Noel Streatfeild

Baletne papuice za Annu

Za Jeremvja, Bridget i Andrewa Brookea, treu generaciju Rodezijaca

Dragi moji,

Shvatila sam to znai doivjeti potres sjedei na verandi vae bake u Rodeziji. Stoga sam ovu knjigu

posebno namijenila vama.

S ljubavlju, NOEL

Biva britanska kolonija u Junoj Africi koja je 1965. proglasila neovisnost. 1979. promijenila je ime u

Zimbabve.

Prolog

Anna je sjedila na stepenicama ciganskih kola. Odjevena u bijelu baletnu opravu za satove plesa

vezivala je ruiaste baletne papuice. Kad je zavrila, podigla je pogled i ugledala neto to joj se

uinilo vrlo neobinim. Na brdu iznad sela skupile su se ptice, stotine, moda tisue ptica. Budui da je

ivjela u ciganskim kolima i stalno putovala, Anna je pomislila da se u Turskoj, gdje se trenutano

nalazila, ptice moda ponaaju drugaije od ptica u drugim zemljama. Jer, znala je iz iskustva da se

ptice nikad ne sele usred ljeta, a ove su to oito namjeravale. Djelovale su uzbueno i nemirno, ba kao

to znaju biti ptice prije selidbe. Tad su se, kao da je netko ispalio hitac iz pitolja, naglo otisnule od

tla i odletjele u jatu nalik na crni oblak. Nije ostala nijedna, ba nijedna ptica.

Amiin djed je tia alovima pNesa uvijek pazio ila joj misli ne oillutaju. Satovi su sc odravali u glavnoj

sobi Jardekove male bijele kue. Du. jednoga zida postavio je preku koju je sam napravio i ispolirao.

Satovi su uvijek poinjali na isti nain. Jar-dek bi rekao: "Demi-plie2, Anna. Dvanaest vrlo lijepih."

Iako se trudila ne misliti o tome, toga dana se Anna u sebi neprestano pitala: Zato su ptice odletjele?

Nakon sata Anna se vratila u kola. Stojei na stepenicama, gledala je u svim smjerovima. Ba nigdje, na

zemlji, na drveu, na krovovima, ni u zraku, nije bilo ptica.

Nigdje nije bilo ni jedne jedine ptice.

2 Baletni pokret koji se izvodi iz jednog od pet poloaja, u kojem balerina napola savijenih koljena

stopalima vrsto stoji na podu.

1.

Pria poinje

Djedova i bakina kuica u Turskoj djeci je predstavljala dom, jer to je zapravo bila jedina prava kua u

kojoj su ikada boravili.

Francesco, najstariji od troje djece, govorio je baki:

"Ba je dobro da nikad nita ne premjesti. Onda uvijek znamo kad doemo k tebi da e sve biti kako

smo ostavili."

Augustus, drugi djeak, kojeg su zvali Gussie, gorljivo se sloio s Francescom - Gussie je esto bio

gorljiv.

"Nita, ba nita ne moe biti ljepe od toga."

Anna je bila najmlaa. Tiho je dodala:

"Nita - ba nikad."

Djeda i baku djeca nikad nisu tako zvala jer su oni bili roditelji njihove majke Olge, koja je bila

Poljakinja. Zvali su ih

larek i Babka\ To nije bio saNvim toan i/.govor, no tako su djeci te rijei zvuale, a nikad ili nisu

vidjela napisane.

Djeca su bila Britanci zato to je to bio i njihov otac, ali nikad nisu bila u Engleskoj. Otac im je bio

umjetnik i zvao se Christopher Docksav. Jo dok je bio sasvim malen, bilo je oito kako mu je sueno da

postane umjetnik, no njegov je otac to odbijao prihvatiti. Nadao se da e darovitost njegova sina

nestati ako na nju ne bude obraao panju. Gospodin Docksav radio je u banci i elio je postati

direktor. Mislio je da je ivot direktora banke sjajan i siguran, stoga je isto elio i za svoje sinove,

Cecila i Christophera.

Cecil je vrlo nalikovao na svog oca i slagao se s njim u miljenju kako je raditi u banci najbolji posao na

svijetu. U koli je marljivo uio - posebno matematiku - za koju je mislio kako e mu pomoi da postane

direktor banke pa im je navrio dovoljno godina, napustio je kolu i zaposlio se u banci. Christopher,

koji je bio mnogo mlai od Cecila, gotovo da nije uio i provodio je mnogo vremena crtajui po

biljenicama, a kad je trebalo pisati zadau, on je slikao.

Uitelji u Christopherovoj koli znali su, naravno, za njegovu elju da postane umjetnik. ak je i

ravnatelj kole dao sve od sebe kako bi nagovorio djeakova oca da mu dopusti natjecati se za

stipendiju umjetnike kole.

"Gospodine Docksav, va sin je istinski darovit i treba mu dati priliku. Siguran sam da bi dobio

stipendiju."

Ali gospodin Docksav nije htio sluati. Zagunao je poput konja kojega su pokakljali po njuci.

"Umjetnost! Gluposti! U tome nema budunosti!"

I tad je, jednoga dana, kad mu je bilo petnaest godina, Christopher shvatio da vie ne moe izdrati.

Morao je pronai nekoga tko e ga uiti slikanju i morao je ivjeti meu slikarima. Pretraio je kuu

kako bi pronaao stvari koje bi se dale prodati i odletio u Pariz. Za njegove roditelje to je bila kap koja

je prelila au i on nikad vie nije s njima uspio stupiti u kontakt,

3 Od poljskih rijei dziadek (djed) i babka, babcia (baka).

iako se trudio. Prve dvije godine nakon bijega, na boinim estitkama crtao je sliice samoga sebe

koje je smatrao aljivima i slao ih kui, ali nije dobio odgovor, iako je pazio da navede svoju adresu.

"Pretpostavljam da se jo uvijek dure zbog onih nekoliko sitnica koje sam uzeo kako bih platio put u

Pariz," alio se Christopher prijateljima, "ali ne bi trebali, stari ih uvijek moe oduzeti od onog to mi

kani ostaviti u oporuci."

Christopheru je u Parizu bilo vrlo teko i esto je bio na rubu gladi, ali njegova se elja ostvarila. Ne

samo da je postao slikar, ve je bio i vrlo dobar. Imao je rijedak dar na platno prenijeti svjetlo i toplinu

kakvi se vide i osjeaju u tropskim zemljama. Tako je postajao sve poznatiji i njegove slike poele su se

prodavati.

Kako bi mogao slikati onakve slike kakve eli, Christopher je stalno putovao. elio je biti pokretan,

stoga je kupio stara ciganska kola i arenoga konja po imenu Togo, pa je godinama putovao kamo god bi

ga odvelo raspoloenje. U to vrijeme smatrao se najsretnijim ovjekom na svijetu. Ali to je bilo prije

no to je stigao u maleno selo u Turskoj, gdje je nauio to je prava srea.

Bilo je to vrlo ruevno seoce na padini brda - samo nekoliko kua obojenih vapnom. Krovove su im

pridravale debele grane odrezane s drvea, jer je vjetar katkad tako divlje puhao da bi ih mogao

odnijeti. Selo je imalo i duan, vrlo malenu damiju i ajanu. Ali ono to je natjeralo Christophera da

zaustavi Toga pred najmanjom kuicom, bilo je svjetlo. Iz nekog razloga to svjetlo je treperilo i kao da

je plesalo nad selom na nain koji Christopher nikad prije nije vidio, a kue su isijavale toplinu tako

snanu da se inila gotovo opipljivom. U tom trenutku, dok je opinjeno promatrao igru topline i svjetla,

vrata kue ispred koje su stajala ciganska kola, otvorila su se i izala je najljepa djevojka koju je

Christopher ikad vidio. To je bila Olga.

Prirodno, nakon susreta s Olgom obasjanom tim velianstvenim svjetlom, Christopher je odluio ostati.

Dogovorio se s mjetanima da Togo dijeli polje s nekoliko krava, parkirao kola

pokraj ceste i tako se udomaio u posjetu koji je trebao zavriti kad Olga pristane udati se za njega.

Bio je svjestan da to moe potrajati. Zato bi se Olga eljela udati za ovjeka toliko starijeg od sebe?

Vjenali su se est mjeseci kasnije. Ako su djeca bila prisutna kad bi se prepriavala ta pria, na tom

bi se mjestu ukljuila.

"Jednu godinu poslije kad smo bili u Iranu, ja sam se rodio", rekao bi Francesco.

Zatim bi Gussie uzviknuo:

"Ja sam se rodio najdalje. Ja sam se rodio u Indiji."

"Za dlaku", dodala bi njegova majka, smijeei se Christo-pheru.

"Jo jedan dan i rodio bi se u Pakistanu4, ali tebi se jako urilo."

Anna je znala da je najsretnija meu njima.

"A ja sam se rodila u Turskoj kad smo bili kod Jardeka i Babke pa se jedina nisam rodila u naim

kolima."

Jardek i Babka nisu bili roeni u Turskoj, ve su tamo stigli kao izbjeglice iz Poljske za vrijeme prolog

svjetskog rata. U to vrijeme Jardek je kao ilegalac pomagao ljudima pobjei iz Poljske. Naposljetku ga

je netko izdao i on je, zajedno s Babkom, i sam morao pobjei. Bili su siromani jer je Jardek bio uitelj

plesa, a tijekom rata nije bilo mnogo ljudi koji su eljeli uiti plesati. Kad su u turskome selu pronali

kuicu obojenu vapnom, koja nije kotala gotovo nita, bili su zahvalni i skrasili se. Jardek, koji je imao

spretne ruke, smjesta se prihvatio popravljanja kuice izvana, dok je Babka uredila unutranjost. To je

potrajalo neko vrijeme i ba kad je sve bilo gotovo, rodila se Olga.

"Hvala Bogu", rekao je Jardek. "Sad imamo sve - dom i dijete." Rekao je to na poljskom, jer tad je

govorio samo taj jezik, a zapravo nikad nije svladao vie od nekoliko rijei bilo kojeg drugog jezika.

U to doba Banglade se zvao istoni Pakistan, zemlja s kojom na istoku granii Indija

One godine kad poinje ova pria, Francescu je bilo deset, Gussieju devet, a Anni osam godina. To ljeto

je za njih bilo vrlo posebno jer su itava dva mjeseca stanovali s Jardekom i Bab-kom. Bilo je to zato

to je Christopher u jesen imao izlobu slika na drugom kraju Turske. Trebalo mu je dva mjeseca za

uokvirivanje i slikanje jo nekoliko slika. Sto je bilo jo vanije, Togo e se dobro odmoriti, to e mu

trebati ako bude morao vui ciganska kola na drugi kraj Turske. Bilo je to putovanje od mnogo, mnogo

milja, a on vie nije bio mlad.

Dva mjeseca u selu takoer su bila prilika za razgovore o vanome planu. Kad god bi djeca boravila u

njegovoj kui, podrazumijevalo bi se da ih Jardek ui plesati. Jer, kakva korist od djeda, vrlo vjetog

uitelja baleta, ako ne nauite plesati? Jardek nije imao uspjeha s djeacima. Plesali su bolje od veine

drugih djeaka jer su bili pravilno podueni, ali nisu imali tu posebnu iskru koju je Jardek traio.

No, s Annom je bilo drugaije. Otkad je prohodala, bilo je dovoljno da uje glazbu i ve bi plesala. Kad

je bila sasvim mala, Jardek bi svirao violinu, a ona se zabavljala pleui. Poeo ju je poduavati kad je

navrila est godina. Nita zahtjevno - samo pet poloaja i vjebi, te neke jednostavne korake. Ali

uvijek je znao da ba u njegovoj unuci lei ta posebna i rijetka iskra za kojom je uvijek tragao.

Obiteljske rasprave bile su glasne i praene s mnogo smijeha, jer je jedino Olga govorila svaiji jezik.

Christopher je odbijao govoriti bilo koji jezik osim engleskog. Jedinu iznimku inio je u Francuskoj,

gdje bi - ako bi ba morao - govorio francuski, ali s jakim engleskim naglaskom. Taj naglasak je bio

sasvim nepotreban jer je, kao to su znala i njegova djeca, savreno govorio francuski. Olga je prilino

dobro govorila engleski, ali sa snanim poljskim naglaskom. Christopher je inzis-tirao da njegova djeca

govore engleski, tako daje Olga, uei ih, veinu vremena govorila upravo tim jezikom. Jardek i Babka

govorili su uglavnom poljski, tu i tamo ubacivi pokoju englesku ili tursku rije.

Tog ljeta tema rasprave bila je, naravno, Amia. Jardek je zakljuio da njihovi povremeni posjeti nisu

dovoljni za Annino uenje plesa. Dolo je vrijeme da pone ozbiljno raditi. Ove godine, kad Christopher

povede svoju obitelj na izlobu, Anna mora ostati.

Pomisao na odvojenost od obitelji Annu bi rastuila do suza. Ipak, znala je da, ako eli postati balerina

- a nita drugo nije dolazilo u obzir - mora podnijeti i izvjesne rtve. Osim toga, iako je najvie voljela

svoje roditelje, voljela je i Jardeka i Babku.

Christopher i Olga sloili su se da je Anni potrebno vie uenja. Dobro se sjeajui vlastita burnog

djetinjstva i toga kako mu nitko nije doputao da postane umjetnik, Christopher bi prije ubio Toga nego

pomislio Anni uskratiti njezine satove plesa.

Iako su se manje-vie sloili oko Annine budunosti, beskrajna rasprava se nastavila, jer su svi lanovi

obitelji voljeli raspravljati, a to bi razgovor bio ei, to bolje. Ali tog ljetnog jutra, kad poinje ova

pria, svi su sjedili za dorukom u gotovo potpunoj tiini. Razlog tome bila je nesnosna vruina. Nitko od

njih nije pamtio takvu sparinu i iznimno udno vrijeme. Sunce se sakrilo negdje iza neba boje sumpora.

Nitko nije imao teka, ali Olga je natjerala djecu da pojedu jogurt i po kriku kruha s maslinama.

Djeca su trebala odnijeti jednu od Christopherovih slika na uokvirivanje. Izraiva okvira ivio je u

selu iza brda, udaljenom oko tri milje. Nitko nije predloio da netko od djece ostane, jer uvijek su sve

radili zajedno. Christopher je pogledao u olovno nebo.

"Uzeo bih kola, ali ne elim jadnome starom Togu kvariti odmor upreui ga po ovoj vruini. Osim toga,

iako je svjetlo loe, danas moram raditi."

Djeca nisu odgovorila, bila su prezaposlena silei se da pojedu kruh i masline.

"Moda", predloila je Olga, "djeca mogu odnijeti sliku sutra. Onda emo danas uiti."

To je bilo presudno. Nitko od njih nije bio raspoloen za etnju po ovakvom suncu, ali su jo manje

eljeli uiti. Anni je to bilo osobito drago, zato to je znala da je Jardeku previe vrue da bi je danas

poduavao, a nadala se da e sutra moda biti ugodnije. Christopher je posegnuo u dep i dao

Francescu neto novca.

"Kupite si voa i neto hladno za pie i ne pokuavajte se vratiti prije kasnoga popodneva."

Djeca su ustala i stavila eirie. Zatim su se - ne znajui zato - svi istodobno okrenuli i jo jednom

pogledali Christo-phera, Olgu, Jardeka i Babku koji su sjedili za stolom pijui aj.

Selo koje je nestalo

Moj Boe, bilo je nepodnoljivo vrue hodati do susjednog sela! Iako naviknuta na vruinu, djeca su se

znojila dok im odjea nije postala potpuno mokra. Da bi stvar bila gora, do drugog sela je vodila

zemljana staza, pa je praina bila uasna. Kako su hodali u koloni, Francesco na elu nosei platno, a iza

njega Gussie, Anna je na zaelju bila potpuno sjnea od silne praine koja se lijepila svud po njoj.

Kad su stigli u selo, inilo se da je itav taj put bio besmislen, jer je izraiva okvira spavao. Otvorio je

jedno oko, ali nije pokazivao zanimanje za sliku. Stoga je Francesco naslonio platno na zid, siguran da e

ga se izraiva sjetiti kad se probudi, jer je jako volio zaraivati novac, a osim toga je bio i veliki

oboavatelj Christopherovih slika.

Djeca su kupila smokve, umje umotane u list vinove loze i jednu bocu limunade za svakoga. Zatim su

krenula u potragu za mjestom u hladovini na kojem bi mogla objedovati.

"Prilino je daleko," rekao je Franccsco, "ali mislim da je, ako se popnemo na brdo do onih kaktusa,

tamo najbolja sjena. Prevrue je da bismo ostali ovdje u selu."

Gussie je zastenjao.

"Ako ne legnem uskoro, sruit u se."

Ali Anna se sloila s Francescom.

"Ima pravo, Gussie, kaktusi su dosta debeli i ispod njih je prava sjena."

Kad su djeca stigla do kaktusa, bilo im je tako vrue i bila su tako umorena da su se jednostavno sruila

na tlo u hladovini, teko diui, nesposobna ak i popiti gutljaj limunade. Nakon duge tiine, Francesco

je zbunjeno rekao:

"Jeste primijetili neto? Kako to da nigdje nema nijedne ptice?"

Gussie je zurio uokolo.

"Mislim da su otile nekamo gdje je hladnije i ne krivim ih."

"Ovo je ve trei dan da ih nema", dodala je Anna.

"Prije dva dana, prije sata plesa dok sam obuvala papuice, na naem brdu bilo je tisue ptica. Onda su

sve odletjele i nisu se vie vratile."

Gussie je posegnuo za svojom limunadom i dudinjama. Tad je u susjednom polju ugledao konja.

"Gledajte, mislim da je onaj konj poludio."

Francesco i Anna pogledali su u tom smjeru. Konj je bio star i mrav, ali propinjao se i skakao kao

drijebac. Djeca su zaueno zurila u njega.

"Kad je vrue moe se poludjeti", izjavio je Gussie. "Negdje sam proitao da se to moe dogoditi

psima."

"Ne moe dobiti bjesnou samo zato to je vrue," rekao mu je Francesco, "ali moda kad je vrue kao

danas, moe ti biti loe."

Anna je iznenada progovorila glasom koji je zvuao kao da e svaki as zaplakati.

"Ne svia mi se, sve izgleda udno. Ne svia mi se to su ptice odletjele, nebo izgleda udno i sad jo

taj konj."

Francesco je mislio da Anna pretjeruje.

"Popij malo limunade, samo si edna, a tako je vrue."

im je Francesco to izgovorio, poelo se neto dogaati. Zaula se tutnjava kao kad brzi vlak izlazi iz

tunela potiskujui vrui zrak ispred sebe. Zatim se zemlja poela ponaati poput mora. Ljuljala se

naprijed-natrag u valovima, a dok se ljuljala, djeca su se kotrljala. Bilo ih je posvuda. inilo im se da to

traje stoljeima, a potom se, jednako naglo kao to se poela tresti, zemlja smirila.

Djeca su dugo leala na mjestu gdje ih je zemlja bacila. Onda su jedno po jedno ustali i smjesta

primijetili dvije neobine stvari. Brdo koje je inae bilo glatko, presjeeno samo jednom zemljanom

stazom, sad je bilo raskomadano kao da je na njega stao neki div i nainio raspuklinu. Druga stvar koju

su primijetili, bila je da se sad vruina pretvarala u hladnou. Bilo je mnogo hladnije nego to su djeca,

naviknuta na ivot u toplim zemljama, vjerovala da moe biti.

inilo se kao da je udan i straan dogaaj oduzeo djeci mo govora.

Gussie je ipak pitao: "to se dogodilo?"

Francesco mu je odgovorio:

"Ne znam."

Zatim su bez rijei uzbrdo pourili kui, svladavajui pukotine u tlu najbolje to su mogli. Zaustavili su

se na vrhu brda. Na suprotnoj strani trebali su jasno vidjeti selo, Jardekovu i Babkinu kuicu i polje

koje je Togo dijelio s nekoliko krava i magarcem. Trebali su vidjeti ostale kue, duane, ajanu i malu

damiju. Ali nisu vidjeli nita od toga. Tamo gdje se nekad nalazilo selo, vie nije bilo niega - ba

niega.

3.

Sir William

Sir William Hoogle bio je poznat arheolog i pisac. U vrijeme potresa koji je unitio Jardekovo i Babkino

selo, putovao je Turskom, zapravo, bio je dovoljno blizu kako bi mogao osjetiti podrhtavanje tla. Na

radiju je uo koliko je potres bio straan za one koji su ivjeli u sreditu katastrofe. Saznao je za selo

koje je nestalo, te kako je spaavanje bilo teko jer je zemlja bila tako puna pukotina da nijedan

zrakoplov nije mogao sletjeti. Zato su u pogoena podruja isputali pomo padobranom.

Sir William nije samo govorio turski, ve je i razumio veinu lokalnih dijalekata. U mislima je mogao

vidjeti kako zrakoplovi lete oko mjesta potresa, padobranom isputajui pakete ljudima koji su

zasigurno tim dogaajem bili toliko okirani da

nisu /nali kako upotrijebiti pruenu pomo. Naiavno, paobra-nima su stizali i lijenici i medicinske

sestre, ali hoe li oni imali vremena pomoi ostalima koji nisu ranjeni?

"Mislim da bih mogao biti koristan", rekao je sir William sam sebi. "Kako god, otii u i saznati."

Svud oko podruja pogoenih potresom, eljeznike tranice su se iskrivile, ceste su popucale po irini

i bile blokirane gomilama kra koje su neko bile kue. Ako nekoj zemlji u vrijeme nacionalne katastrofe

neto nije potrebno, onda su to nestruni radnici. Zato, kad je sir William pitao predstavnike vlasti

kako bi mogao doi do mjesta potresa, rekli su mu ljubazno - jer je bio vrlo ugledan - ali odluno, da ne

moe ii. Pomo e stii im zrakoplovi budu mogli sletjeti, u meuvremenu oni na licu mjesta ine sve

to se moe.

Sir William je dobro razumio vlast. Naposljetku, nije bio strunjak za katastrofe, ali je svejedno jo

uvijek bio uvjeren da bi mogao biti od koristi, stoga je kupio devu - za koju se pokazalo da ima vrlo lou

ud - po imenu Muzzaffer, napunio mali koveg higijenskim potreptinama i rezervnom odjeom, te

stvarima za koje je mislio da bi mogle biti korisne i odjahao u smjeru pogoenog dijela zemlje.

Sir William je jahao dugo, jer je neprestano morao ii zaobilaznim putovima kako bi izbjegao pukotine.

Pri tome mu nije pomagao Muzzaffer, koji se itavim putem glasno alio kako su mu sir William i koveg

preteki - to nije bila istina - i kako mrzi potrese. Svejedno je sigurno doveo sir Williama najprije do

sela u koje su djeca odnijela Christopherovu sliku na uokvi-rivanje i zatim u sredite pogoenog

podruja. Od trenutka kad su vidjeli daje njihovo selo nestalo, djecu je obuzela neka vrsta nijemog

ludila, potom su bez rijei, posrui otrala do mjesta na kojem se trebala nalaziti kuica. Zatim su

kleknula i kopala i kopala prstima. Ali, iako su kopala bez prestanka, nisu mogla pronai nikakav trag

svoje obitelji - nita - ba nita.

Mjesto na kojem se nalazila njihova kuica, nije bilo jedino gdje su djeca kopala, kopala su i u polju koje

je Togo dijelio s kravama i magarcem. Kopala su tamo gdje su mislila daje bila

ajana. Kopala su (amo gdje jc neko bio duan. Kopala su traei druge kuice i damiju. Nisu

prestajala, kopala su, kopala i kopala dok nisu slomila nokte i dok im ruke nisu bile prekrivene krvlju. I

jo uvijek nitko nije rekao ni rije.

Iako je njihovo selo nestalo, a druga nisu, teta je posvuda bila strana i vrlo velika, tako da je svako

podruje trebalo pomagati samo sebi. Za poetak, svi koji nisu bili ranjeni, pokuavali su izvui

ranjenike ispod ruevina. Jedan je zrakoplov doao odmah i padobranom spustio lijenika, medicinsku

sestru i ator. Kasnije je dolo jo lijenika i sestara, s mnogo deka i paketa hrane. Tek kad su dole

deke, ljudi su primijetili koliko je bilo hladno. Dotad je ator bio podignut i u njega su odnijeli sve

ranjenike koje su mogli pronai. Lijenici su tada odluili da za taj dan treba prekinuti traenje jer e

se uskoro spustiti no, da ene trebaju zapaliti vatru i skuhati jelo, ali da se svi ostali trebaju ogrnuti

dekama i pretraiti okoli u potrazi za ljudima koji su ostali bez domova i dovesti ih u ator.

Djecu su pronali sasvim sluajno, jer tko bi traio ljude u selu koje je nestalo? Ali mukarac i djeak

odluili su se popeti na brdo kako bi vidjeli ima li koga s druge strane. Tako su naili na djecu. Djeca

gotovo uope nisu govorila turski, a sad nisu uope govorila, nisu ak mogla ni uti, samo su kopala,

kopala i kopala. Mukarac koji je imao snaan glas, povikao je upomo i odmah zatim pojavila su se jo

dvojica mukaraca. Nakon razgovora, trojica mukaraca skinula su svoje deke, u njih zamotala djecu,

podigla ih, prebacila preko ramena, poslala djeaka naprijed da kae lijenicima to su pronali i

odmarirala prema atoru.

Djeca se nisu sjeala niega to se dogodilo poslije toga, jer im je lijenik koji ih je pregledao, gotovo

odmah dao injekciju i smjestio ih u bolniki dio atora, zamotane u deke.

Dolazak sir Williama na Muzzafferu dva dana kasnije izazvao je prilinu senzaciju u dijelu koji se zvao

"Kamp A". Do tog vremena pristigla je svakakva pomo: trupe za popravak i ienje cesta, helikopteri

za prijevoz ranjenika u bolnice, spasitelji koji su kopali po ruevinama i druge vrste pomoi, poseb-

no odjea. In .111:1 i lijekovi, Za pomo je bio zaduen vrlo vaan ovjek koji je poznavao susjedstvo i

njemu se predstavio sir William, s omotom ispod ruke. Objasnio je tko je i pitao bi li mogao biti od

kakve pomoi.

"Vi ste Britanac?" upitao je slubenik.

Sir William je kimnuo.

"Jesam."

"Onda mi moda moete pomoi. U kampu imamo troje djece. Vjerujemo da su Britanci."

Sir Williamu se svialo to to uje.

"Zato?';

Slubenik je otvorio ladicu i izvadio veliku omotnicu. "Djeca ovo ne znaju. Ali u krateru smo nali

ostatke neega to su vjerojatno bila ciganska kola. Ostalo je vrlo malo osim ovoga." Iz omotnice je

izvadio britansku putovnicu. "To je pripadalo, kao to moete vidjeti, ovjeku po imenu Christopher

Docksay. ena mu se zvala Olga i navedeno je troje djece - Francesco, Augustus i Anna."

"Je li Christopher Docksay ivio ovdje?" pitao je sir William.

"Ne, nije ivio", objasnio je slubenik. "Ali mjetani kau daje gospoa Docksay bila ki starog Poljaka

koji je, sa svojom enom, ivio u tom selu koje je nestalo. Ta ki, ije je ime bilo Olga, udala se za toga

Christophera Docksaya i svake godine su boravili ovdje, putujui ciganskim kolima. On je bio umjetnik."

"Doista jest", sloio se sir William. "Njegova smrt bit e veliki gubitak. Kaete da su vam mjetani rekli

sve o obitelji, ali to kau djeca?"

Slubenik je podigao ruke.

"Lijenici kau da je to ok i da e proi, ali dosad djeca nisu rekla nita, ni jedno drugom, ni nama.

Samo sjede, pristojni su, razumijete, ali kao da su gluhonijemi. Naeni su kako prstima kopaju tamo

gdje je nekad bilo selo, traei obitelj. Li-

jcnici kau da se djeca jo ne ele sjetiti. Kad odlue, onda e govoriti."

Sir William je trenutak razmiljao i zatim je slubeniku pokazao omot ispod ruke.

"Ovo sam naao danas. To je slika Christophera Docksaya, djeca su je na dan potresa odnijela na

uokvirivanje u selo iza onog brda. Izraiva okvira svima ju je pokazivao jer prikazuje selo koje je

nestalo. Platio sam mu za njegov rad i obeao kako u se pobrinuti da se slika dostavi izvriteljima

oporuke Christophera Docksaya, tko god oni bili. Ako lijenici dopuste, pokazat u ovu sliku djeci.

Moda ih podsjeti."

Djeca nisu mogla prestati drhtati. Sjedila su na podu atora omotana u deke. Jedna od sestara

poeljala im je kosu i umila lica pa su ih nahranili juhom. Nisu obraala panju kad im je lijenik

ususret poveo sir Williama. Niti su bila zainteresirana kad je sir William sjeo preko puta njih i otvorio

plosnati omot. Zatim je okrenuo sadraj omota prema njima.

To je bila ba onakva kuica kakvu su vidjeli posljednji put, osim to su na trijemu pili aj samo Olga,

Jardek i Babka, jer je, naravno, Christopher slikao. Prola je sekunda prije no to se Francesco

onesvijestio, Gussieju je pozlilo, a Anna je vris-nula.

\

4.

Stric

Cecil Docksav ivio je sa svojom enom Mabel u Essexu. Njegova kua nalazila se u mjestu koje se zvalo

Fyton. Vei dio Es-sexa je vrlo lijep, ali Fvton nije, jer se uglavnom sastoji od runih novih kua

sabijenih oko crkve, travnjaka i tri kolibe sa slamnatim krovovima. Ali Cecil Docksay je mislio daje

njegova kua savrena jer, kao stoje uvijek govorio, u nju nije trebalo ulagati puno truda i stoga ju je

bilo jednostavno odravati.

To je izvana i iznutra bila skladna kua. Na gornjem katu -bile su tri spavae sobe: jedna velika glavna

soba koju su dijelili, dvije male rezervne sobe u kojima je uvijek sve bilo prekriveno plahtama za zatitu

od praine jer nikad nisu imali posjetitelje koji bi prenoili. Tu je takoer bila i velianstvena

kupaonica.

U prizemlju se nalazila velika soha koju su zvali salonom. Bila je puna namjetaja presvuenog zelenim

barunom i imala je bijele tapete s uzorkom drvenih letvica po kojima se penje brljan. Na zidovima nije

bilo slika, ve vijugavi niz keramikih gusaka rairenih krila.

Soba za odmor gledala je na vrt koji je bio ak jo jednostavniji za odravanje od kue, jer je sve u

njemu bilo nainjeno od plastike. Vrt je bio prekriven betonom koji je oponaao pute-ljak od nepravilnih

ploa. U sredini je bio maleni bazen pokraj kojeg su sjedila dva grimizna patuljka koji su oito pecali,

samo to u bazenu nije bilo ribe, ak ni punoglavaca u proljee. Umjesto cvjetnjaka tu su bile metalne

kutije, a u njima su se nalazile plastine biljke koje su izmjenjivali u skladu s godinjim dobima. U

proljee su bile pune narcisa i zumbula. Zatim bi ih oprali i spremili, a na njihovo mjesto bi doli ruini

grmovi i drugo ljetno cvijee. Jesen je znaila oprotaj s ljetnim cvijeem koje bi zamijenile

velianstvene plastine krizanteme. Svi ostali stanovnici Fytona uzgajali su pravo cvijee i, iako su

njihovi vrtovi bili vrlo mali, radili su vrlo naporno kako bi cvijee prekrasno izgledalo i mirisalo.

"To je tako budalasto", govorio bi Cecil Docksay Mabel gledajui susjede kako se bore s lisnim uima ili

parazitima na svojim pravim krizantemama. "Ono to elim rei - zato si zadavati posla?"

Mabel nije odgovarala jer je ona voljela pravo cvijee, ali kad bi to rekla, samo bi izazvala prepirku.

U prednjoj strani kue nalazila se blagovaonica u kojoj su stol i stolice bili nainjeni od neeg to je

izgledalo poput drve-ta, ali se po njemu nije moglo pisati, a bilo je otporno na toplinu, otporno na

prainu - zapravo nije bilo nieg na to nije bilo otporno, a pogotovo je bilo otporno na lijep izgled.

Kuhinja je bila Mabelin ponos. Bila je to prilino velika prostorija i kupljena je tono onakva kakva je

izgledala na izlobi koja se zvala "Prekrasan dom". To je bila najjednostavnija ku-/ hinja za odravanje

ikad izumljena. Kua se zvala Kraj lutanja.

Dan kad je stiglo pismo, bio je kiovit i olujan. ( ccil i Mabel Docksay su dorukovali, C ccil jc s ponosom

promatrao kako njihovi plastini ruini grmovi stoje vrsto i prkose kii i vjetru, dok su rue njihovih

susjeda, koje su bile prekrasne, izgledale tuno i slijepljeno, kao to rue izgledaju za kinih dana.

Mabel Docksay je oduvijek bila stidljiva osoba. Njezina je majka bila lijepa i popularna u irokom krugu

prijatelja. eljela je daje ima lijepu malenu djevojicu na koju bi mogla biti ponosna. Stoga joj je

smetalo imati dijete koje se pokuavalo doimati manjim no to jest, kako je ne bi primijetili. Da je

njezin otac bio prisutniji, razumio bi i suosjeao s Mabel jer je i sam bio stidljiv, ali itave je dane bio

na poslu i nije esto viao svoju ker.

Mabel je u koli marljivo uila, ali bila je vie treberica nego pametna, stoga nije mogla ispuniti svoj

san o odlasku na fakultet, to bi znailo i ivot daleko od roditelja. Umjesto toga skrasila se na poslu u

lokalnoj banci. "Pa, pretpostavljam da je to u najmanju ruku siguran posao," govorila je njezina majka

prijateljima, "a njoj je, jadnici, potreban siguran posao jer je tako stidljiva i bojim se, prilino glupa,

tako da se nikad nee udati." Naravno da je Mabel znala to njezina majka misli i zato se smatrala

najsretnijom djevojkom na svijetu kad ju je zaprosio pomonik direktora banke, Cecil Docksay. Bila je

tako zahvalna na pronji, koja je znaila odlazak od kue i ivot u vlastitom domu, da je pomijeala

zahvalnost s ljubavlju. Njezin otac bio je zabrinut zbog tog braka jer je mislio daje Cecil Docksay

strano dosadan ovjek.

"Vrlo si mlada, Mabel", rekao je. "Nemoj uriti u neto to bi poslije mogla zaaliti."

Mabel je odgovorila sa sjajem u oima:

"urim se uiniti neto to elim."

Ba u vrijeme kad je Cecil Docksay, dotada ve direktor, poao u mirovinu, umrli su mu majka i otac, a

budui da je Christopher bio zaboravljen, Cecil je naslijedio sav novac i mogao je kupiti Kraj putovanja.

Mabel je mislila kako je Kraj putovanja ugodna kua i znala je da e u njoj biti sretna, te je bila

/alivalna dobrom (etilu to je kupuje, ali nekako nije osjeala nita od toga - bila je samo prilino

potitena.

Tko eli dva glupa patuljka? mislila je zlovoljno i potajno, sa zaviu, gledajui tuu djecu kroz prozore.

Oh, da su bar ona i Cecil imali dijete!

U kino i olujno jutro, kad je potar zakucao na vrata, Mabel je skoila da uzme potu jer Cecil nije bio

ovjek kojeg bi itko zamolio da otvori vrata.

Bilo je to samo jedno pismo - duguljasta bijela omotnica s turskim potanskim markama. Cecil je

paljivo otvorio omotnicu noem jer je to bila dobra omotnica koja se mogla upotrijebiti ponovno, i ako

bi se ita drugo moglo rei za Cecila, onda bi to bilo da je bio vrlo paljiv ovjek. Primijetio je da je

pismo poslano iz hotela u Istanbulu. Zatim je pogledao na kraj pisma da vidi tko ga je potpisao, ali nije

mogao proitati potpis. Ali hotelska tajnica koja je tipkala pismo, na dnu je napisala "sir William

Hoogle". Cecil je znao za to ime jer je bio direktor banke i ponosan to zna tko je tko.

Sve novine prenijele su vijest da je Christopher Docksay poginuo u potresu. Za Cecila, Christopherovo

ime nije se trebalo spominjati. Budui da je pobjegao u Pariz sa stvarima svog oca, smatrao ga je

kradljivcem i zato ga je bilo najbolje zaboraviti. U Fytonu nikome nije palo na pamet da bi neobini

gospodin i gospoa Docksay, koji su ivjeli u Kraju putovanja i umjesto pravog uzgajali plastino

cvijee, mogli biti u rodu s bilo kim slavnim, posebno ne s poznatim umjetnikom.

Na radiju je spiker govorio kako su se proteklih godina Christopherove slike prodavale za mnogo novca,

to je ponukalo Mabel da pita:

"Dragi, jesi li ti njegov nasljednik?"

"Pretpostavljam", rekao je Cecil. "Netko e se, bez sumnje, s vremenom javiti." Sad, kad je poeo

itati pismo, rekao je Mabel: "To je iz Turske, nesumnjivo u vezi s Christopherovom imovinom. Lijepo

da su tako brzo pronali moju adresu."

Ali kako je Cecil itao pismo, uvelike je promijenio raspoloenje.

Toliko je gunao i reao da je Mabel zadrhtala.

Tako je vidjela i kako mu se boja promijenila iz ute (bio je to blijed ovjek) u crvenu i naposljetku u

ljubiastu. Kad je doao do posljednje rijei, tako je snano tresnuo akom o stol da ga je gotovo

udubio.

"Ne dolazi u obzir. Znatieljno zabadalo! Zato bi on trebao pronalaziti moju adresu? Kako se usuuje

nareivati mi to bih trebao ili ne bih trebao?"

"Tko, dragi?" pitala je Mabel.

Cecil je bio toliko ljut da je jedva govorio.

"Sir William Hoogle. ini se da je Christopher bio oenjen nekom Poljakinjom i imali su troje djece."

Mabel nije znala tko je sir William Hoogle ili zato je Cecil tako ljut, stoga je rekla pokuavajui ne

zvuati uzbueno kao to se osjeala:

"Troje djece!"

Cecil bi najradije udario Mabel jer je ponavljala svaku njegovu rije. Pokazao bi on njoj ponavljanje.

"Sluaj!" zaurlao je. "Ovo je posljednji odlomak pisma: 'Planiram vam dovesti djecu potkraj tjedna.

Brzojavit u vam vrijeme naeg dolaska'."

Dan nakon to je sir William stigao u Kamp A, djeca su bila bolje. Strana hladnoa, koja je uslijedila

poslije potresa, prola je, stoga su djeca sjedila na suncu pokraj bolnikog atora za dorukom i tamo

ih je pronaao sir William. Pomislio je kako izgledaju kao grupica jadnih malih odrpanaca, ali ne moe se

nai u sreditu potresa i izii ist ili uredan.

"Trebate neto nove odjee", rekao je. "Moramo poi u kupnju."

Anna ga je pogledala, iznenaena njegovim neznanjem.

"Tu nema cimana, a odjea na mjestima /a pomo jo nije prave veliine."

"Neka odjea e doi", objasnio je Gussie. "Medicinska sestra nam je rekla."

"Mislim da neemo ekati na to", rekao je sir William. "Poimo u Istanbul. Tamo su dobre trgovine."

Djeca su buljila u njega. Naravno da su ula za Istanbul, ali nikad nisu tamo bila. Christopher nikad nije

iao u grad, osim ako nije morao. U gradovima je bilo teko parkirati kola. Francesco, navikao na

putovanje tempom koji je odreivao Togo, upitao je:

- "Nije li Istanbul dosta daleko odavde?"

Sir William je izvadio cigaru iz depa i zapalio je. "Daleko u odnosu na to?" pitao je.

Dakle, to je bilo pitanje. To je sve troje djece grubo suoilo sa stvarima o kojima nisu eljela misliti.

Gdje je sad bio dom? Nieg vie nije bilo - Christophera, Olge, Jardeka, Babke i Toga, malene kue i

ciganskih kola. Kad bi otili s mjesta na kojem su sad, ne bi se imali gdje vratiti.

Francesco je zadrhtao kao daje ponovo zahladilo. Gussie je izgledao kao da bi mu moglo pozliti, to se

od potresa povremeno i dogaalo, a niz Annine obraze potekle su dvije suze.

"Oprostite," guila se, "ali niste to trebali pitati."

"Glupost!" otro je odgovorio sir William. "Ne moete zauvijek ivjeti u bolnikom atoru. Privremeno

sam odgovoran za vas i ne namjeravam vas isputati iz vida dok ne vidim da ste zbrinuti. Sad,

Francesco, ti si najstariji. Reci mi to zna o svojoj obitelji."

Francesco je elio pomoi, ali svi lanovi obitelji koje je poznavao bili su mrtvi. No sir William je to

znao, stoga je vjerojatno mislio na dalju rodbinu.

Zatim je Gussie rekao:

"Bio je otac naeg oca." Okrenuo se prema Iiancescu i Anni. "To je bio onaj uasni ovjek koji nije dao

Christopheru da slika."

Francesco se sjetio jer je Christopher esto pripovijedao tu priu. Pogledao je sir Williama.

"Onda je na otac morao uzeti stvari iz kue da bi ih prodao za kartu za Pariz gdje je elio nauiti

slikati."

Sir William je kimnuo.

"Dobro je postupio jer je postao vrlo dobar slikar. Znate li gdje je taj va djed ivio?"

Sva djeca odmahnula su glavom. Nikad nisu ula da se to mjesto spominje, nikad nisu bila u Engleskoj i

ne bi se sjeala ni da su bila. Zatim se Gussie sjetio jo neeg.

"Brat naeg oca ve je bio u banci dok je Christopher bio u koli." Pobjedonosno je gledao Francesca i

Annu. "Vi se sjeate da nam je to Christopher govorio?"

Dakako da su se sjeali. Dok su putovali utom pranom cestom u Pakistanu. To nije bilo reeno njima,

ve Olgi.

"Ovo je ivot, Olga. Oboavam ga. Sunce ti udara u glavu, u nosu miris biljaka i dom u ciganskim kolima.

Kad samo pomislim kako bih bio zatvoren u banci da sam posluao oca. Moda bih ak bio na putu da

postanem direktor banke. Pretpostavljam da je Cecil to ve postao, osim ako nije u mirovini."

Sjeanje na taj razgovor toliko je boljelo da su djeca poeljela promijeniti temu, ali sir William im se

sviao i pokuavao je pomoi, stoga je Francesco rekao ostalima:

"Pretpostavljam daje Cecil danas direktor banke."

Sir William nije bio ovjek koji bi propustio bilo ije rijei.

"Tko je Cecil?"

Christopher je ispriao toliko smijenih pria o svom bratu Cecilu da se inilo neobinim da netko ne

zna tko je on.

"On je brat naeg oca. On je Stric", objasnio je Gussie. "On je ve radio u banci dok je Christopher bio

u koli."

"Je li oenjen?" pitao je sir William.

I )jcca su odmahnula glavom.

"Mi to nc znamo, on je bio u banci kad je na otac otiao slikati u Pariz", objasnio je Francesco. "Dvije

godine na je otac slao svom ocu i majci boinu estitku."

"Sa smijenim crteima samog sebe na njima", dodao je Gussie.

"I svojom adresom", podsjetila ih je Anna.

"Ali njegov je otac jo bio ljut", rekao je Francesco. "Nikad nije odgovorio. Ba nikad."

Sir William uvidio je da je od djece saznao sve to je potrebno. Bio je vrlo utjecajan, a Docksay je bilo

neuobiajeno prezime. Ako je netko od obitelji ostao na ivotu, prevrnuo bi nebo i zemlju da ih nae.

"Vojska kae da e pista biti otvorena sutra, a u tom sluaju trebali bismo uhvatiti zrakoplov za

Istanbul. Iz Istanbula u telefonirati u London i raspitati se o vaoj rodbini."

"Ali ini se da oni nisu ba dobri", rekao je Gussie.

Sir William se blago nasmijeio.

"Ako ih pronaemo, moete pokuati. Ja neu biti daleko, ostat emo u kontaktu."

Francesco se sjetio da sir William nije znao vanu stvar.

"Anna mora uiti plesati."

"Stvarno dobro uiti", dodao je Gussie. "Jer je Jardek, otac nae majke, bio sjajan uitelj i rekao je

daje Anna posebna, da e postati plesaica za kakvu se oduvijek molio, da e je poduavati."

Sir William je o plesu znao vrlo malo, ali bio je optimist i nije vjerovao u izmiljene probleme - za brigu

o njima ima dovoljno vremena kad se pojave.

"Siguran sam da se satovi plesa mogu organizirati", rekao je mirno. "Ali najprije moramo saznati imate

li rodbine i gdje ona ivi."

Sir William dao je sve od sebe kako bi se djeca prekrasno provela u Istanbulu. Takoer im je kupio

novu odjeu, kakvu

nikad nisu imala: sive l'lanclskc kratke hlaice s kouljama i kravatama za djeake i dvije pamune

haljinice za Annu. Svima je kupio i pulovere u sluaju da zahladi. Zatim, etvrtog dana, sir William je

primio telefonski poziv iz Londona. Odmah je vijest prenio djeci.

"Imate roake. Vai djed i baka su mrtvi, ali va stric Cecil je iv i imate strinu Mabel. Oni ive u kui

koja se zove Kraj putovanja u mjestu po imenu Fyton. Danas u im pisati kako bih im objasnio situaciju i

obavijestit u ih da u vas dovesti potkraj tjedna."

5.

Odluka

Nakon dolaska pisma, u Kraju putovanja je vladala oluja, kako vani, tako i unutra. Ljutite rijei letjele

su blagovaonicom poput tue.

"Otii emo, Mabel. Zakljuat emo kuu."

"Ne bismo mogli zadugo, dragi", rekla je Mabel. "Mislim, ovo je na dom, kamo bismo otili?"

"Brzojavom u javiti u Istanbul da si bolesna, da je neto zarazno, tako da ak ne moemo ni vidjeti

djecu."

"Ali", cviljela je Mabel koja je gotovo izgubila glas pokuavajui nadglasati Cecilovo vikanje, "svi znaju

da nisam bolesna. Svaki dan me vide kako kupujem."

"Otii u svom odvjetniku. Siguran sam da se nikoga ne moe prisiliti da uzme djecu svog brata,

posebno brata koji je kradljivac."

Mabel je razmiljala o neemu to bi ga moglo zabrinuti.

"Ne bi li bilo vrlo loe kad bi se saznalo da smo ih odbili primiti?"

"Kako se to moe saznati? Djeca su u Turskoj. Pretpostavljam da u Turskoj ima sirotita."

"Ne za britansku djecu, dragi."

Cecil je ponovo zavirio u pismo.

"Oni su samo napola Britanci, majka im je bila Poljakinja. Zato ih ne prihvate njihovi poljski roaci?"

"Moda ih nema", rekla je Mabel. "Kako god, ne vidim kako bi to mogao predloiti. Mislim, ne bi li to taj

sir William smatrao udnim?"

Na kraju, iako vrlo nerado, Cecil je prihvatio privremeni poraz. Jednostavno nije mogao brzojavki sir

Williamu: 'Ne, ne elim prihvatiti djecu.'

"Samo se moramo nadati da e biti novca", rekao je. "Zatim ih moemo poslati u internate; u novinama

je pisalo da su se njegove slike dobro prodavale."

"Da, dragi, jesu", rekla je Mabel, zahvalna to se moe sloiti bar u neemu, iako potajno ne

prihvaajui internate.

Onda se Cecil sjetio neeg novog zbog ega se mogao ljutiti.

"Da smo bar kupili manju kuu bez rezervnih spavaonica, ne bismo mogli prihvatiti djecu. To si ti kriva,

Mabel, eljela si tu kuhinju."

Mabel je nauila biti okrivljena za stvari koje nije uinila, stoga nije bila iznenaena kad je ula da je

ona kriva to je Cecil kupio Kraj putovanja. Zapravo je prvi put ula o tome kad je Cecil rekao: "Kupio

sam kuu."

Zato je promijenila temu.

"Sto emo uiniti ako taj sir William bude elio prenoiti?"

"Ne moemo ga primiti, hvala nebesima. U svom pismu kae eia su to dva djeaka i djevojica. Oni e

zauzeti dvije sobe; u svakom sluaju nemam namjeru preko praga pustiti sir Willia-ma ili bilo koje

drugo zabadalo. Ako moram odgajati djecu svog brata, uinit u to na svoj nain. Odletjet u u

Istanbul i pokupiti djecu. Zamisli, sir William pie: 'Brzojavit u vrijeme dolaska!' Sto misli, tko je on?

Bilo kakav brzojav o vremenu dolaska poslat u ja."

Dok se u Kraju putovanja dogaalo to prepiranje, djeca su upoznavala sir Williama kojeg su zvali

S'William, jer nisu poznavala rije "sir" i nikad nisu to ime vidjela napisano. to su ga vie upoznavala,

vie im se sviao. Bio je tako razuman i miran. Iako mu nitko nije rekao, znao je da djeca nisu poteno

jela od potresa i stoga im je dopustio da jedu to god ele. Ako je sve to je Anna eljela bio sendvi s

tvrdo kuhanim jajima i maslinama i to joj se svialo, emu se prepirati? Ako je Gussie uglavnom volio

voe i pjenuavu limunadu, onda neka ivi od toga. Crna kava i moda sladoled za sir Williama nisu ba

bili pojam hranjivog obroka, ali ako za Francesca jesu, onda je to njegova stvar. Imao je samo jedno

pravilo o hrani.

"Nije me briga to jedete, ali toga nema mnogo, stoga uvijek pri ruci imajte neto od onog to volite.

Naposljetku, to ako ogladnite usred noi? A vjerujte mi, ako nema nieg drugog, dva ili tri peciva s

groicama u pono odlian su i zasitan obrok."

Nakon jednog pononog obroka koji se sastojao od smokava, peciva s groicama i ploica okolade,

Gussie je rekao Francescu:

"Mislim da je dobra ideja jesti u krevetu, zapravo je dobra ideja jesti samo kad si gladan. Planiram to i

dalje raditi kada doemo k stricu."

"Stric, posebno britanski stric, jede u odreeno vrijeme, rekao mi je S'William", odgovorio je

Francesco.

"Mislim kako ga mi moemo uvjeriti daje na nain jednostavniji", rekao je Gussie. "Naposljetku,

trebalo bi mu biti drago jer se tako manje kuha, manje se postavljaju stolovi i to sve."

Francesco jc bio pospan peciva s groicama nou imaju takav uinak.

"S'William jc rekao kako oekuje da e ivot kod strica ispasti dobro, da stvari esto ispadnu dobro.

Onda e on moda razumjeti to o hrani."

Sir William, kojeg je rijetko neto moglo iznenaditi, bio je zaprepaten kad je stigao brzojav. Za

ovjeka koji je ivio u kui imenom Kraj putovanja, nije zvuao kao da bi, bez rijei upozorenja,

otputovao tako daleko kao do Istanbula. Takoer je bio ljut jer nije elio da mu tijekom leta kui

prigovara nepoznati suputnik, stoga je kupio etiri karte za zrakoplov koji leti u London i stricu Cecilu

brzojavio broj leta i vrijeme dolaska. Zatim je pozvao djecu.

"Djeco, spakirajte se. Odlazimo u London za dva sata."

Dao je omotnicu Francescu. "Ne vjerujem da e ti ovo ikad zatrebati, ali ako bude potrebno, pii mi na

ovu adresu. Va stric Cecil je bez "sumnje sjajan momak, ali ponekad moe pomoi i netko sa strane. Ne

brini ako do mog odgovora protekne nekoliko tjedana, jer sam uvijek na putu, zapravo u u Londonu

provesti samo jednu no i zatim odlazim na Aljasku. Uzgred, uvam sliku vaeg oca. Moda se pojave jo

neke, ali u meuvremenu se ini da je to sve to posjedujete, tako da bih na vaemu mjestu to zadrao

za sebe. U poslu prodaje slika ima pravih leinara."

Na aerodromu se stvari rijetko kad dogaaju sporo. Djeca su tek dola do daha od uzbudljivog

putovanja, kad su se zatekla kako bulje u neobinog ovjeka koji je bio gotovo poput Christophera,

samo je bio nekako potpuno razliit.

ovjek je rekao:

"Ja sam va stric Cecil. Priekajte ondje dok ne porazgova-ram sa sir Williamom."

Ondje, a to je bilo pokraj altera za informacije, Anna je apnula djeacima:

"eljela bih da ne izgleda kao ( liristopher jer misiim da mi se nee sviali."

"On govori", rekao je Gussie, "kao jako star i osuen keks."

Sir William je tijekom leta Francescu rekao mnoge stvari, ukljuujui i injenicu da im se njihov stric

nee odmah svidjeti - kao ni oni njemu - te da e obje strane morati davati i primati. Zato je sad

Francesco to pokuavao objasniti ostalima.

"S'William je rekao da nam se stric ne mora odmah sviati, ali treba vremena."

"Ne treba mi vremena", odbrusio je Gussie. "Mrzim ga ve ovu minutu."

Sir William je mislio isto. Jednostavno je nerado ostavljao djecu kod strica, ali to je mogao? Ovaj

stric Cecil bio je njihov zakonski skrbnik. U svakom sluaju, u njegovu putujuem ivotu nije bilo mjesta

za troje djece. Stoga je uinio sve to je mogao. Kratko se oprostio s djecom.

"Zbogom, djeco", povikao je. "Javite mi se ponekad." Zatim je mahnuo i okrenuo se i nestao u gomili.

Strina

Djeaci, koji su dijelili veu od dviju spavaonica, sljedeeg jutra probudili su se rano.

Gussie je sjeo i pogledao uokolo.

"Kakva uasna soba!"

Francesco je takoer sjeo.

"Mislim da je samo vrlo ista, a mi nismo navikli na sobe koje su iste kao ova."

"Hotelska soba u Istanbulu je bila vrlo ista," prepirao se Gussie, "ali nije izgledala ovako."

Francesco je iznenada spazio ono to u sobi nije bilo u redu.

"Uope nema slika, ak je hotel u Istanbulu imao slike, ne jako lijepe, ali ih je imao. Zapravo, uope ih

nema u cijeloj kui."

"elio bih", rekao je ( iussie, "eia smo zadrali nau sliku, lo bi bilo neto nae, sad nemamo nita."

"S'William je svejedno imao pravo, da je slika tu, bila bi prodana."

"to, leinari bi je prodali, kao to je rekao?" Francesco je snizio glas do apta.

"Ne. Stric. Mislim da mu nije drago to nemamo novaca."

Gussie se pokuavao sjetiti prole noi, ali sve je bilo u magli.

"Sjeam se da nas je stric vozio u autu, to je bio dug put i ja sam zaspao."

"Kad smo stigli u ovu kuu, u hodniku je bila strina i rekla da je veera spremna i da se trebamo oprati",

Francesco ga je podsjetio.

"I jesmo li?" pitao je Gussie.

"Da i zatim smo otili u sobu za jelo i tamo je bilo jelo umotano u neto sivo i debelo poput deke. Strina

je rekla da je to odrezak i mesna pita od bubrega. Pogledao si u to i odjednom ti je bilo zl^o i zato si

otiao u krevet."

"Zamisli, a ja se uope ne sjeam", rekao je Gussie. "Ali opet, u posljednje vrijeme mi je esto zlo."

Francesco je nastavio.

"Anna je poela plakati, ispoetka samo malo, ali onda sve glasnije i glasnije i onda je otila u krevet.

Strina ju je odvela."

"A ti?" pitao je Gussie. "Ti si ostao?"

"Da, ne da bih jeo jer nisam mogao, ali mi je strina dala au mlijeka s okoladom na vrhu. Stric je

rekao da ne bi smjela pokleknuti, djeca bi trebala jesti ono to im se poslui, ali ona je rekla da ovaj put

nee tetiti, jer je dan bio naporan."

"Sto je jo rekao stric?"

Francesco je obuhvatio koljena rukama.

"Rekao je da jako loe govorimo engleski, sjea se da je to i Christopher rekao. Da su sad ljetni

praznici, ali da emo uskoro svi ii u kolu."

"Gdje?"

"U ovome mjestu ima kola." "I za Annu?" Francesco je kimnuo.

"To je loe. Rekao sam mu da Anna ne moe ii u obinu kolu, ona mora ii tamo gdje dobro ue plesati,

ali on je zvuao ljutito i onda je rekao: 'Ne odobravam plesanje i nikad neu'."

Gussie je bio zaprepaten.

"Jesi li mu objasnio to je rekao Jardek?"

"Uz svaku rije koju je dalje izgovorio jo se vie ljutio. Nije se dobro nadati, Gussie. Stric nee

plaati da Anna ui plesati."

Gussie je bio tako okiran da dosta dugo nije odgovorio. Zatim je ustao iz kreveta i poeo se odijevati.

"Brzo, moramo se pouriti."

Francesco ga je promatrao.

"Pouriti kamo?"

"S'Williamu, naravno, da prodamo svoju sliku i platimo Anni satove. Moramo je uzeti prije nego to on

ode na Aljasku."

Francesco je odmahnuo glavom.

"Misli da se ja nisam toga sjetio? S'William je u Londonu, mi smo daleko od njega, trebali bismo ii na

vlak, a nemamo novca, uope nemamo novca."

Cesto, prije izlobe slika, Christopher bi odvezao kola na mjesto gdje je bio telefon. Gussie se toga

sjetio.

"Onda moramo telefonirati."

Francesco je ispod jastuka osjetio i izvukao sir Williamovu omotnicu. Predao ju je Gussieju.

"Mislio sam o tome, ali pogledaj, tu je samo adresa."

Gussie je izvadio komad papira iz omotnice i vidio da je to tono. Bila je tu nakrabana samo adresa, ali

nije bilo telefonskog broja. Vratio je papir u omotnicu i dao ga Francescu.

"to emo uiniti?"

"Naiprijc se svui i vrati u krevet. U ovoj kuci je sve organizirano. Mislim da emo se kupati prije

oblaenja. Strina je tako rekla. Onda moramo ovu adresu nauiti napamet u sluaju da izgubimo

omotnicu."

"Ne moemo je nekamo sakriti?"

Francesco je pogledao po sobi.

"Gdje?"

Gussie se ponovno razodjenuo. Sad je obukao pidamu. "Hajdemo pogledati."

U tom trenutku uli su kako se netko uspinje stubama i zato se Gussie, brzo poput skakavca, vratio u

krevet dok je Francesco gurnuo omotnicu pod svoj jastuk.

Strina Mabel je otvorila vrata. Nitko od njih sino ju nije dobro pogledao jer su Gussie i Anna bili

suvie oajni i pre-umorni da bi ikoga primijetili, a Francesco je razgovarao sa stricem. Ali sad su

djeaci imali priliku prouiti je i mislili su da je vrlo neobina. "Kao mi," opisao ju je Gussie poslije,

"boji se pomaknuti da ne bi dola maka."

Najudnija stvar kod strine Mabel bio je njezin glas. inilo se kao da mora tiskati svoje rijei kako bi

one uope nekako zvuale, a ako je rekla neto vie, djelovala je kao da e ostati bez daha.

Djeca su bila iznenaena i njezinim izgledom. Bila je odjevena u bezlinu haljinu s cvjetnim uzorkom i

pregau koja je djelovala kao da je dri na okupu. Imala je kosu iz koje su se, iako je nedvojbeno bila

privrena ukosnicama, izvlaili pramenovi. Rezultat svega toga bio je da je izgledala izguvano. To je

iznenadilo djeake, jer je jedina Britanka koju su vidjeli bila Kraljica, iju bi sliku Olga privrstila

avliima tijekom satova. Slika je prikazivala Kraljicu na Sajmu cvijea i troje djece ju je oboavalo jer

su mislili da sve Britanke tako izgledaju.

"Dobro jutro, dragi moji", puhala je strina Mabel. "Vrijeme je za kupanje. Moe ii, Francesco, jer je

tvoj stric zavrio u kupaonici. Morat ete ii ovakvi kakvi jeste jer nemate kune ogrtae."

U kolima, ili kad su bili kod .Fardi'ka i Babke, nisu im bili potrebni kuni ogrtai, iako je Christopher

imao jedan stari koji bi povremeno odjenuo. Kupali su se kad su mogli. Ponekad su zagrijali vodu i ulili je

u kadu koju su potom redom koristili svi lanovi obitelji. ee su se kupali gdje i svi ostali, u potoku

pokraj ceste, jezeru ili moda rijeci. Za obino pranje uvijek su imali hladnu vodu i kositreni lavor.

Francesco se pitao krivi li strina S'Williama zato to im nije kupio kune ogrtae.

"U hotelu u Istanbulu nismo trebali kune ogrtae jer je u svakoj kupaonici bila kada samo za nas."

Francescov glas odzvanjao je ponosom zbog te uspomene.

Strina Mabel bila je oito zadivljena, zapravo se inilo da nije u stanju odgovoriti jer je samo otvorila i

zatvorila usta poput ribe.

"S'William kupio nam je svu prekrasnu odjeu koju imamo", rekao je Gussie.

Glas strine Mabel zvuao je slabije i isprekidanije nego ikad prije.

"Oh, nadam se da va stric ne zna za to jer bi se osjeao duan platiti mu."

Gussie je bio okiran.

"Poklon je poklon, nepristojno je htjeti platiti."

Strina Mabel je, kao da je noge vie ne dre uspravno, potonula na rub Francescova kreveta.

Progovorila je aptom:

"S vremenom ete razumjeti svog strica", nije zvuala kao daje to obeanje. "Ali dotad, dragi moji,

hoete li se truditi da ga ne ljutite?"

"to je to to ga ljuti?" upitao je Gussie.

Strina Mabel vrsto je sklopila ruke.

"Molim vas, molim vas, dragi moji, nemojte traiti da dopusti Anni plesati. Vidite, plesanje za njega ne

valja."

Djeaci su zurili u nju otvorenih usta. Prirodno, uz djeda kao to je bio Jardek, ples je bio poput

slikanja ili bilo koje

umjetnosti - dat od Boga koji se treba njegovati i razvijati. Nije li im to Olga svakodnevno

objanjavala? Ciussie je pretpostavljao da strina nije shvaala.

"Jardek - on je bio otac nae majke - bio je veliki uitelj baleta u Varavi. Kad je morao otii i doi u

Tursku, uio je nas. Francesco i ja nemamo dara, ali Anna ima."

Francesco je dodao:

"Uvijek je Jardek to znao. 'Ona ima stvarno posebnu iskru,' rekao je, 'uvijek sam je traio i sad sam

nagraen to sam to naao u vlastitoj unuci'."

"Ne pustiti je da ui", rekao je Gussie odluno, "je grijeh -teki grijeh."

Sa stuba je zagrmio glas strica Cecila.

"to se dogaa, Mabel? Ta djeca su dosad trebala biti okupana i odjevena."

Strina Mabel je otrala do vrata.

"Pourite, deki", rekla je teko diui. "Pourite."

Francesco i Gussie su se pogledali i zatim je Francesco Gus-sieju dao sir Williamovu omotnicu.

"Sakrij je nekamo dok se ja kupam. Poslije emo razgovarati jer mi smo ti koji moramo srediti da Anna

ui plesati."

7.

Novac

Kad su djeca sjela dorukovati, stric Cecil je rekao:

"Moje je pravilo da se za stolom ne govori, osim ako je ono to elite rei vano ili ako oplemenjuje."

To je bilo tako odbojno da su se djeca samo mogla pogledavati krajikom oka i tako si rei to misle.

Kad su ivjeli u kolima ili bili kod Jardeka i Babke, svi su eljeli toliko toga rei da su govorili odjednom

i rijetko su se ljutili ako nitko nije sluao. Naravno da bi Christopher ponekad tresnuo akom o stol i

viknuo: "Tiina!" ili neto slino. Uglavnom se to dogaalo kad bi mu slikanje ilo loe, a ono to bi

Christopher u tim trenucima govorio moglo se opisati svime drugim samo ne kao neto vano ili

oplemenjujue.

Sreom, iljeci se hrana sviala i mogla su je jesti itarice i nakon njih kuhana jaja - i premila je Anna

ostavila pola svog jajeta u ljusci, stric C ccil nije primijetio, stoga nije bilo problema.

Nakon doruka stric Cecil je rekao djeci da odu u svoje sobe i pomognu strini u pospremanju.

"Stari dave!" gunao je Gussie dok su se penjali stubama.

"Trebao je vidjeti kako smo pomagali Babki. Mislim da on misli kako mi ne znamo pospremiti ni krevet."

Anna je rekla Francescu:

"Ako donesem komad vrpce, hoe li mi splesti pletenicu?"

Francesco je bio iznenaen.

"Zato pletenicu, to nikad ne radi?"

"Izgledat e uasno s pletenicom", rekao je Gussie.

Ana je odjurila u svoju spavaonicu i izila s komadom crvene vrpce u skladu s crvenom kariranom

pamunom haljinicom koju je nosila a koju joj je kupio sir William. Anna je imala tamnu kosu i velike

tamne oi, tako da joj je crveno pristajalo ak i kad je bila suvie blijeda, a trenutno je bila ba blijeda.

"Nosila sam rasputenu kosu u Istanbulu jer je nisam mogla svezati na vrhu glave," nije trebala rei

'poput Olge' jer su djeaci znali, "ali ja mislim da je ovo kua u kojoj se nosi pletenica. Mislim,

pletenica je uredna, a ovo je vrlo uredno mjesto."

Francesco joj je spleo kosu i svezao crvenu vrpcu na kraju pletenice. Bilo je to tuno jer ga je

podsjetilo na Toga, koji je za roendane i Boice uvijek imao ispleten rep. Ali naravno da ostalima nije

rekao to misli. Umjesto toga rekao je Anni:

i "Drago nam je da si dola. Gussie i ja moramo ti puno toga rei. Stric ti nee dati uiti plesati, on misli

da je to pogreno."

Anna se okrenula prema Francescu. Lice joj je bilo bjelje nego kad, posebno oko usana.

"Ba me briga to stric misli. Ne volim ga i ja u plesati. Ja moram plesati, zna to je Jardek rekao."

Francesco se sjetio to je rekao Gussieju da uini.

"Gdje si stavio omotnicu s adresom S'Williama?"

To je umirilo Annu.

"Dobro. Ja sam zaboravila da smo imali njegovu adresu. Sad emo poi k njemu i rei mu sve. On e

razumjeti i sve srediti."

Gussie je pokazao Francescu ugradni ormari.

"U ovakvoj kui ak i najdonja polica koja se ne koristi, prekrivena je papirom." Otvorio je vrata

ormaria tako da su ostali mogli vidjeti. Svaka polica bila je prekrivena blijedozele-nim perivim papirom

za oblaganje, s uzorkom lia. "Tamo dolje, otraga", pokazao je na najdonju policu, "nalazi se omotnica

sir Williama. Strina nikad nee tamo traiti."

"Dobro", rekao je Francesco. Zatim se ponovno okrenuo prema Anni. "To mjesto gdje je S'William je

daleko od Londona i danas on ide na Aljasku. Da je u Londonu, ak i kad bih morao hodati, otiao bih k

njemu i zamolio ga da proda nau sliku."

Anna nije uzalud bila ki svog oca. U njezinu glasu osjeao se oaj.

"Ja moram uiti," rekla je, "od najboljeg uitelja. Ako ne moemo prodati sliku, moramo prodati stvari

iz ove kue."

Francesco se odjednom osjetio uvjerljivo najstarijim.

"Ne", rekao je odluno. "To nikad neemo uiniti. Olga nas je uila daje krasti pogreno, sjea se."

"Ja se sjeam", sloio se Gussie. "Onaj katekizam iz kojeg smo morali uiti. Pisalo je: 'Ne kradi' i Olga

je rekla da to to je Christopher uinio nije prava kraa jer je uzeo od vlastitog oca."

"Ovo bi bilo od naeg vlastitog strica", prosvjedovala je Anna.

"Ne", rekao je Francesco. "Ti e uiti plesati, ali nitko nee krasti."

Gussie je palcem pokazao na svoje grudi.

"Francesco i ja - mi emo zaraditi novac. Kako misli da djeaci zarauju novac u Britaniji?"

Niz ideja o nainima zarade prolo je kroz djeje glave. To-varenje magaraca drvom, voenje deve s

jednog mjesta na dru-

go, dozivanje prijevoza za ljude, dostava; bilo je, posebno u gradovima, sto naina zarade sitnog novca,

a od sitnog novca nastaje krupni.

"Najprije", rekao je Francesco, "moramo pronai najbolje mjesto za uenje plesa."

"Tko bi to znao?" pitao je Gussie. "Stric ne zna, a mislim da strina takoer ne zna. Bi li sveenik znao?"

Francesco je bio sumnjiav.

"To ne znam, ali moemo pokuati. Ali dok mi pokuavamo, Anna, ti mora vjebati."

Anna je kimnula.

"U Istanbulu sam se drala za rub kreveta. Ali ne mogu uiniti puno. Vjebe izvedene pogreno mogu

samo tetiti. Onda nemam papuice i teko je raditi ispravno kad ima samo arape."

Nema papuica! Djeaci se toga nisu sjetili. Anna je imala meke ruiaste papuice povezane vrpcama.

Jardek ih je naruio iz trgovine u Italiji. Ali naravno da su nestale sa svim ostalim stvarima.

"Mislim da papuice trebaju biti prva stvar koju trebamo kupiti", rekao je Gussie. "Onda saznajmo gdje

Anna mora ii uiti."

Strina Mabel je tog prvog jutra djecu odvela u kupnju kako bi im pokazala Fyton. Za djecu, koja nikad

nisu bila izvan Bliskog5 ili Dalekog6 istoka, to je bilo zbunjujue jer je sve bilo razliito. Fyton, koji je

bio selo, rastao je u ono to se nazivalo "novi grad". Kao rezultat toga, bio je pun mladih vjenanih

parova. Djeci se inilo kako svi imaju po jednu debelu ruiasto--bijelu bebu u kolicima. Bilo je i starije

djece, sva su bila lijepo odjevena i trala su uokolo s vreicama iz duana. Zato su sada ostali

iznenaeni u supermarketu.

5 Zemlje sjeverozapadne Azije: Turska, Libanon, Sirija, Irak, Izrael, Jordan, Saudijska Arabija i

druge zemlje Arapskog poluotoka.

6 Zemlje istone Azije, ukljuujui Kinu, Japan, Koreju i neka susjedna podruja.

"Ovi Britanci su sigurno jako poteni", apnula je Anna Fran-cescu. "Zamisli, sve stvari su vani i bilo tko

ih moe ukrasti!"

"Mislim da su oni jako bogati", rekao je Francesco. "Nismo vidjeli prosjake - uope nema prosjaka."

Strina Mabel je eljela poi kui skuhati ruak, ali donijela je zakljuak u vezi s djecom. Da bi u kui

bio kakav-takav mir, mora ih drati podalje od Cecila to je vie mogue. Sreom, on je dosta izbivao

pomaui u odborima i organizirajui stvari, ali tog jutra bio je kod kue, stoga su djeca morala ostati

vani. Mabel je otvorila svoju torbicu i izvadila dvije kovanice od deset penija7. Nije imala pojma kako e

objasniti nestanak dviju kovanica od deset penija, jer je Cecil svakodnevno kontrolirao raune, ali

smislit e neto, jer je trenutno mir bio vaniji. Pokazala je djeci skretanje za Kraj putovanja i sat na

gradskoj vijenici.

"Morate krenuti kui u dvanaest i trideset, dragi moji, tako da imate vremena oprati se prije ruka,

koji je tono u jedan. Za ovo", dala je Francescu dvije kovanice od deset penija, "svi si moete kupiti

sladolede."

Kad se strina Mabel probila izmeu djejih kolica i nestala s vidika, djeca su pregledala kovanice od

deset penija, koje su bile prvi engleski novac koji su ikad vidjela. Anna je uzbueno sklopila ruke.

"Moda e nam strina svaki dan dati takav novac za sladolede. Onda u uskoro imati svoje papuice."

"To je poetak," sloio se Francesco, "ali za satove plesa e-ljet e puno novca."

Gussie je ponovo palcem pokazao na svoje grudi.

"Ja, ja sam smislio nain."

"Kako?" pitali su Francesco i Anna.

"Gore je uz ovu cestu", Gussie je pokazao prema mjestu na koje je mislio, "malena trnica, nije kao

veliko sajmite, ali se na tandovima prodaju stvari."

7 Stoti dio funte.

"Ali mi nemamo nita za prodaju", podsjetio ga je Francesco.

"Oh da, imamo", rekao jc Gussie. "S'VVilliam dao je svakome po dva od svega. Sve to trebamo je jedno,

moemo se umotati u deku dok se drugo pere."

Anna je vidjela mogunost.

"I nai kovezi. Nai prekrasni novi kovezi! Ljudi nam moraju dati novac za njih."

Francesco je bio ponesen njihovim oduevljenjem.

"Nitko, ak ni stric, ne moe nam zamjeriti to prodajemo ono to je nae. Sve to sad trebamo je

saznati kako moemo unajmiti mali tand."

8.

Wally

Djeca su otila pogledati malenu trnicu. Dobro su poznavala sve vrste trnica; mislila su da je ova vrlo

loa.

"Nema kuhane hrane", gunao je Gussie. "Na trnici bi uvijek trebalo biti kuhane hrane, dobro mirie pa

ljudi dolaze."

"Ali prodaju odjeu", rekao je Francesco, pokazujui na tand oko kojeg je posvuda bilo odjee

objeene na vjealice za kapute.

Pribliili su se tandu. Anna je prstom pokazala na kaput.

"Ali nije dobra odjea kao ona to ju je S'William dao nama."

"to vi, djeca, 'oete?" upitao je glas. Djeca su pogledala uokolo i isprva nisu mogla vidjeti tko govori

jer se taj netko na-

lazio iza odjee, /atim je iza tanda iziao djeak svijetlocrve-ne kose Franccscovih godina. "Ovo je

tand moje mame, al'ja ga uvam."

Gussieju se svidio djeakov izgled i, kako god, od svih je oekivao da budu prijateljski raspoloeni, bar

je tako bilo dok nije upoznao strica.

"Mi ne elimo kupiti nita, mi smo htjeli znati kako moe iznajmiti mali tand."

Djeak je zurio u Gussieja.

"Smijeno pria. Stranac, je 1'?"

"Ne," rekao je Francesco, "mi smo Britanci, ali nismo ivjeli ovdje do juer."

"Gdje ste onda ivjeli?" upitao je djeak.

"Posljednje u Turskoj, iako ja sam se rodio u Iranu", objasnio je Francesco.

"Ja sam se rodio u Indiji", rekao je Gussie.

To o emu su razgovarali bilo je preblisko svemu to su htjeli zaboraviti.

Annin glas se pretvorio u apat i oi su joj se napunile suzama.

"A ja, ja sam jedina koja se nije rodila u kolima."

Djeak je bio zbunjen. Ako su ivjeli u kolima, sigurno su Cigani, ali nisu izgledali kao Cigani.

"Kako ti je onda ime? Ja se zovem Wally - dobro, zapravo Walter, ali svi me zovu Wally."

Francesco ih je predstavio.

"Ja sam Francesco, ovo je Gussie, a ovo je Anna." "Gdje onda ivite?"

"U ulici koja se zove Crescent8", rekao je Gussie. "Kua se zove Kraj putovanja i hoemo tand kako

bismo prodali neto odjee."

8 Arhitektonska pojava tipina za Veliku Britaniju; niz kua s identinim proeljima graenih u

polukrug.

"I tri kovega", podsjetila gaje Anna.

"Dobru odjeu, Anninu drugu haljinu koja je plava i svaki od nas ima flanelske kratke hlaice i koulju",

objasnio je Francesco.

Wallyju su se djeca doimala bespomono kao male bebe. Poznavao je Crescent. Tamo su bile lijepe kue.

Ali u njima nisu ivjeli vlasnici koji bi iznajmili tand za prodaju odjee.

"Gledaj 'vamo", rekao je tonom kao da se obraa maloj bebi. "Moja mama e se vratiti za minutu, a ona

ne voli kad ljudi stoje okolo osim ak' net' ne kupuju. Tamo ima klupa, idite i sjednite na nju dok ja ne

doem. Ne moete dobiti tand, al' mod' ja net' smislim."

Wally djecu nije ostavio dugo ekati, ve se vratio na klepe-tavom starom biciklu, to je bilo mnogo

bre nego da je iao pjeice.

"Mama se vratila", rekao je, naslanjajui svoj bicikl na klupu. Onda je sjeo izmeu Francesca i Anne.

"Ajmo sad rais-tit' cijelu stvar. Zat', ak' ivite u Crescentu, 'oete prodat' svoju odjeu?"

Anna je odgovorila.

"Zbog mene. Ja moram uiti plesati."

"Jardek - on je bio otac nae majke - bio je veliki uitelj plesa u Varavi i rekao je Anni da ima vrlo

posebnu iskru", objasnio je Francesco.

Gussie se pridruio.

"Kad postoji veliki dar, grijeh je ne uiti. Ali stric s kojim sad ivimo, kae da je grijeh ako se plee."

Za Wallyja, djeca kao da su dola s drugog planeta. Bio je oaran njima i istodobno se osjeao

zatitniki. On ih je pronaao, oni su sad njegovi i treba se brinuti za njih.

"Morate si u glave utuvit' jednu stvar. Ovo je Engleska, a u Engleskoj djeca vaih godina ne smiju

radit', to je protuzakonito. Kad bi imali tand, odma' bi vam doli policajci. Nit' ne moete raznosit'

novine nit' ita slino."

Francesco je prouavao Wallyja. Wally je bio krupnije grade od njega, ali nije izgledao mnogo stariji.

"Ali ti radi. Koliko je tebi godina?"

Wally je tuno odmahnuo glavom na ovakvo neznanje.

"Imam deset godina, al' ja ne radim, samo zamjenjujem mamu dok ona pije aj. Policajci nas poznaju,

oni znaju da je to samo kad su kolski praznici, sigurno bi oni doli da pomaem mami dok traje kola."

Anna se neeg dosjetila.

"Misli da bi bilo mogue da se nae stvari prodaju na vaem tandu?"

Wally je razmislio o tome.

"Mor'o bi priat' sa svojom mamom. Vidite, va stric bi mislio da je to nekak' njegova odjea i onda bi

to nazvao kradom. Moja mama ne bi imala nit' s tim. Kol'ko ste novaca htjeli?"

"Imamo ovo," Francesco je pokazao Wallyju kovanice od deset penija, "ali elimo puno vie jer je to za

baletne papuice."

"Moje su", objasnila je Anna, "nestale u potresu sa svim ostalim."

U tom trenutku sat na gradskoj vijenici odbio je dvanaest i trideset.

Djeca su ustala.

"Mi moramo poi", objasnio je Francesco. "Moramo biti vrlo toni, inae e stric biti jako ljut."

Wallyju je bilo nepodnoljivo pustiti ih. Ve je njima bio oaran, ali sad kad je Anna rekla da je izgubila

svoje papuice u potresu, bili su poput neeg s televizije.

"Sad gledajte," rekao je, "moram imat' vremena da razmislim to je najbolje uinit'. Moete se vratit'

tu do pol' tri?"

Djeci, navikloj na to da se skitaju po volji, to nije bio nikakav problem.

"Naravno," rekao je Gussie, "nemamo nikakvog posla."

Wally ih je promatrao kako se sputaju niz cestu. Rilo mu je teko gledati ih kako odlaze.

"uvajte se," povikao je za njima, "vidimo se u dva i trideset."

Sir William nije bio sasvim sretan to je ostavio djecu u Fy-tonu. Cecil mu se na prvi pogled nije svidio,

doimao se istodobno ukoeno i arogantno. Zavolio je djecu u to kratko vrijeme koliko ih je poznavao.

Ali, to je mogao? Cecil Docksay je nesumnjivo bio jedini brat Christophera Docksaya i stoga zakonski

skrbnik te djece. Ne moe se rei da ih je toplo doekao na aerodromu, ali s druge strane, nije ni rekao

da ih ne eli. A to ako su djeca jako nesretna kod svog strica, moe li se neto uiniti?

Sir William je bio tako zabrinut za djecu da je pozvao svog odvjetnika na veeru i ispriao mu sve to

ga mui.

Odvjetnik je sluao sa zanimanjem jer je poznavao slike i cijenio rad Christophera Docksaya.

"Trebao bi pokuati viati djecu to je ee mogue. To je otprilike sve to moe uiniti, osim ako,

naravno, ne misli da su zanemarena."

"Ali postoje drugi oblici zanemarivanja osim zakonskog znaenja rijei, zar ne?" upitao je sir William.

"Mislim, djeca su izgubila sve koje su voljela, potrebna im je zamjena za to."

"U nezavidnom si poloaju. Najbolje to moe uiniti jest ostati u kontaktu. Moe ih posjeivati kad

si u Engleskoj, zar ne, i pisati im kad nisi tu? Djeca vole dobivati pisma."

Sir William nikad prije nije pisao djeci. Sad je zabrinuto promatrao prijatelja.

"Pisati o emu?"

Odvjetnik, koji je podigao etvero djece i koji je sad imao devetero unuadi, nasmijao se.

"Ah ti, staro mome. Bio si s djecom vie od tjedan dana, sigurno ima neku ideju o tome to ih zanima."

11 tom trenutku sir William se sjetio razgovora s djecom u Istanbulu.

"Djevojica Anna eli uiti plesati."

"Sve djevojice prolaze tu fazu", rekao je odvjetnik. "To e je proi."

Sir William mu je pokuao doarati ozraje.

"To nisu obina djeca. Odgojena su s velikim potovanjem za sve oblike umjetnosti. ini se daje njihov

djed po majci poduavao ples u Varavi. Poduavao je djevojicu za koju je, kako kau djeca, mislio da

je istinski talent."

"Pa, to je dobar poetak pisma djeci. Pitaj ih jesu li pronali uitelja plesa."

"Ako nisu, tko je najbolji?"

Odvjetnik je razmiljao.

"Nitko od mojih potomaka nije bio ni blizu prvoj klasi, ali sjeam se razgovora. Postoji madame

Scarletti koja je sad ve sigurno jako stara, ali vjerujem da jo radi. Ona je Poljakinja koja se udala za

Talijana po imenu Scarletti. Adresu njezina studija moe pronai u telefonskom imeniku."

9.

Kosa

Crescent je odzvanjao vijestima. Jedne novine su pisale kako je Christopher Docksav ostavio troje

djece. Druge su izvjetavale o tome kako su bili u bolnici, ali su otili u Englesku pod skrbnitvom sir

Williama Hooglea. Nijedne novine nisu spomenule da su djeca odvedena u Fyton kako bi ivjela sa svojim

stricem, ali nikome u Crescentu nije trebalo dugo da zbroji dva i dva. Juer su djeca s kovezima

viena kako izlaze iz automobila "tog udnog gospodina Docksaya". Tog jutra vidjeli su ih kako kupuju s

gospoom Docksay. Mnogi ljudi u Crescentu imali su vlastitu djecu, ostali su imali unuke, ali svi, bez

obzira na to jesu li imali obitelj ili nisu, rekli su:

"Jadna djeca! Moramo vidjeti kako moemo pomoi."

eci I Docksav radio je cijelo jutro.

Iako jc bio u mirovini, jo je imao mnogo posla, jer, kako je bio dobar u baratanju brojkama - to je

osobina koju direktori banke moraju imati - bio je traen kao blagajnik dobrotvornih drutava. Nije se

moglo rei da je omiljen jer je bio nedrutven, ali bio je priznat kao koristan.

Sad, kad je posao bio zavren, sjedio je u svom vrtu ponosno promatrajui svoje plastino cvijee, kad

je krajikom oka u susjednom vrtu spazio, kako bi on to rekao, "neku budalu" kako zalijeva pravo

cvijee. Nije obraao panju jer nije bio ovjek s kakvim bi susjedi razgovarali preko vrtne ograde, ali

tog se dana iznenadio. Susjed mu se obratio.

"Vjerujem da je Christopher Docksav bio va brat. Tako mi je ao. Uasna tragedija. Ne znam mnogo o

slikama, ali novine kau da je bio pravi umjetnik." Cecil je promrmljao neto to je moglo zvuati i kao

"hvala".

"Moja ena", nastavio je susjed, "jutros je vidjela gospodu Docksav s troje djece. Jesu li to djeca

vaeg brata? U novinama sam vidio da se njegovo troje djece vraa u Englesku."

Cecil se ljutio zbog takve radoznalosti, ali morao je odgovoriti.

"Tono. Oni ive ovdje."

Susjed je progutao reenicu: "Neka im Bog pomogne" koja mu je prva pala na pamet. Umjesto toga

rekao je:

"Pitali smo se bi li djeca jedan dan dola na aj. Znate, mi imamo blizance - djeaka i djevojicu.

Jedanaest im je godina."

Cecil je zanijemio od bijesa. Otkad su doselili u Kraj putovanja, on i Mabel drali su se za sebe. Sad,

nakon jedne noi u kui, djeca su pozvana na aj. To je bilo nepodnoljivo.

"Trenutno ne izlaze", zareao je, krupnim koracima odgra-bio natrag u kuu i zalupio vratima.

Istodobno je pogledao na sat, tri minute do jedan, djeci bi bilo bolje da su tona ili e im on pokazati

tko je ovdje gospodar.

Kad je ovjek Ijul. malo to ga nio/e uzrujati vie nego kad ga oni, na koje je ljut, iznenade, inei

upravo suprotno od onoga za to ih je mislio izgrditi. Tono ujedan sat, troje djece, isto i uredno, ulo

je u blagovaonicu.

Ideja je bila Francescova. Putem kui razmiljao je o stricu. Podijelio je svoje misli s ostalima.

"Ako pazimo da nikad ne uinimo neto u bijesu i ako pokuamo ne govoriti za stolom, bit e nam puno,

puno bolje jer e nas stric pustiti na miru."

"Zato bismo morali utjeti?" prosvjedovao je Gussie. "Volim razgovarati za stolom kao to smo uvijek

inili i ako sam ljut, inim stvari odmah, bez razmiljanja."

Anna se sloila s Francescom. Dola je u djeaku sobu kako bi joj spleli kosu.

"U pravu je, Gussie. Ovdje nije lijepo, ali moramo pokuati dok je S'William na Aljasci. Kad se vrati,

moda e prodati nau sliku i moda se onda moe smisliti neto bolje."

Osim to su bili isti i uredni, Francesco je osjeao kako od njega oekuju da uini neto s Gussiejevom

kosom. Svi su imali gustu tamnu kosu, ali Gussiejeva je bila malo kovrava i zato je stajala uspravno.

Francesco je, to je Gussieja prilino naljutilo, njegovoj kosi prinio mokar ealj.

"Zato bih trebao eljati kosu da bi stric bio zadovoljan?" gunao je. "Ne volim ga i zato me nije briga

kako izgledam. Svejedno, oiali su me i oprali mi kosu u Istanbulu."

Prvog dana u Istanbulu sir William poslao je sve troje djece frizeru.

"Vi djeaci izgledate kao par divljaka," bio im je rekao, "a Anna nije puno bolja."

"Naa kosa inae izgleda mnogo bolje nego sad", rekao mu je tada Gussie. "To je zbog potresa, on

stvara stranu prainu."

"Naa majka nam je uvijek prala i iala kosu", bio je dodao Francesco. "Anni je vrpcom vezala kosu na

vrhu glave tako da joj se vrat hladio."

To je bila tako iva slika da nijedno od djece nije moglo podnijeti pomisao na nju.

Sir William je to bio primijetio.

"Nisam mislio da vam je kosa uvijek bila neuredna. Ne zaboravite da ja nikad nisam doivio potres. Ali

vaa kosa treba pranje i moda malo sisanja. Duina kose je vaa stvar, ali treba je podrezati."

No to je bilo prije tjedan dana i Gussiejeva je kosa, iako ista, ponovo strala. Francesco ju je zagladio

mokrim eljem, to nije ba bilo pristalo, ali je bilo uinkovito.

"Sad svi na pranje", rekao je. "Zatim pozorno gledamo niz stube i onog trena kad strina izie iz kuhinje

s hranom, silazimo."

Cecil je promatrao djecu traei razlog da na njih istrese svoju ljutnju. Ali nije bilo nikakva razloga.

Nisu mu sluili na ast jer, iako su tako dugo ivjeli u toplim krajevima, u usporedbi s obinom

engleskom djecom bili su blijedi, a posljedica svega to su propatili bila je da su oko oiju imali tamne

kolo-bare. Onda je primijetio Gussiejevu kosu. Mokri ealj je nije samo uredno zagladio, nego ju je

uinio duom nego to je stvarno bila. Ako je Cecil neto mrzio, onda su to bili djeaci s dugom kosom.

"Potrebno ti je ianje, Augustuse", rekao je. "To moe obaviti danas poslije podne."

Gussie je oito zaboravio na odluku koju su donijeli u spavaonici.

"ianje! ianje! ianje!" rekao je. "Svi govore o ianju. Oiao sam se proli tjedan u Istanbulu."

Mabel je na tanjure stavljala porcije riblje pite. To je znailo da je bila leima okrenuta stolu, ali ak i

s tog mjesta mogla je osjetiti da je potrebno odvratiti panju kako se Cecil ne bi naljutio.

"Ne brini, dragi", rekla je Cecilu. "Pobrinut u se da Gussie ode brijau." Zatim je, kako bi Gussie

nastavio utjeti, dodala: "Biste li vas dvojica dola i dodala tanjure ostalima?"

Francesco je vidio kako (iussie e/ne /.a nastavkom svae, stoga je, dodajui stricu njegov tanjur riblje

pite, upitao:

"Koliko kota ianje u Engleskoj?"

"Zaista previe", rekao je Cecil. "Vjerojatno dvadeset pet penija. Danas sve kota previe."

To je uutkalo Gussieja. Dvadeset pet penija bilo bi vie od onih deset. Kad samo strina ne bi ila s

njima, nali bi nain da zadre novac.

Sreom su djeca tog prijepodneva imala pune ruke posla, od ega su ogladnjela, pa su se nekako

natjerala da pojedu riblju pitu za koju su svi - navikli na vrlo zainjenu hranu - mislili da je odvratna.

Poslije riblje pite slijedilo je neto to je Mabel zvala ljetnim pudingom. Sastojao se od kruha i crnog

ribiza i premda, oko ega su se djeca poslije sloila, nije bio ukusan, bio je dobar za uklanjanje okusa

riblje pite. Na kraju obroka Cecil je posegnuo u dep, izvadio neto sitnia i dao ga Fran-cescu.

"Tu je dvadeset pet penija, ali moda se moe obaviti i za dvadeset. Ako uspijete, donesite mi ostatak.

I neka Augustuso-va kosa bude stvarno kratka, ovako izgleda poput djevojice i s obzirom na to da

nisam pun novca, ta bi frizura trebala dugo trajati."

Na sreu, Mabel nije imala namjeru poi s djecom frizeru. Rekla im je gdje se brijanica nalazi i zatim

je okrenula svoje zabrinuto mije lice prema Francescu.

"Vjerujem, duo, kako e se pobrinuti da zaista bude kratko oian. Ne eli neugodnosti, zar ne?"

Gussie je samo ekao da ostane nasamo s ostalo dvoje prije no to je eksplodirao:

"Ja elim neugodnosti. Neu se iati. Christopheru se svialo, Olgi se svialo i mislim da se svialo i

Jardeku i Babki -bar nikad nisu rekli da nije. Ako mi bilo tko pokua rezati kosu, ja u pobjei."

Francesco i Anna su znali da, kad se Gussie naljuti, moe govoriti sve glasnije dok gotovo ne pone

vikati.

"/na tla sc ne moe iati," rekao je Francesco, "ovih dvadeset pet penija je za Armine papuice."

"A to e rei stric?" inzistirao je Gussie.

"To ne znam", priznao je Francesco. "Ali sve emo ispriati Wallyju i on e pronai odgovor."

10.

Wallyjeva mama

Wally je ve sjedio na klupi kad su djeca stigla. Ovaj put nije ponio svoj bicikl. Bilo mu je tako drago to

ih vidi da je odskoio s klupe i pourio im ususret.

"Tu ste! Morate do' na mamin tand. Rek'o sam joj daje Anna izgubila svoje baletne papuice u

potresu i ona je jako zainteresirana. Rekla je da je itala o vama u novinama, znate, o vaem tati i mami

i da su poginuli. Rekla je da doete priat' s njom i ona je sigurna da se stvari mogu nekak' rijeit' tak'

da imate dosta za Annine papuice. Kak' je to kad je potres?"

Francesco nije elio da Gussieju pozli ili da Anna zaplae, stoga je rekao:

"Jednom cu li ispriati, ali sail elimo da sc Ciussic oia besplatno."

"Vidi," objasnila jc Anna, "stric nam jc dao dvadeset pet penija za ianje, ali trebamo novac za moje

baletne papuice."

Gussie je uhvatio Wallyja za rukav.

"Ne elim se iati. Dobro je ovako kako jest. Uostalom, ja ne volim strica i zato mu ne elim

udovoljavati."

Wally nije bio siguran kako e njegova majka reagirati na tu priu o ianju. Mogla bi pomisliti kako je

uzimanje dvadeset pet penija, namijenjenih ianju, da bi se kupile papuice, prijevara. Zato je samo

rekao:

"Pita' emo mamu, ona e znat' ta je najbolje."

Wallyjeva mama ih je ekala na svom tandu. Njezino ime bilo je gospoa Wall. Djeca su je odmah

uoila. Imala je crvenu kosu kao i Wally i iako nije bila stara, izgledala je debelo i doimala se

dobrodunom. Posljednja debela i dobroduna osoba koju su vidjeli bila je Babka i sad kad su ponovno

ugledali debljinu i dobrodunost, shvatili su kako im je strano nedostajala.

"To su oni", rekao je Wally ponosnim glasom, kao da predstavlja tri TV zvijezde.

Wallyjeva mama ugledala je blijeda lica i sjene ispod oiju i osjetila je veliko saaljenje prema djeci,

gotovo do bola. Privukla je Annu k sebi i zagrlila je.

"Znai ti si ta koja eli uit' plesat'."

Taj je zagrljaj za Annu bio previe. Tako je grlila Babka. Jo otkad se sir William brinuo za njih, sve

troje djece pokuavalo je ne misliti o stvarima koje su ih podsjeale na malenu kuu koja je nestala.

Veinu vremena su uspijevali, mislei o drugim stvarima umjesto o onima koje su pokuavali zaboraviti.

Sad, s jednim zagrljajem, Wallyjeva mama je sve vratila. Bilo je to kao da je pukla brana. Sva potisnuta

oajnika patnja izbila je na povrinu. Najprije je zaplakala Anna, zatim Gussie i naposljetku Francesco.

Wallyjeva mama je uvelike vjerovala da dobar pla pomae.

"I )ohro je", rekla je toplim glasom. "Nije dobro drat" stvari u sebi." Zatim je, preko glava sve troje

djece, jer su sad svi bili u njezinu zagrljaju, viknula Wallyju:

"Pospremi tand, duo, onda idemo doma i skuha' u nam aj. Kad si tuan, nit' ne pomae k'o dobra

al'ca aja."

Djeca su dosta dugo plakala jer su imala mnogo toga isplakati. No kad su dola do toke na kojoj bi jo

samo povremeno zajecala ili tucnula, Wallyjeva mama je rekla:

"Sad ispuite noseve i onda pokret. Wally je spakirao kolica."

Djeci nije palo na pamet da se zapitaju kako je Wallyjeva mama prenosila svoje stvari na tand. Cesto

su promatrali kako se slau tandovi i znali su da bi na kraju dana netko doao pomoi odnijeti koare i

kutije. Ili bi moda doao djeak na magarcu. Ali djeja kolica bila su neto novo.

"Kako to da imate djeja kolica?" pitao je Gussie mrcavim glasom nekoga tko je plakao.

Wallyjeva mama se nasmijala.

"Nikad ne bi pomislili, ali to su Wallyjeva stara kolica. Njegov tata je rek'o da e ih prodat' kad ih je

Wally prerastao, ali imala sam osjeaj da e nam koristit' i tak' je i bilo."

"Vi', moj tata je bio voza kamiona", objasnio je Wally, "i doivio je sudar. Sad ne moe puno radit' i

zato moja mama ima tand, a djeja kolica su odlina za prevozit' stvari."

"Wally doe gurat' kolica doma poslije kole, nikad to ne propusti", rekla je Wallyjeva mama ponosno.

Djeaci su pomogli Wallyju gurati kolica i dok su hodali, djeca su ispriala Wallyjevoj mami svoje

probleme.

"Stric je uasan ovjek", objasnio je Gussie. "On kae daje plesati grijeh."

Wallyjeva je mama, iako je alila djecu, jo uvijek imala svoje miljenje o tome to je ispravno.

"Pa, onaj tko plaa raune, donosi odluke", rekla je, "i ne moete se borit' protiv toga."

"Vi kao da ne razumijete, vi mislite da ja ne moram plesati?" upitala je Anna prestraeno.

Wallyjeva mama je zagrlila i stisnula Annu.

"Nikad to nis' rekla. Naravno da mora plesaf ak' ima dara. Al' taj stric - pa, on vas je uzeo i on vas

hrani i to, zato ima pravo re' da ne odobrava plesanje."

Zatim su joj ispriali o deset penija za sladoled i dvadeset pet penija za ianje.

"Ne znamo koliko e papuice kotati," objasnila je Anna, "ali etrdeset pet penija mora pomoi."

Wallyjeva mama je promislila.

"Desetice koje ste dobili za sladoled, to je u redu, al' ne znam za ovih dvadeset pet koje ste dobili za

ianje, a ne za net' drugo."

"Ali ja se neu iati", rekao je Gussie. "Svia mi se ovako kako je, svima se svia, samo stric hoe da

imam kratku kosu."

Wallyjeva mama je pogledala Gussieja s iskrom u oku.

"Vidim da u vam morat' re' isto to govorim Wallyju - 'u oskudici ne mo' birat'."

"Ali, mama," rekao je Wally, "ne bi tata mogao..."

Mama ga je uutkala pokretom ruke.

"Vidje' emo to emo. Sad uite, dragi moji, a ja u prista-vit' aj."

Zaustavili su se izvan malene kue koja je sama stajala u polju. U polju je bilo mnogo kokoi i jedan

pijetao i kotac iz kojeg je dopiralo roktanje svinje.

"Imate farmu", rekao je Francesco. "Mi smo imali puno prijatelja koji su imali farme."

Wallyjeva mama se nasmijala.

"Teko da je to farma, al' Wallyjev tata je uvijek volio drat' svinje i kad je dobio odtetu za nesreu,

potroili smo je na ovo. On ne moe puno napravit' iz invalidskih kolica, al' Wally pomae, a svinja tati

pravi drutvo kad smo mi vani."

"Doite", rekao je Wally djeci. "Mi drimo kolica iza kotca. Rei emo tati da smo doma."

Wallyjev je lata bio u svojim invalidskim kolicima. inilo se da je u prometnoj nesrei izgubio obje noge,

ali bio je vrlo veseo ovjek.

"Upoznajte nau Bess", rekao je, pokazujui na vrlo debelu svinju u kotcu. "Bessie je draestan kuni

ljubimac."

Wally ih je upoznao.

"Ovo je Francesco, ovo je Gussie i ovo je Anna, oni su doivjeli potres."

Wallyjev tata je takoer itao novine. Brzo je pogledao djecu i zatim promijenio temu.

"Je 1