226

OVAJ ČASOPIS I NJEGOV SVETI ZADATAK

Ovaj časopis je jedan od glavnih faktora ili instrumenata u sistemu Biblijske Pouke, ili “BogoslovnogProširenja,” koje je sada bilo predstavljeno u svim djelovima civiliziranog svijeta po WATCH TOWERBIBLE & TRACT SOCIETY, ovlaštenog 1881, “Za Promicanje Kršćanske Spoznaje.” On ne služi samokao učionica gdje se Istraživači Biblije mogu sastati na studij Božanske Riječi, nego također i kao kanalkomunikacije kroz kojeg se do njih može doći sa obavijestima o Kongresima Društva i o dolaskuputujućih predstavnika nazvanih “Putujući starješine,” i biti osvježeni sa izvještajima o Kongresima.

Naše “Berejske Pouke” su tematska ponavljanja ili pregledi STUDIJA koje je naše Društvo izdalo,većinom ugodno uređene, i vrlo korisne svima koji bi zaslužili jedini počasni stupanj kojeg Društvoodobrava, naime, Verbi Dei Minister (V.D.M.), koji, kada ga se prevede na Hrvatski glasi, SlugaBožanske Riječi. Naše obrađivanje Međunarodnih Pouka Nedjeljne Škole je posebno za starijeIstraživače Biblije i Učitelje. Neki to obilježje smatraju neophodnim.

Ovaj časopis čvrsto brani jedini pravi temelj Kršćanske nade koji je sada bio tako općenitonegiran—Otkupljenje kroz dragocjenu krv “Čovjeka Krista Isusa, koji je dao sebe kao Otkupninu[odgovarajuću cijenu, zamjenu] za sve.” (1. Pet. 1:19; 1. Tim. 2:6) Gradeći na tom sigurnom temelju sazlatom, srebrom i dragocjenim kamenjem (1. Kor. 3:11­15; 2. Pet. 1:5­11) Riječi Božje, njegov daljnjizadatak je da “svima rasvjetli što je zajedništvo tajne koja od početka svijeta bijaše skrivena u Bogu...dasada crkvi bude obznanjena mnogovrsna mudrost Božja...koja u drugim naraštajima nije bila obznanjenaljudskim sinovima kao što je sada obznanjena.” (Efež. 3:5­9,10)

Oslobođen je utjecaja bilo koje organizacije, sekte ili ljudskog učenja, dok nastoji sve više i višedovesti svaki svoj izričaj u što potpuniju podložnost volji Božjoj u Kristu, kako je izražena u SvetomPismu. Prema tome časopis je slobodan objaviti odvažno sve ono što je Gospodin rekao—u skladu saBožanskom mudrošću koja nam je data da to razumijemo. Naš stav nije dogmatičan, nego uvjeren; jer miznamo što tvrdimo, koračajući sa bezuvjetnom vjerom po sigurnim Božjim obećanjima. Povjerili smo mupouzdanje, da bude korišten jedino u Njegovoj službi; od tud naše odluke u odnosu na ono što se može išto se možda neće pojaviti na njegovim stranicama da to mora biti u skladu s našom prosudbom onogašto je Njemu ugodno, učenjem Njegove Riječi, za izgrađivanje Njegovog naroda u milosti i spoznaji. I mine samo da pozivamo nego mi potičemo naše čitatelje da si dokažu sve izjave iz časopisa sanepogrešivom Riječju na koju se stalno ukazuje, kako bi se olakšalo takvo ispitivanje.

Za nas Biblija jasno uči:DA JE CRKVA „HRAM“ ŽIVOG BOGA—njegova „građevina“ čija gradnja traje cijelo Evanđeosko doba—od kad

je Krist postao Otkupitelj svijeta i „glavni kamen“ovog hrama kroz kojega će kad bude završen Božji blagoslovidoći svim narodima i oni će imati pristup Njemu.—1 Kor.3:16, 17; Ef. 2:20­22; 1 Moj. 28:14; Gal.3:29

DA SE U MEĐUVREMENU NASTAVLJA KLESANJE, OBLIKOVANJE I POLIRANJE posvećenih vjernika uKristovo djelo pomirenja, i kada posljednji od tog „živog kamenja“, „izabranog i dragocjenog“ bude biospreman,Veliki Graditelj će ih sve dovesti k sebi kroz prvo uskrsnuće; i hram će biti ispunjen slavom i biti ćemjesto sastajanja Boga i ljudi tijekom Milenija.—Otkr. 15:5­8

DA JE TEMELJ NADE ZA CRKVU I SVIJET zasnovan na činjenici da je Isus Krist, milošću Božjom, okusiosmrt za svakoga, „otkupnina za sve“ i da će on biti „istinita svjetlost, koja obasjava svakoga čovjeka i kojadolazi na svijet“ u određeno vrijeme.—Hebr. 2:9; Ivan 1:9; 1 Tim. 2:5,6

DA JE NADA CRKVE da će biti poput svog Gospodina, „vidjeti ga kakav doista jest“, biti „sudionikom božanskeprirode“, i imati udjela u njegovoj slavi kao sunasljednici.—1 Ivan 3:2; Ivan 17:24; Rim.8:17; 2 Pet.1:4

DA JE SADAŠNJI ZADATAK CRKVE usavršavanje svetaca za buduće djelo službe; razvijanje u sebi svakemilosti; biti Božji svjedok svijetu; i pripremiti se da budu kraljevi i svećenici u sljedećem dobu.—Ef. 4:12;Mat. 24:14; Otkr. 1:6; 20:6

DA JE NADA ZA SVIJET milenijsko kraljevstvo u kojemu će svi dobiti priliku biti blagoslovljeni sa spoznajom isvim drugim—vraćanje svega onog što je Adam izgubio, svima koji to prihvate i koji budu bili poslušni, izruku njihovog Otkupitelja i njegove proslavljene Crkve—dok će svi nepopravljivi biti zauvijek uništeni.—Djela 3:19­23; Iza. 35

227

PREMDA je Gospodinov narod savjetovanGospodnjom Riječju da budu mirotvorci, i da teže zamirom, ipak oni su bili unaprijed upozoreni da semoraju boriti. Ti se nalozi površinski čineparadoksnima. Čini se neobičnim da trebamo bitiopomenuti da budemo mirotvorci i zatim nam jerečeno da se borimo. Međutim te se proturječne izjavemogu uskladiti. Ako smo lojalni Gospodinu i Njegovojstvari, naša će nas lojalnost dovesti u suprotnost sasvime što je protivno Bogu. Nije da se mi moramoboriti s ljudima; nego sama činjenica da smosavjetovani biti mirotvorcima podrazumijeva da će bitiprotivljenja.

Kako to da se kada pojedinac želi činiti dobro i činito najbolje što može suočava s protivljenjem? Tako jebilo s našim Gospodarem. Iako je On bio savršen, ipakimao je protivljenje. Prema tome mi ne bismo trebalibiti iznenađeni, ako mi koji smo nesavršeni trebamotrebamo imati slična iskustva. Što je Isus učinio pa daje to izazvalo da mu ljudi rade zlo? On je činio samodobro i nastojao je blagosloviti sve. Međutim Njegovalojalnost Ocu, učinila je nužnim da On prekori grijeh izabludu. Time je navukao na sebe neprijateljstvo onihkoji podržavaju te grijehe i zablude. Tama mrzi svjetlozato što je ona stalni prijekor tami.

Zatim mi nemamo samo protivljenje duha svijeta,nego također i protivljenje našeg vlastitog palog tijelai gorko protivljenje velikog Protivnika i njegovihvojski. Koju moć sve to znači! Jedno vrijeme u našimživotima mi nismo znali što to znači imati protivljenjesvijeta, tijela i Đavla; ali mi to učimo draga braćo. Našveliki Protivnik je veoma lukav neprijatelj, i budan jeiskoristiti svaku priliku zarobiti nas ili nas namamiti uzamku, izazvati protivljenje naših neprijatelja, ipotaknuti sve vrste progonstva i protivljenja.Pojedinac bi pomislio da bi Sotona bio zadovoljan stim što je sam krenuo pogrešnim pravcem; i da bi svremenom bio spreman reći, „Dosta mi je toga.“ Zaštoon to ne kaže? Zato što je on toliko neutoljivneprijatelj Boga i svega što je dobro. Njegovo je srcetoliko otvrdnulo prema svemu što je sveto da se on nemože obnoviti na pokajanje, promijeniti se i krenutisuprotnim smjerom.

UPOZORAVAJUĆI PRIMJER SOTONINOGPRAVCA POSTUPANJA

Kojeg li važnog upozorenja nama da se snažno inedvosmisleno odupiremo samim počecima grijeha,da se odupiremo približavanju iskušenja bitinelojalnima Bogu u najmanjoj mjeri, žureći kPrijestolju milosti u svako vrijeme opasnosti! Sotoninesu smicalice izgleda osmišljene posebno protiv svetaca

Božjih. On se čvrsto suprotstavlja svima onima kojižele hoditi Isusovim stopama, a ne onima koji hode ponačinu ovog svijeta; jer ovi potonji su već manje iliviše pod njegovom vlašću. On ne trči za njima niti ihnastoji uloviti u zamku. Sve što treba činiti je držati ihpodalje od svjetla. (2. Kor. 4:4)

Sotona ne želi da slavno svjetlo Božje dobrotezasvijetli u srcima ljudi; jer koliko god svjetla Istineuđe donosi preobrazbu. Mi postajemo promijenjenimuškarci i žene čim Istina zasvijetli u našim srcima; ita se preobrazba dešava svakodnevno. Kada Sotona tovidi, on iskazuje svu svoju moć da zaslijepi onoga tkose je izvukao iz njegove vlasti, i da plete ponovnosvoju mrežu oko njega. Kada se muha počne boriti daumakne, pauk odjednom nastavlja pojačavati mrežuoko nje. Ako muha umakne iz zamke, pauk će ju opetbude li moguće pokušati uhvatiti u zamku.

Ali unatoč neprijateljima s kojima se moramoboriti, neprijatelji izvana i unutra, mi smo savršenosigurni toliko dugo dok se držimo blizu Gospodaru.Jači je i veći Onaj koji je s nama nego svi koji suprotiv nas. Mi smo naučili nešto o osobnosti našegNebeskog Prijatelja. Isprva smo vidjeli da je Bog bioveliko Biće, koje zaslužuje naše poštovanje; ali sadasve više počinjemo uviđati koliko je On pravedan,koliko je On mudar, koliko je pun ljubavi i ljubazan.Kako tako počinjemo cijeniti Njegovu slavnuosobnost, to nadahnjuje u nama veliku želju dabudemo poput Njega, i mi nalazimo u Bibliji nalog dabi smo mi trebali biti poput našeg Oca na Nebu. Isus jebio poput Njega, i mi smo poučeni da postanemokopijama Božjeg dragog Sina. „Nasljedovatelji mojibudite,“ rekao je Apostol, „kao što sam ja Kristov.“

MI SAMI SMO POSEBNO BOJNO POLJE

Mi smo sada Božji posebni predstavnici u svijetu,boreći se u dobroj borbi vjere protiv grijeha i zla,posebno u nama samima. Nama nipošto nije bilozapovjeđeno da čistimo svijet. Biblija nam ne dajetakve upute. Gospodin će nam dati da to radimonaskoro, kada dosegnemo Kraljevstvo. Mi ne možemosada posve izgurati zlo koje nalazimo u našem tijelu, imi stoga trebamo usmjeriti naše snage protiv grijehakoji je ukorijenjen u našim smrtnim tijelima. Mimoramo poklanjati veliku pažnju, kako mi sami, dokpropovijedamo drugima, ne postanemo odbačenima.Kakva je to misao, da nakon što smo govorili drugimao Bogu, Njegovoj ljubavi, Njegovoj moći i Njegovomspasenju u Kristu, mi sami postanemo odbačeni od togslavnog spasenja!

Kao Nova Stvorenja mi bi smo trebali biti veomabudni, trebali bi smo nastaviti rasti, trebali bi smo rasti

„NE ZABORAVIMO“„Nastojte oko mira sa svima! I oko posvećenja bez kojega nitko neće vidjeti Gospodina!“ (Hebr. 12:14)

228

u snazi da pobijedimo tijelo. Tada ćemo biti sigurni. Misami ćemo biti naše posebno bojno polje. Mnogi odGospodinovog naroda imaju veliku količinu prirodneborbenosti. To je dobra karakterna crta ako jekontrolirana i usmjerena u ispravnom pravcu.Borbenost je neophodna, ili mi nikada neće pobijediti.Ali mi se moramo kontrolirati kako se ne bi smo borilisa braćom; i mi ne ulazimo u osobnu borbu sa Đavlom.Mi mu nismo ravni. Ali mu se moramo odupirati.Gospodin će ga uskoro uhvatiti i svezati ga na tisućugodina. On će pobijediti Protivnika i poništiti će svanjegova djela. Ali biti će potrebno svih tisuću godinaza ostvariti u potpunosti to djelo. Mi se ne trebamonadati da ćemo srušiti Sotonu ili njegova djela dok smou tijelu. To nije naš zadatak. Ono što Gospodin očekujeod nas jeste da pobijedimo sebe, da kontroliramo ovotijelo koje je od pale Adamove rase, da se čuvamokako nas Zli ne bi dotaknuo. (1. Ivan. 5:18)

Mi svi imamo prirodne sklonosti prema grijehu.Neophodno je, prema tome, da pobijedimo sklonostitijela, stav tijela—sve te stvari koje ratuju protiv Duha.Od trenutka kada smo se predali Gospodinu i bili začetiSvetim Duhom, mi smo bili Nova Stvorenja. Stare stvarisu prošle, i sve je postalo novo. Mi više ne pripadamostaroj obitelji, Adamovoj obitelji; mi smo u potpunostinovo stvorenje. Mi smo prešli iz smrti u život, od osudena smrt u Adamu u novi život u Kristu. Nastavak tognovog života ovisit će o našoj vjernosti kao djece Božje.Mi moramo pokazati našu lojalnost Gospodinuodupirući se svemu što se odnosi na stari život.

BIBLIJSKA OHRABRENJA DA SE ČESTODOLAZI K BOGU

Nitko od nas ne može u potpunosti raditi stvarikoje bi trebao. Neki su manje neki više u palom stanju.Ako mislimo da u potpunosti uspijevamo, to je zatošto smo više ili manje slijepi na naše vlastitenedostatke. Mi bi smo htjeli raditi savršeno, ali nemožemo. Ali boreći se u dobroj borbi, mi dokazujemoGospodinu da dajemo najbolje od sebe. Mi nećemonapraviti malo truda, nego ćemo uložiti svu našusnagu, koja će biti nadopunjena s milošćuGospodnjom. Ako ćemo, unatoč našim najboljimnaporima promašiti, a sigurno hoćemo, što tada? „KrvIsusa Krista, Sina njegova, čisti nas od svakogagrijeha.“

Tako ćemo nastaviti „bez mrlje ili nabora ili nečegatakvoga.“ To ne znači da se mi moramo čuvati dadobijemo bilo kakvu mrlju ili nabor na naše haljine;jer mi to ne možemo izbjeći. Međutim Božja jepredivna priprema da mi možemo doći k Njemu ipotraživati zaslugu krvi Spasitelja koji je umro za nas.Mi ne smijemo dopustiti mrlji ili naboru da ostanutako da naruže našu slavnu svadbenu opravu. Kadasmo po prvi puta došli u Očevu obitelj mi smo primili

zaslugu da pokrije sve naše prošle grijehe; ali miimamo sadašnje slabosti i grijehe, i trebamo krv i zanjih također. Gospodin se je stoga pobrinuo za našupotrebu. S tom spoznajom o Očevoj ljubavi i onojnašeg Gospodina Isusa, mi možemo odvažnodoći—hrabro—k Prijestolju Nebeske Milosti.

Neki mogu smatrati da je poprilično oholo takodolaziti k Gospodinu za naše stalno čišćenje od svegazemaljskog onečišćenja, za oproštenje našihsvakodnevnih nehotičnih prijestupa. Međutim Apostolnas je uputio suprotno. Mi trebamo ohrabrenje BožjeRiječi da tako dođemo k Gospodinu da nam budeoprošteno. Tijelo kaže, „Ne odlazi veoma često kPrijestolju Milosti.“ Kada smo prvi puta napravilipogrešku bilo je relativno lako otići s time kGospodinu. Mi smo došli bez puno poteškoća, ili čakbez ijedne. Mi smo rekli Gospodinu da naš prijestupnije bio namjeran, i da nam je bilo žao; i mi smouvidjeli Njegovo oproštenje. Ali drugi puta nije bilotako lako; i postalo je sve teže što smo češće dolazili,svaki put kad pogriješimo. Mi smo mu prvi puta reklida ćemo nastojati biti pažljiviji; no ipak mi smonastavili kršiti standard kojeg smo priznali. Stoga smobili iskušani da ne dolazimo k Bogu sa tom stvari.

NIKADA NE UZIMATI OLAKO BOŽJEMILOSRĐE

Mi svi imamo potrebu osvježiti naše misli saobećanjima za naše ohrabrenje da nastavimo dolazitipo milosrđe i milost za pomoć u svako vrijemepotrebe. Tako bivamo ojačani za poteškoćebudućnosti. Međutim, mi ne bismo smjeli uzimatiolako milosrđe Gospodnje postajući znatno nemarništo se tiče naših riječi i misli i djela; jer akoGospodin vidi bilo što od tog duha, On nam nećespremno oprostiti i vratiti nas u naklonost. On ćeuskratiti jamstvo Svog oproštenja; i mi Mu možemodolaziti uvijek iznova prije nego shvatimo osjećajNjegove ljubavi i blagoslova. To će nas učinitimnogo pažljivijima da ne budemo tako zanemarenidrugi puta.

Stanje onih koji nisu uspjeli sačuvati svoj izvještajčistim pred Gospodinom je veoma žalosno. Nakonprvog ili drugog prekršaja oni kažu sami sebi, „Nemogu ići k Gospodinu ponovno; Ići ću spavati izaboraviti to.“ Oni se bude ujutro bez sklada saBogom. Ali razmišljaju, „Pa, ne mogu si pomoći.“Navečer opet dolazi misao da nije sve u redu sGospodinom. „Znam da sam imao puno poteškoćadanas i mnogo propusta; ali ne mogu ići k Bogu.Beskorisno je.“ Tako se prodor širi. Oni zaboravljajuveliko Gospodinovo milosrđe. Oni su zaboravili da jeOn rekao, „Kako se otac smiluje dječici, tako se Jahvesmiluje onima što ga se boje. Jer dobro zna kako smosazdani, spominje se da smo prašina.“

229

To je opasan pravac, opterećen s krajnjomopasnošću. Mi bi smo trebali poravnati naše račune sGospodinom svaki dan. Trebali bi smo otići napočinak svake noći upravo tako kao kad bi smo znalida se nećemo probuditi u tijelu. Ujutro prije negoustanemo naša bi prva misao trebala biti, „Kako moguugoditi Gospodinu danas i biti od pomoću drugima, iposebno kako mogu pobijediti sebe?“ Neki kojipropuštaju iskoristiti milost ponuđenu za svakovrijeme potrebe postepeno se toliko udalje odGospodina da uskoro jedva da i razmišljaju o tomeviše. Oni imaju poštovanje prema Bogu, ali Ga više nevole. On im više nije blizu, i oni to znaju. Oni poznajupravi put, ali osjećaju da ne mogu ići njime. Onishvaćaju da imaju mrlje na svojoj haljini, ali oninastoje zabaciti tu misao iza leđa. Ako tako nastave,gdje će to završiti?

To nisu stvari koje treba baciti za leđa. Stvari kojenam je Gospodin oprostio trebalo bi staviti ispred sebe;ali stvari za koje nismo tražili oproštenje uznemiravatće nas sve dok ih ne riješimo. Nije dobar plan čekati dovečeri pa onda ići k Gospodinu ako shvaćamo da Munismo ugodili. Ako možemo ići u našu sobu odmah,trebali bi smo to. Ako ne, mi možemo na trenutakzatvoriti naše oči i doći u kontakt s našim NebeskimOcem kroz zasluge našeg Spasitelja. Ostanimo ustalnom kontaktu s Gospodinom, i govorimo Mu osvim našim stvarima, našim pogreškama, našimnesvjesnim prijestupima. Postoje vjerojatno mnogiprijestupi koje smo počinili a kojih nismo ni svjesni.Međutim svakodnevna molba za krvlju očišćenjaodržat će naše haljine čistima i bijelima.

BEZBRIŽNI NEPRIKLADNI ZAKRALJEVSTVO

Oni koji dobiju mrlje na svoje haljine i ostave ihtamo neće biti prikladni za Božje Kraljevstvo; jerKristova će se Nevjesta sastojati jedino od onih koji ćebiti „bez mrlje ili nabora ili nečega takvoga.“ Isus će

tu klasu predstaviti kao besprijekornu i nedužnu svomOcu. Oni nisu hodili savršeno, bez mane; ali bili supažljivi da čuvaju svoje haljine neokaljanima idućičesto k Gospodinu. Nisu dozvolili ničemu da ih držipodalje. To je duh klase Nevjeste. Dragi prijatelji, misvi želimo biti od te klase. Ako bilo tko od nas upravosada nije siguran glede svog položaja predGospodinom, požurimo se k Njemu i pobrinimo se daje račun poravnat preko našeg dragog Otkupitelja iZastupnika. Nemojmo čekati, nego idimo odmah.

Vjerna klasa nam je prikazana u Otkrivenju 7:3,4 i14:1­5. To su 144 000 koji imaju Očevo ime na svojimčelima. Oni pjevaju novu pjesmu, koju ne možepjevati nitko osim tih 144 000. O, koliko mi čeznemobiti među njima! Ne možemo si dozvoliti biti bilo gdjedrugdje. Sav ishod je u našim vlastitim rukama uspjelimi ili ne, nakon što nam je Bog dao Svog SvetogDuha. Ako promašimo Kraljevstvo to će biti našomvlastitom krivnjom. Gospodina se neće moći kriviti niza što; jer On je učinio pripremu za naše stalnosvakodnevno ošišćenje. On nas je opskrbio Svojommilošću za svaki korak kojeg napravimo na putu; iNjegove su, pune ljubavi, zaštitničke providnostistalno oko nas ako smo mi pouzdani i poslušninajbolje što možemo.

Druga klasa koja dopušta mrljama da se nakupljajuna njihovim haljinama, je „veliko mnoštvo što ga nitkone može izbrojiti.“ (Otkr. 7:9); to jest, oni nisuodređeni i fiksan broj kao što je klasa Nevjeste. Onimoraju kroz veliku nevolju oprati svoje haljine, svepune mrlja i zamazane, u krvi Janjeta. Oni će tadastajati pred Prijestoljem, služit će Bogu dan i noć uNjegovom Hramu. Klasa Nevjeste će biti Hram; ili, ujednoj drugoj alegoriji, oni će sjediti na MesijanskomPrijestolju s njihovim Gospodinom i Mladoženjom. Terazličite slike prikazuju različite faze uvaženogpoložaja i djela Kristovog Tijela u slavi. O njima segovori da nose krune, o drugima da samo nosepalmine grane, što ukazuje na konačnu pobjedu.

BILO NAM JE postavljeno pitanje da li mi vjerujemoili ne u Sveopće Otkupljenje, i što mi smatramo da jepuni djelokrug ili značenje tog termina. Miodgovaramo:

Kako mi razumijemo, mnogi koji koriste izraz,„Sveopće Otkupljenje,“ ne uspijevaju jasno razumjetinjegov značaj. Oni misle da je to sveopće i vječnospasenje, što je u potpunosti druga stvar. Mi vjerujemoda Biblija naučava Sveopće Otkupljenje u svojoj izjavida je Isus Krist, „milošću Božjom okusio smrt zasvakoga,“ i da je On „sebe samoga dao kao otkupninuza sve, za svjedočanstvo u svoje vrijeme.“ (Hebr. 2:9;1. Tim. 2:5,6) Nadalje, „on je pomirna žrtva za grijehe

naše [od Crkve], i ne samo naše, nego i svega svijeta.“(1.Ivan. 2:2) Svi ovi tekstovi govore o otkupljenjučovječanstva; i svi jasno i nedvosmisleno objavljuju daje će ono biti univerzalno—to jest, da će se primijenitina svakog pripadnika naše rase.

Sada kada smo ustanovili da je Otkupljenjesveopće, naše bi sljedeće pitanje s pravom bilo, Što jeuključeno u riječ Otkupljenje? Odgovor je da naGrčkom, isto tako kao i na Hrvatskom, riječ imaznačenje kupnje—stjecanje nečega davanjem nečegdrugog umjesto toga. Ta je misao nekoliko putanaglašena u Bibliji. Ne samo da nam je rečeno da smokupljeni skupo, naime se dragocjenom Isusovom

ŠTO JE SVEOPĆE OTKUPLJENJE?

230

krvlju, nego mi imamo Isusovu riječ da je On daoSebe kao odgovarajuću cijenu, za grešnike. (Mat.20:28) Riječ korištena na Grčkom je lutron­anti,označavajući cijenu kao točnu protutežu. Sv. Pavaodaje točno istu misao kada kaže, „čovjek Krist Isus,koji je sebe samoga dao kao otkupninu [anti­lutron] zasve.“ (1. Tim. 2:5,6) Sv. Pavao nadalje naglašava istumisao kada kaže, „Jer kako po čovjeku smrt, takodođe i uskrsnuće mrtvih po čovjeku. Jer kako uAdamu svi umiru, tako će i u Kristu svi oživjeti.“ (1.Kor. 15:21,22)

Na taj je način stvar Otkupljenja i Otkupne cijene začovječanstvo naglašena i specificirana. Ono je zacijelouniverzalno; ono pokriva svakog člana naše rase. Grijehje došao po jednom čovjeku, i on je sam bio osuđen odstrane velikog Nebeskog Suda na smrt. Njegova žena injegova djeca imaju udjela s njim u toj kazni—neizravnom presudom, nego neizravno; jer mjera životakoju imamo došla je od Oca Adama, i bila je to jedinoiskra, budući je pravo na njega bilo izgubljeno prijenego je došlo do nas. Tako se je, međutim, naš velikiStvoritelj pobrinuo za Sveopće Otkupljenje. S tomodlukom protiv jedne osobe On je učinio mogućim dajedan savršeni čovjek može otkupiti osuđenog. Iz tog jerazloga naš Gospodin, veliki Logos, napustio NebeskeDvore, ponizio se i postao tijelom, Čovjekom KristomIsusom, koji je okusio smrt za svakoga. Njegova je smrtdovoljna za zadovoljenje zahtjeva pravde protiv prvogčovjeka; i tako se pobrinuo za sve posljedice te presudeu rasi tog čovjeka.

SVEOPĆE OTKUPLJENJE DEFINIRANO

Da bi smo razumjeli što Adam i njegova rasa moguočekivati kao rezultat tog Sveopćeg Otkupljenja, mimoramo zapaziti što je Otac Adam bio prije nego jesagriješio; jer otkupljenje podrazumijeva vraćanjenjega i njegove rase natrag u stanje u kojem je bioprije nego je sagriješio. Prema tome, zapazite:

(1) Adam je imao zajedništvo sa svojimStvoriteljem.

(2) On je živio pod Božanskim blagoslovom, kojise brinuo za svaku njegovu potrebu i održavao ga naživotu sve dotle dok je bio poslušan.

(3) Njegova prava što se tiče vječnosti još nisu bilaodlučena. On je bio u Školi Iskustva, stjecajućispoznaju, i bio mu je zajamčen produžetak života svedotle dok on ostane poslušan i bude koristio svojuspoznaju u skladu sa voljom svog Stvoritelja.

(4) On je stoga bio pripravnik za vječni život. Mirazumijemo da da je Adam ostao poslušan podizvjesnim ispitima da bi on bio priznat kao diplomac uškoli iskustva i da na njega više ne bi s pravom biliprimjenjivani ispiti i kušnje. Ali on nikada nijedosegao taj položaj. On je pao u vrijeme svog suđenja,i zato nije stekao tu promociju.

Prema tome, Univerzalno Otkupljenje, znači ponovnovraćanje Adama i njegove rase unatrag u pripravničkostanje u kojem je Adam bio kada je sagriješio. To što jebilo izgubljeno ono je što je bilo otkupljeno, i što će bitiobnovljeno. Biblija nam kaže, da je Božja priprema,„Vremena Obnove“; i ta vremena, ili godine, Obnove suza vraćanje Adama i njegove rase natrag na sve ono štosu isprva imali. Sveto Pismo vrlo jasno nagovještava daće iskustva čovječanstva—najprije, pod vladavinomGrijeha i Smrti; i drugo, pod blagoslovima Obnove podMesijanskim Kraljevstvom—dati takvu obilnu spoznajuo Bogu i Njegovom Planu da će na kraju MesijineVladavine svaki pripadnik rase imati u potpunosti svojepripravništvo—potpunu spoznaju, potpunu priliku.

Sveto Pismo nam pokazuje da će neki, kada im budubili dani ti blagoslovi, oduprijeti im se, griješećinamjerno, biti smatrani nedostojnima bilo kakve daljnjenaklonosti od Svemogućeg, i da će biti uništeni uDrugoj Smrti. Ono nam jasno pokazuje da na krajuMilenijskog Doba, neki, čak i od onih koji će postićipotpunu ljudsku savršenost, neće biti smatranidostojnima vječnog života, nego da će naprotiv bitiuništeni u Drugoj Smrti, zato što, budući su uživali svojudio u Sveopćem Otkupljenju, nisu iskoristili prilike zarazvoj takvog karaktera koji bi zadovoljio Božanskezahtjeve. Njihovo je uništenje pokazano u Otkr. 20:7­10. Ono je također pokazano u uništenju klase jaraca uusporedbi o Ovcama i Jarcima. (Mat. 25:31­46)

UNIVERZALNO SPASENJE OBJAŠNJENO

Međutim netko će upitati, zar ih otkupljenje za kojese je Bog pobrinuo još uvijek neće pratiti i vratiti ih izDruge Smrti? Mi odgovaramo, ne! Tijekom MilenijaKrist će svakome dati svu potrebnu i ispravnu pomoć.„Svijetu će biti pravedno suđeno.“ (Djela 17:31) Osimtoga, pretpostavljati da se bilo što nadalje učini za tenakon što su otišli u Drugu Smrt kroz svoj vlastitinamjeran pravac postupanja, podrazumijevalo bidaljnju žrtvu za grijehe. Grijeh koji je donio smrt OcuAdamu bio je namjeran grijeh. To će Isusova smrt upotpunosti nadoknaditi: ali grijeh koji će donijetiDrugu Smrt biti će individualan, namjeran grijeh odstrane svakoga tko će umrijeti Drugom Smrću; i cijenaotkupljivanja svakoga od tih grešnika bila bi smrtbezgrešnoga kao žrtve za svakoga.

Adamov slučaj je u potpunosti drugačiji od onogakoji će biti s rasom tada; jer sve i jedan od tih grešnikabiti će jednako kriv kao što je bio sam Adam; i sve ijedan će biti osuđen osobno na Drugu Smrt. Ako svakitreba biti otkupljen opet, on bi trebao osobnogSpasitelja. Biblija nagovještava znatan broj jaraca nakraju Milenijskog Doba, koji će doći pod kaznu DrugeSmrti; i zahtijevao bi jednaki broj savršenih žrtvi zanjihovo otkupljenje od te osude. Kakvo bi im to dobroučinilo ako nisu profitirali kroz sva iskustva sadašnjeg

231

života i svih iskustava vremena Milenijske Obnove?Mi ne možemo zamisliti da bi oni profitirali od bilokojih iskustava.

Očito je dakle, da je Božanski Plan jedini mudar; inikakvo otkupljenje neće biti dano za povratak takvih izDruge Smrti, niti postoji ikakve nade za njih. Tko biumro za njih? Tko bi ih otkupio? Krist Ne; jer Apostoljasno ističe, „Krist, više ne umire.“ (Rim. 6:9) Bi ligrupa svetih anđela dobrovoljno umrla za njih pod svimtim okolnostima i uvjetima, vidjevši da sagriješili protivtakvog svjetla, spoznaje i pune ljubavi pripreme? I biliitko od Crkve, Nevjeste Kristove, umro za njih? Mivjerujemo da ne. Bi li ijedno mudro i inteligentno bićedalo svoj život kao odgovarajuću cijenu za nekog tko jebio nepopravljiv pod takvim povoljnim uvjetima? Mismatramo da je nerazumno to pretpostavljati.

RIJEČ UPOZORENJA

Iznenađuje nas da bi bilo tko tko je jednom okusiodobru Riječ, i bio sudionikom Svetog Duha, biopodložan u bilo kojoj mjeri biti uhvaćen u zamku odtakve podmukle argumentacije Protivnika. Međutim, mi

moramo imati na umu, da je Protivnik u sadašnjevrijeme veoma budan naći zamke za Gospodinov narod.Mi smo bili vođeni napisati ove riječi nadahnutomsugestijom Sv. Jakova, „Neka zna, da će onaj, kojiobrati grješnika s krivoga puta [pravca postupanja]njegova, spasiti dušu njegovu od smrti i pokriti mnoštvogrijeha.“ (Jakov 5:20) To ne znači da Božji narod ne bimogao biti manje ili više uhvaćen u zamku sazabludama; nego znači da je pravac ili sklonost voditisve više od Istine, od puta Života na put Smrti.

Mi smo u Danu Gospodinovom kojeg je Apostolspomenuo; i umjesto da odbacimo bojnu opremu ili dapokušamo napraviti neka poboljšanja na jasnimizjavama Riječi Božje ili si dopustiti uzeti našu vlastituili filozofije drugih ljudi umjesto Riječ Božju, mi semoramo zakopčati sa prsnim oklopom pravednosti,pričvrstiti našu kacigu, opasati bokove svog uma,hvatajući štit vjere i uzimajući čvrsto u ruke Mač Duha,koji je Riječ Božja, da bi smo bili u stanju održati se uovaj Zli Dan; i ne samo to, nego da možemo pomoćidrugima da se održe u suprotstavljanju smicalicamanašeg velikog Protivnika. (Efež. 6:12­18)

„POZVANI“„Dionici nebeskoga poziva.“ (Hebr. 3:1)

„Sveta braćo, pozvani i izabrani suverenim glasom Moćnoga,Pogledajte svoj uzvišeni i sveti poziv iz tame u svjetlo!Pozvani prema Njegovoj nakani i bogatstvima Njegove ljubavi;Osvojeni da slušate vodstvo nježnog, Nebeskog Goluba!

„Pozvani trpjeti s našim Gospodarem, strpljivo trčati Njegovu utrku;Pozvani naslijediti blagoslov, pozvani na svetost i milost;Pozvani na zajedništvo s Isusom, od Uvijek Vjernoga;Pozvani u Njegovu vječnu slavu, u Kraljevstvo Njegovog Sina.

„On čuva one koje poziva, i oni će vidjeti Njegovu slavu;Vjeran je Onaj koji te je pozvao; On će to i učiniti, ne boj se!Prema tome, sveta braćo, naprijed! Tako će te potvrditi svoj poziv i izbor;Odvažno izdržite do kraja za nagradu tog Uzvišenog Poziva.“

NAJVEĆA STVAR U SVIJETU—6 Kolovoz—1 Korinćanima 13—

BOGOLIKOST U SRCU, U JEZIKU, U RUKAMA, U MISLIMA—LJUBAV OSNOVA BOŽANSKEOSOBNOSTI—RAZLIČITE VRSTE LJUBAVI—SPEKTAR LJUBAVI OTKRIVA KARAKTERISTIKENEOPHODNE ZA ČLANSTVO U PROSLAVLJENOM KRISTOVOM TIJELU—PRIJEDLOZI ZASAMOISPITIVANJE—LJUBAV SVOJSTVO KOJE ĆE OPSTATI KROZ ČITAVU VJEČNOST—DAROVIIZLJEČENJA, ITD., PRESTATI.

„A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav ­ to troje ­ ali najveća je među njima ljubav.“ (redak 13)

LJUBAV je izgleda van čovjekove sposobnosti da juopiše. Najbolje što možemo učiniti je opisati njenovladanje. Oni koji posjeduju to svojstvo u stanju sucijeniti ga, ali ga ne mogu objasniti; jer to je odBoga—Bogolikost u srcu, u jeziku, u rukama, u

mislima, prožimajući sva ljudska svojstva i nastojećiih kontrolirati.

Međutim, postoje različite vrste ljubavi; i Apostolne govori o općoj naklonosti, nego o toj naročitoj vrstiljubavi koja pripada Bogu i Novom Stvorenju,

232

začetom od Njega. Postoji životinjska ljubav, kao onaživotinjskog stvorenja prema svojim mladima—ljubavkoja često vodi u žrtvu samog života u svojo odanosti.Ta je vrsta ljubavi urođena u tjelesnom čovjeku, čak iu njegovom palom stanju. To je manje ili više sebičnaljubav; jer ona je ponekad spremna orobiti druge kakobi darovala dobre stvari onima kojima je sklona. Tonije ljubav koju Apostol opisuje, niti se on obraćatjelesnom čovjeku. On se obraća Novom Stvorenju, iobavještava ga da tjelesan čovjek neće moći cijenitiono što on predstavlja. Da bi smo imali jasnoshvaćanje te ljubavi i srdačno prihvaćanje iste kaopravila života, očito je neophodno da mi moramo bitizačeti Odozgo, od Svevišnjeg. (1. Kor. 2:9­14)

„UZVIŠENIJI PUT“

Crkva u Korintu bila je osnovana prije nekih petgodina, i uživala je u širokom rasponu Božanskihprovidnosti. Pišući im ovu Poslanicu, Sv. je Pavaoočitao dobro uzimao u obzir njihove potrebe, inastojao im poslužiti Božansku Poruku milosti. Onmožda nije shvaćao kakvu veliku stvar on čini i kolikoće dalekosežan biti opseg njegovih uputa. Možda jebilo bolje za njega da ne zna koliko je bila važnanjegova služba za cijelu Crkvu Evanđeoskog Doba.Takva bi ga spoznaja učinila bahatim—upravo stanjestvari koje je Gospodin nastojao izbjeći dopuštajućimu da i dalje ima „trn u tijelu.“ (2. Kor. 12:7­10)

U ovoj Poslanici Sv. Pavao postupno vodi svoječitatelje do uzvišenijeg cijenjenja blagoslova koje suuživali. U poglavlju koje prethodi današnjemProučavanju on skreće pažnju na različite „daroveDuha“ koji su bili preneseni na ranu Crkvu zbognjenog učvršćenja i razvoja. On zaključuje poglavljesa poticajem da dok bi trebali cijeniti te darove, svakibi član crkve trebao žudjeti gorljivo za uzvišenijima.Zatim on dodaje, „I pokazat ću vam još izvanrednijiput“—nešto mnogo bolje od bilo kojeg od tih darovaSvetog Duha. Naše se Proučavanje odnosi na na tumnogo izvanredniju ambiciju koja bi trebala pokretatisvako dijete Božje; naime, stjecanje i razvoj duhaLjubavi, Duha Gospodinovog.

Darovi Duha, o kojima Apostol diskutira upoglavlju koje prethodi našoj pouci, zauzimali sumjesto, u ranoj Crkvi, drugih blagoslova koje mi sadauživamo. Oni nisu imali Biblije, kao što ih mi imamo,niti Konkordancije, nikakva pomagala za proučavanjeBiblije. Oni su stoga trebali čudesne „darove jezika“da ih privuku jednom tjedno da zajedno razmatrajuGospodinovu Poruku. Oni su imali potrebu da imPoruka dođe na takav čudesan način, da bi je moglibolje cijeniti i razumjeti da je bila od Gospodina, neod njih samih. To je dalo priliku za daljnji dar„tumačenje jezika.“ Oni su tako bili privučeni da sesastaju i izgrađuju sa različitim darovima Svetog

Duha—sve do vremena dok knjige Novog Zavjetanisu postupno bile sakupljene. Nakon smrti Apostola iposljedičnog prestanka darova, te Božanskeprovidnosti pisane Riječi bile su posve dovoljne, kaošto Apostol ovdje iznosi.

Nakon što je Sv. Pavao skrenuo pažnju na terazličite činjenice i na jedinstvo Crkve, on je istaknuoKorinćanima da su oni stavljali prilično velik naglasakna „darove jezika.“ Dok je dar imao svoje ispravnomjesto u Crkvi kao blagoslov, objasnio je on, ipak jeuzvišeniji blagoslov ležao u sposobnosti da se predstaviIstinu na dobro razumljivom jeziku. On je objavio da jeon sam bio u stanju govoriti u više jezika od bilo kogaod njih, no ipak je istaknuo da je davao prednostgovoriti na jeziku kojeg su njegovi slušatelji moglirazumjeti. I on je na koncu u svojem argumentiranjudošao do naše sadašnje pouke, koju je on dao kaovrhunac nagovještajima koji su prethodili.

UZVIŠENOST JEZIKA LJUBAVI

Apostol hrabro iznosi veliku istinu, koja postajesve više prepoznatom među Kršćanskim pukomposvuda, u srazmjeru sa njihovim razvojem ukarakternoj sličnosti njihovom Otkupitelju, usrazmjeru njihovom razvoju kao djece Božje. Sv.Pavao objavljuje da se ne bi trebalo iznad svega težitiza nikakvom spoznajom, niti mudrošću, niti talentima,niti darovima bilo koje vrste, nego da bi se trebalovisoko vrednovati ljubav.

Bog je Ljubav; i prema tome tko Mu god želiugoditi mora razviti taj stav; jer prema BožanskomZakonu nitko nikada neće imati potpuno Božanskopriznanje ili vječni život na bilo kojem nivoupostojanja bez da se u srcu, u karakteru, u potpunostine uspostavi to Božansko svojstvo Ljubavi. Prematome „ljubav je izvršenje zakona.“ (Rim. 13:10) Istinate izjave očita je svima.

Sv. Pavao snažno objavljuje da ukoliko bi on imaosve jezike zemlje i Neba i mogao ih govoriti savršeno isa šarmantnim ritmom, niti to ne bi sačinjavalo dokaznjegove prihvatljivosti za vječni život. Ako bi sve točinio na površan način, čak do mjere govorenja oBožanskoj osobnosti i u interesu svojih bližnjih, on idalje možda još uvijek ne bi to radio sa srcem, nego bizvučao poput mjedi što ječi ili cimbala koji zveči.Argument je prema tome, da se jezike ne trebavrednovati kao dokaz Kršćanskog karaktera.

Apostolova je objava uvedena sa „da,“ u smislutvrdnje da nitko ne može pokušati govoriti sa snagomKristovo Evanđelje ako ne posjeduje duh ljubavi,dakle to je kao neka vrsta izazova u nekoj mjeri.Premda smo mi svi čuli javne govornike koji moguiznijeti veoma prekrasne eseje o Biblijskim temama,mi smo općenito zapazili neiskrenost njihovognaučavanja ako nisu govorili iz srca, potaknuti

233

ljubavlju prema Istini—ne ljubavlju prema aplauzu,niti ljubavlju prema novcu.

On zatim raspravlja o proricanju—govorništvu—irazumijevanju tajni i spoznaji i u vezi posjedovanjavjere koja pomiče gore. On pita, bi li te sposobnostioznačavale slavni razvoj karaktera, potpuno prihvaćanjeod Boga i jamstvo vječnog života? On zatim odgovara,Ne; koliko god da su dragocjene te sposobnosti, one uBožjim očima ne bi imale nikakvu vrijednost, ne bi namkoristile, ako ne bi bile temeljene na ljubavi. KakoApostolov argument uzvisuje to svojstvo Ljubavi unašim mislima! On dalje nastavlja govoriti da premda bismo mi mogli dati sva naša dobra da nahranimo gladne,i premda bi smo kao mučenici mogli biti spaljeni nalomači, ipak ništa nam to ne bi koristilo ako motiv,osjećaj, iza davanja i iza trpljenja mučeništva nije bilaljubav. Bez ispravne ljubavi kao glavne pobude našegvladanja, neće biti nikakve nagrade.

SASTAVNI ELEMENTI LJUBAVI

Onima od Gospodinovog naroda koji nikada nisuproučavali elemente ljubavi, njene sastavne dijelove,Apostolove sugestije u današnjem Proučavanju moglebi se činiti kao otkrivenje. On nabraja njenih devetsastavnih dijelova:

(1) Strpljivost—„Ljubav je strpljiva“;(2) Dobrostivost—i dobrostiva“;(3) Velikodušnost—„Ljubav ne zavidi“;(4) Poniznost—„Ljubav se ne hvasta, ne

nadima se“;(5) Ljubaznost—„nije nepristojna“;(6) Nesebičnost—„ne traži svoje“;(7) Blaga narav—„nije razdražljiva“;(8) Nedužnost—„ne smišlja zlo“;(9) Poštenje—„Ne raduje se nepravdi,

nego se raduje Istini.“

Kako bi svijet bio predivan unatoč svim našimfizičkim bolima i bolovima ako bi svaki pripadnik rasebio savršen u tim nabrojanim svojstvima! Međutim, bilobi beskorisno gubljenje vremena da plačemo zbog onogšto nemamo, ili da korimo nepotrebno naše bližnje i našeprijatelje zbog toga što, poput nas, nisu savršeni uljubavi. Zaista, što više počinjemo razumijevati Biblijskaučenja, tim više suosjećanja imamo za jadno „uzdišućestvorenje.“ U jednom smislu riječi naša su suosjećanja uskladu sa ovim slavnim standardom o kojemu namApostol govori. Mi se ne možemo slagati sa nepravdom,pogreškom, zlom. To nam je neprijatno. Međutim, kadarazumijemo situaciju, mi možemo suosjećati s našimbližnjima i sa samima sobom jer smo u palom stanju, ukojemu nitko od nas ne čini ono što bi htio.

Biblijski je ključ za razumijevanje situaciječinjenica da smo kao rasa bili rođeni i oblikovani ubezakonju, u grijehu nas je začela naša majka. (Ps.

51:5; 1. Moj. 3:20) Nedaća grijeha, nesavršenost i smrtozlijedili su cijeli svijet mentalno, moralno ifizički—učinili su od nas ono što Apostol opisuje kao„uzdišuće Stvorenje.“ (Rim. 8:22) Ova spoznajačinjenica u ovom slučaju, koju ima samo nekolicina,koju razumije samo nekolicina, trebala bi učiniti tunekolicinu osobitim narodom što se tiče njihovogpunog ljubavi suosjećanja i dobrote prema njihovimbližnjima u tjeskobi. Nažalost, poteškoća je u tome daje i u toj nekolicini koja zna te činjenice iz BožanskeRiječi sebičnost toliko ukorijenjena, i da su tolikopritisnuti sa brigama ovog života, da često njihovasuosjećanja nisu sve ono što bi trebala biti!

SAMO ZA NOVA STVORENJA

Iz tog se razloga Sveto Pismo ne obraća tjelesnomčovjeku; jer njegov je um toliko natopljen sasebičnošću da su njegove oči samilosti i njegovo uhosuosjećanja gotovo zatvoreni. Umjesto da općenitoprivlači tjelesnog čovjeka, Sveto Pismo predstavlja daGospodin posebno privlači neke koji imaju izvjesnasvojstva srca i uma, i posebno vodi takve do spoznajeo Otkupitelju, dajući im na volju da prihvate ili odbaceponudu Božanske milosti i oproštenja.

Takvi koji se odazovu nadalje su prosvijetljeni; i akosu i nadalje uzvratni, njih se smatra kao opravdanimazbog njihove vjere u krv našeg Gospodina Isusa Krista.Zatim su im dodijeljene daljnje posebne prilike, ipoticaji da se potpuno posvete Bogu i Njegovoj službisve do smrti. Ako se nadalje odazovu i naprave toposvećenje, oni su tada došli u situaciju u kojoj jeGospodinu ugodno smatrati ih mrtvima za zemaljskestvari, u skladu s njihovih ispovijedanjem vjere, i da ihzačne Svetim Duhom i slavnim obećanjima NjegoveRiječi, i da ih računa Novim Stvorenjima u Kristu—članovima Otkupiteljevog Tijela, koje je Crkva.

Oni su tada dostigli fazu, kada, kao djeca Božja,moraju ići u školu i razviti se u karakteru i spoznaji,kako bi mogli biti učinjeni u stvarnosti prilagođenima,pripremljenima, prikladnima, za vječni život i udio snjihovim Otkupiteljem u Njegovom Kraljevstvu.

LEKCIJE POUČAVANE U TOJ ŠKOLI

Kada uđemo u Kristovu školu, konačna svrha kursapoučavanja je stavljena pred nas u riječima VelikogUčitelja, „Budite kao što je Otac vaš koji je na nebu.“Slična nam je misao predstavljena u jamstvu Sv. Pavlada je Bog bio predodredio da jedino takvi koji postanukopijama Njegovog dragog Sina—po osobnosti—mogu biti Njegovi sunasljednici u obećanomKraljevstvu. (Rim. 8:29) Kada smo ušli u KristovuŠkolu, mi nismo znali da će se toliko puno tražiti odnas. Mi nismo razumjeli sve što smo trebali kada smonapravili naše posvećenje sve do smrti u službipravednosti. Međutim, nijedna nam prednost nije bila

234

uzeta; jer ono što nam je bilo predstavljeno, i što smose mi bili posvetili da ćemo činiti, uključuje sve što jeu našoj moći—i ništa više—sve do smrti. Prema tome,nijedna lekcija koja može biti stavljena pred nas nijevan našeg saveza, ili sporazuma da ćemo činiti.

U spektru ljubavi danom nam u današnjemProučavanju Apostol ocrtava različite dijelove te jednevelike pouke o Kristolikosti, koja je Bogolikost. Onupućuje na ono što sačinjava takav karakter kojeg jeBog predodredio da ga mi moramo imati, da bi bilidostojni dara Božjeg, koji je vječni život kroz našegGospodina Isusa Krista. (Rim. 6:23)

LJUBAV GLEDANA U USPOREDBI

„Ljubav sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada,sve podnosi.“ Njeni elementi strpljenja i blagostiljubav su u smislu spremnosti da se podnosi sve vrsteprotivljenja, gdje god vidi ispravan predmet za svojesuosjećanje. Ljubav „sve vjeruje“ u smislu da ne gajisumnje, nema nevjerice, da osporava motive ivjerodostojnost svojih bližnjih. Samo će nakonpotpunih i uvjerljivih dokaza u suprotno prestatipokazivati vjeru. Ljubav se „svemu nada“ u smislu daželi blagoslove za sve s kojima je u kontaktu; i uskladu sa svojom željom ona stalno nastoji činiti imdobro. Ljubav „sve podnosi“ u smislu da ne može bitiugašena gdje god postoji bilo šta na čemu se možeispravno pokazivati.

Gledano s drugačijeg stajališta, ta se svojstva možeovako protumačiti: Ljubav „sve podnosi,“ kaopodnošenje pritiska na sve strane bez da se skrši. Ona„sve vjeruje,“ budući je puna vjere u Božanskaobećanja i pripremu, ne sumnjajući ništa. Ona se„svemu nada,“ u smislu da ta savršena ljubav premaBogu omogućuje srcu da bude ispunjeno spouzdanjem u Svemogućeg, na čiju se ljubav oslanja.Ona „sve trpi“ u smislu da duša koja je sjedinjena sBogom vezom ljubavi ne može biti savladana, nemože biti pobijeđena; jer to je Božanska volja ipriprema. Bog neće dozvoliti da ijedan od tih malihbude iskušavan preko onoga što može nositi, nego ćesa svakim iskušenjem omogućiti izlaz. (1. Kor. 10:13)

Apostol postavlja usporedbu između ljubavi i nekihdarova Duha koje je Korintska Crkva s pravom visokovrednovala. On bi da mi svi vidimo kako je ljubavbeskrajno veća od bilo kojeg od tih darova kojima seje rana Crkva radovala. Lubav nije dar, ona je rast.Ona je plod koji mora biti razvijen u vrtu naših duša, io kojemu se treba starati s mnogo brige, za njegovpravilan razvoj. On kaže da ljubav nikad ne prestaje,ali da će druge stvari prestati; naime, moćprorokovanja—govorništvo—dar jezika, spoznaja itd.Oni će izgubiti vrijednost kako promjenjivi uvjetibudu relativno uklonili njihovu nužnost. Prorokovanjaće iščeznuti, jezici će prestati, i spoznaja će nestati.

Argument kojeg je Sv. Pavao isturio je da će sve tonužno doći kraju, kada bude došlo savršenstvo; jer svinaši darovi i talenti su nesavršeni. Sigurno da će sanašom slavnom „promjenom“ u Prvom Uskrsnuću i sauvođenjem Milenija naši uvjeti biti toliko drugačiji daće mnoge stvari koje su sada visoko cijenjene podsadašnjim nepovoljnim okolnostima tada bitibezvrijedne! Baš kao što je kremen jedno bio vrijedanzbog paljenja iskre, ali sada više nije korišten, budućije bio nadomješten sa šibicama, električnim svjetlima,itd. Međutim, mnogi od tih darova, uključujući darjezika, prestali su mnogo prije jutarnjeg svjetlaMilenija. Kratko nakon smrti Apostola, oni su sasvimprestali; jer su bili prenašani jedino preko Apostola.

„DAROVI“ NASPRAM „PLODOVA“

Apostol zatim uspoređuje darove Duha saplodovima Duha, pokazuje da su prvi, u usporedbi sadrugima, bili kao igračke iz djetinjstva u usporedbi sadragocjenosti zrele dobi. „Kad sam bio dijete, govoriosam kao dijete, mislio sam kao dijete, sudio sam kaodijete. Kad sam postao muž, odbacio sam, što je bilodjetinje.“ Stoga su darovi jezika, tumačenje jezika, itd.,bili dani Crkvi u njenom djetinjstvu, i tada su poslužilikorisnoj svrsi. Međutim bili su odbačeni kada je Crkvaizrasla iz djetinjstva u snazi i razvoju koji proizlaze izveće spoznaje Božjeg velikog Plana. Mlijeko Riječi ijaka hrana Riječi bili su namijenjeni od Boga da razvijučlanove Tijela Kristovog, sve dok svi ne dođu do visinezrele dobi u Kristu. Što je Kršćanin napredniji, sigurnijeje da će znati da su darovi Duha bili samo kao dječjaigračka, koja treba biti nadomještena sa plodovimaDuha, što je Crkvi u njenom razvijenom stanju mnogovrijednije. (Hebr. 5:12­14)

Sv. Pavao nam ukazuje na činjenicu da mi neživimo samo za sada, nego posebno za budućnost; išto god će nas voditi u vječnu budućnost sigurno morabiti najvažnija stvar za nas da ju dobijemo. On bi želioda mi uvidimo kako je za Kršćanina ta najvažnija stvarLjubav koju je on opisao u našem Proučavanju. Našaspoznaja, naši jezici, itd., sadašnjeg vremena samo susjene velikih moći koje će biti naše ako dospijemo doslavnih blagoslova Prvog Uskrsnuća. Kakvu godjasnoću pogleda mi imali u sadašnje vrijeme mi ćeutvrditi da će to tada biti tama u usporedbi sa punimsvjetlom slavnog Milenijskog Dana. Ono što sadavidimo nejasno kao kroz zrcalo tada ćemo gledatilicem u lice. Sada znamo djelomično; tada ćemopoznavati kao što smo mi poznati.

Apostol bi želio da Crkva uvidi kako su vjera, nadai ljubav—tri ploda Svetog Duha—daleko uzvišeniji odsvih darova Duha; jer ti će plodovi trajati tokomcijelog Doba. Sve do Milenijskog jutra mi ćemotrebati vjeru, nadu i ljubav. Mi ne možemo napredovatibez njih. Mi ne možemo napraviti nikakav napredak u

235

slijeđenju Gospodara bez tih svojstava. Ali akonastojimo usporediti ta nesavršena svojstva međusobom, on ističe da je najvažnija od njih ljubav.

Ljubav je Božansko svojstvo bez kojega bi smo idalje bili nezadovoljavajući Bogu, čak i ako bi smoimali sva druga svojstva od kojih se sastoji Kršćanskikarakter. Ljubav je svojstvo koja će opstati kroz čitavu

vječnost. Želimo li ostati u Božanskoj naklonosti, mićemo trebati uvijek imati Ljubav. Što se tiče vjere inade, koliko god to bila izvrsna svojstva, doći ćevrijeme kada će ona biti progutana viđenjem,stvarnostima slavnog stanja zajedništva s Gospodinom.Ali ljubav nikada neće prestati. Ona se ističe kaonajvišom i vječnom među svim milostima Duha.

KRŠĆANSKO dobročinstvo—davanje milostinje—pouka je koja je uvrštena u današnje Proučavanje.Općeniti stav pale prirode je biti privržen ili podržavatijake i očekivati da nas slabiji salijeću i podržavaju nas.To je ugađanje samima sebi—put pale prirode.Međutim metoda Novog Stvorenja u Kristu treba bitiobrnuta od toga. On treba stražariti za dobrobit,interese i udobnosti drugih, posebno onih u svojojvlastitoj obitelji i slabijih članova Kućanstva Vjere.Snažnija braća u Kristu trebala bi nalaziti užitkompomagati slabijima i manje sposobnima, i što je višemoguće dovodeći sve do visine Kristovog rasta.

Naše je proučavanje usmjereno ka KorintskojCrkvi, i u korist Kršćana u i oko Jeruzalema. Prirodnose javlja pitanje, „Zašto bi se trebalo sakupljati zaKršćane u Jeruzalemu išta više od Kršćana u Korintu?Postojala su tri razloga zašto je to trebalo bitiučinjeno: (1) U blizini Jeruzalema dogodila se teškaglad; (2) Jeruzalem nije bio trgovački grad, i prematome tamo je bilo manje novca; (3) Očito je da su oniu Jeruzalemu i oko njega koji su prihvatili Evanđeljebili uglavnom siromašni.

Osim toga, iz otvorenog progonstva Istine mimožemo lako procijeniti da je tamo također bilo tihogprotivljenja svima kojima se sviđalo EvanđeljeKristovo. Kao mali trgovci, oni su vjerojatno bilibojkotirani; i kao radnici, oni su vjerojatno biliodbacivani što je više moguće, izuzev ako je nuždazahtijevala njihovu službu. Naprotiv, gradovi MaleAzije, Makedonije i Ahaje bili su napredni; i onolikokoliko mi možemo procijeniti, klasa koja je prihvatilaEvanđelje bila je u mnogim slučajevima bolji element.Na primjer, sjećamo se obraćenja Sergija Pavla,zamjenika upravitelja Pafa; onoga Dioniza, jednog odprofesora na Atenskom Sveučilištu; zatim od Damare,iz istog grada; onoga od Justa, iz Korinta, i Krispa,glavnog vladara sinagoge u tom gradu.

ZASLIJEPLJENI VJERSKIM PONOSOM

Postavlja se pitanje, Zašto bi isto Evanđeljeprivlačilo dobrostojeće klase u Maloj Aziji i Grčkoj aodbijalo većinu izvan klase siromašnih u Judeji? Činise da je odgovor to da se među Židovima, koji su dugobili upoznati sa pravim Bogom i Njegovim milostivimMesijanskim obećanjima, razvio vjerski ponos,posebno među bogatima i učenima. Osim toga, zato štoje njihov vjerski sistem bio napredniji od svakogdrugog vjerskog sistema u svijetu, učeni su pripisivalisličnu superiornost sebi osobno. Oni su „se pouzdavaliu sebe da su pravednici, a druge prezirali.“ (Luka 18:9)

To je bila tajna sljepoće Izraela u odnosu naEvanđelje. Vjerski vođe i teolozi bili su toliko obuzetisa sobom, i toliko su se bezuvjetno oslanjali na svojatumačenja Božanskih obećanja da su se usredotočili nasebe, da se nisu mogli obazreti na poniznogNazarećanina i Njegove neuke učenike izuzev kao navaralice. Kasnije, kada se je Evanđelje počelopropovijedati Poganima, protivljenje Židovskih teologapovećalo se je; jer to je bilo posve strano svakomrazmišljanju njihovog vjerskog ponosa da bi Bogprihvatio bilo ponizne Židove ili Pogane u Svojunaklonost, a odbacio njih, vodeće predstavnikeNjegove stvari i djela. (Ivan 7:43­53)

Međutim, među Poganima slučaj je bio drugačiji.Dok su nepismene mase bile čvrsto vezane sapraznovjerjem njihovih različitih religija, oni koji subili poštene misli među bolje obrazovanima brzo birazabrali da su mnoga obilježja njihove religije bilasamo praznovjerja. Vjerojatno je da su bili nekakoprivučeni Židovskoj religiji jer je bila mnogo razumnijaod njihove; jer mi vidimo da su se Pogani spremnosastajali u Židovskim sinagogama. Međutim Židovskabi im religija nužno bila nezadovoljavajuća, jer bi sečinila veoma ograničavajućom, sužavajući Božanske

MILOST DAVANJA—13 Kolovoz—2 Korinćanima 9—

DAVANJE SIROMAŠNIMA—POSUĐIVANJE GOSPODINU—TAJNA SLJEPOĆE IZRAELA U ODNOSU NAEVANĐELJE—BOLJE KLASE POGANA PRIVUČENE ISTINOM—SISTEMATSKO MILODARENJEBOLJE NEGO DAVANJE NA MAHOVE—VELIKODUŠNOST ULIJEVA DAH UMU I SRCU—STUPANJNAPRETKA TREBAO BI BITI MJEROM NAŠE LJUBAVI.

„U svemu vam pokazah: tako se trudeći treba se zauzimati za nemoćne i na pameti imati riječi Gospodina Isusa jeron reče: `Blaženije je davati nego primati.“ (Djela 20:35)

236

blagoslove na poseban način jedino na Izraelce—narodkojeg su Grci smatrali prilično inferiornim u vještinamatog vremena. Međutim Evanđelje bi se otvarajući širomvrata onima željnima pravednosti—iz svakog naroda,puka, plemena i jezika—prirodno preporučilo klasi kojemi opisujemo kao najrazumnije objašnjenje Židovskihučenja i njihovog veličanstvenog konačnog ishoda,značenje čega je dugo bilo skriveno.

KORISTI SISTEMATSKOG DAVANJAMILODARA

U svakom slučaju, sveci u Jeruzalemu bili susiromašniji od svetih u Korintu. Prema tome bilo jeprikladno da Apostol sugerira potonjima ispravnostslanja dara prvima. Živeći u vrijeme kada su pogodnostiza prijenos novca bile mnogo niže najsiromašnijimakoje su danas poznate, različite skupštine mogle su slatisvoje darove jedino rukom Apostola kada on bude išaou Jeruzalem sljedeće godine.

Riječi Sv. Pavla nagovještavaju da je sugestija kojuje dao Korinćanima gotovo godinu dana ranije biladobro primljena, i da se je revno ušlo u sakupljanja. Iztog mu je razloga bilo suvišno pisati s tim u vezi bilokakve pojedinosti što se tiče potrebe za to sakupljanje.Međutim on im nagovješćuje da je postojala golemamogućnost da djelo koje su revno počeli godinu danaranije možda nije bilo strpljivo izvršavano; i da nakonšto se je hvalio drugima s njihovom ljubavlju irevnošću za Gospodina, da bi mogao požaliti, kada imdođe na putu za Jeruzalem, ako bi utvrdio, da nisu,uspjeli spremiti svoju donaciju.

U svom prijašnjem pismu Korinćanima, Apostolje sugerirao sistematsko sakupljanje milodara,rekavši, „U pogledu sabiranja za svete, i vi činitekako odredih crkvama galacijskim. Svakoga prvogdana u tjednu neka svaki od vas kod sebe na stranustavlja i skuplja što uzmogne da se ne sabire istomkada dođem.“ (1. Kor. 16:1,2)

Bilo je Apostolovo iskustvo, kao što je iskustvo svihmisaonih ljudi, da je sistematsko sakupljanje milodarabolje nego davanje na mahove. Ne samo da je rezultatopćenito veći, nego je i utjecaj na davatelja korisniji; jerdrži u mislima cilj, kao službu koju treba izvršitiGospodinu. Kod mnogih je, gotovo jedina prilika zasluženje Gospodinovoj stvari ta doprinošenja novca.Naravno, kada to posvećeno dijete Božje može učiniti,daleko je bolje da ono daje svetima na način Sv. Pavla injegovih putujućih suradnika—davanje duhovnihdarova i blagoslova, bilo kroz javno propovijedanje iliposjećivanje po kućama—predstavljati Istinu bilo kroztiskanu stranicu ili jezikom ili oboje.

Međutim postoje oni čije su okolnosti u životu kroznedostatak talenta ili snage ili prilike—spriječeniprijašnjim dužnostima s obzirom na vrijeme zbogobiteljskih obaveza—da im je praktički jedina šansa

za služenje Gospodinu i pokazivanje njihove ljubaviprema Njemu kroz njihove darove za Njegovu stvar iNjegovom narodu. Za takve bi lišiti ih prilike da sevježbaju u Gospodinovoj službi na taj način, bilo kroznedostatak stvari koja potrebuje njihovu pomoć ilikroz nedostatak pouke što se tiče te metode Božanskeslužbe, značilo lišiti ih važne prilike za službu, ishodno tome lišiti ih blagoslova koji slijede svakuslužbu prinešenu Gospodinu.

DAREŽLJIVOST INDEKS LJUBAVI

Mi stoga primjećujemo, da Apostol dosta slobodnopreporučuje Crkvi milost davanja i čak ih pokušavauvjeriti u činjenicu da je njihova darežljivost, u skladus njihovom sposobnošću, u velikoj mjeri indeksnjihove ljubavi prema Gospodinu i Evanđelju.Međutim mi ovdje baš naprotiv zapažamo, činjenicuda Apostol ne traži milodare od tih vjernika kada suoni po prvi puta primili Gospodinovu milost, kako ni unajmanjoj mjeri ne bi stekli dojam da im je Evanđeljebilo propovijedano iz trgovačkih motiva—zbogprljava dobitka. U skladu s time mi vidimo da umjestoda je spomenuo novac da je Apostol propovijedao timistim Korinćanima više od godinu dana bez čak isugestije o naknadi; da umjesto da da bude plaćen odbilo koga, on je radio svojim vlastitim rukama svojzanat izrađivanja šatora. (2. Kor. 11:7­9)

Zapazimo također promjenu koju je potpunocijenjenje Evanđelja utisnulo na vjernike u Korintu.Isprva su bili toliko nemarni s obzirom na svojuprednost da izgleda nisu čak ni pomislili volontiratifinancijsku pomoćApostol dok im je on služio radeći sasvojim rukama i primajući neku pomoć od vjernika izdrugih mjesta. Međutim nakon što je milost Božja ušlamnogo potpunije u njihova srca, oni su počeli cijenitivrijednost Istine koju su primili i shvaćati da im jedonijela neprocjenjive blagoslove nade, radosti, vjere ikaraktera. Oni su tada imali revnost, „spremnost,“ daučine nešto financijski u Gospodinovoj službi.

I sada kad Apostol nije bio s njima, i nakon što imje njegov pravac postupanja dokazao da on nije tražionjihov novac nego njih, da im čini dobro, on se jeosjećao slobodnim skrenuti im pažnju na velikiblagoslov koji bi rezultirao od darežljivosti uGospodinovoj stvari srazmjerno njihovoj sposobnosti iljubavi. Kako bi ih uvjerio u to, dao im je usporedbu,rekavši, „Ta eno: tko sije oskudno, oskudno će i žeti; atko sije obilato, obilato će i žeti.“ To nas podsjeća naizreku, „Tko dijeli obilato, sve više ima, a tko škrtari,sve je siromašniji. Podašna duša nalazi okrepu, i tkonapaja druge, sam će se napojiti.“ (Izreke 11:24,25)Očita je pouka da je Gospodinu ugodno vidjeti kakoNjegov narod njeguje širinu srca isto tako kao iuma—velikodušnost srazmjernu njihovoj spoznajiNjega i Njegove velikodušnosti.

237

GOSPODINOVO PROCJENJIVANJE NAŠIHDAROVA

Sveto Pismo nigdje ne objavljuje da su slučajeviapsolutne oskudice među Gospodinovom narodudokazi da su u nekom trenutku u svom prijašnjemživotu, kada su posjedovali sredstva, propustilikoristiti ih u dobrim djelima, u Gospodinovoj službi.Međutim gore citirane nadahnute riječi vrlo su blizupoanti ove lekcije. U svakom slučaju, isplativo jeprimiti k srcu ovo svjedočanstvo i da od sada svakodijete Božje bude gorljivo pažljivo da od blagoslovakoji nam dolaze od Gospodina dan za danom nekumjeru pažljivo, pod molitvom i s ljubavlju odvoji nastranu kao sjeme koje će biti posijano u Gospodinovojslužbi u skladu s najboljom mudrošću i prosudbomkoje će nam On dati.

Koliko ih je mnogo pažljivo u tom smislu ali zasebe, bilo koristeći svaku kunu jednako brzo kako imdođe ili da su toliko zainteresirani da štede kako bimogli izvršiti neke svoje buduće planove, da smatrajukako ne mogu potrošiti ništa za davanje milodara!Koliko ih mnogo takvih kasnije uvidi da su učiniliveliku pogrešku tako postupajući! Kada njihovaštednja iznenada nestane, bilo kroz bolest ili kroznesreću ili bankovni neuspjeh ili drugačije, oni tadaimaju dobar razlog da žale što nisu posijali ništa„sjemena“ na način kako je Apostol opisao u 6 Retkunašeg Proučavanja.

Naš nam je Gospodin pokazao kako On procjenjujenaše darove—da ih On vrednuje ne po datoj količini,nego prvenstveno po duhu koji potiče nadarivanje—kada je skrenuo pažnju na siromašnuudovicu koja je bacila dvije lepte u Hramsku riznicu.(Luka 21:1­4) Sa stajališta Njegove procjene, ta jesiromašna udovica bacila veću sumu od bilo kojega odbogatih koji su dali samo od svog obilja, a ne do temjere da su to osjećali. Mi ne možemo reći koliko bimnogo od Gospodinovog naroda bilo mnogo „masnije“duhovno danas, ako bi poklonili pažnju uvježbavanjutog talenta, te prilike za službu. To zna samo Gospodin.Međutim današnje Proučavanje čini nužnim za nasukazati na prednost u tom pravcu koja je unutar doseganajsiromašnijih od Gospodinovog naroda.

ŽRTVA ZAHVALNICA GOSPODINU

Rijetko je potrebno upozoravati ljude u vezipretjeranog davanja. Ipak u nekim slučajevima takav jeoprez ispravan; i u nekim je slučajevima u SvetomPismu davanje bilo ograničeno. Nitko ne bi trebaodavati do te mjere da prouzroči oskudicu onih koji oviseo njemu. Niti bi itko trebao davati do te mjere da navučena sebe financijski bankrot i da prouzroči gubitkedrugima. Mi smo već citirali Apostolsko pravilo zadavanje. „Pohraniti prvoga dana u tjednu“ trebalo bi biti

općenito—„koliko nam je Bog dao da uspijemo.“Stupanj našeg napretka trebao bi biti mjerom našegdavanja milodara. Sveto Pismo kod toga, kao i kodsvake druge stvari, potiče duh zdrave pameti.

„Bog ljubi vesela darivatelja.“ Darovi koji su dani ubilo kojem osim veselom duhu isto je kao i da nisudani; jer neće donijeti blagoslov. Gospodin ne cijenitakvo davanje. U Njegovoj procjeni on nema „ugodanmiris.“ Da bi bio cijenjen od Gospodina, dar mora bitiprinos zahvalnosti, potaknut shvaćanjem našeg dugavječne zahvalnosti Njemu od koga dolazi svaki dobar isvaki savršen dar. I takvima, Apostol nam jamči, „Bogmože učiniti da im svaka milost obiluje.“ Tko god dajebilo što u Božanskoj službi—vrijeme, talent, snagu,novac ili utjecaj—utvrdit će kako srazmjerno tomeobiluje u različitim milostima; jer takav je u ispravnomstavu srca da raste u milosti.

Apostol čini se da podrazumijeva da će takav imati„uvijek dovoljno u svemu,“ isto tako kao i da će biti ustanju „obilovati za svako dobro djelo.“ Imatidovoljno ne mora značiti luksuz i svaku udobnost; ali„svo zadovoljstvo“ je uvijek zadobiveno gdje je„pobožnost sa zadovoljstvom.“ Kao dokaz da on neulijeva nikakvu novu teoriju što se tiče Božanske brigenad onima koji nastoje dijeliti s drugima dioblagoslova koji su im došli, bilo materijalni iliduhovni, Apostol citira iz Psalma 112:9.

U 11 retku, Apostol govori o „obogaćivanju usvemu.“ Naše je razumijevanje da to ne znači da će savGospodinov narod biti obogaćen financijski. Sam Sv.Pavao je bio primjer činjenice da Gospodinov narod nepostaje bogatim. On govori o obogaćivanju srca. Najednom drugom mjestu on govori o sebi i o svojimsuradnicima u Evanđeoskom djelu, „kao siromašne, alikoji mnoge obogaćuju; kao da ništa nemamo, a ipaksve posjedujemo.“ (2. Kor. 6:10) Ti su vjerni slugeBožji mnoge učinili bogatima u nadi, bogatima u vjeri,bogatima u ljubavi i u svim različitim pratećimmilostima koje ta svojstva podrazumijevaju.

Naš Gospodin Isus Krist je najveličanstveniji Primjersamo­odricanja u korist drugih. On je bio bogatposjedujući duhovnu prirodu sa svom njenom slavom ičašću. Ipak zbog nas On je osiromašio, uzevši ljudskuprirodu da bi mogao otkupiti čovječanstvo. U tu je svrhuOn položio svoj život na Kalvariji, da bi smo krozNjegovu žrtvu mi mogli postati bogati—imati Božanskunaklonost i bogatstva Božanske milosti u Kristu—čaksunasljedstvo s Njim koji je sada naš uzvišeni Gospodins desna Božanskog Veličanstva. Međutim da bi smopostigli to sunasljedstvo s Njim, mi moramo proučavatikako da postanemo nalik Njemu, da imamo Njegov Duhi da dijelimo s drugima što bi nam god On mogao datibilo materijalno ili duhovno—bilo da nahranimo iliobučemo druge (posebno one u Kućanstvu Vjere)tjelesno ili duhovno, već prema okolnostima.

238

„Hvala Bogu na njegovu neizrecivu daru.“ Taj Darje naš Spasitelj, naš Otkupitelj. (Ivan 3:16) S tim uvezi nemoguće nam je izreći bogatstva Božanskemilosti prema nama—bezbrojne blagoslove i milosrđakoja su naša kroz našeg Gospodina. On za naspredstavlja samu puninu svake Božanske pripreme zanašu vječnu dobrobit. Kao što Apostol na jednomdrugom mjestu kaže, „jer u njemu tjelesno prebiva svapunina božanstva.“ (Kol. 2:9) No ipak, jedino Crkvasada može zahvaljivati Bogu za Njegov neizrecivi Dar.

Međutim u skoro će vrijeme cijeli svijet čovječanstvabiti u stanju prepoznati taj Dar i dati zahvalu. Kada, nakraju Mesijanske vladavine u svrhu obnove Adamskerase u njihovu prvobitnu savršenost, svi namjernigrešnici budu bili uništeni, tada će „se svako koljenoprignuti i svaki jezik priznati na slavu Božju.“ Tada ćese čuti kako svako stvorenje na Nebu, na zemlji i umoru govori, „Onomu koji sjedi na prijestolju, iJaganjcu, blagoslov, i čast, i slava, i moć u vijekevijekova!“ za Neizrecivi Dar.

SLUŽBA ODVJETNIKA I POSREDNIKA USPOREĐENEOno što je postalo jasno u posljednjih dvadesetak godinajeste činjenica da je Crkva „Tajna Božja.“ Mi znamo dasu Krist i Crkva odvojeni i različiti od svijeta u svakojpojedinosti. Oni niti su pod starim Savezom Zakona nitipod Novim savezom Zakona, nego su osobit narod,pozvani, posvećeni, razvijeni, pod posebnim Savezom ukojeg su sami ušli, u kojemu nitko iz svijeta nikada nećesudjelovati. To Sveto Pismo naziva Savezom Žrtve:„Skupite mi [kaže Gospodin] svece [svete] moje; onekoji žrtvom savez sa mnom sklopiše.“ (Ps. 50:5) Taposebna klasa svetaca, ili svetih, koji su sklopili SavezŽrtve imaju kao svoju Glavu samog Gospodina Isusa.Kada ta grupa dovrši svoj Savez Žrtve, ovo će SadašnjeDoba završiti. Mojsije iz starog Saveza Zakona danogIzraelu posebno je predstavljao Savez Zakona koji će bitidan svijetu kroz većeg Mojsija—Krista. Drugimriječima, Posrednik Saveza Zakona bio je jedan čovjek;ali Posrednik Novog Saveza Zakona Milenijskog Dobaje novi Čovjek, kojemu je Isus Glava—i Apostolobjavljuje da su udovi sačinjeni od onih koji su biliizabrani između i Židova i Nežidova.Od Isusovog vremena pa naovamo, Posrednik NovogSaveza bio je u procesu izabira, i „bolje žrtve,“ kaotemelj za Novi Savez bile su u tijeku prinošenja.Tijekom ovog Evanđeoskog Doba Isus nije izvršavaoSvoju službu kao Posrednik za svijet; i svijet nemanikakav odnos sa Bogom, nego i dalje leži u vlastiZloga. Sam Posrednik u procesu je razvijanja. Kao štoApostol objavljuje, Bog je najprije podignuo Isusa i odtada podiže Crkvu, i uskoro će dovršiti to podizanje. Otom Posredniku ili Proroku Sv. Petar govori u Djelima3:22,23. (Vidi također 1. Tim. 2:5,6) Nikakvoposredovanje ne može biti učinjeno sve dok Posrednik

„od mnogo udova“ ne bude bio kvalificiran za službu.Njegova se kvalifikacija sastoji od Njegovogžrtvovanja, u skladu sa Njegovim Savezom Žrtve. Krist,Glava i Tijelo, je, prema tome, Posrednik za svijet upotencijalnom smislu—u istom smislu, kao što se oIsusu, kao Bebi, moglo govoriti kao o Spasitelju iKralju. On je tek sada postao Kraljem i spasio je jedinonekolicinu od Svog naroda.

Postoji velika razlika između djela posrednika idjela odvjetnika. Veliki Posrednik između Boga ičovjeka—Krist u slavi—ispunjavat će Svojuposredničku službu tisuću godina i dovršiti je n krajutog vremena, kada će predati Ocu, u potpunostipomirene, sve koji su došli u sklad sa Božanskimuređenjem. Posao odvjetnika je drugačiji, i premaBibliji, odnosi se jedino na Isusov rad kojeg onizvršava u korist Crkve tijekom ovog Doba. Crkvi ubudućnosti neće trebati odvjetnik. Svijet sada nemaodvjetnika. „Zagovornika imamo kod Oca: Isusa Kristapravednika.“ Isus je Zagovornik individualno zanas—„Crkvu, Njegovo Tijelo.“ On zagovara našustvar—kao prvo uračunavajući nam zaslugu Njegovežrtve, čineći nas tako dovoljno dostojnima u Očevojprisutnosti i prihvatljivima kao sinovima Božjim. Zbogtog Zagovora, mi smo primili Sveti Duh i Nova smoStvorenja u Kristu. Kao Nova Stvorenja mi i daljetrebamo našeg Odvjetnika, zato što mi ne možemočiniti stvari koje bi smo htjeli—savršeno. Mi imamonesavršenosti tijela, koje, kao Nova Stvorenja, mi nemožemo u potpunosti kontrolirati. Nama je stogapotrebno Prijestolje Milosti i Odvjetnik kroz kojegamožemo održati naš sadašnji odnos sa Ocem, i tako nebiti osuđeni sa svijetom.

SAVJEST I RAT

U GOTOVO svim vojskama koje sudjeluju usadašnjem ratu ljudi su bili ubijeni ili zatvoreni kaokazna što su zbog savjesti odbili uzeti oružje kaovojnici. Mi prema tome, ne smatramo, da je Britanskipravac postupanja sada po tom pitanju ekstreman.Činjenica je da su, koliko smo mi svjesni, SjedinjeneDržave i Velika Britanija jedine zemlje čiji zakoni

priznaju prigovor savjesti od strane svojih građana kaorazuman temelj da budu izuzeti od vojne dužnosti.

Naravno, niti jedna zemlja ne tjera strance uvojsku; i kada bi oni priznali da su pravi Kršćanistranci u odnosu na zemaljske vladavine, cijelo bi sepitanje moglo riješiti. Tvrdnja Istraživača Biblije je daIsusovi sljedbenici imaju svoje građanstvo na Nebu, i

239

da su se pokoravajući se Nebeskom Gospodinu uodređenoj mjeri odrekli svoje odanosti zemaljskimkraljevima—vladavinama. Iz tog smo razloga mi većodavno branili misao da se potpuno posvećeni trebajuuzdržati od glasanja o političkim pitanjima. Ako biglasali, oni bi se tako poistovjetili sa zemaljskimkraljevstvima, i jednako bi tako mogli biti pozvani dapucaju kao što su glasali—da podrže vladavinu kojusu pomogli stvoriti.

S druge strane, Sveto Pismo izjavljuje da premda jenaše građanstvo na Nebu i mi smo stranci, tuđinci iprivremeni stanovnici u svijetu, odani Nebeskom Kralju,ipak, poput svih drugih stranaca, trebamo se podložitisadašnjim vlastima—podložiti se zakonima zemlje u kojojživimo. Ali ako poslušnost zakonima ne podrazumijevavojnu službu od strane stranca, tako i poslušnostzakonima od strane Istraživača Biblije ne podrazumijevavojnu dužnost. Slično je i sa zakletvom na vjernost kojuse zahtijeva od onih koji ulaze u vojsku—od njih sezahtijeva da se zakunu na vjernost kralju i poslušnostslužbenicima kralja u svemu. Tu se zakletvu ne zahtijevaod stranaca, tuđinaca, i Istraživači Biblije imaju pritužbuna nju, ne zato što se suprotstavljaju zakonu i poretku ilisu nespremni da ih se regulira od strane vlade pod kojomžive, nego zato što su već zakleli na vjernost uzvišenijojvlasti—Nebeskom Gospodinu. Njima su najvažnijeNjegove riječi, Njegove zapovijedi itd.

Naravno, takvi stranci ne mogu se suprotstavitideportaciji, niti zauzeti bilo kakav stav za osobnaprava koja niti jedan drugi stranac ne bi mogao podbilo kojom vladavinom zahtijevati.

STAV JAVNOG MNIJENJA

Novine nas izvještavaju da ta stvar oko onih kojiulažu prigovor savjesti na vojnu službu uznemiravaBritanski narod i da je to dovelo do ozbiljnih borbiriječima u Parlamentu. Tvrdi se da se zakoni VelikeBritanije brinu za savjesti svih Britanskih podanika ida dok se čini da se ti zakoni poštuju, imenovanjempovjerenika da saslušaju prigovore savjesti, ipak ti suzakoni stvarno zanemareni, zato što su imenovanisudci vojni suci, čiji interesi nisu pravni nego vojni.Neki od onih koji su odbili ići u vojsku zbog savjestibili su osuđeni na zatvorsku kaznu na dvije godineteškog rada. Drugi su bili prisiljeni obući vojnuuniformu, a drugi su bili udarani i zlostavljani oddrugih vojnika, bilo zbog njihove savjesne odanostiRiječi i velikom Kralju ili zbog toga što su odbilizakleti se na vjernost Britanskom kralju i poslušnost

njegovim službenicima. Drugi su bili poslani u vojskuu Francusku, prijetilo im se da ako ne izvrše svojudužnost da će biti odmah ustrijeljeni.

Sve to izaziva Britansko javno mnijenje o tompredmetu—za i protiv rata. Nema sumnje da ćehrabrost, svjedočanstvo, mučenički duh od straneGospodinovog posvećenog naroda izvršiti veliki utjecaji voditi do mnogo pažljivijeg proučavanja zapovijedinašeg Kralja i pravila koja upravljaju svima onima kojisu pod Njegovom zastavom. Koje god poteškoće mogudoći na tu dragu braću, mi vjerujemo da će iz togarezultirati blagoslov u obznanjivanju vrlina Onoga kojinas je pozvao iz tame u Svoje čudesno svjetlo.

U međuvremenu, nije na nama da se nasilnosuprotstavljamo, niti da glasno vičemo o našimpravima. Mi moramo imati na umu da smo mi, postavšivojnicima Križa, dobrovoljno odustali od našihzemaljskih prava da bi smo mogli biti sudionicima sPredvodnikom našeg spasenja, koji je dopustio da musva Njegova prava budu oduzeta, čak do smrti. Kako suIsusovi sljedbenici postali kazališnom predstavomsvijetu i anđelima, njima je također bilo dopušteno dajačaju i izgrađuju jedni druge u najsvetijoj vjeri sasvojom ljubavlju i revnošću za Gospodina i NjegovuPoruku. Trebali bi u tim okolnostima imati na umu da jedobro moliti se jedni za druge. Možda se nećemo molitiGospodinu da spriječi da mi ili drugi imamo kušnje iliispite na crti toga, jer na Božanskoj je mudrosti daodredi što je od toga najbolje za nas, nego je našaprednost moliti se jedni za druge i za sebe—moliti se zatu milost kao pomoć u svako vrijeme potrebe koju jeGospodin obećao dati. (Hebr. 4:16)

Neka bi stoga bilo dano veoma vjernosvjedočanstvo, sa velikom poniznošću i sa velikimsuosjećanjem onima koji imaju drugačije gledište odnašega! Oni smatraju da je Kristovo Kraljevstvo bilouspostavljeno; i da sadašnji kraljevi Evrope imajuBožansko pravo vladanja, kako oni tvrde na svojimkovanicama, i da je ratovati za njih isto što i ratovatiza Božje Kraljevstvo; i da su njihovi vojnici Božjivojnici. Oni nedosljedno promašuju uvidjeti da ako sunjihovi argumenti istiniti, da je onda Božje Kraljevstvopodijeljeno i da se Bog bori protiv sebe! Još malo, isvanjivanje Nove Epohe biti će jasnije. Tada će svinarodi uvidjeti da čovječanstvu treba Vlada NebeskogGospodina u svoj moći. Do toga će vremena KristovaNevjesta otići s onu stranu zavjese. Krune slave ipalme pobjede biti će dodijeljene, i doći će vrijeme zablagoslivljanje svijeta čovječanstva.

IMATI LJUBAV MEĐU SOBOM

MI SMO svi čuli izreku, „Željezo se željezom oštri.“Slično je i sa dijamantima. Svi dragulji su jednakoveoma čvrsti koliko su i veoma čisti. Ta tvrdoća

povećava njihovu vrijednost. Gospodinov je narodpoput dragulja—ne samo da su bili pročišćeniGospodnjom milošću, nego su i iskristalizirali svoje

240

karaktere. Budući je tomu tako, kao što smo prethodnoistaknuli, postoji više opasnosti od sječenja i grebanjakada su zajedno nego bi to bilo da su materijali manjetvrdi. Kit i glina se ne sijeku—niti karakteri slični kitu.

Imajući to na umu, Gospodinov bi narod trebao bitiveoma suosjećajan međusobno i cijeniti jedni druge. Mise učimo cijeniti, kao što Gospodin čini, određenostkaraktera, snagu karaktera, čvrstoću svrhe, čak i utrenutcima kada ta svojstva karaktera mogu prouzročitinešto nevolje. Nikakvo stoga čudo što Berejski BiblijskiRazredi ponekada imaju međusobnih poteškoća, istotako kao i svjetovne organizacije.

GOSPODINOV NAROD NE IZAZIVA SVAĐE

Ipak, Gospodinov bi narod trebao imati na umuposebnu uputu njihovog Gospodara da bi oni trebali bitimirotvorci a ne izazivači svađe. Ne treba biti posebnovješt da bi se izazvalo svađu. Potrebno je imati uznatnoj mjeri krotkosti, blagosti, strpljivosti, i drugihsvojstava Svetog Duha među Gospodinovim narodomda bi se spriječilo svađu, čak i kada prevladavajunajbolje namjere. Koliko se svi trebamo samo čuvati danas Protivnik ne iskuša, zavede nas sa staza mira!

Zahtijeva se znatno iskustvo i mudrost koja dolazi odOzgor da nam pomogne prosuditi ispravno da li je stvarrazlike između nas i drugih pitanje načela, bilo da je upitanju neka temeljna istina, ili je samo u pitanjumišljenje i davanje prednosti nečemu bez da je uključenonačelo. Ako je ovo zadnje u pitanju, mi bi smo trebalibiti spremni podnijeti praktički bilo što zbog mira, dokto ne bi mogli činiti gdje bi bila uključena načela.Međutim, često smo obmanuti s time kako su našiprioriteti uvijek poduprti načelima istine i pravednosti.Mi se iz iskustva moramo naučiti da je to pogreška, imoramo kritički ispitati svaku takvu sugestiju, tražećiGospodnju mudrost da nam pomogne uvidjeti razlikuizmeđu onoga što je samo naš prioritet i onih pitanjakoja uključuju načela i učenja Božanskog porijekla.

Na primjer, u Razredu su često braća i sestre kojikritički inzistiraju da se stvar mora napraviti naizvjestan način, zato što je to prethodno bilo njihovobičaj ili zato što vjeruju da je to bolji način. Oni suspremni prenagliti u svađu ako se nije slijedilonjihov prioritet. Mudriji je pravac odustati od našegprioriteta u korist prioriteta drugih, ako su uporni,pod uvjetom da se dostigne ispravni rezultat—naime,pod uvjetom da se zaista dostigne volja Razreda; jervolju Razreda trebalo bi smatrati voljomGospodnjom—ili ako ne, Gospodin će preokrenuti tustvar u našu korist i dati nam pouku iz nje iliRazredu.

Sve i jedan član Razreda trebao bi gorljivo težititome da u Razredu promiče plodove Svetog Duha—krotkost, blagost, strpljivost, bratsku naklonost, ljubav,radost, mir. To bi trebali učiniti imajući na umu tasvojstva i pokazujući ih i sami, dajući tako primjerdrugima i pokazujući utjecaj Svetog Duha koji djelujeu našim srcima i životima.

ČESTA POGREŠKA

Često se napravi pogreška tako što se misli kakocijela težina odgovornosti leži na nama—zaboravljajućida naša odgovornost prestaje kada smo mi pokazalinašu prosudbu i postupili po njoj.

Nedostatak vjere u Gospodina je blisko povezanosa pogreškom stvaranja svađe u Razredu oko nekihtehničkih pitanja. Mi bi smo trebali imati na umuGospodinovo zanimanje za Razred i za sav Njegovnarod, i da je On u stanju i da želi preokrenuti našaiskustva nama na korist—slično tome i iskustvadrugih. Ako, stoga, stvari ne idu u Razredu točno kakonama paše, bit će bolje za nas, i često za sve, dauzmemo stvar pred Gospodina u molitvu, umjesto dastalno gunđamo ili pronalazimo krivicu u onome što jeili se čini da je, zadovoljavajuće ostalima, ili unajmanju ruku većini Razreda.