SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

MARTINA NANIĆ

OSIGURANJE U TURISTIČKOJ DJELATNOSTI

DIPLOMSKI RAD

Rijeka, rujan 2015.

SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

OSIGURANJE U TURISTIČKOJ DJELATNOSTI

DIPLOMSKI RAD

Predmet: Ekonomika osiguranja

Mentor: prof. dr. sc. Ivan Frančišković

Student: Martina Nanić

Financije i bankarstvo

JMBAG: 0081132528

Rijeka, rujan 2015.

SADRŽAJ

1. UVOD ................................................................................................................... 1

1.1. Cilj i predmet rada ......................................................................................... 1

1.2. Hipoteza rada ................................................................................................. 2

1.3. Metode rada ................................................................................................... 2

1.4. Struktura rada ................................................................................................ 2

2. OSNOVNE ODREDNICE OSIGURANJA............................................................ 4

2.1. Teorijske postavke osiguranja ........................................................................ 4

2.2. Razvoj osiguranja .......................................................................................... 7

2.3. Podjela osiguranja ....................................................................................... 11

2.4. Elementi ugovora osiguranja ....................................................................... 13

3. TEMELJNE ZNAČAJKE TURIZMA ................................................................. 16

3.1. Osnovna obilježja turizma ............................................................................ 16

3.2. Povijesni razvoj turizma ............................................................................... 20

3.3. Vrste turizma ................................................................................................ 26

4. RIZICI U TURISTIČKOJ DJELATNOSTI ......................................................... 31

4.1. Temeljne odrednice rizika ............................................................................ 31

4.2. Oblici i vrste rizika ....................................................................................... 34

4.3. Upravljanje rizicima ..................................................................................... 38

5. KARAKTERISTIKE OSIGURANJA U TURISTIČKOJ DJELATNOSTI........... 41

5.1. Obvezna osiguranja u turističkoj djelatnosti ................................................ 41

5.2. Dobrovoljna osiguranja u turizmu ............................................................... 43

6. ANALIZA PONUDE OSIGURANJA ZA PODUZETNIKE U TURIZMU

REPUBLIKE HRVATSKE ......................................................................................... 45

6.1. Croatia osiguranje ....................................................................................... 45

6.2. Generali Hrvatska ........................................................................................ 47

6.3. GRAWE Hrvatska ........................................................................................ 49

6.4. Merkur osiguranje ....................................................................................... 49

7. ZAKLJUČAK ...................................................................................................... 51

LITERATURA ........................................................................................................... 53

POPIS ILUSTRACIJA................................................................................................ 57

1

1. UVOD

Osiguranje predstavlja veoma važan segment razvoja svakog gospodarskog sektora, pa

tako i važan segment turizma. Štoviše unutar turizma osiguranje ima posebnu ulogu, jer

je turizam posebno osjetljiv na neočekivane i nepredvidive nezgode koje mogu gotovo

sasvim uništiti turističku ponudu i nanijeti velike štete poduzetnicima u turizmu. S

obzirom na činjenicu kako profitabilnost i stabilnost poslovanja neovisno o tome koja se

vrsta poslovanja razvoja mora biti zasnovana na pravilnim upravljanjem rizicima,

isključivo se pravilno predviđanje mogućih nezgoda i osiguranje od njih može osigurati

za stabilnu poziciju na tržištu turističkog sektora.

Unutar turizma osiguranja se ugovaraju za poduzetnike koji održavaju turističke usluge

te za turiste kao korisnike usluga. Pri tome osiguranje obuhvaća nesretne slučajeve koji

se dogode turistu tijekom odvijanja turističkog aranžmana za koji je osiguran, ali isto

tako i za vrijeme čekanja na izlet na za to određenom zbornom mjestu, kao i neposredno

po dolasku s izleta dok se izletnik ne udalji s mjesta određenog za raspuštanje grupe

izletnika ili turista.

Sve je popularnije i osiguranje odgovornosti ugovaratelja (organizatora) koje se sve više

ugovara kod poduzetnika te turističkih agencija (pri čemu je kod turističkih agencija

obvezno osiguranje) prema osiguranim izletnicima i turistima zbog tjelesnih ozljeda i

oštećenja. Stoga se u ovome radu analiziraju svi oblici osiguranja koji su relevantni za

turistički sektor i njihov značaj te praktični učinak.

1.1. Cilj i predmet rada

Cilj rada je utvrditi značajke osiguranja u turizmu temeljem istraživanja dostupne

ponude hrvatskih osiguravateljskih tvrtki kao i temeljem analize zakonskih propisa i

ograničenja vezanih za osiguranje.

Predmet rada jest osiguranje u turizmu i primjena osiguranja u turističkoj djelatnosti.

2

1.2. Hipoteza rada

Osnovna hipoteza u radu jest:

Osiguranja predstavljaju neophodni faktor uspješnosti turističkog poslovanja te jedini

jamac zaštite od rizika u poslovanju.

1.3. Metode rada

Prilikom izrade rada korištene su metode analize, sinteze, deskripcije i elaboracije.

1.4. Struktura rada

Rad je podijeljen u pet osnovnih poglavlja kroz koja se razrađuje temeljna tema rada i

sve teorijske osnove potrebne za razumijevanje rada. Započinje sa uvodom u kojem su

prikazani temeljni razlozi pisanja rada, zatim cilj rada, predmet rada, struktura rada,

znanstvene metode korištene pri izradi rada te hipoteza rada.

Prvo poglavlje, Osnovne odrednice osiguranja analizira temeljne teorijske postulate

osiguranja, značaj osiguranja u gospodarstvu te značaj osiguranja za poduzetnika i

uspješno razvijanje poslovanja. Također se analizira i povijesni razvoj osiguranja,

podjela vrsta osiguranja te elementi ugovora osiguranja.

Drugo poglavlje, Temeljne značajke turizma analizira temeljne teorijske odrednice

turističkog sektora kao jednog od najbrže rastućih gospodarskih sektora te prikazuje

najznačajnije postulate turizma, turista i putovanja općenito. Također analizira i razvoj

turizma te razvoj turizma na području Republike Hrvatske, kao i prikaz vrsta turizma uz

njihov osnovni opis i prikaz.

Treće poglavlje, Rizici u turističkoj djelatnosti predstavlja analizu rizika općenito u

poslovanju te predstavlja temeljne odrednice rizika u poslovanju i gospodarstvu, sa

posebnim osvrtom na rizike i njihovu pojavnost u turizmu. Pri tome se pokazuju oblici i

3

vrste rizika kao i metode i načini upravljanja rizika. Osim karakteristično turističkih

rizika analiziraju se i rizici zaštite imovine koji su najčešći razlog sklapanja police

osiguranja u turizmu.

Četvrto poglavlje, Karakteristike osiguranja u turističkoj djelatnosti predstavlja

područje osiguranja i usluga osiguranja u turizmu, pri čemu se analiziraju zakonski

propisi koji određuju obvezna i dobrovoljna osiguranja u turizmu kao i pokazatelje

uspješnosti osiguravateljskih tvrtki u turizmu i zainteresiranost iznajmljivača i turista za

osiguranjem. Također se analiziraju i mogućnosti koje imaju poduzetnici u turizmu te

turisti oko sklapanja usluga osiguranja.

Peto poglavlje, Analiza ponude osiguranja za poduzetnike u turizmu analizira

najznačajnije police osiguranja koje su dostupne poduzetnicima u turizmu i njihove

prednosti. Provodi se pri tome analiza specijalnih polica osiguranja najvećih hrvatskih

osiguravateljskih tvrtki.

Rad završava sa zaključkom u kojem su sažete glavne spoznaje dobivene kroz rad.

4

2. OSNOVNE ODREDNICE OSIGURANJA

Osiguranje predstavlja odnos koji se temelji na ugovoru potpisanim između dviju strana

(osiguravatelja i osiguranika) u kojem osiguravatelj (obično osiguravajuće društvo)

pristaje obeštetiti osiguranika za jasno definirane gubitke. To čini u naknadu za plaćanje

redovite premije. U samoj suštini svoje funkcionalnosti, osiguranje je način

prebacivanja rizika od pojedinca na veću skupinu (skupinu svih onih koji plaćaju

premije osiguravatelju).

2.1. Teorijske postavke osiguranja

Sa pravnog aspekta, osiguranje se definira kao pravni odnos između osiguranika i

osiguravatelja u kojem se na načelu zajedničkog snošenja određenog rizika osiguravatelj

obvezuje osiguraniku, isplatom određenog novčanog iznosa ili priznanjem nekog

drugog prava, naknaditi štetu proizašlu iz nastupa osiguranog rizika, a osiguranik ili

neka druga osoba se obvezuje da će platiti premiju osiguranju kojom se prikupljaju

sredstva za podmirenje prava koja proizlaze iz nastupa osiguranog rizika (Limun.hr,

2015). S ekonomskog aspekta, zaključivanjem osiguranja osiguranik svoje varijabilne

troškove pretvara u fiksne plaćanjem premije osiguranja, a ekonomske posljedice

nastupanja određenog događaja koji izaziva štete on prenosi na osiguratelja (Stipić,

2008, p. 13). Treba također naglasiti i društvenu ulogu osiguranja. Pri tome je

osiguranje gospodarski instrument za smanjivanje i uklanjanje rizika procesom

kombiniranja dovoljnog broja izlaganja istovjetnim rizicima, kako bismo mogli

predvidjeti gubitke za promatranu skupinu kao cjelinu (Vaughan, 2000, p. 23).

Osiguranje predstavlja oblik financiranja rezervi, baziran na primjeni statističkih

zakonitosti, s ciljem individualne raspodjele za pokriće budućih i u svojoj ukupnosti

ocjenjivih potreba, koje nastaju nastupom određenih opasnosti odnosno rizika i kao

posljedicu imaju nastanak šteta ili sličnih događaja (Bijelić & Miletić, 2009, p. 314).

Isto tako, osiguranje je metoda transfera rizika s osiguranika na osiguravatelja, koji

prihvaća da naknadi slučajne štete onima kod kojih su nastale i raspodjeli ih na sve

članove rizične zajednice na načelima uzajamnosti i solidarnosti (Ćurak, 2004, p. 25).

5

Osiguranjem predstavlja zaštitu od gubitaka uslijed pojave određenih rizika koji mogu

dovesti do značajnih gubitaka u poslovanju. Rizici mogu predstavljati pojavu nekog

štetnog događaja, a osiguranje smanjuje rizike raspodjelom potencijalnih gubitaka na

veći broj osoba. Sjedinjavanjem financijskih doprinosa (premija) većeg broja

osiguranika i troškova isplate naknade nastalih šteta, osiguravatelj može podmiriti

nastalu štetu ukoliko se pojavi gubitak u određenom razdoblju te tako štiti pojedinca

koji je sklopio policu osiguranja, dok se s druge strane osiguravatelj financira velikim

brojem osiguranja u slučajevima u kojima se šteta nije dogodila. Stoga za definiranje

osiguranja važno je naglasiti i značaj rizika koji mora definirati visine polica osiguranja

kako bi osiguravatelj opstao na tržištu.

Elementi koji određuju osiguranje su (Bekavac, 2011, p. 9):

premija koju plaća osiguranik za rizik koji je preuzeo osiguravatelj sklapanjem

ugovora o osiguranju

kompenzacija (odšteta, ugovorena osigurana svota) koju osiguranik prima kada

nastupi osigurani slučaj

Osiguranje, bez obzira na oblik osiguranja, mora prikupiti dovoljnu premiju kako bi

moglo nadoknaditi nastale štete. Zato je, da bi na temelju zaključenog ugovora o

osiguranju imalo pravo na naknadu štete ili isplatu osiguranog iznosa, osnovna obaveza

ugovaratelja osiguranja osiguranika platiti premiju osiguranja, a osiguravatelja da u

slučaju nastanka osiguranog slučaja nadoknadi štetu ili isplati osigurani iznos (Bijelić &

Miletić, 2009, p. 314).

Osiguranik je osigurana osoba koja s osiguravateljem zaključuje ugovor o osiguranju. U

slučaju osobnog osiguranja osiguranikom se smatra osoba u čijem životu treba nastupiti

osigurani slučaj, pa da osiguravatelj ima obvezu snošenja naknade iz osiguranja.

Korisnik ili beneficijar osiguranja osoba je kojoj treba isplatiti naknadu iz osiguranja.

Osiguravatelj je osiguravajuća institucija, zavod, društvo i sl. čiji je predmet poslovanja

osiguravanje ljudi i imovine (Limun.hr, 2015). Odnos osiguravatelja i osiguranika

prikazan je na slici u nastavku:

6

Slika 1: odnos osiguravatelja i osiguranja (Stipić, 2008, p. 14)

Međuodnos prikazan na prethodnoj slici ukazuje na temeljnu funkciju osiguranja,

funkciju naknade štete. Naknada štete je temeljni razlog postojanja osiguravateljne

djelatnosti i obavljanja same djelatnosti.

Druga osnovna funkcija osiguranja je funkcija preventive. Ovom se funkcijom

poduzimaju mjere za sprječavanjem i smanjivanjem mogućnosti nastanka šteta njihovim

financiranjem ili kreditiranjem. Ona se može provoditi na široj i na pojedinačnoj razini.

Primjer šire razine je financiranje mjera za smanjenje mogućnosti nastanka šteta u

automobilskoj odgovornosti odnosno financiranje mjera za zaštitu djece u prometu.

Preventiva na pojedinačnoj razini može se provoditi, na primjer, financiranjem uvođenja

zaštite na radu u poslovnom subjektu. Osiguratelji često nižim premijama potiču

osiguranike na provođenje preventive, a ona se može uvjetovati i prilikom sklapanja

osiguranja (Stipić, 2008, p. 14).

Obveze osiguravatelja ovise o uvjetima osiguranja sklopljenima u ugovoru te o vrsti

osiguranja. Ipak svi osiguravatelji moraju zadovoljavati temeljne obveze:

obavještavanje osiguranika o uvjetima osiguranja,

izdavanje police osiguranja,

7

isplata naknade ili restitucije u naturi u slučaju kada nastupi osigurani slučaj

Nastankom osiguranog slučaja nadoknađuje se šteta i isplaćuje svota na koju glasi

osiguranje iz unaprijed formiranih fondova. Institut osiguranja jača ekonomsku

stabilnost, omogućuje kontinuitet u reprodukciji, a time pridonosi bržem razvoju i

prosperitetu društva. Osiguranje se zasniva na ugovoru o osiguranju ili po sili zakona

dogovorom o osiguranju obvezuje se ugovaratelj osiguranja da na načelima uzajamnosti

i solidarnosti udružuje dogovorena sredstva u zajednicu osiguranja ili rizika, koja je

dužna nastankom osiguranog slučaja isplatiti osiguraniku ili nekoj trećoj osobi naknadu

(svotu na koju glasi osiguranje) ili nešto drugo utvrđeno ugovorom. Sklapanje ugovora

o osiguranju prati polica osiguranja u kojoj se navode: ugovorne strane, trajanje

osiguranja i razdoblje pokrića, svota osiguranja, rizik obuhvaćen osiguranjem i potpis

ugovornih strana. Stoga je polica osiguranja ujedno i vrijednosni papir. Subjekti

osiguranja su: osiguravatelj, osiguranik, korisnik osiguranja, osigurana osoba. Predmet

osiguranja mogu biti imovina i osobe. Imovinsko osiguranje obuhvaća osiguranje

imovine, transportno osiguranje (kargo, pomorski kasko), kreditno osiguranje.

Osiguranje osoba čine različita životna osiguranja i osiguranje osoba od posljedica

nesretnog slučaja. Ovo se osiguranje zaključuje kao individualno, kolektivno ili grupno

za slučaj smrti osiguranika, trajnog, potpunog ili djelomičnog gubitka opće radne

sposobnosti, prolazne nesposobnosti i za slučaj bolesti koja zahtijeva liječenje (troškovi

liječenja) (Limun.hr, 2015).

2.2. Razvoj osiguranja

Osiguranje se pojavljuje veoma rano u ljudskoj povijesti. Iako se ne može točno utvrditi

kada se točno pojavljuju prve osiguravajuće ideje, poznato je kako su se oko 3.000

godina prije Krista u Kini oko rijeke Jangtze, na mjestima gdje je plovidba bila opasna,

organizirali prvi primitivni oblici raspodjele rizika na način da su trgovci robu

pretovarivali sa jednog plovila na više manjih plovila. Na taj način su se štitili od

potpunog gubitka robe, a nastale gubitke su snosili svi trgovci zajedno tako da bi

trgovcu koji je pretrpio gubitak ustupili dio svoje robe. Hamurabijevim zakonikom

8

(Babilon oko 1700 godina prije Krista) dane su prve pisane odredbe o solidarnoj

raspodjeli rizika zbog napada pljačkaša prilikom prijevoza robe pustinjom te o

odgovornosti graditelja za nekvalitetnu izgradnju nekog objekta (Fortius, 2015).

Osiguranje se razvijalo i među drugim antičkim narodima, pri čemu je značajno

primijetiti osiguranje na području današnje Indije. Staro je indijsko pravilo određivalo

da je dužnik koji bi putovao u udaljene i teško pristupačne krajeve morao platiti 10%

mjesečno na ime kamata svom vjerovniku. To je bila naknada za povećani rizik

vjerovnika koji ne bi mogao naplatiti svoje potraživanje ako bi putnik stradao. Ako bi

putnik putovao morem, kamate su iznosile čak 20% mjesečno, a to je bilo četverostruko

od tada uobičajenih 5% mjesečnih kamata (Petranović, 1984, p. 22). Upravo je takva

odrednica bila temelj za pomorska osiguranja, koja su kroz dugi niz godina predstavljala

temelj osiguranja u svijetu.

Trgovina morima i velika geografska otkrića popularizirala su osiguranja početkom

novog vijeka u Europi i svijetu. Osim povećanih opasnosti u pomorskoj trgovini, u

novovjekovnoj povijesti se pojavljuje i osiguranje od rizika, pri čemu se ekonomska

zaštita traži i od sve većeg broja katastrofalnih šteta, kao što je npr. bio veliki požar u

Londonu 1666. godine. Taj je požar bio izravan povod pojavi poduzeća za osiguranje od

požara, ali i prvih posrednika osiguranja (brokera). Novi oblici osiguranja se pojavljuju,

a postojeći usavršavaju i dobivaju konture koje su, dobrim dijelom, na snazi i danas.

Posebno mjesto u povijesti osiguranja pripada londonskom Lloydu. Povijest ove

korporacije počinje 20-ak godina nakon londonskog požara, točnije1688. godine. Od

tada su se počeli održavati poslovni sastanci u svezi s pomorskom trgovinom i

osiguranjem u pojedinim kavanama, od kojih je najpoznatija bila kavana Edwarda

Lloyda(Stipić, 2008, p. 17).

U osamnaestom a naročito u devetnaestom stoljeću dolazi do ubrzanog razvoja

osiguranja. Počinju se primjenjivati aktuarski izračuni premije osiguranja te

prilagođavati pravna praksa. Iako je prva polica životnog osiguranja sklopljena već

1536 godine, tek u to doba James Dodson je postavio osnovna načela za životno

osiguranje koja u osnovi vrijede i danas (Fortius, 2015). Pored Lloyd′sa, u Europi se

javljaju i drugi veliki osiguratelji, naročito unapređivanjem tehnike osiguranja i

9

postavljanjem prvih znanstvenih principa u utvrđivanju rizičnosti i mogućnosti njezina

pokrića. Ovi su principi uvjetovali značajan razvoj osiguranja života, čije je tablice

smrtnosti izradio Edmond Halley 1693. godine. Prema tim tablicama te matematičkom

izračunu premije, 1762. godine u Engleskoj je osnovano prvo osigurateljno društvo

(Society for Equitable Assuranceof Live) na čijim su principima poslovanja

organizirana i današnja društva za životna osiguranja (Stipić, 2008, p. 18).

Iako je Dubrovačka republika imala veoma važnu ulogu u pogledu razvoja

srednjevjekovnog osiguranja, počeci osiguranja u Hrvatskoj vezani su za osnivanje i

danas jedne od vodećih osiguravateljskih tvrtki na području Hrvatske, zadruge Croatia

(današnje Croatia osiguranje) u Zagrebu 1884 godine za koju je temeljni kapital

položilo zagrebačko gradsko poglavarstvo u sklopu borbe protiv ekonomske ovisnosti o

strancima. U početku se zadruga bavila samo osiguranjem rizika od požara za grad

Zagreb, a kasnije je proširila svoje poslovanje i na druge vrste osiguranja. Raspadom

Austro-ugarske unutar Kraljevine SHO razvijaju se još dvije osiguravateljske tvrtke:

Hrvatski radiša i Napretkova zadruga.

Broj stranih društava često se mijenjao. Neka su se međusobno i udruživala,a u jednom

razdoblju bilo ih je tridesetak. U takvim vremenima solidna društva su mogla opstati

samo ako su razvijala masovna osiguranja. Croatia je upravo na masovnosti, osobito u

imovinskim osiguranjima, gradila svoj uspjeh. Razvijajući mrežu povjerenika te

otvarajući filijale diljem zemlje, dosljedno je provodila brigu o sigurnosti svojih

osiguranika. Od 1937. godine uvedena je državna kontrola nad radom

osiguravajućih društava. Uoči 2. svjetskog rata na području ondašnje države djelovalo je

uz Croatiju još 29 osiguravajućih društava(Stipić, 2008, p. 24).

Tijekom razdoblja socijalizma i Jugoslavije u poslijeratnom periodu osiguranje je bilo

strogo kontrolirano od strane države te su državne tvrtke imale monopol na osiguranje.

Stoga se ozbiljnije i značajnije osiguranje razvija tek nakon domovinskog rata i

dolaskom neovisnosti Hrvatske devedesetih. Zakon iz 23. ožujka 1990. godine otvorio

je zakonsku mogućnost da se organizacija za osiguranje može osnovati kao dioničko

društvo za osiguranje. Uskoro se ponovno formira Croatia osiguranje kao dioničko

10

društvo, a počinju se osnivati i drugi domaći osiguratelji u obliku dioničkih društava.

Osiguranje se u Hrvatskoj našlo u novom poletu nakon povratka Europi, u kojoj je i

započelo. Pola stoljeća socijalističkog osiguranja, koje je prekinulo raniju europsku

tradiciju u Hrvatskoj, zatrlo je tragove mnogih ranijih dostignuća na ovom području.

Danas je hrvatsko tržište osiguranja u cjelini stabilno, a u promatranom razdoblju se

mogu uočiti više pozitivnih, ali i neke zabrinjavajuće karakteristike. Individualnom

tržišnom djelovanju svakog društva za osiguranje država je određenim mjerama

ekonomske politike dala i značajan poticaj njihovu poslovanju. To se, prije svega,

odnosi na stabilnost domaće valute te na porezne olakšice kod životnih osiguranja. Uz

ovakvo ozračje, ali i jačanje svijesti o potrebi za osiguranjem, prvenstveno je došlo do

povećanja rasta životnih osiguranja. Sve većim utjecajem stranih investitora na

hrvatskom osigurateljnom tržištu izravno je povećana kvaliteta pružanja usluga

osiguranja te poslovanja svih društava za osiguranje (Stipić, 2008, p. 34). Gospodarska

kriza koja je pogodila Republiku Hrvatsku posljednjih godina ostavila je traga na

osiguravateljskim tvrtkama, no unatoč tome sustav osiguranja i osiguravateljske tvrtke

ostale su relativno stabilne i posljednjih godina.

Kao što je vidljivo u nastavku, u Republici Hrvatskoj je dominantno osiguranje od

automobilskih nesreća, no sve je veći i broj osiguranja imovine te osiguranja od drugih

rizika.

11

Grafikon 1: raspodjela prema vrsti premija osiguranja u Republici Hrvatskoj (HANFA)

Trenutni podaci pokazuju kako tržište osiguranja u Republici Hrvatskoj obuhvaća 27

društava za osiguranje, 32 društva za posredovanje u osiguranju, preko 200 društava za

zastupanje u osiguranju, 150 obrta za zastupanje plus 36 obrta za zastupanje na

stanicama za tehnički pregled. Tome treba dodati i banke koje su ovlaštene za

zastupanje u osiguranju kao i Hrvatsku poštu. Djelatnost osiguranja usko je regulirana

Zakonom o osiguranju i Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu (Fortius, 2015).

2.3. Podjela osiguranja

U suvremenoj teoriji i praksi osiguranja i osiguravateljskih usluga postoje razne vrste

osiguranja te razne vrste podjela osiguranja koje ovise o primjeni kriterija po kojima se

definiraju osiguranja. Ovisno o statusu osiguranika, osiguranja se dijele na osiguranja

12

pravnih osoba i osiguranja fizičkih osoba. Ovisno o vrsti osiguranja najčešće je temeljna

podjela na životna i neživotna osiguranja.

Životno osiguranje je osiguranje protiv rizika od smrti određene osobe. Osiguravajuće

trgovačko društvo platit će određeni iznos ugovorom određenoj osobi nakon smrti osobe

imenovane ugovorom (tj. osiguranika); plaćeni je iznos naknada (consideration) za

premije što ih je uplaćivala osoba koja je, prema polici osiguranja, ugovorna strana.

Polica životnog osiguranja nakon proteka određenog vremena općenito stječe određenu

kapitalnu vrijednost (value) koju osiguranik može ostvariti njezinim ustupanjem uz

naknadu. Tijekom trajanja police mogu biti isplaćeni posebni dodaci (bonusi), koje čini

prihod što ga ostvari osiguravajuće društvo na ulaganje premija te, možda, neke

ponovne isplate akumuliranih premija. Policom može biti predviđena isplata nakon

smrti osiguranika ili nakon proteka određenog razdoblja (npr. kada osigurana osoba

doživi određenu dob ili nakon određenog broja godina od dana zaključenja

osiguranja)(Arbutina, 1999, p. 415).

Sva ostala osiguranja nazivaju se neživotnim osiguranjima. Poslovi neživotnog

osiguranja razvrstavaju se na slijedeće skupine (Bekavac, 2011, p. 19):

osiguranje od nezgode (osiguranje osoba od nezgode pri i izvan redovnog

zanimanja, osoba od nezgode u motornim vozilima, djece i školske mladeži,

gostiju, izletnika i turista, potrošača, pretplatnika, putnika u javnom prijevozu,

ostala osiguranja od posljedica nezgode),

zdravstveno osiguranje ( obvezno osiguranje naknade troškova za slučaj ozljede

na radu i profesionalne bolesti, ostala dopunska osiguranja zdravstvenih usluga),

osiguranje cestovnih vozila – kasko

osiguranje tračnih vozila - kasko

osiguranje zračnih letjelica - kasko

osiguranje plovila,

osiguranje robe u pomorskom, avionskom, kopnenom prijevozu, te robe za

vrijeme uskladištenja,

osiguranje imovine od požara i nekih drugih opasnosti ( požar, industrija i obrt )

13

ostala osiguranja imovine ( osiguranje strojeva od loma, provalne krađe i

razbojstva, stakla od loma, stvari kućanstva, građevinskih objekata u montaži i

izgradnji, informatičke opreme, zaliha u hladnjačama, usjeva i nasada,

životinja),

osiguranje od automobilske odgovornosti (obvezno i dragovoljno, te

odgovornosti vozača za robu primljenu na prijevoz),

osiguranje od odgovornosti u zračnom prometu,

osiguranje od odgovornosti brodara,

ostala osiguranja od odgovornosti ( osiguranje ugovorne odgovornosti izvođača

građevinskih radova, montažnih radova, proizvođača za proizvode, odvjetnika,

javnih bilježnika, opće odgovornosti)

Prema tome, osiguranja u turizmu koja su temeljni cilj ovoga rada prije svega su

neživotna osiguranja i to različitih kategorija i vrsta, ovisno o rizicima koji dovode do

potrebe za osiguranjem, vjerojatnosti pojave opasnosti i raznih drugih okolnosti.

2.4. Elementi ugovora osiguranja

Svaka polica osiguranja sklapa se ugovorom temeljem propisanih odredbi u skladu sa

odredbama Zakona o osiguranju (Zakon o Osiguranju, 33/15), pri čemu ugovor o

osiguranju može sklopiti svaka fizička ili pravna osoba ili se može sklopiti u korist

svake osobe koja ima opravdan interes na predmetu osiguranja.

Zakon propisuje ugovor o osiguranju kao dokument kojim se osiguratelj obvezuje

ugovaratelju osiguranja isplatiti osiguraniku ili korisniku osiguranja osigurninu ako

nastane osigurani slučaj, a ugovaratelj se osiguranja obvezuje osiguratelju platiti

premiju osiguranja(Zakon o obveznim odnosima, 125/11).

Ugovor o osiguranju sklapa se uz određene opće i posebne uvjete osiguranja i oni su

njegov sastavni dio. Uvjeti osiguranja predstavljaju niz odredaba koje reguliraju odnose

iz ugovora o osiguranju, dakle, reguliraju prava i obveze ugovornih stranaka.

14

Uvjete osiguranja donosi unaprijed samo jedna od ugovornih stranaka - osiguratelj i

njima, kao zakonom, unaprijed određuje sadržaj ugovora o osiguranju. Nejasne odredbe

uvjeta osiguranja tumače se u korist druge strane - u ovom slučaju ugovaratelja

osiguranja (Elita Plus, 2015).

Društvo za osiguranje dužno je prije sklapanja ugovora o osiguranju pisano obavijestiti

ugovaratelja osiguranja o sljedećim podacima (Zakon o Osiguranju, 33/15):

1. tvrtki, pravno-organizacijskom obliku, sjedištu i nazivu društva za osiguranje i

podružnice koja sklapa ugovor,

2. općim uvjetima osiguranja, te pravu koje vrijedi za ugovor o osiguranju,

3. vremenu trajanja ugovora o osiguranju,

4. pravilima i uvjetima za odstupanje od ugovora,

5. visini premije osiguranja, načinu plaćanja premije osiguranja, visini doprinosa,

poreza i drugih troškova koji se zaračunavaju pored premije osiguranja i

ukupnom iznosu plaćanja,

6. roku na koji ugovor obvezuje ponuditelja,

7. pravu na opoziv odnosno odstupanje,

8. načinu rješavanja sporova osiguranika,

9. nadzornom tijelu koje je nadležno za nadzor nad društvom za osiguranje.

Svaki ugovor o osiguranju mora imati jasno navedene opće uvjete osiguranja. U

uvjetima osiguranja definira se i širina i vrsta pokrića. Osiguranik se na temelju uvida u

uvjete osiguranja odnosno informacije osiguratelja odlučuje za željenu širinu pokrića.

15

Opći uvjeti su zajednički za sva osiguranja u određenoj grupaciji, a posebni uvjeti

reguliraju specifičnosti pojedine vrste osiguranja. Ponekad zbog svojih obilježja nose

naziv dopunski uvjeti, odnosno klauzule za određene vrste rizika ili podvrste osiguranja.

Posebni ili dopunski uvjeti imaju prednost pred općim uvjetima(Elita Plus, 2015).

16

3. TEMELJNE ZNAČAJKE TURIZMA

Turizam danas predstavlja najbrže rastući trend u gospodarstvu koji svake godine bilježi

značajno povećanje udjela te je predvodnik uslužnog sektora gospodarstva. U dvadeset i

prvom stoljeću, turizam je glavni pokretač kratkoročnih migracija te je zaslužan za

gospodarsku stabilnost čitavih država. Kao pojam, ustalio se u cijelom svijetu te je

kultura turizma odnosno putovanja iz razonode postala trend prisutan u svim kulturama

svijeta. Ipak definicija turizma ostaje djelomično nerazjašnjena, jer se pojavljuje često

dvojba oko toga gdje je granica između turista i putnika, istraživača i hodočasnika.

Najčešća definicija turizma predstavlja turizam kao najveću migracijsku pojavu u

modernom društvu koja ne označava samo obično fizičko kretanje ljudi već se

podrazumijeva i premještanje kultura, navika, ideologija i religija (Vuković & Keča,

2001, p. 18). Također se definira i kao putovanje u svrhu rekreacije, ugode ili posla i

najčešće je ograničenog trajanja.

3.1. Osnovna obilježja turizma

Turizam je masovna pojava i jedna od najbrže rastućih djelatnosti na svijetu koja

zapošljava milijune ljudi te predstavlja važnu gospodarsku kariku za mnoge zemlje,

uključujući i Republiku Hrvatsku. Prilikom poimanja riječi turizam i turist nailazi se na

mnoge razlike u razumijevanju koje nastaju zbog različitih ljudskih iskustava koje se

tijekom vremena neprestano mijenjaju, pa tako svatko na temelju vlastitog iskustva

može ove pojmove definirati na svoj način (Vuković & Keča, 2001, p. 18). Pojam

„turizam“ može se definirati na različite načine, no u širem smislu obilježava skup

aktivnosti kao što su putovanje, godišnji odmor, zabava, rekreacija i sl.

Definicija turizma prema UNWTO, a sa stajališta turističke potražnje jest da turizam

uključuje aktivnosti proizašle iz putovanja i boravka osoba izvan njihove uobičajene

sredine ne dulje od jedne godine radi odmora, poslovnog putovanja i drugih razloga koji

nisu vezani uz aktivnosti za koje bi primili ikakvu naknadu u mjestu koje posjećuju.

17

Pritom se iz ove definicije može izvući pet osnovnih obilježja turizma (Čavlek, et al.,

2011, p. 30):

Turizma nema bez putovanja i boravka turista u odabranim turističkim

destinacijama - prostor odnosno odredište turističkog putovanja i boravka

Putovanje te boravak moraju biti izvan uobičajene sredine u kojoj osoba živi i

radi

Turizam se zasniva na dvosmjernom putovanju te ima definirani vremenski

interval u kojem se događa

Svrha turističkog putovanja nije stalni boravak te zapošljavanje u odabranoj

turističkoj destinaciji

U turističkoj destinaciji turisti troše sredstva stečena izvan mjesta turističke

destinacije, ali ne privređuju

Temelj turizma i najvažniji subjekt turističke aktivnosti jest turist. Stoga je za

razumijevanje potrebno definirati pojam turista za koji se može reći kako je to svaka

osoba koja se odlučuje da krene na put izvan svoje uobičajene sredine života, bilo u

zemlji ili inozemstvu. Razlog takve odluke jest vlastita inicijativa da svoje slobodno

vrijeme provede na što bolji mogući način, dakle, svrha putovanja je odmor, zabava,

rekreacija, posjet rodbini ili prijateljima, hodočašće, poslovni put i sl. Prilikom svog

putovanja i privremenog boravka, turist ne privređuje te se nakon nekog određenog

vremena ponovno vraća u mjesto svog stalnog boravka odnosno mjesto prebivališta, što

znači da je njegovo putovanje uvijek dvosmjerno (Šprljan, 2013, p. 13).

Turisti se klasificiraju kao vrsta putnika, te kao takvi pripadaju vrsti nomada koja ima

šire značenje. Iako je turist glavni subjekt turizma i turističke ponude, i druge vrste

putnika u određenim okolnostima koriste turističke usluge, primjerice usluge smještaja

koriste sve vrste putnika ukoliko se pronađu u nepoznatom gradu i moraju tamo

prenoćiti, kao i ugostiteljske usluge i slično. Klasifikacija putnika prema UNWTO

prikazana je u nastavku.

18

Sve one osobe čije je putovanje izvan uobičajene sredine života kraće od jednog dana ne

smatraju se turistima već izletnicima odnosno jednodnevnim posjetiteljima, a takve

osobe su primjerice izbjeglice, nomadi, konzularni predstavnici, putnici na dnevnim

rutinskim putovanjima, pripadnici oružanih snaga, osobe koje svakodnevno putuju na

posao, studij i sl.(Šprljan, 2013, p. 14).

19

Slika 2: Klasifikacija putnika prema UNWTO – u(Čavlek, et al., 2011, p. 26)

20

3.2. Povijesni razvoj turizma

Putovanja i kretanja stanovništva predstavljaju temelj za razvoj turizma, te su kao takva

prisutna koliko i civilizacija, no uglavnom se pri tome radi o drugoj vrsti kretanja

stanovništva, prvenstveno o kretanjima iz trgovačkih ili selidbenih razloga, a manje iz

turističkih razloga, pa se tako pojava prvih smještajnih kapaciteta veže za smještaj

trgovaca.

Turizam se u punom smislu značenja razvija značajnije tek u dvadesetom stoljeću, iako

su počeci pravog turizma još u sredini devetnaestog stoljeća. Pri tome tek mali broj ljudi

putuje radi zadovoljstva, dok se najveći broj putovanja odvija iz drugih uglavnom

poslovnih ili prinudnih razloga, kao i uslijed religijskih motiva, kao što su hodočašća, i

druge religijske pobude. Rekreacijska putovanja pojavila su se kao preteča mnogo ranije

pojave modernog oblika turizma, već u srednjem vijeku, no pri tome se uglavnom radilo

o putovanjima koja su bila ograničena na kratkotrajna putovanja, uglavnom dnevne

izlete ili kratke posjete susjednim gradovima i prirodnim krajolicima. Naravno važnu

ulogu imao je i razvoj prometa koji je u tadašnje vrijeme značajno otežavao daleke

ekspedicije.

Teoretičari turizma koji su slijedili princip primjene kriterija vremena u određivanju

faza razvoja turizma, najčešće se razlikuju u određivanju početka i kraja pojedinih faza

dosadašnjeg razvoja turizma. Većina turističkih teoretičara pretečom turističkih

putovanja smatra Grand Tour (veliko putovanje) koje su od 1547. do 1830. godine

uglavnom poduzimali engleski plemići kao završnu fazu svog obrazovanja.

Ipak, pravi uvjeti za razvoj turizma pojavljuju se tek tijekom 19. stoljeća, kada počinju

djelovati pokretački, receptivni i posrednički faktori kao čimbenici razvoja turizma te

koji omogućuju uključivanje širih slojeva u turistička putovanja.

Prvo turističko putovanje u pravom smislu turizma smatra se putovanja Thomasa

Cooka, kada je Cook organizirao putovanje 1841. za oko petsto putnika putem

željeznice na kongres. Po prvi puta je pri tome dobiven i popust na grupnu cijenu

21

prijevozne karte, odnosno o uzimanju u koncesiju cijele kompozicije vlaka. Na

putovanju je osigurana glazba, čaj i kolačići za putnike, a cijena putovanja iznosila je

jedan šiling (Gyr, 2010).

Razvoj turizma može se pratiti usporedno sa razvojem hotelijerstva. Hotelijerstvo kao

gospodarska djelatnost prijema gostiju i pružanja usluga smještaja prehrane i pića

poznata je od davnina. Od kad je čovjek putovao trebao je usluge smještaja, hrane i

pića. Za potrebe cjelovitog sagledavanja menadžmenta u hotelijerstvu, njegove

posebnosti i njegovog značaja kao gospodarske grane potrebno je sagledati razvoj

hotelijerstva u cijelosti i čimbenike koji su utjecali na razvoj hotelijerstva i hotela kao

građevinskog objekta u kojemu se pružaju usluge smještaja, prehrane i pića i ostale

usluge na hotelijerski način (Cerović, 2010, p. 73).

Smatra se kako postoji nekoliko faza razvoja turizma, koje su prikazane u tabeli 1:

Tablica 1: Faze razvoja turizma(hrvatskiturizam.blog.hr, 2009)

U kontekstu moderne povijesti turizma, početna faza turizma odnosi se na sva zbivanja,

strukture i inovacije koje su dovele do modernog turizma između prve trećine 19.

22

stoljeća do 1950 godine. To razdoblje svjedoči razvojem takozvanog srednjeg staleža

koji čini temelj za masovni razvoj turizma koji će postati karakterističan oblik turizma u

razdoblju nakon drugog svjetskog rata. Upravo je razvoj srednje klase i njezine želje za

putovanjima pripremio put za masovni turizam prepoznatljivim suvremenim

konceptima provođenja slobodnog vremena. Razvoj je napredovao epizodno i izgrađen

je u uvjetima brojnih promjena društvenih uvjeta i čimbenika(Gyr, 2010). Najvažnije

promjene svakako uključuju ne samo napredak industrijalizacije kao pokretač srednjeg

sloja, već i sveobuhvatne demografske promjene, urbanizacija i revolucija u transportu,

koja se posebice događa razvojem zračnog prometa te poboljšanje socijalnih i radnih

prava, rast realnog dohotka i razne druge okolnosti suvremenog doba iz kojih proizlaze

promjene u potrošačkoj potražnji.

Turizam se počeo vrlo intenzivno razvijati sredinom dvadesetog stoljeća, da bi, kao

relativno mlada gospodarska grana, već polovicom osamdesetih godina dvadesetog

stoljeća zauzimao treće mjesto u međunarodnoj trgovinskoj razmjeni (iza nafte i naftnih

derivata te automobila), a prema podacima Svjetske turističke organizacije (WTO) iz

1995. godine na toj je poziciji ostao i sljedećih deset godina (Kušen, 2002, p. 2).

Ipak treba prepoznati i prostornu raširenost pojave i razvoja turizma u svijetu. Pedesetih

i šezdesetih godina turizam se razvija u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj pri čemu u

počecima ostaje ograničen na domaće destinacije. Znatna povećanje postotka mladih i

odraslih koji idu na odmor svake godine dogodio se tijekom i nakon šezdesetih, pri

čemu se njihov broj diže sa 28 posto (1962.) na 58 posto (1980), preko 65 posto (1987) i

70,8 posto (1990), što znači kako su zapadni Nijemci bili u stalnom porastu po broju

turista i udjelu u europskom turizmu. Sve to ukazuje na značajan utjecaj političkih i

ekonomskih pokazatelja na turizam(Gyr, 2010). Posljedice rata značajno su usporile

razvoj turizma u Njemačkoj i zapadnoj Europi, dok se razvoj turizma u istočnoj Europi

(posebice u Poljskoj koja je svojevrsni turistički fenomen posljednjih godina) događa

uslijed pada socijalizma i otvaranja granica devedesetih. Politika tradicionalno ima

važnu ulogu u razvoju turizma, kao i gospodarska situacija.

23

Stoga se u kapitalističkim zemljama razvija individualni turizam, pri čemu se smještajni

i drugi kapaciteti šire s obzirom na mogućnosti korisnika turističkih usluga, dok se u

socijalizmu i socijalno osjetljivim zemljama razvija turizam koji je subvencioniran od

strane države, takozvani "socijalni turizam" za obitelji i mlade ljude, koji su pomogli

one dijelove stanovništva s niskim primanjima da ide na godišnji odmor. Ovakav oblik

turizma bio je primjetan trend u nekoliko zemalja. Socijalne politike, fondovi za odmor,

subvencije, kampovi i naselja za radnike i zaposlenike s niskim primanjima mogu se

naći u Francuskoj, Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj ali i raznim istočno-europskim

zemljama kao dio socijalne politike (Gyr, 2010). Nedvojbeno je pri tome kako je

turizam izvor zadovoljstva kod građana koji posljedično utječe i na politiku, jer

zadovoljan građanin znači i stabilnija vlast.

Početkom dvadeset i prvog stoljeća turizam se sve više orijentira na kvalitetu ponude

pojedincu te na značaj ponude koja uključuje aktivan i sadržan odmor. Tako se

posljednjih godina uočava kako broj i veličina plaža, kulturne znamenitosti i zabava

tijekom noćnih sati više nisu dostatni za održavanje postojećeg tržišnog udjela

turističkog odredišta, a to ima reperkusije i na popunjenost receptivnih subjekata, te

prihvatljive cjenovne politike. Receptivni subjekti koji posluju u turističkim odredištima

čija se ponuda temelji na tim sadržajima trebaju dodatno specijalizirati svoju ponudu i

vertikalnim integracijama sa subjektima iz šireg okruženja svojim gostima nuditi nove

dnevne i noćne sadržaje, izvan odredišta boravka. Izražen je i trend rasta potražnje za

tzv. lifestyle turističkim odredištima. Turističko odredište se tako kvalificira na temelju

sadržaja ili poznatih osoba čiji se boravak može iskoristiti kao co-branding, no važno je

da takve osobe postanu lojalne destinaciji (Šerić, 2013, p. 12). Uz to, sve je veći značaj

informatizacije u hotelijerstvu i turizmu. U modernom turizmu prema tome nemoguće

je razvijati konkurentsku uslugu bez primjene informacijskih sustava i primjene

računalne tehnologije u procesu upravljanja hotelom i u pružanju usluge korisnicima

odnosno gostima. Većina suvremenih renomiranih turističkih pružatelja smještaja i

usluga koristi moderne sustave bazirane na postulatima informacijske tehnologije

kojima ne samo da pružaju svojim gostima dodatne pogodnosti i veću interaktivnost

tijekom odmora, već isto tako pružaju i odličnu korisničku podršku i organizaciju

poslovne strukture unutar samoga poduzeća.

24

Turizam u Hrvatskoj počinje se razvijati veoma rano, već u doba Austro-Ugarske, prije

svega oko lječilišta te ljetnikovaca austrijske elite. Periodizacijom može se razvoj

hrvatskog turizma podijeliti na četiri faze, temeljem podjele koje je uveo Antunović:

(hrvatskiturizam.blog.hr, 2009):

1. Kraj XIX. stoljeća (Austro Ugarska)

2. Od početka XX. stoljeća do kraja Prvog svjetskog rata

3. Razdoblje između dva svjetska rata

4. Razdoblje nakon Drugog svjetskog rata

Male izmjene rade nakon osamostaljenja Hrvatske u podjeli autori Boris Pirjevec i

Oliver Kesar(2002) kada faze dijele na:

1. Razdoblje do Prvoga svjetskoga rata

2. Razdoblje između dva svjetska rata

3. Razdoblje od Drugoga svjetskog rata do 1990.

4. Razdoblje najnovije hrvatske povijesti

Prvi objekt za koji se može ustvrditi da je namijenjen smještaju turista u Hrvatskoj jest

Vila Angiolina u Opatiji, sagrađena 1844. godine od riječkog veletrgovca Higina

Scarpe, koja je ime dobila po njegovoj supruzi, te u koju su često dolazili razni gosti i

turisti, među kojima je i Ban Jelačić. Nakon što je 1860. godine vila stavljena na

raspolaganje Mariji Ani, supruzi bivšeg austrijskog cara Ferdinanda I. radi potreba

boravka na moru iz zdravstvenih razloga, Opatija dobiva idealnu promidžbu među

austrijskom elitom te postaje udarna destinacija za plemiće i poslovne ljude (Pirjevec &

Kesar, 2002).

Prvi registrirani hotel na prostoru Republike Hrvatske jest svratište A. Tocilja na Hvaru

iz 1848. godine, te gostionica sa sobama u Dubrovniku iz 1954. godine, a prvi

jednosobni hotel datira iz 1868. godine na Hvaru, a osniva ga Higijeničarsko društvo

Societa Igienica (Ružić, 1997, p. 20).

25

U razdoblju do prvog svjetskog rata u Opatiji se gradi više elitnih hotela koji su i

obilježili to razdoblje. To je razdoblje u arhitekturi obilježeno historicizmom i

secesijom te se grade veliki i monumentalni hoteli. Osim u Opatiji, grade se veliki hoteli

i u Rijeci, Crikvenici, Dubrovniku, otocima, Zagrebu, Osijeku itd. Ti hoteli po prvi puta

imaju organizacijsku strukturu, sa jasno definiranim procesnim funkcijama, usluga je

definirana recepcijom, domaćinstvom i restoranom. Također se pojavljuju i posve nova

zanimanja kao što su hotelski kuhari, recepcioneri, sobarice i tako dalje.

U razdoblju između dva svjetska rata dolazi do velikih političkih i ekonomskih

promjena koje su se itekako odrazile na razvoj turizma i hotela, pa tako prestaju dolaziti

turisti iz Austrije, Njemačke i Mađarske, a sve je veći broj dolazaka turista iz ostalih

dijelova Jugoslavije, ali i iz Slovačke i Češke (Cerović, 2010, p. 16). Hoteli koji se

grade dimenzijama su mnogo manji te nisu ostavili dubljeg urbanističkog traga.

Nakon drugog svjetskog rata dolazi do obnove hotela od kojih su mnogi oštećeni ili

uništeni u bombardiranjima tijekom rata, u skladu sa novim ideološkim značajkama te

smjernicama za turizam. Destinacije na Jadranu prije svega su namijenjene za domaće

stanovništvo, i to uglavnom u masovnom broju, sukladno sa tadašnjom ideologijom.

Već od 1958. godine dolazi do pojave prvih turista iz Zapadne Njemačke, Italije i

Austrije čime se hrvatsko turističko tržište ponovo otvara zapadu (Ružić, 1997). U tome

razdoblju dolazi do velikog zapošljavanja i otvaranja velikog broja škola za

osposobljavanje za rad u ugostiteljstvu i turizmu.

Sredinom šezdesetih godina XX. stoljeća dolazi do razvijenoga tržišnog hotelijerstva,

započinje snažna kvantitativna izgradnja u hotelijerstvu duž cijele hrvatske obale i u

većim gradovima. Ovo je razdoblje dovelo do snažnog razvoja svih razina

menadžmenta u hotelijerstvu te je međusobni utjecaj bio rezultat ukupnih uvjeta i

čimbenika, koji su utjecali na razvoj hotelijerstva u navedenom periodu.

Od pojave neovisne Hrvatske ponovo dolazi do ratnih razaranja i velike štete ugledu

turizma radi ratnih neprilika koje su zavladale u zemlji, te koje su gotovo potpuno

uništile turizam na nekoliko godina. Dolazi do velike materijalne destrukcije radi

26

udomaćenja prognanika i devastacije uslijed ratnih sukoba ili zapuštenosti radi

nepostojanja turističke potražnje. Nakon rata slijedi razdoblje oporavka, sanacije i

adaptacije postojećih smještajnih kapaciteta, a uskoro dolazi i do njihove modernizacije.

Uslijed privatizacije dolazi do ulaska stranog kapitala u hrvatsko hotelijerstvo, što

povećava kvalitetu ponude no dovodi u pitanje niz drugih čimbenika oko legalnosti

prijenosa vlasništva i koristi za lokalnu zajednicu.

U cijelome razdoblju razvoja hotelijerstva u Hrvatskoj hotel je kao građevinski objekt

uvijek bio građen pod snažnim utjecajem svjetskih trendova u urbanizmu i arhitekturi.

Hotelski menadžment morao se prilagoditi promjenama. Utjecaj menadžmenta na razvoj

hotelijerstva može se sagledati kroz svih navedenih šest faza, koje su, svaka za sebe,

specifične i dokazuju turbulentnost i hirovitost razvoja hrvatskog hotelijerstva (Ružić,

1997, p. 81).

3.3. Vrste turizma

Postoje različite vrste turizma te njihova podjela ovisi o više čimbenika, no najčešća se

podjela vrši prema specifičnosti namjene turizma i motivacije za odlazak na turističku

destinaciju. Kako se turistička ponuda u posljednje vrijeme sve više bazira na različitim

elementima i aktivnostima, te kako se turizam sve više razvija u skladu sa složenosti

potražnje modernih turista, tako se pojavljuju sve više i specijalizirani oblici turizma,

koji su prikazani u nastavku.

Prema trajanju boravka turista turizam se dijeli na:

boravišni,

vikend i

izletnički turizam

Specifični oblici turizma obilježeni su specifičnim turističkim motivom koji posjetitelje

privlači u točno određene destinacije. Specifični oblici turizma orijentirani su na manje

27

(definirane) segmente turističke potražnje, a nastali su kao suprotnost masovnom

turizmu. Pri tome su specifični oblici turizma:

kulturni turizam,

ekoturizam,

seoski turizam,

gradski turizam,

nautički turizam (morski turizam),

kongresni turizam (sajamski turizam),

zdravstveni turizam (rehabilitacijski turizam),

vjerski turizam,

lovni turizam,

ribolovni turizam,

naturizam,

manifestacijski turizam (event turizam),

pustolovni turizam itd.

Jedan od dominantnih oblika turizma u posljednje vrijeme jest kulturni turizam, koji

predstavlja moderni trend kojim je kultura i bogato kulturno nasljeđe europskih zemalja

postalo bitan čimbenik koji održava vitalnost konkurentnosti cjelokupnog europskog

turističkog proizvoda u sve većoj konkurenciji na svjetskoj razini. Ukoliko se sagleda

kretanje stanovništva iz razonode i turizam u samim svojim začecima, Europa je uvijek

predstavljala značajnu destinaciju za one koje je privlačilo bogato kulturno nasljeđe već

od antičkih vremena, preko najplodnijeg razdoblja hodočašćenja, srednjeg vijeka, pa sve

do novih modernih kretanja kulturnog turizma.

Specifičan oblik turizma koji ima značajan rast u posljednje vrijeme jest seoski turizam

ili agroturizam, u kojem je glavni motiv putovanja „povratak čovjeka prirodi“. U ranije

vrijeme turizam je bio isključivo orijentiran prema morskim i kulturnim

znamenitostima, no u današnje vrijeme kada dominira urbani stil života pojavljuje se

sve veća potreba za upoznavanjem tradicionalnog sela, posebice uslijed činjenice kako

mnoga gradska djeca nisu nikad vidjeli uživo konje, krave ili svinje, seoski turizam je

28

postala čak pomodna pojava, kojoj se ne mogu odreći pozitivni efekti čovjekovog

bivanja u prirodi.

Još jedan turistički oblik „bijega u prirodu“ jest ekoturizam odnosno turizam kroz

održivi razvoj. U općoj poplavi raznoraznih naziva kojima je zajednički predznak eko,

pojavo se i eko turizam. Najbolje bi ga se moglo definirati kao turizam u kojem

osviješteni putnici podupiru zaštitu prirode i okoliša na destinaciji koju su odabrali, kao

i lokalnu zajednicu i njezinu kulturnu baštinu. Ipak pojam održivog turizma sadrži

mnogo više od isključivo prirodnog doživljaja.

Održivost se može definirati kao sposobnost održavanja ravnoteže određenih procesa ili

stanja u nekom sustavu. Održivi razvoj znači i gospodarski i društveni rast usklađene s

ekosustavima u kojima djeluje, pa je kao takav i dugoročno održiv. U ekološkom smislu

održivost se može definirati kao način po kojem biološki sustavi ostaju raznoliki i

produktivni tijekom vremena. Za ljude ona je potencijal za dugoročno održavanje

blagostanja koje pak ovisi o blagostanju prirodnog svijeta i odgovornoj uporabi

prirodnih resursa (Črnjar, 2002, p. 26). Sa turističkog aspekta, održivi turizam znači

razvijanje turističke ponude koja će nuditi domaću ekološku ljepotu i ponudu ali neće

negativno utjecati na okoliš i društvo. U praksi veoma često označuje konzumaciju

domaćih, autohtonih proizvoda, uglavnom organskog uzgoja, kao i upoznavanje s

običajima i kulturom domicilnog stanovništva. Često se takav oblik turizma veže uz

posjet nekim zaštićenim prirodnim vrijednostima, kao što su primjerice nacionalni

parkovi. Takvi putnici će voditi računa i o načinu prijevoza pa će se mnogi, imaju li

mogućnosti, odlučiti za željeznicu, budući da ona manje utječe na okoliš od automobila.

Veoma popularan oblik turizma posebice u Republici Hrvatskoj jest Nautički

turizam,odnosno specifični oblik turizma obilježen kretanjem turista plovilima (najčešće

jedrilicama ili jahtama) po moru ili rijekama uključujući njihovo pristajanje u lukama i

marinama i obuhvaća svu infrastrukturu u lukama i marinama potrebnu za njihov

prihvat. Prema prihodima koji se ostvaruju takvim kretanjima, nautički turizam je jedan

od unosnijih oblika turizma za turistički receptivnu zemlju.

29

Nautički turizam fenomen je koji je u protekla tri desetljeća zabilježio jednu od najviših

razvojnih stopa u europskom i u hrvatskom gospodarstvu. Ekonomski prognostičari

razvitka turizma slažu se da je nautički turizam u početnom razvojnom razdoblju i da se

visoki rezultati tek očekuju. Kao jedna od vrsta turizma, nautički je turizam složen

turističko-pomorski pojam, a zbog njegove intenzivne povezanosti s morem i

plovidbom, i njegovo je definiranje složeno. Pomorska ga komponenta, naime, u

cijelosti ne određuje, iako bi se to pri površnoj analizi tako moglo činiti. Potpuno

određenje pojma nautičkog turizma pretpostavlja uzimanje u obzir svih elemenata koji

ga uvjetuju i definiraju (Luković, 2008, p. 690).

Velike prihode također ostvaruje i kongresni turizam, odnosno specifični oblik turizma

pri kojem glavni motiv putovanja nije odmor, već sudjelovanje pojedinaca na

skupovima koji mogu imati različiti karakter. Uglavnom se pri tome radi o putovanjima

inspiriranima poslom kojim se turisti bave i njihova su putovanja često obavezna i

uvjetovana radnim mjestom, zadatkom ili projektom na kojem rade. Skupovi mogu

imati znanstveni, stručni, gospodarski i drugi sadržaj, a uslijed svojeg poslovnog

karaktera, kongresni turizam često donosi velike prihode turistički receptivnim

zemljama.

Jedan od najstarijih oblika turizma jest vjerski turizam, koji se razvijao u gotovo svim

važnijim religijama svijeta. Iako su ponekad hodočasnici (naziv za vjerske turiste)

askete koji putuju gotovo bez ikakvih troškova, u većini slučajeva je ekonomski vrlo

unosan oblik turizma te su se razne destinacije razvijale u poznata odredišta upravo

zahvaljujući vjerskim putovanjima. Hodočasnicima su u takvim mjestima pruženi

različiti infrastrukturni, gastronomski, kulturni i ostali sadržaji karakteristični za

turizam. Najpoznatija vjerska putovanja su hodočašća u Meku kod muslimana kao i

kršćanska hodočašća u Lourdes, Fatimu, Međugorje ili Rim.

Drugi veoma stari oblik turizma te povijesno jedan od pokretača razvoja turizma jest

zdravstveni turizam. Riječ je o posebnom obliku turizma pri kojem se destinacije koriste

kao odredište za liječenje ili obavljanje specifičnih zdravstvenih terapija, bilo da se radi

o pogodnoj klimi za određene vrste bolesti ili poremećaja, bilo da se radi o povoljnijoj i

30

stručnijoj operaciji ili zahvatu. Tradicionalno je temelj zdravstvenog turizma bila

upotreba prirodnih ljekovitih činitelja koji mogu biti morski, toplički i klimatski

činitelji, koji i dalje ima značajnu ulogu s obzirom na sve veće zagađenje zraka i okoliša

u industrijski razvijenim zemljama. Ipak u posljednje vrijeme sve veću popularnost ima

zdravstveni turizam kao oblik turizma u kojem turisti putuju u jeftinije zemlje kako bi

obavili kirurške zahvate, posebice u estetskoj kirurgiji ili stomatološke zahvate.

31

4. RIZICI U TURISTIČKOJ DJELATNOSTI

S obzirom na činjenicu kako se turističko tržište razvija prema modelu liberalnog

kapitalizma sve više se pojavljuje problem rizika u poslovanju u turizmu kao prijetnje

razvoja turističke djelatnosti i prijetnje opstanka turističkih poduzeća. S obzirom da

prema načelima liberalnog gospodarstva turističke tvrtke i organizacije djeluju na tržištu

konkurencije koja se sve više zaoštrava te u kojoj je jedino konkurentnost proizvoda i

uspješno pokrivanje potražnje ponudom ključ uspjeha, potrebno je sve više voditi

računa o upravljanjima rizicima, posebice u cilju zaštite uloženog kapitala i pri

planiranju budućih kapitalnih investicija. S obzirom na činjenicu kako rizik nije moguće

izbjeći,jer je čimbenik poslovanja, njime treba upravljati.

4.1. Temeljne odrednice rizika

Rizik sam po sebi je teško definirati. Najkraće se može reći da rizik predstavlja

neizvjesnost ishoda događaja. prema tradicionalnom shvaćanju, je opasnost gubitka ili

štete. U širem smislu rizik opisuje mogućnost drukčijeg ishoda od onog koji se

očekivao, boljeg ili lošijeg. Zakoni u Njemačkoj i Austriji rizik definiraju kao opasnost

da u okviru poslovne aktivnosti mogu nastati gubici (Drljača & Bešker, 2009, p. 34).

Isto tako rizik se može definirati kao vjerojatnost da će se opasnost (hazard) pretvoriti u

katastrofu. Rizik isto tako predstavlja mogućnosti da se nešto dogodi što će imati

negativni utjecaj na ciljeve poslovanja i negativne posljedice na predviđen tijek

poslovanja.

Prema tome, teorijski se rizik može podijeliti u tri temeljne kategorije:

• izloženost ostvarivanju gubitka

• neizvjesnost budućih događaja

• vjerojatnost dešavanja neočekivanog ishoda

Većina organizacija smatra rizik negativnom pojavom pa ga promatraju kao očekivani

gubitak koji je rezultat vjerojatnosti nastanka gubitka i vrijednosti gubitka. Problem te

32

definicije je u tome što se na rizik gleda kao na nešto negativno, odnosno kao

potencijalni gubitak. Međutim, uprava sve više nastoji promatrati rizik kroz (Bulat,

2007, p. 155):

raspon koji obuhvaća rizike i šanse,

dobitke i gubitke koji obuhvaćaju pozitivne i negativne rezultate,

vjerojatnost nastanka i posljedice.

Koncept rizika ima tri nužna elementa: percepciju da li se neki štetan događaj zaista

mogao dogoditi, vjerojatnost da će se on zaista dogoditi i posljedice štetnog događaja

koji bi se mogao dogoditi. Rizik je, dakle, rezultat sinergije interakcija ova tri elementa.

Pojednostavljeno, najčešća definicija rizika uzima u obzir mogućnost gubitka, nastanak

štete ili nastupanje nepovoljnog događaja (Kereta, 2008, p. 49). Ipak treba imati na umu

kako ne postoji jedinstveno stajalište oko toga kakav je koncept rizika. Ovisno o vrsti

situacije i okolnostima, veliki broj događaja koji se odvijaju na gospodarskom tržištu

jednako kao i ekonomska stvarnost, uključuju i postojanje rizika. Za sve te situacije

važan je krajnji ishod. Pri tom se smatra da rizik uključuje dvije neizostavne

komponente: izloženost i neizvjesnost. Stoga se također rizik opisuje kao izloženost

pretpostavci koja uključuje neizvjesnost.

Ovoj definiciji nedostaje treća neizostavna komponenta: vrijeme. Izloženost traje

određeno vrijeme, a dok traje izloženost i dok ne nastane rizični događaj, traje i

neizvjesnost. Stoga se može zaključiti da rizik uključuje tri neizostavne komponente:

izloženost, neizvjesnost i vrijeme (Drljača & Bešker, 2009, p. 35).

U uvjetima tržišnog gospodarstva u kojem se razvija i turistički sektor gospodarstva.

poduzetništvo i menadžment obilježavaju neizvjesnost i rizik u poslovanju i razvoju

poduzeća. Jedan od glavnih prioriteta gospodarske politike mora biti jačanje

poduzetništva te njegovo brže uključivanje u multilateralne trgovinske i gospodarske

integracije jer konkurentska sposobnost gospodarskih subjekata značajno ovisi o stupnju

usvojenosti poduzetničke kompetencije (Smoljić, 2012, p. 155).

33

Veza između rizika i poduzetništva uspostavljena je u 17. stoljeću, kad je poduzetnik

postao osoba koja je ulazila u ugovorne odnose s vladom za izvršenje određenih usluga

ili snabdijevanje ugovorenom robom. Dok je ugovorena cijena bila fiksna, profit ili

gubitak pripadao je poduzetniku. Poznati ekonomist Richard Cantillon razvio je jednu

od ranih teorija poduzetnika. On je uvidio da poduzetnik mora prihvatiti rizik, posebno

trgovac, farmer, zanatlija i ostali samostalni proizvođači, kupujući po poznatoj cijeni, a

prodajući po nepoznatoj cijeni i radeći s rizikom (Smoljić, 2012, p. 152.). Razvojem

turizma problem rizika se usporedno razvija i sa turizmom, te postaje sastavni dio

turističkog planiranja poslovanja.

Četiri su temeljna značenja prema kojem se definira vrsta i oblik rizika. Općenito

značenje rizika odnosi se na opasnost od nastupa nekog događaja koji se nije očekivao

te koji je svojom pojavnošću doveo do nastanka značajne štete ili gubitka. Druga vrsta

rizika jest rizik u poslovnom životu poduzeća koji nastaje uslijed pogrešnog upravljanja

poduzeća. Uzroci su loše odluke, pogreške ljudskog faktora u proizvodnji ili poslovanju

te razni drugi nepredvidivi događaji unutarnjeg karaktera. Rizik na polju poslovnih

financija treća je vrsta rizika te odnosi se na opasnost da posao pođe pogrešnim putem i

da prouzroči štetu ili gubitak u financijskom poslovanju. Četvrta vrsta rizika jest rizik u

smislu osiguranja od opasnosti koje obavlja određena osiguravajuća tvrtka. Sa stajališta

turizma rizici mogu biti poslovne prirode te su pri tome usporediti sa poslovnim i

financijskim rizicima u poslovanju općenito te specifični rizici koji su karakteristični za

turistički sektor poslovanja. U nastavku će biti prikazani poslovni i specifični rizici i

njihove karakteristike.

Glavna karakteristika svih rizika jest u tome što predstavljaju neočekivanu situaciju za

tvrtku u poslovnom okruženju. Opasnost jest pri tome u činjenici što se zbog

neočekivanih zbivanja ne mogu ostvariti očekivani i planirani procesi i vjerojatnosti

ostvarivanja predviđenih ciljeva i planova, što negativno utječe na poslovanje. Uzroci

rizika odnosno toga nepredvidivog događaja mogu biti nepredvidivi i neponovljivi

događaji, mogućnost kadrovskog promašaja, pogrešne odluke i slično.

34

4.2. Oblici i vrste rizika

Klasifikacija rizika odvija se u različitim stupnjevima te prema različit im oblicima,

ovisno o perspektivi sa koje se rizici promatraju. Stoga se najčešće dijele na poslovne i

neposlovne rizike, prenosive i neprenosive rizike i slično.

Prenosivi su rizici su oni koji se mogu prenositi na profesionalne osiguravajuće tvrtke

uz odgovarajuće uvjete. Ti uvjeti su: mogućnost identificiranja opasnog događaja koji bi

se mogao dogoditi i imati štetne posljedice; ponavljanje nastupa istovjetnog budućeg

događaja sa štetnim posljedicama; postojanje mnogobrojnih subjekata koji su ugroženi

opasnošću od nastupa istovjetnog događaja; kao i postojanje vremenske i prostorne

rasprostranjenosti mogućih događaja i subjekata koje oni pogađaju (Smoljić, 2012, p.

153).

Neprenosivi su rizici oni koji se ne mogu prenositi na osiguravajuću tvrtku, već ih mora

snositi svaki subjekt koji je njime pogođen. Ovi rizici nastaju kao posljedica

jedinstvenog događaja koji se samo jednom pojavljuje s posve istim značajkama. Iako

se neke štete mogu ponavljati, one se ne ponavljaju prema zakonu velikih brojeva, a to

onemogućava prosudbu vjerojatnosti. Riječ je o događajima koji su karakteristični za

neku gospodarsku granu, struku pa i funkciju u poduzeću. Neprenosivi rizici javljaju se

uglavnom unutar poduzeća, ali i izvan poduzeća kao djelovanje iz njegova

okruženja(Smoljić, 2012, p. 153). Neprenosivi rizici nadziru se i ograničavaju putem

instrumenata politike i upravljanja rizikom unutar samog poduzeća. Menadžment

upravljanja rizika pri tome sadrži mjere koje umanjuju opasnosti i omogućavaju

stvaranje pričuve sredstava za pokriće negativnih posljedica. Poslovni rizik (engl.

business risk) je rizik ostvarivanja bruto financijskog rezultata poduzeća.

Unutarnji poslovno-razvojni rizici proistječu iz opasnosti unutar samog poduzeća u

procesu rada, poslovanja i razvoja te vođenja i upravljanja poduzećem, u nepredvidivim

ili zanemarenim mogućnostima raznih događaja. Najčešće se pojavljuje u svezi s

organizacijom poduzeća, strukturom sredstava i djelatnika, proizvodnjom roba, tj.

35

uporabnih vrijednosti za drugoga te u svezi s manipuliranjem robama (Smoljić, 2012, p.

154). Stoga ova vrsta rizika predstavlja rizik koji se temelji na opasnosti pogrešne

orijentacije organizacije, odnosno njezine nemogućnosti zadovoljavanja potreba koje bi

osigurale konkurentnost i održivost na tržištu te nedovoljne kompetencije poslovnog

kadra i ostalih elemenata poduzeća. Rizik strukture imovine poduzeća s druge strane

predstavlja dio poslovnog rizika poduzeća koji se temelji na riziku čiji se korijeni nalaze

u samoj bilanci poduzeća i izlazi iz strukture poslovnog procesa. Njegova je

manifestacija kvantitativni i kvalitativni rizik. Opasnost od pogrešaka i propusta

ljudskog faktora kao i pogrešne organizacije ljudskih potencijala predstavlja kadrovski

rizik. Pri tome do neočekivanih poteškoća i gubitaka može doći uslijed neodgovarajuće

strukture djelatnika, nedostatka adekvatne stručne spreme zaposlenika ili

nemotiviranosti za rad zbog loše stimulacije.

Vanjski poslovno-razvojni rizici jesu oni rizici koji imaju izvorište izvan poduzeća,

odnosno u njihovu okruženju. Među vanjskim poslovnim rizicima ističu se (Smoljić,

2012, p. 155):

gospodarski rizik,

tržišni rizici,

rizik provedbe kupoprodajnog ugovora,

prijevozni rizici,

izvozni rizici,

politički rizici i

politički rizik zemlje.

Među vanjskim poslovno-razvojnim rizicima najvažniji jest gospodarski rizik koji

predstavlja opasnost od nemogućnosti naplate prodane robe te gospodarskog

monetarnog opstanka tvrtke na tržištu. Pri tome se može podijeliti na rizik prodaje na

domaćem i stranom tržištu, pri čemu se naziva i izvoznim rizikom. Može se dogoditi da

poduzeće počne proizvoditi robu, a kupac odustane od ugovora. Teži je slučaj ako se

radi o robi po narudžbi, a ne standardnoj robi koja bi se mogla prodati drugima.

36

Značajan je i tržišni rizik, odnosno rizik od gubitka u poslovanju uslijed nepovoljnih

kretanja na tržištu. Ta kretanja mogu biti promjene kamatnih stopa, promjene deviznih

tečajeva ukoliko se posluje sa inozemstvom, promjene cijena konkurencije, promjene

cijena sirovina i slično. Najčešći uzroci tržišnih rizika su promjene tečaja deviza i rizik

kamatne stope.

Devizni rizik kao oblik tržišnog rizika posebno je česti rizik u turizmu, pa se stoga

posebno osiguravaju turističke tvrtke od toga oblika rizika. Metoda koja se najčešće

primjenjuje jest hedging, odnosno ograđivanje od rizika. U paleti banaka hedging

proizvodi namijenjeni su zaštiti od tečajnih i kamatnih rizika. Drugim riječima, tvrtke

se mogu od valutnog rizika zaštititi (i biti sigurne u poslovanju) ugovaranjem

terminskog tečaja. Takve sporazume u Republici Hrvatskoj ponajviše sklapaju izvoznici

i turističke tvrtke kojima promjena valute može značajno naštetiti na proces poslovanja.

Pravodobnim hedgiranjem može se mirno pratiti kretanje tečaja jer to neće znatno

utjecati na poslovni rezultat. Pri tome se neće ostvariti velike prihode od pozitivnih

tečajnih razlika, ali isto tako se neće imati velike gubitke od negativnih tečajnih razlika,

pa se može mirno posvetiti svom osnovnom poslu i povećanju prihoda. Inače, u

Hrvatskoj su se u posljednjih sedam godina posebice razvili terminski ugovori (tzv.

forward ugovori). Svake se godine, prema izvješću Sektora riznice Raiffeisen banke,

transakcijski promet znatno povećava (Prskalo, 2008).

Važnu ulogu u turizmu imaju i politički rizici. Politički rizici nastaju aktivnošću

državnih organa ili zbog nekih izvanrednih događaja u zemlji. Pri tome mogu nastati u

vezi s prijevozom, štrajkom, radničkim nemirima ili terorizmom. Politički rizik zemlje

odnosi se uglavnom na rizik izvoza robe ili kapitala u neku zemlju, a sastoji se u

opasnosti da izvoznik neće moći naplatiti izvoz ili na drugi način doći do novca, zato

što središnja banka zemlje uvoznika ne može to obaviti iz bilo kojeg razloga (Smoljić,

2012, p. 155). U posljednjih desetak godina politički rizik značajno utječe na turizam u

Egiptu, nekada jednoj od najbrže rastućoj destinaciji, ali u posljednjih nekoliko godina,

uslijed političke nestabilnosti i terorističkih napada sve manje posjećivanu destinaciju.

37

Osim tradicionalnih poslovnih rizika koji se pojavljuju u turističkim poduzećima

podjednako kao i u većini drugih poslovnih procesa, posebice u poslovnim subjektima

uslužnih djelatnosti, postoje i karakteristični rizici svojstveni isključivo turističkom

tržištu. Pri tome se tradicionalno turistički rizici svrstavaju u tri kategorije:

rizici u sektoru turizma i prateći komercijalni izvori nestabilnosti

individualni rizici putnika (osobni rizik)

fizički rizici iz okruženja (prirodne nepogode, klimatski rizici, epidemije).

Posebni izazov u pogledu rizika u turizmu predstavlja elementarna nepogoda. Pri tome

se radi o iznenadnoj velikoj nesreći koja prekida normalno odvijanje života, uzrokuje

žrtve, štetu većeg opsega na imovini i/ili njen gubitak, te štetu na infrastrukturi i/ili

okolišu, u mjeri koja prelazi normalnu sposobnost zajednice da ih sama otkloni bez

pomoći. Elementarnu nepogodu uzrokuju prirodni, tehnički, tehnološki ili biološki

događaji(Tokić, 2013, p. 5).

Elementarne nepogode predstavljaju problem koji je teško premostiti jer je gotovo

nemoguće predviđati ih kao ni predvidjeti posljedice koje donose. Određene nepogode

se mogu kratkoročno predvidjeti, kao što su primjerice olujni i orkanski vjetar, snježna

nevremena i slično, no elementarne nepogode kao što su požar, poplava, tuča, potres,

lavina, odron zemljišta teško se mogu predvidjeti. Ipak poznavanje karakteristike terena

i geoloških te klimatskih značajki može dovesti do upravljanja mjera predostrožnosti,

kao što je primjerice planiranje gradnje u skladu sa propisima vezanima za zaštitu od

potresa, financiranje izgradnje zaštitnih kanala od poplava i slično.

Prema tome, svaki poslovni subjekt u turizmu morao bi se zaštiti od(Tokić, 2013, p. 5):

elementarnih nepogoda koje mogu oštetiti ili uništiti njegovu imovinu

(imovinska osiguranja)

elementarnih nepogoda koje mogu dovesti do prekida poslovanja (financijski

gubitci)

elementarnih nepogoda koje sam može prouzročiti (osiguranja od odgovornosti)

38

Osim elementarnih nepogoda značajni su i takozvani čisti rizici. Kod čistih rizika svaki

subjekt mora poduzeti osnovne mjere zaštite u duhu dobrog gospodarstvenika, kao npr.

provođenje protupožarnih i protuprovalnih mjera, redovno održavanje građevinskog

objekta, postrojenja i posebno elektro i plinskih instalacija i sl(Tokić, 2013, p. 7).

4.3. Upravljanje rizicima

Upravljanje rizikom (eng. risk management) je proces mjerenja, procjene rizika i

razvoja strategija za kontrolu rizika. Tradicionalni menadžment rizika usmjeren je na

rizike koji potječu od prirodnih ili pravnih uzroka (npr. prirodnih katastrofa, požara,

nezgoda, pravnih postupaka) (Udovičić & Kadlec, 2013, p. 52). U današnjem je

poslovnom okruženju teško zamisliti uspješnog menadžera, posebno na višim razinama

organizacijske strukture poduzeća koji neće obavljati i poduzetničke funkcije, kao što je

vrlo teško naći uspješnog poduzetnika koji neće morati obavljati i određene

menadžerske poslove. Ključni interes pri definiranju poduzetničko-menadžerskog rizika

jest pitanje tko je taj koji preuzima rizik za poslovanje i razvoj (poduzetnik ili

menadžer) i u čemu je bit tog rizika (Smoljić, 2012, p. 155). Kako bi se uspješno

upravljalo rizikom, potrebno je procesu upravljanja rizikom pristupiti znanstvenim

pristupom koji objedinjuje znanje o riziku, poznavanje analitičkog proučavanja rizika te

mogućnost analitičko-kritičkog rasuđivanja o riziku upotrebom predviđenih metoda i

tehnika za upravljanje rizikom. Upravljanje pri tome mora biti selektivno te se mora

provoditi uz primjereni menadžment rizika u poduzeću.

Poduzetnici i menadžeri, odnosno poduzetnički menadžeri uglavnom i upravljaju

rizikom. Unutar sveobuhvatnosti poslovnog i razvojnog rizika koji je vezan za

funkcioniranje i razvoj poduzeća on se raspodjeljuje na pojedine poduzetnike koji

upravljaju pojedinim dužnostima i djelatnostima u poduzeću u skladu s njihovim

djelokrugom (Smoljić, 2012, p. 155).

Rizici su svakodnevna problematika strateškog menadžmenta, razvoja, proučavanja i

organizacijskih teorija. Može se reći kako rizik predstavlja jedinicu nesigurnosti, a s

39

obzirom na mogućnost mjerljivosti, istim je onda moguće i upravljati (Udovičić &

Kadlec, 2013, p. 52).

Proces upravljanja rizikom mora imati svoje ishodište u analizi rizika kao prvom koraku

upravljanja, pri čemu se temeljem rezultata analize donosi plan djelovanja kako bi se

izbjegle ili smanjile posljedice rizika. Pri tome je priprema ispravne prevencije u slučaju

izbijanja rizika ili prevencije samog nastanka rizika, ovisno o tome radi li se o rizicima

na koje je moguće utjecati te koji su unutarnjeg ili vanjskog izvora temelj zaštite od

rizika. Važno je pri tome znati kako rizik nije moguće u potpunosti eliminirati, već se

može smanjiti i sanirati te se menadžmentom odnosno upravljanjem rizikom može rizik

pretvoriti u vlastitu prednost.

Prema tome, najvažniji korak pri upravljanju rizikom jest analiza rizika, proces koji se

sastoji od heterogenog skupa metoda i postupaka pomoću kojih se ostvaruje kvalitetnije

razumijevanje i prepoznavanje potencijalnih opasnosti, problema i nepredviđenih

situacija koje su od važnosti pri strateškom odlučivanju te koji omogućavaju

prepoznavanje zadovoljavajuće strategije prema unaprijed postavljenom kriteriju izbora.

Strukturiranjem i modeliranjem problema odlučivanja rizik se identificira odnosno

dijagnosticira, zatim se izmjeri njegova veličina, te se konačno na temelju razmatranja

razdioba (distribucija) vjerojatnosti ključnih varijabli, njihovih međusobnih utjecaja i

očekivanih konačnih rezultata, može izvršiti izbor dostatno dobre strategije (Karić,

2009, p. 3).

Postupak upravljanja rizikom ima svoje faze kroz koje se provodi, a koje su prikazane

na slici u nastavku:

40

Slika 3: faze postupka upravljanja rizikom(Udovičić & Kadlec, 2013, p. 53)

Upravljanje rizikom ne smije biti zaseban proces u poduzeću već se treba usko

nadovezivati na procese kojima se realizira strategija poduzeća i njena implementacija.

Pri tome proces upravljanja rizikom treba biti integriran u kulturu organizacije s

efektivnom garancijom i programom menadžmenta na vrhu. Trebao bi biti prevoditelj

strategije poduzeća u taktičke i operacijske objekte kako bi menadžer i njegovi

zaposlenici snosili odgovornost za rizik u svom djelokrugu poslovanja. Stoga, proces

upravljanja rizikom započinje strateškim ciljevima organizacije, procjenom rizika,

preko izvještavanja o riziku, odlučivanja i postupanja o preostalom riziku, do nadzora

(Udovičić & Kadlec, 2013, p. 53).

41

5. KARAKTERISTIKE OSIGURANJA U TURISTIČKOJ DJELATNOSTI

Osiguranje u turističkoj djelatnosti ima posebno veliku ulogu uslijed činjenice kako se u

turizmu pojavljuje veliki broj rizika. Najčešće se u turizmu pojavljuje osiguranje

imovine kao i osiguranje samih turista, koje predstavlja važnu uslugu osiguravateljskih

tvrtki. Neke države, kao primjerice Rusija ili Bjelorusija, uvjetuju dobivanje vize

važećom policom osiguranja koje pokriva troškove liječenja i nesreća ukoliko se one

dogode u njihovoj zemlji.

Za poduzeća u turizmu veoma je važno osim imovinskog osiguranja i osiguranje od

odgovornosti. Odgovornost pri tome podrazumijeva dužnost naknade štete pričinjene na

imovini vlasnika ili treće osobe, kao i odgovornost za smrt i tjelesne povrede.

Pitanje osiguranja od odgovornosti veže se na svaku gospodarsku djelatnost, a tako i za

djelatnost pružanja usluga od strane turizma. Vrlo je važno zaštititi se od mogućih

budućih financijskih izdataka i obveza, koje se uvijek ne mogu predvidjeti, a mogu

doseći visoke iznose. Tvrtka može svojim poslovanjem ugroziti zdravlje ili oštetiti

materijalnu imovinu trećih osoba. Iako, nenamjerno, ona će biti obvezna isplatiti

određenu naknadu na ime tako prouzročene štetu oštećenim trećim osobama (Marin,

2012, p. 14).

5.1. Obvezna osiguranja u turističkoj djelatnosti

Unutar turističke djelatnosti prema važećim zakonima Republike Hrvatske, postoje

određena obvezna osiguranja koja se moraju poštovati u obavljanju turističke djelatnosti

kako bi se osigurala sigurnost putnika i kako bi se osigurala upotreba spasilačkih ekipa i

drugih službi ukoliko se dogodi nezgoda, kao i povrat sredstava putnicima ukoliko se

putovanje djelomično ili u potpunosti ne ispuni.

Prema Zakonu, pružatelji turističkih usluga koji vode turiste, takozvani touroperateri

obvezni su sklopiti obvezno osiguranje od odgovornosti za štetu koju prouzroči putniku

neispunjenjem, djelomičnim ispunjenjem ili neurednim ispunjenjem obveza koje se

42

odnose na paket-aranžman. Opis šteta koje se ovdje definiraju, određuje da se tim

osiguranje pokriva imovinska šteta primatelja usluge (Zakon o pružanju usluga u

turizmu, NN 152/14).

Jednako tako, turistička agencija koja organizira putovanja (paket-aranžman i izlet) ili

pruža uslugu prijevoza putnika dužna je koristiti prijevozna sredstva u kojima su putnici

osigurani od posljedica nesretnog slučaja i prtljaga od gubitka i oštećenja, kao i

ugostiteljske objekte u kojima su korisnici usluga osigurani od posljedica nesretnog

slučaja (Zakon o pružanju usluga u turizmu, NN 152/14).

Turistička agencija koja organizira putovanje dužna je za svaki paket-aranžman

osigurati jamčevinu kod banke ili osiguravajućeg društva radi naknade putniku: –

plaćene cijene putovanja, ako zbog platne nemogućnosti ili stečaja turističke agencije

izostanu usluge putovanja i – troškova, koji su nastali zbog platne nemogućnosti ili

stečaja putničke agencije za povratak putnika u mjesto polaska. Jamčevina može biti u

obliku police osiguranja, gotovinskog pologa ili bankovnog jamstva (garancije) (Zakon

o pružanju usluga u turizmu, NN 152/14).

Prilikom uplate iznosa za turistički paket-aranžman putniku turistička agencija mora

izdati potvrdu o osiguranju jamčevine koja mu omogućava neposredno ostvarivanje

prava na naknadu prema banci ili osiguravajućem društvu ukoliko se putovanje

djelomično ili u potpunosti ne održi.

Sav pribor koji se iznajmljuje na turističkoj destinaciji, bez obzira radi li se o biciklima,

opremi za planinarenje, sandolinama, kajacima ili bilo kojoj drugoj vrsti opreme mora

biti osiguran ukoliko se koristi u komercijalne svrhe iznajmljivanja. Isto tako bilo koja

vođena sportsko-rekreativna aktivnost, kao što su planinarenje, ronjenje, biciklističke

ture i slično moraju biti osigurane i agencija mora imati sklopljenu policu osiguranja

koja pokriva sve elemente aktivnosti.

43

5.2. Dobrovoljna osiguranja u turizmu

Samostalna turistička putovanja ne podliježu obveznim osiguranjima u Republici

Hrvatskoj, jednako kao što nije obvezno da sudionik u putovanjima turističkom

agencijom bude osiguran ukoliko on to ne želi. Ipak Zakon propisuje kako je obveza

turističke agencije ponuditi putniku osiguranje od posljedica nesretnog slučaja i bolesti

na putovanju, oštećenja i gubitka prtljage, dragovoljno zdravstveno osiguranje za

vrijeme puta i boravka u inozemstvu, osiguranje od otkaza putovanja te osiguranje

kojim se osiguravaju troškovi pomoći i povratka putnika u mjesto polazišta u slučaju

nesreće i bolesti, te ga upoznati sa sadržajem. Stoga se u ponudi svake turističke

agencije moraju pronaći i putnička osiguranja. Iznimno agencije koje vode sportsko-

rekreacijska putovanja i aktivnosti moraju imati osiguranje u sklopu svojega programa

(kao što je ranije i navedeno).

Osim turističkih agencija i putnika, osiguranjima se koriste i ugostitelji te turistički

iznajmljivači. Osiguranje imovine hotela i turističkih objekata neminovna je stavka u

proračunu vlasnika hotela kao i za banke koje ih kreditiraju te traže osiguranje svog

ulaganja. Ipak, nije samo to razlog zašto treba posebnu pažnju posvetiti osiguranju

objekata(Čekada, 2010). Ipak unatoč tome što značajan broj rizika koji prijete

poduzećima u turizmu povlači potrebu za osiguranjem, hrvatski turistički poduzetnici i

dalje rijetko koriste usluge osiguranja.

Prema podacima iz 2013. godine, ugovaranje polica osiguranja i dalje nije pretjerano

popularno među hrvatskim poduzetnicima u turizmu. Prema podacima koje nudi

poslovni.hr (Babić 2013), u prvih pet mjeseci 2013. godine na imovini je ugovorena

premija od 405 milijuna dok je istodobno na auto osiguranjima iznosila 1,3 milijarde

kuna. Zaključeno je 254.536 polica dok je u tom razdoblju isplaćeno 159 milijuna kuna

za 31.901 štetu.

Ugovaranjem police osiguranja svi rizici transferiraju se s gospodarskog subjekta na

osiguratelja, te je stoga od iznimne važnosti dobro procijeniti sve rizike poslovanja kako

bi osigurateljeva zaštita bila adekvatna kad se šteta dogodi. No, većina poduzetnika, kao

44

i fizičkih osoba, i dalje zadržava cjelokupan rizik neizvjesnih budućih događaja s

najčešćim stavom "tako nešto se meni ne može dogoditi"(Svijet Osiguranja 2012).

Veliki problem pri tome predstavljaju nelogične, pa čak i suprotstavljene stavke koje se

pojavljuju unutar Zakona o turističkoj djelatnosti i obveznih osiguranja u turizmu, pri

čemu se pojavljuje teška mogućnost naplate štete koju gosti počine, nemogućnost da se

mali privatni pružatelji turističke usluge naplate iz osiguranja od privatne odgovornosti

stranoga gosta u slučaju štete, uslijed čega se veoma rijetko uspijevaju ostvariti premije

osiguranja pa se iznajmljivači uslijed nemogućnosti ostvarivanja osiguranja u turističkoj

praksi često odlučuju odustati od osiguranja.

S obzirom na činjenicu kako je nepredvidive okolnosti i rizike kao što su požar, provala,

lom stakla ili nesretni slučaj, sve su to situacije koje je teško predvidjeti ili očekivati

stoga je dobro imati policu osiguranja. Osiguranja imovine od požara, poplava ili

provala vlasnicima često propisuju banke u kojima su pojedini vlasnici podigli kredite.

Uz osiguranje samog građevinskog objekta vlasnici turističkih objekata moraju osigurati

kompjutersku opremu, vozni park, voditi računa o osiguranju zaposlenika te ujedno

imaju zakonsku obavezu uplaćivati osiguranje gostiju(Čekada, 2010).

Većina hotela osigurana je tijekom čitave godine dok u posljednje vrijeme bilježimo

pojačan interes za osiguranjem turističkih apartmana tijekom turističke sezone. Najčešće

se ugovara osiguranje od požara i nekih drugih rizika koje sadrži široko pokriće poput

požara, oluje, udara groma, tuče i eksplozije. Isto tako, velik je interes za ugovaranje

polica osiguranje od odgovornosti.

45

6. ANALIZA PONUDE OSIGURANJA ZA PODUZETNIKE U TURIZMU

REPUBLIKE HRVATSKE

Hrvatske osiguravateljske tvrtke ozbiljno su pripremile pakete osiguranja namijenjene

turističkim djelatnicima i poduzetnicima koji pružaju usluge u turizmu, kao i

specijalizirane pakete zaštite imovine te zaštite od raznih drugih rizika koji se pojavljuju

u turizmu.

Cijene polica i ponuda variraju ovisno o osiguravateljskoj kući ali i drugim

čimbenicima. Formiranje cijena polica kod osiguranja objekata u kojima se obavlja

turistička djelatnost utječe više faktora, a prvenstveno je to vrijednost objekta koja je

individualna pa je, kažu, teško govoriti o okvirnoj cijeni police. Kod osiguranja od

odgovornosti cijena će pak ovisiti o ukupnom prihodu osobe, a kod osiguranja

profesionalne odgovornosti prema djelatnicima još i o broju djelatnika i neto platnom

fondu subjekta(Čekada, 2010).

6.1. Croatia osiguranje

Najstarija hrvatska osiguravateljska tvrtka nudi posebne pakete osiguranja usmjerene

prema turističkim i ugostiteljskim objektima. Pri tome se ponajviše nudi osiguranje

imovine koje je posebno važno malim i srednjim iznajmljivačima, vlasnicima

apartmana i obiteljskim hotelima, no isto tako nudi se osiguranje i od odgovornosti

ugostitelja i iznajmljivača.

Stvari vlasnika i gostiju apartmana koje služe za uređenje apartmana i osobnu upotrebu

te potrošnju osigurane su paketom osiguranja za turističke djelatnike Croatia osiguranja

od 14 osnovnih rizika (Croatia osiguranje 2015):

požara i udara groma

eksplozije

oluje

tuče (leda)

46

pada letjelice

manifestacija i demonstracija

poplave i bujice

klizanja tla i odrona zemljišta

snježne lavine

izlijevanja vode iz vodovodnih i kanalizacijskih cijevi

provalne krađe

razbojstva

obične krađe

odgovornosti iznajmljivača.

Ista osiguravajuća kuća nudi i dodatne osiguravateljske ugovore, kojima se osigurati

mogu i:

boje na zidu i građevinskoj stolariji, razne obloge na podu, zidu i stropu te

podovi

stakla na vratima i prozorima apartmana

uobičajeni troškovi pronalaženja oštećenja i njihovo saniranje na vodovodnim i

odvodnim cijevima kućne kanalizacije.

Kao što je vidljivo, osiguranja su uglavnom usmjerena prema osiguravanju imovine i

ulaganja u imovinu, no isto tako štiti se iznajmljivač i od neočekivanih događaja kao što

su nestabilnost socijalnih i društvenih prilika (kroz nemire i demonstracije), zatim štiti

se osiguranik od zrakoplovnih i drugih nesreća te odgovornosti u slučaju nastanka štete

prema gostima.

Za samo 400 kuna godišnje vlasnici turističkih apartmana mogu se osigurati od većine

rizika koji prijete njihovim stvarima, imovini gostiju, kao i od njihove odgovornosti kao

iznajmljivača. Riječ je o iznimno povoljnom osiguranju koje bi svaki vlasnik apartmana

trebao ugovoriti kako bi osigurao maksimalnu uslugu svom gostu. Za navedeni iznos i

primjer apartmana policom Croatia osiguranja osigurane su: stvari do 80.000,00 kuna,

gotov novac i plemeniti metali u zaključanom spremištu (npr. sef) do 3.150,00 kuna kao

47

i umjetnine do 1.575,00 kuna po štetnom događaju. Osiguranje pokriva i odgovornost

iznajmljivača u svojstvu privatne osobe do 15.750,00 kuna po štetnom događaju

(limun.hr, 2011).

6.2. Generali Hrvatska

Osiguravateljska kuća Generali nudi osiguranje malih i srednjih hotela kao svoj poseban

paket unutar kojega se nude i osiguranja za iznajmljivače apartmana i druge turističke

djelatnike u Hrvatskoj. Unutar osiguravateljske tvrtke polaze sa činjenicom kako

poduzetnici u turizmu ulažu velika sredstva u objekte i opremu uslijed čega je

osiguranje od esencijalne važnosti za poduzetnike, pa je stoga Generali uvrstio u svoju

ponudu djelotvoran paket osigurateljnih pokrića kojim možete zaštititi svoju imovinu,

imovinu svojih gostiju, zaštititi se od odgovornosti koja proizlazi iz obavljanja

djelatnosti, ugovoriti osiguranje prekida rada uslijed požara koje pruža financijsku

sigurnost za vrijeme dok nije moguće obavljati djelatnost zbog požara, osiguranje

strojeva od loma, osiguranje elektronskih aparata i uređaja, kao i osiguranje gostiju od

posljedica nesretnog slučaja po poticajnim uvjetima(Generali 2015).

Ponuda i zaštita koju nudi Generali slična je ponudi koju nudi i Croatia Osiguranje te

uključuje osiguranje (Generali 2015):

požar, udar groma, eksplozija;

olujni vjetar, tuča;

udar vlastitog ili nepoznatog motornog vozila, pad i udar zračne letjelice,

manifestacije i demonstracije;

troškovi raščišćavanja i rušenja nakon štetnog događaja;

izljev vode iz vodovodnih i kanalizacijskih cijevi;

provalna krađa;

troškovi popravka na objektu za štete nastale uslijed provalne krađe;

48

Paket All Protect uz navedena pokrića pruža dodatnu zaštitu imovine (Generali 2015):

posredni udar groma u električne instalacije;

ograde i nasadi od rizika požara;

oprema i zalihe na otvorenom od osnovnih požarnih rizika;

solarni kolektori od rizika oluje;

zamrzavanje, pokriće za popravak cijevi, korozija, začepljenje cijevi kod izljeva

vode;

poplava, bujica i visoke vode;

lom stakla;

ostakljeni vrtovi, sjenice, ostakljene terase i balkoni, staklene cigle. Ceran ploče,

tuš kabine, umivaonici WC školjke, bidei, pisoari, akvariji

gotov novac u zaključanoj blagajni od rizika provalne krađe;

razbojstvo;

razbojstvo nad dostavljačem novca;

Generali nudi i posebnu dodatnu policu osiguranja koja štiti imovinu i vrijednosti

gostiju te kao takva predstavlja vrijednost više za izdavača na tržištu. Tom policom

pokriveno je osiguranje od (Generali 2015):

prekid rada uslijed požara;

opća odgovornost;

odgovornost prema vlastitim zaposlenicima;

gubitak ili nestanak stvari gostiju;

gubitak ili nestanak motornih vozila gostiju;

lom stroja;

elektronski aparati i uređaji;

posljedica nesretnog slučaja;

Za svoje osiguranike Generali nude mjesečnu premiju koja ima povlaštenu ratu sa

popustom od 10% na višegodišnje osiguranje od 10 godina. Dodatni popust za plaćanje

49

godišnje premije u cijelosti može se ostvariti u visini od 5% (Generali 2015), prema

čemu je vidljivo kako Generali nastoji privući osiguranike na dugoročno vrijeme te time

stvoriti lojalne korisnike kao primarni cilj pružanja usluge osiguranja u turizmu.

6.3. GRAWE Hrvatska

GRAWE Hrvatska također nudi svoje pakete za poduzetnike u turizmu, pri čemu nudi

na tržištu policu za osiguranje turističkih apartmana i to po cijeni već od 1,4 kune

dnevno.

Vlasnici apartmana tako mogu zaključiti policu osiguranja za sam objekt, za sve

predmete u apartmanu, te za osobnu odgovornost iz posjeda objekta i zemljišta, ali i

pokriti moguće rizike za privatnu odgovornost kao i za stvari gostiju. Znači, ovisno o

potrebama, vlasnik osigurava objekt i stvari domaćinstva, kao i stvari gostiju koji

borave u apartmanu. Osim osiguranja objekta/domaćinstva, posebnim osiguranjima

odgovornosti i stvari gostiju pruža se dodatna zaštita i sigurnost za goste u

apartmanima. Na taj način, osiguravajući stvari i osobe u apartmanu, vlasnici apartmana

ostvaruju dodanu vrijednost na uslugu i imaju veći broj zadovoljnih gostiju (Babić

2013).

6.4. Merkur osiguranje

Merkur osiguranje također je prepoznalo potencijal osiguranja u turističkom sektoru te

stoga nudi program osiguranja turističkog smještaja privatnih iznajmljivača koji

osigurava, ne samo imovinu u vlasništvu iznajmljivača već i goste i njihove stvari, kao i

poslovanje iznajmljivača. Ova je usluga posebno zanimljiva jer osiguranje gostiju i

njihovih stvari omogućuje jednostavnije i lakše surađivanje sa turističkim agencijama.

Osiguranje turističkog smještaja pokriva osiguranje stvari koje služe za iznajmljivanje i

stvari u vlasništvu gosta, te osiguranje odgovornosti za štetu nastalu zbog smrti, povrede

tijela ili zdravlja gosta te oštećenja ili uništenja stvari gosta u iznosu do 3.000 EUR po

smještajnoj jedinici (apartman, soba, kuća za odmor) i događaju.

50

Opasnosti od koji se osigurava su (Merkur.hr, 2015):

požar i udar groma,

oluja,

izljev vode iz vodovodne i kanalizacijske cijevi,

tuča,

poplava,

eksplozija,

provalna krađa,

razbojstvo,

klizanje tla i odron zemljišta,

snježna lavina.

Posebnost Merkur osiguranja jest i mogućnost osiguravanja pokrića financijskog

gubitka privatnog iznajmljivača radi prekida rada uslijed požara. Drugim riječima,

ukoliko se dogodi požar, ne samo što se osiguraniku vraćaju sredstva za popravak

nastale štete već mu se također pokrivaju i troškovi neobavljanja posla uslijed požara,

dakle pokrivaju mu se prosječni troškovi poslovanja za razdoblje poslovanja

(Merkur.hr, 2015).

Ovo osiguranje je povoljno jer se ugovara na razdoblje od 3 mjeseca, odnosno koliko

uglavnom traje turistička sezona, a po potrebi može se ugovoriti na period koji

poslovanju bolje odgovara, primjerice 6 ili 12 mjeseci. Ovo je za sada jedinstveno

osiguranje na hrvatskom osigurateljnom tržištu (Merkur.hr, 2015).

51

7. ZAKLJUČAK

Osiguranje predstavlja važan element gospodarstva te se razvija usporedno sa razvojem

trgovine i gospodarstva. Rizici koji postoje u globalnoj ekonomiji i koji se pojavljuju u

svakom poslovnom sektoru putem osiguranja smanjuju se za osiguranika, dok se

osiguravatelj temeljem manipulacije vjerojatnosti rizika namiruje iz raznih polica

osiguranja te se time postiže obostrano zadovoljstvo.

S obzirom na veliki broj rizika koji se pojavljuju u turizmu, bilo kao elementarne

nepogode, društvene i političke neprilike ili tek nezgoda, požar ili krađa unutar

turističkog obrta, osiguranja u turizmu imaju posebno veliku ulogu. Doda li se tome

potreba za osiguranjem turista koji dolaze na putovanja te kojima prijete razne opasnosti

u novoj okolini, osiguranja predstavljaju neizostavan faktor turističkog poslovnog

sektora. U turizmu primarno osiguranje pokriva osiguranje imovine kao i osiguranje

samih turista kao putnika. Zdravstveno osiguranje putnika te osiguranje od nezgoda za

određene države uvjet su za dobivanje vize.

Osiguranja u turizmu mogu biti dobrovoljna, odnosno da osiguranik dobrovoljno se

odlučuje na osiguranje i obvezna, odnosno da je obvezan preuzeti osiguranje. Ukoliko

primjerice agencija organizira prijevoz putnika autobusima, ona je obvezna osigurati te

autobuse. S druge strane putnik nije obvezan biti osiguran ukoliko to ne želi, iako mu

agencija mora ponuditi prema zakonu osiguranje i upoznati ga sa prednostima koje

osiguranje donosi.

Što se tiče osiguranja koje se nude poduzetnicima u turizmu, gotovo sve vodeće

hrvatske osiguravateljske tvrtke imaju široki raspon ponude osiguranja koje se temelje

na osiguranju imovine te osiguranju odgovornosti. Isto tako sve se više pojavljuje i

osiguranje stvari samih turista, čime poduzetnik postaje sigurnijim turistima koji ga

posjećuju.

52

U sve većoj konkurenciji poslovnog svijeta, osiguranje predstavlja važan faktor razvoja

turizma i jamstva uspješnosti neovisno o pojavi i ostvarivanju rizika koji prate turističku

djelatnost. Uslijed toga, osiguranje predstavlja temelj sigurnog poslovanja u turizmu.

53

LITERATURA

1. Arbutina, H., 1999. Porezni leksikon s višejezičnim rječnikom: engleski,

hrvatski, francuski, njemački, španjolski. Zagreb: Institut za javne financije.

2. Babić, B., 2013. GRAWE nudi police osiguranja za turističke apartmane.

[Mrežno]

Available at: http://www.poslovni.hr/trzista/grawe-nudi-police-osiguranja-za-

turisticke-apartmane-245738

[Pokušaj pristupa 29 05 2015].

3. Bekavac, A., 2011. Životna i neživotna osiguranja u Republici Hrvatskoj. Split:

Ekonomski fakultet Split.

4. Bijelić, M. & Miletić, V., 2009. Osiguranje i reosiguranje u globalizaciji.

Ekonomija, 16(2), pp. 311-336.

5. Bulat, T., 2007. Poslovni rizik i povezanost s revizijom. Zagreb: RRiF.

6. Cerović, Z., 2010. Hotelski menadžment. Opatija: Sveučilište u Rijeci.

7. Croatia osiguranje, 2015. Osiguranje turističkih apartmana. [Mrežno]

Available at: http://www.crosig.hr/hr/osiguranja/imovina/osiguranje-turistickih-

apartmana/

[Pokušaj pristupa 29 05 2015].

8. Čavlek, N., Kesar, O., Bartoluci, M. & Prebežac, D., 2011. Turizam –

ekonomske osnove i organizacijski sustav. Zagreb: Školska knjiga.

9. Čekada, M., 2010. Osiguranje i zaštita turističkih objekata. [Mrežno]

Available at: http://www.turizaminfo.hr/osiguranje-i-zastita-turistickih-objekata

[Pokušaj pristupa 29 05 2015].

10. Črnjar, M., 2002. Ekonomika i politika zaštite okoliša. Rijeka: Ekonomski

fakultet u Rijeci.

54

11. Ćurak, M., 2004. Osiguravajuća društva u financijskoj strukturi. Split:

Ekonomski fakultet Split.

12. Drljača, M. & Bešker, M., 2009. Održivi uspjeh i upravljanje rizicima

poslovanja. Kvalitet, pp. 33-39.

13. Elita Plus, 2015. Opći uvjeti sklapanja ugovora o osiguranju. [Mrežno]

Available at: http://www.elitaplus.hr/ugovor-o-osiguranju.htm

[Pokušaj pristupa 25 05 2015].

14. Fortius, 2015. Povijesni razvoj osiguranja. [Mrežno]

Available at: http://www.fortius.hr/vise-o-osiguranju/osnovni-podaci-o-

osiguranju/povijesni-razvoj-osiguranja/

[Pokušaj pristupa 11 05 2014].

15. Generali, 2015. Osiguranje malih i obiteljskih hotela. [Mrežno]

Available at: http://www.generali.hr/osiguranja/fizicke-osobe/osiguranje-

imovine/osiguranje-malih-i-obiteljskih-hotela

[Pokušaj pristupa 29 05 2015].

16. Gyr, U., 2010. The History of Tourism: Structures on the Path to Modernity.

[Mrežno]

Available at: http://ieg-ego.eu/en/threads/europe-on-the-road/the-history-of-

tourism

[Pokušaj pristupa 21 04 2015].

17. hrvatskiturizam.blog.hr, 2009. Povijesni razvoj turizma u svijetu. [Mrežno]

Available at: http://hrvatskiturizam.blog.hr/

[Pokušaj pristupa 23 04 2015].

18. Karić, M., 2009. Koncepcija upravljanja rizikom. Osijek: Sveučilište Jospa Jurja

Strossmayera.

19. Kereta, J., 2008. Upravljanje rizicima. RRiF, pp. 48-53.

55

20. Kušen, E., 2002. Turizam i prostor - klasifikacija turističkih atrakcija. Prostor:

znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam, 9(1), pp. 1-12.

21. Limun.hr, 2015. Osiguranje. [Mrežno]

Available at: http://limun.hr/main.aspx?id=20541

[Pokušaj pristupa 21 05 2015].

22. Luković, T., 2008. Nautički turizam, defi niranje i razvrstavanje. Ekonomski

pregled, 58(11), pp. 689-708.

23. Marin, J., 2012. Osiguranje odgovornosti lučkog nautičkog turizma. Zagreb:

Pravni fakultet Zagreb.

24. Petranović, V., 1984. Osiguranje i reosiguranje. Zagreb: Informator.

25. Pirjevec, B. & Kesar, O., 2002. Počela turizma. Zagreb: Mikrorad.

26. Prskalo, N., 2008. Osiguranje reže rizike na najmanju mjeru. [Mrežno]

Available at: http://liderpress.hr/arhiva/48184/

[Pokušaj pristupa 06 05 2015].

27. Ružić, D., 1997. Upravljanje marketingom u ugostiteljstvu. Osijek: Ekonomski

fakultet.

28. Smoljić, M., 2012. Smisao za rizik kao dio poduzetničke kompetencije. Učenje

za poduzetništvo, pp. 151-156.

29. Stipić, M., 2008. Osiguranje s osnovama reosiguranja. Split: Sveučilište u

Splitu.

30. Svijet Osiguranja, 2012. Zbog nelogičnosti zakona mali privatni iznajmljivači

bez osiguranja. [Mrežno]

Available at: http://www.svijetosiguranja.eu/hr/clanak/2012/11/zbog-

nelogicnosti-zakona-mali-privatni-iznajmljivaci-bez-osiguranja,292,9695.html

[Pokušaj pristupa 29 05 2015].

31. Šerić, N., 2013. Istraživanje tržišta za turističke subjekte. Zagreb: REDAK.

56

32. Šprljan, J. I., 2013. Utjecaj proširenja turističke ponude na povećanje

konkurentnosti turističkih naselja u Republici Hrvatskoj. Split: Ekonomski

fakultet u Splitu.

33. Tokić, M., 2013. Otkrijte rizike kojima ste izloženi u turističkoj djelatnosti i

prebacite ih. s.l.:Kvarner Vienna Insurance Group d.d..

34. Udovičić, A. & Kadlec, Ž., 2013. Analiza rizika upravljanja poduzećem.

Praktični menadžment, stručni časopis za teoriju i praksu menadžmenta, pp. 50-

60.

35. Vaughan, T. M., 2000. Osnove osiguranja, upravljanje rizicima. Zagreb: Mate.

36. Vuković, B. & Keča, K., 2001. Turizam i razvoj: pojam, načela i postupci.

Zagreb: Mikrorad.

37. Zakon o obveznim odnosima, 125/11. Zakon o obveznim odnosima. s.l.:an.

38. Zakon o Osiguranju, 33/15. 33/15 ur. s.l.:Narodne Novine.

39. Zakon o pružanju usluga u turizmu, NN 152/14. Zakon o pružanju usluga u

turizmu. s.l.:an.

57

POPIS ILUSTRACIJA

Slika 1: odnos osiguravatelja i osiguranja (Stipić, 2008, p. 14) ............................................... 6

Slika 2: Klasifikacija putnika prema UNWTO – u (Čavlek, et al., 2011, p. 26) ..................... 19

Slika 3: faze postupka upravljanja rizikom (Udovičić & Kadlec, 2013, p. 53) ...................... 40

Grafikon 1: raspodjela prema vrsti premija osiguranja u Republici Hrvatskoj (HANFA) ...... 11

Tablica 1: Faze razvoja turizma (hrvatskiturizam.blog.hr, 2009) .......................................... 21

58