paul heiney - mogu li krave silaziti niz stube

S a d r ž a j Uvod 7

1. Početak početaka:

Tajne svemira 13

Od atoma do Velikog praska

2. Mačke, psi i divlje životinje 47

Kokoš, jaje i plivajući klokani

3. Ptice, pčele i gmizavci 73

Ptice koje kišu i paukove mreže

4. Dolje na Zemlji 91

Jesenje lišće, zrele rajčice i klice

5. Vidjeti ne znači uvijek vjerovati . 107

Ogledalo, ogledalce moje

6. Naše tijelo 115

Kovrčava kosa, pupkovi i mamurluk

7. Kuhinja i dom . . . 153

Žele, dijamanti i prašak za slatke deserte

8. Osjećam nešto kao 185

Curry, šerbet i zaljubljivanje

9. Brzopotezno računanje 205

Počnimo od nule

10. Možete li mi objasniti... ? 213

U v o d Francuski filozof i antropolog Claude Lévi-Strauss (ne onaj s trape

rica), čije su mi složene teorije strukturalizma jednako neshvatljive kao

i sitna slova u policama osiguranja, jednom je rekao: „Bit znanstvenog

uma je u postavljanju pravih pitanja, a ne davanju točnih odgovora."

Veliko mi je olakšanje što ova misao potječe od tolikog intelektualnog

autoriteta, jer sam oduvijek smišljao ubojita pitanja, dok su mi odgo

vori nekako izmicali.

O prirodnim znanostima ne znam mnogo više nego što sam

naučio u školi pa sam ostatak života proveo frustriran što ne znam

više. Moje je znanje nekako uvijek bilo kratko za dva fotona od

dobrog odgovora na sva fundamentalna i fascinantna pitanja koja

sa sobom donosi život. Uvjerljiv odgovor na znanstveno pitanje sa

sobom donosi red i zadovoljstvo, no kada se zbog preuskog

shvaćanja bitnih temeljnih načela javlja nemogućnost donošenja

odgovora, ostaje samo frustracija. Primjerice, upitate li me zašto

sateliti kruže oko Zemlje, znat ću da to ima neke veze s

Newtonovim zakonima gibanja, zar ne? Možda i sa zakretnim

momentom? Bih li znao definirati zakretni moment? Ne, naravno

da ne bih. U tome je stvar: uvijek je lakše i zabavnije izmišljati pita

nja, nego davati potpune i razumljive odgovore.

Zahvalan sam gospodinu Lévi-Straussu što ipak uvažava moja

vječita zašto i moje zahtjeve da se drugi uhvate ukoštac s njima i na

njih odgovaraju. Ako ste u sličnom položaju, budite bez brige -

Lévi-Strauss takve kao što smo mi smješta u samu bit znanstvene

misli.

8 P A U L H E I N E Y

Nama povremenim tragačima za znanstvenim istinama pridružuje

se gomila znatiželjnika koji, frustrirani, podižu slušalicu ili se spajaju na

Internet da bi propitali mozgove u pozadini Science Linea, službe za

odgovore na pitanja smještene u Londonu. Science Line proizvod je

zabrinute vlade koja je primijetila da se mladi ljudi sve više okreću

medijima, humanističkim studijima i športu, a klone se prirodnih

znanosti. Pojavila se bojazan da, za nekoliko generacija, u Velikoj Brita

niji možda nitko više neće znati da JT (pi) nema veze s uzgojem peradi.

Stoga je vlada odlučila djelovati. Cilj je bio ponuditi svima dostup

nu telefonsku i mrežnu uslugu, koja bi odgovarala na svako

znanstveno pitanje, bilo mladih bilo starijih korisnika. Postavljena su

neka pravila. Složenost nije bila problem, tako da su pitanja poput:

„Zašto svjetlo ne izvire iz crnih rupa?" bila u redu, no neznanstvena

pitanja, poput: „Na što se odnosi ima u pozdravu 'što ima?'?", bila su

zabranjena. Zabranjena su bila i pitanja prevaranata koji su pokušali

iskoristiti ovu uslugu da im riješi domaće zadaće.

U pozadini ovog sveznajućeg supermozga bila je šačica zanesenja

ka, većinom mladih znanstvenika, čije je znanje pokrivalo široko

područje i koji su se mogli nositi s pitanjima odgovorivima svakom tko

posjeduje solidnu količinu prirodoznanstvenog obrazovanja, prim

jerice: „Zašto je nebo plavo?" (Kratak odgovor: nebo je plavo jer se

plavo svjetlo, zbog svoje kratke valne duljine, raspršuje mnogo jače od

svih ostalih boja Sunčevog svjetla.) Naravno, često jedno pitanje dovo

di do drugoga, osobito ako posjedujete prirodnu želju da izmišljanjem

pitanja ispadnete pametniji od onoga tko na njih odgovara. Takav bi

pametnjaković sada mogao pitati: „Ako je nebo plavo zbog raspršenja,

zašto su zalasci Sunca crveni?" (Kratak odgovor: pri zalasku, Sunčevo

svjetlo prolazi kroz mnogo deblji sloj atmosfere i plavo se svjetlo upija.

No, plavo svjetlo ne dolazi izravno od Sunca, ono je posljedica

M O G U L I K R A V E S I L A Z I T I NIZ S T U B E ? 9

raspršenja.) Plodan um izmislit će još stotine pitanja, no stanimo sada

ovdje.

Neka pitanja postavljena Scientific Lineu bila su ipak složenija od

teorije o plavom nebu. „Koja je točna razlika između Henkinova i

Godelova dokaza teorema potpunosti za logiku prvog reda?" Ha?

Ispričavam se, netko bi mi trebao objasniti pitanje prije no što krenem

u potragu za odgovorom. No, Science Line nije se dao smesti takvim

pitanjima, kao ni pitanjima poput: „Možete li mi opisati metodu

određivanja elektronskih dn konfiguracija?", što meni opasno zvuči

kao nečija domaća zadaća. Umjesto da češu bradu, stručnjaci su

uspostavili vezu sa širom akademskom zajednicom i obratili joj se za

konačne odgovore. Naposljetku, svi su odgovori u zaleđu imali snagu

autoriteta, bili su razumljivi i ponekad prilično šaljivi.

Tada, baš kako je Science Line postajao dijelom svakodnevnog ži

vota, vlada ih je prestala financirati i projekt je tiho izumro. Na njihovoj

mrežnoj stranici stajala je tužna obavijest: „Zbog nedostatka novca,

Science Line će 26. rujna 2003. prestati s radom. Na svoju žalost, više

ne možemo primati pitanja."

Srećom, prije no što je mrežna stranica zatvorena, a predani se tim

odgovaratelja na pitanja posvetio drugim stvarima, pojavila se ideja o

knjizi temeljenoj na golemoj i svestranoj bazi podataka u kojoj se, do

tada, nalazilo preko 16 000 pitanja i odgovora. Ovdje nastupam ja,

iako sam u toj ranoj fazi bio potpuno nepripremljen na širinu, dubinu

i često puku zabavnu vrijednost materijala kojeg je Science Line saku

pio. Oduvijek sam mislio da je pronalazak škrinje s blagom, pune dra

gulja i svjetlucava dragog kamenja, priča za malu djecu. No, na mom

su radnom stolu sada ležala dva računalna diska, koja su, kako se po

kazalo, sadržavala jednako blistavu vrijednost. Ta su dva diska zajedno

činila planinu znanja i složili smo se da to ne smije propasti. Pitanja i

1 0 P A U L H E I N E Y

odgovori više nisu bili dostupni na Internetu, no zašto se najbolji od

njih ne bi sakupili u knjigu? * * *

Nisam morao iščitati mnogo megabajta znanja da bih shvatio kako

se tu nalaze odgovori na pitanja koja su me progonila čitav život. Već

sam bio znao zašto je nebo plavo, zaista jesam, no pojma nisam imao

zašto muhe kruže oko žarulje ili zašto se žele od svježeg ananasova

soka neće skrutiti — ali sada znam. Sada razumijem odraze u zrcalu,

znate li da uopće nisu obrnuti? A ako ste ikada noću ležali budni, pita

jući se imaju li pingvini iver koljena, odgovor ćete naći ovdje. Saznat

ćete i zašto se krave mogu popeti uza stube, ali ne mogu sići, to

također ima veze s iverom.

Nema većeg užitka od prebiranja ovih pitanja, ne samo zbog zado

voljstva koje pruža otkriće odgovora, već i zbog čistog uživanja u

zakučastom razmišljanju i zlobnim umovima koji su postavljali pitanja

poput: „Koliko je, znanstveno gledano, lako pasti s balvana?" i:

„Seksaju li se bakterije?"

Odabir pitanja za ovu knjigu bio je lagan, odabrao sam ona koja su

me najviše fascinirala ili su imala iznenađujuće i neobične odgovore.

Izbor se temeljio isključivo na zabavnoj vrijednosti: nastojao sam da

izazove ne samo smijuckanje ili smijeh od srca, već topao sjaj koji izvire

iz zamršenog znanstvenog pitanja odgovorenog na razumljiv način. Ne

sumnjam da bi netko drugi odabrao sasvim druga pitanja.

Imajmo na umu da pitanja pripadaju onima koji su ih postavili, pa

im treba zahvaliti na naučenom. Onima koji su strpljivo na njih odgo

varali mogu samo izraziti najveće poštovanje što su svoj tadašnji posao

prihvatili kao bitnu javnu uslugu. Ovime bih odao počast i punu

zaslugu Sian Aggett (biologija), Alison Begley (astronomija i fizika),

Duncanu Koppu (autoru Night Patrol), Khadiji Ibrahimu (genetika). Kat

M O G U L I K R A V E S I L A Z I T I NIZ S T U B E ? 1 1

Nilsson (biologija), Jamieju McNishu (kemija), Alice Taylor-Gee (kemija)

i Caitlin Watson, kao i brojnim uglednim stručnjacima s kojima su

udružili znanje te tako dosegli krajnje granice.

Neke sam odgovore nagradio zbog jasnoće, a neke nadopunio

ukoliko sam smatrao da ih treba dodatno pojasniti. No, ova je knjiga

zapravo djelo onih koji su postavljali pitanja i šačice onih koji su na njih

odgovarali.

Nadam se da bismo, kada bi pročitao ovu knjigu, mogli uvjeriti

gospodina Levi-Straussa, da je još uvijek među nama, da je vrhunski

znanstveni um onaj koji je ovladao postavljanjem pitanja kao i odgo

varanjem na njih.

M O G U L I K R A V E S I L A Z I T I N I Z S T U B E ? 1 5

Kako izgleda atom?

To je vrlo teško odgovoriti jer su atomi vrlo maleni i ne možemo ih

vidjeti niti najjačim mikroskopom. No, znanstvenici za prikaz atoma

koriste novu vrstu mikroskopa. Niti oni ne vide atome, ali ih mogu

osjetiti, slično načinu na koji se može osjetiti pucketanje kada dlan pri

bližimo televizorskom ekranu ne dotičući ga. U pitanju je složena na-

notehnologija, no koliko god bila pametna, ipak pomoću nje ne može

mo vidjeti atom. Kada bismo mogli, vidjeli bismo da se u središtu

atoma nalazi sitna jezgra koja se naziva nukleus i sastoji se od čestica

koje se zovu protoni i neutroni. Protoni i neutroni imaju približno jed

naku masu. Protoni nose pozitivan naboj, dok su neutroni nenabijeni.

Prvi atom stvoren u času Velikog praska, početka svemira, bio je vodikov

atom. Nastao je od jednog kvarka (još jedne od subatomskih čestica) i jed

nog elektrona. Teorija Velikog praska kao početka svemira zauzela je mno

ge sveske i mnoge velike umove. Ona, u biti, kazuje da je sva tvar svemira u

početku, prije 15 milijardi godina, bila zbijena na vrlo veliku gustoću pri vrlo

visokoj temperaturi. Eksplozijom se počela širiti, a to širenje traje i danas.

Ako su atomi prozračni, kako to da nam ruka

ne propadne kroz stol?

Sve oko nas sačinjeno je od atoma, čak i zrak koji udišemo. Zrak i,

primjerice, stol razlikuju se po tome što su atomi koji čine stol mnogo

gušće pakirani. Tako da možemo rukom proći kroz zrak, pri ćemo

zapravo guramo atome od sebe, ali ne možemo proći rukom kroz stol,

1 6 P A U L H E I N E Y M O G U L I K R A V E S I L A Z I T I NIZ S T U B E ? 1 7

obujam je tada otprilike V = 2 -10"44 m3.

Ukupni obujam kojeg elektron i proton zauzimaju tada je otprilike

1-10"43 m3.

2. Sada trebamo znati obujam kutije šibica, a to otprilike iznosi

3-10-5 m3.

3. Idući korak je izračunati koliko atoma stane u kutiju šibica. Obujam

kutije šibica (3-10"5 m3) podijelit ćemo s obujmom atoma (1-10"43

m3). Rezultat je 3 -1038 atoma.

4. Naposljetku, treba usporediti dobiveni broj s ukupnim brojem

atoma u svemiru. Postoji nekoliko načina na koje se to može proci

jeniti. U svemiru ima, odoka, oko 100 000 000 000 000 000 000

zvijezda. Koliko atoma ima u svakoj zvijezdi? To je nemoguće znati,

no možemo opet pretpostaviti. Uzmimo da je Sunce tipična zvijez

da i da je sačinjeno isključivo od vodika. Masa Sunca je 2 000 000

000 000 000 000 000 000 000 000 kg. Masa atoma vodika je

0,000 000 000 000 000 000 000 000 0017 kg. Podijelimo li ta dva

broja, dobit ćemo da Sunce čini 1 200 000 000 000 000 000 000

000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 atoma.

Pomnožimo li sad ovaj broj s brojem zvijezda u svemiru, dobit ćemo

jedinicu koju slijedi 77 nula i to je broj atoma u svemiru.

Postoji i drugi način. Masa poznatog svemira u kilogramima iznosi

1 i 52 nule. To je, pretpostavlja se, otprilike 90 posto ukupne mase

svemira pa je ukupna masa svemira u kilogramima 10 s 52 nule.

Podijelimo li to s masom vodikova atoma (većina svemira sastoji se od

vodikovih atoma) dobit ćemo 6 sa 79 nula.

jer ne možemo odgurnuti atome. To je kao da pokušavamo hodati te

niskim igralištem na kojem se nalazi 100 000 teniskih loptica - jedno

stavno ne možemo. No, nije u pitanju samo prozračnost. Postoje vrlo

snažne privlačne sile koje atome drže na okupu. Dakle, iako su atomi

prozračni, postoje snažne privlačne sile između njih pa su gusto paki

rani i ne možemo rukom proći kroz stol. Ne sprečava nas prozračnost,

nego privlačne sile između atoma.

Čuo sam da bi svi atomi u svemiru, ako bi se

uklonio prostor oko njih, stali u kutiju šibica. Je li to točno?

To je jedna od priča koje se tu i tamo čuju. Mogao bih jednostavno reći

da to nije istina, no bolje je to i pokazati. Proračun neće biti jako precizan,

no ipak će pokazati koliko je istine u toj teoriji o „svemiru u kutiji šibica".

Ovako to ide:

1. Prvo treba znati koliko prostora zauzimaju djelići koji čine atom.

Zbog jednostavnosti, pretpostavimo da postoje samo vodikovi

atomi pa treba izračunati samo obujam jednog protona i jednog

elektrona. Pod pretpostavkom da su i proton i elektron sfere, njihov

obujam izračunat ćemo po formuli V = 4/3:rr3.

Obujam elektrona:

polumjer iznosi otprilike 2,82 • 10"15 m,

obujam je tada otprilike V = 1 • 10"43 m3.

Obujam protona:

polumjer iznosi otprilike M0~1 5 m,

18 P A U L H E I N E Y M O G U L I K R A V E S I L A Z I T I NIZ S T U B E ? 1 9

su prostor i vrijeme dio cjeline prostorvremena. Prostorvrijeme ima četiri

dimenzije: tri koje određuju položaj u prostoru i jednu koja određuje

položaj u vremenu. Kada hodamo, krećemo se kroz prostorvrijeme, a

kada stojimo na mjestu, također se krećemo kroz prostorvrijeme jer vri

jeme i dalje prolazi. Naš doživljaj vremena posljedica je kretanja u vre

menskoj dimenziji prostorvremena. Vrijeme je, stoga, samo još jedna

dimenzija koja se od preostale tri razlikuje po tome što u njima možemo

izabrati smjer kretanja, dok u vremenu postoji samo jedan smjer —

prema naprijed. Osim, naravno, u slučaju dr. Whoa1.

Je li vrijeme postojalo kad je sve „počelo"? I što je bilo

prije početka vremena?

Uzmemo li da je svemir nastao Velikim praskom (str. 15), tada je u

času eksplozije počelo teći vrijeme. Da bismo si to lakše predočili, reci

mo da se to dogodilo prije 15 milijardi godina, kada su, prema teoriji,

sva tvar, energija, prostor i vrijeme bili sažeti u jednu jedinu točku zvanu

singularnost. U tom času je f=0. Da bi odgovorili na nezgodno pitanje o

tome stoje bilo prije Velikog praska, kozmolozi su smislili podli način da

pitanje učine besmislenim i da vam ne moraju davati odgovore. Kažu

kdko t ne može biti negativan broj jer negativno vrijeme ne postoji, pa

nema smisla raspravljati o tome što se dogodilo prije nego je f=0.

Zgodna usporedba je zamisliti da se nalazite na Sjevernom polu i pitate

S#: ,,U kojem je smjeru sjever?" Pitanje jednostavno nema smisla.

lit i'iti M11 u • M( ' /n.mstvenofantastične BBC-jeve televizijske serije. Dr. Who je izvanzemaljac 1 " i 1 i"11 i-'"-' vn|cme s nekolicinom drugova Zemljana doživljava razne zgode (nap. prev.).

Ova dva broja dovoljno su slična da bismo mogli pretpostaviti da su

gotovo točni pa ćemo kao učenu procjenu broja atoma u svemiru uzeti

M O 7 9 atoma.

5. Usporedbom rezultata pod točkom 3. s rezultatom pod točkom 4.,

jasno je da čak i kad bi svi atomi u svemiru bili maleni poput

vodikovih, ne bi mogli stati u kutiju šibica. Kako ima i atoma

mnogo većih od vodikovih, u kutiju šibica stalo bi još manje atoma

negoli smo izračunali pod točkom 3.

Naposljetku, kolik obujam bi zauzeli svi atomi u svemiru kad bi se

sastojali samo od jednog protona i jednog elektrona? Treba samo

pomnožiti rezultat pod brojem 4. s rezultatom pod brojem 1.:

M O 7 9 - M 0 - 4 3 = M O 3 6 m 3

Bila bi to prilično velika kutija šibica!

Što je vrijeme?

Želite li odgovor psihologa ili fizičara? Pretpostavljam potonjega, no

u tom se slučaju morate biti spremni suočiti s teorijama Alberta

Einsteina, jednog od najvažnijih znanstvenika prve polovice dvadese

tog stoljeća koji je postavio teoriju relativnosti.

Prema Einsteinu, vrijeme i prostor usko su povezani. Einstein je pokazao

da je pitanje kada se nešto dogodilo isto kao i pitanje gdje se to dogodi

lo. Tvrdio je da je nemoguće svijet podijeliti na prostor i vrijeme, već da


Koji je osnovni uzrok gravitacije? Zašto postoji

privlačnost između dvije mase?

Sir Isaac Newton je u sedamnaestom stoljeću postavio zakon gra

vitacije koji kaže da se dvije mase privlače silom koja ovisi o njihovoj

međusobnoj udaljenosti i o njihovim masama. Bio je to jedan od

zakona koji su proizašli iz promatranja i pokusa, a tek su potom

matematički dokazani. No, o pravom uzroku privlačnih sila u ono se

doba nije previše razmišljalo.

Trebalo je dočekati da Albert Einstein u dvadesetom stoljeću

ponovno skrene pažnju na gravitaciju. Postavio je u odnos gravitaciju i

ubrzanje tijela te naposljetku pokazao da se u gravitacionom polju

svjetlo savija. Kako svjetlo nema masu, Nevvtonova teorija nije mogla

objasniti savijanje svjetla. Einsteinov veliki doprinos je u tome što je

pokazao da se ovisno o masi savija prostorvrijeme.

Zamislite tešku loptu na velikoj prostrtoj

gumenoj plahti - prostor se blizu nje savija,

no dalje od nje ostaje prilično ravan. Ako

svjetlo prolazi dovoljno blizu masivnog

tijela, njegova putanja će se otkloniti.

Provedeni su pokusi koji pokazuju da se

svjetlo doista savija blizu tijela velike ma

se, ovisno o zakrivljenosti prostorvre-

mena. No, to zapravo nije odgovor na

pitanje: „Stoje gravitacija?" i nitko još nije

smislio teoriju koja bi nam omogućila da na to

pitanje odgovorimo.

M O G U LI K R A V E S I L A Z I T I NIZ S T U B E ? 21

Znam da duljina dana i godine ovisi

o vrtnji planeta oko vlastite osi i kretanju oko Sunca,

no zašto su se planeti uopće počeli vrtjeti?

Što ih je pokrenulo?

Da bismo odgovorili na to pitanje, moramo se vratiti u vrijeme

stvaranja Sunčeva sustava. Sunčev sustav nastao je od masivne kugle

plina i prašine koja se pod djelovanjem gravitacije počela sažimati.

Kako se prašina zbijala, a čestice sudarale, središte kugle zagrijavalo se

sve dok nije postiglo temperaturu dovoljno visoku da oblikuje ono što

danas zovemo Suncem. Temperatura je sve više rasla i Sunce je dose

glo točku u kojoj se „upalilo", kao kad iznenada bukne vatra. Snaga

buktinje naglo je odbacila plin i čestice od Sunca i nastale su osnovne

građevne jedinice planeta.

Sada o vrtnji. Postoji zakon gibanja, naziva se očuvanje kutne

količine gibanja, koji kaže da kako se nešto smanjuje, vrtjet će se sve

brže i brže. Primjerice, zato se klizačica, kada privuče ruke k tijelu i

smanji veličinu, počinje brže vrtjeti. Isto je bilo i s kuglom plina i

prašine: lagana rotacija koju je već imala postajala je to jača, što je

kugla bivala manjom. Dok se neko tijelo vrti, centrifugalne sile sredinu

guraju prema van, a vrhove prema unutra. To se dogodilo i s kuglom

prašine koja je s vremenom prestala biti kugla i postala disk u čijem se

središtu nalazilo Sunce. Od diska su nastali svi planeti i to je razlog

Ebog kojeg oko Sunca kruže gotovo u istoj ravnini.

l/vorna kugla plina nije trebala imati prevelik zamah da bi mogla

d.iti rot.ii IJU koju opažamo u Sunčevu sustavu, no nije poznato što je


prouzročilo izvorni zamah. Općenito, kad bi mogle birati, stvari u sve

miru najradije bi se vrtjele. Gotovo se sve vrti, od galaksija do planeta.

Ako se svjetlu ništa ne ispriječi na putu,

prestaje li postojati ili nastavlja put zauvijek,

u vječnost?

Odgovor leži u riječima „ako mu se ništa ne ispriječi na putu".

Teoretski, ako se ni u što ne zaleti, svjetlo će putovati zauvijek, no u

tom bi slučaju moralo putovati kroz savršeni vakuum što se u stvarnos

ti nikad ne događa. Svjetlost je energija i ako joj ništa energiju ne

oduzme, postojat će zauvijek.

Zamislite foton, djelić svjetlosti, odaslan sa Sunca. Čak i ako izbjeg

ne sve planete, asteroide i komete (drugim riječima, sve velike pred

mete Sunčeva sustava), mogao bi pogoditi zrnce prašine kometa ili

vodikov atom koji lebdi svemirom i tako izgubiti energiju. Neki pak

fotoni prežive putovanje i pravocrtno nastavljaju put do, primjerice,

vašeg oka. Ovdje je kraj puta za taj djelić svjetlosti jer je energija koju

je nosio pretvorena u električni signal koji putuje u mozak i omogućuje

vam da vidite svjetlost.

Foton bi se, s druge strane, mogao sudariti s atomom koji slobod

no lebdi u svemiru, atomom u atmosferi nekog planeta ili atomom

nekog predmeta, primjerice stijene. U tom se slučaju dio energije odbi

ja i zato vidimo predmete.


Taj Veliki prasak mi zvuči super. Je li zaista došlo do

praska, poput eksplozije? I bismo li ga čuli

da smo bili tamo?

Ovo je, dakako, hipotetično pitanje bez nekog pravog odgovora.

No, kako bi to bilo u teoriji? Zvuk se prenosi vibracijama i potrebno mu

je sredstvo kroz koje bi putovao. U vrijeme Velikog praska svemir je bio

beskonačno gust, no nije bilo zasebnih čestica, tako da zvuk nije

mogao putovati. No, imate li bolju teoriju, možda je i ona točna.

Možemo li putovati dovoljno brzo da

prestignemo Veliki prasak? Mislim, ako bismo putovali brzinom

dvostruko većom od brzine svjetlosti, bismo li ga mogli sustići

i vidjeti postanak svemira?

Žao mi je, no niti brzina dvostruko veća od brzine svjetlosti ne bi vam

11 ništila. Sjetite se da Velikim praskom nije stvorena samo tvar u svemiru

nogo i prostor. Kako nas to sprečava da bacimo pogled na stvaranje

svemira? Neposredno nakon Velikog praska, svemir je bio malen, samo

rttkoliko metara u promjeru. Ako bismo pokušali putovati izvan njega,

ne bismo imali kamo otići jer prostor još nije bio stvoren.


Je li moguće da se dogodilo više od jednog

Velikog praska i da, zapravo, postoje drugi svemiri

koji se kreću jedan prema drugome?

Ne može se reći. Prije svega, koncept svemira koji se širi je zakučast

i često ga se krivo tumači. Svemir se ne širi u prostor, ne postoji neki

prostor koji se polagano ispunjava svemirom, nego je ono što se širi

sam prostor. Drugim riječima, udaljenost između dva predmeta u sve

miru se povećava, ali sami predmeti se ne miču. Zato dva Velika pras

ka, jedan uz drugi, nisu moguća.

Želite reći da izvan svemira nema ničega?

Pa mora se u nečemu nalaziti!

Neka od ovih pitanja su za znanstvenike, a neka za filozofe. Ovo pitanje

je pretežno za ove druge: svemir zapravo znači „sve" i ništa osim njega ne

može postojati jer bi i to bilo dio svemira. Mislim da do zabune dolazi zato

što svemirom nazivamo sve što vidimo, a trebali bismo to zvati „vidljivim

svemirom". Velik dio svemira, naravno, ne vidimo jer svjetlost od vrlo uda

ljenih tijela još nije stigla do nas. Svemir je star oko 15 milijardi godina, a to

znači da možemo vidjeti samo ono što je od nas udaljeno 15 milijardi svjet

losnih godina jer je svjetlost od tih tijela mogla doći do nas. Svemir nije

dovoljno star da bi svjetlost od ičeg što je dalje od toga došla do nas.

0 svemiru iza vidljivog svemira uglavnom možemo samo nagađati.

Možemo pretpostaviti kako bi mogao izgledati jer, iako ga ne vidimo,


osjećamo njegov gravitacijski učinak. Einsteinove jednadžbe opće rela

tivnosti, koje opisuju kako gravitacija utječe na prostor, i dalje su

najbolji način na koji možemo opisati svemir u najširim razmjerima.

One ukazuju na to da je svemir ili beskonačan ili zatvoren u sebe. Ako

je beskonačan, ne može se ni u čemu nalaziti jer se širi u vječnost, a

ako je zatvoren u sebe, nema ni kraja ni početka. 0 tome je pomalo

teško razmišljati u trodimenzionalnom prostoru. Zamislite da ste dvodi-

menzionalni i da šećete površinom sfere. Možete se kretati naprijed i

natrag, i lijevo i desno, no nemate svijest o gore i dolje. Što se vas tiče,

ne postoji ništa osim površine vaše sfere, mogli biste zauvijek tumarati

sferom i nikada ne biste došli do kraja. Svemir je, dakle, sve što imamo.

Što je taj prostor u koji se širi svemir?

Je li to potpuna praznina, ništavilo? Ako bih odnio otvorenu kutiju

u svemir, zatvorio je i vratio na Zemlju,

što bi bilo u njoj?

Svemir nije savršen vakuum. Čak i kada bismo se uspjeli riješiti

međuzvjezdane prašine i sličnog, svemir na kvantnoj razini ne bi bio

prazan - sadržavao bi pomična kvantna polja koja su, kako se čini,

posljedica gravitacijskog polja svemira. Tako da vašu kutiju ne bi ispuni

lo ništavilo. Prostor zapravo nije „čista udaljenost", to je ime koje smo

nadjenuli okolini (gotovo vakuumu) koja sadrži sve galaksije i opisuje

gravitacijsko polje svemira. Još ga u potpunosti ne razumijemo pa bi i

»igralište za nebeska tijela" bilo savim dobro ime!


Ali kako to da svjetlost ne može pobjeći

iz gravitacijskog polja? Svjetlost nema „težinu"

što je zadržava?

Vrlo je teško objasniti crne rupe ako se držimo Nevvtonovih

poimanja gravitacije. Sve je u redu dokle god govorimo o svakodnev

nim stvarima, poput igranja biljara ili bacanja lopte — čak je i lansiranje

M O G U L I K R A V E S I L A Z I T I NIZ S T U B E ? 2 7

Što su to takozvane svemirske

crne rupe?

Engleski astronom John Michell prvi je 1783. godine pretpostavio

da bi masa mogla stvoriti toliko jako gravitacijsko polje da čak ni svjet

lost ne bi mogla izići iz njega. Nekoliko godina kasnije, francuski

matematičar i filozof Pierre Laplace došao je do istog zaključka. Kada

je Einstein 1915. godine postavio opću teoriju rela

tivnosti, crne rupe postale su zaista moguća

pojava. Sam naziv skovao je

1967. godine John Wheeler.

Ne postoji apsolutni dokaz o po

stojanju crnih rupa, no postoje

pokazatelji koji govore u njihovu

korist. Prva crna rupa „otkrive

na" je 1972. godine i nazvana Cygnus X-1. lako nitko sa

sigurnošću ne može tvrditi da je to zaista crna rupa, rijetki u to sumnjaju.

raketa u skladu s njutnovskom gravitacijom. No, kod složenih stvari,

poput crnih rupa, treba uzeti u obzir utjecaj gravitacije na prostor. Time

se početkom dvadesetog stoljeća bavio Einstein. Prema njegovoj teori

ji, gravitacija utječe na kombinaciju prostora i vremena zvanu pros-

torvrijeme. Einstein je rekao da gravitacija svija prostorvrijeme te da

svjetlost stoga ne putuje pravocrtno. Najbrži put od A do B je ravna

crta, osim ako nije!

Možda vam ovo pomogne da shvatite: pomislili biste da zrakoplovi

koji lete od Londona do Vancouvera na zapadnoj obali Kanade jed

nostavno lete ravno, ali nije tako. Zrakoplovi prvo lete na sjever prema

Škotskoj, a tada prema Grenlandu jer je to najizravniji i najkraći put,

iako se tako ne čini. Mi svijet doživljavamo kao spljošten, sve

zemljopisne karte koje koristimo su ravne, pa nam izgleda kao da je

najkraći put ravno preko oceana. No, pogledamo li globus, pravi prikaz

svijeta, lako ćemo vidjeti da je najkraći put onaj koji se naziva Velikim

krugom iznad Grenlanda.

Isto je s prostorvremenom. Svemir doživljavamo kao ravan i to je

savršeno prihvatljivo dok god je sve što želimo otići na Mjesec. No,

kada govorimo o dijelovima svemira u kojima su gravitacijske sile vrlo

snažne, o crnim rupama na primjer, moramo uzeti u obzir učinak gra

vitacije na prostorvrijeme. Zamislite trampolín s nacrtanom mrežom

ravnih linija. Stavite li u sredinu tešku vreću krumpira, trampolín će se

udubiti i nacrtane ravne linije više neće biti ravne. Zakotrljate li potom

pikulu s jedne strane trampolina na drugu, neće ići ravno, nego će sli

jediti savinutost trampolina. Isto se događa s prostorvremenom i svjet

lošću. Gravitacija svija prostorvrijeme, a svjetlost prati ravne linije koje

su se uslijed djelovanja gravitacije svinule. Crna rupa toliko svija pros

torvrijeme da se ravne linije svijaju u sebe i svjetlost se naposljetku vrti

U krug. Eto, to su crne rupe.

28 P A U L H E I N E Y M O G U L I K R A V E S I L A Z I T I NIZ S T U B E ? 2 9

Čak i nakon što biste prešli neizbježni događajni obzor, mogli biste i

dalje vidjeti svjetlost izvana. Naravno, vas nitko ne bi mogao vidjeti jer

svjetlost od vas ne može izaći iz crne rupe. Da bi pobjegla, svjetlost bi

morala putovati brže od brzine svjetlosti, a to je, očito, nemoguće.

Iduća faza vašeg putovanja dovela bi vas do singularnosti, središta

crne rupe. Sada se nalazite u čudnom svijetu u kojem je udaljenost

postala vrijeme i gdje ne postoji mogućnost izbjegavanja singularnosti

jer se više ne krećete prema nekom mjestu već prema vremenu u svo

joj budućnosti. Ne možete je izbjeći, kao što ne možete izbjeći preko

sutra; stići će sviđalo se to vama ili ne.

Zašto nastaju

crne rupe?

Crne rupe nastaju kolapsom masivnih zvijezda kojima je nestalo

goriva za izgaranje. Zvijezde su sačinjene od plina i pretvaraju jedan

plin u drugi, obično vodik u helij. Prvo sav vodik mora prijeći u helij,

zatim helij prelazi u ugljik, a ugljik u kisik. Sve te reakcije oslobađaju

energiju u obliku svjetlosti i topline pa su zvijezde tople i sjajne.

Svjetlost i toplina održavaju oblik zvijezde sprečavajući gravitaciju da

sav plin sažme u središte.

Međutim, zvijezde s vremenom dolaze u fazu u kojoj više nemaju

goriva i tada gravitacija prevlada. Ako je zvijezda dovoljno velika (mora

biti veća od tri naša Sunca), urušit će se. Gustoća tvari u središtu tada

postaje toliko velika da gravitacija zvijezde postaje dovoljno velika da

spriječi svjetlost da izađe. Ostala je crna rupa.

Što bi mi se dogodilo kada bih upao u crnu rupu?

Prvo što trebate znati jest da nikada više ne biste izašli. Dok biste

prilazili crnoj rupi, ne biste mnogo osjetili. Slobodno biste padali, kao i

astronauti u Zemljinoj orbiti, i svaki dio vašeg tijela bio bi pod istom

gravitacijskom silom pa biste se osjećali kao da nemate težine. No,

kako biste se približavali beskrajnom gravitacijskom polju crne rupe, na

oko pola milijuna milja2 od središta uhvatila bi vas gravitacijska sila koja

bi različito djelovala na različite dijelove vašeg tijela. Ako ste se kretali

nogama prema naprijed, gravitacijska sila bi vam jače privlačila noge

nego glavu i osjećali biste se kao da vas razvlače. To bi se pogoršavalo

sve dok vam se tijelo ne bi rasulo, i to bi bio vaš kraj.

Sve ovo dogodilo bi se prije no što biste prešli događajni obzor crne

rupe, a to je točka u kojoj brzina kojom morate putovati da biste po

bjegli crnoj rupi postaje jednaka brzini svjetlosti. Gravitacijska polja

imaju brzinu pri kojoj im se može pobjeći. Kod Zemlje, to je brzina

kojom raketa mora putovati da bi došla u svemir. Jednom kada

prijeđete događajni obzor crne rupe, morate putovati brže od brzine

svjetlosti da biste pobjegli, a to je nemoguće. Jednom kada prijeđete

događajni obzor, upali ste u klopku, ako već niste neizdrživo razvučeni.

Što bih vidio dok upadam?

Stvari bi vam se mogle činiti malo izobličenima jer se svjetlost s

udaljenih predmeta svija u golemom gravitacijskom polju crne rupe.

2 Jedna milja iznosi otprilike 1,61 km pa je pola milijuna milja 805 000 km (nap. prev).


Pokušavam shvatiti udaljenosti u tom našem svemiru.

Koliko bi čovjek dugo trebao putovati,

uz pomoć suvremene tehnologije, da bi došao

do ruba galaksije?

Nikada ne bi stigao. Ne zato što bi umro prije kraja putovanja, nego

zato što samo putovanje nema kraja. Danas popularna teorija kaže da

se svemir širi i da će se zauvijek širiti. Čini se da se, zbog širenja svemi

ra, udaljene galaksije udaljuju brzinom bliskom brzini svjetlosti.

Suvremenom tehnologijom (svemirske kapsule putuju brzinom od

28 000 km/h) nikada ne biste dostigli rub svemira koji se širi.

Treba još reći da granica svemira do koje želite doći zapravo ne pos

toji. Ako je svemir zakrivljen, kao što predlažu neke teorije, svinut će

se u sebe i dati oblik bez granica, kao što je površina Zemlje. Krenemo

li na Zemlji na put u jednom smjeru, vratit ćemo se na to isto mjesto.

Možda je tako i sa svemirom, ako putujete dovoljno dugo u jednom

smjeru, vratit ćete se odakle ste krenuli. Ispadne li da se svemir ne svija

u sebe, svejedno nećete stići do granice jer je svemir u tom slučaju

beskonačan.

Zaboravimo, zabave radi, načas širenje i oblik svemira i ukrcajmo se

u svemirsku kapsulu i uputimo sa 140 000 km/h prema najdaljem

vidljivom objektu, udaljenom oko 10 milijardi svjetlosnih godina, ili 95

000 000 000 000 000 000 000 km. Nekoliko brzih poteza na džep

nom računalu kazuje nam da bismo putovali 75 000 milijardi godina.

Dok razmišljate o tome, sjetite se da svemir nije stariji od 15 milijardi

godina.

M O G U L I K R A V E S I L A Z I T I N I Z S T U B E ? 31

Kako znamo koliko su udaljene

neke zvijezde i galaksije? Kako se mjeri njihova udaljenost?

Kao prvo, treba znati što je to paralaksa. Prinesete li prst nosu, na

udaljenost od oko 20 cm, i potom otvarate i zatvarate jedno pa drugo

oko, činit će vam se da prst skakuće sjedne strane na drugu. Oči su vam

udaljene nekoliko centimetara i svako oko daje drugačiji pogled na prst.

Ako su vam poznate dvije ključne mjere: udaljenost između očiju i

kut za koji vaš prst skakuće, malo trigonometrije reći će vam koliko je

prst udaljen od vaših očiju.

Problem ove metode je da radi dobro samo kada su u pitanju bliski

prsti, no s udaljenijim predmetima, pomaci postaju vrlo maleni. Pokušate

li istu stvar izvesti sa stupom ulične rasvjete na drugom kraju ulice, otkrit

ćete da uopće ne primjećujete pomak, bit će premalen da biste ga opazili.

Dakle, da biste povećali paralaksu, morate razmaknuti „oči". Astronomi

taj učinak ostvaruju tako da prvo opažanje zabilježe na nekom položaju

Zemljine putanje, a sljedeće nakon što Zemlja prođe točno polovinu puta

nje, što obično traje šest mjeseci. Tako su „oči" razmaknuli za dvostruku

udaljenost Zemlje od Sunca, a dobivena udaljenost dovoljno je velika da

mogu izmjeriti udaljenost zvijezda od nekoliko stotina svjetlosnih godina.

Ima li mnogo smeća u svemiru?

Zapravo, gore je sve veća gužva jer ima sve više ljudskih artefakata,

a oni se sudaraju i stvaraju još više otpadaka. Ugrubo, u svemiru ima


oko 7 000 velikih predmeta na visini od oko 300-500 milja (480-800

km). Oko 2 000 je koristan teret, no samo oko 5 posto je aktivno.

Zatim ima oko 40 000 komadića i djelića koji su nastali sudarima ili su

ostaci eksplodiranih raketa. Tome možemo dodati još 3 milijuna česti

ca koje bi mogle biti strugotine boje, izolacije ili prašina, a neke od njih

kreću se brzinom od 18 000 milja na sat (28 968 km/h), dovoljno brzo

da zdrobe prozore svemirske postaje Mir.

Ako u svemiru vlada

bestežinsko stanje, kako se astronauti

važu?

Kada bih vam rekao da se važu tako da se tresu, pomislili biste da

se šalim, no zaista je tako. Morate razumjeti da je težina sila kojom


Zemlja privlači neko tijelo, recimo astronauta. Odvedete li ga u svemir,

gdje možda nema gravitacijske sile, on doista neće imati težinu. No,

ona ili on i dalje će imati masu jer je masa mjera količine materijala

koju sadrži neko tijelo. Naravno, težina i masa su povezane, težina je

umnožak mase i gravitacijskog privlačenja. Težina će biti veća što je

gravitacijska sila veća, ali masa se neće promijeniti.

Da biste izmjerili masu u svemiru, treba vam uređaj koji radi neo

visno o gravitaciji, a zove se inercijska vaga. Sjetite se, inercija je

također mjera mase i što ste „masivniji", teže vas je pokrenuti.

Astronauti se privezuju za inercijsku vagu, uređaj koji ih trese i bacaka

naprijed-natrag i računa koliki rad mora obaviti da bi ih pomakao. Iz

toga se računa masa astronauta koja je ekvivalentna masi na Zemlji.

Ako u svemirskoj letjelici sve lebdi uokolo,

mislim, baš sve, kako onda astronauti

vrše nuždu?

Neke stvari bi vam u svemirskim zahodima bile vrlo poznate.

Svemirski zahod ima školjku koja izgleda kao obična školjka, prikladna

za muškarce i žene, ima svjetlo za čitanje i može se podičiti prozorom

s kojega astronaut ima lijep pogled na Zemlju. Ono s čime baš i niste

upoznati su remeni, spone za stopala i pojas. Primimo se sada posla.

U početku su svemirska odijela imala pelene i otpadne vrećice, no

danas se sve obavlja slično kao i kod običnog odlaska na zahod.

Glavna razlika je da nema spuštanja vode. Umjesto toga, čvrste kom

ponente se odstranjuju otpuhivanjem zračnom strujom u odjeljak

34 P A U L H E I N E Y M O G U L I K R A V E S I L A Z I T I N I Z S T U B E ? 3 5

kojeg ne vidimo, gdje se dehidriraju, dezinficiraju, komprimiraju i

pohranjuju za bacanje nakon slijetanja. Tekućine se otpuštaju u svemir

gdje isparuju. Zrak u zahodu se pročišćava, filtrira i osvježava i potom

upumpava natrag u kabinu.

Postoji noviji sustav u kojem se na dno zahodske školjke smještaju plas

tične vrećice koje primaju krute i tekuće ekskrete, zatvaraju ih i slažu jedno

na drugo tokom korištenja zahoda. Ovom metodom riješen je problem s

puhalicom ekstraktora koja je hrđala zbog doticaja s urinom.

Recimo da mi je rođendan dok sam u svemiru.

Što bi se dogodilo kada bih

pokušao zapaliti svjećicu?

Plamen svijeće zanima vas s punim pravom: veliki znanstvenik

devetnaestog stoljeća Michael Faraday je rekao: „Nema boljih vrata na

koja možete ući u proučavanje filozofije prirode [prirodnih znanosti] od

fenomena svijeće."

Pretpostavljam da ovo imate namjeru probati u svemirskoj letjelici,

a ne u samom svemiru. Na Zemlji predivni oblik plamena svijeće nas

taje gorenjem voska u prisustvu kisika čime, između ostalog, nastaju

ugljikov dioksid i voda. Oni se izdižu iz plamena, a zamjenjuje ih kisik

iz zraka. Otuda oblik plamena.

U svemirskoj letjelici plamen postoji u mikrogravitaciji pa se zagri

jani plinovi ne mogu dizati, a kisik se ne može izvlačiti od ispod.

Posljedica toga je sferičan plavi plamen koji ne traje dugo jer bez kisi

ka vosak ne može gorjeti.

Recimo da dospijem na Mars, bi li i dalje bilo Božića?

Stignete li ikada na Mars, njegovo vrijeme vas neće mnogo smesti

jer je Marsov dan sa svojih 25 sati sličan zemaljskom. No, godina je

dulja jer Mars treba 687 dana da jednom obiđe oko Sunca. S obzirom

na to, imali biste Božić samo jednom u dvije zemaljske godine. No,

odlučite li da je Božić svakih 365 dana, tada bi na Marsu Božić bio dva

puta godišnje. Uživajte!

Saturn ima prstenove koji su vidljivi sa Zemlje.

Zašto Zemlja nema prstenove? Po ćemo je Saturn

tako poseban?

Nema samo Saturn prstenove, imaju ih i Jupiter, Uran i Neptun, no oni

/«) razliku od Saturnovih nisu vidljivi sa Zemlje. Za njih znamo od ekspedi

cija svemirskih letjelica Voyager 1 i Voyager 2. Kod prstenova je zanimljivo

to da ih imaju svi plinski divovi, kako se nazivaju vanjski planeti, i astrono

mi smatraju da su svi prstenovi vanjskih planeta nastali na sličan način.

Postoje dvije teorije. Prva kaže da su prstenovi nastali od stijena i prašine

Mteroida koji su se sudarali u blizini planeta. Gravitacija Saturna i njegovih

m|<»seca uhvatila je prašinu i stijene i oblikovala prstenove koje vidimo i

(I.IN.IS. Druga teorija kaže da je prilikom nastajanja planeta iz oblaka

prašine i plina, dio plina i prašine ostao neiskorišten. Drugim riječima,

pfStenovi su ostaci iz vremena postanka planeta. Kada bi astronomi mogli

Otkriti koliko su stare stijene u prstenovima, mogli bi zaključiti koja teorija


je točna. Mnogi smatraju da je točna prva, jer Jupiter, Uran i Neptun imaju

slabašne prstenove. Tvrde da su Saturnovi prstenovi tako jasni jer su nastali

„nedavno", što u astronomskom rječniku znači prije nekoliko milijuna

godina, sudarima asteroida. Prstenovi ostalih planeta nisu tako vidljivi jer

su nastali prije mnogo vremena i većinu stijena u prstenu usisao je planet.

Zašto Zemlja nema prstenove? Da bi prstenovi nastali, treba nam izvor

materijala koji ne bi smio biti previše daleko, ne više od trostrukog polu

mjera planeta, što je mnogo bliže od Mjeseca. Moglo bi biti da su Jupi-

terovi prstenovi prašine nastali od bliskih mjeseca razbijenih u sudarima s

meteoritima.

Drugi čimbenik koji valja uzeti u obzir je Sunčev vjetar. To je neprestani

dotok energije sa Sunca, koje zbog blizine ima mnogo veći utjecaj na

Zemlju nego na udaljenije planete. Sunčev vjetar bi s lakoćom otpuhao sve

male čestice koje bi pokušale kružiti oko Zemlje.

Čak i kada bi Zemlja imala izvor materijala za prstenove, oni bi bili

tamni i prašnjavi jer bi svijetle ledene tvari (poput onih koje tvore Sa-

turnove prstene) sublimirale zbog topline Sunca. Postoji još jedan razlog

zbog kojeg prstenovi ne bi bili dugog vijeka, a to je velika snaga Sunčevih

i Mjesečevih mijena koje bi s vremenom narušile sustav prstenova. Kada

bismo uhvatili mali asteroid koji bi kružio na odgovarajućoj udaljenosti,

mogli bismo nakratko imati prstenove, no ne bi baš dugo trajali.

Je li istina da je otkriven deseti planet,

još dalje od plinskih divova?

Mnogo toga pluta Sunčevim sustavom i kruži oko Sunca. Pitanje je

gdje povući crtu između nečeg dovoljno velikog da se zove planetom


i nečeg što bismo svrstali u krhotine? Neki tvrde da ni Pluton nije

dovoljno velik da bi bio planet, no većina ga ipak prihvaća.

Međutim, ako je Pluton priznat kao planet, nema razloga da to ne

bude i Sedna, planet koji je dobio ime po inuitskoj božici mora. Veličina

Sedne je 90 posto veličine Plutona, procijenjena površinska temperatu

ra joj je -200°C, a od Sunca je udaljena oko 10 milijuna milja (16 miliju

na kilometara). Planet Sedna otkriven je u studenom 2003. godine

teleskopom Palomar Mountain na jugu Kalifornije i otada su pronalazak

potvrdili i drugi istraživači. Sedna obiđe Sunce jednom u svakih 10 500

godina i možda ima mjesec. Skupina istraživača koja je otkrila deseti

planet očekuje da će daljnjim promatranjem naći i druge planete.

Kako bi astronauti upravljali brodom

kada bi dospjeli do drugih planeta? GPS ne bi pomogao, a pretpostavljam

da se ne bi mogli ravnati ni po zvijezdama.

Za GPS, globalni navigacijski sustav, imate pravo jer njime upravljaju

sateliti koje su ljudi postavili u Zemljinu orbitu. Kada bismo sletjeli na Mars,

otkrili bismo da ima Sjeverni i Južni pol, poput naših, no magnetsko polje

je 800 puta slabije. Dakle, na Marsu biste se mogli snaći s dovoljno

osjetljivim kompasom. Začudo, kada biste htjeli astronavigirati ravnajući se

prema Suncu, planetarna i zvijezdama, kao što su to moreplovci stoljećima

Činili, išlo bi vam sasvim dobro. Noćno nebo Marsa izgleda slično kao

/emljino, i mjereći zvijezde i poznavajući vrijeme, mogli biste odrediti svoj

položaj na površini Marsa na otprilike 100 metara.


Od čega je sačinjen Mjesec?

Mjesec je četvrt milijuna milja (400 000 km) udaljen od nas, a nas

tao je kondenzacijom kovitlajučeg oblaka stijena i plina prije otprilike

4,5 milijardi godina kada je nastao i Sunčev sustav. Od deset planeta

koliko ih kruži oko Sunca mnogi imaju, poput nas, mjesece koji se

okreću oko njh. Neki planeti imaju više od jednog mjeseca: Saturn je u

posljednjem prebrojavanju imao sedamnaest. No, Zemljin mjesec je

najveći u Sunčevu sustavu.

Znanstvenici su nekada smatrali da je Mjesec ogroman komad sti

jene otkinut od Zemlje zbog čega je ostala velika rupa koju danas

ispunjava Tihi ocean. Ova je teorija zastarjela i danas se smatra da je

Mjesec vjerojatno nastao kao zaseban miniplanet zgušnjenjem kovit-

lajućih plinova. Gravitacijska sila Zemlje ga je zarobila i postao je naš

mjesec.

Dok na Mjesec nisu sletjeli roboti, a 1960-tih i ljudi, o sastavu

Mjeseca moglo se samo nagađati. Uzorci doneseni s Mjeseca pokazali

su da sadrži vulkansku stijenu bazalt, sličnu mnogim vulkanskim stije

nama na Zemlji. Bazalti na Zemlji nastaju erupcijama vulkana, kada se

u zrak ili u mora izbacuju otopljene stijene. Zagrijana masa (u početku

nekoliko tisuća Celzijevih stupnjeva) vrlo se brzo hladi i oblikuje tamne

stijene i male kristale, a bazalt je tipičan primjer.

Bazalti se sastoje od četiri osnovna elementa. Većim dijelom sadrže

silicij, no i željezo, aluminij i magnezij. Silicij je najobilniji element na

Zemlji i ulazi u sastav mnogih stijena. Pijesak na plažama većinom je

silikatan. Željezo, magnezij i aluminij su česti metali.

Mjesec se, kao i Zemlja, sastoji od kore, omotača i jezgre, no ohla

dio se mnogo prije Zemlje pa mu omotač nije otopljen tako da na


Mjesecu nema aktivnih vulkana. No, ima povremenih potresa, poz

natih pod imenom Mjesečevi potresi.

Trebamo li Mjesec? Bismo li preživjeli nestanak Mjeseca?

Mjesec se zapravo odmiče od nas, no nedovoljno brzo da bismo se

trebali zabrinuti. Udaljenost između Zemlje i Mjeseca svake godine

poraste za 3,82 cm. Sumnjam da ste to primijetili.

No, kada bi Mjesec iznenada nestao, bila bi to druga stvar. Za početak,

prestale bi morske mijene jer ih uzrokuje gravitacijsko privlačenje Mjeseca.

To bi imalo dalekosežne posljedice na pomorsku trgovinu, no osim toga,

ne bi bilo razloga da se život ne nastavi kao i prije.

Međutim, postoji pretpostavka da je nagib Zemljine osi pod

utjecajem Mjeseca i kada bi Mjesec nestao, pojavila bi se

mogućnost dramatičnih promjena u duljini dana i noći i izmjeni

godišnjih doba.

Što drži Mjesec tamo gdje jest? Gledam ga svake noći

i tamo je, na nebu. Kako to da ne padne na Zemlju

privučen gravitacijom?

Mjesec zapravo pada, no kreće se i ulijevo, gledano sa sjeverne

polutke. Za svaku udaljenost za koju padne, pomakne se „ulijevo" i

i u. .n i ,r , i /(»miju. Pada i istovremeno ide lijevo, i pada i ide lijevo, sve

4° PAUL HEINEY

dok ne dođe odakle je krenuo, dok ne opiše puni krug. Mjesec zapra

vo slobodno pada, ali nas promašuje.

Kada bismo mogli pisati u prašini na Mjesečevoj površini,

koliko bi trebala biti velika slova da bismo ih

vidjeli sa Zemlje?

Pa, prilično velika. Povučete li crtu s jedne strane Mjeseca do pro

matrača na Zemlji i potom na drugu stranu Mjeseca, zatvorit ćete kut

od otprilike 8 stupnjeva. Slučajno je i Sunčev kutni promjer 8 stupnje

va i zato možemo vidjeti tako savršene pomrčine.

Svi teleskopi imaju takozvanu kutnu rezoluciju, a to je najmanji kut

pod kojim mogu vidjeti. Ima li teleskop kutnu rezoluciju od, recimo,

jednog stupnja, neće moći vidjeti predmet pod kutem od jednog ili

polovine stupnja. Moćni Hubbleov astronomski teleskop ima kutnu

rezoluciju od 0,1 are sec, što znači da vidi predmete koji zatvaraju kut

od samo 1/36 000 stupnja.

Da bismo izračunali veličinu predmeta koji bi bio vidljiv promatraču,

treba znati njihovu međusobnu udaljenost. Mjesec je 384 403 km

udaljen od Zemlje, no Hubbleov teleskop je najbliži Mjesecu pa je uda

ljenost 383 800 km. Pomoću trigonometrije možemo izračunati da naj

manji predmet kojeg Hubble na toj udaljenosti može razlučiti (sjetimo

se da može vidjeti predmete pod kutem od samo 1/36 000 stupnjeva)

mora biti velik oko 200 m.

Ljudsko je oko, naravno, mnogo slabije i može vidjeti predmete pod

kutem od 1/60 stupnja. Stoga, najmanji predmeti koje bi oko moglo

vidjeti na Mjesecu trebali bi biti veliki 110 km.

MOGU LI KRAVE SILAZITI NIZ STUBE? 41

Što bi se dogodilo kada bi nestalo Sunce?

Prvih osam minuta nakon gašenja Sunca, živjeli bismo u blaženom

neznanju. Ubrzo potom, stvari bi postale ozbiljne.

Svjetlost i gravitacijske čestice trebaju osam minuta da dođu od Sunca

do nas — svjetlost putuje brzinom od 300 milijuna metara u sekundi, a

Sunce je od nas udaljeno 150 tisuća milijuna metara. Podijelite udaljenost

s brzinom i dobit ćete vrijeme: 500 sekundi ili 8,3 minute.

Nakon toga, Zemljina putanja počela bi se mijenjati jer više nema

Sunca oko kojeg bi se okretala. Umjesto da se kreće kružno, vjerojat

no bi se počela kretati pravocrtno, no teško je reći. Zemlja bi, dakle,

zaronila u tamu i odlutala u svemir prema tko zna čemu.

Zemlja se vjerojatno ne bi trenutačno zaledila jer je apsorbirala

mnogo Sunčeve topline, a ima i vlastitu otopljenu željeznu jezgru u

srcu te atmosferu koja ima učinak pokrivača, tako da bi hlađenje

moglo potrajati. Moglo bi započeti kao hlađenje nakon zalaska Sunca,

no nakon toga temperatura bi strmo padala.

Najstrašniji bi bio gubitak svjetlosti koju biljke trebaju da bi mogle vršiti

fotosintezu: usjevi bi prestali rasti, biljke kojima se hrane životinje ubrzo bi

odumrle, a tada bi od gladi pougibale i životinje. Mnogi oblici života mogu

preživjeti u tami, primjerice kemoautotrofne bakterije i neki organizmi koji

žive u oceanima (bradnjaci3 koji žive u blizini hidrotermalnih otvora4). Oni

bi nadživjeli ljude, no teško je reći za koliko vremena.

Također je teško predvidjeti kako bi se ponašali oceani jer bi nes

tankom Sunca, dotada uzroka najsnažnijega gravitacijskog privlačenja,

3 Bradnjaci su crvolike morske životinje, bez usta i crijeva. Žive u uskim cijevima okomito pričvršćenima za morsko dno (nap. prev.).

4 Hidrotermalni otvori su otvori na dnu oceana iz kojih izbija geotermalna voda. Čine složeni ekosustav temeljen na kemijskim spojevima, a ne na Sunčevoj energiji. Neki znanstvenici smatraju da je na takvim staništima počeo život (nap. prev).

« PAUL HEINEY

utjecaj Mjesečeve gravitacije na morske mijene postao mnogo veći. S

druge strane, i Mjesec bi mogao odletjeti pa bi naš planet mogao osta

ti bez morskih mijena, iako mislim da bi to bio najmanji problem.

Da se Sunce odjednom ugasi, bismo li to prvo vidjeli

ili osjetili?

Čak i kod eksplozija vrlo bogatih energijom - pretpostavimo da bi

Sunčeva bila takva - sve čestice koje izlete putovat će sporije od svjet

losti. Definitivno se prije nadolaska tame ne bi osjetio učinak niti jedne

druge čestice.

Što se tiče osjećanja Sunčeve odsutnosti, zračenje koje zagrijava

atmosferu je infracrveno i putuje brzinom svjetlosti (to je samo svjet

lost niske energije). Infracrveno zračenje, dakle, dolazi i obavlja posao,

a mi učinak osjećamo s malim zakašnjenjem. Smatra se da bi zbog tog

kašnjenja Sunce trebalo biti „ugašeno" otprilike tjedan dana prije no

što bi se Zemlja počela smrzavati. Definitivno bismo tamu osjetili prije

od bilo koje druge promjene.

Ima li Sunce životni vijek? Što će se dogoditi

kada dođe do kraja života?

Da, Sunce ima životni vijek, no pretpostavlja se da će uredno raditi

još 5 milijardi godina, dok ne bude otprilike dvostruko starije nego

danas. Cijelo to vrijeme stvarat će energiju nuklearnom fuzijom vodika


- spajanjem nekoliko vodikovih atoma nastaje helij i oslobađa se

energija. Postupno će helij postati dominantan element u jezgri, a sav

vodik bit će potrošen. Sunce će tada iz zrele prijeći u stariju dob.

Izgaranje vodika nastavit će se u omotaču oko jezgre i postupno se širiti

Suncem koristeći gorivo. Zbog toga će zvijezda postati nestabilna i

napuhati se u velikog i hladnog crvenog diva. U tom će času Sunce biti

dovoljno veliko da obuhvati Zemljinu putanju. Potom će doći do obrata jer

će tlak i temperatura u jezgri toliko porasti da će doseći točku u kojoj može

početi fuzija helija i energija će se opet stvarati u jezgri. Taj povratak u nor

malno stanje bit će kratkotrajan jer će nakon nekoliko milijuna godina sav

helij biti potrošen. Izgaranje helija slijedit će tada uzorak izgaranja vodika

i premjestiti se u omotač. Unutarnji tlak Sunca ponovno će nadvladati

gravitaciju i Sunce će se opet napuhati u crvenog diva.

No, ovog puta Sunce neće moći stvoriti dovoljno energije za

početak izgaranja težih elemenata u jezgri i zaista će biti kraj. Širenje

će se nastaviti i vanjski slojevi atmosfere rasplinut će se u nizu koncen

tričnih ljuski stvarajući planetarnu maglicu. Ostat će samo jezgra

Sunca, bijeli patuljak, koji se polagano hladi i vrlo je gust. Sunčeva smrt

bit će duga i polagana.

Rekli ste da će Sunce živjeti 5 milijardi godina

prije no što nastupe promjene. Što mislite,

kada će biti smak svijeta?

Jednom kada Sunce dođe do stadija crvenog diva, kako je upravo

bilo opisano, za otprilike 5 milijardi godina, možemo sa sigurnošću reći

44 PAUL HEINEY

da je Zemlji odzvonilo. Svaka zvijezda ima određeni životni vijek i kada

joj nestane goriva, umire. Različite zvijezde umiru na različite načine,

neke eksplodiraju, neke postaju crne rupe, a neke crveni divovi i

polagano odumiru. Crveni div je golema, ne pretopla zvijezda i zato je

više crven nego jarko žut ili bijel (poput žarača u vatri ugrijanog do žute

topline i puštenog da se hladi). Kada Sunce postane crveni div, bit će

toliko veliko da će progutati Merkur i Veneru, a sirota Zemlja ostat će

kružiti samo nekoliko milijuna milja (ili kilometara) od površine.

Zemljina atmosfera će se zapaliti i zagrijati toliko da niti jedan organi

zam neće preživjeti.

Ima li još koga u svemiru?

Mislite li na inteligentan oblik života, vjerojatno ne. Naravno,

dokazi ne postoje. Bilo bi vrlo hrabro od ma kojeg astronoma kad bi

rekao da je Zemlja jedini planet u svemiru na kojem je moguć život, i

mnogo ljudi vjeruje kako inteligentni oblici života postoje raspršeni u

našoj galaksiji.

Stoje potrebno da bi postao život sličan našem? Za početak, potre

ban je dug period stabilnosti da bi se organizmi razvili od mikroba do

složenih životinja i biljaka. Prvi zahtjev bio bi stabilno sunce To otprve

isključuje oko 90 posto od 200 milijardi zvijezda naše galaksije koje su

ili prehladne i slabašne, ili pretople i prekratkog vijeka.

Idući uvjet života je prisustvo tekućine, najvjerojatnije vode, koja

mora biti u tekućem stanju u kojem se molekule mogu miješati jer da

bi nastale složene molekule, kemikalije se moraju moći dobro miješati.

To dodatno ograničava mogućnost života jer, iako su molekule vode


raširene u svemiru, voda je tekuća smo u uskom pojasu temperatura i

tlakova (1-100°C pod tlakom Zemljine atmosfere). Da bi voda na pla

netu bila tekuća, treba prikladnu atmosferu i stabilnu putanju oko

svoje zvijezde na otprilike istoj udaljenosti na kojoj Zemlja kruži oko

Sunca. Na Marsu i Veneri nema života jer su ili prehladni ili pretopli.

Ova dva uvjeta života isključuju sve poznate sunčeve sustave, no

imajte na umu da je teško pronaći manje sustave koji možda postoje.

Koliko mi znamo, Zemlja je jedinstven planet, na savršenom položaju

za procvat života kakav je naš. Vjerojatnosti da negdje postoji sličan

oblik života iznimno su male.

2

Mačke, psi i divlje životinje Kokoš, jaje i plivajući klokani

48 PAUL HEINEY

Što je bilo prije, kokoš ili jaje?

Očekujete li da ću odgovoriti kako na ovo pitanje nema pravog

odgovora, prevarili ste se. Jaje je bilo prvo.

Većina znanstvenika smatra da je život na Zemlji evoluirao.

Evolucija je stupnjevit razvoj života i njegovo prilagođavanje okolišu.

Primjerice, gujavica živi pod zemljom i ne treba dobro razvijene oči jer

nema mnogo toga za vidjeti. Gujavice su, dakle, kroz generacije izgu

bile oči. Za života se ne možemo promijeniti, no naši se potomci mogu

mijenjati u odnosu na nas.

Postupnim razvojem stvari mogu postati prilično drugačije. Jeste li

ikada vidjeli slike koje prikazuju naše pretke kako ih mi zamišljamo?

Visoka čela, puno dlaka, pogrbljena leđa i tako dalje. Tada još nismo u

potpunosti bili ljudi, već smo se postupno razvili do današnjeg izgleda.

Isto se dogodilo s kokošima. Vratimo li se u prošlost, ono što danas

zovemo „kokoš", izgledalo je drugačije. Primjerice, možda je imalo


plivaće kožice zbog kojih je otežano hodalo. Jednog je dana neka od

tih kokoši snijela jaje i iz tog se jajeta izleglo pile koje nije imalo plivaće

kožice i izgledalo je kao današnje pile. Evoluiralo je.

Ali, sve je krenulo od jajeta, tako da je jaje moralo biti prvo.

Čuo sam da se krava može popeti uza stube,

ali da ne može sići. Je li to istina?

Da, istina je. Zbog rasporeda kostiju noge zglob će se pregibati dok

se krava penje stubama, ali ne i dok je pokušate navesti da njima siđe.

Kad već govorimo o seoskom imanju, možda biste željeli znati da

odrastao medvjed može trčati jednako brzo kao konj, da konji ne

povraćaju, emui ne mogu hodati unazad i da pačje „kvak!" nema jeke,

ali nitko ne zna zašto.

50 PAUL HEINEY

Je li točno da je slon jedina životinja

koja ima četiri koljena?

Ne. Slon je jedina životinja koja ima osam koljena, jer na svakoj nozi

ima po dva ivera. No, to nije cijela priča jer sve ovisi o tome kako defini

rate koljeno. Prema Collinsovu rječniku koljeno je „zglob ljudske noge

koji spaja tibiju (goljeničnu kost) i fibulu (lisnu kost) s femurom (bedre

nom kosti)" i „odgovarajući ili sličan dio kod ostalih kralježnjaka".

Ostaje pitanje je li „koljeno" tada spoj samo na stražnjim nogama,

primjerice kod konja, a ne i na prednjima? U tom slučaju svi

četveronožni kralježnjaci, uključujući slonove, imaju samo dva koljena.

Ako su „koljena" spojevi i na prednjim i na stražnjim nogama kra

lježnjaka, znači li to da svi četveronožni kralježnjaci, a ne samo slonovi,

imaju četiri koljena? Nedoumica očito proizlazi iz preslikavanja termina

skovanog za dvonožne životinje na četveronožne. Zanimljivije je da su

slonovi jedinstveni po tome što im se sva četiri nožna zgloba („kolje

na", ako baš želite) svijaju u istom smjeru.

Imaju li pingvini iver koljena?

Da, imaju. Zapravo je kostur pingvina dosta sličan našemu, no oni

svoja koljena drže pod perjem, tako da nikada nećete naići na pingvina

hladnih koljena. Ljudi misle da pingvini imaju samo jednu ravnu nožnu

kost, no koljena su im samo mnogo bliže kukovlju nego nama.


Do koje dobi žive pingvini?

Najstariji poznati pingvini stari su oko dvadeset godina, no većina

ih ne doživi ovu dob. Prvu godinu života preživi manje od polovine svih

potrkušaca, a iz godine u godinu preživljava oko devedeset posto

odraslih pingvina. Prosječna starost pingvina vjerojatno je oko šest ili

sedam godina.

Zašto su pingvini crnobijeli?

Pingvini su crnobijeli kako bi osigurali preživljavanje. Dok pingvin

pliva u vodi, tuljani i drugi grabežljiva teško ga uočavaju zbog crnih

leđa. Gledano odozdo, prema svjetlu, tuljani, morski psi i kitovi ubojice

teško ih vide zbog bijele prednjice i stoga još teže ulove. Pingvini obo-

|anost mogu koristiti i za regulaciju temperature. Ako im je vruće,

suncu okrenu bijele trbuhe i odbijaju njegovu toplinu. Ako im je hlad

no, suncu okreću crna leđa i upijaju toplinu.

Zašto pingvini hodaju jedan iza

drugog u redu?

Vjerojatno iz istog razloga iz kojeg bismo vi i ja slijedili jedno drugo

kroz snijeg. Prvi pingvin u redu ugažuje snijeg pa ga drugi lakše slijede.

Osim toga, tako možete samouvjereno koračati jer ako onaj ispred vas

PAUL HEINEY

nije nestao u ledu, vjerojatno nećete ni vi. Možda je jedan od razloga

i zaštita od vjetra, osim, dakako, za sirotog pingvina na čelu kolone.

Mogu li pingvini ustati ako padnu na leđa?

Vrlo lako! Jedna od prednosti popunjenosti i okruglosti je da im je vrlo

lako zakotrljati se s leđa na trbuh s kojeg ustaju bez teškoća. Zapravo je

pingvinima udobno ležati na trbuhu jer im je to prirodan položaj za klizanje.

Tko je izmislio imena dinosaura?

Riječ „dinosaur" zapravo znači „strašni gušter". Imena zasebnih

vrsta, često grčka ili latinska, uglavnom su imena znanstvenika koji su

ih pronašli ili potječu od neke za njih specifične osobine. Primjerice,

Baryonix walkeriznači „VValkerova teška pandža": ovaj dinosaur, kojeg

je pronašao Bill Walker, imao je velike pandže. Velociraptor znači „brz

lovac", a Tyrannosaurus rex „kralj gmazova".

Kako su izumrli dinosauri?

Nismo potpuno sigurni, no dinosauri su, uz mnoge biljne vrste i

morske gmazove, izumrli na kraju perioda krete kojeg su preživjeli

samo vodozemci i sisavci, gotovo nedirnuti.


Pitanje „zašto" je nezgodno. Trenutno je popularna teorija o aste-

roidu. Dvoje američkih znanstvenika, Walter i Lus Alvarez, smatraju da

|e udar asteroida (ili meteorita) o Zemlju lansirao u atmosferu ogromne

količine prašine i tako Zemlju obavio tamom na nekoliko mjeseci ili

dulje. Kako svjetlo nije moglo prodrijeti kroz sloj oblaka, prestala je

fotosinteza, bilje je odumrlo i poremetio se hranidbeni lanac. Manje su

životinje izumrle jer više nije bilo bilja kojim su se hranile, a veće živo

tinje su izumrle jer nije bilo manjih koje su bile njihova hrana. Ovo je

tek jedna od teorija. Postoji i teorija da je mnoštvo vulkanskih erupci-

ja, ili jedna vrlo snažna, moglo prouzročiti iste okolišne uvjete kao i

udar asteroida.

Prije nego odlučimo što je bliže istini, trebamo se odlučiti između

teorije o postupnom izumiranju dinosaura i mnogo katastrofalnije

teorije o trenutačnom izumiranju, koje je također moglo biti posljedi

ca udara asteroida. To je teško jer se, gledanjem u tako daleku

prošlost, javlja mnoštvo problema. Događaj dovoljno dramatičan da

uzrokuje izumiranje golema broja vrsta ne mora nužno ostaviti tako

dubok trag u Zemljinoj kori. Pitanje kako i zašto su dinosauri i druge

životinje izumrli nema jednostavna odgovora, ali zato ima mnogo

teorija.

Može li se zaista iz stare DNK

napraviti novi dinosaur?

Ah, pitanje Jurskog parka. U stvarnosti, DNK dinosaura nikada nije

izolirana. Postojali su navodi da je nađena, no ispostavilo se da se radi

lo o zagađenju.

5 4 PAUL HEINEY MOGU LI KRAVE SILAZITI NIZ STUBE? 55

Nakon 66 milijuna godina od izumiranja dinosaura, DNK koja bi

mogla biti nađena bila bi jako oštećena, a da biste dobili zdrav organi

zam morate imati sve gene njegova genoma. Veličina genoma odve-

denijih organizama mjeri se u milijardama baznih parova, a vjerojatnost

da bi se izoliralo više od nekoliko desetaka ili stotina baza iz bilo koje

preostale drevne DNK ravna je nuli. Čak i kada bismo uspjeli pronaći

veliku količinu DNK, vrlo vjerojatno bi većina bila otpadna DNK, ili junk

DNA (kod viših životinja preko devedeset posto DNK je nekodirajuće).

Stoga je praktički nevjerojatno da ćemo moći oživjeti dinosaure.

U filmu Jurski park, DNK je bila sačuvana u kukcu koji pije krv i koji

je ostao zarobljen u jantaru. Dosjetljivo, no molekule DNK koje nose

nacrt cjelokupnog života nevjerojatno su duge i složene. Vjerojatnost

nalaženja makar nekoliko slomljenih ulomaka DNK životinja koje su

uginule i fosilizirale se prije 66 milijuna godina vrlo je malena.

Koliko su dinosauri bili

inteligentni?

Da bi si predočio umnu snagu dinosaura, dr. James Hopson iz

Chicaga mjerio je njihove moždane komore, uzimajući u obzir i praz

nine oko mozga i mnoge druge čimbenike. Potom je usporedio

veličinu mozga dinosaura i drugih životinja i otkrio da je većina

dinosaura bila inteligentna kao prosječan gmaz. Nisu, dakle, bili niti

prebistri niti naročito glupi.

Stegosaur je, doduše, imao mozak veličine oraha i možda je bio

izrazito glup. Međutim, bilo je dinosaura, posebno manjih i vrlo

aktivnih grabežljivaca, za koje se čini da su imali mozgove veće od

očekivanog. To je u skladu s njihovim načinom života jer kao

grabežljiva moraju biti domišljati i aktivni.

Postoje li danas dinosauri?

Danas zaista postoje dinosauri, zovemo ih pticama. Ispravno bi ih

bilo zvati „pticodinosauri" ili dinosauri s perjem. Tako barem kaže po

pularna teorija. Danski liječnik Gerhard Heilmann objavio je 1916.

godine djelo Porijeklo ptica nakon što je pronašao mnoge sličnosti

između kostura ptica i mesoždernih dinosaura.

Šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, jedan je istraživač sa

Sveučilišta Yale pronašao dvadeset i dvije zajedničke osobine ovih

skupina i istakao kako niti jedna od njih nije pronađena kod drugih ži

votinja. To se smatra dobrim dokazom za njihov srodstveni odnos.

Jesu li dinosauri i praljudi

živjeli zajedno?

Posljednji su dinosauri na Zemlji živjeli prije 66 milijuna godina, a

najraniji tragovi ljudskih bića stari su 200 000 godina, tako da postoji

prilična rupa.

Nategnemo li definiciju ljudi tako da uključuje i najranije čovjeko-

like majmune otkrivene u Africi, tada su prvi nalazi ljudskih bića stari

oko 3,5 milijuna godina. Dakle, između nestanka dinosaura i najrani

jeg pojavljivanja čovjeka proteklo je najmanje 62 milijuna godina.

PAUL HEINEY MOGU LI KRAVE SILAZITI NIZ STUBE? 57

Zna li se išta o izmetu dinosaura?

Mogu si lako zamisliti svijet prekriven

hrpama velikim kao stog sijena.

Da, pretpostavljam da bi izmet dinosaura mogao biti dojmljive

veličine. Izmet ponekad ostaje sačuvan kao fosil, a takav fosil zove se

koprolit. Zbog izvorno meke prirode izmeta, koproliti su vrlo rijetki,

mnogo rjeđi nego fosilni ostaci kostura dinosaura.

Fosilizirani izmet dinosaura prilično je korisna stvar za proučavanje

njihova ponašanja. Primjerice, pažljivom analizom može se odrediti je

li dinosaur bio biljožder, mesožder ili oboje. Očuvanost koprolita ovisi

o njegovom prvotnom organskom sastavu, o količini sadržane vode,

mjestu na kojem je bio izbačen i načinu zakapanja. Primjerice, kopro

liti mesoždernih dinosaura bolje su očuvani od koprolita biljoždernih

dinosaura zbog visokog sadržaja minerala iz kosti pojedenih životinja.

Na očuvanost utječe i mjesto na kojem se izmet nalazio: dobro mjesto

su naplavne doline rijeka gdje izmet vrlo malo dehidrira prije nego ga

rijeka naglo poplavi.

Većina nađenih koprolita pripada skupini Sauropoda, najvećim

dinosaurima. Kretali su se četveronožno i imali vrlo dug vrat i rep.

Mogu li životinje počiniti samoubojstvo?

Postoje tvrdnje da su jednom dva dupina u zatočeništvu počinila

samoubojstvo: jedan je sama sebe umlatio nasmrt nedugo nakon što

je to učinio njegov sudrug. U prirodi je odustajanje od života u korist

drugih dosta uobičajeno. Pčele se žrtvuju kako bi zaštitile košnicu, lavi-

ce stradavaju braneći mladunče, neki pauci proždiru svoje roditelje, a

hobotnice se, dok čuvaju mlade, ne hrane i ponekad ugibaju od gladi.

Pčelinja matica ponekad raspori trutove tokom parenja, a ženke bogo-

moljki svog mužjaka ponekad požderu. Postoje paraziti koji mogu

domaćina natjerati na samoubojstvo: neki nametnici bumbara mogu

ga navesti da zaroni u baru. Nametnici slatkovodnog škampa mogu ga

prisiliti da pliva sasvim blizu površine vode dok ne bude pojeden.

Zašto psi vide crnobijelo?

To je uvriježeno ali pogrešno mišljenje. Psi mogu vidjeti boje, ali im

je vid vrlo sličan vidu ljudi koji su slijepi na crvenu i zelenu boju. Psi

58 PAUL HEINEY

imaju samo dva od tri postojeća tipa čunjića, osjetilnih stanica u

mrežnici oka. Psi mogu detektirati plavu i žutu boju, pri čemu isti

čunjići detektiraju žuto i crveno, ali ne mogu detektirati zelenu. Stoga

psi ne vide razliku između crvenog i zelenog, ali vide između žutog i

plavog.

S druge strane, oči pasa su, zbog većeg broja štapića, važnih za

crnobijeli vid, vrlo osjetljive na pokrete, a to je bitno za njihovu sposob

nost lova.

Zašto psi mašu repom kad

su sretni?

To možda uopće nema veze sa srećom. Većina pasa maše repom da

bi pokazala određeno oklijevanje u susretu s drugim psima ili pri ulasku

na nepoznat teritorij. To je gotovo znak pokoravanja, možda više

pokazatelj da ne žele stvarati nevolje, da se samo žele pozdraviti.

Vjerojatno ste primijetili da postoje dva načina mahanja repom:

oklijevajuće i pokorno. Pas vam pristupa oklijevajuće mašući repom, a

nakon što vas onjuši, zamjenjuje ga naklonjenijim mahanjem.

Zašto psi imaju vlažne njuške?

Jer se ne znoje. Umjesto toga, tekućinu izlučuju preko njuške, koja

isparava i vlazi se. Psi se hlade dahtanjem, a to uzrokuje dodatno ispa-

ravanje preko njuške i gubitak topline.


No, postoji još jedan razlog zašto su psima njuške vlažne, a

povezan je s njuhom. Psi imaju iznimno dobro razvijen osjet njuha, a

vlažna njuška djeluje kao velika vlažna površina koja lakše prikuplja

čestice mirisa.

Spavaju li ribe?

Da, čini se da neke ribe spavaju. Nije to spavanje tipa „idem u

krevet u pidžami i gasim svjetlo", nego više period „mirovanja".

Naravno, dok spavaju, ribe ne zatvaraju oči jer nemaju očne kapke.

Neke su ribe po pitanju „sna" vrlo organizirane. Primjerice, tropske

papigače izlučuju želatinastu tvar koja se, u dodiru s morskom vodom,

širi i okružuje ribu štiteći je dok miruje ili „spava".

No, za ribe poput tune, koja se brzo kreće, san može biti vrlo pro

blematičan. Naime, za takve je ribe

karakteristično da im zrak kroz škrge

potiskuje snaga kojom se kreću prema

naprijed i zato nikada ne smiju potpuno

stati, već samo usporiti kretanje.

60 PAUL HEINEY

Čuju li ribe?

Čuju, ali nemaju uši smještene bočno na glavi poput nas, jednos

tavno zato što ih ne trebaju. Sjetimo se da je voda mnogo bolji vodič

zvuka od zraka tako da zvuk jednostavno ulazi ravno u njihove glave.

Izgleda da zlatne ribice imaju izvrstan sluh jer struktura njihovih kosti

ju omogućava još bolje prenošenje zvučnih vibracija u uši.

Kako voda dobro provodi zvuk, mnoge vodene životinjske vrste

komuniciraju zvukom. Ljudi koji žive u kućama na vodi u Kaliforniji

primijetili su da u određeno doba godine mogu čuti neko zujanje. Prvo

su se pokrenule glasine da se radi o izvanzemaljcima, no naposljetku

je otkriveno da zvuk proizvodi mužjak jedne vrste riba u nastojanju da

privuče ženku.

Čuo sam da ribe nemaju osjećaje

i da stoga ne osjećaju bol. Je li to istina?

Ljudi osjećaju bol preko receptora u koži koji se aktiviraju na

mehanički, toplinski i kemijski podražaj. Ribe također imaju te recep

tare, no to ne znači da bol osjećaju na isti način. Kod ljudi se poruka

primljena na receptornim stanicama prenosi živčanim snopovima u viša

moždana središta gdje je prepoznajemo kao emocionalni doživljaj

kojeg nazivamo bol. Mozak ribe nije razvijen kao ljudski i nema

područje za prepoznavanje boli. Podraživanjem receptora se, kod riba,

umjesto stvaranja osjećaja boli, vjerojatno pokreće refleksna akcija bez

da je riba mentalno svjesna zašto.


Povraćaju li ribe? Mislim, može li im

pozliti kao nama, ljudima?

Da, ribe mogu povraćati. Pri normalnom hranjenju, mišići jednjaka

se stežu u procesu peristaltike i to stezanje potiskuje hranu prema želu

cu. No, kada se jednjak steže u suprotnom smjeru, kao kod gutanja,

dolazi do povraćanja hrane. Preživači redovito vraćaju hranu iz želuca

da bi je bolje prožvakali. Ribe ponekad izbacuju čestice neprobavljive

hrane, a kad su uznemirene izbacuju čak i hranu. Ljudi koji se bave

prodajom riba kao kućnih ljubimaca znaju da ih ne valja hraniti prije

transporta jer će povraćati više nego obično. Mogli biste pomisliti da

ste kupili bolesnu ribu, no ona je samo uzbuđena zbog puta.

Kako ribe preživljavaju u ledu kad nam se

zimi zamrzne jezerce u vrtu?

Jednostavno - pronađu neko toplije mjesto i tamo se zadržavaju.

Voda hlađenjem postaje sve teža jer joj se povećava gustoća. Kako se

jezerce hladi, „teža" voda tone prema dnu, a toplija, rjeđa voda se

diže, sve dok se jezerce ne ohladi ispod 4°C. Tada se događa nešto

neobično: gustoća vode počinje se smanjivati i zbog toga se najhlad

nija voda mora dići prema površini, a malo toplija može ostati pri dnu.

Led, koji je najlakši, ostaje na površini, lako je i dalje prilično hladno,

pri dnu je malko toplija voda u kojoj ribe mogu živjeti.

PAUL HEINEY

Mogu li ribe dobiti

artritis?

Ne, ne mogu jer nemaju zglobnu časku i zglobnu glavicu. Osim

toga, neprestano ih podupire voda i zglobove oslobađa opterećenja.

Igraju li se životinje?

Ovisi o tome što podrazumijevate pod igrom. Kad mačići „naga

njaju" klupko vune, igraju li se oni ili vježbaju lov na miševe? Kad se

lisici „tuku", rade li to za „zabavu" ili treniraju za borbe u odrasloj

dobi? Kad odrasli ljudi igraju bridž, je li to tek večernja zabava ili razvi

janje kratkotrajnog pamćenja? Očito je granica između procesa učenja

i igre nejasna.

Sljedeća definicija igre mogla bi biti dobra: „Igra je složeno i naiz

gled besmisleno ponašanje koje možda ima ulogu u učenju." Iz toga

slijedi da je većina igara kod mladunčadi životinja vježba za „pravu

stvar", stoje zaista točno. Ljudi su neobični po tome što se i u odrasloj

dobi igraju, možda zato što trebaju još toga naučiti!

No, što je sa životinjama koje nisu sisavci? Neke, ali ne mnoge,

također se igraju. Ptice iz porodice vrana, poput čavki, gavrana i

gačaca smatraju se „razigranima" jer izvode raznorazne akrobacije.

Čavke, primjerice, uzlijeću u zrak, sklapaju krila i izvrću se na leđa.


Kako mačke gube toplinu ako se

ne znoje i ne dahću?

Pažljivo si ustroje život. Traže hladna mjesta, misle unaprijed i ne

naprežu se da se ne bi pregrijale. Siguran sam da ste primijetili kako se

dokono mačke ponašaju.

Ukoliko se ipak pregriju, dahću otvorenih usta, no to se rijetko

događa, tako da ste to možda previdjeli. Osim toga, pažljivo biraju

kako će sjediti ili ležati, zauzimajući položaj pri kojem je najveći mogući

dio tijela izložen hladnoći, a najmanji toplini.

Mačke se znoje preko jastučića na šapama. Uplašena mačka za

sobom će ostaviti vlažne tragove. Također se mnogo ližu jer ih ispara-

vanje sline hladi jednako kao znojenje.

Što mačke vide kad pogledaju

u ogledalo?

Vide uglavnom isto što i mi. Oči su im slične našima, tako da je za

očekivati da vide samo vlastiti odraz. No, kako tumače ono što vide, to

je podložno raspravi.

Smatra se da sliku koju vide ne prepoznaju kao vlastiti odraz. Zato

životinja koja ugleda svoj odraz u ogledalu ili prozoru prilazi odrazu

kao da se radi o drugoj životinji. Mačke često prilaze i dodiruju njušku

odraza, zbunjene njegovim pomicanjem, no nikada ne uspiju shvatiti

da se radi o njima samima. Naravno, reakcija mačke na vlastiti odraz u

ogledalu ista je kao u djeteta koje se prvi put ogleda u ogledalu.

64 PAUL HEINEY MOGU LI KRAVE SILAZITI NIZ STUBE? 65

Promatrate li na usporenoj snimci mačku kako pada, vidjet ćete

sljedeće: mačka prvo brzo određuje što je gore te usmjeri prema gore

glavu. Tada prema gore pomiče i prednje noge, dovodeći ih gotovo

ispred lica kako bi ga zaštitila. Slijedi uvijanje kralježnice tako da pred

nji dio tijela dolazi u liniju s glavom te svijanje stražnjih nogu u položaj

za slijetanje. Sada je stražnji dio tijela u liniji s prednjim. U većini

slučajeva, ovakav manevar dovodi do spretnog i mekog slijetanja.

Mačke imaju jedinstven kostur koji im također pomaže. Kralježnica im

je mnogo pokretljivija od naše te im, zajedno sa slobodnim kretanjem

prednjih nogu, omogućuje da se brzo preslože u koji god položaj požele.

Istraživanja mačjih padova provedena u Americi pokazala su da što

je visina veća, teže su ozljede. No, iznad određene visine, sedam katova,

ozljede opadaju. To pokazuje da se mačka, ukoliko ima dovoljno vre

mena, može presložiti u položaj koji će joj donijeti najmanje ozljeda.

Hranim li kravu samo travom, ona će se

i dalje debljati. Otkuda proteini koji im

izgrađuju mišiće?

Biljno tkivo sadrži proteine, samo u manjoj koncentraciji nego

meso. Zbog toga biljojedi, poput krava, moraju pojesti velike količine

bilja. Primjerice, da bi se proizvelo 20 kg goveđih proteina, krava mora

pojesti trave koliko stane na hektar livade. Slonovi su također biljojedi,

i nema baš mršavih slonova. Slonovi provode oko osamnaest sati

dnevno hraneći se. Prosječan odrastao slon svakog dana pojede oko

75-150 kg bilja.

Razlika između mačke i djeteta je da če dijete naučiti što je odraz, ali

mačka najvjerojatnije neće.

Vide li mačke boje?

Mačke vide nešto boja, ali ne tako dobro kao ljudi. Čini se da

mačke vide plavo i zeleno, ali ne vide baš crveno. Boje su im prigušene

ili se prelijevaju, kao što mi vidimo u zoru ili sumrak. Mačke su lovci, a

to znači da su mnogo bolje prilagođene na opažanje pokreta i vid u

tami.

U oku postoje dvije vrste receptora: čunjići i štapići. Čunjići služe

raspoznavanju boja i reagiraju na plave, zelene ili crvene valne duljine.

Štapići su osjetljivi na svjetlo i tamu i stoga su detektori pokreta. Mačke

imaju iznimno osjetljive štapiće koji im omogućuju da opaze i najma

nje promjene svjetla i tame. Otuda njihov poslovični „vid u mraku", što

je tek djelomice točno.

Je li točno da se mačke uvijek dočekaju na noge

i zašto?

Ne dočekaju se baš uvijek na noge, no vrlo često je ipak tako.

Začudo, ne boje se visina pa, ako skoče u nepoznato dok love pticu,

često im se dogodi da padnu s velikih visina. Padaju li s niskog, obično

se orijentiraju i dočekaju na noge. No, mačke koje padnu s velikih visi

na mogu se teško ozlijediti.

66 PAUL HEINEY

Zašto je mlijeko bijelo ako krave jedu

zelenu travu?

Boja hrane koju životinje jedu nema veze s bojom ičeg što izlazi iz

njih! Sjetimo se da krava ima četiri želuca (burag, kapuru, sirište i

knjižavce) koji osiguravaju gotovo potpunu razgradnju trave. Kada

nešto razgradite na molekule,

to gubi boju.

Tako da je pravo pitanje:

„Zašto je mlijeko bijelo?"

Mlijeko je emulzija masti, pro

teina kazeina, složenih kalcijevih

spojeva i vitamina. No, ništa od to

ga nije bijelo. Bjelina mlijeka posljedi

ca je raspršenja svjetla na česticama

emulzije. Kako se kod mlijeka sve valne

duljine raspršuju, a niti jedna ne apsorbira

mlijeko je bijelo.

Je li istina da su svi polarni medvjedi

ljevoruki?

Smiješno je to, no ljudi koji žive u arktičkom području, gdje žive i

polarni medvjedi, reći će vam da je zaista tako. No, medvjedi se u

cijelom svijetu povezuju s Ijevorukošću, iako vjerojatno zbog kulturnih

a ne znanstvenih razloga. Primjerice, u tradicionalnoj kulturi Vancouver


Islanda u Kanadi, lovci na medvjede jedu lijevom rukom kako bi se

poistovjetili sa svojim plijenom, jer vjeruju da medvjedi za mamcem

posižu lijevom šapom.

(Postoji i glasina da su papige Ijevonošci!)

Čuo sam da su polarni medvjedi

jedine životinje koje svjesno prate

i love ljude. Istina?

Statistike kažu da nije tako. Grad Churchill u Manitobi, „svjetski

glavni grad polarnih medvjeda", osnovan je 1771. godine i otada su

polarni medvjedi usmrtili samo dvoje mještana. Polarni medvjedi su

ponekad čak kukavice. Jednom je jedan zalutao u churchillski društveni

dom. Kada je preplašeni poslužitelj na njega viknuo: „Ti nisi član! Gubi

se van!", medvjed je zaista otišao. U čitavoj je Kanadi u posljednjih

dvadeset i pet godina samo šestoro ljudi stradalo od polarnih medvje

de), a na Aljasci jedan jedini čovjek.

Svaki put kada je neka osoba stradala od polarnog medvjeda, med

vjed je bio izazvan.

Znaju li klokani plivati?

Klokani plivaju. U Australiji ima parkova u kojima se to može i vid

ri i. osobito za vrućih dana. Dok plivaju, klokani stražnje noge miču

68 PAUL HEINEY

nezavisno jednu o drugoj. To je vrlo neobično jer na kopnu to nikada

ne čine. Dok skaču, noge su im uvijek zajedno.

Ukoliko ste se pitali, klokani koji nose mlade u tobolcu također pli

vaju. Majka klokanica, da bi mladunče zadržala na suhom i sigurnom,

steže mišić tobolca.

Mogu li žabe čuti pod vodom?

Žabe nemaju vanjsko uho poput nas, ali imaju dobar sluh. Kao

uho služi im tanak bubnjić smješten ispod očiju koji se zove mem

brana tympani. Uz to, imaju unutarnje uho, a većina žaba ima i

srednje.

Žabe, kao i mi, čuju pod vodom. Zvuk se bolje širi vodom nego

zrakom, i žabe pokatkad, iako rijetko, komuniciraju glasanjem pod

vodom. Postoji jedna vrsta žaba koja se glasa isključivo pod vodom,

a pretpostavlja se da to čine da ih ne bi otkrili grabežljiva.

Žablji kreket može biti vrlo glasan. Šumoviti predjeli Portorika

gusto su napučeni coqui žabama: kažu da na deset četvornih

metara dolazi jedna žaba. Mužjaci škripavo krekeću iz sveg glasa

da bi, u nadi da će privući ženku, nadglasali suparnike. Kreket je

toliko glasan da ako jednom od tih malih stvorenja priđete bliže od

pola metra, čut ćete ga na samoj granici boli, 90 do 95 decibela.

To je glasno gotovo kao pneumatski čekić, koji proizvodi zvuk od

100 db.


Zašto životinje imaju rep?

Ne postoji općeniti odgovor na ovo pitanje. Različite životinje svoj

rep korištena različite načine. Klokani rep koriste kao pomoć pri održa

vanju ravnoteže dok skaču, a dok miruju, rep im je kao treća noga

tronošca. Rep im služi poput trećeg uda, a slično je i s majmunima koji

vise s drveta ovješeni o rep.

Glodavci također imaju duge repove koji im pomažu pri održavanju

ravnoteže, a vjeverice svoj mogu koristiti i kao zaklon. Repovi morskih

konjića jedini su „ud" kojeg imaju i ovijaju ga oko stabljiki algi da bi se

usidrili.

Repovi ptica imaju dvostruku funkciju uravnotežavanja i upravljanja

tokom leta, a kod nekih vrsta mužjak rep koristi da bi privukao ženke

izvrstan primjer je pijetlov rep.

Ribe, morski psi, dupini i slične životinje, rep koriste da bi se lakše

kretali kroz vodu. Isto vrijedi i za punoglavce koji, kako odrastaju, gube

rep i usporedo tome prilagođavaju se životu pretežno na kopnu.

Kravama, kao i konjima, rep pomaže da tjeraju muhe i prašinu sa

stražnjeg dijela tijela. Moglo bi se reći da im rep služi za njegu i ugodu.

Repom se mogu i prenositi obavijesti. Kad se zec preplaši i počne

bježati, donja bijela strana repa mu poskakuje gore-dolje i tako signa

lizira drugim zečevima na opasnost.

Ljudi vjeruju da po položaju repa domaćih životinja, poput mačaka

i pasa, mogu odrediti kako se životinja osjeća. Pas koji maše repom je

sretan, a kad je mačka posebno mazno raspoložena (ili kad traži

hranu!), podiže rep okomito u zrak i prede.

Razloga zašto životinje imaju repove ima gotovo koliko i životinja

koje ih imaju!

™ PAUL HEINEY

Je li moguće trčati po leđima aligatora,

kao u filmovima?

Da, ali trebali biste uvjeriti aligatora da miruje, inače bi to bilo kao

trčanje po plutajućim balvanima. Nema razloga zašto aligator ne bi

mogao podnijeti vašu težinu. Druga je stvar ta, da aligator tone kada

odluči izdahnuti. Dakle, morali biste aligatora uvjeriti da miruje i da

drži dah.

Kada bi se jedan od njih dao u trk,

koliko brzo bi trčao?

U galopu se aligatori kreću zaista brzo. Najbrže zabilježeno iznosi

lo je 17 km/h. Uglavnom aligatori dosižu brzinu od 14 km/h i prosječan

čovjek ih može prestići, osobito stoga što mogu sprintati samo na

kratke pruge. No, u normalnim okolnostima aligatori ne trče, već se

služe lukavstvom i pritajeni čekaju plijen. Imaju dojmljivu sposobnost

ubrzanja i mogu zaskočiti žrtvu prije nego li je siroto stvorenje imalo

priliku reagirati, a kamo li pokušati pobjeći.

Malo upozorenje. Nemojte misliti da možete umaći aligatoru ako se

popnete na drvo, jer se odlikuju strpljivošću i sjedit će pod drvetom

otvorenih usta i tjedan dana ako treba.


Imaju li psi bolji osjet njuha od nas?

Pseća njuška ima četiri puta veći obujam od našeg nosa, te, dok

ljudski nos ima 5 milijuna etmoidalnih ili njušnih stanica, neki psi imaju

i preko 200 milijuna. Njuška pasa posebno je dizajnirana za detekciju

mirisa: velika je i vlažna, što olakšava skupljanje i otapanje čestica

mirisa. Kada pas nešto nanjuši, počinje sliniti. To je također dio proce

sa njušenja jer mokar jezik omogućava sakupljanje i otapanje još većeg

broja čestica mirisa.

Kako to da životinje mogu jesti sirovo meso,

a ljudi ne?

Životinje u divljini jedu isključivo sirovo meso i tako je već tisućama

godina. Ljudi također mogu jesti sirovo meso - tatarski odrezak sma

tra se delikatesom. No, mi ljudi meso kuhamo iz dva razloga: prvo,

tako nam je boljeg okusa, i, drugo, štitimo se.

Životinje koje jedu sirovo meso, uglavnom ga jedu svježe, ne mora

lu ga transportirati i dostavljati u trgovine i restorane, a to je vrijeme

ključno u razvoju zaraze. Ljudi su vrlo neotporni na mnoge mikroorga

nizme koji se nalaze u mesu i mogu se zbog njih jako razboljeti.

Dakako, što je meso starije, na njemu će biti više tih opasnih mikroor

ganizama. Kuhanjem se uništavaju gotovo sve opasne bakterije i virusi.

Životinje su mnogo otpornije na mikroorganizme. Domaće životinje

poput pasa i mačaka negdje su između nas i svojih rođaka u divljini, i

malo drugačije se hrane. Mačke se štite tako da jako paze što jedu i

72 PAUL HEINEY

oslanjaju se na svoj izvanredan njuh da ih upozori je li hrana loša.

Mačke također po potrebi jedu travu koja ih tjera na povraćanje. Psi su

lešinari i pojest će gotovo sve jer im je probavni sustav nevjerojatno

otporan i može se nositi s gotovo svime, no i oni će povraćati pojedu

li nešto otrovno.

Mi jadni ljudi mnogo smo slabije opremljeni od svojih ljubimaca pa

moramo kuhati meso; tako nam je ukusnije ali i manje opasno.

3

Ptice, pčele

i gmizavci Ptice koje kišu

i paukove mreže

74 PAUL HEINEY

Kako to da se ptice u letu

ne sudaraju?

Sudarale bi se da nemaju tako fantastično vrijeme reagiranja.

Zamislite djecu koja igraju košarku. Svaki igrač mora paziti da protivnik

ne uhvati loptu, a to radi tako da jednim okom budno prati promjenu

brzine ili smjera kretanja protivnika kako bi pravovremeno reagirao. U

usporedbi sa životinjama, nama takve stvari baš ne idu naročito.

Zapravo, prilično smo spori.

Vrijeme reagiranja ptica je, međutim, vrlo kratko. Ptica može reagi

rati u djeliću sekunde, primijeti li da je ptica do nje promijenila smjer

kretanja. Ako u jatu svaka ptica pazi na onu do sebe, činit će nam se

da čitavo jato istodobno

mijenja smjer kretanja jer je

svaka jedinka reagirala vrlo

brzo. No, ako biste snimili

jato ptica u letu i uspo

rili snimku, vidjeli

biste da to nije bilo

istodobno, da posto

ji odgoda između po

kreta jedne ptice i druge

koja taj pokret oponaša, no

reakcija je i dalje dovoljno brza

da se sudari izbjegavaju.


Zašto sve ptice pjevaju ujutro? Volim čuti njihov jutarnji zbor,

iako je ponekad vrlo glasan, ali volio bih znati

zašto sve zapjevaju u isto vrijeme?

Ptičji pjev nije samo glazba; pticama je, zapravo, glazbeni sadržaj

njihova pjeva najmanje bitan. Ptičji pjev je stvar teritorija i obrane. Ptice

pjevaju da bi privukle partnere i upozorile suparnike. Njime mogu upo

zoriti druge ptice na nadolazeću opasnost, a ptići obavijestiti roditelje

da su gladni.

Nema sumnje da je ptičji pjev najčujniji u zoru. Tako je na cijelom

svijetu, od kišnih šuma do livada umjerenog pojasa, no nije sasvim

jasno zašto. Možda je razlog taj što je zora tih i miran dio dana pa se

zvuk bolje pronosi. Mjerenja su pokazala da se u zoru pjev čuje dvade

set puta dalje nego u bilo koje drugo doba dana. Osim toga, to je doba

kada je pretamno za lov, kukci su još sklonjeni od noćne svježine ptice

i nemaju što drugo raditi pa pjevaju. Uživajte! To je jedno od svjetskih

čuda.

Kišu li ptice?

Dakako, no uglavnom ćete u kihanju uhvatiti ptice koje imate kao

kućne ljubimce i koje kišu vjerojatno zato što su u dodiru s ljudima.

Kao i kod nas, kihanje bi moglo biti znak zaraze.

76 PAUL HEINEY

Kako to da ševe mogu lebdjeti,

neprestano pjevati i disati, a sve u isto vrijeme?

Pomalo se prave važne. Pokazujući kako sve ovo troje mogu raditi

istodobno, mužjaci ševe žele reći kako su najbolji u susjedstvu i da se

ženke ne bi trebale obazirati na druge.

No, niti višestruko nadarena ševa ne može vječno pjevati, iako tako zvuči.

Taj dojam imamo jer ne možemo razlučiti serije brzih zvučnih događaja u vre

menu. Usred pjeva, ptice čine kratke stanke u kojima dišu, iako točne pojedi

nosti o tome kako uspijevaju uskladiti pjev i disanje ostaju zagonetka.

Kad gledam pod vodom, sve mi je mutno. Kako to da ptice koje rone,

poput pataka, vide bistro?

Stvari pod vodom vidimo mutno jer nam oči ne mogu ispravno

fokusirati sliku. Razlog tomu je što svjetlost jednako brzo putuje kroz

vodu i kroz rožnicu oka i ne svija se kao što bi se svijala pri prolasku iz

jednog medija u drugi. To znači da se slika neće odgovarajuće fokusi

rati jer svjetlost nije prethodno prošla kroz zrak. Dok nosimo ronilačku

masku vidimo oštru sliku, jer vraćamo granicu između zraka i rožnice.

Ribe imaju mnogo deblje, zakrivljene leće i mogu fokusirati u vodi.

Što se tiče ptica koje rone, postoje dvije pretpostavke o tome kako

im vid funkcionira pod vodom. Prva pretpostavka kaže da im leća

može prilagođavati debljinu pa mogu vidjeti i na zraku i u vodi. Drugo,


vjerojatnije objašnjenje je da su ptice svjesne da se ribe ne nalaze tamo

gdje im se čini, jer je slika koja im stiže do oka doživjela lom pa to kom

penziraju pri uronu. Patke bi mogle biti pametnije nego nam se čini.

Mogu li sove zaista okrenuti glavu za puni krug?

Ne, ne mogu jer bi to oštetilo njihov živčani sustav. No, mogu glavu

okrenuti za mnogo veći kut od većine životinja.

Vidno polje ptica ima raspon od samo par stupnjeva do 360 stup

njeva i to je dobar pokazatelj jesu li grabljivice ili plijen. Vrste koje su

uglavnom plijen općenito imaju oči sa strane i vide punih 360° kako bi

mogle pregledavati što veći dio svijeta i na vrijeme uočiti približavanje

opasnosti. Grabežljive vrste imaju oči smještene više naprijed te široko

polje binokularnog vida, tako da mogu procijeniti veličinu i udaljenost

te vidjeti pojedinosti. Također bolje vide u tami.

Vidno polje sova iznosi 60 stupnjeva prema naprijed, no imaju

veliko slijepo područje od oko 130 stupnjeva iza sebe. Vidno polje

većine ptica negdje je između ove dvije krajnosti. Sove mogu okretati

glavu jače od ostalih ptica da bi nadoknadile veliko slijepo područje.

Kako to da djetliće ne zaboli glava?

Djetlići, zapravo, imaju vrlo male mozgove uronjene u tekućinu.

Također zbog amortizera u kljunu, svo to lupanje ima malo utjecaja na

njihovu lubanju.


Zašto golubovi miču glavom

naprijed-natrag dok hodaju?

Golubovi koje viđamo u gradovima divlje su ptice i jako se boje grabljivi

ca pa neprekidno strepe od predatora. S obzirom da imaju oči sa strane

glave, već imaju široko vidno polje, no pomičući glavu naprijed-natrag nas

toje to polje povećati. Ako vam zato izgledaju živčano, pa, i jesu.

To je jedna teorija, no ima ih još. Jedna od njih predlaže da se golu

bovima glava uopće ne miče, već da se miče tijelo ispod nje. Njemački su

znanstvenici dugo vremena snimali golubove i istraživali njihovo kretanje

kadar po kadar te zaključili da se radi upravo o ovom. Smatraju da zbog

nepomične glave golubovi lakše percipiraju prostor i udaljenosti.

Kako golubovi pismonoše pronalaze put kući?

Za sada postoje dvije teorije o tome, no nitko nije uspio dokazati

nijednu. Prva kaže da koriste „kartu mirisa" koja je zabilježena u njiho

vim umovima od najranije dobi i različita je kod različitih vjetrova.

Zašto kokoši ne lete?

Dobro pitanje! Imaju sve što im treba za let, uključujući krila,

zračne vrećice oko pluća, a i kosti im imaju brojne zračne komore što

ih čini lakima i omogućava let. No, problem je da ih se već stoljećima

smatra izvorom hrane, i pripitomljavanjem su jednostavno zaboravile

letjeti. Arheološki nalazi pokazuju da su kokoši bile uz ljudske

nastambe već 3250 godina pr. n. e. Otada smo, odabirom prema

kvaliteti mesa, uzgojili ptice koje daju mnogo ukusnog mesa, no

istovremeno su izgubile sposobnost letenja (iako se viđaju jadni

pokušaji kod nekih pasmina).

Vjerojatno ste primijetili da kokoši imaju tamno meso, a na prsima

bijelo. Boja mesa potječe od mioglobina, pigmenta u mišićima, koji je

bliski srodnik hemoglobina, sastojka krvi koji prenosi kisik. Ukoliko se

mišić učestalo koristi, količina mioglobina u tkivu je visoka. Ptice selice,

poput pataka i gusaka, na prsima imaju tamnije meso jer prsne mišiće

koriste pri letu. Kokošje noge također imaju tamne mišiće jer ih koriste

više od prsnih. Meso krila je kod kokoši, dakako, bijelo jer su kokoši

izgubile sposobnost leta.

PAUL HEINEY

Jednom kada osjete miris doma, uvijek će se vraćati. Druga, uvjerljivija

teorija, kaže da koriste Zemljino magnetsko polje kako bi letjeli do od

ređene zemljopisne dužine i širine. Zapravo, ne zna se točan odgovor.

Čuo sam da se magnetski polovi „obrću".

Mogu li golubovi svejedno pronaći put kući?

Čak i kada bi se to dogodilo, trebalo bi proći od nekoliko tisuća do

sedamdeset tisuća godina da bi se proces dovršio. S ljudskoga gledišta to

više nije toliko ni važno, jer se pri navigaciji sve manje oslanjamo na mag

netske kompase. No, za životinje priča bi mogla biti sasvim drugačija. Pokusi

su pokazali da su seobe kornjača ovisne o Zemljinu magnetskom polu, a

moguće je i da se ribe slično ponašaju, no naše je razumijevanje nedovoljno.

Dakle, gotovo je nemoguće nabrojati sve posljedice, čak i za golu

bove, jer ne razumijemo u potpunosti niti prirodu obrtanja polova niti

kako životinje s takvom lakoćom navigiraju golemim udaljenostima. Čini

se da obrtanje magnetskih polova nema veze s masovnim izumiranjima

pa ukoliko postoji utjecaj na životinjski svijet, vjerojatno je malen.

Kako lete pčele? Izgledaju malo preteški

za veličinu svojih krila?

Dok lete, pčele poštuju drugačije zakone gibanja od onih koji

ograničavaju naš let. Da je zrakoplov iste veličine i istog oblika kao


pčela, ne bi mogao letjeti. No, pčele i zrakoplovi lete na sasvim

drugačiji način.

Zrakoplov u zraku održava kretanje zraka ispod i iznad krila. Zbog

njihova specifičnog oblika zrak se brže kreće iznad nego ispod krila pa

tlak na krilo odozgo pada, a odozdo raste. To zrakoplovu daje potisak.

Pčele lete kao helikopter. Njihova krila se neprestano kreću i daju im

potisak. Pčele su vrlo malene i zrak se s obzirom na njih ponaša kao

viskozna tekućina, poput melase, i stvara silazne vrtloge s vanjske

strane krila što pomaže pri podizanju i kretanju prema naprijed.

Zašto muhe lete oko žarulje

i kada svjetlo nije upaljeno?

Ne lete, to vam se čini jer ih primjećujete samo dok vam idu na

živce. Osim toga, vjerojatno ih je uznemirila vaša prisutnost, inače bi i

dalje samo sjedile i nastavile se baviti gnjusnim poslom širenja zaraze.

Ali, da, jednom kad muha poleti, točno je da se čini da voli zujati u sre

dini sobe, osim ako vani nije vedar dan, tada joj se on više sviđa. Postoji

teorija koja kaže da muhe ne vole kuteve. Druga mogućnost je da plani

raju svjetiljku iskoristiti kao tabor iz kojeg će napasti protivnika ili privući

partnera. Mužjak kućne muhe, koji je imao sreću i patrolirao zračnim pros

torom dovoljno blizu svjetiljke, presrest će ženku koja je krenula prema

svjetiljci. Stoga se mužjaci natječu za to vrhunsko mjesto s kojeg mogu

izletjeti i otjerati sve druge muhe koje zaprijete njihovu zračnom prostoru.

Evo dobre igrice ako želite naživcirati muhe onoliko koliko one živ

ciraju vas. Idući put kada vidite muhu kako usredotočeno kruži ispod

vaše stropne svjetiljke, pokušajte prema njoj baciti lažnu muhu (zguž-

82 PAUL HEINEY

vani papirić veličine muhe bit će sasvim u redu). Muha će gotovo si

gurno prekinuti svoje vodoravno kruženje da bi otjerala „uljeza" koji je

kao projektil projurio njenim zračnim prostorom.

Kako muhe slijeću na strop i uzlijeću s njega?

Muhe prilaze stropu, izvedu brz kolut i slete prednjim ili stražnjim

nožicama na površinu te se zarotiraju na preostale. Ako se moraju pri

hvatiti za grubu površinu, čine to pandžama, a da bi se održale na

glatkim površinama koriste ljepljive jastučiće nogu, poput otirača

punog dlaka, s tekućinom na vršcima.

Pri uzlijetanju poskliznu ili otkvače nožice s površine i zarotiraju se

unatrag. Šteta što su tako gadljiva stvorenja, čovjek bi im se gotovo

mogao diviti.

U kojem se točno trenutku muha okreće

naopako da bi sletjela na strop?

Prije se mislilo da, neposredno prije slijetanja, muha izvodi spek

takularan kolut i okreće se naopako nekoliko trenutaka prije no što

takne površinu. No, snimajući muhe, znanstvenici su otkrili da je to

pogrešno. Pravi način je mnogo elegantniji.

Kako se muha približava stropu, prednje nožice pruža u vis i ostvaruje

prvi doticaj. Prihvaća se prednjim nožicama za strop i potom iskorištava

količinu gibanja leta da bi ostatak tijela „prevrnula" na strop.


Kako pauci pomiču noge?

Mišići pauka nalaze se unutar egzoskeleta i djeluju antagonistički, što

znači u „suprotnim parovima", kao i naši. Pomicanje njihovih nogu

d|plomice je i hidraulično. Pauci mogu ispružiti noge podižući krvni tlak u

lolikoj mjeri da pauk u skoku može stvoriti silu koja mu omogućuje da

ikoči na udaljenost dvadeset i pet puta veću od duljine njegova tijela.

Kako to da se pauci ne zalijepe

za vlastite mreže?

Skinemo li pauka s njegove mreže i potom ga bacimo u nju, zali-

jepit će se. No, njihove noge, tarsusi, prekrivene su izlučevinom koja

sprečava lijepljenje i nezgode tokom pletenja mreže.

Hoće li pauk ikada iskoristiti

mrežu nekog drugog pauka?

Uglavnom ne, iako postoje i takvi slučajevi. Primjerice, neki mužjaci

Mposjest će mrežu ženke tokom udvaranja, a nakon parenja još će se

ntko vrijeme zadržati i nešto prigristi dok ženka ne gleda. Ugine li

• •Mr ,i iz nekog razloga, mužjak će nastaviti koristiti njezinu mrežu dok

i. i >| olišni učinci ne unište.

PAUL HEINEY

Jedna vrsta pauka, pauk gusar, vrlo polagano se ušuljava u mrežu

drugog pauka, toliko polagano da se gotovo i ne vidi da se kreće.

Drugi pauk je svjestan da nešto nije u redu, no tada je obično već

prekasno, jer kad mu se pauk gusar dovoljno približi, ugrabit će ga,

ubosti u nogu i ispustiti u njega snažan otrov. Drugi pauk ostaje na

mjestu mrtav i pauk gusar pojest će ga za večeru.

Kako se pauci miču s jednog mjesta na drugo

dok pletu mrežu?

Čekaju povoljan vjetar! Mreža je sačinjena od svilenih niti koje

izlaze iz abdomena pauka u obliku tekućine koja se suši na zraku i

skrućuje u vrlo tanke niti nevjerojatne čvrstoće, čvršće od bilo kojeg

poznatog materijala ili metala.

Nažalost, pauci ne mogu ispaliti nit poput Spidermana. Umjesto

toga se koriste vjetrom. Pauk visi na niti dok ga ne zahvati nalet vjetra

i ne otpuše na mjesto na koje može pričvrstiti kraj niti. Jednom kada

smjesti tu prvu nit, ostatak mreže lakše je konstruirati.


Zašto su mreže različitih oblika?

Možda da bi uhvatile različite vrste kukaca?

Vrlo zanimljivo pitanje! Ustvari, pauke možemo prepoznati po

mreži, one su gotovo kao otisak prsta. Da, različite mreže namijenjene

|U različitim vrstama plijena. Primjerice, okrugla prizemna mreža nami

jenjena je hvatanju kukaca koji skaču, poput skakavaca, a okrugla

mreža iznad tla namijenjena je hvatanju letećih kukaca.

Okomite mreže visoko u drveću služe hvatanju letećeg plijena, a

ono bliže tlu, plijena koji skače. U vodoravne mreže hvataju se kukci

i < >|i padaju s okolnog bilja ili skoče ravno u njih. Mreže postavljene pod

i u t e m hvataju pomalo od svega.

Često se događa da se uvečer neki maleni pauk spusti

sa stropa četiri ili pet stopa* u sobu, neko vrijeme tako visi i potom

se vrati gore na strop. Što se događa s niti

na kojoj je pauk visio? Smota li je, ili pojede... ili što?

Svilena nit neko vrijeme leprša na zračnim strujama, iako je možda ne

idite Pauci uvijek za sobom ostavljaju svilenu nit koju koriste kao uže za

ipisavanje u slučaju pada, ili kao putokaz kako bi pronašli odakle su došli.

i ), mjera za dužinu (1 stopa iznosi otprilike 30 cm) (nap.ur.).


Nakon što su je napravili, napuštaju nit. Proizvodnju svilenih niti možemo

često vidjeti u rana rosna jutra na pašnjacima kada je čitavo polje

pokriveno blistavom masom svile koja leluja na povjetarcu. Pauci također

jedu svoju svilu kako bi nadoknadili proteine i pojeli pelud koja se uhvati

la na ljepljive zavoje. Svila je važan proteinski dodatak za mlade pauke.

Vide li pauci? Jedan mi se zaletio

pravo pod nogu.

Pauci imaju dva, tri ili četiri para očiju, ovisno o tome kojoj porodi

ci pripadaju. Mogli biste pomisliti da to znači da dobro vide, no zapra

vo nije tako. Da bi se snašli i pronašli plijen, umjesto vida koriste osjeti

la opipa. Jedna skupina struktura im govori gdje im se nalaze dijelovi

tijela, primjerice noge, a druga skupina ih obavještava o okolišu.

Dio tog osjetilnog sustava su i dlake kojima su prekrivena tijela mnogih

pauka. Dodirne li nešto dlaku, živac povezan s njom obavještava pauka da

se tamo nešto nalazi. Pauci imaju i specijalizirane dlake, zvane trichoboth-

ria, koje registriraju male vibracije, poput zujanja krila kukca.

Pauci „vide" na još jedan način a da ne koriste oči. Umjesto njih,

koriste stvarčice koje se zovu lirasti organi a nalaze se na nogama.

Pauci koji pletu mreže te organe koriste da bi prema pomicanju mreže

znali kada im se nešto u mrežu uhvatilo.

Onaj pauk vjerojatno nije očima vidio vašu nogu, a s obzirom da

vaša noga ne zuji kao pčela i da se niste uhvatili u njegovu mrežu, nije

znao da ste ondje sve dok vašu nogu nije osjetio navlastitim dlakama.

Kako gujavice ljeti buše tvrdo tlo?

Gujavice uglavnom žive u pukotinama koje traže u tlu kako bi se kroz

njih mogle provući peristaltičkom lokomocijom. To je oblik gibanja pri

kojem im tijelom prema natrag prolazi nabreklina koja djeluje kao privre

mena čvrsta točka dok se životinja potiskuje prema naprijed. Ako je tlo

bogato hranom ili ako je vrlo zbijeno, gujavice će si doslovce progristi put.

Tokom hladnog ili suhog vremena, mnoge vrste se sklanjaju dublje nego

obično, prestaju se hraniti, smotaju u kuglicu i čekaju povratak toplijih ili

vlažnijih uvjeta. Kad ih nađemo u tvrdom i suhom tlu, moramo se sjetiti da je

tlo bilo vlažnije i mekše dok su bile aktivne. Stijenke pukotine u kojoj gujavi

ca obitava, zbog njezina se kretanja stežu i presvlače sluzi i urinom stvarajući

glatku unutrašnjost koja je udobnija nego što bi bilo samo tlo.

Kako krijesnice svijetle?

Krijesnice svijetle zbog bioluminiscencije. Svijetleći organi sadrže

kemijski spoj luciferin pohranjen ispod prozirne kutikule, ispod koje se

nalazi i vrlo gusto tkivo koje vjerojatno djeluje kao reflektor. Da bi

nastalo svjetlo, luciferin mora stupiti u reakciju s kisikom u prisustvu

enzima luciferaze. Njihovom reakcijom nastaje spoj oksiluciferin i oslo

bađa se energija koja se emitira u obliku svjetla. Kasnije se oksiluciferin

ponovno prevodi u luciferin i proces se može ponoviti.

Kako se vrlo malo energije troši na toplinu (za razliku od vatre ili

MI ulje), ovo je jedan od najučinkovitijih načina stvaranja svjetla.

Najsvjetlije krijesnice proizvode svjetlo snage jedne četrdesetine snage


Koliko daleko vide mravi?

Ovisi o vrsti mrava. Neke radilice imaju

dobro razvijene oči i mogu skakati s grane

na granu dok druge imaju vrlo reducirane

oči. Vojnici uopće nemaju oči. Neki mravi

moraju imati vrhunski vid. Indijski skočimravi

skaču i do jednog metra uvis da bi svojim

dugim čeljustima uhvatili leteći plijen.

Sigurno imaju izvrstan vid, no ne znamo

kako funkcionira. Mravi ipak ne „vide"

kao mi. Mi vidimo jednu veliku sliku, a

kukci vide mnoštvo malih slika, poput izloga punog televizora koji emi

tiraju isti program.

Kako žive mravi? Imaju li odmor?

Mravlji život ima četiri faze: jajašce, ličinku, kukuljicu i odraslog mrava,

a razvoj traje osam do deset tjedana. Matica čitav život provede liježući

ili vune životinja te određenom količinom gljivica. Tako da ne jedu samo

odjeću. Sukneni moljci pripadaju maloj skupini blisko srodnih vrsta koje

su razvile gotovo jedinstvenu sposobnost probavljanja keratina, proteina

koji sačinjava krzno, vunu, dlake i perje (kao i nokte i odumrlu kožu).

Prije nego smo počeli stvarati zalihe hrane za suknene moljce u obliku

zimske odjeće, preživljavali su na druge načine, a tako čine i danas.

svjetla svijeće, ali njihovo se svjetlo odašilje valnom duljinom na koju je

ljudsko oko vrlo osjetljivo, pa svijetle dovoljno snažno da se uz njihovo

svjetlo može čitati. Poznato je da su siromašni studenti baš u te svrhe

koristili žarke krijesnice nađene u Kini i-Japanu.

Koliko dugo živi prosječan puž?

Loše vijesti za vrtlare: veliki puževi mogu živjeti od osam do deset

godina. Manji žive oko šest mjeseci.

Zašto noćni leptiri lete prema svjetlu?

Kada bih vam rekao da je to zato što su svjetlo u vašoj spavaćoj sobi

zamijenili za Mjesec, ne biste mi vjerovali, no to je istina. Noćni leptiri

tokom leta kao referentnu točku uzimaju svjetlost Mjeseca i lete relativno

pravocrtno zadržavajući Mjesec uvijek na istoj strani. Kada je prisutno

žarko umjetno svjetlo, pokušavaju učiniti isto, no da bi ga zadržali na

čvrstoj poziciji, završe vrteći se ukrug. Žarkost svjetla ih dezorijentira i

putanje im se smanjuju sve dok se naposljetku ne zalete u svjetlo.

Što su moljci jeli prije nego li je postojala odjeća?

Ličinke moljaca, osim što napadaju vunenu odjeću, žive i u gnijezdi

ma ptica i nastambama sisavaca. Hrane se mješavinom detritusa i krzna

90 PAUL HEINEY

jaja. Radilice su ženke i obavljaju sve poslove u gnijezdu. Vojnici su nešto

veći i brane koloniju. U određeno doba godine, mnoge vrste stvaraju kri-

late mužjake i ženke koji izlijeću iz gnijezda i pare se u letu. Mužjaci ubrzo

potom ugibaju, a neke od oplođenih ženki osnovat će novo gnijezdo.

Imaju li mravi odmor ovisi o temperaturi, koja pak ovisi o dobu

godine. Mravi su aktivni samo ako je temperatura dovoljno visoka. Za

hladnih dana i noći spavaju u gnijezdu, no živnu čim temperatura

poraste. Imaju sastavljene oči koje im omogućuju da se kreću prema

suncu. Čak i u tropskom području, gdje je uvijek toplo, mravi su aktivni

samo danju jer se noću teško snalaze.

Imaju li mravi krv i kosti?

Ne, nemaju kosti. Njihov skelet sačinjen je od hitina, voštanog

kemijskog spoja nalik plastici. Hitin prekriva vanjski dio mravljeg tijela

pa bi se moglo reći da mravi skelet nose izvan tijela.

Kukci imaju krv, no ona im služi samo za prenošenje hrane po tijelu.

Kod ljudi, krvlju se prenosi kisik. Mravi imaju jednostavno srce koje pumpa

krv gornjim dijelom tijela, no ono je tek jednostavna, duga i tanka cijev.

Kako kukci osjećaju miris?

Kukci imaju mnogo „njušnih organa" zvanih sensilla. Sensilla su

dlake promijenjene tako da osjećaju dodir, miris, okus, toplinu ili hlad

noću. Svaki sensillum sastoji se od samo jedne njušne stanice i jednog

živčanog vlakna.

4

Dolje na Zemlji

Jesenje lišće, zrele rajčice i klice

•* PAUl HEINEY MOGU LI KRAVE SILAZITI NIZ STUBE? 93

U listu se nalaze sitne čestice koje sadrže zeleni pigment klorofil. Taj

pigment daje zelenu boju listu i omogućava fotosintezu.

U jesen opada količina Sunčeva svjetla i drveće prestaje stvarati

hranu. Kako prestaje fotosinteza, zeleni pigment više nije potreban i

list ga uništava. Kako zelenilo nestaje, žuti i narančasti pigmenti, do

tada zaklonjeni zelenim, postaju vidljivi. Žarko sunce i hladne noćne

temperature potrebne su da bi se pojavila jarka crvena boja. U godi

nama ranog mraza lišće će vjerojatnije biti smeđe nego crveno.

Zašto biljke mirišu?

Na neki način to ima veze s ljubavlju i romantikom. Kako se biljke, za

razliku od većine životinja, ne mogu pomicati, morale su razviti skupinu

obilježja koja će im omogućiti pronalaženje partnera. Privlačeći kukce i

druge životinje svojim cvijećem, i upravljajući tim ponašanjem, biljke se

stranooprašuju. To je najbliže što biljke dolaze vođenju ljubavi.

Tokom evolucije biljke su uočile da što su češće do njih dolazili kukci

i životinje, češće je dolazilo do

stranooprašivanja i mogle su pro

izvesti više sjemena.

Neke biljke, da bi bile

privlačnije, stvaraju

nektar kako bi se

kukci nahranili,

neke imaju obo

jene latice ili

mirišu.

Čemu služi lišće?

Zamislite lišće kao velike solarne kolektore koji hvataju Sunčevo

svjetlo kako bi si biljka mogla stvoriti hranu. Biljka ne može živjeti bez

svjetla: pokušajte jednu staviti u tamnu sobu i vidjet ćete kako će brzo

uvenuti i uginuti.

Na površini listova, većinom donjoj, nalaze se sitne rupice. Te

rupice, zovemo ih puč, omogućuju ulaz zraka u listove. Biljkama je, u

procesu stvaranja hrane nužan i ugljikov dioksid, a uzimaju ga iz zraka.

Posljednji sastojak, kojeg biljke trebaju da bi načinile hranu, je voda

koju upijaju korijenjem iz tla.

Listovi su tanki jer ugljikov dioksid mora proći kroz list, a to je lakše

ako je udaljenost koju mora prijeći kratka. Također je površina za

hvatanje Sunčeva svjetla veća.

Zašto lišće u jesen mijenja boju?

Razlozi toj drastičnoj promjeni boje u jesen prilično su složeni. Lišće,

u osnovi, opskrbljuje stablo hranom potrebnom za život i rast. Ubrzo

nakon što u proljeće izbiju, mladi listovi počinju stvarati hranu složenim

procesom koji se zove fotosinteza, a njime se Sunčeva energija koristi

za sintezu hrane iz sirovina iz tla i zraka. Osnovni sastojci koje biljka

treba za fotosintezu su Sunčevo svjetlo, voda i ugljikov dioksid, plin

koji izdišemo.

Ugljikov dioksid ulazi kroz malene otvore u površini lista. Vodu iz tla

upija korijen, a do lista dolazi sićušnim žilama. Kada ove sirovine uđu

u list izložen Sunčevu svjetlu, odvija se fotosinteza i biljka stvara hranu.


Možemo li se razboljeti baš od svih bakterija?

Ne. Zapravo obolijevamo od iznenađujuće malog broja. Ugrubo,

postoji oko 10 000 poznatih bakterija, a vjerojatno još toliko nepo

znatih. Samo tridesetak bakterija je opasno i sve su dobro poznate. Već

mnogo godina nije otkrivena niti jedna nova bakterijska bolest; nove

bolesti o kojima čitate gotovo uvijek su virusne. Bakterije su uvijek s

nama, u našem probavnom traktu, na koži i u svim tjelesnim otvorima.

Te su bakterije korisne jer se natječu s onom nekolicinom bakterija koje

napadaju naše tijelo i od kojih obolijevamo.

Ako ste ikada morali uzimati antibiotike za, primjerice, plućne

bolesti, možda ste primijetili da ste dobili proljev. Razlog je taj što

„dobre" bakterije koje normalno obitavaju u našim crijevima također

stradavaju od antibiotika, a kako je njihova uloga da pomognu u „zbi

janju" fekalija, posljedica je meka i tekuća stolica. Neki su ljudi primi

jetili da od antibiotika postaju podložniji gljivičnoj infekciji sluznice, što

ima smisla, jer ako pobijemo normalne bakterije, gljivice će se lakše

udomaćiti i namnožiti. Neki se ljudi kunu da uzimanje prirodnog jogur

ta dok se uzimaju antibiotici može spriječiti ove probleme.

Kako gljive dišu?

Gljive ne dišu plućima, no svejedno moraju uzimati kisik iz okoliša

da bi mogle obavljati metaboličke reakcije u tkivima. Treba znati da

ono što mi nazivamo gljivom nije čitav organizam, već samo njezin

reproduktivni dio. Većina gljive raste u podlozi na kojoj gljivu nalazimo.

Nalazi li se gljiva na trulom panju, drvo panja prožet je mrežom niti

Seksaju li se bakterije?

Razmnožavanje bakterija baš i nije zabavno, one se razmnožavaju

binarnom fisijom u kojoj se jednostavno podijele na dva dijela od kojih će

nastati dvije nove identične stanice. Za taj proces nije potreban „partner".

Međutim, neke se bakterije mogu pariti. Bakterije na svojoj površini

imaju male nitaste strukture po imenu pili. Dvije bakterije mogu dovesti

svoje pile u doticaj te tako između njih nastaje neprekinuta cjevčica. Djelići

DNK, plazmidi, tada mogu prelaziti iz bakterije davatelja u bakteriju pri

matelja prenoseći korisne gene. No, rezultat ovoga neće biti potomak, ovo

je samo prijenos informacije, tako da to nije baš sasvim „seks". Svi geni

koje je primila bakterija primatelj prenijet će se na potomstvo idućim

uobičajenim, nespolnim diobama.

Način na koji se bakterije pare i prenose gensku informaciju vrlo je

važan za ljudsko zdravlje. Ako neki određeni bakterijski soj razvije, prim

jerice, otpornost na antibiotike, tada se opisanim procesom ta otpornost

može prenijeti na druge bakterije te možemo dobiti soj koji u slučaju

zaraze ne možemo kontrolirati.

Je li istina da na vršku pribadače ima oko

milijun klica?

Prvo pitanje je, na što mislimo kada kažemo „klice"? Najjednostavnije, kli

ce su svi živi organizmi koje ne možemo vidjeti, a od kojih možemo oboljeti.

Klice mogu biti bakterije, virusi ili gljivice. Točno je da na vršku pribadače vje

rojatno ima oko milijun bakterija. Bakterije su svuda oko nas. No, dok priba-

daču ne zabijemo duboko u nogu ili ruku, te nam bakterije neće naškoditi.

96 PAUL HEINEY

koje nazivamo hifama, a i gljivu samu sačinjavaju te hife zbijene na

okup. Kako se hife vrlo čvrsto pakiraju, kisik teško može izvana

difundirati u sve njih. Gljive su ovaj problem riješile tako da su razvile

minicirkulaciju u stručku pa se kisik i ostale potrepštine prenose u sre

dinu stručka i sve hife mogu doči do njih.

Kako voda dolazi iz korijena

u listove biljaka?

Mehanizmom transpiracije. Kada molekula vode ispari s površine

lista, za sobom povlači druge molekule vode da zauzmu njeno mjesto,

tako da u biljci postoji neprekinuti tok vode prema gore. Molekule

vode po svojoj se prirodi drže zajedno, i uz stijenku žile kojom teku, a

to se svojstvo naziva kohezijom. Upravo kohezija između molekula

vode održava tok neprekinutim. Između korijena biljke i ksilema u sta

bljici (ksilem su žile kojima voda putuje) postoji membrana i voda mora

priječi membranu žive stanice prije no što se može popeti do listova.

Zašto kaktus ima tako debelu kožu?

Kaktus je zapravo velika debela stabljika pokrivena nevjerojatno

debelom voštanom kutikulom. Kako su prirodna staništa kaktusa kraj

nje sušna, za kaktus je neobično važno pohranjivanje vode. Zato kak

tusi nemaju lišće, jer bi prelako gubili vodu. Umjesto toga, stabljika

kaktusa preuzela je funkcije listova, dakle, upija Sunčevu svjetlost, vrši


fotosintezu i stvara hranu. Debljina stabljike smanjuje gubitke vode,

kao i salo, voštana kutikula ili koža.

Zašto koprive peku?

Na listu koprive nalaze se sićušne dlake koje izgledaju kao igle i lako

mogu probušiti kožu. Na bazi svake iglice nalazi se mjehurić ispunjen

mravljom kiselinom koja ulazi u vašu kožu zajedno s iglicom. Tada

dolazi do alergijske reakcije u koži i koža postaje crvena i svrbi.

Osjećaju li biljke bol?

Prvo, treba razjasniti što podrazumijevate pod boli, a u to ulaze i

filozofija i znanost. No, recimo da je bol „odgovor na fizički stres


kojem je cilj umanjiti taj stres". Istraživanja su pokazala da biljke imaju

stresni odgovor. Porezani list ispušta plin etilen s površine. Na neki

način to je reakcija na bol: oslobađanje etilena signalizira biljci da treba

poduzeti mjere da se odupre stresu. To bi se uklopilo u našu definiciju

boli, pa možemo reći da na ovaj način biljke osjećaju bol.

No, oslonimo li se na ovu jednostavnu definiciju boli, tada sva živa

bića osjećaju bol jer sva živa bića odgovaraju na stres. Primjerice, bak

terije imaju mnoge stresne odgovore, a osobito je detaljno proučen

odgovor na toplinski stres. Možemo li reći i da bakterije osjećaju bol?

Biljke na vrlo jednostavnoj razini imaju sustave i odgovore koji

izgledaju kao bol. No, sada nastupa filozofija, jer bol je mnogo više od

puke kemijske reakcije. Tako da se možda može reći da biljke osjećaju

bol, no ne kao vi i ja.

Zašto su nam potrebne biljke?

Bez bilja ne bismo postojali. Sva energija koja nam je potrebna za

život dolazi od Sunca, no ljudi i životinje tu energiju ne mogu izravno

koristiti. Moramo se u tome oslanjati na druge organizme ili oblike ži

vota. Konzumacijom tih organizama, energija se prenosi kroz hranid

beni lanac do nas.

Proces kojim se Sunčeva energija fiksira u žive organizme zove se

fotosinteza. Oko pola milijuna organizama može vršiti fotosintezu, a to

su biljke, alge i neke vrste bakterija. Ovi organizmi pretvaraju Sunčevu

svjetlost u molekule koje trebamo da bismo preživjeli, a jedini način na

koji možemo doći do tih neophodnih molekula jest jedući biljke ili ži

votinje koje se hrane biljkama.


Biljke su nam važne i jer tokom fotosinteze oslodađaju kisik, a kisik

|r neophodan za preživljavanje gotovo svih organizama, čak i samih

biljaka.

Zapamtite, jedini razlog zbog kojeg postoje ljudska bića i životinje

¡6 taj što su biljke nastale prije nas i svijet učinile prikladnim za nas.

Spavaju li biljke?

Podrazumijevamo li pod snom period neaktivnosti, a ne promjenu

svijesti kao kod ljudi, tada bismo mogli reći: da, biljke zaista spavaju.

Mnoge biljke imaju dnevni ciklus ili ritam. Ivančice otvaraju latice

danju, a zatvaraju ih noću. Botaničari to nazivaju „pokretima spava

nja". Jedan mogući razlog ovom ponašanju je osjetljivost na različite

valne duljine svjetla.

Biljke jako dobro znaju je li dan ili noć, te koliko dugo traje tama.

Sadrže pigment po imenu fitokrom koji postoji u dva oblika: jedan je

osjetljiv na crveno svjetlo koje biljka prima danju, a drugi na tamnocrveno

svjetlo kojeg ima više noću. Relativne količine dvaju oblika fitokroma

omogućuju biljci da razlikuje je li dan ili noć. Ometanje biljke noću

bljeskom svjetla može narušiti njezino funkcioniranje. Zbog toga se neke

biljke noću zatvaraju, da bi smanjile vjerojatnost da se tako nešto dogodi.

Zašto ne možemo otopiti drvo?

Tekućina je skup pokretljivih molekula, drugim riječima, molekula

koje se mogu slobodno gibati. Drvo je, međutim, sačinjeno od mnogo

102 PAUL HEINEY

nalazi i u radioaktivnim mineralima i mineralnim izvorima. No, sve su to

mali izvori, nedovoljni za punjenje balona, sudeći prema broju rođendan

skih zabava koje se održavaju po cijelom svijetu.

Srećom, velike količine helija nalaze se u zalihama prirodnog plina

u Sjedinjenim Državama, a manje zalihe nalaze se i u Kanadi, Južnoj

Africi i Sahari. Helij se iz prirodnog plina može izolirati ukapljivanjem

drugih plinskih komponenti na niskim temperaturama i pod visokim

tlakom. Dobivena smjesa plinova sadržavat će preko 90 posto helija.

Propuštanjem ove smjese kroz hladni aktivni ugljen, ostale će se

plinske komponente adsorbirati na ugljen i dobit ćemo čisti helij.

Zašto se željezo ne otapa u vodi?

Sve čestice krutine fiksirane su ili međusobno povezane. Te veze

mogu biti slabe ili jake. Da bi se nešto otopilo, moraju puknuti veze

između čestica.

U krutini su sve čestice sretne tako kako jesu, vezane zajedno. Da

bi uvjerili čestice da se razdvoje, treba mi servirati nešto privlačnije.

Imamo li tekućinu u kojoj treba otopiti krutinu, čestice tekućine mora

ju pojedinačnim česticama krutine ponuditi dobre vezne interakcije.

Tada će se čestice krutine odvojiti jedna od druge, stvarati mnogo veza

s česticama tekućine i biti sretne s novim prijateljima.

Općenito, slično se otapa u sličnom, a to znači da će se otapanjem

stvarati veze između čestica krutine i tekućine slične onima između

čestica krutine. Voda i željezo vrlo su različite tvari. Voda je dobro ota

palo za mnoge stvari, no ne i za metale. U metalu sve čestice sjede re

lativno mirno i prijateljski na okupu i voda im nema što ponuditi.


Držimo li jaje za šiljati kraj i pokušamo

li ga zdrobiti, neće ići. No primijenimo li isti

pritisak na sredinu jajeta, zdrobit ćemo ga

u komadiće. Zašto?

Jaje je izvanredna struktura. Točno je da će puknuti ako ga žlicom

udarimo po bočnoj strani, ali to je zato što je tamo ljuska najtanja i

najlakše ju je oštetiti. No, dok vršimo pritisak na šiljati dio jajeta, ono

se, zbog svog oblika ponaša kao luk na zgradi ili kao most. Kod luko

va, teret opterećuje čitavu strukturu. Kalcijev karbonat, od kojeg se

sastoji ljuska jajeta, vrlo je čvrst i izdrživ pod tlakom.

Što proizvodi etilen: kora od banane ili njezino meso?

I zašto plod od u prirodu dobro uklopljene zelene

mijenja boju u jarko žutu?

Etilen (koji se naziva i eten) je hormon dozrijevanja i stvara ga cijela

biljka, ne samo kora. Stvaraju ga sve stanice banane u kojima mem-

branski lipidi oksidiraju u nezasićene masne kiseline.

Što se tiče promjene boje: nastali etilen uzrokuje raspadanje

vlakana u plodu i njegovo mekšanje. Dolazi i do razgradnje škroba u

šećere, od čega plod postaje sladak, te razgradnje klorofila što

uzrokuje nestanak zelene boje. Pigmenti koji daju žutu boju zreloj

104 P A U L H E I N E Y M O G U L I K R A V E S I L A Z I T I N I Z S T U B E ? 105

Zašto se jaja koja su bila u octu

odbijaju od podloge?

Zato što jaje koje je bilo u octu nije sasvim isto kao jaje koje je u

ocat tek stavljeno. Kada jaje stavimo u ocat, na površini ljuske pojavlju

ju se mjehurići. Nakon sedamdeset i dva sata ljuska će nestati, a djelići

ljuske plivat će na površini octa. Jaje će zbog tanke opne koja je netopi-

va u octu ostati istog oblika.

banani nalaze se i u zelenom plodu, no klorofil ih zaklanja dok se ne

razgradi.

Hoće li rajčica brže dozrijeti na

osunčanom mjestu ili u mraku ormarića?

Želite li dodati malo okusa bljutavim rajčicama iz trgovine, gubite

vrijeme. Bez obzira na to što učinili, one nikada neče imati okus kao da

su dozrijevale na biljci.

Rajčice uzgojene za komercijalnu upotrebu pažljivo su uzgajane i

odabrane da imaju čvrsto meso. Čini li vam se da je vaša rajčica pretvr

da i bezokusna iako je crvena, vjerojatno neće biti ništa bolje.

Općenito, rajčice će brže dozrijeti i bit će malo ukusnije ostavite li

ih na sobnoj temperaturi nekoliko dana. Treba ih skloniti od izravna

Sunčevog svjetla jer će omekšati a da nisu dozrele, a ostat će i bez vi

tamina A i C. Rajčice koje su u hladnjaku, na temperaturama ispod

10°C, izgubit će aromu i okus brže od onih pohranjenih na višim tem

peraturama. Prema stučnjacima za hranu i kuhanje, dobro mjesto za

čuvanje rajčica je na hladnjaku jer je to razmjerno topla površina.

Postoji zgodan trik koji možete koristiti želite li da vam rajčice brže

dozriju. Stavite ih u papirnatu vrećicu, same ili s bananom ili jabukom.

Kako rajčice dozrijevaju, ispuštaju kemijski spoj etilen koji potiče rajčicu

ili bilo koji drugi plod koji i sam može oslobađati etilen, na zriobu.

Držite li ih u vrećici, etilen neće moći pobjeći van i svi će plodovi biti

izloženi njegovu djelovanju. Kako i banane i jabuke ispuštaju etilen,

proces će se ubrzati ako su i one u vrećici.

106 PAUL HEINEY

Ljuska jajeta sačinjena je od kalcijeva karbonata i kemijski reagira s

octom, a jedan od produkata je ugljikov dioksid koji stvara mjehuriće po

jajetu. Opna koja obavija jaje ne otapa se u octu, ali postaje gumasta.

Možda ste primijetili i da se jaje poveća. Razlog tomu je osmoza,

prelazak vode iz octa kroz vanjsku staničnu membranu u jaje. Do

osmoze dolazi zbog toga što je više otopljenih tvari u vodenoj otopini

jajeta nego u vodenoj otopini octa, a voda će se uvijek kretati kroz

membranu u smjeru viška otopljenih tvari. Zato je jaje veće.

Nije bitno skuhate li jaje prije no što ovo probate. Razlika je samo

u tome da bi kuhano jaje lijepo odskakalo, a sirovo bi vjerojatno bilo

mekše, kao balon pun vode.

5

Vidjeti ne znači uvijek

vjerovati Ogledalo, ogledalce moje...


Gledao sam u ogledalo i primijetio da su

svemu zamijenjene strane. Kako to da stvari nisu

i naopako?

Za početak, nije točno da su stvarima zamijenjene strane.

Pogledate li u ogledalo, lijeva strana vašeg lica i dalje je na lijevoj strani,

a desna na desnoj. Isto je i s gornjim i donjim. To je zapravo bajka koja

se prenosi jer dok ne sjednete i ne razmislite što se zapravo događa sa

svjetlosti, čini se kao da su glasine točne. Lijevo i desno nije zamije

njeno pa nema razloga da gore i dolje bude.


Pitao sam se bih li mogao umjesto više žarulja

kupiti nekoliko ogledala? Hoću reći, ako obasjam

jedno ogledalo i odbljesak usmjerim u sobu,

udvostručio sam količinu svjetla, zar ne?

Ogledalo ne može stvoriti više svjetla nego što ga u prostoriji ima.

Ne možete svjetlo dobiti ni iz čega, treba utrošiti energiju. Možete ga

usmjeravati kojekuda, ali to je sve. Šutnete li nogometnu loptu u zid i

zamislite da je lopta koja se odbija prema vama neka „nova" lopta,

svejedno nećete dobiti dvije lopte.

Svjetlost se upija u površine na koje pada. Zato je crno tako tamno,

jer upija sve valne duljine i doima se crnim, nedostatkom svjetla. Što se

događa sa ogledalom? Ono odbija svjetlost umjesto da ga upija. Zato

nam se čini da u sobi ima više svjetla.

Mislio sam da su bijele površine bijele zato što odbijaju

svu svjetlost koja padne na njih. Ako ogledalo odbija

svu svjetlost koja pada na njega, kako to da ono nije bijelo?

Bijeli list papira ne odbija svjetlost kao ogledalo. Bijeli predmeti su

bijeli jer upijaju sve boje svjetlosti i ponovno ih odašilju kao jednu boju


- bijelu. Plavi predmeti upijaju sve boje, ali emitiraju samo plavu.

Ogledalo ne apsorbira ništa, ono samo odbija sve što bacite prema

njemu, tako da se svjetlost ne upija niti se odašilje.

Vidio sam jednosmjerna ogledala. Imaju ih u zrakoplovnim lukama,

da policija može vidjeti ljude u prolazu, no s naše strane prozor izgleda kao ogledalo.

Kako se radi jednosmjerno ogledalo, tako da se može

vidjeti kroz njega u jednom smjeru, ali ne i u drugom?

Treba vam komad tamnog stakla mutnog izgleda. Na njega se

nanosi vrlo tanak sloj reflektirajućeg materijala koji se uglavnom radi

od aluminijevih slitina. Prevlaka mora biti vrlo tanka jer dio svjetlosti

mora proći kroz nju, ali kako je i reflektirajuća, dio svjetlosti će se od

nje odbiti.

Zamislimo sada da je to staklo u zidu i da ste vi špijun. Kako je

između vas i ogledala tamno staklo, vaša slika nije dovoljno svijetla da

bi prošla kroz njega i onaj tko stoji s druge strane ogledala vidjet će

samo svoj odraz, no vi ćete njega vidjeti dobro, iako malo tamnijeg.

Jednosmjerno ogledalo možete pretvoriti u običan prozor ako jednos

tavno upalite svjetlo na svojoj strani tako da vaš odraz postane

dovoljno svijetao. Tada ćete moći vidjeti kroz obje strane.

Na svom automobilu imamo retrovizor

koji se može nakositi tako da prigušuje svjetlost

automobila iza. Što se zapravo događa?

Ogledala su uglavnom posrebrena sa stražnje strane gdje se odbija

većina svjetlosti. No, oko 5 posto svjetlosti se odbija i od površine

ogledala. Na normalnom ogledalu prednja i stražnja površina su para

lelne i ništa ne primjećujemo, no retrovizor u automobilu je klinast pa

svjetlo reflektirano na stražnjoj i prednjoj površini do nas dolazi pod

različitim kutevima. Nakosimo li noću retrovizor, u igru ulazi manje

učinkovita prednja površina i zbog toga su svjetla automobila iza nas

prigušena.

Primijetio sam nešto neobično dok sam putovao vlakom.

Činilo mi se da predmeti blizu prozora jure u suprotnom

smjeru, a predmeti daleko od prozora u smjeru istom kao i vlak.

Kako to?

Sve to ustvari ima veze s referentnim točkama. Lako je objasniti

zašto nam se čini da se predmeti blizu nas kreću u suprotnom smjeru

- zato što se zaista kreću! U usporedbi s predmetima u pozadini, kreću

se prema natrag vrlo brzo.


Udaljeni se predmeti, poput onih na horizontu ili na granici

vidljivosti, također kreću unatrag jer se vlak kreće prema naprijed, ali

to tako ne doživljavamo. Naš mozak rijetko vidi stvari onakve kakve

jesu, i radije se oslanja na usporedbe nego na stvarnost!

Pogledam li kroz svoj uredski prozor, vidim zgradu udaljenu oko 50

metara. Ispred zgrade je drvo, a iza nje ne vidim ništa. Dok prolazim pokraj

prozora, očito je da se drvo pomiče prema natrag, ali čini se da se zgrada

miče sa mnom. Pružim li ruku i pokažem prstom na jedan od prozora

zgrade, vidjet ću kako mi se ruka počinje pomicati i da pokazuje malo iza

mene kako se pomičem prema naprijed. Pokazujući na neki predmet, dao

sam si referentnu točku koja mi pomaže da vidim da se prozor miče una

trag. Inače to ne bih mogao vidjeti jer nema referentne točke s kojom bih

mogao usporediti kuću. Međutim, kada bi zgrada bila prozirna, tako da se

može vidjeti još nešto iza nje, nešto s čime je se može usporediti, tada bih

vidio i zgradu kako se kreće unatrag, baš kao i drvo.

U vlaku takvo što nije moguće jer čak i ako pružite ruku, obzor je

predaleko od vas da biste mogli točno uprijeti prstom.

Zašto nam se čini da je trava to svjetlije zelena

što je više od nas udaljena? Kažu da kada slikamo krajolik

uvijek treba pozadinu naslikati svjetlije od prednjeg plana

jer tako odgovara oku.

U prizemnom sloju prisutni su mnogi atmosferski učinci koji utječu

na naše viđenje udaljenih predmeta. S udaljenosti između vas i pred-


meta raste i količina prašine u atmosferi, a toplina koja isparava s

površine može promijeniti indeks loma zraka. Oba ova razloga dovest

će do raspršenja i zamutit će svjetlost koju primate od predmeta. Što

je predmet udaljeniji, to je zamućenje jače.

Svjetlost koja dolazi od Sunca sastavljena je od različitih boja. Trava

blizu vas reflektirat će zelenu svjetlost, a apsorbirati crvenu i plavu, pa

će izgledati zelena. Trava daleko od vas reflektirat će jednaku količinu

zelene svjetlosti, no prašina u zraku reflektirat će prema vama bijelu

svjetlost (sve boje). Takvo raspršenje svjetlosti zapravo razrjeđuje zele

nilo udaljene trave koje vidite.

To je najočitije u gradovima. Gledate li iz visoke zgrade, udaljene

zgrade činit će vam se bljeđe od bliskih. No, neće izgledati tamnije jer

se mnogo svjetlosti odbija prema vama, stvar je samo u tome da neće

imati neku određenu boju.

Naše tijelo Kovrčava kosa,

pupkovi i mamurluk

" 6 P A U L H E I N E Y

Koliko vrijedi ljudsko tijelo? Hoću reći, koliko bi vrijedilo

kada bismo ga razgradili na pojedinačne elemente?

Počnimo sastavom ljudskog tijela po težini (i zanemarimo neke od

elemenata u tragovima):

Kisik 6 5 %

Ugljik 18%

Vodik 10%

Dušik 3 %

Kalcij 1,5%

Fosfor 1%

Kalij 0,35%

Sumpor 0,25%

Natrij 0,15%

Klor 0,15%

Magnezij 0,05%

Željezo 0,0004%

Jod 0,00004%

Pretpostavimo sada da imamo osobu od 70 kg. To znači da u tijelu

imamo sljedeće mase elemenata:

Kisik 45,5 kg Sumpor 0,175 kg

Ugljik 12,6 kg Natrij 0,105 kg

Vodik 7 kg Klor 0,105 kg

Dušik 2,1 kg Magnezij 0,035 kg

Kalcij 1,05 kg Željezo 0,00028 kg

Fosfor 0,7 kg Jod 0,000028 kg

Kalij 0,245 kg

Sada trebamo znati cijenu ovih proizvoda. Sljedeće cijene uzete su

iz kemijskog kataloga za kemikalije prosječne kakvoće jer smo i mi

većinom prosječni ljudi!

Kisik 45,5 kg £13,66 za 3,264 kg £0,19

Ugljik 12,6 kg £6,90 za 1 kg £86,94

Vodik 7 kg £28,05 za 115,6 kg £1,70

Dušik 2,1 kg £15,53 za 2525,6 kg £0,01

Kalcij 1,05 kg £3,70 za 25 g £155,40

Fosfor 0,7 kg £6,90 za 100 g £48,30

Kalij 0,245 kg £339,14

Sumpor 0,175 kg £1,15

Natrij 0,105 kg £17,35 za 100g £18,22

Klor 0,105 kg £68,16 za 33 kg £0,22

Magnezij 0,035 kg £0,83

Željezo 0,00028 kg £4,65 za 1 kg £0,001302

Jod 0,000028 kg £6,00 100 g £0,0017

Znači da je konačna vrijednost ljudskog tijela £652,10 (oko 6 900 kn).


Koji je najjači mišić ljudskog tijela?

Jezik! To je ujedno i jedini mišić koji je pričvršćen samo jednim svo

jim krajem.

Što se tiče ostalih mišića, najdulji je sartorius, koji spaja zdjelicu i ko

ljeno, a površinom je najveći latissimus dorsi, široki mišić koji prekriva leđa.

Čuo sam za ljude koji mogu napraviti

takav karate zamah da udarcem jedne strane dlana

raspolove ciglu. Mojem graditelju za istu stvar trebaju

čekić i čelično dlijeto.

Karate je borilačka vještina koja zahtijeva od tijela da ostvari

najveću moguću udarnu snagu uz najmanje ozljeda. To se postiže

strogim umnim i tjelesnim treningom. Ako niste učili kako to treba

ispravno činiti, nemojte isprobavati ništa slično. Potrebno nam je i maJo

fizike jer je brzina ključna za ovaj „trik". Sjetimo se da je uložena

energija razmjerna umnošku mase i kvadrata brzine. Ugrubo, propisno

trenirana ruka udarit će ciglu brzinom od 24 milje na sat (38,6 km/h)

energijom koja odgovara 670 funti (303,9 kg). Raspodijeljena na veliku

površinu, ta energija nije dovoljna da prepolovi ciglu, no kako sila

djeluje na malu površinu veličine šake, cigla će pući. Način na koji je

cigla poduprta, a obično se sa svakog kraja nalazi jedan potporanj,

također olakšava pucanje.


U redu, ali cigle su tvrđe od kostiju, osim toga ljudi stalno lome kosti,

ali zdrobljene cigle nikada ne viđamo.

Provedena su istraživanja o stvarnoj tvrdoći kostiju i pokazala su da

kosti mogu izdržati četrdeset puta veću silu od betona. Ruke i noge

mogu izdržati još i više jer koža, mišići, ligamenti, tetive i hrskavica u

velikoj mjeri ublažuju udarac. Stopalo koje ispravno udara može

izdržati dvije tisuće puta veću silu od betona prije no što pukne.

Kako to da možemo hodati bez razmišljanja?

I koliko umne snage trošimo na to?

Uvijek je najteže odgovoriti na najjednostavnija pitanja! Hodanje

zahtijeva usvojen program središnjeg živčanog sustava, koji se cijelo

vrijeme mijenja prema podacima

koji stižu od osjetila. Osnovni pro

gram za hodanje vjerojatno ne treba

„misli", no mi neprestano mijenja

mo kretanje ovisno o vanjskim

(okolišnim) i unutarnjim čimbenici

ma, pod kojima podrazumijevamo

namjere.

Nisam siguran na što mislite pod

„umnom snagom". Mislite li na broj


živčanih stanica, proračunato je da je kod pauka od ukupno 30 000

neurona središnjeg živčanog sustava manje od 1 000 uključeno u kre

tanje. Neuroni, dakako, čine složene mreže, tako da to nije jednosta

van posao. Naš živčani sustav ima milijune ili milijarde živčanih stanica

i nemoguće je reći koliko ih sudjeluje u pokretanju.

Možda je od svih hipotetičkih proračuna važnije reći da se niže ži

votinje kreću jednako dobro i jednako brzo kao i mi, a nemaju veći

mozak. Krokodili imaju malen mozak, ali su iznimno spretni, a kućna

muha ima sićušni mozak, no potpuno je opremljena za složene

manevre pri letenju. Prema tome, veličina živčanog sustava nije naj

važnija, inače muha nikada ne bi mogla uzletjeti.

Zašto dubinski ronioci imaju smiješne glasove?

Za ronioce je čisti kisik otrov. Otrovan im je čak i kisik iz zraka, kojeg

ima samo oko 20%, i „razrijeđen" je dušikom i ostalim plinovima. No,

kao i svi mi, i ronioci trebaju kisik da bi mogli preživjeti pa sa sobom

nose boce sa komprimiranim zrakom.

Kako ronilac uranja, pritisak na njegovo tijelo raste jer raste težina

vode iznad njega. Pritisak zraka u njemu mora također rasti inače bi se

spljoštio u ploču.

Problem je u tome što se pri visokim tlakovima dušik i kisik iz komprimi

ranog zraka otapaju u krvi, a kad ronilac izroni na površinu i kad opadne tlak

na njegovo tijelo, otopljeni dušik pretvara se u mjehuriće. Podiže li se ronilac

polagano, mjehurići će se pojaviti u plućima i sve će biti u redu, no podiže li

se prebrzo, mjehurići će nastati u krvnim žilama i začepiti ih te prouzročiti jaku

...jbof Ksr^rt. Takvo stanje naziva se kesonska ili dekompresijska bolest.


Dubokomorski ronioci, koji rone pod velikim tlakovima, dekompre-

sijsku bolest izbjegavaju tako da u bocama sa zrakom umjesto dušika

imaju helij koji je vrlo slabo reaktivan i ne otapa se u krvi.

Otkuda smiješni glasovi? Brzina zvuka u heliju tri je puta veća nego

u zraku pa je frekvencija zvuka kojeg proizvodi glas promijenjena. Glas

muškog ronioca zvučat će mnogo više, poput Paje Patka, a visok žen

ski glas bit će gotovo nerazumljiv.

Zašto helij povisuje frekvenciju glasa? To je prvenstveno povezano s

načinom na koji ljudi proizvode zvuk. Zračna struja se tjera kroz glasiljke i

one titraju. Dužinu i napetost glasiljki možemo „odabrati" i one će rezoni

rati na željenoj frekvenciji. Ako je brzina zvuka u zraku koji udišemo

povećana, tada je rezonantna frekvencija viša i vaš je glas viši. Sretnete li

ikada nekog tko na sajmu puni balone helijem, zamolite ga da vam

dopusti da udahnete malo helija i pokušajte pričati s prijateljima!

Zašto su ženski glasovi viši od muških?

Jednostavno: žene i djeca imaju kraće glasiljke, a visina glasa ovisi i

0 frekvenciji njihova titranja, koja pak ovisi o njihovoj napetosti i duži

ni. Tako da kraće glasiljke znače viši glas.

Što je uzrok štucavici 1 jesu svi oni „lijekovi" od ikakve koristi?

Štucavicu uzrokuju nagle kontrakcije ošita, glavnog mišića odgovornog

za disanje, koji se nalazi pri dnu prsnog koša, neposredno iznad želuca.


Koliko bi trebalo jednom crvenom krvnom zrncu

da prođe cijelim mojim tijelom?

Prvo nam trebaju neki osnovni podaci. Pretpostavimo da tijelo ima

70 kg. Kako 7% tjelesne mase otpada na krv, znači da u tijelu imamo

oko 4,9 litara krvi. Svakim otkucajem srce protjera 0,1 I krvi.

Pretpostavimo da mirujete te da vam srce otkuca 67 puta u minuti, a

to znači da srce pumpa 67x0,1 I = 6,7 I krvi u minuti. Dakle, svake 44

sekunde tijelom prođe 4,9 litara krvi i toliko treba i prosječnom krvnom

zrncu da prođe jedan krug. Odgovor je: 44 sekunde.

Ako imam smeđe oči, a moj brat plave,

znači li to da zapravo nismo u rodu?

Osnovna boja očiju, smeđa ili plava, pod kontrolom je jednog gena,

pri čemu je gen za smeđu boju dominantan. Zato je najviše smeđookih

ljudi.

Od svakog roditelja nasljeđujemo po jedan gen za boju očiju. Ako

su oči vašeg brata plave, naslijedio je dvije kopije gena za plavu boju

(po jednu od svakog roditelja), a vi ste naslijedili barem jedan gen za

smeđu boju. Drugi može biti za plavu, no gen za smeđu je dominan-

i.in i prevladava pa su vaše oči smeđe.

Pri udisaju, pluća se ne šire sama od sebe, već zato što je

povećan obujam prsnog koša. Prsni se koš širi stezanjem ošita, a

pluća su pričvršćena za stijenku prsa i moraju se širiti zajedno s

rebrima. Kada štucate, ošit vam se iznenada tržne i potiskuje zrak

u pluća. Istovremeno se glasiljke, vrpčasti dio glasovnog sustava pri

vrhu grla, odjednom zatvaraju. Naglim zatvaranjem zrak se zaus

tavlja i čuje se zvuk.

Štucavica ne počinje u samom ošitu već u freničkom živcu, živcu

koji inervira ošit. Štucavice nerijetko počinju tokom jela jer su živci koji

inerviraju želudac povezani sa živcima dišnog sustava, no mogu nasta

ti u bilo koje vrijeme.

Postoji niz lijekova za štucavicu, primjerice, dubiti na glavi i piti

vodu, pružiti ruku u zrak i zadržavati dah, piti dok prstima začepljuje-

mo uši, pustiti da vas se preplaši, i vjerojatno još mnogi drugi. Teško je

reći djeluju li ovi lijekovi, no dok isprobate sve njihove začkoljice i

zapetljane pojedinosti, štucavica bi mogla proći sama od sebe!

Koliko energije troši aktivni mozak?

To se može izračunati. Mozak koristi oko 20% energije tijela u

mirovanju. Troši li muškarac od 65 kg 1,25 kcal/min, a žena od 55 kg

0,9 kcal/min, mozak muškarca trošit će 0,25 kcal/min, a žene 0,18

kcal/min. Drugim riječima, želite li smršaviti trošeći više energije, samo

razmišljanje o tome neće vam pomoći.


Je li istina da se od pijenja previše vode može umrijeti?

Otrovanje vodom, ili pijanstvo zbog previše vode, vrlo je rijetko

stanje kod odraslih ljudi. Dođe li ipak do toga, simptomi su glavobolja,

mučnina, i pomanjkanje koordinacije. Može doći i do gubitka svijesti,


Je li istina da po hladnom vremenu

češće mokrimo?

Ne izravno, no kad izađemo van na hladno, tijelo nastoji sačuvati

toplinu preusmjeravanjem krvi iz udova i prstiju na rukama i nogama u

središte tijela. Jedna od posljedica je porast krvnog tlaka u središtu tijela,

time i na bubrege, što dovodi do veće proizvodnje mokraće. Drugi razlog

zbog kojeg više piškite je to što se na hladnom vremenu manje znojimo

nego na toplom, a višak vode mora se na neki način izlučiti.

nadutosti, nenormalno niske tjelesne temperature i napadaja. Sve je to

posljedica promjene osmotskog tlaka u tkivima jer voda iz

medustanične tekućine ulazi u same stanice. Događaju se dvije važne

stvari: prvo, povišena tjelesna tekućina uzrokuje povišeni tlak na

mozak u lubanji, što može uzrokovati napadaje padavice ili čak smrt.

Drugo, volumen krvi opada, a to može dovesti do šoka krvotoka.

Nekoliko ovih simptoma zajedno lako bi mogli uzrokovati smrt.

Zašto liječnici na televiziji kucnu koljeno pacijenta

da vide hoće li im se noga trznuti?

Ne rade to samo liječnici na televiziji. Liječnik želi vidjeti je li refleks

trzanja koljena u redu. Ako jest, to liječniku govori da je živčani sustav

u redu. Reakcije tetiva, poput ove, korisni su podaci o stanju čitavog

živčanog sustava.


Refleks je brz, nesvjestan odgovor na podražaj. Jednostavan refleks je

bit komunikacije između neurona perifernog živčanog sustava i kra-

Iježnične moždine. Mozak je svjestan toka informacija, no ne sudjeluje u

odgovoru. Stoga ispitivanje refleksa daje dobar uvid u sam živčani sustav.

Lagani udarac malim mekim čekićem na patelarnu tetivu koljena uzrokuje

rastezanje bedrenog mišića koji opružuje nogu u koljenom zglobu.

Receptori u mišiću reagiraju na promjenu duljine mišića i stvaraju živčane

impulse koji prolaze osjetilnim neuronima i vode signal do kralježnične

moždine. Ovdje nastaju sinapse, vezna mjesta na kojima električni signali

prelaze s neurona na neuron, i poruka se odmah prenosi niz nogu do

bedrenih mišića. Oni se stežu i potkoljenica se pokreće prema naprijed te

dolazi do poznatog nam trzaja. Ako trzaj izostane, živčani sustav vam je u

lošem stanju, i to je ono što liječnik pokušava otkriti.

Zašto prdeži smrde?

Stručni naziv za prdež je flatus, a flatus nastaje bakterijskim djelova

njem u debelom crijevu. Te bakterije fermentiraju neprobavljenu hranu,

oslobađajući dušik, ugljikov dioksid, vodik, metan i sumporovodik.

Posljednja tri plina proizvode se u vrlo malim količinama, no sumporovodik

je poznat po svojem smradu na trula jaja, čak i u malim količinama. Otuda

smrad prdežima. Metan i vodik flatus čine zapaljivim. Možda ste čuli priče

o divljim zabavama na kojima nekog, vjerojatno jako pijanog, uspijevaju

nagovoriti da zapali vlastiti prdež. To nije bapska priča kao što ste možda

mislili. No, ono što u tom času izgleda kao dobra ideja, može imati vrlo

ozbiljne posljedice: ozljede su vrlo bolne i zahtijevaju bolničko liječenje, a

gotovo je jednako bolno objasniti sestri otkuda vam ozljede.


Sastav flatusa vrlo je promjenjiv. Većina plinova koje progutamo,

osobito kisik, upiju se u tijelu prije no što stignu do crijeva pa do njih

stiže uglavnom dušik. Djelovanjem bakterija nastaje najviše vodika i

metana. No, relativni odnosi ovih plinova koji izviru iz čmara ovise o

nekoliko čimbenika: što smo jeli, koliko smo zraka progutali, kakve

bakterije imamo u crijevima i koliko smo prdež zadržavali.

Što dulje zadržavamo prdež, sadržavat će veću količinu inertnog dušika

jer se ostali plinovi mogu upiti u krvotok kroz stijenku crijeva. Razdražena

osoba koja je progutala mnogo zraka i brzo probavlja hranu mogla bi% u

flatusu imati mnogo kisika jer tijelo ne stiže upiti kisik.

Zašto dobivamo grčeve i kako to da se gotovo uvijek

pojavljuju u stopalima ili potkoljenici?

Grč je neuobičajena i produljena kontrakcija mišića ili skupine

mišića i oblik je hipertonije, pretjeranog tonusa mišića. Uzrokuje ga

nenormalno visoka aktivnost alfaneurona zbog koje mišići ostaju u

kontrakciji usprkos trudu da ih opustimo. To znači da živci koji nadziru

stezanje mišića neprestano šalju signale za stezanje i pobjeđuju čak i

kad pokušate prisiliti mišiće da se opuste.

Ponekad nas grčevi uhvate nakon vježbanja. Razlog tome je što do

mišića ne dolazi dovoljno kisika pa počinju anaerobnu respiraciju ili

anaerobno disanje, disanje bez kisika, kako bi osigurali dovoljno

energije za kontrakciju. No, disanjem bez prisustva kisika nakuplja se

mliječna kiselina koja uzrokuje bol. Bez kisika mliječna kiselina se ne

može razgraditi.

128 P A U L H E I N E Y M O G U L I K R A V E S I L A Z I T I NIZ S T U B E ? 129

ih stanice hrskavice koje su programirane na rast. Kako svaki prst ima

vlastiti specijalni identitet, evolucija je pomoću signalne molekule

mogla programirati svaki prst da raste zasebno.

Svaki je prst izložen drugačijoj koncentraciji signala i zbog toga je

dulji ili kraći od ostalih. Palac je pod najmanjim utjecajem te signalne

molekule i stoga je najkraći.

Toliko o tome „kako", no na pitanje „zašto" teže je odgovoriti.

Možda je tako dana mogućnost veće raznolikosti dodirivanja vršcima

prstiju. Kažem „mogućnost", jer kada većina ljudi svine prste, oni

dolaze u gotovo isti relativan položaj - uvjerite se i sami.

Naposljetku, ljudski prsti su, u usporedbi s prstima drugih vrsta, vrlo

uniformni. Prsti šišmiša su strahovito dugi, no najzačudniji su ptero-

daktili s jednim ogromnim prstom i tri malena.

Porežemo li se na vršku prsta i oštetimo otisak,

hoće li zacijeljeti u onakav

kakav je bio?

Otisci prstiju su preslika utora koji postoje da bi nam olakšali pri

manje i držanje predmeta. Oštete li se ti utori porezotinom, dubina

ureza određuje hoće li vam se otisak vratiti u cijelosti ili ne. Od

dubokog ureza ostao bi ožiljak koji, naravno, nije isti kao i izvorni oti

sak prsta. No, ako je urez plitak, onda će utori i brazde zacijeljeti u

izvorni uzorak - otisak se neće promijeniti bez obzira na ozljedu.

Ako ste u formi, imate više mišićnih vlakana u mišiću i bolja je

opskrbljenost krvlju pa više kisika stiže do mišića i oni mogu dulje vjež

bati a da se ne umore. Također se odvodi višak mliječne kiseline i sma

njuju šanse da će doći do grča. Ako ste u izvrsnoj formi i tokom

vježbanja nikada ne dolazite do faze u kojoj se mliječna kiselina počinje

nakupljati u mišiću, nikada nećete dobiti grč.

Grč nas često uhvati u stopalima ili potkoljenici jer je krvotok u

nogama manje učinkovit u usporedbi s ostatkom tijela. Zbog smanjene

opskrbljenosti kisikom manje kisika dolazi do nogu i zbog nakupljanja

mliječne kiseline veća je vjerojatnost da će doći do grča.

Zašto svaki put kad kihnemo

zatvaramo oči?

Zato što je fizički nemoguće imati otvorene oči i kihati. Kihanje je

refleksna reakcija pod nadzorom autonomnog živčanog sustava, koji

upravlja i radom srca i disanjem i ne može se svjesno kontrolirati.

Postojala je teorija da bi nam, ako ne bismo zatvarali oči dok kišemo,

izletjele oči, no nitko to nije uspio provjeriti. No, to je jedino objašnje

nje; znanstvenici nisu izmislili niti jedno drugo.

Zašto su nam prsti različitih duljina?

Prsti nastaju u embrionalno doba i tada su svi otprilike iste duljine,

ali svaki ima vlastiti „kod" ili identitet. Svi su dugi oko milimetar, a čine


Zašto mi ponekad kruli u želucu? Zvuči tako glasno;

čuju li ga i drugi ljudi?

Želudac vam ne kruli ponekad, već čitavo vrijeme i ne samo kad je

prazan. Borborigmi, stručni naziv za kruljenje želuca, uzrokovani su po

kretanjem plinova. Pri gutanju hrane gutamo i zrak, a stezanjem želuca

zrak se premješta. Želudac se više steže i više i glasnije kruli kada smo

razdraženi ili gladni. No, ne brinite, vi ste mnogo bliže svom želucu od

ikoga drugoga i zvuk se do vaših ušiju prenosi kostima i mišićima. Mora

lo bi to biti kruljenje razmjera potresa da bi omelo druge.

Zašto nam se kovrča kosa?

To je jednostavno pitanje, no znanost još uvijek nema cjelovit

odgovor. No, kao i obično, postoji niz teorija.

Znamo što utječe na kovrčavost ili ravnost kose: geni, metabolizam

(tjelesna kemija), rasna pripadnost, prehrana, bolest, stres i šokovi.

Događaji u maternici također mogu imati utjecaja.

Prije se mislilo da je kosa kovrčava zbog oblika folikula: ravna kosa

rasla bi po tome iz ravnog folikula, a kovrčava iz zakrivljenog. Među

tim, ovime se ne može objasniti kako kovrčava kosa jedne osobe može

postati ravna i obratno.

Rast kose ovisi o diobama stanica u papili pri dnu folikula dlake.

Zamislimo rast kose pomoću brojčanika sata. Dijele li se stanice u

odsječku svakog sata jednolikom brzinom, kosa će rasti ravno uvis.

Dijele li se stanice tri sata brže od ostatka, kosa će se prilikom rasta


savijati prema devet sati. Ako se tada stanice na devet sati počnu brže

dijeliti, kosa će se ponovo savijati prema tri sata i rast će valovito.

Sitne kovrče nastaju kada se stanice dijele brže u ciklusu „punog

sata". Ako se stanice folikula nekoga s kovrčavom kosom odjednom

počnu dijeliti jednolikom brzinom, nastala vlas bit će ravna.

Imaju li jednojajčani blizanci iste otiske prstiju?

Ne. Čak i monozigotni blizanci (blizanci nastali od jednog jajašca)

imaju različite otiske prstiju.

Otisci prstiju oblikuju se prije rođenja i smatra se da na njihov oblik

djeluju prehrana i rast prstiju tokom trinaestog tjedna trudnoće. Kako

se prsti oblikuju, na vršcima nastaju djelići kože koji s vremenom dobi

ju utore. Fetusi s višim krvnim tlakom imat će nabubrene vrške prstiju

pa je vjerojatnije da će uzorak otiska biti vjenčast. lako se prsti tokom

života oštećuju i ranjavaju, uzorci ostaju nepromijenjeni. Otisci prstiju

su uvijek jedinstveni, ne samo za pojedinca, već i za svaki prst. Često

postoje određene sličnosti u otiscima prstiju blizanaca, no to je sve.

Je li moguće da je jedan jednojajčani blizanac

ljevak, a drugi dešnjak?

Upitno je je li služenje određenom rukom genski upravljano.

Statistički gledano, ako su oba roditelja dešnjaci, vjerojatnost da će


Koliko mjesečno narastu nokti?

Nokti rastu brzinom od 0,5 mm svakog tjedna. Kako u svakom

mjesecu ima (52 podijeljeno s 12) 4,33 tjedna, nokti rastu brzinom od

2,16 mm mjesečno. Malo brže rastu ljeti, a malo sporije zimi. Nokti na

nožnim prstima rastu neznatno sporije od nokata na prstima ruku.

Od čega je mokraća žuta?

Mokraća je dio vraški pametnog tjelesnog sustava uklanjanja otpa

da, kojim upravljaju bubrezi, a zadaća im je da održavaju stalnu kon

centraciju soli u krvi i filtriraju otpad iz krvotoka. Mokraća se sastoji od

vode, slane vode i otpadnih tvari kojih se tijelo želi riješiti.

Najmasovnija otpadna tvar je amonijak, kojeg stvaraju sve tjelesne sta

nice, a iz krvi dolazi bilirubin, koji nastaje raspadom hemoglobina. Te su tva

ri opasne za tijelo pa bubrezi amonijak pretvaraju u ureju, a bilirubin u žute

urobilogene, te je od njih mokraća žuta. No, pijete li dovoljno vode, možete

razrijediti urobilogene. Zato je mokraća dehidriranih osoba izrazito žuta.

Znam da nam se koža Ijušti svakog dana, no zanima me koliko?

Da, koža nam se svakodnevno Ijušti i stvara priličan nered. Svake

minute oljušti se 30 000 do 40 000 mikroskopski sitnih kožnih stanica,

dijete biti ljevak, tek je 9,5 posto. Ako je jedan roditelj ljevak, broj

skače na 19,5 posto, a ako su oba ljevaci, na 26,1 posto. Znači, ako je

istina da se služenje određenom rukom genski nasljeđuje, jednojajčani

blizanci uvijek bi se morali služiti istom rukom jer imaju identične gene

(genotip im je potpuno isti).

No, neki smatraju da se dijete uči Ijevorukosti ili desnorukosti, ili da

na to utječu uvjeti u maternici, poput neobično visoke razine testos-

terona. Kada bi to bila istina, jednojajčani blizanci mogli bi se služiti

različitim rukama.

Prema dosadašnjim nalazima, čini se da se jednojajčani blizanci

služe istim rukama.

Kako rastu nokti?

Pogledate li nokte, vidjet ćete da im je donji dio ukopan u prst. Taj

se dio nokta zove ležaj nokta i iz njega nokat raste. U ležaju nokta

stanice se dijele i novonastale poguruju starije stanice prema vrhu

nokta. Kada stanica izađe iz ležaja nokta, odumire i prekriva je keratin,

vrlo tvrd protein koji štiti vršak prsta od oštećenja. Nokat, dakle, raste

tako da nove stanice nastale pri dnu poguruju stanice iznad sebe

prema vršku prsta.

Gotovo sve stanice u tijelu nastaju procesom mitoze. Mitoza je

preslikavanje majčinske stanice u identičnu stanicu kćer. Prvo se

udvostručuje genski materijal, a potom stanica proizvodi višak svega

ostalog. Potom sa stanica kida na dvoje, i svaki dio postaje nova,

cjelovita stanica. Tako tijelo raste i obnavlja se, kao i nokti.


što čini zapanjujuća 4 kg odumrle kože godišnje. Dio otpada sam od

sebe, ali mnogo se gubi trljanjem o predmete, čak i odjeću. Gdje

završava mrtva koža? Ne treba tražiti dalje od prašine.

No, ne brinite. Nove se stanice neprekidno stvaraju i zamjenjuju otpale.

Gornji sloj kože, onaj koji vidimo, zove se epiderma i sastoji se od četiri ili

pet dobro razlučiva sloja stanica. Dlanovi i tabani izloženi su jačem trošenju

od ostatka tijela i stoga imaju dodatni epidermalni sloj stanica.

Mrtve stanice otpadaju s gornjeg sloja epiderme, zvanog stratum

corneum, kojeg čini dvadeset i pet do trideset slojeva pločastih i tvrdih

mrtvih kožnih stanica. Donji sloj epiderme, stratum basale, sadrži stani

ce koje se neprestano dijele i stvaraju nove stanice koje prolaze prema

površini kroz ostale slojeve epiderme, kao što se ljudi kreću u redu.

Životni vijek kožne stanice je kratak: dva do četiri tjedna nakon što

su nastale, stanice umiru i čekaju da ih skupi usisavač prašine.

Ako nam se koža . stalno Ijušti,

kako to da se tetovaže ne skinu?

Ljudska koža ima dva sloja: vanjski sloj, epidermu, i unutarnji sloj,

dermis. Vanjski sloj debeo je oko četiri do pet slojeva stanica, dok je

dermis mnogo deblji. Prilikom tetoviranja, boja se uštrcava duboko u

stanice dermisa u donjem sloju kože. Dermis je relativno stabilan sloj i

vrlo se malo mijenja tokom života. U vanjskom sloju, sve se stanice

zamjenjuju, no u donjem sloju mijenjaju se samo pojedinačne

molekule, ne čitave stanice. Jednom kada se tetovirate, to je to, i neće

vam tjelesna kemija pomoći da se riješite tetovaža.


Imaju li ćelavi ljudi prhut?

Da, imaju. Loša sreća, zar ne? Prhut uzrokuju bakterije, plijesan i

gljivice na glavi koji mogu djelovati na kožu glave bez obzira na pri

sustvo ili odsustvo kose. No, prhut češće dobivaju ljudi s kosom jer se

u kosi lakše zadržavaju toplina i vlaga koje pružaju idealne životne

uvjete gamadi i sličnome.

Zašto mi ruke smrde nakon što sam

držao kovanice?

Tu se skriva mnogo kemije, a većina reakcija odvija se između znoja

na vašim rukama i metala od kojeg su kovanice napravljene.

Sastav znoja mijenja se ovisno o tome što ste jeli. Ako su vam obro

ci bogati proteinima, tada će u vašem znoju biti mnogo dušikovih spo

jeva, poput amonijaka, a oni stvaraju nove spojeve prvenstveno u do

ticaju s bakrom iz kovanica.

Kovanice proizvode različite mirise kod različitih ljudi. Stavite li

kovanicu u ruku treniranog sportaša (za kojeg pretpostavljamo da se

natrpao proteinima kako bi osigurao snagu i izdržljivost), njegova će

ruka jače mirisati od ruke smirene osobe koja izbjegava meso i sir. Isto

tako, sportaš bi mogao jače reagirati na kovanicu nego sportašica jer

ima više testosterona koji ograničava kiselost tijela što pokazuje

povećana količina dušikovih spojeva u njegovu znoju.


Bi li mi u svemiru curio nos?

Prema NASA-i, astronauti se redovito žale da imaju „teške" glave,

osobito tokom prvih nekoliko dana u mikrogravitaciji. Uzrok bi mogao

biti taj što se u bestežinskom stanju tekućine iz njihovih nogu i trbuha

penju u prsni koš i glavu. No, u svemiru nos ne može curiti jer nema

sile teže koja bi tekućinu povlačila prema dolje. Umjesto toga, sav višak

tekućine ostaje u sinusnim šupljinama astronauta dok ne ispuše nos,

kada tlak istjeruje tekućinu.

Je li štetno jesti šmrklje?

Mislim da ne. Zapravo ih jedemo čitavo vrijeme. Sluz, stručno ime

za šmrklje, luče stanice koje oblažu dišni sustav i neprestano je guta

mo jer ju sitne dlačice zvane cilije polagano pomiču prema stražnjoj

strani grla. Sluz je sve samo ne škodljiva, ona je obrambeni mehanizam

koji hvata pelud, prašinu i bakterije koji se nalaze u zraku koji udišemo

i bolje je da završe u želucu nego u plućima.

Pretpostavljam da bi jedenje sluzi moglo biti opasno samo ako bi u

njoj bila uhvaćena neka vrlo patogena bakterija iz zraka, no rizik od

toga je malen, a okoliš u želucu vrlo nepovoljan pa je preživljenje štet

nih klica malo vjerojatno. Dakle, s obzirom na to da goleme količine

sluzi koju proizvodite ionako progutate, prečac do vašeg želuca nema

nekog utjecaja.

Postoji li razlog zbog kojeg je većina

opernih pjevača tako debela?

Postoji teorija da prekomjerna težina pogoduje glasu. Da bismo

proizveli zvuk kojeg nazivamo glasom, mnogi dijelovi tijela moraju

surađivati, no najvažniji su grkljan i glasovna šupljina.

Glas nastaje titranjem glasiljki u grkljanu. Vanjska površina glasiljki,

mukoza, ublažuje sudaranje glasiljki dok titraju. Neka istraživanja

pokazala su da se debljom i masnijom mukozom glas učinkovitije pret

vara iz zračne struje iz pluća u jak i snažan glas. Ako je pretilost

praćena nakupljanjem masnog tkiva u mukozi, tada bi pretili ljudi

zaista mogli imati snažniji glas.

Zašto nekim ljudima pupak strši prema van,

a nekima ne?

Sve se to određuje u prvih nekoliko tjedana nakon rođenja. Pupkovina,

koja u maternici povezuje majku i dijete, dijete opskrbljuje kisikom i hra

njivim tvarima. Pri porodu pupkovina se prerezuje, a hoće li pupak stršati

ili ne odlučuje se prema načinu na koji se zatvara šupljina pupkovine.

Ukoliko se trbušni mišići u potpunosti ne zatvore, imat ćete „stršeći"

pupak. Zatvore li se potpuno, imat ćete „uvučeni". Za budući oblik pupka

važan može biti i način na koji je pupkovina prerezana. Vjerojatnije ćete

imati „uvučeni" ukoliko je rez čist i ako je preostalo samo malo pupkovine.

„Stršeći" će nastati ako je ostalo malo više pupkovine.


Zašto alkohol izaziva opijenost? I u kojem nam slučaju bude zlo?

Alkohol u velikim količinama može biti otrovan. Utječe na rad mož

danih stanica, neurona, i na to kako mozak koristi tri kemijska spoja:

gamaaminomaslačnu kiselinu (GABA), serotonin i dopamin. Ta su tri

spoja neuroprijenosnici, što znači da prenose signale od jedne živčane

stanice do druge, aktivirajući i deaktivirajući ciljne stanice.

Alkohol uzrokuje povećanje razine serotonina, koji pak uzrokuje osjećaj

veselja i to je jedan od razloga zbog kojeg je opijanje neposredno ugodno

za opijenog. S druge strane, GABA inhibirá i usporava mozak što pridonosi

osjećaju opijenosti. Dopamin također regulira osjećaj zadovoljstva, no od

govoran je i za koordinirano kretanje i zbog toga posrćemo kada smo pod

utjecajem alkohola. Iz istog razloga ne smijete voziti ako ste pili.

U velikim količinama alkohol može oštetiti niz organa, uključujući i

jetru, no tijelo je svjesno otrovnosti. Male količine alkohola će se tolerirati,

no ako pretjeramo, prva reakcija bit će povraćanje. Naravno, tako nećemo

izbaciti baš mnogo alkohola, jer se do ove faze većina alkohola apsorbirala

u tijelu. Jedina mogućnost je oporavak na uobičajen način - mamurluk.

Zašto, kada smo mamurni, uvijek osjećamo

potrebu za hranom bogatom škrobom i mastima?

Alkohol ima nekoliko učinaka na tijelo i svi na kraju izazivaju glad.

Kao prvo, oponaša djelovanje inzulina i smanjuje šećer u krvi. To je


tindardni način na koji tijelo poručuje da je gladno, i mi se prema

ti >me ravnamo.

Alkohol također potiče lučenje sline i probavnih sokova, javlja se

takozvani „učinak aperitiva", i znanstvenici smatraju da i to pridonosi

11 ijt< .iju gladi.

Alkohol je i diuretik, što znači da potiče uklanjanje tekućine iz tijela i

dovodi do manjka vode ili dehidracije. Ako ste popili dovoljno da budete

m.imurni, vjerojatno ste i teško dehidrirani pa hipotalamus potiče osjećaj

MJi. Ljudi često zamijene osjećaj žeđi i gladi jer oboje nastaju kao posljedi-

< ,i stimulacije lateralnog hipotalamusa, dijela mozga koji nadzire tempera-

11 u u, glad, žeđ, količinu vode, emocionalnu aktivnost i san.

Da bismo se riješili mamurnosti, potrebna nam je hrana, a nema

boljeg načina da brzo nahranimo tijelo nego šopajući ga mastima.

Masti se brzo tope u ustima i otpuštaju okus, no i zadržavaju ga dulje,

\<\ko da možemo uživati u okusu dugo nakon što hrana više nije u usti

ma. Smatra se da hrana bogata mastima i šećerom potiče stvaranje

.idrenalina, a to su prirodni tjelesni analgetici i otpuštanjem uzrokuju

ugodu. Možda su dobri i za bolne glave!

Zašto se brže napijemo od mjehurića

u šampanjcu?

Alkohol je prilično mala molekula i brzo se upije u krvotok.

Mjehurići ugljikova dioksida omogućuju još brže upijanje jer miješaju

.ilkohol u ustima, želucu i crijevima. U pokusu u kojem su ljudi pili is

hlapjeli šampanjac i šampanjac s mjehurićima, oni koji su pili ishlapjeli

imali su tek polovicu alkohola u krvi.

1 *0 P A U L H E I N E V

e

O °

o

Kako to da tijelo dobije na težini više no što teži hrana

koju smo pojeli? Pojedem li kilogram čokolade,

hoću li dobiti više od tog jednog kilograma kojeg sam pojeo?

Pojedem li kilogram jabuka, hoću li dobiti manje?

Ne možete dobiti na težini više no što teži hrana koju ste pojeli. To

bi narušilo zakone termodinamike i zakon očuvanja mase i energije.

Dio energije dobivene hranom koristimo i za probavu i obradu te hrane

u tijelu.

M O G U LI K R A V E S I L A Z I T I NIZ S T U B E ? 141

Vrlo je teško izračunati koliko biste dobili na težini od jednog kilo

grama određene hrane. Kao prvo, to ovisi o vašem metabolizmu jer se

pojedinci razlikuju po načinu na koji im metabolizam radi i brzini

k p j o m se hrana iskorištava. Metabolizam je ravnoteža između raz

rađene hrane iskorištene za dobivanje energije i sintezu proteina, te

l-oličine hrane koja je uskladištena u tijelu. Na tu ravnotežu utječu

c'imbenici poput tjelesne mase, količine energije utrošene na vježbanje

ili održavanje topline i dobi, jer stariji ljudi imaju sporiji metabolizam.

Tako da netko tko pojede kilogram čokolade možda neće dobiti ni kilu,

dok netko drugi hoće. Ne može se reći koliko bi netko dobio ako pojede kilo

gram čokolade jer svatko troši drugačiju količinu energije dnevno, no može

se reći koliko energije sadrži kilogram čokolade. Evo kako se to računa.

Četiri osnovna sastojka hrane su ugljikohidrati, proteini, masti i

voda. Hrana sadrži i vitamine i minerale, no u znatno manjim

količinama. Koliko određena hrana nosi u sebi energije, ovisi o rela

tivnoj količini ugljikohidrata, proteina, masti i vode.

Na poleđini pakiranja hrane možete pročitati količinu energije u kalori

jama ili kilokalorijama (kcal), koje se također koriste, iako kcal znači jed

nostavno 1000 kalorija. Jedna kalorija odgovara količini energije potrebne

da se jednom mililitru vode podigne temperatura za 1°C pri 15°C. Kada

ljudi govore o količini kalorija u hrani, zapravo misle na kilokalorije koje se,

što je pomalo zbunjujuće, skraćeno nazivaju kalorijama.

Komad prosječne mliječne čokolade od 100 g sadrži oko 7 g pro

teina, 54 g ugljikohidrata, 34 g masti i 5 g vode, što čini 550 kcal

energije. 100 g jabuka sadrži 0,2 g proteina, 15,4 g ugljikohidrata,

0,35 g masti i 84 g vode, što čini 60 kcal energije.

Prosječni odrasli muškarac dnevno treba 2 500 kcal i ako bi uspio

pojesti kilogram čokolade, pojeo bi 3 000 kcal viška koje bi tijelo

pohranilo kao zalihu masti ili ugljikohidrata.

Učinak šampanjca može se

umanjiti ako ga pijemo iz

široke i plitke čaše. Visoka

i uska čaša sprečava

ugljikov dioksid da

pobjegne i zadrža

va moć šam

panjca.


Koliko dugo čovjek može ostati budan?

Službeni svjetski rekord u budnosti je 264 sata, jedanaest dana, a

postavio ga je 1964. godine sedamnaestogodišnji student Randy

Gardner. Nadzirali su ga stručnjaci za spavanje i izgleda da je imao malo

ili ništa negativnih posljedica. Ostali ispitanici uglavnom su ostajali budni

u strogo nadziranim laboratorijskim uvjetima oko osam do deset dana.

lako nitko od ispitanika nije doživio teže zdravstvene, neurološke ili

fiziološke probleme, svima su, što dulje nisu spavali, koncentracija,

motivacija i percepcija bivale sve slabije. Kratke epizode promijenjene

svijesti, zvane mikrosan, bivale su sve češće. Uslijedio je gubitak kogni

tivnih i motoričkih funkcija. To znači da iako ostajemo nekoliko dana

„budni", kognitivno stanje bit će nam oslabljeno.

Može li se nekog održati budnim dovoljno

dugo da od toga umre?

Da, može! Proveden je pokus na štakorima s rotirajućim stolićem koji bi

se počeo okretati čim bi moždani valovi glodavaca odali da tone u san te bi

se tako prisiljavalo glodavca da ostaje budan. Nakon tjedan dana, štakori su

počeli pokazivati znakove iscrpljenosti: na repu i šapama su im izbijale lezije,

postajali su razdražljivi i temperatura tijela pala im je jer su se nastojali zagri

jati više no inače. Jeli su dvostruko više nego inače, no izgubili su 10 do 15

posto tjelesne težine. Nakon otprilike sedamnaest dana bez sna, ugibali bi. Iz

toga se može zaključiti da je san gotovo jednako važan za život kao i hrana.

Vrlo je vjerojatno da bi se nešto slično dogodilo i ljudima.


Zašto su usne nekih ljudi crvene,

a drugih ružičaste?

Površinski sloj kože na usnama prozirniji je od onog na licu jer

sadrži manje keratina, tvrdog proteina koji čini velik dio kože, noktiju i

kose. Zbog toga su kapilare u usnama vidljivije i otuda crvena ili

ružičasta boja usana. Jačina boje ovisi o debljini kože pojedinca i

količini kapilara u usnama. Što je više kapilara i što je koža tanja,

crvenije su usne.

Boja usana ovisi i o melaninu, pigmentu koji koži daje boju. lako u

usnama imamo mnogo manje melanina nego u preostaloj koži, što

čovjek ima više melanina, usne izgledaju više ljubičasto ili smeđe.

Količina melanina u koži je nasljedna, tako da genetika igra bitnu

ulogu u određivanju boje usana. No, treba imati na umu da vjerojatno

na boju i debljinu kože utječe mnogo gena, tako da ne možemo reći

hoće li usne djeteta izgledati kao usne roditelja.

Zašto trepćemo?

Treptanje je važnije nego što se na prvi pogled čini. Naravno, moramo

treptati da bismo očistili i navlažili oko: svaki put kad se očni kapci sklope,

slani sekret suznih žlijezda prevlaci se preko površine oka i ispire sitne

cestice prašine te podmazuje izloženi dio očne jabučice. Trepnemo svakih

četiri do šest sekundi, no u posebno nadražujućim uvjetima, poput zadim-

Ijtne prostorije, trepćemo češće da bi oči ostale čiste i vlažne.

Ipak, ukoliko je svrha treptanja održavanje rožnice oka čistom i

vlažnom, trepćemo češće, nego je potrebno. Dojenčad trepće tek svaku

144 PAUL HEINEY

minutu, no odrasli trepću deset do petnaest puta u minuti.

Znanstvenici smatraju da treptanje ima veze sa skupljanjem informaci

ja jer su pokusi pokazali da rjeđe trepćemo kada informacije do nas

dolaze brzo i u velikim količinama, a češće kada toliko ne primamo.

Treptaji su poput umne interpunkcije i pokazuju stanku u moždanoj

aktivnosti. Čitamo li nešto zanimljivo, treptat ćemo tri do osam puta u

minuti, za razliku od petnaest treptaja u minuti kada se ne bavimo

aktivnošću koja zahtijeva pozornost. Također je vjerojatnije da ćemo

treptati kako pogledom prelazimo sa stranice na stranicu ili s kraja

retka na početak sljedećeg.

Svi treptaji nisu jednaki. Znanstvenici su dokazali da se brzina i tra

janje treptanja mijenjaju ovisno o uvjetima u kojima se nalazimo.

Ustanovljeno je da piloti Royal Air Forcea, dok u simulatorima nadlijeću

„domaći" teritorij, trepću češće i oči drže dulje zatvorene nego dok

lete nad „neprijateljskim" teritorijem. Piloti su najrjeđe treptali pri slije

tanju ili kada su ih opazili neprijateljski radari i kada su pokušavali otkri

ti i izbjeći rakete.

Koliki dio života provedemo zatvorenih

očiju zbog treptanja?

Treptaj traje oko 0,3 do 0,4 sekunde. Trepnemo oko pet puta u

minuti, svake minute otprilike osamnaest sati dnevno. To čini pola sata

dnevno, a to je pet godina prosječnog života.


Zašto bebe mogu istovremeno disati

i gutati, a odrasli ne?

U ždrijelu imamo dvije odvojene cijevi: hrana u želudac odlazi jed

njakom, a zrak u pluća dušnikom. Na vrhu, blizu ustiju, cijevi se

povezuju. Problem nastaje kada hrana uđe u dišne puteve i blokira ih,

mogli bismo se ugušiti i umrijeti. Zbog toga smo razvili refleks koji nam

onemogućuje da istovremeno dišemo i gutamo.

Bebe mlađe od šest mjeseci nemaju taj refleks i zato mogu istovre

meno gutati i disati. Pa zašto to nije opasno za njih? Razlog je taj što

je otvor dušnika kod beba smješten mnogo više u ždrijelu nego kod

odraslih. Kada sišu, mlijeko sa svake strane ždrijela otječe u jednjak,

bez da odlazi u dušnik. Rastom djeteta, oblik ždrijela se mijenja i razvi

ja se spomenuti refleks. Nitko zapravo ne zna kako do toga dolazi, no

čini se da je nemogućnost istovremenog disanja i gutanja „normalno"

stanje koje se „isključuje" u dojenačkoj dobi.

Kako to da smo pretežno čvrsti

ako imamo toliko vode u sebi?

Tijelo odrasle osobe sadrži oko 55 do 60 posto vode, no neki

dijelovi tijela imaju više vode od drugih. Mozak i koža sadrže 70 posto

vode, krv 80 posto, a pluća gotovo 90 posto.

Pretežno smo čvrsti jer vodu nosimo ili u stanicama ili u organima, a

bez nje kemijske reakcije koje nas održavaju živima ne bi bile moguće.


Tekućina također daje oblik stanicama, a to znači da bismo, ako bi nam

uklonili svu vodu smrzavanjem i sušenjem, izgledali smežurano.

Mnogo vode ima i u krvi, gdje je pomiješana s raznim krvnim stani

cama, poput eritrocita, bijelih krvnih stanica, krvnih pločica itd. Krv je

tekuća zbog vode i voda joj omogućuje tok krvnim žilama do svih

dijelova tijela i izvršavanje vitalnih bioloških funkcija.

Popijem li malo vode dok dubim na glavi,

hoće li završiti u želucu? "

Sve što pojedemo ili popijemo završava u želucu, bez obzira na

položaj u kojem se nalazimo. Hranu u želudac ne vuče gravitacija,

nego niz refleksa koje nadzire mozak.


Usta ne vode samo u želudac već i u nos i pluća, tako da je važno

da jednom kada progutamo hranu ili piće, oni ne završe na krivom

mjestu. Gutanje okida refleks pri kojemu je jedini put koji ostaje

otvoren otvor jednjaka, cijevi koja usta povezuje sa želucem. Mišići jed

njaka se stežu i osiguravaju da se hrana i piće kreću u pravom smjeru,

prema želucu, a to se događa čak i ako dubimo na glavi. Ponekad

refleks zakaže, primjerice, ako jedemo i istovremeno govorimo, i

komadić hrane ili pića može zalutati i možemo se zagrcnuti.

Zbog refleksa gutanja astronauti mogu jesti u bestežinskom stanju,

lako plove po svojim zračnim letjelicama, hrana će im završiti u želucu.

Zašto su novorođeni dječaci osjetljiviji

od djevojčica?

Reklo bi se da neće biti neke razlike, no muška novorođenčad je

zaista osjetljivija od ženske.

Postoje samo teorije o tom pitanju. Neki smatraju kako je moguće

daje hormonski okoliš u maternici nepovoljniji za mušku djecu. Razlog

tome je što muška djeca, da bi nadišla utjecaj majčina estrogena,

moraju početi proizvoditi testosteron što je prije moguće, a to zahtije

va brzo nastajanje testisa. Da bi to postigli, muški fetusi moraju imati

brži metabolizam od ženskih i to ih možda čini osjetljivijima.

Također je moguće da onečišćivači iz okoliša, poput PCB-a5 i deter-

genata, „glume" ženski hormon estrogen i oštećuju muški rasplodni su

stav fetusa koji se razvija u maternici. No, čini se da priroda prepoznaje

ovaj problem pa ranjivost dječaka nadoknađuje većom vjerojatnošću da

'• PCB-i (poliklorirani bifenil) vrlo su stabilni (i stoga vrlo opasni) organski onečišćivači. Koriste se kao sastojci maziva, boja, pesticida, u industriji papira itd. (nap. prev.).

150 PAUL HEINEY

koju se može naći na obalama Nila, a to je bakterijama neprivlačno.

No, suha sjevernoafrička klima ipak je glavni razlog zbog kojeg su

Egipćani tako uspješno čuvali svoje mrtve.

U suvremenom balzamiranju koriste se otapala poput formalde-

hida, fenola, metanola, etanola i slično. Krv se izvlači iz tijela ubriz

gavanjem tekućine za balzamiranje crpkom u krvotok. Tekućina za

balzamiranje sadrži dezinfekcijsko sredstvo fenol, koje ubija mikrobe

prisutne u tijelu, i konzervans, formaldehid, koji fiksira stanice.

Dodatkom formaldehida zaustavlja se sva biološka aktivnost i

unakrsno se povezuju proteini i druge molekule fiksirajući strukture.

Ovim postupkom balzamiranja raspadanje se može zaustaviti deset

ljećima.

Zašto ne istrunemo prije smrti?

U svojim tijelima imamo bijele krvne stanice, protutijela i antioksi-

dante koji su aktivni cijelog života i u svim dijelovima tijela. Djeluju u

krvi i između drugih stanica u za to određenim područjima. Zadatak im

je pronaći i ubiti sve „strano".

Čim umremo, prestaje opskrba stanica kisikom, tako i stanica

imunološkog sustava. To znači da će mikrobi u tijelu početi slobodno

živjeti. Uskoro čitavo tijelo postaje „hranidbena podloga"; naše mrtve

tjelesne stanice ne mogu zadržati oblik i sadržaje pa se izlijevaju stvara

jući „juhu" kojom se mikrobi hrane. Do ove točke, raspadanje tijela

već je poprilično odmaklo.

Za života nas i koža štiti od truljenja jer je ona fizička granica prema

mikrobima. No, mrtva koža gubi strukturu a time i obrambenu funkciju.


Proces raspadanja neobično je brz. U vrućim i vlažnim uvjetima do

raspadanja može doći u jednom danu. U hladnijim, sterilnijim uvjetima,

kao u mrtvačnici, proces se usporava i može trajati mjesecima.

Je li moguće živjeti zauvijek?

Pozabavimo se, za početak, teoretskim, a potom stvarnim svijetom.

Prema Einsteinovoj teoriji relativnosti, nemoguće je putovati brzinom

svjetlosti, no što smo joj bliži, imamo dojam da nam vrijeme prolazi

sporije nego ljudima na Zemlji. Teoretski biste si mogli, putujući tako

velikom brzinom, usporiti vrijeme dok svi na Zemlji ne umru. No, vama

bi se i dalje činilo da vam život prolazi jednako kao da ste ostali kod

kuće. Vi osobno ne biste imali dojam da ste živjeli vječno.

S biološkog stajališta mnogo je razloga zbog kojih ne možemo živ

jeti vječno. Prvi je taj što u svojem tijelu imamo stanice koje se ne dijele,

primjerice, živčane, moždane i koštane stanice. Kada one zbog

trošenja i oštećenja odumru, ne mogu se zamijeniti. U stanicama koje

se mogu razmnožavati, dijeliti i stvarati svoje kopije mogu se prilikom

diobe potkrasti greške zbog čega nastaju mutacije. Svaka generacija

može naslijediti greške. Što dulje živimo, stvara se više kopija stanica,

a više kopija znači više mutacija. Naposljetku neće biti dovoljno „pot

puno funkcionalnih" stanica da nas održe živima.

7

Kuhinja i dom

Žele, dijamanti prašak za slatke deserte


Godinama sam svojoj djeci pravila žele od ananasa.

Koristila sam ananas iz limenke. Onda sam pomislila kako je

svjež ananas zdraviji i pokušala sa svježe narezanim.

No^ dobila sam zdjelu juhe, a ne žele. Sto se dogodilo?

Cijelu zabavu su vam upropastili enzimi. Ananas sadrži enzim papain

koji razgrađuje proteine na male komadiće. Želatina, od koje je žele

drhtav, je protein i papain će ga vrlo rado razgraditi pa se žele neće skru

titi. Po čemu je ananas iz limenke drugačiji? Dio procesa konzerviranja

uključuje zagrijavanje ananasa, a visoka temperatura uništava papain. Pro

tein želatina ostaje netaknut i konačni rezultat je savršeno drhtav žele.

Nemojte sad misliti da je papain potpuno loš. Zbog svoje sposob

nosti da razgrađuje proteine može omekšati meso koje je tvrdo zbog

jednog drugog proteina, vezivnog kolagena. Proteini otopljeni u

svježem pivu također se uklanjaju papainom.

Oprez: žele nemojte raditi niti sa svježim kivijem, smokvama i man-

gom. Oni također sadrže papain i žele se neće skrutiti.

Imam banane, stare samo nekoliko dana, koje su pocrnile.

Jesu li mi prodali trulo voće?

Ne, vjerojatno nisu. Opet su u pitanju enzimi; ne vole vas baš, zar

ne? Banane su tropsko voće koje, prije naših hladnjaka, nije upoznalo


ništa osim toplog sjaja sunca. Jednostavno nisu smišljene za hladnoću,

za razliku od jabuka ili krušaka koje sretne mogu tjednima sjedi

ti u hladnjaku. Banane imaju opnu koja zadržava raspadnute

stanice i sve što iz njih iscuri, između ostalog i enzime u

pohodu na nešto što bi mogli uništiti. Jedan od enzima,

polileniloksidaza, stupa u reakciju s taninima koji su

inače u zasebnom odjeljku stanice. Reakcijom se

nakupljaju smeđi produkti i dobivate svoju

crnu bananu.

Idealna temperatura za po

hranjivanje banana je

13,3°C. Ispod 10°C ba

nane će pocrniti pa sav

jetujem da ih za hladnih

noći dobro umotate.

Zašto su kocke leda mutne, ako je voda

od koje nastaju prozirna?

Tri su razloga i sva tri lijepo pokazuju što se događa kada stavljate

prepreke zrakama svjetlosti. Kao prvo, kocka leda nije jedan veliki

kristal, već mnoštvo malih koji pružaju jednako toliko prilika za ogib

svjetlosti na rubovima. Drugo, atmosferski plinovi poput ugljikova

dioksida, kisika i dušika topljiviji su u hladnoj vodi. Kako se voda hladi

prema točki ledišta, mjehurići plina ostaju zarobljeni u njoj. Neki su vrlo

MI ni, ali ipak dovoljno veliki da se svjetlost može na njima lomiti. Treće,

čak i u kocki leda mogu ostati mali džepovi nezaleđene tekuće vode,


Stavimo li kap mlijeka u sredinu šalice kave

i počnemo li šalicu okretati, kap mlijeka će mirovati,

a kava će se okretati. Zašto?

Patite li ponekad od inercije? To je osjećaj da vas se, bez obzira na

to koliko vas netko pokušavao pogurnuti ili koliki pritisak svijet vršio na

vas, jednostavno ne može pomaknuti s mjesta. Pa, kava je inertna,

inercija je nastojanje da se ostane miran. Plešete li uokolo sa šalicom

kave, šalica će se pokoravati sili kojom djelujete na nju, ali kava neće,

ona će nastojati ostati u svom prvobitnom položaju. No, ipak će se

malo pomicati zbog trenja između kave i šalice. Između kave i mlijeka

nema trenja, pa kap mlijeka ostaje na mjestu.

Primijetio sam da kada pripremam tople napitke,

čajnik utihne neposredno prije no što voda

u njemu zavrije. Zašto?

Zagrijavanjem vode otopljeni plinovi počinju izlaziti iz otopine i to

čujemo kao tiho psikanje koje je prvi znak da se stvari zakuhavaju.

Neposredno prije nego voda zavrije, svi otopljeni plinovi su izašli i više

nema mjehurića, pa čajnik utihne. Uživajte u miru dok traje, jer kad

voda zavrije, konvekcijske struje u vodi postaju vrlo snažne i voda

ponovo postaje bučna.

a to je još jedna prilika za lom svjetlosti. Kada svo troje zbrojimo, posta

je jasno da je vjerojatnost da svjetlost nepromijenjena prođe kroz

kocku leda vrlo mala.

Koja je razlika između ogiba ili d/frakcije i loma ili refrakcije? Di-

frakcija, ili ogib, je ono što vidite kada svjetlosni val skrene za rub neke

prepreke, a refrakcija, ili lom, je svijanje svjetlosti pri prolasku iz jednog

sredstva u drugo.

Uzmemo li dvije šalice kave, jednu zagrijanu na 40 °C,

a drugu na 30 °C, i obje stavimo

u zamrzivač, koja će se prije zamrznuti?

Možda se čini protivno zdravom razumu, no ona toplija će se za

mrznuti prije. Naime, molekule tople vode imaju dovoljno energije da

napuste površinu vode u obliku pare i na taj način vodi oduzimaju

toplinu. Molekule hladne vode nemaju dovoljno energije i ne mogu

toliko često napuštati površinu vode. Stoga, iako je topla voda toplija,

gubi toplinu mnogo brže jer njene molekule imaju više energije. Dakle,

topla voda gubi energiju brže od hladne, dostiže je, prestiže i prva

dosiže točku ledišta. To je poznato već dugo vremena. Aristotel (384.

pr. n. e. - 322. pr. n. e.) je u svojoj Meteorologiji napisao: ,,Mnogi ljudi,

kada žele brzo ohladiti vodu, stavljaju je na sunce. Kada se stanovnici

utaboruju na ledu da bi lovili ribu [buše rupu u ledu da bi kroz nju

mogli pecati] oko štapova izlijevaju toplu vodu jer se ona brže zaledi,

a led koriste kao olovo da bi učvrstili štap."


Primijetio sam da ako izvadim šalicu kave

iz mikrovalne pećnice i ubacim u nju žlicu,

odmah će provrijeti. Jesu li to čarolije na cijelu?

Odgovor je sljedeći: to je opasno! Morate biti jako oprezni dok to

radite jer su se neki na taj način ozbiljno ozlijedili. Morate razumjeti

ponešto o tome kako mikrovalna pećnica zagrijava hranu pa ćete uvi

djeti opasnost. Za razliku od uobičajenog zagrijavanja, mikrovalne ne

prodiru duboko u ono što griju. Posljedica toga je da neki dijelovi vaše

šalice kave mogu biti iznad točke vrelišta, dok drugi slojevi mogu još

uvijek biti hladni. Kada u kavu ubacite žlicu, unijeli ste pomutnju i

hladni slojevi mogu u iznenadnom doticaju s vrućima naglo zavrijeti ili

premašiti točku vrelišta. Umjesto da tekućina postupno isparava kao

kod uobičajenog zagrijavanja, ovako nastala para iznenada eruptira iz

kave i ako ste joj na putu, vruća kava završit će na vama. Moglo bi vas

i boljeti.


Mikrovalna pećnica daje dodatnu energiju molekulama vode

i zato voda zavrije. Ako bih im na neki drugi način dao

dodatnu energiju, primjerice, lupajući šalicom o stol, i ako bih to radio dovoljno dugo,

bi li voda zavrijela?

Zar zaista mislite da je to tajna koju su tipovi koji rade mikrovalne

u Panasonicu čuvali svih ovih godina? Mikrovalno zračenje ima

frekvenciju koja uzrokuje vibracije molekula vode i voda se zbog njih

zagrijava. U čajniku, energija se s grijaće ploče prenosi na molekule

vode na površini i omogućuje im da iz tekućine prijeđu u plin i po

bjegnu kao vodena para. Lupanje šalicom također prenosi energiju, no

većinom na šalicu koja će se, barem u teoriji, zagrijati. Isto je, u teori

ji, točno i za kavu, no zagrijavanje će biti minimalno jer je prijenos

energije neučinkovit. Ako želite šalicu teoretske kave, lupajte njome o

stol jedan do dva milijuna godina. U protivnom pristavite čajnik.

Želim li vruće mlijeko u kavi, moram paziti da se ne prelije

iz posude dok ga zagrijavam i ne napravi grozan nered.

Zašto je mlijeko takav davež?

Prvo, trebate znati da je mlijeko dobra namirnica: sadrži vitamine

i masti bitne za rast tijela. Mlijeko sadrži i proteine građene od dugih


aminokiselinskih lanaca, osnovnih građevnih jedinica našeg tijela.

Kada se mlijeko zagrijava, proteini se odmataju i omataju mjehuriće

zraka koji se izdižu iz mlijeka, zaustavljaju ih i oni ne mogu pobjeći

tako brzo kao što bi pobjegli iz vode. Naposljetku dobivate gomilu

mjehurića koji ne mogu nikuda osim dizati se u posudi i preliti preko

nje na upravo očišćeni štednjak. Da mlijeko nije tako hranjivo, ne bi

bilo takav davež.

Bitna je i površinska napetost. Površinska napetost vode vrlo je veli

ka. Zamislite površinu vode kao napetu rastegnutu gumu koja se,

nakon što mjehurić zraka prođe kroz nju, nastoji vratiti u svoj osnovni

oblik, brzo se zatvoriti. Mlijeko, naprotiv, ima malu površinsku nape

tost pa u njemu mjehurići ostaju dulje nego u vodi. Zbrojite li to i

omatanje proteinima, bit će vam jasno zašto se mjehurići vrućeg mlije

ka ne predaju bez borbe.

Ako baš želite dokazati važnost površinske napetosti, dodajte u

posudu u kojoj zagrijavate vodu malo sredstva za pranje posuđa te

pristavite. Ponašat će se kao mlijeko.

Zašto rižine pahuljice počnu pucketati

kad im dodam mlijeko? I zašto prestaju?

Za sve je kriv zarobljeni zrak. Želite li to provjeriti, uzmite jednu

pahuljicu, koja je zapravo ekspandirana riža, i pažljivo je prepolovite.

Što ste našli? Uglavnom zrak. Kada nalijete mlijeko, ono ulazi u

pahuljicu, zamjenjuje zrak i stvara zvuk. Hoćete li čuti krc, hrsk ili puc,

ovisi o tome koliko brzo zrak izlazi ili, obratno, koliko brzo mlijeko


ulazi. Što je pahuljica

svježija, iskustvo gov

ori, glasnija će biti eks

plozija. Naravno, kada

mlijeko zamijeni sav

zrak, predstava je go

tova i ostatak doručka

provest ćete u potpu

noj tišini.

Zašto se komadići čokolade u keksima ne otope

dok ih pečemo?

To nije ista čokolada kao ona u tabli, već su nešto petljali oko nje,

ili, kako se to kaže, prilagođavali je. U procesu prilagođavanja čokola

da se nekoliko puta zagrijava i hladi dok ne poprimi kristaliničnu struk

turu i ne postane stabilnija. Pri tome dobije i blistav sjaj i hrskavu

površinu te se ne otapa lako kao obična čokolada. Sjetite se i da tijesto

za kekse drži komadiće čokolade na mjestu, tako da čak i kada bi se

otopila, ne bi mogla nikuda pobjeći.

Zašto mi uvijek navru suze na oči kad režem luk?

Opet enzimi! Kada razrežete luk, oslobađaju se enzimi alinaze. Miris

luka potječe od sulfoksida, a kada dođu u doticaj s oslobođenim enzi

m e H R S K

162

mirna, enzimi ih pretvaraju u nestabilnu sulfensku kiselinu koja prelazi u

sin-propanetial-S-oksid koji je, siguran sam da to znate, nestabilan plin.

U doticaju s vodom na površini vašeg oka i još se jednom mijenja, ovog

puta u blagu sumpornu kiselinu. Živčanim završecima u rožnici oka to

se, razumljivo, nimalo ne sviđa pa se aktivira zaštitni mehanizam oka i

suzne žlijezde počinju lučiti suze. To nije naročito dobro jer nastaje sve

više vlage za sve više oslobođenog nestabilnog plina koji stvara sve više

sumporne kiseline baš kad nam najmanje treba.

Kažu da, da bi se izbjegle suze, treba luk rezati ispod vode. Neki pak

kažu da nećete plakati ako u zubima držite krišku kruha dok režete luk.

Što drži kocke šećera? Koriste li neko ljepilo?

Nema potrebe, voda savršeno dobro obavlja tu ulogu. Kada u tvor

nici rade kocke šećera, sitni pojedinačni kristali šećera stlačuju se u

uvjetima kontrolirane vlage. Kontrolirana količina vode je količina

dovoljna da se površina kristala samo malo otopi te da nastane siru-

pasta otopina. Očito, ako je previše vode, kristali će se potpuno otopi-


ti. No, ako sve bude dobro, kada se kristali stlače, sirupasta otopina

teći će između njih i slijepiti ih. To je pomalo slično zidu od opeke,

opeke su kristali šećera, a sirupasta otopina ima ulogu žbuke. Kada se

sirup osuši, konačna masa šećera zadržava kristale na okupu.

Primijetila sam da kada pospem šećerom

jagode u zdjeli, nakon nekog vremena se

na dnu posude skupi njihov sok. Odakle to?

Treba znati što je osmoza. To je prodiranje otapala kroz polupro-

pusnu opnu niz koncentracijski gradijent iz rjeđe otopine u koncentri-

raniju. U zdjeli pošećerenih jagoda uspostavljeni su upravo takvi uvjeti.

Polupropusna opna je stanična membrana jagoda. Slabija od dvije

otopine šećera je ona unutar jagoda, a jača ona vani koja sadrži dodani

šećer. Voda se zbog osmoze kreće iz jagoda u jaču šećernu otopinu sve

dok se koncentracije dviju otopina ne izjednače.

Pročitala sam da oni koji jedu ribe bogate uljem

imaju veći mozak. Istina?

Moguće. Mozak je bogat dekozaheksaenskom kiselinom (DHA). To

je masna kiselina koju tijelo može proizvesti s prilično malom učinkovi

tošću. Najbolji izvor DHA je prehrana. Nalazi se u mesu, jajima te u


1§> }

velikim količinama u ribi. Ribe bogate uljima, poput skuše, sardine,

haringe i tune, bogate su i DHA, dok bijela riba, poput bakalara, lista

i grdobine, imaju veliku količinu DHA samo u jetri.

Uočeno je da DHA povoljno utječe na vid, krvotok i kožu te da olakšava

reumatoidni artritis. Postoje i dokazi da povećava sposobnost učenja i

vizualnu percepciju. Štakori koji su imali prehranu bogatu DHA brže su

nalazili put iz labirinta od onih kojima je DHA bila uskraćena. Pokusi s pri

matima dali su slične rezultate. Sve u svemu, jedite ribe bogate uljima!

Ima nešto neobično s praškom za custard6, zar ne?

Gurkam li custard napravljen od praška, čini se da postaje čvrst.

No čim ga ostavim na miru, opet postaje tekuč.

Jesam li ga napravila kako treba?

Custard vam je savršen, i da, točno je da se ponaša malo neobično.

Želite li isprobati još nešto, uzmite malo custarda u ruku i snažno ga

6 Custard (engl.) je slatka desertna krema koja se dobiva zagrijavanjem i ugušćivanjem mlijeka, jaja, šećera i brašna. Postoji također instant custard koji se radi s praškom, poput instant pudinga (nap. prev.).


gnječite. Primijetit ćete da ga možete umijesiti u kuglu. No, nemojte ga

bacati jer čim popustite pritisak, postat će tekuć. Stvorili ste takozvanu

dilatantnu tekućinu u kojoj su krute čestice raspršene u vodi koja zapu-

njuje šupljine između njih. Ako ga polagano miješate, custard će biti

tekuć jer se čestice lako kreću. No, kada vršite pritisak, istiskujete vodu

iz prostora između čestica i one se taru jedna o drugu. Tako nastalo tre

nje ostavlja dojam čvršće tekućine, ali samo dok vršite pritisak.

Živi pijesak je također dilatantna tekućina, i zato je sve čvršći što se

više borimo da izađemo iz njega. Stručnjaci kažu da se može plutati na

površini živog pijeska ako smo mirni. Ako vas zanimaju dilatantne

tekućine, možda je ipak bolje eksperimentirati s praškom za custard

nego sa živim pijeskom.

A Silly Putty7? Trebao bi biti mek, takav se i čini

ako ga stisnem u ruci. Ako je zaista tako mek kako izgleda,

kako to da se ne udubi kada ga udarim čekićem?

Opet pričamo o custardu, ili barem o dilatantnim tekućinama. Silly

Putty ima zanimljivu povijest. Službeno ime mu je ,,Dow Corning 3179

Dilatant Compound", a otkrio ga je 1943. godine znanstvenik James

Wright dok je pokušavao otkriti metodu dobivanja sintetičke gume.

Eksperimentirao je s mješavinom borne kiseline i silikonskog ulja i

1 Silly Putty je igračka pomalo nalik plastelinu; prodaje se u plastičnoj jajolikoj kutiji. Odskakuje kao guma, može ga se prerezati, prelijeva se ako ga se polagano razvlači, a ako dovoljno dugo netaknut stoji, pretvara se u lokvicu. Neobična svojstva ima zato stoje visokoelastična tekućina, a to znači da se nakratko, pod pritisnom silom, može ponašati kao krutina, a kroz dulje periode kao tekućina (nap. prev.).


dobio materijal koji se rasteže i odbija bolje od obične gume. Problem

je bio taj da nitko nije vidio koristi od te stvari. No kada je jedan

reklamni agent nekoliko godina kasnije čuo za taj proizvod, pomislio je

da bi mogao biti zgodna igračka i nedugo zatim Silly Putty postao je

senzacija. Koristila ga je čak posada svemirske misije Apollo 8 da bi

spriječila da im se alat razleti po letjelici.

Da odgovorim na pitanje. Silly Putty nastaje od polimera

polidimetil-siloksana. Polimeri se sastoje od dugih lanaca molekula,

poput špageta. Dodavanjem borne kiseline, molekule se spajaju na

raznim mjestima pa se tekući polimer pretvara u krutinu. No, kod Silly

Puttyja veze nisu toliko čvrste pa nije krhak i ne može ga se razbiti

čekićem, nego je podatan blagom pritisku.

Kako radi superljepilo i zašto se ne zalijepi za tubicu

u kojoj se nalazi?

Većina ljepila radi tako da otapalo u kojem se nalazi „ljepljiva" tvar

mora ishlapiti. Međutim, superljepilo je cijanoakrilatna smola koja se


aktivira hidroksilnim ionima, a njihov izvor je obično voda. Kako u tubi-

ci superljepila nema vode, neće se slijepiti. Zato su tako čvrsto

zatvorene, da vlaga ne bi ušla.

Te tubice nikada nisu pune do vrha.

Varaju li me?

Ne, čine vam uslugu. Dok voda aktivira smole superljepila, kisik ih

inhibirá. Ostane li u tubici superljepila malo zraka, on će sasvim dobro

obaviti posao. Superljepilo treba toplinu i vlagu da bi obavilo svoja lje

pljiva posla i zato toliko voli našu kožu. Oprez!

Kako to da se folija za održavanje svježine

lijepi sama za sebe? Kakvo je tu ljepilo

u pitanju?

Zapravo nikakvo. Folija za održavanje svježine radi na principu

statičkog elektriciteta kojeg dobiva kad je povučete s koluta. Takav

visoko nabijeni komad folije privući će bilo koji nenabijeni ili izolacijski

materijal i zato najbolje radi kada treba pokriti plastičnu kutiju.

Pokušate li pokriti metalnu posudu, slabije će se primati jer se statički

elektricitet rasipa. Možda ste primijetili da ako uklonite komad folije s

koluta i ostavite negdje da leži te je potom pokušate upotrijebiti, ništa

se neće dogoditi. Jednostavno se izgubio naboj.

168 PAUL HEINEY

Pretpostavljam da tinta kemijske olovke i pisača sadrži ljepilo jer

kako bi se inače zadržala na papiru?

Donekle je tako, no tinte i boje sadrže pigmente netopive u vodi ili

uljaste tekućine. Jedan od najčešćih prirodnih pigmenata je titanov

dioksid, bijela tvar koja se koristi za sve, od emulzijske boje do odjeće.

Tinta za pisanje jednostavna je smjesa vrlo fino samljevenog pig

menta, suspenzijske tvari i neke vrste gume ili adheziva koji pigment

fiksira za papir. Kako pišemo po papiru, pigment i suspenzijska tvar

upijaju se u vlakna i dokle god papir previše ne upija, poput bugačice,

tinta uglavnom ostaje tamo gdje je stavimo. Suspenzijska tvar potom

ispari i ostavlja pigment na papiru.

Primijetila sam da kada pritisnem Silly Puttyja na novine,

na njemu ostaje otisak stranice, kao kada gumicom za brisanje

želimo obrisati trag olovke. Kako to?

Papir je sačinjen od vlakana i ima izbočine i utore. Kada pišete po

papiru dio grafita s vrha olovke se troši jer molekule grafita s olovke

nailaze na izbočine i utore molekula papira. Kad gumicom za brisanje

povlačimo po papiru, svaka molekula grafita s kojom gumica dolazi u

doticaj stvara čvršću vezu s gumicom nego s papirom i grafit se diže s

papira. „Strugotine" gumice za brisanje koje preostaju potrošena su

guma s polijepljenim grafitom. Mokra gumica ne briše jer se molekule


vode pohvataju po gumici i sprečavaju grafit da se veže. Sve što ćete

dobiti su mrlje.

Kako to da voda gasi vatru kad se sastoji od vodika i kisika?

Ne bi li trebala gorjeti?

Brz odgovor glasi: voda je već „izgorjela". Gorenje je proces do

kojeg dolazi kada se neka tvar spaja s kisikom. U slučaju vode, vodik

se već spojio s kisikom i „izgorio". Moglo bi se reći da je voda „pepeo"

koji ostaje nakon vatre i jednom kad je gorjela, više neće.

Točno je da je vodik zapaljiv, ali kisik nije. Prinesete li šibicu struji

kisika, šibica će brže dogorjeti, ali sam kisik neće se zapaliti.

Znam da to NIKADA ne bih smjela učiniti, ali ako mi se zapali tava

s prženim krumpiričima i pokušam vatru ugasiti vodom,

dogodit če se eksplozija. Što se zapravo događa?

Prvo, sjetite se da ulje pliva na vodi i da će temperatura masti biti

daleko iznad temperature vode, odnosno daleko iznad 100°C, vrelišta

vode. Dakle, ulje se zapalilo i vi ste na njega bacili vodu. Voda tone i u

susretu sa zagrijanim uljem provrije. Para se brzo diže kroz zagrijano

ulje i naglo izbija u zrak povlačeći sa sobom kapljice ulja. Naiđu li one

na plamen, također će se zapaliti.


Dogodila mi se katastrofa s vunenom vestom

koju sam oprala u pretoploj vodi. Stisnula se!

Zašto se to dogodilo?

Vuna je sačinjena od Ijuskastih vlakana. Promotrite li vlakno vune

pod jakim mikroskopom, vidjet ćete da mu površina nalikuje na

površinu stiropora. U normalnim uvjetima takve se površine ne mogu

micati jedna uz drugu, no uronimo li ih u toplu vodu, Ijuskice na vlak

nima moći će prelaziti jedna preko druge. No, kada se vuna osuši, vlak

na se ne mogu vratiti nazad: vesta se stisnula, a vuna je postala čupava

jer su površine zapele jedna uz drugu.

Vuna je čudna stvar. Vanjska površina vune mrzi vodu i odbija je

(hidrofobna je), no unutrašnjost vlakna vune je šuplja i navlači vodu

(hidrofilna je). Namočite li vunenu vestu, odbijat će vodu sve dok se ne

preda i ne počne je upijati. Zagrije li se potom ta upijena voda, vlakna

postaju skliska i počinje nezaustavljivo smanjivanje. Jednom kada se

vunena vesta stisnula, to je to.

Koliko je ovaca potrebno da bi nastala

jedna vesta?

Pretpostavimo li da je masa prosječne veste 250 g, a prosječna ovca

daje 5 kg vune (pri čemu je samo 65 posto iskoristivo jer je ostatak pr

ljav), za očekivati je da se od vune jedne ovce može dobiti četrnaest

vesti.

Pokušaj gašenja tave vodom jedna je od najopasnijih stvari koje

možete napraviti u kuhinji. Umjesto toga, stavite vlažnu krpu preko

tave kako biste spriječili kisik da pothranjuje plamen i on če se ubrzo

ugasiti.

Često sušimo rublje u kuhinji. Pitam se kako je to moguće

jer u kuhinji nije nikada dovoljno vruće da voda zavrije i ishlapi.

lako temperatura odjeće nikada nije jednaka vrelištu vode, voda će sve

jedno isparavati iz odjeće u zrak. U odjeći svaku molekulu vode privlače

ostale molekule vode i molekule odjeće. Molekula vode nalazi se u „lje

pljivom" okolišu, što znači da će teško pobjeći u zrak, no ima dovoljno

energije da se giba uokolo i zamjenjuje mjesto s drugim molekulama vode.

Toplinu možemo zamisliti kao vlastitu energiju molekule. Stoje više

topline, to više energije molekula posjeduje i lakše nadvladava lje

pljivost okoliša. Pri sobnoj temperaturi od, primjerice, 20°C, neke

molekule vode imat će dovoljno energije da nadvladaju privlačne sile

drugih molekula i moći će potpuno pobjeći iz odjeće u zrak. Kako pro

ces napreduje, sve će manje i manje molekula ostati u odjeći, sve dok

ne bude potpuno suha.

Poraste li temperatura iznad 20°C, više će molekula imati dovoljno

energije da ispari i odjeća će se brže sušiti. Neke od molekula koje su

s površine odjeće pobjegle u zrak, mogu pasti nazad na odjeću i pono

vo se zalijepiti. Zato se odjeća brže suši na vjetru: vjetar otpuhuje

molekule vode koje su pobjegle s površine odjeće i manje je vjerojatno

da će se ponovo zalijepiti.

" 2 PAUL HEINEY

Zašto glačalo bolje radi kada je zagrijano,

a najbolje ako je parno?

Kada glačate košulju, nastojite izravnati vlakna i zadržati ih ravni

ma. Toplina olakšava izravnavanje (previše topline će ih, dakako, spali

ti), a para je korisna zato što vlaga omekšava vlakna, iako je najbolje

glačati svježe opranu i malo vlažnu košulju.

Košulju je najbolje glačati (ako više nije vlažna) tako da je se poprs

ka s malo vode i smota u kuglu na nekoliko minuta. Tako će vlakna

omekšati i glačalo će lakše kliziti tkaninom. Također je dobro okrenuti

košulju naopako tako da glačate „krivu" stranu tkanine. Dva su razlo

ga. Prvi je taj da će sve nečistoće koje su možda na glačalu biti manje

vidljive ako su na unutarnjoj strani košulje. Drugo, glačajući iznutra,

„gurate" tkaninu van, „dalje od tijela", i košulja će vam bolje stajati.

Operem li ruke u sapunastoj vodi

i potom ih obrišem ručnikom, je li ručnik mokar od vode

ili od sapuna?

Mjehurići sapunice su smjesa vode i molekula sapuna. Molekule

vode sastoje se od dva atoma vodika i jednog atoma kisika. U

tekućoj vodi postoje određene sile između molekula, a zovu se

vodikove veze. To su prilično snažne sile i omogućuju molekulama

vode da se drže na okupu i ostaju u tekućini sve dok temperatura

ne prijeđe vrelište, 100 °C.


Molekule sapuna su drugačije. To su duge molekule s dva različita

kraja. Jedan je „polaran", što znači da je nabijen. Nabijene molekule

vrlo lako međudjeluju s molekulama vode i otapaju se. Preostali dio

molekule sapuna je dugačak nepolaran „rep". Nepolarne molekule se

ne otapaju u vodi - dobar primjer je ulje.

Dakle, jedan kraj molekule sapuna voli vodu, a drugi ne. To znači da kada

sapun stavite u vodu, molekule se zadržavaju na površini tako da im nepo-

larni krajevi strše u zrak (na taj način ne moraju doći u doticaj s vodom).

Sada dolazimo do mjehurića. Nepolarni krajevi molekule sapuna

„vole" zrak i strše iz vanjske površine mjehurića. Polarni krajevi, koji

vole vodu, u doticaju su s molekulama vode. Unutar mjehurića pono

vo se nalaze nepolarni krajevi, mrzitelji vode, koji strše prema

unutrašnjosti mjehurića (gdje se također nalazi zrak). Nepolarni krajevi

tvore vanjsku i unutarnju ljusku mjehurića, a između njih nalaze se

polarni krajevi zalijepljeni za jedan sloj molekula vode.

Dakle, mjehurići se sastoje od vode i molekula sapuna i ako ih

obrišete ručnikom, na njemu će ostati malo jednog i drugog.

Hoče li se ruke oprane u čistoj vodi

osušiti brže od ruku opranih u sapunici?

Ne isperete li ruke prije no što ih stavite pod struju toplog zraka

vjerojatno će im trebati dulje da se osuše. Razlog je taj što će detergent

pronaći put do površine vodenog sloja na vašoj koži, stvoriti zaštitni

sloj i spriječiti isparavanje vode. Zato mjehuri od čiste vode, bez

sapuna, ne žive baš dugo - voda prebrzo ispari. Uz to, površinska

1 7 6 P A U L H E I N E Y M O G U L I K R A V E S I L A Z I T I NIZ S T U B E ? 1 7 7

Primijetio sam da kada moj graditelj koristi čekić i dlijeto,

lete iskre. Je li to statički elektricitet ili što?

Nažalost, to su komadići njegova dlijeta i ono što leti zrakom je oto

pljeni metal. Trenje koje nastaje zbog udarca toliko ugrije metal da se

otopi. Iskra koju vidite je komadić otopljenog metala koji svijetli jer je

jako zagrijan. Zapravo dolazi do procesa gorenja jer kisik iz zraka rea

gira s metalom i nastaje željezov oksid.

Kako onda rade prskalice?

Opet zagrijane čestice oksida. Prskalica je prekrivena silikonom i

oksidirajućom pastom impregniranom željezom. Kada upalite

prskalicu, nastaju visoke temperature pod kojima željezo gori i nastaje

željezov oksid koji leti na sve strane, lako su vrlo zagrijane, iskre su vrlo

malene i zato ih osjećate samo kao peckanje i ne zadobivate opekline.

Zašto su prskalice bezazleni vatrometi,

dok rakete eksplodiraju visoko u zraku, a neke se i divlje vrte?

Vatrometi su poput malih raketa i rade na istom principu: sagorije

vaju mnogo goriva, uglavnom baruta, koje izlijeće s dna kontroliranom

ekspolzijom. Barut je smjesa kalijevog nitrata, ugljena i sumpora.

No, to se ne događa kod Dettola. Glavni sastojak Dettola je boro

vo ulje otopljeno u alkoholu. Borovo ulje uživa u alkoholu, ali ne i

u vodi pa se u njoj ne otapa. Dodate li vodu u Dettol, razrijedili ste

alkohol i smanjili sposobnost zadržavanja borova ulja pa ulje

„prokapava" u vodu. Otopina nalikuje finoj suspenziji i voda se

doima zamagljeno.

Isto se događa s Ouzom i Ricardom jer sadrže terpene koji im daju

specifičan okus. Kao i borovo ulje, terpeni se otapaju u jakoj alkohol

noj bazi ovih pića (oko 40 posto), no dodatkom vode i oni „proka-

pavaju" pa piće postaje zamagljeno.

Neke od opeka od kojih je građena naša kuća

imale su šuplju i punu stranu. Zašto?

Takve se opeke zovu šuplje opeke. Kada se grade zidovi, opeke se

polažu šupljinom prema gore. Šupljine imaju nekoliko uloga. Kao prvo,

smanjuju težinu zida jer zahtijevaju manje materijala, ali ga i učvršćuju

jer žbuka ulazi u opeku, a ne leži na njoj. Šupljine ne smiju biti

okrenute jedna prema drugoj jer bi se tako potrošilo mnogo žbuke, a

opeke ne bi bile tako čvrste, imale bi slabo središte.

Drugi razlog zbog kojeg se opeke postavljaju šupljinama prema

gore je da bi se osiguralo jednoliko opterećenje. Opeka, red žbuke koji

ispunjuje opeku, opeka. Ako su šupljine prema dolje, ne možete biti

sigurni da su ispunjene žbukom, možda su ostale ispunjene zrakom i

teret se neće ravnomjerno rasporediti već će se prenositi bočnim

stranama opeke.


Crveno stroncijeve soli, litijev karbonat

Narančasto kalcijeve soli

Zlatno vruće željezo ili drveni ugljen

Žuto natrij

Blještavobijelo vrući magnezij ili aluminij

Zeleno barij

Plavo bakar

Ljubičasto smjesa bakra i stroncija

Srebrno gorući prah aluminija, titana ili magnezija


Zanimljive su mi boje koje se prirodno pojavljuju.

Odakle obojeni dijamanti? Mislila sam da su dijamanti

ugljikove kristalne strukture bez primjesa. No neki su obojeni.

Kako to?

Dijamanti su kristali ugljika, a obojeni su iz različitih razloga. Prvo, u

njima mogu postojati tragovi drugih tvari. Primjerice, dušik im daje žutu

boju, bor plavu. No, ako je kristalna rešetka na bilo koji način deformi

rana, može doći do obojenja i ako nema prisutnih „nečistoća". Od

deformacija nastaju smeđi, ružičasti i crveni dijamanti, i svi su rijetki.

Ako su dijamanti samo kristali, kao i kuhinjska sol (natrijev klorid),

kako to da su dijamanti tvrdi, a sol meka?

Sve ovisi o vezama između atoma i molekula, a postoje dvije vrste

veza: kovalentne i ionske. U dijamantu je svaki atom ugljika vezan s još

četiri druga kovalentnim vezama tako da dijele parove elektrona. Ta je

veza jaka, jedna od najjačih.

U kuhinjskoj soli, koja se sastoji od pozitivno nabijenih iona natrija

i negativno nabijenih iona klora, klorida, ione privlači i na okupu drži

privlačna elektrostatska sila, ionska veza. lonsku vezu čini ion koji daje

elektron drugom ionu i te veze nisu jake kao kovalentne. Zato u od

mjeravanju snaga pobjeđuje dijamant.

Neki vatrometi se ispaljuju, kao meci iz pištolja, iz cijevi nalik topu, i kada

se nalaze vrlo visoko, eksplodiraju u mnogo boja. Dio vatrometa koji

eksploziji daje boju zove se „čahura" i sadrži „zvjezdice" ili kuglice kemijskih

spojeva. Bijeli vatrometi vjerojatno sadržavaju magnezijeve zvjezdice, a

crveni stroncijeve. „Čahura" sadrži i „naboj" pričvršćen usred zvjezdica. Kad

naboj eksplodira, razbacuje zvjezdice nebom i one gore u žarkim bojama.

Postoje raketni vatrometi koji se ne mogu dići s tla jer su uglavnom

pričvršćeni za tlo kroz sredinu. Zamislite mlažnjak pričvršćen za tlo

velikim čvrstim uzetom zavezanim za vrh Eiffelova tornja. Pokuša li

poletjeti u jednom smjeru, neće dospijeti baš daleko jer ga uže (koje je,

dakako, neslomljivo) zaustavlja. Jedini način da potroši energiju koju

proizvodi motor jest da se vrti u krug na kraju užeta. Isto je i sa

spomenutim vatrometima.

Kemija vatrometa složenija je nego se čini. Boja vatrometa može

biti posljedica užarenosti (svjetla dobivenog zbog topline) koja ovisi o

temperaturi - crvena toplina hladnija je od bijele - ili luminiscencije,

koja nastaje kad elektron atoma apsorbira energiju i postaje pobuđen

i nestabilan. Kad atom odašilje višak energije, emitira foton svjetlosti i

energija fotona određuje boju koju ćete vidjeti:


tekuća maziva neprikladna. Tanak sloj beta-ugljikovog nitrida mogao

bi se koristiti i kao zaštita računalnih diskova.

Dakle, ako je dijamant i dalje najtvrđa poznata tvar,

kako to da ga možemo rezati?

Zato što, vjerovali ili ne, dijamanti imaju smjer kalanja, kao drvo, i ako ga

zarežemo u tom smjeru, glatko će se razdvojiti. Želite li razrezati dijamant u

smjeru kalanja, možete koristiti „rezač", metalnu oštricu koju se (oprezno)

udara čekićem. Želite li rezati poprijeko smjera kalanja, treba koristiti „pilu"

koja se sastoji od diska fosforove bronce tankog poput papira i impregnira

nog dijamantnom prašinom, koji se okreće oko 100 000 rpm10. Kako pila

reže, impregnira se prašinom dijamanta kojeg reže i održava vlastitu oštrinu.

Čak i na ovaj način, da bi se prerezao veći dijamant treba oko dva tjedna.

Komad stakla mogao bi se izbrusiti isto kao i dijamant,

no zašto staklo ne svjetluca kao dijamant?

Dijamanti imaju mnogo veći indeks loma od stakla, tako da iako ih

se može brusiti na isti način, dijamanti će mnogo više svjetlucati jer

mnogo bolje lome svjetlost od stakla.

Tajna ljepote dijamanata je u načinu na koji lome svjetlost. Majstor

koji brusi dijamant mora ga brusiti tako da omogući ulazak zrake svjet-

10 rpm je skraćenica od engl. revolutions per minute. To je jedinica frekvencije koja se često koristi pri mjerenju brzine rotacije i odgovara broju punih krugova koje tijelo opiše u minuti (nap. prev.).

Postoji li išta tvrđe od dijamanta?

Dijamant je najtvrđa elementarna tvar poznata znanosti, no

skupina američkih istraživača tvrdi da su proizveli složeni materijal koji

sadrži kristale ugljikova nitrida, spoja za koji znanstvenici vjeruju da bi

mogao biti još tvrđi.

Ozbiljna potraga za supertvrdim materijalima počela je kasnih

šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, kada je jedan američki

znanstvenik postavio jednadžbu za izračunavanje tvrdoće materijala.

Pokazao je da bi beta-ugljikov nitrid ((3-C3N4) trebao biti najtvrđi.

Nekristalinični ugljikov nitrid, plavosiva tvar, lako se dobiva u laboratoriju,

no vrlo je teško dobiti njegove supertvrde kristale. Istraživači su pri sobnoj

temperaturi procesom magnetronskog izbijanja načinili naizmjenične tanke

slojeve ugljikova nitrida i titanova nitrida. U tom se procesu molekule plina

ispaljuju na krutinu. U srazu s krutinom izbacuju atom s njezine površine,

kemijski se vežu s atomom, odbijaju i smještavaju na obližnju površinu.

Skupina je odlučila da će na metu dopola presvučenu ugljikom, a dopola

titanom ispaljivati molekule dušika. Meta je rotirala tako da su molekule

dušika naizmjence pogađale ugljik i titan, a na površini pričvršćenoj pokraj

mete nastali su naizmjenično slojevi titanova nitrida i ugljikova nitrida. Titanov

nitrid i nekristalinični ugljikov nitrid su tvrdi spojevi, no njihova blago ružičasta

smjesa bila je dvostruko tvrđa. No, svejedno nije bila tvrda kao dijamant.

Potraga se nastavlja jer bi nešto tvrđe (i jeftinije) od dijamanta imalo

široku upotrebu. Supertvrdi materijali mogli bi se koristiti za rezanje

čelika, a to dijamant ne može jer kada se zagrije, gori. Dijamantom se

također ne mogu prevlačiti metali u tankim slojevima. Mehanički

dijelovi poput zupčanika i nosača prevučeni beta-ugljikovim nitridom

trajali bi dulje od običnih i mogli bi se koristiti u uređajima za koje su


losti kroz gornju površinu, koja se potom odbija od unutrašnjih ploha

i opet izlazi kroz gornju površinu. Na ovaj se način najviše moguće

svjetlosti odbija i dijamant svjetluca.

Početkom dvadesetog stoljeća umijeće brušenja dijamanata toliko

je napredovalo da je postavljena matematička jednadžba. Prema njoj,

većinu dijamanata treba brusiti u pedeset i osam ploha pod točnim

kutem jedne u odnosu na drugu.

Usput, „brušenje" dijamanta nije isto što i njegov oblik. Oblik je

stvar osobnog ukusa i nema utjecaja na vrijednost, dok „brušenje"

ima. Dobro brušenje daje najviše svjetlucanja i rasapa svjetlosti kroz

dijamant. Samo ako je dijamant dobro brušen, svjetlost će se odbijati

od jedne plohe do druge te potom raspršiti kroz kamen. Pobjegne li

svjetlost na svom putu kroz dijamant, svjetlucanje se gubi.

I ugljen i dijamanti sastoje se od ugljika.

Jesu li ugljen i dijamanti isto?

Velika je bajka da su ugljen i dijamanti slični po još nečemu osim po

tome što je ugljen ruda bogata ugljikom, a dijamant se također sasto

ji od ugljika. To je sve.

Dijamanti nastaju pod visokim tlakom u Zemljinoj magmi, duboko

pod korom, i često su povezani s vulkanskim otvorima u Južnoj Africi

gdje je magma iz unutrašnjosti Zemlje „pobjegla" kroz otvore i prelila

se iz vulkanske jezgre prije mnogo vremena. Kroz mnoga stoljeća

magma je bila izložena nevjerojatno visokim tlakovima jer se sve više

slojeva polagalo na nju. S vremenom su tlakovi zbili magmu u vrlo

otporan i vrlo vrijedan dijamant.

S druge strane, ugljen je opće ime za krhke ugljikove stijene koje nastaju

od organskih otpadaka poput odumrlog drveća, lišća i vegetacije. Ugljen je u

početku bio treset, no kad je dospio duboko pod zemlju i pod utjecaj poviše

ne temperature, došlo je do fizikalnih i kemijskih promjena treseta u ugljen.

Dakle, točno je da ugljen i dijamant sadrže ugljik te da su nastali pod

vrlo visokim tlakovima, no to su potpuno drugačije tvari. Također je točno

da je ugljen preonečišćen oblik ugljika da bi mogao dati savršeni dijamant,

čak ako bi na njega primijenili nevjerojatno visok tlak.

S obzirom da ugljen gori, gore li i dijamanti?

Dijamant se može zapaliti ako ga se dovoljno zagrije. Ugljen gori na

oko 400°C, no dijamant će se zapaliti tek na 800°C.

Razlog ovoj razlici je u načinu na koji su atomi ugljika u ta dva

materijala posloženi. Ugljen nastaje od ostataka vrlo starog bilja i atomi

ugljika su razmješteni bez nekog reda, bez pravilnog uzorka. Zamislite

atome kao hrpu Lego kocaka koju ste upravo istresli iz kutije: možete

ih bez problema razmještati i spajati s drugim kockama.

Sada sastavite kocke tako da je svaka spojena s još četiri susjedne. Kako

dodajete kocke, dobijate vrlo snažan, pun i krut oblik i trebate uložiti veliku

silu da biste ga rastavili. Dobili ste „Lego dijamant". Kod pravog dijamanta,

atomi ugljika su kocke, no uzorak je isti. Dijamant je tvrd zbog pravilnosti

kojom se atomi povezuju, te koje bismo teško mogli razmaknuti.

Kada nešto gori, atomi se moraju odvojiti jedni od drugih. Potrebno

je mnogo više energije za razdvajanje atoma dijamanta nego za

neurednu hrpu atoma ugljika, i zato dijamant morate mnogo više

zagrijati da biste ga zapalili.

184 PAUL HEINEY

Zašto mi se čini da mi glas u kupaonici zvuči dublje

zvonkije te da mnogo bolje pjevam?

Ljudi koji vas izvana slušaju možda se neće složiti s vama!

Kupaonica je vrlo ljubazna prema vama. Za razliku od drugih prostori

ja, kupaonice su pune tvrdih, odbijajućih površina. Zamislite samo te

sjajne zidove, tvrde umivaonike i kade, podove bez tepiha - savršeno

za odbijanje visokih frekvencija. U običnoj sobi s mekim pokućstvom,

zvukovi visokih frekvencija, od kojih se sastoji pjev, apsorbiraju se, dok

dublji prežive. Bas gitara koja svira s linije kod susjeda lakše se čuje kroz

zidove od činela pratećeg bubnjara. Dakle, pjevate li u kupaonici, sve

one visoke frekvencije vam se vraćaju, što se ne bi dogodilo da pjevate

u dnevnoj sobi.

Treba razmotriti i rezonanci

ju. Predmeti imaju određenu

frekvenciju na kojoj „najviše vo-

^ le" vibrirati. U kupaonici se

određene frekvencije doimaju

glasnijima od drugih jer su na

istoj rezonantnoj frekvenciji

kao zidovi i druge površine.

Ako je rezonantna frekven

cija glazbeno ugodna, uži

vat ćete u zvukovima koje

čujete i pomislit ćete da

zaista dobro pjevate.

2 £

8

Osjećam nešto kao...

Curry, šerbet i zaljubljivanje


Curry11 može zadati priličnu bol. Od kojeg kemijskog spoja tako peče?

S obzirom da bol doživljavam kao vatru, je li voda najbolja za gašenje?

Kemijska tvar koja ljutim papričicama daje Ijutinu je alkaloid kap-

saicin i jedan je od pet sastojaka koji imaju različite učinke na naša

usta. Tri pružaju „osjećaj brzog ugriza" u stražnjem dijelu nepca i ždri

jela, a preostala dva osjećaj „dugog ugriza slabog intenziteta" na

jeziku i srednjem nepcu. Koliko vas papričice peku ovisi o različitim

količinama ovih pet sasto

jaka. Kapsaicin općenito

nadražuje i može „opeci"

kožu koja je već bila po-

rezana ili oguljena. Odgovor

na kapsaicin je obram

ben: bol, suzne oči,

curi nam nos.

Treba li piti vodu i

njome pokušati ohla

diti usta ako vas je

zapao jako ljut curry?

Ne, jer je kapsaicin topiv u mastima pa voda neće pomoći i neće vas

osloboditi osjećaja pečenja. Pokušajte piti mlijeko ili jogurt, jer oboje

sadrže masti u kojima će se kapsaicin otapati i moći ćete ga probaviti.

Što mislite, zašto su ti dragi ljudi stavili raita12 na jelovnik?

11 Curry je naziv za vrlo raznoliku skupinu začina ili začinjenih umaka koji su ponekad vrlo ljuti. Najčešće se koristi u indijskoj i tajlandskoj kuhinji (nap. prev.).

12 Raita je indijski začinski umak. Temelj mu je jogurt u koji se umiješaju razni začini, krastavci i luk, no za okus je najhitnija gorčica (nap. prev.).


Kako se radi šerbet? Volim kako šumi.

Biste li ga jednako voljeli kad bih vam rekao da je to oblik boli koji

je u potpunosti posljedica enzimske reakcije? Kada se šerbet otapa u

ustima i izbija u peckav pjenušav osjećaj, odvija se isti proces kao i kad

na jezik dođu mjehurićasta karbonizirana pića. Djelovanjem enzima

sline na ta pića, u ustima i na površini jezika stvara se slaba ugljična

kiselina. Kiseline u šerbetu, limunska i tartarna, djeluju na isti način.

Obožavatelje šerbeta moglo bi se nazvati ozbiljnim mazohistima ili,

barem, zaluđenima kiselinom.

Ponekad kad snažno zagrizem pepermint

vidi se iskra. Zašto?

Je li možda vaše ime Ralje? U pepermint bombonima zapravo pos

toje dva izvora svjetla. Prvi su molekule šećera, a drugi je peper-

mintasta aroma crnogorice, metil-salicilat.

Kada zagrizete pepermint, vaši zubi lome molekule šećera i pozi

tivni i negativni naboji se odvajaju. Kada je razlika u nabojima dovoljno

velika, negativno nabijeni elektroni skoče preko raspukline i putem se

sudaraju s atomima dušika. Dušik se nalazi tamo jer je jedan od sasto

jaka zraka. Posljedica sudara elektrona i dušika je da dušik emitira vrlo

slabašnu plavkastu svjetlost. Želite li ovo vidjeti bez da zube izlažete

opasnosti, pričekajte u tamnoj sobi petnaestak minuta da vam se oči

najbolje moguće naviknu na tamu. Tada jednostavno sudarite dvije

kocke šećera i vidjet ćete isti plavi učinak.


tjelešca koja mogu primati poruke i slati ih u mozak. Neka od njih

osjetljiva su na toplinu, svjetlo, pritisak ili bol. Kada se stimuliraju

„tjelešca za bol" osjećamo svrbež.

Kemijski govoreći, kada počešemo mjesto koje nas svrbi, naši mas-

tociti (tip bijelih krvnih stanica koje su uključene u alergijske reakcije)

otpuštaju tvar histamin. Histamin se veže za receptore na prisutnim

živčanim završecima i osjećamo svrbež.

Svrbež mogu izazvati različite iritabilne tvari. Ljudi koji pate od

alergija, proizvode višak histamina zbog prisutnosti tvari koja drugu

osobu možda uopće ne bi podražila.

Što je svrbež zapravo, u psihološkom smislu, nije sasvim jasno.

Možda se radi o posebnoj vrsti boli koju osjećamo pod utjecajem točno

određenog podražaja. Neki pak smatraju kako svrbež nema veze s boli

i da je posebna vrsta osjećaja s vlastitim mehanizmom.

Zašto rana svrbi kada zacjeljuje? s >

Kada porezotine, kemijski spojevi ili bakterije

oštete stanicu, ozljeda uzrokuje upalni odgovor

koji je dio tjelesnog obrambenog mehanizma.

Četiri simptoma su uobičajena: crvenilo, bol,

toplina i oteklina. Upala je pokušaj tijela da

uništi mikrobe, otrove ili strane tvari na

mjestu ozljede da se ne bi proširili na

susjedno tkivo, te da ozlijeđeno

pripremi mjesto za zarastanje

tkiva.

Zašto peperminti hlade usta?

Okus peperminta primaju četiri tipa okusnih pupoljaka: za slatko,

gorko, slano i kiselo, i receptori mirisa u nosu. Aroma peperminta koja

bombonu daje okus je poput aktivatora koji šalje „mmmm... peper-

mint" poruku u mozak.

No, učinak hlađenja peperminta nema veze s aromom peperminta, a ni s

okusom ili mirisom. Osjećaj hladnoće šalje se u mozak drugim živcima koji se

obično aktiviraju padom temperature. Jedan od kemijskih spojeva koji okida

ju te „hladne" živce zove se mentol i važan je sastojak peperminta. Od njega

vas hladi u ustima, no ne dolazi zaista do pada temperature. To je iluzija.

Zašto ozljeda manje boli ako je trljamo?

Signali putuju u mozak živčanim stanicama, neuronima, no neki

neuroni prenose signale brže od drugih. Signali boli putuju sporije od

nekih drugih i kada trljate ozljedu, čime je zapravo zagrijavate, signal

zagrijavanja putuje skupinom osjetnih neurona različitom od one za

bol, i brzina prijenosa je veća. Poruka o trljanju (ili o toplini) stiže u

mozak prije poruke o boli i čini nam se da se bol ublažila.

Zašto nas svrbi?

Svrbež je rani sustav koji nas upozorava da je tijelo došlo u doticaj

sa štetnom tvari. Na završecima živčanih vlakana nalaze se sitna

1 9 0 P A U L H E I N E Y

Svrbež koji osjećamo dok rana zacjeljuje uzrokuje rast novih stani

ca ispod stare kraste. Kožne stanice stvaraju novi sloj kože i krasta

postaje sve napetija i može svrbjeti. Ispod kraste nastaju i živčane stani

ce i kad počinju primati i odašiljati poruke, stvorit će osjećaj svrbeži.

Zašto se češemo i odakle iznenadan svrbež?

Prvo moramo shvatiti „osjećaj svrbeža i škakljanja" koje uzrokuju

mehanoreceptorni živčani završeci u gornjim slojevima kože.

Mehanoreceptor je stanica, ili dio stanice, koja sadrži strukture

osjetljive na podraživanje uvijanjem ili savijanjem. Vrlo su slične stani

cama odgovornima za poznatu nam polaganu bol i stoga se pret

postavlja da je svrbež vrsta boli.

M O G U L I K R A V E S I L A Z I T I NIZ S T U B E ? 1 9 1

Kada su živčani završeci podraženi, otpuštaju neuroprijenosnik

(nazvan tvar P) koji proširuje krvne žile pa više krvi može pritjecati do

mjesta iritacije i koža postaje ružičasta. Tvar P aktivira i mastocite, koji

su dio tjelesnog alergijskog sustava, i te stanice otpuštaju histamin koji

dodatno proširuje krvne žile i na mjestu iritacije nastaje oteklina. Tako

nastaje osjećaj svrbeža i škakljanja.

Refleks češanja je vrlo moćan i uzrokuje ga refleks kralježnične

moždine koji locira mjesto svrbeži i ruku usmjerava prema njemu.

Češanje olakšava svrbež uklanjanjem podražaja ili, češemo li se

dovoljno snažno da uzrokujemo bol, potiskivanjem signala svrbeži u

kralježničnoj moždini.

Regeneriraju li regeneratori za kosu

zaista našu kosu?

Kosa je mrtva. Vrlo jednostavno. Jedino što regeneratori mogu

učiniti jest privremeno poboljšati stanje vaše kose, no ne mogu joj dati

život koji nema.

Pa, čine li ti regeneratori išta? Što se više igrate kosom, sušite je

sušilom, radite trajnu, češljate, to se više oštećuje. Zamislite ako

možete, da ste uzeli oštećenu vlas kose i pogledali je pod

mikroskopom. Vidjeli biste mnoštvo stršećih ljuski polijepljenih jednu

po drugoj. Zato vam je kosa pod prstima gruba, teško se češlja i nema

sjaja. Većina regeneratora prevlaci kosu tako da izgleda glatka. Zato je

možete lakše raščešljati nakon što ste na nju stavili regenerator.


Zašto zijevamo i zašto je zijevanje zarazno?

Postoje tri teorije i sve tri su proturiječne.

Prva teorija je fiziološka: zijevamo kako bismo u tijelo unijeli više

kisika ili da bismo se oslobodili suvišna ugljikovog dioksida. Zijevanje je

zarazno jer je velika vjerojatnost da će u danoj prostoriji svima u isto

vrijeme nedostajati svježeg zraka.

Drugo, teorija o dosadi. Ako je svima nešto dosadno, zijevat će. No,

to objašnjava zijevanje samo kao društveni pokazatelj drugoj osobi da

nam je dosadna.

Konačno, evolucijska teorija. Ona kaže da zijevamo kako bismo

pokazali zube i time dali do znanja da možemo postati opaki ako

M O G U L I K R A V E S I L A Z I T I N I Z S T U B E ? 1 9 3

treba. Zijevanje je nekada imalo ulogu upozorenja, no kako smo

postali civilizirani, izgubilo je agresivno značenje.

Je li vas koja uvjerila? Znanstvenik dr. Provine proveo je nekoliko

pokusa o zijevanju i zaključio da je prva teorija pogrešna. Zalijepio je

usta ispitanicima tako da nisu mogli zijevati otvaranjem usta, već su

mogli udisati samo kroz nos. Ispitanici su rekli kako nisu bili „zado

voljni" njegovom metodom zijevanja iako su i dalje mogli primati kisik.

Također je u ispitanike upumpavao čisti kisik, no uvidio je da se

frekvencija zijevanja nije promijenila. To bi moglo značiti da zijevanje

ne uzrokuje manjak kisika.

Što se tiče hipoteze o dosadi, primijetio je da je zijevalo znatno više

ispitanika koji su trideset minuta gledali neki uzorak od onih koji su

trideset minuta gledali glazbene spotove. No, jesu li zijevali iz psiho

loških razloga (iz dosade) ili zbog fizioloških (dosada ih je uspavala)?

Dr. Provine je, međutim, otkrio da se najviše zijeva oko jednog sata

prije spavanja i jednog sata nakon buđenja. Također postoji i nepore

civa veza između rastezanja i zijevanja.

No, sada postoji nova teorija koja kaže da je zijevanje način sti

muliranja toka limfe kroz mišiće lica. Limfa je tekućina koja teče tje

lesnim limfnim sustavom i pomaže borbi protiv infekcija i bolesti. Da bi

mogla teći tijelom, kostur se mora kretati jer limfa ne cirkulira na isti

način kao krv. Pretpostavlja se da nam zato, kao prva stvar ujutro

nakon buđenja, odgovara rastezanje. Zijevanje bi moglo biti način na

koji limfu potičemo na kretanje licem i vratom.

Zašto je zarazno? Na to pitanje nema pravog odgovora, no defini

tivno je zarazno. Samo pisanje ovoga me natjeralo na zijevanje, a

kladim se i vas, iako, nadam se, ne od dosade.


Zašto temperaturu djetetove vode za kupanje

provjeravamo laktovima?

Više bi smisla imalo provjeravati rukom, jer u rukama ima više

živčanih završetaka nego u laktovima. Međutim, koža ruku je prilično

debela i štiti kožne temperaturne receptore od topline koju ispitujemo.

Uz to, naše ruke su se možda navikle na doticanje zagrijanih stvari i ne

bi bile dobar pokazatelj. Učinkovitije je koristiti dio tijela koji ima tanju

kožu. Lakat koristimo zato što nam je pri ruci.

Zašto žudimo za čokoladom?

Čokolada ima kemijska svojstva koja uzrokuju zadovoljstvo. Tako je!

Sadrži velike količine feniletilamina koji je prisutan i u našim tijelima i oslo

bađa se tokom spolnog uzbuđenja, u afektu i ubrzava bilo. Čokolada

sadrži i metilksantin i teobromin koji imaju učinak sličan kofeinu. Ako to

nije dovoljno, čvrsta je pri sobnoj temperaturi, ali otapa se na temperaturi

malo nižoj od tjelesne što je čini gotovo savršenom.

Zašto se smijemo?

Smijeh je neobičan jer može pokazati sreću, živčanost, neugodu ili

razočaranje. Može opuštati (dok se smijemo mišići cijelog tijela se

opuštaju), a može isključiti nekoga ako ga ismijavamo. Njime možemo

pokazati i nadmoć: kad se šef našali, svi se smiju.

M O G U L I K R A V E S I L A Z I T I NIZ S T U B E ? 1 9 5

No, „zašto" se točno smijemo, još uvijek zbunjuje znanstvenike.

Psiholozi bihevioristi13 smatraju da smijeh nije tako profinjen svjesni

proces kako bismo očekivali, već primitivan odgovor na okolinu.

Smijeh možda ojačava društvene veze jer je vanjski znak da se u

danom društvu osjećamo ugodno. Šala je u biti oblik društvenog

povezivanja. Smijeh je prirodni oblik opuštanja i svi smo se nekiput

osjećali „malaksalo" od jakog smijeha. Smijeh ima na naše tijelo

učinak suprotan onom klasičnom „napadni ili bježi".

U napetoj situaciji smijeh može biti živčana reakcija, način da se

ublaži potencijalna prijetnja sukobljavanja, poput nervoznog smijuc-

kanja. Smijeh može biti povezan i s moći i agresijom.

Mnogi su razlozi smijuckanju, no istraživanje smijeha još nije naišlo

na poantu.

Što nas uspavljuje?

Spavanje je jedna od najuobičajenijih ljudskih aktivnosti, a svejedno

se malo toga zna o njegovim mehanizmima i onom što ga pokreće.

Hipofiza, žlijezda smještena pri bazi mozga, igra bitnu ulogu jer

proizvodi kemijski spoj melatonin. Melatonin ulazi u krvotok i upravlja cik

lusom spavanja i buđenja. Pilići kojima je melatonin bio ubrizgan, utonuli

su u san. Do nedavno, nitko nije uspio pronaći prirodan spoj koji izaziva

san (iako, naravno, ima nekoliko sintetičkih droga koji ga potiču), no

skupina istraživača u Kaliforniji otkrila je povišenu razinu jedne tvari u cere-

brospinalnoj tekućini (tekućini koja oplakuje mozak i kralježničnu moždi

nu) mačaka kojima je bio uskraćen san. Kada su je ubrizgali u štakore,

13 Biheviorizam (engl. behaviour - ponašanje, način djelovanja) je smjer u psihologiji koji spoznaje crpi iz promatranja kako se ljudi ponašaju pod različitim kontroliranim uvjetima i na temelju tih opažanja objašnjava duševne procese (nap. prev).

1 9 6 PAUL HEINEY

čvrsto su zaspali. „Tvar spavanja" je masna kiselina, slična jednoj od kom

ponenti stanične membrane, no nije poznato što okida njezino

oslobađanje. U budućnosti moglo bi je se iskoristiti kao prirodnu pilulu za

spavanje. Pilule koje se trenutno može dobiti na recept mogu uzrokovati

ovisnost i imaju neugodne nuspojave slične mamurnosti. Lijek sličan pravoj

stvari možda ne bi imao takvih nedostataka.

Zašto se zacrvenimo kad nam je neugodno?

Za crvenilo je odgovoran simpatički živčani sustav, sustav kojeg čine

živci nad kojima nemamo nadzor. Bez obzira na to koliko se trudili, ne

možete spriječiti crvenilo. Ustvari, možete samo pogoršati stvar. Emocije

pokreću crvenjenje zbog kojeg je količina krvi koja stiže do lica povećana

i lice nam izgleda crveno. Stvari, odnosno krvotok, se opuštanjem sim-

patičkog živčanog sustava prilično brzo vraćaju u normalu.

MOGU LI KRAVE SILAZITI NIZ STUBE? 1 9 7

Ako se zjenice šire prilikom spolne nadraženosti

i sužuju na jakom svjetlu, što će nadvladati

ako vam se svidi netko tko sjedi na plaži?

Otvaranjem i zatvaranjem zjenica upravljaju dva živčana sustava:

simpatički sustav nadzire otvaranje i širenje, a parasimpatički stezanje i

sužavanje. Veličina zjenice uvijek je određena ravnotežom između njih.

Ako je na plaži vrlo svijetlo, parasimpatički sustav nastojat će oko

držati pritvorenim kako bi se umanjila vjerojatnost oštećenja osjetljive

mrežnice u stražnjem dijelu oka. No, pri spolnom uzbuđenju, koje je

praćeno ubrzanim radom srca, simpatički sustav želi da su te divne oči

širom otvorene.

Naposljetku bi pobijedilo Sunce! Živci parasimpatičkog sustava koji

nadziru zatvaranje zjenice aktivniji su od živaca simpatičkog sustava

koji u stanju uzbuđenosti uzrokuju širenje zjenice. Rekao bih da se

zjenica nakratko raširi kada ugledate nekog tko vam se sviđa, no vrlo

brzo se opet steže. Osim ako vas uzbuđenje nije preplavilo.

Koliko živčanih završetaka

ima jezik?

Mislite li na okusne pupoljke? To nije isto. Jedan okusni pupoljak

može biti povezan s nekoliko živčanih završetaka. Neki živčani završeci

detektiraju toplinu, drugi su uključeni u pokretanje, a neki odgovaraju

na oštećenja i šalju signale boli u mozak. Postoje i kranijalni živci tako

da je jezik zapravo gomila špageta živčanih završetaka.

No, moglo bi se od oka (ili od jezika) reći da imamo oko 10 000

okusnih pupoljaka, no ne samo na jeziku već i na nepcu i obrazima.

Broj receptora na završetku svakog pupoljka je između 50 i 150.

Zašto ribani sir ima bolji okus

od kriške sira?

Okusni pupoljci na jeziku i u ustima djeluju na principu kemijske reak

cije između hrane i okusnog pupoljka. Da bi došlo do reakcije, hrana mora

dodirivati okusni pupoljak. Usporedimo li ribani sir s jednakom količinom

neribanog, ribani ima mnogo veću sirastu površinu pa je veća površina

raspoloživa za interakciju s okusnim pupoljcima i okus će biti jači i razno-

likiji. To je, valja napomenuti, teorija. Provjerite je sami.


Ponekad mi dok jedem curi nos. Zašto?

Postoji nekoliko razloga koji bi mogli objasniti zašto vam curi nos

dok jedete. Ako je hrana koju jedete vruća, toplina u vašim ustima širi

se i na nosnu šupljinu. U njoj se uvijek nalazi sluz koja ima vrlo važnu

ulogu u održavanju nosa čistog od klica. Stoje toplija, sluz će biti rjeđa.

Nos vam može curiti ako jedete vruću hranu jer toplina hrane dolazi i

do njega. To se ne događa samo s vrućom hranom već i sa začinjenom

hranom poput curryja - od toga bi vam također mogao curiti nos.

Mala količina nosne sluzi ključna je za osjet okusa jer mnogo toga

što doživljavamo kao okus je zapravo miris. Ljudi koji su izgubili osjet

njuha (kao kada imate hunjavicu) žale se da im je hrana bezukusna i

dosadna. Naši okusni pupoljci mogu detektirati samo četiri različita

okusa: slatko, slano, gorko i kiselo. Za okuse između ovih moramo se

oslanjati na osjet njuha.

Miris je jači kada je u dodiru s vlažnom površinom jer se spojevi koji

oslobađaju mirise mogu otopiti u tekućini i olakšati stanicama da ga

detektiraju. To je jedan od razloga zašto psi sa svojim vlažnim

njuškama imaju mnogo osjetljiviji njuh od ljudi. Nos će, dakle, pokušati

proizvesti malo sluzi dok jedemo kako bi nam pomogao da mirišemo i

okusimo hranu.

Koje je biološko objašnjenje ljubavi?

Analizirate li čokoladu, otkrit ćete da je jedan od glavnih sastojaka

za „dobar osjećaj" kemijski spoj feniletilamin. Taj spoj prisutan je i u

2 0 ° PAUL HEINEY

našim tijelima prilikom spolnog uzbuđenja, a proizvodi ga hipofiza.

Ima ulogu u pojačanju osjećanja i ubrzanju rada srca.

Dopamin je također dio „osjećaja zaljubljenosti". On juri mozgom

i čini da se dobro osjećamo, a pomaže mu noradrenalin koji potiče

proizvodnju adrenalina koji pak ubrzava rad srca. Većim dijelom osjećaj

blaženstva uzrokuje feniletilamin. Ova tri spoja ponekad mogu, djelu

jući zajedno, nadvladati aktivnost mozga koja upravlja logičkim

razmišljanjem; otuda „luda" zaljubljenost.

Smatra se da iracionalne romantične zamisli uzrokuje oksitocin, primarni

hormon spolnog uzbuđenja koji pokreće orgazam i osjećaje emocionalne

privrženosti. Kako postajete uzbuđeniji, oslobađa se sve više oksitocina.

Zašto nam se čini da vrijeme brže prolazi

što smo stariji?

Brzinu prolaženja vremena mjerimo tako da ga povezujemo s prošlim

doživljajima. Što dulje živimo, više smo toga iskusili. U petoj godini tjedan

nam se čini dulji nego u dvadesetoj jednostavno zato

što petogodišnjak nije proživio toliko „vremena"

kao dvadesetogodišnjak. U usporedbi s pro-

življenim vremenom, dvadesetogo-

dišnjaku se tjedan čini kra-

cim nego petogo-

dišnjaku za kojeg

je tjedan još uvi

jek značajan

dio života.


Zašto se naježim kad dodirnem frotir?

Postoje mnogi osjećaji nalik ovom koji ste opisali i dolaze pod

različitim imenima: ježenje, trnci niz leđa ili osjećaj koji opisujemo kao

„netko mi je prešao preko groba".

Najlakše je objasniti ježenje. Ono je ostatak iz vremena kada su naši preci

bili dlakaviji od nas. Mišići u našoj koži se na hladnoći ukrute i dlačice na tije

lima nam se usprave. Da smo dlakaviji, između dlaka bi se uhvatio zrak i tako

bismo izolirali tijela od hladnoće. Druge dlakave životinje i ptice koriste ovaj

mehanizam da bi se zaštitile od hladnog vremena. Ježenje je, dakle, atavizam,

što znači da naše tijelo reagira na način koji je bio koristan u prošlosti.

Možda ste primijetili da se krzno nekih životinja podiže ne samo

kao odgovor na hladnoću, već i na prijeteće zvukove ili predmete.

Sjetite se kako mačke s uzdignutim krznom bježe od pasa. Zbog tog

refleksa svojim protivnicima izgledaju veće i opasnije. Moguće je da bi

ljudi isto tako reagirali kada bi imali više dlake, i to bi moglo objasniti

zašto se naježimo kad nam je neugodno ili nam netko prijeti.

Ove reakcije kod različitih ljudi okidaju različite stvari. Nekima je

grebanje noktima po školskoj ploči prijeteće, dok drugima ne smeta.

Kod vas je to frotir, a ni ja ga ne podnosim!

Zašto se ljubimo da bismo pokazali naklonost?

Jedna od stvari koja nas razlikuje od životinja je način na koji

međusobno komuniciramo. To možemo činiti na razne načine, a neki

od njih su vrlo složeni.


Jedan očiti način komunikacije je jezik kojim možemo izraziti složene

zamisli i osjećaje, i koji nam omogućuje da nas drugi razumiju. Nije

sasvim jasno da li se jezik razvio kada smo počeli živjeti u većim skupina

ma ili je jezik to omogućio. Kako bilo da bilo, jezik nam je omogućio da

razvijemo specifične kulture i da živimo u vrlo velikim zajednicama.

No, ljudi ne komuniciraju samo govorom, već i izrazima lica, stavom

i fizičkom interakcijom. Neke životinje to također mogu, i što je veća

društvena skupina, složenije su interakcije. Kod društvenih primata je,

primjerice, timarenje krzna važan dio ponašanja i služi izgradnji odnosa.

lako svi imamo iste sposobnosti izražavanja osjećaja kroz fizičke

izraze i interakciju, točan način na koji ćemo to činiti uvelike ovisi o kul

turnom okolišu. Ljubljenje je oblik komunikacije kojim drugome govo

rimo što za njih osjećamo, no nema sumnje da su način na koji daje

mo poljubac i situacija u kojoj mislimo da je prikladno poljubiti neko

ga uvelike ovisni o našoj kulturnoj pozadini.

U ovoj taktilnoj vrsti komunikacije sudjeluju usne i ruke, vjerojatno

stoga stoje gustoća osjetilnih živaca u prstima, na usnama i jeziku vrlo

velika. Svi senzori uključeni u osjet okusa i teksture hrane vrlo su

osjetljivi na temperaturu i teksturu. Zbog osjetljivosti tih dijelova tijela,

emocionalno povezivanje ostvareno je kroz njih.

Odakle onaj osjećaj u želucu kada smo

na toboganu?

Za početak zamislite sile koje djeluju da vašu jadnu utrobu. Na

toboganu, kao i u svakodnevnim situacijama, gravitacija nas povlači

okomito dolje. No, uz tu silu, doživljavamo i sile zbog kretanja


toboganom, osobito silu zbog ubrzanja. To ubrzanje može biti pozi

tivno kada se vožnja ubrzava, ili negativno kada se usporava. Opaki

tobogan pak ubacuje još nekoliko bočnih sila.

Osjećaj kojeg imate je kao da vas netko gura u raznim smjerovima,

ovisno o smjeru akceleracije. No, sile ne osjećamo odvojeno, već osje

ćamo njihov zajednički učinak i tobogan to iskorištava. Ubrzavamo li

snažno uzbrdo, osjećamo obje sile, gravitaciju i učinak vožnje, u istom

smjeru i osjećamo se vrlo teškima. Ako brzo padamo, učinak sila se

poništava i osjećamo se kao da nemamo težinu.

Ova prividna promjena težine daje nam onaj neobičan osjećaj. Dok

se strmoglavljujemo nizbrdo, svi labavo povezani organi u našem tijelu

se zasebno ubrzavaju i to doživljavamo kao neobičan osjećaj. Pri brzom

padu i uslijed međudjelovanja dviju sila gotovo da i nema sile prema

tlu i naš se želudac osjeća kao u bestežinskom stanju, a mi se osjećamo

kao da tonemo.

Zašto ljudi ne mogu sami sebe škakljati?

Škakljanje podražuje osjetljive živčane završetke ispod površine

kože. Neki se ljudi smiju, a drugi ne uklanjaju od dodira.

Koliko će škakljanje biti škakljivo ovisi o tome tko škaklja! Nedavne

studije su pokazale razliku u slikovnim prikazima moždane aktivnosti

ljudi koje su škakljali drugi i koji su škakljali sami sebe. Kod samoškak-

Ijanja, izgleda da mozak unaprijed zna što će se dogoditi i govori vam

da to ignorirate. Moždani skenovi samoškakljača pokazali su da mali

mozak, dio mozga koji sudjeluje u planiranju, šalje hitne poruke u

druge dijelove mozga upozoravajući ih da se sprema osjet.

204 PAUL HEINEY

No, mi nemamo nadzor nad tim osjećanjem. Primjerice, život bi bio

nemoguć ako bi nas tabani škakljali svaki put kada bi ih spustili na tlo.

Tako da se mozak bavi i time, razvrstava važne podražaje od onih koji

i nisu toliko važni.

Evolucionist Darwin zanimao se za fenomen škakljanja. Primijetio je da

se žrtva škakljanja izmiče kako bi uklonila ranjive dijelove tijela od podraža

ja. Mislio je kako je to evolucijski mehanizam koji nas štiti od grabežljiva-

ca. Zanimljivo je da je zadovoljstvo od škakljanja to veće što smo stariji.

Zašto nam se ponekad u snu javlja osjećaj

da „padamo s litice?"

Dok spavamo, mišići ruku i nogu su praktički paralizirani. Da nisu,

glumili bismo svoje snove! Zamislite kako bi to izgledalo. Problem je u

tome što se ta „paraliza" ne događa uvijek u času kada zaspimo.

Ako usnemo, a onda nas nešto probudi, možda ćemo osjetiti kao

da padamo ili se trzamo jer smo se probudili malo prije no što je pa

raliza u mišićima nestala. Drugim riječima, mišići vam se vraćaju u život

dok ste vi već svjesni i zato osjećate trzaj. Možda vam se čini da vas je

taj trzaj probudio, no zapravo je obratno, prvo ste se probudili, a

potom pomaknuli.

Neki ljudi doživljavaju dugu stanku i leže mirni pola sekunde nakon

buđenja bez da mogu pomaknuti ruke ili noge. Nema razloga za brigu.

Drugi misle da njihova paraliza nije dovoljno učinkovita i mnogo se

bacakaju dok spavaju. To je poznato kao sindrom nemirnih nogu i

može biti vrlo zamoran onome tko dijeli krevet s takvom osobom, iako

na nju samu nema učinka.

9

Brzopotezno računanje

Počnimo od nule

208 PAUL HEINEY

Bih li imala više šansi da igram Državnu lutriju

gdje trebam pogoditi samo 6 brojeva od 49? *

Kako da izračunam vjerojatnost pobjede?

Da biste osvojili veliku nagradu, morate izabrati 6 točnih brojeva od 49.

Vjerojatnost da ćete pogoditi prvu kuglicu je 6 od 49. To je vjerojatnost da

će kuglica odabrana između njih 49 odgovarati jednoj od 6 zadanih.

Vjerojatnost da ćete pogoditi drugu kuglicu je 5 od 48. Vjerojatnost

da ćete pogoditi treću je 4 od 47 i tako dalje sve do 1 od 44.

Kada imate vjerojatnost jednog događaja / još nekog drugog

događaja, da biste dobili ukupnu vjerojatnost oba događaja, treba

pomnožiti ta dva broja. Dakle, da biste pogodili sve brojeve treba pom

nožiti 6/49 x 5/48 x 4/47 x 3/46 x 2/45 x 1/44.

Vjerojatnost je 1/13983816.

MOGU U KRAVE SILAZITI NIZ STUBE? 209

Dakle, imate šansu 1 od 13 983 816 da osvojite jackpot na lutriji.

Ja bih se držao kvizova.

Je li vjerojatnije da ćete dobiti na lotu

dva puta za redom ili dva puta u životu?

Bit će lakše ako pojednostavite pitanje i pitate kolika je vjerojatnost

pobjede ako igrate svaki tjedan jedanaest tjedana.

Recimo da je vjerojatnost pobjede 1 od 10 i da pobijedite prvi

tjedan. Vjerojatnost da ćete opet pobijediti je 1 od 10 za svaki dan tako

da ćete vjerojatno pobijediti jednog od sljedećih dana. Igrate li samo

idući tjedan, vjerojatnost pobjede bit će i dalje 1 od 10. Tako da je

vjerojatnost da ćete pobijediti idući tjedan jednaka vjerojatnosti da ćete

pobijediti bilo sedmog bilo jedanaestog dana. Želim reći da, što više

igrate, imat ćete više prilika da vjerojatnost bude na vašoj strani, no

sama vjerojatnost se ne mijenja.

Što su prosti brojevi i kako da znam

je li broj prost ili ne?

Prosti broj ili primbroj je cijeli broj veći od jedan i djeljiv samo s jedan i

sa samim sobom. Broj koji nije prost, zove se neprosti ili složeni broj. Dakle,

3, 5, 7 i 11 su prosti brojevi, ostale možda možete sami pronaći. No, pri

pazite: kada su brojevi veći od nekoliko stotina, otkriti je li broj prost, nije


sasvim jednostavno. Matematičar Fermat (onaj s poznatim „Posljednjim

teoremom") rekao je da ako je p prost broj, tada će a ^ 1 -1, biti djeljivo s

p. Ako a^"1 -1 nije djeljivo s p, tada p nije prost broj. No, ako je djeljivo s

p, svejedno nije nužno da je p prost broj jer i neki složeni brojevi daju rezul

tate djeljive s p. Takvi brojevi se zovu pseudoprosti brojevi.

Pa koliko onda ima prostih brojeva?

Ne postoji konačan broj prostih brojeva. Oni su doista beskonačni

naprosto zato što su cijeli brojevi, koji su također beskonačni. No, ako

kažete da su prosti brojevi podskup cijelih brojeva, ima li tada prostih

manje od cijelih? Zanimljiv argument, ali nije valjan. Zbog definicije

beskonačnosti nikada neće biti kraja cijelim brojevima: teći će zauvijek,

a s njima i prosti brojevi.

Što je to ,,pi" i po čemo je

tako poseban?

Malo je ljudi koji nisu morali naučiti da će omjer opsega kruga i pri-

padnog promjera, bez obzira na veličinu kruga, uvijek biti jednak jt.

Obično mu se vrijednost zaokružuje na 3,14, no n je beskonačan ira

cionalni broj. Primjerice, četvrtina je točno 0,25, no jedna šestina ne

prestaje nakon nekoliko znamenki i iznosi 0,166666... i nastavlja se,

zauvijek. A tako i JT. Želite li ga raspisati do 18. znamenke, JI iznosi

3,141592653589793238, ali tu mu nipošto nije kraj.

Važnost broja jt priznata je već više od četiri tisuće godina: Babilonci

i Egipćani znali su da opseg kruga i njegov promjer povezani kon

stantnim brojem nazvanim jt, premda je vrijednost koja mu je bila pri

pisivana, po suvremenim standardima bila tek približna. U drevna vre

mena približna vrijednost jt je bila 3 i tek se u doba Arhimeda, u trećem

stoljeću pr. n. e. pokazalo prvo znanstveno nastojanje da ga se

izračuna. Arhimed je jt izračunao do 3,14. Početkom šestog stoljeća

kineski i indijski matematičari su, nezavisno jedni od drugih, potvrdili i

povećali broj decimalnih mjesta. Početkom dvadesetog stoljeća, geni

jalni indijski matematičar Srinivasa Ramanujan razvio je načine izračuna

broja jt koji su bili toliko učinkoviti da su uvršteni u računalne algo

ritme, koji su jt mogli izračunati do nekoliko milijuna znamenki. Do

sada, računala su jt izračunala do 200 milijardi decimalnih mjesta, ali jt

se i dalje ne da.

Tko je izmislio znak jednakosti?

To je jedno od velikih neodgovorenih pitanja, no postoje naznake o

njegovu porijeklu. U British Museumu postoji svitak koji se naziva

Rhindov papirus14. Širok je oko pola metra i dugačak gotovo pet i pol

metara, lako nedostaje nekoliko važnih fragmenata, svitak je osnova

našeg poznavanja egipatske matematike i sadrži najstarije poznate

simbole matematičkih operacija, među kojima je i najstariji poznati

znak koji pomalo nalikuje današnjem znaku jednakosti. No, Egipćani

su ga smještali na kraj računa, i iako je pomalo sličan našem znaku jed-

14 Alexander Henry Rhind, škotski antikvar, kupio je 1858. godine u Luxoru ovaj papirus. Rhindov papirus potječe iz Drugog medurazdoblja egipatske povijesti i smatra se da je nađen tokom neza-konskih iskapanja (nap. prev.).

214 PAUL HEINEY

Zašto se kaže „lako kao pasti s balvana17"?

Koliko je zaista lako pasti s balvana?

Pretpostavljam da je pitanje ozbiljno i stoga ću vam dati potpun i kraj

nje ozbiljan odgovor. U igri je nekoliko čimbenika koji će na neki način

međudjelovati i olakšati ili otežati pad s balvana koji vam je na pameti.

Treba razmotriti vaše osjetilo ravnoteže, klizavost balvana te koliko

dobro vaše cipele prianjaju uz balvan. Važna je i veličina balvana. Mali

balvani su manje stabilni od velikih i lakše će se okretati te pospješiti

padanje jer zahtijevaju veću sposobnost održavanja ravnoteže.

Da biste ispitali svoje osjetilo ravnoteže, pokušajte stajati na jednoj

nozi. Želite li zaista lako pasti, prije no što stanete na balvan poremetite

osjetilo ravnoteže tako da se dulje vrijeme vrtite oko svoje osi.

Na klizavost balvana utjecat će razna svojstva balvana. Primjerice, kora

bukve mnogo je glađa od hrastove i smanjit će prianjanje. Bitan čimbenik

je i rast algi na balvanu, koji se određuje količinom vlažnosti drveta - što

je balvan vlažniji, vjerojatnije je da ćete se s njega poskliznuti.

Konačno, važne su cipele koje nosite. Prianjaju li slabo i malom

površinom uz balvan, lakše ćete pasti. Bilo koja ravna cipela s dobrim

potplatom omogućit će vodi da protječe kroz njega i neće se stvarati

sloj vode između cipele i površine balvana. Obučete li visoke pete, lako

ćete pasti jer one nemaju dobar potplat, dodirna površina je malena i

ozbiljna su zapreka održavanju ravnoteže.

Tu je još i središte mase, koje se obično nalazi negdje oko pupka. Nagnete

li se naprijed, tako da je linija koja okomito spaja vaše središte mase s tlom

izvan vaše baze (znači, ako vam ne prolazi kroz stopala), past ćete, dakako,

17 U engleskom jeziku fraza „as easy as falling of a log" (lako kao pasti s balvana) označava da je nešto vrlo lako učiniti (nap. prev.).

ne pomaknete li noge. Što ste viši, vaše središte mase je na višem položaju i

pomak koji će vas učiniti nestabilnima je manji. Očito je da velika stopala

povećavaju površinu baze i čine vas stabilnijima. Visoka osoba s malim stopa

lima lakše će pasti s balvana od male osobe s velikim stopalima.

Zamislite da ste na semaforu, u zaustavljenom automobilu,

i gledate u retrovizor. Ugledate automobil iza vas kako vam se

približava velikom brzinom. Nije vidio semafor. Zaletjet će se u vas!

Je li bolje stati na kočnicu ili je brzo otpustiti da bi umanjili štetu? Ili je svejedno?

Osobno, glasao bih za puštanje kočnice.

Šteta nastaje zbog samog sudara, jer kada jedan predmet udari drugi,

količina gibanja prvog mora kroz dulje ili kraće vrijeme pasti na nulu.


Promjena količine gibanja je umnožak sile i vremena u kojem

predmet osjeća silu. Dakle, za danu količinu gibanja vrijedi: što je

vrijeme sudara dulje, sila je manja, a što je vrijeme sudara kraće, sila

je veća. To je poput skakanja gore-dolje: pogrčite li koljena, pro

duljili ste duljinu sudara s tlom i doskok je bezbolan. Pružite li ko

ljena, skok naglo prestaje i osjećate bol. Stoga, za slabiji sudar

otpustite kočnice.

Zašto loptica za golf

ima rupice?

Rupice oko loptice stvaraju turbulencije bez kojih bi se iza loptice

stvorio vrtlog koji bi djelovao kao vučna sila te bi je povlačio prema

natrag i usporavao. Rupičaste loptice lete brže.

Treba uzeti u obzir i Bernoullijev zakon. Zamislite pred sobom lop

ticu u letu s lijeva na desno. Zrak ulazi u rupice i, vrti li se loptica u

smjeru kazaljke na satu, rupice na gornjoj površini ubrzat će zrak jer se

vrte u smjeru zračne struje, dok će one na donjoj površini ići protiv

struje i smanjivati brzinu zraka. Bernoullijev zakon kaže da se ubrza

vanjem zraka smanjuje tlak. Sada imate smanjeni tlak na gornjoj

površini, a povećani na donjoj. To se zove potisak! Postignete li da se

loptica vrti u suprotnom smjeru, kao što to mogu tenisači, povećat

ćete tlak na gornju površinu, a smanjiti na donju i loptica će strmije

padati.


Uzletite li helikopterom, lebdite iznad jedne točke

dovoljno dugo i pustite da se Zemlja

ispod vas okreće, ne biste li trebali prijeći

znatnu udaljenost a da se niste ni pomakli?

Zašto to nije tako?

Mislite li zaista da ćete, ako dovoljno dugo lebdite nad Londonom,

sletjeti u Parizu? Točno, Zemlja se okreće, a okreće se i Newton u grobu

zbog vašeg nepoznavanja njegovih zakona očuvanja energije.

Uzletite li okomito u helikopteru, čak i s dovoljno goriva ne biste

mogli kružiti oko Zemlje. U pitanju je količina gibanja. Dok stojite na

površini Zemlje, koja se na ekvatoru okreće brzinom od 530 km/h,

imate kutnu količinu gibanja zato što ste na Zemlji. Prema Newtonu,

količina gibanja uvijek je očuvana. Drugim riječima, količina gibanja ne

može se niti stvoriti niti uništiti, već se može mijenjati djelovanjem sila

opisanim Newtonovim zakonima gibanja. Jednostavnim skakanjem u

zrak ne možete uništiti količinu gibanja svog tijela, a želite li to dokaza

ti, trebate samo skočiti u mjestu. Miče li se Zemlja ispod vas? Jeste li

doskočili na isto mjesto? Naravno da jeste.

Isto se događa u helikopteru. On također ima kutnu količinu giba

nja koja se ne može promijeniti drugačije nego djelovanjem sila. Želite

li pomaknuti helikopter, morate otpustiti ventile da biste postigli silu i

tek ćete tada putovati. Ledbeći nećete nikuda stići.


bi ista. Razlog je taj što dok tigrica leti, svakim zamahom krila poguru-

je zrak prema dolje silom koja odgovara njezinoj težini. U krletci s

otvorenim stranama zrak bježi i nema učinka na težinu. I opet smo na

Nevvtonovim zakonima i očuvanju energije.

Bih li ja mogao postići isti učinak, mislim, prividno smanjiti težinu

tako da stanem na vagu na samo jednoj nozi

umjesto na dvije?

Stati jednom nogom na vagu nije rješenje vječnog problema s

prekomjernom težinom.

Težina je mjera sile, a silu možemo izraziti kao umnožak površine i

tlaka. Stojite li jednom nogom na vagi umjesto dvjema, smanjili ste

površinu u dodiru s vagom, no tlak na tu površinu proporcionalno se

povećao, tako da je sila, vaša težina, ostala ista.

Što ako bih imao dvije vage i stao jednom nogom na svaku:

bih li mogao mijenjati težinu ljuljajući se

s jedne strane na drugu?

Imate li dvije vage i na svaku od njih stavite jednu nogu, težina iz

mjerena na svakoj od njih ovisit če o dodirnoj površini između stopala

Nalazi li se pčela u autobusu i lebdi negdje

blizu prednjeg dijela, hoće li kada autobus krene

ostati naprijed ili će biti povučena prema nazad?

Ono što vrijedi za vas, vrijedi i za pčelu. Zrak se ne ubrzava prema

natrag kad autobus krene, zar ne? Naime, kako autobus ubrzava, jed

nako ubrzava i zrak u njemu pa relativno gibanje između njih ostaje

nepromijenjeno. Pčela je lebdjela u odnosu na zrak u autobusu, a tako

če i nastaviti. S obzirom na to da se zrak u autobusu ne miče u odno

su na autobus, pčela če ostati na svom mjestu.

Sve mi se više čini da se ništa ne događa kad stvari lebde -

helikopteri se ne miču, pčele ostaju gdje su bile.

No, imate li papigicu tigricu u krletki i ona poleti s prečke,

hoće li krletka biti lakša?

Začudo, da; ukupna težina bit če manja. Dok tigrica sjedi na prečki,

ukupna težina jednaka je zbroju težine krletke i težine ptice. Kada

ptica poleti, njezina težina više nema učinka na vagu na kojoj se nalazi

krletka i ukupna težina je manja.

No, kada bi se ptica nalazila u hermetički zatvorenoj kutiji (ozbiljno

upozorenje: nemojte ovo isprobavati kod kuče), ukupna težina ostala

220 PAUL HEINEY

i vage te tlaka na vagu. Ukupna težina trebala bi ipak biti jednaka vašoj

uobičajenoj. Isprobate li to i ne dobijete li točno svoju težinu, razlog je

manjkavost vage, a ne principa. Isprobajte. K a z a l o adrenalin 139, 200

alergije 97, 189, 191

alge 69, 98,214

aligator, trčanje po leđima 70

alkohol

sastav usnog voska 149

učinci/reakcije na 138-139

zamućenost 175-176

aluminij 38, 110, 178

aminokiseline 160

amonijak

u znoju 135

anaerobno disanje 127

ananas 10, 154

antibiotici 94-95

Arhimed 211

Aristotel 156

artritis 62, 164

astronauti

probava 147

sinusi 136

zahod 33

atomi

broj u svemiru 17-18

veze između 179-180

vidi i: molekule

babilonski brojevni sustav 206

bakar135, 178

bakterije

i prdeži 126-127

korisne/opasne 71, 94

otporni sojevi 41, 94-95

razmnožavanje 10, 94

stresni odgovor 98

vidi i: mikroorganizmi

balvan, pad s 10, 214-215

balzamiranje 149-150

banane, dozrijevanje 154-155

barij 178

barut 177

bazalt 38

bebe

refleks gutanja 145

Bernoullijev zakon 216

bestežinsko stanje 32, 136,

147, 203

beta-ugljikonitrid (C3N4) 180-

181

bilijun, vrijednost 212

bilirubin 133

biljke

bol 97-98

dnevni ciklus 99

fotosinteza 41, 92, 98-99

korisnost 98

miris 93

transport vode 96

uloga lista 92

bioluminiscencija 87

bogomoljka 57

bol

biljke 97-98

svrbež 189-191

bolest, uzroci 95

borborigmi (kruljenje želuca)

130

borna kislina 165-166

borovo ulje 176

Bramagupta (matematičar)

206

brojevi

negativni 19, 206

nula 206

prosti, vidi: prosti brojevi

veliki, američki i britanski

sustav 212

znak jednakosti 211-212

3i210

bubrezi 124, 133

cerebrospinalna tekućina 195

cerumen (usni vosak) MH

ceruminozne žlijezdi 149

coqui žabe 68

crne rupe

nastajanje 26-2 7, A>\

svjetlost u 8, 26, 28 29

crvene krvne s t r i n u e I

crvenilo 189, 196

curry 185-186, 199

Cygnus X-1 26

češa nje 191

čokolada 140-141, 161, 194,

199

Darwin, Charles 204

dehidracija u mamurne >sti

139

dekozaheksaenoln.i kisHin.i

(DHA) 163-164

dermis 134

detergenti, vidi: šamponi,

sapuni, sredstvo /a pr.in|i»

Dettol 175-176

dezinfekcijsko s r e d s t v o i '.u

175

difrakcija svjetlosti, vidi svjPt

lost

dijamanti

boja 179

čvrstoća 179-180

i kameni u g l j e n IM,.' IM I

iskra 181-182

rezanje 181-182

djetlić, učinak kuckanja //

dilatantne t e h u i n e I».'.

dinosauri

imena 52

inteligencija r>4

izmet 56

izumirari|e V, '.'1

paul heiney - mogu li krave silaziti niz stube

Documents