteta.

Nakon rata bio sam smješten u logor na Cipru i 1947., neposredno prije početka

Rata za nezavisnost, dospio sam u Palestinu na jednom ilegalnom brodu. Bili su to

strašni i vrlo uzbudljivi dani za mladića poput mene. Nakon rođenja Izraela imao

sam više vremena. Pisao sam poljskoj vladi, tražeći informacije o Pawelu

Tarnowskom, ali, naravno, nisu mi odgovorili.

Dakako. Usput, je li vam moja njegovateljica rekla da umirem od raka pluća?

Nije?! Je li vam rekla koliko imam godina? Prešao sam devedesetu, znate, iako

izgledam kao da sam tek prešao sedamdesetu. Nemojte mi reći da to nije istina!

Nemojte vrijeđati taštinu starog razvratnika. Preživio sam propast plemstva,

nacista, Rusa. Pokopat će me neka nova banda, on uzdahnu i otpuhnu oblak dima.

Kod mene se naklonost za ove smrdljive ruske cigarete pojavila kad sam pao u

krevet. Rusi su mi se sviđali. Osobito njihovi mladići. Zaprepastili biste se koliko se

često ispod uniforme nespretnog seljaka krije coquette. Ah, te slatke, mongolske

oči pune poroka! Pravi pravcati raj!

253

Odjedanput otac Ilija vidje točne obrise života grofa Smokreva. On ništa ne

odgovori, več je samo gledao u ne baš veliku dubinu duše toga čovjeka.

Molim vas, nemojte me tako sažaljivo gledati, to vrijeđa!

Vi niste sretan čovjek, grofe, reče mu obzirno otac Ilija. Ja sam vrlo sretan čovjek.

Od života sam dobio sve što sam tražio.

Vaš život približava se kraju. Zar nikad niste pomislili na vječnost?

Dragi prijatelju, ja sam davno prodao svoju dušu. Sve ostalo je kozmetika i

društvene igre. Ništa od onoga što kažete, vi, divni i revni apostole, neće me ni

najmanje dirnuti.

Jeste li tako sigurni u to? Nije li svaki čovjek sam sebi tajna?

Proniknuo sam u sve dubine izopačenosti koje su čovjeku poznate. Sve sam ih

iscrpio. Nemate pojma. Ne tratite vrijeme.

To neće biti izgubljeno vrijeme. Vi imate ljudsku dušu. Vi niste stvoreni za...

Oh, jao, skoro ste rekli nešto neukusno. Spremali ste se reći izopačenost, ili

pokvarenost, ili prokletstvo, zar ne?

Upravo sam se spremao reći da niste stvoreni da vam život prođe bez ljubavi.

Ljubav? Što je ljubav?

Ljubav je kad čovjek dadne svoj život za drugoga. Ja sam onaj koji uzima. Nisam

onaj koji daje. Nemojte misliti da ćete me obratiti.

Čini se da ste čvrsti u tome.

Jednostavno nemam nikakvih iluzija. Znam da nema ljubavi na ovome svijetu. Svi

smo mi stvorenja koja nešto žele. Čak i idealist koji čitav Božji dan neprekidno

priča o ljubavi teško će se žrtvovati da bi sebe uvjerio u tu tlapnju. Ali, ja vam

kažem, njegova tlapnja donosi mu zadovoljstvo; on želi da ona bude istinita, ali on

će je odbaciti točno u trenutku kad se ona pretvori u pravu patnju. Ja sam

stvorenje

254

koje njeguje stanovitu vrstu želje, to je sve, puka varijacija vašeg idealiste koji misli

da voli. Ja volim na svoj vlastiti način, baš kao i on. Ali, nemojmo to nazivati

čistom, neokaljanom, nesebičnom ljubavi, ni on ni ja. Tako nešto ne postoji. Vi

mislite da sam ja deformiran. Priznajem da jesam. Ali svatko je deformiran. Nitko

na ovoj planeti ne može tome izbjeći. Idealist je deformiran svojom teološkom

romantikom. Ja sam deformiran poviješću i vašom religijom, mojom dragom

majkom i...

Na ovom mjestu grof zastade i pripali drugu cigaretu. On udahnu dim i strmoglavi

se u još jedan žestok napadaj kašlja. Pade na leđa, pokušavajući doći do daha.

Zar vam nitko u čitavom vašem dugom životu nije rekao da je moguće vratiti se

životu za koji je čovjek stvoren? upita ga Ilija.

Rekli su mi to na tisuću načina. Čuo sam više propovijedi nego što ste ih vi ikad

izgovorili. Slušao sam opomene revnih, samilosnih, kao i onih koji probijaju uši,

svetaca, genija i kretena, svih koji su u službi vaše voljene Crkve. I kažem vam da

me ništa ne može pokolebati u mojemu nevjerovanju.

Uhvatili ste se za vaše nevjerovanje kao što su se Medici uhvatili za bocu s

otrovom.

Ah, touche! Formidable! Sjajna fraza. Sve više mi se sviđate. Imate žicu

književnika. Divno. Nastavite, molim

vas-„

Život je kratak, a vječnost je duga.

Ako postoji Bog, neka mi kaže da je kraj blizu. Pokajat ću se na smrtnoj postelji.

Jeste li znali, grofe Smokrev, da su obraćenja na smrtnoj postelji vrlo rijetka? To će

vam reći svaki svećenik.

Radi taktike?

To je jednostavno činjenica. Mnogi ljudi misle da mogu odgađati pokajanje do

samoga kraja. To je iluzija. Većina ljudi umire onako kako je živjela. Ako smrt

iznenada nastupi, za to nema vremena. Ako ona dolazi postupno, čovjek obično

nema dovoljno energije da bi se promijenio.

255

Pst, pst! Nećete me uplašiti s tim sfrašriim opomenama.

Ne dira vas ništa od onoga što kažem, zar ne?

Točno. Ali nemojte se dati obeshrabiti, dragi kolega. Zaista mi je ugodno s vama.

To je prilično olakšanje u odnosu na moju njegovateljicu koja želi što je duže

moguće zadržati svoj posao, i u odnosu na moga slugu koji čini sve da budem

proklet. Njih dvoje su dosadnjakovići koje zanima samo profit.

Kad bih se borio za vašu dušu, biste li se zajedno sa mnom borili protiv onoga što

vas mami u zamku?

Ne bih. Borio bih se protiv vas i pozvao bih legiju demona da mi u tome pomognu.

Kakva je onda svrha ovoga našeg razgovora?

Zabava.

Shvaćam.

Otac Ilija ustade.

Ah, da, bravo! Sad ćete dostojanstveno otići. Upravo onako kao što sam u svojoj

koreografiji i predvidio. Ovaj razgovor je bio savršeno predvidljiv, unatoč tome što

sam uživao u njemu.

Odlazim s golemom tugom u srcu. Pred sobom vidim darovita čovjeka koji je

vjerovao lažima.

Što hoćete time reći? Ah, da, vaša teologija. Dobro, nema veze Doviđenja.

Molit ću za vas.

Ne tratite vrijeme. Doviđenja.

Doviđenja.

Dok je silazio niz stubište koje je vodilo na ulicu, noge su mu klecale. Ruke su mu

se tresle i duh mu je bio ispunjen očajem. Ispovjedio je bezbroj ljudi. Susreo je

mnogo velikih grešnika, brutalnih ljudi, pokvarenjaka, lazova, prevaranata,

ubojica, preljubnika i zavodnika nevinih. No nikada do sada nije susreo čovjeka

koji bi bio lišen trunka srama. Ova umiruća duša, ovaj grof Smokrev, bio je čovjek

koji kao da je znao da je proklet, koji je to izabrao i uživao u tome. Prestravljen i

bespomoćan, Ilija se udalji od grofova stana i tupo krenu uz ulicu.

256

Na kraju ulice on nabasa na ulaz u neki samostan. Bio je to red kontemplativnih

redovnica. On pozvoni i objasni portirici da se ne osjeća dobro i da se želi nakratko

pomoliti. Ona ga pusti u kapelicu i on kleknu pred Presvetim Sakramentom te

ostade tamo gotovo čitav sat. Ispočetka je bio potresen; usrdno je molio pomoć

za sebe i za Smokreva, za Predsjednika i za Crkvu koja je sada obilno krvarila iz više

rana nego što je to mogao i zamisliti. Nakon nekoliko trenutaka vratio mu se mir,

no osjećao se i dalje osamljen. Zatim postupno zapade u stanje nutarnje

sabranosti. Napokon, izgubi svaki osjećaj za vrijeme.

Neki glas u njemu govorio mu je: Tražim od tebe izvanrednu žrtvu srca.

Da, Gospodine.

Tražim od tebe da ljubiš Moga neprijatelja u Moje ime. Pokušat ću, Gospodine, ali

molim Te da mi daš potrebnu milost.

Kad je sve dano, ništa ne nedostaje. Ne boj se ničega, sine Moj.

Bojim se, Gospodine, bojim se. Uskoro ću se suočiti s lavom. Strašno ga se bojim. I

ovoga izopačenog, njega se također bojim. Iscrpio me do kraja i oslabio me pred

susret s lavom.

Moja snaga najdjelotvornija je u slabosti.

To je nemoguće. Ponestala mi je sva snaga. Želim se vratiti na brdo Karmel. Molim

te da mu pošalješ nekoga drugog glasnika.

Tebe sam izabrao.

Zar si mi povjerio dvije nemoguće zadaće? Nemam snage ni za jednu od njih. Ne

razumijem.

Povjerio sam ti samo jednu zadaću - da Mi vjeruješ dok silaziš u tamu ljudskih

srdaca. Ta izopačena duša Moje je dijete. Vidim što je jednom bio i što može opet

postati. Bori se žestoko protiv tebe jer čezne za tim da mu se ti opreš. Odupri mu

se s ljubavlju. Onaj drugi, čovjek moći, drukčiji je neprijatelj.

Vodi me, Gospodine, uzdrman sam.

257

Tražim od tebe da se ničega ne bojiš. Stvorio sam te kaoglavnju iz vatre da bi se

suprotstavio neprijatelju i za dobro mnogih duša. Uvijek ću te voditi. Moraš

vjerovati u Mene, osobito kad te uhvati očaj.

Ti si srce svijeta. Ja Ti vjerujem. Ostani u Mojoj blizini u svemu što se ima dogoditi.

Podnijet ćeš još mnogo rana za mene. Ti si moj život. Ti si Moj prijatelj i učenik.

Ilija.

Unutarnje svjetlo je nestalo i vrijeme se ponovno vrati u njegovu svijest. On

ustade, iziđe iz kapelice, uđe u foaje i pozvoni vratarici. Noge su mu i dalje bile

slabe. Zamolio je vrataricu da pozove taksi kako bi se mogao vratiti u hotel.

Stigavši u hotel, on se sruši u krevet i odmah zapade u čvrst san.

258

XL

Ispovijed

Želim se ispovjediti, pisalo je u poruci. Dođite brzo.

Njegovateljica ga uvede u Smokrevljev stan i odvede ga hodnikom do spavaonice.

Ondje nađe grofa kako sjedi u svom golemom krevetu, a pokraj njega je bila hrpa

novina, knjiga, poslužavnici s lijekovima i pićima rašireni po krevetnom pokrivaču

protkanom brokatnim šarama. Čitao je neku kazališnu novinu iz New Yorka i pušio

svoje ruske cigarete. Soba je užasno smrdjela po mješavini duhana i mokraće.

Njegovateljica se nakašlja i Smokrev podiže oči, mahnu rukom svećeniku i razvuče

usta u osmijeh nalik cerenju lasice koja se raduje plijenu.

Došli ste! Bravo, dobri i vjerni slugo! promrmlja on i podiže pogled prema

nebesima. Uvijek mogu prepoznati pravog učenika. Oni će otići na najnečasnija

mjesta na zemlji u potrazi za jednim jedinim pokajnikom. Poljubit će poreznike i

prostitutke u bilo koje doba noći ili dana.

Sarkastičan ton koji je graničio s ironijom nije umanjio napetost što ju je Ilija

osjećao.

Tražili ste da dođem. Je li istina da se želite ispovjediti?

Istina je.

To mije drago. Veoma me veseli.

Za tu sam se prigodu i prikladno odjenuo, reče Smokrev, povlačeći suvratak svoga

grimiznog kaputa od satena. Crveno za bludnicu. Crni suvratak za iskrenu

skrušenost. Bijela košulja za povratak mojoj nekadašnjoj čistoći.

259

Iznenađen sam tom iznenadnom promjenom srca. Kad smo se jučer rastajali,

uvjeravali ste me da se takva promjena ne može dogoditi. Smijem li vas pitati što

je razlog tome?

Nešto što ste rekli o nostalgiji. To je razlog.

Jednostavnost kojom je to izgovorio zbuni oca Iliju. Unatoč tome, on izvadi

grimiznu stolu iz džepa i odmota je. Smokrev je promatrao kako je stavlja oko

vrata; smješkajući se, promatrao je svećenika kako privlači stolicu njegovu krevetu

i naginje glavu prema njemu kako bi ga mogao slušati.

Smokrev prasnu u histeričan hihot.

Krivo ste me razumjeli. Želim vam se ispovjediti kao čovjek čovjeku. Nisam mislio

na te vaše sakramente!

Ilijino srce se skvrči.

Shvaćam.

Uvijek u potrazi za nekim koga se nadate popraviti, zar ne?

Da, pretpostavljam da je to točno, iako ste to grubo rekli. Ako pod izrazom

popraviti podrazumijevate povratak duše u svijet ljubavi, da, tada je to točno.

Ah! Opet počinjete. Propovjednik! Molim vas, sve što tražim od vas jest da

slušate. Želio bih vam ispričati nešto o svome životu.

Zašto meni, grofe Smokrev? Ako se tako čvrsto opirete onome što je bit moga

života, kakva vam je korist od mene?

Vi posjedujete jedno otkupljujuće svojstvo, jedno sićušno, ali svejedno rijetko

svojstvo, a to je da niste ambiciozni. Moji sluge slušaju moje brbljanje jer su za to

plaćeni. Moje mušterije iz inozemstva slušaju moje monologe jer misle da će iz

njih naučiti nešto korisno u svom poslu. Vi ste prvi čovjek kojega sam susreo kroz

sve ove godine koji ne želi nešto od mene.

Želim vas ponovno vratiti životu.

Ah, shvaćam. Još jedna duša koju će sveti Ilija silom dovući u raj? O tome se radi?

Zatvoreni ste u kavezu. Mislite da izvan njega ništa ne postoji. Ali, postoji nešto

tako veliko, nešto što je toliko bo-

260

lje da mi jedva možemo i povjerovati u to. Postoji život. U obilju. I radost.

Kratke, sjajne nade što ih kao čarolijom stvaraju maleni na ovoj zemlji. Oni nemaju

snage stvoriti vlastitu stvarnost, pa zato predu svoje snove, žive u svojim bajkama.

Vi ste sluga jednog mita.

Ako mislite da sam zaveden, zašto mi želite ispričati svoju životnu priču?

Zato što ste čovjek i zato što ste pokazali zanimanje za jedan dio moje prošlosti. A,

pretpostavljam i zato što ste pošten čovjek, iako ste zavedeni.

Ilija se nasmiješi.

Hvala vam na komplimentu.

Laskao sam vam. Imam taj talent.

Zar vam ne dosadi poigravati se s ljudima?

Ponekad. Čovjek se katkad osjeća tako sam kad vidi da su svi koje susretne ranjivi

na taktiku. Svakoga se može saviti ili kupiti, znate.

To nije istina.

Naravno, vi mislite da to nije istina. Savršeno predvidiv odgovor. Nisu vam još

ponudili dovoljno veliko mito. Ilija zavrti glavom. Želio bih čuti vašu priču. Nije baš

lijepa. Još od djetinjstva volim priče. Komedije, tragedije? Da, i jedne i druge.

Prljavštine?

U komedijama i tragedijama ima svačega. Smokrev progunđa i poče kašljati. U

svom životu čuo sam na tisuće sakramentalnih ispovijedi. Ne postoji nešto što

nisam čuo. Vas ništa ne može šokirati?

Ne bih tako rekao. Moguće je da čovjek može izmisliti nove oblike prekršaja. Ali,

bitni grijeh ostaje manje-više isti. Svatko od nas, uključujući čak i najbolje, izložen

je napasti da od sebe učini Boga. Ubojica čini sebe gospodarom nad životom i

smrću, lopov čini sebe gospodarom nad materi-

261

jalnim dobrima, tiranin nad čovjekovom slobodom, okultist nad duhovnim

moćima, preljubnik nad ljubavlju i tako da-lje. ^

Što znači da ja sebe također želim proglasiti Bogom? Svi mi. Nitko nije isključen.

To je šokantno. Vaš stav doimlje se daleko pokvarenijim i pesimističnijim

gledanjem na ljudsku prirodu od moga!

Vidio sam mnoštvo užasnih stvari za vrijeme rata i kasnije, tijekom ratova u

Izraelu. Ali ništa me nije pripravilo za takvo mnoštvo različitih ljudskih grijeha

kakve sam čuo u ispovjedaonici.

Ispričajte mi neke od njih.

To je nemoguće.

Ah, da, vaša prisega da nećete nikad odati tajne koje ste čuli u ispovjedaonici.

Dražesno. To je najzanimljiviji dio ove romantične priče.

Zašto to kažete?

Zato što od sve trgovine pohotom i ovisnostima koje sam njegovao i kojima sam

se hranio, ni jedna, kažem vam, ni jedna nema moć nad osobnošću kakvu ima

informacija, skandal, kleveta, detalji, činjenice, a osobito ogovaranje.

Možda ste u pravu. Trgovanje informacijama je način da čovjek stekne znanje o

dobru i zlu, način da čovjek stekne moć nad drugima.

Domišljat način da čovjek sebe proglasi Bogom.

Upravo zato tako brižno čuvamo sakrament pokore. To je trenutak u kojemu se

čovjek potpuno razotkriva. Čuvamo ga svojim životima.

Ah, to je tako viteški!

To pokazuje istančan smisao za stvarnost.

U redu! U redu! Kada ćete već prestati s vašim monaškim naklapanjem i dopustiti

mi da se ispovjedim?

Kad god želite.

Smokrev poravna pokrivač, namjesti svoju grimiznu kapu za spavanje, otpi

dugačak gutljaj gazirane vode i pripali cigaretu.

262

Počnimo. Ne možete ni zamisliti kakvo je to zadovoljstvo znati da se netko bori za

moju dušu. Naravno, izgubit ćete, ali zato ćemo se usput dobro zabaviti. Ah, tako

ste ozbiljni, tako silno ozbiljni. Nasmiješite se, oče Ilija.

Molim vas, počnite.

Želim vam ispripovjediti o svom prvom velikom grijehu. Bio je to moj iskonski

odabir. Siguran sam da ćete požuriti dodati kako je to bio moj Edenski vrt. Ne?

Ostali ste bez riječi, oče? U redu, to sam ja rekao, zar ne? Nazovimo to mojim

istočnim grijehom, mojim prvim svjesnim odabirom zla. On je pokrenuo čitav niz

sila koje su me dovele u ovaj krevet pretrpan slatkim grijesima. Ostario sam u

bezbožnosti i zloći. Ali, ispočetka nisam bio takav. Oh, bio sam kriv za mnoštvo

uobičajenih djetinjih nedostataka. Katkad sam ukrao jedan ili dva kolačića,

izgovorio bezazlenu laž, pljesnuo dadilju i tražio od nje da mi obeća da neće kazati

mami, i ona nikad nije rekla mami jer se bojala da će izgubiti posao. Majka mi je

bila grofica, znate, umišljena i površna žena izvanredne ljepote, no sve su to

uobičajene patetične pričice iz nižeg plemstva. Plemići se žene zbog ljepote i ne

obaziru se na karakter. Zato čitav svoj život plaćaju cijenu. Turobna priča koja je

ispričana već tisuću puta. Prava bajka. Ali, ja trčim pred rudo!

Moj otac je pobjegao od toga polaganog gušenja koje će, kako će se uskoro

pokazati, postati njegova životna sudbina. Neprekidno je bio poslom odsutan iz

kuće. Godine 1920. pomogao je Pilsudskom zaustaviti Crvenu armiju na rijeci

Vistuli. Bio je vrlo poznat i svi su mu se divili. Patriot. Nacisti su ga ubili kad su

uništili aristokraciju.

Zašto vas nisu ubili?

Tridesetih godina živio sam u Parizu. Postao sam fašist i Nijemci su nakon

okupacije smatrali da im mogu biti koristan u nekim poslovima vezanim uz

kulturu. Ali, mi opet skačemo iz zemlje u zemlju. Ima toliko toga o čemu vam želim

ispričati da mi sad ovaj sad onaj grijeh onemogućuje koncentraciju.

263

Smokrev se zagleda u njega, očigledno se zabavljajući, i pripali novu cigaretu.

Bravo! Niste ni trepnuli okom kad sam spomenuo vezu s nacistima. Bravo!

Iskušavate li to vi mene, grofe Smokrev?

Dakako. Prošli ste na ispitu, summa cum laude. Dakle, gdje sam ono stao?

Govorili ste o svome djetinjstvu. O svom prvom velikom grijehu.

Ah, da.

Smokrev ugasi cigaretu i pripali novu. Nekoliko trenutaka je šutio i činilo se da

razmišlja o pojedinostima priče koju se spremao ispričati. Oči su mu izgubile

kroničan izraz podmuklosti i želje za peckanjem.

Nije lako govoriti o tome. Molim vas, pokušajte zamisliti jedanaestogodišnjeg

dječaka, sina aristokratskih roditelja, umetnuta poput sićušnog dragulja u

pozlaćeni okvir obiteljskog imanja. To je njegov svijet. On ne zna ni za što drugo.

Roditelji plaćaju svaku njegovu zabavu, svaku njegovu razonodu, igračku i

zadovoljstvo.

On je usamljeno dijete. Otac kojemu se on divi, najčešće nije kod kuće. Ima važna

posla u glavnom gradu. Izgrađuje bolju zemlju kako bi njegov sin imao bolju

budućnost. Nada se da će njegov nasljednik nastaviti njegovu lozu. Njegov jedinf

nasljednik.

Pokušajte zamisliti, molim vas, osjetljivog i maštovitog dječaka opčinjenog

umjetnošću. Sa sedam godina svira Mozarta, slika krajolike i oblake, piše pjesme.

Za njegov deseti rođendan dali su mu bijeloga arapskog konja i on vješto jaše na

njemu. Voli se utrkivati sa svojim ruskim hrtom po tratini ograđenoj živicom.

Vrstan je u streličarstvu, mačevanju, plivanju. Dobiva visoke ocjene za znanje - ima

privatne učitelje - i zaokupljen je dopisivanjem s nekoliko književnih teoretičara u

Poljskoj i Parizu. To su radini književnici koji su uvijek voljni pokazati stanovitu

ljubaznost prema djetetu svojih dobročinitelja. Dječak čita romane što mu ih oni

preporučuju, njemačka i francuska djela, ali malo što razumije, naučivši samo to

da je svijet mnogo složeniji od pričica

264

što ih on piše, što ih sastavlja radi vlastitog zadovoljstva -pričica prepunih

mačevanja, prijateljstva, divljih zvijeri, brodova, vlakova i osamljenosti u

egzotičnim krajevima.

Nije privlačno dijete. Ipak, njegov nastup je ugodan i ustrajan je u držanju, kreće

se sa stanovitom otmjenošću i točnošću koji su imitacija ako već nisu pravi izraz

otmjenosti. Jednom ili dvaput godišnje vode ga po čitavoj Europi gdje posjećuje

muzeje, salone, otmjene kuće i domove aristokracije. Njemu je sve to dosadno. U

tom krugu lijepih, naobraženih i dobro odgojenih ljudi susreće tek poneko dijete.

Još i više od toga, on je pobožan. Čezne za herojskim djelima, za vjerskim

doživljajima. Posti, ispod košulje nosi košulju od kostrijeti i najveći dio svoje

dvanaeste godine spava na podu svoje sobe sve dok ga ne otkrije dadilja i dok mu

Mam zauvijek ne zabrani da radi tako neobične i mučne stvari. Nastavlja

razgovarati s Bogom u osami kapelice koja se nalazi u zapadnom krilu kuće, na

gornjem katu iznad njegove spavaće sobe. Noću često ustaje iz kreveta i odlazi k

svetohraništu koje mu nikad ne odgovara. Između njih nema razgovora. Pa ipak,

crveno svjetlo koje se pali uvečer uoči blagdana donosi mu utjehu. Ono pulsira u

zamračenoj kapelici. Prisan tamjan zadržava se u zraku. Na srebrnim i zlatnim

nitima zidnih tapeta vide se odsjaji vatre. On zaranja u blagu toplinu toga ozračja

kao u neko prastaro utočište ili svetište, premda ne zna kako bi nazvao to

osjećanje. Gotovo fizički osjeća kucanje tajanstvenog srca koje ga smiruje, toplinu

ruku koje ga grle. Osjeća dubok mir koji uvijek poremeti dolazak zore.

Unatoč tomu, on želi postati svetac i sudjelovati u slavi. Svećenik koji služi misu u

kapelici primjećuje njegovu skon-centriranost na molitvu tijekom mise i sugerira

njegovim roditeljima da mladi grof možda ima vjerski poziv. Možda bi ga trebalo

poslati godinu dana u sjemenište u tom i tom gradu, u kojemu su oci posvećeni

odgoju i uzdizanju mladih. Međutim, Mam ne želi ni čuti o tome! Ta on je ipak

samo dijete! Jedini nasljednik! Osim toga, on je njezino jedino

265

društvo u toj golemoj kući. Mali grof čita joj ozbiljne romane noću pored vatre,

dok ona pijucka engleski sherry i veze. Ona se vrlo rijetko posvećuje molitvi.

Užasno i naglas trača sa svojim sinom. Profinjenim i probranim riječima tuži mu se

na njegova oca. Mali grof ne postavlja pitanje vjerskog poziva pred Tatom za

vrijeme njegovih rijetkih dolazaka kući. On uopće ne razmišlja o drukčijem životu.

Ne istražuje značenje svoga vlastitoga života. On ga jednostavno živi. Ništa ga ne

potiče da se zapita zašto je rođen.

On ima jednu manu koja je ispočetka neznatna, ali je svejedno pogibeljna slabost.

Budući da mu majka neprekidno laska, a otac ga, osim na najformalniji način,

zanemaruje, nije naučio davati kada to iziskuje žrtvu. Prima sve najbolje od

civilizacije. Pa ipak, ne zna što to znači kad ti nešto nedostaje. Nezahvalan je i

ohol. Strahovito se razbjesni kad ne ide po njegovu. Želi sve posjedovati, sve

učiniti, želi biti sve. Očekuje da će postići vrsnost u svemu što pokuša, čak i u

pobožnosti, ali rijetko ima priliku procijeniti značenje vrsnosti, osim neprekidne

rijeke mentalnih i fizičkih disciplina što ih mora naučiti. S vremenom postaje

privlačan, inteligentan i svestrano naobražen adolescent. Ima sve što mu treba, a

opet nema ništa.

Zašto se tako osjeća? upita ga Ilija.

Čini mu se da ima sve što mu je potrebno za njegovo tijelo, ali i da u njegovu duhu

postoji neka golema praznina. Usamljen je. U trinaestoj godini počinje kušati

slatko, trulo voće mašte kad se strast združuje s beskrajnom usamljenošću. No, ta

strast je neobjašnjiva i neusmjerena. On nemilosrdno tjera svoju arapsku kobilu, a

kad se ona spotakne i padne, slomivši pri tome nogu, potrebno ju je ustrijeliti. On

razbija po kući, ispočetka su to beznačajne sitnice koje laktom ruši sa stola. Zatim

počinje sve više razbijati i uništavati znatno vrjednije objets dart. Mama i Tata

zabrinuto se dogovaraju. Dobiva ukore i kazne. Za kaznu mora provesti čitav dan

potpuno sam u svojoj sobi. Služavka mu donosi objede koje on ni ne dotakne. On

bijesno baca olovne vojnike po sobi. Njihove bajunete zabijaju se u zid.

266

Prestaje noću odlaziti u kapelicu. Počinje misliti da je osjećanje mira i zaštićenosti

obična tlapnja. Sve manje želi biti nazočan misi.

Redovito krade slugi cigarete i poslije toga povraća. Jednom prilikom popije pola

boce engleskog sherrvja i gotovo se utopi u fontani, no spasi ga sluga koji pristaje

da o tome nikome ne kaže ni riječi. U nekoliko navrata luta noću kroz selo i kroz

prozore promatra kako se odvija obiteljski život u domovima siromašnih. Nogom

udara konje i oni ga se nauče bojati. Gađa kamenjem svoga ruskoga hrta koji mu

uvijek oprašta. Svoje propuste i grijehe kazuje ispovjedniku, ali njegovo nastojanje

da ne podlegne porivu da drugima zadaje bol i da uništava traje samo nekoliko

dana, najviše tjedan. Svaki dan se pričešćuje, ali Mama mu to ne dopušta jer se

pribojava da će se vratiti vjerskom fanatizmu. Napokon, ona starom kapelanu

kaže da više ne dolazi na imanje pa obitelj i služinčad sudjeluju u sakramentima

jednom tjedno u nekom samostanu nedaleko od njihove kuće. Mama više voli

zatvorenu kočiju s rasklopnim krovom koju vuku dva konja nego nove automobile

koji su toliko nezdravi, s obzirom na dim koji ispuštaju i užasnu brzinu kojom voze.

Smokrev prekinu priču i pripali još jednu cigaretu koja ubrza žestok napadaj kašlja.

Kad se smirio, Ilija mu reče: Bili ste vrlo nesretni.

Vrlo ste pronicljivi.

Sigurno mi imate još nešto reći?

Tijekom ljeta, kad sam se osjećao tako nesretan, dogodilo se nešto izvanredno.

Upoznao sam svoga prvog prijate-lja.

Jednoga dana, krajem ljeta, šetao sam mrzovoljno kroz naš stari voćnjak i nabasao

na dječaka koji je sakupljao otpale jabuke sa zemlje uokolo stabla. Pogledao me

zbunjeno. Stajali smo jedan nasuprot drugome i buljili jedan u drugoga.

Tko si ti? upitao sam ga.

Piotr, odgovori on.

267

Zašto kradeš moje jabuke? ukorio sam ga.

Moja majka me je poslala da ih uzmem. Moj otac je Stani-slaus, zaposlen je kao

vrtlar kod tvog oca.

Poznavao sam Stanislausa. Znao sam da se ne sviđam vrtlaru jer me je često viđao

da radim stvari koje nije odobravao. Osim toga, upravo on je ustrijelio moga

arapskog konja kad je slomio nogu.

Je li to dopušteno? upita me Stanislausov sin. Nije bio mnogo stariji od mene,

najviše godinu ili dvije.

Imao sam neodoljivu potrebu podviknuti na njega Ne!, da su to naše jabuke i da ih

nema pravo uzimati bez dopuštenja moje majke. Želio sam pokazati nadmoćnost

nad njegovim ocem, no nešto na licu toga dječaka nije mi dalo. Bilo je to

povjerenje. Kao da je vjerovao da ću reći da, jer bi tako odgovorio netko tko je

dobar, shvaćate. Dobri ljudi kažu da. Dobri ljudi su velikodušni. Imao je povjerenja

u mene. Projicirao je svoje srce na svijet, upravo onako kako sam ja projicirao

svoje srce na njega. Očekivao sam neželjenog gotovana, jer sam se ja osjećao

nepoželjan, činilo mi se da me nitko na svijetu ne treba osim moje usamljene

majke koja je čeznula za ljubavlju. Osjećao sam se poput nekog gotovana. On je

od mene očekivao da ću biti ljubazan gospodar. No sva je istina da je on bio taj

koji je bio ljubazan.

Kretao se poput mladog boga u idiličnom raju. Ubrao je malenu zlatnu jabuku sa

stabla i dao mi je prijateljski me gledajući, što je za mene bila potpuna novost.

Izvoli, zagrizi. Stvarno su slatke, rekao mi je.

Oklijevao sam. Napokon, to su bile moje jabuke. No ta gesta me je tako dirnula da

sam sa zahvalnošću uzeo jabuku i zagrizao je. Bila je slatka i vrlo ukusna. I danas

osjećam to prvo zadovoljstvo na jeziku. Ono će za mene zauvijek predstavljati

okus prijateljstva.

Sjedi, zapovjedi mi, ne posve neljubazno, dječak Piotr.

Sjeo sam ispod stabla, a on se baci na travu pokraj mene. Bio je visok i okretan,

nosio je tešku pamučnu vojničku bluzu i vrećaste hlače. Imao je zlatnu kosu i plave

oči. Lice mu je bilo u isti mah staloženo, bistro, lijepo i muževno.

268

Vidiš li? reče mi on otvarajući vrećicu od grubog platna. Moja mama će ih skuhati i

znaš li što će od toga nastati?

Ne znam.

Vrč jabučnog želea.

Nema ih mnogo.

Štedjet ćemo ga za božičnu večeru i pojest ćemo ga uz guščetinu.

Zašto ne skuhate više jabuka, tako biste imali više želea?

Zato što je mama rekla da možemo uzeti samo jednu vrećicu otpalih jabuka.

Ostatak ide grofovim kravama, mislim, kravama tvoga oca. Oh, kako će se

udebljati!

Smijao sam se, a i on se smijao. Bio je to predivan osjećaj.

Slušaj me, reče mi on, dan je vruć. Bi li htio sa mnom loviti ribe?

Da, rekao sam, jedva uspijevajući izgovoriti tu riječ. Dođi!

On skoči i potrča prema guštiku s brezama što je graničio s južnim krajem našega

imanja. Kroz njega je meandrirala hladna i duboka rijeka sva išarana pjegicama

svjetla i sjene, u kojoj su ljenčarile ribe.

Piotr baci konop s udicom i komadom kože od slanine nataknutim na nju. Na obali

se začas praćakao smeđi šaran. Stavio mi je konop u u ruku i pokazao mi kako

treba baciti udicu u opasni jaz u rijeci. Konopac mi je zviždao u prstima dok je letio

prema rijeci. Bio sam izvan sebe od sreće kad je riba zagrizla udicu i počela trzati i

vući konopac. Vrištao sam od radosti kad me je pokušala povući u vodu. Piotr se

savijao od smijeha. Zatim smo je zajedno izvukli. Konačnu pobjedu prepustio je

meni. Izvukao sam golemog zlatnog šarana na obalu i stajao ondje gledajući

zadivljeno u njega. Nisam imao ni pojma da život može pružiti takve užitke.

Odnijeli smo ribu njegovoj majci i ja sam tada prvi put vidio kuću u kojoj su živjeli.

Znao sam da većina ljudi živi u bijednim i malim stanovima, ali to je bilo samo

teorijsko

269

znanje. Sada sam prvi put bio u kući nekog seljaka. Piotr je bio najstarije od

trinaestero djece pa možete zamisliti buku i živahnost u toj kući. Oko njega se

okupio čopor djece koja su skakutala i vriskala. Vješali su mu se za ruke. Bio je

tako dobar. Mogli ste vidjeti kako ga njegova mlađa braća i sestre vole. Bio im je

poput nekog malog oca. Zavidio sam im.

Njegova majka me je pozdravila s naklonom i osmijehom i zahvalila mi na

jabukama. Kad smo joj dali te dvije ribe, bila je vrlo zadovoljna jer će čitava obitelj

imati ručak. Kažem vam, ta je žena bila jedna od rijetkih pravih svetica koje sam

ikada susreo. Život joj nije bio lagan. Stanislaus nije bio osobito staložen čovjek, ali

ona ga je uspješno držala na uzdi. Kuća je bila prepuna ikona i raspela, buke i

veselja. Prije objeda molili su iz srca. Da, pozvali su malog gospodara da im se

pridruži za ručkom. Ni prije ni kasnije nikada nisam tako slasno pojeo ručak.

Nakon toga, roditelji i trinaestero djece su kleknuli, zapalili svijeću ispod neke vrlo

primitivno naslikane ikone Majke Božje Čestohovske i izmolili krunicu. Ja sam

također znao moliti krunicu u kapelici zajedno sa svećenikom, a povremeno i s

ljudima koji su nam dolazili u goste. Ali to nikada nije bilo ni slično ovome. Osjećali

ste bujanje vjerskog zanosa, postrojavanje svih vjerskih sila u duši. Čuli ste kako

molitva prodire kroz rajska vrata i kako je netko, na nekom vrlo udaljenom

prijestolju, sluša. Upravo tada sam shvatio kakvim kukavnim životom živim. Jasno

sam vidio da su ovi ljudi istinski bogati i da sam ja običan siromah. Ispričao sam se

i otrčao kući gdje me je dadilja izgrdila što nisam na vrijeme došao kući i što sam

na smrt preplašio sve ukućane. Te noći sam dobro spavao, nakon što sam

nakratko otišao u kapelicu. Namjeravao sam zahvaliti Presvetom pokraj crvenog

svjetla, zahvaliti mu za ovaj izvanredan dan, zahvaliti mu što mi je dao mog

prijatelja Piotra, ali svjetlo je bilo ugašeno, a vratašca svetohraništa bila su širom

otvorena. Iz dosade ili zbog straha, nikad mi nije bilo jasno zbog čega, Mama je

odabrala upravo taj dan kao dan kad je pokušala preustrojiti naše živote. Mislila je

da bi me jedan društveniji

270

život, koji bi bio manje tradicionalno vjerski i više kozmopolitski, mogao vratiti

nečemu što je ona nazivala ravnotežom.

Piotr i ja smo se čitave jeseni i zime često sastajali u šumi i razgovarali o mnoštvu

stvari. Pješačili smo imanjem moga oca kao da je ono Piotrovo vlasništvo i kao da

sam ja tek posjetitelj. Pokazao mi je mnogo različitih vrsta stabala na našoj zemlji i

od njega sam naučio njihova imena. Naučio me praviti igračkice od kestena.

Nategnuo mi je dugačak luk i napravio strelice za mene, ukrasivši ih fazanovim

perjem. Strpljivo je slušao moje priče o brodovima i avanturama napuštenih

dječaka. Smijao se mojim prvim i slabašnim pokušajima da smislim neku šalu.

Tapšao me po leđima kad sam nešto dobro uradio. Kad mi nešto ne bi polazilo za

rukom, on bi šutio i skretao mi pozornost na druge stvari. Bio mi je kao brat.

Pokatkad smo zajedno molili krunicu, šećući snježnom prtinom po našem imanju.

Molitva mi je postala vrlo draga, ona je činila da se ugodno osjećam u njegovu

društvu, bila je to tajna u kojoj smo obojica sudjelovali. Postupno sam ga zavolio

onako kako brat voli brata. Bio sam sretan.

Sjećam se dana kad je kroz membranu koja dijeli kreposnu ljubav od požude

provalila želja. Bio je proljetan dan. Upravo su se bile istopile posljednje krpice

snijega. Pokazivao mi je tek okoćene zečiće. Bili su njegovi, planirao je s njima

nešto učiniti. U žičanom kavezu iza staje za kravu bile su dvije velike sive ženke,

tužni smeđi mužjak i čitavo tuce malih zečića. Flamanski divovi. Bila je oštra zima i

Pi-otru je ponestalo sijena. Rekao sam mu da mi imamo zalihe sijena u glavnoj

staji. Osim toga, u gredicama smo imali više mrkve nego što nam je trebalo za

prehranu konja. Upitao sam ga bi li želio da mu dam mrkava za njegove zečeve.

On je s oduševljenjem pristao.

Mogu li Camilla i Ludmilla poći s nama? upitao me je.

Izvrsna ideja! Možda usput naiđemo na svježe povrće pa ga mogu grickati. Ponesi

sa sobom vreću za mrkve.

271

Bilo je to jedno od onih vrućih proljetnih poslijepodne-va što stižu rano i otapaju

led u duši. Napunivši vreće s mrkvom i sijenom na glavnoj farmi, vratili smo se

istim putem natrag. Golema zečica poslušno je ležala u našim rukama i bila je vrlo

teška. Krenuli smo prečicom kroz šumu, prešli preko mostića i izbili na čistinu na

drugoj strani. Nikada ranije nisam prelazio prijeko. Bila je to novost za mene i

činilo mi se savršenim skloništem svjetla u mračnom šumarku. Bila je obasjana

suncem i pokrivena bujnom travom. Legli smo na travu, a zečevi su odmah počeli

bjesomučno jesti. Piotr i ja smo sa zadovoljstvom otpočinuli na jantarnom

sunčevom svjetlu pa nam se pridrijemalo. Neko vrijeme smo razgovarali, a onda

sam ja zatvorio oči. Po svoj prilici sam dugo drijemao jer kad sam se probudio,

sunčeve zrake su obasjavale drugi dio čistine. Približavala se večer. Ipak, bilo je

prilično toplo. Vidio sam Piotra kako se ispružio pored mene, a kako je bilo veoma

vruće, skinuo je čizme, čarape i košulju. Jedan od kunića je pasao pokraj njegovih

nogu, dok je drugog držao u mišićavoj ruci. Ljubio mu je uši, a on je strigao ušima

naprijed-natrag, naprijed-natrag. Zabavljala ga je ta igra, a kunić kao da je bio

zadovoljan što mu ugađa.

Dugo sam ih promatrao, a zatim, ne shvaćajući zašto, srce mi i protiv volje poče

udarati poput čekića. Nikad dotad u svome životu nisam vidio tako savršen prizor

ljepote. U tom uspavljujućem miru, u tom veličanju svjetla, doimao se poput lika u

koji je nebo ulilo tekuće zlato. Buljio sam u njegovo lice koje je bilo tako lijepo i

nježno, tako kreposno i tako zaboravno. Mora biti da sam s mukom i isuviše

glasno progutao pljuvačku jer me je pogledao i prošaptao: Sššš, bratko, dziecko.

Zvao me bratom, malenim.

Činilo se kao da se svjetlo pretvorilo u samu ljubav. Jedva sam disao. Dodirnuo

sam mu lice prstima. On se nasmijao i odmaknuo mi ruku. Hipnotiziran, prstima

sam mu dodirnuo usne. On se namrštio.

Ne čini mi to, dziecko, reče mi mirno i usmjeri svoju pozornost na Ludmillu.

272

Kroz čitavo tijelo prostruji mi vrućina i srce mi poče još žešće udarati. Lice kao da

mi je bio zahvatio plamen. Zar ti ne mogu dodirnuti lice, Piotr? Tako je lijepo. Me!

odgovori on odlučno. Molim te!

Zašto mi želiš dodirivati lice? upita me, promatrajući me neobičnim pogledom. Ne

znam.

Ustao je i počeo se užurbano odijevati. Ništa nije govorio, ali mene je zabrinjavalo

njegovo mrštenje. U to vrijeme bio sam premlad da bih mogao shvatiti. Godinama

kasnije palo mi je na pamet da je sigurno morao podnositi patnje koje često

podnose oni koji su zapanjujuće lijepi. Njihov izgled privlači svačije oči, ali tko njih

vidi onakvima kakvi oni jesu? Koga je briga za njihovu osobnost, nije li tako? Žene

to podnose čitavo vrijeme. Ali muškarac je vrlo rijetko prisiljen podnositi takvo

poniženje. Doživljavaju ga osobito muškarci koji su previše zgodni. Obično mladići

koji ne znaju što bi s tom emocijom. U tome je bila i Piotrova bol. Nije mu se

sviđalo vlastito lice, smatrao je da je njegov izgled nemuževan. Dvostruko više

zbunjivala ga je činjenica da to može prouzročiti probleme nekom drugom

dječaku.

Sto se mene tiče, nisam bio ni najmanje nesretan. Bio sam opijen, ispunjen

ljubavlju, opčinjen, opsjednut i nisam mogao prozboriti ni riječi od silnog

strahopoštovanja. Bilo je to čisto obožavanje.

On pogleda u oca Iliju.

Otkrivam li ja to tračak gađenja na vašem opreznom licu?

Samo pokušavam sebi predočiti što ste vi i vaš prijatelj osjećali toga dana. Dvije

posve različite emocije.

Upravo tako. I to je bio uzrok nevolje koja se upravo spremala provaliti van poput

furija iz pakla.

Što se dogodilo poslije toga?

Onaj brat u kojega sam se tek nedavno bio pretvorio nestao je i u meni se poput

đavola ponovno probudio sebični mali grof. Nije bilo teorije da mi netko uskrati

takvo zadovo-

273

ljstvo. Ako već nisam mogao biti u zagrljaju svetišta, tada ću ispružiti ruku i

dodirnuti ga. Uzet ću ga! Bit će moje. Bilo je moje.

Želim ti dodirnuti lice, rekao sam mu otresito.

To je glupo. Nemoj! rekao je Piotr.

Moraš mi to dopustiti! ustrajao sam.

Ne moram ti dopustiti! podigao je glas i ja sam u njegovim očima vidio prvi bljesak

straha.

Da, moraš mi dopustiti. Ti radiš za nas. Pripadaš nama.

Mi radimo za tebe, ali ti ne pripadamo.

Moraš učiniti što ti kažem! vikao sam. Piotr me je pogledao kao da sam poludio.

Nikad me nije vidio bijesna. Samo je sjedio tamo i buljio. Kao opsjednut, ispružio

sam ruku prema njemu i počeo mu milovati lice. Odjednom, oči su mu se napunile

suzama, a usta su mu se iskrivila od bijesa. Nije me udario. Nije me ni proklinjao.

Samo je s razumijevanjem buljio u mene. Da me je udario, vjerojatno bih vrlo brzo

zaboravio čitav taj incident. Umjesto toga, skočio je na noge. Bez riječi je zgrabio

Camillu i Ludmillu i uputio se dugim koracima u šumu u pravcu svoje kuće. Uopće

se nije obazirao na vreće sa sijenom i mrkvama.

Te noći sam se neprekidno vrtio i okretao u krevetu, zbunjen i užasnut onim što

sam učinio. Razmišljao sam o tome da još prije zore otrčim do njegove kuće i da

mu odnesem sijeno i mrkve, da ga zamolim za oproštenje. Neko vrijeme

razmišljao sam o tome, a onda sam odbacio tu pomisao. Poslije svega, razmišljao

sam, on je naš sluga. Zašto bih ga moljakao za naklonost? Zašto bih ja, koji ću

jednoga dana postati grof, bio prisiljen puzati pred jednim seljakom, pred sinom

neukih seljaka? Polagano, kako su sati otkucavali, počeo sam mu zamjerati zbog

njegove ljepote i dobrote. Iznad svega, mrzio sam ga zato što mi nije dopustio da

držim njegovu nadzemaljsku ljepotu u svojim rukama, što mi nije dopustio da ga

posjedujem. Moj Piotr. Moj! Postupno, srdžba je sve više rasla u mraku, valjala se i

plivala u izljevu seksualne žudnje. U meni je uzavrela mržnja,

274

povrijeđenost, srdžba i pohota i sve one zajedno tražile su odušak.

Ujutro je sve to našlo odušak. Vidio sam ga kako dolazi poljem, ranom zorom,

vidio sam ga kako se približava mojoj kući. Pomislio sam: reći će mojoj majci.

Pomislio sam: rugat će mi se i ja ću se osjećati ništavnim i podlim. Osjećat ću se

prokletim. Bit ću ponižen. Mržnja u meni pukla je poput čira i ja sam što sam brže

mogao sjurio niza stube. Ruski hrt cvilio je pred vratima. Izveo sam ga van i čvrsto

ga držao za uzicu.

Piotr se zaustavio nekoliko metara daleko od kuće. U rukama je držao jednog od

svojih velikih sivih kunića. Mahnuo mi je rukom i široko se nasmiješio. Boleslawe,

je 1 ti bolje? Jučer si zaista poludio. Ali, zaboravimo to. Danas je novi dan, jesam li

u pravu? Idemo loviti ribe!

Ništa mu nisam odgovorio. Piljio sam u njega s mržnjom koja je bila hladnija od

smrti. S Piotrova lica brzo nestade smiješak. Oprosti što se jučer nisam pozdravio s

tobom, reče mi drhtavim glasom. Ali, gledaj, mislio sam da bi možda želio držati

Ludmillu u rukama. Da bije možda želio malo pogladiti. To joj se sviđa. Ako želiš,

možeš je zadržati.

Na trenutak sam oklijevao. Njegova dobrota prelila se preko mene kao val i

gotovo je skršila moj otpor, no znao sam, ako popustim, on će ponovno biti iznad

mene. Bit će superiorniji. Ja sam grof, rekao sam sebi. Tko je taj seljak što izigrava

kraljevića! Piotr je stajao i čekao. Zaputio sam se dugačkim koracima prema njemu

i zgrabio Ludmillu za vrat. Otrgnuo sam mu je iz ruku i snažno je hitnuo na zemlju

pod zube svome psu. Tresnula je o pod i zaskvičala. Pas ju je samo pogledao, a

zatim ju je počeo trgati.

Zaustavi ga! kriknuo je Piotr.

Ništa nisam rekao. Prekrižio sam ruke i promatrao ruskog hrta kako trga

Ludmilline noge, a zatim i cijelo njezino tijelo. Skvičala je i to je zvučalo kao kad

dijete plače od bola. Taj zvuk mi je činio silno zadovoljstvo, duboko, prekrasno,

mračno zadovoljstvo.

275

Čuo sam kako Piotr jeca. Promatrao sam njegovo lice izobličeno od užasa i bola i

to mi je također činilo zadovoljstvo. Okrenuo se i otrčao i više nikada nije došao u

našu kuću. Jesam li osjećao grižnju savjesti? Jesam li bio žalostan? Uopće ne,

osjećao sam se izvrsno, osjećao sam nadmoć, bio sam iznad, bio sam gospodar

života i smrti. Doduše, to je bio beznačajan život i beznačajna smrt. No meni se

činilo da je to prvi korak u dugom životu koji me jednoga dana može dovesti do

toga da budem iznad mnogih stvari, iznad mnogih ljudi i da mi to može dati moć

da vladam nad svime. Više se nikad neću osjećati malenim, ružnim i nevoljenim.

Smokrev se nasloni na uzglavlje, smiješeći se. On ponovno posegnu za cigaretom,

pripali je te opet započe ciklus soptanja i kašljanja. Kad je to završilo, on reče:

Vrijeme je za stanku.

Ilija je odahnuo i nije mogao dignuti pogled s poda.

Smokrev zazvoni zvoncem. U sobu uđe sluga i stavi poslužavnik s kavom i keksima

na stolić pokraj svećenika. Zatim iziđe i ponovno se vrati s poslužavnikom na

kojemu su stajali lijekovi za grofa.

Ostali ste bez riječi.

Priča nije bila nimalo smiješna.

Jesam li vas uspio užasnuti?

Niste.

Zašto me ne gledate? Razmišljam.

Mogu misliti o čemu razmišljate.

Mislim da je smušeni dječak, koji je imao toliko darova, mogao krenuti drugim

putem u životu da ga je netko pokušao usmjeriti.

Apsolutno. Sve ste bliži. Nastavite razmišljati. Na kraju ćete doći do zaključka

prema kojemu vas vodim.

Ne možete sve imati u svojoj vlasti.

Da, konačno sam to shvatio. Ali mogu vladati nad mnogo čime.

Ne možete zarobiti ljudsku misao.

Nju je najlakše zarobiti.

276

Kod mene vam to neće uspjeti. To ćemo tek vidjeti.

Oh, Bože, molio je u sebi, podari mi milost da mogu ostati s njim, podari mi snagu

kako bih se mogao zajedno s njim uputiti u pakao njegove duše. Pomozi mi,

pomozi mi da mu se mogu oprijeti s ljubavlju.

Recite mi zašto, svećenice. Zašto me Bog nije spriječio da postanem ono što sam

postao?

Da započnemo razgovor o prirodi slobode?

Kasnije, kasnije. Samo mi recite, zašto me Bog nije spasio. Zašto nije spasio

Ludmillu od mene?

Ovo nije proces Bogu nego Čovjeku. Da budem precizniji, jednom čovjeku. Vama.

Zašto se niste zaustavili?

Nisam mogao.

Je li to istina?

Aha! raspoloženo uzviknu Smokrev. Uzbudio sam vas. U vašem glasu ima srdžbe.

Želite li da se pravim da me ne ljuti komadanje jednoga Božjeg stvorenja?

Smokrev bez riječi slegnu ramenima.

Ja sam, zapravo, ljut na sile koje su manipulirale vašim životom, koje su od vaših

roditelja napravile ono što su napravile. Koje su vas iskušavale i u čije ste ralje

upali. To me ljuti.

Touche! oglasi se šapatom i zamišljeno Smokrev. Morat ću se dobro potruditi da

pronađem pravi protuudarac. Bravo!

Ovo nije šala, grofe. Ovo je život. Riječ je o sudbini vaše duše.

Ah, da, da, da. Ali nastavimo s pričom. Imam vam toliko toga reći, a tek sam

započeo.

Najprije mi recite jeste li ikada ponovno pristupili vašem prijatelju Piotru? Jeste li

ikada zatražili oprost od njega?

Zapravo jesam. Pedesetak godina kasnije, ali to je dosadna zgoda. Zanima me.

277

Onda u redu. Nije potrebno ni govoriti, nisam mogao ne voljeti Piotra, premda

sam ga tada već bio zamrzio. Godinama mi je neprekidno dolazio u misli. Stalno

sam se nadao da će jednoga dana doći k meni i zamoliti me da mu oprostim, da mi

se ispriča zbog svoje neotesanosti. No tako nije bilo suđeno.

Dok sam radio za komuniste, jednoga dana palo mi je na pamet da bih trebao otići

vidjeti naše staro imanje. Ono je nakon rata palo u ruke državi i zbog toga sam

uvijek bio pomalo ogorčen. Nisam bio ondje sve od dvadesetih godina, kad sam

otišao na studije u Pariz. Bilo je to kao da sam pušten iz kaveza. Osjećao sam

takvo gađenje prema rodnoj kući da sam se nadao da je na neki način spaljena ili

bombardirana, zajedno s mojim roditeljima, ali da pri tome nije izgubljeno ništa

od našeg kapitala. Vjerujte mi da dugo vremena nisam osjećao nikakvu nostalgiju

za imanjem. Kad sam se, nakon dolaska Nijemaca, vratio u Poljsku, vidio sam da je

naše imanje konfiscirala centralna vlada i da je ono u rukama Hansa Franka. Bilo je

korišteno kao odmaralište za upravitelje na visokim položajima. Nakon rata

komunisti su učinili isto. No, moji roditelji su bili dovoljno pametni da se još prije

invazije riješe nekih od naših imanja, a naša ušteđevina bila je u zlatu u švicarskim

bankama. Kao posljedica toga, nikad nisam živio u oskudici. Međutim, u našu

palaču neprekidno su useljavali upadači, jedan za drugim. Dok sam bio u Parizu,

navikao sam se svoj stari dom nazivati palačom. To mi je otvorilo mnoga vrata.

Moja majka bila je iz obitelji Habsburg, znate, i kad bi se dogodilo da se istrijebi

tridesetak ili četrdesetak ljudi iz nasljednog prava prije mene, postao bih krunski

princ austrougarskog carstva. Međutim, ono je 1919. srušeno. U to vrijeme bio

sam na Sorboni i studirao dekadentnu modernističku književnost. Unatoč tomu,

moj naslov donio mi je prilično koristi. On mije otvorio vrata mnogih palača,

ateljea i spavaćih soba.

Počeli ste mi pričati o tome kako ste ponovno susreli Piotra. O oproštenju.

278

Dakle, u vrijeme režima Jaruzelskoga, kad je pokret Solidarnost započeo sa svojim

opasnim djelovanjem i kad je taj Papa počeo drmati temeljima države, palo mi je

na pamet da bi se lako moglo dogoditi da se Poljska brzo riješi sovjetskog utjecaja.

Pomislio sam: što ako novi režim odluči vratiti stara imanja njihovim zakonskim

vlasnicima? Kao što se pokazalo, moja burna prošlost slijedila me je u stopu; vlast

je zavirila u prilično debeli dosje što su ga o meni sastavile različite vlade. Odlučila

je da nisam dostojan. No prije nego što je to odlučila, palo mi je na pamet da

vidim što je ostalo od moje stare kuće.

Bila je udaljena pola dana vožnje od mjesta gdje sam živio. Odlazeći tamo, osjetio

sam uzbuđenje kakvo sam do tada rijetko osjećao. Međutim, pokazalo se da je

palača čisto razočaranje. Doimala se znatno manjom od one kakva je ostala u

mom sjećanju. Ukrasni vrt oko kuće bio je dobro očuvan, no malo je što ostalo od

čitave zemlje. Nisam mogao ući u kuću jer je ona u to vrijeme bila vladino

odmaralište i toga dana ondje su imali neku konferenciju visoki partijski i državni

dužnosnici. Unatoč tomu, obišao sam vrt. Voćnjaka više nije bilo ondje. Nije bilo ni

staje. Umjesto njih tamo su stajale nove poljoprivredne zgrade od metala.

Kamene štale bile su još uvijek ondje. Suma se pretvorila u gustu prašumu s

golemim stablima. Ali, rijeka je ostala ista. Satima sam hodao puteljcima duž

rijeke, ali nisam mogao pronaći ni most ni onu čistinu. Kasnije sam se dovezao do

sela na drugoj strani šume.

Umjesto sela našao sam veliki grad s mnoštvom dućana i diskotekom. Na periferiji

sam pronašao mjesto gdje je ranije živio naš bivši vrtlar. Na njemu nije bilo ništa.

Upitao sam jednog susjeda zna li gdje bih mogao pronaći Piotrovu obitelj. Aha, vi

mislite na pekara! reče mi susjed. Naravno da ih poznajem. Živjeli su ovdje prije

rata. Piotr sada živi u gradu. Ima pekaru.

Na glavnoj ulici pronašao sam Zvijezdu Mazovija pekare. Ušao sam unutra pomalo

uzbuđen. Moj vozač ostavio je motor daimler-benza da prede na ulici u slučaju da

se

279

dogodi bilo kakva scena. Uz pekaru je bila mala kavana. Sjeo sam i naručio kavu,

suhe šljive, kolač od makova sjemena i vrući croissant.

Poslužio me je jedan golemi debeljko. Izvolite, gospodine, rekao mi je. Oprostite

što ste morali čekati. Momak koji radi u kuhinji je bolestan. To je moj unuk. Dobar

dečko, ali pomalo nespretan. Lijen - kao svi mladi danas.

Da, eto u što se pretvorila apolonska mladost. Postao je pekar. Golemi, dobro

raspoloženi čovjek, ćelav, naboran, crvenih obraza sa zamaštenom pregačom.

Jedino što su mu oči ostale gotovo posve iste. Bile su - da, nakon pedeset godina -

bile su još uvijek prijazne.

Mora biti da sam se bez riječi zabuljio u njega jer je znatiželjno podigao glavu i

upitao me: Jeste li odavde, gospodine?

Odrastao sam ovdje. Otišao sam odavde dvadesetih godina.

Mogao je jasno vidjeti da nisam seljak. Kad sam mu rekao kako se zovem, počešao

se po glavi kao da se pokušava sjetiti nečega što je bilo vrlo davno. Oh, da, grof i

njegova obitelj. Moj otac je kod njega radio kao vrtlar. Nemojte mi reći da ste vi

njegov sin!

Kimnuo sam glavom, ali nisam mogao izustiti ni riječi.

On se nasmiješio. Nisam mogao vjerovati očima. Nasmiješio se.

Sad se sjećam. Išli smo u ribolov, vi i ja! On prasne u srdačan smijeh i ispruži ruku

prema meni. Rukovali smo se.

Evo nas, dva starca! rekao je. Tko bi to vjerovao!

Zatim mu se odjedanput lice objesi i ja pomislih da se sprema neka nevolja. Čuo

sam, reče on, čuo sam o vašem tati, grofu. Sjećam se kad su ga Nijemci odvodili.

Ubili su ga, zar ne?

Da, ubili su ga.

Toliko se toga dogodi u ljudskom životu. Toliko toga. Piotrove oči napuniše se

suzama i on ih obriše prljavom pregačom. Moja žena, umrla je prošle godine. Rak.

Bog joj dao pokoj duši.

I dalje nisam mogao progovoriti ni riječi.

280

Recite, zašto ne biste večerali ovdje? Samo što nismo zatvorili. Pripravit ću vam

nešto lijepo. Volite li kobasice? Gutljaj piva? Popričat ćemo o tome kako je bilo

prije svih ovih nevolja, kad smo bili dječaci. Bilo je prekrasno tada, zar ne? Bilo je

uvijek ljeto. Sjećate li se rijeke, debelog šarana, zvona što su pozivala na misu,

šuma vjetra u jablanima za jesenjih noći? Hej, vjerojatno to ne znate, ali malo je

nedostajalo da postanem svećenik. Otišao sam u sjemenište 1928. i ostao tamo

godinu dana. Nije to bilo za mene. Godine 1932. upoznao sam djevojku koja mije

kasnije postala žena i stupio sam u nauk kod pekara VVajde kao šegrt. Prije smrti

ostavio mi je ovaj dućan.

Koliko djece imate? uspio sam ga upitati.

Devetero. Ne toliko kao moja mama i moj tata. No svi smo mi plodni. Šestero njih

se oženilo i poudalo, jedna je redovnica, a dvojica su svećenici. Jedan od te dvojice

je na službi kod biskupa u Krakowu. Svi su sretni. Imali smo težak život, ali sve je

dobro ispalo.

Imate se čime ponositi.

Dziekuje! Recite mi, čime se bavite?

Prodajem slike i kipove u Varšavi.

Volite li taj posao?

Volim.

Može li se od toga dobro živjeti? Može.

To mi je drago čuti, rekao je.

Zatim me prodorno pogleda i ja sam shvatio da se on svega sjeća. Sve mu je bilo

jasno. Bilo mu je u naravi da se suspreže od okrivljavanja.

Sjećate li se Camille i Ludmille? upitao sam ga.

Ne, odgovorio je posve tihim glasom.

Mislim da se ipak sjećate.

Nije odgovorio. Zatim je, nakon duge stanke, rekao: Sjećam se malenog dječaka

koji je bio previše usamljen. Sviđao mi se. Uvijek sam se pitao što je s njim.

Vi ste dobri, rekao sam.

Tko je dobar?! nasmijao se. Nitko nije dobar. Vi ste mi oprostili.

281

Nema se što oprostiti, dziecko. Nema se što oprostiti.

Njegova ljubaznost bila je previše za mene. Uspio sam se obuzdati, a zatim sam

ustao, zahvalio mu na čaju, uljudno se ispričao i otišao.

Svratite ponekad, reče on dok sam ulazio u auto. Začas smo uz grmljavinu motora

izišli iz grada i ja se više nikad nisam vratio onamo.

282

XII.

Druga ispovijed

Smokrev se strese i duboko odahnu. Zatim pogleda u oca Iliju.

Je 1 vam dosta? Priča se popravlja.

Ne brinite. Pogoršava se. Izdržite li dovoljno dugo, vidjet ćete da postaje sve gora.

Kasno je. Trebali biste se odmoriti.

Zašto ne biste ostali na večeri? Volite li kobasice? Gutljaj piva? Popričajmo o tome

kako je bilo kad smo bili dječaci, prije svih ovih nevolja? Tada je bilo lijepo, sjećate

li se? Bilo je uvijek ljeto.

Ilija nije mogao ne primijetiti da se iza njegovih ironičnih riječi krije molba.

Ako baš tako želite.

Nakon večere njegovateljica odgurnu zavjese s prozora u spavaćoj sobi i smanji

svjetlo. Ostala je gorjeti samo svjetiljka pokraj kreveta. Ilija priđe prozoru i

pogleda van na rijeku. Duž riječne obale na istočnoj strani bila su porazba-cana

blještava svjetla. Pokraj njih prođe turistički čamac s kojega se čula glazba za ples i

bučan i razuzdan smijeh.

Zašto ste došli u Varšavu, svećenice iz Izraela? Zaista, zašto?

Došao sam na konferenciju o kulturi. Čuo sam nešto o tome. Važna konferencija.

Na njoj će govoriti i Predsjednik Europskog parlamenta. On će sutra uvečer

otvoriti konferenciju.

283

Gledat ću je na televiziji pa prekosutra možemo o njoj popričati.

Bojim se da to neće biti moguće. Nakon njegova nastupnog govora moram

otputovati u Rim.

To znači daje ovo naš posljednji susret. Preostalo je tek nekoliko sati da oborim

vašu obranu Boga?! To nije pošteno! Sakupio sam golemu optužnicu protiv Njega.

Nećete se tako lako izvući.

Nekoliko sati? Kako uopće mogu opravdati Božje postupke za tako malo vremena?

Neće nam uzeti mnogo vremena. Imam argumente koji su, vjerujem, neoborivi.

Ako ih je moguće oboriti, zašto jednostavno ne započnemo?

Imate pravo. Međutim, neki odgovori su tako jednostavni, tako istiniti, da ih

suvremeni ljudi poput vas i mene teško mogu shvatiti.

Potrudit ću se.

Hoćete? Onda pokušajmo nemoguće.

Sjednite, molim vas.

Ilija ponovno sjede u naslonjač.

I tako, nastavlja se ep o Boleslavvu Smokrevu, posljednjem aristokratu,

posljednjem fašistu, posljednjem nacistu, posljednjem Sovjetu, posljednjem

međunarodnom trgovcu. Posljednjem obavještajcu nekoliko država, među kojima

Amerikanci nisu bili najmanje važni.

Bili ste agent?

Bio sam agent. Od svih mojih mnogobrojnih maskera-da i pompoznih djela, ova je

bila jedna od autentičnijih. Nakon poraza Njemačke nalazio sam se u sektoru

Berlina koji je bio pod nadzorom zapadnih saveznika. Obavještajna služba

američke vojske ušla mi je u trag i uvjerila me da moram prijeći u ruski sektor, a

zatim se ponovno vratiti u Poljsku. Ondje sam živio drugu polovicu svoga života i

bio sam im prilično koristan. CIA je od mene tražila da zadržim stil ponašanja na

koji sam bio navikao.

To znači da ste, nakon svega, ipak patriot.

Oh, bio sam koristan svima, a najviše sebi samome. Kako

284

sam bio prava ništarija, neposredno pred rat spiskao sam veći dio obiteljskog

naslijeđa. Kao posljedica toga, zapao sam u škripac i bio sam prisiljen kupovati i

prodavati ljude. Trgovao sam ljudskim mesom. Pri tome mislim na političko, ne na

seksualno meso. Ah, u redu, bilo je toga. Kao književni kritičar, stvorio sam i srušio

reputaciju nekolicini pisaca. Karijere. Odnosi. Stvarao sam i uništavao. To je

postao moj glavni umjetnički izraz. Između 1927. i 1989. neprekidno sam bio

međunarodni kulturni posrednik ove ili one vrste. Osjećao sam se kod kuće u

Parizu, Berlinu, Londonu, Rimu, VVashingtonu, Moskvi -uz kratak predah između

1939. i 1945. Za vrijeme okupacije bio sam također konzultant Ministarstva

kulture Reicha u Poljskoj pa sam saznao mnogo toga korisnog. Kasnije, nakon rata,

učinio sam mnoštvo usluga poljskim komunistima i Rusima. Imao sam zadaću

pomagati u pregovorima za vraćanje umjetničkog blaga Europe koje su opljačkali

Goering i Ein-satzstab Rosenberg. Usput sam stekao i lijep imetak trgujući

dijamantima, državnim tajnama i umjetninama na crnom tržištu. Sad mi je

preostala samo trgovina umjetninama. Međutim, razumije se, moja energija je

ograničena. Ostario sam, zaključi on pripaljujući žigicom vrh cigarete.

Ilija je mirno sjedio, pokušavajući unijeti red u sve stoje čuo.

Pokušavate li me uvjeriti da ste zao čovjek?

Nipošto! usprotivi se Smokrev. Ja se ponosim svojim uspjesima! Samo pripremam

pozornicu. Sve je to jedan teatar.

Nastavite. S velikim očekivanjem iščekujem nastavak ove komedije ili tragedije.

Pst, pst, pst. To graniči sa sarkazmom - a on nimalo ne pristaje Božjem službeniku.

Samo sam neuspješno pokušao biti ironičan, grofe.

Sviđate mi se. Sviđa mi se vaš duh. Pošteni ste. Zaveden, ali pošten.

Spremali ste se iznijeti mi vaše argumente protiv Boga.

Upravo to i činim čitavo vrijeme. Ali ima još toga - još mnogo, mnogo toga. Još

nisam ni počeo testirati vašu otpornost na udarce.

285

Slušat ću, ali samo pod jednim uvjetom: ne želim da uljepšavate svoju priču. Želim

da mi razgovijetnim jezikom kažete što mi želite reći. Molim vas, nemojte se

truditi pokazati čudovištem. Ne možete me sablazniti. Nećete uspjeti u tome da

vas prezrem.

Zaista? To je vrlo neobično. Bit ćete prvi koji je preživio taj test.

Ja sam Kristov svećenik. Ja uopće ne moram proći na vašem testu. Nije bitno hoću

li proći ili pasti na vašem ispitu. Ovdje se ne sudi Bogu.

Ali, upravo Njemu se sudi.

Ne. Ovdje se sudi čovjeku.

Smokrev je hihotao: Imam pripremljenu optužnicu. Neće se tako lako izvući.

U tom slučaju, moram ići, reče Ilija, ustajući. Vi se poigravate sa mnom. Ne

možete se poigravati s Bogom.

U redu, u redu, reče Smokrev, popuštajući i pokazujući rukom Iliji da sjedne. Tako

ste osjetljivi. Samo sam se htio našaliti.

Život je kratak. Moje vrijeme je također kratko. Dajem vam ono što imam, ali vas

molim da ga ne rasipate.

Vi ste tako gravissimo! U redu, slažem se.

Onda nastavite. Što mi želite reći?

Ne znam kako bih pristupio tome. Bi li trebalo da najprije postavim filozofski

problem i da ga ilustriram s nekim žestokim pojedmostima iz moga života? Ili bi,

umjesto toga, trebalo da samo kronološki pretresemo moje izgubljene godine i da

vam ispričam o svakom pojedinom od mojih neizrecivih zločina? Što bi više

odgovaralo vašem temperamentu?

Prvi pristup.

Ne uživate u jeftinim operama?

Ne. To je ugađanje vlastitim sklonostima.

Ali, kod sakramentalne ispovijedi moram nabrojiti sve svoje grijehe i ne smijem ni

jednog ispustiti! Zar to nije proturječno?

Ne. U sakramentalnoj ispovijedi grešnik imenuje svoje prijestupe, jer je to način

da preuzme odgovornost za njih

286

pred Bogom i ljudima. On kaže: Ja sam grešnik. Učinio sam to. Ne krivim nikoga

osim sebe. Molim da mi bude oprošteno i da mi rane zacijele. Potreban mije

Spasitelj.

Hmmm. Uvijek sam mislio da je svrha ispovijedi više u tome da postidi pokajnika

kako više nikad ne bi ponovio svoje gluposti.

Ilija zavrti glavom. U tome mnogi griješe. Kristov svećenik vrlo dobro zna da je

čovjek kao i drugi ljudi. I on je mogao počiniti grijehe o kojima mu kroz zaslon

govori grešnik. On je tu kao znak protivljenja postavljen među stvorenja. Kao znak

milosti i istine. Istina nas oslobađa, a milost nas iscjeljuje. On je tu kao živa

Kristova nazočnost pred ljudima, a pred Kristom zamjenjuje ljude.

Ispovjedio sam se bezbroj puta. U mom slučaju to nije pomoglo. Odustao sam od

toga prije pola stoljeća.

Sto je sve moglo biti od vas da ste bili ustrajni!

To je tako žalosno jednolična navika! Počela me je suviše ponižavati.

Zašto?

Neke od tih stvari koje sam vam morao reći bile su nezamislive. Vidite, Ludmilla je

bila samo prva u nizu, a nije bila ni posljednja. Za vrijeme rata bilo je i ljudskih

žrtava.

Ilijino srce je udaralo sve brže. U sebi je tiho molio da ga ne svladaju emocije.

Mjesta poput Treblinke, Auschvvitza, Belzeca - bila su neiscrpna riznica.

Nakašljavajući se, Ilija ubaci: Samo naglašavate što ja kažem. Da ste kao mlad

čovjek ustrajali u primanju sakramenata, zar se ne bi lakše oduprli takvim

napastima?

Sad je to akademsko pitanje. To se dogodilo, slegnu on ramenima. Tako je to bilo

u tim danima. Stotine tisuća ljudi kojima je bilo suđeno da budu spaljeni. Loša

roba. Ljudski otpatci koje je država već ranije otpisala. Nema budućnosti, nema

nade. Nema spasa. Nema spasitelja. Nema Boga. Nema ničega. Oni su već bili

mrtvi, iako su nastavili hodati unaokolo još nekoliko bijednih tjedana,

287

mjeseci ili godina. Bilo je toliko mnogo mladog i lijepog svijeta. Imao sam ih punu

štalu.

Ilija je gledao u svoje ruke na koljenima.

Ah, početni simptomi tjeskobe. Malo gnušanja, možda? Malo prezira? Možda i

malo mržnje koja se zavukla u srce ovoga Kristova svećenika?

Osjećam duboku žalost. Iznenađuje li vas to?

Mogao sam predvidjeti. Ali, recite mi, molim vas, zašto ne bih zgrabio ono do čega

mi je stalo, stvari koje su mi bile uskraćivane i koje su se sada poput stola

prepunog delikatesa stvorile preda mnom?

Zato što vi niste bili njihov vlasnik. Zato što su to bila ljudska bića. Čovjek je jedini

vlasnik svoga tijela.

Mrtve duše. Likovi iz Gogoljevih romana. Statistika. Geopolitički pješaci u šahu.

Upravo je u tome, grofe, naš osnovni problem - upravo u tome.

Što želite time reći?

Bit svakog grijeha jest u tome što čovjek čudesno biće pretvara u potrošnu robu.

Na taj se način ljudska osoba osiromašuje i svodi na samo jednu dimenziju, kako

onaj tko to čini, tako i njegova žrtva.

Ne, svećenice, nije u tome pravi problem. Pravi problem je u ovome: zašto, kad

čovjek zgnječi svoju žrtvu, zašto nebo tada šuti? Zašto me Bog nije spasio od mene

samoga, zašto nije spasio moje žrtve od mene? Odgovorite mi!

On nikada ne ukida ljudsku slobodu.

Čak ni onda kad bi me trebao, spriječiti u ukidanju slobodne volje milijuna ljudi?

Ali to je apsurdno.

Vi ste slobodan čovjek. To je temeljni zakon svemira.

Ah, problem slobode.

Jesmo li mi dovoljno pripravljeni za ovu raspravu? Uzimate li je vi ozbiljno?

Pokušat ću, odgovori on odmahujući rukom. Nebo ne šuti.

Nebo ne šuti? Znate li vi da su milijuni žrtava zazivali Nebo kad ih je zahvatila

vatra? Što su vikali, pitam ja vas?

288

Ovo su vikali: Gdje si? Gdje si? Gdje si, Spasitelju svijeta? A što smo vikali mi,

moćni, ubojice, pljačkaši i kvaritelji nedužnih? Kakav je nama bio krik na usnama?

Reći ću vam: Gdje si? Gdje si, Spasitelju svijeta? To ruganje bilo mi je na usnama

dok sam činio stvari koje su toliko nezamislive da ih ne mogu kazati čak ni vama,

tako izvanrednom svećeniku kao što ste vi.

Nebo nije šutjelo.

Ha!

Što ste očekivali od Boga? Zar ste htjeli da razdre Nebo poput kakve kazališne

zavjese i da kroz nju stupi u ovaj naš svijet? Zar ste željeli da pošalje vojsku anđela

na ovaj svijet s naredbom iz stožera: Pobij opake! Spasi dobre! Zar ste mogli

očekivati da se iz oblaka začuje glas koji kaže: Stani! Zar ste očekivali da pritisne

tipku i zaustavi kretanje svemira i da majstor mehaničar uđe među unutarnje

dijelove svoga stroja i prtlja oko pokvarenog dijela? Mislite li da je svemir takav?

Smokrev u sebi suzbije radosno hihotanje.

Divno je vidjeti vas tako uzbuđenog.

Ne izbjegavajte ovo pitanje. Ono je od središnje važnosti. Nebo nije šutjelo.

Nikad to neću prihvatiti. Nisam čuo nikakav glas.

Gdje ste bili kad su sa svake propovjedaonice bile čitane Papine enciklike u kojima

je osuđen nacionalsocijalizam? Gdje ste bili kad su mnogi mistici i vizionari

gromoglasno upozoravali? Stotinu godina ljudi u Europi slušaju upozorenja.

Neprekidno su bili pozivani da se pokaju i da se priprave za strašnu srdžbu koja se

približava. Jeste li vodili računa o ulomcima u Svetome pismu koji govore o našem

vremenu? Jeste li pročitali riječi mudrih? Kakve ste knjige čitali tridesetih godina?

Mnogi kršćanski i židovski pisci vidjeli su da to vrijeme dolazi. Ali tko je slušao?

Ako je bilo tako malo onih koji su slušali, zašto Bog nije glasnije govorio?

Što može biti glasnije od činjenice da je Njegov vlastiti Sin umro u patnjama pod

nijemim nebom?

To je bilo davno.

289

Je li to bilo tako davno? Mi smo ostarjeli, grofe. Niste li vi još jučer hodali kroz

šumu s vašim prijateljem Piotrom? Niste li još jučer uništili drago stvorenje što ga

je on držao u rukama? Kako godine brzo prolaze!

Izbjegavate središnji problem: zašto je Bog uopće to dopustio?

Odgovor na to pitanje glasi: zašto je On stvorio svijet u kojemu postoji sloboda?

Ne znam. Taj način vođenja svijeta doimlje se nedjelotvornim.

U pravu ste, ako je svijet samo mehanizam koji se može pokvariti. A što ako je on

nešto posve drugo?

Kao na primjer?

Kreativni univerzum. Mjesto predviđeno da u njemu raste ljepota i da se

neprestance umnožava, gdje se jedinstvena bića međusobno ljube i stvaraju novi

život. Uvijek različite, nove vidike radosti.

Sve je to On mogao imati i bez ovoga mračnog dijela.

Je li On mogao spriječiti mogućnost zla, a da pri tome svaku živu stvar ne pretvori

u lutku, u običan djelić mehanizma?

Opet bježite od pitanja.

Ne. Koncentriram se na bit problema. Vi to odbijate vidjeti jer ne možete priznati

da je to bit problema. Vi želite da bit svega toga bude tama.

Ako je to tako, ne ide li taj argument meni u prilog? Ne govori li vam on da ako

duša poput mene živi u tami, ona opovrgava tu slavnu tlapnju o prekrasnim

stvorenjima koje se držite kao pijan plota?

Čuvajte se te teološke nijanse. To je moćna obmana. Zar bi duši koja je odlučila

odbaciti svjetlo trebalo biti dopušteno da poništi zakone što drže na životu one

koji su odlučili slijediti to svjetlo? Kad bi tako bilo, to bi bilo isto kao kad biste sve

prepustili nekom teroristu. Zar bi njemu trebalo dopustiti da čitav svijet drži kao

taoca? Jedan čin zla i on pretvara zakone ovoga svijeta u prah i pepeo? Pitam ja

vas, je li to djelotvoran način upravljanja univerzumom?

290

Touche!

Nije problem u tome što postoji samo jedan čin zla, nego u tome što ih ima

mnogo. Recimo, šest milijuna Zidova i šest milijuna poganskih Poljaka i deseci

milijuna drugih. Drugi svjetski rat bio je upravo to. Recimo da naš kozmički terorist

sve više i više navaljuje na Božji integritet. Recimo da se on posluži jednim

Staljinom - sada govorimo o možda pedeset, neki kažu i šezdeset milijuna ljudi -

koji stradaju u rukama samo toga jednog tiranina. Zar bi trebalo da Bog uništi

moralno ustrojstvo univerzuma kako bi spasio materijalni univerzum? To bi bila

površna obrana i konačan poraz Njega samoga. Zar bi trebalo da se On povuče

zbog broja žrtava?

Preuveličavate situaciju. Ne shvaćam što želite reći?

To vam je otprilike ovako. Sotona drži izabrani narod kao taoce. Uperio je pištolj u

njihove glave i kaže Bogu: Dakle, zar nećeš ništa učiniti?! Zar me nećeš spriječiti?!

Zar nećeš prekršiti jedan od tih tvojih tričavih zakona i spasiti svoje najmilije? Bog

odgovara: Neću prekršiti zakone koje sam upisao u stvorove jer bi to dovelo do

drukčijeg uništenja mojih najdražih. Sotona odgovara: U redu. Pazi sada. On se

ugura među njih, počne ih gnječiti i proždirati dok odabrani ne počnu vikati prema

svome Stvoritelju: Spasi nas! Gdje si? Zašto ne dolaziš? Sotona gleda u Boga:

Dakle? Ali Bog šuti. Tako šuti da se čini kako se tama raširila po čitavome svijetu.

Sotona vjeruje da je prisilio Boga da mu pomogne. On vjeruje da Ga je svojim

argumentima učinio bespomoćnim. Misli da Bog ne može ništa odgovoriti. Drži da

je pobijedio u toj kozmičkoj raspravi i da je stekao moć nad Bogom. On misli da je

iznad Boga. No čitavo to vrijeme nešto strahovito se događa u Božjem srcu.

Počinje se oblikovati Riječ. Riječ koja je tako neizmjerna, toliko veća od čitavoga

stvorenog svijeta koji poput zlatne jabuke leži u Njegovoj velikoj ruci. Ta Riječ

toliko je silna, i u isti mah toliko jednostavna, da je nitko ne čuje. Sotona je ne želi

čuti. Čovjek je ne može čuti jer je zaglušen vlastitim krikovima, dok se bori sa

smrću. Može je čuti samo materija, ali ona i ne zna da je čuje.

291

Sići ću među svoja stvorenja kao što sam jednom davno to učinio kad sam hodao s

Adamom i Evom u vrtu. Kao što sam to učinio kad sam ušao u Jeruzalem u liku

čovjeka: Sići ću među svoja stvorenja i trpjet ću u njima. Trpjet ću zajedno s njima.

I to će biti Moja Riječ, kao što je to nekoć bila Moja Riječ na Kalva-

¦ • • / sr

riji.

Opet teologija?

Ovo je Njegov odgovor, no On je toliko moćan da ga uši ne čuju. Može se čuti

samo dušom.

Ne čujem ga, reče mrko Smokrev.

Zaglušili su vas krici vaše duševne patnje.

Griješite. Možda ste mogli primijetiti da sam izbjegao svakom obliku utamničenja

što ga je Europa ponudila od prijelaza stoljeća. Zaslužio sam ih sve, pazite. Ali ja

nisam žrtva.

Vi druge činite žrtvama. U isto vrijeme i sami postajete žrtvom.

Ne čujem nikakve krikove. Vi ste gluhi.

Ne čujem ni jedne riječi među stvorenjima, ni jednog glasnika vašega nijemog

Boga. Ne vidite ih? Ne čujete ih?

Ne. Ništa. Dajte, molim vas, samo se nabacujemo riječima. Vratimo se mom

početnom pitanju. Objektivna stvarnost u svemu ovome jest ta da nije bilo spasa.

Što podrazumijevate pod spasom? Bijeg iz koncentracijskog logora? Dug život? Na

širokoj osnovi, žrtva koja ide prema smrti neiskvarena mržnjom možda je jedina

koja je istinski spašena.

Tako, vi puštate zle da i dalje čine zlo? Ne želite se boriti protiv zla? Nećete me

zaustaviti?

Moramo učiniti sve što je moguće, ali ne smijemo prelaziti granicu božanskih

načela. Ne možemo se poslužiti oružjem zla u nastojanju da porazimo zlo. Kad

bismo to učinili, čak i pod vidom da želimo obraniti dobro, to bi značilo da smo

dvostruko poraženi. Ja vjerujem da je upravo to Sotonin konačni cilj. Zašto bi pali

anđeo želio pobiti

292

šest ili šezdeset, ili stotinu milijuna ljudi, ili čak čitavu ljudsku vrstu? Sto bi se time

dokazalo? Da je on zao? On to već zna, a i Bog to zna. Ne, glavni zgoditak za kojim

on teži jest u tome da zavede čitavo čovječanstvo i potakne ga na pobunu. I učini

to u ime dobra. To bi bio njegov majstorski potez.

No, dobro, vi doista pripisujete oštroumnost tom komičnom strašilu. To vam

prišteđuje muke što ih podrazumijeva ispitivanje savjesti, zar ne? Okrivljujete

njega. Đavao me natjerao da to učinim.

U određenom smislu i jest. On vas je stavio na kušnju. Vi ste izabrali. Povjerovali

ste njegovu tumačenju kozmosa.

Iskreno da vam kažem, kad se uzme u obzir stanje u kojemu se nalazi

čovječanstvo, mislim da je njegova verzija ona koja je točnija. Vi katolici gradite

kule u zraku - a onda pokušavate živjeti u njima. Kao da ste svi vi aristokrati.

Grofe Smokrev, svi smo mi sinovi i kćeri Kralja, svi do jednoga.

Ne može biti vuk sit i koza cijela. Vi brkate metafore. Rekli ste da je taj Bog došao

među stvorenja i da trpi s nama i u nama. Sada kažete da je kralj. Kraljevi vladaju.

Kraljevi žive u dvorcima. Kraljevi uspostavljaju red u svojim kraljevstvima. Vi ste

zavedeni. Ne postoji nikakav kralj.

Naš Kralj trpi s nama. On trpi u nama. Kada se u punini uspostavi Njegovo

Kraljevstvo, naša ljubav prema Njemu nadilazit će našu ljubav prema svakom

zemaljskom kralju, jer je On pretrpio sve što su pretrpjela Njegova sirota dječica. K

tome, On je odabrao trpljenje, dok smo mi trpjeli protiv volje.

Učinimo stanku. Osjećam se kao da me nešto guši. Teologija, književnost, mitovi,

metafore! Sve je to previše za ovaj stari mozak. Posjedujem samo ono što sam

vidio i što sam učinio. A to nije dražesno. Ali to je moj univerzum.

On dozva slugu zvoncem i ovaj donese poslužavnik s kavom i kolačićima.

Pili su i jeli u tišini.

293

Nakon što je popušio još jednu cigaretu i nakon još jednoga napadaja kašlja,

Smokrev se nasloni na jastuk i nasmiješi se samom sebi.

Zaista uživam u ovome. Hvata me uzbuđenje koje čovjek osjeća u sudnici, zveket

mačeva, neugodan osjećaj zbog nevažnog neuspjeha u filozofskim pitanjima, ono

posebno zlurado osjećanje kad vas satjeram u kut.

Ne čini mi se baš da ste me satjerali u kut.

Ali hoću.

Spomenuli ste zveket mačeva. Mislim da ćete se u tom slučaju složiti da se

nalazimo u ratnoj zoni.

Naravno da se nalazimo u ratnoj zoni!

Dobro, priznajete to.

Da! odgovori razdraženo Smokrev.

Zašto čovjek ustrajno pokušava izgraditi utopiju nasred bojnog polja?

Smokrev slegnu ramenima: Borba ima svoje plime i svoje oseke. Neki umiru. Neki

ostaju živi. Ja želim ostati

Z1V.

Vi biste učinili bilo što, samo da preživite?

Uvijek sam činio sve što je bilo potrebno da preživim. I preživio sam.

Slažete li se da je bojno polje loše mjesto za gradnju utopije?

U redu, radi argumentacije složit ću se s vama. To nije baš najbolje mjesto.

Biste li pošli za Nekim tko je na bojnom polju umro za vas, tko je na neki

tajanstven način vraćen u život i tko vam sada nudi istinski Raj?

To zavisi o cijeni. Privremena utopija u ruci bolja je od bajkovitog raja u oblacima.

U tome je pravi problem.

Pa? Složili smo se s time!

Pretpostavite da je Čovjek koji se vratio iz mrtvih najbolja i najljepša osoba koju

ste ikada susreli. On je dao Svoj život za vas.

Nikad ga nisam susreo.

294

Susreli ste Ga. Kao dijete. U noći. Djetinjstvo! Ha!

On pruža svoju ruku prema vama i kaže vam: pođi sa mnom. Znam put kojim se

možeš vratiti iz mrtvih. I znam još nešto, nešto što je najvažnije. Znam put prema

zemlji u kojoj nema smrti.

Rekao bih da je on budala i sanjar i, koliko god bio osobno privlačan, ne bih

riskirao svoj život na takav način da ga slijedim.

Vi biste radije riskirali život izmičući mecima i projektilima.

Slušajte, slušajte, slušajte, reče mu Smokrev, mašući rukom kao da želi otjerati tu

sliku, to je teorija. Vrijednost vašeg argumenta zasnovana je na pretpostavci da taj

čovjek postoji i da je on upravo ono što govori o sebi. Kažem vam, u čitavom svom

životu nikada nisam susreo čovjeka koji doista jest ono što kaže za sebe ili kakvim

se čini.

Ja sam susreo mnogo takvih ljudi.

Onda ste vi budala i sanjar.

Ne. Taj je Čovjek bio podvrgnut iskušavanju. Nebrojne duše pošle su za Njim u Raj.

To je samo tlapnja koju proizvodi grozničavi mozak što očajnički čezne za nadom.

Sve je tlapnja.

Sada je jasno da vi nikome i ničemu ne vjerujete.

Savršeno točna ocjena. Vi niste loš psiholog.

Recimo, radi argumenta, da ovaj Čovjek koji se vratio iz mrtvih pruža Svoju ruku

prema vama i da vam kaže: dođi!

Nasmijao bih mu se u lice. Kakvo on ima pravo da mi zapovijeda?

On vam nudi život; okolina u kojoj živimo zbrkana je i vrvi opasnostima, ona je

minsko polje puno proturječnih znakova. Ako Ga poslušate, odvest će vas u

sigurnost.

Zašto bih mu vjerovao? Zašto bih mu služio?

Zato što je On najprije služio vama. Dao vam je Svoj život.

Ja nikome ne služim.

295

Ipak, vi robujete mnoštvu stvari.

Kako to mislite? uzvrati on oštro.

Vi ste rob vaših nagona i vaših strahova. Ovisnik ste o mnogim stvarima.

Dakle, vi se nimalo ne razlikujete od drugih. Došli ste ovamo samo zato da biste

me optuživali!

Poznajem svoje srce. Znam što je to pali čovjek jer sam ja jedan od njih. Znam da

bih, da sam kojim slučajem rođen u okolnostima u kojima ste se vi rodili, bio gori

od vas. Da ste vi rođeni u okolnostima u kojima sam se ja rodio, možda biste bili

bolji od mene. Time se samo udaljujemo od predmeta. Ono što ja tražim od vas

jest da razmislite o ovome: nitko ne može izbjeći služenju. Svi smo mi samo

stvorenja. Postojimo u hijerarhijski uređenom svemiru kojemu je na čelu Kralj koji

vlada njime.

Ja živim u demokraciji.

Kad je to poslužilo vašoj svrsi, služili ste tiraniji. Iskoristio sam ih sve.

Jeste li mislili da ste iznad njih dok ste im služili?

Bio sam iznad njih. Ja stvaram, zapamtite. Ja stvaram stvarnost u kojoj živim. U

umu onih koji su mislili da su moji gospodari stvorio sam dojam sluge, dok sam

zapravo čitavo vrijeme ja vladao njima.

Da li dvostruki agent ikada zbiljski posjeduje sebe? Nije li on vlasništvo dvaju

gospodara, u vašem slučaju čak i mnoštva gospodara? Zar nisu oni bili ti koji su

vam dopustili iluziju da vi upravljate?

Kad bi to tako bilo - ne kažem da jest, nego kad bi to tako bilo - tada bi to značilo

da smo iskoristili jedan drugoga. Svatko to čini. Svi mi koristimo jedni druge.

I vi to zovete demokracijom?

Smokrev slegnu ramenima: Da.

Monarhiji u kojoj ja živim na čelu je Kralj. Ali kakav Kralj! Kralj koji je umro za

mene. On vlada, a srce mu je širom otvoreno. Oceani krvi liju iz Njegovih rana, iz

stoljeća u stoljeće. To je tako plemenit Kralj da je premalo nazvati ga Ljubavlju.

296

Postajete poetični, promrmlja Smokrev. Prestanite. Mrzim sentimentalnost. Ja

također.

Sto onda znači to trabunjanje?

To su riječi kojima zaljubljenik opisuje svoju Ljubljenu. Ljubljenu, ljubljenu! Ha!

Dovraga s dvorcima i čarob-nicama!

On je stvaran. Ja sam Ga vidio. On me je zaista zagrlio. Dodirnuo sam Njegovu Krv

vlastitim usnama.

Ne podnosim kanibalizam, premda sam se amaterski bavio njime, iz puke

znatiželje, pazite, ne iz navike. U Londonu sam bio nazočan nekim obredima koji...

Molim vas, grofe Smokrev, poslušajte me. Vi svaku riječ istine pobijate skretanjem

od teme, podrugljivom primjedbom, lažju. Zašto to činite? Zašto?

Zato što ne želim služiti.

Ali On je stvaran!

Pa što ako je stvaran! Tim gore. Zašto me nije spasio? Zašto mi nije dopustio da ga

dotaknem, da ga vidim? Zašto sam čitav svoj život bio tako usamljen? Ako je on

stvaran, zašto je to tako?

Bili ste dijete koje je zahtijevalo da mu svi služe. Kad vam nisu htjeli služiti,

pokušavali ste vladati njima zapadajući u srdžbu. Kada ni to nije djelovalo, domogli

ste se moći. Kad vam ni moć nije pružila ljubav, počeli ste uništavati sve oko sebe.

Zar ne možete na trenutak izići iz sebe i pogledati se? Zar ne vidite?

Vama je samo do toga da prezrem samoga sebe, kao što me vi prezirete.

Istina je posve obrnuta. Ne prezirem vas. Vi prezirete sami sebe više nego što bih

ja ikad mogao.

Prestanite, viknu Smokrev.

Oči i usne bile su mu užasno izobličene. Rukom koja je drhtala pripalio je još jednu

od svojih ruskih cigareta.

Ovo je otišlo predaleko, svećenice. Poigravate se s mojim duhom.

To nije istina.

297

Što je onda istina? Što ste vi?

Ja sam glasnik koji dolazi od Ljubljenoga. On vam kaže: Dođi!

Nemojte mi, molim vas, puniti glavu vašim fantastičnim freskama. Dosta mi je

toga. Potreban mi je odmor. Vrijeme je da pođete.

Ilija je nekoliko trenutaka piljio u njega, zatim je odahnuo i polagano ustao.

Oprostite. Povrijedio sam vas.

Ni najmanje, odgovori usiljeno grof.

Molim vas da mi oprostite. Bio sam isuviše bezobzi-ran.

U redu je. U redu je, reče Smokrev, dolazeći k sebi. Ja cijenim bezobzirnost kod

ljudi.

Idem. Ne želim vam više smetati.

Sjednite.

Doista, ja...

Sjednite, zapovjedi mu on.

Mislite li da biste trebali nastaviti ovu priču? Naposljetku, ona je možda

beskorisna. Samo se razbacujemo riječima. A nijedan od nas ne prihvaća

objektivnu stvarnost vjerovanja onoga drugoga.

Tako prolazi ugodna večer, reče on sarkastično. Da nije vas, gledao bih sumo

hrvače na televiziji. No to mogu pogledati i kasnije.

On pozvoni zvoncem što je stajalo na stoliću pokraj njegova uzglavlja. U sobu uđe

sluga. Gdje je moj lijek? Već je prošlo devet sati.

Ali gospodine, rekli ste mi da vas ne ometam dok posjetitelj...

Da, da. Nisam mislio da će to toliko potrajati da ću propustiti popiti lijek.

Sluga iziđe iz sobe i odmah se vrati s poslužavnikom. Sjeo je na rub kreveta,

zadignuo Smokrevu rukav, obratio mu se kao djetetu i dao mu injekciju. Zatim ga

umota kao da je dijete i iziđe iz sobe.

Odvratno, zar ne?

298

Ilija zavrti glavom.

Tako, znači, glasnik je postao mutavac. Kakva je korist od riječi ako glasnik nije

vjerodostojan?

Vi špekulirate s time da će se barem neke od vaših riječi provući kroz pukotinu u

mojemu oklopu i izazvati pustošenje u mom samoobmanjivanju. Ulažete svoje

vrijeme u nešto što je beznadno zato što mislite da će vam to godinama kasnije,

kad me pokopaju, omogućiti neko sentimentalno i melankolično zadovoljstvo.

Cuclat ćete vaš poraz kao neki pokvareni bombon. To ćete prinijeti kao žrtvu

svome Bogu.

Vi projicirate velik dio sebe na svijet.

Ja sam realist.

Kako vi definirate realistu?

On nije ni optimist ni pesimist.

Slažem se. Realist nije ni optimist ni pesimist. On ima hrabrosti pogledati u

provaliju jednoga doista mračnog doba i vidjeti ga onakvim kakvo ono doista jest.

On vidi pobjedu svjetla.

Krivo ste me razumjeli.

Moj realist zna da moć oblikuje svijet. On zna da ga motivira zadovoljstvo. Tijekom

mojih devedeset i nešto godina života nisam vidio ništa što bi tomu proturječilo.

Ja sam, pak, vidio mnoštvo događaja koji se tome protive.

Zašto bih vam vjerovao?

Nisam li i ja sam, ovaj objektivni čovjek od krvi i mesa, ova prisutnost što sjedi

nasuprot vama, neka vrsta riječi?

Riječ iz snova koja je slučajno upala u moju kuću. To je beznačajna epizoda, ali me

ona svejedno zabavlja.

Prije nekoliko trenutaka nije se činilo da vas to tako zabavlja. Jesam li vas dirnuo u

živac? Ako jesam, što vam taj živac kaže o objektivnoj stvarnosti?

Kako to mislite?

Jako vas je zaboljelo kad sam spomenuo činjenicu da ne volite sami sebe.

299

Na Smokrevljevu licu ogledala se mrzovoljnost.

Ako to bilo što znači, tada znači da sam ja realist. Ništa više i ništa manje od toga.

Ja mislim da to znači da u duši svakoga čovjeka postoji jedna ikona koja mu govori

što se očekuje od njega. U njoj je skrivena slika Ljubavi. Ne možete ni zamisliti

koliko je svaka duša voljena. Svaka duša je lijepa u Božjim očima. Naši grijesi i

propusti, kao i grijesi i propusti drugih koji su učinjeni na našu štetu, zatamnjuju tu

izvornu sliku. Više se ne možemo vidjeti onakvima kakvi zaista jesmo.

Nastavite. Slušam vas. Vidim tornjiće i goleme tornjeve kako se uzdižu u

ružičastim oblacima.

Kad sam u vama dodirnuo mjesto gdje trpite, kad sam dodirnuo tu ranu, osjetili

ste patnju zbog izgubljene slike. To vam je bilo nepodnošljivo i rekli ste mi da

prestanem.

Smokrev je kroz prozor buljio u svjetla na istočnoj strani obale rijeke.

Ne dopuštate sebi da povjerujete u ono što vam pokušavam kazati jer se bojite da

će bol zbog te izgubljene slike biti prevelika i da je nećete moći podnijeti.

Kakva, onda, postoji nada za čovjeka poput mene?

Neograničena nada! Ne morate sami trpjeti bol.

Taj čovjek na bojnom polju koji je umro i vratio se iz mrtvih. Sto on ima kazati o

svemu tome?

On vam ima mnogo toga reći.

Zašto onda ne dođe i zašto mi ne kaže, ako sam ja njegov ljubljeni? zapita ga

Smokrev, podrugljivo se smiješeći i ugasi cigaretu u pepeljari što je bila pokraj

njegova kreveta.

Došao vam je bezbroj puta. Ali vi niste htjeli slušati. Sada, kad se vaš život

približava kraju, on vam šalje glasnika u liku čovjeka. Nekoga koga možete vidjeti i

čuti.

Sto mi, dakle, ima reći taj glasnik?

Ilija osjeti neko unutarnje svjetlo u sebi.

On kaže: o dušo koja si ogrezla u tami, ne očajavaj. Nije još sve izgubljeno. Pristupi

srcu tvoga Boga koji je ljubav i milosrđe.

300

Smokrevljevo lice se natmuri.

Sine moj, maleni moj, poslušaj glas onoga koji te ljubi.

Ljubav? reče Smokrev frkćući.

Vječna ljubav. Neuništiva ljubav.

Za mene nema ljubavi, nema milosti, nema mira.

Nemojte si dopustiti da upadnete u još veću tamu. Slušajte što vam govorim.

Očajanje je predokus pakla. Nemojte mu se prepustiti. To je vaš pokvareni

bombon, vaša droga. Odbacite to od sebe!

Ne želim služiti.

On vas poziva. Ali ako ustrajete u sljepoći i tvrdoći svoga srca, što On može učiniti?

On ne želi povrijediti vašu slobodu. Ljubav se ne nameće. Slušajte što vam On

govori. On izlijeva milost na vas. Otvorite joj srce. Ona je posebno svjetlo koje vam

pomaže da vidite što Bog sve čini za vas. Ali obraćenje zavisi o vašoj volji. To je

vaša konačna milost. Vi to znate. Vi to znate.

Ništa ja ne znam.

On je milosrđe. Ne postoji grijeh koji On ne može oprostiti.

A vi ste glasnik toga dijela nauka? Ma što se dogodilo, ja to jesam, poslan sam k

vama. Sami ste došli k meni. Vi ste sentimentalist. To nije sentiment. To je pitanje

života i smrti. Vi ste romantičar. Pogledajte tamo na zid iznad mog ecritoirea. Što

vidite? Ikonu.

Priđite joj i pogledajte je. Recite mi što vidite. Vidim na bizantinski način

naslikanog svetog Mihaela o kojemu govori Apokalipsa. Opišite mi je.

To je čuveni prototip sotonina poraza. Mihael jaše na konju. U jednoj ruci drži

Sveto pismo i u istoj toj ruci drži i trubu i puše u nju. U drugoj ruci drži koplje koje

je ujedno i križ. Baca ga na Sotonu koji se u liku zmije ovio oko gradova ovoga

svijeta.

Samo dotle dopire milosrđe, reče Smokrev.

301

Ni on ne želi služiti. Njegova pobuna je vječna. Zar za njega nema milosti? Uvijek

sam mislio da je Lucifer nepravedno ocrnjivan. To je apsurdno.

On je mit. On simbolizira mračnu stranu našega duha. Sotona je stvaran.

Ako je to tako, zašto i njemu ne bi bilo pokazano malo milosrđa? Zašto je taj veliki

hvalisavac arkanđeo probo Lucifera kopljem pa se on sada grčevito kvrči poput

jegulje?

Da bi ga zaustavio. Niste li vi maloprije zahtijevali od Boga da učini kraj zlu? Ne

može biti vuk sit i koza cijela.

Smokrev otpuhnu, ali ne reče ništa.

Božje milosrđe prema čovječanstvu nema granica, nastavi Ilija, ali On ne želi

dopustiti zlu da zauvijek nastavi proždirati dobro. To ne bi bilo milosrđe.

Smokrev se uspravi u krevetu. Činilo se kao da mu je nešto sinulo.

Sačuvao sam ono najbolje za sam kraj, svećenice. Još nisam završio svoju

ispovijed. Neće vam se svidjeti ovo što ću vam sada ispričati.

Ne možete me više uzdrmati.

Vas ništa ne može uzdrmati?

Mislim da ne može.

Vi, koji ste glasnik milosrđa, obećavate li mi to? Obećavate li mi da ništa neće

uzdrmati vaše milosrđe.

Ja sam samo ljudsko biće. Nesavršen sam kao i vi. Kad biste uspjeli u naumu da

izgubim povjerenje u Božju milost, to bi samo dokazalo da sam stvorenje. Samo

Bog je savršeno milosrđe. Ja sam samo glasnik kojega je On poslao k vama.

To ćemo vidjeti.

Ilija ga zbunjeno pogleda. Činilo se da se Smokrev iskreno zabavlja.

Vidite li onu ikonu na kojoj je naslikana Apokalipsa? Vidim.

Kupio sam je od Pawela Tarnovvskog za vrijeme rata.

Ilija zbunjeno uzviknu: Poznavali ste ga!

Oh, da. Poznavao sam ga. Poznavao sam ga vrlo dobro.

302

Lagali ste mi.

Tlapnje, dim, zrcala. To je samo dio čina. Zašto ste mi lagali?

Predvidio sam da će doći do ove rasprave, dragi moj. Znao sam vrijednost ovoga

velikog prijepora. Znao sam da ćete izložiti obranu Boga.

Zašto mi niste rekli? ustraja Ilija, dok mu se u grlu nešto stisnulo.

Ja sam gospodar ove rasprave, ne vi, glasnice. Nitko drugi osim mene.

Zavlada kratka šutnja, a zatim ga Ilija upita drhtavim glasom: Znate li što mu se

dogodilo?

Polako. Reći ću vam kasnije. Ponajprije da vam kažem da sam ovu informacijicu

sačuvao za kraj zato što je ona majstorski potez u ovoj parnici. Upravo vi ćete

dokazati ispravnost moje tužbe.

Gdje je Pavvel Tarnovvski?

Umro je.

U to sam bio gotovo siguran. Ali, ja sam se nadao... Zašto vam je on toliko važan?

Riskirao je život zbog mene. Na kraju, to ga je i koštalo života.

Je li on bio neki dobročinitelj? Da, bio mi je prijatelj. Suputnik?

Bio mi je poput starijeg brata. Smokrev zahihota.

Ma zamislite, kako je to samo slatko! Taj prefrigani Tarnovvski je zaista bio

majstor u zavođenju najljepših dječaka. Sto to govorite? Točno znate što govorim.

Nemam pojma.

Bio je tapette*, ništa manje opak od mene. Poznavao sam ga u Parizu tridesetih

godina dok je bio bezuspješan slikar i živio kao nametnik na grbači starih

razvratnika. Slomio je

* Tapette, franc. - homoseksualac.

303

prilično mnogo srdaca ondje, znate. Uživao je u svakom trenutku. Isisao bi svu krv

iz svojih dobročinitelja, a onda bi ih odbacio.

To nije čovjek kojega sam poznavao. Čovjek kojega sam poznavao bio je dobar.

Nije bio dobar. Bio je crvić, baš kao što sam i ja crvić.

Prije nego što ga je Ilija uspio spriječiti, Smokrev je iznio još nekoliko pojedinosti o

životu notornog i pokvarenog Pawela Tarnowskog.

Znam da je to laž. Poznavao sam dušu toga čovjeka.

Nije laž. Vi odbijate vidjeti kakvi zaista jesmo. Čovjek je opijena, poročna životinja

koja vreba slabe. Vi se ne možete suočiti s tom činjenicom. Vama trebaju vaši

ružičasti dvorci. Ja sam također glasnik. Nosim vam poruku iz stvarnosti!

To nije stvarnost, reče Ilija, ali nije mogao kontrolirati glas, osjeti bol u grlu.

Vi znate da je to istina. Nije li vas odveo u svoj krevet? Kakvo lije samo

zadovoljstvo mogao pružiti taj prizor. Pravovjerni židovski dječačić, tako lijep kao

što ste vi bili lijepi, mladi David istrgnut iz pastirova pašnjaka, prostrt i orobijen na

krevetu staroga satira.

Prestanite! povika Ilija.

Smokrev se histerično hihotao, a zatim nastavio, bljujući opise, imena, mjesta,

pojedinosti te pokvarenosti. Ilija je vikao, pokušavajući zaustaviti bujicu

prljavštine.

Ništa mi nije učinio!

Ne vjerujem vam.

Ni jednom u svome životu nisam osjetio ni truna žudnje za onim što nagoviještate.

Ništa slično nisam primijetio ni kod Pawela.

Recimo, tek onako, radi pretpostavke, da se on zbog bizarnog razloga koji ne

mogu ni zamisliti - možda impotencije - suzdržao od toga da vas potroši kao što je

potrošio tolike druge. Ako je to zaista bio slučaj, to nije bilo zato što nije čeznuo za

vama. Žudio je za vama kao što svinja žudi za trulim jabukama. Rekao mije to.

304

Dvojica muškaraca zapiljiše se jedan u drugoga. Nekoliko trenutaka ni jedan ni

drugi nisu progovorili ni riječi. Smokrev pripali novu cigaretu i nasloni se na jastuk,

smiješeći se samome sebi. Ilija je sjedio kao omamljen. U glavi mu se vrtjelo,

osjećao je mučninu u želucu i došlo mu je da zaplače. Neka nevidljiva tama kao da

je iz sobe isisala sav zrak. Osjeti navalu straha i nesnalaženja. Poželi skočiti na

noge i pobjeći glavom bez obzira.

Odgađam raspravu, prošapta Smokrev zatvorivši oči, smiješeći se i neprekidno

otpuhujući dimove.

Odupri mu se, začu on glas.

Ne mogu, reče Ilija samome sebi. Ne mogu to podnijeti. Kao da želi zapečatiti Ilijin

poraz, Smokrev reče: Ubio sam Pawela Tarnovvskog. Vi?

Naravno! Ja sam ga poslao u plinsku komoru. Pokušao sam vas kupiti od njega, ali

on je tražio previše novca, svodnik jedan. Kad sam odbio, udario me štapom.

Dobio je što je zaslužio, susret sa SS-om.

Vi ste bili onaj iskrivljeni.

Što?

Pričao mi je o vama.

Je li? A meni je pričao o vama. Zapravo, ja sam vas vidio. I sada se sjećam onoga

štrkljastog, poluizgladnjelog shtetl dječaka kojemu pod kaputom vise rojtice. Vaše

kose crne poput ahata, kože bijele poput alabastera, usana poput višanja!

Uzvišena ljepota.

Ilija odvrati pogled od njega.

Tako mršavog, poput siročeta, i tako prekrasnog. Davida.

Kako znate moje ime?

On mi je rekao kako se zovete. Vaš zaštitnik.

Ilijino srce ustuknu pred navalom gađenja i srdžbe. On poželi prići krevetu i

pljusnuti toga čovjeka. Želio je da u svojoj nutrini može pronaći riječi kojima bi

potpuno uništio oholost te stare aždaje. Ali, u sebi nije pronalazio takve riječi.

Čitavo njegovo biće bilo je ispunjeno osjećajem gađenja i

305

truleži. Činilo mu se da čitav svemir klizi postrance, a zatim pada naglavce u ponor

koji će na kraju sve progutati.

Uspio se obuzdati i nekoliko trenutaka nije se micao. Ponestalo mu je snage. Bio je

uhvaćen u zamku potpune bespomoćnosti. Ljubav je doista bila san koji se

rasplinuo pod prvim hladnim udarcima stvarnosti. U njemu je umrla ljubav i sve

više ga je obuzimala jeza. Smokrev ga je pozorno promatrao, kao što bi neki

znanstvenik proučavao nekog kukca što ugiba pod njegovim mikroskopom.

Pred vama su dvije mogućnosti, reče mu Smokrev. Glas mu je bio opušten i

ugodan. Možete što prije pobjeći iz ove sobe i uopće se ne osvrnuti. Ali znajte da

ćemo vas progoniti do kraja zemlje, a kad vas uhvatimo, živog ćemo vas pojesti.

Druga mogućnost - dakle, možete učiniti ono na što vas tjeraju vaše emocije -

možete mi pristupiti, staviti mi ruke oko vrata i zadaviti me. Vi upravo to i želite.

Ilija nije prozborio ni riječi.

Tada ćete vi biti gospodar, požurivao ga je Smokrev.

Ilija ustade, lica bezizražajna poput maske nad morem patnje. On zakoraknu

prema krevetu.

Hajde, hajde, šaptao je Smokrev; oči su mu bile nalik dvjema razderotinama; cerio

se, pokazujući žute zlatne zube.

Ilija kleknu pored kreveta i podiže ruke prema Smokrev-ljevoj glavi.

Učinite to sada. Okončajte život ovom bijedniku.

On uhvati Smokreva za glavu i poljubi ga, najprije u jedan, a onda u drugi obraz. Iz

svećenikovih usta ote se dubok uzdah i suze mu udariše na oči. Suze su padale po

Smokrevljevu čelu. Starac se užasnut povuče natrag.

Maknite se od mene! prosikta.

Smijem li vam dodirnuti lice?

Maknite se. Vi niste moj Juda, vrisnuo je.

Ne. Ja nisam vaš Juda.

Mislite da možete tek tako šetkati naokolo i ljubiti ljude! Na što to sliči? Na što to

sliči?

Smokrev ga je užasnuto gledao. On odgurnu svećenika. Ilija ispruži ruku i dodirnu

njegovo lice. Pst, dziecko.

306

Zašto mi želite dodirnuti lice? promuklo kriknu Smokrev.

Zato što vas volim.

Tama pobježe u najudaljenije kutove sobe. Ilija zatvori oči i vidje duboko u sebi

sliku malenog dječaka u zlatnim jaslama. Dijete je plakalo u noći. Dječak je vrištao,

ali nitko nije došao k njemu.

Smokrev se poče žestoko tresti. Ilija ga zagrli i privuče k sebi. Bio je iznenađen

malenošću i krhkošću ovoga okrutnog stvora što se grčio u njegovim rukama.

Učinilo se da će starac povratiti. Iz njega provali dugačak i bolan krik, a zatim

neprekidno jedva čujno cviljenje, zvuk što je bio tako odvratan da se Ilija trgnu i

odmaknu glavu od starčevih usta. Kad je cviljenje završilo, on ponovno pogleda

lice što je ležalo na njegovim grudima. Smokrev je bio sav u znoju i drhtao je. Oči

su mu bile zatvorene. Na licu izraz iscrpljenosti. Sličilo je izrazu lica trkača koji je

pao na zemlju pred ciljem.

Ruke išarane pjegama koje su sličile kandžama stisnuše njegove ruke. Zatim

Smokrev poče jecati. Toliko je dugo plakao da je Ilija prestao primjećivati

odmicanje noći.

Napokon, on po starčevu hrkanju vidje da je najgore prošlo. Položi Smokreva na

jastuke i povuče prekrivač od satena preko njegovih ramena. Zatim izvadi

mjedenu kutijicu iz džepa, otvori je i navlaži prste svetim uljem. Blagoslovi

Smokrevljevo čelo znakom križa, pomaza mu dlanove i stopala. Molio je nad njim i

tražio odrješenje. Kad je to učinio, Smokrev se trgnu i nešto promrmlja, a onda se

učini da je pao u dubok san.

Na vratima ga susretne njegovateljica u kućnim papučama i noćnoj haljini. Držala

se za vrat. Izgledala je vrlo zabrinuto.

Čula sam užasnu buku, šaputala je. Je li grofu dobro? Treba li me? Zaspao je.

Što mu se dogodilo? Obično ne može zaspati bez lijekova.

307

Sada je miran. Vratit ću se ujutro.

* * *

Probudio se vrlo rano s osjećajem iscrpljenosti. Napetost što ju je osjećao

prethodne noći nije nestala dok nije počeo služiti misu pokraj prozora što je

gledao na grad. Kad se pričestio, zapao je u bezvremenost, odmarajući se u toplini

zagrljaja Presvetoga, a zatim izmoli završnu molitvu. Pogleda na sat i na svoje

iznenađenje ustanovi da je njegova meditacija nakon pričesti trajala više od sat

vremena.

Jutro je bilo već davno odmaklo kad je ušao u Smokrev-ljev stan.

Sluga ga hladno pozdravi na vratima. Nije ovdje. Odve-zli su ga u bolnicu.

Ilija iz njega izvuče još neke informacije i pola sata kasnije već je dugim koracima

ulazio u Smokrevljevu bolničku sobu.

Starac je bio okružen bočicama za infuziju i spojen na sve moguće vrste sondi.

Liječnik odobri Iliji da može ostati pet minuta s njim.

On je in extremis, oče. Neće dugo.

Je li pri svijesti?

Samo povremeno dolazi svijesti. Želite li mu dati posljednje pomazanje?

Da. Želio bih biti nasamo s njim. Naravno.

Liječnik iziđe iz sobe i zatvori za sobom vrata.

Starac je na sebi imao zelenu bolničku haljinu što mu je bila zavezana oko tankog

vrata. Njegovane ruke ležale su mu uz tijelo, dlanova okrenutih prema dolje. Ilija

odmota ljubičastu stolu, poljubi je i objesi je preko ramena. On ponovi obred

pomazanja kao i prethodne noći i izmoli molitvu za umiruće. Kad je završio, vidio

je da je Smokrev budan i da ga promatra.

Umirem?

Da.

Hoćete li me ispovjediti?

308

Hoću.

Ovaj put to će biti prava ispovijed.

Polako i brižljivo, slabačkim glasom, Smokrev ponovno ispriča svećeniku o

događajima što mu ih je onako sablasno ispričao dan ranije. Ispričao mu je o njima

jednostavnim riječima i dodao neke činjenice koje je ranije bio ispustio. Primivši

odrješenje, iz očiju mu obilno potekoše suze. Plač iz dna njegove duše nije nimalo

sličio histeričnim jecajima od prošle noći. Bio je bezglasan i Ilija je vidio da se

starac odmara u najdubljem miru.

Imam vam još nešto reći.

Ilija kimnu glavom.

U ispovijedi sam vam pričao o mojim lažima. Rekao sam vam bezbroj laži.

Ostavite to prošlosti. One su zauvijek utopljene u Božjoj milosti.

Ali posljedice moga grijeha i dalje su prisutne. Moram posebno ispraviti jednu laž.

Pokušavao je doći do zraka.

Nemojte govoriti. Vrlo ste bolesni.

Davide, Davide. Molim vas, oprostite mi.

Opraštam vam. Sve vam je oprošteno.

Moram popraviti štetu. Sada mogu malo toga učiniti, ali moram pokušati.

Dopustite mi tu utjehu.

O čemu je riječ?

Lagao sam vam o Pavvelu Tarnowskom. To što sam vam rekao o njemu, to su bile

laži. Istina je da sam ga upoznao u Parizu. Ali on nije bio onakav kakvim sam ga

opisao. Bio je dobar i upravo zbog toga smo ga mrzili. Pobjegao je od nas kad je

shvatio što tražimo od njega. Zbog toga smo ga još i više mrzili.

U dubini svoje duše znao sam to.

Imao je mnogo poteškoća. Mnogo je patio. I on je čez-nuo za ljubavlju, iako mu je

ona bila uskraćena. Takav čovjek! Mogao je imati čitav svijet, samo da je želio. Ali,

on to nije želio.

Rekli ste da je pokušao...

309

Prodati vas. I to je bila laž. Udario me je i istjerao kad sam vas pokušao kupiti.

Tada sam ga uništio. Zamalo sam uništio i vas.

Počinjete li sada shvaćati strukturu svemira? Mislite li i dalje da iza vidljivog svijeta

ne postoji razum? Zašto je Bog poslao upravo onoga koga ste vi željeli uništiti da

vam kaže o Njegovoj ljubavi prema vama?

To nikako ne mogu shvatiti. Zar je On tako okrutan?

Vi znate da to nije tako. On želi da znate da ništa što učinite ne može uništiti

Njegovu ljubav. Poslao vam je čovjeka iz mrtvih da vam to kaže.

Ne razumijem vas.

Ne razumijemo zato što smo beznačajna stvorenja. Vi i ja. Svi mi. Svi smo mi vrlo

beznačajni. Sakriti se u Njegovu zagrljaju, to je nešto najbolje što uopće možemo

učiniti.

Smokrevljeve usne razvukoše se u umoran osmijeh.

Sad shvaćam zašto vas je volio.

On voli svakog čovjeka.

Mislim na Pawela. On vas je volio.

I ja sam njega volio.

Smokrev zatraži da mu stavi masku s kisikom na lice. Nakon što je udahnuo, boja

mu se vrati u lice.

Nešto sam vam ostavio. Kad su sinoć stigla ambulantna kola, rekao sam

njegovateljici da ćete se vratiti. Rekao sam joj da vam da neke stvari. Jedna od njih

je ikona koja prikazuje Apokalipsu. Sada je vaša.

Ne mogu je prihvatiti.

Morate je uzeti. Nije mi s pravom pripadala. Kupio sam je od Pawela Tarnowskog

za vrijeme rata. Tada je bila vrijedna čitavo bogatstvo, no ja sam je kupio za

sitnicu. Prevario sam ga i on je to znao. Prodao mi ju je kako bi vas mogao

nahraniti. Ovu ikonu daje vam Pawel Tarnowski. Ne možete je odbiti.

Ilija je pokušao nešto odgovoriti, ali riječi mu nisu dolazile na usne.

Ima još nešto. Kositrena kutijica. U njoj ćete pronaći dušu jednog čovjeka.

310

Smokrev poče dahtati i teško disati. Ilija mu vrati masku s kisikom na lice i pozva

zvoncem liječnika. Dok je medicinsko osoblje činilo što je moglo, on je ostao

sjediti pokraj starčeva kreveta, držeći ga za ruku. Saputao mu je riječ dzi-ecko

dovoljno glasno da pacijent može čuti. Molio je. Napokon, njegova ruka se

ohladila i liječnik ukloni masku s kisikom s njegova lica, pogledavši svećenika. On

cvoknu jezikom i reče: Dakle, stari grof je mrtav.

311

XIII.

Konferencija

Canaletto su nekoć smatrali najboljim restoranom u gradu. Odnedavno,

popularnost mu je nešto splasnula jer je dobio konkurenciju u restoranu

Bacciarelli, u suvremenom hotelu Marriott i u restoranu Wilanow, gdje su turisti,

okruženi lovačkim trofejima, mogli naručiti pečenu svinjetinu u šljivama.

Ali, u restoranu Canaletto, smještenom u hotelu Victoria Intercontinental u ulici

Kralewska, još uvijek ste mogli večerati okruženi starinskim sjajem i biti posluženi

od konobara koji su nosili kravate svezane u čvor, uz pratnju klavira i harfe. Mogli

ste naručiti veprovinu i puže u umaku od luka, dimljenu pastrvu i gljive te završiti

obrok s flambi-ranim punjenim palačinkama.

Jednostavnost, mir, siromaštvo, mislio je dok je ulazio u glavno predvorje hotela.

Hotelski ambijent doimao se poput jake suprotnosti monaškim idealima. On i ne

htijući osjeti averziju.

Postariji glavni konobar ga uoči i požuri k njemu.

Profesor Schäfer? upita ga na poljskom jeziku s francuskim naglaskom. Ja sam

Philippe. Molim vas, pođite za mnom u ristorante u dvoranu za bankete. Vaše

društvo vas čeka.

Iliji nije bilo jasno kako ga je konobar prepoznao, ali on poslušno pođe za njim. Na

vratima što su vodila u dvoranu za bankete glavni konobar zakači malenu crvenu

ružu na suvratak njegova tamnoplavoga talijanskog odijela što mu ga je Billy prije

nekoliko mjeseci kupio u Rimu nakon što je

312

doputovao iz Izraela. Prvi put ga je odjenuo i mrzio je njegov otmjen izgled,

njegovu skupoću i neudobnost što su bili tako daleko od istine njegova unutarnjeg

života da je poželio ispričati se svakome tko ga je htio slušati. Protrnuo je kad ga je

glavni konobar dodirnuo i obuzdao je u sebi nagonsku odbojnost prema njegovim

neprirodnim navoštenim bijelim brkovima, profesionalnim očima i odveć velikoj

bliskosti što je stanovita vrsta konobara pokazuje obraćajući se poznatim

osobama imenom.

Zatim, vidjevši ga kako se uzvrpoljio pokušavajući mu pomoću igle zakačiti ružu,

Ilija osjeti sažaljenje prema njemu. Malo ljudi uspijeva pobjeći diktatu svoga

položaja, shvati on. Doista su rijetki ljudi na koje ne utječe predodžba što je

0 njima ima javnost.

Ah, vidim da je monsieur malčice nervozan. Monsieur ne bi trebao biti nervozan.

Predsjednik je bez sumnje velik čovjek, ali on je i vrlo ljubazan, pravi narodski

čovjek. Za njegovim stolom podjednako su dobrodošli i veliki i mali, doda on

kitnjasto. Ah, bon, bon, bon, zaključi on, uklanjajući mrvice prhuta s Ilijina ramena.

Hvala vam, Philippe.

Ilija uđe u prostranu blagovaonicu i ispred sebe vidje skup od dvadesetak ljudi.

Predsjednik ustade na čelu stola

1 krenu prema njemu ispruženih ruku. Srdačno se rukova s Ilijom i svećenik još

jednom osjeti divljenje prema izgledu i držanju ovoga čovjeka.

Zadovoljstvo mi je što ste večeras s nama, oče Schafer. Jeste li i vi poput mene

nepripremljeni za večerašnje besjede? Ah, da, vidim da ste i vi podjednako

nepripremljeni! To me tješi! Nas dvojica smo glumci koji imaju tremu, zar ne?

Da.

Dođite da vas upoznam s još nekoliko naših supatnika. Večeras će oči svijeta biti

uprte u nas, no kroz ovaj sat vremena što je pred nama smirit ćemo naše živce i

prijateljski se družiti, bez pretvaranja. Vjerujem da poznajete neke od njih.

313

On predstavi Iliju zdepastoj ženi koja je bila poljska ministrica kulture. Zatim na

red dođe neki mlad čileanski pjesnik, koji je bio vrlo mršav i stidljiv, poslije njega,

upozna ga s nekim američkim akademikom kojega mu on opisa kao pisca što piše

o junginizaciji kulture. Nakon toga upozna ga s koordinatorom konferencije,

elegantnim sredovječnim muškarcem u smokingu, u kojemu Ilija prepozna

premijera jedne bivše sovjetske republike i čovjeka koji se proslavio kao jedan od

glavnih arhitekata nove demokracije u istočnoj Europi. Njegovo lice bilo je prvo

koje nije isijavalo opuštenom druževnošću. Nakon toga upozna ga s još nekoliko

imena za koja nikad dotad nije čuo, profesora, umjetnika, pisaca, kustosa u

Britanskom muzeju - svakome od njih na licu se vidjelo neusiljeno i veselo

raspoloženje.

Zatim ga predstavi čovjeku čije mu je ime bilo poznato: Vaš kolega, reče

Predsjednik bez i najmanjeg traga promjene u glasu, dr. Felix von Tilman.

Von Tilman, teolog, glavom i bradom, bio je mučno dražestan čovjek, ali Ilija je bio

siguran da je to uvježbana dražest pravoga pravcatog političkog prostaka.

Arheologija, zar ne? obrati mu se von Tilman. Arheologija i duhovnost? S veseljem

iščekujem vaše izlaganje - neobično mu se veselim, uvjeravam vas.

Kao što znate, Felix pripada vašoj religiji. On će govoriti o duhovnosti pan-

mitologije, reče Predsjednik.

Ilija se nakašlja. Pan-mitologije?

Da, dragi kolega, objasni mu von Tilman, o općoj valjanosti svih religijskih

vjerovanja. To područje istraživanja sve više se širi i ono je, naravno, od središnje

važnosti za uspješan prelazak u novu eru. Očekujem da će se sadržaj naših

izlaganja donekle preklapati.

Ilija je i dalje pokušavao pronaći nekakav odgovor, kad ga Predsjednik odvede

dalje i nastavi ga upoznavati s drugim gostima. Srce mu preskoči jedan otkucaj.

Annu ste, koliko se sjećam, već ranije upoznali.

314

Profesore Schafer, vrlo mi je drago što vas ponovno vidim, reče ona, ostajući i

dalje sjediti. Ona mu pruži ruku i on se rukova s njom.

Drago mi je što vas opet vidim, doktorice Benedetti, uzvrati on. Glas mu je bio

nešto viši nego što je htio, no on se nadao da će ona u njemu nazrijeti prijateljsku

nezainteresiranost.

Sjedite ovdje, reče mu Predsjednik. Anna, dopuštaš li da ga, iz strateških razloga,

posjednem pokraj tebe, kako bi bio izvan opasnosti? Nije baš društven tip.

On Iliji uputi osmijeh i stisnu mu ruku.

Anna Benedetti potvrdno odgovori, obraćajući se Predsjedniku imenom, upravo

onako kao što mu se obraćala i na zabavi u Rimu. Pobrinut ću se da mu bude

ugodno.

Hvala ti, draga. Shvaćaš li, on je monah i u njemu nema lukavstva. Ovakvi sastanci

potpuno su tuđi njegovu temperamentu, zato od tebe tražim da ga pripitomiš.

To bi bila ozbiljna pogreška, bočnu ga ona, blago se smiješeći. Ne bi preživio kad bi

se ono bitno u njemu makar i samo malo promijenilo.

Predsjednikov smijeh što je uslijedio nije bio ni najmanje prijazan. Bila je to samo

šala među jednakima.

Molim vas, oče, opustite se. Ovdje ste među prijateljima, reče ona.

On se iznenada okrenu, zbunjen nekim Istočnjakom što je upravo ušao u

prostoriju i koji se, po svemu sudeći, osjećao čak i neugodnije nego Ilija. Na sebi je

imao crn pamučni džemper s golemim suvratcima koji mu je vrlo loše stajao. Vrat

mu je bio ukrašen grimiznim svilenim šalom.

Ispričajte me, molim vas, reče Predsjednik. Ono je predstavnik Dalaj Lame. On ode

pozdraviti pridošlicu.

Ilija sjede pored Anne Benedetti.

Evo nas ponovno zajedno, poput dvoje sramežljivih adolescenata na svom prvom

plesu, obrati mu se ona.

Ako ne znaju što bi sa mnom, nisu me trebali ni pozivati.

Dajte, dajte, pokušavala ga je umiriti. Pozvao vas je jer mu se dopadate.

315

Ili zato što misli da bih mu mogao biti od koristi. Ona otpi gutljaj vina.

Oprostite. Ovo je moralo zvučati cinično.

Malčice, odgovori ona zamišljeno. Trebali biste više vjerovati ljudskoj prirodi.

Molim vas, oprostite mi na grubim riječima. Predsjednik je doista krasan čovjek.

Idealist, prisnaži ona.

Da, čak i vizionar, rekao bih.

Vizionar, ona bezbojno ponovi njegove riječi.

Iskrenost u njezinu pogledu ga razoruža, upravo onako kao što je to bilo i kod

njihova prvog susreta. Nije mogao reći zašto je izazivala njegovo povjerenje. Rekla

je neke stvari koje bi čovjek mogao očekivati od osobe njezina položaja, očito je

bila njegov poklonik. Pa ipak, naslućivao je da ona u biti nikad neće biti

Predsjednikova obožavateljica. Bila je samosvojna osoba i takva će ostati, ma u

kakvome se društvu kretala.

Rekao sam ono ne razmišljajući. Oprostite mi, Signora, večeras sam vrlo umoran.

Molim vas, zovite me Anna. Jedva vas poznajem, a ipak osjećam kao da vas

poznajem već dugo vremena.

To je zbog velikodušnosti vaše naravi.

Ne mislim tako. Po naravi nisam velikodušna. Općenito sam sumnjičava, ako već

treba da se zna istina.

Trebali biste imati više povjerenja u ljudsku narav, odgovori joj on, smiješeći se.

Ona ga pogleda iskosa i ništa ne odgovori.

Ipak, nakon našega posljednjeg susreta saznao sam da ste sutkinja. Ljudi iz pravne

struke po naravi su sumnjičavi, nije li tako?

Strukovno izopačenje. Recite mi, ne postoji li i u vama crta opreznosti?

To je zbog toga što sam kao mlad čovjek također bio odvjetnik.

Oh, da, čula sam to.

Jeste li? Tko vam je to mogao reći?

316

Ne sjećam se više. Recite mi zašto ste tako umorni. Proteklih nekoliko dana

proživio sam teška iskušenja. Ovdje, u Varšavi?

Da, spleo sam se s čovjekom koji je, zahvaljujući vrlo neobičnom nizu događaja,

bio povezan s mojim životom, a da ja to nisam ni znao.

On joj ispripovjedi živomu priču grofa Smokreva. Pozorno ga je slušala. Nagnula se

prema njemu kad joj je rekao da je taj čovjek bio odgovoran za smrt njegova

prijatelja, prijatelja koji ga je spasio. Na kraju, kad joj je opisao grofovo obraćenje,

učinilo se da je dirnuta, ali nije ništa komentirala.

Zatim se upališe svijeće i priguši se svjetlost višekrakih svijećnjaka u blagovaonici,

što je označilo poziv na večeru. Odzvanjala su zvona za večeru. Livrirani konobari

unosili su goleme srebrne poslužavnike, a kad su podignuli poklopac, na njima su

se mogli vidjeti pečeni pilići i patke a lorange. Večera je počela usred općeg

lumpanja koje je pratio gudački kvartet što je diskretno svirao u pozadini.

Uskoro se oboje upustiše u razgovor s drugim gostima. Anna, koja je sjedila s

njegove desne strane, bila je okupirana kustosom Britanskog muzeja koji je bio

očito oduševljen njome; Ilija je na njemačkom jeziku usiljeno razgovarao s mladim

čileanskim pjesnikom koji je sjedio s njegove lijeve strane. Nakon što je Iliji kazao

da je novomarksist, svećenik nije mogao suspregnuti smiješak koji je pjesnik

ispravno protumačio. Izgledao je uvrijeđen i bijesan i ostatak večeri proveo je kao

da Ilija ne sjedi do njega. Unatoč tomu, Iliji se više sviđalo njegovo društvo nego

izrazito društveni von Tilman koji je zločestim i dosjetljivim zadjevicama na račun

katoličkih prelata uveseljavao većinu sustolnika na drugom kraju stola.

Predsjednik je očigledno uživao slušajući tu dvorsku ludu, no pogled mu je svaki

čas letio prema Iliji i Anni, ne zadržavajući se dugo na njima. Ilija je u njegovu

pogledu zapazio veliku ozbiljnost.

Koordinator konferencije sjedio je dva mjesta dalje od Anne, na suprotnoj strani

stola. On se nagnu preko stola i doda komad papira Iliji.

317

Prije nego što zaboravim, reče mu hladno, izvolite raspored. Na njemu piše kada i

gdje ćete održati vaše izlaganje.

Hvala vam.

Ako sam dobro shvatio, vi ćete govoriti o najnovijim pronalascima pokraj Mrtvog

mora. Tako je.

Na to se koordinator okrenu osobi koja je sjedila njemu s lijeva i promrmlja joj

nešto na engleskom, dovoljno glasno da ga je Ilija mogao čuti: Izaslanik mrtve

rimske Stolice.*

Do njega doprije zbunjeno smijuljenje ljudi koji su sjedili u njegovoj blizini.

Ilija pogleda Annu, no ona ničim nije pokazivala da je čula.

Recite mi, oče, kada ćete vi govoriti? I gdje? zapita ga ona.

Sutra ujutro u deset sati, u Palači kulture. Voljela bih slušati vaše izlaganje. Bio bih

počašćen.

Žalac koordinatorova komentara postupno izblijedje.

Dok su konobari posluživali slatko nakon jela i vino, Predsjednik je ustao i

pozdravio se s društvom. Mora otići kako bi se mogao pripremiti za uvodnu

besjedu što je po rasporedu trebala započeti za sat vremena. Molim vas, rekao je,

gosti se mogu još malo zabaviti i poslužiti se slatkim, a zatim, kad im je po volji,

otići u palaču. A ako bi, ne daj Bože, zakasnili na njegov govor, neka budu uvjereni

da su ispravno odabrali budući da su vino i prijateljstvo najveća od svih istina.

Njegove riječi bijahu popraćene iskrenim prigovorima. Naravno da će ga doći

slušati! Ni za što na svijetu neće to

* U izvorniku: The emissary from the Dead See of Rome. Igra riječima. Svitci s

Mrtvoga mora na engleskom se zovu Dead Sea Scrolls. Kako se more i (rimska

biskupska) stolica izgovaraju identično, koordinator očigledno želi reći da je

rimska biskupska stolica, tj. Vatikan, mrtav, bez perspektive i značenja, jednako

važan kao i neko arheološko nalazište (prim. prev).

318

propustiti! Nitko ne može učiniti ono što će on večeras učiniti! Povijesna prilika!

Mnogo sreće! Bravissimo!

Dobacivali su mu poljupce i dvoranom se poput šrap-nela prolomi pljesak.

Ilija, kojega su ugrijale dvije čaše bijelog vina, osjećao je crvenilo u obrazima i

umor, ali je bio sretan - neobjašnjivo sretan, s obzirom na škripac u kojemu se

našao. Osjetio je želju da ustane i pođe za Predsjednikom, da ga uzme za ruke i

zaželi mu svako dobro. On lakoumno pokuša ustati, ali nije uspio dovršiti

manevar. Pade natrag u stolicu, topeći se od dobrotvornosti, od pomlađenog

optimizma, uvjerenja da se možda čovječanstvu u ovom dobrom i plemenitom

čovjeku, Predsjedniku, nudi još jedna prilika.

Dvije čaše vina? reče on sebi. Kako li se samo neobično promijenio moj stav.

Kakva je to prekrasna energija u ovoj boci?

On se glasno nasmija, a Anna ga zbunjeno pogleda.

Anna, reče.

Da?

Ništa - samo Anna. Tako divno ime. Zvuči tako ljupko, tako slatko.

Ona ga dodirnu za rukav i uputi mu oštar pogled. Nema više vina, profesore. I

molim vas, primite se već vaše pačetine.

Njezine riječi ga razveseliše i on prasnu u neobuzdan smijeh, ali smijeh mu je bio

nečujan, zbijen u njegovu tijelu. Drhtao je od snage ovoga divljeg raspoloženja, a

zatim, kad se ono rastopilo u dubokoj žalosti, dođe mu da zaplače. Ali, plač je

također ostao u njemu, ni po čemu ne odavajući silinu emocija. Ni jedan

odvjetnik, ni jedna porota, ni jedan sudac na svijetu, ne bi ga mogao okriviti za

pretjerane emocije.

Nedugo nakon toga društvo za večerom se razbi i bi obznanjeno da će osobni

Predsjednikovi gosti biti odveze-ni u Palaču kulture limuzinom. Ilija i Anna stajali

su na pločniku ispred hotela i puštali ostale da pođu prije njih. Anna pokretom

ruke pokaza vozaču posljednjeg automobila koji ih je čekao da može ići.

Nije suviše daleko, reče ona. Prošetajmo malo na svježem zraku.

319

Ona ga uze ispod ruke i povede ga ulicom Kralewska prema zapadu, a zatim se

ulicom Marszalkowska uputiše prema jugu, u pravcu masivnog tornja Palače

kulture. Pješačili su dvadesetak minuta i za to se vrijeme Ilijina glava poče bistriti.

Koja je ono zgrada? upita je on.

To je nakaza koju su sagradili Sovjeti. U njoj je mnoštvo dvorana za sastanke, kina i

predavaonica. Ondje se održava i naša konferencija.

Neopisivo je ružna.

Varšavljani kažu da s tornja Palače kulture puca najljepši pogled na Varšavu zato

što se odande ne može vidjeti Palača kulture.

On se nasmija.

Poljska vlada kani prekriti njenu fasadu novom fasadom, nastavi ona, kako bi se

sakrili posljednji tragovi staljinističkoga arhitektonskog realizma.

Nadajmo se da će do face-liftinga brzo doći.

Korak po korak. Barem su ulicama vratili njihove predratne nazive.

To jest korak, kao što kažete, ali gradu se ne može vratiti oblik kakav je nekada

imao.

Vi ste rođeni ovdje, zar ne?

Jesam. Otišao sam odavde za vrijeme rata.

Bili ste vrlo mladi.

Bio sam mlad, ali sjećanje na to vrijeme jednako je svježe kao da je bilo jučer.

Čovjek se malo kad u životu osjeća tako neobično kao kad se vratite na mjesto

koje je bilo čitav vaš svijet i shvatite da je ono nepovratno nestalo.

Sigurno nije sve nestalo?

Nije baš sve. Šetao sam ulicama moga djetinjstva i pronašao sam neke ostatke.

Moja prošlost bila je stvarna. Ona je bila ovdje.

Zar i dalje ne živi u vama?

Živi. Poput ikone u duhu, poput predodžbe o nečemu što smo nekada poznavali i

voljeli, ali više ne postoji.

320

Ali ipak je preživjelo, potisnuto u sjećanju.

Anna, govorite kao da ste i sami to iskusili.

Ja sam rođena nakon rata. No osjećaj gubitka i promjena oblika univerzalna su

ljudska iskustva. Pokušavamo se držati nečega što je jednom postojalo, nadajući

se da se to može vratiti. A onda vidimo da više nikada ne može biti onako kako je

bilo. Život nam uvijek pokazuje prema budućnosti.

Pitam se imaju li ljudi koji su proživjeli sve ove godine poslijeratne obnove

prednost nad ljudima poput mene. Kako to mislite?

Nakon rata oni su vidjeli kako se njihov svijet ponovno izgrađuje, korak po korak,

dio po dio. Jedna stvarnost postupno se razvijala u drugu stvarnost. Mogli su iz

dana u dan pratiti njegov razvitak. Čak su pomagali postavljati novo kamenje. Nije

bilo nagla prekida. S postupnim mijenjanjem njihova svijeta mijenjao se i njihov

duh.

Ali vi...?

Ljudi poput mene moraju živjeti s podvojenošću u duši. Je li to tako teško?

Vrlo je teško. Čovjek čezne za stalnim domom. Ali on to ne zna sve dok ga silom ne

otrgnu od njega.

Oni se bez riječi popeše stubištem palače. Ona se zaustavi na ulazu i okrenu se

prema njemu. Željela bih vidjeti te ostatke zajedno s vama.

Ostatke?

Biste li me do kraja tjedna poveli na mjesta koja ste poznavali kao dijete?

On potvrdno kimnu glavom. Zatim uđoše u palaču.

* * *

Njihove pozivnice jamčile su Iliji i Anni mjesto u prvim redovima kongresne

dvorane, u glavnoj predavaonici. Vratar ih povede do sjedala u drugom redu.

Mnoštvo od nekoliko tisuća delegata iza njih naelektrizirano je iščekivalo početak

izlaganja.

321

Bina je bila prazna. Preko stražnjeg zida bila je razastrta golema bijela zastava s

plavozelenim planetom Zemljom okruženim zlatnim slovima kojima je na nekoliko

jezika bilo ispisano: Unitas - Nova civilizacija za čovječanstvo.

Grmljavina žamora se utiša nakon što se iza postranih kulisa pojavio koordinator

kongresa i dugačkim koracima se zaputio prema mikrofonu u središtu bine. To

više nije bio onaj čovjek koji je ubacio onu sarkastičnu primjedbu za večerom,

umjesto njega, sada je to bio čovjek koji je zračio savršenom ravnotežom. Držanje

mu je bilo tako ispunjeno mističnošću njegova visoka društvenog položaja daje

žamor mnoštva odmah utihnuo; njegov stil, njegova odjeća i držanje ramena

otkrivali su državnika koji se ugodno osjeća u javnosti, ali koji je potpuno svjestan

važnosti svoje uloge.

Dame i gospodo, delegati, poštovani gosti, reče on. Želim vam dobrodošlicu u

nešto što će budućim naraštajima biti poznato kao plodonosni trenutak u razvitku

ljudske civilizacije na ovom planetu.

Preko slušalica što su bile spojene za svako sjedalo u auditoriju slušatelji su mogli

pratiti simultani prijevod na nekoliko jezika.

Dijelim s vama uzbuđenje što ga svi mi večeras osjećamo. U jednom temeljnom

smislu ovaj trenutak približavao se stoljećima. Moja je zadaća učiniti nešto što se

čovjek ne može nadati da ikad može na odgovarajući način učiniti - predstaviti

vam čovjeka koji će otvoriti naš kongres. On nije novajlija u ovim stvarima, no ja

se ipak pitam da li itko među vama ovdje u potpunosti shvaća značenje njegova

dolaska među nas. Čovjeka goleme erudicije i duboke humanosti, čovjeka koji je

izlio svoje znanje, svoje osobno bogatstvo i golemu skrb na čovječanstvo u

herojskom pokušaju da zbliži posve različite i nespojive, često i svadljive zajednice

čovječanstva. Oni među vama koji su upoznati s njegovim djelima i koji su slušali

njegove govore, koji su u tišini vlastitoga srca čuli glas koji svjedoči o njegovoj

ulozi u razvitku ljudske svijesti, znaju da nimalo ne pretjerujem. Zapravo, problem

s kojim sam suočen jest u

322

tome kako u dovoljnoj mjeri umanjiti njegovo značenje u vašemu duhu - među

slušateljstvom začu se prigušen smijeh - kako me ne bi optužili da mu laskam.

Provala smijeha punog razumijevanja.

Koordinator se smiješio od zadovoljstva, uživajući u svojoj šali zajedno sa

slušateljima.

Vi ga poznajete. Vi ga volite.

Gromoglasan pljesak.

Vraćajući se ozbiljnom tonu, on nastavi: Energija koja je pratila pojavljivanje ovoga

čovjeka na pozornici svijeta doista je fenomenalna. Samo uz pomoć moralne

snage on je omogućio prijelaz bivših totalitarnih država u ekonomsko i kulturno

zajedništvo sa Zapadom. Smanjio je napetosti među drugim svadljivim državama i

učinio značajan napredak u borbi za okončanje gladi u svijetu. I ne samo to, on se

pred nama pokazuje kao čovjek vizije za sljedeći milenij. Nizom hrabrih poteza on

je zaplijenio maštu kulturne elite i običnog čovjeka, masa čovječanstva koje su

toliko propatile u našemu vremenu i koje se do sada nisu imale čemu nadati.

Poznat je po mnogim imenima: Doktor, Profesor, Vizionar, Moderator, Začetnik,

Pregovarač, Predsjednik, a u najnovije vrijeme, u deklaraciji UNESCO-a od

prošloga tjedna, prozvan je Iscjeliteljem svijeta. Ja ga jednostavno zovem

Učiteljem. Molim vas da pljeskom pozdravite ključnog govornika na našem

kongresu...

Prolomi se zaglušujući pljesak. Mnoštvo skoči na noge dok je Predsjednik izlazio

na binu. Ilija je ustao i s nelagodom pljeskao. Val ulizivanja što je sve zapljusnuo

zbunjujuće je nalikovao obredu. Pljeskanje se nastavilo još nekoliko trenutaka,

dok napokon koordinatoru i Predsjedniku nije pošlo za rukom utišati mnoštvo

pokretima ruku.

Kad je uzeo mikrofon, nastupi tajac. Na neki posve običan način izgledao je

zgodan, a opet, na neki demokratski način doimao se kraljevski, ozbiljan i

zamišljen na način koji nije umanjivao njegov ushit. Sve je pak nadmašivalo

njegovo dostojanstveno držanje koje ni na koji način nije bilo ni pompozno ni

afektirano. Doimao se povučen u sebe,

323

smiren i skroman, no u tom samosvladavanju bilo je nešto što nitko od prisutnih

nije mogao shvatiti drukčije nego kao duhovnu veličinu.

Ilija je isti čas shvatio da on posjeduje jednu odliku koju je do sada pogrešno

tumačio. Nije bez razloga mit o Velikanu prevladavao u svim razdobljima i u svim

kulturama. Priroda je proizvodila takve ljude s vremena na vrijeme kao da želi

podsjetiti čovječanstvo na ono što ono može biti. Ovdje je, pak, bio onaj koji je

prestigao druge velikane, pored kojega je koordinator bio sveden na svoju pravu

mjeru. No ovdje postoji i neka zagonetka, pomisli Ilija. Nije li to onaj njegov šaljivi

domaćin, čovjek koji gaje koji sat prije ganuo i osvojio ga svojim šalama? Nije li to

onaj znanstvenik kojega je upoznao u njegovoj radnoj sobi na Capriju, onaj

pronicljivi upravitelj uspješne poslovne korporacije? Je li on vizionar ili

pragmatičar? Bio je, čini se, i jedno i drugo, i ta supoloženost, ili, bolje rečeno, taj

savršeni spoj tih dviju naoko nespojivih odlika bila je zbunjujuća. U najmanju ruku,

plijenio je pozornost nekom vrstom dostojanstvenosti i autoriteta. Samo budala

ne bi slušala svaku njegovu riječ.

U ovom dobu, koje je iskusilo više ratova nego sva dosadašnja, pozvani smo da se

preporodimo u radosti, započe on tihim glasom.

Zatim napravi stanku. Dvorana se pretvori u uho.

Kroz milenije postojanja išli smo naprijed kroz vrijeme i prostor i primali se rada

na ovom malenom planetu koji se vrti kao da postojanje, već samo po sebi, nije

čudo. Živjeli smo u zasljepljenosti. Bili smo opterećeni osjećajem krivnje. Šćućurili

smo se u kutu od straha. A kao posljedica toga, stvorili smo planet koji vrvi od

zaraćenih plemena i gladne djece. To mora prestati.

On ponovno učini stanku i zaokruži pogledom tisuće lica pred sobom.

Novo doba koje se brzo približava jest transkulturalni događaj epskih razmjera. To

je vrhunac koji se događa jednom u tisuću godina, psihička konvergencija koju

osjeća svaki čovjek na Zemlji koji živi u ovom vremenu. To je tre-

324

nutak istinskog blagoslova čovječanstva. Pa ipak, mi smo čitavu povijest

zloupotrebljavali tu priliku. Promatrali smo njezino približavanje sa strahom ili

smo je shvatili kao priliku da udarimo na neprijatelja, da opljačkamo susjeda, da

pužemo pred mitološkom božanskom kaznom ili da iščekujemo sudar zvijezda.

Otpuzali smo u špilje i iščekivali kraj, tražeći od tmurnog neba da donese presudu.

A kada presuda nije došla - a ona nikada ne dolazi jer je ona isključivo tvorevina

ljudskog uma - ispuzali smo van i započeli s rekonstrukcijom naših malih tabora,

ogradili ih stupovima, ponovno se naoružali i nastavili kao i do tada, projicirajući

naše strahove na svemir i na susjedna plemena.

Glas mu je bivao sve snažniji: Nijedan naraštaj osim ovoga našeg nije otkrio veliku

tajnu svemira.

On napravi stanku.

Svemir diše! povika on uzbuđenim glasom.

Val strahopoštovanja zapljusnu slušateljstvo i Ilija svuda oko sebe začu uzbuđeno

disanje, dok su riječi što ih je Predsjednik izgovarao prodirale u svijest njegova

slušateljstva. Mogla se čuti muha; dvorana je zračila nečim što se nije moglo

odrediti, sve je bilo prožeto nekim iščekivanjem.

Svemir živi. A mi, koje je on stvorio, njegov smo dio. Vrijeme je da izbušimo naše

zdence duboko pod zemljom i da u dubinama njegova bića otkrijemo ono što

naposljetku otkrije svaki mudar čovjek; ondje ćemo vidjeti da je na izvoru svega

jedna podzemna rijeka. Postoje afrički zdenci i europski zdenci, aboridžinski

zdenci i sufijski zdenci, židovski i kršćanski, muslimanski i budistički, hinduistički i

džajinski zdenci. Postoje džajinski zdenci i konfucijanski zdenci, crveni, crni, bijeli i

žuti zdenci. Postoje animistički i wiccanski, kao i spiritistički zdenci. Čak, ispod

suhe pustoši fundamentalizma, postoji začepljeni zdenac, čežnja za jednom

jedinom velikom istinom. Svaki od tih zdenaca predstavlja pristup konačnoj istini o

ljudskoj sudbini. Ondje ćemo otkriti prvotno strahopoštovanje, izvornu svetost.

Svaka osoba u ovoj dvorani zrači veličajnošću!

325

On povika: Kad ćemo se prvi put zbiljski vidjeti i zbiljski upoznati sami sebe? Kada?

Kad ćemo izići na danje svjetlo? Kažem vam da ćemo na danje svjetlo izići onoga

dana kad položimo naše oružje, kad ostavimo po strani naše osude i naše podjele i

kad pogledamo jedni drugima u oči. Jer, u našim vlastitim očima napokon ćemo

vidjeti zračenje božanstva. Doxa! Slava! U taj dan počet ćemo slaviti u duhu i

istini!

Žestina Predsjednikova glasa lebdjela je nad nepokretnom dvoranom dok je

mnoštvo upijalo njegove riječi. Postupno, prigušen pljesak dobi zamah i razbi se o

binu u valovima euforične snage što su dolazili jedan za drugim.

Predsjednik nije nagradio ovo oduševljenje kojim su mu se odužili, nije ga gutao,

kao što bi možda neki učinili. Samo je gledao u pod i čekao da ono završi, a zatim

je nastavio. Govorio je ganutljivo o ekološkoj revoluciji i o različitim humanitarnim

pokretima koji su više od jednog stoljeća, tapkajući u mraku, tražili rješenje

čovjekova problema. On ih je uzdizao, jednog po jednog, kao preteče sadašnjeg

naraštaja koji su se s nekoliko strana približavali skoku svijesti u razdoblje općeg

sklada.

Prolomi se još dublji i još snažniji pljesak.

Govorio je o patnjama starosjedilačkih naroda, žena i siromašnih. Iskazao je

pravednički bijes protiv onih neimenovanih sila što su još uvijek na djelu u svijetu,

koje šire podjele i opravdavaju razorni raskol u ljudskoj svijesti. Ilija je drhtao.

Strah mu se počeo zavlačiti u kralježnicu. Odjedanput je shvatio što će uslijediti.

Oni koji su se predali pesimizmu osudili su sami sebe na tragičan kraj. Oni sami

sebi pripremaju smrt. Kažem vam, prijatelji, nije na nama da pokušavamo vratiti u

život mrtve strukture. Sustavne društvene filozofije, sustavna religija, sustavne

ekonomije, sustavni oblici tiranskih vlada, sve to umire, i ni jedno ljudsko biće na

svijetu ne može spriječiti njihovu smrt. Mi koji smo pozvani najaviti novi svjetski

poredak moramo prepustiti mrtvima da pokopaju mrtve.

Zaglušujući pljesak.

326

Povremeno, kroz povijest, civilizacija dolazi do važne prekretnice. Dok jedna era

završava, a druga nastaje, traje teško razdoblje tranzicije tijekom kojega društva

prolaze kroz čitav niz kriza što prijete samu njihovu opstanku. Svima postaje bolno

jasno da stari sustavi i stara rješenja više ne funkcioniraju. U takvim vremenima

pojedinci obdareni autentičnom vizijom moraju se zajedno potruditi i ponovno

uspostaviti mir i sklad, moraju se ujediniti i postrojiti sve ljudske sile kako bi

zaplašenoj ljudskoj zajednici donijeli svjetsku viziju. U našem stoljeću ljudi se sa

svih strana nezaustavljivo približavaju istini i to nije nimalo slučajno. Čak i dok sile

smrti iskaljuju svoj posljednji bijes na ispaćenoj ljudskoj zajednici, započinje novo

doba. Tirani su mrtvi. Rađa se rasa stvaralaca. Svuda oko nas javljaju se veliki

mislioci, umjetnici, duhovni učitelji i mistici, i svaki od njih nosi u svojim rukama

plamen toga univerzalnog svjetla. Ako ovaj kongres treba pripomoći da se rodi taj

novi svijet, tada moramo otkloniti naš strah od drugoga, moramo ostaviti po

strani naša beskrajna sumnjičenja, naš dogmatizam i naš kozmički strah. Vrijeme

je da čovjek iskuje novu priču o stvaranju, da ponovno izumi prastare mitove, a ne

da ih odbacuje. Oslanjajući se na bogatstvo našega globalnog kulturnog naslijeđa,

to ćemo i učiniti!

Pljesak.

To ćemo i učiniti! povika on još snažnije.

Upravo zato su nade čitavoga svijeta sada uprte u nas; upravo zato su mediji

čitavoga svijeta ovdje večeras, što nam omogućuje da se uz pomoć čuda moderne

tehnologije obratimo milijardama ljudi. Velikodušnost nekolicine država i privatni

dobročinitelji omogućili su prenošenje rada ovoga kongresa i njegovih seminara u

čitav svijet. U danima koji su pred nama ljudi s čitavog planeta moći će čuti

govornike iz svakog područja ljudskog pregnuća: iz područja umjetnosti,

obrazovanja, znanosti, različitih svjetskih religija, kao i onih nesebičnih pojedinaca

koji djeluju u okviru postojećeg poretka, vođa i vladinih službenika koji politiku

shvaćaju kao umjetnost rađanja istinski ljud-

327

ske, istinski svjetske zajednice. Na čitavom ovom kolosalnom banketu kulture čut

ćete krik čovjeka i krik božanstva. .. Unitas! Unitas! Unitas! Vrati se kući, ljudski

rode! Vrati se kući iz izbjeglištva i živi unutar granice svojega tijela i svoje duše.

Pronađi na ovome svijetu konačni smisao naše zajedničke sudbine!

On se nakloni slušateljstvu i bez ceremonijalnosti odšeta s bine.

Mnoštvo skoči na noge, vičući i plješćući. Ilija je i dalje omamljen sjedio,

pokušavajući se sabrati. Anna je ustala i zajedno s ostalima pljeskala, no njezino

pljeskanje bilo je mirno i odmjereno, a lice joj je bilo bezizražajno.

Svjetlo reflektora obasja sliku zemljine kugle, a orkestar koji je bio u pripremi

započe svirati, natječući se s bukom mnoštva. Mnoštvo se razbi u stotine grupica

koje su s oduševljenjem raspravljale o Predsjednikovu govoru. Glazba što se

valjala nad divljačkim neredom bila je senzualna, osjećajna i uzbuđujuća i u njoj se

osjećao silan zanos tako da je gotovo probijala uši. Savršeno se uklapala u

raspoloženje mnoštva.

Nekoliko ljudi pristupilo je Anni i s njom živahno razgovaralo, no iako je i dalje bila

ugodna, ostala je nezainteresirana.

Da, izvanredan govor, odgovorila je jednom od sugovornika. Slažem se s vama, on

zna kako u važnu temu unijeti poetsku nadarenost. Pravi je majstor u jeziku.

Dirljiv. Jest, da, mislim da će od sada svijet pozornije pratiti njegov rad. Izvrsno,

vidimo se u Amsterdamu idućeg tjedna. Doviđenja, Tea. Nemoj zaboraviti da u

Firenci imamo sastanak našeg povjerenstva. Dobro, reći ću mojoj tajnici da me

obavijesti kad dokumenti stignu u ured. Vaša Ekscelencijo, tako mi je drago što

vas vidim ovdje. Jesam. Impresionirao me je njegov stil. On uvijek ostavi dojam.

Potpuno ste u pravu - on zna kako dirnuti mnoštvo. Apsolutno. Da, dirnuo ih je u

žicu.

Ona ljupko nakloni glavu prema drugom pitaocu. Jesam li uzbuđena? Pa nisam,

zapravo. Ne osjećam se dobro.

328

Gripica. Molim vas, pozdravite Eleanoru. Vama također! Stvarno. Buona notte!

Adieu!

Mnoštvo ljudi slijevalo se prema izlazima što su vodili prema recepciji. Livrirani

konobari obilazili su mnoštvo noseći poslužavnike s vinom. Dugački stolovi za

banket, pretrpani poslasticama, bili su pod opsadom.

Ilija je odahnuo preznojavajući se u svom mantilu. Anna podigne zamućen pogled

prema praznoj bini.

Dakle, reče Ilija, sada morate ići, zar ne? Očekujem da će vas primiti u odvojen

posjet. On vas čeka. Ili vi čekate njega?

Ona se okrenu prema njemu, a na licu joj je bio izraz kojemu nije mogao

odgonetnuti značenje.

Ne čekam ga, a ne čeka ni on mene.

Pred koji trenutak izgledali ste okupirani nekom mišlju.

Ona zavrti glavom i odjenu večernji kaput. Ne osjećam se dobro. Mislim da ću

odmah otići u hotel. Hvala vam na društvu, oče Schafer. Dopuštate li da vam

pozovem taksi? Ako tako želite.

Zbog mnoštva ljudi neko vrijeme su čekali na kisici prije nego što je stigao taksi.

Kad je Anna vozaču rekla Hotel Marriott, Ilija uskliknu: Pa i ja sam odsjeo u tom

hotelu. Mogu li se odvesti s vama?

Naravno, odgovori mu ona.

Vozili su se šutke. U hotelskoj dvorani za čekanje on joj reče kako se nada da će joj

uskoro biti bolje. Ona mu odgovori da će joj dobar san sigurno pomoći. Nije željela

propustiti sutrašnja izlaganja. U kojoj će predavaonici on održati svoje izlaganje?

On joj reče i ona mu zaželi laku noć.

Ilija ode u svoju sobu i leže na krevet. Neko vrijeme buljio je u strop. Činilo mu se

nemogućim da jedan jedini dan može biti ispunjen s toliko intenzivnih doživljaja.

Pa tek je jutros pomogao umirućem čovjeku u njegovim posljednjim trenucima -

činilo se da su od tada protekla stoljeća - a za-

329

tim događaji te večeri, tako puni značenja, bili su poput planine što pada u more

svijesti. Val za valom sjećanja sustizao je jedan drugoga u njegovu duhu,

zadavajući mu bol i hipnotizirajući ga.

U svemu što se dogodilo toga dana nije bila ni najmanje nevažna jedva uočljiva

sklonost njegova srca prema Anni Benedetti.

On se zagleda u zrcalo toaletnog stolića i glasno reče: Ilija Schafer, tko si ti? Zašto

je postalo tako lako prodrijeti u tvoju indiferentnost? Zar se dvadeset godina tvoje

svećeničke službe može tako lako i jednostavno izgubiti u prisutnosti jedne žene?

On pogleda u svoj odraz u zrcalu i nije mu se svidjelo što je vidio. Na njemu su bili

ispisani tjeskoba, ukočenost i težak jad.

Tko si ti? glasno reče.

Kroz um mu sine misao: ja sam David.

On otjera tu misao.

Ja sam bio David. Bio sam kratko vrijeme oženjen Rutom, ali nisam više oženjen.

Ja sam monah. Postao sam novo biće. Obilježeno zauvijek uljem svetoga Reda.

Moja duša je drukčija nego što je nekada bila.

A što je s tvojim srcem?

Moje srce, kao sva ljudska srca, nosit će na sebi biljeg čovjekova pada do samoga

kraja. Pravi test čovjekova identiteta leži u njegovoj volji. Istinska mjera njegove

ljubavi jest u tome koliko se savršeno pokorava Božanskom redu.

Ilija - Davide, da li ljubav negira ljubav?

Kad čovjek daje svoj život za drugoga, on to čini čitavim svojim bićem. Ako se srce

i pogled ponekad odvrate od Ljubljenoga i okrenu se ljudskoj ljubavi, to je

trenutak kušnje. Time se ne poriče izvorni dar milosti. Zapravo, to može biti prilika

da dokažemo ljubav i učvrstimo je u kovačnici zle kobi.

Nisi zgriješio, nisi lagao - ali ipak si se pokušao zbližiti s njom.

Za stolom sam promrmljao nekoliko riječi koje su odaslale poruku čežnje.

330

Čežnje za čim?

Za sjedinjenjem s drugim srcem.

Nekoć davno već si darovao svoje srce.

Jesam. Znam da jesam. Ali večeras, kad mi je kroz žile prostrujio taj luđački poriv,

nisam shvatio što činim. To je bio trenutak slabosti.

Shvati, sine Moj, da tvoje srce pripada samo Meni i da se ono na taj način izlijeva

van čitavom čovječanstvu. Nema veće ljubavi od te.

Ta čežnja bila je nepodnošljivo slatka.

Uzeo si taj dar natrag. Vratio si ga u svoje vlasništvo.

Znam, Gospodine. Znam.

Nebrojene duše ovise o tvojoj vjernosti. Ljubav koja te čeka u Raju daleko

nadmašuje tvoj sadašnji osjećaj usamljenosti.

Tako sam umoran. Ne mogu razmišljati.

Otpočini u Meni i moli i ja ću biti tvoja snaga.

Osjećao je da mu je tijelo potpuno iscrpljeno i prenape-to. On kleknu, izmoli

brevijar i napokon ponovno smiren leže u krevet.

* X- *

Ilija je svoje izlaganje održao u malenoj konferencijskoj dvorani na trećem katu.

Delegati su svakodnevno, četiri puta na dan, mogli birati čije će izlaganje slušati,

jer su sva četiri bila održavana istodobno. Svako izlaganje snimalo se kamerom i

bilo je predviđeno da se emitiraju preko svjetske televizije, kao i da budu

dostupna na video traci.

Od tisuću delegata, u dvoranu u kojoj je Ilija trebao održati svoje izlaganje ušlo je

svega desetak ljudi. Jedan od njih, Iliji je bilo drago što to vidi, nosio je bijelu

dominikansku odjeću. Dominikanac je zajedno s drugima sjedio i čekao da

kamerman završi pripreme. Kad je bio spreman, on dade znak Iliji, na kameri se

upali crveno svjetlo i svećenik započe svoje izlaganje.

Za tu prigodu bio je odjenuo svoju redovničku odjeću. Odijevajući se u hotelskoj

sobi toga jutra sjetio se da je Sveti Otac zamolio da svi redovnici koji su položili

zavjet nose

331

redovničku odjeću u javnosti, kao znak posvećenja, vizualnog svjedočenja života

potpuno predanog Bogu. Malo tko ga je slušao. Doista, o toj molbi su i katolički i

svjetovni tisak bez razlike pisali kao o simptomu Papina legalizma i o tome su se

vodile žestoke rasprave, ako je već nisu sa smijehom odbacivali. Premda je Ilija

smio nositi svjetovnu odjeću s obzirom na svoje novo misijsko područje, činilo mu

se da ako je on jedini predstavnik pravovjernog katoličanstva koji ovdje danas

govori, tada njegovo svjedočenje ne bi trebalo biti bez vidljiva vanjskog znaka. Nije

želio da se makar samo i pomisli kako omalovažava Papine molbe. Slušateljstvo,

onakvo kakvo je bilo, promotri njegovu odjeću sa zanimanjem, kao da se radi o

liku iz neke nove i smione opere čija je radnja smještena u fantastičnoj prošlosti.

Završio je s kratkim prikazom biblijske kritike kad nekoliko delegata diže ruke u

zrak. Ispričavajući se što ga prekidaju, obavijestiše Iliju da služba simultanog

prevođenja ne funkcionira ispravno. Ilija je govorio na njemačkom. Uskoro se

pokazalo da njemački i španjolski kanal funkcioniraju, dok su drugi kanali zakazali.

Pomolivši se tiho u sebi za milost da ga slušatelji mogu pratiti, on nastavi na

njemačkom opisivati utjecaj teologa Bultmanna na biblijsku kritiku, kao i padanje

u naturalistička objašnjenja nadnaravnih - takozvanih demitologizirajućih škola

mišljenja.

Troje ljudi ustade, sliježući ramenima, pokazujući na svoje slušalice i vrteći

glavama. Zatim iziđoše iz predavaonice.

Zbunjen, Ilija pokuša sabrati misli, baci pogled na bilješke i požuri s izlaganjem.

Znao je da mu baš ne ide od ruke, no kad je u dvoranu ušla Anna i tiho sjela u dnu

dvorane, osjetio je ohrabrenje.

Opisao je kako je došlo do otkrića prvih starozavjetnih svitaka u Qumranu koji su

potvrdili točnost kasnijih prijevoda Biblije. On sa zanosom nastavi opisivati

izvanredne rukopise što su nedavno pronađeni u drugim špiljama blizu Efe-

332

za i Mrtvog mora, tekstove koji su postigli tri izvanredno važne stvari: bili su

daleko stariji od najstarijih poznatih rukopisa Evanđelja; jedan od njih bio je pisan

jednostavnim aramejskim narječjem i popraćen tekstom na grčkom jeziku, što je

očito učinio prepisivao - znanstvenik kojemu je očito morao diktirati živi apostol ili

je svoj prijevod provjeravao uz pomoć istoga tog živog apostola, nastojeći

prenijeti točan smisao budućim naraštajima. Rukopis je nesumnjivo datirao Novi

zavjet u vrijeme života evanđelista i time s nekoliko snažnih udaraca razorio onu

školu biblijske kritike koja je nastojala demitologizirati Novi zavjet.

S vremenom se počelo vjerovati da su stanoviti kršćani u prvom i drugom stoljeću

preradili Kristov život nastojeći ga uskladiti sa svojim posebnim teološkim

stajalištima, obojenim krizama svoga vremena. Najnovija otkrića, potvrdio je Ilija,

opovrgavaju tu teoriju. Razmislimo li o ljudskoj psihologiji, manje je vjerojatno da

će oni koji su bili svjedoci događaja što ih opisuju evanđelja ili oni koji su dijelove

Novog zavjeta pisali pod njihovim izravnim vodstvom, projicirati svoje osobnosti

na ono što su za njih bili potresni događaji nedavne prošlosti. Teološka obojenost

daleko je vjerojatnija u našem vremenu u kojemu dominira teorija i mit. Je li

moguće da su suvremeni egzegeti projicirali vlastito nevjerovanje, vlastiti stil i

narav na ljude koji su živjeli u prvom stoljeću? Ako je to istina - a otkrića uvjerljivo

dokazuju da jest - to nije mali propust. Gubitak objektivnosti, da ne govorimo o

profesionalnoj objektivnosti, ukazuje na tragičnu slijepu mrlju. Mnogi su

jednostavno predmnijevali da znaju više od onih koji su bili prije njih. Pretpostavili

su da su zbog protjecanja vremena gotovo nepogrešivi u svojoj superiornosti. To

je, naglasio je Ilija, zbiljski oblik mita, mita o evoluciji inteligencije.

Možda, doda on s blagim osmijehom, možda su demitologizatori oni koje treba

demitologizirati.

U dvorani se začu neugodan smijeh.

Dalje je rekao da razum, obrazovanje i znanje, ma koliko oni u ovome stoljeću

uznapredovali, posve sigurno ne

333

jamče imunost na čovjekov trajni hendikep - subjektivnost.

Oholost nas čini slijepima za vlastitu sljepoću, rekao je, i ne postoji oholost koja je

čovjeku slađa i koja je u stanju tako zarobiti čovjeka kao što je to iluzija o

superiornom znanju. To je osobito točno u slučaju kad čovjek ulaže emocije u

svoju teoriju. Na kraju, potreba za demitolo-giziranjem Svetoga pisma nije

ukorijenjena u kritičnom stanju struke ili znanosti, već u dubokim duhovnim

problemima. Čovjek gubi mudrost kad ustraje u grijehu...

Na ove njegove riječi dominikanac dramatično ustade i uzrujano se na francuskom

jeziku obrati Iliji: Želite li time reći da oni koji dovode u pitanje vaše

pojednostavljeno poimanje Boga žive u grijehu?! To su fundamentalističke

gluposti! Izgovorivši to, ode iz dvorane šepireći se.

Ilija duboko udahnu. Neustrašen, on nastavi izlaganje, govoreći nadugo i naširoko

o pojedinim ulomcima novih rukopisa, uspoređujući stihove iz aramejskog teksta s

grčkim prijevodom, kao i s nekolicinom pouzdanih suvremenih prijevoda Svetoga

pisma. Učinak je bio zapanjujući. No, u dvorani je ostalo svega osmero ljudi,

uključujući i kamermana.

Kad je završio, nitko mu nije pristupio. Svi osim tehničara i Anne odmarširaše u

koloni po jedan van iz dvorane. Ona je nešto zapisivala u svoj notes, a kad je

podigla pogled prema njemu, on u njezinim očima vidje razumijevanje. Tehničar je

gunđao i proklinjao na poljskom, škljocajući prekidačima i mičući se gore-dolje oko

aparature.

Neki problem? upita ga Ilija.

Da čovjek ne povjeruje! Svi spojevi bili su ispravni! On podiže ruke uvis i zareza:

Žao mi je. Ništa nisam snimio!

Izišao je iz dvorane režeći i odnoseći sa sobom neposlušnu opremu.

Ilija glasno odahnu. Dakle, prava katastrofa, čini se, reče on.

Ne bih rekla, reče Anna. Meni se izlaganje učinilo fascinantnim. Da odemo

nekamo na ručak?

334

Na stubištu su susreli uzbuđenu mladu ženu koja je iz prizemlja trčala s gomilom

papira pod rukom. Anna mu je predstavi kao jednu od Predsjednikovih tajnica za

tisak.

Brzo, brzo, dahtala je. Trebamo vas dolje.

U pretrpanoj dvorani za čekanje Predsjednik pozdravi Iliju uobičajenom

srdačnošću i zamoli ga da stane pokraj njega. Na njegovo iznenađenje, iz mnoštva

se izdvoji von Tilman i stade uz njih. Predsjednik ih obojicu zagrli. Fotoaparati

počeše škljocati i nekoliko fotoreportera ovjekovječi taj trenutak.

Zatim započe intervju s Predsjednikom i Iliji se učini da ga tamo više ne trebaju i

ne žele.

Ručak, prošapta Anna i odvede ga.

Ekskluzivna dvorana za bankete koja je bila predviđena za govornike na

konferenciji i njihove suradnike bila je također pretrpana. Anna i Ilija su pronašli

jedan stol u kutu. Sjeli su i pojeli juhu i sendviče.

O čemu se radilo? upita je on.

Publicitet, pretpostavljam. On to čini sa svakim govornikom i sa svakom

nacionalnom delegacijom. Pretpostavljam da takvih sesija ima na stotine.

Von Tilman i ja predstavljamo katoličanstvo?

Valjda, reče ona. Glas joj je ponovno bio ozbiljan i opet je na lice navukla

bezizražajnu masku. Počeo je o njezinu izrazu lica razmišljati kao o maski. Čemu

maska, pitao se. Maske služe za prerušavanje i zato da bi se netko zaštitio,

izbjegao nečemu. Što je skrivala od njega?

Kada vi imate izlaganje, Anna?

Za tri dana.

O čemu ćete govoriti?

Govorit ću o ljudskim pravima iz perspektive novih modela međunarodnog prava.

Ta bi tema trebala privući mnogo slušatelja.

Bez sumnje. Na rasporedu imam dva govora u jednoj od kino dvorana. Prvo

izlaganje trebalo bi privući nekoliko stotina delegata. Na drugom ih neće biti

toliko.

O čemu ćete govoriti u drugom izlaganju?

335

Organizatori će biti prilično iznenađeni kad čuju.

Zaista? upita je on zainteresirano. Zašto?

Ispod privida svega tog eklekticizma što ste ga ovaj tjedan mogli primijetiti postoji

nevjerojatna uniformnost. Ona se vrti oko jedne jedine vizije postojanja. Riječ je o

prastarom monističkom svjetonazoru. Monisti vjeruju da su sve podjele u

konačnici iluzorne, da se o svim konfliktima može pregovarati te da je svaki

dogmatizam u biti kršenje slobode, i tako dalje.

A vi mislite da nije tako?

Da.

Je li Predsjednik monist?

Mogli bismo ga nazvati neomonistom, nekom novom vrstom duhovnog političara.

Ovo je prvi put da iz vaših usta čujem da vam se ne sviđa ovo što se ovdje događa.

Prilično je euforično, zar ne. To u meni izaziva nepovjerenje. Očigledno je to zbog

moje pravničke formacije.

Dakle, nije toliko riječ o nepovjerenju koliko o profesionalnom oprezu.

Da, mislim da bi bilo ispravnije tako kazati. Promatram. Ovaj čas razmišljam o

mnogim stvarima.

Ali, monizam vam se ne sviđa, iako dolazi od tako značajna čovjeka?

On želi donijeti mir svijetu. Svugdje govori o jedinstvu. To su bez sumnje uzvišeni

ciljevi. Ali, monizam samo površno govori o jedinstvu. Kao sutkinja razvila sam

istančan sluh za uočavanje razlike između dojmova i činjenica.

I otkrili ste razliku među njima?

Monizam se sviđa ljudima, on rješava mnoštvo teškoća. Međutim, ja vjerujem da

on stvara mnogo destruktivnih tendencija u društvu.

Upozorit ćete na to u vašem izlaganju?

Da, na seminaru što ga imam ujutro govorit ću o načelima na kojima se temelji

prosvijećeno poimanje prava. Pokazat ću da se određene koncepcije čovjeka

mogu učiniti

336

humanističkima i u isto vrijeme rezultirati nasiljem nad ljudskim životom, pa čak i

njegovim uništenjem.

Tko bi tome mogao prigovoriti?

Pretpostavljam da se prigovori neće toliko javljati u umu koliko u emocijama.

Slušatelji će u mom pristupu instinktivno prepoznati prijetnju euforiji. I utopiji. Pa

ipak, pitam se nije li sve to jalovo. Samo nekolicina ljudi posjeduje intelektualnu

sposobnost da shvati ono što im se spremam reći.

On nije ništa odgovorio.

Vidite, oče Schafer, ponosna sam, ali ne mogu reći da mi je ugodno. Osjećam okus

gorčine u ustima. Zašto?

Jednom ću vam pričati o tome. Ne sada. Ne ovdje.

U redu. Ali, da se vratimo vašoj temi: meni se čini da vi raspravljate o temeljnom

problemu prava. U teologiji mi smatramo da se društveni zakoni moraju temeljiti

na prirodnim zakonima - na načelima što ih je Bog upisao u svoje stvorenje.

Ne znam tko ili što ih je upisalo u stvorenje. Ali pouzdano znam da ta načela

postoje i također znam da svako društvo koje se ne obazire na ta načela doživljava

katastrofu za katastrofom. Upravo to me uznemiruje. O tome moram govoriti.

Možda ćete tako učiniti više dobra nego što mislite.

Ona uzdahnu: Nadam se. Ali, mislim da većinu ljudi zapravo uopće ne zanima

istina. Njihovo razmišljanje podložno je dojmovima, a već više od jednog stoljeća

klju-kaju ih isključivo ugodnim dojmovima. Žao mi je što to moram reći, ali ovog

tjedna uočila sam brojne znakove te podložnosti dojmovima.

A o čemu ćete govoriti u drugom izlaganju?

Govorit ću o zakonima i savjesti.

Jeste li pročitali Papinu encikliku o tome?

Jesam. On je nesumnjivo čovjek izvanredna intelekta i na svoj način je vizionar.

Slažem se s većinom njegovih stajališta.

337

Ali ne sa svima?

Ne sa svima. Ja nisam vjernik.

To nisam znao, iako sam, moram priznati, pretpostavljao.

Zbog društva u kojemu se krećem? Vidim da me ni najmanje ne razumijete.

Siguran sam da je tako. No mislim da vas sada nešto bolje razumijem. Zahvalan

sam vam.

Dođete li na moje drugo izlaganje, može se dogoditi da broj slušatelja bude čak i

manji nego kad ste vi govorili.

Zao mi je što ću morati propustiti vaša predavanja.

Kada se vraćate u Rim?

Rano ujutro.

Znači da je s vašim doprinosom kongresu gotovo. Da.

Doimljete se vrlo spokojnim.

Zaista? Pretpostavljam da jesam. Zbunjuje me mnogo toga što se ovdje događa.

Trebat će mi vremena da razmislim o mnogim stvarima koje sam ovdje čuo.

Uključujući i Predsjednikove primjedbe?

Da. Kao da je na neki način odstupio.

Odstupio? Od čega?

Pravo je pitanje: prema čemu. Mislim daje iskoristio ovu priliku kako bi se

pomaknuo na jednu novu razinu javnog djelovanja.

Jedva može biti više prisutan u javnosti nego što je sada.

Mislio sam na drugu razinu objave, ako tako hoćete. On svoju viziju zaodijeva u

neku vrstu bogojavljenja, a to mnogi još nisu uočili.

Ciljate, naravno, na njegov sinoćnji uvodni govor?

On kimnu glavom.

Zbunio vas je?

On je pogleda ravno u oči i reče: Zar vas nije zbunio? Gledala je u pod bez riječi.

Trenutak kasnije ona ponovno podiže pogled. Ako putujete sutra rano ujutro, nije

nam preostalo mnogo vremena da posjetimo mjesta koja ste poznavali kao

338

dijete. Rekli ste da ćete mi ih pokazati. Jeste li popodne slobodni?

Srce mu je i protiv volje snažno udaralo. Jesam. Biste li pošli sa mnom?

Usne joj se raširiše u bezbrižan osmijeh. I Ilija osjeti gotovo čulni užitak.

* * *

Nakon ručka odvezli su se taksijem u sjeverni dio geta. U ulicama kojima su

prolazili nije bilo ničega što bi ukazivalo da je na tom području nekoć postojao

čitav jedan grad unutar grada. Ništa nije vikalo, nikakvi glasovi nisu prosvjedovali

protiv katastrofe koja se ovdje dogodila. Posvuda oko njih stabla su bila u cvatu.

Djeca su se veselo igrala u javnim parkovima. On nije ništa govorio, a ona nije ni

pokušala prekinuti njegovu šutnju.

Došavši pred mramorni spomenik na Umschlagplatzu, on reče: Odavde su nacisti

otpremali na stotine tisuće Zidova iz geta. Ovdje su počinjale tračnice. Vodile su u

Treblinku.

Vaša obitelj bila je također ukrcana u vlak?

Čitava obitelj.

Je li itko od njih preživio rat?

Nitko.

Oni se zaputiše niz ulicu i zaokrenuše u ulicu Zamen-hofa. Ona ga bez komentara

uze ispod ruke. Osjećao se tupo, pitajući se zašto ga ta gesta nije dirnula.

Star sam, reče sebi. Ljudi koji nas gledaju, ako nas uopće itko gleda, vide samo

mladu ženu koja izvodi u šetnju jednog starca. Nećakinju s ujakom. Kćerku s ocem.

Na uglu ulice Mila on joj pokaza gdje je živio kao dječak.

Živio sam na četvrtom katu, u stambenom bloku što je nekoć stajao ovdje, reče

joj. Ali sve je srušeno. Nijemci su zgradu po zgradu dignuli u zrak.

Ništa nije ostalo?

Ništa.

Zatim se on sjeti raspukline u kamenom pločniku što je sličila konju. Pronašao ju je

i pokazao je njoj. Netko je pro-

339

teklih dana bijelom kredom pojačao obrise konja. Neko dijete, sigurno. Dijete.

Ovdje sam živio kao dječak. Na ovom mjestu sam se igrao. Sjećam se kako smo

moja braća, sestre i ja uobražavali sebi da je vitez koji je ubio velikoga krakovskog

zmaja došao ovamo nakon svoje pobjede i vrhom mača urezao ovaj lik u kamen,

kao spomenik svome hrabrom djelu.

Ostatak poslijepodneva proveli su u šetnji kroz zatvor Pavviak i Institutom za

židovsku povijest. Bilo je četiri sata kad ga je zamolila da pronađu neku kavanu.

Osjećala je potrebu da sjedne. Bila je gladna. On je i dalje osjećao strašnu tupost,

iako je u njemu neprekidno rasla napetost.

Na rubu Staroga grada pronašli su malu kavanu. Anna je nešto prezalogajila i

popila čašu vina. On je polagano ispijao kavu.

Imate li obitelj? upita je on.

Ona oštro podiže pogled prema njemu.

Udovica sam.

Oprostite. Jeste li nedavno izgubili muža? Prije nekoliko godina. Imate li još

nekoga? Dvoje djece, oboje studiraju. Kako se zovu? -

Nekom drugom prilikom razgovarat ćemo o mome životu. Ovaj dan posvetit ćemo

vama. Želim saznati što više o vašoj prošlosti.

Nije bogzna kako zanimljiva, branio se.

Mislim da jest.

To su samo sjećanja, znate. Kad moj naraštaj izumre, ona će postati samo stranica

u knjizi iz povijesti.

Mislite? Mislim da svijet neće zaboraviti. Varšava je grad koji obilaze duhovi.

Toliko mrtvih. Toliko komemora-tivnih pločica u znak sjećanja na pale na svakom

uglu.

Spomenici su prekrasni. Ali to nije isto.

Isto kao što?

To nije isto kao starjeti s onima koji su živi. Milijuni priča nisu prenesene sljedećoj

generaciji. Sljedeća generaci-

340

ja je izumrla. Nekolicina nas koji smo preživjeli ostarjeli smo dok smo još bili djeca.

Nekoliko trenutaka gledala ga je u oči. Napokon se osmjeli: Nesumnjivo je to zbog

toga što sam pravnik, oče, no čini mi se da tu ima još nešto - nešto o čemu mi ne

želite govoriti.

Kad bismo počeli razgovor o tome još nešto, ne bismo nikad završili.

Imam vremena, mirno odgovori ona.

Postoji jedno mjesto koje mi je važno, jednako važno kao mjesto na kojemu se

nalazio moj dom.

Hoćete me odvesti na to mjesto?

On kimnu glavom.

Nekoliko trenutaka kasnije ušli su u pokrajnju ulicu u Starome gradu i našli se pred

Sofijinom kućom.

Čitavu jednu zimu živio sam ondje, u onoj zgradi.

On joj ispriča o svemu. Kad je završio, ona ga upita o njegovu zaštitniku.

Zvao se Pawel Tarnowski. Bio je jedan od hasidei umot haolam - jedan od onih što

smo ih mi zvali pravednim poganima. On je riskirao svoj život skrivajući me. Hranio

me je svojim oskudnim zalihama hrane. Ništa nije tražio zauzvrat.

Kako je to divno. Kakav je to bio čovjek? Usamljena duša. Revan katolik.

Knjigoljubac. Tada je ovo bila knjižara. Prije rata je čak i objavljivao neke knjige.

Sigurni ste da nije preživio rat? Siguran sam. Kako je umro?

U plinskoj komori u Oswiecimu. To je drugo ime za Auschwitz.

Recite mi kako se to dogodilo? Kako je uhićen?

Netko nas je izdao. To se dogodilo posve iznenada; nismo imali vremena za

razmišljanje; nismo imali vremena za raspravu ni o čemu. Dao je svoj život za

mene.

Ilija joj opširno ispripovjedi o posljednjoj noći što ju je proveo u Kući mudrosti.

341

Ispriječio se na putu zla, shvaćate. Ispriječio se kao bedem i sudbina koja je bila

namijenjena meni svom silinom obrušila se na njega. Učinio je to za dječaka koji

nimalo nije cijenio ono u što je on vjerovao; učinio je to kako bih ja mogao živjeti.

Zašto je to učinio?

Zaista ne znam. Bio je pomalo filozof - zapravo mlad čovjek koji se mogao nadati

svemu najboljemu - no mislim da je za njega život bio samo toliko dobar koliko su

bila dobra načela po kojima je živio. Umro je isto toliko za njih koliko i za mene.

Je li vam bio prijatelj?

Da, na neki način mi je bio prijatelj. Bilo mi je samo 17 godina. Bio mi je taman

toliko prijatelj koliko takav čovjek uopće može biti prijatelj nekom djetetu.

Sto time želite reći?

Bio je star na način na koji sam i ja ostario, ali opet nekako drukčije. Vrlo je teško

patio, ali ja nikada nisam saznao zbog čega. Možda je to bila neka duboka žalost,

možda izgubljena ljubav. Napisao je jedan zanimljiv dramolet koji sam slučajno

otkrio pred nekoliko godina. Nakon rata objavio ga je u Njemačkoj neki bivši

časnik Wehrmachta koji mu ga je ukrao. Pawel je sve izgubio, shvaćate.

Sve osim svojih načela.

To je istina. Zanimljivo je da se pred kraj života plagijator pokajao i javno priznao

stoje učinio. To je dosta naškodilo njegovu ne baš malom ugledu. Ta je knjiga

nedavno objavljena u Poljskoj, s imenom njena pravog autora.

Kako se zove drama?

Andrej Rubljov. Riječ je o vrlo maštovitom prikazu života čuvenoga ruskog slikara

ikona. Jeste li čuli za nju? Nisam.

Ilija uzdahnu: Niste ni mogli. Nije baš poznata izvan kruga poljskih književnika, a ni

među njima nije osobito cijenjena. Vjerojatno nije neko značajno književno djelo.

Međutim, on je u njega unio čitavo svoje srce. Govori o potrazi za ljubavi i

ljepotom u palom svijetu.

342

O tome su pisali mnogi književnici. To je omiljena tema ozbiljnih pisaca. Mogli

bismo čak reći da je to omiljena tema ljudskog srca.

Pretpostavljam da je to istina.

Ona pokaza prstom na drugi kat. Ondje ste živjeli?

Iznad, na gornjem katu; skriven u potkrovlju.

Možemo li ući i pogledati?

Bio sam ondje prije nekoliko dana.

Je li sve ostalo isto?

Nijemci su razorili Stari grad, no uložen je golem trud kako bi mu se vratio

nekadašnji izgled. Ostalo je sve isto, a opet na neki način i nije.

Vi niste isti.

Da, barem je u tome razlika. Željela bih vidjeti, ako smijem.

Anna, više bih volio da ne idemo tamo danas. Morao sam to vidjeti sam. Bilo bi to

nešto posve drugo kad bih tamo otišao s vama. Nadam se da razumijete.

Razumijem vas.

On diže pogled prema plavo-crnom nebu iznad vrhova krovova.

Sto osjećate? upita ga ona.

Ne znam kako bih vam to opisao. Uglavnom tupost. Žaljenje zbog smrti dobra

čovjeka. Zahvalnost. I krivnju što sam živ zahvaljujući njegovoj žrtvi - uobičajeni

konflikti što ih osjećaju oni koji su preživjeli Shou.

Je li to sve? Nema ništa više?

Osjećam - kako da vam kažem? - osjećam da mi je taj čovjek, kojega sam jedva

poznavao, dao slobodu. U to vrijeme bio sam dijete i zapravo nisam shvaćao što

mi daje. Sada, kad sam se vratio ovamo, to mi je mnogo jasnije.

Nije li neobično što osjećate takvu slobodu na mjestu gdje ste bili zatočeni, dok

ste u Palači kulture, gdje je svaka druga riječ bila sloboda, osjećali takav pritisak!

On pogleda krov Kuće mudrosti i prošapta: Da. To je to.

343

Kasno je, reče ona. Trebali bismo se vratiti u hotel.

Kad su se vratili u predvorje hotela Marriott, zahvalila mu je za to poslijepodne.

Nećemo se više vidjeti, reče joj. Želim da vaša izlaganja budu uspješna. Molit ću za

vas.

Ne trebate moliti za mene. Bilo bi mi drago kad biste me se ponekad sjetili.

Rukovali su se i ona uđe u dizalo.

Recepcionar mu je domahivao rukom.

Ovdje je nešto za vas. Neka gospođa ostavila vam je ovo.

Bilo je to pismo Smokrevljeve njegovateljice u kojemu ga je izvijestila da joj je noć

prije svoje smrti grof kazao da spakira predmete što su se nalazili u paketiću i da

ih dade svećeniku iz Izraela.

Ilija ode u svoju sobu i sjede na krevet. Otvorio je jedan od paketića i pronašao

izlizanu limenu kutiju punu papira ispisanih rukopisom. U drugom paketu bila je

ikona s likom sv. Mihaela o kojemu govori Apokalipsa.

Ovaj dar daje vam Pawel Tarnowski, stajalo je na listu papira. Ne smijete ga odbiti.

Buljio je u dar sve dok večernje nebo nije postalo crno i dok se na njemu nisu

ukazale prve proljetne zvijezde. On sjede za pisaći stol i na listu papira napisa:

Dragi gospodine Predsjedniče,

čovjekov život je beznačajan, ali on ga drži u svojim rukama i daje ga drugome kao

nešto najvrjednije na svijetu. Ne znam kakvi su vaši planovi za budućnost. Ne

mogu pouzdano znati hoće li se vaša vizija pokazati točnom ili potpuno

pogrešnom. Međutim, shvatio sam da ukoliko čovjekov dar nije utemeljen na

apsolutnoj ljubavi, da on samo pridonosi hrpi upropaštenih života kojih je bilo

toliko mnogo u našem stoljeću.

Onaj koji je moj život i po kojemu živim, progovorit će vam, ako Ga želite čuti. On

će vam kazati da nitko ne može spasiti svijet, a najmanje tako što će palo

čovječanstvo spasiti od njega samoga. Samo je jedan Krist. On i samo On jest

344

Spasitelj čovječanstva. I On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje

jednakosti s Bogom, nego sam sebe oplijeni uzevši lik sluge, postavši ljudima

sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti.

S poštovanjem,

otac Ilija Schafer.

Umetnuo je pismo u omotnicu, adresirao ga na Predsjednika i predao ga na

recepciji Palače kulture. Recepcionar mu je obećao da će se pobrinuti da ga

Predsjednik dobije.

Vratio se u sobu i sjeo pokraj prozora, držeći u jednoj ruci limenu kutiju, a u drugoj

ikonu. Soba je tonula u sve dublji mrak, a mreža varšavskih svjetala sve je više

rasla dok se nije raširila pred njim poput nekoga prostranog bojnog polja

osvijetljenog kričavim svjetlima na kojemu su se zmajevi i bijeli konji sukobili u

nekoj zbrkanoj bitci.

Nepokretan i nedirnut, zurio je kroz prozor u krajolik nad kojim se nadvijala

katastrofa. Kad je napokon privinuo ikonu na grudi, tupost u njemu se raskolila i

on zaplaka nad gradom i nad svijetom.

345

XIV.

Rim

Najveći dio leta do Rima Ilija je prospavao i stigao je usred oluje. Grad se gušio

pod zagušljivim i sparnim pokrivačem vlage i zagađenog zraka, ali on je osjećao

olakšanje što se napokon vratio.

U njegovu poštanskom ormariću u kolegiju čekalo ga je pismo. U nepotpisanom

pismu, iščrčkanom rukopisom kardinala Državnog Tajnika, pisalo je: Možete li

večeras posjetiti vrtlara u Severinoj kući? Moramo razgovarati o proljetnoj sadnji.

Nazovite me u stan.

Nazvao je Kardinala nakon večere. S druge strane žice začu Kardinalov glas.

Buona sera, Signore Giardiniere.

Buona sera. Vratili ste se.

Jesam. Željeli biste razgovarati o proljetnoj sadnji? Svakako. Večeras kod Severe?

U osam sati? Vidimo se. Jeste li dobro?

Dobro sam, ali još jednom vam kažem, mislim da je naš plan propao. Nametnici u

vrtu sve su jači. Znam. O tome pišu sve novine. Je li loše?

Vrlo loše. Gore nego što smo mogli očekivati. Reći ću vam kad se nađemo.

Ilija je stigao nešto prije osam sati. Prošao je kroz pogrebnu kapelicu, otključao

vrata i probio se kroz labirint prolaza dok nije stigao do postrane galerije. Vrata su

bila otvorena.

346

Ilija se načas zaustavi pokraj ulaza i baci pogled oko sebe. Kardinal ga nije odmah

vidio. Sjedio je na logorskom tronošcu i čitao brevijar, žmirkajući pod slabim

svjetlom petrolejske lampe. Ramenom se naslonio na zid i Ilija je pokraj njegove

glave mogao pročitati rimska slova PALVMBA urezana u mramor. Činio se starijim,

krupnijim i pogrbljenim. Srebrna kosa padala mu je preko čela.

Kad je podignuo pogled prema njemu, Ilija je primijetio da nije samopouzdan kao

ranije.

Ah, oče, dobrodošli, on uzdahne, ustajući. Rukovaše se. Drago mi je što vas vidim.

I meni je drago što vas vidim, Eminencijo.

Veteran se vratio. Sigurno ste vrlo umorni.

Jesam malo. Rekli ste da je situacija loša.

Da. Najblaže rečeno, stvari se gadno odvijaju. Pogledajte ovo!

On pokaza na svežanj novina što su ležale pokraj njegovih nogu.

Naprijed, pogledajte. The New York Times, The Manchester Guardian, La Štampa,

Figaro. Ima ih još.

Iliju je sa svih naslovnih stranica gledalo njegovo vlastito lice, von Tilman se

smiješio u kameru, a između njih stajao je Predsjednik s rukama na njihovim

ramenima. Novinski naslovi bili su ispisani velikim slovima:

VATIKAN PODRŽAVA SVJETSKU KONFERENCIJU UNITAS-A

LOsservatore Romano objavit će članak u kojemu će razjasniti ovu situaciju, reče

Kardinal. Pokušat ćemo ispraviti dojam koji navodi na pogrešno mišljenje, ali šteta

je učinjena. Bojim se da se izjalovio naš pokušaj da se u toj areni čuje i katolički

glas.

To nema nikakva smisla. Bio sam samo jedan od nekoliko desetaka govornika.

Mojemu izlaganju nije bilo nazočno više od jedan posto svih delegata. Osim toga,

snimka mojeg izlaganja je izgubljena - pao sam kao žrtva pogreške u tehnologiji.

347

To me ne čudi, reče on, zgražajući se. Od samog početka do kraja ovaj pothvat je

nalikovao nekoj operi. Pozvani ste tamo samo zato da bi se iskonstruirao površan

medijski događaj. On lupne prstom po svežnju novina.

Iskoristili su nas, reče Ilija.

Da. Toga čovjeka uopće ne zanima kako mi gledamo na stvari. Njemu treba naš

ugled i ništa više, upravo kao što je sumnjao Sveti Otac. On je čitavo vrijeme

sumnjao u sve ovo, ali ja sam ga uvjerio da vas trebamo pustiti u Varšavu. Grdno

sam pogriješio u prosudbi.

Članak u LOsservatoreu Romanu uklonit će nesporazum, zar ne?

Koliko ga ljudi čita?

Ali, zar Sveta Stolica ne može zatražiti ispravak u svjetovnom tisku?

Već smo pokušali. Čitav dan telefoniram naokolo.

Posvemašnji muk. Nitko ne odgovara na pozive. Ja bih to nazvao neuljudnošću.

Nekoliko neodređenih odgovora od nekolicine izdavača. Svjetski novinari, uz

nekoliko iznimaka, ne vole nas i prihvaćaju praktično sve što predstavlja

Predsjednik. On je čovjek ovog trenutka, čovjek godine, a neki kažu i čovjek

stoljeća.

To sam i očekivao. Moja misija ide iz lošega u gore. Eminencijo, možda je vrijeme

da ponovno razmotrimo...

Ne-ne! odgovori mu odlučno Kardinal. Taktički uzmak ne znači poraz. Krajnja

svrha vaše misije nema nikakve veze s ovom propagandom. Mi želimo doprijeti do

duše jednoga jedinog čovjeka.

Zašto je tako teško doprijeti do njega?

Tu dušu okružuje nekoliko ešalona zaštitnih barijera. Kad nije u gomili, tada je sa

svojim prisnim prijateljima; čak i kad je sam, nikad nije sam, jer postoje sile i vlasti

koje ga čuvaju i upravljaju svakim njegovim postupkom. Kad bi mu pristupio

prorok, morao bi nužno najprije prodrijeti kroz njegov strah, a zatim kroz oklope

kojima je neprijatelj okružio ovoga svog slugu.

348

Zovete ga slugom?

Bilo bi ispravnije nazvati ga robom.

Robom. Teško je zamisliti ga kao roba. On je najmoćniji čovjek na svijetu.

Oh, da, bez sumnje. Ali on nije svoj gospodar. Možete biti sigurni da on ništa ne

čini bez duhovne vojske koja štiti svaki njegov potez i onemogućuje svakome da

mu pristupi i dovede ga do Istine.

Mislite li da je opsjednut?

Nisam siguran u to. U ovome trenutku možda nije potpuno opsjednut, ali je

sigurno pod utjecajem đavla.

Može li zaista riječ upozorenja skrenuti takva čovjeka s njegova puta?

U tome je naša jedina nada. Osobito ako je ta riječ izgovorena snagom Duha

Svetoga i ako mnoge duše mole za pobjedu nad neprijateljskim duhovima.

Možemo li se nadati takvoj vojsci saveznika?

Mnogi kontemplativni redovi u svijetu mole za uspjeh vaše misije. Njima se

pridružilo i nekoliko živućih svetaca za koje samo mi znamo. Oni danonoćno poste

i mole za vas - i za njega. Vjerujem da će doći trenutak kad će se Predsjednikovo

srce razotkriti, kad će njegovi nevidljivi tjelohranitelji biti prisiljeni na uzmak i

nakratko razoružani, a vi ćete za to vrijeme morati prikupiti svu svoju hrabrost i

otvoriti svoju nutrinu potpunoj vlasti Duha Svetoga. Tada će vaše riječi, bile one

elokventne ili jednostavne, probiti njegov oklop i pozvati ga da vidi stvarnost

onakvom kakva ona jest. Tada će spoznati da postoji Bog. U jednom trenutku

prosvjetljenja shvatit će u kakvu je tamu upao i kakvu tamu donosi čovječanstvu,

shvatit će da je slobodan izabrati nešto drugo. U tom trenutku vidjet će neizrecivu

Božju ljepotu. Čeznut će za Bogom i vidjet će da Bog čezne za njegovim

povratkom. To će biti njegov trenutak izbora.

Ilijino srce je snažno udaralo.

Još jednom moram vam se suprotstaviti, Eminencijo, promuca on. Što ako sam ja

nesposoban za tu zadaću? Što ako opet padnem na ispitu? Pomislite na

posljedice!

349

Pomislite na posljedice ako ne pokušamo! Kardinal ga pogleda ravno u oči. Primit

ćete milost kako biste mogli izvršiti sve što Bog traži od vas. Ona neće doći od

ljudske snage niti od ljudske mudrosti. Ona će u potpunosti biti dar. Budite

siromašni, sine moj. Prihvatite da ste maleni i Onaj koji je stvorio svijet ispunit će

vas.

Obojica zašutješe. Obojica su zatvorila oči i tiho i usrdno molila.

Ostali su tako nepokretni nekoliko trenutaka, a onda se dogodi nešto neobično.

Na tom mjestu bez zraka vrata vanjske galerije s treskom se zatvoriše i neka

nevidljiva sila ugasi svjetlo lampe. Obojica skočiše na noge. Užasan smrad ispuni

prostoriju.

Oče, upalite žigicu, dahtao je Kardinal. Pokraj svijeće su. Brzo!

Smeten i zaplašen, Ilija se spoticao u mraku tražeći svijeću. Kardinal je glasno i

snažno vikao: Vade retro, Satana! Ipse venena bibas!*

Prostorija se ispuni stravom. Zloba nasrnu na dvojicu svećenika, bubajući

nevidljivim šakama na vrata njihove duše, pokušavajući ući u njih i uzeti ih u svoju

vlast. Užas prostruji Ilijinim tijelom, on osjeti mučninu u želucu i obuze ga

vrtoglavica. Zanjiha se i pade na koljena; pipao je u mraku pokušavajući pronaći

žigice. Tek nadljudskim naporom volje uspio ih je pronaći. Kardinal je nastavio

glasno i zapovjedničkim glasom moliti.

Vade retro, Draco! Crux sacra sit mihi lux!**

Smrad je nestao isto onako brzo kao što je i došao. Ilija užeže svijeću, a zatim se

posrćući uputi prema vratima i otvori ih. Sve je bilo kao i prije, prijeteći tiho,

užasavajuće normalno. U galeriji nije bilo ni daška vjetra.

Dvojica muškaraca sjedoše, teško dišući.

Dakle, reče Kardinal, sotona još uvijek ima pokoji trik u rukavu.

* Odstupi, sotono! Sam ispij vrč s otrovom! ** Odstupi, zmaju! Sveti Križ je moje

svjetlo!

350

Ilija obrisa hladan znoj s čela.

To je bio đavao, reče on drhtavim glasom.

Možda je bio đavao, a možda i jedan od njegovih odvratnih namjesnika.

Što sve ovo znači?

Posve je jasno. Ne sviđamo mu se.

Kardinalova leđa sada su bila uspravljena; nalikovao je nekom iskusnom vojniku

koji je živnuo nakon borbe izbliza s prastarim dušmaninom.

Baš je bilo dobro, reče on. Već sam bio zaboravio kako to izgleda kad uzvratiš

udarac.

Kad uzvratiš udarac?

Prije nego što sam postao biskup, bio sam egzorcist u mojoj biskupiji. Nije bilo baš

ugodno, ali morao sam to raditi. Bio sam sretan kad su me promaknuli i dali mi

beznačajnije poslove. Kako je brzo prošlo tih trideset godina! Dobro je znati da

nisam zaboravio stare molitve. Jeste li vidjeli kako je uzmaknuo?

Tek kad ste mu zadali nekoliko udaraca.

Zbunjuje li vas sve ovo? Sigurno ste se već i ranije s tim susretali?

Jesam, ali na jednoj drugoj razini. Duhovna borba obično uzima oblik koji osjetila

ne mogu detektirati.

Ali, kad se demoni razotkriju, nije baš ugodno, zar ne?

Molio sam zajedno s nekoliko ljudi u Izraelu koji su zatražili pomoć od našeg

samostana. To su bili seljaci koji su podlegli magiji. Posljednjih godina njihov broj

je nešto narastao, najčešće su to mladi ljudi umiješani u okultne radnje.

Postaje sve gore. Gradovi na Zapadu ugošćavaju na stotine kultova koji potajno

izvode svoju magiju. Neki od njih su hrabriji od drugih i s vremenom postaju sve

srčaniji. U Rimu ih ima kao pljeve.

Ilija uzdahnu. Ruke su mu drhtale. Kardinal ga pogleda.

Nemojte biti tako zapanjeni. Pokušao nas je zaplašiti. Ali to je veoma dobar znak.

351

Doista?

On nam govori da sigurno radimo nešto ispravno, kad se već poslužio takvom

municijom. On očajava.

Želio bih da mogu osjećati takvo pouzdanje.

Kardinal ga pljesnu po ruci. Umorni ste, oče. Upravo ste se vratili s jednoga posve

drukčijega bojnog polja. Ono je na više načina još zahtjevnije od ovoga.

Naređujem vam da pođete kući i da se odmorite. Uzmite nekoliko slobodnih dana.

Ostavite apokaliptičnu literaturu koju čitate. Možete nekom kasnijom prilikom

ponovno posegnuti za njom. Setajte na suncu. Slušajte lijepu glazbu. Ispunite svoj

duh svime što je lijepo, kao što nam kaže sv. Pavao. A sada se popnimo gore i

nadišimo se svježeg zraka.

Mogu li vam postaviti još jedno pitanje prije nego što odemo odavde? Zašto je

potrebno da se i dalje ovako sastajemo? Zašto se i dalje pretvaramo da smo

vrtlari?

Moj nepouzdani činovnik je otišao, ali još uvijek ima mnogo toga što nije jasno.

Uklanjanje jednoga beznačajnog pojedinca iz Vatikana ne rješava sve probleme.

Možda ima još takvih.

Zar ovo ne stavlja svakoga pod znak sumnje? Kako Kurija može ispravno

funkcionirati u takvu slučaju?

To rezultira stanovitim teškoćama. Naravno, postoji opasnost da se pojavi

paranoja, no u isto vrijeme moramo biti vrlo oprezni. Više nije razumno

pretpostaviti da su svi lojalni.

A što je s kardinalom Vettoreom?

Ah, da, kardinal Vettore.

Sto ćemo s njim? poticao ga je Ilija.

To je težak slučaj, odgovori Kardinal. Ne postoji objektivan dokaz da je učinio

nešto što ne valja. Sveti Otac je razgovarao s njim u četiri oka i Vettore sve

opovrgava.

Onda je njegova riječ protiv moje.

Upravo tako.

Da li mu Sveti Otac vjeruje?

Ne. Vjeruje vama. Ja vam također vjerujem.

Zašto onda nije uklonjen iz službe?

352

To nije tako jednostavno.

Oprostite mi, Eminencijo, ali to se čini prilično jednostavno.

Ne shvaćate. Na svoj način on je snažna osobnost. Ništa otvoreno nije rekao ni

učinio protiv pologa Vjere niti protiv Svetog Oca. Ovaj čas imamo toliko unutarnjih

i vanjskih neprijatelja. Brz otpust čovjeka koji se općenito smatra lojalnim samo bi

povećao zbrku na mnogim stranama. Još više od toga, to bi potkopalo povjerenje

kod mnogih dobrih ljudi koji se dive kardinalu Vettoreu i smatraju da je on

papabile.

Onda, što da se radi?

S obzirom na okolnosti, Sveti Otac čini ono što je najmudrije. Obzirno, ali vrlo

odlučno skrenuo je Vettoreovu pozornost u drugom pravcu. Povjerio mu je jedan

uzvišen projekt koji će ga svakako zaokupiti, ali će istodobno od njega tražiti dokaz

da zastupa pravovjerje. To je test koji kardinal ne može izbjeći, a da istodobno ne

odbaci svoj javni imidž. Uskoro treba otputovati na Daleki istok i ispitati teren,

procijeniti stanje Crkve u Kini i Vijetnamu. Sljedeće dvije godine neće imati

vremena ni za što drugo. Papa ga je velikodušno oslobodio uobičajenih dužnosti

njegove službe, zamijenivši ga, dakako privremeno, čovjekom u čiju lojalnost ne

sumnjamo.

To je dosjetljivo.

To je najbolje što možemo učiniti. Brzo otpuštanje samo bi potvrdilo

rasprostranjeni dojam da je Papa tvrdolinijaš koji Crkvu želi vratiti na njene

pretkoncilske pozicije, da je samodržac koji ne podržava ljude iz svoje najbliže

okoline i koji sluša anonimne optužbe koje nisu potkrijepljene dokazima.

Ja zacijelo nisam anoniman. Bude li potrebno, posvjedočit ću pred crkvenim

sudom o onome što sam vidio na Capriju.

I tako upropastiti svaku nadu za uspjeh vaše vlastite i jedinstvene misije. Ne,

nakon što ste provaljeni, kako se to kaže u špijunskim romanima, izgubili bismo

previše nastojeći dobiti malo.

353

Shvaćam.

Ovo nisu laka vremena, oče Ilija. Čovjeku je potrebna Solomonova mudrost ako

želi pregrmiti i samo jedan običan dan ovdje. Mnogo ovisi o tome hoćemo li

sačuvati naš razbor.

Ilija je prstom prelazio preko slova Severina imena.

Znam o čemu mislite, reče Kardinal. Mislite da bismo se trebali zaputi ravno u

Koloseum i kazati stražarima da na nas puste lavove.

Ilija je šutio.

Herojsko mučeništvo je brzo, jednostavno i donosi slavu, zar ne? Krv spire sve

nejasnoće. Smrt prekida nepodnošljivu napetost. Vi biste željeli da ispletemo

konop i da istjeramo trgovce iz Hrama i da zatim pođemo na križ. Jesam li u

pravu?

Je li to tako pogrešno? Nije li nam i sam naš Spasitelj pokazao taj primjer?

Jest. A ja vam kažem da mi zaista idemo na križ. Ali, mi nemamo pravo požurivati

taj dan. Moramo raditi dok još ima svjetla. Moramo učvrstiti ono što je još

preostalo. To je dugo mučeništvo u osamljenosti. Ono je najteže od svih.

Dvojica muškaraca pogledaše se bez riječi. Zatim, kao po dogovoru, ustadoše i

odoše svaki svojim putem.

* * *

Ilija je postupio kako mu je Kardinal rekao. Akademska je godina završila tjedan

dana nakon njegova susreta s dračom u katakombama. Ispravljao je studentske

radove i ispitivao studente, svjesno je izbjegavao apokaliptičku literaturu i

svakodnevno šetao po malenom vrtu iza kolegija. Također je pročitao roman što

ga je pred mnogo godina bio sebi obećao pročitati, Manzonijev / Promessi Sposi -

Zaručnici. Roman je opisivao borbu između svjetla i tame i pisac se pobrinuo

dovesti svoje likove do ruba potpunog beznađa, da bi ih naposljetku spasio po

zagovoru nekog sveca. Kao u bilo kojem romantičnom katoličkom romanu iz

devetnaestog stoljeća, ta je borba bila nemilosrdna i prepuna groznih

354

obrata i preokreta, ali nije bila otrovana egzistencijalnom mučninom kojom zrače

romani dvadesetog stoljeća. Na kraju priče, kobni događaji vratili su se božanskom

redu, a bila je tu još jedna nagrada - spektakularno obraćenje. Činila mu se

pomalo nategnuta dok s ponešto gorčine nije shvatio da ni njegov susret sa

Smokrevom na neki perverzan način nije bio ništa manje čudo. Bez sveca, pomisli

u sebi.

S odmicanjem kasnog proljeća i nadolaskom ranog ljeta crpio je snagu iz molitve

koja je istodobno bila i ozbiljna i okrepljujuća. Tjeskoba koja ga je ranije mučila

postupno je nestajala, a lik Anne Benedetti prestao ga je salijetati. Trajan osjećaj

usamljenosti prihvatio je kao dar, kao ranu koju je Gospodin dopustio da bude

otvorena, izložena iscjelitelj-skoj moći svjetla. Radosno ju je podnosio i prinio ju je

kao žrtvu za Annu, kao žrtvu u očekivanju onoga budućeg trenutka kad će biti

pozvan da Predsjedniku kaže istinu. Primio ju je također kao žrtvu za dušu grofa

Smokreva - i za Pavvela.

Neki instinkt ga je sprječavao da otvori limenu kutijicu i pogleda što je unutra -

bilo je to izvanredno vježbanje u samoobuzdavanju. Da je pokušao to sebi

objasniti, bio bi rekao da čeka pravi trenutak. Želio je pročitati tu građu kad mu se

ponovno vrati mir i kad više ništa ne bude remetilo njegovu pozornost. Tada i

samo tada upoznat će dušu čovjeka koji je bio njegov prijatelj.

To proljeće u Italiji bilo je jedno od najljepših. Vrućina nije bila žestoka i nebo je

dan za danom bilo svijetloplave boje, poput mramora išarano visokim tankim

oblacima. Posvuda po gradu osjećao se miris cvijeća i činilo se da je čak i

automobilski promet prestao biti bjesomučan. Bilo je manje turista nego što je

uobičajeno pa je čovjek mogao lunjati kroz umjetničke galerije i u miru moliti u

crkvama, neometan od bučne svjetine.

Jednoga nedjeljnog poslijepodneva izvadio je limenu kutiju iz svoga ormarića i

držao je u rukama. Osjećao se bezbrižno kao malokad do tada. Tog jutra je služio

misu za

355

Pawela i nakon svete pričesti osjećao je toplinu u grudima, zagrljaj ljubavi koji je

bio u isti mah vedar i strastven. Osjetio je silno oduševljenje, kao da se na

trenutak razmaknula zavjesa koja je odvajala ljudsko od božanskoga, ona crta

podjele i jedinstva što nezaustavljivo prolazi kroz središte srca. Shvatio je da se

ispunilo vrijeme.

On se zaputi u park u blizini vatikanskih vrtova i sjede na travu ispod jednog

čempresa. Mirisao je prekrasno. Sunce je bacalo zlatne zrake na ukrasne grmove.

Preplašene ptičice nadmetale su se u nastojanju da privuku njegovu pozornost, no

njihovo mnogoglasje iščeznu iz njegove svijesti dok je otvarao izlizani i zahrđali

poklopac.

Hladna kiša udarala je o izlog knjižare. Zazvoni zvonce nad vratima. Udaljena

pucnjava pušaka probijala je olovno nebo grozom.

13. rujna 1942. Najdraža,

događaji se brzo redaju jedan za drugim. Imam gosta koji neće ostati jako dugo.

Nadam se da će uskoro otići. Ne samo što je moj položaj sada postao nesiguran,

nego me on stavlja u opasnost jedne druge vrste. Lice je tvoje. Bojim ga se...

Ilija je odmah shvatio o kome je riječ. On pažljivo odmota list papira što je ležao

ispod prvoga:

Poljubljen lahorom, plamenac na lađi jedva se miče Voda nježno podiže njezine

blistave grudi; Tako se djevojke koje su prisegle vjernosti, sanjareći blaženo,

Bude, uzdišu, a zatim hitro ponovno tonu u san. (Adam Mickiewicz, Krimski

soneti)

5. listopada 1942. Najdraža moja Elzbieta,

zašto mi je tako teško pisati ti večeras? Je li to zbog toga što gost postupno

preuzima tvoje mjesto, što preuzima tvoj lik? Zaspao je u potkrovlju.

356

Pucnjava pušaka je utišala. Zidni sat tiktaka na zidu pokraj poprsja Paderewskog.

Moj pisaći stol postao je jedini krajolik koji vidim. Nad mojom glavom leži

neobična prisutnost, živa žeravica na krevetu od starih novina. Zašto mi je stavljen

u ruke? Kakva je to ludost opteretiti me djetetom! Mene među svim ljudima...

Čovjekom koji je nesposoban za ljubav, mučenog introvertiranom i nadasve

osjetljivom naravi?

Ne usudim se upotrijebiti riječ ljubav. To je riječ koja skriva naše sebično traženje

olakšanja zbog samoće. Ne vjerujem vlastitom srcu. Ali, zašto su u mome srcu

osjećaji koje sam nekada imao - i koje i sada imam - prema tebi? Gorim od čežnje

za koju nisam znao da postoji, ali to nije poriv tjelesne naravi.

Osjećam da nestaješ s noćnim vjetrom. Kad bih mogao, potrčao bih za tobom na

ulicu. Bi li trčao prema ili od - ne znam što je posrijedi. Čeznem za jurnjavom kroz

noć dok se ova bol u meni potpuno ne istroši. Trčao bih poput vjetra kad ne bi bilo

sigurno da će njemački metak isti čas okončati moju luckastu pjesničku romansu.

Oh, Bože, ne dopusti da ponovno postanem neuredan mladić kao što sam nekada

bio. Sabrat ću se. Ako si tamo, drži me u svom namčju. Ako si onakva kakvom se

pokazuješ, reci mi da me moja osjetila ne varaju. Ako je ljepota sveta, kako nas

ona može izdati? Ali, što je ljepota?

Ponestalo mi je riječi. Prvi put otkako smo se upoznali imam ti manje toga reći

nego što to prostor i vrijeme omogućuju. Ljubav? Grci su je nazivali exousia, izdisaj

bivstva. Čitavo moje biće zove te sada, dođi brzo, dođi brzo k Pawelu. Tonem.

Trijumfalno odjekuje zvuk trublje; zatim, dižući se uvis Iz žubora, jašuć na mokrim

grebenima, Poput jurišnika pod razvaljenim zidinama, Duh uništenja, šepireć se,

hoda prema lađi. (Adam Mickievvicz, Krimski soneti)

357

*

Varšava, 11. veljače 1943. Najdraža moja Elzbieta,

noć je. Nemamo dovoljno hrane. Gore, u potkrovlju, tvoj mali brat spava pod

strehom, skriven od naših neprijatelja. Ne smije pasti u njihove ruke. Ne bih

mogao podnijeti još jedan gubitak.

Gotovo je sigurno da su te zauvijek odveli. Nisi me upoznala, ali ja sam upoznao

tebe. Pogledala si me. Bio je to pogled koji te vjerojatno ništa nije koštao i koji si

odmah zaboravila, ali on je ipak moje najveće bogatstvo. Zatim su te uhitili i

možda ubili. Volio bih da sam imao dovoljno hrabrosti da te vidim one večeri

poslije tvoga koncerta. Tvoj pristup Rahmanjinovoj partituri rekao mi je o tebi više

nego da sam ti se godinu dana udvarao. Bez sumnje ćeš pomisliti da sam budala

kad ti ovako pišem, ali možda možeš ovo pročitati iz raja. Zamolit ću mog anđela

čuvara da načini kopiju i da ti je pokaže.

Kada sam te ugledao i kad mi je pogled na tebe ranio srce, prvi put u svom životu

shvatio sam da ljubav čezne za ispunjenjem u osobi drugoga. Ne mislim samo na

susret tijela, muškarca i žene, već više na sjedinjenje dviju duša. Gdje nema te

čežnje, ljubav brzo umire. Čak i svećenici i redovnice poznaju tu čežnju, iako su oni

izabrali Ljubljenoga koji im stostruko uzvraća zagrljajima. Ali, u svim slučajevima,

ljubav postoji samo kao slobodno darovan dar. Nisi me upoznala i zato je bilo

nemoguće da ovo pitanje iskrsne među nama. Mogućnost da mi podariš svoju

ljubav bila je samo jedan od bezbrojnih ulaza koji su bili otvoreni pred osobom

kao što si ti. Na kraju, umjesto nas odlučio je neprijatelj.

Reci mi koje ime da dam ovom polju tajnovite komunikacije za koje nisam ni znao

da postoji. Pitam se kako da ga nazovem: Duhovnost neuzvraćene ljubavi? Ne - to

zvuči previše teološki. Možda Put skrivene ljubavi? Nešto nije posve točno u ovom

imenu. Ili, možda, Dar? Da, to mi više odgovara.

Poslat ću ti ovo sada na uobičajeno mjesto. Možda dođe vrijeme kad će anđeo

uručiti limenu kutiju koja se nalazi na dnu ladice moga pisaćeg stola. Prepuna je

naših pisama.

358

Hoćeš li se jednoga dana, kad završi rat, pojaviti na vratima dućana i učiniti da mi

srce jednostavno prestane kucati? Ako tako odlučiš, pošalji mi na vrijeme poruku,

Elzbi-eta, sestro moja, ljubavi moja.

*

Dragi moj domaćine,

stranac i putnik namjernik pronašli su boravište u tvom šatoru. Udovica i siroče se

raduju. Anđeli podvriskuju od veselja.

S poštovanjem,

D. Schäfer, Varšava, veljača 1943.

*

1. ožujka 1943. Dar:

on spava na podu od debelih dasaka i ispušta uzdahe koji su duboki i stari kao što

je duboko i staro čovječanstvo. On traži istinu. Kako se moglo dogoditi da ga

mnogi ne požele uzdići na položaj božanstva. On je izvanredan dječak, ali nije

ništa bliže tome da bude bog od grofa Smokreva. On je ljudsko biće koje traži

izvorno jedinstvo, sliku i priliku Onoga koji nas je stvorio.

Čovjek mora sačuvati budnost srca koja je dio potpunog predanja. Takav dar nije

moguć bez molitve, jer čovjek sam od sebe nije sposoban ovladati težnjom za

jedinstvom i potpunošću. Doista, vjerujem da nam nije dano da budemo

gospodari samima sebi. Ako kod ženidbe troje čini jedinstvo - mlada, mladoženja i

Stvoritelj, onda to znači da tako mora biti i u prijateljstvu. Prijatelju ili ti što ljubiš,

pokraj vrata tvoga srca mora stajati stražar, a taj stražar je Istina. Ako se ne budeš

obazirao na njegova upozorenja, tada moraš sa sigurnošću znati da biraš. Samo ti

si odgovoran za ono što se mora zbiti: smrt Ljubavi.

*

Starac Ivan nije skidao svoje preneražene i uplašene oči s lica zanijemjelog

imperatora; najednom skoči, okrenu se i prigušenim glasom vikne: Dječice,

Antikrist!

(Iz knjige Vladimira Solovljeva Rat, napredak i kraj povijesti)

359

Varšava, 7. ožujka 1943.

Elzbieta, sestro moja, ljubavi moja,

David Schäfer uči me mnogim stvarima. Naučio sam da me moj razum može

prevariti. Ima već dugo kako sam to uočio kod sebe, ali to mi se nikad nije tako

jasno razotkrilo. Projicirao sam na njega sliku ideala kako ga ja zamišljam. On je

vrlo dobra duša, ali nije ikona koju sam stvorio u srcu. Kako nas naša osjetila mogu

obmanuti! To je veliko iznenađenje za mene.

On mi je pokazao da u meni postoji sjeme oca. Oh, da, veoma malenog oca,

sirotog malenog čovjeka koji ne zna što znači biti otac. Pa ipak, u meni je iskrena

ljubav koja čezne za konačnim dobrom onih koji su voljeni - da, to ide čak dotle da

mi se čini da bih za to sve žrtvovao. To je također veliko iznenađenje za mene.

*

Da bi postigao zadovoljenje u svemu, Ne želi da ga posjeduješ ni u čemu. Da bi

spoznao sve, Ne želi spoznati ništa. Da bi postao sve, Želi postati ništa. Da bi

postao ono što nisi, Moraš krenuti putem kojim nisi krenuo. (Sv. Ivan od Križa,

Uspon na goru Karmel)

*

Pariz, 1931. Cher Paul,

ne smiješ očajavati nad umjetničkom scenom. Nitko ne želi tvoje slike, kažeš? Ah,

u tvom je pismu toliko bola. Jao, siroti samotniče! Siroti prognanice! Pokušao si

naslikati Nebo i Pakao i misliš da nisi uspio? Kažeš da je tvoje Nebo nalik

Versaillesu i da tvoj Pakao sliči Gare St. Lazareu? Shvaćam tvoju tjeskobu. U njoj

sam i sam živio šezdeset godina i sada znam da je nikada neću napustiti.

Uostalom, ja to i ne želim.

Jesi li čitao Peguvja? Silan je! Poslušaj ovo iz njegovih Lettres et Entretiens. Piše o

Danteovoj Božanskoj komediji:

360

Nigdje tijekom ovoga velikoga i dugačkog hodočašća pisac se ne pokazuje kao

povjesničar ili geograf Neba i Zemlje, kao posjetitelj, nadzornik ili turist - kao

grandiozni turist, možda, ali ipak turist. Pjesnik se nigdje ne pokazuje kao netko

tko putuje, pompozno možda, ali tko ipak putuje. Nigdje se ne pojavljuje uz aut-

liniju kako bi motrio što se događa ispred njega, jer ono što se događa ispred

njega jest on sam - to jest, to se tiče njegove osude ili njegova spasenja.

On nikad ne stoji na pločniku kako bi motrio grešnike što prolaze njime, jer su

grešnici on sam. To neizmjerno mnoštvo je ono što je on sam u sebi, a ne nešto

izvan njega. Čitava zadaća sastoji se u ispravnoj orijentaciji čovječanstva koje stoji

licem u lice okrenuto prema Posljednjem Sudu.

Paul, mi smo već na Posljednjem Sudu, iako nam se čini da još nismo. Drži se

područja koje ti je dano. Ne pokušavaj se boriti na drugim frontama. Ako napustiš

onu frontu koja ti je dana, ma koliko ona bila malena, rat može biti izgubljen.

Nemoj da ti se dogodi da premlad budeš uspješan čovjek. Pođi u pustinju bez

prtljage. Siromaštvo i tišina prirodno su stanište istine.

Amities

G. Rouault.

*

Varšava, 2. studenoga 1942., Dušni dan.

Noćas sam u snu čuo riječi. Bile su poput odlomljenih komada što poput golemih

kristala padaju iz ledenih oblaka koji pokrivaju nebo, svaka pahuljica poput

galaksije koja pada okrećući se oko svoje osi. Spajaju se u svemiru i oblikuju

misao.

A ovo je ta misao: Umjetnik, koji je majstor forme, u opasnosti je kad zaboravi da

je siromašan, kad počne misliti da je gospodar nevidljive stvarnosti koju

predstavlja ovo blijedo piskaralo.

Kanim napisati dramu o tome. Stavit ću ovu misao u usta Andreja Rubljova.

361

*

Zakopane, 15. kolovoza 1919. Pawele,

moj dragi unučicu. Kako si danas bio hrabar! Dok smo silazili u špilju zmaja

VVroga, drhtao sam. Da, čak se i odrasli ponekad boje, ali postupno naučimo da

strah možemo nadvladati hrabrošću. Jesi li i ti drhtao? Obojica smo bili hrabri, zar

ne?

Rekao si mi: Zašto nismo vidjeli zmaja? Odgovorio sam ti: Zato što je pobjegao kad

smo mi došli.

Zašto je pobjegao? upitao si. Zato što se on nas boji!

Nemoj nikad zaboraviti što smo danas naučili. Uvijek se sjeti toga.

Ne boj se, Pawele. Tako ćeš se najbolje narugati zmaju. Dajem ti ovu medaljicu

Majke Božje Čestohovske kao spomen na našu pobjedu.

Poljubac,

tvoj Ja-Ja.

*

U kutiji je bilo još pisama i raznih fragmenata. Ilija je čitao sve dok sunce nije

potonulo iza kupole crkve Svetoga Petra. Digao se sav ukočen i vratio se u svoju

ćeliju. Stavio je kutiju na policu u svojoj sobici. Poklonio se ikoni svetoga Mihaela

iz Apokalipse, pristupio joj i poljubio je. Između stranica Biblije izvadio je zgužvani

komad požutjelog papira, papira stoje sadržavao poruku koju je pročitao bezbroj

puta. U ladici svoga pisaćeg stola pronašao je srebrni medaljon na kojemu je bila

ucrtana ikona Majke Božje i poljska riječ Madrošć - mudrost.

Zatim je uzeo medaljon i onaj požutjeli papir i spustio se dolje u kapelu. Ondje je,

ispred gorućeg svjetla, po tisućiti put pročitao posljednje riječi Pawela

Tarnowskog koje je napisao dok su ga odvodili u Ošwiecim.

362

Davide, sine moj i prijatelju moj,

nikada nisam toliko želio živjeti kao sada. Umjesto tebe, spuštam se u tamu.

Dajem ti svoj život. Tvoj lik živi u meni poput ikone. To je moja radost. Konačno se

spuštam u san, ali moje srce je budno.

Pawel.

363

XV.

Rim

Ljeto te godine bilo je nenadmašno. Blistavo svjetlo, blaga toplota, povjetarac što

je s Tirenskog mora puhao prema gradu, prodavači voća i cvijeća koji su gurali

svoja kolica s obiljem, sve je to činilo urotu takve ljepote da bi Čak i oni koji se

prepuštaju mračnim mislima odbacili svoj pesimizam.

Ilija nije bio iznimka. Osjećao je spokoj u duši i njegovo tjelesno zdravlje se

popravilo. Dugo i svakodnevno šetao je dijelovima grada koje je bolje poznavao i

često je odlazio u crkvu Svetoga Petra da bi se pomolio na grobu ribara iz Galileje.

Za Ribara ovog naraštaja, međutim, stvari nisu išle tako dobro.

Svjetovni tisak bio je prepun spekulacija o sadašnjem papi, kako ga je nazivao.

Jedva je uspijevao održati minimum profesionalnog odnosa; ispod vanjskog

premaza brižljivo odabranih riječi uvodnika i vijesti krio se sve veći prezir prema

nepristupačnom i ostarjelom Papi. Svjetovni tisak je objavio da se šire glasine

prema kojima se Papa sprema povući. Prema pouzdanim izvorima u Vatikanu,

govorili su, on je počeo gubiti neke od svojih umnih sposobnosti. Treba li čovjeku

u takvu stanju, bilo kojemu čovjeku, ma koliko velik on nekada bio, dopustiti da i

dalje obavlja tako važnu službu? Već je odavno prešao dobnu granicu kad biskupi

odlaze u mirovinu i nije li rimskom biskupu razumno savjetovati kako bi bilo dobro

da se u novoj crkvi (s malim slovom c) pokorava istim onim zakonima što ih je

364

nametnuo svojoj braći biskupima. Mnogi dobri upravitelji bili su uklonjeni iz

aktivne službe nakon što su prešli sedamdeset pet godina; bilo je očito da su

otpušteni po prijekom postupku zahvaljujući čisto tehničkoj primjeni kanonskog

prava jednostavno zato što se nisu slagali baš sa svakim Papinim mišljenjem. Nije

li on posljednji izdanak vrste koja izumire, samodržac koji vlada na starinski način i

koji više nije sposoban podupirati napredak za koji je dobio mandat od koncilskih

otaca?

Liberalni katolički tisak nije bio ništa bolji. Zapravo, on je prednjačio u kritikama.

Sto je još neobičnije, krivovjerni katolički časopisi doimali su se sve umjerenijima.

Zastupali su jednako razorne stavove kao i ranije, no izražavali su se profinjenije i

nijansiranije nego što je to bilo uobičajeno za njih. Postali su uzor obuzdavanja.

Broj njihovih pretplatnika neprekidno je rastao. Ljudi su ih počeli doživljavati kao

nove umjerenjake; na isti način, pravi umjerenjaci sada su bili smatrani

ultrakonzervativcima, a konzervativci su bili smatrani sociopatima.

Tijekom prethodnog desetljeća nekoliko uravnoteženijih katoličkih časopisa prešlo

je u ruke novih urednika. Biskupi, uplašeni agresivnošću disidenata u svojim

biskupijama i još više zaplašeni da će biti osuđeni zbog zastupanja pred-koncilskih

stavova, činili su ustupke. Jedan za drugim, predavali su katolička glasila

simpatičnim urednicima koji su jasno artikulirali svoja stajališta, ali su se vrpoljili

na sam pojam Rimokatoličke crkve, nastojeći to prikriti.

Nakon odlaska s brda Karmel Ilija je osobito pozorno pratio pisanje američkog

tjednika The Catholic Times. Njegov glavni urednik, stanoviti otac Smith, rodom iz

Idahoa, bio je otpušten bez opravdana razloga. Otpušten je samo uz obrazloženje

da se nije sposoban prilagoditi postkoncil-skom vremenu. Smith je o tome napisao

pismo Iliji. Bio je to čovjek neobične pronicavosti. Nije bio ni konzervativac ni

liberal - prezirao je te političke termine. Vodio je svoj časopis kroz minsko polje

sjevernoameričke crkvene politike znatnom živošću, čovjek bi čak rekao svetošću.

Plovio

365

je vođen svjetlom prvih crkvenih otaca, Drugoga vatikanskog koncila i Papinim

enciklikama. Podjednako je izbjegavao i ogorčenost i ravnodušnost. Smatrali su ga

jednim od najtrjeznijih glasova u suvremenoj Crkvi. Uz to je bio i savjestan

svećenik i osim ljubavi prema Kristu, nadasve je cijenio poslušnost. Vjerovao je da

su poslušnost i iskrena ljubav neodvojive.

Nakon što je njegov redovnički poglavar od njega zatražio da angažira određene

kolumniste, novinare za koje je Smith znao da su zaraženi modernizmom, on je to

odbio, navodeći kao razlog činjenicu da mu je nadbiskup njegova grada, čovjek

koji je i sam posjedovao i izdavao neku novinu, dao potpunu uredničku slobodu.

Njegov poglavar je ustra-jao u svom zahtjevu, podsjećajući Smitha na zavjet

poslušnosti i ističući da odbijanje da se pokori nije dolično vjernom svećeniku.

Tako se taj svećenik našao u položaju da se ne može odlučiti kome bi trebao biti

poslušan. Zamolio je Iliju za savjet. S molbom se obratio i nadbiskupu i nadbiskup

se složio s njim. Nadbiskup je, međutim, zamolio oca Smitha da učini neke manje

ustupke kako bi se sačuvalo jedinstvo stada. Bi li bio tako ljubazan i dopustio da se

među njegove novinare uvrste najmanje sablažnjivi disidenti? To bi bio pohvalan

znak kritičarima u njegovoj biskupiji da pravovjerje nije autoritarno, da ono

proizlazi iz ljubavi i da nikada ne zatvara vrata raspravi. Dodao je da je i on osobno

kao mlad kapelan propatio pod autokratskim župnicima, pa i još ranije dok je bio u

sjemeništu - dakle, ne bi sada trebalo opisivati zloupotrebe zbog kojih je propatio

pod starim sustavom! Nova Crkva mora uvijek biti otvorena dijalogu, in-zistirao je,

i mora se vidjeti da je on, nadbiskup, dobrohotan pastir kome su na srcu interesi

čitava njegova stada, neovisno o nesporazumima koji u njemu vladaju.

Smith, razdrt, iscrpljen i prisiljen od nadbiskupova ureda za odnose s javnošću da

donese brzu odluku, konačno je pristao. Ilijin odgovor, u kojemu ga je poticao da

ostane čvrst i da se, bude li potrebno, obrati višem crkvenom sudu, sti-

366

gao je prekasno. Svećenik, koji je odlučio izvući najbolje iz loše situacije, zaključio

je da je jedan nepouzdan kolumnist manje zlo od časopisa prepunog nepouzdanih

kolumnista. Tijekom naredne godine postupno je sve više gubio autoritet. Bio je

obziran čovjek i perfekcionist. Njegov živčani sustav nije više bio onakav kakav je

bio nekada. Nedostajao mu je talent za otkrivanje podmuklijih oblika

manipulacije. Malo po malo, prepuštao je prostor novoformiranom uredničkom

vijeću, sastavljenom uglavnom od pouzdanih ljudi. Ispočetka se to nije doimalo

opasnim. Nakon što je nadbiskup u uredničko vijeće imenovao predstavnika

biskupijskog ureda za odnose s javnošću, jednu redovnicu koja je nedavno

doktorirala teologiju, nije imao nikakva prigovora; nije želio da se o njemu misli

kao o mužjaku koji je zaposjeo određeni teritorij i koji se poput grabežljivca bori za

moć. Međutim, sestra je bila snažna osoba i imala je svoje planove. Smith je bio

obeshrabren, a zatim utučen. Nadbiskup mu je savjetovao da ode tri mjeseca na

odmor i on je to prihvatio.

Čovjek koji ga je privremeno zamijenio bio je vrlo sposoban i imao je savršene

kvalifikacije. Bio je štićenik kardinala nadbiskupa jedne veće nadbiskupije i prisan

prijatelj Smithova nadbiskupa. Dvojica prelata bili su zajedno u sjemeništu i

premda se nisu uvijek slagali u crkvenim stvarima, jednako su mislili o potrebi

očuvanja jedinstva kao najvećoj vrijednosti. Njegova privremena zamjena bio je

darovit novinar i urednik. Osim toga, bio je spretan diplomat i nikada nije gubio

živce. Uspinjao se u ešalonima tajništva nacionalne biskupske konferencije i

trenutačno je bio šef njihova ureda za odnose s javnošću. Znao je kako treba

postupati s neprogresivnim biskupima i ublažiti njihove strahove. Rekao je mnogo

umjerenih stvari. Nikad nije izrekao ni napisao ni jednu riječ koja bi mogla unijeti

podjele. Pokazao se sposobnim posrednikom u pregovorima među biskupima i svi

oni držali su ga miriteljem.

Nije prošlo ni mjesec dana, a on je već umirio jednog od manje popularnih

pravovjernih kolumnista i doveo još jed-

367

nog disidenta koji, naravno, nije bio raspaljiv, ali je bio čovjek koji je mogao

proširiti pristup časopisa mnogim složenim problemima s kojima se suočavala

suvremena Crkva. Mjesec dana kasnije drugi pravovjerni kolumnist je nestao iz

časopisa.

Tada je već Smith počeo shvaćati što se zapravo dogodilo. Odmor je provodio u

benediktinskom samostanu u pustinji jugozapadnog dijela Sjedinjenih Američkih

Država. Odatle je uputio prosvjedno pismo svome nadbiskupu. Nadbiskup mu je

odgovorio da bi, premda nije posve u miru s obzirom na smjer kojim je krenulo

novo uredničko vijeće, bilo neprikladno da on koristi svoj biskupski položaj i upliće

se u sve to. Privremeni urednik samo se privikava na posao, objasnio je, i časopis

će postupno pronaći ravnotežu. Otac Smith mora pružiti priliku tom čovjeku.

Privremenog urednika drže vrlo dobrim administratorom i istaknutim teologom.

Sestra X također vrlo vješto onemogućuje ekstremnijim pobunjenicima da dođu

do izražaja u časopisu. Između ovo dvoje oni upravljaju časopisom prema centru.

Delegiranje vlasti nije jednostavna stvar, a poslije svega, ovo je vrijeme laika.

U takvim okolnostima Smith je shvatio kako dobrodušnost ne izaziva uvijek

povoljne posljedice. Učinio je nešto nerazborito. Napisao je ljutit odgovor koji nije

bilo moguće očekivati od tako obzirna čovjeka. Istaknuo je da nadbiskup nije

poslušao svoj vlastiti savjet. Nije ga podržao u njegovoj borbi s njegovim

redovničkim poglavarom. On se zapravo umiješao. Osim toga, časopis je oduvijek

bio vođen prema centru - prema istinskom centru - sve dok nadzor nad njim nije

preuzela nova uprava. Zar nadbiskup ne shvaća da je pristup sadašnjega

uredničkog vijeća napravio duhovnu štetu? Zar nadbiskup ne uviđa da postupa

sad po jednim, sad po drugim pravilima? Možda se nadbiskup potajno slaže s

disidentima. Možda Njegova Ekscelencija koristi laike kao oruđe pobune i ne

shvaća da mu se ono otelo kontroli. Osjeća se izdanim, napisao je, a nadbiskup

nije odigrao baš beznačajnu ulogu u toj izdaji. Potpisao je pismo i hitno ga poslao.

368

Tjedan dana kasnije svećenik je od svoga redovničkog poglavara primio instrukcije

uz koje je spojnicom bila prikačena potvrda o primitku iz nadbiskupova ureda u

kojoj ga obavještavaju da mora odmah otići u Kaliforniju u Aquariusov centar za

duhovnu paradigmu gdje će se duže vrijeme odmarati i obnoviti svoj duh. Više

puta je pročitao ovo naređenje. Aquinas? Ne, Aquarius! Svećeniku je bilo poznato

da je taj centar ustanovljen za rehabilitaciju uznemirenih svećenika koji se nisu

prilagodili duhu Drugoga vatikanskog koncila. Nekoliko godina ranije tamo je

dospio jedan njegov prijatelj koji je za vrijeme svoga zatočeništva bio potican da

opiše svoje najsramotnije seksualne fantazije tijekom skupne terapije. Redovnica

odjevena samo u crni triko, kojoj je o vratu visio medaljon sa srebrnom božicom

mjeseca, pomagala je tijekom sesije. Kad joj je on rekao da nema nikakvih

sramotnih seksualnih fantazija te da zapravo nikada nije imao ni najmanju

potrebu zabavljati se s bilo kakvom vrstom seksualnih fantazija, budući da takve

fantazije Krist i crkveno učiteljstvo izričito zabranjuju, ona ga je sažalno pogledala.

Nije mu vjerovala.

Ipak volim popiti malo viskija, pokušao joj se plaho ispričati. Možda čak i malo više

nego što je potrebno.

Smithov prijatelj je nekako uspio pregrmjeti sve to, ali samo zato da, da tako

kažemo, prođe na ispitu. Nadao se da će uskoro, što je prije moguće, biti vraćen u

svoju biskupiju. Više neće biti disfunkcionalan pa će ostatak svoga života moći

proživjeti mirno - vrlo mirno, služeći siromasima u nekoj župi u gradu. Nakon što

se upoznao s terapijom koja se zvala kristo-kundalini joga, koja mu je trebala

pomoći da stupi u dodir sa zmijskim duhom što se omotao oko baze njegove

kralježnice, nije se obazirao na instinktivne strahove. Bio je poslušan kao janje, ali

je počeo osjećati kako mu dušu sve više ispunjava tama i izgubio je potrebu za

molitvom. Kad je napokon primijetio odvratnost prema misi, koju nikad ranije nije

doživio, još više se zbunio i pitao se da li zaista nešto nije u redu s njegovim

duhom, nešto zbog čega bi se morao podvrgnuti intenzivnijoj terapiji.

369

Nakon toga uključio se u sve programe. Jedne večeri njemu i njegovim kolegama

svećenicima bilo je naređeno da poskakuju oko lomače odjeveni tek u kupaće

gaćice, dok su im na glavama bili pričvršćeni jelenji rogovi. Bili su poticani da se

prepuste atavističkim krikovima koji su dolazili sa samoga dna njihove kralježnice.

Smithov prijatelj bio je suzdržan. Kad je vidio da njegova braća svećenici muču i

riču pod zvijezdama, nešto se prelomilo u njemu. Strgnuo je rogove s glave, otišao

u svoju sobu, spakirao putnu torbu i tri sata šetao kroz noć pustinjom do najbliže

autobusne postaje. Otišao je kući svojim roditeljima, spavao dvadeset i četiri sata,

ispio nekoliko boca viskija jednu za drugom, a kad mu se glava razbistrila, pokušao

je pronaći neki posao. Još uvijek se nije vratio svećeničkom pozivu.

Smith je telefonom nazvao nadbiskupa i izmijenio nekoliko oštrih riječi s njim - i

opet prilično neobično ponašanje za ovoga blagog svećenika. Molio ga je da još

jednom promisli o svojoj odluci.

Nadbiskup je odbio njegovu molbu.

Smith mu je opisao lakrdije kojima su svećenici bili izloženi.

Nadbiskup mu je odgovorio da mnogi biskupi visoko cijene Aquariusov centar za

duhovnu paradigmu. Ako se dogodilo nešto tako besmisleno, to je sigurno morao

biti izolirani incident koji je napuhao Smithov prijatelj koji je, naposljetku, imajući

u vidu njegove kasnije postupke ili pak njihov izostanak, očito uznemiren.

Pa ipak, Smith se odbio pokoriti.

Nadbiskup je otezao s odlukom, ali mu je ponudio alternativu. Postoji jedno drugo

odmaralište u sjeveroistočnom dijelu Sjedinjenih Država gdje pristup nije toliko

kreativan - nadbiskupov izraz - koji je nudio nešto klasičniji pristup psihološkom

liječenju. U njemu su zaposleni sposobni profesionalci, vrlo razboriti ljudi. Bi li

Smith pristao na to rješenje?

Smith ga je zamolio da mu dade vremena kako bi mogao razmisliti.

370

Imate dvadeset četiri sata, rekao je nadbiskup.

Dvadest četiri sata! planu Smith. Zar mi ne možete dati malo više vremena? Pa čak

i Vatikan daje godine i godine hereticima i shizmaticima kako bi mogli promisliti o

svojim zabludama.

Dvadeset četiri sata, reče nadbiskup i spusti slušalicu.

Smith je odmah stupio u dodir s nekim novinarom kojeg je poznavao u nekom

gradu u blizini klasičnog odmarališta, sa ženom koja je nekoliko mjeseci prije toga

bila izbačena iz časopisa. Bila je majka osmero djece i bila je obilato lišena

zdravoga razuma.

Što mi možete reći o tom odmaralištu? upitao ju je.

Tamo drže pedofile, narkomane i sve moguće vrste crkvenih psihopata, rekla mu

je. Odete li tamo, oče, bit ćete obilježeni za čitav život.

Nadbiskup kaže da je to posve povjerljivo i nadasve diskretno mjesto.

Aha, valjda je tako. Recite mi zašto poznajem toliko ljudi koji su privremeno

boravili u tom odmaralištu?

Ne znam. Možda je to zbog društva u kojemu se krećete?

To nije smiješno. Učinite kako mislite da je najbolje, oče, ali ja vam kažem, to je let

iznad kukavičjeg gnijezda, u samostanskoj verziji. Dubinska analiza, jungovski stil,

pseudoliturgija, samootkrivenje, samoproganjanje, no-vocrkvena misao začinjena

oštroumnim opažanjem. Tijekom toga postupka svlačite svoju psihu i odbacujete

je poput starog motocikla, a zatim je ponovno, pod nadzorom sestara, sklapate.

Tamo im sveučilišne diplome izlaze na uši. Znaju sve o seljacima poput vas. Imaju

milozvučne glasove i prodorne oči. Govore šapatom. Na svoj način, čak su i

religiozni. Nitko od vas ne traži da skočite kroz obruč ili da se vratite u analnu fazu.

Ali, ja vas upozoravam, otamo nećete izići isti kakvi ste bili kad ste ušli.

Nije baš utješno.

Nisam vas ni mislila tješiti.

Što trebam učiniti?

371

Bilo bi dobro da dođete ovamo i provedete nekoliko mjeseci s Bobom, sa mnom i

našom djecom. Ako vas pelene i makaroni ne izlude, proglasit ćemo vas posve

zdravim i poslati vas natrag vašem nadbiskupu zdrava kao dren.

Već sam zdrav kao dren, reče on ozbiljno.

Znam, znam. Samo sam se šalila.

To nije smiješno.

Tako je Smith saznao što ga čeka. Nazvao je Iliju.

Usosili su me, oče, rekao je bez traga britanskog naglaska. Odem li u bilo koji od

ova dva rehabilitacijska centra, tko zna što mi se sve može dogoditi. Mogu završiti

kao moj prijatelj, pa čak i gore. Možda čak neću ni htjeti odbaciti rogove. Možda

će mi se svidjeti. A odem li u taj klasični rehabilitacijski centar, kako ga oni zovu,

moglo bi mi se dogoditi da čitav svoj život provedem analizirajući svaku sitnicu u

svome životu. U najmanju ruku, pretvorit ću se u kroničnog neurotičara. S druge

strane, odbijem li otići bilo u jedan, bilo u drugi centar, mogu me iskoristiti u

promidžbene svrhe. Reći će: vidite kakvi su zapravo ti takozvani pravovjerni

svećenici. Neće čak ni da poslušaju. Iskoristit će to ne bi li opravdali čitavu tu

zbrku koju su stvorili.

Ne činite ništa. Zasada nemojte ništa učiniti, reče mu Ilija. General vašega reda živi

ovdje u Rimu. Pokušat ću ugovoriti sastanak s njime. U međuvremenu, želim da

molite kako nikad do sada u životu niste molili.

U redu, odgovori potišteno Smith. No bojim se da to neće donijeti nikakva dobra.

On je prav kao strijela, ali je također super ljubazan dečko. A super ljubazni dečki

ne žele ulaziti u konfrontacije. Neće se htjeti suprotstaviti nadbiskupu, a napose

neće htjeti ugroziti svoje podređene. Delegiranje vlasti, znate.

Onda moramo moliti.

Sljedećeg dana Ilija je razgovarao s generalom, objasnio mu je situaciju i dobio od

njega uvjeravanja da će istražiti slučaj.

Sredinom srpnja Smith je nazvao Iliju.

372

Uspjeli ste! uskliknuo je. Vi ste čudotvorac! General je rekao mom poglavaru da

mi želi pronaći rehabilitacijski centar u Italiji. Stižem idući tjedan.

Kamo vas šalju?

Ovo je fantastičnije od svega: bit ću rehabilitiran usred glavnog ureda u Rimu.

General želi da radim u međunarodnom časopisu koji se naš red sprema

pokrenuti. Naravno, zasad se samo šuška o tome. On misli da se previše bavim

politikom da bi me gurao u prvi plan, ali želi da budem pomoćnik glavnog

urednika, bez naslova. Doduše, rekao mi je da ću morati posjetiti i psihijatra, ali,

general mi je također u povjerenju rekao da s tim možemo izići na kraj. To je

njegov način da se riješi problema, a da pri tome čitav red ne upadne u metež.

Bistar je on dečko.

Vidite, molitva sve može.

Molitva i stanoviti otac Ilija! Bog vas blagoslovio, prijatelju moj. Bog vas

blagoslovio.

Međutim, Iliji se učini da bi se to moglo pokazati Piro-vom pobjedom. Smith je bio

spašen, no istodobno je također bio sigurno uklonjen sa sjevernoameričke scene.

Privremeni urednik bio je imenovan glavnim urednikom i suizda-vačem. U

mjesecima što su uslijedili The Catholic Times je usmjerio pozornost svoga

čitateljstva na nove i naoko otvorenije teme. Korak po korak, ustrajno ih je vodio

prema novoj koncepciji Crkve. Uredništvo je ispočetka brižljivo vodilo računa o

tome da svaki broj ispuni mnoštvom nepretencioznih tekstova o lokalnim

događajima koji su uvjerili sve osim onih s najprodornijim duhom da se uopće

ništa nije promijenilo u svakodnevnom životu župa. Postupno je počelo

objavljivati izvještaje o sastancima, medijskim događajima i tiskovnim

konferencijama koje su pružale javnu platformu za disidentstvo. Svaki sljedeći broj

podizao je temperaturu jedan stupanj više. Čitajući The Catholic Times, čovjek je

lako mogao zaključiti kako katolici posvuda po svijetu jedva čekaju obnoviti Crkvu

od vrha do dna. Časopis je iz broja u broj obilovao izjavama teoloških udruženja.

Blagim i objektivnim tonovima njegovi su re-

373

porteri iznosili svoju kritiku Pape i vatikanskih ministarstava kao da je riječ o

udarnim vijestima. Kolumna u kojoj su bile prenošene riječi Svetoga Oca, koja je

nekada zauzimala čitavu stranicu, stalno se smanjivala dok nije dosegnula samo

osminu stranice, zakopana duboko u sredini i stiješnjena između oglasa kojima su

bili reklamirani kipići svetaca što svijetle u mraku i paket aranžmana za Svetu

zemlju. Velik dio prostora bio je posvećen izjavama različitih biskupskih

konferencija i njihove administracije, kao i ubrzanom rastu organizacija koje su,

tako se barem činilo, sve tražile reformu Crkve.

Nije prošlo ni osam mjeseci od preuzimanja kontrole, a novi je urednik jedan od

najvećih katoličkih tjednika u zapadnoj hemisferi pretvorio u moćno oruđe

indoktrinacije, s tim što gotovo nitko nije bio toga svjestan. Stotine tisuća lojalnih

katolika sada su bili zadojeni njegovom koncepcijom Crkve. Bilo je to veliko i vrlo

uspješno zaluđivanje.

Od samog početka zaoštravanja situacije sa Smithom, Ilija je izbliza pratio

promjene. Početkom kolovoza u časopisu je uočio ove naslove:

Rim odbacuje Bibliju koja je u upotrebi u zemljama engleskoga govornog

područja; Svjetska konferencija o vjerskom životu zahtijeva veće uključivanje žena

u crkveno zakonodavstvo; Unatoč rimskoj osudi novog Lekcionara, on ostaje u

upotrebi dok se stvar ne razjasni, izjavljuje biskupska konferencija; Katolički odgoj

mora biti senzibiliziran za obuhvatna pitanja; Prestanite diskriminirati žene, izjavio

je nadbiskup na Sinodi; Njemački biskupi prosvjeduju zbog odbijanja Vatikana da

dopusti svetu pričest rastavljenim supružnicima; Zapadnoj Crkvi potrebna je nova

duhovnost, izjavljuje gostujući animator; Kako izići na kraj sa seksualnim

zloupotrebama svećenika; U Crkvi je potrebna demokracija, čulo se na

konferenciji laičkih vođa...

I tako dalje, i tome slično. Samo u tom broju objavljeno je trinaest članaka koji su

u lošem svjetlu prikazivali

374

univerzalnu Crkvu i pokazivali tobožnju vitalnost regionalnih crkava. Za pet

članaka moglo se reći da su donekle pravovjerni. Oni su bili kratki i nezanimljivi.

Bilo je očito da su uvršteni samo zato da bi se ispunio prostor ili, što je još gore,

kao znak površnog poštovanja. Bila su također uvrštena dva kratka odlomka iz

Papinih javnih nastupa. Ilija je već ranije bio pročitao te govore. Znao je da su oni

proročanski i da su napisani jasnim jezikom te da odišu moralnim dinamizmom i

ljubavlju. Časopis se nije obazirao na njihovu bit i izvukao je najsuhoparnije

moguće dijelove teksta koji su izvan konteksta bili praktično beznačajni. Tehnički

govoreći, časopisu se nije moglo prigovoriti da je nelojalan. U stvarnosti, pak, on

je bio u prvim redovima pobune.

Ilija se pitao što slijedi nakon toga. Odgovor je stigao u liku silno uzrujanog oca

Smitha koji je stajao na stepenici pred vratima kolegija mašući najnovijim brojem

časopisa. Oči su mu treptale od uzbuđenja.

Gdje možemo na miru razgovarati? režao je. U četiri oka, on doda.

Ovdje ne možemo, reče Ilija.

Sjeli su jedan nasuprot drugome u kavani na otvorenom pokraj Tibera, naručili

crnu kavu i pročitali kričavi naslov u novinama: Liječnici proglasili Papu

nesposobnim.

To je apsurdno, prošapta Ilija.

Znam, čitajte dalje.

Članak je napisala skupina liječnika, dvojica iz Sjedinjenih Američkih Država, jedan

iz Nizozemske i jedan iz Velike Britanije, koji su proučili najnovije govore Svetoga

Oca, izvršne odluke što ih je donio posljednjih godina te njegove javne nastupe

snimljene videokamerom. Liječnici su se složili da Papa pokazuje simptome

naginjanja prema blagom obliku paranoje. Navodeći kao dokaz njegovo

nepovjerenje prema lojalnim biskupima i jedva prikrivena apo-kaliptička

razmišljanja, predložili su da se Papu neodgodivo pošalje na dulji odmor. Njegovo

tjelesno zdravlje također se pogoršalo, rekli su. Ruke mu se kronično tresu i

neprekid-

375

no trza glavom, što upućuje na Parkinsonovu bolest. Osim toga, gotovo je sigurno

da se kod njega očituju početni simptomi Alzheimerove bolesti. Zatim, tu je i

njegova poznata razdražljiva ćud u susretima s vatikanskim osobljem, njegova

nesposobnost toleriranja različitih mišljenja u Crkvi i njegovo sve veće udaljavanje

od glasa naroda. Vox Populi, Vox Dei, zaključili su liječnici, a glas naroda bio je

nadmoćno u korist potpuno novog promišljanja Papine karizme. Nije li u

postkoncilskom razdoblju razumno očekivati od rimskog biskupa istu odgovornost

koja se traži od ostalih biskupa u svijetu?

Ne vjerujem ovome, reče Ilija.

Kako biste i mogli? složi se Smith. Od samog početka do kraja sve je to

namješteno. Papa je stariji čovjek i ja se nadam da ću imati barem polovicu

njegovih sposobnosti kad dođem u njegove godine.

Sto o svemu tome kažu njegovi osobni liječnici?

Oni se ne slažu s time. Ne slaže se ni tajnik vatikanskog ureda za tisak. Oni kažu da

su to neutemeljene spekulacije i da ništa od svega toga nije točno.

Članak se poziva na njihove izjave. To mi se čini pošteno.

Ah, da, to je novinarska kozmetika, podržavati iluziju objektivnosti. Sada mogu

reći da su svima dali priliku da iznesu svoje mišljenje, ali su zapravo postigli samo

to da su zasadili golemu sumnju u duše vjernika. To je klasičan slučaj postupnosti.

Koji svoj vrhunac dosiže u lažima.

Upravo tako. Đavolje je to djelo.

Može biti. Ali ono je istodobno i ljudsko.

Ilija, kažem vam da mi je svega toga dosta. Želim otići nekamo i pronaći neki lijep i

tih samostan, ali potpuno sam siguran da bi opat bio prikriveni modernist. Bože,

sit sam svega toga!

Kako stoje stvari u uredu vašega generala?

Šuti kao riba. Na njemu se vidi da ga sve to zbunjuje, ali ne želi talasati. Smiješi se

svakome koga susretne i

376

neprekidno mrmlja kako je potrebno sačuvati mir i ne uzne-miravati se.

Prokletstvo, ja se uzrujavam! Ne smijete se uzrujavati.

Što? zareza Smith. Nemojte mi reći da ste se i vi dali uhvatiti na tu udicu!

Ni najmanje, ali znam, ako nas neprijatelj ne može namamiti u zamku zablude,

može nas pobijediti i tako da izgubimo naš mir. Ako u nama može izazvati bijes,

tada smo potpuno u njegovoj vlasti.

Što predlažete?

Povratite ravnotežu. Molite za Svetog Oca. Oprostite vašim neprijateljima,

govorite iskreno i sabrano istinu kad god se za to pruži prilika. Ali, bdijte na

vratima svoga srca, oče. Bdijte pomnjivo.

Svećenik spusti pogled. U pravu ste, reče.

Ilija ispruži ruku i potapša ga po grudima: Vaša bol postaje moćna molitva kad se

udruži s Kristovim križem. On trpi u Svojoj Crkvi.

Smith je šutio. Oči su mu bile potištene.

Dakle, uza sve to, to ne može dugo potrajati. General misli da je pogriješio što me

je doveo ovamo. Siguran sam u to. Moje ime ne pojavljuje se ni na jednom

službenom dokumentu. Skrivaju me kao neku smetnju. Čitav dan sklonjen sam u

nekom uredu u podrumu gdje redigiram neke posve bezazlene članke. Rečeno mi

je da iz njih izostavim svaki, pa i najmanji dio teksta koji samo miriše na nešto

sporno. Rezultat toga je krema od zaslađenih jaja i mlijeka koja je tako bljutava i

lišena hranjive tvari da uopće ne zaslužuje da je zovemo katoličkim novinarstvom.

Sjedim ondje dan za danom i izbacujem iz članaka svaki trag muškosti. Pretvorili

su nas u bespolce, Ilija, i to mi se ne sviđa. To mi se nimalo ne sviđa.

Ljuti ste.

Naravno da sam ljut! To vas čudi?

Mislim da je zdravo biti ljut zbog svega ovoga što se događa. Pravo je pitanje,

međutim, što činimo s našom ljutnjom.

377

Vrlo mudro, reče sarkastično Smith, dok mu je nježno lice bilo izobličeno od

gorčine.

Možete li svladati tu ljutnju i pretvoriti je u molitvu? Možete li se suprotstaviti

neprijateljevim udarcima i okrenuti ih protiv njega?

Shvatimo li to na takav način, valjda nije ni tako loše što čučim u podrumu.

Pokušajte o njemu razmišljati kao o katakombama.

Smithovo lice je prvi put izgledalo opušteno i on se škrto nasmiješi.

Vi monasi. Nevjerojatni ste.

Mislite li da se ja ne hrvam sa srdžbom?

Vi? Moj duhovni vođa i mentor? Nemojte mi reći da ispod vaše mirne vanjštine

udara buntovno srce.

Udara, udara.

Smithovo raspoloženje vidljivo se popravilo.

To su dobre vijesti. A sad mi recite što vi radite s vašim buntovnim porivima?

Upravo ono što sam vam rekao. Nastojim ih mijenjati. To je gorivo molitve.

Hmnvm. To nije loša ideja. Uspijevate li u tome?

Upravo sam vas sa sunčane plaže ponovno otjerao u podrum.

U redu, pobijedili ste u ovoj raspravi, nasmija se Smith. Bez vas i Gospodina

vjerojatno bih se i dalje šepirio s jelenjim rogovima na glavi.

Dvojica svećenika ispiše kavu, ostaviše nešto sitniša na stolu i uputiše se brzim

korakom obalom Tibera dok nisu stigli do autobusne postaje.

Bolje je da se vratim. Oni tamo u stožeru drže me neprekidno na oku. Službeno

sam još uvijek disfunkciona-lan i ne želim da se general zabrine zbog mene. Već su

ga napali što me drži ovdje.

Ne bi se reklo da je loš čovjek.

Ipak postoji teškoća, zar ne? On jest dobar čovjek, ali nema hrabrosti. Danas malo

tko ima hrabrosti. To je ono što obeshrabruje. Nitko ne želi zaustaviti ta strašila

koja se spre-

378

maju preuzeti vlast. Nitko ne podnosi kritike. Svi su oni paralizirani.

Papa čini što najbolje može. Ima mnogo lojalnih kardinala. Oni pokušavaju

sačuvati mir i neprekidno pozivaju ljude da shvate stvarnost u kojoj žive.

Stvarnost u kojoj žive? Gotovo sam zaboravio što je to. Osvježite mi pamćenje.

Navještajmo Evanđelje, poučavajmo, nahranimo druge, zaštitimo - i budimo na

sliku i priliku Onoga koji je nosio Križ i umro na njemu.

Smith je spustio glavu i nekoliko trenutaka se zadubio u misli, sve dok nije stigao

autobus i odvezao ga.

X- x- *

Ostatak ljeta Ilija je nastavio proučavati apokaliptičku literaturu. Pretražujući

gomilu knjiga u knjižnici karme-lićanskog samostana, naišao je na prijepis originala

komentara Knjige apokalipse što ga je napisao neki španjolski monah iz osmog

stoljeća koji se zvao Beatus iz Liebane. Sv. Beatus gaje napisao u vrijeme ustanaka

protiv arapske okupacije. Umjetnik iz desetog stoljeća imenom Maius, monah

samostana Sv. Mihaela, iluminirao ga je pretjerano kićenim bojama i apsolutno

jedinstvenom ikonografijom srednjovjekovne Španjolske.

Slike su bile zbunjujuće ljepote. Grimizni zmajevi ovili su se oko poput kiseline

žutih gradova čovjeka. Smaragdni serafi vrtjeli su se na ažurnom disku svemira.

Modri škorpioni ubadali su svoje žrtve. S neba su se naglo spuštali odlučni

arkanđeli s isukanim mačevima, osvijetljenim neonskom svjetlošću. Vrtovi su bili

prepuni zrelih plodova, padale su sjekire, odsječene glave mučenika kotrljale su se

poput otpalih voćaka u voćnjaku. Krv je šikljala, crijeva su bila prosuta unaokolo.

Zmije su rigale rijeke crnila. Trublje su trubile. Glasnik Crkvi u Sardu mrgodio se

upozoravajući: Za tebe se govori da si živa, ali ti si mrtva. Probudi se! Probudi se i

učvrsti ono što je ostalo. Oglasilo se još više trublja. Krv! Vatra! Potop! Dvojica

monaha svjedočila su protiv Antikris-

379

ta. S njihovih usana izlijevalo se vruće zlato svjetla. Antikrist ih je ubijao dok su

njegovi sluge kamen po kamen razarali Jeruzalem. Nad svime srdito lice Krista koji

sjedi na Svom prijestolju i čeka Sudnji dan - Veliki Sudac kudikamo strasniji od

zvijeri što proždire tamnocrveno meso svetaca.

Tekst je bio pronicav i imao je određenu povijesnu vrijednost. Međutim, Iliju je

posebno dirnula bilješka ispisana na kraju rukopisa:

Neka se zaori glas vjernih i neka odjekuje! Neka se Maius, koji je doista neznatan,

ali revan, veseli, neka pjeva, neka njegov glas odjekuje i kliče!

Sjetite se mene, Kristove sluge, vi koji prebivate u samostanu najvećeg glasnika,

Arkanđela Mihaela.

Pišem ovo u strahopoštovanju pred uzvišenim zaštitnikom i na zapovijed opata

Victora, iz ljubavi prema Knjizi vizije Ivana učenika.

Kao dio njezina uresa naslikao sam niz slika što prate prekrasne riječi njezine

priče, kako bi se mudri bojali dolaska budućega suda na kraju svijeta.

Slava Ocu i Njegovu jedinom Sinu, Duhu Svetome i Svetome Trojstvu u vijeke

vjekova.

Ilija je najprije prešao preko igre riječima u bilješci, a zatim joj se ponovno vratio:

riječi doista neznatan nisu bile cvijet pisarske skromnosti, osobito kad se usporede

s umjetnikovim imenom, Maius, što doslovce znači manji. Bila je to šala pa se

drugi monah, koji je živio tisuću godina kasnije, od srca nasmijao.

Osim toga, primijetio je da je Beatusova apokalipsa nastala iz kaosa maurske

Španjolske u isto vrijeme kad i averoistička kopija Aristotela. Prisjetio se da je Bog

uvijek daleko ispred ljudskih i đavolskih lukavština. Također se pitao zašto se

pogled u prošlost čini jedinom sposobnošću za otkrivanje putova božanske

Providnosti.

Kad je ljeto završilo, Ilija je odložio Beatusovu Apoka-hjpsis i pripremio se za

predavanja. Dani su mu prolazili u

380

miru i on ih je smatrao rezultatom nevidljivih molitava ljudi koji su širom svijeta

molili za njega. S malom dozom tuge bio je više nego ikada uvjeren da je njegova

misija propala, premda ništa o tome nije rekao kardinalu Državnome Tajniku.

Pomirio se s time da će neograničeno dugo ostati u Rimu i da će možda čak čitav

preostali dio svoga života provesti kao profesor na Međunarodnom kolegiju, ali se

potajno nadao povratku u pustinju. Prije ili kasnije, Papa, Stato i Dottrina shvatit

će da je potrebno istražiti mogućnost drugih pristupa Predsjedniku. Bilo je jasno

da pismo opomene nije izazvalo nikakvu reakciju. Iako je bilo napisano s taktom i

svjedočilo o temeljnom i oštroumnom opažanju te u njemu nije bilo ni traga

izravne konfrontacije, Predsjednik će jamačno shvatiti što se njime zapravo htjelo

reći: Kristov duh je u protuslovlju sa čežnjom za uzvišenim položajem u ovom

životu. Bilo je gotovo sigurno da ga je Predsjednik izbrisao s popisa mogućih

poklonika. Po svoj prilici Ilija neće biti ponovno pozvan da bude u prisutnosti toga

Velikog Čovjeka. To nutarnje pouzdanje - bolje bi bilo reći nada - pružalo mu je

golemu utjehu.

U tjednu koji je prethodio početku njegovih predavanja mir mu je poremetilo

pismo koje je dobio od Anne Benedetti.

Foligno, 2. rujna Dragi oče Schafer,

bila sam silno impresionirana našim susretom u Varšavi. Gledajući unatrag, ima

mnogo toga o čemu bih bila rado razgovarala s Vama. Imam kuću blizu Foligna

gdje je moguće ugostiti ljude bez uobičajenih nevolja što ih donose javne

ceremonije. Počastili biste me kad biste razmislili o mogućem posjetu. Sljedeći

tjedan moj sin Marco i moja kći Gianna vraćaju se u Milano. Voljela bih da Vas

upoznaju prije nego što odu odavde. Vjerujem da biste ih podsjetili na njihova oca

čija je odsutnost ostavila prazninu u njihovim životima. Bi li Vam odgovarao

sljedeći vikend. Ako pristanete, poslat ću automobil po Vas.

Iskreno Vaša,

Anna B.

381

Nekoliko sati hrvao se s konfliktnim emocijama, a onda

joj napisa odgovor.

Rim, 6. rujna Draga dr. Benedetti,

On prekriži njezinu službenu titulu i započe iznova. Draga Anna,

počastili ste me Vašim pozivom. Rado bih posjetio Vas i Vašu djecu. Međutim, s

približavanjem akademske godine moje dužnosti onemogućuju mi da ga

prihvatim. I za mene je bio značajan naš susret u Varšavi. Uvijek ću Vas cijeniti i

moliti se za Vas.

Iskreno Vaš,

o. Ilija Schafer

Nadao se da je ton njegova pisma prijateljski i dovoljno prisan, no i da je dovoljno

distanciran. Nadao se da će ona taj signal ispravno shvatiti i da više neće pokušati

stupiti u dodir s njim. Sjećanje na nju pohranio je uz sjećanje na Rutu i Pawela, na

mnoge koje je volio i koji će ostati izvan dosega njegove žrtve, dok se ponovno ne

susretnu u Raju gdje svaka ljubav pronalazi ispunjenje i savršenstvo. Pretrpio je i

previše rana i bio izložen strahovitim porivima da bi mogao povjerovati svome

srcu u njezinoj prisutnosti.

Je li bio neiskren, pitao se. Ali, što je istina, posebno kad je u pitanju srce? Postoji

li išta tako nepouzdano kao što je srce? Bi li bilo poštenije da joj kaže: Anna,

privlačite me, ali moj život pripada drugome, Onome u kojega vi ne vjerujete?

Kako bi ona uopće to mogla razumjeti?

Volio ju je. Da, priznao je to sebi. Ni ne shvaćajući to, dopustio je da mu njezino

lice, njezin glas i njezina duša postanu bliski. Volio je i Krista. Znao je da ako treba

voljeti sebe u najdubljem i božanskom smislu, ne smije odbaciti ono što je

nedjeljivo od njegova života - svoju svećeničku službu povezanu s celibatom,

eshatološki znak kraja po-

382

vijesti - koja u svom vlastitom tijelu nosi riječ o konačnom cilju ljubavi, o

konačnom ispunjenju prema kojemu teži svaka ljudska ljubav i koja se na ovome

svijetu ne može ispuniti.

LI Raju, rekao bi joj, u Raju mi...

Opet razgovara s njom, ljutito prigovori sebi. Shvatio je da mu je mašta sada

uzbuđena. Ako je odmah ne zaustavi, uzavret će i pobuniti se.

Rekao joj je istinu u svome odgovoru. Doista ju je cijenio. Molit će za nju - da, u to

nema nikakve sumnje - molit će za nju do kraja svoga života. Ali, bila mu je

potrebna distanca. Osjećao je potrebu da se što je prije moguće vrati u pustinju.

Upravo je bio tako odlučio kad mu stiže novo pismo.

Foligno, 9. rujna Dragi oče Schafer,

potpuno razumijem Vaš položaj. Željela bih Vas uvjeriti da je moje poštovanje

prema Vama potpuno i da ono uključuje Vaš životni poziv. U situaciji u kojoj se

trenutno nalazim postoji malo ljudi kojima mogu vjerovati. Još je manje onih koji

su mudri. Moja potreba je velika, a stvar o kojoj Vam govorim veoma je važna.

Biste li bili tako dobri i još jednom razmislili o mom pozivu? Jamčim Vam slobodu.

Iskreno Vaša,

Anna Benedetti

Ona mu jamči slobodu? Što to ona govori? Je li ona točno pročitala nešto o njemu

što se iskliznulo i dospjelo među retke ovoga uglađenog odgovora, a ostatak izvela

iz toga? Ako je tako, situacija je gora nego ikad. Ne može otići tamo.

S druge strane, ona je bila duša, možda i duša u nevolji. Do sada se pokazivala

osobom koja sebi nije dopuštala da iskusi nevolje. Bogatstvo, obrazovanje,

društveni položaj, sve je to predstavljalo neprobojan oklop. Tko ili što joj je mogao

zadavati brige? Tko ili što ju je moglo povrijediti? I što je mislila kad je napisala

potreba i veoma važno?

383

Još uvijek je raspravljao sa sobom kad uđe portir i kaza mu da ga netko zove

telefonom.

Bog, reče ona. Jeste li dobili moje pismo? Jesam.

Možete li doći? To je teško. Molim vas.

Ništa mi niste objasnili svojim pismom. Jeste li u kakvoj nevolji? Jesam.

Kakva je to nevolja? O tome ne možemo sada preko telefona. Jeste li u kakvoj

opasnosti? Djelomice. Molim vas.

Glas joj je bio miran, ali je u njemu osjetio da inzistira na pozivu.

Stvarno, Anna, mora postojati još netko kome se možete obratiti za pomoć.

Postoji li itko...? Ovo se tiče i vas.

U zraku je visjela tišina. Nekoliko je puta zaustio nešto reći, da bi odmah zatim

odustao. Osjećao je tjeskobu i kao neko uznošenje.

To se, osim toga, tiče i vaše Crkve.

Crkve?

Ne mogu vam sada govoriti o tome. Molim vas, morate doći.

U redu. Doći ću. Kada?

Moj sin sutra putuje u Rim nekim obiteljskim poslom. Pokupit će vas u vašem

samostanu nakon večere i dovesti vas na farmu.

U redu.

Čuo je kako je odahnula i to ga zbuni. Ako ste u nekoj opasnosti, ne bi li trebalo da

odmah dođem?

Bit će bolje da dođete s Marcom. Molim vas da s njim ne razgovarate o ovome.

On ništa ne zna. Ne zna ništa o čemu?

384

Uvijek sam nastojala sačuvati djecu od... teškoća koje sam proživljavala. Molim

vas, nemojte remetiti njihovu sreću.

Anna, morate mi reći...

Ne mogu. Kasnije, razumjet ćete.

Spustila je slušalicu.

Pronašao je Foligno na velikoj reljefnoj karti Italije što je visjela u hodniku pokraj

portirnice. Nalazio se nešto južnije od Asiza. To je bilo providonosno jer je čeznuo

da vidi don Mattea. Tijekom ljeta nekoliko puta mu je pisao, ali nije primio

odgovora od njega. Dvaput je telefonirao u njegov samostan, no svaki put su mu

odgovorili da je don Matteo bolestan te da ne može ni pisati ni primati

posjetitelje. Bez obzira na sve to, Ilija je odlučio da će se pokušati susresti s njim

tijekom narednog vikenda.

385

XVI.

Foligno

U petak nakon večere Ilija je na molbu priora, koji je bio zabrinut zbog sve češćih

uzavrelih incidenata u campagni, odjenuo sportske hlače, bijelu košulju i

vjetrovku. Izmolio je brevijar šetajući dolje-gore ispred kolegija. Uz rub pločnika

zaustavio se crveni sportski automobil i iz njega iskoči mlad i okretan čovjek.

Vi ste mamin prijatelj, obrati mu se on, sklanjajući sunčane naočale i rukujući se

energično s Ilijom. Ja sam Marco. Spremni za svemirski let?

Spreman za sve, uzvrati mu Ilija sa smiješkom.

Marco je vozio s potpunim prezirom prema stvarnosti smrti. Uskoro su izišli iz

grada i vozili velikom brzinom širokom autocestom koja je vodila prema sjeveru i

Firenci.

Neko vrijeme ćaskali su o nevažnim stvarima, a onda mu mladić reče: Vi ste

svećenik.

Da. To se vidi?

Ne po modernim krpicama. Ali, to se vidi. Po čemu?

Ni po čemu osobitom što bih mogao istaknuti. Ali to je nešto čime zračite.

A ti, Marco? Čime se ti želiš baviti u životu?

Studiram pravo. To je u genima. On dobaci pogled Iliji.

Želi li tvoja sestra također postati odvjetnica?

Ne. Gianna je u medicinskoj školi.

Je li i to također u genima?

Ona je mutant. Crna ovca u obitelji.

386

Veoma se veselim što ću je upoznati. Svidjet će vam se. Ona je razborita, kao

mama. A ti nisi?

Ne, valjda nisam, odgovori on veselo.

Sunce je upravo zalazilo kad su skrenuli na autocestu stoje vodila prema istoku i

dizala se uvis prema umbrijskim brežuljcima.

Hoće li biti mnogo gostiju?

Ne vjerujem. Koliko ja znam, vi ste jedini gost.

Sigurno vam mnogo znači vaša kuća u Folignu.

Tamo provodimo ljeto i božične praznike.

Svima je daleko.

Milano nije tako daleko.

To je dugačko putovanje za vašu majku.

Doletjela je iz Haaga. Svuda putuje zrakoplovom. Imamo kuću u Francuskoj i

Belgiji i palazzo u Rimu. Ali, Foligno je najbolji.

Je li on najljepši?

Da. Iznenadit ćete se kako je lijep. Grandiozan je! Grandiozan? Bolji je od palazzal

Daleko bolji. Sjajan je. Luksuzan. Luksuzniji od kuće u Francuskoj i Belgiji?

Zaboravili ste San Marino. Bolji je od San Marina? Svakako. To je prava palača.

Ilija se pitao hoće li uživati u nadolazećem vikendu. Nije se osjećao ugodno u

luksuznim kućama. Kako je tvoja majka?

Prije nego što je odgovorio, Marco je napravio jedva uočljivu stanku.

Jako je umorna. Drago mi je što imamo društvo za vikend. Potrebna joj je

promjena.

Zaista? U kom smislu?

Mama puno radi. Naravno, ona je vrlo poznata. Sjajne sposobnosti i sve to. Ali...

Ali?

Mladić slegnu ramenima.

387

Slušajte, reče on, zbunivši Iliju, uskoro ćemo biti u Terniju! Nakon toga ponovno

okrećemo prema sjeveru, a otuda nije baš daleko.

Četrdeset pet minuta kasnije, nakon vožnje zbog koje se Iliji dizala kosa na glavi,

auto je sišao na zemljanu cestu koja se uspinjala padinom brda prekrivenim

vinogradima. Usporivši, mladić elektronskom napravom otvori vrata što su izronila

iz mraka ispred njih i zatvori ih iza sebe. Pet minuta kasnije zaustavio se ispred

malene kućice obrasle žalfijom i ogrnute vinovom lozom.

Naša palača, Marco je smješkanjem pokazivao zadovoljstvo.

Ilija iziđe iz auta i pogleda. Eh, ovo je pravi luksuz! reče on.

Mladić se nasmija, pokazujući razumijevanje.

Otvoriše se vrata na pročelju kuće i Anna iziđe na kamene stepenice koje su se

gotovo raspadale od starosti.

Oče Schäfer, obrati mu se ona prijazno. Preživjeli ste. Hvala ti, Marco.

Nije to ništa, mama. Žilav je on.

Marco je okrutan prema našim gostima. Već je mnogima skratio život.

Ona ih povede u kuću. Ušli su u sobu za primanje posjeta opremljenu starinskim

talijanskim ladanjskim namještajem koji je izgledao izvorno i uđoše u golemu

kuhinju osvijetljenu plinskom lampom i svijećama. Uz peć na drva stajala je

prekrasna mlada žena koja je stavila zaimaču u kipući lonac i obrisala ruku o

pregaču. Ona mu pristupi s čarobnim osmijehom i rukova se s njime.

Ovo je Gianna. Otac Schäfer.

Vrlo mije drago, oče. Nadam se da vam se sviđa ovdje. Prilično je jednostavno. To

najviše volim.

Ovo je bila kuća obitelji moje majke, reče Anna. Ona je rođena u sobi na katu. Moj

pradjed izgradio je ovu kuću za svoju nevjestu krajem prošloga stoljeća.

I Promessi Sposi, reče Ilija.

388

Troje Talijana ga pogledaše i prasnuše u smijeh.

Sviđa mi se, reče Marco. Može ostati.

To je plemenito od tebe, reče Gianna, gurnuvši ga u rebra. Brat i sestra su se

nekoliko trenutaka hrvali, a onda je mladić odgurnu i pojuri uza stube.

Izgubio sam, reče on uspinjući se stubama. Moram krenuti u cik zore. Buona notte

svima!

Buona notte! uzvratiše oni.

Sutra ide na krstarenje jedrilicom po Jadranu, objasni mu Anna.

Mama, vas dvoje pođite u sobu za primanje i popijte gutljaj vina. Kaneloni će biti

začas gotovi. Pozvat ću vas.

Oni se zaputiše prema dnevnoj sobi noseći piće u rukama. Anna je sjela u udaljeni

kraj sobe.

Imate prekrasnu djecu, reče on.

Hvala.

Gianna jako sliči vama.

Više mi je kao sestra nego kao kći. Uvijek je bila zrela, čak i kad je bila dijete.

Marco je također dražestan - naočit mladić. On je moja radost. Ali, malo je

razmažen. Jamačno vam je samoj bilo teško podizati djecu. Gledala je u pod dok je

otpijala gutljaj iz čaše. Sliči li on ocu? Da. Veoma mu je nalik.

Anna, učinili ste mi se tako zabrinuti dok smo razgovarali telefonom.

Kasnije ćemo o tome razgovarati. Ne želim da Gianna čuje.

Razgovarali su dok nije došla djevojka i pozvala ih na večeru. Ona i majka pojele su

kompletnu večeru. Ilija, koji je već bio večerao u Rimu, jeo je pomalo. Gianna ga je

ispitivala o turističkim znamenitostima Izraela. On je odgovarao. Rekla je da bi

rado radila na kibucu kad diplomira. Pričao joj je o raznim zanimljivostima dok su

njih dvoje polagano ispijali vino. Napokon, djevojka zijevnu, poljubi majku, reče im

laku noć i pope se uza stube na kat.

389

Anna ga pogleda preko stola. Umorni ste, reče mu.

Jesam. Ali neću zaspati dok ne saznam što vas muči.

Nećete zaspati ako vam kažem.

Ako mogu birati, želio bih još večeras saznati.

Komplicirano je. Dugo će potrajati.

Onda počnimo.

Oči su joj bile smrknute i stisnula je usne. Zahvaljujući poslu kojim se bavim,

razvila sam analitički um. Pokušavam se strogo držati logike i zakona. To je barem

uočljivo kod mene.

Moram priznati da jest.

Nisam sentimentalna žena. Uvijek sam bila - kako da kažem - oprezna u pogledu

neiskustvene stvarnosti. Kao mladoj odvjetnici to mi je pomoglo da budem

nadmoćna u području kojim dominiraju muškarci. Tih godina trebali ste biti

dvostruko promišljeniji od muškog odvjetnika ako ste željeli da vas smatraju upola

tako dobrom. To više nije slučaj. Ali, kad sam ja započimala svoju praksu, bilo je

tako. Cijenim to razdoblje u mome životu. Ono me je mnogo čemu poučilo. Dosta

je ako kažem da sam postala pravi stručnjak u skrivanju emocija. Napredovala sam

u pravnoj struci i kao rezultat sad sam ovdje gdje jesam. Trudila sam se oko toga.

Mislim da sam to zaslužila. Ali, platila sam cijenu. Iz svog života izbacila sam sve

što je bilo izvan granica racionalnog. Izgubila sam vjeru u Boga, u Crkvu i u ljudski

rod. Pravo sam počela smatrati školskim pomagalom i zaštitom od iracionalnih sila

u društvu.

Zatim sam upoznala mladog odvjetnika koji se zvao Ste-fano Benedetti. Upravo je

bio počeo imati određen utjecaj u demokršćanskoj stranci. Bio je pripreman za

vođu. Talijanski politički život bio je pun prljavštine, korupcije i nereda. Stefano je

bio pošten i vrlo, vrlo bistar. Bio je častan čovjek i mnogi su govorili da bi kroz

narednih deset godina mogao postati premijer. Bilo je to uzbudljivo vrijeme za

oboje. Bili smo tako sretni. Gianna nam se rodila u drugoj godini braka, a Marco je

stigao godinu dana kasnije. Stefanova obitelj

390

je bogata. Nikada nismo živjeli u oskudici. Imali smo dadilju, praznike smo

provodili na skupim mjestima. Život nam je bio ispunjen i koristan. Nakon svakog

porođaja vraćala sam se poslu već poslije nekoliko mjeseci. Uspinjali smo se

prema vrhu bez uobičajene pohlepne gramzljivosti i manipuliranja drugima što idu

uz takav život. Sve se činilo tako lako. Bili smo sjajan par.

Jedne večeri 1982. Stefano je izišao iz svoga ureda i više se nikada nije vratio kući.

Jednostavno je nestao, bez upozorenja, bez ikakve poruke, bez ikakve naznake o

tome kamo je otišao.

Sigurno ste morali poludjeti od brige.

Ne mogu vam ni opisati patnje koje sam proživjela.

Ništa nisam znao o tome. Tih godina bio sam zakopan u Karmelu. Nismo imali

priliku upoznati se s tekućim zbivanjima. Je li ikad pronađen?

Pronašli su njegovo tijelo dva mjeseca nakon nestanka. Bio je zadavljen. Bio je

mučen.

Jako mi je žao zbog toga.

Ne trebate ništa govoriti. Znam koliko vam mora biti teško slušati ovakvu priču.

Je li policija pronašla ubojice?

Nije. Nikad nije pronađen ni jedan dokaz koji bi upućivao u bilo kojem pravcu, pa

čak ni takav koji bi upućivao u krivom pravcu. Potpun muk.

Mislite li da je njegovo ubojstvo bilo politički motivirano?

Do nedavno sam tako mislila. Više tako ne mislite?

Nemam nikakvih dokaza, ali vjerujem daje razlog njegove smrti povezan s nečim

tako neizmjernim i zlokobnim da je grozno i misliti o tome.

Ne bi li onda bilo bolje zaboraviti...

Zaboraviti? Nikad neću moći zaboraviti. Morala sam identificirati tijelo.

Nevjerojatno je što su mu učinili. Djeci nikad nisam rekla o tome. Znaju samo to

da im je otac ubijen u atentatu i misle, kao što sam i ja toliko godina mislila, da

391

Anna ga pogleda preko stola. Umorni ste, reče mu.

Jesam. Ali neću zaspati dok ne saznam što vas muči.

Nećete zaspati ako vam kažem.

Ako mogu birati, želio bih još večeras saznati.

Komplicirano je. Dugo će potrajati.

Onda počnimo.

Oči su joj bile smrknute i stisnula je usne. Zahvaljujući poslu kojim se bavim,

razvila sam analitički um. Pokušavam se strogo držati logike i zakona. To je barem

uočljivo kod mene.

Moram priznati da jest.

Nisam sentimentalna žena. Uvijek sam bila - kako da kažem - oprezna u pogledu

neiskustvene stvarnosti. Kao mladoj odvjetnici to mi je pomoglo da budem

nadmoćna u području kojim dominiraju muškarci. Tih godina trebali ste biti

dvostruko promišljeniji od muškog odvjetnika ako ste željeli da vas smatraju upola

tako dobrom. To više nije slučaj. Ali, kad sam ja započimala svoju praksu, bilo je

tako. Cijenim to razdoblje u mome životu. Ono me je mnogo čemu poučilo. Dosta

je ako kažem da sam postala pravi stručnjak u skrivanju emocija. Napredovala sam

u pravnoj struci i kao rezultat sad sam ovdje gdje jesam. Trudila sam se oko toga.

Mislim da sam to zaslužila. Ali, platila sam cijenu. Iz svog života izbacila sam sve

što je bilo izvan granica racionalnog. Izgubila sam vjeru u Boga, u Crkvu i u ljudski

rod. Pravo sam počela smatrati školskim pomagalom i zaštitom od iracionalnih sila

u društvu.

Zatim sam upoznala mladog odvjetnika koji se zvao Ste-fano Benedetti. Upravo je

bio počeo imati određen utjecaj u demokršćanskoj stranci. Bio je pripreman za

vođu. Talijanski politički život bio je pun prljavštine, korupcije i nereda. Stefano je

bio pošten i vrlo, vrlo bistar. Bio je častan čovjek i mnogi su govorili da bi kroz

narednih deset godina mogao postati premijer. Bilo je to uzbudljivo vrijeme za

oboje. Bili smo tako sretni. Gianna nam se rodila u drugoj godini braka, a Marco je

stigao godinu dana kasnije. Stefanova obitelj

390

je bogata. Nikada nismo živjeli u oskudici. Imali smo dadilju, praznike smo

provodili na skupim mjestima. Život nam je bio ispunjen i koristan. Nakon svakog

porođaja vraćala sam se poslu već poslije nekoliko mjeseci. Uspinjali smo se

prema vrhu bez uobičajene pohlepne gramzljivosti i manipuliranja drugima što idu

uz takav život. Sve se činilo tako lako. Bili smo sjajan par.

Jedne večeri 1982. Stefano je izišao iz svoga ureda i više se nikada nije vratio kući.

Jednostavno je nestao, bez upozorenja, bez ikakve poruke, bez ikakve naznake o

tome kamo je otišao.

Sigurno ste morali poludjeti od brige.

Ne mogu vam ni opisati patnje koje sam proživjela.

Ništa nisam znao o tome. Tih godina bio sam zakopan u Karmelu. Nismo imali

priliku upoznati se s tekućim zbivanjima. Je li ikad pronađen?

Pronašli su njegovo tijelo dva mjeseca nakon nestanka. Bio je zadavljen. Bio je

mučen.

Jako mi je žao zbog toga.

Ne trebate ništa govoriti. Znam koliko vam mora biti teško slušati ovakvu priču.

Je li policija pronašla ubojice?

Nije. Nikad nije pronađen ni jedan dokaz koji bi upućivao u bilo kojem pravcu, pa

čak ni takav koji bi upućivao u krivom pravcu. Potpun muk.

Mislite li da je njegovo ubojstvo bilo politički motivirano?

Do nedavno sam tako mislila. Više tako ne mislite?

Nemam nikakvih dokaza, ali vjerujem da je razlog njegove smrti povezan s nečim

tako neizmjernim i zlokobnim da je grozno i misliti o tome.

Ne bi li onda bilo bolje zaboraviti...

Zaboraviti? Nikad neću moći zaboraviti. Morala sam identificirati tijelo.

Nevjerojatno je što su mu učinili. Djeci nikad nisam rekla o tome. Znaju samo to

da im je otac ubijen u atentatu i misle, kao što sam i ja toliko godina mislila, da

391

je to bio bezuman teroristički čin koji su počinile Crvene brigade ili tajni fašistički

pokret.

Je li se dogodilo bilo što što bi bacilo novo svjetlo na zločin?

Ništa. To nije pitanje sudskog dokaza.

Ilija zavrti glavom: Ne razumijem.

To je intuicija... Ženska sposobnost koja je dugo bila skrivena u meni. Sada se

moram vratiti nekoliko godina unatrag i opisati vam jednu drugu situaciju koja, po

svemu sudeći, nema nikakve veze sa Stefanovom smrću. Sigurno znate da osobno

poznajem Predsjednika.

Ilija potvrdno kimnu glavom, ne shvaćajući kamo smjera.

Naša generacija bila je zaslijepljena njime. Tada je bio znatno mlađi. Nije bio

suviše poznat u svijetu, premda je već tada počeo biti utjecajan. Osjećali ste da je

izabran za nešto veliko. Bio je vrlo bogat. Imao je veze u važnim bankama u Italiji,

Francuskoj i Švicarskoj. Bio je sveznalica. Govorio je mnoštvo jezika i završio

nekoliko fakulteta. Pisao je knjige. Stefano je govorio da je on istaknut ekonomist

i, što mu je još više služilo na čast, vrlo principijelan. Popis njegovih sposobnosti

nema kraja, kao što znate. Bio je najiskreniji čovjek kojeg sam dotad upoznala u

životu, poslije Stefana, naravno. Uvijek je bio ljubazan, uvijek apolitičan -to je išlo

tako daleko da su neki od njegovih najbližih suradnika bili članovi protivničkih

stranaka. Okupio je oko sebe posve različite ljude i posjedovao je izvanrednu

sposobnost da svakoga od nas uvjeri kako su njegovi interesi posve osobni. Nikada

niste imali dojam da vas iskorištava, pa čak ni onda kad se dogodilo da bi on

pohvalio ovu ili onu uslugu koju ste mu učinili. Takve molbe - oklijevam ih tako

nazvati - uvijek je izražavao bez pritiska. Bio je, a i sada je pravi majstor u

profinjenosti.

Međutim, nije se sviđao Stefanu. To mi je uvijek bila zagonetka. Kad sam od njega

zahtijevala da mi kaže razlog tome, nije mogao pokazati prstom ni na što što nije

valjalo kod njega; nije mu vjerovao, no to je bilo na nekoj razini

392

koju ja nisam mogla dosegnuti. Moj je muž bio pobožan katolik, sada to već

shvaćate, i možda je imao neku antenu koju sam ja usput izgubila. Počeo se

postupno povlačiti iz tog kruga. Ja sam ga u tome pratila, razumije se, ali protiv

volje. Počeli smo izbjegavati prekrasne zabave, kulturne događaje, čitavu rijeku

poziva. Naposljetku su nas prestali uopće pozivati. Kad je to bilo?

Otprilike tri godine prije Stefanove smrti.

Dopustite mi, Anna, ali nisam mogao ne primijetiti vašu bliskost s Predsjednikom

dok smo večeravali s njim u Rimu i Varšavi. Mora biti da ste u nekom trenutku

obnovili kontakt s njime.

Da.

Je li bio na sprovodu?

Oh, da. Bio je na groblju, no bio je izgubljen u mnoštvu. Na sprovodu je bilo

mnogo uglednika, da ne spominjem naše obitelji. Nisam primijetila njegovu

prisutnost, a da i jesam, to bih bila pripisala njegovoj učtivosti. Službena sućut

koja se brzo zaboravi. Pa ipak, u godinama što su uslijedile nakon muževljeve

smrti unajmio je nekoliko privatnih detektivskih agencija koje su provodile istragu

dugo vremena nakon što je policija odustala. To ga je moralo koštati čitavo

bogatstvo. Potiho je okrenuo naopako čitavu Italiju tražeći ključ, no o tome mi

ništa nije govorio. Napokon sam od zajedničkih prijatelja i sama saznala za to i to

me je, naravno, dirnulo. Bila sam mu tako zahvalna. Poslala sam mu zahvalno

pismo i on mi je odgovorio. Tako su ponovno zaredali pozivi. Bila sam slomljena i

užasno usamljena. Odazvala sam se na neke od tih poziva misleći kako bih mogla

susresti nekoga tko bi mogao zacijeliti duboku otvorenu ranu u meni. Kroz tu ranu

iskrvario je moj život. Ali, nije bilo nikoga tko bi je mogao iscijeliti. Nitko nije

mogao zamijeniti Stefana.

Glas joj je drhtao, ali se vrlo brzo sabrala. Da me Gian-na i Marco nisu toliko

trebali, bila bih se ubila. Oni su mi spasili život.

393

A Predsjednik? Je li vam on ponudio društvo ili utjehu?

Pokušao je. Međutim, čak ni on nije se mogao probiti. Unatoč mnogim izrazima

ljubaznosti, nešto duboko u meni nije moglo podnijeti da se zbližim s osobom koju

Stefano nije podnosio. Podigla sam uobičajene brane koje svaka žena zna kako ih

treba podignuti. Uspostavili smo srdačan odnos koji neprekinuto traje do danas.

Zašto ste i dalje ostali u njegovu društvu?

Uz taj krug vezane su uspomene na Stefana, stari prijatelji, mnoge veze koje su mi

koristile u poslu. Povučena sam osoba, a to ljude poput mene izolira od društva.

Previše radim. Djeca mi uvijek prigovaraju zbog toga. Na taj način, labava veza s

krugom ljudi u kojemu se kreće Predsjednik otvara mi neka vrata. Ona mi

omogućuje mnogo dobrodošle razonode.

Mislio sam da ste mu prisna prijateljica.

Njemu su svi prisni prijatelji i istodobno nitko mu nije prisan prijatelj. Postoje

krugovi unutar krugova, a ja zauzimam mjesto unutar srednjeg kruga, daleko od

radioaktivne jezgre, oličene u samom Predsjedniku, ali sam dublje u njemu od

mnogih koji ga smatraju prisnim prijateljem. To je vrlo neobična pozicija.

Jedinstvena, rekao bih.

Možda je tako. Nikada nije postojala nikakva romantična veza među nama, ako na

to mislite. Nikakva veza bilo kakve vrste.

Ilija je odmjereno pijuckao vino iz čaše. Bila je prazna. Anna ustade i vrati se s

bocom.

Mučim vas. Već je kasno i vi ste po svoj prilici krajnje iscrpljeni. Vožnja s Marcom

odličan je recept za iscrpljivanje živčanog sustava.

Dobro se osjećam. Bio bih sretan kad bih mogao razgovarati s vama čitavu noć,

ako biste vi to željeli.

Gdje sam ono stala? Oh, da, naši odnosi nakon muževljeve smrti.

Da, to me čudi. Kakav je bio njegov cilj?

394

U tome što me je želio zadržati u svome krugu? Ja sam mu bila nešto poput

ukrasa. Javna sam ličnost. Druženje sa mnom i ljudima poput mene daje mu neku

vrstu građanske stabilnosti. Novac zarazno djeluje na ljude. Ljudi poput njega drže

daleko više do nepatvorenog ugleda nego do bogatstva.

Na ovom mjestu napravila je stanku i pogledala u mračni prozor zastrt zavjesom

sa žutom vrpcom.

Nesuvislo govorim. Ne bih se trebala tako ponašati. To ne pristaje jednoj sutkinji.

Gdje sam ono stala?

Govorili ste o nekom novom svjetlu što je bilo bačeno na tajnu što je okruživala

smrt vašega muža. Govorili ste o intuiciji.

Oh, da. Kako bih to opisala? Recimo da sam dugo godina sakupljala golem broj

neobjašnjivih detalja koje sam popabirčila iz društvenog života u Europi. Većina

njih je beznačajna, ali neki od njih izlaze na površinu i nemaju nikakva objašnjenja.

Nijedan od njih ne bi prošao kao dokaz na sudu. Ali, kao sudac naučite otkrivati

stvari ispod razine riječi nastojeći istodobno zadržati temeljnu objektivnost.

Na primjer?

Prije godinu dana na jednoj zabavi pojavilo se vaše ime.

Prije godinu dana ja sam okopavao vrt u Karmelu.

Kako bilo, vaše ime se pojavilo. Netko vas je spomenuo kao čovjeka koji se jednom

uzdigao u Izraelu i koji je mogao biti preteča nečega što Predsjednik sada čini.

Netko - u međuvremenu sam zaboravila tko - dobacio je podrugljivu primjedbu u

vezi s činjenicom da ste imali religiju i da ste je posve odbacili. To je pobudilo

moju radoznalost. Nikada nisam susrela nikoga tko bi razmišljao o tome da učini

nešto tako. Pomislila sam kako bi vas bilo zanimljivo upoznati, no naravno, odmah

sam odbacila tu pomisao kao nemoguću.

Nešto se dogodilo kroz tih nekoliko trenutaka dok su razgovarali o vama. U to

vrijeme to mi se nije učinilo

395

značajnim, ali zbog nekog razloga nisam zaboravila. Odložila sam to u moj dosje s

tajnama. Dok su razgovarali o vama, nešto je preletjelo iza Predsjednikovih očiju.

Kako da vam to opišem, a da pri tome ne izgledam poput pisca priča o duhovima

koji pokušavaju plašiti svoje čitatelje luckastim melodramama? Mogu reći samo to

da sam vidjela neku sjenku kako mu prolazi kroz oči - iza njegovih očiju. To je

trajalo djelić sekunde. Izraz njegova lica me je uplašio. Pa ipak, on se pojavio i

izgubio tako brzo da sam jedva mogla povjerovati da sam išta vidjela. Međutim,

izgled njegova lica oživio je sjećanje koje je nekoliko godina spavalo u meni. Sjetila

sam se zabave na kojoj smo Stefano i ja bili prisutni u palači Galeone u Rimu prije

gotovo dvadeset godina. Tom smo se prilikom izvanredno zabavljali. Svijet je bio

krasan. Svi su se tako divili Stefanu. Ljudi su ga voljeli. I vi biste ga zavoljeli da ste

ga poznavali.

Nešto joj je zapelo u grlu, ali se ubrzo zatim ponovno sabrala i nastavila:

Izišla sam van kako bih se naudisala noćnog zraka. Tada sam bila trudna s Marcom

i povraćalo mi se. Stajala sam na malenom balkonu koji je gledao na vrt pozadi

kuće. Tamo raste jedno prekrasno stablo koje mi se neobično sviđalo. Te večeri

bila sam izvan sebe od sreće unatoč smetnjama u želucu. Pitala sam se postoji li

itko na svijetu tko je tako sretan kao ja. Vratila sam se u mali salon, u istu onu

prostoriju u kojoj smo se godinama kasnije nas dvoje upoznali. Nitko me nije

primijetio kad sam ušla. Tamo je bilo toliko različitih ljudi. Ljudi koji su imali moć.

Generali, financijeri, političari. Stefano je govorio o potrebi regeneriranja moralne

vizije u europskoj politici. Nazivao je to kršćanskim humanizmom. Tih godina

njegovo smiono katoličanstvo mi je pomalo smetalo. Poput većine ljudi u salonu

odavno sam odbacila kršćanski humanizam, ali voljela sam ga zbog njegove

hrabrosti i nisam mogla a da mu se ne divim. Bila sam zahvalna što imam takva

muža. Govorio je zanosno i tečno. Svi su bili očarani njegovim riječima. Svi su ga

pozorno slušali. Bacila sam pogled na našeg domaćina očekujući da

396

ću na njegovu licu vidjeti ono što sam osjećala u srcu. Mislila sam da i on mora

voljeti Stefana. Umjesto toga, vidjela sam nešto što me je preplašilo. Činilo se da

cijeni Stefana, ali neka sjenka je prešla preko, kroz i iza njegovih očiju. To me je

zaprepastilo. Željela sam se osloboditi tog dojma smatrajući ga izmišljotinom moje

mašte. On je potonuo u moju podsvijest gdje je ostao do prošle godine kad sam

isti taj izraz vidjela na spomen vašeg imena. Tada sam shvatila da je čovjek koji je

postao najmoćnija ličnost na svijetu mrzio moga muža.

Sto znači da mrzi i mene.

To može biti istina, ako sam u pravu.

Moglo bi biti i neosnovano.

Moglo bi biti, reče ona neodlučno.

Ali vi ne mislite da je neosnovano?

Mislim da me moja intuicija ne vara.

I tako, što to znači? Želite li time reći da je bio umiješan u Stefanovu smrt?

Ne znam. Nisam sigurna. Nastavila sam kao i prije posjećivati njegove bankete, i

dalje sam bila član njegovih komisija, ali otvorenih očiju, promatrala sam i čekala.

A moje antene drhte na svaki pomak. Na beskonačno malene pomake. Na signale,

poglede, sjenke.

Kao što ste rekli, ništa od svega toga ne bi se moglo iskoristiti na sudu.

Upravo tako. To nije na toj razini.

Još uvijek ne razumijem na koji bih ja način bio uključen u sve to. Otkuda njegov

interes za mene?

Kad je vaše ime bilo spomenuto u tom prezrivom kontekstu, Predsjednik je rekao

nešto što mi se u tom trenutku učinilo beznačajnim, ali sada mi se čini da je to

imalo neko drugo značenje. Rekao je da ste vi, usprkos svojoj religiji, osoba

izvanrednih kvaliteta i da biste mogli doprinijeti nešto vrijedno novom poretku.

Upravo se tako izrazio - doprinijeti nešto vrijedno novom poretku. Više ništa nije

rekao, ali ja sam u tome otkrila tu neobičnu mješavinu zluradosti i želje. Shvatila

sam da vas mrzi i da vas unatoč tome želi za nešto

397

iskoristiti. To me je potpuno zbunilo. Zašto bi vas mrzio, čovjeka kojega nikad nije

upoznao?

Ljudi mrze druge zbog različitih razloga.

Ali zašto vas?

Ilija je razmišljao. Možda je to mržnja koja nije ukorijenjena u ljudskim razlozima.

Ona može biti posve duhovne naravi.

Sto hoćete time reći?

Duša nije tako jednostavna kako mi mislimo. Intelekt, mašta, emocije, fizički

procesi. Osobiti dijelovi ljudske građe mogu se preklapati, zamagljivati, mijenjati

se. Misli utječu na osjećaje i obrnuto. Zdravlje utječe na raspoloženje i obrnuto.

Može li itko istinski znati što se događa u dubini ljudske duše? Pa ipak, mislim da

je on instinktivno shvatio da ja predstavljam krajnju suprotnost njegovoj viziji.

Po njegovu izgledu, ne bi se reklo da on to smatra problemom.

Navikao je utjecati na duh ljudi. Ako se čovjek može tako korjenito promijeniti kao

što sam se ja promijenio, zar se ne mogu ponovno promijeniti i uklopiti se u

njegovu viziju?

Je li to moguće?

Pitanje je drži li on to mogućim? Očito je da drži, jer me drukčije ne bi pokušao

uvući u svoj krug.

Ali ta zluradost... bila je tako časovita.

Njegova reakcija mogla je isto tako biti pokrenuta duhovnim silama čiji je izvor

izvan njegove duše.

Anna se doimala neodlučnom i pokretom ruke je pokušala otjerati misao što joj se

vrzmala po glavi.

Đavoli? Zao mi je, oče, ali ja sam i previše racionalist da bih prihvatila tu misao.

Zastao je i razmišljao. Bi li ovako kasno imalo ikakva smisla pokušati je uvjeriti u

stvarnost nevidljivog rata? Ostavit će to za neki drugi dan.

Umjesto njega ona je promijenila temu: Kad sam vas prvi put susrela, vidjela sam

da ste pošten čovjek kao i Ste-fano, ali da vam nedostaje njegove društvenosti.

Čovjek bez

398

lukavstva, to ste vi. Pa ipak, dok sam vas slušala i promatrala, upitala sam se

hoćete li vi postati drugi von Tilman. Pitala sam se kako će vas oni pokušati

preoblikovati. Mislila sam da će vjerojatno uspjeti u tome jer oni gotovo uvijek

uspijevaju u svom naumu. I što ste zaključili?

Vi niste von Tilman. Nikad ne biste mogli biti on. Varšava je uništila taj strah.

Međutim, vi ste mi i dalje zagonetka.

To je prilično jednostavno, Anna. Tu nema nikakve tajne.

Onda mi je rasvijetlite.

Čovjek je ono što voli. Čovjek je ono za što želi živjeti i za što želi umrijeti.

Sto vi volite? Sto je za vas stvarnost?

Ja volim Boga. On je stvaran.

Teologija nema veze s logikom.

Logika ne sadrži teologiju, ali teologija sadrži logiku.

O tome se može razgovarati. Prokletstvo, tu smo. Skliznuli smo u svijet

apstrakcija; ovakvi razgovori uvijek tako završe.

Ljubav koju Bog izlijeva na svijet djelotvorna je u našim životima u mjeri u kojoj joj

se otvaramo. Dok joj se ne otvorimo, mislimo da je to samo neka apstrakcija.

Mislite? Moglo bi tako biti. Smrt je za mene bila apstrakcija dok Stefano nije umro.

Isto je i s ljubavlju.

Ali recite mi, vi koji nemate nikoga ljubljenoga, kako možete govoriti o ljudskoj

ljubavi ako niste voljeli drugo živo biće koje diše pored vas?

Posjedovanje božanske ljubavi sadrži svu ljudsku ljubav.

Ali ja mislim na krv i meso. Na žar, strast.

Ona sadrži i to, iako u različitom obliku.

Zar nikad niste voljeli neku ženu?

Ispričao joj je o Ruti i ona je slušala dok nije završio.

Oprostite mi, reče. Nisam znala.

399

Ispili su i posljednji gutljaj vina iz svojih čaša. Anna ustade.

Imam vam još pričati, ali to može počekati do sutra, reče.

Odvela ga je do spavaće sobe koja se nalazila nešto podalje od sobe za primanje.

Smjestit ćemo vas ovdje. Ovo je nekad bila soba moga djeda i moje bake, a prije

njih moga pradjeda i prabake. Bili su sjajan stari par. Vrlo pobožni, reče

zamišljeno, dodirujući maleno raspelo na zidu iznad starinskog stolića za

umivanje. Iznad uskog kreveta visjela je uokvirena gravira Presvetog Srca Isusova.

Pričajte mi o njima, molim vas.

Nonno je bio zemljoradnik, a Nonna kućanica. Nisu bili Bog zna kako obrazovani.

Bili su poput malog kočopernog pijevca i kokoške, uvijek zajedno, nikad u svome

životu nisu bili nijednog dana odvojeni. Svaku večer krunica. Kuća je bila prepuna

ljubavi. Sedmero djece; moja majka bila je najmlađa od njih. Štedjeli su svaki

novčić i slali joj na koledž. On je bio iz Firence, sin gradskog vijećnika. Ljudi iz

gornje srednje klase.

Gdje su sada vaša majka i vaš otac?

Oboje su umrli. Imanje je podijeljeno između članova obitelji, ali kuća je pripala

meni kad je mama umrla. Više mi znači ova kuća nego išta drugo na svijetu. Ništa

nisam promijenila. Kad više ne mogu izdržati u svijetu, dođem ovamo. Gianna i

Marco nemaju taj osjećaj. Pred njima je budućnost - mladi ljudi ne razmišljaju o

tradiciji. Gianna će jednog dana sigurno shvatiti. Kad umrem, kuća će pripasti njoj.

Ova je soba ispunjena mirom. Ovdje ću se odlično naspavati.

Bene! I vrijeme je da se dobro naspavate. Buona notte, oče Ilija.

Buona notte, Anna.

400

Dobro je spavao, kao što je i predmnijevao. Ustao je s prvim zrakama sunca,

izmolio oficij i slavio misu u spavaćoj sobi prije nego što su se ukućani probudili.

Nedugo nakon toga čuo je kako Marco pali motor svoga automobila, a zatim je

čuo zveket zaklopca na kuhinjskoj peći. Uskoro se kroz pukotinu u vratima osjetio

miris kave i pržene slanine.

Našao je Giannu gdje sjedi pored peći, pazeći na tavu i lončić s kavom.

Dobro jutro, oče.

Dobro jutro, Gianna. Čini se da je prekrasan dan.

Na nebu nema ni oblačića. Vremenska prognoza najavila je zahlađenje. Neće biti

prevruće.

Poslužila ga je prženom slaninom i prženim kruhom s ukuhanim voćem od

ogrozda, zdjelom zobi i šalicom kave.

Gdje ti je majka?

Spava. Čini se da ste ostali dokasna na nogama. Jesmo.

Drago mije što ste ovdje. Potrebno joj je društvo. Život joj nije bio nimalo lagan.

Ima mnoštvo odgovornosti. I previše.

Tvoja majka je izvanredna žena. Da, divna je. Toliko toga daje od sebe. Ništa ne

uzima za sebe, osim, povremeno, ove kuće.

Ispričala mije o tvom ocu. Žao mije što si ga izgubila. Djevojka kimnu glavom i

preko lica joj prijeđe tuga. Sjećaš li ga se?

Slabo. Bio je vrlo susretljiv. Sjećam se da je bio visok, poput diva, zgodan. Svi su ga

voljeli.

Ona spusti pogled na knjigu što joj je ležala u krilu.

Što to čitaš?

Neku filozofsku knjigu.

Sviđa ti se filozofija?

Jako, reče ona nakrivivši glavu. Nemojte nikome govoriti o tome. To upropaštava

djevojačke šanse.

401

Ne trebaš se bojati. Mora biti da mlada gospoda čekaju u redu da ti se približe.

Na stotine njih. Moram zakračunati vrata. Odlično. Nemoj prihvatiti prvu ponudu.

I neću. Obećavam.

Odjednom se njezino veselo raspoloženje promijeni i ona se uozbilji. Ona prolista

nekoliko stranica i reče: Mnogo razmišljam o ovom odlomku. Hoćete li ga čuti?

Vrlo rado.

Napisao ga je Kierkegaard. Znate li tko je Kierkegaard? Znam.

Činilo se da je razgovor zabavlja i da je ostavio dojam na nju.

Slušajte ovo: Većina ljudi subjektivna je prema sebi, a objektivna prema svima

drugima. Ponekad užasno objektivna. Međutim, prava zadaća je zapravo biti

objektivan prema sebi, a subjektivan prema svima drugima.

Ona podiže prema njemu lice koje je sjalo oduševljenjem.

Nije li to prekrasno? Nije li sve rekao u ovih nekoliko redaka?

On kaže nešto vrlo značajno.

Mami se ne sviđa ovaj odlomak. Ona misli da bismo trebali biti objektivni prema

svemu.

Vjerojatno je to zbog naravi njezina posla.

Oh, ima tu još nešto. Ona želi da sve bude promišljeno i nepristrano. Želi biti

odvojena od života. Nanesena joj je užasna bol, znate. Kažem joj: mama, ne moraš

biti sutkinja svako jutro kad se probudiš. Ona se slaže s time, no ne čini se da se

imalo mijenja. Ima slabu točku samo za Marca, mene i ovu planinu.

Sretna je što ima vas dvoje.

Mislim da je sretna što je pronašla vas, oče. Potreban joj je netko tko će joj biti

prijatelj.

Siguran sam da ima mnogo prijatelja.

Ima ih na stotine. I ona mora zakračunavati vrata.

Napunila mu je šalicu i stavila mu još tri kriške debela prepržena kruha na tanjur.

Jedite!

402

Pokoravam se, Gianna. Otišla je do peći i stavila kriške slanine u tavu. Znate li što

mi je rekla dok je pokušavala organizirati ovaj vikend? Ne.

Rekla je da ste vi svih ovih godina nakon tatine smrti prva osoba kojoj potpuno

vjeruje.

Počašćen sam time. Nadam se da to i zaslužujem.

Pogledala ga je ozbiljno pitajući se što misli pod tim. Zatim mu namignu. Takva

skromnost! Zaboravila sam kakvi mogu biti religiozni ljudi.

Zar u Milanu nema ni jednog?

Ima ih nekoliko.

Jesi li bliska s nekim?

S jednim. Skroman je kao i vi. No on je usto i ponosan. Skrenula je pogled i neko

vrijeme ostala tako razmišljajući.

To je sve? Samo jedan kršćanin na Milanskom sveučilištu?

Oni se kreću u drugim krugovima. Meni više odgovara samoća.

Zar ne postoje nekakva udruženja mladih filozofa?

Postoje. Ali većina njih je poput mene. Teško je organizirati klub od ljudi koji više

vole samoću.

U što vjeruju tvoji prijatelji filozofi?

Kad sam krenula u medicinsku školu, ljudi za koje sam znala da se zanimaju za

filozofiju bili su većinom marksisti. Idioti! Dobro, poluidioti: bili su to marksisti

Gramscijeva kova, nipošto oni koji se zanose gulagom i mučenjem ljudi. Sada je

većini njih svega toga dosta. Neki su postali kapitalisti. Priličan broj njih počeo se

baviti problemima ljudskog okoliša, a neki su se vratili Crkvi.

Što se to dogodilo da su se promijenili?

Mislim da je naš naraštaj odrastao. Zanimljivo je gledati kako se najjednostavniji

među njima, i uz to najprofinjeniji, naposljetku vraćaju Crkvi. Mi agnostici

smatramo da je to vrlo neobično.

403

Ah, ti si znači, agnostik!

Nemojte mi se smijati, oče Schafer, jer ću vam u tom slučaju prepržiti slaninu.

Ispričavam se.

Pretpostavljam da vjera nekim ljudima daje snagu da se suoče sa životom. Život

može biti odvratan. Može biti i vrlo lijep.

Dakako. Ali, dosad nitko nije objasnio onaj njegov odvratni dio. Nikad neću

zaboraviti kad sam prvi put asistirala kod autopsije. Želite li čuti o tome?

Pogledala je kriške crvenog mesa što mu ih je stavljala na tanjur. Zatim prasne u

smijeh.

Ne, pretpostavljam da ne želite.

Oh, da, baš bih volio čuti o tome. Molim te, ispričaj mi.

Stajala je i zabuljila se u nekom neodređenom pravcu dok joj je lopatica visjela u

ruci.

Vrlo neobično sam se osjećala. Na stolovima u laboratoriju ležalo je tuce leševa.

Svima je bila nataknuta crna plastična vrećica preko glave, pretpostavljam da je to

bilo zato da nam olakšaju. Da skriju identitet tih ljudi. Valjda su željeli da o njima

ne mislimo kao o ljudima, ne mislite li tako?;

Valjda je to točno. To bi vam otežalo.

Hrabrite se, smirujete živce i gledate kako profesor secira. Tako čudesno tehnički.

Svaki organ u tijelu ima svoje latinsko ime. To mi se učinilo fascinantnim, no meni

se neprekidno vraćala u svijest plastična vrećica. Pitala sam se tko je ona, ta stara

gospođa koju smo secirali. Profesor ju je nazvao lesom. Zamislite, tako bezlično.

Nekoliko leševa bili su ljudi koji su darovali svoja tijela znanosti, no većina njih bili

su propalice koje je mrtvačnica ustupila sveučilištu. Leš koji smo mi secirali

pripadao je nekoj propalici. Vidjelo se da nije bila zdrava. Nokti su joj bili

strahovito prljavi. Sigurno dugo vremena nitko o njoj nije vodio brigu. To se

vidjelo. Ako vam nešto kažem, hoćete li misliti da sam čudna?

Zavisi o tome što mi kažeš.

404

Vi ste pošteni. Riskirat ću. Kad je došlo vrijeme objeda, svi su izišli iz laboratorija.

Većini nas to je bilo prvi put i nitko nije osjećao potrebu za ručkom. Samo sam se

ja vratila i skinula plastičnu vrećicu s glave te gospođe.

Zašto si to učinila?

Ne znam.

Što si vidjela?

Molim vas, nemojte misliti da sam luda, no vidjela sam moju baku. To zapravo nije

bila moja baka, naravno, jer je nisam ni poznavala. Ali, pomislila sam: Ovo bi

mogla biti Nonna. Za nekoliko godina to bi mogla biti mama. Jednoga dana to bih

mogla biti ja.

To nije tako neobično.

Drago mi je što tako mislite. A zatim se dogodilo još nešto. Počela sam plakati za

njom. Neprekidno sam plakala. Suze su padale po njezinu licu. Pogladila sam joj

čelo. Njezina kosa bila je neuredna i slijepljena od prljavštine. Valjda je bila neka

sirota stara prosjakinja. Vjerojatno je umrla u samoći, neželjena i nevoljena. Splela

sam joj kosu u pletenice i ovila ih oko njezine glave. To je trajalo neko vrijeme.

Zatim sam joj ponovno pokrila glavu.

Ilija je gledao kroz prozor. Gianna se stresla, vratila se peći i nešto radila oko nje.

U tom trenutku niza stube je sišla Anna i pozdravila ih.

Jutros se činiš vrlo ozbiljna, reče ona kćeri zagrlivši je.

Pričala sam ocu Schaferu kako se secira tijelo.

Oh, Gianna, poštedi nas!

Ilija joj upade u riječ: Zaista je bilo vrlo zanimljivo. Trebali biste biti ponosni na nju,

Anna.

Jesam, jesam, odgovori ona teatralno. Ali molim te, nemojmo raspravljati o

anatomijiprije doručka.

Sjela je za stol i upitala ga: Sto biste željeli raditi danas?

Što god želite. Imate li kakav prijedlog?

Bilo bi dobro da prošetamo po brežuljcima, željela bih vam pokazati umjetnu

pećinu što ju je moj pradjed napravio u planini.

405

Hoćemo li imati vremena skoknuti do Asiza? Mislim da hoćemo. To nije daleko

odavde. Zašto do Asiza?

Imam tamo jednog prijatelja kojega bih želio posjetiti. Ne bismo ostali dugo.

U redu. Možemo krenuti nakon doručka. Popodne ćemo prošetati po brežuljcima.

Iz stare štale ona izveze limuzinu čiju je marku bilo teško odrediti i oni se uputiše

prema Asizu, ostavivši za sobom oblak prašine.

Vidim da ste počeli upoznavati moju kćerku.

Vrlo je ugodna. Za deset minuta razgovora dodirnuli smo mnoštvo tema. Počeli

smo s filozofijom, odgalopirali kroz religiju i stigli do autopsije.

Takva vam je Gianna. Ponekad pomislim kako je više pjesnik nego liječnik.

Pitam se nema li više dara za filozofiju. Ona je na polovici puta između poezije i

znanosti.

Možda ste u pravu.

Čini se da ste zabrinuti za nju.

Ništa više nego što je to uobičajeno. Iz navike brinem za djecu. Pitam se je li ih bilo

pametno donositi na svijet u sadašnjim okolnostima.

Uspjet će. Vi ste im to dali. Gianna je dobra duša. Nježna je i čini se veoma sretna.

Zaljubljena je. U nekog mladića u Milanu.

Kakav je on? Mislite li da joj odgovara?

Skrenula je pogled s ceste i pogledala ga.

Da li joj odgovara? Evo jednoga staromodnog izraza. Kako je osvježavajuće čuti ga.

Da, on joj nadasve odgovara. Prilično nam se sviđa.

Ne činite se baš oduševljenom.

On je mlad, ima ideale i studira pravo. Marcov je prijatelj. Nije ni prebogat ni

presiromašan. Otac mu je profesor etike; zgodan je i muževan, srdačan i, što je

najneobičnije od svega, dijevac je, ako to možete zamisliti. Dijevac! Evo vam još

jedne staromodne riječi. To joj je on rekao. On se

406

time ponosi. Odlučili su čekati do vjenčanja. Takav je bio i Stefano. Toliko mu je

nalik da me to plaši.

Plaši vas? Po načinu kako ste ga opisali doimlje se poput uslišanja majčine molitve.

To je recept za propast. Što mislite, što se može dogoditi jednom takvom mladiću?

On može biti jedan od onih koji će vratiti svjetlo u javni život.

Po koju cijenu? Ne želim da se Gianni slomi srce. Kao što se vama dogodilo? Da,

kao što se meni dogodilo.

Je li to pošteno prema Gianni? Zar ona nema pravo preuzeti rizik da joj se slomi

srce?

Anna s tmurnim izrazom lica slegnu ramenima. Uz to je još i pobožan katolik.

Doimlje se sve boljim i boljim. Je li on uopće stvaran?

Oh, da. Pomalo je egzotičan, no posve je stvaran.

U nekom drugom vremenu smatrali bi ga posve običnim.

Ta vremena su prošla.

Jesu li? Mislim da se vraćaju. U dubini svoje duše većina ljudi čezne za vjernošću.

Ljudi priželjkuju plemenite supružnike koji su se sposobni žrtvovati.

Nemoguće je o tome raspravljati. Nas dvoje dolazimo iz dva posve različita svijeta.

Anna, ako smo prijatelji, mogu li dopustiti sebi da budem iskren prema vama?

Samo recite.

Mislim da ste malčice iracionalni. Iracionalna! Savršeno sam racionalna. Oni su

iracionalni!

Također mislim da ste upravo skandalozno subjektivni. Ona mu dobaci srdit

pogled. Prikovala je oči za cestu. Zatim joj se izraz na licu omekša i ona se škrto

nasmiješi. Vi mene zafrkavate. Malo. Smeta li vam? Pa, mogla bih se naviknuti na

to.

407

Ne dopuštaju ženama ulaz u samostan, objasni joj on. Želite li malo razgledati

naokolo dok ja porazgovaram s osobom zaduženom za posjetitelje?

Ona pođe za skupinom turista u glavnu crkvu.

Maleni fratar bio je društven kao i uvijek, ali je imao neugodne vijesti:

Žao mije, oče. Imamo stroga naređenja. Don Matteo je cijelo ljeto bio bolestan.

Pretpostavljam da je u posljednje vrijeme previše krvario i oni žele da ojača.

Zar ne mogu samo minutu razgovarati s njim?

Žao mije.

Nije odgovorio na moja pisma. Sigurno je ozbiljno bolestan.

Čujem da jest. Prior kaže da ga ne smije vidjeti nitko osim liječnika. Prošle godine

se pročulo da ovdje imamo Čovjeka obilježena Kristovim ranama, a onda su,

zamislite, turisti u mnoštvima počeli pristizati odasvud. Na neki način to i nije tako

loše. Mnoštvo molitava uzdiže se prema nebu. Ali, prior je morao energično

istupiti. Sljedeća stvar koju će učiniti jest to da će raskomadati sirotoga starog don

Mattea u komade kako bi od njega mogli napraviti svete moći, rekao je. Vrijeme je

da se čitav taj cirkus zaustavi, rekao je. I tako, odmah su ga uklonili.

Maleni fratar pokrije usta rukom.

Kamo su ga odvezli?

Zaboravite što sam vam rekao.

Ne, neću zaboraviti. Recite mi.

Ne, ne mogu.

Imam pravo znati. On je moj duhovni učitelj.

Zaista? To je nešto posve drugo.

Doimao se zbunjen. Kašljucao je i zamuckivao.

Brate, gdje je don Matteo?

Nije ovdje.

Kamo je odveden?

Ne mogu vam reći. Već sam rekao i više nego što sam smio. Ne smijemo nikome

reći. Turisti... Ja nisam turist. Odvedite me prioru.

408

Na pokrajnjim vratima pojavio se prior.

Ilija i njemu ponovi svoju molbu. Prior ga je odbio.

Igrali su se mačke i miša dok Ilija nije vidio da to nikamo ne vodi. On se zaputi u

crkvu i ondje, u jednoj od stražnjih klupa, vidje poznatu priliku koja je klečala.

Brate Jakove, prošapta on, neprimjetno se ušuljavši i sjede pored njega.

Gorostas ga zagrli bubajući ga neprekidno šakama.

Oče, tako je dobro što me vidiš! Sviđa mi se što ste se vratili. Kako ste?

Vrlo dobro, prijatelju moj. Ali, imam jedan problem. Ne mogu pronaći don

Mattea. Znaš li gdje je on?

Jakovljevo lice se izobliči. Oči mu se napuniše strahom.

Ne smijem kazati ti ništa.

Zašto ne?

Prior veli nitko ne može znati to.

Ja sam prijatelj don Matteu. On je moj učitelj. Papa želi da ga posjetim.

Njegove riječi nisu uvjerile Jakova. Znam to. Sjećam se prošlog puta, oče, ali sada

to ne može biti.

Moraš mi reći nešto više. Reci mi barem osjeća li se don Matteo dobro?

Ja mislim da on nešto više bolestan. On mnogo krvari. On star čovjek i oni žele

njega da on ode u odmaralište.

Sad je na Jakovu bio red da pokrije usta rukom.

U redu je. Nisi mi rekao ništa što već nisam znao.

Jakov je gledao sad u Iliju, sad u svetohranište. Čitavim svojim golemim tijelom

svjedočio je o duševnim mukama.

Napokon on reče: Treba da odete u Rieti. Tamo je lijepo.

Rieti? Zašto Rieti?

Slušajte, oče, reče on uhvativši ga za rukav odjeće i potežući ga bliže sebi, idite u

Rieti, svidjet će vam se tamo. Sveti Franjo, on također ide tamo. Sveto mjesto.

Tamo idu sveti ljudi.

Tamo idu sveti ljudi?

Tamo idu sveti ljudi. Idite. Krasno mjesto. Posjetite ga. Rieti?

409

Rieti. Pustinjakova nastamba. Molite tamo. Želim da ti ideš u Rieti i vidiš kako je to

lijepo mjesto. Pustinjakova nastamba. On znalački pogleda Iliju.

Hvala ti, Jakove. Da, shvaćam. Nisi mi ništa rekao. Nisi prekršio pravilo šutnje.

Otići ću u pustinjakovu nastambu u Rietiju.

Golemi brat ga snažno udari po leđima i namignu mu.

Našao je Annu gdje sjedi pokraj potpornog stupa u prednjem dijelu lađe.

Oprostite stoje toliko trajalo. Nastala je pometnja. Moj prijatelj je premješten i

vidite koliko mi je vremena trebalo da to saznam. Mislite li da bismo mogli

napraviti još koji kilometar i potražiti ga?

Zašto ne? Gdje je on?

U Rietiju.

Prošli su već pola puta kad mu pade na pamet da su bore na njezinu licu koje su

označavale zabrinutost nestale.

Ispričavam se što smo izgubili toliko vremena.

To nije bilo izgubljeno vrijeme. Jako mi se dopalo. Samo sam sjedila. Bilo je tako

tiho u crkvi nakon odlaska turista. Razgledala sam umjetnine i to je popravilo moje

raspoloženje.

Baš mije drago.

Imala sam zanimljiv razgovor s jednim od fratara. Smiješan stari.

O čemu ste razgovarali?

O životu općenito. Neobičan tip. Činilo se da zna tko sam ja.

Doista?

Da, a poznaje i vas. Što je rekao?

Nešto o lavu. Nije bio baš suvisao, no bio je zaista drag. U njegovoj prisutnosti

osjećala sam se tako umirena. Mora biti da imaju nekoliko senilnih fratara ovdje.

Čujem da dozive visoku starost.

Da, to je točno.

Rekao mi je da moli za vas. Kako je mogao znati da ste

ondje?

410

Anna, jesu li mu ruke bile u zavojima?

Ne znam. Ruke su mu bile u rukavima. Čekajte, u jednom trenutku me je pogladio

po ramenu i... da, točno, u pravu ste, ruka mu je bila u zavojima. Pomislila sam da

se možda porezao. Na zavoju su bile mrlje.

Da li gadno šepa?

Da. Zašto?

To je bio moj prijatelj kojega sam htio vidjeti. Onda se vratimo, kad je već u Asizu.

Možda već nije u Asizu.

Ne izgledate mi baš prisebni. Sad jest, sad nije u Asizu. Izgledate mi malčice

iracionalni, oče Ilija. Znam. Idemo u Rieti.

Podigla je začuđeno obrve i nastavila vožnju bez riječi.

Petnaest minuta kasnije pronašli su cestu koja je vodila prema franjevačkim

samostanima u tom području. Zaputili su se njome dok nisu stigli do uskog puta

označenog drvenim znakom na kojemu je pisalo Pustinjakova nastamba.

Parkirali su auto na kraju uskoga puta i zaputili se pješice prema kamenoj zgradi

ograđenoj drvenom ogradom. Dvojica fratara plijevila su cvijeće u vrtu. Kad su Ilija

i Anna ušli na prednja vrata, oni se uspraviše i zabuljiše se u njih.

Pax et bonuml, braćo, tražimo don Mattea. Fratri se zgledaše.

Signore i Signora. Ovo je samostan zatvorenog tipa. Zao mi je, ali ne primamo

posjetitelje.

Znamo da je don Matteo u samostanu. Fratri su se doimali napeto i nisu znali što

bi odgovorili. Gosti se moraju najaviti, promuca jedan od njih. Prisan mi je

prijatelj. Vjerujem da nas očekuje. Ne smijemo vas pustiti.

Biste li bili tako dobri i kazali mu da sam stigao. Neka on odluči.

To neće biti potrebno, oglasi se glas s prednjih vrata. Tamo je stajao don Matteo

smiješeći se smeteno i držeći se za okvir vrata rukom koja je bila u zavojima.

Fratri pojuriše prema njemu i pomogoše mu da ustane,

411

jedan s jedne, a drugi s druge strane. Uzeše ga žustro koriti na talijanskom.

Don Matteo, znate li što je rekao liječnik!

No, ajde, blago ih je korio. Nemojte se srditi. Očekivao sam ih. Molim vas, ostavite

nas nasamo.

Nije trebalo da ustajete iz kreveta. Morate se vratiti u krevet.

Nekoliko trenutaka neće mi naškoditi. Pustite me da malo sjednem na klupu. Malo

ćemo popričati. Idite sada, odmah.

Dvojica fratara odoše, ostavljajući don Mattea da otpočine na jarkom suncu. Ilija i

Anna sjedoše na stubište trijema.

Ponovno vas pozdravljam, mlada gospođo.

Zdravo. Kako ste se uspjeli tako brzo vratiti?

Brzo putujem, reče joj on trepćući očima.

Ilija ga s objema rukama uze za ruku. Držao ju je vrlo nježno. Nije ju puštao iz

svojih ruku.

Oče Ilija, dobro izgledate. Kako ste?

Imam vam toliko toga reći da ne znam otkuda bih počeo.

Znači tako! Recite mi, kako su vrata? Vrata?

Vrata vašega srca. Istrošena, ali još se drže čvrsto. To sam i mislio. Vrlo dobro.

Kako vaš strah? Katkad ga pobijedim, a katkad opet izgubim u hrva-nju s njime.

Da, da, to je normalno. A sad me slušajte, imam poruku za vas.

Poruku? Od koga?

Od našega Kralja. Želi da vam kažem ovo: Danju i noću moj pogled je uprt u tebe.

Vidim koliko patiš zbog mene.

Želi da znate da dopušta ove nedaće kako bi vaše zasluge bile još veće. Sve zasluge

leže u volji. Ni jedna druga žrtva ne može se usporediti sa žrtvovanjem vašega

srca. On vas ne nagrađuje za uspjeh nego za strpljenje i za nevolje koje

412

ste podnijeli zbog Njega. Nikakav uspjeh nije toliko važan kao savršena poslušnost

budući da upravo ona priprema put za djelovanje božanske milosti u vašoj duši.

On će upravo kroz vašu slabost donijeti milost čovječanstvu. On zna za vaš strah i

želi da Mu priđete i položite glavu na Njegovo srce. Želi da razgovarate s Njim kao

prijatelj s prijateljem. On kaže da moramo očekivati još protivljenja i prijevara.

Morate to očekivati, ali vas to ne smije zastrašiti. On će vas s vremena na vrijeme

utješiti, no još je važnije da činite Njegovu volju u tami vjere. Vjera je od najveće

važnosti.

Znaj ovo, kaže On, znaj ovo: neprekidno sam u tvom srcu i Moja ljubav se prenosi

na druge kad potpuno vjeruješ u Mene. Ti si Moj sin.

Ilija je zatvorio oči. Sve misli, sve emocije, svi dojmovi -sve je to izblijedjelo.

Zaronio je duboko u svoju nutrinu i otpočinuo ondje, nepokretan; čitavo njegovo

biće lebdjelo je u savršenom miru.

Anna je sve to zapanjeno slušala. Buljila je u dvojicu svećenika pokušavajući

shvatiti što je vidjela. U tome nije pronalazila nikakav smisao.

Don Matteo je pogleda.

I za vas, sestrice, imam poruku. Gospodin me je zamolio da vam kažem da je vaš

mučenik s Njime. Moj mučenik? promrsi ona.

Onaj koji nosi ime prvog mučenika. Onaj koji je bio drug vašoj duši. Stefano?

Don Matteo kimnu glavom.

Ilija polagano diže glavu. Najprije je vidio nježan izraz lica staroga fratra, a zatim

nevjericu u Anninim očima.

U tom trenutku vratiše se ona dvojica fratara, a u njihovu društvu je bio još jedan

koji je bio vrlo uzrujan i koji im otresito kaza da je sastanak završen.

Don Matteo s mukom ustade i otšepesa u samostan u pratnji trojice fratara. Anna

se nije ni pomaknula. Ilija je uze za ruku i pomože joj da ustane. Laganim korakom

vra-

413

tili su se do auta, a zatim se bez riječi zaputiše prema Foli-gnu.

* * *

To poslijepodne odvela ga je na planinu iza kuće. Tanki veo oblaka prekrio je

nebo, a hladan povjetarac savijao je čemprese. Ona je išla ispred njega puteljkom

što je vijugao među starim zapuštenim vinogradima koje su napali trnja-ci i

šipražje. Dok su se uspinjali, zemlja je postajala sve suša, a puteljak je bivao sve

uži. Na vrhu brijega iz kojega je izbijala stijena naiđoše na malen komad zemlje

obrastao travom s koje se mogla vidjeti čitava dolina. U stijenu je bila usječena

umjetna špilja. Ondje je stajao gipsani kip Majke i Krista čija je bijela boja

izblijedjela i ljuštila se, a glava joj je bila okrunjena kolutom sastavljenim od

plastičnog cvijeća koje se raspadalo. U raspuklinama između stijena ptice su savile

gnijezda. Anna je sjela na travu u podnožju kipa i podigla pogled prema njegovu

vedrom licu.

Sedam mačeva probolo joj je srce, reče ona. Kad sam bila djevojčica, dolazila sam

ovamo s mojom bakom. Molile smo ispod ovoga kipa. Naučila me je moliti

krunicu. To se nije sviđalo mojim roditeljima. Oni su bili obrazovani. Smatrali su da

su oslobođeni starih predrasuda, tako tipičnih za seljake.

Naša Gospa Žalosna.

Da, tako ju je nazivala Nonna. Plašila me je dok sam bila malena, ali moja baka

veoma ju je voljela. Rekla mi je da Madonna bdije nad dolinom i da zagovara

svakoga tko živi u njoj. Gospa plače zbog naših grijeha, znala mije reći.

Ona je još uvijek ovdje.

Desetljećima stoji ovdje, nepokretna i nimalo se ne mijenja. Moj pradjed je sve

ovo izradio devedesetih godina devetnaestoga stoljeća. Nikad ga nisam upoznala.

Umro je davno prije nego što sam seja rodila. No, u obitelji je živjela uspomena na

njega. Rekli su nam da je na smrtnoj postelji zamolio obitelj da prenese poruku

svim naraštajima koji će doći. Rekao im je da je imao viziju Svetoga Oca koji kleči,

414

sam samcat, i plače nad Crkvom, jer je u ruševinama, kao i vojnika koji ulaze u

Vatikan i udaraju ga puškama. Ali, bio je to neki drugi Sveti Otac, rekao je. Rim je

bio u plamenu. Vizija budućnosti. Predvidio je vrijeme kad će svatko doći u kušnju

da izgubi svoju vjeru. Kažu da je moj pradjed plakao, zamislite, tako čvrst čovjek

kao što je on bio. Bio je neutješan. Plakao je jer nije želio da njegova obitelj ode u

Pakao i mislio je da će mnogi od njih, oni koji će se roditi u narednom stoljeću,

otići tamo. Što obitelj sada misli o tome?

Pretpostavljam da nitko od njih to ne zna ili ako zna, tada su zaboravili. Čula sam

to samo zato što mi je moj djed jednom, dok smo ovdje molili, pričao o tome. Čak

i tada sam sumnjala u to. Kad sam to rekla roditeljima, oni su se nasmijali i rekli da

je to trabunjanje jednoga umirućeg seljaka, sirotog starca ispunjena strahom. Ali

Nonna je rekla da nikad nije postojao čovjek tako neustrašiv kao njezin otac. Umro

je u miru, gledajući sliku Presvetoga Srca - to je ona iznad kreveta u kojemu ste

noćas spavali. Ima toliko tajni, zar ne?

Ima ih mnogo. Pa ipak, tajne su ponekad tako jednostavne.

Da, to ste rekli sinoć. Čovjek je ono što voli. Osim toga, takav čovjek može vidjeti

stvari koje drugi ne vide. Vjera otvara neka vrata. Ona pogledom zaokruži dolinu.

Anna, reče joj on napokon, prekinuvši je u sanjarenju. Nismo razgovarali o Rietiju.

Što se dogodilo u vašem srcu dok smo bili tamo?

Ne znam. Sada ne mogu govoriti o tome. Potrebno mi je vrijeme da promislim o

tome. Možda je to bila tlapnja.

Je li vam se don Matteo prikazao kao tlapnja?

Ne znam što bih mislila, reče ona ljutito.

Piljila je u planinu koja se uzdizala s druge strane doline. Nemojte mi nametati,

reče mu srdito. Ne želim to. Ja ne...

Prekinula je rečenicu i naglo ustala. Ova planina je moje utočište. Ona je sjećanje,

baština, to je sve, dio moje prošlosti.

415

Ne mogu dopustiti da se pretvori u nešto drugo. Sve dok bude onakva kakva je

nekad bila, mogu uvijek doći ovamo i pronaći mir. Ali, ne tjerajte me da kažem da

je ona nešto više od toga!

Ne pokušavam vas nagovoriti da vjerujete u nešto što ne želite. Samo sam vas

pitao.

Oče Ilija, u vama i dalje čuči odvjetnik. Postavili ste mi nekoliko vrlo sugestivnih

pitanja. Molim vas, nemojte usmjeravati svjedoka.

On joj se nasmiješi i njezino lice poprimi blag izraz.

Oprostite, reče joj.

I vi meni oprostite. Malčice sam rastrojena. Čuti Ste-fanovo ime iz usta jednog

stranca...

Uvjeravam vas da nemam pojma o tome kako vas on poznaje niti kako je saznao

Stefanovo ime.

Još jedan od vaših misterija?

Valjda.

Ona zadrhta.

Krenimo, reče ona i zaputi se natrag prema početku puteljka. Još jednom se

okrenula i bacila pogled na kip, a zatim se počela spuštati.

Te noći, nakon večere, Gianna i Marco odvezli su se na zabavu koju je priredio

njihov bratić u Spoletu povodom završetka ljeta. Ilija i Anna su izišli na verandu

pred kućom i promatrali kako se nebo nad planinom mijenja iz ružičaste, preko

ljubičaste do tamne plavocrne boje. Jedna za drugom, pojavljivale su se zvijezde.

Ona je gore, reče ona zamišljeno i pokaza rukom. Gore na vrhu. Odavde ne

možete vidjeti špilju, ali ja znam da ona uvijek bdije i stražari.

Govorite o njoj kao da je ona za vas nešto stvarno.

Ona je stvarna, ali ne onako kako vi mislite.

Na koji vam je način ona stvarna?

Ona predstavlja svijet koji više ne postoji. To je bilo jednostavnije vrijeme u

povijesti, no u njemu je postojala ljepota koja više ne postoji.

Jeste li sigurni da to vrijeme više ne postoji?

416

Pogledajte svijet, odvjetnice Ilija. Pogledajte ga, prijatelju moj.

On je neprekidno preda mnom. Također i preda mnom.

Ona ustade i ode u kuću, a zatim se nekoliko trenutaka kasnije vrati s dvije male

čaše vina.

Čini vam se da sam težak obraćenik, zar ne?

Ne razmišljam tako o vama.

Kako razmišljate o meni?

Mislim o vama kao o prijateljici.

Kao o mladoj prijateljici.

Da.

Kao o mladoj prijateljici koja je zatrovana otrovnom pustoši ovoga doba.

Kakvoga biste prijatelja željeli, Anna? Takvoga koji vam laže?

Ne, naravno. Mislim da ste odgovorili na moje pitanje.

Čitav svijet je zaražen. Ovo doba je otupilo čovjekovu percepciju s toliko užasa da

njegov um naprosto uzmiče. Zlo takvih razmjera ugrožava samu srž postojanja.

Čovjek ili vjeruje ili ne vjeruje. Mi biramo. Jednom mi je žena rekla nešto što me je

iznenadilo. Poznavala je mnogo ljudi koji su preživjeli holokaust. Rekla mi je da je

kod nekih iskustvo što su ga preživjeli uništilo njihovu vjeru u dobroga Boga. Drugi

su, pak, vjerovali dublje nego ikada.

Psihologija toga je nedokučiva.

To je prilično jednostavno.

Vama je sve jednostavno.

Nije baš tako. Sjetite se da sam tijekom mnogih godina bio daleko više zatrovan,

kako vi kažete, nego vi.

I tako ste pobjegli u svijet religioznosti kako ne biste poludjeli.

Tko sada pojednostavljuje?

Ispričavam se, reče ona brišući čelo. Bila sam neosjećajna. Oprostite mi.

Oni koji nisu izgubili vjeru pronašli su značenje ispod užasa koji su preživjeli.

417

Kakvo značenje?

Oni su shvatili da su se sile zla morale osjećati ugrožene kad su već dopustile da se

tako razulari zluradost protiv ljudi koji imaju vjeru.

Razmišljala je o tome. Vi to nazivate zlom. Ja to nazivam iracionalnošću.

Ali, kreatori Shoe bili su prilično racionalni. Neki od njih su diplomirali filozofiju;

neki su bili doktori logike.

Vi vjerujete da sile zla zbilja postoje.

One postoje. Uvjeravam vas da postoje.

To je stvar vjere, a ne empirijskog znanja, one vrste dokaza na kojima ja kao

sutkinja moram temeljiti svoje odluke.

U ovom slučaju nisam odvjetnik, svjedok sam.

Dajte da uhvatim malo zraka. Toliko toga zbilo se u tako malo vremena.

Nije preostalo mnogo vremena.

Onda mi dopustite da to sredim jednom zauvijek. Ako želite čuti moje konačno

mišljenje, reći ću vam: ljudski duh je u najvećoj mjeri subjektivan. Religijski sustavi

posljedica su čovjekove potrebe za nadom. On projicira svoja uvjerenja na svemir.

Vrlo jednostavno.

Recite mi, Anna, ako je čovjek sposoban projicirati svoja uvjerenja na svemir, nije

li, po istoj logici, moguće da projicira i svoja nevjerovanja na svemir?

Razmišljala je o njegovim riječima. U redu. Dokazali ste što ste htjeli. Ali to je puka

teorija.

Ma nemojte? Ja mislim da smo mi izloženi neprekidnom bombardiranju mnoštva

zbiljskih dokaza koji svjedoče u prilog nevidljive stvarnosti. Većina ljudi to ne želi

vidjeti pa zato postupno onemogućuju svoje perceptivne sposobnosti, jednu za

drugom.

Pretpostavljam da vi našu generaciju smatrate ciničnom!

To uopće nije točno. Ja ne mislim da je riječ o svjesnom odbijanju da se prihvati

istina. Nevjerovanje je ukorijenjeno u nesposobnosti za vjerovanje. Čovjek mora

uložiti određen

418

napor volje ako želi vjerovati u konačnu dobrotu života. A iskustva kroz koja je

čovječanstvo prošlo tijekom više od jednog stoljeća čine sve drugo, samo ne

potiču povjerenje. Napokon, mi živimo u vremenu straha.

Ah, opet. Stalno se vrtimo u krugu, uzdahnu ona. Apstrakcije unutar apstrakcija.

Kao što ste rekli, nije nam ostalo mnogo vremena. Uđimo unutra, hoćemo li?

Postoje još uvijek neke čvrste činjenice koje morate znati.

Ona ga odvede do stolice za ljuljanje pokraj peći. Ražarila je vatru i skuhala kavu.

Uzeli su vruću kavu i ona sjede na klupu preko puta njega. Prekrižila je noge,

stisnula usnice i pogledala ga ravno u oči.

Nisam bila do kraja poštena s vama.

Da?

Nisam vam baš lagala, shvaćate. To bi mi bilo odvratno. Ali, ima još nešto u što

sam umiješana. Nije mi baš zgodno o tome govoriti.

Recite mi.

Postali smo prisni tijekom ovoga vikenda. Sad smo prijatelji. Divim vam se i

vjerujem u vašu čestitost. Vi ste upravo onakav čovjek za kakvoga se izdajete. U

naše vrijeme to se može reći za vrlo malen broj ljudi.

Na što ciljate, Anna?

Želim da ostanemo prijatelji. Potrebni ste mi kao što je kćerki potreban mudar

otac. Ona se ne mora uvijek složiti s njime, ali zna da su mu na srcu njezini

interesi.

To se razumije samo po sebi.

Bojim vam se pričati o tome. Možda vam više neću biti draga.

Anna! Ne poznajete me dovoljno ako se bojite toga.

Ona pogleda u pod. Sjećate li se što sam vam sinoć rekla o mojim odnosima s

Predsjednikovim krugom, o jedinstvenosti moga položaja? Nakon Stefanove smrti

ostala sam u njemu jer mi je taj društveni život trebao kao zaštita od ludila.

Godinama sam plovila po površini njegova društva i ne razmišljajući o tome,

nesvjesna postojanja krugova unutar krugova od kojih je zbilja sastavljen njegov

svijet. A onda,

419

prošle godine, kad sam vidjela taj izraz na njegovu licu i kad me je on podsjetio na

to kakve je osjećaje gajio prema Stefanu, počela sam ozbiljno bdjeti. Počela sam

uočavati golem broj koncentričnih krugova koji ga okružuju, golemu i razgranatu

mrežu njegovih kontakata. To me je uplašilo. Vidjela sam da bih mogla postati

jedna od onog mnoštva zavedenih ljudi što se okreću oko njega poput satelita,

koji misle da su slobodni, ali koje u biti on posjeduje.

Ali on nema pravo na vas i, ako ste u pravu kad kažete da je on umiješan - na neki

način koji mi ne razumijemo - u Stefanovu smrt, ne predstavljate li vi prijetnju za

njega?

Vi ga ne poznajete dobro. Godinama sam mislila da je zaljubljen u mene i da ja

kontroliram situaciju uz pomoć barijera koje sam mu postavila. Kako je to bilo

glupo! Mislim da me je čitavo to vrijeme čitao kao otvorenu knjigu. Mislila sam da

ga koristim, no on je zapravo čitavo vrijeme koristio mene.

Kako vas je koristio?

Ako su moje sumnje opravdane, tada mislim da mu je pružalo neku vrstu

perverznog zadovoljstva imati pored sebe kao odanog pristašu udovicu čovjeka

kojega je ubio.

Zar je moguće da je tako izopačen?

Da ste vidjeli Stefanovo tijelo... što su mu sve učinili. Tko god da je bio odgovoran

za to, bio je izopačen.

Ali zašto bi on želio vaše društvo? Kakvoj svrsi je to moglo služiti?

Moje druženje s njim stalno ga podsjeća da je iznimno pametan i posve siguran.

Zna li on da smo nas dvoje čitavo vrijeme u doticaju?

Zna za to. Ali ne zna o čemu zapravo razgovaramo. Isto tako, on nimalo ne sumnja

da ja nešto znam o tome. On misli da sam ja lojalan pristaša, dakako, iz visoke

klase. Morate shvatiti da je naposljetku svaki njegov lojalni podanik nagrađen.

Dobacio mi je veliku nagradu. Upravo mi je on omogućio da se iz talijanskog

Vrhovnog suda premjestim u Svjetski sud.

Je li tražio što zauzvrat?

420

Jest.

Što je tražio? Tiče se vas. Mene?

One večeri kad sam vas upoznala, govorio mi je o nekom svećeniku koji će biti

prisutan na zabavi, o čovjeku koji je nedavno stigao iz Izraela i kojega je Vatikan

koristio kao izaslanika. Rekao je da je taj svećenik čovjek koji je pred mnogo

godina bio - kako je ono točno rekao - pripreman kao ključni igrač u

preoblikovanju Zapada.

To nije točno.

Rekao je da ste se povukli i nestali iz javnog života. Nije objasnio zašto. Rekao je

da vam se želi pokušati približiti, da vas želi pozvati da nam se pridružite u našem

radu. Mislio je, međutim, da vas zbog vaših pojednostavljenih religijskih uvjerenja

neće biti lako pridobiti na našu stranu. Našu stranu, tako je rekao. Natuknuo mi je

da bih vam ja, kad bih vam se uspjela približiti, mogla pomoći da shvatite veličinu

njegove vizije. Upitala sam ga kako misli da bih to trebala učiniti. Na najtaktičniji

mogući način sugerirao mi je da u vama postoji nerazriješena sumnja, neka

slabost koja se zadržala u vašoj osobnosti zbog užasnih iskustava kojima ste bili

izloženi za vrijeme rata. Rekao mi je da bi vas ljudski kontakt mogao uvjeriti u

dobrohotnost naše vizije ljudske sudbine kako biste postupno shvatili da mi nismo

nikakva prijetnja Crkvi, da smo mi ljudi dobre volje i da nam je na srcu konačno

dobro čovječanstva. Sve je to bilo tako plemenito.

Uputio vas je da mi zarobite srce?

Da, da vam zarobim srce i na taj način osiguram uspjeh našoj stvari.

I to tako da se zaljubim u vas?

Bojim se da je tako.

Shvaćam. Otuda ono tajnovito nastojanje da uvijek sjedite pokraj mene za

večerom. Točno.

Zar vas taj prijedlog nije povrijedio?

421

Ta je misija bila poduzeta s najuzvišenijim motivima.

Pa ipak je njegova poruka bila posve jasna.

Apsolutno. On zna da ja nisam glupa. Služeći se profinjenim riječima, on je od

mene zapravo tražio da učinim sve kako biste se vi zaljubili u mene.

I što ste vi mislili o svemu tome?

Mislila sam da je to vrijedno prijezira i apsurdno, no nisam mu ni na koji način dala

do znanja što osjećam. Nastojala sam ga uvjeriti kako ću učiniti što on želi zato što

vjerujem u ispravnost naše stvari.

Vjerujete li u opravdanost vaše stvari?

Vi vrlo dobro znate da imam određene rezerve u pogledu njihova djelokruga rada.

Zna li on to?

Sada zna, zbog moga drugog govora što sam ga održala u Varšavi. No mnogi

njegovi pristaše sumnjaju u ovaj ili onaj detalj Plana - tako ga nazivaju. Nije rijetka

pojava da se ponekad ne slažu u pogledu strategije i nekih manje značajnih

dijelova njihove filozofije. On voli stvoriti dojam otvorenog dijaloga. Ali on uvijek

pobjeđuje. Može svakoga u bilo što uvjeriti. Moja mala pobuna nije ga ni najmanje

zabrinula. Pretpostavljam da ga je ona uvjerila da ja mislim kako sam slobodan

agent. On želi da upravo u to vjerujem, shvaćate.

To zvuči vrlo komplicirano.

Nije tako komplicirano kao što se čini. Da sam savršen robot, bio bi sumnjičav.

Prema tome, vidite, to što nisam bila ideološki lojalna nekom nevažnom pitanju

nije veći problem.

Nadam se da ste u pravu.

On ne shvaća da sada imam u rukama kartu s nacrtom labirinta. On me više ne

može prevariti, više ne lutam besciljno njime.

Ali, recite mi, zašto ste pristajali na njegove zahtjeve?

Mislila sam da ću se na taj način još više približiti jezgri njegovih aktivnosti te da ću

moći otvoriti mnoga vrata koja su mi do tada bila zatvorena. Nadala sam se da bih

iza

422

jednih od tih vrata mogla napokon pronaći Stefanova ubojicu.

To je opasna igra, Anna.

Što mogu izgubiti?

Ilija joj nije rekao što može izgubiti. Svoj život? Giannu? Marca?

Sada kad sam vam to ispričala, prezirete li me? Ne.

Pokušala sam biti iskrena. Ako sam vas uvrijedila, molim vas, oprostite mi.

Nemam vam što oprostiti.

Sve sam to činila samo površno i reda radi. Bila sam na pravom mjestu u pravo

vrijeme. Ali vi znate da nisam učinila ništa što bi moglo ohrabriti...

Niste učinili ništa što bi moglo ohrabriti ljubav.

Čak i kad bi tako i bilo...

Čak i kad bi tako bilo. Pročitali ste mi srce.

Upravo to nisam očekivala. Zao mi je. Nisam željela da se to dogodi.

Nisam ni ja.

Sada kad smo sve rekli i učinili, ništa se nije dogodilo. On kimnu glavom i pogleda

u svoje ruke. Ona ustade, zaputi se prema kuhinjskom ormaru i uzme dvije čaše.

Hoćete li vina? Ne.

Je li razgovor završen? Ne bi me čudilo ako me više ne biste željeli vidjeti. Zamolit

ću Marca da vas još večeras od veze u Rim, ako tako želite.

On podiže pogled i nasmiješi joj se. Ne. U redu je.

Zao mi je što ste usamljeni. Zao mi je što ste izgubili Rutu.

Meni je žao što ste vi izgubili Stefana. Neko vrijeme sjedili su bez riječi, slušajući

kako vatra pucketa u peći.

Kakva je bila Ruta?

Svidjela bi vam se. Siguran sam da biste se sprijateljile.

423

Ispričao joj je sve najbolje što je znao o Ruti. Izgleda da je bila vrlo plemenita

osoba. Znam da bi mi se dopala.

Da, pretpostavljam da bi.

Više nemamo mnogo toga reći jedno drugome, zar ne? Ništa i sve.

Drago mi je što imate vjeru.

Volio bih kad biste je mogli bolje razumjeti. To nisu štake. To je najveća

pustolovina od svih.

Ovo su teška vremena za katolike.

Ovo su vremena u kojima treba imati hrabrosti.

Uskoro će vam trebati mnogo hrabrosti. Spremaju se još veće nevolje. Nadam se

da ćete mi dopustiti da ostanem vaša prijateljica. Imat ću otvorene oči i uši. Mogla

bih vas ponekad obavijestiti kako se stvari razvijaju.

Ne vjerujem da biste to trebali činiti. Ako je točno ono što ste mi rekli, krećete se

u opasnom društvu.

To mi nije važno. Ne bojim se.

Ja se bojim za vas. Smatram da biste trebali izići iz toga kruga. Napustite ih, Anna.

Odmah.

Ne mogu. Ne mogu zbog Stefana, a ne mogu ni zbog same sebe. Nastojat ću

doprijeti što dalje mogu. Nastojat ću pronaći istinu.

Ostavite kako jest i ne poduzimajte više ništa. Možda Bog ima druge planove s tim

čovjekom. Nadamo se da ćemo ga uspjeti izvući iz tame. Naposljetku, on može

svojom vlastitom voljom otvoriti vrata.

Sažalno ga je pogledala.

Ilija, vi ih ne razumijete.

Nadam se da ću se uspjeti približiti njegovu srcu i pozvati ga da iziđe, kao što sam

jednom ja bio izveden.

Vi ste naivni. Oni znaju sve o vašim planovima.

Naši planovi su jednostavni i jasni. Sto se tu uopće ima znati?

Znaju, primjerice, da ste vi i netko u Vatikanu čitavu godinu prenosili informacije o

ljudima koje su postavili kao špijune u Kuriji.

424

Doista? Koji su to ljudi?

Ne znam njihova imena. Ne znam što to znači, ali mislim da sam shvatila nešto što

bi vam moglo biti od koristi. Prije nekoliko tjedana bila sam prisutna na zabavi za

vrijeme koje su Predsjednik i nekoliko njegovih bliskih savjetnika čavrljali u mojoj

neposrednoj blizini. Ja sam bila zauzeta razgovorom s organizatorima jedne

umjetničke izložbe u Veneciji. Kad sam čula da netko šapatom izgovara ime

Schäfer, naćulila sam jedno uho. Zatim je netko spomenuo Mrtvo more. Smijali su

se tome. Nisu mislili da sam čula onu igru riječima o mrtvoj rimskoj stolici u

Varšavi. Mislili su da mogu raspravljati o Crkvi šifriranim jezikom i da nekome tko

ih sluša to neće ništa značiti. Prostorija je bila puna ljudi. Ljudi su istodobno

razgovarali o mnoštvu različitih tema, a oni su pogriješili misleći da nitko neće

shvatiti o čemu raspravljaju.

Zbog vašeg izlaganja u Varšavi oni sada shvaćaju da ste vi pravovjeran svećenik i

da je praktično nemoguće promijeniti vas. Odbacili su kao neuspješnu taktiku koja

je trebala završiti našom ljubavnom vezom. Raspravljali su o novim strategijama.

Razgovarali su na način kao da ste vi i određeni ljudi u Vatikanu maleni dječaci koji

se igraju špijuna. Razgovarali su o tome kako vi i još netko - netko koga su nazivali

vrtlarom - pripremate veliku protuobavještajnu operaciju i kako će ona propasti.

Predsjednik je mislio da vas treba pustiti da se i dalje ponašate u skladu s vašim

planom, još neko vrijeme, jer ga je zabavljalo to promatrati. Izgovoreno je

mnoštvo aluzija o mnoštvu stvari, ali ja se ne mogu svega sjetiti. Nešto o Englezu.

Kini. Vijetnamu. Ružama. U većini onoga o čemu su razgovarali nisam nalazila

nikakva smisla.

Upotrijebili su riječ vrtlar?

Da. Tko je on?

On se zabulji u nju i srce mu poče još brže udarati. Anna, hoćete li malo prošetati

sa mnom? Potreban mi je svjež zrak. U redu.

425

Zaputiše se uskim puteljkom obasjanim svjetlom zvijezda.

Noću je slabo vidio pa je posrtao. Ona ga je uzela pod ruku i tako su nastavili

hodati dok nisu stigli do popločanog puta. Nastavili su šetati prema sjeveru.

Osjećate li se bolje?

Moramo nastaviti šetati.

Sto je? O čemu se radi?

Upravo ste mi dali jednu razornu informaciju. Oni znaju za naše planove. Znaju

sve. Naša nastojanja da izbjegnemo njihovo prisluškivanje pokazala su se

neuspješnima.

Prisluškivanje? Možda im je netko rekao o vašim planovima.

Koliko ja znam, svega nekoliko ljudi zna za moju misi-

ju.

Tko su ti ljudi?

Papa, državni tajnik, prefekt Kongregacije za nauk vjere, don Matteo i ja. Kako bi

onda oni...? Anna, je li vaša kuća sigurna? Sigurna?

Postoji li mogućnost da su oni ovdje postavili prislušne uređaje kako bi mogli

slušati naše razgovore?

To mi se čini posve nemogućim.

Jeste li sigurni u to, jer ako niste sigurni, nalazite se u velikoj opasnosti. Možda su

čuli sve o čemu smo ovog vikenda razgovarali.

Ne trebate se bojati toga.

Zašto?

Zato što je netko već ranije ozvučio moj ured. To traje već dvije godine. Upoznata

sam sa svime. Tko vas prisluškuje?

Ispočetka sam mislila da je to netko iz talijanskog političkog života. Možda

marksisti ili fašisti. Ljudi iz krugova organiziranog kriminala. Ili neki drugi radikalni

tipovi. Ostavila sam prislušne uređaje na mjestima gdje sam ih zatekla.

Zašto ste to učinili?

426

Kad mi je palo na pamet da je izvor možda bliži nego što sam prvotno mislila,

shvatila sam da će za njih biti bolje ako misle da znaju za svaki moj korak.

Ali, što je s vašom kućom ovdje?

To je jedino mjesto koje nastojim očuvati nepovredivim. Rijetko dolazim ovamo i

oni znaju da je to mjesto koje ja nikad ne bih iskoristila za posao ili za nešto što bi

njih moglo zanimati. Sigurna sam da mogu prisluškivati jedino Giannina

razmišljanja i Marcove priče o njegovoj atletskoj srčanosti. Osim toga, poduzela

sam mjere opreza.

Kakve mjere opreza?

Jedan od Stefanove braće vlasnik je zaštitarskog poduzeća u Milanu. On ne voli

Predsjednika. Ne želi mi kazati zašto ga ne voli. Rekao mi je samo to da mu

Stefano nije vjerovao pa zašto bi mu onda on vjerovao. Često me je savjetovao da

napustim taj krug pa zato mislim da nema nikakve opasnosti da će se on ikad

kompromitirati. Svake godine, neposredno prije nego što dođe ovamo za

praznike, pregleda čitavu kuću, doslovce centimetar po centimetar. Pregleda

podove, potkrovlje, zabatne grede, zaviri ispod ormara, u svaku malu rupicu u

zidu, u gredice sa cvijećem, pukotine i raspukline u štukaturi na vanjskom dijelu

kuće. Ima specijalnu opremu. Utroši čitava dva dana na to. Vodi računa o tome da

ja stignem neposredno nakon što on završi. Vrlo je dobar stručnjak u svom poslu.

Nikad ništa nije pronašao.

Je li provjerio vaš automobil?

Jest. Prošle godine pronašao je prislušni uređaj u njemu. Nismo ga dirali. Auto

smo ostavili u Milanu, a njegov sin mi je posudio svoju staru olupinu za taj tjedan.

Obično zrakoplovom putujem u Rim i navikla sam unajmiti auto u zračnoj luci.

Nasumce odaberem neki auto na parkiralištu.

Nadam se da nije ništa propustio.

Sigurna sam da nam zasad ne prijeti nikakva opasnost.

Okrenuli su se i uputili natrag prema kući.

Stavila je još nekoliko cjepanica u kuhinjski štednjak. Bezuspješno su pokušavali

pokrenuti razgovor o nečemu beznačajnom. Nisu se mogli osloboditi unutarnjeg

nemira.

427

Paranoja je smrtonosan virus, reče joj Ilija bacivši pogled po zidovima.

Anna uhvati njegov pogled.

Katkad progone čak i paranoike, reče mu ona smiješeći se šaljivo.

Nasmijali su se.

Rekao joj je da je vrlo umoran nakon prošle noći i pješačenja po planinama.

Ja sam star čovjek. Potreban mi je odmor.

Prostrla je za njega sofu u sobi za primanje i pokrila ga pokrivačem koji je netko

iskukičao. U kutu sobe bio je starinski gramofon. Navila gaje zavrtjevši nekoliko

puta ručicom, smanjila jačinu tona i stavila iglu na ploču. Sobu je ispunila glazba iz

neke opere. Premda se čulo struganje igle po ploči i premda je glas bio jadan, bio

je to ipak glas iz jednog vremena koje je davno prošlo, zanimljiv, starinski i

umirujući. Zaspao je. Kasnije, kad se probudio, vidio ju je kako čita u naslonjaču

pod svjetlom lampe. Činilo mu se da bi ovaj prizor mirnoće i spokojstva, da se

njegov život drukčije odvijao, mogao biti ostvaren nekim drugim sredstvima.

Mogli su biti ovdje zajedno kao muž i žena. On otjera tu pomisao. Tiho je molio za

nju. Nedugo nakon, začu se buka automobilskog motora i u kuću upadoše Gianna i

Marco pršteći od veselja. Sve troje povukoše se u svoje sobe i zaspaše. Ujutro su

ga odvezli do željezničke postaje. Dvoje djece otputovat će kolima u Milano, a

Anna će ih pratiti. Iz Milana će nastaviti put prema Zenevi. Predložila mu je da

naruči auto koji bi ga odvezao u Rim, no on je ustrajao u tvrdnji da će mu

putovanje vlakom predstavljati zadovoljstvo.

Dok su se opraštali, Anna ga je uzela za ruke. Rekla mu je da joj njegov posjet

znači više nego što on može zamisliti. On je njoj rekao da neće prestati moliti za

nju. Ona je na to kimnula glavom.

Buonafortuna, rekla mu je.

Gianna ga je poljubila u oba obraza, a Marco mu je stisnuo ruku. Obasuli su ga

pozdravima. Popeo se u vlak i vlak je krenuo.

428

XVII.

Rim

Već danima pokušavam doći do vas, reče mu Kardinal.

Ilija odmaknu slušalicu od uha.

Vaša Eminencijo, zar niste primili moju poruku?

Poruke! Poruke! One jednostavno odlaze u nekom drugom pravcu i nitko mi ne

zna reći kamo su otišle. Gdje ste bili?

Otputovao sam na kratko. Saznao sam nešto veoma važno. Možemo li se naći i

razgovarati o tome? Večeras na našem starom mjestu. U osam? Doći ću.

Kad je Stato stigao u kapelicu što je pripadala katakombama, Ilija ga zamoli da se

ne spuštaju u katakombe.

Bojim se da ni jedno mjesto više nije sigurno, objasni mu on. Provozajmo se malo

okolicom.

Kardinal je vozio bez riječi i bilo je očito da je razdražljiv. Pola sata kasnije sišao je

s glavne ceste i zaputio se putelj-kom što se gubio u masliniku. Nakon stotinjak

metara on zaustavi auto i zabulji se kroz prednje staklo.

Tako! Recite mi što je nova. Ne sumnjam da su vijesti loše.

Moramo šetati.

Bene! Onda prošetajmo!

Stenjao je dok se onako krupan izvlačio iz volksvvage-na. Sa sobom je ponio

baterijsku ručnu svjetiljku. Ilija ga zamoli da mu je dade, a zatim je pod parkirnim

svjetlima rastavi, pomnjivo je pretraži i zatim je ponovno sastavi.

429

Što to radite?

Eminencijo, dugačka je to priča. Pa počnite već jednom!

Najprije, smijem li vas zapitati, nosite li sobom bilo što u što bi se mogao sakriti

prislušni uređaj?

Prislušni uređaj? Nemoguće!

Molim vas, možemo li provjeriti?

Teško uzdahnuvši, Kardinal izvrnu džepove. U njima je bio maleni molitvenik,

krunica, nekoliko kovanica, snop ključeva, bočica s tabletama - za srce, objasni mu

- lisnica u kojoj je bilo nekoliko kreditnih kartica te nekoliko lira. U džepu od sakoa

imao je jeftino nalivpero i mali zlatni relikvijar.

Ilija rastavi nalivpero, a zatim ga ponovno sastavi. Što je u ovome? upita Kardinala

pokazujući na relikvijar.

U njoj su svete moći sv. Karla Boromejskog. On je moj svetac zaštitnik, kardinal -

svetac, neobično mudar čovjek. Eh, kad bi samo on bio s nama ovdje!

On jest ovdje, reče Ilija, ali možda u njoj ima još nešto. Smijem li je otvoriti?

Naravno, ali nemate što vidjeti, samo uvojak kose. Čitavo vrijeme nosim je blizu

srca.

U relikvijaru je bio okrugli stakleni moćnik koji je ležao na podlozi od grimiznog

baršuna.

Ilija vrati moćnik Kardinalu i zadigne tkaninu na dnu relikvijara. S donje strane

pronašao je ugrađenu sićušnu elektronsku komponentu koja je bila žicom

povezana s baterijom, s jednom od onih što se stavljaju u ručne satove.

Što je to?

To je rana kroz koju krvari Crkva. Obojica su buljili u napravicu.

Bože moj, izusti tiho Kardinal. On pogleda dolje niz svoj kaput i hlače. Iskoraknuo

je jednom nogom naprijed i sumnjičavo promotrio vlastitu cipelu. Zatim zgrabi

revere na svom sakou i protrese ih kao da su pune buha.

Ali ovo je nečuveno!

430

Eminencijo, uđite, molim vas, u auto. Kardinal je pomnjivo pretražio dio po dio

svoje odjeće. Nisu više pronašli ni jedan prislušni uređaj. Mislim da bismo sada

trebali prošetati. Najprije mi dajte tu stvarčicu. Rastrgat ću je! Kako želite.

Ne! Čekajte, ne dirajte je, reče Kardinal. Ostavite je na sjedalu automobila. Kad se

vratim u stan, stavit ću re-likvijar pokraj moga kazetofona. Mislim da ćemo našim

slušateljima priuštiti pravi užitak. Na traci imam snimljene sate i sate predavanja o

mističnoj teologiji. Da, savršeno. Imam i predavanja duhovnih vježbi što sam ih

prošle godine održao za članove rimske kurije. A zatim i kasete na kojima su sestre

snimile moja biblijska predavanja. Tjedni i tjedni rada. To će ih za neko vrijeme

zaposliti, suho se nasmijao. Mogli bismo čak pridobiti neku dušu na našu stranu!

Zaputiše se još dublje u maslinik osvjetljavajući put svjetlom baterijske svjetiljke.

Kako su samo to uspjeli?

Pa, valjda ponekad i spavate. Odete u kupaonicu okupati se.

Zamislite koliko sitnice koštaju! Basta! Sad mi je svega dosta!

Kardinalova razdražljivost ustupi mjesto očaju i smetenosti.

Sto sve ovo treba da znači? Tko su ti ljudi? jadao se.

Zato sam vas i zamolio da se nađemo. Vjerujem da znam tko su oni.

On mu do najsitnijih pojedinosti opisa posjet Folignu.

Prema tome, shvaćate, oni čitavo vrijeme znaju za naše planove. Predsjednik se

igrao s nama kao što se mačka igra s mišem.

Prije nego što ga proguta, reče mrzovoljno Kardinal.

Još nas nije progutala. Igra se s Kristovom Zaručnicom. Mislim da naš Gospodin

ima štošta kazati tom čovjeku. Još nije sve gotovo.

431

S obzirom na sve što ste mi rekli i što se tijekom posljednjih nekoliko tjedana

događa u Crkvi, možda smo bliži kraju nego što nam se to čini.

Jesu li stvari tako loše?

Pojedini kardinali daju intervjue novinama. Opreznim riječima daju do znanja da

Sveti Otac polagano klizi. Naravno, to je glupost. Duh mu je jednako jak kao i prije,

a um mu je bistar. Tjelesno zdravlje pomalo ga napušta, ali ne toliko koliko bi oni

željeli da ljudi vjeruju.

Tako barem znamo tko je protiv njega.

Da. To nam pomaže. Ali to je ipak udarac.

Zašto to čine?

Žele da sve započne iznova. Kažu da Papa nije pravi čovjek za ovo vrijeme. Oni

žele nekoga mlađeg koji nas može izmiriti. Biskupi protiv biskupa, kardinali protiv

kardinala. Katolički tisak se svađa i to ostavlja gorak okus u ustima. Sve naše

obiteljske svađe dospijevaju u javnost. Liberali su sve hrabriji. Mnogi novinari - čak

i neki koje smo smatrali pouzdanima - bučno zahtijevaju novu paradigmu Crkve,

demokratske Crkve, pučke Crkve, i tvrde da su njihovi zahtjevi plod djelovanja

Duha Svetoga. S druge strane spektra, ultra-pravovjerni uzvikuju da Papa radi u

korist Antikrista, ma tko on bio. Stari prijatelji slikaju se u prljavim bojama i

veličaju se novi heroji. Kardinal Vettore, primjerice...

Već dugo nisam čuo ništa o njemu. Sto on radi na Istoku?

Velike stvari za Crkvu, tako kaže tisak. I to je istina. Uspio je od vijetnamskih vlasti

ishoditi odobrenje da tamošnji katolički biskupi smiju sudjelovati na sljedećoj

sinodi u Rimu. Trenutačno se nalazi u Kini gdje navodno pregovara s tamošnjim

vlastima o većim pravima za katolike. Podzemna Crkva izložena je užasnim

progonima, ali vijesti o tome Zapad dobiva na kapaljku. U međuvremenu, postoji

čitava poplava intervjua s Vettoreom u kojima on govori o Patriotskoj crkvi. Uzdiže

je zbog njezine sposobnosti da preživi u ovako teškoj situaciji. Sve to čini se posve

razborito našim komentatorima. Vettoreov ugled neprekidno raste. Nazivaju

432

ga vatikanskim mirotvorcem. Sveti Otac mu je poslao poruku u kojoj ga savjetuje

da više na daje izjave koje bi mogle ohrabriti Narodnu crkvu i moli ga da govori o

paćeničkoj Crkvi u Kini kad god dobije priliku za intervju. Do sada se kardinal nije

oglasio odgovorom. Lako je moguće da je cenzura izbrisala spominjanje progona.

Ali, isto tako može biti da je problem i u samom kardinalu Vettoreu.

Kako vi procjenjujete čitavu tu stvar?

Rekao bih da je riječ o kombinaciji jednoga i drugog.

Hoćete li ga pozvati natrag u Rim?

Imamo teškoća u našim nastojanjima da dođemo do njega. Putuje po

unutrašnjosti Kine. Moram reći da mi se čini da on bez problema uspijeva da

njegovi članci i intervjui stignu na Zapad.

Nije li to jasan slučaj neposlušnosti?

Vrlo je prevrtljiv. Osim toga, moramo brinuti i zbog drugih stvari vezanih uz

međunarodnu situaciju. Ona svakim danom postaje sve složenija. Kina čini

tajnovite poteze na nekoliko razina. Rusija je krhka i doimlje se opasnom. Zapadna

Europa je zaluđena novom vizijom koju nudi konferencija UNITAS-a. Islamski

narodi propovijedaju sveti rat protiv nevjernika u svojoj sredini i istodobno razdiru

jedni druge na komadiće. Predsjednik odlazi svima njima; ovdje pregovara, ondje

pritišće, svakoga umiruje. Čitavo to vrijeme Sveti Otac izlijeva bujicu mudrosti ne

prestajući proglašavati Isusa Krista Gospodarom povijesti i izvorom istinskog

jedinstva, mira i nade. Iz njegovih usta izlijeva se golema rijeka svjetla, ali tu rijeku

upija zemlja. Nitko ne sluša što on govori.

Neki slušaju.

Kardinal obrisa lice rukama. Takvih nema mnogo. To je obeshrabrujuće. Na

ljudskoj razini.

Kardinal podiže pogled prema zvijezdama što su se pokazivale između oblaka.

Uozbiljio se. Okrenuo se Iliji. Hvala vam što ste bili tako strpljivi. Ja sam samo

razdražljiv i frustriran starac. Nije baš poučno, zar ne?

433

Ljudi smo. Posrćemo, baš kao i apostoli. Ali, opet se saberemo i idemo dalje, kao

što su i oni činili. Upravo tako.

Čak i kad đavao postigne velik uspjeh, čak i kad uspije zavesti većinu svijeta, čak ni

tada ne smijemo izgubiti nadu. Nije li rečeno da će Crkva jednog dana morati proći

kroz ovu drugu Pashu?

Nadao sam se da se to neće zbiti u našem vremenu.

Vjerujete li da je došlo to vrijeme?

Još uvijek nisam siguran u to, uzdahnu Kardinal. Ali, čini se sve jasnije i jasnije. Još

nikad nismo bili u ovakvoj situaciji.

Pad Rima? Invazija barbara?

U to vrijeme svijetom su vladali zli gospodari, Neron, Tiberije i Domicijan. No čak i

usred kolapsa civilizacije, svijet je ispuzao iz tame. Mi klizimo u tamu, i u tome je

sva razlika. Naši autokrati nisu pokvareni tirani. Oni su arhitekti svjetske moći i oni

manipuliraju svim sredstvima suvremene psihologije kako bi ovladali čovjekovom

dušom i pretvorili ga u oruđe za ostvarenje svojih ciljeva.

Oni su u određenom smislu kruti puritanci.

Oh, da, ali ti puritanci hladnokrvno čine zlo i motivirani su najuzvišenijim

načelima.

Bojite li se? upita ga blago Ilija.

Smije li jedan kardinal priznati kako se boji? Da, bojim se. Najviše se bojim za

mnoge nedužne koji upadaju u ralje zvijeri.

Što će učiniti Sveti Otac?

On će sve do kraja nastaviti činiti ono što je dosad činio. I mi moramo tako. Naša

je zadaća naviještati Isusa. Moramo ojačati ono što je ostalo. Nije na nama da

prebrojavamo one koji slušaju.

Ilija je pokušavao otjerati zebnju iz duše.

Kardinal se okrenu i pogleda ga. Znate, da mi je netko pred tri godine kazao da će

se to dogoditi tako brzo, ne bih mu bio povjerovao. Odbacio bih to kao

nepotrebnu uzbunu. Sada već nisam siguran u to. Tijekom samo nekoliko godi-

434

na bili smo svjedoci kako se relativna stabilnost pretvara u sve veći nered. Taj

proces postaje sve brži. Uopće nisam mogao predvidjeti brzinu kojom se sve to

odvija.

Još uvijek ima vremena. Još uvijek se možemo nadati.

Možemo se nadati? Iznad svega moramo imati nadu. Ljudska uporišta nestaju

jedno za drugim. Svaka duša bit će odvagnuta. Mnogi su pali na tom ispitu.

Posebno me obeshrabruju naši pastiri.

Mnogi od njih ostali su lojalni.

Pitam se hoće li ih biti toliko kad vrućina postane neizdrživa. Na nekoj točki to će

postati pitanje mučeništva.

Sad je Ilija bio na redu da bude frustriran. Eminencijo, to me više od svega

drugoga potiče na grijeh srdžbe. Neprekidno mu se opirem. Potičem svoje

duhovne gojence da mu se odupru, da mole, da poste, da oproste. Pa ipak,

duboko u svome srcu vodim rat sa svojim emocijama. Kad mi je Anna ispričala o

tome kako su mučili i ubili njezina muža, napokon sam shvatio da je mučeništvo

stvarnost.

Svi mi moramo zaboraviti pobožne pričice koje smo čitali u životopisima mučenika

i moramo se okrenuti stvarnosti koju tvore živi ljudi. Naši prvi mučenici bili su

stvarni muškarci i žene sa svojim vlastitim osobnostima, sa svojim nedostacima i

sa svojom veličinom. Mi se ne razlikujemo od njih.

Kad bismo se samo kao jedinstveno tijelo mogli suočiti sa silama tame!

Kad bismo samo, kad bismo samo... stari refren. Ali, uvijek je tako bilo. U svim

glavnim krizama naše povijesti morali smo podnijeti izdaju upravo onih koji su

trebali čuvati stado. To je problem ljudske gluposti i slabosti.

Zar naši neposlušni biskupi ne vide što čine?

Tako velika sljepoća ukorijenjena je u grijehu, u grijehu koji je najteže vidjeti kod

sebe i koji je još teže iskorijeniti - u oholosti. Prastari izum neprijatelja.

Netko ih mora upozoriti!

Bezbroj puta su upozoreni. Ne čuju.

435

Stare sumnje ponovno iziđoše na površinu. Zašto naš Gospodin dopušta da se to

događa?

Kardinal se žalosno nasmiješi i stavi ruku na Ilijino rame. Toliko je uzbune u

vašemu glasu, prijatelju moj. Čujem od vas isti onaj krik koji se oteo s usana

apostola za vrijeme oluje na jezeru, kad je lađa počela tonuti, kad je Gospodin

spavao.

Postidjeli ste me. Naravno, vi ste u pravu. U posljednjem času On će se probuditi i

umiriti oluju. Zatim će se okrenuti prema nama i zapitati nas zašto imamo tako

malo vjere.

Upravo tako. U međuvremenu, mi nosimo križ. Svjedoci smo izdaje. Trpimo.

Zar ne možemo ništa učiniti?!

Morate shvatiti, oče, da đavao, sijući revoluciju u Crkvi, ima u vidu svoj cilj, a to je

unijeti zbrku u Crkvu. Na taj način ona gubi koncentraciju i rasipa energiju. Na taj

način, oslabljeni smo upravo u onom trenutku povijesti kad bismo trebali biti

najjači.

Zašto Sveti Otac ništa ne poduzima? Zar ne može natjerati te prelate na

poslušnost?

Više puta je to učinio, i to upravo na način kako bi to i Krist učinio. Ali, on nema ni

policije ni vojske. U posljednje vrijeme zauzeo je nešto čvršći stav prema

disidentima. Prefekt Kongregacije za nauk vjere ne posustaje u svojim

nastojanjima da obuzda pobunu. To je pravi način služenja autoritetom. Rješenje

nije u autoritarnosti, jer bi to samo dolilo ulje na vatru pobune. Sveti Otac radi dok

ima svjetla. On sve nas poziva da se vratimo Onome koji je nosio križ i umro na

njemu. U svojim rukama on nosi samo to, križ; neprekidno govori o pobjedi Križa.

Oni koji ne žele slušati odgovarat će pred Bogom.

* * *

Tijekom tjedna došao je Smith i pozvao ga na kavu. Otišli su u kavanu na obali

rijeke Tiber i sjeli za stol za kojim su i ranije sjedali. Naručili su espresso. Vjetar je

odnosio lišće niz

436

ulicu. Smith je zapalio lulu i bjesomučno puckao. On kamišem lule pokaza preko

rijeke. Kupola crkve Svetoga Petra sjajila se zlatnom bojom obasjana suncem na

zalazu.

Sve izgleda tako normalno, zar ne, Ilija?

Na što ciljate?

Ni na što. Baš ni na što, odgovori on kroz oblak dima. Imate nešto na umu?

To se jedva može reći. Dakle, da budem iskren, već dugo vremena želim vas pitati

što vi mislite o svim tim ukazanjima?

O kojim ukazanjima?

Ima ih na stotine. Viđenja, čuda, kipovi koji plaču, svjetlo na nebu, uzmite bilo

koje. Promatram, slušam, molim. I...?

Naravno, neka od njih imaju sumnjiv izvor.

To je eufemizam. Sto reći o onoj gospođi koja putuje po čitavom svijetu i govori

kako joj je Isus rekao da se Papa mora popraviti jer će ga u protivnom On

napustiti.

Mislim da je ona žrtva fantazije ili neke duhovne obmane.

U pravu ste. I ja tako mislim. Ona ima neoborivu argumentaciju: Hej, vi dobri

kršćani, ako odbacite moje poruke, odbacujete Isusa koji mi ih je dao. Kupite moju

sljedeću knjigu...

Tome se prilično teško oduprijeti zar ne?

Kažem vam! S druge strane, imate čitavu gomilu vizionara koji tvrde da se, ako u

čitavoj ovoj zbrci želimo ostati s Isusom, moramo čvrsto držati Pape.

Vjerujem da takvi iskreno misle. Međutim, zbrka se neprestano širi među

najodanijim Gospodinovim sljedbenicima. To je trebalo i očekivati.

Znam, znam. Samo želim da to bude malo jasnije. Neki moji prijatelji u Sjedinjenim

Državama pridružili su se shiz-maticima. Oni su uvjereni da ste pravovjerniji što

ste konzervativniji. Oni su veći katolici od Pape.

Vjerujem da su neka od tih upozorenja milost koju nam šalje Gospodin.

437

Koja?

Ona što govore o vjernosti i milosrđu. U tim porukama ima dosljednosti. Oni

praktično jednoglasno govore da će, ukoliko se čovječanstvo ne pokaje i ne vrati

se Bogu, zemlju zadesiti kazna na način kako se to dosad nikad nije dogodilo.

Sve od vremena Velikog potopa, kako oni to kažu.

Sveto nas pismo upozorava da će drugi potop biti gori od Noinoga. S tom razlikom

što to neće biti potop vodom nego vatrom.

Da, čitao sam o tome. Uhvati me jeza od toga.

To se više ne čini tako nemoguće.

Svakako, nakon Hirošime. Slušajte me, Ilija, ono što mene brine u svemu tome jest

brzina. Proročanstva nam dolaze tako brzo i bjesomučno da jedva stignete sve to

skupa povezati i dati smisao svemu tome. Prirodne katastrofe, ratovi, napadi na

Crkvu, mučenici, politika, intrige, masoni, đavoli, izdajice, ljudi obilježeni Kristovim

ranama, kipovi koji plaču, ikone iz kojih istječe krv, tri dana tame, znakovi na

nebu, nadnaravna upozorenja... sve to se neprekidno nastavlja.

To počinje imati smisla shvatimo li da je ovo konačna konfrontacija između Crkve i

anticrkve, Evanđelja i antievanđelja. Na taj način Nebo izlijeva na nas mnoštvo

izvanrednih darova.

To se čini vrećom pomiješanih darova, ako mene pitate.

Ako neprijatelj polazi u posljednju bitku, nije li razumno pretpostaviti da će on

postrojiti sve svoje snage i pokušati potkopati te darove, odvući ljude od stvarnih

darova i natjerati ih da trče za njihovim imitacijama?

Valjda je to tako. To se i prije događalo.

Dakako. Dodajte tome njegovo nastojanje da ovlada i manipulira svakim

aspektom ljudskog života.

To je čitav mali užas, nije li tako?

Sveto pismo nam kaže da će vrijeme kraja biti užasno.

Ah ne! Nemojte mi reći da ste vi pristalica teorije o kraju vremena.

438

To ovisi o tome što podrazumijevate pod tim izrazom. Smith bespomoćno pogleda

oko sebe tražeći odgovor. Vi znate na što mislim. Mislim na bulažnjenje o

Apokalipsi.

Pokušavam ne bulazniti.

Smith uperi lulu u Iliju. Vi ste prošli kroz teška iskušenja za vrijeme rata, zar ne?

Da, jesam.

Možda se zbog toga doimate pesimistom. Možda mi je to dalo oči da vidim što su

sve ljudi spremni učiniti.

U redu, ali, radi argumentacije, što onda ako je ovo tek jedna od kriza kroz koje

moramo proći? I prije smo prolazili kroz gadne oluje, a ova se doimlje pitomom u

usporedbi s drugima. Osim toga, ljudi koji su živjeli u desetom stoljeću uzbudili su

se zbog prvog milenija. Oni su također mislili da se Gospodin vraća. Posvuda su

vidjeli Antikrista.

Shvaćam što želite reći, oče. Vi mislite da svijet zahvaća masovna histerija svaki

put kad se približi novi milenij.

Tako je.

O tome vrijedi razmisliti. Ali, moramo razmisliti o još nečemu: pretpostavimo da je

čovjek bolestan i da mu se približilo vrijeme umiranja. Svi su uvjereni da će

umrijeti. To je kraj. Ali, on ozdravi zahvaljujući čudesnoj Božjoj intervenciji. Neko

vrijeme živi tako u prilično dobru zdravlju. Zatim, s približavanjem starosti, on se

ponovno razboli. Čini se da umire. Treba li liječnik iz toga zaključiti da će zato što

je jednom bio bolestan pa je nakon toga ozdravio, ponovno biti tako?

Smith stisnu usta i uz dosta napora ponovno zapali lulu.

U redu. Dokazali ste što ste htjeli, vi talmudoznanče.

Dodajmo prvim dvjema mislima još jednu. Recimo da se u vrijeme kraja naš

liječnik i obitelj ovoga umirućeg čovjeka nalaze u ozbiljnoj opasnosti. Oni neće biti

histerični, ah ne, nego će im nedostajati osjećanje da se radi o nečem važnom.

Nedostajat će im budnosti.

A pacijent im umre.

439

Svi ćemo mi jednom umrijeti.

Što to govorite? Ne može biti vuk sit i koza cijela. Treba li da pustimo pacijenta da

umre ili mu trebamo spasiti život?

Pokušat ćemo mu spasiti život, a ako mora umrijeti, onda mora umrijeti.

Potpuno ste me zbunili.

Trudimo se sačuvati život tijela, ali, poslije svega, život i smrt nisu u našim rukama.

Ako pacijent još neko vrijeme pozivi, to može rezultirati nekim dobrom. Odredi li

Bog da je to vrijeme umiranja, to može rezultirati nekom drugom vrstom dobra.

U redu, kad tako kažete, shvaćam vas.

Nije problem u tome hoće li Crkva preživjeti.

Nije! U čemu je onda problem?

U dušama. Koliko će ih biti spašeno?

Smith baci pogled preko rijeke. Ali, ne smijemo dopustiti da stvari idu tako same

od sebe. Moramo to zaustaviti!

Upravo tako su govorili i apostoli. Nikako nisu mogli shvatiti zašto Gospodin mora

umrijeti.

Hoćete reći da ne trebamo ništa govoriti dok kleveću Crkvu i dok je nepravedno

osuđuju.

Ne. Moramo govoriti. Međutim, u konačnici, pravi test je činjenje.

Činjenje?

Ljubimo li naše neprijatelje? Prihvaćamo li ići zajedno s Gospodinom na Njegovu

putu prema Kalvariji i stajati ispod Njegova Križa? Dopuštamo li čak sebi da

budemo prikovani na Križ zajedno s Njim? Ili mi to ne činimo?

Smith zavrti glavom. Vi zapravo govorite da moramo biti podvojeni. Jedna

polovica nas bori se protiv smrti, a druga omogućuje smrti da pobijedi. Ne

razumijem vas.

Ne moramo razumjeti. Moramo jednostavno činiti.

Možda vam se činim glup, Ilija, ali to se meni ne čini nimalo jednostavno.

Dvojica svećenika zašutješe.

440

Ima toliko iracionalnosti u svemu tome. Neki dan neki moji prijatelji poslali su mi

neku knjigu o Antikristu. U njoj ima svakakvih proročanstava. Mnogo svetaca i

papa bilo je sigurno da je njihovo vrijeme kraj vremena.

Naš bolesnik je ozdravio. Duh Antikrista prisutan je od samoga početka. Sveti Ivan

kaže vjernicima svoga vremena da žive u posljednjem satu. U određenom smislu,

čitava je kršćanska era posljednji dan; zar je tako iracionalno zaključiti da će

vrijeme kraja dosegnuti svoj konačni vrhunac?

Pretpostavljam da nije. Međutim, je li naše vrijeme posljednje? Slušajte me, jedan

od tih vizionara, koji je živio prije više stotina godina, rekao je da Antikrist neće

imati zemaljskog oca. Njegov otac bit će đavao. Bit će rođen od djevice. Imat će

zube i od samog rođenja će rigati bogohulja. Poučavat će ga nekromanti i

čarobnjaci. Činit će čudesa i tako dalje, i tako dalje. On je potpuno odvratan lik,

rekao bih.

Ako je to bila vizija, njeno značenje je alegorično. Druga proročanstva drukčije

opisuju njegovo držanje i osobnost. Bit će izvanredno privlačan. Grčki i latinski oci

kažu da neće biti nalik na čudovište. Sveti Jeronim i sveti Toma, koji su uzor

razumnosti, opisuju mnoštvo njegovih plemenitih svojstava. Kardinal Newman u

svojim esejima upozorava da će žeti ljetinu snažne obmane kojom će obmanuti

umove ljudi. Antikrist će nas gristi, ali to neće činiti zubima. Izgo-varat će

bogohulja, ali to će činiti najotmjenijim riječima. Nijekat će da je Isus jedini Krist i

nijekat će da je On Bog. Na mjestu Spasitelja uzdići će sebe kao antiikonu, kao

utjelovljenje ljudske veličine. Navest će čovječanstvo da se klanja samome sebi i,

napokon, Sotoni.

Ilijine riječi bile su ispunjene teškom sjetom. Smith ga je pomno promatrao i ništa

nije govorio.

Ima li dovoljno proteina u vašoj prehrani? pecnuo ga je.

Iliji se odjedanput nije svidio suhi humor američkog svećenika.

Oče, vrijeme je blizu. Obmana će biti snažna. Moramo biti vrlo maleni. Moramo se

držati Križa.

441

Smith uzdahnu. To mi se čini previše mračno. Ja se suočavam sa stvarnim

problemima. Oni su za mene teži od Zvijeri iz Apokalipse.

Kakvi su to problemi?

Pritisak raste ili pada, što je u zavisnosti od toga kako gledate na to. Dobivam

članke za časopis koji me zbunjuju. Povremeno smo i ranije dobivali takve stvari,

ali tada ih je bilo znatno manje. Sada ih je čitava rijeka. General kaže da bismo

trebali biti otvoreni. On se neprekidno pita ne želi li nam možda Duh Sveti kazati

nešto sa svim tim novotarijama.^

Sto piše u tim člancima?

Većinom govore o tome kako ne smijemo osuđivati svjetske religije i da se

moramo ispričati zbog teološkog imperijalizma, kako oni to kažu. Vi razumijete da

ovdje mislim na svećenike i biskupe. Oni traže da se Crkva javno ispriča

muslimanima zbog križarskih ratova, protestantima zbog inkvizicije, domorocima

zbog obraćanja Meksika na katoličanstvo itd. Svi se udaraju o prsa, a ispod svega

toga nazire se prezir prema evanđeoskom pozivu Crkve.

Sve religije su iste?

Ne kažu to otvoreno, ali u biti šalju upravo takvu poruku. Svaki put mi se digne

želudac kad to pročitam. Do sada sam uvjeravao generala da to ne bismo trebali

objavljivati, no sve više i više ga gađaju protuzračnim topništvom. Ti dečki žele

znati zašto on ne objavljuje njihove članke. Rekao sam vam već, on je izvanredno

drag čovjek. Nedostaje mu čvrstoće.

Zar ne vidi štetu koju bi takvi članci mogli nanijeti?

On misli da je to samo akademska rasprava. Ne resi ga baš blistav um, shvaćate.

Sto po vašem sudu motivira autore tih članaka?

Smith podiže obrve koliko god je mogao više i podigne ruke uvis: Kažem vam, Ilija,

ne znam. Kad god mi se učini da počinju govoriti nešto smisleno, odjedanput

skrenu. To me zapanjuje! Daš im neku originalnu ideju, a oni samo zatvore oči,

izgube se ili potonu u intelektualnom glibu. Više

442

puta govorio sam o tome generalu, ali od toga nikakve koristi.

Zaista, oče, ne biste smjeli. To ga gura prema njima.

Znam, znam, ali, čini mi se da se ne mogu zaustaviti. Obično me zatekne. Način na

koji se to događa je strašan. Na primjer, pošta najčešće stiže dok general stoji

pokraj moga radnoga stola i razgovara sa mnom o vremenu. Iz omotnice iskoči

nekakvo smeće i ja ga pomnjivo pročitam dok ćaskamo o rezultatima nogometnih

utakmica. Sa stranice iskoči redak o inkvizicijskoj Crkvi karakterističnoj za vrijeme

vladavine ovoga Pape ili neka druga slična idiotarija, i ja na to planem. Razbjesnim

se, pocrvenim u licu i glasno kažem neki komentar. On prestane razgovarati, samo

me pogleda s izrazom lica igrača pokera pitajući se je li istina sve ono što kažu o

meni. Bez riječi iziđe iz ureda, a na licu mu blag i zabrinut izraz. Sat vremena

kasnije vrati se natrag i kaže nešto iz vedra neba, kao: moramo više paziti na duh

aggiornamenta, posadašnjenja. I ne bismo li trebali biti otvoreni prema svima, ne

bismo li trebali stvarati ozračje dijaloga, nastojati oko toga da svi slušaju jedni

druge? Da slušaju! Nitko više nikoga ne sluša. On još uvijek živi u sedamdesetim

godinama. To smeće imat će za posljedicu samo to da će obični svećenici i golema

većina vjernika pognuti glavu.

Koliko ima takvih?

Naš je časopis jedan od najvećih misijskih časopisa u svijetu. Čitaju nas stotine

svećenika i tisuće katehista i kate-histica. Stotine tisuća laika. Želim li ja to

objasniti Gospodinu na Sudnji dan? Ne baš.

Tada je vaša dužnost da ostanete čvrsti. Odbacite takve tekstove.

Imam naređenje da neke od njih propustim. To je znak, gesta otvorenosti, kaže

general. Dosad sam se opirao. On neće znati da se nisam pokorio dok na jesen ne

iziđe novi broj. A onda će biti zaista gusto.

Smith je pokušavao ponovno zapaliti lulu, ali to mu nikako nije polazilo za rukom.

443

Ponavlja se nešto slično onome što se događalo s časopisom Catholic Times, reče

on.

Ustrajte, oče. Neka naš Gospodin djeluje.

U redu. Hoćete li vi popraviti ono što je On propustio učiniti?

Učinit ću nešto bolje od toga. Molit ću za vas kao što smo molili prošle godine i

molit ćemo da Bog učini čudo.

Sto će se dogoditi ako ovaj put ne učini čudo?

U tom slučaju razgovarat ću s nekim poznatim ljudima u Vatikanu.

Imate prijatelje u Vatikanu?

Poznajem neke. Možda vam mogu pronaći mjesto u nekoj vjerskoj ustanovi.

Dobro. Hoćete li se ipak raspitati za neki samostan? Oduvijek sam želio imati

vlastitu ćeliju.

Vidjet ćemo. Molite, oče. Vjerujte i molite.

* * *

Jednoga dana početkom rujna Ilija nađe pismo u svom poštanskom ormariću na

učilištu. Bilo je napisano na pisaćem stroju i na njemu nije bilo potpisa.

U njemu je pisalo: Sjetite se naše Gospe Žalosne. Moram razgovarati s vama. Vaša

pošta i telefon možda nisu pouzdani. Nazovite me iz javne govornice. Tražite

Mariju.

Na kraju pisma rukom je bio ispisan telefonski broj u Rimu.

On se odveze do obližnjeg hotela i nazva broj u Rimu s javne govornice u dvorani

za čekanje. S druge strane žice javi mu se ženski glas.

Želio bih razgovarati s Marijom.

Samo trenutak.

Slušao je neki prigušen razgovor koji je upao u liniju. Ovdje Marija. Bio je to Annin

glas. Gdje se nalazite?

U jednom restoranu u istočnom dijelu grada. Možete li slobodno govoriti? Manje

ili više. Možete li doći? Odmah stižem tamo.

444

Objasnila mu je gdje se restoran nalazi i pola sata kasnije sjedili su sučelice jedno

drugome za stolom u stražnjoj prostoriji neke jeftine kavane. Zidni tapeti

narančaste boje, koji su predstavljali imitaciju baršuna, bili su iskićeni gipsanim

poprsjima careva, a zavjese su bile ukrašene vrpcama boje crvene paprike.

Nije baš otmjeno mjesto, ali nismo izloženi nepotrebnim pogledima.

Rekli ste da možda moja pošta i telefon nisu pouzdani.

Htjela sam reći da možda nisu sigurni. Ako se ne varam, pisma koja šaljete i

dobivate otvaraju se. Osim toga, najvjerojatnije vam prisluškuju telefon.

Zašto to mislite?

Znaju za Foligno.

Oh, ne, uzdahnu on.

Ne znaju mnogo, samo to da ste bili ondje. To je u njima potaknulo nadu da vi i

ja...

Ah, mislite na našu nestvarnu romansu.

Da, na to. Prošlog tjedna Predsjednik me je nazvao u Haag i nagovijestio mi da

nešto zna o tome. Bravo, Anna, rekao mi je. Možda ste ipak nakon svega uspjeli.

Prošli su me trnci. Dopustila sam mu da misli da nešto postoji između nas.

Naravno, nešto zaista postoji, no nisam mu rekla da je riječ o staromodnom

prijateljstvu.

Ilija je uzdahnuo. Ali kakav je smisao toga? Naša krinka je razdrta, kao što kažu u

špijunskim romanima. Naša igra je završena.

Možda je vaša igra završena, ali moja nije. Moja krinka je još uvijek netaknuta.

Iluzija o postojanju romanse među nama učvršćuje njegovo povjerenje u mene, a

s vašim dopuštenjem, ja bih ga još i ohrabrila u tome.

Anna, prije nego što išta učinimo, želio bih vam nešto reći.

Opisao joj je kako je pronašao prislušni uređaj ugrađen u Statov relikvijar.

Doimala se zbunjeno, a zatim je ustala i otišla u zahod. Vratila se deset minuta

kasnije.

445

U redu je. Čista sam. Zabrinuli ste me.

Dakle, što predlažete da učinimo kako bismo kod njega podržali iluziju o

postojanju romanse među nama?

Započnimo jedno drugome slati diskretne signalčiće. Koristit ćemo se šifriranim

jezikom koji će moći dešifrirati svaka budala.

Shvaćam. Neka vrsta protu-protuobavještajne operacije. I dalje se ne osjećam baš

ugodno kad pomislim na to. Jednoga dana to bi mogli iskoristiti protiv nas.

Mislite da je ikoga briga za grijehe nekoga svećenika? Imaju i previše skandala

koje mogu upotrijebiti protiv Crkve. Oni se ne žele zamarati s uobičajenim

indiskrecijama. Oni žele nešto više od toga.

A to je?

Oni žele vas, i njihov apetit je ponovno podražen.

Tu nešto ne valja. I previše su pametni. Saznat će.

Nisu svemogući. Ne mogu sve znati.

Valjda ste u pravu. Pa ipak...

A ako se vi brinete za... Nije završila rečenicu.

Ne brinem toliko za vaše, koliko za svoje srce.

Znam.

Mislite li da mi je to lako reći vama? Znate li koliko je bolno priznati da je osoba za

koju brinem ujedno i izvor kušnje?

Ja sam vam izvor kušnje?

Oprostite. Pogrešno sam to rekao. Anna, niste vi kušnja. Kušnja je u meni:

predodžba u umu, snovi, sjećanje na prekrasnu ljubav - sve me to vuče prema

utjehi koja nije bila zamišljena da mi pripada u ovome svijetu. Ali vi - vi ćete uvijek

biti moja prijateljica u najistinskijem, najdubljem značenju te riječi.

U očima joj je vidio ganuće. Nije željela prekinuti njegov pogled.

Moramo se boriti protiv njih, Ilija, reče ona napokon sa žestinom. Nemojte im

dopustiti da vam sve oduzmu. Oni će na kraju izgubiti. Ali, koliko će toga pri tome

uništiti! Previše!

446

Potekoše joj suze.

Anna, reče joj bespomoćno, jednostavno ne vidim što možemo učiniti.

Zapravo, vi ne trebate ništa učiniti. Nekoliko pisama, nekoliko telefonskih poziva.

Tek toliko da pomisle kako se njihovi planovi ostvaruju. U međuvremenu, na taj

način ću moći još dublje ući u taj krug. Već postoje znakovi da se krećem iz kruga u

krug.

Kakvi znakovi?

Jučer sam na Predsjednikov poziv bila nazočna jednom privatnom skupu na

nekom imanju blizu Rima. Zato sam i došla u grad.

Koja je bila svrha toga skupa?

Nisam upućena u sve, no bilo je očito da su mi se tijekom vikenda pokušali

promišljeno i namjerno razotkriti - više negoli ikada do sada. Bila je to neka vrsta

testa. Mislim da sam prošla na njemu.

Kakva je vrsta ljudi bila prisutna na tom skupu?

Nije to bila neka velika skupina. Dvanaest muškaraca i sedam žena, uključujući i

mene. U svemu tomu čudno je to što tamo nisu bili oni ljudi koji ga obično

okružuju na javnim svečanostima. Nisam prepoznala ni jednog političara ni

financijera, nije bilo nikoga poznatog. No, vidjela sam da su to ljudi... moći. To su

ljudi koji negdje na ovom planetu imaju golem utjecaj. Ali, ne mogu nagađati o

prirodi te moći.

Zašto su pozvali vas? Valjda ne zato da bi s vama raspravljali o ljubavnoj romansi?

Navodno je to bio jedan od razloga. Na najsuptilniji način ponovio mi je čestitke

koje mi je koji dan prije kazao preko telefona. Također mi je natuknuo o oglednoj

parnici koju će Svjetski sud imati sljedećeg mjeseca. Iako mi nije jasno zašto se

zabrinjava time budući da znaju da će sve ispasti po njihovu. UN i Europski

parlament odlučili su sve zemlje svijeta obvezati antipopulacijskim zakonima.

Kako ćete vi glasovati?

Nije odmah odgovorila.

447

Oprostite, bio sam preuzetan. Vi ste sutkinja. Nisam imao pravo postaviti vam to

pitanje.

Provela sam mnoge besane noći razmišljajući o tom problemu. Došla sam do

zaključka da je novo zakonodavstvo potpuno destruktivno. Omogućit će vladama

kršenje ljudskih prava. Znam da to ne smijem poduprijeti. S druge strane, ako se

tome suprotstavim, bit ću otkrivena. Shvaćate, to je ugaoni kamen u njihovu

približavanju svjetskoj moći. Moraju je imati. Oni znaju da sam ja dovoljno

pametna da to vidim. Zato su me i postavili na to mjesto. Oni nimalo ne sumnjaju

u moje mišljenje o svemu tome.

Sto ćete, dakle, učiniti?

Ne znam ni sama. Taj zakon je gnusan. Ipak, ako trebam uzvratiti udarac čovjeku

koji je ubio Stefana, tada ću morati igrati njihovu igru. Ne mogu dopustiti da me

izbace iz svoga kruga.

Anna, preklinjem vas. To je pogrešno. Ako budete glasovali kako oni žele, koristit

ćete se zlim sredstvima kako biste postigli dobar cilj. Dugoročno gledajući, to ne

može ispasti dobro.

Ne razumijete. Jedan ili dva glasa bit će sigurno protiv. Međutim, sud će sigurno

donijeti taj zakon. Moj glas to ni na koji način ne može promijeniti.

Jeste li sigurni?

Znam to. On kontrolira većinu. Ostatak podržava taj zakon. Jedan ili dvojica onih

koji se neće složiti s njim uskoro trebaju otići u mirovinu. On je već pobijedio.

Čak kad bi tako i bilo, to je stvar savjesti. U pitanju je vaša duša!

Moja duša? Ponekad se pitam nije li moja duša već davno umrla. Ona je pokopana

u lijesu na milanskom groblju.

Sjećate li se našeg posjeta don Matteu? Sjećate li se što vam je rekao?

Sjećam.

Jednoga dana pridružit ćete se Stefanu. Sve će ovo završiti. Bit ćete zajedno i

zauvijek sretni. Nemojte riskirati vječnost zbog prljave špijunske igre.

448

To je isuviše teološki. Ne mogu tako razmišljati. Želim doći do Stefanova ubojice.

Ako svijet ne može činiti pravdu, doći ću do nje na neki drugi način.

Preklinjem vas.

Ona zavrti glavom ne htijući ni čuti za njegove argumente.

Ostavimo sad to po strani. Ima još nešto što vam želim reći. Sada znam da me

intuicija u pogledu Stefanove smrti nije prevarila.

Kako to znate?

Prošlog vikenda upoznala sam njegova ubojicu. Zaista?! Tko je on?

Ne znam kako se zove. Bio je u toj skupini.

Ali, to je grozno! Što se dogodilo?

Morate razumjeti da je taj sastanak bio različit od svih kojima sam do tada bila

nazočna. Lica tih ljudi bila su mi nepoznata. Od trenutka kad sam došla tamo

spominjala su se samo imena. Nije spomenuto ni jedno prezime. Samo je

Predsjednik bio svima poznat. Ništa nije rečeno. Ništa nije bilo otvoreno.

Razgovaralo se samo općenito. Ali, to su bile općenitosti u vezi sa stvarima koje

mogu potresti zemlju. Bilo je riječi o pokretima koji se zbivaju na svjetskoj sceni, o

različitim osobama i strategijama. Onaj tko nije bio duboko unutar njihova načina

gledanja nije mogao razumjeti ništa od svega toga. Bili su to kotači unutar kotača,

žiroskopi unutar žiroskopa. Taj dio nisam razumjela. Ne, uopće ga nisam

razumjela. Ali, sjećate li se da sam vam jednom rekla kako sam naučila čitati ljude.

Kako mi podizanje obrve toliko toga govori, međuigra pogleda, tko se kome kako

obraća, itd.

Sjećam se.

Tijekom prvih godina moje službe bavila sam se krivičnim pravom. Ilija, mogu

raspoznati ubojicu i kažem vam da je ondje ovoga vikenda bilo više njih. Međutim,

ti ljudi pripadaju nekoj posebnoj vrsti živih bića - vrsti koju nikad do sada nisam

susrela. Ima nešto posve razborito i u isto vrijeme krajnje psihopatsko kad je riječ

o njima. Razumijete li što govorim?

On kimnu glavom sjećajući se Eichmannova lica.

449

Savršena gospoda?

Točno. Savršena gospoda s nečim odvratnim u očima. To me zgrozilo. Od trenutka

kad sam ušla u tu kuću, poželjela sam pobjeći. No znala sam, pobjegnem li, nikad

neću prestati bježati.

Mislim da je došlo vrijeme da odete od njih. Samo otiđite. Recite da ste bolesni,

da ste doživjeli živčani slom, bilo što, ali morate se izvući iz njihova kruga!

Neću to učiniti. Kad vam kažem ostalo, vidjet ćete zašto ne želim.

Nastavite.

Sinoć nakon večere ostali smo tamo, pijuckali i čavrljali u malenim skupinama.

Skupini u kojoj sam se nalazila ja pristupio je jedan od tih ljudi. S nama je bio i

Predsjednik. Vidjela sam da je on na ravnoj nozi s Predsjednikom jer su svi

ustuknuli korak natrag kad nam je pristupio. Bila je to jedna od onih podsvjesnih

kretnji što ih ljudi učine, koje vam kažu da je takav čovjek vrlo važan, da je on

nešto posebno. Ali, meni je potpuno nepoznat. Nemam pojma tko je on.

Poštovanje koje su mu iskazivali bilo je fenomenalno. Ništa na njemu nije odavalo

da bi se moglo raditi o nekom značajnom čovjeku - imao je šezdesetak godina,

proćelav, umjerene težine. Govorio je umjerenim glasom, nije rekao ništa

značajno, tek nekoliko blagih šala koje su sve zabavile. Meni ga nisu predstavili.

Naposljetku je otišao iz naše skupine i Predsjednik je otišao za njim. Učinio je to

nemarno, nonšalantno, ali ja sam vidjela da će ga dozvati migom.

Predsjednik ga je dozvao?

Ne, upravo suprotno. Nekoliko trenutaka stajali su odvojeno od naše skupine i

nešto ispotiha razgovarali. Nisu znali da mogu istodobno slušati više razgovora. Ja

sam razgovarala s nekim čovjekom iz Škotske. Govorio mi je kako misli da je

varšavska konferencija polučila velik uspjeh. Mrmljanjem sam mu pokazivala da se

slažem s njime, no čitavo vrijeme slušala sam što šapuću par koraka dalje od nas.

Gotovo ništa nisam mogla čuti, ali sigurna sam da se Predsjednik tom drugom

čovjeku obratio riječju Mago.

450

Mago?

Magus. Čarobnjak.

Možda ste krivo čuli. Na toj udaljenosti... Ne vjerujem. Zatim mu je onaj drugi

odvratio, oslovljavajući Predsjednika riječju Architetto. Arhitekt?

Da. Razgovor u četiri oka završili su značajnim kima-njem glave, a zatim se

Predsjednik vratio k nama i nastavio kao da se ništa nije dogodilo.

Je li tamo bilo više ljudi s takvim imenima?

Bilo ih je nekoliko. Većina njih bili su predstavljeni samo kao Karlo ili Katarina ili

Edmund. Neki od njih zvali su se Strijelac i Abadon.

Abadon? iznenadi se Ilija.

Što vam je? Poznato vam je to ime?

To ime nalazi se u Knjizi otkrivenja. Tako se zove jedan anđeo.

Uopće nije bio nalik anđelu.

Možda ti ljudi koriste imena koja za njih imaju simboličko značenje. Prema Svetom

pismu, Abadon je anđeo-kralj Bezdana. On drži ključeve ponora. Nazvan je

zvijezdom koja je pala s neba.

Zašto zvijezdom?

Pobunjeni anđeli nekad su bili bića svjetla. Postali su tama i bačeni su na zemlju. U

evanđeljima Isus govori o Sotoni kao o onome koji je pao kao munja s neba. Taj

odlomak iz Knjige otkrivenja obično se tumači tako što se kaže da će, kad zatrubi

peta truba iz Apokalipse, taj pali anđeo otvoriti vrata demonskog svijeta koji će se

tada izliti na zem-Iju.

Užasne li mitologije.

Ona je možda i doslovnija nego što mislite.

Nemojmo sad o tome, Ilija. Što znači to ime?

Ono znači Upropastitelj. To je u oštroj suprotnosti s imenom Isusa koje znači Jahve

spašava.

E, pa, čovjek o kojemu je riječ izgledao je prilično ljudski.

451

Recite mi nešto više o njemu?

Bilo ga je teško razlikovati od ostalih. Imao je pedesetak godina, zdepast,

bezizražajna lica, s ustima koja su se navikla smješkati, no čitavu večer doimao se

nekako neveseo. Držao se po strani.

Je li on bio ubojica?

On je bio ubojica, ali on nije ubio moga muža.

Tko ga je ubio? Kako ste ga mogli razlikovati od ostalih sličnih njemu?

Jednostavno sam znala. Ne pitajte me kako sam znala. Možda ćete posumnjati u

mene više nego ikad dosad kad vam kažem što se dogodilo nakon toga. Nemam

baš mnogo dokaza, ali to je sve što imam. Svaki moj instinkt govori mi da sam

potpuno u pravu.

Je li on išta rekao?

I da i ne. To se dogodilo ovako: kao na svakoj zabavi, ljudi su se neprekidno

međusobno miješali, odlazili iz jedne skupine i priključivali se drugoj, da bi se

nakon nekog vremena ponovno vratili. Izlazili su iz salona i odlazili u plesnu

dvoranu i opet se vraćali. Svirala je glazba, sve je bilo ukrašeno cvijećem i svi su

nastojali biti živahni i u tome su, čini mi se, pretjerivali. U sobi do naše ljudi su

plesali. Stariji su pušili i smijali se u kutu prostorije. Ja sam s tri gospođe

razgovarala o umjetnosti. One su sastavile Predsjednikovu zbirku umjetnina koja

trenutno kruži po Americi. Bile su to vrlo obrazovane osobe, vrlo profinjene,

premda mi nisu rekle čime se bave niti tko su one. Rekle su mi samo svoja imena.

U jednom trenutku čovjek, kojega su nazivali Aba-don, prošao je pored nas i one

su ga uvele u naš krug. Zapitale su ga slaže li se da je Picasso preteča

modernističke revolucije u umjetnosti. S ustručavanjem se složio s tom

postavkom. Ostao je s nama. Pijuckao je iz svoje čaše i slušao nas što govorimo.

Osjetila sam njegov pogled na sebi. To nije bio pogled muškarca. Hladno i

znatiželjno me je promatrao. Jedna od žena rekla je nešto o načinu na koji je

Picasso razlomio sliku žene, gotovo kao da ih mrzi. Abadon ju je pogledao i rekao

nešto u smislu da je Picasso zaista želio

452

prodrijeti u žensku dušu jer su mu bile tako tuđe. Rastavio ih je, kazao je, i opet ih

sastavio.

U taj čas oglasio se čovjek kojega su zvali Mago. Odjedanput se stvorio pokraj

mene; nisam ni vidjela kad nam se približio. Rekao je da bi ih Picasso, da je imao

takvu mogućnost, raskomadao žive, komad po komad, jer je istinski težio za

zdencem života. U tom trenutku većina nas, čini mi se, počela je osjećati snažnu

želju da promijenimo tu sablasnu temu razgovora. Ali, Mago to nije dopustio.

Obratio se gestom nekom sićušnom čovjeku što je stajao u blizini kojega do tada

nisam primjećivala. Dođi ovamo, Chirurgo, rekao mu je. Zvao ga je kirurgom.

Čovječuljak je pristupio k nama i stajao ondje poput kakva poslušnog psa. Odmah

sam shvatila da je i on ubojica. Chirurgo, Mago i Abadon -sva trojica ubojice.

Pogledala sam u Kirurgove oči i znala sam. On je bio taj.

Stefano?

Da.

Što ste zatim učinili?

Ništa nisam učinila. Odvratila sam pogled od njega kao da ništa nisam vidjela. Bila

sam lišena bilo kakvih emocija. Spopala me potpuna ravnodušnost. Nisam se

morala pretvarati. Kao da se u meni nešto isključilo, jer je bilo bitno da ništa ne

otkrijem. U meni je počelo djelovati nešto što nisam znala da postoji.

Pretpostavljam da bi se to moglo nazvati prepredenošću.

Što se dogodilo nakon toga? Što je Mago rekao Kirur-gu?

Rekao je: Recite nam, doktore, kako to izgleda raskomadati živo ljudsko biće?

Kirurg nije ni okom trepnuo. Malo je nagnuo glavu i rekao: To je znanost.

Pogledala sam ruke koje su mučile Stefana i vidjela da su to nježne, čiste ruke.

Nasmiješila sam mu se. Samo je anđeo mogao znati da je taj smiješak bio varka.

Zatim sam rekla nešto što ni sada ne mogu vjerovati, no rekla sam to jer znam da

su oni tome vjerovali, rekla sam: Postoje vremena kad znanost mora ići ispred

ostatka čovječanstva. Znanstvenik mora činiti nepo-

453

pularne stvari, pa čak i one koje drugi nazivaju zlim, radi zajedničkog dobra. Dok

su svi oko mene mrmljanjem izražavali slaganje s mojim riječima, Chirurgo me je

pogledao kao da sam luda. Da je on običan liječnik, pa čak i običan zao liječnik, bio

bi zadovoljan mojom primjedbom. Umjesto toga, ostao je bez riječi.

Pretpostavljam da ga je pogodila užasna ironija cijele te scene: pred njim je stajala

ucviljena žena čovjeka kojega je mučio do smrti koja ga uvjerava da je to što je

učinio nešto najbolje na svijetu. Što se zatim dogodilo?

Mago i Abadon ustali su na obranu. Ne pokazujući nikakve emocije, obojica su

istodobno pogledali Kirurga, a zatim jedan drugoga. Između ove trojice trajao je

nečujan razgovor i to se moglo vidjeti u djeliću sekunde. Zatim su me sva trojica

brzo pogledala. U mojim očima nisu ništa mogli vidjeti. Okrenula sam se ženi stoje

stajala s moje lijeve strane i upitala je misli li ona da i drugi kubisti toliko mrze

žene kao i Picasso. Ona su upustila u široko obrazlaganje i taj trenutak je prošao.

Ubojice su se razišli u različitim pravcima kao da se ništa nije dogodilo.

Ilija koji je kao hipnotiziran slušao cijelu priču, odjedanput glasno odahnu.

Konačno je došao do zraka. To je strašno!

Strašno? Naravno da je strašno - no to je istodobno i velika pobjeda.

Jeste li sigurni, upita je Ilija vrteći glavom. Jeste li je mogli zamisliti?

Ne. Vidjela sam je, mirno odgovori ona. To mi je najbolji dokaz da je

Predsjednikov krug u potpunosti lišen savjesti i da ne obećava ništa dobro za

čovječanstvo.

Što ćete učiniti? Možda bi trebalo da ih prijavite policiji?

I da im kažem da sam vidjela tri muškarca kako se međusobno pogledavaju? Što

ćete onda učiniti?

Uvjeravam vas da ne kanim kupiti pušku i ubiti toga bijednog čovječuljka.

454

Anna, ako im se učini da im predstavljate i najmanju prijetnju, ako posumnjaju da

vi znate...

To su kreature koje žive u svijetu sjena. Oni misle da su na sigurnom. Nema te sile

na svijetu koja ih može dotaknuti.

Prije ste govorili o pravdi. Kako mislite da ćete ih privesti pravdi?

Nastojanjem za sveobuhvatnom pravdom. Namjeravam im se približiti koliko god

mi to dopuste i namjeravam saznati što god mogu više. On će se sigurno

poskliznuti. Oni će se sigurno na ovaj ili onaj način odati. Kad se to zbude, srušit će

im se vlastita kuća na glavu. Ruševine te kuće bit će doista strašne.

Ilija nije mogao otjerati od sebe osjećaj užasnutosti.

Anna ispravi leđa i pogleda po zidovima restorana.

Mislim da mi je za večeras dosta ovih narančastih zidnih tapeta što glume baršun.

Osim toga, nije li ovo već četvrti put što sviraju tu gramofonsku glazbu? Već su

toliko puta pustili Zbogom Sorrento.

On ispruži ruku preko stola i uze njezinu ruku. Vi ste vrlo hrabra žena.

Ona slegnu ramenima. Koliko je sati?

Devet i trideset, reče on.

Ne bih željela ovako završiti večer. Prošetajmo malo.

Odvezli su se njegovim kolima u središte grada, parkirali u blizini njegova kolegija i

uputili se pješice prema Tiberu.

Pala mi je napamet jedna jedina dobra stvar u vezi s našom navodnom

romansom, rekla je.

što bi to moglo biti? upita je on mrzovoljno.

Možemo se igrati špijuna i nadati se da će nas otkriti. To će dati dodatan impuls

zapletu.

A što je sa stvarnom komunikacijom?

Moramo naučiti čitati između redaka. Ponekad ćemo, kao večeras, moći otvoreno

razgovarati. Na ovaj ili onaj način, od mene ćete saznati što se događa. Dobro smo

se prikrili.

Morate se još više truditi kako biste izbjegli da se na bilo koji način odate,

upozorio ju je.

455

Svakako.

Kad budemo iskreno razgovarali, morat ćemo biti apsolutno sigurni da nas ne

prisluškuju.

Naravno. A kada budemo igrali našu šaradu, morat ćemo učiniti sve da to izgleda

kao da izbjegavamo prisluškivanje.

A to nam neće poći za rukom.

Tako je. To nam neće poći za rukom. Hoćete li to zapamtiti?

Mislim da hoću.

Ako otkrijem išta određeno, obavijestit ću vas o tome preko naših lažnih ljubavnih

pisama. Napisat ću vam da sam pronašao neprocjenjivo umjetničko djelo i da se

želim s vama savjetovati o kupnji. Zatim ćemo morati pronaći način da se nađemo.

Ona ga uze za ruku. Ne brinite, to će pomoći našoj šara-

di.

Znam. Baš sam zagrijan za nju.

Pod svjetlom ulične svjetiljke vidio je kako mu se smiješi. Nježno ga je držala za

ruku, bez posesivnosti, a opet odlučno.

Slušajte me, Anna, ako baš inzistirate na tome da se bacite u ralje opasnosti, želim

da mi učinite jednu uslugu. Kakvu uslugu?

On posegnu u džep svoga kaputa i izvadi mali mjedeni moćnik. Zatim ga otvori i

pokaza joj što je u njemu.

Želim da ovo nosite sa sobom gdje god krenuli. U njemu je moje najveće

bogatstvo.

Trijeska drveta i nekoliko zrna krunice?

Neću vam reći odakle mi ovo drvo jer mi ne biste vjerovali. Zrnca su natopljena

krvlju jedne svete žene. Mučenice. Ma što se dogodilo, uvijek se sjetite da niste

sami.

Ona uze moćnik i stavi ga u džep.

Obećavate li?

Obećavam, reče ona i okrenu se od njega, a zatim ode u noć.

456

XVIII.

Došašće

Vijesti koje su stizale iz svijeta bile su sve gore. Ovdje-ondje izbijali su lokalni

ratovi. Mediji su bili prepuni Predsjednikovih smionih napora usmjerenih prema

sprječavanju novog nasilja. Kina je zahtijevala da joj se vrati Tajvan. Promatrači

UN-a pronašli su tajno spremište atomskog oružja u Bjelorusiji, što je još više

raspirilo strahove da se bivše sovjetske države ne pridržavaju sporazuma o

razoružanju i da predstavljaju naoružani logor koji čeka da eksplodira. U Salvadoru

je izbila krvava revolucija. Meksiko je proživljavao politički kaos. Ekonomska

osovina što su je tvorili Japan i Amerika bila je ponovno destabilizirana trgovačkim

ratom. Novine i časopisi izvještavali su o sve slabijem stanju Papina zdravlja i o

neprekidnim glasinama kako će se uskoro povući ili će ga kardinalski kolegij

proglasiti nesposobnim. Mnogo se nagađalo o tome tko će biti novi papa. Među

najistaknutije takmace novine su uvrstile novo ime - kardinala Vettorea.

Ilija je sve to promatrao i čekao, držao svoja predavanja i molio.

U ponedjeljak nakon prve nedjelje Došašća dobio je pismo u omotnici ružičaste

boje. Na njemu nije bila ispisana adresa pošiljatelja, ali je bilo opskrbljeno

poštanskim žigom Pariza. Debeli pergament u pismu bio je ljubičaste boje.

Rukopis je bio Annin.

Najdraži Davide,

čim se probudim, mislim na tebe. Već sam odavno zaboravila da postoji takva

sreća. Dok smo bili zajedno, shvatila sam da me vraćaš u život.

457

Naša ljubav mora ostati tajna. Naš dobar glas ovisi o tome.

Marija.

*

Draga Marija,

život u Rimu je tmuran bez tebe. Ja sam također odavno zaboravio da takva ljubav

postoji na ovoj neplodnoj zemlji. Nosim te u srcu kao ikonu.

Vječno ću te ljubiti.

David

Ilija je odgovor napisao s osjećajem tjeskobe, ali se uvjeravao da te riječi nisu

neiskrene. Nevidljivi psi čuvari mogli su ga protumačiti kako god su željeli.

Otposlao ga je na njezinu adresu u Francusku.

Nekoliko dana kasnije stiglo je jedno posve drukčije pismo. Napisao ga je Smith.

Nalazio se u zatvoru Regina Caeli i bio je u ozbiljnim nevoljama. Bi li ga Ilija

posjetio čim je prije moguće? Budući da je Ilija bio svećenik, zatvorski službenici

nisu primijenili uobičajene restrikcije. Da su restrikcije bile primijenjene, sa

Smithom bi razgovarao za stolom u sobi za posjećivanje gdje su zatvorenici o

svojim slučajevima raspravljali s članovima obitelji i odvjetnicima odvojeni

staklenim zaslonom.

Stražar ga je poveo u unutrašnjost zatvorske zgrade i pustio ga u Smithovu ćeliju.

Smith je sjedio na ležaju i buljio u prozor.

Polagano je ustao, prišao Iliji i zagrlio ga.

Oče Smith, što se dogodilo?

Smithove oči bile su crvene, a kosa mu je bila raščupana. Nastavlja se saga o

glupom svećeniku iz Idahoa. Pratite što se zbiva i vidjet ćete da će biti još i gore.

Zašto ste ovdje?

Zašto? Zato što je Gospodin odredio da napokon moram imati svoju vlastitu ćeliju.

Poput pustinjskih otaca, reče mašući rukama, dok su mu usta bila iskrivljena od

gorčine.

Sviđa li vam se ova okolina? Ovdje je čarobno, zar ne?

458

Smith izgubi vlast nad sobom i brižnu u plač. Trebao sam ostati u Boiseu i postati

posrednik u uzgoju soje poput moje braće. Zašto sam uopće postao svećenik! Za

što vas optužuju?

Ništa ozbiljno. Dobar staromodni zločin, američki, poput američke pite od jabuka.

Pronevjera, ili kako se to već pravno zove, zaista nisam siguran. Ukratko rečeno,

izručit će me Sjedinjenim Državama kako bi mi tamo mogli suditi.

Ali, kako se to dogodilo?

Mislite, je li to istina? Naravno da nije istina!

Ilija stavi ruku na svećenikovo rame. Znam to.

E pa, to je olakšanje! Nakon dugo vremena vi ste prva osoba koju sam susreo koja

ne misli da je netko kriv dok mu se ne dokaže nevinost.

Tko vas optužuje?

Izdavač časopisa Catholic Times i savezna država Illinois. Kažu da sam ispraznio

blagajnu dok sam bio urednik časopisa. Stotine tisuća dolara.

Ali, kao urednik niste mogli imati nadzor nad novcem i računima.

Tako je. Ali to njih nimalo ne uznemiruje. Izmislili su neki sablasan seksualni

skandal između gospođe Evans -računovođe - i mene. Kažu da smo bili u dosluhu i

da smo s gotovinom planirali otputovati u neki tropski raj. Kažu da smo si ondje

izgradili ljubavno gnijezdo i da smo u tome spriječeni samo zato što sam ja

premješten u Rim.

Siguran sam da će se to odmah razmrsiti. Nema nikakvih dokaza.

Naravno da nema nikakvih dokaza! Sve je to laž. Ali novac je zaista nestao.

Što kaže gospođa Evans?

Doživjela je duševni potres. Moj odvjetnik je jučer s njom razgovarao i on misli da

je doživjela neku vrstu živčanoga sloma zbog ovoga što se događa. Sada je kod

kuće. Pustili su je iz zatvora uz jamčevinu.

459

Postoji li mogućnost da je učinila nešto protuzakonito?

Smith ga je nepovjerljivo fiksirao očima. Kad biste poznavali Gertrude Evans, znali

biste koliko je to glupo. Ona ima sedamdeset dvije godine i oko tridesetoro

unučadi. Otkad god je poznam, stalno održava tri devetnice, lisnica joj je puna

škapulara i krunica, svakodnevno se pričešćuje, nikada ne govori loše ni o kome,

ima artritis kuka, štedi novac za misije i misli da bi trebalo Grace Kelly proglasiti

sveticom.

Je li mogla imati trenutak slabosti?

Sigurno, reče Smith mršteći se. Možda se o tome radi. Jednom sam je uhvatio da

plete čarape u radnom vremenu. Kod nje posve sigurno postoji zločinačka crta!

Kada odlazite?

Sutra.

Kako je reagirao general?

General? odgovori Smith nasmijavši se. Moj kapetan, moj kapetan? Oh, imali smo

ugodan razgovor prije nego što je stigla policija. Upitao me je jesam li to učinio, a

ja sam, naravno, zanijekao. Odgovorio mi je da su ljudi koji su povezani s ovim

slučajem - što znači nadbiskup, moj provincijal i moja zlatousta zamjena - pronašli

prilično gadne dokaze. Natuknuo mi je da je moj glavni problem psihološke naravi

i da bi me možda uspjeli sačuvati od zatvora kad bih otvoreno sve priznao.

Što se spremaju učiniti s vama?

Psihoterapija. Moj red ponudio je da nadoknadim nestali novac, što je vrlo lijepo

od njih, ne mislite li tako?

Zar to ne bi pokazalo vladi da oni vjeruju da ste krivi?

Aha. Ali ja ne uživam u odlasku u zatvor. Više bih volio da me pošalju u neki

zgodan rehabilitacijski centar.

Bi li?

Možda zavolim jelenje rogove. Ne vjerujem.

Ne, pretpostavljam da to nije moguće, reče Smith brišući lice. Znate, vjerujem da

mi to sve skupa ne bi toliko smetalo da nisu u cijelu priču uvukli Gertie. Čitav život

posvetila je časopisu. Imala je tako jednostavno povjerenje u sve nas. Mogla je

odavno otiči u Kaliforniju i živjeti tamo s kćerkom, ali je zaista vjerovala u naš rad,

patila je zbog toga tijekom tih hladnih sjevernih zima. Ako su joj slomili srce,

izlupat ću te nitkove.

Smith skoči na noge i poče koračati gore-dolje. Oči su mu bile crvene i neprekidno

su sijevale na sve strane; stisnuo je pest. Nekoliko puta je glasno proklinjao. Zatim

se ponovno baci na svoj ležaj i sakri lice u šake.

Oče Smith, reče mu mirno Ilija, zar ne mislite da će istina na kraju pobijediti?

Hoće li? Više nisam siguran u to.

Hoće. Morate vjerovati u to.

Vjerovati? Slušajte me, zar ništa niste naučili iz svega ovoga? Već tri godine

tonemo u živi pijesak. To ništa ne može zaustaviti. Samo tonemo i tonemo!

Postoji Bog i postoji pravda. On će vas zaštititi čak i onda kad to nikom živom ne

bude moguće.

A što će biti s Gertie? Promislite samo kakvo je poniženje doživjela. Promislite o

onome što govore o nama. To je smiješno.

Promislite što su sve rekli o našemu Gospodinu?

Da, da. Hvala vam na ohrabrujućim riječima. Ali, stvarnost je takva da jednu zaista

sjajnu osobu prikivaju na križ. Ona nikad nikome nije učinila nikakvo zlo. Možete

biti sigurni da će mnoštvo ljudi, a među njima i dobri katolici, sa svojim

pokvarenim srcima povezani s klevetnicima, povjerovati u to. Gdje ima dima, ima i

vatre, reći će. Čak i ako nas sud proglasi nedužnima, bit ćemo zauvijek obilježeni.

To je cijena koju ponekad moramo platiti zato što smo na prvoj crti fronte.

Lako je vama govoriti.

Smith...

Oprostite. Nisam vas mislio kritizirati. Vi ste zaista dobar momak, Ilija, i bili ste mi

svih ovih godina od velike pomoći. Ali ovo je nešto drugo. Pogledajte moj život.

Pogledajte sve te godine. Pred dvije godine nešto se dogodilo što nas je poslalo na

dva posve različita planeta. Vi ste monah. Po čitav dan molite i držite predavanja i

to je vaš život. Ne krivim vas zbog toga. Drago mi je da je tako. Ali, molim vas,

molim vas, shvatite da je moj život završen. Sve te godine patio sam se radom, a

evo što sam na kraju dobio.

Oče, jednom bih vam želio ispričati nešto više o mome životu...

Znam. Patili ste. Rat i sve to. Ali ovo se sada događa!

Vrlo ste uzrujani, i s razlogom. Ali, želio bih da se zapitate da li vas Gospodin zove

da krenete putem koji je najteži od sviju, da krenete zajedno s Njim i da ponesete

gorčinu križa.

Dakako da je križ gorak. Znate li što je rekao general? Kad sam mu rekao da je ta

prljava optužba o seksu i ljubavnom gnijezdu čista glupost, samo me je pogledao i

ništa nije odgovorio. Baš ništa! To me je razbjesnilo. Rekao sam mu što mislim o

njegovoj nepoduzetnosti. Rekao sam mu da sam svećenik i da sam položio zavjete

koje nikada nisam i neću prekršiti. Rekao sam mu da imam pedeset osam godina i

da je Gertie stara dama koja je kudikamo svetija nego što je Grace Kelly ikad bila.

Znate li što mi je odgovorio?

Što?

Samo me je pogledao jednim od onih svojih kravljih pogleda i upitao me je li me

ikad seksualno privlačila moja majka! Moja majka! To je prevršilo svaku mjeru.

Rekao sam mu da je bolestan i da je Red također bolestan, bolestan do srži. Rekao

sam da će zatvorska ćelija za me predstavljati osvježavajuću promjenu. Nakon

toga otišao sam u svoj ured i čekao. Sat kasnije došla je policija i odvela me.

Dvojica svećenika sjedili su bez riječi.

Napokon Smith ustade, uputi se prema umivaoniku što je stajao u kutu i poprska

se hladnom vodom po licu.

Neprekidno sebi ponavljam sve te lijepe stvari, one koje ste mi maločas vi rekli. Ali

to ne uklanja bol. Osjećam se izdan. Zašto se to mora događati?

To je pitanje: zašto se to mora događati?

Ne čujem ništa od Neba. Potpuna tišina. Što se događa?

Molite li?

Služim misu. Molim oficij. Ali nekako bez srca. Kao da sam manje religiozan.

Srce vam je postalo ratoborno. Smirite se. Učinite čin vjere. Nakon toga uslijedit

će utjeha.

Smith uzdahnu. Hoće li? Ima već više mjeseci otkako je utjeha presahnula.

Ali, jeste li bili ustrajni? Koliko vremena posvećujete molitvi?

Pa, ako već treba da se zna istina, sve manje i manje. Utjeha je posve presahnula.

To je djelomice uzrok vaše tjeskobe. Upravo sada potreban vam je Kristov mir.

Mislite li da ja to ne znam?

Razgovarali su još pola sata dok se na vratima nije pojavio stražar i rekao: Još pet

minuta. Ilija ustade.

Učinit ću što budem mogao, reče on.

Molite, oče, molite. Bogu ništa nije nemoguće.

U redu. Sveta poslušnost, Ilija. Možda vas je Bog poslao k meni.

Vjerujte Mu. On je uvijek s vama.

Želio bih se ispovjediti, bojažljivo će Smith.

Ilija ponovno sjede i izgovori uvodnu molitvu. Kad je Smith počeo govoriti o svojim

grijesima, rekao mu je: Tu nema nikakve pohlepe, nikakvih grešnih misli. To što

govore o meni čista je laž. Ali, za nešto sam ipak kriv: mrzim ih. Strašno ih mrzim.

Teško im mogu oprostiti za ono što su učinili redu, Crkvi i ljudima kao što je

Gertie. Molim Boga da mi oprosti i molim Ga da mi dade milost kako bih mogao

izbaciti mržnju iz svoga srca.

Srdžba je emocija, oče, reče Ilija. Nastaje u nama zbog legitimnih razloga. Grijeh je

samo u volji. Što činimo s našom srdžbom? Moramo promijeniti te osjećaje.

Moramo moliti za naše neprijatelje, trpjeti u tišini. Kad dođe vrijeme, reći ćete

istinu pred vašim tužiteljima, ali to morate učiniti bez mržnje. Prinesite vaše

trpljenje kao žrtvu Gospodinu. On će ga iskoristiti kao moćno oružje i posramiti

vaše neprijatelje. Vjerujte u konačnu pobjedu i vaše muke postat će vaša radost.

Činilo se da su ove riječi utješile Smitha. Nakon što ga je Ilija odriješio od njegovih

grijeha, on ga zagrli. U to dođe stražar i to je bilo posljednji put da je Ilija vidio

Smitha.

* *

Dragi Davide,

dani su beskrajno dugi. Kad ćemo se opet susresti? Nadam se da ću za Božić biti u

Folignu. Možeš li mi se pridružiti ondje?

Ljubim te,

Marija

Najdraža Marija,

neću moći napustiti kolegij prije 26-og. To bi potaknulo sumnje. Dopustili su mi da

odem nakon božične liturgije, a obećan mi je i auto. Ako se to izjalovi, stići ću

vlakom. Brojim dane.

Uvijek sam s tobom,

David

Moj Davide,

šapućem tvoje ime od jutra do večeri. Ti si mi otok radosti, ljubljeni moj. Ako ne

pišem svaki dan, to je zbog toga što se posvećujem slatkom bolu iščekivanja i što

znam da je to samo uvod.

Ovdje se život odvija vrlo brzo. Svijet se brzo mijenja. Naš Predsjednik radi sjajne

stvari za mir i jedinstvo u svijetu. Znam da sumnjaš u njegove motive. Caro, ne

smiješ biti sumnjičav. On je veliki vođa i povijest će ga zapamtiti kao čovjeka koji

daleko nadvisuje ostale ljude u našem vremenu.

Uvijek sam jedno s tobom,

u srcu,

Marija

Marija,

čeznem za vremenom kada više nećemo trebati skrivati naša imena. Ljubav ne

skriva. Ljubav je velika vatra koja proždire, ali ne uništava. Takva je i naša ljubav.

Ništa nam je ne može oduzeti. Ništa nas ne može odvojiti.

Zao mi je što sam bio tako kritičan prema Predsjedniku. Vijesti su pune njegovih

postignuća. Možda sam pogriješio. Kad stignem u Foligno, o tome ćemo moći više

razgovarati. Hoćemo li biti sami?

Tvoj David

Jedini moj,

nadam se da ću ti uskoro moći uručiti dar. Blizu sam odluci da ti nešto kupim. Riječ

je o neprocjenjivoj umjetnini. Donijet ću je u Foligno. Kad je vidiš, reći ćeš mi da

sam bila nagla, ali ona vrijedi tih novaca.

Marija,

zabrinjava me naglost tvoga srca. Na smiješ trošiti toliko novca. Preklinjem te!

Nemoj platiti previše. Naša ljubav je dar i sama ona preteže sve bogatstvo.

Nadam se da će pasti snijeg. Snijeg za Božić, čitav svijet odjeven u bijelo. Šetat

ćemo jedno pored drugoga po brežuljcima. Ti ćeš me držati čvrsto za moju staru

ruku i ja ću te jako voljeti. Razgovarat ćemo o planinama, vinogradima i o proljeću

što dolazi.

Razgovarat ćemo o nama, o tebi i meni,

David

* * *

Ilija nije dobio odgovor na ovo pismo. Mislio je da je Anna previše zauzeta i da

čuva vijesti dok se ne sastanu. Treća nedjelja Došašća prošla je bez osobitih

događanja. Bio je zauzet ispravljanjem pisanih radova svojih studenata i pisanjem

čestitki prijateljima po svijetu. Na Badnjak poslijepodne odnio ih je u vratarnicu.

Vratar ga je zafrkavao zbog visoke poštarine.

Ima ih još? Scandaloso! Mislio sam da ste gotovi s time! Pogledajte ovo: Izrael,

Sjedinjene Države, Francuska, Rusija, Nizozemska! prekori ga. Oče, kad ćete već

jednom postati jednostavni?

Oprosti, brate. Dobrota traži od mene da ne zaboravim ove ljude.

Dobivate dvostruko više pisama nego bilo koji drugi otac ovdje. I dvostruko ih više

šaljete!

Šalili su se jedan s drugim još neko vrijeme dok brat nije umetnuo pitanje: Tko je

ta dama koja vam svakih nekoliko dana šalje sva ta pisma?

Dama?

Si, dama iz Nizozemske. Prijateljica. Kako ste znali da je dama? Nijedan se

muškarac ne koristi tako lijepim omotnicama.

Ilija se bez riječi nasmiješi.

Naravno, mene se to ne tiče, ali primijetio sam da pisma više ne stižu.

On stade i s iščekivanjem pogleda Iliju. Ovaj brat je imao slabost koja se očitovala

u tome što je volio skupljati kojekakve informacije o privatnom životu svećenika u

samostanu. Kad je vidio da mu Ilija neće kazati nikakve nove pojedinosti, vratar se

okrenu drugim poslovima. Ilija se uspinjao stubištem prema svojoj sobi, kad ga on

sustiže.

Oče, oče, zaboravio sam. Jutros je stigao ovaj omot. Ostavio ga je neki čovjek.

Na prednjoj strani nabijenog omota pisalo je: David Schäfer.

David? u

Je li se čovjek koji ga je donio predstavio?

Nije. Samo je ušao s ulice i gurnuo ga kroz vratašca. Rekao je: Dajte ovo Schaf er u.

Nije bio baš ljubazan, ako mene pitate.

Ilija uđe u svoju sobu i otvori omot. U njemu je bio mjedeni moćnik što ga je dao

Anni. On otvori poklopac. Unutra je bila nekakva polutekućina. Bila je tamno

grimizne boje, gotovo crna, i u njoj su stajali komadići neke tvrde tvari. Zaudaralo

je na truljenje. Zabuljio se u njega ne shvaćajući. Smrad ispuni sobu. On odnese

moćnik do sudopera, otvori slavinu i ispere sadržaj moćnika. Zelatinozni glib

polako je otjecao niz keramički sudoper ostavljajući za sobom trag krhotina i

nečega nalik šljunku. Pogledavši pomnjivije, on vidje da su to zrnca krunice. Jedno

zrnce je plivalo u središtu, pored trijeske drveta.

Nagnuo se nad sudoperom i samo što nije povratio. Srce mu je divlje udaralo i

malo je nedostajalo da mu se iz grla ne otme silovit krik.

On zgrabi prljavštinu i vrati je natrag u moćnik, opere ga izvana, a zatim opere

slivnik i ruke. Stavi moćnik u džep, okrenu se ikoni arkanđela iz Apokalipse i

promuca očajničku molitvu.

Sveti Mihaele Arkanđele - Vojvodo nebeske vojske, brani nas u boju i budi nam

zaklon protiv pakosti i zasjedama đavlovim! Bože, ponizno te molimo, svojom

božanskom snagom, po sv. Mihaelu Arkanđelu, potjeraj u pakao Sotonu i druge

zlobne duhove koji svijetom obilaze na propast duša!

Sjeo je na krevet i žestoko se tresao. Okrenuo se Križu i povikao: Spasi je!

* * *

Vozio je kao luđak. Promet prema gradu bio je vrlo gust, no ceste što su izlazile iz

grada bile su gotovo prazne. Već je bila počela kiša i kolnik je bio sklizak. Ubacio je

mjenjač u niži stupanj prijenosa, a zatim ponovno dao gas i načas izgubio kontrolu

nad upravljačem. Ovladavši napokon njime, on nastavi vožnju. Dok je povećavao

brzinu, neprekidno je molio nadajući se da ga policija neće zaustaviti, nadajući se

protiv i lade da je sadržaj moćnika samo upozorenje ili ružna šala.

On okrenu prema istoku i punom brzinom krenu uzbrdo. Odsjaj grimiznog svjetla

u retrovizoru govorio mu je da sunce izlazi iza ruba oblaka. U Ternju, gdje je

okrenuo prema sjeveru, prema Folignu, kiša se pretvorila u sugradicu i cesta je

bila prekrivena ledom. Čitav sat vremena je milio po zaleđenoj cesti. Smračilo se i

snijeg je počeo padati u velikim bijelim pahuljama koje su ga zasljepljivale zbog

upaljenih glavnih svjetala.

Oh, Anna, povikao je. Poštedi je, Gospodine!

U Folignu je pronašao cestu koja se uspinjala obronkom brda. Nesigurno je vozio

po skliskoj cesti dok nije stigao do uzanog puta koji je vodio do njezine kuće.

Dvadesetak metara dalje kotači su se počeli vrtjeti na mjestu i više nije mogao

naprijed. On iziđe iz auta i pješice se uputi dalje.

Ogradna vrata su bila poluotvorena i on pod svjetlom baterijske ručne svjetiljke

vidje da je lokot razbijen i da je zasun svinut i da visi poprijeko. Trčao je i posrtao

uz brijeg dok nije stigao na zaravan nad kojim su se uzdizali crni obrisi kuće što je

izranjala iz mraka.

Sva svjetla u kući bila su pogašena. Vrata su bila zatvore-4 na, no prozor je bio

razlupan i izbačen iz okvira. On otvori vrata i uđe plašeći se što će vidjeti unutra.

Unutrašnjost kuće bila je hladna i vlažna. Ništa se nije pomaknulo. Pod nogama

mu je škripalo dok je gazio po kršu razasutom po podu. Prođe kroz prizemlje,

gledajući prevrnute komade namještaja, ladice porazbacane posvuda po podu,

slupano zemljano posuđe, slike, knjige, gramofonske ploče i papire - kao da je kroz

kuću prošla zračna pijavica. Na debelom prostiraču sobe za primanje ležao je

laptop i iz njega je bio izvađen hard-disk. Rupa koja je u njemu zjapila bila je nalik

lubanji iz koje je odstranjen mozak. Tražio je tragove krvi, ali ništa nije našao. On

se oprezno uspe uz stubište. Na gornjem katu nađe isti prizor. Madraci su bili

razderani u komadiće, stolice su bile rasporene, iz ormarića i vitrina bile su

izvučene ladice i porazbacane posvuda po sobi, a čitav pod bio je prekriven

hrpama odjeće. Ni ovdje nije bilo nikakvih tragova krvi.

U kuhinji pronađe svjetiljku i žigice. Zlatno svjetlo osvijetli ukočeni prizor kaosa.

Neprekidno se osvrtao oko sebe pitajući se koliki je opseg uništenja.

Odjedanput mu prođe jeza kroz kosti. Posegnuo je rukom iza peći kaneći zgrabiti

nešto šiblja i pruća kako bi zapalio vatru. A onda je to vidio.

Komadić papira svijetloljubičaste boje virio je iz gomile pruća bačenog na hrpu

pokraj prevrnute kutije za drva. Komadić papira među stotinama drugih što su

ležali po prostoriji. Činilo se kao da mu dovikuje.

On ga izvadi i pročita:

Ispod Nonnova srca

Bio je to Annin rukopis.

Ispod Nonnova srca? šaptao je. Sto to znači? Sto mu je htjela poručiti? Nonnovo

srce?

Vukao je noge prelazeći iz jedne u drugu prostoriju. Sto je ovo, Anna? Sto želiš da

pronađem? On uđe u sobu u kojoj je ranije proveo noć - u sobu njezina djeda i

njene bake. Nonnova soba? Srce, srce, srce, srce...

Krevet je bio razvaljen, slike silom otrgnute sa zida, raspelo je bilo razbijeno na

komadiće, slika sa Presvetim Srcem...

Ležala je licem okrenuta prema gore na podu pokraj kreveta. Staklo je bilo

razmrskano i jedan oštar komad probio je srce naslikano uljanim bojama. Krist je

plakao, plakao je nad svijetom. Pozivao je, zvao, ali nitko nije htio slušati, nitko

nije obraćao pažnju.

Ilija podiže svijeću i pod svjetlom se ukaza otisak čizme na razbijenom staklu.

On uze okvir i pažljivo ukloni slomljene komadiće stakla. Okretao ga je u rukama.

Stražnji dio slike bio je potpuno prekriven dvama širokim komadima drveta

spojena starinskim čavlićima. Nedostajala su dva čavlića u vrhu slike. On

izvadi i ostale. Bilo ih je lako izvaditi i dva komada drveta padoše na pod. Iza slike

ispade list papira.

Papir nije požutio od starosti i bio je ispisan na kompjutoru. On ga odnese u

kuhinju, podigne stolicu s poda i sjede pokraj peći. Na papiru je pisalo:

Foligno, 21. prosinca Dragi Ilija,

Ovo pismo donijet će ti Marco. Mogu ti iskreno pisati.

Malo sam zabrinuta. Nisam primila odgovor od tebe na moje pismo od

dvanaestoga ovog mjeseca u kojemu sam te izvijestila o novostima vezanim uz

neprocjenjivu umjetninu.

Boljemu se nismo mogli ni nadati: sve su moje sumnje potvrđene. Kirurg,

Čarobnjak i Uništavač bili su definitivno umiješani. Tu mije činjenicu otkrila osoba

u koju oni ne sumnjaju. Trudila sam se da zaslužim njihovo povjerenje. Prodirući

sve dublje u njihove krugove, kao što se Dante nekoć spuštao kroz krugove pakla,

našla sam nekoliko osoba koje su nesretne što se ondje nalaze. Kod takvih

nesretnih duša moguće je dešifrirati mnoštvo izdajničkih znakova. Ona je jedna od

njihovih igračaka, siroto i slomljeno ljudsko biće koje više nije moglo izdržati

psihološki pritisak što su ga stvarale njihove aktivnosti. Moja prisutnost među

njima, koja je za one najmoćnije samo izvor zabave, za nju je izvor patnje. Nemoj

od mene tražiti da ti to objasnim; mogu reći samo to da je ona jedna od onih iz

koje nije potpuno iščupan posljednji neznatan ostatak savjesti.

Sprijateljila sam se s njom samo zato da bih došla do nekakvih dokaza. Ispočetka

prema njoj nisam osjećala ništa drugo nego odbojnost, ali, postupno, što sam se

više upoznavala s njezinim užasnim stanjem, sve sam je više žalila. Dala sam joj na

znanje da razumijem njezine patnje. Reagirala je. Približile smo se jedna drugoj. A

onda, prošlog tjedna, nagrada koju smo ti i ja očekivali pala mi je u krilo. Žena više

nije mogla podnijeti napetost koju je osjećala pretvarajući se da ništa ne zna. Dala

mi je naslutiti da zna nešto veoma važno. Bez okolišanja zapitala sam je o Stefanu.

Sve mi je priznala.

Taj krug ubio je Stefana. Priznala mi je da je bila prisutna za vrijeme nekih od

sjednica tijekom kojih je bio mučen. Rekla mi je da je bio prisutan i Architetto i da

je on sve odobrio. Bilo joj je žao zbog svega što su mu učinili jer je bio hrabar

čovjek. Bio je drag čovjek, naglasila mi je. Drag čovjek! Pretpostavljam da su to

jedine riječi što ih osoba poput nje može istisnuti iz sebe opisujući osobu kakva je

bila Stefano.

Tajno sam snimila naš razgovor i napravila transkript. Neću tražiti od nje da

svjedoči na sudu, jer ne bi poživjela ni jedan dan nakon podizanja optužnice.

Međutim, dokazni materijal što mi ga je ona dala, zajedno s drugim dokazima koji

su izišli na svjetlo dana, bit će dovoljni da uvjere talijansku vladu kako mora

poduzeti istragu. Ne treba vjerovati da će talijanska vlada njega i njegove

pomoćnike staviti u zatvor budući da njegova ticala sežu daleko do najvitalnijih

tijela države, pa čak i preko toga. Unatoč tomu, javni skandal usporit će njegovo

napredovanje prema apsolutnoj moći, a možda ga čak i zaustavi. Svijet će početi

temeljito sumnjati u njega. Ako se meni, nakon podizanja optužnice, bilo što

dogodi, to će samo potvrditi sumnje. Spremna sam preuzeti taj rizik.

Unatoč ovim pobjedama, osjećam strepnju. Oblik sjen-ki koje su me godinama

okruživale odjedanput se promijenio. U mom radu i u životu žiroskopa postoji

neka neodređena neravnoteža - postupni prijelazi, neobična tišina - sve je to jedva

zamjetljivo te se doimlje da se može otkriti samo mikroskopom. Sjećaš li se što

sam ti govorila o mojoj intuiciji? Dodaj joj još vibracije koje sam hvatala antenom

za koju sam mislila da sam je izgubila.

Zašto mi nisi odgovorio? Jesi li primio moje pismo? Bilo je šifrifano kao i uvijek i

sadržavalo je vijesti o tome da je došlo do većeg proboja. Mogli su bez većeg

napora shvatiti što sam time željela reći. Mogli su čak učiniti da se ta sirota žena

slomi. Mogla se i sama slomiti i sve im reći.

Neovisno o tome što se meni dogodi, on ne može izbjeći ruci pravde. Napravila

sam nekoliko kopija dokaznog materijala koji se odnosi na slučaj. Dosjei su složeni

u hrpu i nalaze se preda mnom. Zamolit ću Marca da ih osobno izruči kad se

sastanem s njim u Milanu drugog siječnja. Jedan od njih dobit će moj odvjetnik, a

nekoliko njih dobit će talijanske pravosudne vlasti. Ostale ću po kuriru poslati UN-

u i tajniku Europskog parlamenta. Kopije će otići u vodeće novine na Zapadu.

Teško će moći ignorirati optužnicu ovakva kalibra s obzirom na činjenicu da sam

jedna od najpoznatijih pravnica u svijetu. (Da, to je istina, još uvijek sam ponosna

na to - ali više ne osjećam gorčinu.) Ako se dogodi ono nevjerojatno i mnoštvo

ovih kopija bude uhvaćeno, jednu od njih stavila sam u ruke one čije je srce

probodeno mačem, gdje vrapčić svija svoje gnijezdo i gdje lastavica pronalazi svoj

dom. Ona bdije nad njom.

Molim te, dođi u Foligno. Bit ću ovdje do Nove godine. Nakon toga Milano, a

zatim moram u Haag. Marco se napokon zaljubio i zamolio me za dopuštenje da

praznik provede sa svojom dragom. Moja Gianna je s obitelji svoga kraljevića. Ovo

je prvi put da ću ovdje biti sama. Pa ipak, nisam sama. Osjećam da mi je Stefano

blizu. Na sam Božić spustit ću se dolje u kapelu blažene Angele, mjesne svetice,

žene, majke i udovice i slušat ću svetu misu prvi put u posljednjih dvadeset

godina. Oh, nemoj puno očekivati od toga, odvjetnice Ilija. Ne postoji ništa što bi

me potaknulo na tako brzo obraćenje kao što bi ti želio, iako je to, možda, ipak

neka vrsta vjere, povratak počecima kako bih vidjela može li se ponovno pronaći

ono što je izgubljeno. U samoći, u , izbjeglištvu, saznajemo ono što drukčije ne

možemo saznati. Sjećamo se onoga što smo vidjeli i to vidimo po prvi put.

Smijem li ti reći da je bilo trenutaka kad je ova šarada s našim romantičnim

pismima bila zamućena i da sam počela ozbiljno uzimati k srcu riječi koje sam ti

pisala, kao da su bile moje vlastite riječi i kao da smo doista bili ono što smo se

pretvarali da jesmo? Znam da ćeš mi reći da ti ne govorim takve stvari. Kazat ćeš

da tvoje srce to ne može podnijeti. Dobro, neću više o tome. Ali, jednom ti moram

reći da tvoje srce može to podnijeti. I da treba to podnijeti! Ljubav

šiklja iz izvora srca i poprima mnoštvo oblika. Ona od nas traži da iziđemo iz sebe i

umremo, uvijek iznova. Ona uvijek zahtijeva tu užasnu cijenu. Ona želi naš život -

čitav naš život. A onda nam ga opet vraća.

Ne trebaš me se bojati. Ne trebaš se bojati ni svoga srca. Ti si otac bez djeteta. Ja

sam dijete bez oca. Neka i naša međusobna ljubav bude takva. Ta ljubav nije ništa

manja od one koja se dogodila Gianni i Marcu. Njen oblik se mijenja, kao i vrijeme,

kao i žetva. Ali to jest ljubav.

Dakle, moj oče - prijatelju, zaista je kasna ura. Tako sam umorna. Tako sam sretna.

Pobijedili smo ga, Ilija. Pobijedili smo. Plivala sam u mračnoj vodi i preživjela. Pa

ipak, osjećam da još nije sve gotovo. Velike sjenke miču se ispod mene u ponoru,

iako na površini gotovo da nema ni najsitnijeg valića. Zamolit ću Marca da ode u

Rim i da ti ovo pismo osobno uruči.

Anna

Na ovom mjestu kompjutorski ispis se završavao. Na dnu nečitljivim rukopisom i u

žurbi bilo je napisano:

Oh, Bože. Ovdje su.

* * *

Ilija je više puta pročitao pismo. Došlo mu je da plače, a zatim da krikne od bijesa.

Skočio je na noge, a onda ponovno bespomoćno sjeo.

Treba li da ode na policiju? Međutim, što je policija mogla učiniti? Je li ovo pismo

samo po sebi dovoljno da se Predsjednik i njezin nestanak dovedu u vezu? Policiji

ništa ne bi značilo ime Architetto. Bilo je očito daje onaj tko je opustošio kuću i

odveo Annu uklonio sve dokaze.

Teškom mukom spustio se niz brijeg do auta i pokušao ga vožnjom unatrag izvući

s puteljka, no kotači su se vrtjeli u prazno i još više ukopali u polusmrznuto blato.

Ma koliko pokušavao i molio, ništa mu nije pomoglo.

Zašto, Bože moj? kriknu on. Zašto?

Padao je sve gušći snijeg. Bilo je sve hladnije, a on je nosio samo lagani kišni

ogrtač. Pokuša li pješice stići do grada, mogao bi se izgubiti i smrznuti u snijegu.

Dokle je dopirao pogled, na okolnim brežuljcima nije gorjelo ni jedno svjetlo. On

se vrati u kuću.

Dovukao je madrac u kuhinju i prostro ga blizu peći. Naložio je vatru i legao.

Unutarnjim okom vidio je kako se sve to moralo dogoditi. Upravo je završila ispis

svoga pisma kad je više osjetila nego vidjela da dolaze njezini otmičari. Možda je

dolje na puteljku vidjela svjetla i čula slabašan škljocaj električne brave. Možda su

se neki ljudi približavali kući pješice, nečujno, dok su drugi otvorili vrata kako bi

autom mogli ući unutra. Morala je na neki način znati da je upravo to trenutak

kojega se toliko plašila i koji je nastojala izbjeći. Na dnu pisma napisala je: Oh,

Bože. Ovdje su., a onda ga je mirno presavila - nikad ništa nije radila u žurbi. Zatim

je ušla u spavaću sobu djeda i bake i potajno ga metnula iza slike Presvetoga Srca

Isusova. U tom trenutku oni su sigurno već bili pred vratima u pročelju i od pozadi

kuće i šakama udarali po njima, razbivši pri tome staklo. Ostalo joj je nekoliko

sekundi vremena da drhtavom rukom na komadiću ljubičastog papira napiše

posljednju poruku: Ispod Nonnova srca, i da je baci iza peći, u trenutku kad su

srušili vrata i provalili u kuću.

Bacao se amo-tamo, prevrtao se i molio tijekom najmračnijih sati svoga života,

osjećajući neprekinuti očaj s kojim je mogao usporediti samo posljednje dane što

ih je proveo u getu i bijeg iz Varšave dok je još bio dječak.

Usred noći čuo je glasove. Sjeo je uspravno kao svijeća, naćulivši uši da bi bolje

čuo, no bio je to samo vjetar koji je šaptao: ona bdije nad njom, ona bdije nad

njom.

Nad vrhom brda prema istoku pojavila se prva zlokobna siva mrlja danjeg svjetla.

Lončić s kipućom vodom na peći istjera mu hladnoću iz kostiju. Ponovno je

pročitao pismo. LI ruke one čije je srce probodeno mačem, gdje vrapčić svija svoje

gnijezdo, i gdje lastavica pronalazi svoj dom.

Riječi su mu poskakivale pred očima.

Ona bdije nad njom; ona bdije nad njom.

Pronašao je pješačku stazu što je vodila uzbrdo kroz opustošeni vinograd.

Neprekidno se posklizavao na utrtu putu pokrivenom snijegom. Uskoro su mu

noge bile posve mokre, a iz rana na goljenicama i laktovima što ih je zadobio

sudarajući se s kamenjem tekla mu je krv. Srce mu je nepravilno kucalo i boljelo ga

je u prsima. S mukom se probijao naprijed teško dišući. Oštro zviždanje što mu je

izlazilo iz prsiju pretvorilo se u krik, pomiješan s buncanjem, molitvama, Aninnim

imenom i neartikuliranim prosvjedima. Centimetar po centimetar uspinjao se

uzbrdo služeći se rukama kao pandžama, hvatajući se za grmlje i korijenje, grane i

kamenje. Ruke su mu ispucale i krvarile su. Penjao se nogama i rukama dok

napokon nije stigao do vrha.

Gore na vrhu, u pećini pod bijelim snježnim prekrivačem u beskrajnoj tišini stajao

je kip. Kaleži sa snijegom ispunili su gnijezda što su ih vrapci savili oko nje.

On pade na koljena do njezinih nogu i obujmi je oko pasa. Kip se zanjiha i samo

što se nije prevrnuo, no on ga uspije uspraviti.

Sjeo je u snijeg dahćući i stenjući. Boljelo ga je čitavo tijelo od prstiju na nozi do

glave i neko vrijeme ga uopće nije slušalo. Naslonio je glavu na podnožje kipa s

kojega se ljuštila boja i molio. Molitva je bila jedva nešto više od bol-noga i

tjeskobnog krika, no on je u njoj vidio strujanje iskrene komunikacije što se

pružala nad ponorom dugoga i mračnog vremena u kojemu je rođen, nad

prostorom i dimenzijama, kroz prepreku za preprekom, prema prijestolju milosti.

Pomozi nam, o Pomoćnice kršćana, pomozi nam, Majko, vikao je.

A onda, začu se odgovor. Nije imao podrijetlo u ljudskoj psihologiji ni u ljudskoj

biologiji, nije imao drugog izvora doli izvora koji je istjecao iz prijestolja za koje je

vjerovao da je tako daleko.

Ovdje sam.

Tijelo mu bje ispunjeno toplinom. Duša mu bje ispunjena svjetlom. U njemu se

ponovno nastani mir koji je bio dio onoga izvornog mira prije nego što je

izgovorena prva riječ stvaranja. On podiže pogled prema kipu i na njegovu

primitivno oslikanom licu vidje odraz čovjekove čežnje za svojim

vječnim domom. Vidio je kako su nebesa ispružila ruku i kako dodiruju ovaj običan

komad gipsa i nanovo ga oblikuju, dajući mu oblik što postoji s one strane slijepog

tapkanja čovjekova. Lice je sjalo ljubavlju i ljubav je bila u njemu.

Ne boj se, maleni, rekla je. ]a sam s tobom. Ljubav je s tobom do konačnog

ispunjenja.

Kroza nj poput čiste, tople vode prostruji vrućina koja je krila radost, čistila

njegove rane i kupala mu dušu. Njegovo tijelo, golema vreća bola, također je bilo

umireno i okrijepljeno, iako bol nije prestajala.

Ona bdije nad njom, ona bdije nad njom, kazivaše mu vjetar.

Odjedanput je shvatio.

Ustao je, zagrlio kip i nagnuo ga pod određenim kutom prema otvoru pećine i

naslonio ga na stijenu. U šupljini što se pojavila ispod njezinih nogu pronašao je

plastičnu vrećicu. Izvadio ju je i vratio kip na njegovo mjesto, zatrpavši prethodno

rupu.

Vrećica je bila zatvorena kako u nju ne bi prodirala vlaga. On raspara vrh i izvadi

sadržaj: dokumente, transkripte, audio trake, detaljnu povijest slučaja ispisanu

Anninom rukom, opise zapleta, imena, datume. No to nije bilo sve. Bilo je još

toga.

On učini korak kao da će krenuti prema dolini, ali odjedanput stade, okrenu se i

pogleda kip. Pogleda tu dostojanstvenu, beživotnu Madonu, izrađenu bez

umjetničkog nadahnuća koja je, unatoč tomu, bila simbol u kojemu nam se

objavila Majka. Bio je to njezin način, naravno, jer je ona bila neznatna i siromašna

djevojka iz Nazareta. Njezine slike i kipovi bili su okrunjeni u katedralama širom

svijeta, sveci su slikali njezine ikone, a geniji rezbarili njezine kipove. Bila je voljena

i slavljena u ovim silnim djelima i s njima je privlačila duše svome Sinu, Onome

prema kojemu je uvijek i na svakom mjestu pokazivala. Pa ipak, nije prezirala

priproste slike i kipove jer su i oni bili znakovi podignuti u mraku povijesti, bez

lažne slave i busanja u prsa zbog uspješno obavljenog posla, riječi načinjene od

zemaljske

gline i obojene pigmentom iscijeđenim iz zemlje kvrgavim rukama što naporno

obrađuju zemlju i nadaju se Raju.

Maleni moj, sine moj. Ničega se ne boj. Zvijer koja se izdaje za janje približava se

svetištu kako bi ga uništila i otela Isusovo prijestolje, prijestolje istinskog Jaganjca

Božjeg. Neko vrijeme će uspijevati zatamniti nebesko svjetlo na mnogim

stranama.

Sveta Majko. Što treba da učinim? Je li sve izgubljeno?

Kad neprijatelj pomisli daje sve pobijedio, u tom trenutku bit će poražen. Bit će još

mnogo patnje prije kraja. Ti ćeš svjedočiti za Krista. Ti ćeš biti znak. Ničega se ne

boj. Govori samo što ti On kaže. To će biti na spasenje mnogim dušama.

Kako ću spasiti Annu?

Ne možeš je spasiti. Moli za njezinu dušu. Ja sam s tobom. Kamo treba da idem?

Moli se Duhu Svetome i On će te voditi. Pomazanje u njegovu duhu postupno je

izblijedjelo i on ostade sam, čovjek koji je stajao na planini. Bio je Božić.

* * *

Blatne brazde bile su još uvijek smrznute kad je došao do auta. Uključio je motor i

bez poteškoća vratio se vožnjom unatrag. Kolnik je bio čist. On se spusti u dolinu,

a zatim krenu prema jugu želeći izbiti na autocestu. Neprekidno je pogledavao

vrećicu s dokumentima na sjedištu suvozača. Srce mu se neprestano stezalo;

molio je neprekidno za Annu dok se njegove riječi nisu pretvorile u bujicu zbrkane

molitve. Prošao je pokraj nekoliko benzinskih crpki. Sve su bile zatvorene, no u

Terniju nađe jednu koja je radila. On ode u VVC i umije se dok je radnik, mladić sa

slušalicama na ušima, punio rezervoar benzinom. U trgovini mješovitom robom

što je stajala uz benzinsku crpku i koja je bila potpuno prazna vidio je svoje i

Annino lice kako s naslovne stranice neke novine bulje u njega. U trenutku je

uočio riječi nestali i ljubavnici. Nije tratio vrijeme da bi pročitao ostatak. Uzeo je

novine i platio ih.

Dok mu je radnik naplaćivao račun, Ilija je okrenuo glavu na drugu stranu, no nije

bilo mjesta njegovoj brizi jer dečko nije obraćao pozornost na njega. Uzeo je Ilijin

novac i vratio mu nekoliko novčića.

Buon Natale! otegnuto i mehanički je izgovarao riječi prema Iliji dok je zamicao za

vrata.

Buon Natale!

Krenuo je prema jugozapadu dok se nije približio skretanju za autocestu što

povezuje Rim i Firencu. Bacio je pogled preko ramena i pročitao naslovnu stranicu.

Tamo je pisalo da je sutkinja Svjetskog suda nestala i da je policija pokrenula

istragu. Nije bilo isključeno da je riječ o zločinu, no postojala je opravdana sumnja

da je umiješan netko iz neposredne blizine. Državni tužitelj je došao u posjed

nekih pisama koja upućuju na umiješanost rimokatoličkog svećenika koji je

također nestao, a s kojim se sutkinja sple-la. Mnoštvo indicija podupiralo je teoriju

policije prema kojoj se ona pokušala izvući iz kompromitirajuće veze i prema kojoj

ju je svećenik, koji je nekada bio izaslanik Vatikana, likvidirao u neuspješnom

nastojanju da izbjegne skandal. Policija je pretraživala čitav niz većih talijanskih

gradova. U članku su bila objavljena imena obiju strana upletenih u skandal.

Ilija se sledio za volanom. Razmišljao je o tome da se uputi sjeverno prema

Milanu, gdje bi mogao ući u trag Gi-anni A Marcu i od njih saznati vijesti o Anni. Bi

li mu oni povjerovali. Mogli bi, osobito kad bi im pokazao dokumente. Ali, što ako

su njihovi stanovi pod policijskim nadzorom? Ne, to je bilo nemoguće.

Bilo je očito da se ne može vratiti ni u kolegij u Rimu jer je nesumnjivo i on pod

nadzorom. Kamo da ode?

Zatvorio je oči i zazvao pomoć Duha Svetoga. Nešto mu je govorilo: Rim. On dade

gas, iziđe na cestu što je vodila prema jugu i zaputi se prema Vječnom gradu.

* * *

Oko podne stigao je u sjeverno predgrađe. Iz javne govornice nazvao je Statoov

ured.

S druge strane žice čuo je ženski glas. Ilija je zamoli da ga spoji s Kardinalom. Žena

je oklijevala. Žao mi je, Signore, imao je srčani udar. Odvezli su ga u bolnicu

Gemelli. S kim govorim, molim vas?

Ovdje njegova sestra Margaretta. Želite li ostaviti poruku?

Ne. Ne, hvala vam. Posjetit ću ga u bolnici. Ne vjerujem da će vam dopustiti da ga

vidite. Nalazi se na odjelu za intenzivnu njegu. Je li srčani udar bio gadan?

Uhvatila ga je panika. Liječnik kaže da je to upozorenje. Glas joj je bio sve slabiji i

ona napokon spusti slušalicu.

On se vrati u auto i pipanjem potraži naočale za sunce u pretincu na vozačevoj

ploči - portir ih je nosio neovisno o tome je li sunčan dan ili pada kiša - i stavi ih na

oči. Provezao se kroz čitav grad i parkirao nekoliko blokova zgrada nedaleko od

bolnice. Ostatak puta je propješačio izbjegavajući poglede ljudi i nadajući se da

nitko neće primijetiti sumnjive poderotine na njegovoj odjeći i mrlje od blata. Bez

ikakvih incidenata stigao je do ulaza, ali se na vrijeme zaustavio pred vratima. Na

prijemnom vidje dvojicu policajaca koji su nešto razgovarali s dežurnom sestrom.

Ustuknuo je i uputio se što je brže mogao niz blok bolničkih zgrada prema

stražnjem dijelu zgrade. Ondje je pronašao ulaz za poslugu kroz koji je već jednom

ranije, pred više mjeseci, ušao u bolnicu nastojeći posjetiti Billvja Stangsbvja.

Pet minuta kasnije stajao je u odjelu za intenzivnu njegu, u sobi vratara. Očistio je

odjeću četkom, počešljao kosu i izravnao kaput. Nastojao je djelovati što

samosvjesnije i zaputio se hodnikom, a zatim kroz dvostruka vrata ušao na odjel

ne znajući što će ga dočekati na drugoj strani. Oglasi se alarmno zvono. Bolničarke

su žurile niz hodnik prema svjetlu koje je žmigalo i gurale neki stroj. Na stolu za

kojim nije bilo nikoga on uoči popis s imenima pacijenata i iz njega sazna broj

Kardinalove sobe. Za nekoliko trenutaka nalazio se u sobi u kojoj je ležao Kardinal.

Zatvorio je vrata za sobom.

Stato je spavao. Boja njegova lica bila je loša. Čitavo tijelo bilo mu je okruženo

žicama. Ilija je buljio u njega plašeći se da ga ne probudi.

Tko je to? hrapavim glasom upita Kardinal.

Otac Schäfer, prošapta Ilija.

Schäfer! reče Kardinal. Priđite bliže. Jedva vas vidim.

Ilija priđe bliže krevetu. Boli li vas, Eminencijo? Boli me.

U ozbiljnim sam nevoljama. Znam. Vidio sam jutarnje novine. Potrebna mi je vaša

pomoć.

Kako vam mogu pomoći? Potpuno sam nemoćan! proštenja. A toliko mi je upravo

sada potrebna snaga.

Molim vas, pokušajte mi pomoći. Mogu me svaki čas uhititi.

Zašto? Zašto? Zašto nam se to događa? Kardinal je pomicao glavu naprijed-natrag.

Izgledao je mnogo stariji i lice mu je bilo mlohavo i iscrpljeno. Oči mu se zamutiše,

a zatim ih ponovno fokusira na Iliju.

Imam dokaze koji će uništiti Predsjednikovu karijeru. On je lažac i ubojica. U

rukama je držao svežanj s dokumentima. Sve je ovdje.

Kardinalovo lice se razvedri. Na trenutak se u njegovim očima pojavi stara vatra i

on podiže obrve, a usta mu se stisnuše.

Je li to istina?

Istina je. Samo što ga nismo porazili, ali to još nije gotovo. Ove informacije moram

staviti u ruke nekoga tko će ih iskoristiti na najdjelotvorniji način. Kome da ih

dam?

Ne znam. Tako sam umoran... Možda mom prijatelju koji je sudac u Bresci.

Čekajte, pođite Dottrini. Kardinal Prefekt je pravi čovjek za to. Oh ne, zaboravio

sam! On je u New Yorku, pokušava riješiti neki spor među američkim biskupima.

Kad bi mi se barem na nekoliko trenutaka vratila snaga,

samo na nekoliko trenutaka. Mogao bih nazvati nekoga. Morate to odnijeti

Svetome Ocu. On će znati što treba učiniti.

Ali kako da doprem do Vatikana? Siguran sam da paze na sve ulaze.

Možete ući na stražnja vrata. Pronađite zapovjednika švicarske garde. Osobno ga

poznajem. Dobar je dečko. Napisat ću vam pismo za njega. Dajte mi taj blok s

papirima.

Ilija je stavio blok s papirima na Kardinalov trbuh i Sta-to nešto zapisa na njemu

nesigurnim rukopisom. Skinuo je svoj biskupski prsten i dao ga Iliji.

Ako vam ustreba, iskoristite ga. On može otvoriti mnoga vrata.

Hvala vam, Eminencijo.

Priđite bliže.

Kardinal ispruži ruku i načini znak križa palcem i kažiprstom na Ilijinu čelu.

Tako. A sada vi blagoslovite mene.

Ilija izmoli molitvu za bolesne i pomaza Kardinala uljem.

Vratit ću se čim budem mogao.

Izložili ste se velikom riziku dolazeći ovamo. Bilo bi bolje da se ne vraćate; tko zna

što se još može dogoditi.

Kardinal ga promotri od glave do pete.

Neuredni ste. Uzmite moj kaput i hlače iza zavjese. Istog smo stasa.

Ilija odjenu Kardinalovu odjeću. Dobro mu je pristajala, osim što su mu hlače bile

nešto šire oko struka.

A sada, moj kaput.

Ramena mu je pritiskao težak krzneni kaput. Zeleni pleteni šal i kožne rukavice

upotpunili su prerušavanje.

I biret. Nemojte biti tako stidljivi.

Ilija stavi kardinalsku crvenu kapu na glavu ne osjećajući se pri tome nimalo

ugodno.

Dobro vam stoji, nasmiješi se blago Stato. Kako se uspijevate provući kroz grad?

Ilija mu ispriča.

To je glupo. Sigurno je već javljeno da je samostanski automobil nestao i oni će ga

tražiti. Pođite u moj stan. Zamolit ću bolničarku da telefonira Margaretu. Ona će

vam dati ključeve mog volkswagena. Tako ćete imati više vremena.

Ne znam hoćemo li se više vidjeti, Eminencijo. Ma što se dogodilo, molim vas,

znajte da ću uvijek moliti za vas.

On uze Statoa za ruku.

Neka Bog bude s vama. Neka vas sveti anđeli vode. Neka Njegov mir bude s vama.

Molim vas, odmorite se, Eminencijo. Crkva vas treba. Crkva treba vas, oče Ilija.

On istim putem napusti bolnicu i pješice se zaputi do glavne ceste gdje zaustavi

taxi. Petnaest minuta kasnije pozvonio je na vrata Kardinalova stana.

Vrata mu je otvorila zdepasta žena. Njezino lice bilo je ženska inačica Statoova

lica; bila je to jednostavna žena sa sela sive kose vezane mrežicom. Stanje mirisao

po prženom luku.

Margaretta?

Si. Jeste li vi gospodin kojega mi šalje brat? Jesam.

Ona mu dade svežanj ključeva.

Maločas su zvali iz bolnice. Rečeno je da vam dadem ove ključeve, Eminencijo.

Gdje je auto?

Dolje u garaži. Budite pažljivi, Eminencijo, nemojte ga ogrebati kad budete

prolazili pokraj rampe. On jako pazi na auto.

Ona brižnu u plač.

Ne brinite, Signora. On je jak. Vratit će vam se brat.

Obrisala je oči pregačom. Možda. Možda i neće. Radi kao mrav. Uopće se ne

odmara. Toliko puta sam mu rekla: moraš i Bogu prepustiti da nešto učini. Ali,

kakvi, on sve mora sam učiniti.

Ilija je ponovno pokuša umiriti, a zatim se spusti do garaže. Kardinalov prastari i

zahrđali Volkswagen jedva da je zasluživao skrb koju mu je posvećivao. Međutim,

iz prve je upalio i brekćući se uspeo uz nagib, ostavljajući za sobom trak plavog

dima.

On krenu mostom preko Tibera i iziđe na Via Crescen-zo, zaobiđe Vatikan i parkira

dva bloka zgrada južno od željezničkog ulaza u ozidani grad. Metnu svežanj s

dokaznim materijalom pod ruku, zaključa auto i zaputi se prema brklji.

Radnici su polagali tračnice pokraj brklje koja je bila dignuta.

E permesso? Mogu li proći ovuda? domahnu im rukom smiješeći se. Tako ću

uštedjeti na vremenu.

Oni s poštovanjem i nezainteresirano dodirnuše svoje šešire u znak pozdrava i

kimnuše glavama.

Anđeli rade svoj posao, pomisli Ilija.

Probio se kroz vrtove, a onda je susreo prvog gardistu. Zamolio ga je da ga odvede

zapovjedniku švicarske garde. Pet minuta kasnije uveli su ga u ured u podnožju

palače Siksta V.

Pukovniče, ovaj kardinal želi razgovarati s vama.

Živahan šezdesetogodišnji muškarac, odjeven u uniformu švicarske garde, ustade

od stola.

Sto mogu učiniti za vas, vaša Eminencijo?

Možemo li razgovarati nasamo?

Pukovnik zatvori vrata i ponudi Iliji stolicu. Zatim sjede, prekriži ruke na stolu i

upre prodoran pogled u Iliju.

Vi niste kardinal.

Točno, odgovori Ilija skidajući biret.

Onaj mladić je novi ovdje, inače bi znao da vi niste ono za što se izdajete.

Nikome nisam rekao da sam prelat. On je to samo pretpostavio. Svećenik sam.

Zašto ste došli?

Ilija uruči pukovniku Statoovo pismo.

To je vrlo čudno. Kardinal državni tajnik je u bolnici i njegovo je stanje vrlo

ozbiljno.

Maločas sam ga posjetio u bolnici Gemelli. Rekao mi je da vam pokažem ovo.

Ilija stavi Kardinalov prsten na stol.

Po pukovnikovu licu nije se moglo razaznati o čemu razmišlja. To je biskupski

prsten. Na svijetu ima nekoliko tisuća takvih prstena. Kako mogu biti siguran da

vas šalje Kardinal?

Ne možete biti sigurni, ali molim vas, u ime Božje, da mi vjerujete.

Pismo je napisano drhtavom rukom, reče on bacivši pogled na pismo.

Sigurno prepoznajete Kardinalov rukopis? Može biti i falsificiran. Nije falsificiran.

Znate li koliko ljudi, što u grimizu, što u crnoj odjeći, dolaze u ovaj ured

pokušavajući si osigurati privatnu audijenciju kod Njegove Svetosti?

Ne znam.

Dođe ih nekoliko svakoga tjedna. Buljili su jedan u drugoga preko stola. Sigurno

imate neku poruku od Boga za Njegovu Svetost?

Ne, ja nisam vidjelac.

Možda imate neku privatnu objavu?

Ne, naravno. Molim vas, pukovniče, ja nisam luđak ni neurotičar. Nosim poruku

od Kardinala. Državno tajništvo povjerilo mi je poseban zadatak, a dokumenti koji

se nalaze u ovome svežnju sadrže stvari od najveće važnosti za Crkvu.

Činilo se da njegove riječi nisu uvjerile pukovnika. Većina ljudi koji žele vidjeti

Papu govore isto. Svi oni žele razgovarati s njime o stvarima od najveće važnosti.

Ilija je zatvorio oči i molio.

Svi oni i mole, reče pukovnik.

On posegne za telefonom na stolu. Kako se zovete?

Pretpostavljam da to sada nije važno. Ako vam kažem kako se zovem, jamčite li mi

da će ovaj svežanj stići do Svetoga Oca?

Pregledat ću ga i razmisliti o vašoj molbi. Vaše ime? Otac Ilija Schafer.

Pukovnik makne ruku sa slušalice. Buljio je u Iliju i treptao očima. Schäfer.

Naslonio se na naslon stolice i glasno odahnuo kroz nosnice.

Ruka mu krenu prema tipki pokraj telefona, a zatim zas-tade, oklijevajući i on je

povuče natrag.

Zašto bi čovjek kojega talijanska policija traži pod sumnjom da je izvršio ubojstvo

želio razgovarati s Papom? Mislite li da vam on može pomoći u vašem slučaju?

Nikoga nisam ubio. Riječ je o krizi mnogo većih razmjera. Na djelu je prijevara -

koja je i previše složena da bih vam je sada objašnjavao - koja prijeti

potkopavanjem Crkve.

Kako mogu biti siguran da vi ne sudjelujete u toj prijevari?

Ruka mu poletje prema tipki i on je pritisnu. Isti čas dvojica švicarskih gardista

uđoše u ured. Ostanite kraj vrata, reče im pukovnik. Mogu li vidjeti te papire?

Ilija mu dade svežanj. Polagano je pregledavao papire, pomno ispitujući naslove.

Svaki list papira brižno je stavljao na stranu, a zatim se vratio Anninom najdužem

rukopisu, onome u kojemu je opisala pojedinosti slučaja.

Ovo je napisala žena koja je nestala.

Da.

Pukovnik kimnu glavom gardistima. Oni iziđoše i zatvoriše vrata za sobom.

Pukovnik je pet minuta šutke čitao. Očito je ovdje riječ o državnim stvarima.

Riječ je o iznimno osjetljivim stvarima. Sveti Otac bi ovaj čas čitao ove dokumente

da nije bilo toga nesretnog Kardinalova srčanog udara.

Vidim da ste u nevolji.

Svi smo mi u nevolji, gospodine. Situacija koju opisuje dr. Benedetti krajnje je

ozbiljna. Morate mi vjerovati. Možda ste vi sami ovo napisali.

Nisam.

Pukovnik ustade i opasa dugački mač s drškom za dvije ruke. Na licu mu je bio

strog izraz. Ilija spusti glavu i obrisa čelo.

Molim vas. Vjerujte mi, prošapta znajući da od toga nema nikakve koristi.

Ustanite, oče. Pođite za mnom.

Osupnut i slomljena srca, Ilija zastenja. Kroz glavu mu projuriše najcrnje misli.

Kamo me vodite? upita on izgubljeno.

Vodim vas Papi.

XIX.

In pectore

Stavite biret na glavu, reče mu pukovnik. I ovo će vam također trebati. Vratio je

Iliji prsten. Stavite ga na prst. Ilija učini kako mu je rekao.

Pukovnik spremi Statoovo pismo u unutarnji džep službene uniforme, pokupi

Annine dosjee i stavi ih u kožni omot koji spremi u kovčežić. Zatim ga zatvori,

namjesti šifru i čvrsto ga stegnu lijevom rukom. S desnom rukom na balčaku mača

on izvede Iliju iz ureda.

U nadogradnji koja je služila za primanje pukovnik mahne rukom dvojici mladih

stražara da pođu za njima.

Ovuda, oče, reče mu on.

Ilija pođe za njim.

Možda će biti poteškoća, kaza mu preko ramena. Morate postupati točno kako

vam kažem. Svakako.

Dok su prolazili labirintom vatikanskih hodnika, Ilija je bio iznenađen kontrastom

između moderne aktovke i pukovnikove srednjovjekovne uniforme. Da se nije

osjećao onako zbunjeno, možda bi se bio i nasmiješio primijetivši taj zbunjujući

kontrast, premda je ozbiljnost s kojom je švicarska garda obavljala svoje dužnosti

unaprijed isključivala svaku razbibrigu.

Kad su se približili ulazu u Papinu prijestolnu dvoranu, pukovnik pokaza prstom na

malenu sobu za primanje pokraj glavnog hodnika.

Uđite ondje, padre, i pričekajte dok vas ne pozovem.

Pukovnik se zaputi prema Papinoj svečanoj sobi i vidjevši skupinu svećenika

okupljenu pred udaljenim vratima, on im pristupi. Prefekt apostolskih palača i

Maestro di Camera razgovarali su s krupnim laikom koji je nosio tamni mantil. Isti

čas je raspoznao nenaravan izraz na njegovu licu, način na koji se ljuljao naprijed-

nazad na nogama i držanje koje je svjedočilo o profesionalnoj superiornosti. Bio je

to čovjek koji je poznavao ljudsku narav od vrha do dna. Bio je to čovjek kojega je

pukovnik prilično dobro razumio.

Policija, reče on u sebi.

Osobni komornik mu ga predstavi kao glavnog inspektora rimskog odjela za

ubojstva. Pukovnik je bio predstavljen kao zapovjednik švicarske garde, šef

vatikanskog osiguranja i Papin osobni zaštitnik.

Smijem li vas zapitati po kakvome ste poslu ovdje? upita ga službeno.

Riječ je o službenoj istrazi koja se odnosi na bivšega vatikanskog uposlenika,

stanovitog oca Schafera, koji je osumnjičen za otmicu i ubojstvo. Imamo razloga

vjerovati da bi ovdje mogao potražiti utočište. Želio bih da mogu uvjeriti vladu da

nećete skrivati bjegunca te da ćete ga, ako ga pronađete, predati mom uredu u

interesu pravde. Morate mi to jamčiti.

Završivši s ovim objašnjenjem, inspektor baci nepokolebljiv, bezbrižan i

zastrašujući pogled u pukovnika. Nije ga poznavao od ranije. Pukovnik mu se

učinio jednim od onih budalastih staraca što vole skakutati unaokolo s perjanicom

i vitlati čeličnim mačem. Na nogama je imao duge žute čarape, cipele na

zakapčanje, široke isprugane hlače i crnu kapu koja se vezivala crvenim trakama. K

tome, o boku mu je teatralno visio mač pretjerano velikih dimenzija.

Ponavljam vam: morate mi to zajamčiti prije nego što odem odavde.

Pukovnik istim pogledom uzvrati inspektoru. Ako ništa drugo, njegov pogled je bio

još bezbrižniji i podjednako nepokolebljiv. Ne trepćući, zagledao se u inspektorove

oči dok se ovaj nije počeo meškoljiti i zatim pogledao u stranu.

Podsjećam vas da ste gost na terenu suverene države. Prikladno je da takvi gosti

izražavaju svoje želje u obliku molbe, a ne zahtjeva.

Inspektor slegnu ramenima. Kako želite. Molim vas da predate mom uredu

svakoga tko se odaziva na ime Schafer ili tko odgovara ovom opisu. Pročitajte ovo!

Pukovnik je uzeo list papira što mu ga je inspektor dobacio. Uvjeravam vas da

ovdje nema zločinaca.

Molim vas, zajamčite mi da ćete nas obavijestiti ako stigne.

Razmislit ću o tome.

Razmislit ćete o tome? ponovi inspektor s jedva zam-jetljivim oponašanjem.

Neprekidno si otežavate položaj. Zbog vašeg držanja sve manje sam sklon

razmisliti o tome.

Inspektor se zacrveni u licu i bijesno ga pogleda.

Želim razgovarati s nekim tko je ovdje glavni! zareza.

Upravo razgovarate s njim.

Mislim na velike face. Na Papu ili na nekoga drugoga na vrhu.

Nećete vidjeti Papu. Zapravo, danas nećete više nikoga vidjeti u Vatikanu. A sada

napustite ove prostorije. Ova dvojica mladića otpratit će vas do vrata.

Vi smiješni lakrdijašu! zareza inspektor. Ovo je slučaj krvnog delikta i u njega je

umiješan jedan od vaših ljudi. Nemojte se poigravati sa mnom. Znate li vi tko sam

ja?

Znam da se upravo spremate prekršiti međunarodno pravo ako odmah ne odete

odavde.

Inspektor se razbjesnio. Pukovnik stavi ruku na balčak svoga mača.

Ako se odmah ne pokorite, bit ćemo prisiljeni požaliti se vašoj vladi pa onda njima

objašnjavajte situaciju.

Inspektor bijesno vrati šešir na glavu, okrenu se na petama i uputi se žurnim

korakom prema vratima dok su za njim kaskala dvojica mladih švicarskih gardista.

Komornici pogledaše pukovnika, a zatim pogledaše jedan drugoga.

Bili ste prilično grubi, reče mu jedan od njih. Doista, pukovniče, odbili ste ga.

Trebali bismo nastojati da budemo u dobrim odnosima s talijanskim vlastima.

S poštovanjem, Eminencijo, neovisno o tome koliko smo sićušni, mi smo ipak

država. Ovo je središte duhovne zajednice koja obuhvaća gotovo milijardu ljudi.

Niste bili smjerni.

Pukovnik se zamisli. Pogledao je u pod i napućio usne. U pravu ste. Nisam bio

smjeran. To mi je mana. Ispričavam se.

Vratio se u trijem i pozvao Iliju. Dođite, odmah ćemo ući.

Šef protokola i prefekt apostolskih palača zaustaviše se na putu prema Papinim

odajama.

Samo trenutak, pukovniče. Ne prepoznajemo ovog kardinala, reče šef protokola.

Tko je on? Je li on stvarno kardinal?

Pukovnik objasni da je Ilija in pectore. Komornici podigoše obrve. Znali su što

znači taj izraz. Po svijetu je bilo razasuto nekoliko nepoznatih ljudi koji su zbog

osjetljivih političkih razloga bili tajno zaređeni za biskupe, najčešće zato da bi

izbjegli zatvor u totalitarnim državama. Komornici se ukloniše i propustiše ih da

uđu u Anticamera segreta, vanjsku sobu Papinih privatnih odaja.

Papin tajnik ustade od stola i pozdravi ih.

Buon Natale, pukovniče.

Buon Natale, Monsignore! Sa mnom je izaslanik kardinala Državnog Tajnika.

Donosi hitnu poruku Njegovoj Svetosti.

Može li to počekati? Sveti Otac se odmara nakon jutarnje mise. Nakon toga mora

pripremiti propovijed za božičnu misu u crkvi Sv. Ivana Lateranskog.

Pukovnik preda tajniku Statoovo pismo i policijski izvještaj. Ponovno je istaknuo

da se moraju odmah i neodgodivo sastati s Papom.

Samo trenutak.

Tajnik je nestao kroz postrana vrata. Dok su čekali, pukovnik je otključao kovčežić i

pružio Iliji kožni omot.

Nekoliko trenutaka kasnije tajnik se vratio i dao znak Iliji da može ući. On uđe kroz

hrastova vrata, na što ih tajnik zatvori za njim ostavljajući ga nasamo s Papom.

Papa je sjedio pokraj prozora. Stap od trstike bio je naslonjen na zid pokraj

njegove stolice.

Ilija kleknu i poljubi mu prsten. Papa je prihvatio tu gestu i nije mu pomogao da

ustane kao što je činio u ranijim prigodama. Ruke su mu drhtale i glava mu se

ritmički tresla. Lice mu je bilo mršavo i nekako starije nego kad ga je Ilija posljednji

put vidio.

Sjednite, molim vas.

Ilija sjede nasuprot njemu. U Papinim očima ogledala se golema tuga - i snaga.

Lice vam se više promijenilo nego moje, oče, u tako kratkom vremenu.

Mnogo toga se dogodilo, Vaša Svetosti.

Sa starenjem vrijeme protječe sve brže, zar ne? Vrijeme i događaji sustižu jedan

drugoga.

U ovom trenutku događaju se stvari koje su od velike važnosti za Crkvu.

Da, znam. Jutros mi se telefonom javio Prefekt za nauk vjere iz New Yorka. Vaša

situacija je nesigurna.

U opasnosti je univerzalna Crkva. Posjedujem dokaze koji se odnose na tu

opasnost i s kojima bi Vaša Svetost trebala biti upoznata. Sada pouzdano znamo

da je Predsjednik odgovoran za smrt Stefana Benedettija i da je on umiješan u

nestanak Anne Benedetti.

Policija kaže da ste vi sumnjivac.

Ja sam nedužan.

Papa dodirnu Ilijinu ruku. Znam da ste nedužni. Ne trebate me uvjeravati u to.

Ta optužba samo je mali dio urote koja prijeti rušenjem organizacijskog ustrojstva

Crkve.

Crkva će sve preživjeti. Naš najpreči cilj jest da se suprotstavimo Predsjednikovu

usponu do svjetske moći. Kažete da posjedujete dokaze?

Uvjerljive dokaze.

On otvori omot.

Dokumenti, pisma, audio vrpce.

Pobrinut ću se da se načine kopije i da one dospiju u ruke odgovarajućih vlasti.

Stavite to na moj stol.

Nakon što je Ilija to učinio, on se teško spusti u stolicu i s usana mu pobježe glasan

uzdah. Odjednom shvati da je iscrpljen i da osjeća bolove u čitavom tijelu.

Vrlo ste umorni, sine moj.

Protekli dan dogodilo se toliko toga da jedva mogu govoriti o tome.

On mu ispriča o svemu što je doživio nakon Badnjaka.

Bojim se za moju prijateljicu Annu. Gotovo je sigurno da je njezin život u

opasnosti. Možda je...

Ona je mrtva.

Oh, Bože. Kako?

Papa uruči Iliji policijski izvještaj.

Ovdje piše da je ubijena i da je zločin prikazan kao automobilska nesreća u

Apeninima. Autopsijom je utvrđeno da je umrla 21. ovog mjeseca.

Ilija uguši jecaj u grlu.

Papa je šutio dok se Ilija nije ponovno sabrao. Bojao sam se da će se to dogoditi,

šaptao je. Na neki način sam znao da će se to dogoditi. Kad ste je posljednji put

vidjeli? Prije nekoliko tjedana.

On iz kožnog omota izvadi pismo što ga je ona napisala u Folignu one noći kad je

bila oteta.

Na njemu stoji da je napisano 21.

Nije dugo patila. Služit ću misu za njezinu dušu u crkvi Sv. Ivana Lateranskog. Bila

je hrabra žena.

Hrabra žena, ponovi on slomljenim glasom.

Žrtvovala je svoj život.

Sveti Oče, ne smije se dogoditi da njezin život bude uzalud potrošen. Moramo

učiniti sve što je u našoj moći da privedemo ubojice pravdi.

Pravda će biti zadovoljena kad Bog to bude htio.

Sjedili su bez riječi, svaki zadubljen u svoje misli.

Napokon Ilija reče: Tu ima nešto što ne razumijem. Zašto bi ubojstvo prikazali kao

nesretan slučaj ako su željeli mene okriviti?

Pretpostavljam da je ubojstvo namjerno prozirno zamaskirano kao prometna

nesreća i da su ubojice namjerno ostavile dovoljno indicija za sobom kako bi se

stekao dojam da je riječ o zločinu koji netko želi na brzinu prikriti. To bi usmjerilo

istragu u posve drugom pravcu, recimo prema nekome tko je počinio taj zločin iz

ljubavi i koji je na taj način pokušao prikriti taj grijeh. Takvi ljudi ne ostavljaju trag

koji bi mogao voditi prema njima. Oni su profesionalci, majstori prijevare. Očito je

da su jednim udarcem htjeli ubiti dvije muhe, doktoricu Benedetti i vas.

Zašto nisu pokušali mene ukloniti?

Nadaju se postići nešto više od uklanjanja neugodnog pojedinca. Žele napraviti

skandal i time pridonijeti stvaranju slike u javnosti kako se Crkva nalazi u

posljednjoj fazi degeneracije.

U svakom slučaju, sada je to gotovo.

Papa ga žalosno pogleda.

Oh, sine moj, daleko je od toga da bude gotovo. Još nismo vidjeli najgore. Ne

smijemo misliti da su oni majstori u zločinu i ništa više. Oni napadaju Crkvu na više

razina.

Njihov razgovor iznenada prekinu kucanje na vratima. U sobu upade Papin osobni

tajnik i zatvori vrata za sobom.

Vaša Svetosti, kardinal Vettore želi govoriti s vama. Vettore? Ali on je u Kini!

Ovdje je, Vaša Svetosti, i vrlo je uznemiren. Traži audijenciju. Da mu kažem da

ode? Imate slobodan termin u utorak u vašem rasporedu.

Ne. Želim ga vidjeti. Dajte mi pet minuta.

Tajnik iziđe iz prostorije, a Papa se odlučna lica okrene Iliji.

Želim da čujete što se ima dogoditi. Molim vas, idite u onu sobu i ostavite

pritvorena vrata. Ni pod kakvim uvjetima nemojte pokazati da ste u sobi i nemojte

se ni na koji način umiješati.

Ilija uđe u malenu sobicu preko puta Papina pisaćeg stola. Sobica je bila jedva

nešto veća od niše i u njoj nije bilo ničega osim malenoga poljskog kreveta i

klecala. Ispod svetohraništa u zidu gorjelo je crveno vječno svjetlo. On prignu

koljeno pred svetohraništem, a zatim ostade pokraj vrata i naćuli uši.

Kardinal Vettore, Sveti Oče, začu on tajnikov glas. Čuo je kako se zatvaraju vrata

vanjskog dijela Papinih odaja.

Buon Natale, Vaša Svetosti.

Buon Natale, kardinale Vettore. Dobrodošli natrag u Rim. Neočekivano ste se

vratili.

Zbili su se važni događaji zbog kojih je moja prisutnost u Rimu neophodna.

Događaju se različite stvari koje mogu imati ozbiljne posljedice za Crkvu. Moramo

odmah razgovarati o njima.

Drago mi je što ste došli k meni i to upravo na ovakav dan! Molim vas, sjednite.

Hvala vam, više volim stajati.

Kakve vijesti donosite iz Kine?

Mogao bih vam mnogo pričati o Kini, ali postoje važnije stvari o kojima moramo

razgovarati.

Recite, sine moj.

Doznao sam da unutar zidova naše vlastite kuće postoji urota.

Urota. Kakve je ona prirode?

Znam da će vam biti teško povjerovati, no moram vas izvijestiti da pojedini članovi

kardinalskog kolegija nisu lojalni.

Nisu lojalni Crkvi?

Recimo radije da nisu lojalni vašoj osobi. Papinskoj vlasti?

Pa, ne baš tako. Čini se da ih zbunjuje vaš pontifikat. Postoji skupina biskupa, ako

sam dobro razumio, njih nekoliko stotina, kao i velik broj kardinala, koji ukazuju

na potrebu da razmislite o povlačenju.

Povlačenju? Vašem povlačenju.

Shvaćam. Kakve razloge navode za takvo mišljenje? Znate li što o tome?

Iz onoga što sam mogao shvatiti, među njima postoji suglasnost da vaše

upravljanje Crkvom nije bilo u skladu s očekivanjima konzistorija. Kad ste bili

izabrani, oni su se nadali da će se u potpunosti provesti ciljevi za kojima je težio

Koncil. Njima se čini da su vaše najnovije enciklike, kao i način na koji provodite

vaše disciplinske odluke, povratak predkoncilskoj Crkvi.

I to je unijelo opasnu pometnju među vjernike?

Točno. Oni vjeruju da bi neki mlađi čovjek, koji bi bio više prožet mišljenjem

koncilskih otaca, mogao promijeniti pravac kojim smo krenuli i da bi nas on kao

ujedinjeno tijelo mogao bolje voditi u ovom mileniju.

Što vi mislite o toj ideji?

Iznenađen sam, dakako. Očito smo razjedinjeni. Međutim, ja ne mislim da je

sadašnje stanje stvari nužno nezdravo. Promjene nisu nikad lake. Možda će biti

potrebno da prođu dva ili čak tri naraštaja da se Crkva stabilizira.

Možda se sjećate da sam na Koncilu sudjelovao kao svježe zaređen biskup?

Da, sjećam se toga.

U to vrijeme bili ste mlad čovjek.

Bio sam sjemeništarac. Međutim, naši su se profesori prilično zanimali za rad

Koncila; neki od njih bili su koncil-ski teolozi i govorili su nam što očekuju od

Koncila. Bilo je to uzbudljivo vrijeme.

Mislite li da je Koncil ostvario naša očekivanja?

Bilo je nekih pogrešaka. Ali mislim da su, u cjelini gledano, promjene omogućile

jedan kreativniji pristup.

Koncilski dokumenti katkad su krivo tumačeni.

U nekim područjima bilo je nesmotrenih inovacija, bilo je i ekscesa. Međutim, čini

se da skupina o kojoj govorim misli da je problem na posve drugom mjestu. Misle

da konzervativci imaju prekomjeran utjecaj i da su oni naišli na voljno slušateljstvo

u vašoj osobi.

Vjeruje li ta skupina da sam usporio proces obnove?

Nažalost, vjeruju.

A vi, kardinale Vettore, što vi mislite o ovom pitanju?

Moja odanost vama je neupitna.

Slažete li se s tvrdnjom da su rašireni konflikti u području nauka, odgoja i liturgije

rezultat pogrešna tumačenja Koncila?

U to nema nikakve sumnje.

Mislite li da su modernistički prelati pogrešno tumačili Koncil?

Kardinal nije odgovorio.

Ili možda konzervativni prelati?

Čini se da skupina o kojoj govorimo misli da su ovi potonji pogrešno tumačili

Koncil.

Ali vi, što vi mislite?

Vi znate da sam lojalan.

Da, to ste malo prije rekli.

Jasno je da se disidenti nedopustivo ponašaju, no oni su ipak otvorili neka važna

pitanja koja se mogu pokazati valjanim doprinosom.

Koja pitanja?

Dakle, iskreno govoreći, riječ je o problemu kolegijalite-

ta.

U čemu je točno problem?

Problem je u odgovoru na pitanje vjerujemo li u dovoljnoj mjeri Duhu Svetome da

može utrti put jednom demokratičnijem procesu, ili mu ne vjerujemo?

Prema tome, papinstvo je kamen spoticanja na putu Duhu Svetome?

Ne bih baš tako rekao. Trenutačno se nalazimo u razdoblju tranzicije pa je

normalno da možemo očekivati poteškoće u prilagođavanju novoj paradigmi

Crkve.

Kako vi zamišljate tu paradigmu?

Trebalo bi razjasniti, Sveti Oče, da ja ne govorim toliko o mojim vlastitim

pogledima koliko o mišljenjima ove skupine. Njima se čini da bi nacionalne Crkve

bile puno djelotvornije i da bi one znatno realističnije provodile proces

inkulturacije kad ne bismo naše sve manje resurse trošili na očuvanje

monarhističkog modela Crkve.

Mislim da je Koncil u tom pogledu bio vrlo jasan, zar ne? Papa je Petrus. On je

glavni među apostolima. Njegova braća biskupi valjano pasu Kristovo stado samo

u jedinstvu s Petrovom stolicom.

Potpuno se slažem s vama. Međutim, biskupi samo žele pitati mogu li se

istodobno služiti autoritetom položaja i biti autonomniji?

Jesu li oni razmislili o poukama povijesti?

Molim?

Jesu li razmislili o četvrtom stoljeću, kad su se gotovo svi biskupi svijeta poklonili

volji jednoga arijanskog cara? Samo papa i šačica biskupa sjedinjenih s njim

sačuvali su kršćanstvo Evanđelja. Sto nam to govori o Duhu Svetomu?

Vettore nije odgovorio.

Jesu li imalo razmišljali o ponašanju engleskih biskupa za vrijeme vladavine

Henrika VIII.? Samo jedan biskup ostao je lojalan, ako se sjećate. I jesu li zaboravili

kako je u vremenu u kojemu mi živimo komunistička partija otela jednu

autokefalnu Crkvu, Pravoslavnu crkvu u Rusiji i iskoristila je kako bi podčinila

njezine sestrinske Crkve i zloupotrijebila Svjetsko vijeće Crkava?

To je prošlost. Mi smo novi soj kršćana i mi se suočavamo s novim opasnostima.

Krist je isti, jučer, danas i sutra. Mi se ne suočavamo s novim opasnostima. To su

samo varijacije na stara pitanja.

Volio bih kad bi to bilo tako jednostavno kako vi kažete, Sveti Oče.

Sto vi savjetujete?

Vjerujem da je budućnost koja je pred nama neizvjesna. Strašna fragmentacija na

mnoštvo teoloških škola veoma nas je oslabila. Ova disidentska skupina uskoro će

početi agitirati za destrukturalizaciju i zalagati se za jedan hori-zontalniji model

Crkve. Konzervativci, kao što znate, postaju sve više histerični. Oni ne osuđuju

samo Koncil, već i vaš pontifikat kao izdaju.

Ah, vi, dakle, savjetujete da pođemo nekim srednjim putem.

Upravo tako.

Ali što ako je sredina promijenila položaj? Je li promijenila položaj?

Oh, da, promijenila ga je. Pravi centar nikad ne može biti točno na pola puta

između dviju krajnosti, jer su krajnosti nestabilne, one se uvijek mijenjaju. Istinski

centar je

iznad.

Neovisno o tomu, suočeni smo s pobunom konzerva-tivaca na jednoj i s pobunom

liberala koja se kuha na drugoj strani. To je mučna stvarnost u kojoj živimo.

Ti izrazi - konzervativci i liberali - to su politički izrazi. Oni navode na pogrešno

mišljenje kad se primijene na Kristovo kraljevstvo.

Nisu posve prikladni, ali su korisni.

Ti konzervativci i liberali o kojima govorite - ljube li oni Papu?

Svi osim najradikalnijih među njima shvaćaju da je Petrova služba karizma. Uvijek

ćemo poštivati tu službu, neovisno o tome koji model prevladava u Crkvi. Problem

je u ovome: koje su točne granice te službe?

Koncil i dvije tisuće godina tradicije u tom su pogledu veoma jasni.

To suvremenim katolicima nije tako jasno kao što je nekada bilo.

A zašto je to tako? Kako se moglo dogoditi da to postane nejasno?

Možda je to zbog prirodne pometnje koja se javlja u vremenima promjena.

I tako se vraćamo tamo odakle smo počeli. Tko, ili, što je Petar?

Zar nas Duh Sveti ne bi mogao potaknuti na rast? Možda je vrijeme da ponovno

promislimo o nekim od starih struktura, uključujući i vašu službu. Promjena nije

zlo.

Ponovit ću pitanje: svi ti ljudi, s lijeva, s desna, oni u centru - ljube li oni Petra?

Ljube li? Nisam posve siguran. Svi vas vrlo cijene.

Lako je postići da vas cijene. Ljube li me oni?

Na ovom mjestu u kardinalov glas prvi put se uvukao trag nestrpljenja: Ne znam.

Oni me vole - ali ne žele me slušati.

Vettore nije ništa odgovorio.

Sine moj, znate li vi što je ljubav?

Naravno. Teološki...

Ljubav je poslušnost do smrti. I ponovno rođenje.

Poslušnost ponekad zahtijeva hrabro razilaženje u mišljenju. U slobodnom

odnosu...

Svaki pokušaj da se obesnaži istinsko zajedništvo univerzalne Crkve u korist

navodno demokratičnijeg modela regionalnih Crkava ozbiljna je pogreška. Jedna

od dosljednijih taktika tiranije jest u tome što ona dijeli i neutralizira svoje

protivnike, što izolira one pokrete ili glasove koji se suprotstavljaju postupnom

gubljenju identiteta.

Ali, Sveti Oče, odgovori razumnim tonom Vettore, svi tirani su mrtvi. Vremena

konfrontacija su iza nas. Užasni ratovi i revolucije koje su se dogodile u našem

stoljeću bile su rezultat različitih vrsta dogmatizma. Došlo je vrijeme kada se na

svim stranama mora voditi dijalog, kad se moraju graditi mostovi. Isuviše dugo

smo hodali prema budućnosti očiju uprtih u prošlost, opsjednuti prošlošću,

uhvaćeni u njenu zamku. Ljudski rod sada se približava kvantnom skoku naprijed.

Moramo se okrenuti i gledati u budućnost. To i samo to omogućit će nam da

spasimo naš planet.

A kakva je naša uloga u svemu tome?

Pokazat ćemo da vjerujemo u Čovjeka. Isuviše dugo smo otuđivali cjelinu ljudske

zajednice našim prosudbama i osudama, isuviše dugo smo poticali podjele na

svim stranama.

Kardinale Vettore, čuvajte se takvih mudrovanja! Kažemo li daje nebo plavo,

unosimo li time podjele? Jesmo li zbog toga nerazumni? Jesmo li zbog toga

bezosjećajni I irema čovjeku koji vjeruje da je nebo crveno?

sve više histerični. Oni ne osuđuju samo Koncil, već i vaš pontifikat kao izdaju.

Ah, vi, dakle, savjetujete da pođemo nekim srednjim putem.

Upravo tako.

Ali što ako je sredina promijenila položaj? Je li promijenila položaj?

Oh, da, promijenila ga je. Pravi centar nikad ne može biti točno na pola puta

između dviju krajnosti, jer su krajnosti nestabilne, one se uvijek mijenjaju. Istinski

centar je iznad.

Neovisno o tomu, suočeni smo s pobunom konzerva-tivaca na jednoj i s pobunom

liberala koja se kuha na drugoj strani. To je mučna stvarnost u kojoj živimo.

Ti izrazi - konzervativci i liberali - to su politički izrazi. Oni navode na pogrešno

mišljenje kad se primijene na Kristovo kraljevstvo.

Nisu posve prikladni, ali su korisni.

Ti konzervativci i liberali o kojima govorite - ljube U oni Papu?

Svi osim najradikalnijih među njima shvaćaju da je Petrova služba karizma. Uvijek

ćemo poštivati tu službu, neovisno o tome koji model prevladava u Crkvi. Problem

je u ovome: koje su točne granice te službe?

Koncil i dvije tisuće godina tradicije u tom su pogledu veoma jasni.

To suvremenim katolicima nije tako jasno kao što je nekada bilo.

A zašto je to tako? Kako se moglo dogoditi da to postane nejasno?

Možda je to zbog prirodne pometnje koja se javlja u vremenima promjena.

I tako se vraćamo tamo odakle smo počeli. Tko, ili, što je Petar?

Zar nas Duh Sveti ne bi mogao potaknuti na rast? Možda je vrijeme da ponovno

promislimo o nekim od starih struktura, uključujući i vašu službu. Promjena nije

zlo.

Ponovit ću pitanje: svi ti ljudi, s lijeva, s desna, oni u centru - ljube li oni Petra?

Ljube li? Nisam posve siguran. Svi vas vrlo cijene.

Lako je postići da vas cijene. Ljube li me oni?

Na ovom mjestu u kardinalov glas prvi put se uvukao trag nestrpljenja: Ne znam.

Oni me vole - ali ne žele me slušati.

Vettore nije ništa odgovorio.

Sine moj, znate li vi što je ljubav?

Naravno. Teološki...

Ljubav je poslušnost do smrti. I ponovno rođenje.

Poslušnost ponekad zahtijeva hrabro razilaženje u mišljenju. U slobodnom

odnosu...

Svaki pokušaj da se obesnaži istinsko zajedništvo univerzalne Crkve u korist

navodno demokratičnijeg modela regionalnih Crkava ozbiljna je pogreška. Jedna

od dosljednijih taktika tiranije jest u tome što ona dijeli i neutralizira svoje

protivnike, što izolira one pokrete ili glasove koji se suprotstavljaju postupnom

gubljenju identiteta.

Ali, Sveti Oče, odgovori razumnim tonom Vettore, svi tirani su mrtvi. Vremena

konfrontacija su iza nas. Užasni ratovi i revolucije koje su se dogodile u našem

stoljeću bile su rezultat različitih vrsta dogmatizma. Došlo je vrijeme kada se na

svim stranama mora voditi dijalog, kad se moraju graditi mostovi. Isuviše dugo

smo hodali prema budućnosti očiju uprtih u prošlost, opsjednuti prošlošću,

uhvaćeni u njenu zamku. Ljudski rod sada se približava kvantnom skoku naprijed.

Moramo se okrenuti i gledati u budućnost. To i samo to omogućit će nam da

spasimo naš planet.

A kakva je naša uloga u svemu tome?

Pokazat ćemo da vjerujemo u Čovjeka. Isuviše dugo smo < luđivali cjelinu ljudske

zajednice našim prosudbama i osu-¦ luna, isuviše dugo smo poticali podjele na

svim stranama.

Kardinale Vettore, čuvajte se takvih mudrovanja!

I .ižemo li daje nebo plavo, unosimo li time podjele? Jesmo

li zbog toga nerazumni? Jesmo li zbog toga bezosjećajni prema čovjeku koji vjeruje

da je nebo crveno?

Ponekad nebo jest crveno.

Da, kad se danje svjetlo približava kraju, nebo je ponekad crveno.

Shvatili ste u čemu je težište problema.

Ali, pođimo još jedan korak dalje. Pretpostavimo da u tom kratkom trenutku kad

svjetlo nestaje, čovjek o kojemu vi govorite proglasi svijetu da je nebo uvijek

crveno. On uvjerava da ljudi samo trebaju podignuti pogled prema nebu i vlastitim

se očima uvjeriti da je istina ono što on govori. Ljudi koji žive u našim gradovima

zapali su u naviku da nikad ne dižu pogled. Čitav svoj život žive u ovom betonskom

labirintu u kojemu svijetli samo umjetno svjetlo i oni sebi kažu: Napokon vidimo

nebo, štoviše, vidimo ga onakvim kakvo ono jest. Nebo je crveno.

Pretjerujete.

Doista? Rimokatolička crkva brani raznolikost unutar vlastite univerzalne

zajednice - istinsku raznolikost, i ona je sposobna braniti raznolikost upravo zato

što je ona zajednica utemeljena na istini. Zato će ona uvijek biti jaka na način na

koji svjetovna kraljevstva nikad ne mogu biti jaka. Svaki čovjekov pokušaj da

zauzme mjesto Božjega Grada osuđen je na neuspjeh.

Zašto? Zašto je osuđen na neuspjeh? Zato što mi to kažemo? Jesmo li ikad

pokušali učiniti doličnu civilizaciju na ovom planetu? Jesmo li surađivali s

Čovjekovim Gradom? Jesmo li učinili sve što smo mogli kako bismo uspostavili mir

među narodima?

Jesmo, odgovori bezazleno Papa.

Nismo dovoljno učinili.

A što smo, po vašem mišljenju, trebali učiniti? Jesmo li trebali kazati nevjernicima

da smo pogriješili kad smo im ponudili Svjetlo. Da griješimo kad im govorimo da

svijet živi u mraku? Da griješimo kad branimo sve ljudske i božanske apsolute?

Nisam želio reći...

Što ste željeli reći? Vaše stajalište je prepuno proturječja.

Nisam došao ovamo da bi se netko okosio na mene. Došao sam ovamo da vam

pomognem.

Jeste li? Da, pretpostavljam da vi upravo tako to shvaćate. Došli ste na sam Božić i

donosite dar svijetu. Ta skupina koju vi predstavljate, vide li i oni svoju viziju kao

dar?

Ja ih ne predstavljam. Ja sam samo...

Ako želite pomoći Crkvi, morate tim nezadovoljnim kardinalima i biskupima reći

da je nebo plavo. Crkva nije ljudska struktura. Upravo zbog toga toliko različitih

kultura i naroda pronalaze u njoj svoj identitet. Samo je privid da rast

regionalizma u nekim dijelovima zapadnog katoličanstva potiče na povećanje

osjećaja za identitet. U stvarnosti on pridonosi izopačenju identiteta. Možete li

objasniti zašto ta pobuna ima tendenciju prema ukočenoj uniformnosti koja se

krije ispod površne kreativnosti individualizma.

Sveti Oče, naš razgovor počinje skretati s glavnog pitanja. Teologija Crkve je

složena. Vratimo se problemu koji nam je pri ruci.

Pa upravo o njemu i razgovaramo.

Kako bilo, moram vam reći da vaš pristup više neće funkcionirati.

A vi imate lijek.

Da. Imam. Sa svim dužnim poštovanjem, moram vam kazati da postoji rastući

konsenzus da biste se i sami trebali držati pravila koja ste nametnuli vašoj braći

biskupima. Trebali biste razmisliti o povlačenju. Konzistorij će izabrati novoga

papu, takvoga koji nije ni liberal ni konzervativac, koji će nastaviti graditi na

temeljima koje ste vi podigli i koji će Crkvu vratiti na pravi put.

Vi zapravo hoćete reći, ne baš profinjeno, da sam ja skrenuo Crkvu s pravog puta.

To mi pokazuje da ste i vi, poput tih disidenata, također izgubili vjeru u obećanje

koje je dano Petru, u jedinstvenu Petrovu karizmu, u ključeve Kraljevstva.

To nije točno. Nisam to rekao. Mi ne dovodimo u pitanje vašu obranu vjere i

moralnog nauka. Riječ je o pastoralnoj krizi. Papa je također čovjek. Naša povijest

je dugačka priča s mnogo obrata i skretanja. Mnogo velikih i ne baš tako

velikih ljudi sjedilo je na vašoj stolici. U ovom trenutku vas još uvijek poštuju kao

čovjeka koji je mnogo učinio. Ljudi će vas se sjećati kao velikog pape. Ali nitko ne

može biti pošteđen kritike. Za konačno dobro Crkve bilo bi dobro kad biste

ključeve predali drugima koji mogu nastaviti ondje gdje ste vi stali. Bolje je da se

povučete na vrhuncu uspješnosti nego da predsjedate neprekidnoj dezintegraciji

Crkve, što bi bila tragedija za koju bi budući naraštaji okrivili vas. Shvaćam.

Nadam se da to shvaćate, Svetosti. Nisam vas mislio povrijediti.

Naravno da niste, blago reče Papa.

Ilija je slušao ne mičući se. Papine odaje odzvanjale su tišinom.

Sine moj, reče napokon Papa, ostavite ga. Ostavite ga? Koga da ostavim? reče

Vettore neugodno iznenađen.

Nemojte mu više odlaziti. Vratite se svojoj vjeri. Sto govorite? Ja nisam napustio

Vjeru. On vas koristi. Tko?

Ne znate što činite. Molim Boga da ne znate što činite. Istina je što kažu o vama.

Vi se gubite. Nemam pojma o čemu govorite! Oslobodite se.

To je apsurdno! Pokušao sam vam pomoći. Nema koristi. Odlazim.

Sjednite, reče Papa. Vettore sjedne.

On ima vlast nad vama. Oduprite mu se. Radi vaše duše, ako već ni zbog čega

drugoga. Nitko nema vlast nada mnom. Čak ni Krist. Što!

Mislite da nitko nema vlasti nad vama i na taj način postajete ranjivi za

najmračnije od svih sila.

Govorite koješta. Sve je to samo u vašoj glavi.

Znam istinu. Preklinjem vas, ostavite toga čovjeka. O kome vi to govorite?

Ostavite Predsjednika.

Vettore nije odmah odgovorio. Čak i na toj udaljenosti Ilija je čuo kako glasno diše.

Rekao sam vam prošle godine da su te optužbe lažne. Tko god da vam ih je usadio

u glavu, Kristov je neprijatelj.

On je Kristov prijatelj.

Vi ste mu vjerovali.

On nije lažac.

A ja jesam?

U najmanju ste ruku prevareni.

Vi ste prevareni! Schäfer je ubojica. On je lažac. Zašto vam njegova riječ vrijedi

više od moje.

Kako znate za prezime Schäfer? Nikad vam ga nisam spomenuo.

Spomenuli ste mi ga prošle godine. Siguran sam da ste mi ga spomenuli. Znam da

nisam. Naravno da jeste.

Kardinale Vettore, vi ste pastir Crkve. O vašoj vjernosti ovisi sudbina mnogih ljudi.

Okrenite se od njega. Vratite se! Odmah, prije nego što postane prekasno.

Sto mislite kad kažete prekasno? upita polagano kardinal.

Vidite li onaj dosje na mom stolu. U njemu su dokazi koji će uskoro biti predani

vlastima. Predsjednik je odgovoran za smrt nedužnih ljudi. On nije tako dobar kao

što mislite. Morate se prestati družiti s njim. Ne znam ni kako ni kada vas je zaveo

da služite njegovoj stvari, ali vjerujem da se bez straha možete maknuti od njega.

Ja se ne bojim, hladnokrvno reče kardinal.

Bog je milosrdan. Vratite se Njemu.

Ovaj razgovor postaje zamoran. Vi ste opsesivno-kom-pulzivna osoba i ja ne kanim

više trpjeti takve uvrede!

Sine moj, reče mu Papa molećivim glasom, žao mi je ako su vas moje riječi

povrijedile. To mi nije bila namjera.

Ali vi se nalazite u duhovnoj opasnosti. Vi imate dušu. Vi ste jedan iz mog stada.

Nemojte dopustiti da vas vuk odvuče od nas bez otpora.

Vettore ustade i nadvije se nad Papom.

On nije vuk. On je onaj koji nastoji donijeti svijetu mir koji mu tako očajnički treba.

Vi spominjete mir tamo gdje nema mira.

Mir - istinski mir - sad leži nadohvat ruke čitavom čovječanstvu.

Približava se Kristov mir. Nemojte mu okrenuti leđa i trčati za lažnim mirom.

Približava se Kristov mir? Kada, pitam vas? Kada će on doći? Dani se vuku bez

kraja, stoljeća također, i nijedna vizija se ne ostvaruje.

Ti dani su blizu, kao što je blizu i ostvarenje svake istinske vizije.

Tko je vuk? Vi ste vuk, jer ne dopuštate svome stadu da pase na pašnjacima mira.

Ako ljudi kao što ste vi ustraju u tome da ometaju pomirenje, tada vas

upozoravam da ćete biti uklonjeni.

I kako će me taj čovjek mira ukloniti?

Nije važno kako. Opstanak zemlje ovisi o njegovoj pobjedi. Vi biste htjeli i dalje

vladati svijetom s vašim pesimizmom, s vašim ritualima, s vašim pravnim

propisima, s vašim odbijanjem da se poklonite pred dinamikom napretka.

Oh, sine moj, sine moj, zaslijepljeni ste prekrasnim idealom. Naivno shvaćate

ljudsku narav. Čovjek se ne može osloboditi svoje grešne naravi. Mislite li da

Predsjednik može?

On će to učiniti.

A što će pri tome uništiti?

On stvara, a ne uništava.

I što će tražiti od nas - da kažemo da je nebo crveno? Malo kompromisa ovdje,

malo ondje.

Samo ono što bi razumni ljudi i onako trebali pružiti jedan drugome: tražit će da

slušamo i tuđe mišljenje, da se prilagodimo, da pregovaramo, da nastojimo doći

do kompromisa - to nije sramotna riječ, znate.

Tisuću puta više volio bih da vodim proganjanu Crkvu nego Crkvu koja čini

kompromise.

Ako se ne uklonite, ispunit će vam se želja.

Tako znači, vi nas želite poštedjeti toga.

Naravno da želim! Mislite li da želim da svijetom poteče krv kršćana? Mi moramo

preživjeti. Potrebno nam je vrijeme da se pregrupiramo, da svijetu kažemo što

želimo. Ne možemo se više prepuštati pesimističkoj duhovnosti. Ne možemo više

čekati da se s neba spusti deus ex machina. Čovjek mora izgraditi Božji Grad.

Čovjek ne može izgraditi Božji Grad. Sveto pismo nam kaže da će se Novi

Jeruzalem spustiti k nama s Neba kao Božji dar, nakon što čovjekovi grijesi i

zablude poharaju zemlju.

Proročanstva! otpuhne Vettore negodujući i s gađenjem. Svijet vrvi bujnim

maštarijama. Sudbina nam je u Predsjedniku podarila nadasve razumno ljudsko

biće, onoga koji će umjesto nas izgraditi Božji Grad, ako ga sami ne izgradimo. On

će nam omogućiti da slavimo u duhu i istini, oslobođeni naših prastarih mitologija.

Sad razumijem. Sada vidim pukotinu kroz koju je prodro u vaš duh.

Vi ste taj koji posrče u zadimljenoj podzemnoj tamnici. Vi ste digli ruke od biti

religije i zamijenili je vanjskim sjajem, baš onako kako su to učinili farizeji prije vas.

Vi ste svojim beskrajnim zakonima sputali ljudske duše.

Zakon je učitelj i ispit. Ako ljudi ne mogu biti vjerni u malim stvarima, kako mogu

biti vjerni u velikima?

To je vanjski sjaj religije. A gdje je njena bit?

Kako vi definirate bit?

Definicije, definicije! Puki racionalizam! Zar nam već nije dosta toga? Kad ljudi

budu slobodni, posve prirodno će prihvatiti putove mira.

Nije li bit religije u ljubavi prema živućem Isusu kao Spasitelju, kao Bogu, u ljubavi

prema svome bližnjemu kao prema samome sebi?

Ja vjerujem u religiju koja pronalazi spasenje u svijetu, a ne iznad njega, u nekom

dalekom dvorcu na nebesima.

505

On je u svijetu i iznad svijeta. Vi neprekidno postu-lirate ili / ili situaciju. Kažete da

duše moraju prigrliti imanentnog ili transcendentnog Boga, bit religije ili strukturu

religije. Željeli biste da povjerujemo kako strukture neizbježno ubijaju bit.

Povlačim se.

Vaši argumenti su površni i čudi me da inteligentan čovjek poput vas to ne uviđa.

Vi mene nimalo ne čudite. Tako ste žalosno prozirni. Vi ste Veliki Inkvizitor

Dostojevskoga. Vi želite vladati feudalnim sustavom u kojemu svatko saginje vrat

pred vašom voljom. To je farizejština.

Tko je istinski farizej? Zar vaši pobunjeni prelati ne sputavaju ljudske duše

pomažući im da se pomire s grijehom i onemogućujući im na taj način ulazak u

kraljevstvo?

Grijeh, grijeh! Možete li vi uopće razgovarati o ičemu drugom osim o grijehu? A

što je s ljubavlju?

Ljubav ne laže. Istina nas oslobađa za ljubav.

Zar ne vidite kakvu ste potištenost unijeli u ljudsku psihu?

Vi biste oslobodili čovjeka njegove tjeskobe govoreći mu da nema opasnosti? Vi

biste ga željeli osloboditi osjećaja krivnje govoreći mu da nije kriv?

Za što je on kriv? Čovjeka uvjetuje njegova prošlost. Na ovom svijetu nema mnogo

ljudi koji su doista zgriješili.

Mislite da ih nema?

Znam to. U najgoru ruku, svi smo mi žrtve nesvladive neukosti. Mi nismo krivi.

Nitko zapravo neće završiti u paklu.

Tko zna koliki je broj neukih koji će otići u raj? Možda ih ima mnogo. Ali, reći ću

vam, jedna je stvar sigurna: mnogi biskupi i svećenici završit će u paklu zato što su

ljude držali u toj nesvladivoj neukosti.

Vettore povisi glas: Nazivao sam vas Svetim Ocem, ali sada vidim da u vama nema

ništa sveto. Vi ste mali čovjek koji se posve slučajno i zahvaljujući naivnosti

konzistorija koji nije znao čitati znakove vremena našao na velikom prijestolju.

Naše vrijeme prepuno je znakova. Jeste li ih vi pravilno čitali?

Vi budalo! zaurla Vettore.

Začu se oštra pljuska nalik pucnju.

Vaše je vrijeme isteklo, Sveti Oče, reče kardinal, podcrtavajući dvije posljednje

riječi sarkazmom.

Zatim se ponovno začu oštra pljuska. Ilija je stajao kao ukopan.

Ni pod kakvim uvjetima nemojte pokazati da ste u sobi i nemojte se ni na koji

način umiješati.

Ilija se borio sa sobom. Zatim skoči k vratima i virne kroz otvor, no vidio je samo

Vettoreova leđa kako nestaju u vanjskom dijelu Papinih odaja.

Papa je klečao i držao glavu u rukama. Naočale za čitanje stajale su mu koso na

čelu. Kapljice krvi padale su mu na grudi. Hija pade na koljena, pridrža starca i

podupre ga. Papino tijelo se treslo. Oči su mu bile pune suza i krvarila mu je

gornja usna.

Udario vas je! zapanjeno reče Ilija.

Da. U redu je. Sve je u redu. Pomozite mi, molim vas.

Ilija podiže Papu i pomože mu da sjedne, a zatim obrisa krv s njegova lica. Na

obrazima je imao dvije bolne masnice.

To je nevjerojatno. Je li izgubio razum?

Molite za njega, oče. Um mu je zarobljen, duša mu je vrlo bolesna. Ne srdite se.

Ne srdite se! tiho reče Ilija. Ta on je udario namjesnika Kristova!

On i mnogi drugi udaraju me već dugo vremena. Tama je sada postala vidljiva.

Nastupilo je vrijeme da sluga slugu Božjih pođe s Kristom i proslavi se.

Ne razumijem.

Ovo se moralo dogoditi. Razotkrio se. Sada idemo na Kalvariju.

Ilija ustuknu i pogleda Papu koji je sjedio ne shvaćajući ništa. On izjuri u vanjski dio

Papinih odaja i ondje nađe tajnika i pukovnika.

Što se dogodilo? upita ga pukovnik. Kardinal Vet-tore je odjurio poput vjetra.

Udario je Papu. Zaustavite ga.

Dvojica muškaraca buljila su u njega ne vjerujući vlastitim ušima. Odjurili su u

unutarnji dio Papinih odaja i okružili Papu. Uvjerivši se da nije ozbiljnije ozlijeđen,

oni ponovno izjuriše i pojuriše za kardinalom.

Ilija se vrati u prostoriju u kojoj je bio Papa i kleknu pred njim.

Pozvat ću liječnika, Sveti Oče.

Ne trebate zvati liječnika. Želio bih malo prileći. Morao bih se pomoliti. Euharistija

mi donosi takvu utjehu. Gospodin je tako krasan, tako krasan. On zaslužuje mnogo

više nego što mi možemo razumjeti. Mi smo tako siromašni! Naša malena srca

tako su siromašna! Ljubav nije ljubljena, oče Ilija, Ljubav nije ljubljena.

On pomože Papi da ustane i povede ga u spavaću sobu, pomože mu da legne i

pokrije ga dekom.

Hvala vam. Hvala vam. Pustite me da se malo odmorim. Dobro sam, dobro sam.

Ilija iziđe u vanjski dio Papinih odaja i ostade ondje ne znajući što bi sa sobom.

Čekao je utonuvši u misli o onome čemu je upravo svjedočio, a onda se vratio

tajnik.

Nestao je. Ovo je grozno! Što mu bi da to učini?

Gdje je pukovnik?

Otrčao je organizirati osiguranje i očekujem da će pokušati pronaći Vettorea.

Sumnjam da će ga uhvatiti. Što ćete sada? upita ga Ilija.

Što možemo učiniti? Pretpostavljam da će se Papa suočiti s kardinalom i zatražiti

njegovu ispriku. Zaista to mislite?

Ne, u pravu ste, neće to učiniti. Previše je velikodušan. On sve oprašta. Sjeo je

vrteći glavom. Ovo se još nikad nije dogodilo. Nestvarno je.

U tom trenutku u prostoriju topćući uđe pukovnik koji je u isti mah izgledao

bijesan i smeten.

Moram ga vidjeti.

Ušao je u Papine privatne odaje i ostao ondje nekoliko trenutaka. Kad je ponovno

izišao, reče Iliji: Sveti Otac vas treba.

Ilija uđe i približi se krevetu. Papa ga uze za ruku.

Stavljam vas pod zavjet poslušnosti. Morate učiniti kako vam kažem i nemojte me

pitati zašto. Ovo je dio plana božanske Providnosti i u to morate vjerovati, čak i

ako vam se učini da je sve izgubljeno.

Ma o čemu se radilo, Vaša Svetosti. Služit ću kako mi vi kažete.

Serviam! reče Papa smiješeći mu se. On polagano ustade iz kreveta i povede Iliju

prema svetohraništu. Kleknite. Ilija kleknu.

Papa položi obje ruka na Ilijinu glavu i poče moliti. Iz džepa reverende izvadio je

srebrnu kutijicu, otvorio poklopac i pomazao Ilijino čelo uljem. Zatim je nastavio

glasno moliti na latinskom. Tek kad je Papa nad njim načinio znak križa, Ilija je

shvatio što se događa.

Molim vas, ustanite, biskupe Schäfer.

Papa ga zagrli.

Imenujem vas naslovnim biskupom biskupije Panaya Capulu.

Ilija je držao Papine ruke i gledao u pod. Zatim podiže oči i pogled mu se sretne s

pogledom starca.

To je previše. Ne znam što to znači biti biskup.

Papa baci pogled prema svetohraništu.

Raspravite svoje sumnje s Njime. Ali, znam da ćete biti poslušan sluga i da ćete to

prihvatiti.

Prihvaćam, Vaša Svetosti.

Bit ćete biskup in pectore, što znači da to nitko neće znati osim Gospodina i

nekolicine odabranih slugu. Gdje se nalazi Panaya Capulu?

To je starodrevna biskupska stolica u Maloj Aziji. Nalazi se u pokrajini Efez, gdje je

nekad postojala slavna Crkva, ali je tijekom stoljeća nestala. Ima jedva nekoliko

duša. Možda čak ni toliko. Nekoliko četvornih kilometara ruševina i napuštenih

brežuljaka - pusto mjesto.

Želite da odem tamo?

Da. Ne možete ostati u Italiji. Morate otići u pustinju na neko sigurno mjesto i

ostati tamo do određenog vam vremena.

Kakve će biti moje dužnosti?

Morate pasti Božje stado usred mnogih nevolja, sine moj.

Dopustite, Vaša Svetosti, ali ne razumijem. Treba da budem pastir koji pase stado,

a stada nema?

Duh Sveti otkrit će vam vaše stado. Od sada će moj narod pustošiti vukovi.

Posvuda će zavladati pometnja. Vrata će biti zaključana, a druga će se otvoriti. Bit

će uzdrmani temelji. Ono što sada stoji uspravno srušit će se. Veliki će biti zbačeni,

a maleni uzdignuti.

Papa sjede na poljski krevet i posegne za ručnim zvoncem što je stajalo na stoliću

blizu kreveta. On pozvoni na što odmah uđe tajnik.

Molim vas, recite pukovniku švicarske garde da dođe.

Trenutak kasnije u sobu uđe pukovnik.

Pukovniče, pobrinite se da ovaj čovjek napusti vatikanski grad i da pritom ne bude

uhićen. Kad iziđete iz Rima, dajte mu neki auto kojim se koriste vatikanski

službenici i dovoljno novca za put. Mora stići do Barija i ukrcati se na brod koji je

pripremio kardinal Državni Tajnik.

Ali, Vaša Svetosti! Moram vas zamoliti da još jednom razmislite. Taj brod je

spreman za vas.

Papa se okrenu Iliji i nasmiješi mu se. Moji čuvari su pripremili nekoliko načina

bijega u slučaju da Rim postane nesiguran za papu. Prefekt kongregacije za nauk

vjere želi da odem s njime u Švicarsku. Kardinal Državni Tajnik uvjerava me da bih

u slučaju potrebe trebao otputovati u Ameriku. Drugi me uvjeravaju da bih se

trebao skloniti kod carigradskog patrijarha. Brod u Bariju pripremljen je za ovaj

potonji slučaj.

On se okrenu pukovniku. Vi biste me htjeli poštedjeti tih muka?

Izgledalo je da je pukovnik doveden u nepriliku. To je moja dužnost, Svetosti.

Prijatelju moj, vi i sveti Petar imate mnogo toga zajedničkog. On je također želio

poštedjeti Gospodina Njegovih muka.

Pukovnik je zamuckivao ne znajući što bi odgovorio.

Još se mnogo toga mora dogoditi, reče Papa. Vrijeme je blizu, ali ne tako blizu da

bi papa morao pobjeći na prvi znak opasnosti.

U svakom slučaju, reče pukovnik, dokumenti što ih je otac Schäfer donio postidjet

će naše neprijatelje. Mislim da imamo dovoljno dokaza da osiguramo Crkvu.

Uz pomoć ovih dokumenata možda možemo odgoditi odlučni trenutak

konfrontacije. Ipak, ako Predsjednik bude i oboren, neprijatelj će na njegovo

mjesto dovesti drugoga nalik njemu.

Vaša Svetosti, kardinal Vettore je vjerojatno odlučio stupiti u dodir s talijanskom

policijom. Ako treba da uklonimo oca Schäfern iz Rima, to moramo brzo učiniti.

U pravu ste. Idite s Bogom, sine moj, reče Papa i dade Iliji posljednji blagoslov.

Izišli su iz spavaće sobe i vratili se u Papine odaje. Pukovnik je zamolio za

odobrenje da može fotokopirati dosje o Predsjedniku i Papa ga požuri da to učini

bez odlaganja. Načinio je popis ustanova i dužnosnika kojima treba poslati kopije i

dodao da dokumente trebaju tajno odnijeti vatikanski kuriri.

Pukovnik uze kožni omot i otvori ga.

Ovdje nema ništa, reče.

Trojica muškaraca zabuljiše se u kožni omot.

Kardinal Vettore, reče Papa.

* * *

Kad su stigli na periferiju Rima, dva automobila usporiše i parkiraše se na

zaustavnom traku autoceste. Pukovnik koji je upravljao prvim automobilom

okrene se suvozaču i uruči mu zavežljaj.

Ovdje su cestovna karta i upute kako ćete stići do luke Bari. Brod se zove Stella

Maris. To je koča ribarske kompanije koja se zove Pescatti i čeka vas na sidrištu.

Pođite u njihov ured u pristaništu i potražite kapetana Stelle. Nazvao sam ga dok

ste se vi presvlačili. On vas očekuje. Kako će me prepoznati?

Predstavit ćete mu se kao Signore Pastore. On zna samo to da radite za Papu i da

vas mora iskrcati na tursku obalu blizu Efeza. Vrlo je dobar čovjek. On je muž moje

sestre i jedan je od braće Pescatti. U ovoj torbi nalazi se vaš toaletni pribor i

presvlaka. Trebat će vam i viza za turske vlasti ako na brod dođe inspekcija, kao i

putovnica. Glasi na ime Pastore.

Ilija otvori dokumente i primijeti da su savršeno izrađeni. Čovjek na fotografiji bio

je on, odjeven u odijelo i kravatu, pravi pravcati akademik. Kosu je češljao krivo i

nosio je naočale. Na fotografiji je bio službeni suhi žig Vatikana. Nije se mogao

sjetiti da je pozirao za tu fotografiju.

Kako ste uspjeli ovo izraditi?

Nemojte nikad podcjenjivati mogućnosti kompjutora. Ali za tako kratko vrijeme!

Naš prijatelj kardinal Državni Tajnik imao je neki predosjećaj. Naručio je ove

dokumente prije više tjedana. Predvidio je sve ovo?

Rekao mi je u povjerenju da ćemo naići na poteškoće i da će vas vjerojatno

oklevetati.

Recite mi, onda, pukovniče, zašto ste me podvrgnuli onakvom ispitivanju kad sam

jutros došao u vaš ured?

Morao sam biti siguran. Stato vam je vjerovao, naravno, no moj posao je da

nikome ne vjerujem - to jest osim Svetom Ocu. Tisuću puta vam se ispričavam.

Sve vam je oprošteno.

Pukovnik mu uruči naočale za čitanje i češalj.

Pokušajte sličiti profesoru na fotografiji. Stavite naočale. Ne brinite, nemaju

dioptriju, obično staklo. Nije baš neka maska, ali to je najbolje što smo mogli

učiniti.

Ilija posegnu u džep i pipanjem potraži Statoov prsten.

Hoćete li se pobrinuti da se ovo vrati kardinalu Državnom Tajniku?

Pukovnik nabora čelo, uze prsten i nekoliko puta ga je premetnuo u ruci. Zašto ga

ne biste zadržali još neko vrijeme. Možda vam bude potreban.

On mu ga vrati i Ilija ga bez protivljenja spremi u džep.

Bene. Izvolite ključeve.

Nadam se da ćemo se opet susresti, pukovniče.

Oh, vidjet ćemo se opet kad nakon mnogo godina iziđem iz čistilišta.

Izmolit ću potpun oprost za vas.

Pukovnik se nasmija. Graziel Neka Gospodin bude s vama.

I s vama.

Dvojica muškaraca se rukovaše. Pukovnik iziđe i zaputi se prema drugom

automobilu. Uz škripu kotača načini polukrug i odtutnja natrag prema Rimu.

Ilija otvori cestovnu kartu pokušavajući se orijentirati. Trebat će mu približno sat i

pol do Napulja, a zatim dva sata prema istoku cestom koja preko Apenina vodi

prema jadranskoj obali. Ukupno četiri, možda i pet sati bit će mu potrebno da

stigne do Barija. Bit će blizu ponoći kad bude zakucao na vrata ureda ribarske

kompanije Pescatti.

Instrument za mjerenje razine goriva pokazivao je da je spremnik pun. Mala plava

tovota mogla je cijeli put prevaliti bez zaustavljanja, no on se odluči zaustaviti u

blizini Napulja i dopuniti spremnik s gorivom. Bio je suton i nebo se razbistrilo.

Cesta je bila prazna. Promet prema jugu bio je slab. On pritisnu gas i uđe u trak za

pretjecanje.

Vozio je ne misleći ni na što, svjestan jedino da osjeća bolove u čitavom tijelu i da

mu osjetila bučno zahtijevaju pažnju - glad, strah, radost, iscrpljenost, tupi bol od

posjekotina i modrica - sve se to slilo u bezobličnu masu tjeskobe.

Misli su mu se postupno počele bistriti i on u duhu odvrti događaje koji su se zbili

toga dana, kao da ih promatra na filmskom platnu. Začudi se kad se sjeti da mu je

dan započeo drhtanjem na madracu u napuštenoj kući u Umbriji. Sjećao se svakog

koraka koji je učinio penjući se uz brdo naše Gospe Žalosne i spuštajući se s njega,

zatim kroz bolnicu Gemelli, pukovnikova ispitivanja, vatikanskih hodnika,

razgovora između Vettorea i Pape i, konačno, naglog zaređenja za biskupa.

Ja sam biskup? reče on. Istodobno ga je zbunjivala stvarnost i nestvarnost te

činjenice.

Zatim se sjeti Anne i učini mu se kao da mu se nož zari-nuo u srce. Počelo mu se

vrtjeti u glavi. Oči su mu se zamutile. On zaustavi auto uz rub ceste i isključi motor.

Spustio je staklo i nekoliko puta duboko udahnuo. Stavio je glavu u ruke. Sjedio je

nepokretno. Zatvorio je oči.

Kad se probudio, više nije osjećao vrtoglavicu i opća slabost se donekle smanjila.

Nastavio je vožnju pitajući se koliko je vremena spavao. Po izgledu neba činilo se

da nije prošlo više od dvadeset minuta. Odjedanput shvati da se nije propisno

naspavao tijekom čitavih trideset šest sati. Nadao se da će se uspjeti dočepati

Barija, a da pri tome ne zaspe za volanom.

U trenutku kad je ispred sebe ugledao svjetla Napulja, s desne strane spazi

benzinsku crpku sa servisnom radionicom. Dok je poslužitelj punio spremnik s

gorivom, on ode u VVC i nekoliko puta umije lice vrućom vodom. Zatim se vodom

hladnom poput leda poprska po očima. To ga vrati k svijesti i on shvati da mu

želudac vapi za hranom. Počešljao se kako bi njegov izgled što više odgovarao

fotografiji na putovnici i stavio je naočale, a zatim ušao u prodavaonicu da plati za

benzin. Kupio je kruh, sir i litru narančina soka. Ušavši u auto, nasilu je pojeo

nekoliko zalogaja, žvačući mehanički jer, iako mu je tijelo tražilo hranu, duh mu

nije osjećao ništa doli odvratnosti.

Nedugo nakon toga on ugleda osvijetljen prometni znak sa strelicom koja je

pokazivala prema istoku:

Nola, Avellino, Bari, trajekt za Atenu

Vidio je to i shvatio. Znao je da treba otići tamo. Shvatio je da je sljedeći korak koji

mora učiniti skrenuti na izlazni trak i zaci u brda. Umjesto toga, on je nastavio

voziti ravno.

Ispočetka nije shvaćao zašto je tako postupio. Jednostavno je znao da to mora

učiniti, iako ni samom sebi nije znao objasniti zašto. Pri tome nije osjećao nikakve

emocije, a još manje je imao u vidu bilo kakav plan. Osjećao je da se u njemu

nastanjuje mir, prvi put nakon što su događaji koji su se zbili u posljednja dva dana

počeli dobivati zamah. Zatim je, u dugotrajnoj sigurnosti takva stanja, sigurnosti

koja nije računala ni s kakvim ciljem niti je posjedovala bilo kakve obrise, shvatio

što mu je činiti.

Nije bio siguran na koji će način to učiniti jer je noć koju je ovdje proveo s Billvjem

bila potresana olujom i jer je bila mnogo mračnija od ove noći ispunjene

zvijezdama. Iza njegovih leđa polagano se gubila kupola svjetla nad Napu-ljem i

ispred njega iz mraka su izranjala svjetla Sorrenta. Vidio je restoran pokraj oceana

u kojemu su jeli lazanje i pili pivo. Odatle nije bilo teško pogoditi put kojim su

prošli. Vidio je asfaltirani put koji se odvajao od autoceste i vodio uzbrdo do

spremišta za čamce i minutu kasnije došao je do uskoga šljunčanog puta što je

skretao nadesno, dolje prema moru. Put je bio prepriječen željeznim vratima koja

su bila zatvorena katancem. Zaustavio se, ubacio u položaj za vožnju unatrag i

tako vozeći pronašao cestu koja se odvajala od glavne ceste. Krenuo je njome

nizbrdo dok nije uočio čistinu u lugu. Manevrirao je automobilom između

patuljastih palmi dok ga nije skrio među njima, a zatim je izišao i pješice se zaputio

prema vratima. Preskočio ih je i zaputio se nizbrdo putem posutim šljunkom što je

škripao pod njegovim nogama. Dolje u dubini vidio je jahtu koja se ljuljala uz gat.

U marini nije bilo nikoga. Kamo god je pogledao, nije vidio nikakvo svjetlo. Zaštitni

pokrov jahte i kromirani rub ograde broda ritmički su bljeskali, odbijajući svjetlost

polumjeseca.

Skočio je s gata na palubu i pipanjem potražio vrata kabine. Bila su zaključana.

Pokraj vrata bilo je kormilo i mali ormarić s potrepštinama koji je također bio

zaključan. Iskustvo što ga je stekao radeći za Haganah sad mu je bilo od koristi.

Plastičnom kreditnom karticom otvorio je vratašca

ormarića i u njemu pronašao metalnu kutiju. U njoj je na vrhu ključeva za

odvijanje i različitih odvijača pronašao malenu baterijsku ručnu svjetiljku i crnu

plastičnu kutiju u kojoj je bio ključ motora. Umetnuo ga je u prorez i okrenuo ga u

položaj za paljenje, pomolivši se. Motor je zabrektao i upalio. Koristeći se

kormilom na palubi, on izvede jahtu u Salernski zaljev. Ostavio je motor da tiho

prede dok se nije dovoljno udaljio od obale, a onda je ručicu gasa gurnuo posve

naprijed. Motor je zagrmio i jahta je, postupno ubrzavajući, počela odskakivati na

kratkim valovima. Nakon što se dobrano udaljio od obale, on uključi bočna svjetla

i usmjeri pramac prema Capriju.

XX.

Capri

Na vrhu brda Monte Tiberio pojaviše se svjetla dvorca i pripadajućih zgrada. Ilija

usmjeri kormilo prema luci, u suprotnom smjeru od sjeverne strane otoka. Kako

ga netko ne bi prepoznao na Predsjednikovu gatu i helikopterskom uzletištu, on

usmjeri jahtu prema velikoj javnoj marini i polako se uvuče među krstaše, jedrilice

i privatne jahte. Pronađe prazno sidrište, priveza krmu i pramac i zaputi se pješice

kroz selo prema brdu.

Njegov ručni sat pokazivao je da je večer prilično odmakla i da je prošlo deset sati.

Kuće i kavane bile su osvijetljene jarkim svjetlom i sudeći po buci koja je iz njih

dopirala, još uvijek je trajalo božično slavlje.

Cesta koja je vodila prema vrhu brda bila je u mraku i on se oprezno uspinjao,

boreći se protiv žamora glasova koji kao da nisu dolazili niotkuda i koji kao da su

se spremali napasti njegov razum. Otjerao ih je. Ali, oni su se neprestano i

opetovano vraćali i on se prisili ne obazirati se na njih, i odupre se potrebi da uđe

u raspravu s njima.

Ne možeš pobijediti. Poginut ćeš.

Noćni zrak bio je hladan i sjeverni vjetar trgao mu je kaput. Nije imao šešira ni

rukavica i uši su ga počele boljeti. Razderat će ti sve udove.

Postao je svjestan da mu je tijelo krajnje iscrpljeno i da mu je volja krhka.

Vrati se. Vrati se. Vrati se.

Negdje na pola puta on se zaustavi uz rub ceste i sjede na bus trave, teško dišući i

rukom pritiskajući srce koje je htjelo iskočiti.

On nije ovdje, on nije ovdje.

Na zavoju ga zaslijepiše automobilski farovi koji su dolazili odozgo. On se otkotrlja

u grmlje i zaustavi dah. Automobil polagano prođe pokraj njega. On se podiže s

poda i nastavi se uspinjati, no iza zavoja pojaviše se novi automobilski farovi pa je

bio prisiljen ponovno se baciti na zemlju. Koljenima je udario o stijenu i oštra

grana zagreba mu lice, na što kriknu od bola, dok je drugi automobil puzeći

prolazio pokraj njega.

Dogodit će ti se isto što i njoj.

Napredujući kroz paprat i zakržljala stabla što su rasla uz desnu stranu ceste, on se

nastavi penjati i zađe za zavoj. Ispred njega stajala su vrata koja su bila lancem

povezana s ogradom što je prema lijevoj i desnoj strani nestajala u šumi koja je

okruživala uzvisinu. Na udaljenim krajevima vrata stajala su dvojica muškaraca.

Bili su naslonjeni na metalne prečke i nešto su govorili jedan drugome pušeći pod

lučnim svjetiljkama što su osvjetljavale područje uokolo vrata.

Ilija jurnu u šumu na desnoj strani ceste i poče se penjati nogama i rukama pod

kutom koji ga je trebao dovesti bliže ogradi, izvan osvijetljenog područja. Sada se

uspinjao naslijepo, zaradivši pri tome još nekoliko posjekotina i ogrebotina. Čitavo

vrijeme je molio nadajući se da vjetar prekriva zvuk lomljenja suvaraka i šum

grana.

Prošavši pored uzvisine u obronku brda, izvan njihova vidnog polja, on upali

sićušnu baterijsku svjetiljku i pronađe ogradu. Bila je visoka oko dva i pol metra i

na vrhu je imala bodljikavu žicu. On se zaputi duž ograde pokušavajući u njoj

pronaći kakvu pukotinu, no ne nađe ništa što bi mu omogućilo da uđe u ogradni

prostor sa zgradama. Ograda se naglo spuštala prema jugu i on kroz čemprese koji

su prianjali uz stijene odjednom ugleda morsku pučinu obasjanu svjetlošću

mjeseca. Shvatio je da će se morati vratiti na cestu i pokušati je neopaženo prijeći,

a zatim ući sa sjeverne strane.

Upravo se spremao to i učiniti kad nešto niže, među stablima, krajičkom oka spazi

nekakvo svjetlucanje. Odjedanput ga zahvati panika; počeo se pitati nije li za njim

krenula potraga.

Znamo da si ovdje, znamo da si ovdje.

On se šćućuri u raspuklini jedne stijene i pokuša se smanjiti.

Ne možeš pobjeći, ne možeš pobjeći.

Čekao je. Svjetlo se nije približavalo. On proviri iz svog skrovišta i vidje da svjetlo

ne dolazi ni od kakva umjetnog izvora, već da je to zapravo vatra. Gorjela je nekih

dvadesetak metara dalje. Do njega je dopirao dim izgorenog drveta. On osluhnu,

ali ne ču nikakav glas. Pitao se tko bi se tako kasno noću mogao nalaziti na

stjenovitoj klisuri. Možda neka usamljena duša koja gleda more i u društvu vatre,

vode i zvijezda čezne za utjehom u ovoj najdru-štvenijoj od svih noći.

Pa ipak, ma tko to bio, sigurno je morao biti povezan s ljudima u ograđenom

prostoru sa zgradama i bilo bi pravo samoubojstvo kad bi se izložio bilo čijem

pogledu.

Vrati se, vrati se, vrati se.

Zatvorio je oči i molio: Nemoguće je, Gospodine. Moram se vratiti.

Plamen se na trenutak pojača i Ilija nasuprot vatri spazi ljudsku priliku. Osoba je

bila sama i stajala je široko raširenih ruku, okrenuta licem prema mjestu na

kojemu se Ilija skrivao. Mahala je u njegovu pravcu.

Nemoguće! Svjetlost vatre nije dopirala tako daleko, a, osim toga, bio je skriven

među stijenama. Unatoč tomu, ona osoba ponovno mu domahne. Ilija shvati da

nema više nikakva smisla nastavljati igru skrivača i da je bolje pristupiti i suočiti se

s posljedicama. Dade li se naglo u bijeg, osoba bi mogla dići uzbunu, možda je u

radio vezi s osiguranjem koje začas može poslati mnoštvo stražara na vrh brda.

Jedinu šansu vidio je u tome da pođe naprijed i da se pretvara da je lutalica koja

se izgubila u mraku.

Približivši se vatri, iznenadi se vidjevši da je to dječak koji je mogao imati oko

osam godina. Dječak mu se nasmiješi.

Tko si ti? upita ga Ilija. Zovem se Rafael.

Bio je bos i na sebi je imao kratke bijele hlače i lagan pamučni sako. Vjetar mu je

mrsio zlatnu kosu.

Sto radiš ovdje? Kasno je i vrlo je hladno.

Nije mi hladno, odgovori dječak. Glas mu je bio ugodan, čak milozvučan. Oči su

mu bile sabrane i čovjek bi ih prije očekivao na licu nekog znatno starijeg čovjeka.

Nastavio je buljiti u Iliju ne govoreći ništa, ne nudeći nikakvo objašnjenje i ne

tražeći objašnjenja. Napokon se okrene prema moru i pokaza mu prstom.

Jutarnja zvijezda će se pojaviti kad noć gotovo završi, reče on s izrazom radosti na

licu.

Ne bi smio biti ovdje. Gdje ti je majka, dijete?

Moja majka me čeka.

Trebao bi poći. Kod kuće će biti zabrinuti za tebe. Nisu zabrinuti. Maleni, moraš

odmah poći kući. Dijete ga pogleda s izrazom ozbiljnosti u očima. Ali, ako ja odem,

tko će te odvesti na vrh brda? Ilija pomisli da možda nije dobro čuo. Božić je!

prosvjedovao je.

Da, Božić je, reče dječak dok mu je lice gorjelo plamenovima vatre.

Ne bi smio biti sam. Nisam sam. Ovdje je opasno.

Umjesto odgovora, dijete se zaputi prema ogradi i reče Iliji: Dođi.

On ga posluša. Unutar osvijetljenog prostora dječak razgrne grmlje i pokaza mu

udubljenje u stijeni. Možemo se provući ovdje.

Ilija se potrbuške provuče ispod ograde, razderavši pri tome kaput na leđima.

Trebala mu je čitava minuta da se oslobodi bodljikave žice, a kada se uzverao na

drugu stranu, on vidje da se dječak već bio provukao.

On povede Iliju uzbrdo u šumu. Mjesec i zvijezde osvjetljavali su im put. Nekoliko

trenutaka su tako hodali, a onda im se pred nogama ukaza svijetao puteljak.

Ovuda je prolazila ovčica, reče mu dječak. Krenimo njime.

Uski put je prolazio između stijena i raštrkanog grmlja i bio je sve strmiji. Ta posve

neočekivana situacija nimalo ne zbuni Iliju. Nije ju shvaćao, ali je sebi objasnio da

je božanska Providnost udesila da se na planini nađe seosko dijete i da ono,

možda intuitivno, zna da Ilija mora stići do vrha brda. Dječak je nesumnjivo

predmnijevao da izgubljeni stranac mora biti posjetitelj kuće čuvenog čovjeka koji

živi na vrhu brda.

Došli su do unutarnjeg kruga ograde. Dječak otvori vrata koja su izranjala iz mraka

i oni uđoše u ukrasni vrt. U vrtu je bilo mnoštvo kipova, puteljaka i stazica posutih

bijelim pješčanikom. S one strane labirinta od živice pojavi se kompleks s dvorcem

i Predsjednikovom kućom. Odmah zatim Ilija vidje helikoptersko uzletište i

paviljon za posjetite-lje.

Sad se moraš vratiti, Rafaele, prošapta mu on. Odavde ću nastaviti sam. Ne. Ja vas

moram odvesti.

Ne čekajući odgovor, on se dugim koracima uputi preko tratine prema predvorju

od debelog stakla u kojemu je bilo osiguranje i stade pored vrata. Zatim se osvrne

i pogleda Iliju. Ilija se oprezno uputi za njim i poviri unutra. Stražar za stolom bio je

leđima naslonjen na naslon stolice, ruke su mu bile prekrižene na trbuhu, a glava

mu se nagnula naprijed i klonula mu na prsa. Spavao je.

Ilija povuče kvaku. Vrata su bila zaključana.

Nema koristi, reče on.

Dječak ispruži ruku i povuče kvaku. Vrata se otvoriše. Sada možeš ući.

Ilija je buljio u njega. Ošamućen, on uđe unutra i prođe pored stražara. Okrenu se

natrag prema dječaku, ali njega više nije bilo tamo.

On se zaputi hodnikom i stiže do polukružne ostakljene prostorije koja je gledala

prema Napuljskom zaljevu na sjeveru i Salernskom zaljevu na istoku. Stražnji zid

bio je onakav kakvim ga se sjećao, obložen ružinim drvetom. Duboko dolje svjetla

čamaca micala su se poput zvijezda na nebu.

Netko je bio u zgradi. Iza zatvorenih vrata čuli su se glasovi. Iz drugog pravca čuo

je uobičajene kuhinjske zvukove - netko je slagao posuđe u hrpu - kao i predenje

kuhinjskih strojeva. Prijeđe preko izblijedjelog tapeta boje ametis-ta, spazi plavu

brončanu skulpturu konja i ogoljele trnjake čije su grane udarale u prozorsko

staklo. U zraku se osjećao miris jasmina.

Neopaženo se zaputi povišenim ostakljenim prolazom koji je nadvisivao zamršeni

splet stijena i lončanica s ukrasnim biljem i uđe u veću zgradu koja je služila za

stanovanje. Mogli su ga zgrabiti u svakom trenutku, no sva vrata na koja je

nailazio zatvarala su se, a koraci koje je čuo zamirali su niz hodnik. Prošao je dva

mjesta kontrole; na jednom od njih na stolu je stajala pepeljara u kojoj se još

dimila cigareta; drugo je također bilo prazno - stražar je jamačno na trenutak

otišao u WC. Ilija neprimjetno klizne pored VVC-a iz kojega je dopirao zvuk

vodokotlića i uđe u dvoranu koja je bila spojena s veličanstvenom sobom za

dnevni boravak. Soba je bila ista kao i onda kad je prvi put bio u njoj, gotovo

posve okrugla i čitavih tristo stupnjeva ostakljena od poda do stropa. On prođe

kroz nju, a zatim kroz još jednu prostoriju i uđe u biblioteku.

Predsjednik je sjedio u naslonjaču s visokim naslonom pored kamina u kojemu je

plamsala vatra. Pred njim je stajao svežanj papira. Čitao je pod svjetlom jedne

jedine svjetiljke i činilo se da nije ni primijetio da je Ilija ušao. Nekoliko trenutaka

kasnije podigao je naočale na čelo i spustio papire u krilo.

Večeras mi više ništa ne treba, reče on. Možete poći na počinak.

Kad Ilija nije odgovorio, Predsjednik podiže pogled i vidje ga gdje stoji u sjeni

pokraj vrata.

Čitavu minutu buljio je u njega. Zatim se nasmiješio.

Pitao sam se hoćete li doći. Vi ste je ubili, reče ozbiljno Ilija. Rekli su mi da netko

dolazi. Zašto ste je ubili?

Naravno, nisam znao tko će to biti. Postojao je samo nagovještaj uznemirenosti

među anđelima čuvarima. Valjda su im pobunjeni anđeli odvratili pozornost.

Ubili ste i njezina muža. Koliko ste još drugih ljudi ubili?

Kako ste uspjeli ući?

To nije važno.

Sto namjeravate učiniti? Ubiti me? Predsjednik se kratko nasmija.

Mi ne ubijamo ljude.

Niste baš dobro upoznati s vlastitom poviješću. Ljudi su na svim stranama činili zlo

u ime dobra. Kako je lijepo to čuti - to je znak samootkrivenja. Nisam došao

ovamo da bih vam naudio. Ma nemojte! Sto predlažete? Želite me obratiti? Došao

sam razgovarati s vama. Razgovarati sa mnom? Što mi imate reći? Donosim vam

poruku.

Ah, donosite vijesti o velikoj radosti ljudima dobre volje? Da.

Nije baš originalno.

Predsjednik odloži papire na stol i na njih stavi naočale. Njegovo lice koje je do

toga trenutka pokazivalo da se on samo zabavlja i koje je otkrivalo tek neznatnu

zainteresiranost, sada postade ozbiljno.

Umorni ste, a čini se da imate i nekoliko ogrebotina, on nemarno gestom pokaza

na njegove ogrebotine.

Jednom sam se nalazio na mjestu na kojemu se vi nalazite.

Nikada niste bili na mjestu na kojemu sam ja. Bio sam na putu prema prijestolju u

kojemu vi sada sjedite.

Bili ste jedan od mnogih koji su pripremani za ovaj položaj. Ima ih na stotine

poput vas.

Imao sam milost da sam mogao vidjeti kako je on isprazan.

Isprazan? Sjedim na krovu svijeta, radim što me volja i u tome me nitko ne može

spriječiti.

Postoji Netko tko će vas zaustaviti.

Ne. On me ne može zaustaviti.

On je već jedanput uništio moć tame.

Ah, teologija, uzdahnu Predsjednik. Kasno je. Nisam raspoložen za dugačku

raspravu koja nas na kraju ne može nikamo odvesti.

Za vrijeme rata bio sam dječak. Tama je bila vidljiva. Vidio sam njeno pravo lice.

Zašto ste, onda, nakon svega što ste vidjeli, otišli tako daleko i popeli se tako

visoko, ako vjerujete da smo mi sile tame?

Zato što sam mislio da tama ima samo jedno ili dva lica. Trebalo mi je dugo

vremena da shvatim da ona ima mnogo lica i da je njeno najgore lice zamaskirano

kao svjetlo.

Vi ste nadaren čovjek. Ali, vi ste uhvaćeni u zamku vaše tragične prošlosti. Ta

iskustva su vas ranila. Ne prosuđujete ispravno sadašnju situaciju.

Žrtva Anne Benedetti dokazuje da niste u pravu.

Ja nisam ubio Annu.

Vidio sam dokumente. Znam da ste to vi učinili.

Predsjednik zavrti glavom. Vi ste zavedeni. Najlakša stvar na svijetu je fabricirati

dokumente. Potpisi se mogu krivotvoriti. Vi ste žrtva namjerne obmane.

To znam.

Niste me shvatili. Nisam ja taj koji vas je obmanuo. Pokušao sam spasiti i vas i vašu

Crkvu, jer u njoj ima toliko dobra. U svijetu postoje atavističke snage kojima se

razumni ljudi moraju oduprijeti. Vi i ja nismo neprijatelji, ma što vi o tome mislili.

Znam da ste vi majstor obmane. Došao sam vas upo-

zoriti da će vaše obmane gurnuti svijet u tamu koja je veća od ikoje što ju je svijet

do sada vidio.

Jednostavno griješite, prijatelju, odgovori on istodobno i blago i odlučno.

Ilijino samopouzdanje bilo je uzdrmano. Pade mu na pamet da je godinu dana

ranije bio doista zapleten u tlapnju u kojoj su se pred njegovim očima neprekidno

pomicali horizonti, nestvarni znakovi, kotači unutar kotača - žirosko-pi unutar

žiroskopa, kako je to rekla Anna. Zar nije mogao sve pogrešno protumačiti, zar nije

zagonetne događaje protumačio u skladu sa svojim vjerovanjima?

Ti si slijep, ti si slijep, ti si slijep, šaptali su mu glasovi.

Kor u pozadini koji je bio nestao kad je dječak stigao sad se ponovno vratio u

njegovu svijest. Odjedanput se osjeti nesigurnim na nogama. Zavrti mu se u glavi i

on se leđima nasloni na zid.

Vaš etički sustav je puka slika u umu, obična apstrakcija, tiho reče Predsjednik.

Ljudi našega doba uhvaćeni su u zamku mnogih takvih struktura. Njihovi labirinti,

njihovi mitovi, njihovi mentalni konstrukti, tjeraju ih na krivo tumačenje oblika

stvarnosti.

Mitovi, mitovi, mitovi.

I da vas još nešto upitam: kakvi su plodovi vaše vjere? Ljube li kršćani jedan

drugoga?

Ilija osjeti stid zbog pogrešaka Crkve. Dvije tisuće godina, promuca, toliko se

pogrešaka može dogoditi kroz toliko vremena.

Ograničeni ste vlastitom kulturom. Ali vi ste jedan od onih rijetkih koji su se

sposobni osloboditi vlastitim naporom.

Sada je Ilija počeo sumnjati u vlastiti razum. Prije mnogo vremena shvatio je da ne

treba vjerovati svojim osjetilima, uzdao se u moć razuma kako bi odijelio red od

svijeta nagona, pronašao je obrazac kojim je pokušao unijeti red u poremećeni

svemir. Je li izmislio boga razuma i bio nepokolebljivo odan toj najrazumnijoj od

svih religija, katoličanstvu, samo zato da bi mogao zatvoriti oči pred onim

što je bilo iracionalno u njegovu vanjskom izgledu? Možda je Predsjednik u pravu i

možda su mu temeljito naškodila iskustva što ih je proživio u mladosti. Je li

pobjegao u Vjeru kako bi spasio svoje duševno zdravlje? Ljudski um ne može dugo

vremena izdržati raščlanjivanje stvarnosti. Dijete koje su nasmrt pretukli puškama

u getu -ovaj štakor je krijumčario krumpir, rekli su vojnici - Rutino tijelo

raskomadano bombom - kao što vidite, u sebi je nosila embrij, rekao je liječnik u

mrtvačnici. Mnoštvo lica koja je volio i koja mahnito i beznadno plivaju dok ih

usisava vrtlog Treblinke i Ošvviec-ima? Lice tame koje poprima oblik čudovišta? Je

li se uhvatio u koštac s užasom bacajući se u san svijeta pretvorenog u Eden?

To je dobar i plemenit čovjek, govorili su glasovi. On će svijetu vratiti duševno

zdravlje. U glavi mu nasta zbrka.

Krivo si ga procijenio, krivo si ga procijenio, krivo si ga procijenio.

Sjednite, reče mu Predsjednik. Ovdje, pored mene. Ilija sjede u naslonjač nasuprot

njemu i rukom pokri čelo. Tako sam iscrpljen, reče. Dva dana nisam sklopio oka.

Možete ostati ovdje. Možete spavati. Sutra ćemo otići na talijansku policiju.

Posvjedočit ću da ste nedužni. Znam da niste ubili Annu.

Zaista?

Naravno. Vi nikoga ne biste mogli ubiti. Znam tko ju je ubio.

Tko?

Isti ljudi koji su likvidirali Stefana Benedettija. Tko su oni?

Mafija koja radi zajedno sa stanovitim masonskim huljama.

I vi niste imali ništa s time?

Kunem se svim najdražim da s time nemam nikakve veze.

Ni na koji način niste bili umiješani?

Neću vam lagati. Nerazborito sam se spleo s nekim od tih ljudi imajući u vidu

konstruktivnije planove, ali nisam imao ni pojma da bi oni mogli učiniti takvo što.

S njima sam ostao u doticaju jedino zbog toga da bih mogao odrediti dokle sežu

njihovi zločini. Ja nisam zločinac, oče Schäfer. Čitav svoj život posvetio sam

načelima civilizacije. Vi znate da je to istina.

Ilija se sjetio da Predsjednikov ugled u javnosti nije ni na koji način okrnjen.

Na stranu činjenica da se gnušam nasilja, mislite li da bih ja mogao kompromitirati

svoj rad povezujući se s tim aktivnostima?

Ne, valjda ne bi.

Kad se odmorite, reći ću ljudima u rimskom odjelu za ubojstva da im se stavljate

na raspolaganje kako bi vas mogli ispitati. To će biti gesta dobre volje i oni će je

sigurno protumačiti kao dokaz vaše nedužnosti. Istodobno ću im dostaviti

činjenice do kojih sam došao, a tiču se Annine smrti.

Može li se zaista te ljude privesti pravdi?

Mislim da možemo to učiniti.

Ilija se zabulji u pod, misli su mu bile zbrkane.

Predsjednik ga sažalno pogleda.

Jeste li jeli?

Hvala vam, nisam gladan.

Oče Schäfer, prošli ste kroz teška iskušenja.

Ilija teško uzdahnu. Najgore od svega je Annina smrt. Kako se to moglo dogoditi!

Zašto se dogodilo?

Ne znamo sve pojedinosti. Gotovo je sigurno da je njezino ubojstvo povezano s

njezinim odbijanjem da prihvati ucjenu od strane organiziranog kriminala. Prošle

godine, dok je bila sutkinja Vrhovnog suda, tražili su od nje da donese odluku u

njihovu korist. Odbila je. Neke od njih poslala je u zatvor. To je bila kazna za

neposluh.

Ništa nisam znao o tome.

Život joj je bio vrlo složen. Imala je mnogo neprijatelja. Neko vrijeme sjedili su bez

riječi.

Vi ste je voljeli, napokon reče Predsjednik. Da, volio sam je. Riječi što su mu

dolazile iz grla bile su zadavljene, slomljene.

Tko ne bi volio takvu ženu?

Jeste li je vi voljeli?

Da, ja sam je također volio.

Ilija je primijetio da se više ne čuju glasovi, kao što bi netko primijetio grobnu

tišinu u simfonijskoj dvorani nakon završetka duga i teška koncerta, u onom

trenutku koji dijeli posljednje kretnje genijalnog dirigenta od gromoglasnog

pljeska.

Ruka mu kliznu u džep kaputa. Prstima napipa malenu okruglu mjedenu kutijicu i

on je čvrsto stisne, predmet koji je jednom poznavao i koji je u međuvremenu

zaboravio.

Glava mu je bila prazna samo tih nekoliko sekundi, pa ipak u nju dođe lice onog

djeteta koje ga je vodilo nemogućim stazama. U nju se također vrati bajka koju

mu je Pawel Tarnowski ispričao jedne mračne i hladne noći pred više od pedeset

godina. On vidje zmajeve koji bljuju crnilo na sliku stvorenja. Vidio je srca

natovarena kamenjem i ševe čevrljuge koje govore siročićima o nestalom kralju.

On vidje vjetar, stabla i rijeke suza. Zatim se drugi razasuti dijelovi njegove

prošlosti vinuše u nebo poput jata ptica: svjetlost koja se izlijeva kroz rupe u

rukama don Mattea. Gianna koja spleće kosu stare odbačene žene u pletenicu;

žuto plastično cvijeće što pada s neba i najčišći snijeg na zemlji nalik pokrivaču

poprskanom krvlju rođenja. Vidio je oluje na moru i golubice zasađene poput

sjemenja u grobovima koje čekaju da niknu, vrhunce na brdu i pećine, lišće što ga

vjetar nosi niz prastare ulice i molitve što se poput tamjana uzdižu nad

opustošenim svijetom. Vidio je anđela u oklopu, naslikanog u bizantskoj tradiciji,

koji izranja iz oblaka i spušta se nad gradove noći i arhonta što mu ide u susret i

zveket mačeva. Vidio je lakrdijaševe hlače i smežurani krumpir što se smiješno

kotrlja odgurnut vojnikovom čizmom. Vidio je srce probodeno mačem i sićušnu

ženu - dijete kako lebdi u staklenom moru maternice, vidio je svoju majku kako

mijesi kruh i svoga oca kako strpljenjem vjekova brošira i brošira i brošira knjige,

dok djed čita traktate. Vidio je kalež podignut na milijunu oltara, bijelog konja

urezanog u kamen i plave konje što stoje na zadnjim nogama i čeličnim kopitima

zasijecaju u živo meso.

Spustila se noć i došlo je jutro. Noć i dan i noć i dan, stoljeće za stoljećem, mjesec

koji hita svojom putanjom i ženu odjevenu u sunce, okrunjenu zvijezdama, koja

stoji na njemu. Milosrđe i istina bijahu u njezinim očima. Pogledala je dolje, a uz

njezine noge stajaše Pawelov dar, čista i mudra ljubav Anne, debeli pekar koji

dijeli oproštenje kao ljubav, jednooka luda što rezbari križ iz betlehemskog

maslinova drveta, čovjek koji iskašljava dim iz pluća i preklinje da netko, bilo tko,

prihvati njegovu prikrivenu ljubav, njegov jedini nesebični čin. I svi spaljeni ljudi

koji se u oblaku dima dizahu prema nebu. A s njima se dizahu njihove pjesme i

priče i molitve kao vrpce s mnoštvom boja što okružuju pali planet, kao i

uspomena na Boga malenih ljudi koju je kroz sve naraštaje sačuvala snaga njihove

žrtve. Vidio je vatru - i vatru.

Ilija podiže pogled, činilo mu se da je mnogo sati bio odsutan iz te sobe, iako je

prošlo samo nekoliko sekunda.

Stefano Benedetti? reče on. Kakve ste osjećaje gajili prema njemu?

Stefano Benedetti je bio moj prijatelj.

Zatim sjenka prođe preko, kroz i straga njegovih očiju. Ilija je vidio ono što mu je

opisivala Anna. Vidio je mržnju. U tom trenutku je shvatio veličinu laži koja je

obuhvatila njegov duh.

On izvadi mjedeni moćnik iz džepa i otvori ga na svome krilu.

Predsjednik iskolači oči u njega ne pokazujući pri tome nikakve emocije. Nije

pokazivao ni znatiželju ni odvratnost, niti da ga moćnik na bilo koji način privlači.

Upravo je taj neutralni izraz njegova lica nalik maski uvjerio Iliju da ga je

Predsjednik prepoznao.

Sklonite to, reče on.

Vi znate što je ovo. Ne. Ne znam.

Vrlo dobro znate da se u njemu nalazi komadić drveta natopljen Kristovom Krvlju.

U njemu su također zrnca krunice iz Afrike gdje je prolivena sveta Krv. U njemu je i

An-nina krv.

Predsjednik ispruži ruku i zgrabi moćnik koji je ležao u Ilijinu krilu. Držao ga je

vrhovima prstiju s izrazom gađenja na licu.

Ako se želite osloboditi vaših patetičnih zabluda, morate se prestati hvatati za ove

amajlije.

On ga baci u kamin na užareni ugljen.

Ilija je gledao kako ga ližu zeleno-plavi plameni jezici i kako poprima smeđu boju.

Reljefni heraldički križ na njegovoj vanjskoj strani se pušio.

On kleknu i desnom rukom uze moćnik iz vatre. Gotovo da nije ni primijetio krik

prosvjeda kojim se oglasio njegov dlan, smrad nagorenog mesa.

Predsjednik zareza na njega: Što radite!

Ilija ustade.

Ovo je znak koji vas je porazio i koji će vas nastaviti poražavati do kraja vremena.

Predsjednik ustade i unese mu se u lice. Usta su mu bila iskrivljena od gađenja.

Vi ste luđak.

Naglim pokretom izvadi neku crnu napravu iz unutarnjeg džepa svoga džempera.

Na njegovoj površini zasvijet-li minijaturno crveno svjetlo. Njegov prst je oklijevao

nad pucetom.

Slušajte me, Schäfer. Vama prijeti propast. Mogu vas odmah predati policiji. Moje

sluge mogu se začas pojaviti i oni će vas baciti s klisure ako im to naredim.

Poput vašeg pretka koji je živio prije vas. Poput Tibe-rija.

Začepite, budalo. Mislite da se s tom drangulijom možete suprotstaviti čitavoj

vojsci? Staro vrijeme je prošlo, kažem vam. Nema nikakve snage u toj stvari za

koju se tako čvrsto držite. Vaša jedina nada je u tome da bacite to natrag u vatru i

da me poslušate.

Ne želim vas slušati. Iz vaših usta izlazi samo prijevara.

Itekako čete me slušati.

Nosim vam poruku od Kralja. Zar nećete poslušati?

Ne može mi reći ništa što već ne znam. On pripada u prošlo vrijeme, a ja pripadam

vremenu koje tek počinje.

Krist je Jedan. Ne postoji drugi Krist. U Njemu je stvoreno sve na nebu i na zemlji,

sve vidljivo i nevidljivo, bilo da su to prijestolja, gospodstva, vrhovništva ili vlasti;

sve je stvoreno po Njemu i za Njega.

Tišina! zaurla Predsjednik.

Iz njegovih usta izli se rijeka bogohulja. Ilija odvrati glavu od njega moleći Isusovo

ime sve dok se bujica nije zaustavila i dok se u njemu nije potpuno razvila snaga.

Jaganjac je prvorođenac i on je vrhunac svega. Po Njemu i zahvaljujući Njemu

čitavo stvorenje je pomireno s Ocem, po zasluzi Njegove presvete Krvi!

Kao odgovor, iz Predsjednikovih usta začu se rika. Gromkim glasom poricao je da

je Isus prvorođeni i jedini Sin, Jaganjac Božji, da je on Krist, da je pobijedio na

križu, da je On Onaj koji je došao na svijet.

Na svijetu ne postoji svjetlo osim njegova svjetla, zaključio je, svjetla svjetlonoše,

anđela svjetla kojega je Božja ljubomora zbacila s Neba!

Božja ljubomora? Razmislite o čemu govorite. Nisu li vaše riječi čista ludost?

Ja, i nitko drugi dovest ću čovječanstvo do punine njegove sudbine, povikao je.

Nitko drugi!

Predsjednikove oči bile su čisti destilat pakosti ispaljen u pravcu Ilije poput mlaza

crne vatre.

Osjetio je snagu toga mlaza u svome duhu i čitavim njegovim tijelom prođe val

zgražanja.

Predsjednik zakoraknu prema njemu.

Želite li se spustiti na razinu jeftinih mađioničarskih trikova, podsmjehivao mu se.

Želite se igrati bijednog viteza koji prkosi Drakuli! Hoćete se igrati heroja –

mučenika i skončati kao bilješka u nekom prašnjavom vatikanskom spisu? Željeli

biste da ja budem vaše čudovište, vaše strašilo? Mislite da se o tome ovdje radi?

Zar doista mislite da čaranjem i bajanjem možete zaustaviti djelo za koje sam

sudbinski predodređen od rođenja, prije postanka svijeta? Vaši trikovi nisu ništa

kad se usporede s onim što ja mogu. Snagom onoga koji je tama i koji ima lik

crnog ognja, zapovijedam ti da se strmoglaviš!

Ilija zadrhta i on osjeti prisutnost mnoštva viših sila kako se roje oko njega, kako

vrište u zboru, kako pljuju bogohu-lja, kako đipaju i kako mu bacaju strahote u

duh i nezemaljske zvukove u uši.

On osjeti kako se gubi i kako mu snaga kojom je započeo kopni i pretvara se u

bespomoćnost. A onda on izgovori ime Isusovo. Riječ je odjekivala prostorijom i

tišina na trenutak pokri nebo i zemlju.

Isuse, reče Ilija, Isuse.

Da više niste izustili to ime! Kažem vam da ostavite na miru toga Nazarećanina.

Zašto stojite tu i gledate natrag na ono što je prošlo i što više nikad neće biti?

Dođite k meni i budite sa mnom. Zajedno ćemo gledati u budućnost. Vas koji se

rado igrate proroka, učinit ću vas prorokom kakav još nikad nije viđen niti će se

ikad više pojaviti.

Ako sam ja prorok, tada sam ja maleni prorok. Ne želim biti veliki prorok. Moja

jedina zadaća je da svjedočim za Taganjca Božjeg, za Onoga koji je bio, koji jest i

koji treba doći. On je Prvi i Posljednji. On je Alfa i Omega. On dolazi brzo, jašući na

bijelom konju i njegovo ime je Vjerni i Pravi, On vas je pobijedio.

O, vi siroti čovječuljče. On me je pobijedio? On ne raspolaže nikakvom vojskom na

ovoj zemlji. Mene slijede milijarde ljudi.

Vaša vojska nalik je njemačkoj vojsci koja se povlačila na kraju rata. Oni su već bili

poraženi, iako su se i dalje vezivali za imperij koji im se rušio pred očima.

Moja vojska je svakim danom sve brojnija i mi se širimo preko čitavog planeta.

Ostavite ga, vi budalo. On je bio maleni Krist. On je mrtav. Krist ovoga vremena

stoji pred vama, a vi ga ne prepoznajete.

Vi niste Krist. Nikada nećete biti Krist. Samo je jedan Krist.

Ostavite ga! Ostavite toga čovjeka!

On je Davidov Korijen i Potomak, Jutarnja Zvijezda. Gle, On dolazi. On uskoro

dolazi!

On je umro pred dvije tisuće godina. Je li preteča veći od onoga na koga pokazuje?

Je li sjenka veća od živog čovjeka?

Nema više rasprave. Vaša moć je ograničena i vi više ne možete uhvatiti moj um u

zamku.

Oh, kakav ste zgoditak mogli biti da niste skrenuli s puta. Ali još nije prekasno. Još

uvijek se možete okrenuti svjetlu.

Krist je Svjetlo svijeta.

Lucifer je svjetlonoša!

On je tama. On je Sotona - neprijatelj.

On je Jutarnja Zvijezda.

Samo Krist je Jutarnja Zvijezda.

Moj gospodin odvest će čovječanstvo do najviše istine.

Vaš gospodin je đavao - klevetnik. Neka ga Gospodin osudi!

Ilija vrati moćnik u džep i stavi biskupov prsten na ruku. Zatim podiže obje ruke

prema nebu u položaju molitve, dlanova okrenutih prema Predsjedniku. Sprženo

meso u obliku križa bilo je podignuto visoko nad najmoćnijim čovjekom svijeta.

Čim je Predsjednik ugledao taj znak, mrzeći ga i istodobno čeznući za njim, on

zatetura prema natrag.

Pokušao je kriknuti iz svega glasa, ali ostade nijem. Pokuša jurnuti prema vratima,

ali noge ga nisu slušale. Pokuša pritisnuti tipku na napravi što ju je držao u ruci, no

prst ga nije slušao.

Odlazite! Odlazite! Pustit ću vas da odete ako odmah iziđete.

Neću izići dok ne čujete riječ koju vam šalje sam Gospodin. On vam ovako govori:

Premda si se tisuću puta do sada prodao anđelu tame, dajem ti posljednju priliku.

Još uvijek ga možeš napustiti. Iako je stiglo đavlovo vrijeme i iako njegov bijes

nema granica, on će ipak uskoro skončati. Ako se odmah ne okreneš od njega, bit

ćeš zajedno s njim kažnjen kaznom koja čeka one koji opsjedaju Kraljevstvo Božje.

Umuknite! rikne Predsjednik.

Neću! Vi umuknite! povika Ilija.

Predsjednik učini kretnju kao da će se zaputiti prema vratima, ali zastade

oklijevajući. U očima mu se vidjela smutnja.

Budite mirni! reče mu Ilija. Na vama je ruka Krotitelja. Ne možete prekinuti sve

dok Sam Bog ne dopusti da se ta ruka makne. A sada me morate saslušati! Ovo je

trenutak izbora. On vam ga nudi zato što ste vi, bez obzira na vaše zločine,

Adamovo dijete. Stvoreni ste na Njegovu sliku i priliku kao i svi drugi rođeni od

žene. Vi ste čovjek, ništa više i ništa manje. Odvedeni ste u roblje, ali to ropstvo

još uvijek nije potpuno. Okrenite se od Sotone! Okrenite se od njega i vratite se

kući svome Ocu!

Predsjednik otvori usta, a onda ih opet zatvori.

Zaklinjem te, Sotono, ostavi ga!

Predsjednik zakoluta očima tako da su mu se vidjele bjeloočnice. Usta su mu se

otvarala i zatvarala kao ribi koja je izvađena iz mora i koja se bori da dođe do

zraka.

Vade retro, Satana! Vade retro, Draco! Crux sacra sit mihi lux!

Predsjednikovo tijelo pade na pod grčevito se previjajući. Iz usta su mu izlazili

zvjerinji zvukovi. Zatim zadrhta i ostade nepokretno ležati, iskolačivši oči i ne

trepćući. Ilija, uplašen da je možda umro bez pokajanja, kleknu pored njega i

podijeli mu sakrament umirućih. Međutim, vidio je da čovjek još uvijek diše. Uto

mu se tijelo opet poče previjati. U jednom trenutku širom je otvorio oči i zabuljio

se u Iliju. Osoba koja je gledala kroz te oči nije pripadala Predsjedniku. Ilija ponovi

molitvu egzorcizma i čovjek napokon zatvori oči i zapade u stanje nesvijesti.

Ilija se prenu jer je pokraj tijela vidio dvije bose noge. Rafaele, dahtao je, što radiš

ovdje? Ne bi smio biti ovdje!

Dijete pogleda čovjeka koji je ležao na podu s izrazom duboka sažaljenja.

Probudit će se za nekoliko trenutaka, reče dječak. Zatim mora izabrati.

Ilija je buljio u njega.

Tvoj posao je završen. Sad moraš ići.

Ilija bez riječi dopusti djetetu da ga izvede iz sobe. Oni prođoše pokraj mnogih

vrata što su se zatvarala dok su oni prolazili i čuše mnoštvo koraka što su nestajali

niz hodnike, prođoše pokraj usnulih stražara. Kao u snu, oni iziđoše iz zgrade i

vratiše se kroz vrt do one stijene. Mjesec se već bio visoko digao i ovčji put bio je

osvijetljen. Krenuli su niz brdo bez riječi i Ilija je išao za njim poput malenog

djeteta koje vodi njegov stariji brat.

Kasnije - nije mogao reći koliko kasnije - stajali su u pristaništu i Ilija se pope na

jahtu. Okrenuo se i pozdravio ga. Dječak je podigao desnu ruku. Izraz njegova lica

bio je beskonačno nježan i snažan. Njegove oči - oči koje su bile stare deset tisuća

godina - bile su umetnute u lice koje je bilo tako čisto da je Ilija u sebi osjetio dva

sukobljena poriva - da bulji u njega i da odvrati pogled. On načas baci pogled na

ploču s instrumentima, okrenu ključ za paljenje motora i pogleda na pristanište.

Dječaka više nije bilo ondje.

Jahta je brekćući isplovila iz luke i on je usmjeri prema istoku. More je bilo mirno i

jahta poleti po morskoj površini. Hladan vjetar šibao mu je lice i osvježavao ga. On

osjeti olakšanje. Bilo je svršeno.

Samo jednom je pogledao natrag i vidio blještavo osvijetljeni Monte Tiberio. Čuo

je zvona i sirene i u tom trenutku je shvatio da je Predsjednik izabrao.

Okrenuo je prema sjeveru, nastavljajući vožnju bez bočnih svjetala. Nad sobom je

vidio helikopter koji je letio prema jugu, šarajući svjetlom reflektora po morskoj

površini. Plovio je uz poluotok, dok se nije približio Salernu. Kad se približio obali,

oko tri i pol kilometra daleko od Predsjednikove privatne marine, vidio je da je

osvijetljena lučnim svjetlima i da se na gatu mota mnoštvo ljudi. Isključio je motor

i lagano kliznuo uz obalu. Ispod krmenog sjedala pronađe veslo i mali gumeni

čamac. Napuhao ga je, spustio u more i ušao u njega. Bešumno je veslao prema

pošumljenom području koje se spuštalo s visina. Izvukao je čamac na žal i

pronašao plavu tovotu među patuljastim palmama.

Vozio je kroz brda prema istoku ne pretječući nikoga i susrevši samo nekoliko

vozila. Zora je svitala dok je ulazio u luku Bari. Nad morem uzdizala se zvijezda

Danica.

XXI.

Panaya Kapulu

Ruševine grada Efeza nalaze se na močvarnoj i nezdravoj visoravni ispod sela Aya

Solouk, nekoliko kilometara prema unutrašnjosti od obale Egejskog mora.

Rijekom, koja je sada muljevita, jednom su plovili brodovi do grada koji je u

vrijeme trogodišnjeg boravka svetoga Pavla bio glavni grad rimske provincije Male

Azije i njeno trgovačko središte. On je također bio središte Dijanina kulta koje je

privlačilo mnoštvo posjetitelja. Ovdje je Pavao čudesima i svojim govorima obratio

na kršćanstvo velik broj građana. Njegov utjecaj na stanovništvo bio je tako velik

da su gradski vračevi, astrolozi i gatači svojevoljno spalili svoje knjige koje su im

služile za vračanje i odrekli se svoga okultnoga znanja. Opadanje trgovine idolima

potaknulo je pobune zbog kojih je Pavao bio prisiljen pobjeći i tako spasiti živu

glavu.

Svakoga dana stotine turista muvaju se po jednom od najvećih srušenih gradova

na svijetu, obilazeći ulice iz rimskog doba i razgledajući hram, arenu i kazalište,

ranokršćansku baziliku i kuće bogatih. Jednoga jutra u proljeće među njima se

neprimjetno kretao jedan čovjek. Ni na koji način nije privlačio pozornost jer je bio

nenametljivo odjeven. Mogao je biti neki arheolog koji posjećuje ruševine ili

umirovljeni profesor iz Istanbula, kao i tek običan starac koji nema boljeg posla

nego lunjati naokolo. U dućanu je kupio crni kruh, bijeli sir i šalicu zaslađene crne

kave i to je jeo i pio ispred ruševina crkve Sv. Ivana. S vremena na vrijeme

pogledavao je na svoj ručni sat, iako se nije činilo da je u nekoj žurbi.

Neposredno prije podneva, iz pravca prastarog foruma crkvi su se približavala

dvojica muškaraca. Jedan je bio star, drugi mlad. Pristupili su mu i rukovali se s

njim. Razmijenili su svega nekoliko riječi; bilo koji slučajni prolaznik bio bi čuo

samo komentare o vremenu, putovanjima, povijesnoj vrijednosti groba sv. Luke.

Trojica muškaraca zaputiše se prema gradskim vratima koja su vodila prema

brežuljcima. Djeca su bacala kamenčiće u lokve duž ceste iz koje su se poput

potopljene šume uzdizali ostaci mramornih stupova. Prošli su kroz vrata i zaputili

se u prirodu; uskoro su prolazili pored težaka koji su obrađivali svoja polja u

predgrađu gradskih ruševina i pokraj žena koje su jahale na magarcima

natovarenim drvom za potpalu.

Pola sata penjali su se uzbrdo. S one strane brda koja je gledala na Egejsko more i

na ruševine grada cesta je završavala malenom zgradom izgrađenom na grubim

stijenama.

Koje je ovo mjesto, Ilija?

To je Panaya Kapulu, Kuća Svete Djevice.

Je li to istina? Je li moguće da je to Panaya Kapulu?

Trojica muškaraca zagledaše se u vratara koji je sjedio na tronošcu ispred kuće i

čitao neki turski filmski časopis. Oni uđoše unutra i promatrahu zamračenu

unutrašnjost.

Ovamo je apostol Ivan doveo Kristovu majku Mariju koja je bježala pred

progonima kršćana što su izbili u Jeruzalemu. Ovdje je živjela.

Baš u ovoj kući?

Pred više od tisuću i devetsto godina. Je li to moguće? Zar ne možete to osjetiti?

Zgrada je bila oko šest i pol metara dugačka i isto toliko široka. Prošli su kroz

glavnu sobu, a zatim ušli u malenu sobicu od pozadi da bi iz nje opet ušli u jednu

posve malenu pokrajnju sobicu.

Ovdje je spavala i ovdje je umrla.

Osvrnuvši se brzo oko sebe kako bi se uvjerili da nema nikoga, kleknuli su i tiho

molili.

Mir u prostoriji bio je gotovo opipljiv. Bio je prastar, a ipak bezvremen, stariji od

mira u obnovljenim kućama u gradu ispod njih, a opet mlađi. Bilo je to prebivalište

jedne sirote žene koja je maločas izišla nekim poslom i koja će se začas vratiti.

Osjećali su da će ući kroz vrata i prepoznati ih, i premda je nisu nikada vidjeli, oni

će je prepoznati. Oduvijek su je poznavali, nju koju su od svoga rođenja nazivali

Majkom.

Čeka nas dugačak uspon, reče Ilija. Moramo krenuti.

Oni iziđoše iz kuće Svete Djevice i zaputiše se pješačkom stazom dalje u brdo. Sat

vremena kasnije ušli su u uzan gorski klanac nad kojim su se uzdizali strmi obronci

brda obrasli divljim grmljem. Na dnu klanca ugnijezdila se kamena koliba. Uz nju

se svijalo terpentinovo stablo, a pored izvora cvalo je bademovo drvo. U dvorištu

pred ulazom u kolibu kokoš je kljucala po šljunku. U podnožju strmine brstila je

privezana bijela koza koja ih pozdravi meketanjem.

Ilija, reče jedan od pridošlica, vaše stado želi vam dobrodošlicu.

Shtiler, shtiler, Ilija se umiljavao životinji gladeći je otraga po glavi. Budi mirna,

budi mirna. Dobit ćeš svoje sijeno kad zađe sunce. Večeras ćeš nam morati dati

malo više mlijeka, sestrice, imamo društvo.

Trojica muškaraca uđoše u kolibu, bježeći pred vrućinom poslijepodnevnog sunca.

Ilija ih posluži kruhom i sirom, lukom, travama, suhim grožđem, smokvama,

kašom od leće začinjene mirodijama i s nekoliko gutljaja hladne vode.

Nakon objeda mladić leže na pamučni madrac u kutu prostorije i zatvori jedno

oko. Nije prošlo ni nekoliko trenutaka i već je zaspao.

Ilija se okrenu prema drugom muškarcu i reče mu: Oče priore, mislio sam da vas

više nikad neću vidjeti.

Prior mu na njemačkom odgovori: Ni ja nisam mislio da ćemo se više ikad susresti.

To je milost koju nismo predvidjeli.

Bog je dobar.

Neka je hvaljeno Ime Njegovo.

Uvijek i svuda.

Recite mi što vam se sve dogodilo otkako smo se posljednji put vidjeli.

Čitali ste novine?

Prior potvrdno kimne glavom.

Naravno da nismo vjerovali. Naš Ilija, ubojica! Znao sam da to nije ništa drugo

nego znak koji pokazuje kako ste u velikoj mjeri spriječili neprijateljeve planove.

Tako je.

Pa ipak, on nastavlja sa svojim poslom kao da ga nitko ne može zaustaviti. U rujnu

dolazi u Jeruzalem. Ova zemlja se priprema kao da joj u pohode dolazi neki kralj.

Nikad nisam vidio nešto tako. Poganski kultovi i pojedine židovske sekte već mu

kliču kao novom mesiji. Kršćanski časopisi također su prepuni hvale za njega.

Moćna obmana. Pogađa podjednako i mudre i lude.

Sto da učinimo, Ilija? Je li vam Sveti Otac dao ikakve upute u pogledu bliske

budućnosti?

Rekao mi je da čekam i molim - do određenog nam vremena, kako je on to rekao.

Do određenog nam vremena. Pitam se što je mislio kad je to rekao?

Saznat ćemo kad bude potrebno, ništa prije.

Prior uzdahnu: Kao i uvijek, Gospodin od nas traži vjeru. Prvo vjera, a poslije nje

dolazi pomoć.

I vi ste prošli kroz mnoge kušnje otkako smo se posljednji put vidjeli.

Prior sagne glavu. Vaše pismo stiglo me je u Nazaretu, upravo u trenutku kad me

zahvatila krajnja malodušnost. Nakon što su u Haifi u siječnju započele pobune,

neki od otaca zatražili su da odvedem našu zajednicu u kršćanske naseobine preko

rijeke Joradana, no ja sam to odbio. Rekao sam im da moramo pokazati

povjerenje. Počnemo li bježati, dokazivao sam im, naši neprijatelji će nas progoniti

još žešće. Međutim, kad su ljudi koji pripadaju Novom Svijetu opustošili samostan,

više nisam imao izbora. Otišli smo u Nazaret, oni među nama koji su još bili

preostali.

Koliko ih je poginulo?

Jedanaest svećenika i sedmero braće.

Tko je preživio?

Ja, otac Ivan, ovaj brat i stari Photosphorous koji se u tom trenutku nalazio u

bolnici u Haifi. Još uvijek ne znam što se dogodilo s njim.

Maleni je iscrpljen.

Brat Magarac? Da, u proteklih nekoliko mjeseci učinio je više dobra nego što

možete i zamisliti. Spasio mije život.

Promijenio se. Lice mu je ostarjelo i više ne stvara galamu.

Držali smo ga najmanjim od braće, zar ne? Smatrali smo ga priprostim i

neobrazovanim. Mi, koji imamo sveučilišne diplome, magisterije i doktorate, koji

držimo fino iznijansirane teološke propovijedi, dobroćudno smo mu se

podsmjehivali. Nazivali smo ga bratom Magarcem. Mi, koji ga baš ni u čemu nismo

nadmašivali, manji smo od njega.

Kako vas je spasio?

Buntovnici su nas potukli i otišli misleći da smo mrtvi. Ne znam kamo je nestao za

vrijeme napada, no vratio se noću i izvukao me iz gomile tijela. Ni iz čega je stvorio

auto i odvezao mene i Ivana u Nazaret gdje su nas franjevci primili u svoje

konačište.

Što ćete sada učiniti?

Ne znam. Naš poglavar u Rimu kaže da se ne bismo trebali vratiti tamo. Previše je

građanskih nemira. Rekao je da moramo pričekati dok nam on ne sredi

prebacivanje u Ameriku. To je bilo prije mjesec i pol dana. Od tada se nismo čuli.

U Rimu vlada zbrka. Mediji o tome ne govore, ali ja mislim da tamo traju borbe.

Redovnici iz nekoliko redova ispričali su mi istu priču: komunikacije su prekinute.

Ne znamo što se događa.

Možete li se vratiti sestrama?

Njihova je situacija nesigurna. Latinski patrijarh Jeruzalema pregovara s

izraelskom vladom nastojeći od njih ishoditi obećanje da će zaštititi kršćanske

redove, no posvuda je isto - odsutnost duhom, odgađanje, nepokretnost.

Oče priore, bilo bi nam drago da ostanete ovdje.

Hvala vam, Ilija, ali vidim da oskudijevate hranom. Kako možete prehranjivati

trojicu kad jedva imate dovoljno hrane za jednoga?

Gospodin skrbi za nas. Imam stado.

Stado? Jedna koza je vama stado?

To nije sve. Dva sata hoda odavde postoji selo. Svake nedjelje služim misu u

njemu. Oni se brinu da imam dovoljno hrane i ulja za svijeće.

Nisam znao da u ovom kraju postoje katolici.

Po ovim brdima razasuto je četrdesetak obitelji.

Je li to sve?

Većina njih su Grci, ali nisu primali sakramente otkada je uhićen melkitski

patrijarh. Mnogi njihovi svećenici su pobjegli. Ostalo je nekoliko pastira u Maloj

Aziji, no oni se nalaze u gradovima i teško ih je pronaći. Dakako, ima i nešto

Palestinaca, kao i skupina židovskih obraćenika. Oni su najgorljiviji od svih. (

Čak i da ima dovoljno hrane za svu trojicu, od kakve bi to bilo koristi? Ne vjerujem

da bih s ovim rukama što boluju od artritisa mogao pomusti vašu kozu.

Očajnički mi trebaju svećenici.

Vama trebaju? polagano odgovori prior.

Ilija ode do niše u dnu kolibe i povuče zavjesu otkrivajući crveno svjetlo što se pali

uoči blagdana i maleno mjedeno svetohranište umetnuto u kameni zid. On prignu

koljeno pred svetohraništem, a zatim uze u ruke prsten s police što se nalazila

ispod njega. Stavi prsten na ruku i sjede preko puta priora. Prior je sve to bez riječi

promatrao, a zatim pade na koljena, uze Ilijinu ruku i poljubi prsten. Ilija mu

pomogne ustati i on ponovno sjede.

Gospodin je vrlo duhovit, reče prior.

Zašto to kažete?

Ilija, Ilija! Sjećate li se kad sam ja bio izabran za priora? Vrlo dobro se sjećam.

Glasovao sam za vas. Jesam li vam ikad pričao što mi se dogodilo noć uoči izbora?

Ne, nisam. E pa, sad je vrijeme da vam ispričam, jer je ta priča došla kraju. Sigurno

se sjećate, bilo je prilično sigurno da ćete vi biti izabrani. Svi su vas voljeli, mene

nisu. Bio sam siguran da ćete upravo vi biti naš budući prior i zbog toga sam bio

vrlo sretan. Da vam kažem istinu, laknulo mije.

I tako, koju je to šalu izveo Gospodin?

Noć uoči biranja imao sam san. Bio je to ugodan san. Vidio sam sebe kako klečim

pred vama i ljubim vaš prsten; u ruci ste imali pastirski štap. Sljedećeg dana, kad

su me izabrali za priora, pomislio sam: oh, ne, učinjena je strašna pogreška!

Povikao sam obraćajući se Bogu. Odlučio sam odbiti tu službu. Znao sam da je Bog

vas zaredio da vodite naš samostan.

Ali to nije bilo tako, prosvjedovao je Ilija.

Da, sada to znam. Vijeće me je natjeralo da prihvatim. Rekli su da Bog govori kroz

glasove zajednice. Rekli su mi da u usporedbi s tim autoritetom nikakav san nema

težinu. Ako bih odbio, to bi značilo da ne priznajem Božju volju. Ne mogu vam ni

reći koliko sam bio nesretan. Prihvatio sam tu službu s patnjom u srcu. I previše

dobro sam znao svoja ograničenja. Molio sam Gospodina da me oslobodi toga

križa, ali On to nije učinio. Sad vidim zašto.

Nastavili su ovako pričati još dva sata. Čitavo to vrijeme • maleni brat je spavao i

probudio se tek kad še sunce spustilo i kad se u duboki klanac spustila hladnoća

večeri. Bio je gladan i čio. Malo je govorio zadovoljavajući se jednostavnim

dužnostima koje je uspio izmoliti od Ilije: pranjem suda, mužnjom koze,

sakupljanjem šiblja za potpalu metalne bačve koja je služila kao kuhinjska peć. S

vremena na vrijeme upućivao je poglede prema domaćinu, smiješeći se od

zadovoljstva.

Oče, konačno se osmjeli, jeste li imali ikakvih poteškoća s policijom?

Nisam. U mojim dokumentima piše da sam arheolog, što zapravo i jesam.

Istraživao sam ruševine bizantskoga vojnog logora u blizini. Izgrađen je tijekom

pohoda koji je imao za cilj izbaciti Turke Seldžuke u jedanaestom stoljeću.

Jeste li pronašli zlato, oče?

Otkopao sam nekoliko novčića i temeljne kamenove ulice u kojoj su bili podignuti

šatori. To će mi poslužiti kao isprika da ostanem ovdje još mnogo godina.

Je li vam zabavno?

Uživam u tome. Međutim, na jednom drugom mjestu pronašao sam zaista silno

bogatstvo. Bogatstvo? Kakvo bogatstvo? Pokazat ću vam sutra.

* * *

Ustali su u cik zore, izmolili jutarnju molitvu i slavili misu. Nakon jednostavnog

doručka koji se sastojao od crne kave, kuhanog prosa i suhog grožđa, zaputiše se

pješačkom stazom stoje vijugala uz strminu brda pozadi kolibe. Prolazila je brdom

naprijed-natrag, gore-dolje preko brežuljaka, postajući sve strmija i vodeći ih

postupno u suhu šikaru među brežuljcima. Na vrhu dubokoga klanca pogledali su

natrag prema zapadu gdje je srebrna pruga na nebosklonu otkrivala sunce koje se

ljeskalo na moru. Naprijed ih je čekao nov uspon i oni se nekoliko trenutaka

odmoriše.

Što je to što želite da vidimo, Ilija, upita ga prior.

Blago koje je gotovo dva milenija ostalo skriveno u Božjem planu.

Zlato! našali se brat Magarac.

Da, čisto zlato, odgovori sa smiješkom Ilija.

Na tom mjestu kozja staza je završavala, no prema gore se nastavljala utrta staza

koju je Ilija utabao odlazeći među raštrkano stado u tom području i vraćajući se u

svoju kolibu koja se jedva vidjela i koja je vijugala između slomljenih grana i

ugažene trave. Došli su do uskog platoa i ponovno se odmorili.

Zar nam ne možete barem nagovijestiti o čemu je riječ? reče prior nastojeći doći

do zraka.

Prepoznat ćete kad vidite.

Ah, još uvijek ste mistik, zar ne? Volite tajne. A vaši prijatelji zbog toga pate.

To je mnogo bolje za dušu.

Prior uzdahnu: Da, da, ali ja ipak više volim znati. Ilija mu se nasmiješi. Prije nego

što ovaj dan završi, zahvaljivat ćete mi zbog vaših umornih nogu. Jamčite nam to?

Apsolutno.

U redu, sada mogu privremeno odustati od mojih skolastičkih sumnji. Bit ću

poslušan kao janje.

I ja! javi se raspoloženo brat Magarac.

Vi ste poslušno stado! reče im Ilija.

Nastaviše se uspinjati i prijeđoše preko valovitog terena, a zatim se nađoše u

koritu koje je bilo usječeno u obronku brežuljka. Uska udubina, nevidljiva odozgo i

odozdo, bila je dovoljno duboka da se u njoj mogao skriti svatko tko je njome

prolazio.

Gdje se nalazimo?

Nalazimo se južno od Efeza. Kad bismo se nastavili penjati i kad bismo još jedan

sat nastavili hodati prema sjeveroistoku, stigli bismo do grada Aya Solouka, koji se

nalazi iznad srušenog grada. To je postaja na željezničkoj pruzi koja spaja Smirnu i

Aidin.

Nemojte mi samo reći da idemo tamo!

Ne. Sad ćemo skrenuti i zaputiti se ovim prokopom još tri kilometra.

Tri kilometra? začudi se prior. Moje stare kosti!

Odavde je put ravan.

Hodajući dnom udubine pokrivene oštrim kamenjem, postalo im je jasno da su to

ostaci prastare ceste koja već stoljećima nije bila korištena. Bio je to prirodni uzak

prolaz kojemu nitko nije znao podrijetlo. Bilo je jasno da ga je čovjek u dalekoj

prošlosti dotjerivao, jer gdje god je nagib postajao strm, postojali su ostaci

potpornoga zida koji se u međuvremenu urušio.

Je li ovo turski put?

Ne, reče Ilija. Znatno je stariji.

Vodi li on prema nekoj križarskoj utvrdi? To nam hoćete pokazati?

Još je stariji.

Vjerojatno je iz bizantskog vremena. Još stariji.

Izvanredno je očuvan: Iz rimskoga je doba.

Dakako, putovi duž obale su bolji. Zašto bi se ovdje itko mučio graditi ceste?

Postoje prohodne ceste iznad i ispod nas, neke od njih su vrlo stare, a neke su

suvremene. Ova je u međuvremenu zaboravljena. Svrha zbog koje je građena

ostala je nejasna.

Možda su je izgradili pastiri.

Pastirima ne trebaju ovakve ceste.

Čemu onda služi?

Dugačka je samo nekoliko kilometara. Nigdje ne počinje i kao da nigdje ne

završava. Kako god okrenete, ne postoji nikakvo objašnjenje.

E, sad ste me baš zainteresirali, Ilija.

Oni polagano nastaviše put još jedan sat zaustavljajući se pokatkad da bi se napili

iz mješine za vodu što je visjela o ramenu brata Magarca. Napokon pristigoše do

nekog zida potpornjaka u brežuljku gdje se cesta nenadano završavala.

Ovdje nema ničega, reče prior.

Nema ničega i ima svačega.

Gdje se nalazimo?

Ilija pokaza prema sjeveru. Kad bismo nastavili put još nekoliko kilometara u

onom pravcu, došli bismo u Efez.

Zašto nismo išli onom cestom koja je ispod nas, putom kojim smo jučer došli?

Zato što odavde dalje više ne postoji nikakav put u brdima.

Ne postoji više nikakav put?

Nekoć davno postojao je put odozdo, no on je zbog čestih odrona prekriven

kamenjem. Vidite li onu gomilu kamenja što se skotrljala na niže brežuljke? Ispod

nje zakopan je preostali dio ceste.

Pa što? Doveli ste nas ovamo kako bismo vidjeli odsječenu cestu koja nikamo ne

vodi?

Nije baš da ne vodi nikamo. Pogledajte gore. Vidite li onu raspuklinu u stijeni?

Ne vidim ništa neobično. Čekajte, u pravu ste, vidim neku malu vododerinu. Ali,

do nje je nemoguće doći.

Teško je, ali nije nemoguće. Uspet ćemo se još nekoliko desetaka metara, a onda

ćemo doći do stražnjeg dijela gorskog klanca. Nekada davno zatvorio ga je potres.

Kad prijeđemo one ruševine, naći ćemo ono što tražimo.

Dvojica posjetitelja sa žaljenjem se odmaknuše od relativno ravne ceste i pođoše

za Ilijom uz brdo kroz labirint grmlja i kaotično porazbacanih stijena. Stigavši na

vrh, oni pogledaše preko ruba i ugledaše konkavno udubljenje u zemlji skriveno sa

svih strana razbacanim kamenjem, a nad njim je visjela klisura.

Oni se spustiše u udubinu koja je bila šest metara duboka i otprilike isto toliko

široka. Kad su stigli do dna, Ilija pokaza sjenovito mjesto stijeni. Ondje se nalazio

okrugli kamen.

Spilja! uskliknu prior.

Ilija sagnu glavu i kroz nizak ulaz uđe unutra. Prior i brat Magarac ostali su vani i

virili u špilju. Uđite unutra. Ne bojte se.

Kad su sva trojica posjedala na prljavi pod, Ilija upali žigicu i užeže petrolejsku

svjetiljku. Prostorija je iznenada bila osvijetljena i oni pogledaše oko sebe. Brat

Magarac je kesio zube i ono njegovo zdravo oko je suzilo. Prior s golemim

zanimanjem razgleda unutrašnjost špilje.

Ah, sad razumijem. Na ovome su mjestu nedavno pronađeni svitci.

Ne, ovdje nisu pronađeni nikakvi svitci.

Onda, što je ovo?

Mi smo jedini ljudi na svijetu koji znaju za ovo mjesto.

Oče, reče brat Magarac, je li na ovom mjestu zakopano sedam usnulih svetaca iz

Efeza?

Ne. Oni su zakopani u jednoj drugoj špilji, nešto sjevernije odavde. U ovom

području postoji mnoštvo špilja, a neke od njih još nisu otkrivene.

Zašto je ova tako osobita? upita prior.

Uskoro ćete saznati. Čitavim putem nismo imali priliku šutjeti. Ovdje ćemo se

malo odmoriti, a nakon molitve upitat ću vas što vam je objavljeno.

Činilo se da je prior neodlučan, brat je bio uzbuđen zbog zagonetke.

Špilja je bila dovoljno visoka da se u njoj čovjek mogao uspraviti i bila je suha i

hladna. Zidovi su bili od kamena i na nekim mjestima su bili prošireni uz pomoć

različitih alata. Na dnu špilje nalazila se ručno izdubena niša u kojoj je bila kamena

klupa.

Je li ovo bilo sklonište za svećenike za vrijeme progona? Ono je sigurno oltar.

Možda je bila korištena u tu svrhu, no to nije njena izvorna svrha.

Koja je, onda, njena izvorna svrha?

Zasad vam neću više ništa reći. Malo ćemo se odmoriti. Molite. Spavajte ako

želite.

Brat Magarac se osvrnu oko sebe i leže na pod naslonivši glavu na rame. Zatvorio

je oči.

Kažete da smo mi jedini koji znamo za ovu špilju. Kad ste prvi put došli ovamo?

Nedugo nakon što sam stigao u ovaj kraj. Hodao sam brežuljcima vraćajući se s

mise u kršćanskom selu. Tko zna koliko sam puta prošao tom skrivenom cestom,

no jedva da sam o njoj razmišljao - u ovom području postoji toliko arheoloških

nalazišta. Jednoga poslijepodneva susreo sam dijete na brežuljku iznad kozje

staze. Pristupilo mi je bez ikakva uvoda ili objašnjenja i pokazalo dolje prema cesti

u ovom pravcu. Reklo mi je da moram nešto pronaći, nešto važno. Nije mi

objasnilo što. Nije mi odgovorilo ni na jedno moje pitanje. Samo mije reklo: idi do

kraja, a zatim uzbrdo.

Je li vam što pokazalo?

Nije. Otišlo je i više ga nikad nisam vidio.

Kako ste znali gdje ćete naći špilju?

Nisam znao. Kao da su mi noge znale kuda se treba uspinjati, a oči kamo treba

gledati. Kamen koji je ležao na ulazu u špilju bio je i sam pokriven rasutim i oštrim

kamenjem. Kad bi čovjek tisuću godina tražio među ovim brežuljcima, ne bi

pronašao ključ koji bi mu pomogao da razlikuje ovu od one gomile kamenja. Ne

znam kako, no znao sam da moram maknuti upravo ovo rasuto kamenje. Na moje

iznenađenje, ispod njega sam pronašao okrugli kamen kojim se zatvaraju grobovi.

Bilo je očito da je ručno isklesan. Otkotrljao sam ga.

Ovdje ima alata. Kopali ste?

Da, kad god mogu, dođem ovamo. Može li se i po čemu zaključiti iz kojeg je

vremena?

Vjerujem da je iz prvog stoljeća.

Jeste li pronašli ikakve upotrebne predmete?

Rimske novčiće iz vremena vladavine Nerona i Vespazi-jana. Pronašao sam i

židovske novčiće iz vremena ustanka koji je 70. poslije Krista doveo do uništenja

Jeruzalema. To je pouzdan dokaz da su se ovdje nakon razorenja Hrama skrivali

kršćanski Zidovi. Sačuvane su svjetiljke u kojima je nekoć u Svetoj zemlji gorjelo

maslinovo ulje. Također i zemljano posuđe koje je toliko sitno da je očito više

služilo kao ukras negoli u neku praktičnu svrhu. Moguće je da su u njima držali

cvijeće. Možda su to bili mali vrčevi u kojima je bila čuvana pomast. Najznačajniji

predmet koji sam pronašao jest jedna srebrna riba na kojoj je grčkim slovima

upisano Xpicrco s -Christos. Na klupi ima i drugih natpisa.

Pokažite mi.

Na vrhu i na dnu kamena bile su grubim slovima urezane židovske riječi kći Siona,

Prvorođena od Žene.

Natpis je bio ponovljen na grčkom i aramejskom.

Aramejskom? reče prior. To je vrlo čudnovato. Tko god da je ovo napisao, bio je

vrlo daleko od Galileje.

On ponovno sjede razmišljajući o tome. Čelo mu se izbrazda i bilo je očito da mu

konfliktne misli prolaze kroz glavu.

Ne mislite valjda...?

Ilija kimnu glavom.

U taj čas brat Magarac viknu u snu i uzdignu se na lak-tovima.

Toma nije ovdje! vikao je, je li tko poslao po njega? Predaleko je, predaleko! Pssst,

anđeli će mu kazati. Uskoro će biti ovdje. Ali, on je s one strane Perzije. Ne

možemo čekati. Moramo poći naprijed, iako su nam srca potištena. Sto ćemo bez

Majke? Ona je s nama, baš kao što je i Jaganjac s nama do kraja vremena. Zar se

ne sjećate Njegovih riječi što nam ih je rekao kad se podigao u oblake. Kad će se

On vratiti, kad će se On vratiti? Luka, umiri ga. Sto će žene misliti? Je li tijelo

spremno? Lidija je otišla u grad kupiti još trava. Cvijeće u vrtu je u cvatu. Ima ga

tako mnogo, čak i izvansezonskog. Donesite ga. Donesite sve cvijeće. Je li pećina

pripremljena? Andrija! Mateju! Sve je spremno. Jesu li stigla braća iz Damaska?

Hoće li doći? Doći će Makedonci i Galaćani. Oni već tjednima znaju da ona umire.

Molite, braćo, molite da svi uzmognu doći.

Ilija i prior su buljili u brata Magarca ne shvaćajući ništa. Maleni brat sjede i

nasloni se na zid. Iz njegova zdravog oka tekle su suze.

Brate, probudi se.

Budan sam, oče Ilija. Ali, ona je otišla, naša sestrica, naša majčica. Kako možemo

živjeti kad ona više nije među nama? Zar svjetlo nestaje iz svijeta? Ne govorite jer

nemate vjere. Svjetlo se ne gubi. Ono se mijenja. Sad će nam moći učiniti još više

dobra. Da. Vjerujem. Vjerujem. Žene će uskoro završiti s pripremanjem tijela.

Moramo moliti. Srca su nam slomljena! Kako možemo moliti! Zar se ne sjećate

kako smo bili tužni kad je On razapet. Sigurno se sjećate kako smo pobjegli. A

onda, tri dana kasnije, kakva radost! Oh, braćo moja, nikad ne smijemo izgubiti

srce. Ivane, reci nam, reci nam. Čak i naša slomljena srca pokoravaju se tvom

glasu. Umirite se, braćo, umirite se i otpočinite na Njegovu srcu. Umirite se i

upoznajte kucanje Božjeg srca.

Brat Magarac postupno prestade plakati. Dvojica svećenika gledali su ga bez riječi

osjećajući jedino kako im srce snažno lupa u grudima.

Ruke su joj bile prekrižene na grudima. Žene su odreza-le malene uvojke njezine

kose za uspomenu. Položile su svežnjeve mirisne trave oko njezina vrata. Petar i

Ivan približili su se tijelu noseći na sebi ogrtače. Ivan je donio posudicu s uljem s

kojim je Petar pomazao njezino čelo, ruke i stopala, napravivši znak križa. Zatim su

je žene zamotale u mrtvački pokrov, ostavivši joj nepokriveno samo lice koje je

ponovno bilo lijepo i svježe kao nekad kad je bila mlada. Više nije stara, rekli su.

Stavili su joj vijenac s cvijećem na glavu i prekrili joj lice velom.

Brate, reče prior nagnuvši se naprijed i drmajući ruku brata Magarca, probudi se.

Budan sam.

Ilija nježno makne priorovu ruku i prošapta mu: Pustite ga. Gospodin nam nešto

poručuje.

Tijelo je bilo tako lagano. Kao da smo nosili dijete. Čuli smo njezin glas u našem

duhu: spavam, ali moje srce je budno. Spavam, ali moje srce je budno. Tada smo

shvatili da je njezina duša, iako joj se tijelo odmaralo u snu smrti, čekajući Sudnji

Dan, u Raju. Tijelo je bilo položeno u sanduk od bijelog drve-ta, a pokrov je bio

vezan kožnim remenjem. Muškarci su ga podigli i stavili u dugačku slamnatu

košaru u obliku korita. Nosili su je na toj nosiljci, šestorica Nosača Evanđelja, oni

koji su hodali s Gospodinom. Nosili su je u procesiji od kuće, praćeni ženama. Svi

smo plakali, ali, pjevali smo kroz suze. Nismo jadikovali kao što to čine pogani. Dok

smo se uspinjali grubim putom iznad kuće, veličali smo Oca svih ljudi. Duž puta,

hodajući, obavili smo pobožnost križnog puta što ga je majka napravila u znak

sjećanja na Jeruzalem. Zaustavili smo se na svakoj postaji i ljubili križeve što ih je

Ivan urezao u kamenje. Na postaji gdje je pao pod križem, na postaji gdje se

susreo s pobožnim ženama, na postaji gdje mu je Simun Cirenac pomogao nositi

križ, na postaji gdje mu je Veronika dala veo te na postaji poniženja na kojemu su

razderali Isusovu haljinu tako da to vidi čitav svijet; zatim na postaji na kojoj je

pribijen na križ. Napokon, na mjestu Gospodinove smrti, klekli smo. Dok smo mi

čekali, tijelo Majke počivalo je na kamenu. Prvi je ustao Petar koji je predvodio

ostatak puta.

Brat Magarac zamukne, zanesen vizijom. Dvojica drugih muškaraca nisu ga

poticali da nastavi.

Stigavši u pećinu u brdima, četvorica apostola unesoše lijes u grob i položiše je na

kamenu ploču. Svi uđosmo unutra, jedan po jedan, i kleknusmo u molitvi pred

svetim tijelom, časteći ga, opraštajući se od njega posljednji put. Zatim je na ulaz

navaljen kamen i mi smo otišli.

Sljedećeg dana dođe među nas Toma praćen Jonatan-om Eleazarom i nekim

čovjekom smeđe puti iz neke zemlje s one strane Perzije. Okupismo se oko njih i

sve im ispričasmo. Kad je Toma čuo da je Djevica već pokopana, zaplače i suze mu

obilno potekoše niz lice. Glasno je plakao. Bacio se na pod pokraj kreveta na

kojemu je umrla i činilo se da ne može sebi oprostiti što je stigao tako kasno. Ivan

ga je tješio. To je u Gospodinovu planu, reče, ništa od svega ovoga nije izvan

Očeve volje. Zatim Toma usta i kleknu pred oltarom u Marijinoj spavaćoj sobi.

Nakon toga, starješine ga odvedoše u mraku na brdo jer ih je molio da mu

dopuste da posljednji put vidi njezino lice. Oni razmakoše grmlje i otkotrljaše

kamen. Toma, Ivan, Eleazar i onaj čovjek smeđe puti uđoše unutra. Otvoriše

pokrov sanduka i vidješe da je prazan.

Ivan uskliknu: nije više ovdje! Mi ostali utrčasmo unutra i vidjevši to, plakasmo,

moljasmo i podigosmo ruke prema nebu. Gospodin ju je podigao na nebo, tijelom

i dušom! poviče Luka. Pokupismo platno i sanduk koje smo htjeli sačuvati kao

relikvije i vratismo se Svetim Putem kući, moleći i pjevajući psalme.

Brat Magarac otvori oko. Osmijeh prepun blaženstva raširi mu se na licu. Smiješio

se od zadovoljstva gledajući dvojicu svećenika.

Vrlo je lijepa, reče.

Ilija, prošapta prior, nalazimo se u Djevičinu grobu.

Tako je dobra, reče brat Magarac i ponovno leže. Zatvori oko i zapade u san.

Prior pogleda Iliju i duboko odahne. Zatim i on u duhu sabranosti zatvori oči. Dugo

su tako ostali nepokretni, odmarajući se u miru koji ništa nije narušavalo. Nešto

kasnije, kroz ulaz sklizne zraka zlatnog svjetla koja se pomicala po podu.

Ilija probudi ostale.

Sunce zapada. Moramo se vratiti kući.

Oni iziđoše i vratiše se u kolibu u klancu istim putem kojim su i došli. Hodali su bez

riječi i svi su bili prepuni radosti prožete strahopoštovanjem.

Usred noći Iliju probudi šum vjetra u granama bademova i terpentinova stabla. On

ustade i iziđe van gledati zvijezde. Velika narančasta zvijezda pođe prema istoku,

padajući polagano i gaseći se blizu nebosklona, a zatim, nekoliko trenutaka

kasnije, vidje svijetloplavu zvijezdu koja je bila nešto manja i koja je brže padala.

On se vrati u kolibu i kleknu pred svetohraništem. Ostao je tako nepokretan i sate

i sate molio. Pokušao se sabrati, no nije se mogao lako usredotočiti ni na što. Bio

je iscrpljen, naravno, i to je povećavalo njegovu nesabranost i slabilo njegovu

volju. Jasnoća vizije u pećini je ostala, no, kako je vrijeme prolazilo, bivala je sve

slabija. Zašto mu ona više nije bila dovoljna kad se tek nekoliko sati prije činilo da

ga ništa na ovome svijetu, ni u duhovnom kraljevstvu, ne može odijeliti od nje.

Činilo se kao da se radost polagano cijedi kroz neku nepoznatu pukotinu. Kroz

glavu su mu jurile različite misli. On se podsjeti na okrepljujuću vatru koja se

spuštala u srca onih koji su je htjeli primiti. Nekoć davno, prije devetnaest stotina

godina, skupina muškaraca i žena vjerovala je u nju. Oni su je okusili i svijet se

nakon toga zauvijek promijenio.

Može li se to ponovno dogoditi? Da. Rodit će se novi život i nastat će nova

civilizacija. Ali, zar oni neće propasti, kao što su propale i sve druge? I kakva je

cijena s obzirom na ljudsku bijedu i izgubljene duše? Zašto Bog to dopušta? Je li

On bespomoćan? Ilija ustukne pred tom mišlju kao pred vatrom koja proždire sve

što joj se nađe na putu, kao pred vatrom koja ga je nekad davno oprljila, doduše

ne smrtonosno, ali je na njemu ostavila ožiljak koji tek što je zacijelio. Pred očima

mu u svoj svojoj golotinji iskrsnu temeljni problem: sve mu je bilo dano, a opet, to

nije bilo dovoljno. Bila mu je darovana milost da vidi Božje djelovanje kao što je

malo kome bila dana. Na njega je bila izlivena utjeha i ona je bila neobično velika

u njegovoj duši, a ni ovo današnje čudo nije bilo najmanje od svih. Pa ipak... ipak,

prastari Adamov ožiljak u njegovoj naravi vukao ga je neumoljivo natrag, uvijek

iznova, prema toj čežnji za sigurnošću. To ne znači daje želio prisiliti Stvoritelja

svemira da opravda Svoju volju, no čeznuo je za makar nekim tragom objašnjenja.

Vrlo dobro je znao da bi mu, kad bi mu bilo dano objašnjenje, bilo potrebno još

jedno, šire objašnjenje, a nakon toga još šire, dok na kraju više nikakvo

objašnjenje ne bi moglo ispuniti provaliju njegove sumnje. Tlapnja da razumije

samo bi pothranjivala još dublju zbrku, još gore oblike unutarnjeg protesta protiv

kršenja svega što je lijepo. Ne-znati bio je put prema konačnom sjedinjenju s

Ljubavlju čiji zagrljaj je značio uklanjanje svake sumnje, povijanje svih rana. Kao

karmelićanin, poznavao je teologiju i duhovnost uspona na brdo vjere, puta

poništenja, puta koji vodi ravno na vrh Božje gore. Čemu to neprekidno vrludanje

lijevo i desno, kao da je put koji krivuda kroz pogibeljne tjesnace i gudure i kroz

vrletne visine bolji put. To nije bio bolji put. On je to znao, pa ipak, ogorčena

borba u njemu nije prestajala.

To mu se pitanje neprekidno vraćalo i ujedalo ga, pilo mu krv i plijenilo mu pažnju

kad god se nastojao usredotočiti na Presveti Sakrament. Zašto Bog to dopušta?

Zašto? Jesu li čovjekova pregnuća unaprijed osuđena da on nikad ne stigne u

nebeski Jeruzalem, da se beskonačno ponavljaju dok ne dođe do nekoga

radikalnog i obuhvatnog pada, do nekoga užasnog i veličanstvenog propadanja u

konačno zlo koje briše sve tlapnje o čovjekovoj usavršivosti?

Nije li ta dugačka lekcija koja se proteže kroz povijest neka vrsta okrutnosti? Oh,

da, znao je on sve odgovore, amo-tamo, gore-dolje, s unutarnjom stranom prema

van. Sloboda. Ljudska volja. Čovjek ne bi mogao ljubiti kad ne bi bio sposoban

izabrati ljubav, a to je podrazumijevalo i sposobnost izabiranja nečega što je

potpuno suprotno ljubavi. Ilija je mogao začepiti usta bezbožniku, kad bi ovaj želio

slušati, i mogao bi poći i dalje od toga, ucijepiti pitanja koja bi dušu što živi u

mraku mogla dovesti do najuzvišenije nade. Međutim, nakon toga, i dalje bi

izranjala šira i pogibeljnija pitanja. Njegov obraćenik morao bi se napokon suočiti s

time jer se s time, nakon svih tih godina, suočavao i on, Ilija.

Zašto dopuštaš zlu da ide tako daleko? Zar ćeš dopustiti da sve proždre?

Ne sve, odgovori mu tiho glas. Ne sve. Od jedne jedine sjemenke nastaju čitave

šume koje čekaju da narastu, da pokriju zemlju životom.

Vidio je mnoga lica koja su, poput sjemenki, potonula u mračno tlo njegova

sjećanja. Vidio je Rutu, dijete u njezinoj maternici, Annu, Pawela, majku, oca.

Toliki su nestali, tolike su proždrli Božji neprijatelji. Bilo je nemoguće shvatiti zašto

je Bog to dopustio. To pitanje, koje ga je salijetalo od trenutka kad su mu roditelji

bili uhićeni, kad je njemu bilo sedamnaest godina, neprekidno mu se javljalo

poput oštrog kolca koji prodire u neizlječivu ranu. Da, utjeha koju je doživio u

pećini okrijepila ga je. Da, znao je da Bog postoji. Bez te vjere on bi se već odavno

bio umorio i počeo bi posrtati i moliti Boga da ga uzme i da sa Sobom odnese bol

koja je bila posljedica shvaćanja. Ta kriza je prošla, znao je to. Očajanje koje je

osjećao u svojoj mladosti bilo je prošlost i strpljivo je podnosio gubitke koji su

uslijedili nakon toga, ali, ispod ožiljka u tkivu je ostao čir - pitanje i sumnja.

Ponovno je izišao van, preskačući svoje zaspale prijatelje u mraku. Sjeo je na rub

izvora, promatrajući zvijezde, moleći za prosvjetljenje.

Lica ljudi koje je nekoć ljubio pojavljivala su se u njegovu duhu sa sve većom

oštrinom i u sebi je osjećao jecaj koji nije mogao uzeti nikakav vanjski oblik. Ona

su nestala.

Nepomičan krajolik odsutnosti. Pa ipak, shvatio je poruku pećine - shvatio je da je

beznačajna žena, prvorođena kći Siona, znak uskrsnuća tijela na Sudnji Dan.

Međutim, ona je sada nestajala i pretvarala se u obećanje, u riječ koju je nekada

davno čuo, u događaj koji će se zbiti u nekoj dalekoj i po svoj prilici apstraktnoj

budućnosti. Vjerovao je da će Bog privući ljubljena lica za njom na nebo, da će ona

biti nošena poput vira, poput plamenih ptica, gore i sve više gore u obilno svjetlo

koje se izlijeva dolje da bi ih pozdravilo. Golema panorama čovjekove povijesti

postat će sjećanje, jednostavna priča na brzinu ispričana, i gotovo. Sav jad će

iščeznuti i sva pitanja bit će zapamćena kao nerazumljiv krik tek rođena djeteta

koje ne razumije značenje svoga postojanja i koje čezne jedino za mlijekom.

U kutiji vremena igrala se jedna drama. Približavali su se posljednji prizori, ali,

može biti da su ovaj ostarjeli planet čekala nova rođenja i smrti. Danonoćno.

Vrijeme sadnje i vrijeme žetve. Prijestolja koja se uzdižu i padaju. Riječ i Antiri-ječ

koje neprekidno opkoljavaju jedna drugu u borbi iz koje nema ni bijega, ni

izbavljenja, ni odmora. Sve dok čovjek bude čovjek, uvijek iznova će protiv njega

kovati spletke oni koji nemaju nade i koje zanima samo taktika koja im može

pomoći da osvoje svjetovnu moć; oni će uvijek ubijati velikodušne, očajnički

nastojeći napraviti novi raspored na pozornici. Metafore su se sudarale u Ilijinu

duhu, rojile su se, sukobljavale i lomile se u zbrkane oblike poput razbijenog stakla

slike što je nekoć odražavala skriveno Božje lice i na kojoj se sada mogao vidjeti

samo otisak čizme.

Vidio je mnogo scenarija i mnogo auditorija. Palače su se rušile, a nastambe

skromnih su se ponovno dizale iz ruševina. Vidio je svijet pokriven djelima svetih

anđela, i čuo je pjesme čovjeka koji ih slabašno pozdravlja kao što jutarnja

zvijezda pozdravlja zoru. Ali, vidio je i zmajeve koji se ovijaju oko gradova i

proždiru val za valom ljudske duše koje stanuju u njima, kao da je čovjekov grad

grad vječne snage. Gradove koje su izgradili ljudi koji se neće roditi ni kroz deset

tisuća sljedećih godina.

Teško mu je padala bol i jalovost svega toga.

Shvaćaš li da vrijeme jednom mora stati, reče glas.

Možeš li nam dati još malo vremena? molio je. Još samo malo vremena kako

bismo napravili mjesto za ljubav na ovoj zemlji.

Ne mogu dopustiti da zlo beskonačno proždire dobro.

Razumijem, Gospodine, ali, zar ne možemo dobiti još samo jednu priliku?

Možeš li, sine Moj, izmjeriti svu težinu vremena ili ići tragom za sjemenom

čovjekovim kroz red stvaranja? Znaš li broj zvijezda i broj potomaka tijela koji će

nastati zbog tvoje molbe? Kad bih ti dao još tisuću godina, mnoge duše koje

možda ne bi bile ni postojale ušle bi u Raj, a mnoge druge bacile bi se svojevoljno

u paklenu jamu.

On ustuknu pred ovim saznanjem.

To je objašnjenje?

Glas nije odgovorio na ovo pitanje. U hipu Ilija osjeti da se njegov Stvoritelj

smiješi, no to je bio prolazan osjećaj i on se pitao nije li to samo odraz njegova

raspoloženja. Obratio se za pomoć svom razumu. Zbrojio je sve i podvukao crtu.

Ti si plodan Bog. U tlo su zasađene mnoge sjemenke. Mnoge od njih ne klijaju. Pa

ipak, ispod privida pustoši ništa nije nestalo, ništa nije izgubljeno. Golema stabla

ruše se na tlo šume, trunu i pretvaraju se u tlo iz kojega niču mlada stabla. Slično

tome, u ljudskim stvarima, stvaraju se pokreti, oni rastu, obavljaju Tvoj posao u

ovome svijetu, propadaju, vraćaju se u tlo i pretvaraju se u bogat humus iz kojega

nastaje novi život. Naraštaji dolaze i odlaze. Sunce i kiša, zima i ljeto, vrijeme

sadnje i vrijeme žetve. Tvoja Riječ uvijek je ista. Tvoj narod se neprekidno poziva,

naraštaj za naraštajem, da se vrati toj stalnosti, da se vrati toj tajnovitoj fluidnoj

stabilnosti - jedinoj sigurnosti koju je vrijedno imati. Zar ne možeš utrošiti još

samo malo vremena na nas?

Možeš li podnijeti teret duša koje bi zbog toga prezirale ovo vrijeme milosti?

Mogao bih kad bi nam Ti dao vremena da ih upozorimo i zaštitimo!

Koliko sam ti već vremena dao?! Dvije tisuće godina, a one su ipak pale u zaborav.

Daj nam snagu da propovijedamo s autoritetom.

Kad bih ti dao glas moćan poput groma kojim bi mogao potresti temelje zemlje,

zar se oni ne bi namjerno oglušili kako bi sebi onemogućili da čuju ?

Oh, Spasitelju moj, Ti znaš u kakvu se stanju nalazimo, ti znaš koliko smo slabi.

Kako je krhak čovjek! Moćni ovoga svijeta zadobit će apsolutnu moć i uspostaviti

nadzor nad kaosom ljudske naravi.

Načinili bi od sebe božanstvo samo zato da mogu pobjeći od Boga.

Iliji se učini da raspravlja sa Sucem koji nije bio samo Milost, već Pravda,

Pantocrator, Gospodar svega stvorenja koji predsjedava procesu u kojemu

optuženi ne shvaćaju u potpunosti domašaj svoje krivnje. Proces je pratilo čitavo

nebo i čitav pakao. Neviđene vojske slušale su ovu raspravu. Nekoć, davno, u

hladnom stanu Pawela Tarnovskog, za vrijeme najgorih dana, zimi 1943.,

pronašao je knjigu u kojoj je bila Pjesma o Raju i Paklu. Pročitao ju je Pawelu dok

su posvuda oko njih zli ljudi pucali u nedužne.

Ono što je u meni mračno prosvijetli,

ono što je nisko podigni i podupri;

tako da na vrhuncu ovog velikog Sukoba

mogu potvrditi vječnu providnost

i opravdati putove Božje prema ljudima.

S kakvom je samo naivnom radošću naglas čitao ove riječi! S kakvim

oduševljenjem! Sjećao se zvuka svoga djetinjeg glasa i pogleda u Pawelovim očima

- njegova šutnja bila je jedini odgovor.

A sada je tu gdje jest, više od pedeset godina kasnije, i sam čovjek, štoviše, čovjek

koji je poprimio oblik kakav, dok je bio dječak nije mogao predvidjeti. Čovjek u

pustinji, na * kraju jednog vremena, koji nastoji opravdati putove čovjeka prema

Bogu.

Oh, Oče, smijem li Ti kazati kako ja vidim stvar?

Smiješ, odvjetnice Ilija.

Tako ga je nazivala Anna. Anna koju su ubili zli ljudi, baš kao što su ubili i Rutu i

dijete u njoj, baš kao što su ubili Pavvela.

Ja sam siromašni odvjetnik na Božjem sudu. Ali, Gospodine, zar je tako nemoguće

obnoviti čovječanstvo? Tebi ništa nije nemoguće. Zar to nemoguće, nezamislivo,

nije bilo u Marijinoj utrobi? U tom njezinu malenom posvećenom prostoru

uzgojeno je sjeme koje će svijet izbaviti od tame. U njemu su, kao na dvostrukoj

uvojnici, bili ukodirani mučenici i mistici, katedrale i kipovi, kršćanski Istok i Zapad,

pjevanje monaha, enciklike, pjesme, milijuni djece koja inače ne bi bila rođena.

I Josip - maleni skromni čovjek iz najmanjeg sela - imao je srce istinskoga oca i

omogućio je stvaranje novoga svijeta. Josip - poočim svijetu bez oca, živuća ikona

Oca. Otvorio je svoje srce porukama i tako Ti omogućio da dođeš u liku čovjeka.

Njegova poslušnost štitila je samo Tvoje postojanje. Njegova budnost, njegova

pravednost, njegova ljubav, omogućili su Ti da rasteš kao čovjek. Kakvo je to čudo

- i kakva sablazan! Čemu sva ta slabost? Čemu siromaštvo, neznatnost, skrovitost?

To nema smisla: odlučio si se roditi u bešćutnim vremenima. Nebo se spušta na

zemlju u vremenima pogibelji. Spasitelj Izraela otkrio se kao nemoć u vrijeme

konačne propasti naroda - za moj narod, moje starješine, bio je to Kraj. U tome je

zagonetka, paradoks i sablazan: došao si u najgorem mogućem trenutku.

Došao sam u nemogućem trenutku i svijet koji je bio moćan i na smrt bolestan,

koji je gorio i umirao u svojim grijesima, ponovno je rođen.

Kamo je nestalo to svjetlo? Kada je nestala nada koja je rođena Tvojim rođenjem?

Toliko je vremena prošlo. Teško je vidjeti u mraku. Moraš nam uvijek iznova

govoriti: vašu snagu morate tražiti u slabosti. Nazaret u Galileji bio je mjesto gdje

je prvi put bila življena ta malena, jasna, neuništiva poruka. Ona nas je tome

poučila, Tvoja Majka. Nju uvijek iznova živi svaki naraštaj, često i unatoč svim

poteškoćama. Civilizacije rastu i propadaju. Sveci i tirani, kraljevi i siromasi, rađaju

se, stare i umiru. Kulture, teorije, mišljenja, mode, teologije, pokreti, sve to raste

da bi ponovno nestalo. Upravo zbog toga naša vjera ne može biti tek sustav

religiozne misli, skup etičkih pravila ili neka prekrasna kultura. Upravo zbog toga

ne mogu nam biti dovoljna čudesa i vizije. Kad se sve ogoli do svoje srži, naša vjera

jest vjerovanje u Onoga koji nas voli, u Isusa, pravoga Boga i pravoga Čovjeka,

jedinoga Krista koji prebiva u srcu Svoje Crkve, u Onoga koji je bio, koji jest i koji

treba doći. Upravo zbog toga je naš dom univerzalna Crkva, prijestolje s kojega Ti

vladaš, Crkva koja je u vremenu, a opet izvan vremena. Upravo zbog toga njezina

su vrata uvijek otvorena Anni, Severi, Smokrevu, Billvju i meni, pa čak i ovom

opsjednutom čovjeku, koji želi vladati svijetom. Zar si nakanio zatvoriti vrata

čovječanstvu?

Govoriš kao da su sve ljudske duše tek jedan čovjek. Čovječanstvo nije organizam.

Svaki se čovjek važe kao da je on jedini.

Zar želiš sve to okončati? Ako želiš, prihvatit ću. Čak bih mogao to i razumjeti. Ali,

ja vidim nešto zbog čega bih se htio parničiti s tobom: Crkva prolazi kroz vremena

u kojima likuje trijumfu ljeta, kao i kroz druga razdoblja kada se srozava na hladnu

zemlju, očigledno pokorena. Možda njenu najveću slavu treba tražiti skrivenu pod

kamenom koji je naizgled mrtav, ali je uistinu živ i koji čeka proljeće. Često

pomislim na našu Severu koja je umrla mučeničkom smrću i koja leži u

katakombama sv. Kalista: Spavaj, malena golubice, bez gorčine i počivaj u Duhu

Svetomu. Malena djevojčica, pobjednica nad lavovims. Ona će ustati na Sudnji

Dan. Vidjet ćemo je licem u lice. Čavrljat ćemo s njom, s našom sestricom, s

našom majkom u duhu. I s mojom kćerkom, koja se nikada nije rodila, koja se

nikada nije popela na planinu niti se igrala na vjetru. Vidim njezine djetinje crteže,

njezine pjesme, čujem njezino pjevanje, koji ni-, kad nisu postojali. Vidim kako se

smiješi. Vidim vrijeme sijanja Ramat Gana i vrijeme žetve koje nikad nije došlo.

Vidim sve što je moglo postojati. Ova krhka i prolazna slova ispisana na površini

stvorenja mogla bi ispričati priču koja bi bila veća od zbroja njezinih dijelova. Ja

jesam, obznanjuju ona. Bila sam ovdje, kažu nam. Svijet je prekrasan. To me čini

sretnim i ja ga volim!

A na jednoj drugoj razini ona izražavaju svijest duše da je Onaj koji je učinio da

bademovo drvo cvjeta stvorio i mene. Ona nije poživjela dovoljno dugo da bi Ti

mogla to reći.

Stvorio sam je i ona pripada Meni. Ona je sretna. Rekla Mi je

to.

Tvoje riječi su utjeha, ali, oprosti na mojoj drskosti, molim Te da budeš strpljiv jer

moram biti još hrabriji. Daj nam kćeri i sinove, daj nam vremena kako bi Ti mogao

imati mnogo djece svjetla. Ne znam kakva će biti budućnost, jer sam malen

čovjek, i slijep. Pomazao si mi ruke snagom kojom Te dovodimo na ovu zemlju

kako bismo se mogli hraniti Tobom. Pa ipak, hoće li uopće biti stada koje bismo

trebali pasti? Crkva može nastaviti hodati prema budućnosti i obratiti svijet, a

može isto tako propadati i nastaviti se smanjivati dok od nje ne ostane gotovo

ništa. Hoće li uopće biti vjere na zemlji kad se Sin Čovječji vrati? Ne znamo. Samo

Ti znaš. Ali, u ovo smo sigurni: oni koje dodirneš Svojom vatrom postat će ono što

Ti želiš da postanemo. Ogrij nas tom vatrom, jer umiremo od hladnoće.

Koliko u ovom mračnom vremenu ima ljudi kao što si ti? Svega nekoliko. Ilija,

Moje dobro i slijepo dijete, ti si bademovo drvo što cvjeta na suhoj zemlji.

Dopusti mi, onda, da načinim sjeme drugoga proljeća, ne sjeme tijela nego duha

koje će mrtve ponovno dovesti u život. Jer, Ti si nas ovakvima stvorio i Ti si nam

rekao da smo sjajno stvoreni. Ti si u meni zasadio tu čežnju. Ti si stvorio ovu dušu

koja se kod Tebe zauzima za druge. Daj nam još malo vremena kako bismo mogli

izgovoriti riječ koja će uzdrmati laž. Kad svi tirani, propagandisti i ekspe-

rimentatori odu, kad se mržnja i beznađe iscrpe, zemlja će se žalostiti i ponovno

će se roditi. Neka bude tako, Oče, neka Tvoja Nevjesta Crkva ostane. Neka oni koji

su sijali u žalosti žanju u radosti.

Ali, od Glasa nije bilo odgovora i on bje ostavljen sam sa zvijezdama. Vratio se u

kolibu, legao na svoju prostirku i zaspao.

* * *

U nedjeljno jutro Ilija se s bratom Magarcem pješice zaputi u brdo. Uspeli su se na

najviše vrhove i stigli na jalovu i beživotnu zemlju na kojoj je raslo samo šipražje i

koja je bila prekrivena neobrađenim poljima. Prešli su preko nje i našli se na

blatnjavoj cesti što je vijugala prema istoku, gdje se nalazilo kršćansko selo.

Hodanje je potrajalo dva sata i on iskoristi priliku da upita malenoga brata o

onome što je doživio u pećini.

Bio sam budan, oče. Čitavo vrijeme sam znao gdje se nalazim, u pećini s vama i s

ocem priorom. U isto vrijeme, to je bilo kao da gledam neki film, ali, bio sam

također i u filmu.

Govorio si kao da si jedan od apostola.

Bio sam tik do njih. Rekao sam vama dvojici samo ono što sam čuo da oni govore.

Nisam baš mnogo razumio. Nisu bili nimalo nalik onim apostolima na svetim

sličicama. Bili su posve različiti kršćani u odnosu na nas. Ali, opet, bili su isti kao i

mi. Duh Sveti odveo je moju dušu (amo i ja sam to vidio upravo onako kao što se

događalo. Čuo sam to ušima moga srca. Vidio sam sve. Plakao sam kad su oni

plakali. Bio sam sretan kad su oni bili sretni. Bila je tako lijepa. Njezino lice...

Brat poče zamuckivati i nikakvo ohrabrivanje nije ga moglo potaknuti da nastavi s

opisima. Samo bi rekao: Ne znam kako bih vam to opisao. Trebali biste sami to

vidjeti.

Maleni je zviždukao i skakutao na jednoj nozi kao dijete, zapadajući povremeno u

sanjarenje koje je nesumnjivo uključivalo viziju koju je doživio. Kad god su se

mladićeve misli vratile toj viziji, lice mu je sjalo svjetlom koje se činilo

nadprirodnim.

Jedna jedina telefonska žica išla je iz brda prema prašnjavoj hrpi od približno

dvadeset kućica i nekoliko dućana. Među njima su bili i oronula benzinska crpka i

poštanski ured, dućan s prehrambenim proizvodima i crkva u bizantskom stilu

prevučena sadrom. Prozori na njoj bili su razbijeni, a ulazna vrata prekrivena

daskama.

Ilija uđe u dućan. Ondje ga pozdravi uzvik oduševljenja koji je dolazio od krupne

sijede žene u zaprljanoj odjeći ružičaste boje. Bila je to gospođa Cohen, Židovka

koja se obratila na kršćansku vjeru. Snažno ga je zagrlila i povela u prostoriju iza

dućana. Ispovijed je trajala četrdeset i pet minuta, a zatim on odjenu crkvenu

odjeću istočnog obreda što ju je netko spasio kad je crkva bila poharana. Služio je

liturgiju sv. Ivana Zlatoustog zajedno sa skupinom u kojoj je bilo nekoliko desetaka

duša - zemljoradnika, vlasnika dućana, kućanica i djece.

Nakon mise gospođa Cohen napuni im ruksake hranom.

Imate posjetitelja, ha? Izvolite, trebat će vam nešto više hrane nego inače. Bez

rasprave! Vratite taj novac u džep. Zar želite da postanem hirovita? Onda ću vam

morati doći na ispovijed zato što ste me naljutili. Baš biste me stavili u nepriliku,

ha! Izvolite, uzmite ovaj marcipan. Danas je nedjelja. Bilo vam u slast. Sto ćemo sa

sušenim graškom?

I tako dalje, i tako redom.

Završivši predavanje, ona iz njedara izvuče dva pisma i utisne ih u njegovu

naprtnjaču.

Jučer me je posjetio moj djever koji živi u Smirni. Dva pisma za vas.

Ilija je otvorio pisma tek kad su se on i brat Magarac zaustavili da se odmore na

pola puta prema kući. Sjeo je u sjenu jedne stijene i pročitao adresu na omotnici.

Na stražnjoj strani omotnice bila je ispisana adresa zatvora u državi Illinois. Na

omotnici je bio poštanski žig Chicaga.

Dragi Buddy,

ne brinite, oni Vam preko ovog pisma ne mogu ući u trag gdje god se nalazili. Još

uvijek imam nekoliko prijatelja. Turistički par koji su moji kuriri voli odlaziti na

hodočašća u tajanstvene zemlje Istoka i obećali su mi da će moje besmrtne riječi

ubaciti u poštanski sandučić u Istanbulu. Adresirane su na stanovitog gospodina

Cohena u Smirni. Hej! Vi zaista mnogo putujete.

Prepoznao sam rukopis, ali sumnjam da ga je mogao prepoznati bilo tko drugi s

ove strane Atlantika. Nadimak me je nasmijao. Kad ste se počeli zvati Davy? Ah, u

redu, odmah sam prozreo vašu krinku. Pročitao sam o vašim zločinima u

novinama i prepoznao scenarij. Isti je kao moj, jesam li u pravu? Naravno da

jesam! Baš su krasna čeljad ti novosvjetski demokrati. Domovina hrabrih i zemlja

slobodnih. Po svemu sudeći, mogao bih izići negdje oko 2020., možda i prije

budem li se dobro ponašao.

Ne mogu Vam reći koliko su mi značile Vaše riječi. Pomirio sam se s nepravednom

presudom. To zaista čovjeka oslobađa napetosti. Nema više traženja novca, nema

više mučnih kartaških noći, nema više cjenjkanja s piscima i povjerenstvima -

nikada nisam mogao to podnositi. Nema više oholosti, nema više srdžbe. Radim u

strojarnici. Čitam Sveto pismo. Mnogo vremena posvećujem posljednjoj biblijskoj

knjizi i moram reći da mi sve više i više sliči na leću koja dolazi u fokus. Možda me

je spljoštio golemi hladni valjak iz Apokalipse. Pa što! Napokon imam svoju vlastiti

ćeliju i mnogo vremena za molitvu. Zaprepastili biste se koliko ovdje ima poštenih

zločinaca. Ne mogu biti krivlji nego što jesu, ali oni to priznaju. Bolje je tako živjeti

nego kao ona čeljad izvan zatvora koji su krivi, a misle da su nedužni. Svi smo mi u

svome srcu zločinci, čak i oni među nama koji su, tehnički govoreći, nedužni. Kain i

Abel - znate već tu priču.

Neki od ovdašnjih ljudi žele sakramente. Baš volim to staromodno svećeništvo. To

je teško, ali je barem pošteno. Mnogo brinem. To je još uvijek moj najveći grijeh.

Brinem za Crkvu, brinem za Vas i brinem za klince moje braće koji su odbacili

Vjeru. Gertie je umrla od srčanog udara. Zah-valjujemBogu što su moji roditelji

umrli prije nego što se sve ovo skupa dogodilo.

Kažu da je Sveti Otac vrlo bolestan. Pretpostavljam da je mnogima drago zbog

toga. Sto će se dogoditi s Crkvom

kad po njoj šetkaju toliki zombiji i rigaju po njoj? Sto je sljedeće na redu, Davy?

Ima li za nas ikakve nade? Papa je uvijek govorio o nadi i možda je upravo to bila

njegova najveća milost. Poučavao nas je da se nadamo kad se sve čini izgubljeno.

Mnogo sam razmišljao o onom posljednjem p*«sincu dok je trajao moj proces.

Oduvijek sam potajno mrzio Došašće zato što smo mi svećenici tako luđački

zaposleni. Međutim, ove godine sam mu se zaista veselio, ako možete uopće

zamisliti da se netko koga šalju u zatvor zbog nečega što nije učinio uopće može

veseliti nekom liturgijskom vremenu. Došašće, koje je strateški smješteno na kraj

godine na izdisaju, jest dobar, zaista dobar trening. Ne bismo trebali biti poput

starih pogana koji su dolazak zime iščekivali u nekoj vrsti užasne opsjednutosti,

hipnotizirani prikazom smrti, koji su bili zarobljeni smrću i koji su žrtvovali svoju

djecu nezasitnom apetitu smrti. Ne bismo trebali biti takvi, no smiješno je kako se

smrtne pare probijaju u ljudsko srce, a da on to i ne zna. Za vrijeme Došašća

izbacio sam to van. Naučio sam gledati u sve veću tamu s proljećem u očima.

Mislite da je to nemoguće? Nema sumnje! Ali, kršćani bi uvijek trebali sačuvati

ikonu nemogućega u svojem srcu. Jesam li u pravu?

Dakle, sada je liturgijsko vrijeme kroz godinu i valja se vratiti uobičajenim

poslovima. Pisanje ovog pisma bila je izvanredna terapija - čak i bolja nego lajati

na mjesec. Hvala Vam što ste me saslušali. Nemam baš često priliku ushićeno

govoriti. Koliko čujete u pustinji? Vi ste rekli da je to pustinja. Gdje? U Africi? U

Aziji? U nekom europskom gradu? Sad je sve to pustinja, zar ne? Nadam se da

ćete negdje nekada imati vlastitu ćeliju.

S ljubavlju,

Ed Smith

U drugom pismu nije bilo pozdrava i ono nije bilo potpisano. Bilo je napisano

strojopisom i, kao i prvo, bilo je adresirano na D. Pastore, na ruke g. Cohena,

Smirna. Bilo je poslano iz Atene.

Vašu poruku primio sam šest tjedana nakon što je otposlana. Laknulo mi je kad

sam dobio vijesti od Vas, a laknulo je i S. O. koji Vam šalje svoj blagoslov. Molite za

njega, jer ga kleveću gdje god stignu. Ne vjerujte onome što pišu o njemu niti o

bilo čemu što se odnosi na naše poslove. Nadam se da ću Vas moći posjetiti

krajem proljeća ili početkom ljeta ako se politička situacija popravi. Naša osoba za

kontakt u Konstan-tinopolu od velike nam je pomoći. On će me odvesti u Smir-nu,

a odatle do osoba koje će me dovesti do Vašega sadašnjeg prebivališta. Ne znam

gdje se nalazite, ali siguran sam da ste dobro. Pasite stado koje Vam je povjereno.

Povjeravam vas potpunosti skrbi Majke Božje. - Fide, KNV

Ilija je lako dešifrirao pismo. Konstantinopol je bio ured patrijarha Pravoslavne

crkve. Fide je na latinskom značilo Vjera. KNV je označavalo Kongregaciju za nauk

vjere. Pismo je poslao prefekt Dottrina, kako ga je nazvao Billy.

Kad su se vratili u kolibu, prior ih je pozdravio i poslužio ručak od kuhane leće i

luka. Za desert su se sladili kolačićima od zobenog kruha sa sjemenom od sezama i

kriškama slatkog marcipana. Ilija je rekao svojim prijateljima za Dottri-nino pismo i

oni se jako ohrabriše.

Zamislite! Da ovdje dođe jedan kardinal! reče brat Magarac. Nikad u svome život

nisam upoznao ni jednog kardinala.

Ilija i prior su se zadovoljno smijuckali.

Kardinali se ne razlikuju od mene i tebe, reče prior.

Ah, ne vjerujem, reče maleni. On skoči na noge i usho-da se amo-tamo po kolibi

nastojeći sve dovesti u red. Zatim zgrabi metlu i počne mesti prljavi pod.

Sjedni i uživaj u kavi. Možda prođu mjeseci prije nego što stigne Njegova Svetost.

Nadam se da će uskoro doći, oče Ilija, a onda ćemo opet imati pravi samostan.

Četvorica čine zbor.

Tebe ćemo izabrati za priora, brate.

Nikad! reče zaprepašteno maleni. Nikad!

Mislim da ću ja biti glavni teolog, reče prior, i kuhar!

Nećemo mi biti prvi koji su ovdje izgradili samostan, reče Ilija. Nakon Utjelovljenja

ovo kamenje je više puta padalo i ponovno se dizalo. Iza kolibe nalaze se temelji

prastare kapele.

Tko je podigao ovu kolibu?

Ja. Ali, to je samo početak.

Ne mislite valjda rukama rekonstruirati čitav samostan?!

Da. Kamen po kamen.

Nakon večere Ilija iziđe pred kolibu. Stajao je i promatrao kako se zvijezde jedna

za drugom pojavljuju nad sedlom u planini prema istoku. Iznenadi se kad vidje

obrise čovjeka koji su se ocrtavali nasuprot tamnomodroj boji sumraka; gledao je

dolje u duboki klanac.

Ilija mu doviknu pozdrav, no nije mogao biti siguran da će mu glas doprijeti tako

daleko. On mu mahnu rukom, a lik mu odmahne.

On mu dade znak rukom da siđe dolje, ali lik se nije pomaknuo. Onda mu lik dade

znak pozivajući ga da se us-pne k njemu.

Zbunjen, on ustade, otrese prašinu s hlača i započe se uspinjati kozjom stazom.

Kad se približio sedlu, prepoznao je lik. Bio je to dječak koji mu je nekoliko mjeseci

ranije pokazao pećinu. Bilo mu je oko šesnaest godina i bio je visok i krupan;

njegove bose noge bile su čvrsto postavljene i bio je odjeven u bijele hlače i

košulju; lice koje je blistalo na posljednjim zrakama sunca odražavalo je more

prema zapadu. Zatim Ilija vidje da je sunce već potonulo za planinu, a bronca što

je sjala na mladićevu licu bila je osvijetljena nekim nepoznatim izvorom.

A sada ću ti pokazati nešto novo, reče on.

Dječak se okrenu i poče se uspinjati, ne gledajući iza sebe, uvjeren da je Ilija

krenuo za njim. Ilija pođe za njim, više po osjećaju nego što je vidio put ispred

sebe, jer je brzo pao mrak i uskoro više nije mogao vidjeti bijelu prašinu na putu.

Nastavio se polagano uspinjati, čudeći se, prepun strahopoštovanja i vođen jedino

zaštitom mladićevih leđa koja su iščezavala u mraku ispred njega.

XXII.

Apokalipsa

Mrak u planini bivao je sve gušći i Ilija je počeo osjećati sve veću tjeskobu. Lik koji

je pred njim povremeno nestajao u mraku sada je bio jedva vidljiv, a onda je

potpuno nestao. On ga pozva glasom, ali nije čuo nikakav odgovor. Nekoliko

metara je posrtao kao da je slijep dok nije naišao na neki kamen, spotaknuo se o

njega i pao. Sjeo je na pod i čekao. Nadao se da će dječak uskoro primijetiti da ne

ide za njim i da će se vratiti po njega.

Dječak se nije vratio. Ilija ga je više puta dozivao, no odgovarali su mu samo kukci i

noćne ptice. U daljini začu zavijanje lisice. Daleko negdje na pučini Egejskog mora

oglasi se brod sirenom za maglu. Sa zapada se navukoše oblaci i prekriše zvijezde.

On stavi ruku ispred očiju pokušavajući prodrijeti u tamu, ali nije mogao vidjeti

onaj lik.

Napokon se poče pitati nije li dječak samo zavodljiva prikaza. Da je anđeo s

nebesa, dosad bi se već bio vratio po njega. Nije mu preostalo ništa drugo doli

čekati zoru. Kad bi pokušao poći dalje na nepoznatu terenu, mogao bi se

spotaknuti o rub bilo koje od tisuću gudura i nikad ga nitko ne bi pronašao. Ako bi

se pokušao istim putem vratiti natrag, sigurno bi se izgubio. Mnogo je noći u

svojemu životu proveo slušajući u mraku. U takvim prilikama uvijek je molio i

uvijek se sjetio da mora još gorljivije moliti kad su se njegove emocije bunile

poput bučnog zbora, kad je morao slušati njihove zahtjeve i kad su mu stvarali

vrtoglavicu, povlačeći ga dolje u košmar. U životu se skrivao u kanalizaciji i u

potkrovljima, u štagljevima i jamama u zemlji, u koritu broda i, u najdubljoj od

svih, u duhovnoj noći Karme-la. Bio je, prema tome, priviknut na napade kojima su

bila izložena njegova osjetila, na iskušenje da nekamo pobjegne, bilo kamo, kako

bi pobjegao vječnoj i bezdušnoj bijedi i potištenosti; bio je također priviknut na to

da napadne bezlični mrak prijetnjama, ridanjem i kletvama. Svladao je umijeće

utišavanja svoga duha, zatim svojih emocija i, napokon, svoga uma. Sada je molio,

kao što je to u ovakvim situacijama uvijek činio, za snagu volje. Izgovarao je riječi

psalama naglas, polagano, izgovarajući smotreno svaku riječ, gurajući sa sebe

mrtvački pokrov koji ga je pokrivao i koji je svakim trenutkom bivao sve teži.

Nikako nije mogao sabrati misli. Uobičajene molitve padale su s njegova jezika kao

da su mrtve. Napokon, on uzviknu: O, Gospodine, meni je potrebna pomoć. Zašto

si me doveo ovamo? Jesi li me Ti doveo ovamo? Je li to bio neprijatelj?

Ali, od noći nije dobio odgovor; tama je postala još gušća, još neprozirnija i nalegla

mu je na svijest svom svojom težinom. Kamo su se izgubili glasovi? Zašto šute?

Samosvijest koja gaje pohodila prethodnu noć sada mu je ponovno došla: ogoljen

pred njegovim očima stajao je temeljni problem njegove duše - sve mu je bilo

dano, ali to nije bilo dovoljno. Ranije mu je Gospodin govorio kroz snove, vizije,

kroz govor njegove duše. Sad je u sve to počeo sumnjati. Je li sve to bilo proizvod

njegove žarke mitologije koja je bila zasađena u njegovoj podsvijesti? Je li dijalog

bio tek razmjena misli između dviju hemisfera njegova mozga, promet između

dvaju domova njegova uma? Je li to bila intuicija koja obavještava razum ili je bio

obrnut slučaj? Ili je to bila čista mašta opremljena nekom vrstom nepristranog

autoriteta koji je dolazio od njegovih uvjerenja? Je li to bilo išta drugo doli niz

etičkih pravila, sustav religiozne misli, jedna lijepa kultura koju je sada otpuhao

vjetar apsolutne stvarnosti? Je li Smokrev bio u pravu kad je govorio o zamcima i

čarobnicama? Možda je jedino izbavljenje iz svemira kakav je bio

ovaj bilo u izboru između hotimičnog skoka u ponor i poriva za moći nad onim što

on još nije bio usisao, podržavajući neko vrijeme tlapnju o oslobođenju od

neumoljive sile teže.

Više nije znao odgovoriti na ta pitanja. Nemogućnost da odgovori na njih do te je

mjere povećala njegovu tjeskobu da mu je počela parati grudi i neprekidno rasti u

njemu dok se nije počeo pitati hoće li užas koji ga je obuzimao doseći patološke

razmjere. Ako se uskoro ne zaustavi, luđački strah bi ga mogao natjerati da se baci

s ruba klisure, znatno prije nego što bi ga njegovi drugovi mogli potražiti po

danjem svjetlu. Ponadao se da je pretrpio srčani udar i mogućnost da umire na

trenutak ga je obradovala, prije nego što su ga negacije počele pritiskati još većom

žestinom.

Prisilio je sebe da razmišlja o svemu što je znao o duhovnom životu, o svemu što

je postojalo u njegovu pamćenju i što je svjedočilo protiv tame - ali bilo je

beskorisno. Misticizam? Čak i sama težnja da to nazove tamnom noći duše bila je

apsurdna. Identificirati ovo bezdano ništavilo, neublaženo svjetlucanjem utjehe i

sigurnosti, ni najobičnijim daškom duhovne veličine, bilo je tako dvolično da bi

bilo i previše ljubazno nazvati to parodijom istinske duhovnosti. Kako se zove? Tko

je on: Ilija bez gavrana; David bez kraljevstva; profesor pastir koji čeprka po

prljavštini tisuća mrtvih civilizacija; Dovidl koji vrti zvrk na prostiraču sobe za

primanje kao što luđak uz pomoć užasne logike prevrće svoje tlapnje; biskup koji

propovijeda praznoj katedrali - koliba izgrađena od kamenja koje je tko zna koliko

puta padalo i ponovno se dizalo, bilo uništavano i ponovno stvarano uz pomoć

čovjekovih ruku. Čovjek? Sto je čovjek? On je bio čovjek, ali što je zapravo taj

čovjek - stvar za kojega se izdaje? Prosjak, heroj - kralj, Sizif; ptica nabodena na trn

kojoj probodeno srce kuca u kavezu što ga tvore njena rebra; otac pun sjemena

koji je sam sebe osudio na sterilnost; piskaralo koje piše drame koje nemaju ni

početka ni kraja, ni heroja ni nitkova - koje neprekidno piskara dok ga vlak vuče

prema peći; slikar, pjesnik, torbar, budala u svinjskoj prljavštini samosažaljenja,

razmetni sin koji je potrošio nasljedstvo tisuća poljubaca i koji se vraća kući ocu

koji ne postoji? Anđeo, satir, čudovište? Nije bio ništa od svega toga i bio je sve to

zajedno. Bio je čovjek. Besmislen čovjek. Besmislen, besmislen. Čak i sama riječ

besmislen bila je besmislena. Nije bio ništa drugo doli zbroj duševne i tjelesne

boli, vreća prepuna podlih sjećanja koja su se uspjela izvući iz vatre holokausta i

koja su tek slučajno preživjela, ostavljajući iza sebe mrlju svoga egoizma i duhovne

oholosti poput puževa traga koji se očituje u truljenju.

Ruta? Malena, moja kći? Anna? Severa? Pawel?

Prazne riječi. Papirnate konstrukcije koje riču prema nebu, pomiješane s masnim

dimom goruće ljudske tustine.

Uspinjanje na brdo Karmel? Zar je ovo taj uspon? Smu-čilo mu se na samu

pomisao na to. Kako je uopće mogao postojati bilo kakav život s one strane ovoga

beskonačnog protezanja pokvarenosti? Nadati se životu značilo je produbiti taj

apsurd. Smrt, neprekidna ovisnost. Čeznuo je za smrću kako bi pobjegao pred

raskolom svoga razuma. Srčani udar ne pogađa čovjeka dovoljno brzo. No, nije

imao hrabrosti ubiti se. Kad bi samo bio malo bliže klisuri, mogao bi se baciti i

slobodnim padom pasti u provaliju iz koje nema povratka. Da, barem je to bio

sposoban učiniti - to bi bila neka vrsta polunesreće, polusamoubojstva. Kukavičko

samozavaravanje. Pokušao je ustati, ali noge ga nisu slušale i on ponovno pade na

zemlju. Više nije mogao hodati, ali je još uvijek mogao puzati. Da, dovući će svoj

živi leš do provalije i gurnuti ga preko njezina ruba kao posljednju vježbu logične

nelogičnosti koja je proždrijela njegov život.

Bio je svijest skašena pod spljoštenim svemirom. No, ostala mu je jedna

dimenzija. Dovukao je svoje tijelo duž nje. Kroz komprimirane krugove Pakla koji

više nije postojao, kroz krug unutar kruga, kroz žiroskop unutar žirosko-pa,

zauvijek uhvaćen u zamku besmislenosti riječi proklet.

Čeznuo je jedino za poništenjem. Kad bi ga susreo, ono bi ga progutalo - ne, bacio

bi se u njegovo ždrijelo i ono bi ga progutalo. Zatim on udari glavom o stijenu i

izgubi svijest.

* * *

Probudila ga je bol u glavi. Bio je okružen sivim svjetlom. Bio je okružen dimom. U

ustima mu je bila prljavština, a u duši pepeo. Isprva je pomislio da se nalazi u

Paklu jer bi Pakao ipak mogao postojati ako već ne postoje Raj i Čistilište.

Pokraj njegove glave nalazio se kamen i na njemu je bila krv. Okrenu se na leđa

buljeći gore u strop svemira, ali on nije pao na njega i zgnječio ga.

Pitao se zašto.

S naporom se uspravio i naslonio se na stijenu. Na suprotnoj strani bila je klisura

koja se obrušavala prema stijenama u moru i koja je bila duboka stotine metara.

More je još uvijek bilo tamo, dišući.

Ptica je pjevala.

Bilo je ptica u tom spljoštenom svemiru. Ilija je govorio u vjetar jer je u tom

spljoštenom svemiru također postojao vjetar:

Svega mi je dosta. Bog ne čuje. On šuti.

Dim što ga stvaraju goruća tijela uzdiže se zauvijek.

Svukli su me do gola, obrijali mi sve dlake na tijelu i fotografirali me.

Pobjegao sam od straha, a Ti si me odveo u još veći strah. Ali, Ti nisi bio ondje.

Nisu bili zadovoljni što su ubili poeziju, bacili su pjesnika u vatru i on je također

otišao u dim.

Ti nisi bio ondje.

Nisu bili zadovoljni što su ubijali ljude, već su raš-četvorili ženino tijelo i iz njega

izvadili živo dijete. I oni su otišli u dim, majka i kći, na mjesto koje ne postoji.

Zašto nisi bio ondje?

Eli, Eli!

Udarci šakama pljuštali su poput kiše po starcima koji su molili podignuvši ruke

prema nebu. I oni također odoše. Više ih nisam vidio.

Nisi bio tamo!

Čupali su dječje molitve iz njihovih malenih usta.

Čupali su im udove kao lutkama i posljednje što su svojim izbezumljenim očima

vidjela dok su ih snagatori bacali u provaliju bila su njihova iscerena lica.

Iz jame sam Te zazivao, ali Ti nisi odgovorio.

Nisi bio ondje!

Proboli su nam ruke i noge.

Bili smo rachmanim bnai rachmanim - ljudi koji osjećaju samilost, sinovi ljudi koji

osjećaju samilost.

Ali, Ti nisi odgovorio. I mi nismo uzašli.

Baruch dayan emet - Bog je istinski Sudac, rekli smo.

Zločin se neprekidno nastavlja, ali Suca i procesa više nema.

Izbrojili su sve naše kosti.

Iz dubine vapijasmo k Tebi.

Baciše kocku za crteže i pjesme naše djece.

Ti nisi odgovorio. Napustio si nas.

Dali smo Ti našu riječ i naš život.

Dopustio si im da ponize našu riječ. Uzeli su nam život.

Došli smo do muževnog doba tražeći znakove na nebu.

Ali, Ti nam nisi poslao nikakav znak.

Zazivali smo Te neprekidno da dođeš.

Ali, Ti nisi došao.

Starac - stari starac imenom Ilija - sklupčao se u klupko pokraj stijene.

Gotov sam. Svega mi je dosta, reče stijeni. Sad me možeš ubiti. Nisam ništa bolji

od mojih predaka.

Zatim mu nečija ruka dodirnu rame.

Nije vjerovao u tu ruku.

Ruka ga prodrma za rame.

Ustani.

On otvori oči i ispravi se. Zatim se okrenu na leđa. Preko puta njega, ispod stabla

žutilovke, stajao je dječak.

Zrake sunca koje je izlazilo probiše maglu koja se obavila oko njega i bila

pomiješana s dimom koji je dolazio iz kuhinje. Odjeća mu je bila blještavo bijela.

Lice mu je sjalo svjetlom jantara. Ustani i jedi.

Ilija pogleda i, gle, pored njegove glave bijaše kolač ispečen na vrućem kamenju i

vrč s vodom.

I dječak mu po drugi put kaza: Ustani i jedi, jer će ti inače put biti predugačak.

Ilija ustade te je jeo i pio.

Zašto si me napustio? jadikovao je.

Nisam te napustio.

Bio sam sam.

Nisi bio sam.

Bio sam uplašen.

Bio si u velikom strahu gdje nije bilo mjesta strahu.

Zašto me nisi zaštitio?

Dat ću veliko svjetlo i najmračnijemu mjestu.

Mogao si to spriječiti.

Da sam spriječio, ne bi bilo žetve.

Ništa ne razumijem.

To je istina. Ništa ne razumiješ.

Jesi li ti Gospodin?

Ja sam sluga kao i ti.

Tko si ti?

Tko je kao Bog? Nitko nije kao Bog!* Tko si ti?

Tko je kao Bog? Nitko nije kao Bog! - To je moje ime. Gotov sam. Ostavi me. Želim

umrijeti. Iscrpljen si. Pred mnogo godina prihvatio si tu muku i taj teret. Jesi li to

zaboravio? Ne sjećam se.

Tvoja se duša sjeća. U tvojoj duši je znak tvoga saveza.

Ništa ne znam.

Ništa ne znaš, ali ipak si bio poslušan. ! Želim umrijeti.

* Arkanđeo Mihael, hebr. mlkael - tko je kao Bog?.

Sada možemo započeti.

Dječak ga odvede u pustinju. Hodahu noć i dan i sve dok je Ilija bez pitanja išao za

njim, nije osjećao ni umora ni gladi, iako je njegovo srce zamiralo u njemu, iako

njegov duh bijaše prazan, iako njegovo tijelo bijaše posuda u kojoj se čuva žerava.

Trećega jutra dođoše do pećine.

Dječak pokaza prema unutra.

Ovdje ćeš se odmoriti. Uklonit ću ti se s očiju, ali ja sam s tobom, a s tobom je i

tvoj anđeo. Ničega se ne boj. Ono što ti se dogodi, oplodit će se u mnogim

životima.

Ilija sjede na ulazu u pećinu i zatvori oči.

Kad ih je ponovno otvorio, spustila se noć i s istoka se valjala grmljavina. Pala je

kiša. Sijevnula je munja, ali u njoj nije bio Gospodinov glas.

Vatra je divlje gorjela u dolini ispod njega, ali Gospodin nije bio u njoj.

Moćan vjetar kidao je grmlje i stabla, ali Gospodin nije bio u njemu.

Potres je tresao korijenom planine, ali Gospodin nije bio u njemu.

Tridesetsedmoga dana dječak se vrati i ostade s njim. On načini znak križa na

Ilijinu čelu i u njega uđe snaga. Tvoja misija je blizu kraja, ali tebe čeka važnija

zadaća. Tridesetosmoga dana dječak mu reče: Oluja te nije uništila. Nije te uništila

ni vatra, ni munja, ni potres. Tridesetdevetoga dana blag povjetarac zapuha s juga.

Iziđi iz pećine, reče dječak.

Ilija iziđe bez riječi iz pećine. Pokrio je lice rukama. Zašto pokrivaš lice? Tko može

vidjeti Boga i ostati živ? Povjetarac nježno zapuha prema njemu i u njemu je bio

Gospodin.

Pogledaj gore.

On ukloni ruke s očiju i, gle, jutarnje nebo odjedanput se zamrači i ono bijaše

ukrašeno znakom Sina Čovječjega, ispisano svjetlom što je istjecalo sa rana.

Ovo je vizija onoga što još ne postoji, ali će se uskoro zbiti. U taj dan svaki ljudski

stvor vidjet će svoju dušu svučenu do gola pred svojim očima. Tada će morati

izabrati. Bit ćeš mi svjedok protiv Čovjeka Grijeha koji gleda kako da se nastani u

mojoj kući, kako da pograbi prijestolje Božje.

Zatim Ilija podiže ruke prema nebu i povika snažnim glasom, i nebo se vrati u

prijašnje stanje. On pogleda oko sebe, ali ne vidje dječaka. Zatim se korak po

korak polagano uputi natrag prema mjestu otkuda je došao.

X- * *

Sutradan ujutro nakon Ilijina nestanka na vratima kolibe pojavio se dječak koji je

preostalu dvojicu obavijestio da će se Ilija vratiti za četrdeset dana. Uputio je

priora da ode u kršćansko selo i služi Misu te da ispovijeda seljane dok Ilija bude

odsutan. Otišao je bez riječi objašnjenja.

Isuviše smeteni da bi išta rekli, prior i brat se zabuljiše u prazan ulaz kao da su

upravo vidjeli prikazu. Vladali su se po uputama i četrdeset dana nakon toga Ilija

se vrati. O njegovoj odsutnosti može se malo toga reći jer se o tome malo i zna.

Kasnije je o tome govorio prilično nerazgovijetno i nikada nije bio kadar objasniti

što se zapravo dogodilo. Običan svakodnevni jezik bio je presiromašan da bi se

njime moglo opisati što je vidio. Velik dio dogodio se u njegovoj duši, a to se nije

moglo prenijeti drugima. Tome je bio najbliži jezik mistika i pjesništva, no ni to nije

bilo dovoljno, jer je samo ugrubo ukazivalo na to iskustvo. Kad god mu je pala na

pamet neka metafora ili usporedba, pokušao ju je iskoristiti u nastojanju da im

objasni, ali prior i maleni nikad nisu uspjeli na pravi način shvatiti što želi reći.

Maleni se usredotočio na gole činjenice čitave pripovijesti, dok je prior pokazivao

sklonost tome da je zaodjene u apstraktno ideološko ruho. Naposljetku su obojica

sve to krivo shvatili. Znali su samo to da je otišao u pustinju i da je živio u pećini te

da je nešto primio od Boga.

Sada je Iliji trebalo tek nekoliko sati sna. Dok su drugi hrkali, on se odmarao i pod

svjetlom svjetiljke čitao Sveto pismo, ponirao u njega, molio, čekao.

Poslušnost, bio mu je rekao anđeo.

Jednostavnost.

Nespoznavanje.

To je bilo njegovo jedino blago. To su bili temelji. Um mu više nije bio zaokupljen

pitanjima, tjeskobom, intelektualnim promišljanjem. Fizički poslovi - piljenje drva

za vatru, metenje, gradnja kapele, kamen po kamen, bijahu mu neobično omiljeli.

Kako Gospodin nije bio zadovoljan šaljući mu vizije, poslao mu je snove. Treće

noći nakon njegova povratka sanjao je o skupu u nekom velikom suvremenom

gradu.

Mnogi biskupi svijeta bijahu slavili liturgiju na sjajnom oltaru, ali taj oltar nije bio u

crkvi. Bio je na uzdignutom podiju u središtu neke kongresne dvorane. Tamo je

bilo na stotine prelata, okruženih s bezbroj svećenika i laika. Svi su bili odjeveni u

skupocjenu odjeću. Posvećeno posuđe bilo je bogato ukrašeno. Glavni

predvoditelj mise otvorio je usta, a iz poda je šiknula zvijezda i ušla u njega i iz

njegovih usta istjecaše sjajna tama. Prisutni su slušali, pljeskali i veselili se riječima

što su dolazile iz njegovih usta i iz njihovih usta uzdignu se vreva veličanja. Ali,

među njima je bilo i onih koji su zapali u šutnju jer nisu odobravali riječi koje su

čuli. Oni su bili u manjini i nisu ništa mogli reći protiv toga.

Predvoditelj liturgijskog slavlja je podigao crnu zvijezdu nad gomilu i svi se primiše

za ruke i plesahu u krugu oko nje.

Izgradit ćemo grad Čovječji, pjevali su, i pretvoriti našu noć u dan.

Ne, poviče Ilija, ne! Pokuša im reći da su obmanuti, ali oni ga ne mogahu čuti.

Oni koji se nisu slagali sa sjajnom tamom, pogledali su u njega, naprežući uši kako

bi čuli što im govori, ali su uh-v vatili tek nekoliko njegovih riječi i ponovno

pogledali zvijezdu ili sebi pod noge, ne znajući što bi mislili.

Pogledajte gore! viknu on. Ali, oni nisu htjeli pogledati gore.

Zatim se začu kucanje na vratima. Ljudi odjeveni u crno i s maskama na licu, s

automatskim puškama u rukama, uđoše u dvoranu. Oni uperiše puške u prelate i

otvoriše vatru. Plamenovi vatre sručiše se u biskupe, svećenike i laike, i oni

padoše. Pjevanje se pretvori u vrištanje. Ljudi nagrnuše u svim pravcima, ali vrata

bijahu zatvorena. Naoružani napadači su škropili gomilu dok se dvorana nije

pretvorila u hrpu nijemih tijela koja su plivala u krvi. Zatim Ilija bijaše odveden s

toga mjesta i on se probudi.

Sljedeće noći sanjao je o žestokoj oluji. Kao pastir, vodio je stado djece kroz neku

mračnu pustinju. Bio je obeshrabren važnošću zadaće koja mu je bila povjerena.

Pogledaj gore, reče mu glas.

On uzdignu pogled i vidje udaljeni grad na nebu. Imao je dvanaestero vrata i deset

tisuća puta deset tisuća ljudi stajahu na njegovim grudobranima, mašući mu i

pozdravljajući ga, potičući ga da uđe. Bio je prilično udaljen od glavnog ulaza i

polagano se kretao prema njemu jer je gomila djece plakala, zbunjena i zaplašena,

i on osjeti neodoljivu potrebu da ih sačuva od padanja u tamu. Bio je prisiljen

usporiti svoj korak kako najmanji među njima ne bi zaostali i bili izgubljeni. Otraga

je bio svijet i oluja se razbjesnila, vjetar je jaukao, ključajući u crnim oblacima,

sijevnula je munja, a u njoj je bilo crveno oko koje je tražilo djecu kako bi ih

proždrijelo. Polako su uzmicali i to je bilo mučno gledati, ali iz vrata iziđe anđeo

koji je letio oko malenoga stada sa zlatnom ogrlicom kojom ih je kitio i vodio ih

naprijed. Kad su stigli do vrata, on se probudi.

Sljedeće noći on vidje dječaka koji je posrtao između gomila ruševina nastalih

nakon eksplozije. Bio je gol i na sebi je imao samo tallis kojim je opasao bedra.

Plakao je od boli zbog gubitka svega istinski lijepog i dobrog na ovome svijetu. Sve

je izgubljeno, vikao je, sve. Prolazio je pored muškaraca i žena koji su se zaustavili i

smijali se njegovoj golotinji.

Pokajte se! povika on prema njima. Zašto da se pokajemo? rugali su mu se. Dolazi

vatra, reče im

Pogledaj oko sebe, odgovorili su mu. Nema nikakve vatre. Pobijedili smo vatru.

Sve je u najboljem redu, reče mu drugi. Nije sve u najboljem redu, reče dječak.

Mir, vikali su. Mir! Nema mira! reče dječak.

Bacali su kamenje na njega i on pobježe. Pao je i ustao, pa ponovno pao i puzao,

porezavši se na komadu slomljenog stakla. Četveronoške je puzao kroz krš dok

nije došao do ruba kratera koji je stvorila bomba. Na dnu kratera bio je svećenik

koji je služio misu na kartonskoj kutiji osvijetljenoj ostacima svijeća. Umjesto

kaleža imao je šalicu od kositra, a umjesto plitice razbijeni tanjur. Taj svećenik bio

je papa kojemu su asistirala tri biskupa. Tridesetero ili četrdesetero laika klečalo je

oko oltara odjeveno u prnje. Molili su se Hostiji koju je papa podignuo. Njeno

svjetlo bilo je blistavo i ono je odgurnulo tamu za jedno vrijeme i dva vremena i

polovicu vremena. Ljudi su se molili, ali su bili uplašeni. Papa je također molio, ali

niz njegovo lice slijevali su se potoci suza.

Pogledaj gore, reče glas.

Dječak koji je nosio samo tallis oko bedara pogleda gore, a na nebu, točno iznad

pape, lebdjela je žena odjevena u sunce, a na glavi je imala krunu s dvanaest

zvijezda. S velikom ljubavlju gledala je odozgo na gužvu i stisku u krateru. Oko nje

bijahu sveci.

Među njima on raspozna mnoge koje je volio: Ivana Avilskoga s križem, Davida s

harfom, Maksimilijana iz Auschvvitza s njegove dvije krune, Beatusa iz Liebane s

njegovim perom i pergamentom, Severu s njezinom golubicom te nekoga

neobičnog starca koji je nosio gavrana. Starac pogleda dječaka opasanog tallisom i

nasmiješi mu se.

Iza skupine svetaca on vidje drugu skupinu muškaraca i žena koji su pjevali i slavili

Boga, a među njima bijahu Billy i Matteo, kao i starica s pletenom torbom. Iza njih

stajala je još jedna skupina ljudi odjevenih u bijelo, a među njima bijaše mlada

žena koja je ljuljuškala sitnu djevojčicu u rukama. Dijete podiže ruke prema njemu

i nasmiješi mu se. Pokraj te žene stajaše druga, koja je u rukama držala vagu

kojom je vagala suce zemlje. Pored nje stajaše muškarac koji je visoko nad glavom

držao ikonu.

Tko su ovi ljudi? upita dječak opasan tallisom.

Ti bi to trebao znati, reče glas.

Odakle su došli?

To su oni koji su prošli velika iskušenja. Oprali su svoju odjeću i izbijelili je krvlju

Jaganjca.

Zatim ga žena s djetetom, žena s vagom i muškarac što je držao ikonu u rukama

pogledaše i nasmiješiše mu se. U to se probudi.

* * *

Petnaestoga kolovoza Ilija se zaputio s bratom Magarcem u selo. Nakon mise

trebalo je obaviti jedno vjenčanje i krštenje. Kad su se svi razišli kućama, gospođa

Cohen ih je poslužila čajem i pripremila im je objed u kuhinji iza dućana. Po naravi

velikodušna, ali ljubomorna na svoj ugled kao tvrdica, nije mogla odoljeti porivu

da to na neki način naplati: zanovijetala je, tračala i grdila ih zbog traljavo

izrađenog veza na svećeničkom ornatu. Dok su jeli, uključila je radio i nastavila

komentirati najnovije vijesti.

Nije mi jasno čemu sve to čuđenje, gunđala je. Tako, dakle, on čini velike stvari! Pa

što! Svatko tko ima milijun dolara u džepu može činiti velike stvari. Ne vjerujem

mu.

Zašto? upita je Ilija.

Imam neki osjećaj, odgovori ona naginjući se nad peć poput nekoga

neograničenog gospodara. Ma, pogledajte! Zar ste već završili, oče? Vi muškarci

ne jedete kako treba, tamo u pustinji. Izvolite, uzmite još!

Ne obazirući se na njegove prosvjede, ona mu istovari hrpu prženih žitarica, riže i

rasječena kozjeg mesa na tanjur. Isto je učinila i bratu Magarcu.

Mislim, sve te gluposti o tome kako je on jedini koji može ujediniti svijet! Sve sam

to već ranije čula. Zbilja?

Dakle, ne baš iz prve ruke, moram reći. Bilo mi je samo šest godina kad smo otišli

iz Njemačke. Putovali smo brodom i stigli u Instanbul neposredno prije nego što je

izbio rat. Ne sjećam se baš mnogo tog vremena. No, kako smo odrastali, mama i

tata su nam mnogo pričali o Hitleru. O tome kako su svi mislili da će on spasiti

Europu. Kako su mogli biti tako glupi, pitam vas?

Lako je biti general poslije bitke.

Valjda ste u pravu. Unatoč tomu, hodao je kao vuk, režao kao vuk, a na kraju je i

bio vuk. Kako to da su se svi iznenadili?

Predsjednik ne reži u javnosti.

Naravno. On je simpatičan čovjek, zar ne. Ali, vidjet ćete. Čim svakoga bude imao

potpuno u svojoj vlasti, počet će režati.

Mrko i uzbuđeno se kretala amo-tamo oko svojih tava i šerpa, a onda se

odjedanput lupi po glavi.

Uh! Zaboravila sam! Imam poruku za vas. Poslijepodne ovamo dolazi moj šurjak iz

Smirne, a s njime je i neki gost. Biste li ga pričekali?

Jedva je prošlo tri sata, a u dvorište pred njezinu kuću s tutnjavom uđe zahrđali

chevrolet podigavši za sobom oblak prašine. Vozač, debeljko niskoga rasta, iziđe iz

automobila i poljubi gospođu Cohen. Sa suvozačeva sjedala iziđe mršav muškarac

i mirno prijeđe okom preko prisutnih. Nosio je radničku odjeću kakvu u tom kraju

ljudi i inače nose. Kosa mu je bila bijela i imao je zamišljene oči. Vidjevši Iliju kako

izlazi na verandu pred dućanom, on se široko nasmiješi i priđe mu. Dvojica

muškaraca se zagrliše.

Eminencijo, vrlo mi je drago što vas vidim.

Meni je također drago što vas vidim.

Hoćete li ostati s nama?

Dan-dva. U srijedu će gospodin Cohen doći po mene. Pokušat ću nastaviti put u

Izrael. Imam neke poruke za jeruzalemskog Patrijarha.

To je prilično mučan način odašiljanja poruka.

Imamo poteškoća u dostavljanju poruka uobičajenim kanalima. Sveti Otac me je

zamolio da mu je osobno uručim.

Niste mogli doputovati zrakoplovom?

Italija i Izrael prave nam probleme s papirologijom. Više nismo mogli čekati.

Odgađanja, beskonačna odgađanja. A to su smicalice, naravno. Tko bi želio da

dođemo u Izrael s obzirom na to da sljedećeg mjeseca dolazi Predsjednik.

Eminencijo, dug je put do naše kuće. Dva sata po grubom terenu. Mislite li da ćete

to izdržati?

Mislim da hoću, odgovori on uzimajući golemu naprtnjaču iz automobila.

Krenimo.

Pozdravivši se s Cohenovima, oni se zaputiše u pravcu brežuljaka.

Otac prior, brat Magarac, Dottrina i Ilija razgovarali su dugo u noć. Ilija je saznao

da je don Matteo prošle zime umro od upale pluća. Stoto je bio još uvijek živ, no

kako mu je bilo oštećeno srce, prihvatio je da bude umirovljen. Kardinal Vettore

više nije dolazio u Vatikan, ali je svejedno bio vrlo aktivan. Neprekidno je putovao

po svijetu obraćajući se nacionalnim biskupskim konferencijama, dajući intervjue

u kojima je govorio o tome kako nacionalne Crkve čeka novo doba u njihovu

djelovanju, objavljujući članke i tražeći nove prijatelje.

Nije mi jasno kako u svemu tome uspije, reče Dottrina. Čini se da su mu sva vrata

otvorena, dok su nama sva zatvorena.

Spomenuli ste prekid u komunikacijama, reče Ilija.

Jedna po jedna, sve veze između Petrove Stolice i mjesnih Crkava prekidaju se.

Univerzalna Crkva je u neredu. Tisak je prepun vijesti o podjelama. Biskupi protiv

biskupa, kardinali protiv kardinala. Nastojanja da se vjerni puk okupi oko Pape

nemaju gotovo nikakva uspjeha. Naši ljudi ne čitaju, oni ne razmišljaju! Onih

nekoliko katoličkih časopisa koji su još preostali izolirano je i odbačeno kao legla

zadrtih reakcionara. Poštanski i telefonski promet je nepouzdan. Kompjutorska

mreža također je kompromitirana i Vatikanu je nedavno uskraćeno obnavljanje

dozvole za korištenje satelitskog kanala.

Polagano nas guše, reče prior.

Ne baš polagano, reče Dottrina. Čine to što god brže mogu nastojeći pri tome ne

iznervirati javnost.

Što naši neprijatelji pokušavaju učiniti? upita Ilija.

Žele da svijet pomisli kako ništa ne govorimo zato što nemamo što reći. Imamo

kratkovalnu frekvenciju na radiju, no nepoznati izvori ometaju nam emisije,

vjerojatno radio pirati.

Čovjek bi pomislio da smo u ratu! reče prior. Mi i jesmo u ratu, reče Ilija.

Situacija ne može biti neobičnija, reče Dottrina. Rade nam sve te podlosti, a mediji

šute kao zaliveni. Svi misle da se stvari normalno odvijaju.

Što će učiniti Sveti Otac?

A što on može učiniti? On neprekidno govori, ali čak i kad njegove riječi dospiju do

ušiju ljudi, oni ga jedva hoće slušati.

Kakvo je njegovo zdravlje?

Nešto slabije nego prošle godine, ali vi znate da on ne uzmiče lako. Pokušao sam

ga uvjeriti da bi trebalo razmisliti o donošenju nekih mjera za slučaj da dođe do

napada na Vatikan.

Zar doista mislite da bi se to moglo dogoditi?

Ovaj čas možda ne. Privid normalnosti bitan je za planove našeg neprijatelja. On

će potajno udariti i to tek onda kad ostane svega nekoliko ljudi koji nas

podržavaju.

Tko bi mogao udariti na Papu? upita prior. Ne mislite valjda na fizičko nasilje?

Kardinal podiže obrve. Vjerojatno ne. Ali, više ne možemo biti ni u što sigurni kad

je riječ o ljudskim stvarima. Već su uhitili neke od naših ljudi pod lažnim

optužbama, neke zbog osobnih, druge zbog političkih grijeha. Ne znam tko je

sljedeći na redu. Omča se polako steže oko našeg vrata i ja sam siguran da je

njihov konačni cilj Vatikan.

Dođe li do toga, hoćete li potaknuti Svetog Oca da se skloni na sigurno mjesto?

Savjetovao sam mu da ode u Švicarsku ili možda u Australiju, no kao i u mnogim

drugim zemljama, tamošnje Crkve su kompromitirane, a ja ne znam ima li više od

šačice biskupa koji bi ga pozdravili.

Što mislite o Americi?

To je vjerojatnije. Međutim, Crkva je tamo u pat poziciji, a predsjednik Sjedinjenih

Američkih Država jedan je od najmoćnijih podupiratelja našeg neprijatelja. O

tome nema nikakve sumnje. Sveti Otac nikada neće otići iz Rima.

Čak ni zato da bi sačuvao Petrovu Stolicu?

On vjeruje da će je na najbolji mogući način sačuvati dade li svoj život za nju.

Mučeništvo?

Uvjeren je da mu je Gospodin namijenio taj put i sve će učiniti da tako i bude.

Moramo moliti za njega! progovori piskutljivim glasom brat Magarac, javljajući se

prvi put za riječ. Trojica svećenika ga pogledaše. Vidjeli su koliko ga je napora

stajalo da otvori usta.

U pravu ste, brate, reče mu Kardinal.

Oni spustiše glave i Dottrina je predvodio molitvu za Papinu sigurnost. Završivši,

on ustade i pospremi stol, uklonivši s njega šalice za kavu, a zatim ode do vjedra

na klupi i započe prati suđe. Brat Magarac se trgnu kao da je svjedok nekoj

sablazni.

Molim vas, Vaš Eminenc, hoću reći, Vaš Svetost, hoću reći Kardinal - ne smijete to

učiniti!

Zašto ne bih smio, brate?

Zato... zato što to moj posao!

Hoćete reći da nisam dobio odobrenje?

Da - ne! Nisam to mislio!

Brate, hoćete li mi, molim vas, dopustiti da operem

suđe?

Ne, gospodine! Hoću reći da! A... ne!

Prior je pokušao zatomiti iznenađenje, a Kardinal ponizno preda pregaču bratu

Magarcu koji je izgledao posve zbunjen pitajući se kako da se izvuče iz te

nemoguće situacije.

Ilija reče: Brate, mogu li načas posuditi Kardinala? Želio bih mu pokazati kapelu.

Brat Magarac žestoko kimnu glavom i okrenu se posudu sav crven u licu.

Ilija i Dottrina iziđoše van i zađoše za ugao zgrade, prekoračivši nizak temeljni zid

kapele. Nije imala krova i puni mjesec osvjetljavao je njenu unutrašnjost.

Žao mi je. Nisam ga želio dovesti u nepriliku.

Brzo će se oporaviti, reče Ilija.

Zašto ste željeli razgovarati sa mnom u četiri oka?

Imam jedan problem, a vi ste vrlo oštrouman čovjek. Ali, prvo vam moram

ispričati o nečemu što mi je Gospodin učinio.

Škrtim riječima Ilija mu ispriča što mu se dogodilo kroz četrdeset dana u pustinji.

Kad je završio, Kardinal neko vrijeme nije progovorio ni riječi.

Iskustvo koje ste proživjeli je biblijsko, napokon reče.

Ne znam zašto se to dogodilo niti što će se dogoditi u budućnosti. U najmanju

ruku, ne znam pojedinosti. Znam samo to da me je Gospodin pozvao u Jeruzalem

kako bih posvjedočio protiv našeg neprijatelja.

U tom slučaju morate ići.

Toliko je posve jasno. Ali kako da stignem tamo? Što ću reći?

Vaša je zadaća da budete poslušni. Riječi će vam se dati.

Treba li da odem tamo sam? Ne bih želio dovesti u opasnost dvojicu svojih

drugova.

Ne znam što bih vam rekao. Možda biste mogli putovati sa mnom.

Imate li potrebne dokumente za prelazak granice?

Imam ih dovoljno da mogu putovati čak u Jordan. Ondje će mi neki moji prijatelji

ishoditi dozvolu za prelazak u Izrael.

Samo bih vam smetao. Još uvijek me traže. Mogli bismo zajedno putovati do

Amana, a odatle biste se morali snaći sami.

Ne riješivši ništa, oni se vratiše u kolibu i legoše na počinak.

* * *

Nakon doručka zaputiše se pješice u brdo. Trojica drugova nisu rekli Kardinalu

kamo ga odvode. Brat Magarac je osobito uživao u toj šali i kad su stupili na

prastaru cestu, nije se nikako mogao suspregnuti, već je jurnuo naprijed, skačući s

jedne gomile krša i oštrog kamenja na drugu. Vrlo često bi se zaustavljao i

pričekivao ih. Bila ga je napustila sva njegova smjernost prema dostojanstveniku

koju je osjećao prethodnoga dana i neprestano ga je dozivao: Hajde, Vaše

Blagorođe! kad god bi zaostao za njima.

Usporite malo, brate, uzvrati prior. Imajte malo milosti. Mi smo stari ljudi!

Kad su stigli do ulaza u pećinu, maleni je već bio ušao unutra. Nađoše ga gdje sjedi

leđima naslonjen na stražnji zid, smiješeći se ushićeno, dok su mu iz zdravog oka

tekle suze.

Kakvo je ovo mjesto? upita Kardinal.

Nitko mu ne odgovori.

On baci pogled po prostoriji, a zatim polagano pade na koljena. Začu se glasan

uzdah iz njegovih grudi. Theotokos*, reče.

Nekoliko sati ostadoše u pećini. Nitko nije progovorio ni riječi. Svu četvoricu ispuni

svjetlo i u njih uđe snaga. Četvorica muškaraca istodobno podigoše ruke prema

nebu i počeše pjevati i veličati Boga.

Ruke im se nisu umorile.

U njih uđe radost.

Pjesma se izli poput rijeke iz njihovih usta. Suze poput ulja radosti potekoše iz

njihovih očiju.

* Theotokos, grč. - Bogorodica.

Kad se zraka zalazećeg sunca probila do ulaza u pećinu, brat Magarac leže i

zapade u san. Struja božanske slatkoće polagano je blijedjela, a zatim je potpuno

nestade, ostavljajući trojicu svećenika omotane mirom. Napokon, Kardinal

pogleda čovjeka na podu.

Zovete ga bratom Magarcem, reče on. Neobično ime. Sviđa li mu se?

Otkad ga poznam, reče prior, uvijek je želio imati to ime.

Koje je njegovo redovničko ime?

Ne mogu se točno sjetiti. Mislim da je na dan kad je ispovjedio svoju vjeru dobio

ime brat Henok.

Ne bismo li ga trebali zvati njegovim pravim imenom? reče Kardinal.

Možemo ako tako želite, ali to mu se ne bi dopalo.

Moguće, reče zamišljeno Kardinal.

U tom trenutku maleni oštro kriknu i uspravi se. Držao je ruku nad bolesnim

okom.

Što je, brate? upita ga Ilija.

Gori, gori!

Ilija kleknu pokraj njega i maknu mu ruku s oka. Čvornato tkivo ožiljka koje je

obično bilo bijelo sada je bilo upaljeno.

Brat Magarac ščepa Iliju za desnu ruku i prisloni njegov dlan na svoje bolesno oko.

Ilija je pokušavao povući ruku k sebi, no brat mu nije dao. Ožiljak koji je osjećao

pod dlanom postade vruć. Osjećao je njegov oblik, oblik križa, poput vatre.

Što je? Je li mu dobro? upita prior.

Pustite ih, reče Kardinal. Zatim bratov stisak olabavi i on ponovno leže na pod. Iliju

više nije bolio dlan, iako je na njemu još uvijek bio vatreni žig.

Otvori oči, reče on.

Brat otvori oba oka. Bolesno oko je treptalo i suzilo. Vidim, dahtao je. S oba oka.

Vidim!

* * *

Jednoga lijepog rujanskog jutra dvojica muškaraca iziđoše iz Moapske pustinje na

istoku i prijeđoše rijeku Jordan na prijelazu zvanom Hajalah. Nitko ih nije vidio i na

izraelskoj strani granice nitko ih nije zaustavio i zatražio dokumente od njih. Otuda

se zaputiše prema jugu dok nisu stupili na popločanu cestu. Zatim udariše prema

zapadu hodajući čitav preostali dio dana i zaustavljajući se samo da bi otpili koji

gutljaj vode i pojeli šaku smokava i datulja. Pokraj njih prolazili su automobili,

kamioni i vojna vozila koja su vozila u oba pravca.

Rano uvečer došli su do raskrižja gdje se cesta odvajala za autocestu kojom je

tekao gust promet. Sat vremena kasnije oni dođoše do jedne uzvisine i pred

sobom ugledaše Jeruzalem.

Oni stadoše i razvezaše naprtnjače. Uzdigoše svoje ruke na molitvu. Starješina,

starac sijede kose, glasno poviče: Veličamo Te, Svemogući Gospodine Bože, jer si

nas izveo iz pustinje.

Veličamo Te, jer si sakrio velike stvari od moćnih, a uzvisio si malene.

Ratuju li sada Tvoji neprijatelji protiv Tvojih slugu? I slave li Te sada Tvoje sluge

usred velike nevolje!

Na dlanu njegove desne ruke bio je križ koji je gorio na svjetlu crvenoga neba.

Spasenje i slava i čast pripadaju samo Tebi, o Gospodine! uzviknu mlađi u čijim

očima bijaše Jeruzalem satkan od zlata.

Ti si Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Jutarnja Zvijezda što blista sjajem. Duh i

Nevjesta kažu Dođi! Budi s nama sada kad smo suočeni s našim neprijateljem,

kako bismo mogli biti čvrsti, i ojačati ostatke.

Tako Henok i Ilija siđoše u grad, dok se nad njima zrakoplov naginjao na krilo i

započeo se spuštati na zračno pristanište pokraj mora.

Uzeh knjižicu iz ruke anđelove i progutah je. I bijaše mi u ustima kao med slatka,

ali kad je progutah, zagorči mi utrobu. I rečeno mi je: Treba da ponovno

prorokuješ proti pucima i narodima i kraljevima mnogim!

I dana mije trska slična palici i rečeno mije: Ustani i izmjeri hram Božji i žrtvenik i

poklonike u njemu! Vanjsko dvorište hrama mimoidi, ne mjeri ga jer je dano

poganima: gazit će svetim gradom četrdeset i dva mjeseca. I ja ću poslati dva

svoja svjedoka da, obučeni u kostrijet, prorokuju tisuću dvjesta i šezdeset dana.

Oni su dvije masline i dva svijećnjaka što stoje pred Gospodarom zemlje. Ako tko

hoće nauditi, oganj suče iz usta njihovih i proždire njihove neprijatelje. Doista,

htjedne li im tko nauditi, tako treba da pogine. Oni imaju vlast zaključati nebo da

ne pada kiša dok prorokuju; imaju vlast pretvoriti vode u krv i udariti zemlju kojim

god zlom kad god htjednu.

A kada dovrše svoje svjedočanstvo, Zvijer koja izlazi iz Bezdana zaratit će s njima,

pobijediti ih i ubiti. I njihova će trupla ležati na trgu grada velikoga koji se duhovno

zove Sodoma i Egipat, gdje je Gospodin njihov raspet. Ljudi iz svih puka i plemena i

jezika i naroda gledat će njihova trupla tri i po dana i neće dopustiti da im se

trupla u grob polože. Pozemljari će se radovati i veseliti zbog njihove nesreće i

darivati jedan drugoga jer su ta dva proroka zadavala muku pozemljarima. Ali

nakon tri i po dana duh životni od Boga ude u njih i stadoše na noge te strah velik

obuze one koji ih promatrahu. I začuše glas s neba silan: Uzidite ovamo! I uziđoše

na oblaku u nebo na očigled svojih neprijatelja. U taj čas nasta velik potres: pade

desetina grada, a u potresu poginu sedam tisuća ljudi. Preživjele spopadestrah

teproslavišeBoga nebeskoga...

(Otk 10,10-11,13)