SVEUČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET

Pavle Cvitković

SOCIJALNA ISKLJUČENOST I GOSPODARSKI RAZVOJ EU

DIPLOMSKI RAD

Rijeka, 2015.

SVEUČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET

SOCIJALNA ISKLJUČENOST I GOSPODARSKI RAZVOJ EU

DIPLOMSKI RAD

Kolegij: Regionalna i socijalna politika EU Mentor: doc.dr.sc. Igor Cvečić Student: Pavle Cvitković JMBAG: 0115045934 Studijski smjer: Gospodarstvo Europske unije (izvanredni)

Rijeka, lipanj 2015.

SADRŽAJ

1. UVOD .................................................................................................................................... 1

1.1. Problem i predmet istraživanja ....................................................................................... 2

1.2. Radna hipoteza ............................................................................................................... 2

1.3. Cilj i svrha istraživanja ................................................................................................... 2

1.4. Znanstvene metode ......................................................................................................... 3

1.5. Struktura rada ................................................................................................................. 3

2. TEMELJNE ODREDNICE SOCIJALNE ISKLJUČENOSTI I GOSPODARSKOG RAZVOJA .................................................................................................................................. 4

2.1. Teoretsko određenje pojma socijalne isključenosti i njeni izvori ................................... 4

2.2. Socijalna isključenost kroz povijest i njena povezanost s Europom .............................. 8

2.3. Zakonodavna dimenzija socijalne isključenosti ........................................................... 10

2.4. Teoretsko određenje gospodarskog razvoja ................................................................. 12

2.5. Temeljni pokazatelji i mjerenje gospodarskog razvoja ............................................... 16

3. ANALIZA SOCIJALNE ISKLJUČENOSTI I GOSPODARSKOG RAZVOJA EUROPSKE UNIJE ................................................................................................................. 18

3.1. Kretanje i pokazatelji socijalne isključenosti u Europskoj uniji ................................... 18

3.2. Socijalna isključenost i nezaposlenost .......................................................................... 26

3.3. Socijalna isključenost i obrazovanje ............................................................................. 33

3.4. Kretanje i pokazatelji gospodarskog razvoja u Europskoj uniji ................................... 37

4. KOREALCIJA SOCIJALNE ISKLJUČENOSTI I POKAZATELJA GOSPODARSKOG RAZVOJA ................................................................................................................................ 41

5. MJERE I INSTRUMENTI BORBE PROTIV SOCIJALNE ISKLJUČENOSTI ............... 50

5.1. Provođenje mjera Europske unije s ciljem ublažavanja socijalne isključenosti ........... 50

5.2. Značaj strategije Europa 2020 u borbi protiv socijalne isključenosti ........................... 56

6. UČINCI I PERSPEKTIVE BORBE PROTIV SOCIJALNE ISKLJUČENOSTI U EUROPSKOJ UNIJI ................................................................................................................ 61

7. ZAKLJUČAK ...................................................................................................................... 67

LITERATURA ......................................................................................................................... 70

POPIS TABLICA ..................................................................................................................... 75

POPIS GRAFIKONA .............................................................................................................. 76

POPIS SLIKA .......................................................................................................................... 77

POPIS SHEMA ........................................................................................................................ 77

1

1. UVOD Svima su dobro poznati pojmovi poput siromaštva ili diskriminacije, no još uvijek ne postoji

zadovoljavajuća definicija pojma socijalne isključenosti, iako je taj pojam u današnje vrijeme

sve više spominjan. Upravo u raširenosti pojma socijalne isključenosti ključnu ulogu je imala

Europska unija, što i ne čudi s obzirom na povezanost samog pojma s europskim

kontinentom. Ipak, razvijanjem svijeta i utjecajem globalizacije koja je promijenila globalne

odnose, među kojima uz određene prednosti poput rasta globalne trgovine, ubrzanog

tehnološkog razvoja i slobodnog kretanja ljudi, roba i kapitala, nedostaci poglavito uključuju

povećanje nejednakosti među zemljama svijeta, odnosno sve veće razlike između bogatih i

siromašnih zemalja svijeta. Europska unija, u tom pogledu, također ne predstavlja iznimku

budući da je primjetan sve veći jaz između zemalja stare jezgre i novih članica, a svaka

nejednakost predstavlja plodno tlo za širenje socijalne isključenosti. Iako sam pojam socijalne

isključenosti može obuhvaćati vrlo široko područje, najčešće se pri spominjanju socijalne

isključenosti misli na siromaštvo, nezaposlenost i socijalnu izolaciju, kao najvažnije

sastavnice socijalne isključenosti. Nadalje, ne smije se zanemariti potencijalni utjecaj

socijalne isključenosti na gospodarski razvoj zemalja, budući da negativni aspekti socijalne

isključenosti obuhvaćaju i utječu na sve razine društva, te u konačnici i na kretanja

gospodarskog rasta i razvoja. Također razvitkom i sve većim korištenjem pojma socijalne

isključenosti, dolazi do sve šire involviranosti Europske unije u borbi protiv takvog problema.

Primjetno je udruživanje i sve veća koordinacija Europske unije i njenih zemalja u borbi

protiv socijalne isključenosti, dok najbolji primjer navedenog se ogleda u aktualnoj strategiji

održivog razvoja 'Europa 2020', u kojoj se upravo smanjenje siromaštva i socijalne

isključenosti spominje kao jedan od glavnih ciljeva strategije, koja bi trebala ubrzati

gospodarski rast i posljedično razvoj Europske unije.

2

1.1. Problem i predmet istraživanja

Problem istraživanja je: pojam socijalne isključenosti i njen utjecaj na gospodarski razvoj

Europske unije.

Za prethodno navedeni problem istraživanja moguće je utvrditi predmet istraživanja:

Socijalna isključenost na području Europske unije, odnosno sastavnice koje čine socijalnu

isključenost i način njihova utjecaja na gospodarski razvoj europskih zemalja, kao i mjere

koje poduzima Europska unija u smanjenju socijalne isključenosti.

1.2. Radna hipoteza

Na temelju prethodno navedenog problema i predmeta istraživanja izvodi se hipoteza rada

koja glasi: Sustavnim izučavanjem povezanosti gospodarskog razvoja i socijalne isključenosti

i temeljnim spoznajama o načinima borbe EU-a protiv socijalne isključenosti moguće je

utvrditi da socijalna isključenost negativno utječe na gospodarski razvoj, te je moguće

ponuditi prihvatljiva rješenja i mjere kako bi se ublažila socijalna isključenost i poboljšala

uključenost.

1.3. Cilj i svrha istraživanja

Svrha istraživanja je putem analize odnosa socijalne isključenosti i gospodarskog razvoja u

EU utvrditi prioritete i mjere EU, te realizaciju potencijala Unije u području socijalne

jednakosti i gospodarskog razvoja. Cilj istraživanja ovog diplomskog rada je istražiti i

definirati temeljem dostupnih teoretskih materijala svojstva socijalne isključenosti i

gospodarskog razvoja na razini zemalja Europske unije. Osnovno pitanje na koje se pokušava

odgovoriti u radu je utvrditi koliki je značaj socijalne isključenosti na području Europske

unije, kako se kreću stope socijalne isključenosti i kako one utječu na gospodarski razvoj

zemalja Europska unija, te u konačnici kako Europska unija ublažava problem socijalne

isključenosti. Kako bi se ostvario navedeni cilj potrebno je odgovoriti na nekoliko pitanja:

1. Što je socijalna isključenost?

2. Koji su izvori socijalne isključenosti?

3. Što je gospodarski razvoj?

3

4. Kakvo je stanje pokazatelja socijalne isključenosti i gospodarskog razvoja u Europskoj

uniji?

5. Koliki je značaj uključenosti na tržištu rada i obrazovanja na socijalnu isključenost?

6. Kakve mjere poduzima EU za ublažavanje socijalne isključenosti?

7. Kakva je povezanost između socijalne isključenosti i gospodarskog razvoja?

1.4. Znanstvene metode

U radu su korištene različite metode znanstvenog istraživanja: metoda analize i sinteze,

deduktivna metoda, metoda deskripcije i komparacije. Kao oblik ilustracije korištene su

tablice, grafikoni, sheme i slike.

1.5. Struktura rada

Diplomski rad se sastoji od sedam međusobno povezanih dijelova. U prvom dijelu Uvodu,

opisani su problem, predmet i hipoteza istraživanja, svrha i cilj istraživanja, znanstvene

metode koje su primijenjene i struktura rada.

Naslov drugog dijela rada glasi Temeljne odrednice socijalne isključenosti i gospodarskog

razvoja, a u njemu se obrađuje teoretsko određenje pojmova socijalne isključenosti i

gospodarskog razvoja, povijesna i zakonodavna dimenzija socijalne isključenosti, te temeljni

pokazatelji kojima se mjeri gospodarski razvoj.

U trećem dijelu rada, naziva Analiza socijalne isključenosti i gospodarskog razvoja Europske

unije, analiziraju se kretanja i pokazatelji socijalne isključenosti i gospodarskog razvoja u EU,

te povezanost socijalne isključenosti s nezaposlenošću i obrazovanjem.

Četvrti dio rada, s naslovom Korelacija socijalne isključenosti i gospodarskog razvoja

pronalazi se poveznica između navedenih pojmova i njihov međusobni utjecaj.

Peti dio rada, s naslovom Mjere i instrumenti borbe protiv socijalne isključenosti, obrađuje

mjere koje Europska unija donosi kako bi se ublažile posljedice socijalne isključenosti, s

posebnim naglaskom na važnost najnovije strategije 'Europa 2020'.

U šestom dijelu rada, s naslovom Učinci i perspektive borbe protiv socijalne isključenosti u

Europskoj uniji daje se uvid u budućnost europske borbe protiv socijalne isključenosti, te je

naveden i primjer dobre prakse iz Slovenije. U posljednjem dijelu rada na temelju iskustva iz

prethodnih poglavlja dan je Zaključak cijelog rada.

4

2. TEMELJNE ODREDNICE SOCIJALNE ISKLJUČENOSTI I

GOSPODARSKOG RAZVOJA

Socijalna isključenost je u posljednjih dvadeset godina postao pojam koji se sve češće koristi

pri označavanju pojedinaca, grupa ljudi ili čitavih područja koja su na neki način

marginalizirana, izuzeta i odvojena uslijed kombinacije poteškoća kao što su nezaposlenost,

manjak obrazovanja, niskih prihoda, loših stambenih uvjeta, lošeg zdravlja, kao i cijelog niza

ostalih problema uslijed kojih se pojedinac ne može integrirati u društvo na zadovoljavajući

način. Stoga se u ovom dijelu rada razmatra sam pojam socijalne isključenosti i njegovo

teoretsko određenje, kao i razvoj pojma socijalne isključenosti kroz povijest, te zakonodavni

aspekt socijalne isključenosti.

2.1. Teoretsko određenje pojma socijalne isključenosti i njeni izvori

Pojam isključenosti u posljednje vrijeme dominira mnogim društvenim temama, te se može

zaključiti kako se gotovo svaki pojedinac barem jednom u životu susreo s nekim oblikom

isključenosti i kako je potpuno jasno što sama isključenost znači. Ipak, kada se govori o

pojmu socijalne isključenosti ne postoji takva jasnoća, takav konsenzus među autorima,

odnosno opće prihvaćena definicija što se pripisuje relativno novom korištenju samog pojma,

kao i činjenici da se socijalna isključenost često vezivala uz pojmove poput siromaštva,

marginalizacije ili diskriminacije. Kada se kaže da koncept socijalne isključenosti posjeduje

moderni predznak, prvenstveno se misli na samu pojavu pojma 1970-ih godina u Francuskoj.

Termin 'isključeni' (fra. les exclus) prvi upotrebljava francuski državnik René Lenoir, koji se

unutar francuske vlade bavio socijalnim pitanjima. Lenoir je isključenima smatrao mentalno

retardirane, fizički neprilagođene (osobe s invaliditetom) i društveno neprilagođene (ovisnike,

delikvente, zlostavljanu djecu, nezaposlene, marginalne i asocijalne osobe). Upravo u 70-im

godinama XX. stoljeća razvijenije industrijske zemlje ulaze u razdoblje stagnacije i recesije

što se očitava u porastu nezaposlenosti, siromaštva, nejednakosti i socijalnih problema; što je

omogućilo šire istraživanje pojma socijalne isključenosti koji je na neki način trebalo biti

upozorenje za probleme s kojima se svijet tadašnjeg doba suočavao i samu povezanost raznih

procesa u društvu koji vode do takvog stanja (Hrvatska enciklopedija, 2015.). Na početku

treba napraviti distinkciju između pojmova siromaštva i socijalne isključenosti, budući da se

ne radi o jednakim pojmovima. Naime, pojedina osoba može biti siromašna bez da je

socijalno isključena, baš kao što postoje osobe koje su socijalno isključene, a da nužno nisu

5

siromašne (Atkinson, 1998.). Ako se uzme u obzir koncept nezaposlenosti koji je vrlo često

povezivan sa pojmovima siromaštva i socijalne isključenosti, vidi se da nezaposlena osoba

svakako može biti siromašna; no primjerice djelovanjem države i socijalnom klimom u istoj

može se dogoditi da se takvoj osobi pronađe zaposlenje i izvor prihoda, koji će posljedično

dovesti do izlaska iz siromaštva, odnosno promjene percepije tog pojedinca kao siromašne

osobe. S druge strane, ako se koncept nezaposlenosti stavi u korelaciju s socijalnom

isključenosti, vidljivo je da nezaposlenost svakako može biti okidač socijalne isključenosti; no

ne postoje garancije da zaposlene osobe neće patiti od nekog oblika socijalne isključenosti.

Ono što se zaključuje iz navedenog je da socijalnu isključenost nije moguće staviti u kalup,

odnosno dati joj jasnu i općeprihvaćenu definiciju koja bi mogla obuhvatiti tako širok spektar.

S time na umu, socijalnu isključenost je najbolje shvatiti kao tzv. kišobran-koncept,

višeznačajan pojam koji u različitim djelovima svijeta i različitim prilikama može imati

različita značenja (UNDP, 2006.). Neke zemlje tako imaju vlastite definicije socijalne

isključenosti, dok je na primjer u Velikoj Britaniji osnovan poseban Odjel za borbu protiv

isključenosti1 (Šporer, 2004.). Što se tiče samog teoretskog određenja pojma razni autori

pružaju razne definicije. Tako primjerice često spominjana definicija socijalne isključenosti u

literaturi je ona francuskih autora Burchardta, Le Granda i Piachauda (1999.): „Pojedinac je

društveno isključen ako on ili ona ne sudjeluje u ključnim aktivnostima društva u kojemu on

ili ona živi.“ S druge strane, sveobuhvatnijom definicijom se čini ona od autora Silvera i

Millera (2003.): „Socijalna isključenost je višedimenzionalan pojam i predstavlja

socioekonomsku komponentu, a obuhvaća kako kolektiv tako i pojedinca. Ona je dinamički

proces koji obuhvaća široki raspon, od pune integracije do viših razina isključenja; to je i

relacijski pojam, te pri tome uključuje i socijalnu udaljenost ili izolaciju, odbacivanje,

ponižavanje, nedostatak mreža socijalne podrške, kao i uskraćivanje participacije. Može

posjedovati i aktivnu dimenziju u kojoj su jedan ili više poznatih faktora odgovorni za

isključivanje pojedinca ili skupina, te ih na taj način čini socijalno isključenim.“ I Europska

unija ima definiciju socijalne isključenosti: „Socijalna isključenost se odnosi na višestruke i

promjenjive čimbenike koji rezultiraju time da ljudi postaju isključeni iz normalne razmjene,

prakse i prava modernog društva. Siromaštvo je samo jedan od najočitijih faktora, ali

socijalna isključenost se također može referirati na nedostatne stambene uvjete, obrazovanje,

zdravlje i pristup uslugama. Ona utječe na pojedince i skupine, posebno u urbanim i ruralnim

1 engl. Social Exclusion Unit, prvi takav osnovan u Velikoj Britaniji, kasnije i na području Australije.

6

područjima, koja su na neki način podložna diskriminaciji i segregaciji; što naglašava slabosti

u društvenoj infrastrukturi i zaustavlja razvoj tih društva“ (Europska komisija, 1993.).

Također veliki broj autora, pri spominjanju socijalne isključenosti, često pridaje važnost na

sustave koji okružuju socijalno isključene pojedince. Takvi sustavi su demokratsko-pravni

sustav, radno-tržišni sustav, sustav socijalne dobrobiti, te obiteljski sustav i sustav lokalne

zajednice (Šućur, 2004.). Upravo neuspjeh u jednom od navedenih sustava može pojedinca

gurnuti prema socijalnoj isključenosti; dok primjerice Saraceno u svojem djelu secira pojam

socijalne isključenosti, odnosno debatira o važnosti njegovog značenja, gdje i drugi pojmovi

poput marginalnosti ili potklase mogu imati slično značenje (Saraceno, 2002.). Šućur pak

jasno razgraničava spomenute pojmove prema mjestima njihove upotrebe (Tablica 1).

Tablica 1: Tri pristupa u interpretaciji društvenog prostora

Socijalna

isključenost Marginalnost Potklasa

Zemlje u kojima

vlada pojedini

pristup

Europske zemlje

(zemlje EU)

Zemlje trećeg svijeta (latinoameričke zemlje)

anglosaksonske zemlje

(SAD, Kanada, VB)

Utjecajni autori Durkheim Park, Stonequist Wilson, Murray

Tip prostorne

metafore unutra/izvan centar/periferija gore/dolje

Izvor: izrada studenta prema podacima Šućur, Z., 2004.

Pojam socijalne isključenosti najviše se upotrebljava u europskim zemljama, što ne treba

čuditi budući da je nastajanje pojma vezano za europsko područje o čemu će više biti riječi u

nastavku rada. Također marginalnost je pojam koja se koristi za zemlje Trećeg svijeta (u

počecima upotrebljavana za prostor Latinske Amerike), dok anglosaksonske zemlje poput

Sjedinjenih Američkih Država ili Velike Britanije upotrebljavaju pojam potklase. Što se tiče

tipa prostorne metafore pri opisu pojedinog pristupa, radi se o vrlo sličnim riječima budući da

će pojedinac koji je izvan tijekova društva biti ujedno i marginaliziran, odnosno na periferiji

društva, te samim time bliže društvenom dnu (Šućur, 2004.).

Kako bi se što bolje shvatio pojam socijalne isključenosti neophodno je detektirati izvore

socijalne isključenosti koji su i spominjani u teoretskom određenju pojma od strane

prethodno navedenih autora. Naime, prema Tomiću, zaključuje se kako postoje četiri izvora

7

socijalne isključenosti. Prvi izvor isključenosti se temelji na širokoj lepezi nejednakosti koja

se javlja u društvima, a razloge treba tražiti u rasnim, nacionalnim ili etničkim

karakteristikama zbog kojih pojedinci ili grupe bivaju isključeni. Drugi izvor isključenosti se

javlja u sredinama koje su slabije razvijene, koje nemaju perspektivu, te su samim time

pogodno mjesto za razvoj socijalne isključenosti. Kao treći izvor isključenosti navode se

životne okolnosti, pod kojima se podrazumijeva bolest ili invalidnost, kao i dobne kategorije u

životu ljudi koje mogu dovesti do povećanja rizika od socijalne isključenosti. Općeprihvaćene

dobne kategorije koje su izloženije riziku od isključenosti su mladi ljudi i umirovljenici.

Konačno, četvrti izvor isključenosti se veže za dinamiku društvene promjene, što u moderno

doba podrazumijeva procese globalizacije koji su primjerice doveli do nestajanja

tradicionalnih zanimanja i sve većoj potrebi za društvom koje se temelji na znanju i novim

tehnologijama (Tomić, 2007.). Također, pri analizi socijalne isključenosti, vrlo je važno

obratiti pozornost na sastavnice koje čine socijalnu isključenost, budući da se radi o izrazito

širokom pojmu na kojeg utječe puno aspekata (Slika 1).

Slika 1: Sastavnice socijalne isključenosti

Izvor: Program Ujedinjenih naroda za razvoj, 2006.

Navedene sastavnice svojim međusobnim djelovanjem i ispreplitanjem mogu dovesti do

socijalnog isključivanja, dok će se samom analizom socijalne isključenosti, odnosno

statističkim pokazateljima unutar europskih zemalja više baviti treće poglavlje u radu.

Siromašni šni

Bez posla

Socijalno

izolirani

8

S druge strane, pojam socijalne uključenosti se najčešće definira kao skup afirmativnih mjera

koje bi promijenile uvjete koji su doveli do socijalne isključenosti, odnosno mjere kojima bi

se ublažila ili otklonila socijalna isključenost (Bejaković, 2010., str. 45.). Ako se pogledaju

prethodno navedene definicije socijalne isključenosti, kako od strane znanstvenika koji se

bave društvom, tako i od strane institucija Europske unije, dolazi se do zaključka kako je

izrazito teško dati jasnu definiciju, poglavito zbog širine samoga koncepta. Ipak, primjetno je

kako se sam izraz socijalne isključenosti najviše upotrebljava pri pokušaju opisa određenih

društvenih skupina kao što su nezaposleni, siromašni, mladi, umirovljenici ili pak etničkih

skupina poput Roma. U nastavku rada daje se povijesni aspekt socijalne isključenosti,

nastanak samog pojma i njegov razvoj sa historijskog gledišta.

2.2. Socijalna isključenost kroz povijest i njena povezanost s Europom

Prethodno je u radu spomenuto kako je pojam socijalne isključenosti usko vezan za europski

prostor, budući da se pojmovi poput marginalnosti, nejednakosti ili potklase puno češće

upotrebljavaju u primjerice američkoj stručnoj terminologiji; što ostavlja određeni prostor

ekskluzivnosti pri korištenju pojma socijalne isključenosti u europskoj terminologiji. Takvo

stanje ne treba čuditi, budući da se pojam socijalne isključenosti prvi puta pojavio u

Francuskoj, te je označavao građane koji su bili izuzeti iz sustava državnoga socijalnog

osiguranja (Šporer, 2004.). Ako se gleda šire, na prostoru tadašnje Zajednice, svi izvorni

sporazumi su se kretali u smjeru vjerovanja da ekonomski rast automatski generira

blagostanje i prilike svim građanima. Takvo vjerovanje je ipak poljuljano osamdesetih

godina; što dovodi do prve faze Delorsovog predsjedavanja (od 1985.g. do početka

devedesetih godina) kada pojam socijalne isključenosti dobiva na važnosti zbog pokretanja

sve brojnijih javnih rasprava o politici Europske unije, čemu posebno pridonosi rad

Opservatorija nacionalnih politika u borbi protiv socijalne isključenosti (od 1990. do 1994.

godine) i Treći program o siromaštvu (od 1989. do 1994. godine) (Ferrera i suradnici, 2004.).

Izrazito važnu ulogu u svojevrsnoj popularizaciji koncepta socijalne isključenosti je imala

Europska unija time što je sam pojam uvela na institucionalnoj razini u istraživački prostor, te

je na taj način postao općeprihvaćen. Konkretnije, 1988. godine Europska komisija u svom

dokumentu spominje isključenost, što obilježava prvo spominjanje pojma od strane institucije

Europske unije; dok se na summitu Europskog vijeća u Madridu u srpnju 1989. godine

spominje kako se „borba protiv socijalne isključenosti može smatrati važnim dijelom

socijalne dimenzije unutarnjeg tržišta“ (The European Council, 1989.). Posebno bitna godina

9

za socijalnu isključenost stoga postaje 1989. godina kada i Vijeće ministara usvaja rezoluciju

o borbi protiv socijalne isključenosti, što je omogućilo formiranje posebnog tijela zvanog

Europski opservatorij o politikama u borbi protiv socijalne isključenosti (engl. European

Observatory on Policies to Combat Social Exclusion) koje je podnijelo tri izvješća o

socijalnoj isključenosti u zemljama članicama; također to je i prvo dublje istraživanje

problema isključenosti na europskom prostoru (Šućur, 2004). Daljnji značaj te godine dodatno

produbljuje činjenica da pojam socijalne isključenosti postaje dijelom preambule Europske

socijalne povelje2. Ipak, Europska socijalna povelja 1996. godine doživljava dopunu i

izmjene, te je posebno zanimljivo, za potrebe rada, napomenuti kako te izmjene sadrže i

uvođenje novog prava - „pravo na zaštitu od siromaštva i socijalne isključenosti.“ Daljnje

inicijative u pogledu socijalne isključenosti se događaju 1998. godine kada se održava

Helsinška konferencija, koja je organizirana od strane Vijeća Europe i finskih vlasti; a

posebno je bitna jer predstavlja zadnju fazu projekta 'Ljudsko dostojanstvo i socijalna

isključenost' pokrenutog od strane Vijeća 1995. godine (Šućur, 1998.). Upravo Helsinška

konferencija označava korak unaprijed u razumijevanju, ali i promatranju, odnosno

istraživanju socijalne isključenosti u državama članicama. Krajem XX. stoljeća, točnije na

Europskom vijeću u Lisabonu, socijalna politika Europske unije dovodi do oblikovanja

zajedničke strategije u borbi protiv socijalne isključenosti; te je važno napomenuti u okviru

toga tzv. metodu otvorene koordinacije (engl. open method of coordination - OMC) (UNDP,

2006.). Općenito, može se reći da otvorena metoda koordinacije obuhvaća nacionalne

akcijske planove i inicijative Europske komisije radi daljnjeg promicanja suradnje. Postoji pet

elemenata OMK-a, u području socijalne isključenosti, među kojima se ističu (Ferrera i

suradnici, 2004.):

· zajednički ciljevi u području siromaštva i socijalne isključenosti - ciljevi definiraju

politiku po kojoj zemlje članice poduzimaju napore kako bi se iskorjenilo siromaštvo

do 2010. godine

· nacionalni akcijski planovi protiv siromaštva i socijalne isključenosti - poznatiji kao

'National Actions Plans On Social Inclusion' ili skraćeno NAPs/incl, pokrivaju

razdoblje od dvije godine i značajni su jer unutar njih države članice konkretno navode

načine rješavanja problema siromaštva i socijalne isključenosti

2 Europska socijalna povelja je sastavljena u Torinu 18. listopada 1961. godine i temeljni je dokument Vijeća

Europe na području socijalnih prava. Ona je nakon Konvencije o ljudskim pravima iz 1950. godine drugi

najvažniji dokument Vijeća Europe.

10

· zajednički memorandumi o socijalnom uključivanju - poznatiji kao 'Joint Inclusion

Memoranda' ili JIMs, bitni za zemlje kandidatkinje kako bi se dobio uvid u situaciju

na području siromaštva i socijalne isključenosti u toj zemlji

· zajedničko izvješće o socijalnom uključivanju - podrazumijeva odgovor raznih tijela

Europske unije na NAPs/incl

· pokazatelji socijalne isključenosti u EU.

Od navedenih elemenata OMK-a, potpuno je jasno kako je prvi segment o iskorijenjenosti

siromaštva do 2010. godine preoptimistično najavljen, odnosno može se reći i nerealno

postavljen; o čemu će nešto više riječi biti unutar strategije 'Europa 2020' u nastavku rada. No,

ipak najveću pozornost treba pridati analizi pokazatelja socijalne isključenosti u EU, koji su

nastali, odnosno odobreni su na summitu Europskog vijeća u Laekenu 2001. godine pri

belgijskom predsjedanju EU-om. Tamo je dogovoreno da će pokazatelji (poznati kao

laekenski pokazatelji) obuhvaćati tri razine: deset primarnih pokazatelja financijskog

siromaštva i materijalne deprivacije, sekundarni pokazatelji koji detaljno razrađuju primarne,

te tercijarni pokazatelji koje same zemlje odluče dodati u svoje nacionalne programe (Stubbs i

Zrinščak, 2005., str. 185.). Pritom valja još jednom apostrofirati koliko je bitna podjela

nadležnosti između Europske unije i država članica u pogledu socijalne isključenosti, odnosno

koliko je bitno da države članice kroz vlastite nacionalne programe slijede smjernice

Europske unije kako bi se što efikasnije suočilo sa samim problemom socijalne isključenosti.

Tome u prilog ide i osnivanje 'Odbora za socijalnu zaštitu' 2000. godine koji bi trebao

osigurati lakšu suradnju između država članica i Komisije (Europski parlament, 2015.).

2.3. Zakonodavna dimenzija socijalne isključenosti

Socijalna isključenost je relativno kasno inkorporirana u zakone Europske unije, poglavito

zbog kasne popularizacije samog pojma isključenosti, kao i zbog činjenice da je kroz povijest

uvijek išla zajedno sa pojmovima poput siromaštva i diskriminacije. Stoga je vrlo važno

zakonodavni aspekt socijalne isključenosti početi analizirati u njegovim začecima. Ti začeci

se vežu za rezoluciju Vijeća iz 1992. godine, kada su donesene dvije vrlo važne preporuke

Vijeća: Preporuka 92/441/EEC o zajedničkim kriterijima o dostatnim resursima i socijalnoj

pomoći u sustavima socijalne zaštite i Preporuka 92/442/EEC o konvergenciji ciljeva

socijalne zaštite i politike (EUR-Lex, 2014.). Prva navedena preporuka se čini jako bitnom

budući da priznaje kako su se problemi socijalne isključenosti i siromaštva ustalili, pa i

11

pogoršali na europskom prostoru, te se naglašava multidimenzionalnost socijalne isključenosti

uz priznanje kako je potrebna posebna politika koja bi potakla socijalnu integraciju. Također

preporuka poziva države članice na socijalnu odgovornost prema vlastitim građanima, u

pogledu socijalne pomoći i uvođenja ili zadržavanja respektabilne razine minimalnog dohotka

čime bi se osigurali minimalni uvjeti za život socijalno ugroženih građana. Uz navedeno,

spominje se i model otvorene koordinacije, odnosno poticanje suradnje između država članica

u razmjeni iskustava, kao i redovito ocjenjivanje nacionalnih programa. Druga preporuka o

konvergenciji ciljeva socijalne zaštite i politike predlaže strategiju konvergencije, te da se u

suradnji sa Europskom komisijom održe konzultacije zemalja članica o razvitku politike

socijalne zaštite i razvoj ciljeva koje bi države članice mogle slijediti na polju socijalne zaštite

(Ferrera i suradnici, 2004.). Potom dolazi do potpisivanja Ugovora iz Amsterdama 1997.

godine, koji je u svojoj građi imao Sporazum o socijalnoj politici3. Izvorno, Sporazum o

socijalnoj politici nije ugrađen u Ugovor iz Maastrichta (Ugovor o EU) 1992. godine, zbog

protivljenja Velike Britanije; što je riješeno dolaskom laburista Tony Blaira na vlast, koji su

1997. godine ratificirali taj ugovor, te je time nestala prepreka za njegovo uključenje u

Maastrichtski ugovor. Borba protiv siromaštva, socijalne isključenosti i diskriminacije postaje

osnova Članaka 19., 145. – 150. i 151. – 161. Ugovora o funkcioniranju Europske unije.

Članak 13. ugovora o Europskoj zajednici (sadašnji članak 19. Ugovora o UFEU) daje

ovlaštenje Vijeću da poduzima radnje radi suzbijanja diskriminacije utemeljene na čitavom

nizu osnova koje do sada nisu bile inkorporirane, uključujući rasno ili etničko podrijetlo, vjeru

ili uvjerenje, dob, invaliditet i spolnu orijentaciju. Iako se u članku 136. borba protiv

isključenosti spominje u ciljevima Unije i država članica, članak 137. je bitniji utoliko što

navodi da će Unija podupirati i nadopunjavati napore i aktivnosti zemalja članica u procesima

integracije osoba isključenih sa tržišta rada. Također u članku 140. novina dolazi u pogledu

zahtjeva prema Europskoj komisiji, od koje se zahtjeva poticanje suradnje između država

članica i njihovu koordinaciju u pogledu socijalne politike, čime se stječu temelji suradnje

institucija Europske unije i država članica (Europski parlament, 2015.). Priopćenje pod

nazivom 'Zajednička strategija modernizacije socijalne zaštite', kojeg je Komisija izdala 1999.

godine, donosi ideju o zajedničkoj strategiji koja bi imala četiri ključna cilja: osigurati da se

rad naplaćuje, osigurati sigurne mirovine, promicati socijalnu uključenost, te osigurati

održivost zdravstvene zaštite. Ti ciljevi će nešto kasnije biti prihvaćeni, te će se osnovati

Odbor za socijalnu zaštitu koji će raditi po tim napucima. Iste godine dolazi do pomaka u

3 Sporazum o socijalnoj politici je temeljen na Socijalnoj povelji iz 1989.g. koja promovira zapošljavanje,

poboljšanje uvjeta za život i rad, suzbijanje isključivanja, te razvoj ljudskih potencijala.

12

članku 19., kada Komisija izlaže paket prijedloga, koji će posljedično dovesi do usvajanja

dvije Direktive Vijeća u 2000. godini: Direktive Vijeća 2000/43/EZ (Direktiva o rasnoj

jednakosti) i Direktive Vijeća 2007/78/EZ (Direktiva o jednakosti pri zapošljavanju); čime se

još više produbljuje značaj socijalne isključenosti i njenih komponenti u pravu Unije (EUR-

Lex, 2015.). Budući da je u radu prethodno spominjano zasjedanje Vijeća u Lisabonu u

kontekstu razvitka OMK-a, za zakonodavni aspekt je bitno spomenuti zasjedanje Vijeća u

Nici 2000. godine gdje je poduzet novi korak u stvarnom pokretanju procesa socijalne

uključenosti. Ciljevi iz Nice podrazumijevaju olakšanje zaposlenja, olakšanje pristupa

resursima, sprječavanje rizika od isključenosti, pomoć najosjetljivijima, te u ostvarenju

navedenih ciljeva mobilizaciju svih relevantnih tijela (Europski parlament, 2015.). Pri

spominjanju OMK i nacionalnih akcijskih planova, važno je napomenuti kako je dan prijedlog

akcije da Europska unija pomogne zemljama kandidatkinjama u izradi svojih ciljeva borbe

protiv siromaštva i socijalne isključenosti, čime se može zaključiti kako se proces socijalne

uključenosti smatra dijelom pravne stečevine Europske unije (acquis communautaire).

Nadalje, članak 137., stavak 1. propisuje kako Unija daje podršku u aktivnostima država

članica, čime je borba protiv socijalne isključenosti stavljena u područje potpore Unije. Time

je otvoren prostor za službeni status Odbora za socijalnu zaštitu, što propisuje članak 144.

UFEU-a (Ferrera i suradnici, 2004.). Navedeni zakonski aspekti socijalne isključenosti su

doveli do opširnog dokumenta, odnosno Zajedničkog izvješća o uključenosti koji u tri dijela

obuhvaća problem isključenosti u Europskoj uniji kao cjelini, te se potom pažnja pridaje

svakom pojedinom nacionalnom akcijskom planu, dok treći dio izdvaja pozitivne primjere iz

planova, te kako oni funkcioniraju u praksi. Budućnost nosi usvajanje prijedloga Vijeća, koji

je pozdravljen od strane Parlamenta dovođenjem zakonodavne rezolucije, po kojoj se

primjenjuje načelo ravnopravnosti osoba izvan područja zapošljavanja bez obzira na sve

diskriminirajuće faktore poput vjere, uvjerenja, invaliditeta ili dobi, te samog pristupa

uslugama, zdravstvenoj i socijalnoj zaštiti i obrazovanja takvih osoba čime će se

zakonodavstvo Europske unije dodatno unaprijediti u području socijalne isključenosti.

2.4. Teoretsko određenje gospodarskog razvoja

Prethodno je u radu dan naglasak na socijalnoj isključenosti i njenom teoretskom poimanju,

kao i povijesnom razvitku, te zakonodavstvu Europske unije koje obuhvaća taj problem. No,

ako se u koorelaciju s pojmom socijalne isključenosti ubaci gospodarski razvoj, dolazi se do

zaključka kako oba pojma imaju svoje dodirne točke. Primjer koji bi najbolje povezao

13

navedene pojmove i dao uvod u teoretsko određenje gospodarskog razvoja je primjer

nejednake raspodjele koja vlada u današnjem globaliziranom svijetu. Upravo je globalizacija

zaslužna za produbljivanje nejednakosti, a zastrašujuće zvuči podatak da oko polovice ljudi na

svijetu raspolaže s manje od dva dolara za dnevnu potrošnju. Takvi ljudi su najčešće slabog

zdravlja, nezaposleni, gladni, bez svjetle budućnosti i perspektive; te su na temelju tih

činjenica i isključeni iz tijekova modernog društva. Njihova ekonomija tako postaje

ekonomija preživljavanja ili ekonomija opstanka, dok tako malo treba da razvojni procesi

(primjerice nova cesta koja bi povezala slabo razvijena naselja) potaknu, odnosno pruže

priliku marginaliziranim dijelovima pojedinih društva pravu šansu. Gospodarski razvoj obraća

pozornost na raspodjelu dohotka i promjene potrebne kako bi se poboljšao život ljudi koji su

siromašni, marginalizirani i isključeni (Ćosić i Fabac, 2001.).

Jedna od novijih grana ekonomije je razvojna ekonomija budući da je njeno proučavanje

počelo krajem XVIII. stoljeća od strane Adama Smitha4, te se stoga on može nazivati i prvim

'razvojnim ekonomistom'. Iako postoje autori koji tvrde kako razvojna ekonomija ne zaslužuje

posebno mjesto, dodjeljivanje Nobelove nagrade razvojnim ekonomistima poput Lewisa i

Schultza, Sena ili Stiglitza dokazuje upravo suprotno. Naime, razvojna ekonomija za razliku

od tradicionalne ili političke ekonomije, po definiciji obuhvaća puno šire područje

promatranja. Stoga razvojna ekonomija promatra efikasnu podjelu nedovoljnih ili

neiskorištenih resursa, održivi razvoj, te ekonomske, socijalne, političke i institucionalne

mehanizme koji su potrebni kako bi se donijela adekvatna i opsežna poboljšanja uvjeta života

cijelih društava. U novije vrijeme ekonomisti pod pojmom ekonomskog (gospodarskog)

razvoja koriste nešto širu definiciju koja obuhvaća povećanje bruto domaćeg proizvoda po

stanovniku, smanjenje nezaposlenosti i samim time rast zaposlenosti, te smanjenje siromaštva

(Todaro i Smith, 2006., str. 14.). Rosenberg i Birdzell ekonomski razvoj definiraju

jednostavno riječima kako je razvoj prijelaz društva iz stanja siromaštva u blagostanje

(Rosenberg i Birdzell, 1993., str. 124). Babić definira razvoj kao „dinamičan proces

povećanja stupnja zadovoljenja ljudskih potreba. To je proces stalne mijene i ljudskih potreba

i mogućnosti njihova zadovoljenja.“ (Babić, 1993., str. 463.). Strogo ekonomsko poimanje

razvoja se kreće prema tome da razvoj znači sposobnost neke zemlje, čija je ekonomska

situacija dugo vremena bila loša ili u stanju stagnacije, da omogući i održi godišnji rast svoga

bruto nacionalnog dohotka po stopama od 5 do 7% ili više. Ipak ono što treba naglasiti jest da

4 Djelo Adama Smitha Bogatstvo nacija (engl. Wealth of Nations) iz 1776.g. se smatra prvom raspravom o

ekonomskom razvoju.

14

razvoj nije isključivo ekonomska kategorija, jer se ne mogu samo promatrati materijalni

aspekti života pojedinca ili društava, stoga treba uključiti i društvenu komponentu u

promatranje razvoja kako bi dobili širu i točniju sliku. Na institucionalnoj razini, Svjetska

banka je sve do kraja 1980-ih godina zastupala tezu da je ekonomski rast osnovni cilj razvoja

(Karaman Aksentijević, 2015.). Time se dolazi do vrlo bitnog razgraničenja pojmova rasta i

razvoja koji su se dugo vremena upotrebljavani kao istoznačnice. Ekonomski razvoj je puno

širi pojam od rasta, budući da u sebi uključuje rast. Kod rasta ekonomiste zanima da li se

događa porast materijalnih dobara i usluga (npr. BDP, BDP/pc), dok se kod razvoja još

promatra kvaliteta života pojedinaca ili grupa, raspodjela koristi i u konačnici održivost

modela rasta (uključujući ekološki prihvatljivu održivost). Također rast je osnovica za razvoj,

no ne mora uvijek nužno rezultirati razvojem (Babić, 2015.).

Na temelju navedenih definicija može se zaključiti kako ekonomski razvoj, baš kao i socijalna

isključenost, posjeduje višedimenzionalnu komponentu, te ima za cilj reorganizirati i

preusmjeriti čitave ekonomske i društvene sustave kako bi se poboljšali ekonomski

pokazatelji i ostvario razvoj. Pritom treba imati na umu da razvoj najčešće donosi velike

promjene u strukturi institucija, administracije, te u konačnici društva, dok nije isključena

promjena običaja i vjerovanja javnosti u tom procesu. Pitanje koje se postavlja je kako dolazi

do razvoja, odnosno zašto ne dolazi do razvoja u pojedinim društvima; na što odgovor daju

teorije razvoja. Nakon Drugog svjetskog rata, odnosno od druge polovice dvadesetog stoljeća

četiri pristupa ili klasične teorije ekonomskog rasta dominiraju literaturom: linearno-fazna

teorija rasta, teorija strukturalnih promjena, teorija međunarodne zavisnosti u razvoju i

neoklasična liberalna teorija (Todaro i Smith, 2006., str. 98.). Svaka od navedenih teorija

ekonomskog razvoja dominira u svom povijesnom razdoblju, pa tako proučavanje počinje

linearno-faznom teorijom 50-ih i 60-ih godina XX. stoljeća. Prema toj teoriji proces razvoja

se promatra kao niz faza ekonomskog rasta kroz koje sve zemlje moraju proći (zemljama u

razvoju tako predstoji put na kojem su prethodno bile razvijene zemlje). Sam ekonomski rast

moguće je postići kombinacijom štednje i investicija, dok se za zemlje u razvoju, u

kombinaciji s prethodno navedena dva instrumenta, još dodaje strana pomoć kao sve što je

potrebno da pojedina zemlja u razvoju postigne ekonomski rast. U okviru spomenute teorije

ističu se modeli poznati kao Rostowljeve faze rasta i Harrod-Domarov model. Do zaokreta i

odmaka od linearno-fazne teorije dolazi krajem 60-ih i početkom 70-ih godina poglavito zbog

sumnje u ispravnost same teorije, što utire put za razvoj teorije strukturalnih promjena. Prema

njoj zemlja u razvoju mora proći određene strukturalne promjene kako bi ostvarila

15

blagostanje, odnosno ekonomski rast. Te promjene uključuju prijelaz iz ruralne u urbanu

ekonomiju, te iz poljoprivrednih struktura u strukture zasnovane na uslužnim djelatnostima;

što podupiru modeli poput Lewisovog dvosektorskog modela, te Cheneryeve empirijske

analize. Ipak, nezadovoljstvo prevladava u zemljama u razvoju kod obje prethodno navedene

teorije, što otvara prostor za razvitak teorije međunarodne zavisnosti u razvoju. Navedena

teorija se odlikuje tezom da su zemlje u razvoju i nerazvijene zemlje zarobljene dominacijom

bogatih zemalja, odnosno ovisnošću o njima. Time se ukazuje na manjak balansa koji postoji

u raspodjeli međunarodne moći, dok glavni pravci poput modela neokolonijalne zavisnosti,

modela lažne paradigme i teza o dualizmu samo pojačavaju važnost ovog modela. Konkretno,

model neokolonijalne zavisnosti pripisuje nerazvijenost povijesnom nasljeđu, odnosno

neravnopravnosti koja se desetljećima odvijala u odnosu siromašnih i bogatih zemalja, tzv.

periferije i centra. Nadalje modelom lažne paradigme se skreće pozornost na loše procjene i

savjete koje etablirani stručnjaci iz razvijenih zemalja daju zemljama u razvoju, te na taj način

služe interese već postojećih centara moći. U konačnici, koncept dualizma govori o postojanju

bogatih i siromašnih društava i sve većem produbljivanju razlika između njih. Razlog dublje

analize teorije međunarodne zavisnosti u razvoju leži u tome što upravo ona može bolje

opisati procese koji se događaju u zemljama u razvoju, koji bi ponudili svojevrsno ishodište

za socijalnu isključenost s kojom se nesumnjivo susreću stanovnici tih zemalja na

svakodnevnoj bazi. U zapadnim teorijama razvoja 80-ih i 90-ih prevladava koncept

neoklasične teorije ili neoklasične kontraevolucije, koji potiče upotrebu slobodnog tržišta kao

regulatora ekonomskih aktivnosti. Time je prednost dana privatnim nad javnim vlasništvom,

dok se nerazvijenost smatra rezultatom pogrešne alokacije resursa i pretjerane državne

regulacije (Todaro i Smith, 2006., str. 116.). Uz navedene klasične teorije ekonomskog rasta

valja spomenuti kratko i endogenu teoriju rasta ili novu teoriju rasta koja pokušava razjasniti

elemente neoklasičnih teorija i apostrofirati ulogu javne politike na poljima razvoja

infrastrukture i ljudskog kapitala (Kolaković, 2003.). Navedene ekonomske teorije su podloga

za usmjeravanje razvoja, te svaka u svom povijesnom razdoblju, opisuje težnje ekonomista za

većim i bržim stopama rasta koje bi posljedično dovele do razvoja. U nastavku rada pozornost

će se pridati razvojnim ciljevima.

Postoje tri općeprihvaćena cilja razvoja (Todaro i Smith, 2006., str.55.):

· povećati raspoloživost i proširiti raspodjelu osnovnih sredstva za egzistenciju

· povećati kvalitetu života

· proširiti raspon ekonomskih i socijalnih izazova.

16

Na navedene ciljeve razvoja vežu se i Milenijski razvojni ciljevi utvrđeni od strane

Ujedinjenih naroda 2000. godine, čime se 189 država članica UN-a obvezalo na postizanje

velikog napretka u smanjenju siromaštva, isključenosti i postizanju ostalih razvojnih ciljeva

do 2015. godine. Naime, ukupno osam Milenijskih ciljeva glase: iskorijeniti ekstremno

siromaštvo i glad, postići univerzalno osnovno obrazovanje, promovirati ravnopravnost

spolova i osnažiti žene, smanjiti stopu smrtnosti djece, poboljšati zdravlje majki, boriti se

protiv HIV/AIDS-a i drugih bolesti, osigurati održivost okoliša i razviti globalno partnerstvo

za razvoj (UNDP, 2015.).

Tri cilja razvoja i osam Milenijskih razvojnih ciljeva prethodno navedenih u radu su osnovica

za borbu protiv siromaštva i isključenosti, odnosno ti ciljevi predstavljaju jasno izrečene

domete koji se trebaju postići kako bi se ostvarila razvojna nastojanja. Budući da je 2015.

godina istaknuta kao prekretnica u ostvarenju Milenijskih ciljeva može se zaključiti kako je

bilo nekih pomaka u ostvarenju ciljeva, no u konačnici većinu ciljeva je u pojedinim

područjima svijeta poput Subsaharske Afrike vrlo teško za ostvariti, te je potrebna svojevrsna

reforma tih ciljeva i njihovo proširenje koje bi obuhvatilo klimatske i ekološke ciljeve, uz

bolju strategiju samog provođenja zadanih ciljeva.

2.5. Temeljni pokazatelji i mjerenje gospodarskog razvoja

Prethodno je u radu obrađena distinkcija pojmova rasta i razvoja, te teoretsko poimanje

gospodarskog razvoja, no ono što posebno valja naglasiti pri analizi gospodarskog razvoja su

pokazatelji koji dovode do samog postojanja ili manjka gospodarskog razvoja u pojedinoj

zemlji. Naime, gospodarski razvoj je najbolje pratiti preko kriterija koji obuhvaćaju ostvarenje

ekonomskog rasta, smanjenje nezaposlenosti, te siromaštva. Za dobivanje tih podataka koriste

se statistički pokazatelji poput BDPp/c, stope nezaposlenosti i udjela siromašnog stanovništva

u ukupnom stanovništvu neke zemlje (Karaman Aksentijević, 2015.). Nadalje jedan od

najprihvaćenijih pristupa u mjerenju gospodarskog razvoja se bazira na promjenama u

gospodarskoj strukturi pojedine zemlje. To podrazumijeva trosektorski pristup gospodarstvu

koji uključuje primarni, sekundarni i tercijarni sektor, gdje je na najvišim razinama

razvijenosti primjetna dominacija tercijarnog sektora, odnosno sektora usluga, u strukturi

nacionalnog gospodarstva. Time rečeno, na najnižem stupnju razvoja prevladava primarni

sektor, dok na srednjem stupnju razvijenosti dolazi do porasta udjela sekundarnog sektora i

djelatnosti koje su usko vezane za tercijarni sektor. Konačno, pri promatranju i mjerenju

17

gospodarskog razvoja brojni ekonomisti koriste i kategoriju društveno-ekonomskog razvoja

koja je složenija od same kategorije ekonomskog razvoja, jer obuhvaća promjene u odnosima

kvalitete života društva (Babić, 2015.). Za potrebe rada, u pogledu mjerenja gospodarskog

razvoja, fokus je stavljen na opće pokazatelje razvijenosti među kojima se ističe GNI p/c

prema tečaju nacionalne valute ili prema paritetu kupovne moći, kojeg uostalom koriste

institucije poput Svjetske banke i Ujedinjenih naroda. Kratko objašnjenje navedenog pojma

definira bruto nacionalni dohodak kao ukupnu vrijednost svih proizvoda i usluga koje su

proizveli rezidenti jedne zemlje u toku godine, uključujući i neto dohodak od faktorskih

usluga koje su pružene u inozemstvu (Limun, 2015.). Upravo GNI p/c slovi kao realniji

pokazatelj gospodarskog razvoja od primjerice BDP p/c, jer uzima u obzir sposobnost zemlje

da poveća svoj output po stopi višoj od stope rasta stanovništva. Navedeni pokazatelji spadaju

u kvantitativne pokazatelje, kojima se još mogu pridodati i pokazatelji poput očekivanog

životnog vijeka, stope pismenosti, demografskih pokazatelja, te pokazatelja raznih bolesti

(Gooden, 2003.). Složeni pokazatelji spajaju nekoliko kvantitativnih pokazatelja u jedno, te

stoga omogućavaju još realniji pogled na razvoj pojedine zemlje. Takav složeni pokazatelj

razvoja je Indeks ljudskog razvoja (engl. human development index, HDI), kojeg

izračunavaju Ujedinjeni narodi i objavljuju u publikaciji Human Development Report. Počeci

mjerenja HDI indeksa datiraju iz 1990. godine kada UN mijenja mjerenje BDP-om s HDI

indeksom radi pouzdanijeg načina mjerenja (Babić, 2015.). Zemlje se prema tom indeksu

rangiraju na skali od 0 do 1 s time da 0 podrazumijeva najniži, a 1 najviši HDI. Prema tome

postoje četiri skupine prema visini HDI indeksa: zemlje s vrlo visokim indeksom ljudskog

razvoja (0,9-1), zemlje s visokim indeksom ljudskog razvoja (0,8-0,899), zemlje sa srednjim

indeksom ljudskog razvoja (0,5-0,799), te zemlje s niskim indeksom ljudskog razvoja (0-

0,499). Mjerenje HDI indeksa obuhvaća duljinu očekivanog životnog vijeka, obrazovanje

koje se izračunava ponderiranim prosjekom pismenosti odraslih osoba i prosječnih godina

školovanja, te kupovnom moći koja se mjeri tako da se napredak u visini raspoloživog

dohotka sadašnje generacije u odnosu na prethodnu generaciju stavi u odnos s maksimalnim

dohotkom kojem pojedina zemlja može težiti u slijedećoj generaciji (Karaman Aksentijević,

2015.). Uz prethodno navedene pokazatelje koji sadržavaju vremensku dimenziju, pojedini

autori upozoravaju da pri proučavanju gospodarskog razvoja treba sagledati i društveno

bogatstvo pojedine zemlje. Pod time se podrazumijeva zbroj svih materijalnih vrijednosti

kojima u nekom trenutku raspolaže pojedina zemlja bez obzira na vrijeme nastanka. To može

biti prirodno bogatstvo zemlje, dobra proizvedena ljudskim radom, ali i dugovanja prema

inozemstvu kao vrlo značajan faktor koji može usporiti ekonomski razvoj (Šebić, 2015.).

18

3. ANALIZA SOCIJALNE ISKLJUČENOSTI I GOSPODARSKOG RAZVOJA EUROPSKE UNIJE

Socijalna isključenost u novije vrijeme poprima sve veće razmjere globalne prijetnje, odnosno

problema kako razvijenih društava, tako i kod zemalja u razvoju. Nakon desetljeća

identificiranja siromaštva kao najvećeg globalnog problema, sve se više upozorava na širi

problem socijalne isključenosti, čija je jedna od sastavnica upravo siromaštvo. Postoji izrazito

puno prostora za prikraćenost i isključenost pojedinaca i grupa, koji kao da se modernim

tijekovima i razvojem sve više povećavaju; baš kao što raste broj socijalno isključenih osoba

u svijetu. U nastavku rada dana je analiza trendova kretanja socijalne isključenosti, te analiza

pokazatelja gospodarskog razvoja zemalja članica Europske unije, radi utvrđivanja

povezanosti između navedenih pojmova.

3.1. Kretanje i pokazatelji socijalne isključenosti u Europskoj uniji

Socijalna isključenost je, kako je u radu prethodno rečeno, pojam koji je teško definirati

jedinstvenom definicijom. Ipak, većina autora se slaže kako se radi o problemu koji ima više

dimenzija i uzroka, te pod kojim se podrazumijeva prikraćenost, izoliranost i isključenje

pojedinca iz raspodjele društvenih dobara. Budući da ne postoji općeprihvaćena definicija

socijalne isključenosti i njeno praćenje izaziva određene probleme. Primjerice Europska unija

koristi indikator naziva 'at risk of poverty or social exclusion' (AROPE), koji broji ljude u

riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti. Time se, u mjerenju socijalne isključenosti, ne

dobiva prostor koji je isključivo vezan za taj pojam, već se dovodi u korelaciju sa pojmom

siromaštva što je objašnjeno u teoretskom dijelu rada kada je navedeno kako je socijalna

isključenost širi pojam koji u sebi sadrži upravo komponentu siromaštva. Navedeni AROPE

indikator je definiran kao udio populacije u najmanje jednom od sljedećih uvjeta (Eurostat,

2015.):

· u riziku od siromaštva, što znači ispod praga siromaštva

· u situaciji teške materijalne deprivacije

· život u kućanstvu s vrlo niskim intenzitetom rada.

AROPE indikator je posebno bitan u okviru ostvarenja jednog od ključnih ciljeva 'Europa

2020', te je stoga upravo taj indikator jedan od najboljih pokazatelja pri mjerenju socijalne

isključenosti (Tablica 2).

19

Tablica 2: Osobe u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti na razini zemalja EU,

% od ukupne populacije, 2005.-2013.

2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. 2012. 2013.

EU-28 - - - - - 23.7 24.3 24.7 24.5

EU-27 25.7 25.3 24.4 23.8 23.3 23.6 24.2 24.7 24.5

Austrija 17.4 17.8 16.7 20.6 19.1 18.9 19.2 18.5 18.8

Belgija 22.6 21.5 21.6 20.8 20.2 20.8 21.0 21.6 20.8

Bugarska - 61.3 60.7 44.8 46.2 49.2 49.1 49.3 48.0

Cipar 25.3 25.4 25.2 23.3 23.5 24.6 24.6 27.1 27.8

Češka 19.6 18.0 15.8 15.3 14.0 14.4 15.3 15.4 14.6

Danska 17.2 16.7 16.8 16.3 17.6 18.3 18.9 19.0 18.9

Estonija 25.9 22.0 22.0 21.8 23.4 21.7 23.1 23.4 23.5

Francuska 18.9 18.8 19.0 18.5 18.5 19.2 19.3 19.1 18.1

Finska 17.2 17.1 17.4 17.4 16.9 16.9 17.9 17.2 16.0

Grčka 29.4 29.3 28.3 28.1 27.6 27.7 31.0 34.6 35.7

Hrvatska - - - - - 31.1 32.6 32.6 29.9

Italija 25.0 25.9 26.0 25.3 24.7 24.5 28.2 29.9 28.4

Irska 25.0 23.3 23.1 23.7 25.7 27.3 29.4 30.0 29.5

Latvija 46.3 42.2 35.1 34.2 37.9 38.2 40.1 36.2 35.1

Litva 41.0 35.9 28.7 27.6 29.6 34.0 33.1 32.5 30.8

Luksemburg 17.3 16.5 15.9 15.5 17.8 17.1 16.8 18.4 19.0

Mađarska 32.1 31.4 29.4 28.2 29.6 29.9 31.0 32.4 33.5

Malta 20.5 19.5 19.7 20.1 20.3 21.2 22.1 23.1 24.0

Nizozemska 16.7 16.0 15.7 14.9 15.1 15.1 15.7 15.0 15.9

Njemačka 18.4 20.2 20.6 20.1 20.0 19.7 19.9 19.6 20.3

Poljska 45.3 39.5 34.4 30.5 27.8 27.8 27.2 26.7 25.8

Portugal 26.1 25.0 25.0 26.0 24.9 25.3 24.4 25.3 27.5

Rumunjska - - 45.9 44.2 43.1 41.4 40.3 41.7 40.4

Slovenija 18.5 17.1 17.1 18.5 17.1 18.3 19.3 19.6 20.4

Slovačka 32.0 26.7 21.3 20.6 19.6 20.6 20.6 20.5 19.8

Španjolska 24.3 24.0 23.3 24.5 24.7 26.1 26.7 27.2 27.3

Švedska 14.4 16.3 13.9 14.9 15.9 15.0 16.1 15.6 16.4

UK 24.8 23.7 22.6 23.2 22.0 23.2 22.7 24.1 24.8

Izvor: Eurostat, People at risk of poverty or social exclusion, pregledano: 22.02.2015.

dostupno na:

http://ec.europa.eu/eurostat/tgm/refreshTableAction.do?tab=table&plugin=1&pcode=t2020_5

0&language=en.

Vidljive su velike razlike između država članica u pogledu rizika od siromaštva i socijalne

isključenosti. Naime, na jednom kraju su države poput Bugarske (48%), Rumunjske (40.4%),

Grčke (35.7%) i Latvije (35.1%) koje kroz cijelo promatrano razdoblje imaju izrazito visoke

stope rizika od siromaštva i socijalne isključenosti u ukupnoj populaciji, dok primjerice

skandinavske države Finska i Švedska imaju standardno niske stope (oko 16%); a najbolje

rezultate ostvaruje Češka (14.6%) koja u cijelom promatranom razdoblju uspijeva konstantno

20

smanjivati broj ljudi u opasnosti od siromaštva i socijalne isključenosti. Hrvatska, zajedno sa

Litvom i Mađarskom pripada u skupinu zemalja sa visokim stopama rizika od siromaštva i

socijalne isključenosti budući da se vrijednosti u navedenim zemljama kreću iznad 30%.

Razlozi većih kretanja stopa rizika od socijalne isključenosti u pojedinim zemljama Europske

unije se poglavito pripisuju modernim globalizacijskim trendovima, ekonomskoj krizi koja je

pogodila svijet 2008. godine i nedovoljno efikasnim mjerama navedenih zemalja na

nacionalnoj razini u borbi protiv socijalne isključenosti. Na razini Europske unije kao cjeline

značajnijih promjena nema, te u 2013. godini 24.5% od ukupne populacije ili 122,9 milijuna

stanovnika je u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti.

Prethodno je u radu naglašeno kako socijalna isključenost obuhvaća široki raspon područja

podložnih problemu isključenosti, stoga se razmatra isključenost s obzirom na ekonomski

status, s obzirom na obiteljsku strukturu ili tip kućanstva, dobnu isključenost, isključenost

vezanu za obrazovanje i isključenost vezanu za zdravlje, kao neke od najčešćih skupina kod

kojih je primjetna pojava socijalne isključenosti. U Tablici 3 analizira se isključenost koja se

bazira na dobnoj strukturi, budući da su mlade osobe i umirovljenici najugroženije skupine u

pogledu dobne isključenosti.

Tablica 3: Osobe u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti po dobnoj strukturi u

odabranim zemljama EU, % od određene populacije, 2013. godina

Ukupno Djeca

(0-17)

Odrasli

(18-64)

Stariji

(65+)

EU-28 24.5 27.7 25.4 18.2

Bugarska 48.0 51.5 44.3 57.6

Češka 14.6 16.4 15.2 10.4

Danska 18.9 15.5 22.3 16.3

Estonija 23.5 22.3 22.7 28.0

Francuska 18.1 21.3 19.2 10.4

Finska 16.0 13.0 16.7 16.8

Grčka 35.7 38.1 39.1 23.1

Hrvatska 29.9 29.3 29.6 31.9

Mađarska 33.5 43.0 34.5 19.0

Nizozemska 15.9 17.0 18.0 6.1

Njemačka 20.3 19.4 20.0 16.0

Rumunjska 40.4 48.5 39.4 35.0

Slovenija 20.4 17.5 20.6 23.0

Španjolska 27.3 32.6 29.2 14.5

Švedska 16.4 16.2 16.5 16.5

Izvor: Eurostat, People at risk of poverty or social exclusion by age and sex, pregledano:

22.02.2015., dostupno na: http://appsso.eurostat.ec.europa.eu/nui/submitViewTableAction.do

21

Promatranje dobne strukture pri riziku od siromaštva i socijalne isključenosti donosi pomalo i

neočekivane rezultate u istraživanju problema socijalne isključenosti. Naime, na razini EU-28

dobna skupina koja je najpodložnija riziku od socijalne isključenosti su djeca, te se isto može

primjetiti u velikoj većini zemalja članica, među kojima prednjače Bugarska i Rumunjska

gdje je oko 50% populacije ispod 18 godina u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti.

Štoviše u čak 18 država članica djeca čine najugroženiju skupinu pri riziku od socijalne

isključenosti što predstavlja alarmante podatke za Europsku uniju, dok najbolje rezultate

ponovno ostvaruju skandinavske zemlje Finska, Danska i Švedska. Razloge za tako veliki

postotak ugroženosti najmlađih pojedinaca društva poglavito proizlazi iz problema niskog

dohotka koji vlada u takvim obiteljima, odnosno niske zaposlenosti unutar kućanstava o čemu

će više biti riječ u nastavku rada. U dobnoj skupini između 18-64 godina najgore rezultate

bilježe Bugarska (44,3%), Rumunjska (39,4%) i Mađarska (34,5%), dok se, u odnosu na

ostale države, posebno u pozitivnim tonovima ističe Češka sa 15,2%. Dobna skupina 65+

kojoj se pridaje puno pozornosti zbog rastuće isključenosti umirovljenika, prema prikazanim

podacima je najugroženija u Bugarskoj gdje je skoro 60% te populacije u riziku od siromaštva

i socijalne isključenosti. Skoro pa nevjerojatno zvuči podatak da Nizozemska, u istom

promatranom parametru, ima samo 6,1% stanovništva koje je u riziku od siromaštva i

socijalne isključenosti. Što se Hrvatske tiče najugroženije su osobe iznad 65 godina, te se

primjećuje zaostatak za prosjekom Europske unije. U konačnici može se zaključiti kako u

svakoj od navedenih dobnih struktura se ističu zemlje poput Bugarske i Rumunjske po

izrazito visokim stopama isključenosti, dok osim skandinavskih zemalja valja spomenuti

Češku koja s vrlo ujednačenim stopama rizika od siromaštva i socijalne isključenosti

predstavlja svjetlu točku i zemlju koja je daleko ispod prosjeka EU-28 zemalja u pogledu

dobne isključenosti.

Struktura obitelji u pojedinom kućanstvu ima značajan učinak na raspoloživi dohodak tog

kućanstva, te posljedično na socijalnu isključenost. Budući da je prethodno u radu zaključeno

kako djeca predstavljaju najugroženiju skupinu kojoj prijeti rizik od siromaštva i socijalne

isključenosti, posebno je zanimljivo obratiti pozornost na rizik od isključenosti prema tipu

kućanstva (Grafikon 1).

22

Grafikon 1: Populacija u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti prema tipu

kućanstva, EU-28, %, 2013. godina

Izvor: Eurostat, People at risk of poverty or social exclusion by household type, pregledano:

25.02.2015., dostupno na:

http://appsso.eurostat.ec.europa.eu/nui/show.do?dataset=ilc_peps03&lang=en,

Europska unija, odnosno njena statistička baza Eurostat upotrebljava pojam zavisnog,

odnosno uzdržavanog djeteta pri opisu tipa kućanstva5. Sagledavajući rizik od socijalne

isključenosti prema tipu kućanstva, očekivano se na samom vrhu rizičnosti nalaze kućanstva s

jednom odraslom osobom i zavisnom djecom, te se taj rizik proteže skoro na 50%. Potom

slijede jednočlana kućanstva, te kućanstva s dvije odrasle osobe i dvije ili više zavisne djece.

Najmanji rizik od isključenosti prema tipu kućanstva imaju kućanstva s dvije odrasle osobe.

Ipak, kompletna slika u pogledu rizika od socijalne isključenosti prema tipu kućanstva se

dobiva ako se sagleda zaposlenost, odnosno intenzitet rada u kućanstvima (Grafikon 2).

5 Zavisno, tj. uzdržavano dijete podrazumijeva pojedince između 0-17 godina i 18-24 godine ako su neaktivni s

tržišta rada i žive barem s jednim roditeljem. Takvo pojmovno razgraničenje je prihvatljivije jer obuhvaća širi pojam od dobne skupine djece (0-17 godina).

0 5 10 15 20 25 30 35 40 45 50

Jednočlana kućanstva

Dvije odrasle osobe

Tri ili više odraslih osoba

Kućanstva bez zavisne djece

Kućanstva s zavisnom djecom

Jedna osoba s zavisnom djecom

Dvije odrasle osobe s jednim zavisnim djetetom

Dvije odrasle osobe s dva zavisna djeteta

Dvije odrasle osobe sa dvije ili više zavisne djece

Tri ili više odraslih osoba s zavisnim djetetom

33,3

18,1

21

22,9

26,1

49,9

19,2

18,7

32,2

31,1

23

Grafikon 2: Populacija u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti prema intenzitetu

rada u kućanstvu, EU-28, %, 2013. godina

Izvor: Eurostat, At-risk-of-poverty rate by poverty threshold and work intensity of the

household, pregledano 25.02.2015., dostupno na:

http://appsso.eurostat.ec.europa.eu/nui/show.do?dataset=ilc_li06&lang=en,

Veće razine intenziteta rada, odnosno zaposlenosti pojedinaca unutar kućanstva generiraju

više stope dohotka, te posljedično manji rizik od siromaštva i socijalne isključenosti. Stoga

relativno mali postotak od 5,4% osoba u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti obitava

u kućanstvima s zavisnom djecom u kojima postoji vrlo visoki intenzitet rada. Usporedbe radi

rizik od siromaštva i socijalne isključenosti, u istom tipu kućanstva, s vrlo niskim

intenzitetom rada iznosi čak 63,5% što ukazuje na međuovisnost između zaposlenosti i

socijalne isključenosti, odnosno da je radno mjesto koje jamči pripadajuće prihode preduvjet

za smanjenje socijalne isključenosti, iako pritom još jednom treba spomenuti kako se i među

zaposlenom populacijom javlja socijalna isključenost.

Kako bi se smanjio rizik od isključenosti Europska unija nastoji oblikovati najprihvatljivije

instrumente socijalne i kohezijske politike, te se potiču i države članice da u svojim

nacionalnim sustavima pronađu što efikasnija rješenja za borbu protiv nezaposlenosti,

siromaštva i socijalne isključenosti. Europske zemlje imaju dugu povijest socijalnih davanja,

odnosno brige za najugroženije pripadnike društva, no postavlja se pitanje koliko su

učinkoviti nacionalni sustavi pomoći nezaposlenima, siromašnima ili bolesnima. Prethodno je

0

10

20

30

40

50

60

70

Vrlo niski

intenzitet

rada

Niski

intenzitet

rada

Srednji

intenzitet

rada

Visoki

intenzitet

rada

Vrlo visoki

intenzitet

rada

63,5

48,2

24,2

10,5

5,4

48,7

27

13,1

8 4,6

Kućanstva s zavisnom djecom

Kućanstva bez zavisne djece

24

u radu zaključeno kako pokazatelji rizika od socijalne isključenosti variraju u odnosu na

pojedinu državu članicu, dok se u pogledu Europske unije kao cjeline primjećuje sporo

smanjivanje osoba koje su u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti. Kako bi se te

činjenice potkrijepile, u nastavku rada analizirana su izdvajanja europskih država za socijalnu

zaštitu (Grafikon 3).

Grafikon 3: Izdvajanja EU-28 i država članica za socijalnu zaštitu kao udio BDP-a, % ,

2011. i 2012. godina

Izvor: Eurostat, Expenditure on social protection, pregledano:15.03.2015., dostupno na:

http://ec.europa.eu/eurostat/tgm/table.do?tab=table&plugin=1&language=en&pcode=tps0009

8

U većini zemalja Europske unije može se uočiti povećanje socijalnih transfera, odnosno

izdataka za socijalnu zaštitu, te je u odnosu na 2011. godinu čak 22 države članice povećalo

svoje socijalne izdatke. Među njima prednjači Irska koja je u promatranom razdoblju ostvarila

veliko povećanje od 2,3 postotna poena, te samim time spada u red zemalja Europske unije

koje najviše ulažu u socijalnu zaštitu u postotku od BDP-a. Na samom vrhu je Danska sa

34,6% BDP-a koji odlazi na socijalnu zaštitu, te je ona lider već godinama, među zemljama

Europske unije, u pogledu ulaganja u socijalnu zaštitu svojih građana. Usporedbe radi

Hrvatska ulaže 21,2% BDP-a, te spada u donju polovicu zemalja EU pri ulaganjima za

socijalnu zaštitu. Samo povećanje rashoda za socijalnu zaštitu ne mora čuditi s obzirom na

činjenicu da europsko stanovništvo stari, te je samim time potrebno više ulaganja primjerice u

zdravstvo i zdravstvenu skrb. Također, ekonomska kriza je značajno utjecala na porast stopa

0

5

10

15

20

25

30

35

Da

nsk

a

Fra

ncu

ska

Niz

oze

msk

a

Irsk

a

Grč

ka

Fin

ska

Be

lgij

a

Šved

ska

Ita

lija

Au

stri

ja

EU

-28

Nje

mač

ka UK

Po

rtu

ga

l

Špan

jols

ka

Slo

ve

nij

a

Luk

sem

bu

rg

Cip

ar

Ma

đars

kaH

rva

tsk

a

Če

ška

Ma

lta

Slo

vačk

a

Po

ljsk

a

Bu

ga

rsk

a

Litv

a

Ru

mu

njs

ka

Est

on

ija

Latv

ija

25

nezaposlenosti diljem Europske unije, što je doprinjelo većim socijalnim izdacima koji su u

2012. godini iznosili 29,5% BDP-a Europske unije.

Na temelju navedenih činjenica postavlja se pitanje kako to da unatoč povećanim socijalnim

izdacima većine zemalja, rastu stope rizika od siromaštva i socijalne isključenosti. Odgovor,

na razini Europske unije, se može naći u integraciji novih zemalja članica koje su u puno

pokazatelja utjecale na porast nejednakosti među državama članicama budući da se poglavito

radi o državama koje pripadaju među manje razvijene države Europske unije, kao i činjenicu

da nacionalni sustavi preraspodjele socijalne zaštite u pojedinim članicama ne funkcioniraju

na zadovoljavajući način, odnosno svakom novom godinom sustav biva sve više opterećen,

dok se primjerice ne pridonosi dovoljno u pogledu dugoročnih rješenja na tržištima rada koja

bi isključenom stanovništvu ponudila šansu za uključivanje u društvene tijekove i

istovremeno smanjila broj osoba koji su u potrebi za socijalnom zaštitom. U nastavku rada

prikazuje se koliko socijalni transferi u odabranim zemljama članicama Europske unije znače

za stanovništvo tih država i promjenu razine rizika od siromaštva i socijalne isključenosti

(Grafikon 4).

Grafikon 4: Populacija u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti prije i poslije

socijalnih transfera u EU-28 i odabranim zemljama EU, %, 2013. godina

Izvor:Eurostat, People at risk of poverty before and after social transfers, pregledano:

15.03.2015., dostupno na:

http://ec.europa.eu/eurostat/tgm/refreshTableAction.do?tab=table&plugin=1&pcode=t2020_5

2&language=en

0

5

10

15

20

25

30

35

40

Prije socijalnih transfera

Poslije socijalnih transfera

26

Socijalni transferi su socijalna pomoć koju pružaju javna tijela onima koji su siromašni i

isključeni ili žive na rubu siromaštva i socijalne isključenosti. Ta pomoć može uključivati

novac, hranu, odjeću i obuću, poljoprivredna dobra i imovinu (European Commission, 2015.).

Kako učinkovitost socijalnih doprinosa funkcionira u pojedinoj zemlji Europske unije se vidi

iz prethodnog grafikona, koji pokazuje da su sve zemlje značajno smanjile, a neke i

prepolovile postotak populacije u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti nakon primitka

socijalnih transfera. Od odabranih zemalja prednjači Irska koja je za nevjerojatnih 24,4

postotnih poena smanjila rizik od siromaštva i isključenosti među svojim stanovnicima. Irskoj

se mogu nadodati standardno uspješne skandinavske zemlje Finska i Švedska, te Francuska i

Slovenija koje također ostvaruju značajne rezultate nakon primitka socijalnih transfera. S

druge strane, najgore rezultate bilježe Grčka i Rumunjska, koje i nakon socijalnih izdataka ne

bilježe značajnije pomake u borbi protiv siromašnih i socijalno isključenih osoba. U pogledu

Grčke i ovi podaci pokazuju na teško gospodarsko stanje uvjetovano ekonomskom krizom i

dugoročnim krivim odabirom smjera u kojem ide zemlja, što je za posljedicu i imalo veliki

broj osoba u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti. Međutim može se zaključiti kako u

većini europskih zemalja mjere socijalne politike donose plodove i smanjuju socijalnu

isključenost, no navedeni podaci na razini zemalja Europske unije mogu upućivati i na

činjenicu da postoje skupine u društvima europskih zemlja kojima je socijalna pomoć prijeko

potreban instrument preživljavanja, dok se Europska unija mora pobrinuti kako da ovisnost o

sredstvima potpore svede na minimum i građanima, u suradnji s državama članicama, ponudi

alternativu u pogledu novih radnih mjesta preko kojih bi se barem djelomično smanjili poveći

izdaci za socijalna davanja. Sljedeće potpoglavlje se upravo bavi problemom nezaposlenosti u

Europskoj uniji, koji je prepoznat kao jedan od ključnih generatora socijalne isključenosti.

3.2. Socijalna isključenost i nezaposlenost

Prethodno je u radu navedeno kako se socijalna isključenost sastoji od više sastavnica, među

kojima se najviše ističu nezaposlenost, siromaštvo i socijalna izolacija. Od navedenih

sastavnica socijalne isključenosti posebnu pozornost treba obratiti na nezaposlenost, budući

da nezaposleni pojedinci imaju velike šanse za socijalno srozavanje koje postepeno može

voditi do izolacije i isključenosti. Statusom nezaposlenih, a pogotovo dugotrajnom

nezaposlenosti pojedinci bivaju isključeni s tržišta rada, čime se povećavaju šanse za

manjkom resursa i socijalnom izolacijom. Također nezaposlenost povećava rizik od

siromaštva, koje uvjetuje smanjenje društvenih aktivnosti, te reduciranost socijalnih veza.

27

Navedeno povećava rizik od socijalne izolacije koja opet vrlo loše utječe na šanse za

zapošljavanje, budući da je socijalno izolirani pojedinac odvojen od izvora informacija i

potpore koja bi doprinjela njegovom zapošljavanju. Međutim, značaj povezanosti socijalne

isključenosti s pojmom nezaposlenosti bitno je istaknuti zbog eventualnog zapošljavanja kao

početka procesa uključivanja socijalno isključenih pojedinca. Stoga u nastavku rada Grafikon

5 pokazuje kakve stope nezaposlenosti dominiraju državama članicama Europske unije, te

najvećim konkurentima Europske unije - Sjedinjenim Američkim Državama i Japanom.

Grafikon 5: Stope nezaposlenosti u Europskoj uniji, SAD-u i Japanu, %, 2005.-2014.g.

2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. 2012. 2013. 2014.

EU-28 9.0 8.2 7.2 7.0 8.9 9.6 9.6 10.5 10.9 10.2

Austrija 5.2 4.8 4.4 3.8 4.8 4.4 4.2 4.3 4.9 -

Belgija 8.5 8.3 7.5 7.0 7.9 8.3 7.2 7.6 8.4 8.5

Bugarska 10.1 9.0 6.9 5.6 6.8 10.3 11.3 12.3 13.0 11.6

Cipar 5.3 4.6 3.9 3.7 5.4 6.3 7.9 11.9 15.9 16.1

Češka 7.9 7.1 5.3 4.4 6.7 7.3 6.7 7.0 7.0 6.1

Danska 4.8 3.9 3.8 3.4 6.0 7.5 7.6 7.5 7.0 6.6

Estonija 8.0 5.9 4.6 5.5 13.5 16.7 12.3 10.0 8.6 7.4

Francuska 8.9 8.8 8.0 7.4 9.1 9.3 9.2 9.8 10.3 10.2

Finska 8.4 7.7 6.9 6.4 8.2 8.4 7.8 7.7 8.2 8.7

Grčka 10.0 9.0 8.4 7.8 9.6 12.7 17.9 24.5 27.5 26.5

Hrvatska 13.0 11.6 9.9 8.6 9.2 11.7 13.7 16.0 17.3 17.0

Italija 7.7 6.8 6.1 6.7 7.7 8.4 8.4 10.7 12.1 12.7

Irska 4.4 4.5 4.7 6.4 12.0 13.9 14.7 14.7 13.1 11.3

Latvija 10.0 7.0 6.1 7.7 17.5 19.5 16.2 15.0 11.9 10.8

Litva 8.3 5.8 4.3 5.8 13.8 17.8 15.4 13.4 11.8 10.7

Luksemburg 4.6 4.6 4.2 4.9 5.1 4.6 4.8 5.1 5.9 6.0

Mađarska 7.2 7.5 7.4 7.8 10.0 11.2 11.0 11.0 10.2 7.7

Malta 6.9 6.8 6.5 6.0 6.9 6.9 6.4 6.3 6.4 5.9

Nizozemska 5.9 5.0 4.2 3.7 4.4 5.0 5.0 5.8 7.3 7.4

Njemačka 11.2 10.1 8.5 7.4 7.6 7.0 5.8 5.4 5.2 5.0

Poljska 17.9 13.9 9.6 7.1 8.1 9.7 9.7 10.1 10.3 9.0

Portugal 8.8 8.8 9.2 8.7 10.7 12.0 12.9 15.8 16.4 14.1

Rumunjska 7.1 7.2 6.4 5.6 6.5 7.0 7.2 6.8 7.1 6.8

Slovenija 6.5 6.0 4.9 4.4 5.9 7.3 8.2 8.9 10.1 9.8

Slovačka 16.4 13.5 11.2 9.6 12.1 14.5 13.7 14.0 14.2 13.2

Španjolska 9.2 8.5 8.2 11.3 17.9 19.9 21.4 24.8 26.1 24.5

Švedska 7.7 7.1 6.1 6.2 8.3 8.6 7.8 8.0 8.0 7.9

UK 4.8 5.4 5.3 5.6 7.6 7.8 8.1 7.9 7.6 -

SAD 5.1 4.6 4.6 5.8 9.3 9.6 8.9 8.1 7.4 6.2

Japan 4.4 4.1 3.8 4.0 5.1 5.0 4.6 4.3 4.0 3.6

Izvor: Eurostat, Unemployment rate by sex and age groups, pregledano: 15.03.2015.,

dostupno na: http://appsso.eurostat.ec.europa.eu/nui/show.do?dataset=une_rt_a&lang=en

28

Primjećuje se značajan porast nezaposlenosti u 2009. godini što se pripisuje učincima

ekonomske krize koja je potresla zemlje svijeta početkom 2008. godine. Sve promatrane

zemlje bilježe značajne pomake u nezaposlenosti, a najgore rezultate u tom pogledu, odnosno

više od dvostrukog povećanja bilježe zemlje poput Estonije, Irske, Latvije i Litve. Ipak, nizom

mjera za suzbijanje rasta nezaposlenosti, odnosno poticanjem novih radnih mjesta zemlje

Europske unije su u velikoj mjeri uspjele suzbiti velike stope nezaposlenosti, što je vidljivo i

iz smanjenja stope nezaposlenosti u 2014. godini koja na razini EU-28 zemalja iznosi 10,2%.

Pritom može zabrinjavati činjenica kako EU ima značajno veće stope nezaposlenosti od

svojih konkurenata SAD-a i Japana. Japan u 2014. godini već tradicionalno bilježi najbolji

rezultat u stopi nezaposlenosti koja iznosi svega 3,6%, a zanimljivo je usporediti zemlje

Europske unije sa SAD-om gdje se vidi primjetna razlika u stopama nezaposlenosti, prema

kojoj SAD drži 'zdravu' razinu nezaposlenosti sa malim pogoršanjima uslijed ekonomske

krize. Usporedba brojki SAD-a i Europe po pitanju nezaposlenosti vuče staru tematiku razlike

između američkog i europskog modela nezaposlenosti i radničkih zarada. Američki model

uvijek prednost daje manjoj nezaposlenosti, posljedično slabijim zaradama i nižem pragu

siromaštva radi povećanja stope zaposlenosti. Globalna kriza, kao i recesija je pogodila

američko gospodarstvo ipak na blaži način nego europsko; unatoč tome što je ekonomska

kriza krenula upravo iz SAD-a. Za razliku od američkog modela, europski model je fokusiran

na više plaće, te veća davanja za socijalna izdvajanja što i rezultira većom nezaposlenošću

(Kandžija i Cvečić, 2010., str. 1093.). Najgore zemlje Europske unije tako ostaju Grčka,

Španjolska i Hrvatska koje bilježe vrlo slabe oporavke od krize po pitanju nezaposlenosti i

gotovo utopistički se čini vraćanje tih zemalja na stope nezaposlenosti koje su ostvarivale

prije globalne krize. S druge strane, najmanje stope nezaposlenosti među zemljama EU bilježe

Njemačka (5%), Malta (5,9%), Luksemburg (6%) i Češka (6,1%), među kojima se posebno

ističe Njemačka koja je osim blagog povećanja od 0,2 postotna poena u 2008. godini, u

cijelom promatranom razdoblju bilježila smanjenje stopa nezaposlenosti. Proučavajući stope

nezaposlenosti unutar Europske unije, posebnu pozornost treba usmjeriti prema stopama

nezaposlenih mladih, s čime EU od izbijanja krize ima velike probleme. Naime, svaki daljnji

rast stopa nezaposlenosti mladih predstavlja problem koji može imati dugoročne posljedice

kako za pojedince, tako i za društva u cjelini. Neosporno je kako u razvijenim zemljama

prijelaz mladih iz obrazovnih sustava na radna mjesta traje duže nego primjerice pred deset

godina, no zabrinjavajući je manjak prilika na tržištu rada za mlade osobe, koje se često

nalaze isključene s istih čime se doprinosi razvitku socijalne isključenosti (Grafikon 6).

29

Grafikon 6: Stope nezaposlenosti mladih u EU, %, 2014. godina

Izvor: Eurostat, Youth unemployment rate, pregledano: 15.03.2015., dostupno na:

http://ec.europa.eu/eurostat/tgm/table.do?tab=table&init=1&language=en&pcode=tipslm80&

plugin=1

Pri promatranju stopa nezaposlenosti mladih među zemljama EU, primjećuje se sličnost pri

promatranju stopa nezaposlenosti. Naime, na samom vrhu ponovno se nalaze Španjolska,

Grčka i Hrvatska, kojima se može dodati Italija, kao jedine zemlje gdje je stopa

nezaposlenosti mladih premašila 40% od populacije mladih osoba. Navedeno upućuje kako je

globalna kriza na tržištu rada najviše pogodila mlade ljude, što posebno zabrinjava budući da

se u radu prethodno zaključilo kako su među najugroženijim skupinama pri razvitku socijalne

isključenosti upravo mladi. Također može se debatirati kako će se, nastave li se ovako visoke

stope isključenosti mladih s tržišta rada, države članice Europske unije u budućnosti boriti s

još većim stopama socijalne isključenosti koje bi mogle nastati kao posljedica isključivanja s

tržišta rada u tako ranim dobnim kategorijama.

Nakon stopa nezaposlenosti i stopa nezaposlenosti mladih, u nastavku rada je obrađena

tematika dugoročne stope nezaposlenosti6, koje se identificiraju kao veliki uzročnik socijalne

isključenosti budući da u promatranju tog problema nije dovoljno obratiti pozornost isključivo

na stopu nezaposlenosti. Naime, dugoročna nezaposlenost nema samo pogubne utjecaje na

osobni i socijalni aspekt života pojedinaca, već ona vodi i do negativnih efekata socijalne

kohezije, te do usporavanja ekonomskog rasta. Posebno je bitno promotriti stope dugotrajne

6 Pod pojmom dugoročne nezaposlenosti Europska unija, odnosno Eurostat takvu vrstu nezaposlenosti mjere

isključenošću s tržišta rada 12 mjeseci ili više.

0

10

20

30

40

50

60B

elg

ija

Bu

ga

rsk

a

Cip

ar

Če

ška

Da

nsk

a

Est

on

ija

Fra

ncu

ska

Fin

ska

Grč

ka

Hrv

ats

ka

Ita

lija

Irsk

a

Latv

ija

Litv

a

Luk

sem

bu

rg

Ma

đars

ka

Ma

lta

Niz

oze

msk

a

Nje

mač

ka

Po

ljsk

a

Po

rtu

ga

l

Ru

mu

njs

ka

Slo

ve

nij

a

Slo

vačk

a

Špan

jols

ka

Šved

ska

23,2 23,6

35,5

15,9 12,6 15

24,3 20,5

52,3

45 42,7

24 19,6

19,3 18,9 20,4

12,7 12,7 7,7

23,9

34,8

24 21,7

30,4

53,2

22,9

30

nezaposlenosti u EU budući da je globalna kriza ostavila veliki trag na europskom kontinentu.

Kriza povezana sa modernim globalizacijskim trendovima i razvojem tehnologije je

prvenstveno doprinjela razvitku strukturne nezaposlenosti, odnosno povećanju broja ljudi čije

vještine više nisu potrebne na tržištima rada. Upravo strukturna nezaposlenost vodi do

dugoročne nezaposlenosti, koja stvara tri efekta (Orlandi, 2012.):

· manje ljudi uopće ulazi na tržište rada; ili zbog toga što su obeshrabreni dugoročnom

nezaposlenošću ili zato što upravo zbog nje postaju nepoželjni poslodavcima

· kvaliteta i vještina tih radnika se srozava čime može utjecati na buduću produktivnost

· povećani državni izdaci za podršku dugoročno nezaposlenima mogu smanjiti ostale

javne investicije.

Dugotrajna nezaposlenost tako postaje novi problem s kojim se EU treba boriti, budući da

svako duže isključivanje s tržišta rada može potencijalno značiti povećanje stopa socijalne

isključenosti (Tablica 4).

Tablica 4: Dugoročne stope nezaposlenosti među odabranim državama članicama i EU-

28, %, 2008.-2013. godina

2008. 2009. 2010. 2011. 2012. 2013.

EU-28 2.6 3.0 3.8 4.1 4.7 5.1

Bugarska 2.9 3.0 4.8 6.3 6.8 7.4

Češka 2.2 2.0 3.0 2.7 3.0 3.0

Danska 0.5 0.6 1.5 1.8 2.1 1.8

Francuska 2.8 3.2 3.7 3.8 4.0 4.2

Finska 1.2 1.4 2.0 1.7 1.6 1.7

Grčka 3.7 3.9 5.7 8.8 14.5 18.5

Hrvatska 5.6 5.4 7.0 8.8 10.4 11.0

Italija 3.1 3.5 4.1 4.4 5.7 6.9

Irska 1.7 3.5 6.8 8.7 9.1 7.9

Njemačka 3.9 3.5 3.3 2.8 2.4 2.3

Portugal 4.1 4.7 6.3 6.2 7.7 9.3

Rumunjska 2.3 2.1 2.4 3.0 3.1 3.3

Slovenija 1.9 1.8 3.2 3.6 4.3 5.2

Španjolska 3.7 3.9 5.7 8.8 14.5 18.5

Izvor: Eurostat, Long-term unemployment rate, pregledano: 20.03.2015., dostupno na:

http://ec.europa.eu/eurostat/tgm/table.do?tab=table&init=1&language=en&pcode=tsdsc330&

plugin=1

31

Dugoročne stope nezaposlenosti variraju između država članica Europske unije, no slično kao

i u prethodnim promatranjima nezaposlenosti najgore rezultate u pogledu dugoročne

nezaposlenosti ostvaruje trojac Grčka, Španjolska i Hrvatska. Slično se može primjetiti u

pogledu zemalja koje ostvaruju najbolje rezultate, budući da među njima prednjače

skandinavske zemlje gdje stopa dugotrajne nezaposlenosti ne prelazi 1,7% u 2013. godini,

dok od ostalih zemalja male stope dugotrajne nezaposlenosti ostvaruje i Njemačka.

Nakon provedene analize stopa nezaposlenosti, a poglavito dugotrajne nezaposlenosti koja

ima višestruke učinke na socijalnu isključenost, postavlja se pitanje kako zemlje poput Finske,

Švedske, Danske ili Njemačke imaju toliko bolje pokazatelje u stopama nezaposlenosti od

ostatka zemalja Europske unije i prosjeka EU-28 zemalja. Odgovor na navedeno pitanje daje i

dva smjera kojim bi ostatak europskih zemalja mogao krenuti u borbi protiv rastućih stopa

nezaposlenosti. Prvi pristup koji se nameće kao odgovor je njemački pristup reformi tržišta

rada koji se svakako čini ispravnim, budući da Njemačka bilježi manje stope strukturne i

dugotrajne nezaposlenosti i u godinama nakon krize. Naime, Njemačka je 2002. krenula u

provedbu reforme tržišta rada nazvanu 'Hartzove reforme' po tadašnjem savjetniku njemačkog

kancelara Peteru Hartzu. Po tom planu, država je nekadašnje velikodušne potpore

nezaposlenima bitno smanjila, te zauzvrat povećala zaštitu svih radnika i krenula u usku

suradnju sa obrazovnim institucijama i kompanijama u stvaranju radne snage koja bi

odgovarala budućim potrebama tržišta kako bi se upravo što je više moguće izbjegao problem

strukturne nezaposlenosti (Arent i Nagl, 2013.).

Drugi pristup, kojeg sve više potiče i prihvaća Europska unija, po uzoru na danski model, se

zove fleksigurnost. Fleksigurnost je izvedenica iz riječi fleksibilnost i sigurnost te predstavlja

kombinaciju fleksibilnosti u promjenjivom ekonomskom okružju uz sigurnost za zaposlenike.

Pristup fleksigurnosti karakterističan je u skandinavskim zemljama, koje sve redom imaju

impresivne brojke u borbi protiv dugotrajne nezaposlenosti, a definira se kao tzv. zlatni trokut

koji se sastoji od tri komponente (Obadić, 2009.):

· fleksibilnost na tržištu rada - ugovori o radu dozvoljavaju poslodavcima lako

otpuštanje i zapošljavanje

· socijalna sigurnost za zaposlenike - biti nezaposlen ne predstavlja veliki problem

budući da osoba koja izgubi posao će dobiti dobru naknadu za nezaposlenost

(nerijetko i jamstva pune plaće sljedećih nekoliko mjeseci) te druge oblike pomoći

32

· aktivna politika zapošljavanja - podrazumijeva programe prekvalificiranja shodno

potrebama tržišta, ali i stroge sankcije onima koji zloupotrebljavaju svoj status

nezaposlene osobe. Kako bi dobivali naknadu za nezaposlenost, osobe se moraju

aktivno uključiti u traženje novog posla ili programe prekvalifikacije.

Nadalje fleksigurnost podrazumijeva kontinuirani dijalog između poslodavaca i sindikata, što

takvu vrstu programa čini teško izvedivim u ostatku Europe. Također, ono što je

karakteristično za Dansku od kuda pojam fleksigurnosti dolazi, ali i ostale skandinavske

zemlje je upravo u postojanju visokih poreza koji mogu iznositi i do 60% dohotka. Slična

situacija se nalazi u Njemačkoj koja pod vodstvom Angele Merkel povećanjem PDV-a puni

proračun, no ono što treba razumijeti pri promatranju socijalnih reformi i borbe protiv

nezaposlenosti je kako su se s vremenom stanovnici navedenih zemalja uvjerili kako njihov

novac zaista završava u ekonomskim i socijalnim projektima bitnim za ekonomski razvoj i

stabilnost cijele zemlje. Konačno, može se primjetiti porast stopa nezaposlenosti u razvijenim

zemljama svijeta, a uzroke takvog rasta treba tražiti u strukturalnim promjenama, povezanim

poglavito sa globalnom krizom, koje obuhvaćaju tržišta rada. Europske zemlje povijesno

naginju sačuvanju visokog životnog standarda, koje kao takvo nameće višestruka porezna

davanja i javnu potrošnju kroz razne programe pomoći nezaposlenima, te u konačnici kroz

socijalnu pomoć (Škare, 2001.). No ipak glavni problem koji se veže uz spomenute faktore

nije relativna visina troškova, nego nefleksibilnost tih troškova. Primjera radi tako će u SAD-

u radnik očekivati veća primanja ako kompanija u kojoj je zaposlen prolazi kroz dobro

razdoblje, dok bi u recesiji isti radnik shvatio da postoji mogućnost dobivanja manje plaće,

koju bi navedeni radnik čak i očekivao (Samuelson i Nordhaus, 2007., str. 225.). Ako se

obrati pozornost na europski prostor, takav primjer bi teško pronašao plodno tlo u europskoj

praksi i poimanjima radnika. Općenito, može se zaključiti kako je obračun s kompleksnom i

višeslojnom problematikom nezaposlenosti potencijalno moguće ostvariti mobilizacijom onih

snaga koje bi mogle rezultirati povećanim ulaganjima u obrazovanje i koje bi unaprijedile

tržište rada da se adekvatno prilagođava novim uvjetima i promjenama na razini svjetske

ekonomije; iako treba naglasiti kako visoke stope zaposlenosti predstavljaju samo jedan način

borbe protiv socijalne isključenosti, dok bi se politika zapošljavanja svakako trebala usmjeriti

na stvaranje novih radnih mjesta, a ne na puko ostvarenje gospodarskih ciljeva (Bežovan i

Zenić, 2002.). Time je utvrđeno kako i među zaposlenim pojedincima dolazi do problema

socijalne isključenosti, te samo otvaranje novih radnih mjesta zasigurno neće iskorijeniti

socijalnu isključenost. Navedena teza proizlazi iz činjenice da su u modernom svijetu mnogi

33

poslovi privremeni i nesigurni, pa pojedinci ne mogu dugoročno planirati vlastitu budućnost.

Također sam porast stopa zaposlenosti neće značiti puno najugroženijim skupinama društva

kojima je potrebna kombinacija socijalnih usluga, obrazovanja i dostupne infrastrukture, kao

što će porast stopa zaposlenosti malo značiti za primjerice bolesne ili starije pojedince u

društvu u borbi za njihovo socijalno uključivanje. U konačnici može se zaključiti kako je

adekvatno zaposlenje zasigurno veliki pomak za većinu socijalno isključenih pojedinaca, no

ono ne može biti jedini način u borbi protiv socijalne isključenosti. Upravo sljedeće poglavlje

ukazuje na važnost obrazovanja kao jednog od glavnih procesa uključivanja socijalno

isključenih pojedinaca.

3.3. Socijalna isključenost i obrazovanje

Ako je nezaposlenost jedan od glavnih okidača socijalne isključenosti, onda bi obrazovanje

predstavljalo ključnu mjeru uključivanja takvih pojedinaca u sve sfere društva. Naime,

posjedovanje određenih kvalifikacija i vještina jasno razlikuje osobe na tržištu rada, te ih time

čini poželjnima u očima poslodavaca. Te riječi posebno dobivaju na težini s obzirom da se

socijalno isključeni pojedinci vrlo često suočavaju s manjkom znanja i pripadajućih vještina.

Pri promatranju utjecaja obrazovanja na socijalnu isključenost svakako treba naglasiti važnost

obrazovnih postignuća i cjeloživotnog učenja kao glavnih elemenata koji mogu omogućiti

uključenost. Pritom valja spomenuti kako obrazovanje ne utječe samo na veće mogućnosti na

tržištu rada, već predstavlja i stupanj osobne satisfakcije koju obrazovanjem ispunjavaju

pojedinci, ali i uključivanje, socijalizaciju takvih pojedinaca u interakciji s drugim ljudima

kroz obrazovne sustave. Ipak, veće razine obrazovanja ili poticanje na obrazovanje od strane

javnih vlasti ne može, samo po sebi, riješiti problem socijalne isključenosti poglavito iz

razloga što na socijalnu isključenost utječu i ostali elementi poput nejednakih dohodovnih

podjela, rasnih podjela, geografskih udaljenosti i slično. Također ne treba zaboraviti na spolnu

diskriminaciju jednako obrazovanih pojedinaca ili na nedostatak same ponude radnih mjesta,

čime se s tržišta rada mogu isključivati i obrazovani pojedinci (UNDP, 2006.). Konačno treba

zaključiti kako stupanj obrazovanja i pripadajuća postignuća trebaju biti praćena od strane

ostalih čimbenika koji bi posljedično dovodili pojedince do uspjeha na radnim mjestima i

zadovoljstva kojeg postojanje odgovarajućih radnih mjesta generira. U tom pogledu izuzetno

bitna je uloga države i javnih vlasti u omogućavanju kako osnovne tako i napredne razine

obrazovanja pojedincima u vlastitom društvu; što upravo prikazuje (Grafikon 7).

34

Grafikon 7: Ukupna javna potrošnja na obrazovanje među odabranim zemljama EU, %

BDP-a, 2011. godina

Izvor: Eurostat, Public expenditure on education, pregledano: 20.03.2015., dostupno na:

http://ec.europa.eu/eurostat/tgm/table.do?tab=table&init=1&language=en&pcode=tsdsc510&

plugin=1

Ukupna javna potrošnja za obrazovanje uključuje potrošnju na svim razinama obrazovanja, iz

koje je vidljivo kako najviše izdvajaju zemlje poput Danske, Cipra, Malte, Švedske i Finske,

dok najmanje u tom pogledu izdvajaju Rumunjska, Bugarska, Slovačka i Hrvatska, koje imaju

velikih problema u dostizanju europskog prosjeka od 5,25% BDP-a. Također ono što je

primjetno kako zemlje koje najviše ulažu u obrazovanje imaju i najniže stope nezaposlenosti,

te generalno gledano i niske stope rizika od socijalne isključenosti. U tome se upravo i ogleda

značaj obrazovanja, dok se Danska još jednom ističe kao zemlja koja ostvaruje impresivne

stope ulaganja u obrazovanje što, u kombinaciji s ostalim ulaganjima, pozitivno utječe na

stope nezaposlenosti i na rizik od socijalne isključenosti.

Također, osim pogleda na obrazovanje s aspekta socijalne isključenosti, bitno je naglasiti i

značaj obrazovanja pri gospodarskom razvoju. Naime, obrazovanje ima izrazito jak utjecaj na

gospodarski rast, te može dati značajan doprinos eventualnom razvitku pojedinog društva.

Obrazovaniji pojedinci imaju veće šanse za zaposlenje, dok je uloga obrazovanja u modernim

društvima znanja neizostavna, te se unutar toga nameće činjenica da su slabije obrazovani

pojedinci skloniji riziku od socijalne isključenosti, što u konačnici stvara dodatne troškove za

države u pogledu socijalnih transfera, čime se povećava mogućnost od negativnih stopa rasta i

0

1

2

3

4

5

6

7

8

9

EU

-28

Be

lgij

a

Bu

ga

rsk

a

Cip

ar

Če

ška

Da

nsk

a

Est

on

ija

Fra

ncu

ska

Fin

ska

Hrv

ats

ka

Ita

lija

Irsk

a

Latv

ija

Litv

a

Ma

đars

ka

Ma

lta

Niz

oze

msk

a

Nje

mač

ka

Po

ljsk

a

Po

rtu

ga

l

Ru

mu

njs

ka

Slo

ve

nij

a

Slo

vačk

a

Špan

jols

ka

Šved

ska

5,25

6,55

3,82

7,87

4,51

8,75

5,16 5,68

6,76

4,21 4,29

6,15

4,96 5,17

4,71

7,96

5,93

4,98 4,94 5,27

3,07

5,68

4,06

4,82

6,82

35

posljedično razvoja (Farnell, 2012.). Uz navedeno treba naglasiti kako obrazovanje ne može

biti jedino jamstvo razvoja, budući da zemlja s najboljim obrazovnim sustavom ne mora

nužno ostvarivati i najveći gospodarski rast i razvoj.

Osim stopa ulaganja u obrazovanje, važno je sagledati podatke o stupnju obrazovanja,

odnosno o razinama obrazovanja u pojedinoj državi Europske unije. Naime, UNESCO7 je

razvio međunarodnu standardnu klasifikaciju obrazovanja (ISCED) kojom se olakšava

usporedba statističkih podataka i pokazatelja o obrazovanju u različitim zemljama na temelju

ujednačenih i međunarodno dogovorenih pojmova (Europska komisija, 2015.). Postoje

različite razine obrazovanja koje su objavljene prvo 1997. godine kada ih je bilo ukupno

sedam, a 2011. godine one su proširene na devet razina, poglavito zbog činjenice što su

najviši nivoi obrazovanja podijeljeni na nekoliko razine (UNESCO, 2012.). Eurostat također

koristi ISCED razine pri opisu obrazovanja (Grafikon 8).

Grafikon 8: Stanovništvo odabranih zemalja Europske unije prema razinama

postignutog obrazovanja, % od ukupne populacije, 15-64 godina, 2014. godina

Izvor: Eurostat, Education - educational attainment, pregledano: 25.03.2015., dostupno na:

http://ec.europa.eu/eurostat/c/portal/layout?p_l_id=118082&p_v_l_s_g_id=0

Najveći postotak stanovništa s najnižim razinama obrazovanja se može naći u Portugalu,

Malti, Italiji i Španjolskoj gdje ili blizu 50% stanovništva ili čak i više od tog postotka spada u

7 UNESCO (engl. United Nations Educational, Scientific and Cultural Organization) je Organizacija Ujedinjenih

naroda za obrazovanje, znanost i kulturu utemeljena 1945. godine koja doprinosi miru i sigurnosti promovirajući suradnju među državama na područjima obrazovanja, znanosti i kulture u cilju unapređenja općeg poštivanja

pravde, vladavine zakona, ljudskih prava i temeljnih sloboda.

36

prve tri razine prema ISCED-u. I dok postoji poveznica u zemljama poput Portugala,

Španjolske ili Italije između nižih levela obrazovanja i stopa nezaposlenosti, te rizika od

socijalne isključenosti, koje su veće od prosjeka europskih zemalja; vrlo visok postotak u

pogledu primarnog obrazovanja na Malti se pripisuje nešto drugačijoj obrazovnoj strukturi u

navedenoj zemlji. Naime, obavezno obrazovanje na Malti je podijeljeno na tri razine, a

završava s 16 godina starosti, kada pojedinci odlučuju pohađati višu školu koja traje dvije

godine i služi kao obavezna priprema za fakultet i više razine obrazovanja (ExpatArrivals,

2015.). Stope sekundarnog obrazovanja su očekivano najviše stope obrazovanja u većini

europskih zemalja, dok u pogledu tercijarnog obrazovanja među zemljama članicama EU se

ističu Cipar, Irska, Finska, Estonija i Švedska koje redom imaju iznad 30% populacije s

tercijarnim razinama obrazovanja. Usporedbe radi, stope rizika od socijalne isključenosti u

navedenim zemljama su značajno niže ili se kreću oko europskog prosjeka. Što se tiče

Hrvatske primjetno je zaostajanje po razinama obrazovanja za prosjekom Europske unije,

koje se prvenstveno ogleda u značajno višim postocima stanovništva sa sekundarnim

obrazovanjem i nižim postocima stanovništva s tercijarnim obrazovanjem. Primjer koji bi

trebalo slijediti se nalazi u susjednoj Sloveniji, čije stanovništvo prati europske prosjeke i

ostvaruje vrlo dobre rezultate u pogledu tercijarnog obrazovanja koje posjeduje 25%

stanovništva. Ipak, pri sagledavanju problematike socijalne isključenosti i njene povezanosti s

općim razinama obrazovanja, vrlo korisno bi bilo vidjeti postotke stanovništva u riziku od

siromaštva i socijalne isključenosti prema razinama obrazovanja (Grafikon 9).

Grafikon 9: Stanovništvo u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti prema

razinama obrazovanja, %, EU-28

Izvor: Eurostat, People at risk of poverty or social exclusion by education level, pregledano:

25.03.2015., dostupno na:

http://appsso.eurostat.ec.europa.eu/nui/show.do?dataset=ilc_peps04&lang=en

0 5 10 15 20 25 30 35

Ukupno (sve ISCED 97' razine)

Predprimarno, primarno i niže sekundarnoobrazovanje (lv. 0-2)

Više sekundarno i obrazovanje nakonsekundarnog koje ne uključuje tercijarno…

Prva i druga razina tercijarnog obrazovanja

(lv.5-6)

23,3

34,2

22,5

11,8

23,7

34,8

23,2

12

23,5

34,8

23,2

11,9

2013.

2012.

2011.

37

Najmanje rizika od siromaštva i socijalne isključenosti očekivano ima stanovništvo s višim

razinama obrazovanja. S druge strane, osobama s najnižim razinama obrazovanja, u

promatranom razdoblju, se povećava rizik od socijalne isključenosti i u 2013. godini iznosi

34,8%, što je još jedan od pokazatelja značaja obrazovanja u borbi protiv siromaštva i

socijalne isključenosti. Također je primjetan i porast rizika od siromaštva i socijalne

isključenosti u populaciji sa sekundarnim obrazovanjem. Na razini zemalja Europske unije,

Rumunjska, te posebno Bugarska bilježe izrazito velike stope rizika od siromaštva i socijalne

isključenosti prema razinama obrazovanja; i to na svim razinama obrazovanja, uključujući i

tercijarnu razinu.

Konačno, može se zaključiti kako je obrazovanje izrazito bitan element uključivanja

pojedinaca u društvene procese, te je potpuno jasno kako s višim razinama obrazovanja dolazi

do manje mogućnosti rizika od socijalne isključenosti. Ipak, u zemljama u kojima se vidi

zaostajanje u svim elementima za ostalim zemljama Europske unije, što se poglavito odnosi

na nove članice, vidljive su više razine rizika od socijalne isključenosti i onih osoba koje

posjeduju visoke razine obrazovanja. Time se može zaključiti da, iako je obrazovanje važan

element za suzbijanje socijalne isključenosti, ono ne može biti jedini pokretač uključenosti

prethodno isključenih osoba, te je jasno kako Europska unija i države članice moraju stvoriti

pripadajuće programe prema kojima bi obrazovanje bila polazišna točka u borbi protiv

socijalne isključenosti. Navedeno zahtjeva viša izdvajanja u pogledu obrazovanja, ali i

uključivanje nadnacionalnih, državnih i lokalnih vlasti u stvaranju prave klime za razvoj

ostalih faktora koji bi potom omogućili više prilika na tržištima rada, čime bi pripadajuća

obrazovanja bila preduvjet za više razine zaposlenosti i posljedično niže razine socijalne

isključenosti.

3.4. Kretanje i pokazatelji gospodarskog razvoja u Europskoj uniji

Cilj je ekonomskog razvoja što efikasnija raspodjela najčešće ionako ograničenih resursa,

čime bi se izbjegle velike razine nejednakosti, te poboljšanje životnih uvjeta najpotrebnijima,

odnosno siromašnim, marginaliziranim i isključenim skupinama u pojedinom društvu. Proces

gospodarskog razvoja zagovara pravednije društvo, društvo u kojem postoji prilika za

nezaposlene na tržištu rada, društvo koje radi na smanjenju stope siromaštva svojih građana,

te u konačnici društvo u kojem ima što je moguće manje socijalno izoliranih pojedinaca.

38

Stoga se može zaključiti kako neka zemlja ostvaruje gospodarski razvoj ako ostvaruje

napretke u povećanju bruto domaćeg proizvoda po stanovniku, ako se smanjuje broj

nezaposlenih pojedinaca u društvu, te ako dolazi do smanjenja siromaštva. Budući da je

posebno važno izabrati prave pokazatelje pri analizi gospodarskog razvoja, za potrebe rada,

analiziran je osnovni opći pokazatelj razvoja - bruto nacionalni dohodak po stanovniku (BND

p/c), te složeni pokazatelj razvoja Indeks ljudskog razvoja koji se sastoji od nekoliko

kvantitativnih pokazatelja kako bi se dobio što realniji pogled na razvoj pojedine zemlje. U

nastavku rada, Tablica 5 prikazuje visinu BND per capita u zemljama Europske unije.

Tablica 5: BND p/c zemalja Europske unije, prema tečaju nacionalne valute, u

dolarima, 2005.-2013. godina

2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. 2012. 2013.

Austrija 38,500 41,260 44,170 48,700 48,580 49,180 50,330 50,310 50,430

Belgija 37,630 39,890 42,630 46,530 45,980 47,200 47,130 46,900 46,290

Bugarska 3,700 4,150 4,720 5,940 6,420 6,630 6,870 7,070 7,360

Cipar 21,490 22,880 24,240 28,870 28,820 28,280 29,070 26,410 25,210

Češka 12,380 13,920 15,740 18,300 18,650 19,210 19,380 19,280 18,950

Danska 49,620 53,520 55,700 60,260 59,840 60,820 61,470 60,720 61,680

Estonija 9,670 11,400 13,410 14,870 14,290 14,390 15,610 16,470 17,690

Francuska 36,010 37,960 40,250 43,510 43,760 43,790 44,220 43,140 43,460

Finska 40,090 42,730 46,010 49,880 48,570 49,320 49,900 48,590 48,820

Grčka 22,510 24,290 26,110 28,330 29,060 27,580 24,980 23,690 22,690

Hrvatska 9,870 10,990 12,350 13,960 13,800 13,740 14,040 13,460 13,430

Italija 32,390 34,210 35,820 37,770 37,690 37,690 37,690 36,240 35,860

Irska 43,570 47,570 50,080 51,150 46,120 43,760 42,060 41,460 43,110

Latvija 6,950 8,340 10,410 12,430 13,030 12,680 13,330 14,030 15,280

Litva 7,580 8,840 10,520 12,600 12,320 12,260 13,050 13,910 14,900

Luksemburg 70,340 63,170 78,300 83,240 67,320 69,340 71,070 69,300 69,900

Mađarska 10,410 11,250 11,780 13,150 13,220 13,050 13,020 12,830 13,260

Malta 14,380 15,310 16,640 19,300 18,850 20,090 20,100 19,990 20,980

Nizozemska 42,010 45,500 48,730 52,100 53,130 53,320 53,130 51,760 51,060

Njemačka 35,880 38,380 40,730 43,910 43,810 44,780 46,410 46,700 47,270

Poljska 7,400 8,470 9,960 12,060 12,390 12,580 12,620 12,990 13,240

Portugal 18,550 19,330 20,770 22,440 22,840 22,930 22,620 21,200 21,260

Rumunjska 3,920 4,950 6,470 8,490 8,680 8,430 8,520 8,560 9,060

Slovenija 18,460 19,970 21,950 24,680 24,390 24,540 24,560 23,290 23,210

Slovačka 11,330 12,880 14,840 17,110 17,010 17,130 17,430 17,400 17,810

Španjolska 25,930 27,970 29,920 32,440 32,770 32,130 31,280 30,130 29,920

Švedska 45,350 48,650 52,190 55,600 51,900 53,810 56,010 58,600 61,760

UK 41,010 43,430 46,110 46,870 42,650 40,470 40,090 40,600 41,680

Izvor: Svjetska banka,GNI per capita, pregledano: 25.03.2015., dostupno na:

http://data.worldbank.org/indicator/NY.GNP.PCAP.CD/countries

39

Analizirajući stope BND po stanovniku, na razini zemalja EU, vidljiv je primjetan rast stope

BND p/c u svim zemljama ako se uspoređuju stope iz 2005. godine s onima iz 2013. godine.

Što se tiče najuspješnijih zemalja u tom pogledu, na vrhu se nalaze Luksemburg, Danska i

Švedska, od kojih je posebno interesantno obratiti pozornost na stope BND p/c Luksemburga

u promatranom razdoblju. Naime, Luksemburg je prije izbijanja globalne krize imao značajno

veće stope BND p/c nego one koje bilježi u 2013. godini, no i s takvim stopama drži prvo

mjesto. Općenito može se primjetiti kako je globalna kriza značajno utjecala na rast stopa

BND p/c u većini zemalja Europske unije. Najslabije vrijednosti u pogledu BND p/c bilježe

Bugarska, Rumunjska, Mađarska i Poljska, kojima se može priključiti i Hrvatska s 13,430

dolara po stanovniku u 2013. godini, po čemu je peta najlošija članica Europske unije u

navedenom pokazatelju. Od složenih pokazatelja pri mjerenju gospodarskog razvoja posebno

se ističe Indeks ljudskog razvoja, kao najrašireniji složeni pokazatelj razvoja (Tablica 6).

Tablica 6: HDI indeks odabranih zemalja EU, 2013. godina

Rang

Zemlja

HDI

indeks

Očekivano trajanje života

pri rođenju

Prosječne godine

školovanja

GNI/pc

(PPP, $)

4. Nizozemska 0.915 81.0 11.9 42,397

6. Njemačka 0.911 80.7 12.9 43,049

10. Danska 0.900 79.4 12.1 42,880

11. Irska 0.899 80.7 11.6 33,414

12. Švedska 0.898 81.8 11.7 43,201

14. UK 0.892 80.5 12.3 35,002

20. Francuska 0.884 81.8 11.1 36,629

21. Luksemburg 0.881 80.5 11.3 58,695

24. Finska 0.879 80.5 10.3 37,366

25. Slovenija 0.874 79.6 11.9 26,809

26. Italija 0.872 82.4 10.1 32,669

27. Španjolska 0.869 82.1 9.6 30,561

28. Češka 0.861 77.7 12.3 24,535

29. Grčka 0.853 80.8 10.2 24,658

35. Poljska 0.834 76.4 11.8 21,487

37. Slovačka 0.830 75.4 11.6 25,336

43. Mađarska 0.818 74.6 11.3 21,239

47. Hrvatska 0.812 77.0 11.0 19,025

48. Latvija 0.810 72.2 11.5 22,186

54. Rumunjska 0.785 73.8 10.7 17,433

58. Bugarska 0.777 73.5 10.6 15,402

Izvor: Human Development Report, Human Development Index and its components,

pregledano: 02.04.2015., dostupno na:

http://hdr.undp.org/en/content/table-1-human-development-index-and-its-components

40

Ukupno 26 zemalja Europske unije spada u zemlje vrlo visokog HDI indeksa, što znači da su

jedino Rumunjska i Bugarska svrstane u zemlje visokog HDI indeksa, te su po tome na

začelju zemalja Europske unije. S druge strane, u najboljih deset zemalja spadaju tri zemlje

Europske unije: Nizozemska (4.), Njemačka (6.) i Danska (10.), dok je u odnosu na prošlo

razdoblje istraživanja iz samog vrha zemalja po HDI indeksu ispala Irska koja se u

istraživanju iz 2013. godine nalazila na 11. mjestu. Što se tiče analize komponenata koje čine

HDI indeks, najveći očekivani životni vijek bilježe stanovnici mediteranskih zemalja - Italije i

Španjolske, dok u stjecanju obrazovanja u prosjeku najviše godina provode Nijemci. U analizi

istih komponenata najslabije rezultate bilježe Litva, Latvija, Rumunjska i Bugarska u pogledu

očekivanog životnog vijeka, koji je značajnije niži u odnosu na ostatak država Europske unije.

Prosječno najmanje godina u stjecanju obrazovanja bilježe stanovnici Portugala i Španjolske.

41

4. KOREALCIJA SOCIJALNE ISKLJUČENOSTI I POKAZATELJA GOSPODARSKOG RAZVOJA

U literaturi se povezanost socijalne isključivosti i gospodarskog razvoja najčešće svodi na

proučavanje veze između raspodjele dohotka i rasta, koji bi posljedično potaknuo ekonomski

razvoj. Pritom se misli da nejednaka raspodjela dohotka stvara socijalno isključene pojedince

i kolektive, te time pridonosi slabim stopama gospodarskog rasta i razvoja. Istovremeno,

društvo u kojem postoji pravedna podjela dohotka, te pozitivne stope na tržištu rada može

očekivati smanjenje broja isključenih osoba iz modernih tijekova koji bi doprinjeli

povećanom rastu i razvoju. Prema Ehrhartu postoje dva temeljna smjera u promatranju

nejednakosti i razvoja: argumenti političke ekonomije i čisto ekonomski argumenti (Ehrhart,

2009.). Objašnjenje isključenosti i razvoja u sferi političke ekonomije se odnosi na tvrdnje

ekonomista da što je veći stupanj nejednakosti, to motivira više društvenih zahtjeva za

preraspodjelom kroz političke procese. Nadalje, financijska izdavanja u kombinaciji s

pripadajućim porezima bi narušila ekonomske odluke što bi dovelo do toga da će nejednakost

negativno utjecati na stope rasta i razvoja. Također, prema socio-političkoj teoriji nejednakost

bi uzrokovala političku nestabilnost i motivirala bi siromašne, obespravljene i isključene na

kriminalne i ostale nelegalne aktivnosti, što bi dovelo do socio-političkih nemira. S druge

strane, postoji i nekoliko pravaca unutar tzv. čisto ekonomskih argumenata. Među njima se

posebno ističe pravac koji debatira da nejednaka distribucija prihoda ima za rezultat smanjeno

domaće tržište. Naime, uslijed povećanih razlika u financijskim mogućnostima pojedinaca, ali

i kućanstva, dolazi do smanjene domaće potražnje za proizvodima što u konačnici generira

premala domaća tržišta koja ne mogu do kraja razviti lokalnu industriju niti mogu privući

strane investicije. Prema drugom pravcu, zbog nesavršenih kapitalnih tržišta nejednaka

distribucija prihoda dovodi do povećanog broja pojedinaca koji nemaju pristup kreditima, te

stoga ne mogu ostvariti produktivne investicije (Amendola i Dell'Anno, 2013.). Spomenuti

drugi pravac čisto ekonomskih argumenata pojedini autori nazivaju i argumentima učinka

bogatstva ili raspodjele moći na odnos socijalne isključenosti i gospodarskog razvoja

(Banerjee i Duflo, 2003.). Navedeno je objašnjeno modelom koji kreće od premise da postoji

poveznica između sadašnjeg bogatstva i budućeg bogatstva pojedinaca, s naglaskom da

gospodarstvo u kojem postoji nejednaka raspodjela dohotka ne može rasti jednakom brzinom

kao gospodarstvo u kojem je raspodjela dohotka jednakija. Model autori razrađuju na način da

se zamisli društvo u kojem su svi pojedinci jednaki osim u pogledu bogatstva; dok postoji

samo međugeneracijska raspodjela bogatstva. To bi značilo da svaki pojedinac počinje sa

42

određenim financijskim nasljeđem danim od roditelja, koje on dijelom potroši, ali i ulaže za

vrijeme svog životnog vijeka kako bi mogao osigurati nasljeđe za svoju djecu. Pri trenutnoj

kamatnoj stopi, pojedinci će htjeti uložiti dio svog bogatstva, no oni koji su u početku imali

više bogatstva uložiti će samo dio istog, dok će ostali morati uložiti sve što mogu. Potom će se

ostvariti neto dobit, od koje će određeni iznos opet biti ostavljen kao nasljeđe budućoj

generaciji. Upravo u navedenom primjeru modela se ogleda nejednakost budući da će

pojedinci koji u startu imaju više bogatstva više moći ostaviti budućim generacijama, dok to

neće biti činjenica sa pojedincima koji u početku imaju manje bogatstva, čime se zatvara

začarani krug nejednakosti koji posljedično ne dopušta više stope rasta i razvoja (Banerjee i

Duflo, 2003.).

Iako prethodno navedeno istraživanje poglavito istražuje odnos između nejednakosti i

ekonomskog rasta i razvoja, zaključci istraživanja se mogu primjeniti i na širi koncept

socijalne isključenosti. U tom slučaju istraživanje bi uz raspodjelu dohotka obuhvaćalo

ekonomske i socijalne prilike, kao i pristup socijalnim pravima u pojedinoj državi. Upravo

takvo istraživanje je prikazano u nastavku rada preko 'Indeksa društvenog napretka' koji u

velikoj mjeri pomaže pri usporedbi utjecaja socijalne isključenosti na gospodarski razvoj.

Indeks društvenog napretka (engl. Social Progress Index) objavljuje neprofitna organizacija

'Social Progress Imperative' na uzorku od 132 zemlje svijeta, a baziran je na radovima

razvojnih ekonomista poput Sena ili Stiglitza (The Economist, 2013.). Pritom bi definicija

društvenog napretka glasila: sposobnost država da zadovolje osnovne potrebe svojih građana,

uz stvaranje poticajnog okruženja u kojem bi se lakše održala, ali i poboljšala kvaliteta

njihovog života, te stvorili uvjeti za sve osobe za ostvarenje svog potencijala (Social Progress

Imperative, 2015.). Iz navedene definicije, mogu se izvući i sastavnice Indeksa društvenog

napretka, koje uključuju osnovne ljudske potrebe, temelje blagostanja, te prilike (Shema 1).

43

Shema 1: Komponente Indeksa društvenog napretka

Izvor: Social Progress Index, Social Progress Index Component-level Framework,

pregledano: 25.03.2015., dostupno na: http://www.socialprogressimperative.org/publications

Komponente Indeksa društvenog napretka dodatno su raščlanjene, dok za potrebe rada,

posebnu pozornost treba pridati komponenti prilika unutar koje se spominje tolerancija i

uključivanje kao važna sastavnica u promatranju razine navedenog indeksa.

Ekonomski rast je u posljednjih nekoliko desetljeća pomogao u poboljšanju statusa milijuna

ljudi, no u novije vrijeme postaje jasno kako ekonomski rast ne može biti jedini faktor

progresije društva. Društvo koje se ne brine o osnovnim ljudskim potrebama, koje ne pomaže

građanima u poboljšanju kvalitete njihovih života, te društvo koje zagađuje okoliš dugoročno

ne može biti društvo prosperiteta. Treba posebno naglasiti kako se poduzimanjem adekvatnih

mjera i promoviranjem socijalne integracije stvaraju temelji za sigurnije i stabilnije društvo

koje predstavlja ključni preduvjet za održivi gospodarski rast i razvoj (Atkinson i Marlier,

2010.). Također, ističe se potreba za širim obuhvatom pri mjerenju uspješnosti pojedinih

zemalja u ostvarivanju napretka, te BDP per capita ne smije biti jedini pokazatelj pri takvim

promatranjima. Upravo u tome se ističe važnost Indeksa društvenog napretka koji sa svojim

sastavnicama čini sveobuhvatniju sliku napretka, kojeg u usporedbi sa BDP per capita,

donosioci odluka mogu koristiti u valorizaciji uspjeha i donošenju adekvatnih odluka koje bi

44

dovele do poboljšanih politika i boljih rezultata. Tablica 7 u nastavku pokazuje uspješnost

zemalja Europske unije, ali i ostatka razvijenih zemalja prema Indeksu društvenog napretka.

Tablica 7: Indeks društvenog napretka u odabranim zemljama svijeta, 2015. godina

Rang Zemlja Rezultat BDP/pc (PPP, $)

1. Novi Zeland 88.24 25,857

2. Švicarska 88.19 39,293

3. Island 88.07 33,880

4. Nizozemska 87.37 36,438

5. Norveška 87.12 47,547

6. Švedska 87.08 34,945

7. Kanada 86.95 35,936

8. Finska 86.91 31,610

9. Danska 86.55 32,363

10. Australija 86.10 35,669

11. Austrija 85.11 36,200

12. Njemačka 84.61 34,819

13. UK 84.56 32,671

14. Japan 84.21 31,425

15. Irska 84.05 36,723

16. SAD 82.77 45,336

17. Belgija 82.63 32,639

18. Slovenija 81.65 24,483

19. Estonija 81.28 18,927

20. Francuska 81.11 29,819

21. Španjolska 80.77 26,395

22. Portugal 80.49 21,032

23. Češka 80.41 23,815

24. Slovačka 78.93 21,175

27. Poljska 77.44 18,304

29. Italija 76.93 26,310

31. Latvija 73.91 15,826

32. Mađarska 73.87 17,033

33. Litva 73.76 18,799

35. Grčka 73.43 20,922

36. Hrvatska 73.31 16,005

44. Bugarska 70.24 12,178

51. Rumunjska 67.72 11,444

Izvor: Social Progress Index, Social Progress Index 2015 Results, pregledano: 25.03.2015.,

dostupno na: http://www.socialprogressimperative.org/publications

Mjerenje društvenog napretka otkriva velike razlike između zemalja, te postaje jasno kako

BDP/pc nije jedini faktor društvenog napretka. To se najbolje vidi u primjeru najveće

45

ekonomije svijeta SAD-a koji se nalazi tek na 16. mjestu, sa gotovo duplo većim BDP/pc od

primjerice vodećeg Novog Zelanda. Navedeno potvrđuje činjenicu kako neke zemlje s nižim

razinama BDP/pc mogu postići značajne razine društvenog napretka, dok to nije slučaj kod

svih zemalja s visokim stopama BDP/pc. Pobliže gledano na samom vrhu Indeksa društvenog

napretka se nalaze relativno male zemlje poput Novog Zelanda, Švicarske, Islanda ili

Nizozemske, dok je važno napomenuti kako se u najboljih deset zemalja nalazi čak sedam

europskih, od kojih su četiri i članice Europske unije (Nizozemska, Švedska, Finska i

Danska). Ponovno isticanje skandinavskih država članica Europske unije ide u prilog

cjelokupnom istraživanju prema kojem se može zaključiti kako navedene zemlje u

kontinuitetu ostvaruju najbolje rezultate u većini analiziranih pokazatelja. Nadalje, primjetno

je blago zaostajanje velikih svjetskih ekonomija, država s velikom populacijom i visokim

razinama BDP-a, poput SAD-a, Japana, Njemačke i Francuske, dok primjerice Hrvatska

ponovno bilježi jedne od najlošijih rezultata na razini država članica Europske unije. Također

može se zaključiti kako su neki aspekti društvenog napretka povezaniji s gospodarskim

razvojem od drugih, no njegove sastavnice jedino zajedno mogu činiti cjelinu koja postaje

relevantna za donosioce odluka u pojedinoj zemlji, te se upravo kroz promatranje Indeksa

društvenog napretka mogu vidjeti snage i mane pojedine države; a sve u svrhu dobivanja

novih seta pokazatelja koji bi mogli pomoći u ostvarivanju viših razina društvenog napretka.

Najvažniji cilj Indeksa društvenog napretka je bolje razumijevanje veze između društvenog

napretka i gospodarskog razvoja, što je posebno važno za potrebe rada budući da je jedna od

sastavnica društvenog napretka upravo uključivost. Navedeno bi značilo da se smanjenjem

broja socijalno isključenih pojedinaca utječe na bolje rezultate društvenog napretka. Indeks

društvenog napretka omogućuje analizu područja društvenog napretka koji su više ili manje u

korelaciji s tradicionalnim mjerama gospodarskog uspjeha. Konačno, indeks društvenog

napretka omogućuje procjenu učinkovitosti kojom se gospodarski uspjeh neke zemlje

pretvorio u društveni napredak, i obrnuto, koliko društveni napredak ima utjecaja na

gospodarski razvoj (Grafikon 10).

46

Grafikon 10: Korelacija Indeksa društvenog napretka i BDP/pc

Izvor: Social Progress Imperative, Social Progress Index vs GDP Per Capita, pregledano:

02.05.2015., dostupno na: http://www.socialprogressimperative.org/data/spi/findings#

Indeks društvenog napretka ima široku, pozitivnu korelaciju s ekonomskim pokazateljima,

mjerenim BDP/pc. Primjetno je da zemlje s višim dohotkom imaju i više razine društvenog

napretka. Posljedično zemlje s nižim dohocima, poput zemalja Subsaharske Afrike, koje su

imale i velikih problema u dostizanju Milenijskih razvojnih ciljeva, imaju vrlo niske razine

dohodaka, te su ujedno i najgore u pokazateljima društvenog napretka. Ipak, podaci jasno

pokazuju kako rezultati Indeksa društvenog razvoja ne prate liniju trenda BDP/pc u većini

zemalja, te se odnos između gospodarskog razvoja i društvenog napretka mijenja kako

dohodak raste. Naime, na nižim razinama dohotka male razlike u BDP-u su povezane sa

velikim razlikama u društvenom napretku. Kad zemlje dosegnu više razine dohotka, rezultati

ukazuju na to da dobit u društvenom napretku koji proizlazi iz gospodarskog razvoja postaje

sve manja, a gospodarski rast, na višim razinama razvoja, donosi nove društvene i ekološke

izazove s kojima se države moraju uhvatiti u koštac, što posljedično može utjecati na niže

razine društvenog napretka. Istovremeno, može se zaključiti i kako zemlje koje ostvaruju veće

razine društvenog napretka, odnosno zemlje koje efikasno ulažu sredstva u obrazovanje,

47

stvaranje novih radnih mjesta, socijalne transfere su zemlje koje brinu o svom stanovništvu i

stoga posljedično imaju više stope društvenog napretka. Takve zemlje, također imaju i visoke

ili vrlo visoke razine BDP p/c, što je vidljivo u Grafikonu 11, dok je također primjetno da

među europskim zemljama na samom vrhu Indeksa društvenog napretka se nalaze i zemlje

poput Danske, Finske, Švedske i Njemačke koje imaju među najnižim stopama rizika od

siromaštva i socijalne isključenosti.

Navedeno ukazuje na pozitivan utjecaj socijalne uključenosti na gospodarski razvoj, budući

da zemlje s niskim stopama rizika od socijalne isključenosti ostvaruju najbolje rezultate u

razinama društvenog napretka, što posljedično stvara veći ljudski kapital koji može doprinjeti

višim stopama rasta i razvoja. Nadalje, predviđanja su da će u budućnosti zbog brzorastućih

ekonomija poput Kine i Indije, koje ostvaruju slabe rezultate Indeksa društvenog napretka u

korelaciji s njihovim BDP/pc, praćenje upravo Indeksa društvenog napretka biti zanimljivo.

Ostaje za vidjeti koliko će navedenim zemljama trebati da ekonomski rast značajnije

pomogne u poboljšanju društvenog napretka, iako se u ovom slučaju također može istaknuti

kako upravo nedovoljna briga o društvenom napretku može kočiti značajniji gospodarski

razvoj. Slično se može primjetiti u zemljama poput Saudijske Arabije i Kuvajta koje su bogate

prirodnim resursima, a ostvaruju vrlo nizak rezultat u pogledu društvenog napretka; poglavito

zbog još uvijek vrlo niskih nadnica za radnu snagu što onemogućava značajnije pomake na

tom polju. Kako bi se još više razjasnila korelacija između Indeksa društvenog napretka i

BDP/pc u nastavku rada će Grafikon 11 pokazati komponente Indeksa društvenog napretka i

utjecaj BDP/pc na njih.

48

Grafikon 11: Komponente Indeksa društvenog napretka i BDP/pc

Izvor: Social Progress Imperative, Dimensions of Social Progress Index vs GDP per capita,

pregledano: 25.03.2015., dostupno na:

http://www.socialprogressimperative.org/data/spi/findings#

Pri analizi korelacije sastavnica Indeksa društvenog napretka i BDP/pc, vidljivo je da svaka

dimenzija društvenog napretka ima različit odnos s pokazateljem BDP/pc, pa se sastavnica

osnovne ljudske potrebe poboljšava progresivno BDP-om po glavi stanovnika ako prihod

raste, na vrlo niskim razinama, dok se navedena krivulja poravnava daljnjim napretkom kad

prihodi nastavljaju rasti. U slučaju sastavnice temelji blagostanja vidljiv je više linearni odnos

s BDP-om po glavi stanovnika, što pokazuje značajnu varijabilnost na svim razinama

dohotka. Sastavnica prilike, u kojoj se nalazi i socijalna isključenost, odnosno uključenost,

ima vrlo promjenjiv odnos s BDP-om po glavi stanovnika što ide u prilog dosadašnjem

49

istraživanju po kojem se ne može socijalnu isključenost pravilno povezati s gospodarskim

razvojem, već stanje i utjecaj socijalne isključenosti na gospodarski razvoj ovisi od zemlje do

zemlje. Ipak, primjetno je da prilike rastu pri višim razinama dohotka, što ne iznenađuje

budući da navedeno istraživanje obuhvaća široki raspon svjetskih zemalja. Konačno se može

zaključiti kako je odnos između svake dimenzije društvenog napretka i BDP p/c dvosmjeran,

odnosno ekonomski razvoj ima različite uloge u omogućavanju društvenog napretka, a ključni

elementi društvenog napretka imaju važnu ulogu u zbivanjima vezanima za ekonomske

učinke. Stoga društveni napredak u kojeg je uključena socijalna inkluzija, ne može biti samo

posljedica ekonomskog napretka (zato jer zemlja može više ulagati u primjerice obrazovanje

ili zdravstvo), već je i uzrok gospodarskog razvoja, upravo iz razloga što potiče sposobnosti

stanovništva i mogućnost za napredak na svim razinama.

50

5. MJERE I INSTRUMENTI BORBE PROTIV SOCIJALNE ISKLJUČENOSTI

Borba protiv socijalne isključenosti postaje vrlo bitan segment politika koje provodi Europska

unija u suradnji s državama članicama. Iako se sam cilj smanjenja socijalne isključenosti

uvijek veže s pojmom siromaštva, to ne umanjuje značaj važnosti socijalne isključenosti kojeg

je Europska unija prepoznala i odabrala kao jedan od specifičnih ciljeva u području socijalne

politike. Na globalnoj razini, Ujedinjeni narodi u svojoj publikaciji ističu šest skupina mjera u

borbi protiv socijalne isključenosti: mjere sustavnog praćenja socijalne isključenosti, mjere

radne aktivacije i zapošljavanja, mjere vezane za ublažavanje siromaštva, mjere obrazovanja,

antidiskriminacijske mjere, te mjere senzibilizacije javnosti i poticanja društvene solidarnosti i

filantropije (UNDP, 2006.). Stoga su u nastavku analizirane mjere koje Europska unija

provodi s ciljem ublažavanja socijalne isključenosti, te je posebna pozornost pridana aktualnoj

strategiji 'Europa 2020' u kojoj je socijalna isključenost uključena u glavne ciljeve.

5.1. Provođenje mjera Europske unije s ciljem ublažavanja socijalne

isključenosti

Razvijanje socijalne politike na prostoru Europske unije je nastalo uslijed posljedica ubrzanja

ekonomske integracije. Naime, nerijetko je kroz povijest europskih integracija socijalna

dimenzija bila zanemarivana, odnosno prednost je davana ekonomskom razvitku, čak i u

trenucima značajnog usporavanja gospodarskog rasta u 80-im i 90-im godinama XX. stoljeća

kada sve više jačaju ideje koje u prvi plan stavljaju značaj tržišta i privatizacije, dok je

socijalna politika smatrana više kao teret, nego kao mogući nositelj gospodarskog razvoja.

Ipak, uslijed ekonomskog razvoja i pojačavanja stupnja integracije upravo se sve više javljala

potreba za socijalnom politikom koja bi prvenstveno ujednačila ekonomske i socijalne

neravnoteže na europskom prostoru. Prema definiciji „socijalna politika je ona politika koja se

razvija na nadnacionalnoj, nacionalnoj i lokalnoj razini, a poduprta je socijalnom vizijom

društva i koja, kada se provodi, utječe na prava i mogućnosti građana da zadovolje svoje

životne potrebe“ (Stubbs i Zrinščak, 2005., str. 159.). Također važna područja na koja utječe

socijalna politika uključuju slobodu kretanja radnika, zajedničke politike zapošljavanja,

politiku obrazovanja i strukovnog osposobljavanja, te zajedničke politike za poboljšanje

uvjeta života i rada (socijalna sigurnost, socijalna uključenost, jednakost, nediskriminacija kao

neki od primjera) (Kandžija i Cvečić, 2010., str. 1089.).

51

Može se zaključiti kako je socijalna dimenzija u Europskoj uniji vrlo osjetljivo područje,

budući da se očekuje da, uslijed rastućih stopa socijalne isključenosti, Europska unija na

nadnacionalnoj razini donese efikasne smjernice koje bi državama članicama omogućile lakšu

borbu protiv tog problema. Nadalje, na europskom prostoru čvrsto je ukorijenjena teorija o

međuovisnosti socijalne isključenosti i stopa nezaposlenosti, te stoga gotovo svaka mjera ili

program Europske unije koja za cilj ima smanjiti socijalnu isključenost, u sebi sadrži u manjoj

ili većoj mjeri poticaje za zapošljavanje. Upravo takav poticaj se može pronaći unutar

financijskog razdoblja Europske unije 2007.-2013. godine, gdje se ističe Program za

zapošljavanje i socijalnu solidarnost (engl. Employment and Social Solidarity Programme -

PROGRESS). Sam program pridonosi ostvarenju ciljeva postavljenih Lisabonskom

strategijom, te sa proračunom od 743,25 milijuna eura za navedeno razdoblje pomaže u

financijskoj provedbi ciljeva Europske unije na području zapošljavanja, socijalnih pitanja i

jednakih mogućnosti (Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova EU, 2015.). 'Progress' se

sastojao od sljedećih komponenti: zapošljavanje, socijalna zaštita i socijalno uključivanje,

radni uvjeti, borba protiv diskriminacije, te ravnopravnost spolova (Europska komisija,

2015.). Ako se sagledaju komponente koje su činile 'Progress' vidljivo je da je većina njih

usko vezana za socijalnu isključenost. Tako primjerice kroz aspekt socijalne zaštite i

socijalnog uključivanja se želi dodatno poduprijeti provedbu modela otvorene koordinacije,

dok se borbom protiv diskriminacije financiraju aktivnosti koje će dovesti do efikasnije

implementacije politika nediskriminacije, kao i promoviranja europske politike poštovanja

raznolikosti.

Također valja spomenuti Europski socijalni fond (ESF), koji je osnovan Rimskim ugovorom

1957. godine, te je zbog toga najstariji strukturalni fond. Europski socijalni fond, kao glavni

instrument Europske unije, usmjeren je na poticanje poduzetništva, pružanje pomoći

posloprimcima u pronalaženju boljih radnih mjesta i uspostavi pravednijih mogućnosti za sve

građane Europske unije prilikom njihovog zapošljavanja. Treba naglasiti kako Europska

komisija i zemlje članice EU-a zajednički određuju prioritete Europskog socijalnog fonda i

načine korištenja njegovih financijskih sredstava; dok prioriteti uključuju jačanje

prilagodljivosti radnika novim vještinama, bolji pristup zapošljavanju, strukovno

osposobljavanje i mogućnost cjeloživotnog učenja, te pomoć pri zapošljavanju osoba iz

skupina u nepovoljnom položaju, čime se i u ESF-u može vidjeti socijalnu dimenziju,

odnosno brigu o jačanju socijalne uključenosti, što je znak da zapošljavanje igra značajnu

52

ulogu u boljoj integraciji ljudi u društvo i svakodnevni život (Europska komisija, 2015.).

Sredstvima navedenog fonda se sufinanciraju projekti u regijama Europske unije gdje dolazi

do problema s visokim stopama nezaposlenosti, dugotrajnoj nezaposlenosti, kao i problemima

uključivanja mladih na tržište rada (Kandžija i Cvečić, 2010., str. 311.). Europska unija

dodjeljuje novčana sredstava iz ESF-a zemljama članicama i njihovim regijama za

financiranje njihovih operativnih projekata, dok se stopa udjela u sufinanciranju projekta

kreće u rasponu od 50% do 85% (95% u iznimnim slučajevima) njegovih ukupnih troškova,

što ovisi o relativnom bogatstvu regije. Uz navedeno, važno je napomenuti kako je Europski

socijalni fond jedan je od pet Europskih strukturnih i investicijskih fondova (ESIF), a od

2014. godine svi fondovi djeluju pod zajedničkim okvirom, sa međusobno komplementarnim

ciljevima. ESF, ali i ostali ESIF fondovi, predstavljaju glavni izvor ulaganja na razini

Europske unije za pomoć državama članicama u povećanju njihova rasta i osiguravanju većeg

broja radnih mjesta, istovremeno osiguravajući održivi razvoj u skladu s ciljevima strategije

'Europa 2020', koji će podrobnije biti objašnjeni u nastavku rada. Nadalje, s 2014. godinom

raste i uloga ESF-a, koji će stavljati veći naglasak na nezaposlenost mladih, promicanje

jednakih mogućnosti, bolje obrazovanje, kvalitetniju javnu upravu, ali i koji će osigurati da

najmanje 20% Fonda bude namijenjeno socijalnom uključivanju, čime Europska unija

prepoznaje problem, te osigurava više financijskih sredstava za osobe u teškoćama i skupine u

nepovoljnom položaju, kojima bi se, pravilnom upotrebom dostupnih sredstava, omogućila

pomoć u integraciji s društvom (Europska komisija, 2015.). Općenito je u financijskom

razdoblju 2014.-2020. za Europski socijalni fond osigurano 24,8% od ukupnog proračuna

strukturnih fondova (Tablica 8).

53

Tablica 8: Proračun Europskog socijalnog fonda po zemljama članicama za financijsko

razdoblje 2014.-2020.

Minimalna

alokacija/raspodjela

Stvarna alokacija/raspodjela

(Sporazum o partnerstvu

potpisan)

Zemlja

članica

% od

strukturnih

fondova

Trenutne

cijene, €

Trenutne

cijene, €

% od strukturnih

fondova

Austrija 43,5% 425 582 003 442 087 353 45,2%

Belgija 52,0% 1 028 719 649 1 028 719 649 52,0%

Bugarska 28,7% 1 460 627 776 1 521 627 776 29,9%

Cipar 30,7% 129 488 887 129 488 887 30,7%

Češka 22,1% 3 396 923 124 3 430 003 238 22,3%

Danska 50,0% 163 252 509 206 615 841 50,0%

Estonija 18,0% 443 022 913 586 977 010 23,9%

Francuska 41,7% 6 026 907 278 6 026 907 278 41,7%

Finska 39,5% 515 260 355 515 357 139 39,5%

Grčka 28,1% 3 335 044 542 3 690 994 020 31,1%

Hrvatska 24,6% 1 436 033 035 1 516 033 073 26,0%

Italija 26,5% 8 246 466 857 10 467 243 230 33,6%

Irska 51,7% 491 999 478 542 436 561 57,0%

Latvija 20,7% 629 240 231 638 555 428 21,0%

Litva 24,2% 1 120 144 401 1 127 284 104 24,4%

Luksemburg 50,7% 20 056 223 20 056 223 50,7%

Mađarska 24,0% 3 712 540 948 4 712 139 925 30,5%

Malta 21,6% 105 893 448 105 893 448 21,6%

Nizozemska 50,0% 507 318 228 507 318 228 50,0%

Njemačka 36,8% 6 723 160 961 7 495 616 321 41,0%

Poljska 24,0% 12 817 448 274 13 192 164 238 24,7%

Portugal 38,5% 7 053 210 773 7 546 532 269 41,2%

Rumunjska 30,8% 4 774 035 918 4 774 035 918 30,8%

Slovenija 29,3% 617 444 136 716 924 970 34,0%

Slovačka 20,9% 1 991 329 107 2 167 595 080 22,8%

Španjolska 27,7% 7 478 571 457 7 589 569 137 28,1%

Švedska 42,5% 730 722 851 774 349 654 45,0%

UK 45,9% 4 942 593 693 4 942 593 693 45,9%

EU-28 80 323 039 055 86 428 676 444

Izvor: European Commission, European Social Fund, ESF budget by country: 2014-2020.,

pregledano: 02.05.2015.,dostupno na: http://ec.europa.eu/esf/main.jsp?catId=443&langId=en

Tablica 8 pokazuje kako visina izdavanja unutar Europskog socijalnog fonda značajno varira

ovisno o zemlji članici. Naime, udio ESF-a koji pojedina država članica ima na raspolaganju

ovisi o više faktora. Veće zemlje članice s većim populacijama stanovništva dobivaju više

sredstava preko ESF fonda, što se također odnosi na siromašnije države članice, te one države

54

članice u kojima je visoka stopa nezaposlenosti. Stoga primjerice Poljska, koja ima pravo na

24,0% od strukturnih fondova koja idu za ESF, dobiva skoro 13 milijardi eura, dok Mađarska

s istim postotkom raspodjele, dobiva nešto manje od 4 milijardi eura. Još veće su razlike u

skandinavskim zemljama, od kojih niti jedna država članica ne dobiva više od 500 milijuna

eura. Primjera radi prethodno spomenuta Poljska dobiva najviše iz ESF fonda, dok najmanje

dobiva Luksemburg s 20 milijuna eura. Ono što je bitno naglasiti kako je u aktualnom

financijskom razdoblju prvi puta uveden minimalni udio ESF-a kako bi se spriječilo

postepeno smanjenje sredstava za ESF koje se događa već niz godina, dok se minimalni udio

može povećati, što Tablica 8 prikazuje u slučaju 18 država članica koje su odlučile alocirati

više sredstava unutar Europskog socijalnog fonda.

Sve navedeno ukazuje na neupitnu ulogu Europskog socijalnog fonda u borbi protiv socijalne

isključenosti, te se preko njega potiču svi programi i mjere na području Europske unije. Uz

navedeni fond, u financijskom razdoblju 2014.-2020., za pomoć nacionalnim sustavima u

domeni socijalne politike koristiti će se i Europski fond za regionalni razvoj, čime se

pokušava postići da se preko multisektorskog i višedimenzionalnog pristupa može doći do

sinergijskih učinaka na regionalno smanjivanje siromaštva i socijalne isključenosti, te da se

kroz ciljani pristup osigura da investicije dosegnu najpotrebnije pojedince u društvima. Ipak,

u saznanju koje mjere Europska unija i države članice moraju provoditi s ciljem smanjenja

socijalne isključenosti, najsvrsishodnije bi bilo usporediti ključne pokazatelje koji ukazuju na

siromaštvo i socijalnu isključenosti, koji bi posljedično doveli do valjanog zaključka u

efikasnoj borbi protiv tog fenomena (Grafikon 12).

55

Grafikon 12: Usporedba ključnih pokazatelja u borbi protiv siromaštva i socijalne

isključenosti u odabranim zemljama EU, %, 2013. godina

Izvor: Izrada autora prema podacima Eurostata

Primjetno je da u europskim zemljama koje imaju značajnija ulaganja u socijalnu zaštitu, u

pravilu se mogu naći niže stope rizika od siromaštva i socijalne isključenosti. Navedenu tezu

potvrđuje primjer skandinavskih zemalja Danske, Finske i Švedske, kao i velikih europskih

zemalja Francuske i donekle Njemačke, koje imaju daleko viša izdvajanja u postotku BDP-a

od prosjeka EU-28 zemalja, te se u tim zemljama nalazi relativno nizak broj osoba u riziku od

siromaštva i socijalne isključenosti. Također navedene zemlje prednjače i u niskim stopama

nezaposlenosti, kao i u visokoj razini ulaganja u obrazovanje, te se stoga može zaključiti kako

najbolje mjere koje pojedina država može poduzeti u borbi protiv socijalne isključenosti, se

nikako ne smiju kretati u smjeru zadovoljenja bazičnih potreba, odnosno potrebna je sprega

državnih, lokalnih i nadnacionalnih vlasti kako bi se osigurao ujednačeni rast i razvoj koji bi

posljedično potaknuo smanjenje broja siromašnih i socijalno isključenih individua. Nadalje,

socijalni transferi koji nesumnjivo pomažu velikom broju stanovnika, što je vidljivo iz

grafikona, se moraju upotrebljavati ciljano i planski na način da se što je više moguće smanji

ovisnost stanovništva o takvim oblicima pomoći; što je na najbolji način moguće ostvariti

integracijom sposobnih pojedinaca na tržišta rada. Istovremeno, zemlje koje imaju niska

ulaganja u socijalnu zaštitu, zemlje poput Rumunjske, Bugarske i Hrvatske, su zemlje koje

odlikuje vrlo visoka stopa nezaposlenosti, ispodprosječne stope ulaganja u obrazovanje i

konačno visok broj osoba u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti. Zemlja koja

odskače u izdvajanjima za socijalnu zaštitu je svakako Grčka, no taj iznos, koji je viši od

prosjeka EU-28, treba povezivati s potrebama velikog broja nezaposlenih, siromašnih i

0

5

10

15

20

25

30

35

40

45

50

EU

-28

Bu

ga

rsk

a

Če

ška

Da

nsk

a

Fra

ncu

ska

Fin

ska

Grč

ka

Hrv

ats

ka

Irsk

a

Nje

mač

ka

Ru

mu

njs

ka

Slo

ve

nij

a

Špan

jols

ka

Šved

ska

Stanovništvo u riziku odsiromaštva i socijalneisključenosti

Izdvajanja za socijalnu zaštitu (u% BDP-a)

Stanovništvo koje živi u rizku odsiromaštva prije socijalnihtransfera

Stanovništvo koje živi u riziku odsiromaštva nakon socijalnihtransfera

56

socijalno isključenih osoba, nastalih zbog ekonomskih problema u državi, za potporom,

zaštitom, pa čak bi se moglo reći i sredstvom preživljavanja o kojem su stanovnici Grčke

ovisni. Hrvatska se pak u svim promatranim kriterijima nalazi pri dnu zemalja EU, dok

svijetli primjer moraju biti zemlje poput susjedne Slovenije ili Češke, koje odlikuje

ispodprosječan broj osoba u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti; navedeno je

postignuto pravilnom upotrebom često ograničenih sredstava, koji se usmjeravaju primarno na

obrazovanje, stvaranje novih radnih mjesta i davanje prilika isključenim osobama.

Ukazivanje na problem socijalne isključenosti je dodatno ojačano, od strane Europske unije,

kada je 2010. godina proglašena Europskom godinom borbe protiv siromaštva i socijalne

isključenosti. 'Europska godina 2010.' imala je četiri prioriteta: osiguravanje veće razine

prava, pojedincima koji su pogođeni siromaštvom i socijalnom isključenosti, koja bi im

omogućila dostojanstven život i društvenu inkluziju. Nadalje, promocija zajedničke, ali i

individualne odgovornosti u borbi protiv siromaštva i socijalne isključenosti na način da se

potiče uključivanje šire zajednice u navedeni problem. Treći cilj zagovara kohezivnije društvo

koje bi višestruko profitiralo iskorjenjivanjem siromaštva, te konačni cilj koji obvezuje

Europsku uniju i države članice na poduzimanje konkretnijih političkih obaveza i akcija u

borbi protiv socijalne isključenosti i siromaštva na svim razinama (Nikolić, 2010.).

Najaktualnije mjere u borbi protiv socijalne isključenosti se kreću u smjeru prijedloga

Europske komisije za uspostavu Fonda europske pomoći za najpotrebitije unutar financijskog

razdoblja 2014.–2020. Fond europske pomoći za najpotrebitije zamišljen je kao podrška

Europskom socijalnom fondu, odnosno korisnicima koji žive u ekstremnom siromaštvu i

predaleko su od tržišta rada da bi imali izravnu korist putem mjera socijalnog uključivanja

kroz Europski socijalni fond. Kroz Fond europske pomoći za najpotrebitije osigurala bi se

pomoć u hrani, odjeći i osnovnim potrepštinama za najsiromašnije i socijalno isključene

(Strategija borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti u RH, 2014.).

5.2. Značaj strategije Europa 2020 u borbi protiv socijalne isključenosti

Svjetska globalna kriza koja je počela 2008. godine dobrano je uzdrmala ekonomije zemalja

svijeta, te je imala devastirajući učinak i na europskom tlu. Naime, Europska unija je i prije

krize bilježila zaostajanje za konkurentima SAD-om i Japanom, dok se nakon prolaska krize,

u većini europskih zemalja, može zaključiti kako Europska unija ne ostvaruje dostatne stope

57

rasta kako bi se uhvatila gospodarstva navedenih konkurenata i kako je ekonomska kriza

ukazala na brojne strukturne slabosti u europskom gospodarstvu. Ponajprije se taj pad ogledao

u nižim stopama BDP-a zemalja članica, izrazito visokim stopama nezaposlenosti, smanjenju

industrijske proizvodnje koja je pala na razine iz 90-ih godina XX. stoljeća, te povećanim

vanjskim dugovima zemalja članica. Navedeni efekti su pojačani ne samo utjecajem krize,

već globalizacijskim kretnjama, pritiskom na ionako oslabljene resurse, te starenjem

stanovništva, što predstavlja veliki problem i s aspekta produktivnosti radne snage, ali i

povećanim stopama socijalnih izdvajanja koja starenje stanovništva neminovno povlači sa

sobom. Simptomatično, upravo se globalna ekonomska kriza i prateća recesija koja je

zahvatila gospodarstva država članica Europske unije, ispreplela sa samim krajem razdoblja

provođenja Lisabonske strategije, ujedno umanjivši pozitivne rezultate navedene strategije

(Kandžija i Cvečić, 2010., str. 59.). Pri spominjanju Lisabonske strategije valja naglasiti kako

je jedan od ključnih problema bila preopširnost i izostanak točno određenih ciljeva koji bi se

postavili pred Europsku uniju i države članice (Grgurić, 2011.). Stoga je veliki teret pao na

EU da se preko nove strategije pokuša uhvatiti u koštac s navedenim problemima. 'Europa

2020' predstavlja desetogodišnju strategiju za rast i radna mjesta, te ujedno i odgovor EU

kako bi se pokušali nadoknaditi gubici, povratila konkurentnost i dosegla gospodarstva SAD-

a i Japana. Time rečeno, prioriteti koji su u međuovisnosti uključuju tri dimenzije rasta -

pametan rast, održiv rast i uključiv rast (Europska komisija, 2010.). Za svrhe rada, posebno je

bitno dodatno analizirati navedene dimenzije rasta, budući da one imaju za cilj dovesti do

većih stopa gospodarskog razvoja. Pametni rast prvenstveno podrazumijeva jačanje inovacija

i znanja kao temelja svakog budućeg ekonomskog razvoja. Navedeno se velikim dijelom

odnosi na značaj obrazovanja, odnosno EU i njene države članice će morati povećati ulaganja

u obrazovanje kako bi došlo i do kvalitete samog obrazovanja, te posljedično do većeg broja

osoba sa tercijarnim obrazovanjem koji bi bili kotač zamašnjak u povećanju značaja

istraživanja, inovacija i u konačnici ekonomije znanja. Nadalje, održivi razvoj podrazumijeva

stvaranje održive europske ekonomije s posebnim naglaskom na dodatno razvijanje zelenih

tehnologija koje bi u konačnici mogle dovesti i do otvaranja novih radnih mjesta, ali i

omogućile Europi veću otpornost na klimatske promjene i sprječavanje eventualnih prirodnih

katastrofa adekvatnom brigom u tom aspektu. Konačno, uključiv razvoj se odnosi na

sposobnost pojedinca da se prilagođava novonastalim promjenama, koje u pogledu Europske

unije, se posebno odnose na starenje stanovništva, manjak vještina među potencijalnom

radnom snagom, što sve zahtijeva reforme kako tržišta rada, tako i cjelokupnog socijalnog

58

sustava (Grgurić, 2011.). Upravo unutar uključivog razvoja se ističe borba protiv siromaštva i

socijalne isključenosti.

Službeni datum prihvaćanja Strategije je bio 17. lipnja 2010. godine, kada su se u sklopu

Europskog vijeća prihvatili navedeni opći ciljevi: stabilizacija i oporavak europskog

gospodarstva, reforma financijskog sustava, potpora realnoj ekonomiji, održavanje visokih

stopa zaposlenosti, te promicanje globalnog oporavka (Kandžija i Cvečić, 2010. str. 59.).

Pritom treba naglasiti kako cilj Strategije nisu samo kratkoročna rješenja koja bi na što brži

način riješila problem ekonomske krize na europskom tlu, već se traže reforme koje bi na

srednji i dugi rok utjecale na položaj Europske unije na svjetskoj sceni. Prijedlog reformi na

neki način se kreće u smjeru jačanja institucija EU, poglavito u domeni fiskalne politike, te

nadgledanja makroekonomskih pokazatelja zemalja članica kako bi se pokušale otkriti

nepodudarnosti koje bi dovele do ranijih nagovještaja mogućih kriza. Nadalje, najvažnije

reforme se ogledaju u reformi tržišta rada, gdje Europska unija želi promovirati prethodno

spomenuti danski model fleksigurnosti. Uz to, valja naglasiti kako Europska unija želi postići

veći socijalni dijalog između sindikata i poslodavaca u pogledu obrazovanja, kako bi se

određena vještina i obrazovanje odgovaralo aktualnim potrebama na tržištima rada. Sve

navedene reforme dakako neće biti istog intenziteta u svim državama članicama, budući da

skandinavske zemlje već ostvaruju zavidne stope u mnogim pokazateljima, za razliku od

novih država članica ili mediteranskih zemalja koje će biti suočene s puno težim procesom

provedbe reforma koje zagovara 'Europa 2020'. Kako bi se postiglo navedeno, glavni ciljevi

strategije 'Europa 2020' uključuju (Europska komisija, 2010.):

· povećati stopu zaposlenosti u dobnoj skupini od 20 do 65 godina na 75%,

· ulagati 3% BDP-a Europske unije u istraživanje i razvoj (R&D),

· ispuniti klimatsko-energetske ciljeve, smanjiti stakleničke plinove za 20% u usporedbi

s razinom iz 1990. godine, povećati udio energije iz obnovljivih izvora na 20% i

povećati energetsku učinkovitost za 20%,

· smanjiti broj učenika koji napuštaju školu za 10% i povećati udio osoba s tercijarnim

obrazovanjem u dobnoj grupi od 30 do 34 godine na preko 40%,

· 20 milijuna manje ljudi trebalo bi biti u opasnosti od siromaštva i socijalne

isključenosti.

59

Iz navedenog može se vidjeti kako Europska unija ozbiljno shvaća problem socijalne

isključenosti, te se zaključuje da samo potpuna primjena svih ciljeva strategije 'Europa 2020'

može dovesti do značajnijeg rezultata u provedbi cilja smanjenja siromaštva i socijalne

isključenosti, koji je prepoznat kao jedan od glavnih ciljeva Strategije u kojem EU mora

ostvariti poboljšanje. Također, očekuje se od država članica da prilagode strategiju 'Europa

2020' situaciji u svojoj zemlji, pretvarajući prethodno navedene ciljeve u nacionalne ciljeve

koji tako mogu biti ostvareni na što bolji način. Uz to treba navesti da je Komisija navela niz

aktivnosti na nadnacionalnoj i nacionalnoj razini, koje uključuju sedam inicijativa preko kojih

bi se ubrzao napredak pri ostvarenju navedenih ciljeva. Navedene inicijative uključuju

projekte poput „Unije inovacija“, „Mladi u pokretu“, „Digitalni program za Europu“,

„Resursno učinkovita Europa“, „Industrijska politika za globalizacijsko doba“, „Program za

nove vještine i radna mjesta“, te „Europska platforma protiv siromaštva i socijalne

isključenosti“ (Europska komisija, 2010.). Upravo posljednje navedena incijativa „Europska

platforma protiv siromaštva i socijalne isključenosti“ u sebi sadržava problem socijalne

isključenosti, odnosno ima za cilj osobama koje pate od siromaštva i socijalne isključenosti

omogućiti bolji život i integraciju u društvo. Kako se prethodno u radu zaključuje, borba

protiv siromaštva i socijalne isključenosti mora se oslanjati na rast i zapošljavanje, kao i na

modernu i učinkovitu socijalnu zaštitu. Osim toga, intervencija putem socijalne zaštite mora

biti u kombinaciji sa širokom lepezom socijalnih politika, koje uključuju ciljano obrazovanje,

socijalnu skrb, stanovanje, zdravlje, obiteljske politike, odnosno sva područja u kojima sustav

socijalne politike intervenira s preostalim programima. Europska platforma protiv siromaštva

i socijalne isključenosti predstavlja doprinos EU u rješavanju navedenih problema unutar

strategije 'Europa 2020'. U skladu s time, Europska komisija je identificirala sljedeća područja

akcije: veće i efektivnije korištenje fondova Europske unije kako bi se podržala socijalna

uključenost, promicanje inovativnih metoda na polju socijalne uključenosti, rad u partnerstvu

između EU i država članica u pogledu smanjenja siromaštva i socijalne isključenosti kako bi

se iskoristio potencijal socijalne ekonomije, te poboljšana koordinacija politika među

državama članicama (European Commission, 2010.). Unutar Europske platforme protiv

siromaštva i socijalne isključenosti posebno se ističu smjernice kako se politike socijalne

inkluzije moraju učinkovito nadopunjavati sa antidiskriminacijskim mjerama, budući da

mnogi problemi socijalne isključenosti leže u ograničenjima u mogućnostima i pravima koji

su dostupni drugim grupama naspram socijalno isključenih pojedinaca i grupa. Na području

gotovo svih zemalja Europske unije, posebno se ističu Romi kao etnička skupina koji često

bivaju subjektom diskriminacije. U tom pogledu, Europska komisija predstavlja smjernice, ali

60

i godišnje strategije koje bi trebale države članice uvesti u svoje nacionalne programe kako bi

došlo do većeg broja integracije Roma u društvo (European Commission, 2010.).

Nadalje, u shvaćanju značaja kompletne strategije 'Europa 2020' važno je pravilno uočiti

problematiku koja proizlazi u pokušajima smanjenja broja siromašnih i socijalno isključenih

osoba (Slika 2).

Slika 2: Broj osoba u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti prema dimenzijama

siromaštva i socijalne isključenosti, EU-28, 2013. godina

Izvor: Eurostat, Europe 2020 indicators, pregledano: 03.05.2015., dostupno na:

http://ec.europa.eu/eurostat/statistics-explained/index.php/Europe_2020_indicators_-

_poverty_and_social_exclusion

Slika 2 pokazuje kako izrazito veliki broj stanovnika Europske unije pati od više nego jedne

dimenzije siromaštva i socijalne isključenosti. Tako primjerice 13,6 milijuna ljudi pati od

materijalne deprivacije i nakon primanja socijalnih transfera; 3,7 milijuna ljudi su materijalno

ugrožene osobe koje žive u kućanstvima s vrlo niskim intenzitetom rada, dok je 13,5 milijuna

ljudi pogođeno rizikom od siromaštva i isključenosti u kućanstvima s vrlo niskim

intenzitetom rada i nakon primanja socijalnih naknada. Uz to, čak 9,3 milijuna ljudi je

pogođeno sa sve tri navedene dimenzije, te se upravo u tim brojevima ogleda kompleksnost i

multidimenzionalnost borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti i važnost uspjeha

strategije 'Europa 2020'.

61

6. UČINCI I PERSPEKTIVE BORBE PROTIV SOCIJALNE ISKLJUČENOSTI U EUROPSKOJ UNIJI

Prethodno je u radu naglašeno kakve mehanizme Europska unija poduzima u borbi protiv

siromaštva i socijalne isključenosti, te je posebno istaknuta važnost aktualne strategije 'Europa

2020', koja obuhvaća razdoblje u kojem bi države članice morale ostvarivati bolje

gospodarske rezultate budući da je globalna ekonomska kriza iza većine zemalja Europske

unije, što bi posljedično omogućilo bolju izvedivost ciljeva same strategije, u koje se

uključuje i cilj smanjenja siromaštva i socijalne isključenosti za 20 milijuna ljudi. Kako bi se

dovelo do značajnijih pomaka u skladu s navedenim ciljem potrebno je prvenstveno

reformirati i analizirati socijalna davanja na razini država članica, da se osigura da socijalni

transferi dolaze doista najpotrebnijim članovima društva. Nadalje, Europska unija se mora

suočiti sa starenjem vlastitog stanovništva i velikim stopama nezaposlenosti, kako bi se

socijalno isključenim pojedincima pružila prilika da kroz zaposlenje dođu do većih razina

društvene involviranosti. Unutar visokog broja nezaposlenih građana Europske unije posebno

se ističu mladi ljudi što svakako zabrinjava budući da upravo takvi pojedinci moraju biti

pokretačka snaga svakog društva i kapital kojeg Europska unija mora njegovati; tim više ako

se uzme u obzir prethodno spomenuto starenje stanovništva kao odrednicu „starog

kontinenta“. Europska unija upravo u aktualnom financijskom razdoblju (2014.-2020.), kao

jednu od inovacija, uvodi poseban fokus na nezaposlene mlade ljude preko inicijative 'Youth

Employment Initiative'. Takva i buduće slične inicijative značajno pomažu u cilju smanjenja

socijalno isključenih osoba budući da je prethodno u radu naglašeno kako su mladi jedna od

najranjivih skupina u pogledu socijalne isključenosti.

Posebno treba naglasiti da borba protiv socijalne isključenosti poziva na široku akciju svih

aktera u društvu. U borbi za uključenost u društvene tijekove prvenstveno se trebaju aktivirati

oni koji su isključeni, a najbolji način aktivacije predstavljaju procesi cjeloživotnog učenja,

odnosno stjecanja novih vještina i znanja koja će ih učiniti poželjnima na tržištu rada. Nakon

toga mora doći do aktivacije svih ostalih, a posebno nositelja vlasti na državnoj i lokalnoj

razini koji moraju u suradnji sa svima ostalima pronaći način kako pomoći onima koji žive na

rubovima društva.

Nadalje, u novije vrijeme se borba protiv siromaštva i socijalne isključenosti sve više javlja u

kontekstu gospodarskog razvoja. Postalo je jasno kako održivi razvoj predstavlja jedno od

62

ključnih ciljeva modernih država, dok bi unutar njega borba protiv socijalne isključenosti

zauzimala značajno mjesto. Pritom treba naglasiti kako brojni čimbenici utječu na budućnost

borbe protiv socijalne isključenosti u Europskoj uniji i nije ih uvijek lako za predvidjeti.

Globalna kriza je primjerice odigrala značajnu ulogu u povećanju socijalno isključenih osoba

i uvelike je utjecala na uspješnost Lisabonske strategije, dok cilj cijelog europskog sustava

mora biti pravovremeno predviđanje svake buduće krize i spremnost europskih gospodarstava

na učinke iste kroz jačanje integracije i dublju koordinaciju međusobnih politika.

Prethodno se u radu navodi koji su ciljevi postavljeni kroz aktualnu strategiju 'Europa 2020',

te se može zaključiti kako u pogledu socijalne isključenosti predstoji veliki posao za države

članice kako bi se dostigle zadane vrijednosti. Svaka borba protiv tako specifičnog fenomena

koji objedinjuje više elemenata i ima široku rasprostranjenost zapravo mora počinjati malim

koracima. Upravo jedan takav korak predstavlja primjer socijalnog uključivanja u Sloveniji, iz

prethodnog financijskog razdoblja, koji se navodi kao uspješan primjer iz prakse i kao takav

predstavlja pozitivni učinak u borbi protiv navedenog fenomena. Na takvim primjerima,

Europska unije i njene države članice mogu učiti i širiti dobivena iskustva na ostale države

članice, ali i takav relativno mali projekt pomaže u ostvarivanju europskog cilja smanjenja

broja socijalno isključenih pojedinaca. Naime, unutar Operativnog programa za razvoj

ljudskih potencijala 2007.-2013. u Sloveniji je organiziran projekt pod nazivom Podizanje

razine pismenosti (DRP) i Projektno učenje za mlađe odrasle (PUM). Korisnik projekta je bilo

Pučko učilište 'Ljudska univerza Murska Sobota' iz Murske Sobote, a vrijednost projekta je

bila 139.629 eura za DRP i 302.324 za PUM (sufinancirano s 85% udjela iz Europskog

socijalnog fonda po pojedinom projektu) unutar trogodišnjeg razdoblja.

Podizanje razine pismenosti (DRP) projekt je koji je bio namijenjen ranjivim skupinama

(osobe s posebnim potrebama, Romi) i odraslima s nižim obrazovanjem za poboljšanje

njihove funkcionalne pismenosti, odnosno za razvoj temeljnih kompetencija i znanja

potrebnih da bi se mogli bolje uključiti u svakodnevni život i daljnje obrazovanje, te da bi se

ojačala njihova socijalna uključenost i samostalnost. U programima za stjecanje informatičke

pismenosti sudionici su stjecali znanja i vještine za povećanje IKT pismenosti i uključenosti u

digitalno okruženje. Navedeni program je imao posebnu važnost ako se zna da u navedenoj

regiji postoji velik broj stanovnika s nižim stupnjem obrazovanja, kojima su takvi programi

od velike pomoći i daju im dobre temelje kako na obrazovnom, tako i stručnom te životnom

putu ka većoj socijalnoj uključenosti. Unutar DRP projekta provedeno je pet programa Obuke

63

za životnu uspješnost - Most do obrazovanja, četiri programa Obuke za životnu uspješnost -

Moj korak, tri programa Obuke za životnu uspješnost - Čitamo i pišemo zajedno, tri programa

Čitanje za znanje i čitanje za zabavu, te 16 programa Informatičke pismenosti za odrasle.

Nakon kratkog opisa navedenog projekta, u nastavku rada se ogleda uspješnost cijelog

projekta kroz pokazatelje o ostvarenim rezultatima.

Tablica 9: Planirana vrijednost i ostvareni rezultati programa DRP

Naziv pokazatelja Godina Planirana

vrijednost

Ostvarena

vrijednost

Broj polaznika koji su

završili program

Broj polaznika 2011. 136 169 159

Broj polaznika 2012. 122 113 106

Broj polaznika 2013. 78 89 72

Ukupno 336 371 337

Izvor: izrada autora prema podacima sa seminara 'Priprema projekata i podrška ESF

korisnicima'

Iz Tablice 9 se vidi kako je program DRP u trogodišnjem razdoblju polučio vrlo dobre

rezultate, te je pomogao velikom broju korisnika u stjecanju nove dimenzije socijalne

uključenosti. Navedeni program predstavlja pravi primjer dobro odrađenog projekta koji

objedinjuje ranjive skupine poput Roma i pruža im korak unaprijed prema dobivanju šire

lepeze vještina s kojima bi u naredno vrijeme postali konkurentniji na tržištu rada.

Projektno učenje za mlađe odrasle (PUM) namijenjen je mladim osobama u dobi od 15 do 25

godina koji se ne školuju, nisu zaposleni i nemaju završeno stručno obrazovanje. Poseban

problem je rano prekidanje školovanja, budući da svaki školski neuspjeh opterećuje mlade,

njihove obitelji, te u konačnici i društvo u cjelini. Mladi su se u navedeni program mogli

uključiti bilo kad tijekom godine, a program se napušta kada ostvare zadani cilj koji se ogleda

u zaposlenju ili nastavku školovanja. Program PUM je u prvom redu motivacijski program

koji polaznicima pomaže u otkrivanju samih sebe i novih talenata, te kroz opušteni pristup uz

pomoć mentora korisnike dovodi do novih vještina i novih razina uključenosti u obrazovni

sistem. U nastavku rada preko Tablice 10 će biti pokazana uspješnost programa PUM.

64

Tablica 10: Planirane vrijednosti i ostvareni rezultati programa PUM

Naziv pokazatelja Godina Planirana

vrijednost

Ostvarena

vrijednost

Broj polaznika koji su

završili program

Broj polaznika 2010. 18 22 22

Broj polaznika 2011. 18 21 21

Broj polaznika 2012. 18 25 25

Ukupno 54 68 68

Izvor: izrada autora prema podacima sa seminara 'Priprema projekata i podrška ESF

korisnicima'

Slično kao i u DRP programu, može se primjetiti kako je program PUM polučio odlične

rezultate, te su nadmašena očekivanja u broju polaznika, koji su svi uspjeli završiti program.

Općenito se može zaključiti kako su oba navedena programa vezana uz socijalno uključivanje

u Murskoj Soboti odličan primjer uspješnih projekata koji su pomogli uključivanju pojedinaca

u društvo. Borba protiv siromaštva i socijalne isključenosti je, u ovom slučaju, zamišljena

kroz promociju integracije na tržište rada i socijalne integracije ranjivih skupina, kao i održive

integracije mladih na tržište rada. Navedeni aspekti odgovaraju u skladu sa promicanjem cilja

Europske unije u pogledu socijalne isključenosti, te navedeni primjer iz prakse predstavlja

uspješnu suradnju lokalnih vlasti kroz sufinanciranje i suradnju s Europskom unijom preko

Europskog socijalnog fonda.

Perspektive europske borbe protiv socijalne isključenosti se poglavito ogledaju u pokušajima

država članica da ispune cilj aktualne strategije 'Europa 2020' o smanjenju siromašnih i

socijalno isključenih osoba. Pred članicama je mukotrpan posao budući da je s ograničenim

resursima potrebno napraviti iskorak, te je stoga posebno važan inovativni pristup socijalnoj

politici. Takav pristup bi osigurao da se dostupna sredstva koriste i usmjeravaju doista prema

najpotrebnijim korisnicima u društvu, koji uvelike ovise o takvoj vrsti pomoći. S time na

umu, države članice bi trebale pružiti integriranu podršku za najugroženije članove društva

kako si se spriječila dugoročna isključenost; preko navedenih smjernica (Social Dimension on

Europe 2020, 2011.):

· provedba integrirane aktivne strategije za uključivanje koja bi kombinirala

odgovarajući dohodak i podršku na tržištu rada (obuka, pomoć pri zaposlenju) i

socijalne usluge poput skrbi za djecu, stanovanje, rehabilitacija

· poboljšanje mreža socijalne zaštite i njihove pokrivenosti prema kritičnim regijama

65

· osigurati održivo financiranje socijalnih usluga i kvalitetu intervencije.

Upravo u navedenim smjernicama se ogleda budućnost borbe protiv socijalne isključenosti, te

države članice moraju provesti strukturne reforme koje bi imale za cilj očuvanje ljudskog

kapitala kojeg posjeduju, odnosno od velike važnosti je da ograničena sredstva za socijalnu

politiku budu pravedno raspoređena, te da u konačnici krajnji korisnici takvih sredstava imaju

opipljivu korist. Nadalje, u budućnosti je potrebno, problem socijalne isključenosti rješavati u

njenim začecima, odnosno potrebno je uhvatiti se u koštac s međugeneracijskim prijenosom

siromaštva. Preciznije, potrebno je više napora uložiti u rješavanje problematike dječjeg

siromaštva kroz jačanje dostupnosti brige za djecu i osiguranje adekvatne pomoći takvim

obiteljima. Na taj način, siromaštvo i socijalna isključenost bi se adresirala u samim

počecima, te bi od rane dobi takva djeca dobila alternativu u vidu adekvatnog školovanja,

druženja s vršnjacima i općenito rane uključenosti u društvene tokove. Istovremeno,

odvajanjem sredstava za borbu protiv dječjeg siromaštva i isključenosti, Unija i države članice

mogu stvoriti zdravije okruženje, koje bi posljedično generiralo i radnu snagu koja bi u

konačnici pridonjela gospodarskom rastu i razvoju.

Također ne treba zanemariti niti učinke proizvodnje, investicija i tržišnih aktivnosti na borbu

protiv siromaštva i socijalne isključenosti. Naime, investiranjem u perspektivne sektore

moguće je povećati proizvodnju, koja bi omogućila otvaranje novih radnih mjesta, te bi

posljedično došlo i do smanjenja socijalno isključenih osoba. Pritom ponovno treba naglasiti

ulogu obrazovanja kao preduvjeta za uspjeh na tržištu rada. Nadalje, povećanom

proizvodnjom se ostvaruje i višak proizvoda, te je time moguće povećati tržišne aktivnosti

preko pomno osmišljenog izvoznog plana. Upravo takav izvozni plan može generirati uspjeh i

ostvariti značajnu ulogu u smanjenju siromaštva i socijalne isključenosti, budući da povećanje

izvozne proizvodnje može usmjeriti svaki budući dohodak u ruke siromašnih, kroz stvaranje

novih prilika za zapošljavanje i investicije. Pritom valja napomenuti kako je upravo jedan od

glavnih izazova Europske unije potaknuti proizvodnju koja bi dovela do gospodarskog rasta i

razvoja; uslijed kojeg bi i stope socijalne isključenosti u EU trebale biti niže.

Nadalje, važnost borbe protiv socijalne isključenosti se ogleda i u činjenici da je Europska

unija svjesna kako bi glavne teme budućeg razvoja nakon 2015. godine trebale biti smanjenje

siromaštva i nejednakosti uz održivi razvoj, dok se do takvih vrsta napretka može doći i

uspostavom gospodarstva temeljenog na energetskoj učinkovitosti i obnovljivim izvorima

66

energije, kao i reformom zdravstvenih sustava (Europski parlament, 2015.). Tome u prilog ide

i činjenica kako će Europska unija u aktualnom proračunskom razdoblju 2014.-2020.

značajno podržati borbu protiv siromaštva i socijalne isključenosti kako bi se dostigao zadani

cilj unutar strategije 'Europa 2020', te je za očekivati kako će u navedenom razdoblju dolaziti

do daljnjeg smanjenja broja socijalno isključenih osoba. U konačnici cilj treba biti održivi i

uključiv rast koji bi doveo u budućnosti do viših razina blagostanja i posljedično do smanjenja

siromašnih i socijalno isključenih individua.

67

7. ZAKLJUČAK Socijalna isključenost je pojam koji se u novije vrijeme sve više koristi za opis pojedinaca ili

grupa koji su iz niza razloga izuzeti iz društvenih procesa. Upravo zbog višedimenzionalnosti

samoga pojma vrlo je teško pronaći konsenzus u definiranju socijalne isključenosti, a novi

problemi nastaju kada se uz socijalnu isključenost poveže pojam siromaštva. Naime, poneki

autori navedene pojmove smatraju sinonimima, neki socijalnu isključenost smatraju manje

važnim pojmom od siromaštva, dok postoji i niz autora koji ističu važnost socijalne

isključenosti kao šireg pojma od siromaštva. Na tom tragu se kreću i razmišljanja u ovom

radu budući da je nemoguće ne primjetiti važnost socijalne isključenosti, odnosno ne obratiti

pozornost na socijalno isključene pojedince koji traže put ka uključenju u moderne društvene

tekovine. Značajna je uloga Europske unije u popularizaciji koncepta socijalne isključenosti,

koja je preko svojih institucija upravo istakla važnost razumijevanja socijalne isključenosti

kao procesa koji želi osigurati više od proste raspodjele dobara, te koji je izrazito bitan za

integriranje pojedinaca i grupa koji se nalaze na marginama društva. Također najčešći izvori

socijalne isključenosti proizlaze iz rasnih, nacionalnih ili etničkih podjela u društvima uslijed

kojih dolazi do isključenosti pojedinaca ili skupina. Isključenost se može javiti i u

neperspektivnim i slabo razvijenim sredinama, dok jedan od najčešćih izvora isključenosti

mogu biti tjelesna ili duševna stanja poput raznih bolesti ili invalidnosti. U konačnici moderno

globalizirano doba i procesi koji se vežu uz njega također mogu biti izvor isključenosti,

budući da se mijenjaju tradicionalna zanimanja, razvija se informacijska i komunikacijska

tehnologija koja između ostalog dovodi i do promjene potražnje u znanjima i vještinama

radne snage.

Pri opisu socijalne isključenosti vrlo je važno obratiti pozornost na njene sastavnice koje

najčešće uključuju nezaposlenost, siromaštvo i socijalnu izolaciju. Nezaposlenost, odnosno

isključenost s tržišta rada je često označavana kao ključni korak u određenju socijalne

isključenosti, budući da nezaposlene osobe imaju ograničene resurse, ne nalaze se na izvoru

informacija i njihova integracija u društvo je već samim radnim statusom otežana. Nadalje, na

području Europske unije, vrlo su alarmantne stope nezaposlenosti mladih ljudi, koje su

značajno narasle uslijed ekonomske krize i nedostatka prilika na tržištu rada. Ipak, pri

smanjivanju stopa nezaposlenosti ključnu ulogu moraju igrati obrazovni sustavi koji bi

pojedincima mogli ponuditi široki raspon vještina i znanja preko kojih bi postali konkurentni

na tržištima rada. Općenito se obrazovanje smatra kao osnovni preduvjet za smanjenje

68

socijalne isključenosti, te države članice moraju povećati izdavanja na svim razinama

obrazovanja kako bi se pružila prava prilika svim članovima društva i kako bi se stvorilo

društvo znanja koje bi u konačnici moglo biti glavni pokretač ekonomskih aktivnosti. Pri

analizi pokazatelja socijalne isključenosti na razini Europske unije primjetne su velike razlike

između države članica i sve veće zaostajanje novih država članica za starijima, kao što je

primjetna i sve izraženija podjela na sjever i jug budući da se države poput Portugala,

Španjolske i Grčke vrlo sporo oporavljaju od efekata krize i imaju puno više stope rizika od

socijalne isključenosti i nezaposlenosti od prosjeka Europske unije. S druge strane, konstantu

u rezultatima drže skandinavske zemlje poput Danske, Švedske i Finske, kojima se mogu

pridodati manje zemlje poput Nizozemske i Luksemburga, ali i najrazvijenije, velike zemlje

Europske unije kao što su Njemačka i Francuska. U pogledu rizika od socijalne isključenosti,

ali i stopa nezaposlenosti iznenađenje predstavlja Češka koja je pravi primjer za ostatak

država članica, kako se pravilnim ulaganjima u obrazovanje i politikama zapošljavanja može

doći do smanjenja socijalne isključenosti. Glede novih država članica, najlošije rezultate u

gotovo svim pokazateljima ostvaruju Bugarska i Rumunjska, dok Hrvatska spada također

među najlošije države članice po mnogim pokazateljima, od kojih se posebno ističu stopa

nezaposlenosti i stopa nezaposlenosti mladih, kao i ispodprosječne razine potrošnje na

obrazovanje.

Nadalje postoji povezanost između socijalne isključenosti i gospodarskog razvoja. Naime,

gospodarski razvoj se brine o raspodjeli dohotka, ali i promjenama koje su potrebne kako bi

se pomoglo i unaprijedilo život onim pojedincima društva koji su na marginama uslijed

siromaštva i isključenosti. Slično kao kod siromaštva i socijalne isključenosti, ovdje treba

razgraničiti pojmove gospodarskog rasta i razvoja, budući da je gospodarski razvoj širi pojam

od rasta. Pri proučavanju i mjerenju gospodarskog razvoja vrlo je važno uputiti na pokazatelje

koji ga određuju. Tako općeprihvaćeni pokazatelj, kojeg koriste mnoge institucije, može biti

BND per capita koji je u istraživanjima zamijenio BDP per capita. U oba slučaja radi se o

kvantitativnim pokazateljima, dok je primjer složenog pokazatelja Indeks ljudskog razvoja

koji u sebi sadrži nekoliko kvantitativnih pokazatelja. Može se zaključiti kako najbolje zemlje

u ostvarivanju društvenog napretka su one zemlje koje konstantno i efikasno ulažu sredstva u

obrazovanje, nova radna mjesta, te koje se brinu da socijalni transferi zaista završe u pravim

rukama. Također, primjetan je negativan utjecaj socijalne isključenosti na gospodarski razvoj,

budući da upravo zemlje s niskim razinama rizika od socijalne isključenosti imaju najbolje

rezultate u povećanju društvenog napretka. Nadalje pri proučavanju odnosa između sastavnica

69

društvenog napretka i pokazatelja gospodarskog razvoja, moguće je utvrditi kako je odnos

dvosmjeran. Naime, ekonomski razvoj ima veliki utjecaj na razine društvenog napretka, no pri

analizi sastavnica društvenog napretka može se primjetiti kako one imaju važnu ulogu u

zbivanjima vezanim za ekonomske učinke. Upravo jedna od sastavnica društvenog napretka

je socijalna uključenost, stoga se može zaključiti kako društveni napredak ne može biti

posljedica isključivo ekonomskog napretka, već je društveni napredak uzrok gospodarskom

razvoju, jer potiče sposobnosti stanovništva i mogućnost za napredak na svim razinama. Time

rečeno, opravdana je prethodno izrečena hipoteza rada po kojoj socijalna isključenost

negativno utječe na gospodarski razvoj.

Analizirajući borbu protiv socijalne isključenosti na razini Europske unije, primjećuje se kako

se veliki broj aktivnosti poduzima u pogledu socijalne isključenosti. Označavanje 2010.

godine kao Europske godine borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti i najnoviji

prijedlog Fonda europske pomoći za najpotrebitije opravdavaju prethodno izrečenu tezu.

Pritom se ne smije zanemariti uloga Europskog socijalnog fonda, najstarijeg strukturalnog

fonda Unije, koji predstavlja značajni instrument borbe protiv isključenosti; dok

prepoznavanje problema socijalne isključenosti odlikuje i aktualnu strategiju 'Europa 2020', u

kojoj je smanjivanje broja siromašnih i socijalno isključenih osoba postavljeno kao jedan od

ključnih ciljeva. Uspješnost navedene strategije će ovisiti o uključenosti svih razina u društvu

i suradnji Europske unije sa državama članicama posredstvom otvorene metode koordinacije

koja obuhvaća nacionalne akcijske planove i inicijative institucija Europske unije kako bi se

poboljšala suradnja i udarili zajednički temelji u pokušaju ostvarenja ciljeva strategije 'Europa

2020'. Također neophodno će biti iskustvo stečeno u prethodnim projektima koji su za cilj

imali socijalno uključivanje. Upravo primjer takvog projekta predstavlja slovenski primjer

dobre prakse koji pokazuje kako je moguća uspješna suradnja institucija i fondova Europske

unije s državnim i lokalnim vlastima u promicanju uključenosti pojedinaca. Takvi primjeri

trebaju postati pravilo, a ne izuzetak, budući da se samo na taj način mogu dostići zadani

ciljevi i što je puno bitnije ostvariti napredak u borbi protiv socijalne isključenosti

smanjenjem socijalno isključenih pojedinaca koji bi postali značajan kapital u ostvarenju

ekonomskog rasta i posljedično razvoja.

70

LITERATURA Knjige:

1. Babić, M., 1993., Makroekonomija, Narodne novine, Zagreb

2. Bejaković, P., 2010., Savjeti i vodič za poboljšanje zapošljivosti, ostvarivanje prava i

socijalnu uključenost, Institut za javne financije, Zagreb

3. Kandžija V., Cvečić, I., 2010., Ekonomika i politika Europske Unije, Ekonomski

fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka

4. Rosenberg, N., Birdzell L.E., 1993., Kako se zapad obogatio, August Cesarec, Zagreb

5. Samuelson, P.A., Nordhaus, W.D., 2007., Ekonomija, Mate d.o.o., Zagreb

6. Stubbs, P., Zrinščak, S., 2005., Pridruživanje Hrvatske Europskoj uniji: Ususret

izazovima pregovora, Institut za javne financije: Zaklada Fiedrich Ebert, Zagreb

7. Todaro, M.P., Smith, S.C., 2006., Ekonomski razvoj, Šahinpašić, Sarajevo

8. Vuković, D., Arandarenko, M., 2011., Socijalne reforme – sadržaj i rezultati,

Univerzitet u Beogradu – Fakultet političkih nauka, Beograd

Članci:

9. Arent, S., Nagl, W., 2013., 'Unemployment Compensation and Wages: Evidence from

the German Hartz Reforms', Jahrbucher fur Nationalokonomie und Statistik, vol.233,

no.4, pp. 450-466.

10. Bežovan, G., Zenić, N., 2002., 'Platforma europskih socijalnih organizacija civilnog

društva', Revija za socijalnu politiku, vol.9, no.3, pp. 321-342.

11. Burchardt, T., Le Grand, J., Piachaud, D., 1999., 'Social Exclusion in Britain 1991–

1995.', Social Policy and Administration, vol.33, no.3, pp. 227–244.

12. Ćosić, K., Fabac, R., 2001., 'Gospodarski rast, tehnološki razvitak i suvremeno

obrazovanje', Ekonomski pregled, vol.52, no.5-6, pp. 516-544.

13. Ferrera, M., Matsaganis, M., Sacchi, S., 2004., 'Model otvorene koordinacije protiv

siromaštva: Novi “proces socijalnog uključivanja” Europske unije', Revija za socijalnu

politiku, vol.11, no.3-4, pp. 395-409.

14. Grgurić, I., 2011., 'Europe 2020 – europska strategija za pametan, održiv i uključiv

razvoj', Revija za socijalnu politiku, vol.18, no.1, pp. 119-124.

15. Kolaković, M., 2003., 'Teorija intelektualnog kapitala', Ekonomski pregled, vol.54,

no.11-12, pp. 925-944.

16. Obadić, A., 2009., 'Examining the Danish Flexicurity Labour Market Concept',

International Review of Economics and Business, vol.12, no.1, pp. 53-70.

71

17. Silver, H., Miller, S. M., 2003., 'Social exclusion: the European approach to social

disadvantage', Indicators, vol.2, no.2, pp. 1–17.

18. Škare, M., 2001., 'Nezaposlenost u Hrvatskoj i determinante potražnje za radom',

Revija za socijalnu politiku, vol.8, no.1, pp. 19-34.

19. Šporer, Ž., 2004., 'Koncept društvene isključenosti, Društvena istraživanja, vol.13,

no.1-2, pp. 171-193.

20. Šućur, Z., 1998., 'Ljudsko dostojanstvo i socijalna isključenost', Revija za socijalnu

politiku, vol.5, no.2, pp. 206-208.

21. Šućur, Z., 2004., 'Socijalna isključenost: pojam, pristupi i operacionalizacija', Revija

za sociologiju, vol.35, no.1-2, pp. 45-60.

22. Tomić, V., 2007., 'Siromaštvo i socijalna isključenost - osnovne definicije i indikatori',

Sociološka luča, vol.1, no.2, pp. 149-166.

Ostali izvori:

23. Amendola, A., Dell'Anno, R., 2013., Social Exclusion and Economic Growth: An

Empirical Investigation in European Economies, pregledano: 22.02.2015., dostupno

na: http://www.unisa.it/uploads/2551/dp_126.pdf

24. Atkinson, A.B., 1993., Exclusion, employment and opportunity, Centre for Analysis

of Social Exclusion, London School of Economics, London, pregledano: 15.02.2015.,

dostupno na: http://sticerd.lse.ac.uk/dps/case/cp/Paper4.pdf

25. Atkinson, A.B., Marlier E., 2010., Analysing and Measuring Social Inclusion in a

Global Contex, pregledano: 25.03.2015., dostupno na:

http://www.un.org/esa/socdev/publications/measuring-social inclusion.pdf

26. Babić, Z., 2015., Uloga ekonomske i socijalne politike u poticanju rasta i razvoja,

pregledano: 22.02.2015., dostupno na:

www.novodrustvo.net/content/download/1362/4786/file/Babic_Uloga%20ekonomske

%20i%20socijalne%20politike.ppt Uloga ekonomske i socijalne politike u poticanju

rasta i razvoja

27. Banerjee, A.V., Duflo, E., 2003. Inequality and Growth: What Can the Data Say?,

pregledano: 26.03.2015., dostupno na: http://economics.mit.edu/files/753

28. Hrvatska enciklopedija, 2015., Socijalna isključenost, pregledano: 28.02.2015.,

dostupno na: http://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=56929

72

29. Ehrhart, C., 2009., The effects of inequality on growth, pregledano: 22.02.2015.,

dostupno na: http://www.ecineq.org/milano/WP/ECINEQ2009-107.pdf

30. European Commission, 1993., White Paper on Growth, Competitiveness and

Employment, pregledano: 12.02.2015., dostupno na:

http://europa.eu/documentation/official-docs/white

papers/pdf/growth_wp_com_93_700_parts_a_b.pdf

31. European Commission, 2010., The European Platform against Poverty and Social

Exclusion, pregledano: 20.03.2015., dostupno na:

http://eur-lex.europa.eu/legal

content/EN/TXT/PDF/?uri=CELEX:52010DC0758&from=EN

32. European Commission, 2015., Social transfers, pregledano: 15.02.2015., dostupno na:

http://capacity4dev.ec.europa.eu/t-and-m-series/document/reference-document-nr-14-

social-transfers-fight-against-hunger

33. Europska komisija, 2010., Priopćenje komisije - Europa 2020., pregledano:

20.03.2015., dostupno na:

http://www.mobilnost.hr/prilozi/05_1300804774_Europa_2020.pdf

34. Europska komisija, 2015., pregledano: 15.02.2015., dostupno na:

http://ec.europa.eu/index_hr.htm

35. Europska komisija, 2015., Međunarodna standardna klasifikacija obrazovanja,

pregledano: 20.02.2015., dostupno na: http://ec.europa.eu/education/tools/isced-

f_hr.htm

36. Europska komisija, 2015., Program Progress, pregledano: 20.02.2015., dostupno na:

http://ec.europa.eu/social/main.jsp?langId=hr&catId=987

37. Europska komisija, 2015., Europski socijalni fond, pregledano: 20.02.2015., dostupno

na: http://ec.europa.eu/esf/main.jsp?catId=35&langId=hr

38. Europski parlament, 2015., pregledano: 15.02.2015., dostupno na:

http://www.europarl.europa.eu/portal/hr/

39. Europski parlament, 2015., pregledano: 15.06.2015., dostupno na:

http://www.europarl.hr/hr/vijestimediji/plenarne_sjednice/siromastvo.html;jsessionid=

922A52FA3848D9AAF9471CEACBDAE962

40. Eurostat, 2015. pregledano: 15.02.2015., dostupno na: http://ec.europa.eu/eurostat

41. EUR-Lex, 2014., Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o

Europskom minimalnom dohotku i pokazateljima siromaštva, pregledano:

28.02.2015., dostupno na:

73

http://eur-lex.europa.eu/legal-content/HR/TXT/?uri=CELEX:52013IE1960

42. ExpatArrivals, 2015., Education and Schools in Malta, pregledano: 22.02.2015.,

dostupno na:

http://www.expatarrivals.com/malta/education-and-schools-in-malta

43. Farnell, T., 2012., Jednake prilike u obrazovanju u globalnoj perspektivi, pregledano:

27.03.2015., dostupno na:

http://www.iro.hr/userdocs/File/Publikacije/Jednake_prilike_u_obrazovanju.pdf

44. Gooden, D., 2003., Indicators of economic development, pregledano: 25.02.2015.,

dostupno na: http://www.slideshare.net/egfred/indicators-of-economic-development-

2908463

45. Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova Europske unije, 2015., EU fondovi,

pregledano: 18.02.2015., dostupno na: http://www.mrrfeu.hr/default.aspx?id=530

46. Orlandi, F., 2012., European Economy - Structural unemployment and its

determinants in the EU countries, pregledano: 02.03.2015., dostupno na:

http://ec.europa.eu/economy_finance/publications/economic_paper/2012/pdf/ecp_455

_en.pdf

47. The European Council, 1989., Archive of European Integration - Madrid Summit,

pregledano: 22.02.2015., dostupno na: http://aei.pitt.edu/1453/

48. Limun.hr, 2015., Bruto nacionalni dohodak, pregledano: 02.03.2015., dostupno na:

http://limun.hr/main.aspx?id=30498&Page=4

49. Karaman-Aksentijević, N., 2015., Ekonomika razvoja, skripta

50. Program Ujedinjenih naroda za razvoj, 2015., Milenijski ciljevi razvoja, pregledano:

25.02.2015., dostupno na:

http://www.hr.undp.org/content/croatia/hr/home/mdgoverview.html

51. Nikolić, D., 2010., Globalna kriza i njezin utjecaj na Republiku Hrvatsku - uvodni

govor, pregledano: 15.03.2015., dostupno na:

http://www.mzss.hr/layout/set/print/medunarodna_suradnja/socijalna_skrb/jim_zajedn

icki_memorandum_o_socijalnom_ukljucivanju_rh/jim_jap_konferencija_globalna_kri

za_i_njezin_utjecaj_na_republiku_hrvatsku/prezentacije/uvodni_govor_dorica_nikolic

_prof

52. The Economist, 2013., Social progress: Beyond GDP, pregledano 29.03.2015.,

dostupno na: http://www.economist.com/blogs/feastandfamine/2013/04/social-

progress

74

53. UNESCO, 2012., International Standard Classification of Education - ISCED 2011.,

pregledano: 25.02.2015., dostupno na:

http://www.uis.unesco.org/Education/Documents/isced-2011-en.pdf

54. Program Ujedinjenih naroda za razvoj, 2006., Siromaštvo, nezaposlenost i socijalna

isključenost, Program Ujedinjenih naroda za razvoj u Hrvatskoj, Zagreb

55. Priprema projekata i podrška ESF korisnicima, 2015., seminar

56. Saraceno, C., 2002., Social exclusion, cultural roots and diversities of a popular

concept, pregledano: 15.03.2015., dostupno na:

http://www.childpolicyintl.org/publications/Saraceno.pdf

57. Social Dimension of the Europe 2020 strategy, 2011., pregledano: 10.6.2015.,

dostupno na:

http://ec.europa.eu/social/main.jsp?catId=738&langId=hr&pubId=5976&type=2&furt

herPubs=no

58. Strategija borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti Republike Hrvatske, 2014.,

pregledano: 20.03.2015., dostupno na:

http://www.mspm.hr/djelokrug_aktivnosti/socijalna_skrb/strategija_borbe_protiv_siro

mastva_i_socijalne_iskljucenosti_2014_2020/strategija_borbe_protiv_siromastva_i_s

ocijalne_iskljucenosti_republike_hrvatske_2014_2020

59. Šebić, F., 2015., Ekonomski razvoj, skripta, pregledano: 28.02.2015., dostupno na:

http://www.scribd.com/doc/60887497/Ekonomski-razvoj-SKRIPTA#scribd%20/

75

POPIS TABLICA

Redni broj Naslov tablice Stranica

1. Tri pristupa interpretaciji društvenog prostora 6

2. Osobe u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti 20

3. Osobe u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti po

dobnoj strukturi

21

4. Dugoročne stope nezaposlenosti među odabranim

članicama Europske unije

32

5. GNI p/c zemalja Europske unije 41

6. HDI indeks odabranih zemalja Europske unije 42

7. Indeks društvenog napretka u odabranim zemljama

svijeta

47

8. Proračun Europskog socijalnog fonda po zemljama

članicama za financijsko razdoblje 2014.-2020.

54

9. Planirana vrijednost i ostvareni rezultati programa DRP 64

10. Planirana vrijednost i ostvareni rezultati programa PUM 65

76

POPIS GRAFIKONA

Redni broj Naslov grafikona Stranica

1. Populacija u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti

prema tipu kućanstva

23

2. Populacija u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti

prema intenzitetu rada u kućanstvu

24

3. Izdvajanja EU-28 i država članica za socijalnu zaštitu kao

udio BDP-a

25

4. Populacija u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti

prije i poslije socijalnih transfera

27

5. Stope nezaposlenosti u EU, SAD-u i Japanu 28

6. Stope nezaposlenosti mladih u Europskoj uniji 30

7. Ukupna javna potrošnja na obrazovanje među odabranim

državama članicama Europske unije

36

8. Stanovništvo odabranih zemalja EU prema levelima

postignutog obrazovanja

37

9. Stanovništvo u riziku od siromaštva i socijalne

isključenosti prema razinama obrazovanja

39

10. Korelacija indeksa društvenog napretka i BDP p/c 49

11.

12.

Komponente indeksa društvenog napretka i BDP p/c

Usporedba ključnih pokazatelja u borbi protiv siromaštva

i socijalne isključenosti u odabranim zemljama EU

51

55

77

POPIS SLIKA

Redni broj Naslov slike Stranica

1.

2.

Sastavnice socijalne isključenosti Broj osoba u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti prema dimenzijama siromaštva i socijalne isključenosti

7

60

POPIS SHEMA

Redni broj Naslov sheme Stranica

1. Komponente indeksa društvenog napretka 46

78