1

Nenad Radanović

ALMIN VRT (izabrane pripovijetke)

MARTA

Kad smo se prvi put vidjeli, Marta je važno zaklonila lice. U ogledalu sam nazirao bjelinu

njenih očiju i viticu rastresite kose. Otišla je u sobu. Nastojao sam ostaviti prijatan utisak, jer

sam uvjeren da me posmatrala kroz ključanicu. Nakon podneva odšetali smo čak do mosta.

Putem smo sreli jednog konja. Meni se činilo da mu nedostaje samo crn barjak preko ispalih

rebara, pa da ispričam kako sam stajao pored smrti koja se kočila nasred ulice. Konj je bio ćorav

na desno oko. Kad smo primijetili da mu se lijevo okreće u sjaju i da u njemu trepere dva lomna

drvceta s druge strane trotoara, Marta reče da je taj konj presrećan što bar jednim okom živi u

proljeću. Nismo mogli nastaviti šetnju. Pred mostom su isplitali visoku žicu. Na drugoj obali su

kopali rovove. Dva vojnika su dostojanstveno šetala ispred žice.

Marta je svakog jutra odlazila na časove klavira kod jedne stare dame. Dogovorili smo se

da se kroz prozor uvučem njenoj učiteljici u sobu i kliještima pokvarim klavir. Tako bi Marta

bar nekoliko dana bila pored mene. Naš plan nisam uspio ostvariti. Nastajale su vedre večeri

kasnog proljeća. Stara dama ima dobar vid i nemiran san. S notama pod pazuhom, Marta me

napuštala kad ojača sunce. Da bih zagladio nedostatak snage i odlučnosti, jednog dana joj

donesoh dva velika obruča koja sam iskopao ispod cigala razrušene kuće.

Pored moje ulice, koja je povučena uz sami rukavac rijeke, prostire se šuma visokih borova.

Među njima je mala, zlatom polivena sinagoga. Vijugajući oko stabala, tjerali smo obručeve.

Kad bismo se umorili, zavlačili smo se u široko lišće repuha.

Zatim su uza zid zlatne bogomolje prislanjali ljude. Noću su pucali i ja sam se jednom

trgnuo iz sna, raskidanog promuklim, učestalim hicima. Plitko su ih pokopavali i jednom sam

vidio palac izvirio kroz kamenje. Bogomolja je sada potpuno pusta. Ni rabin zelenog lica i

buljavih očiju nije u nju zalazio. A on je tako ugodnim glasom govorio ljudima: "Lijep dan".

Marta se vratila kasno. Na kapiji njene učiteljice bio je crven pečat. Niže njega tablica na

kojoj je pisalo: "Jevrejski stan". I mi smo znali da stara dama neće otvoriti zakovane prozore.

2

Vjerujem da je nestala prošle noći kad se Joška ložar ponovo napio i kapa mu ostala nasred puta.

Ponekada smo trčali za biciklom moga oca, pismonoše u zabačenoj četvrti grada. Basali

smo mračnim ulicama. Tu nas je gotovo uvijek dočekivala nepromijenjena slika. U pustim

dvorištima su drhtali mršavi psi kojima sam pružao ruku. Penjali smo se po ruševinama. Mogli

smo nakupiti zanimljivih stvari rovareći i razmičući cigle jednom gvozdenom čakljom koju sam

nosio sa sobom. Kad sam nalazio lutke, Marta ih je s mnogo ljubavi i pažnje stavljala u kotaricu.

Već sutradan ih je donosila uredno počešljane i iskrpljene. Onda smo klečali na zaravancima.

Gradili kule od cigle i kamenja koje su uz mnogo buke padale na sve strane.

Mrtvački bijele kože i očiju, otac me uvede u mračan podrum. Pužem memljivom tamom.

Želim dosegnuti jedino oko svjetlosti odakle dopire dah ljudi popraćen miomirisom izlomljene

molitve. Neki su se ispeli na prozorske gatre. Zurili su u nakrivljen toranj požara. Jedna žena je

pronosila hrta. Raskoračen dječak maše krletkom. Njegov se golub prevrće u crvenilu vatre i on

ga doziva kršeći suve prstiće pred očima koje su pratile varavu krivulju golubovog bijega.

Cerekajući se, iz crkve iskoči suludi susjed Vladimir. Trčao je u bijelom šeširu i crvenim

gaćama i njega su zaobilazili šrapneli, zrnca stakla i komadi crijepa. Ljudi oslonjeni na gatre

smiju se Vladimiru. I ja prihvatam veselje. Poguraše me prema zaklonjenoj svjetiljci. Stao sam

pored starice u naočarima. Jedna žena se bacakala među buradima. Zaklatih se od nove

eksplozije. Neko me dotače. Okrenuh se. Široko razvučenih usana, preda mnom se njihala Marta

s kotaricom i nekoliko uredno počešljanih lutaka. Povukao sam se u najosvjetljeniji kut. Marta

odnekud izvuče svoju gumenu loptu. Posjedali smo raskoračivši noge da nam igračka ne bi

odlutala u tamu. Kotrljali smo je od jedne do druge ruke. Uskoro sam prestao misliti da li je

spašena crkva, da li je dječak dozvao pticu i da li će susjeda Vladimira plamen presjeći posred

prsa. Samo se kotrljala lopta i s vremena na vrijeme ukazivalo Martino zanjihano lice.

Marta strpa loptu u kotaricu. Ljudi su izlazili iz podruma. Gazili su staklo, preskakali

šaporave naslage greda koje su gorjele dimljivim plamenom. Marta me držala za ruku. Otišli

smo do trgovca ribom. Znali smo da se on nije micao iz prodavnice. Kunjao je čela prislonjenog

pored akvarijuma i usta mu nije grčio strah koji se u svakom podjednako gnijezdio. Marta ga je

zbog toga mnogo voljela. Ali, ovog puta, njegova mala baraka se dimila. Presamićen preko

stepenica, uprskan ribljom krljušti, ležao je trgovac. Grančica krvi rascvjetavala se između

njegovih otvorenih očiju.

Te noći nisam mogao zaspati. Čudilo me zašto je tata obukao neko smiješno staro odijelo.

Ono mu je bilo prekratko i tata je postao ogroman u mojim očima ili ga je takvim činio onaj

nedostojan kaputić. Čuo sam kad je otvorio vrata prema izlazu. Bila je prohladna mjesečina.

Tatino lice je postalo tamno, samo su mu oči okrenute prozorima, bijele i skakutave. Onda mi se

činilo da nečija sjenka puže površinom zida, da se skriva i provlači našim tek ovog proljeća

okopanim vrtom. Isto tako, izašla je majka umotana u kućnu haljinu. Mjesec se smrzavao pored

tvorničkog dimnjaka i ja sam vrlo razgovijetno mogao čuti šapat na stepenicama.

– Pazi se. Kod apoteke je udvostručena straža. Ne bi bilo loše i cipele da skineš. Molim te,

pazi se.... – šaputala je majka dok je sjenka potitravala na ogradi, izdužila se širinom trotoara,

zatim izjednačila s prljavim sumrakom dućana čiji su izlozi bili zakovani. Majka se vratila.

3

Legoh pokrivši se po glavi.

Probudio sam se u samo svitanje. Pogledao sam da li se vraćao otac. Ulicom je prolazila

šarena grupa ljudi. Lica su im bila voštano žuta i neispavana. U prvom redu je išao starac u

pidžami i papučama. Žena do njega je dizala raščupanu kosu. Malo izdvojen iz reda, posrtao je

gospodin nezgodno zakopčanog kaputa i u ruci je držao slomljene naočare. Nisam se varao! U

pretposljednjem redu išla je Marta bez svoje kotarice, pognuta, nepočešljana, i na njenom

ramenu je počivala ruka njene isto tako pognute majke.

– Marta! – povikao sam otvorivši prozor.

Ona se okrenula još ne prepoznajući mog glas. Njena majka se osmjehnula. Podočnjaci su

joj bili tamni i Marta mi je mahnula u znak pozdrava. Prišao im je vojnik. Pogurao je Martu

majci u slabine i ona se više nije okrenula. Vojnik još jednom pomjeri zbunjenog gospodina koji

se naglo svrsta u kolonu.

– Marta... – prošaputao sam pun bojazni da će mi umaknuti za ugao, da će negdje otići i da

ću tako izgubiti Martu. Znao sam za policijske časove i sad mi je bilo jasno zašto se tata onako

nedostojno obukao. Vjerovatno su prije ponoći odveli Martinog oca koji nije bio toliko oprezan

da bi ih na vrijeme izbjegao. Sad ih odgone u logor što se nalazi u nekom manjem gradu i slušao

sam da tamo postoji peć koja ima toliku snagu plamena da i kosti čovjekove u pregršt pepela

pretvori.

Kolonu sam stigao nedaleko od apoteke. Približih se i ne bih znao zašto sam u tom času

ponio svoju gvozdenu čaklju kojom sam prevrtao cigle i nalazio izderane lutke za Martu. Ona

me gledala preko ramena, zatim se izdvojila iz reda i pošla prema meni. U tom je spriječio jedan

vojnik. Obuhvativši joj ramena, vratio je na njeno mjesto u koloni.

– Ne, Marta – reče njena majka, – ti ne možeš izaći prije nego što nam dozvole.

Onda je dotrčao onaj krupni vojnik čije su oči gušterski zelene i nepomične.

– Marta! – povikao sam i glas se zagušio u meni od snažne ćuške. Iz usta mi je potekla krv.

Srozah se uza zid apoteke. Moja čaklja zveknu na rešeci kanala i više ništa nisam čuo topeći se u

modrom bolu predsna.

Dizao me neko. Lupkao me po obrazima i vidio sam oca u čijem sam se naručju beskrajno

dugo klatio.

– Tata... tata... – krvario sam u njegov prekratki kaput. Čitavog me prožimala jeza i uzalud

sam želio još jednom kriknuti: "Marta"!

KEPEC

Visoki i dječak su gledali plakat. Na njemu su boje pravile spletove, negdje se razdvajale,

negdje grlile, a cjelina je činila titrav vez, nasmijan i pri-mamljiv. Najzad su i likovi počeli

izranjati, vodeno zapjenjeni i drhtavi. Dječak je razabrao klovna što je iskočio u kockastom

4

haljetku i naherenoj kapici u obliku kupe velikog sladoleda. Lice mu je bilo namazano

prigušeno-crvenom i žutom bojom. Oko usta traka pjenušave sapunice. Pored klovna dva

koščata arlekina u purpurnoj odjeći koja im je jasno ocrtavala ljepotu tijela satkanog od krupnih

mišića. U uglu plakata, napirenih i brašnjavih obraza, neki muzikant je duvao u zmijoliku trubu.

Dječaci ponovo zaustaviše pogled na klovnu.

– Bože, kako je lijep! – rekao je Visoki.

– Da, to je najveličanstveniji klovn koga sam ikad vidio, – složio se dječak.

– Možda je i cirkus stigao na Trg ptica? – glasno pomisli Visoki i zasja u sreći.

– I klovn uz kakvu bijelu, šarenu ili plavu šatru. Šta misliš kakav je tek živ kad je onakav

na plakatu! Pa to je najsrećniji čovjek na svijetu! Samo izvodi burgije i svako mu plješće i guši

se u smijehu... – nastavljao je dječak trčeći za Visokim jer je ovaj već opružio korak prema Trgu

ptica. Sjenke su venule pod suncem. Njihovi kraci su bježali uz temelje kuća i bili crvenkasti pri

vrhovima. Sigurno su se bojali snažnog žutila koje bi ih toliko opeklo da se ni u predvečerje ne

bi usudile ispuzati ispod streha i dobro zaklonjenih zabata. Trg ptica im se činio mnogo dalje

nego obično. Dječak je mislio da čak nikada neće stići do njega. Visoki je želio da sada duva, na

primjer, kakav prohladan vjetrić. On bi im se ušunjao pod košulje. Rastjerao mučnu toplotu.

– Ja najviše volim šarene šatre! Ali samo one kad su sastavljene od žutih i crvenih kriški.

Možda si proljetos gledao jednu takvu koja se klobučila i lelujala na vjetru? – rekao je Visoki

želeći da i dječak usvoji njegov ukus.

– Zar nisu ljepše žute i plave? Bolje se vide, – protivio se dječak. Visoki ostade tužan.

– Uostalom, nije važno kakva je šatra, nego šta je pod njom. Kakav je klovn, jer on dijeli

radost! – dječak je nastojao izgladiti primjetnu tugu Visokog.

Stigli su. U dječaka se od jačine sunca upuzala neka laka pijanost i omaglica. Klovn mu je

počeo blijediti u drhtavilu, ali on je pažljivo čuvao raspjevani crtež s plakata. Crtež je dobijao

neke nove tonove što su dječaka još više uznemirili u njegovom velikom očekivanju.

– Dobro bi bilo da odmah potražimo klovna. On će nas bar malo razveseliti i nasmijati

svojim zavrzlamama, – predloži dječak. Visoki je isto tako mislio, jer ga je mnogo ometala i

odgađala želju da vidi klovna zanim-ljiva buka gomile u plavim, prugastim i svakojakim drugim

pantalonama, beretkama i košuljama. Bio je srećan, jer je šatra imala kriške u bojama koje je on

toliko volio. Išli su između zelenih kola u svaka zavirujući kroz otvorena vrata ili šupljine

između dasaka. Iz sjenovitosti kola su ih dočekivale nasmijane ili namrgođene oči.

– Divno je biti klovn, zar ne? – upita Visoki. Dječak nije odgovorio jer se sav rascvjetavao

u toj nedokučivoj želji.

– Da, – najzad promrsi dječak sprečavajući bujicu riječi. Visoki stade i pažljivo rukom

pozva dječaka. Klovn! zapjevalo je u dječaku. Na isturenom kamenu sjedio je klovn sličan

kreštavozelenoj i žutoj gomili svježe boje. Nekoliko crnih mrlja na košulji narušavalo je

cjelovitost i čvrstoću ugodnih oblika. Klovn je držao glavu u rukama, ali dječaci ostadoše i dalje

zaneseni ljepotom boje. Dječak je očekivao da će ga vidjeti jako kočoperna, kako pjet-lićskim

glasom, što uvijek podiže talase smijeha, zapovijeda čitavim cirku-som. Klovn se poljulja.

Rasplete ruke s koljena i izduži se. Očekivali su da će još rasti, ali se on zaustavi na svega

5

nekoliko pedalja! Dječaci ugledaše ne tako jasne i crne oči kao na plakatu, nego pepeljave i bez

mladosti. Besciljno su skitale preko razbacanih kola. Vidjeli su i lice, nešto veće od pesti,

izmreš-kano bezbrojem sićušnih bora, gurnuto nekud ustranu i blijedo. Sunce mu je padalo na

povijenu glavu. Potitravalo kao laka pljeva na vjetru, uzalud se trudeći da mu obasja nestalo lice.

Tako pognute glave, kepec se nekako dostojanstveno okrenu. Bezvoljno ubačenih ruku u

džepove zaluta u splet zelenih kola.

Visoki dotače dječaka koji se više ne može nazvati dječakom. Prelio se u nježnu kupolu

boje. Ona se rasprši i dječak uzdrhta. Visokog je teško prepoznao, jer mu je cijelim tijelom

proticala raznobojna rječica kepečeve odjeće. Dječak je na njega ostao malo ljut. Među kolima

je bilo mirno i bez pokreta. Sa stovarišta je jedva čujno nadiralo bučanje. Uz srebrnosive šipke

praznog kaveza za pudlice lagano se njihao zaboravljen i razapet suncobran. Bio je proziran kao

dobro napiren balon koji se može svakog trenutka rasprsnuti i izgubiti meku ljubičastu sjenku

ispod sebe. Kepec je morao ući u neka kola. Dječaci su se okretali sve dok ih ne trže jak i sipljiv

glas iza leđa.

– Ti moraš i večeras pod šatru ili ćeš izletjeti na ulicu!

Priskočiše tim kolima. Nasloniše topla lica na zeleno obojene daske. Mogli su vrlo dobro

vidjeti šta se događa u sjenovitoj i prohladnoj praznini kola. Jedan crvenokos arlekin u modrom

trikou stajao je na kraju praznine. Kepec, ili odlutala gomilica svježe boje, svejedno, čučao je

kod samog ulaza. Njegova odjeća nije pružala onakav užitak za gledanje, pošto je sivilo sjenke

narušilo njen dosadašnji sjaj. Glava mu se opet nije vidjela, jer je bila skrivena u blijedo žutu

košulju, ponešto razvučenu od dugog nošenja. Tanak starčić, brižljivo narumenjenih jagodica i

očito zbog nečeg vrlo bijesan, bio je raskoračen na sredini kola.

– Kako si samo bolesno osjetljiv, grbavče nijedan! Umrla ti djevojčica, a meni su svi koje

sam imao, pa šta mogu? Vozim šatre od trga do trga. Zavaravam i sebe i druge njihovom

blesavom bojom! – izbi iz starca njima već poznat sipljivi glas. – Zgnječi ga, Crveni, tu pred

mojim očima nek crkne kučka od pedlja!

Arlekin je puzao lijenim koracima prema nježnoj gomilici boje koja je i sada bila

nepomična. Sunce je počelo prebacivati zasljepljujući žute krake kroz odškrinuta vrata i šupljine

dasaka. Pod nogama Crvenog, do sada mirni vez sunca poče drhturiti kao da su plamsali jezici

čudno izobličenog ognja. Crveni okrenu snažno koščato lice i suženih jastrepskih očiju zaškilji

na starca.

– Ne mogu, gazda... – prošaputao je i sagnuo glavu.

Visoki i dječak odvojiše lica. Potrčaše između kola koja su bacala male plavkaste sjenke,

jer se približavalo podne. U sjenci krajnjih kola se prpošilo jato divljih golubova i grabilo oko

prosutog kukuruznog zrnevlja. Visoki, koji je do tada ludovao za golubovima, baci kamen u jato.

Dječak pogleda raspr-šene ptice. Kao da je neka gruba ruka stresla pahuljasti maslačak čije su se

sasušene latice digle neobično visoko. Skupljale su se u dimnobijele oblačiče i ljuljale kao vješti

pelivani na jedva vidljivoj niti. Ljuljale i topile.

6

ALMIN VRT

Umorno se osmijehnuvši, sestra je predložila da oborimo pješčani zamak i posjetimo Almu.

Začuđeno sam je pogledao. Znao sam ko je ta djevojčica, ko je njen otac i gdje stanuje.

Vraćajući se iz grada, zaustavljao sam se pred njenom kućom. U mome djetinjstvu nije bilo

čarobnijeg mjesta. Dešavalo se da nađem odškrinutu kapiju. Ovlašno sam doticao željezo i,

povlačeći se, mislio: iza kapije počiva raj, tamo su predmeti koje nikada neću vidjeti. I tako,

prolazila su ljeta i zime, a Alma je oprezno stražarila nad svojim bogatstvom.

Odgurnuli smo krilo gvozdene kapije. Sunce još bijaše nisko i sjenka neobičnog drveta

ležala je na dvorištu. U dnu blještavog kubeta na krovu vrtio se vjetrokaz, a pred kućnim ulazom

bdio je kip okrnjenog nosa i vilice. Alma je sjedjela u vrtu. Bila je bljeđa nego ranije, obučena u

kecelju obrubljenu čipkom, i listala je knjigu. Tada je sestra nešto kazala, ali nisam razumio.

Ogroman paun je pretrčao dvorište, a kasnije je zurio u mene šireći rep. Srce mi je brzo kucalo.

Mučno sam se prilagođavao Alminom svijetu.

Jelena se nagnula njenom koljenu. Divile su se slikama stavljenim u knjigu, i sestra je

uskoro počela šarati oblike oko Alminih stopala, što ovu nije uzbuđivalo, i samo je poravnala

iglu u kosi. Zanemarile su me. Primje-ćivao sam kako se Jelena trudila da ugodi vlasnici vrta;

skakutala je, virila kroz prste i glasno se smijala ničemu, no Alma se ponašala kraljički i igla joj

je buktala kao mali biser. Žalio sam sestru. Do tog jutra bio sam njen kepec i pokorni čuvar, ali

sada je ona dobavljala pijesak i klimala glavom kada je trebalo donijeti štap i sat od kartona.

Odvojio sam se pod susjedni suncobran u čijoj je sjenci postavljena trstikova naslonjača.

Zavalio sam se i, obgrlivši koljena, počeo sam se njihati. To mi je omogućilo da naizmjenično

posmatram paunov rep i portret kod svijećnjaka u Alminoj sobi koju su provjetravali. Onda me

zaboljela kičma i ja sam se opružio. Ne otrpjevši mirovanje, popeo sam se na stolicu da bih što

bolje razgledao portret. I šta me dočekalo: gipsana mačka, vaza, klavir i stalak za note! A tamo,

ukraj sobe, tri ćupa starinske izrade i luster na kome je drijemao mesingani pan. Ali mene je

razveselilo nešto drugo.

Bile su to raznobojne kugle nasađene na štapove. Jedna je od njih, pobodena u ružin grm

preko staze, bila veoma blizu. Na njenoj površini otkri-vao sam slike okoline, opojne, filigranske

kopije oblaka i vjetrova. Donji dio kugle sakupljao je sve raznolikosti vrta u tačku u kojoj je

sadržan, kao u zrcalu, odraz najudaljenijih kutaka Alminog doma, a iznad te obmanjujuće zbilje,

treperila je naredna, još jasnija – suncobrani, djevojčice uz knjigu i moje zgrčeno tijelo.

Upravo tog časa dogodilo se ono što mi je cijelog avgusta suzbijalo radost i osjećaj da

živim u zrelom ljetu.

Na kugli se pojavio moj golub! Skočio sam pokušavajući da uzviknem. Golub je presijecao

visinu. Zaslijepljen svjetlošću, grudima sam oborio kuglu. Udove su mi vezale bodljike grma,

posrnuo sami, čudno omamljen, vidjeh nebo isprskano mrljama i jarkim sjajem. Daleko iza

moga tjemena ječala su zvona. Svijet je prekrivala jeka kao gromoglasni otkucaj koji je prenuo

7

naše mjesto, zemlju i drveće.

Razmrskana kugla je ležala na stazici. Klečao sam pored krhotina. Ruke su mi bile

opuštene i glava se nelagodno klatila po prsima. "Mirko", izustila je sestra, "pođimo kući". Alma

je sjedjela u naslonjači. Lice joj je bilo sjenovito, vječno isto, zagonetno. Gledala je knjigu i bila

usamljena. Na prstima i nijemi, otvorismo kapiju.

Sljedećih dana Jelena je zaboravila kuglu, a to me ljutilo, jer je prestup bio pripisan samo

meni. Rano sam odlazio u sobu i posmatrao kupole hra-mova, jata čavki i Alminu kuću

razjedenu sumrakom. Zamišljao sam kako je samotna ta djevojčica, kako joj je knjiga kliznula u

stranu, a ona sklapa oči i čezne za prijateljem. Možda krhotine raznosi vjetar? Ne, kolebao sam

se, neko ih bacio u kotaricu prežalivši sve što je izgubljeno nestankom kugle. Čelom sam lupkao

u prozorski okvir i lomio prste, potajno jecajući.

Budio sam se u nedoba. Obliven znojem i umoran, kao da sam svunoć trčao žalom

beskrajne pučine, tražio sam sestru i ikonu u desnom uglu sobe. Budio sam se kasno. Mjesec je

tonuo za planinu, psi su lajali i tama se zgušnjavala. Okretao sam se zidu. Umjesto mjesečevog

kruga mojim snom se kotrljala kugla, najprije čvrsta i puna boja, onda se razbijala nesnosno

zvečeći. Opet sam se budio. Drhtao sam kao u groznici. Činilo mi se da nikada neću preboljeti

događaj u Alminom vrtu.

Svečeri, kad su se vršnjaci okupljali u jevrejskom groblju, odšunjao bih se do kapije. Bila je

zaključana, a u vrtu je vladao mrak. Pažnju sam usmje-ravao osvijetljenom prozoru. Kao dragu

uspomenu gledao sam mesinganog pana na lusteru. Tek tada bih primijetio i Almu,

besprijekorno očešljanu i s iglom u kosi. Sjedjela je za klavirom i dugo svirala. Nesumnjivo,

njene melo-dije su se odnosile na kuglu i nesrećno jutro našeg obilaska. Crtao sam Alminu

sjenku na prašini ispred koljena. To bih radio i danju po stijenama oko Vrbasa i kestenovim

drvoredima koji su okruživali naš grad.

Avgust se bližio kraju. U tom periodu rodila se spasonosna misao. Moj golub je dostojan

njene kugle! Otac mi ga je poklonio još dok je bio piskutavo mladunče, i ja sam ga uz veliki

napor odgojio. Njegovo prevrtanje u vazduhu oduševljavalo je ulicu. Dječaci su me poštovali, ne

stoga što sam bio pretjerano jak i hrabar, nego iz zavisti što imam takvog goluba i što sam bio

nadmoćniji od njih.

Umotao sam ga svojom košuljom. Zastudivalo je. Sunce se rušilo po tornjevima grada.

Kapija je u to doba bila otvorena. Odškrinuo sam je i stupio u dvorište. Paun je zloslutno

kriknuo, ali ja se nisam bojao. Almini roditelji, ona i poluslijepa baka, bijahu kod stočića u vrtu.

Spremali su se za šetnju. Otac je nestrpljivo okretao šešir, a ona, kao i uvijek, bila po strani i u

svom naslonjaču. Opazivši me, radoznalo su podigli glave. Stao sam nasuprot Alminih ruku i

pružio goluba zbunjeno spomenuvši grijeh.

Otac se nasmijao, zatim baka, a najglasnije majka. Alma je ostala nepomična. Preplašen,

golub se vinuo iznad vrta i kapije prema kojoj sam pogruženo koračao.

8

JEDNOG LJETA

Raspust je zatvarao svoj krug. Gledali smo nebo nad kolosijekom, sjajnu kulu okolnih

obronaka, putanje koje su iščezavale nekud i, najzad, satima smo klečali pred jevrejskim

spomenicima ne shvatajući smisao pozlaćenih i isprepletenih slova, koja su nam nešto važno i

uzvišeno saopštavala. Bili smo usamljeni. Sestra je gazila kroz bokore repuha i čička, onda

sastavljala vijence i bila Flora ili neka druga boginja bilja. Pratio sam je i divio se ne znajući da

li to činim iskreno ili se opirem vrtoglavici i iznenadnom padu.

Uveče smo čitali beskrajna, nerazumljiva pisma tetke Vasilije. Redovno nam se javljala iz

Prijedora, kao da smo joj mogli pružiti sigurnost i oslonac u životu. Majku su zaprepaštavali ti

listovi pa smo njihali glavama, u kojima je nepromijenjeno tutnjalo sunce minulog dana, ali se

otac nije povodio za nama. Slušao je primaknuvši se Jeleni, a kad bi na pismo naletjela crna

leptirica, on se dizao i vještim zamahom uklanjao avet iz kuhinje. Rekao je da se Vasiliji, našoj

pretjerano osjećajnoj tetki, dešavaju nevesele stvari i da bi je trebalo ohrabriti i kazati joj da sve

nije tako mučno kako ona piše. Obudov-jela, od djetinjstva nervozna i neispravnog srca, navikla

je na patnju bez granica, ali njena sadašnja pisma potvrđuju da ta granica ipak postoji i da se

Vasiliji približava krupno zlo. Umuknuvši, otac je rukama prekrio lice. Klatio se u stolici, i mi

nismo pogađali da li je plakao ili samo zaklonio ružnu grimasu bola.

Njegova slutnja se obistinila. Dogodilo se to jedne od onih žalosnih subota kad se narod

spremao u crkvu i kad su starice u dugim kolonama puzale gradu i, bivajući sve tanje i

pogurenije, topile se iza Almine kuće. Majka nam je mahala kroz prozor. Znali smo, kao i svake

subote, da nas je čekalo Vasilijino pismo. Sestra ga je otvorila. Eto, u posljednjem njenom pismu

pozivala je Jelenu i mene. Raspust će uskoro biti završen, naglašavala je, a tolike godine su

prošle kako se nismo vidjeli. Podcrtala je pasus o teškim vremenima, okrutnosti mještana i

zamkama u koje je nepravedno upletena. No sve to ne bi bilo zabrinjavajuće kad bi njena duša

bila svjetlija.

Krenuli smo noćnim vozom. Ujutru nas je primila tetka, koju je Jelena već poznavala, ali

meni se činila tuđa jer sam je čuvao u veoma nejasnoj uspomeni. I sad, kao da me prvi put

stegnula na grudi i kao da sam prvi put bio suočen s njenim neobičnim likom: koža joj je bila

mlitava, isprugana širokim borama, i cijela joj je glava bila velika, spljoštena i žablji

bezizražajna. Tetka nas ćutke vodila za ruku.

Stanovala je u najmljenoj kući, gotovo najstarijoj u čitavom okrugu. Tamo gdje smo se

nadali da je ugrađeno dvorište, bijaše pustopoljina s jed-nim suvim bagremom na kome je

obješena ljuljaška. Iz kuhinje sam posma-trao rječicu i bombama polomljen most, sličan

priviđenju i nečem vrlo krhkom i oronulom. Tetka me opomenula da ne razmičem zavjese i da

se što rjeđe motam oko prozora. Poslušao sam, mada sam se tegobno mirio sa mrakom i vječno

prisutnom memlom koji su vladali u njenim sobama. Bojao sam se da ćemo uskoro dobiti

naređenje da nije dozvoljeno napuštati kuću i prilaziti ljuljašci i drvetu. U početku, i Jelena se

pokoravala; sjedila je ispod svadbene slike, koja je predstavljala najsrećniji dan tetkine prošlosti.

9

Sjećam se, na toj fotografiji je držala cvijeće, bila osmjehnuta, zasjenjena šeširom i paunovim

perjem, a grlile su je ruke jednog oficira, takode nasmijanog i golemog. Činilo se da bi Vasilija

među tim rukama ostala radosna, zaštićena, da bi zanemarila sve što se odigravalo oko nje: ljudi

su gurali bure, neki vojnik se penjao na konja, grupa dječaka dizala je krletku i krčmar stajao na

pragu gostionice. To je slika njenog vjenčanja i stoga je za tetku označavala blistavu tačku ovog

doma. Možda je zato i Jelena prvih dana neprestano čučala pod tom slikom. Crtala je male

kapele i Vrbas i druge ljepote koje smo izgubili dolaskom u Vasilijinu kuću.

Dizala se prije pijetlova. Ne otvarajući okna, tumarala je po sobama, pljeskala je i

mrmljala, kao da su je kroz presječeni san proganjali nelagodni prizori. Od njenih koraka treskao

se luster iznad našeg kreveta, drhtala paučina i zveckala čudna stakalca privezana na metalne

kvadrate, dok je ona jurila tamo-amo, žustra i usplahirena. Čas bi se obrela u kuhinji, čas na hod-

niku i stepeništu, pa je stenjala i protestovala protiv susjedske djece. Nismo se uzbuđivali. Po

mnogo čemu njeno ponašanje je odgovaralo nekim očevim manirima, ali nas je nešto ipak

zbunjivalo. Bile su to pozivke na doručak. Tetka ne bi ulazila u našu sobu, nego bi šakom lupila

u kuhinjski zid, a pos-lije pojačano brundala, i mi bismo, blijedi i prestravljeni, zavirili u

kuhinju, potoni ispijali svoje šoljice mlijeka zureći u šaren, prljav stolnjak.

Nakon doručka Vasilija je iz neke tajne, tokom noći zaključane prosto-rije, domamljivala

sedam ili osam mačaka. S kredenca je uzimala zdjelu i sipala mlijeko, onda ubacivala komade

bajatog kruha i to im je davala, ali ne pred nama. Čopor sivkastih, pjegavih, surovo narogušenih i

poludivljih živo-tinja suknuo bi za njom. Vasilija se sa svojim mjezimcima zadržavala skoro do

podneva. Sestra i ja smo ostajali u kuhinji, za stolom, nijemi i odsutni, kao da se tetka uopšte ne

namjerava vratiti. Jednom sam prikupio snagu i na prstima prešao hodnik iskićen portretima,

nejednake veličine, obrisima i ugljenom iskrivudanim linijama. Zaustavio sam se kod vrata iza

kojih se čulo mjaukanje. Vidio sam tamom raspolućenu Vasilijinu glavu, na kojoj je drije-mala

mačka, dok joj je na ramenu stajala druga i na lijevom treća, a po kolje-nima i bedrima miljele

ostale. Tetka ih je pletaćom iglom prisiljavala na micanje, izuzev one što je spokojno kunjala na

tjemenu povremeno sklapajući oko. Jedva sam razlikovao stolicu od Vasilijinog tijela, njenu

lubanju od tučane kugle koja je stavljena blizu prozora umjesto vaze. Docnije sam pretresao i

neispitanu dužinu hodnika. Sobu u kojoj konače mačke nisam pronašao. Povukao sam se u

kuhinju. Jelena je spavala pored šoljice i njeno lice je bilo uvelo i mrtvo.

Dešavalo se da tetka nestane. Obično je izabirala najvrelije dane, kad se iznad Prijedora

kočilo sunce i kad su psi urlikali na pustopoljini i u nebu cviljeli jastrebovi. Zaprepaštavalo me

da je tada u sobama bilo odveć mračno i da sam se, obnevidio i malaksao, sudarao sa Jelenom,

koja je pobolijevala i sve više potpadala vlasti opšte klonulosti i bezvolje. Sparina je prodirala u

kuću. Negdje su škripala vratašca, a Vasilije nije bilo, i sestra se brinula i pitala o njenom

prebivalištu. Slijegao sam ramenima. Vrtio sam se kao kami-čak u čegrtaljci, dok jednom ne

razmaknuh zavjesu da bih osmotrio pejzaž i oblike stvari izvan kuće. Zovnuo sam Jelenu; tetka

je sjedjela u ljuljašci. Bagrem se savio ka njenom potiljku i najdonjim ogrankom pravio sjenku

velikim mačkama na njenoj glavi i ramenima, a djelimično i onim sitnijim koje su drhtale na

njenim udovima. Dugo smo piljili u tu sliku. Pažljivo sam navukao zavjesu, legao na hladan

10

tepih i, lišen misli, prećutao cijelu besko-načnost u tetkinoj sobi.

Ponekad smo znali kud se udaljava. Bilo je to praznikom i pazarnim danom, jer je o vrat

vješala brojanicu i vukla tandrkava kolica, koja su podsjećala na crnu kočiju. Pretpostavljali smo

da se neće brzo vratiti i da nam je to jedina prilika da priđemo prozoru i da se osvježimo nebom,

rasteglji-vošću oblaka i strelovitim letom ptica. I jednog takvog dana Jelena je načinila podvig.

Otvorila je kapiju iza koje se protezalo nesagledivo polje maslačka i dotad neviđenog

rastinja. Gledao sam je s kućnog ulaza. Strahovao sam da se ne pojavi tetka. Srećom, to nas je

mimoišlo. Sestra se saginjala, širila haljinu i okretala se mameći me u igru, ali nisam se

usuđivao. Kad se sunce oslonilo na manastir, donijela je naramak divljih ruža. Stavila ih je u vrč

u kraj sobe. Sve do Vasilijinog povratka oblijetali smo taj ćošak, istezali ruke prema njemu kao

da je tamo buktala vatra a oko nas bilo prokletstvo i stud.

Te noći dugo nisam mogao zaspati. Zatvorio sam oči pokušavajući da zaboravim blagodat

kojom je Jelena obogatila tetkin dom, ali i kad ne bih gledao u taj kut, do mene je dopirao miris,

opojan i svespasavajući. Zamišljao sam kako sjedim u vrtu a iznad mene nije noć već jutro,

prostranije i svjetlije od bilo kojeg jutra u mom životu. Ipak, san me nadjačao pred zoru.

U osvit mi je neko dotakao ruku. Probudio sam se i vidio žalosno lice svoje sestre.

Pokazivala je prazan vrč i na goloj podnici izgažene ruže, koje nisu prenoćile s nama. Jelena se

ponosno držala i nije zaplakala, uprkos tome što smo svakog časa očekivali da će tetka šakom

udariti u zid i brundanjem nas obavijestiti da je doručak gotov.

Kad smo se sastali kod stola, glavu je zakretala u stranu i svaka njena kretnja odisala je

bijesom poslije neoprostive uvrede. Znali smo da je tetka uništila buket i da njena srdžba nije

bila mala. Odrekla se ustaljenog reda da iz tajne sobe dovodi mačke u kuhinju, nego je, osorno

duvajući kroz nos, zgrabila zdjelicu i uputila se svojim mezimicama. Izbjegavala je susret sa

Jelenom, i kad bi čula da smo izašli u hodnik, u njenoj bravi bi škljocnuo ključ. Tada je sestra

privila čelo na moje grudi. Rekla je da nas je tetka kaznila samoćom, a boravak se ni izbliza nije

privodio kraju.

I sve bi se, možda, nesrećno završilo da nisam imao sestru. Predveče, ona se opet iskrade u

polje. Vasilija je bila zaključana i niko nije pogađao kakve su njene slutnje i čime se zanima. U

suton, Jelena je donijela šimširov grm, čija je visina nadmašila njen potiljak, zatim raznobojne

kamenčiće i nekoliko pregršti pijeska.

Na čađavoj podlozi zida nacrtala je veoma raskošno drvo. Proširila mu je krošnju čak i

preko vjenčane fotografije, a kasnije se popela na stolac pa je najviše ogranke produžila na strop i

suprotni zid. Pred njenom rukom bježali su lijeni redovi kukaca, umorno i tromo, jer se napolju

protezala noć bez vjetra i zvijezda. Na svakom ogranku Jelena je objesila narandžin ili limunov

plod, onda neko južno voće i meni nepoznate, suviše krupne dunje. Kad je dovršila, legao sam

pod njeno drvo. I sve je bilo izmijenjeno. Više nisam osjećao tjeskobno proticanje vremena.

Okretali smo glave pješčanoj kuli, iza koje je nicalo sunce, zaklanjali se šimširom i trčali

krugom koji je sestra proširivala svojim crtežima i rastavljenim kamenčićima. Tetkinim stvarima

smo nadjenuli imena obronaka i livada koje smo voljeli u zavičaju. Jelena je pjevušila i ja sam se

smijao. Činilo mi se da sam dobio krila, da se pijano dižem nebu i, okupan zracima, kličem

11

svemu što je na mome putu – kometama i vijencima sjajeva, dalekim stazama i beskraju. Naša

igra je trajala do onog trenutka kada je između zavjesa dolepršalo sunce i kad smo čuli pjev

štiglića iza kapije.

Priskočili smo oknu. Sestra je razmaknula zavjese i otvorila prozorski kanat. Držali smo se

za ruke. Glava mi je padala ne njeno rame. Visoko su se topili oblaci, a sunce, ta jedina i istinska

svjetlost, grunulo je u sobu. Vjetar je lelujao zavjese, ptice šarale plavetnilom, jedan pijetao se

penjao zenitu, i sve je blještalo, sve nas je bodrilo i svemu smo se klanjali. Izgledalo je da se

zidovi Vasilijine kuće rasprskavaju, da se lome i njišu i da tama, sabrana po ćoškovima, puže

staklima i biva blijeda. Osvrnuo sam se slici: i nju je uništo bljesak, postala je bezlična i mrtva, a

šimšir je šuštao, Jelenini crteži su oživljavali i micali se kao da će prekoračiti prozorski lim i biti

dio tog opijajućeg i zbiljskog jutra naše pobjede.

Neko je otegnuto i nemoćno zaridao. Bio je to potresan plač, no sestra se nije obeshrabrila;

čvrsto me stegnula naginjući se prozoru. Kosu joj je mrsio vjetar i oči joj bijahu sklopljene.

Kasnije sam provirio u susjednu sobu; opkoljena mačkama, mrakom raspolućenog lica, na stolici

se grčila Vasilija. Niz njene obraze kotrljale su se suze.

Časovi su prolazili, a tetka se nije javljala niti je opomenula da zatvo-rimo okno. Zaćutala

je i samo smo čuli mačke. Uveče, u njenoj sobi je gorjelo kandilo, a docnije smo slušali stope

nemirne šetnje, kašalj i mrmljanje.

Iz sna me trgnuo neprijatan osjećaj da me neko posmatra i da sam pokriven sjenkom. Kod

kreveta je stajala tetka, odjevena u crnu haljinu i sa brojanicom oko vrata. Do svojih grudi je

dignula naš prtljag i kazala da se obučemo, jer će brzi voz za Banju Luku uskoro stići na stanicu.

Doručkovali smo i krenuli. Ona nas je ispratila. Mahali smo joj maramicama, ali tetka je

nepomično stajala na nasipu, onda se žurno uputila crkvi. Sestra se zagrcnula u plač, mada je

voz bio obasjan suncem i mada nas je čekao nedovršen raspust.

MALI JAN

Događala su se čuda. Nismo ih krili, a niko nam nije vjerovao. "Fanta-ziraš"! rekla je

majka. "Nemoguće!" rekla je gospoda Kristina. "To je rodio vaš strah", rekao je, smijući se,

pogureni Petar. Nisu mogli shvatiti da se neko uselio u gotovo srušenu kuću davno

zaboravljenog samca, bivšeg sudskog podvornika Jana Holouba, zvanog Mali Jan. Njegov

nestanak već u prvim bombardovanjima grada nikog nije osobito zbunio. Živio je usred

Banjaluč-kog polja, nekoliko kilometara od raštrkanih kuća naše četvrti, tako da smo o njemu

jedva nešto znali: od smrti svoje žene ostao je sam, s velikim psom-vučjakom čije smo ime tek

nagađali. Bombardovanje ga je zateklo u centru grada. Vraćao se sa pijace. Od tada mu je

zameten svaki trag. Uzalud smo zastajali pred njegovom izbom i, skriveni izbujalim junskim

rastinjem, u horu vikali: Jan-pavijan! Jan-pavijan! Uzalud. Kuća je bila nijema. Na nas ne bi,

12

kao uvijek do sada, zalajao njegov vučjak. Samo je vjetar gudio oko pustoline, negdje je lupkao

prozorski kanat, cvilio je i škripao, i mi bismo slobodno preskočili plot, trgali nedozrelu jabuku

u dvorištu, povrće u baščici, uzimali poneku sitnicu koju bismo našli vrludajući okolo – i

odlazili dugim izbijeljelim putem prema Vrbanji. "Poginuo je Mali Jan", rekla je majka jedne

večeri. "Nema ga", rekao sam. "Neće ni doći", rekao je otac, a kasnije: "Eto, i to se prekinulo",

rekla je sestra. "Ćuti", rekao je otac, i svi smo zaćutali.

To je bilo sve. O životu i smrti Jana Holouba, zvanog Mali Jan. I zaboravili smo ga. Davno.

Niko ga se više nije sjećao. Ostala je ona njegova izba koju ni Nijemci ni ustaše nisu dirale.

Kome bi još ta razvalina nešto značila? U njoj se, pamtim, nisu skupljale ni one skitnice i

protuve čije horde nahrupiše u grad već sredinom januara, oni pomjerenjaci i beskućnici koji su

predskazivali nestanak svijeta, obnavljanje drevne biblijske priče o Noju i Araratu, užasnom

slomu svih ovih nesreća iz kojih se nije moglo izaći na stazu ma kakve nade. I te skitnice što

konačiše po našim podrumima i šupama, ti ljudi što su od gladnih iskali zalogaj, i oni su

izbjegavali Janovu izbu. Bila je ostavljena nemilosti sjevernih vjetrova od Lijevče-polja, žaru

avgustovskog sunca, kišama, snjegovima, blijedoj travuljini što joj uskoro poče izrastati po

krovu, oko dovratka i prozorskih okvira. Na oknima su bile crne i debele krpe koje nismo smjeli

razmaknuti sve dok i sami ne poodrastosmo, nekoliko godina iza rata. Sjećam se, prvi se usudio

snažni Filip. Ramenom je odvalio vrata na izbi. Ubasali smo u tamu. Ništa se nije vidjelo.

Unutra je, što smo dublje zalazili, bilo hladno, i ta zimomora mi se neobično nekako svijala oko

srca, i ja bih u tom času najradije pobjegao od ostalih dječaka, samo kad me ne bi već sutradan

prozvali kukavicom. Sudarao sam se sa drugovima. Teturao. Najzad, Filip zdera zavjesu na

prozoru, i sa suprotne strane grunu svjetlost... U izbi je bio jedan gvozdeni krevet. Na njemu

izritavjela i umem-ljena posteljina, zatim stočić i vaza, dvije stolice, prazan ormar, visok stalak

za koji nismo znali čemu služi, i na zidu iskrzana i sasvim užutjela, fotografija s vjenčanja

Malog Jana. Još malo smo švrljali izbom, pa smo je, smućeni, brzo napustili. Od tog dana ova

ruina je postala naše skladište. Tu smo ostavljali nađena sedla, remenje, ogromne topovske

točkove koje smo nalazili na dnu Vrbanje, dijelove oružja, pribor za ribolov, a docnije smo se,

priviknuti, izležavali na onom gvozdenom krevetu.

Ali, jednog jutra, ustuknusmo prije nego što smo i ušli u dvorište.

Naše stvari su bile izbačene iz kućerka! Neko ih je iznio pod jabukovo stablo! Izba je bila

zaključana, na prozore navučene one iste crne prnje koje je Filip još prošlog ljeta zderao! Bez

daha i blijedi, obišli smo kuću. Neko je oko nje hodao: u prašini su se vidjele stope. Stope

odraslog čovjeka! Stvari smo odnijeli u obližnju jamu (tu je nekad eksplodirala bomba), a

kasnije smo ih, vraćajući se s kupanja, smjestili u kapelu jevrejskog groblja.

Narednog dana Filip nas, i sam zbunjen i preplašen, pozva da se prišunjamo kućerku. Činili

smo što i on – prislanjali smo se uz zatvorena vrata: neko je, duboko unutra, razmještao posuđe,

kašljucao, tromo se kretao! Priskočili smo oknu. Jeste, neko je bio u kućerku, ali ga, u tmini,

nismo prepoznali! Vidjeli smo krupnu siluetu koja se micala tamo-amo... i od tog nas, prvo

Filipa a onda i ostale, poče obuzimati strava. Gluvo smo se povlačili preko nekadašnje bašte.

"Glupost!" rekao je pogureni Petar, dvostruki udarnik s pruge Samac – Sarajevo. "Danas se

13

ima gdje stanovati. Kome je potrebna ona ruševina"? Pričinilo vam se, ravnodušno je rekla

gospoda Kristina. "Možda je tu preno-ćio neki pijanac", najzad je rekla pokolebana majka.

A nije. Kućerak je bio stalno naseljen. Nikad ga više od onog jutra nismo mogli otvoriti.

Jednom nas Agan obavijesti da je u drugoj jami zatekao mršava, užasno dronjava, u

kosurinu i bradu zarasla starca. Spavao je. Lice je okrenuo još neojačaloj svjetlosti, a kad smo

dotrčali iz Borika – čudaka više nije bilo! Aganu smo vjerovali. Bio je naš izvidnik i nikad nije

obmanuo.

"Ah!" rekao je razjareni Petar, "Vidjećemo. Ako me prevarite – uši ću vam iščupati!"

Oko sve ruševnije izbe i njenog tajanstvenog stanovnika počele su se isplitati bajke. Teško

ih je bilo primiti kao zbilju, još teže odbaciti kao potpune laži. U našoj uobrazilj i taj čudesni

gost se pretvarao u neman koja će nas jednom, razgoropađena, zatočiti u svom svijetu.

Postaćemo njene sluge, pokorni robovi kojima neće biti suđeno da se vrate javi kojoj su

pripadali – i ta snomorna misao nas je primorala da utabamo nov puteljak prema Vrbanji, kroz

visoko, bodljikavo rastinje. Ali, Filip se ipak nije mirio s tim uklanja-njem. Sam se prišunjao

kućerku i – ugledao čovjeka, onog istog kog je Agan detaljno opisao. Sjedio je na pragu izbe i

štapićem šarao po prašini.

"Idemo!" ujutro je odlučno rekao Petar. "Filipe, i ostali – za mnom!"

Izba je bila zaključana. Obišli smo je. Prozori zastrti, oko kuće, sad u mnogo širem krugu,

duboko utisnute stope u prašini. Petar se, doista, nije bojao. Nekakvom željeznom šipkom je

odvalio bravu, a Filip je otkrio okna. Sve je bilo isto. Ali, na krevetu je neko ležao, po stolu su

bili razbacani ogrisci jabuka, nepojedeni, gotovo skamenjeni komadići kruha, a na zidu je, sad

očišćena, visila ona fotografija koju je Filip davno skinuo i stavio na ormar. "Nikog!" reče

pogureni Petar, "A bio je. Doskoro je bio!"

"Petre"! povikao je Agan koji je dežurao ispred kuće. "Eno ga"!

Istrčali smo. Tajanstveni gost je prilazio kući. U ruci je nosio torbicu. Petar mahnu. Bio je

to znak da ga slijedimo. Zbunjen, starac ispusti torbicu i, što je mogao žurnije, krenu natrag,

prema Pilani i vrbaskom mostu. Bili smo brži. Ali, samo na stotinjak koraka – negdje se izgubio.

"Jama!" povika zadihani Agan, "Tu je jama!"

Starac je bio sklupčan u rupi, na njenom dnu, crn, malen, mršav, polunag, bosonog. Drhtao

je, zakopavao se u pijesak i crvenkastu zemlju. Gledao nas je odozdo sivim razrogačenim očima

u kojima je bio strah dugo progonjene životinje koja, napokon, nije mogla naći utočište i izbjeći

istrebljenje.

"Ko si ti?!" strogo upita Petar oslonivši se na željeznu šipku.

"Rat...", provuče se iz bezubih usta, "Rat... da li je, dijete, prošao rat?"

"Rat?! snebivao se Petar ispustivši šipku.

"Kakav rat?"

"Rat... da li je prošao rat?" ponovio je starac.

"Rat je davno prošao ...", reče Petar vrteći glavom.

"Rat je – prošao...", ponovi starac. "Rat je – p r o š a o!"

I – najednom – zaplaka. Grčevito. Sav se tresao, plačući: "Rat je prošao... rat je – p r o š a

14

o"

krvi.

"Ko si ti?" upita Petar obilno se znojeći, sasušenih, blijedih usana.

"Ja?!"

"Da."

"Ja sam... ja sam... Jan Holoub... Mali Jan... Jan Holoub..."

Petar se zanjiha. Dlanom je brisao čelo i lice u kome, činilo se, više nije bilo ni kapljice

"A gdje si dosad bio?"

"Gore...", reče Jan neprestano grcajući, "U brdima... u pećini... u jednoj velikoj pećini..."

IGRE

Neka je vječna slava mome stricu Mihajlu Đorđeviću!

Obraćam se njegovoj sjeni, nestvarnoj, u lelujima, više snu nego javi. Ponekad, nadnesen

nad vremenima koja su minula, pomislim: gdje to upirem pogled, koga tražim? Stresam se.

Odustajem od papira, ostavljam pero. Na bjelini hartije nije utisnuto nijedno slovo, nijedan znak

koji bi, makar simbolično, potvrđivao postojanje očevog brata, veselog puškara iz Prijedora.

Uzalud sam godinama nastojao da u sjećanjima obnovim njegov lik. Ostajalo je samo ime, taj

škrti podatak koji nije bio dovoljan da bi oživjelo i ono što je odavno mrtvo. Znam da sam imao

strica. I moja sestra se, dok je otac bio u zatvoru, zaklinjala Mihajlom, kao da je još jedino on

bio uzdanica koja neće obmanuti. Tada sam ga se i ja sjećao... I šta se to zbilo? Zar je vrijeme

tako neumitno da je u meni izbrisalo stričev lik do nepostojanja?

Izronio je iz prašine, iz tišina koje su, pune napetosti i groze, pritiskale grad. Niko mu se,

nasmijanom, nije nadao. Malo ko je i mogao vjerovati da je u Krajini, u to doba, živio takav

čovjek.

Nije ličio na nas.

Oca je gubitak posla sasvim obeshrabrio. U junu je, već bez nade, svakodnevno obijao

pragove gradskih nadleštava tražeći službu, no za njega nije bilo mjesta i on se povlačio u

samoću, bivao sve sumorniji i ćutljiviji dok se, najzad, nije odvojio u svoju sobicu kao u neki

prostor namijenjen za stalnu tjeskobu i očaj. Ti udarci su i majku uzdrmali. I ona je krenula u

grad da bi ublažila očevu, i našu, zlosreću. Prema njoj nisu bili toliko bezobzirni. Dali su joj da u

Vrbasu pere mesarske kecelje, pa je za taj trud dobijala i izvjesnu naknadu. Ona je to prihvatila

bez dvoumljenja, ali očeva ju je tuga ponovo slomila i od naše radosti nije bilo ništa. I ja sam se

prestao veseliti. I Jelena, moja sestra. Zaboravili smo na smijeh. Čekali smo, i dan i noć smo

čekali jauke fabričkih sirena. Uzbune. Racije. Masakre nad nevinim življem. Nad jadnom

djecom. Slušajući priče o Drakuliću i Šargovcu, o trudnim ženama koje je obarao izdajnički nož,

o klanjima i jamama po Hercegovini –obuzimala nas je nekakva vaseljenska jeza koja se nije

15

mogla pobijediti. Banja Luka se tog prokletog ljeta gušila u dimovima. U prašini koja se lijeno

dizala iz bombama razrušenih kuća skrivajući sunce, nebo, visoko uzletjele ptice.

Stric nije došao – banuo je među nas, stvorio se u našoj kući, osvanuo je u njoj kao biće

koje je u sebi nosilo magičnu moć i sve ono što nisu imali, ili su već izgubili, ljudi koje sam

poznavao. Kad je stigao, kakve su ga sile donijele, po čijoj tajnoj poruci, po kakvom dogovoru?

Ni danas mi nije jasno – tek: u našoj kuhinji se obreo stric, očev brat Mihajlo Đorđević,

puškar iz Prijedora!

"Dobro jutro!" viknuo je digavši se sa stare i rasklimane stolice, na kojoj je majka još sinoć

plela, a tu bi, izmrcvarena, često i zaspala.

Bio je visok, mlad, suncem opaljenog lica. Nosio je neobično bijele pantalone i sako

svijetle boje, pripijen uz tijelo, gotovo tijesan. U zapučku kaputa bilo mu je uvučeno nekoliko

povenulih cvjetića. Digavši se, teatralno se naklonio polukružno mahnuvši svojim prozirnim,

lakim šeširom.

"Jeste li se naspavali?" dodao je i zubi su mu zablistali iza razvučenih usana, ravni, zdravi,

veliki.

"O!" uskliknula je Jelena, još bunovna i, zateturavši, skočila je u stričev zagrljaj.

"Koliko si mi porasla... golubice... kako si otežala... kako si lijepa, o moja Jelena?"

Držeći sestru u naručju, lijevom rukom je privukao mene, zatim me, bez napora i jednako

se smijući, digao na grudi. Ljubio nas je, i ja sam se, već mjesecima snužden, najednom počeo

razvedravati, tu, na stričevim prsima, na njegovim koštunjavim, snažnim rukama.

"Otkad se nismo vidjeli?" upitao je, no ja mu nisam znao odgovoriti. Činilo mi se da je

davno bio i da je to doba predstavljalo neko srećno vrijeme, daleko i nedokučno.

Mihajlov dolazak je najavio nov život u našoj kući. Kao da je u njoj, na trenutak, sve

zamrlo, opustilo se, gotovo uspavalo i predalo silama kojima nismo mogli upravljati. To nas je i

gurnulo u ovu dugu bezvolju. Očev krah smo osjećali i kao sopstveni, a majčino opiranje se

jedva primjećivalo.

Stric je imao hrabrosti da se, već tog prvog jutra, smije gromko i ne osvrćući se da li će

njegovo ponašanje kome smetati, da li će koga povrijediti. Iz džepa je izvukao drvenu pticu,

vašarsku, vezanu kanapom i na točkovima, koju sam vukao slušajući klepet njenih krila. Sestri

je, iz drugog džepa, izvadio lutku, neuredno obučenu, ali veselog izgleda i s očicama koje su

prekrivali kapci. Ugledavši tu lutku, Jelena je tako jako uskliknula da ju je mrzovoljni otac

upozorio, a majka je, snebivajući se, zanjihala glavom.

"Petre", rekao je stric obrativši se ocu, "proljetos nisi krečio kuću?"

"Nisam... i nije mi do krečenja."

"Nemoj tako? Još naše plove lađe... Je li, Mirko: plove li?"

"Plove!" ponovio sam i ne shvatajući pravo značenje stričevog pitanja.

Otac je ćutao.

Zurio je kroz prozor. Tamo su se, nad gradom, raspadali bijeli i meki julski oblaci. Bilo je

tiho. Znao sam da ovakva tišina svakog trenutka može biti presječena, da je puna slutnje: obično

u takvim zatišjima zaurlaju sirene, i jave se, prvo kao podzemni tutanj, a onda kao grmljavina,

16

bombarderi...

Tog dana ih, srećom, nije bilo.

Stric nas je odveo u slastičarnicu, u onaj gredama podbočeni kućerak iza razrušene

Poljokanove radnje. Onda smo, dokoni i oslobođeni straha, odšetali do tvrđave Kaštel, uzverali

se na sklisku zidinu i posmatrali Vrbas koji je proticao ispod naših nogu.

Mihajlo se najednom digao.

"Okrenite se! Ja ću se sakriti... ko će me pronaći?!"

Bili smo iznenađeni. Otkad se nismo poigrali žmurke? Ni ostala djeca se nisu igrala.

Okrenuli smo se. Sklopio sam oči. Sad sam čuo samo proticanje plahovite vode i bujanje

vjetrića što je lahorio s onu stranu Vrbasa.

"Polazimo"! sestra je opomenula već skrivenog strica.

Nije ga bilo lako pronaći.

Kaštel je ogroman i pust, na njegovoj zaravni je travuljina sprljena ljetnjim suncem,

šuškava, suva.

Ispod travuljine nailazili smo na pliće i dublje rupe, a zidovi iza kojih se, vjerovatno,

sklonio stric, bijahu daleko, u sjeni. Na taj prednji zid je, prije nekoliko dana, pala bomba.

Kamenje se rušilo u Vrbas, a uvučeniji dio je preobražen u gomilu iz koje se dizala prašina.

Zaobišli smo je tragajući za stricem.

Sestra se smijala.

Jelenina kosa, svijetla i duga, lepršala je oko moga lica, a naši zvonki glasovi kojima smo

parali umrtvljujuću tišinu oko sebe, nisu bili bez drskosti. Kaštel je želio naše saučesništvo, našu

tugu koja bi se stopila s njegovom. Ali, stric Mihajlo to nije shvatao, možda namjerno nije

shvatao – i mi smo, uzvikujući, trčali pored raspuknutih zidina. Ispred nas su, prenuti iz

drijemeža, bježali zelembaći.

Mihajla smo zatekli iza krajnjeg zida. Odala ga je njegova bijela košulja. Sestra se, već

smorena, spustila pored strica, a ja sam, razveseljen – pao po Mihajlu.

Kasnije smo se spustili do rijeke.

Stric nam je, neobično vješto i brzo, načinio kulu od pijeska, ogradio je oblucima, oko nje

postavio figure glavatih stražara, koje je izvajao od blata, onda je izdubio bazen u koji je ubacio

nekoliko u plićaku ulovljenih ribica.

Ponesena igrom, Jelena mu je pomagala. Skinuo je cipele, zatim košulju, zavrnuo nogavice

i, krakat i hitar, sve je radio brzo i s velikom umješnošću. Sestra je od trave i savitljive vrbovine

isplela tri stolice koje je postavila pred ulazom u pješčanu kulu, a ja sam, poravnavši zemlju

unaokolo, zasadio nekoliko grana koje su kulu i stražare štitile od sunca. Toliko mi se ta stričeva

minijaturna građevina učinila stvarnom, da sam zamišljao kako ulazim u kulu, nešto uzvikujem,

a stražari su se ustrčali oko mene, svoga gospodara koji se sa nekog teškog boja vratio umoran i

nezadovoljan.

Kad je upeklo sunce i vrućina postala neizdrživa, stric se svukao i s jednog uzdignutog

kamena skočio u vodu.

Sestra mu je nešto govorila sa obale, a ja sam bacao kamenčiće da bih ga pogodio, no on je

17

bio nenadmašan u ronjenju. Začas bi potonuo negdje na sredini rijeke, a izronio bi tu, blizu naših

nogu! To nas je zaprepaštavalo i oduševljavalo. Doista, imali smo snažnog strica!

Kući smo se vratili nekim gotovo nepoznatim i okolišnim putevima. Trčali smo preko

nekošenih livada, plašili ptice polegle u travi, smijali smo se stričevom strahu kad je,

neočekivano, nagazio na zečji log i kad mu je ispred nogu skočio velik i siv zec.

Daleko smo bili od porušenog grada. Iza nas je ostalo bombama iznakaženo drveće, ostale

su zidine Kaštela, razorene kuće – sve je to, uz mladog Mihajla, bilo pomaknuto iz naše jave.

I tako, pored nas je brže prolazilo vrijeme, bezbolnije je odmicalo to mučno ljeto

ispresijecano nadlijetanjem aviona, racijama, davljivim tišinama i osjećanjem posvemašnje

pustoši svijeta.

I u kući, našem umrtvljenom domu, otkad banu stric, bijaše podnošljivije.

"Sutra krečimo!" kazao je ražalošćenom ocu, koji je već prestao obilaziti gradska nadleštva i

tražiti posao. Na ove Mihajlove riječi, gotovo jeretične, izgovorene s mnogo pouzdanja i

mladalačke odlučnosti, otac je samo rastegnuo usne prestavši zuriti kroz prozor.

"Zašto?"

"Nikad ti kuća nije ovakva bila!" "Ni

vremena nisu ovakva bila..." "Ali,

Petre, i drugima je kao i tebi..."

"Pa... i nije baš svima. Šta će sutra s nama biti, šta noćas? Kome da krečim?"

"Ništa se ne zna druže. Naši već pripremaju otpor..."

"Otpor?"

"U to se mora vjerovati!"

"Ovakvoj sili... otpor! Čime?"

"Ne biramo načine! Pribjegavamo svemu što ih može spriječiti, onemogućiti, makar

zbuniti. To je taktika gerile!"

"Mlad si ti... i ne vidiš. Zemlju su pritisnuli. Cijela Zemlja pod njima stenje, a ljudi..."

"Ljudi će se boriti!"

Otac zaćuta.

Kako nije nalazio nikakvu podršku, Mihajlo se okrenu majci. Ni ona, izgleda, nije vjerovala

njegovim riječima, jer je nijemo spustila glavu usredsređujući svu pažnju na pletivo. Docnije je

samo uzdahnula.

Stic je ustao.

Nervozno je šetao između nas, zatim je na leđa nabacio sako, obukao se pred ulazom i

nekud otišao.

"Čudan je", reče otac.

"Čudan", potvrdi majka.

Bila je zabrinuta.

Pred veče se vratio sa vrećom punom kreča. Spustio ju je pred kućnim ulazom.

"Petre – sutra krečimo!"

"Pa ti si doista – donio kreč!" uzviknu majka.

18

"Donio. Ima kreča – ima svega kad se traži!"

Otac se ne pokrenu.

Ni stričeva mladost, ni neobična buka kojom nas je razdrmao, nisu uticali na njegovu

zamišljenost, na tajanstveno tkanje njegovih slutnji i stra-hova u ovom nevremenu kojem smo

pripadali.

Ujutru, u sunčev izlazak, galameći i dovikujući se s nekim, Mihajlo je izašao pred kuću,

popeo se na zidarske ljestve i počeo sapirati staru naslagu kreča na zidu.

Razbudio nas je. Čuo sam kako se, zgranut stričevim postupcima, otac teško diže iz

kreveta, tetura još zasjenjenom sobom, navlači pantalone i, oslanjajući se na pokućstvo, izlazi u

hodnik. Tamo dugo stoji i neprekidno brunda.

Svi smo se pridružili stricu. Samo se otac povukao u kuhinju.

Mihajlo je komično skakao sa ljestvica, miješao kreč i, zadirkujući nas, još snene, pjevušio

je.

Činilo se da je tim bijeljenjem kuće moralo biti i u nama nešto promi-jenjeno. I zaista: čak

je i majka, ponesena stričevom marljivošću i odsustvom bilo kakve sumnje u smisao onog što

radi, odložila svoje sivo, beskrajno pletivo, približila se ljestavama i sa zemlje je Mihajlu

dodavala nužne stvari. Uskoro se i ona nekim stričevim šalama počela smiješiti.

Otac se, ipak, nije dao zavarati.

Na dvorište nije izašao ni onda kad smo okrečili kuću sve do šupe i kad se stric spremao da

popravi razvaljena vrata te naše odavno prazne ostave. Uzalud je Jelena, ozarena, odlazila ocu.

Pozivala ga je da se pridruži našoj radosti. On je odmahivao rukama, dalek, tuđ, zagonetan.

Izrazom lica je govorio da njegove misli nisu nimalo vesele, da su odudarale od svega što je

svojim dolaskom unio stric u naš život. Sestra je bila nemoćna. Ponekad me pratila ružna

bojazan da nas je otac prestao voljeti.

Stric je krečio kuću izvana i iznutra. Uveče bi, opran i osvježen, iz svog ruksaka izvukao

gitaru, pa nam je tiho svirao.

Mihajlo nas je, nakon završenog krečenja, tih vrelih i dugih dana, odvodio na Vrbanju,

Majika ga je upozoravala da put do rječice nije bezopasan i da nam se može desiti nešto

nepredviđeno, a onda... Odlagala je pletivo. Gledala je, gotovo molećivo, u nasmijanog i

neustrašivog djevera, koji se na njena prenemaganja nije osvrtao. A znao je, i mi smo takođe

znali: Banjalučko polje se nalazilo iza njemačke kasarne. Ta ogromna kuća, opkoljena lipama,

bila je puna vojnika u zelenim uniformama, a njeno dvorište prekriveno tenkovima, motorima,

brdskim topovima i artiljerijskim oruđem. Svud okolo, iza bodljikave žice, u prolaznike su zurili

nepomični stražari. Majka je bila u pravu. Tek poneko se usuđivao da prođe pored kasarne i

stupi na puteljak koji je vodio prema Pilani i Vrbanji.

Ta rječica je, kao nikad u julu, bila pusta. Bez kupača. Njihove graje nije bilo na Crnom

viru, a nikog nismo zatekli ni na Bijelom viru. Voda je, bistra i topla, opervažena zagrijanim

sprudovima i sumorna, proticala pored naših nogu. Nekoliko mlinova u njenom gornjem toku je

stajalo. Ni uski pojas njiva nije bio zasijan. Zemlja je izbijeljela i popucala.

Činilo se da sve te žalosne prizore stric nije zapažao. S jednog uzdignutog obalskog

19

kamena bacao se u vrbanjski vir. Izronio bi, mlatarajući rukama i uzvikujući, mamio nas je da ga

slijedimo. Kratko bismo se ustezali, a onda, jedno za drugim, otiskivali smo se za obijesnim

Mihajlom. Gnjurao nas je u dubinu. Verali smo se na njegova ramena i s njih skakali u vodu.

Stric nas je odvodio do najbliže šikarice. Lomio je granje. U zaklonitom kutku je počinjao

graditi kolibu. I mi smo mu, razigrani, pomagali.

Vrijeme je neosjetno prolazilo.

Uz našeg neobičnog strica zaboravljali smo da je rat, da se nad Banja Lukom svakog časa

mogu pojaviti zloguki bombarderi.

Pretvarali smo se u djecu čije srećno ljeto još nije prošlo.

Vraćali smo se u kasno popodne...

Da nas ne bi odveć ražalostio, Mihajlo je jedne noći neopaženo napustio kuću.

Otputovao je u Prijedor...

Ali, kao da smo svi nešto predosjećali, kao da se ta potiskivana slutnja više nije mogla kriti

– ipak smo za njim pustili suzu. I majka je zaplakala. I Jelena... čak i otac kad je pogledao prema

ćošku u kojemu više nije bilo Mihajlove gitare i onog zagonetnog ruksaka.

Proticali su mjeseci.

I kiše su došle.

I ptice su u otegnutim jatima, odlazeći put juga, prelijetale razoreni grad.

I rano je pao prvi snijeg...

O, ludi, ludi naš stric!

Oslobođen straha, prkosan, nepokoriv, i ne krijući mnogo – u svojoj radnji je popravljao

stare i pokvarene puške svima koji su se odmetali u šumu, u partizane. I sam je izjavljivao da će

te zime prići pobunjenicima, javno je govorio, bez bojazni, ne razabirući prijatelje od otpadnika.

Do nas je, kasneći punih deset dana, doprla svirepa vijest o njegovoj smrti. Ubili su ga, u

podne, u njegovoj puškarnici.

Za grob mu se ne zna...

Njegovu malu radnju na prijedorskoj periferiji – zapalili su. Za osvetu. I opomenu...

I ja se evo obraćam njegovoj sjeni, nestvarnoj, u lelujima, više snu nego javi. Nadnesen nad

vremenima koja su prošla, pomislim: gdje to upirem pogled, koga tražim? Stresam se.

Odustajem od papira, ostavljam pero. I sve što mogu kazati, rekao sam po ko zna koji put:

Neka je vječna slava mome stricu Mihajlu Đordeviću!

PUT

Sve do bolnice pratilo me kestenje.

Po tom drveću sam osjećao kako prolaze godišnja doba. U proljeće su krošnje svijetle i

pune neba, pred ljeto tamne i guste, zatim bivaju žute, pa gole i pocrnjele.

20

Uvijek mašu.

Kao da me pozdravljaju. I kad nema vjetra. Mislim da me pamte. Od juče, od prošle

godine. Svakog dana zalazim u taj drvored. Nosim majci ručak. Ona je zaposlena u bolnici.

Zvoni crkva kad se nađem pred Kalihovom kapijom.

Tamo je, za vrijeme rata, u onoj bijeloj i velikoj kući, boravila neobična djevojčica. Vidio

bih je u prolazu. I čudio se: bila je nekako daleka, ponosna, u crnoj kecelji obrubljenoj čipkom.

Nije me primjećivala. Nikad. Iza njenih leđa, u teškom i kao pozlaćenom okviru, visio je nečiji

portret. Po vrtu se majao paun. Ne znam zašto, ali – plašio sam se te ptice. I njenih krikova.

Činilo mi se da me one zelene oči iz paunovog repa – gledaju! Stresao bih se i povukao.

Djevojčica bi, kad se Kalih u fijakeru odveze do Gornjeg šehera ili Novosehje, nešto žalostivo

svirala. I moja sestra ju je voljela slušati.

Ali, više nema Kaliha. Ni one djevojčice kojoj smo davali svakojaka imena, jer joj pravo

nismo znali. Majka je rekla da je to Kalihova rođaka iz Zvornika i da je siroče, pa zato

usamljena.

Nema je.

Kad se otac iz partizana vratio u Banju Luku, iznenada, one vjetrovite noći – ubrzo je

nestao i Kalih. I njegova poluslijepa žena. I mala rođaka. Kud su nestali?

Kad prolazim pored ove kuće – čujem klavir.

Smiješno!

Davno je to bilo.

Sad po Kalihovom vrtu skače koza sa dva jarića. To je vlasništvo Mrkoja Marića, došljaka

iz Omarske.

Nema pauna.

Žao mi ga. Odrastao sam – ne bih ga se plašio.

Došljakovi musavi sinovi, Blagoja i Nastas, polomili su Kalihov šimšir i porazbijali

staklene kugle u vrtu.

Zaista: kako je to davno bilo!

Pomislim – nije li sve to san?! Moje uobraženje.

Maštarija.

A melodije na klaviru? Njih ne bih mogao izmisliti. One su java. Samo je vrijeme prošlo. I

mnogo događaja. Jedva se snalazim u njihovom kolopletu. Kad sklopim oči i zamislim se,

osjetim se veoma sićušnim. A svijet oko mene je velik. Neobuhvatan.

Taj strah od spoljašnjeg svijeta naslutio sam onog dana kad stiže crna vijest da su ustaše u

Prijedoru zaklale strica Mihajla, s kojim sam provodio najljepša ljeta.

"Zaboravite", kaže majka kad među slikama naiđemo i na stričevu fotografiju, jedan mali i

iskrzani snimak, već požutio i s onom tugaljivom patinom koju imaju stare slike. "Ne plačite",

nastavlja odmotavajući klupko. "Zaboravite. Sve. Rat je velika nesreća. Ostavite tu sliku". Tako

kaže majka i mi je slušamo.

Ali, sestra me opet zbunila. Rekla je da se i majka rasplače nad tom slikom. Kad je sama.

Izvadi je iz donjeg pretinca ormara i prinese svjetlosti. Sestra ju je vidjela...

21

Idem.

Nosim majci ručak u bolnicu. U jednoj zdjelici zgnječenog krompira, glavicu luka i komad

kruha. Dobar je to ručak. I majka će ga, pobožno kupeći mrve hvaliti.

Jede u neokrečenom i zagušljivom hodniku. Sve zaudara po različitim ljekarijama. U

početku, taj zadah, sam teško podnosio, a docnije sam se privikao. Majka ruča. U dubini

hodnika. Na klupici, skupljena i kao postiđena, izbočenih jagodica, s pomodrelim podočnjacima,

a ruke joj dugoprste i propletene plavičastim žilama, ispucale, s naglašenim zglavcima, nemirne

majčine ruke. Gledam ih. I u kući i u bolnici ih gledam s jednakim zanimanjem. Motrio sam ih

kako pletu ili nježno prelaze preko sestrinog lica, kako uzimaju sjekiru i cijepaju kvrgava drva,

vuku krstače s obližnjeg groblja u vrijeme opakih ratnih zima... u mnogim prilikama sam gledao

ruke moje majke. Nisu to bile obične ruke. Nisu nijeme. Šta su govorile? Ni do danas nisam

saznao, ali: nad svim stvarima i bićima u našoj kući bdjele su te neposustale ruke. Kad se otac

lomio po Kozari i stric naš Mihajlo bio živ, i ujak Mladen, i tetka Vasilija, a glad vladala na sve

strane – te ruke su, u polusvjetlosti lampe, vječno se mičući, premetale igle, i bile su jedino što

smo imali tih godina: i kruh i utjeha, i zdravlje i oslonac, a da su se i one umorile – gdje bismo

sada bili?

Prolazim pored razrušene klesarske radionice kamenoresca Karla.

Neko je zimus odnio blokove kamena, crijep i još upotrebljive daske. Dok su bili tu, lakše

sam prolazio pored nekadašnje radnje – kao da su i ti bijedni ostaci ipak nešto značili. Sjećam

se, u januaru je preko te nesređene gomile duvao vjetar. Nije sniježilo. Stao bih i oslušao. Činilo

mi se da i sad čujem Karlov glas, a zatim: vidim starog majstora, koji je za sebe govorio žmireći

ispod cvikera:

"Ja sam umjetnik, gospodine! Kod mene su takve cijene, jer klešem spomenike kakvih u

Bosni nema. A ako želite nešto prostije, onda... molim... četiri kilometra odavde, u Budžak... kod

Alojza!"

U jakoj i sjedinama obrasloj ruci na kojoj je blještao naročito izrađen prsten, stezao je

dlijeto. U drugoj čekić. Za uvom mu nezašiljena tesarska olovka. Nizak je, ali zbijen i čvrst. Ima

lulicu. Pucka plavkaste dimove ili je, radeći, grickao praznu. Oči mu pepeljave, nemirne a blage

– preko trbuha mu teče zlatan lanac spuštajući se u džep u kome je Karlova "Doxa". Stanuje

nedaleko od radnje, u ulici Jurja Križanića. Njegova kuća je povučena, gotovo u polju. Volio

sam s puta posmatrati Karlove kaveze i njegovog psa vučjaka, na koga se majstor često žalio.

"Ne znam, gos'n Petre – šta mu je?"

"Kome?" pita otac otpasujući klesarsku kecelju, po kojoj je napadao bijel kameni talog.

"Još pitate?! Pa onom mom Neri. To nije pas... to je – strina! I sinoć su mi djeca lomila

jabuku, a Nero – ni da zalaje!"

"Pokvarili ste ga", kaže otac i sjeda na položen kamen.

"Kako?" i majstor Karlo razrogači oči.

"Razmazili ga".

"Ono... ima toga, ali nisam ja. Jozefina je, gos'n Petre, svemu kriva. Ona! Kazaću joj...", i

duvajući kroz nos, ljutito se okrenu tocilu.

22

Onog ljeta, kad su grad gotovo svakodnevno nadlijetali avioni bombardovana je i Karlova

radnja. U njoj se zatekao i stari majstor. Nakon klesareve sahrane, ni Nero nije živio dugo.

Stalno je zavijao. Od tuge je presvisnuo – kažu. I ostarjela Jozefina je umrla prije oslobođenja.

Sada se u njihovoj kući održavaju redovni sastanci Narodnog fronta. Tu se prikupljamo za

odlazak na radne akcije, a u Karlovom podrumu je spremište za lopate, krampove i drugu

opremu.

Pred nekadašnjom radnjom, koju mogu samo zamišljati (i rupa od eksplozije je zaravnata i

zatravljena), ostala je samo žalosna vrba. Bomba ju je tek okrznula. To je ona brazgotina u dnu

stabla. Zarasla je. Vrba lista. I šumi. Kao nekad... u ono davno vrijeme. U ono srećno vrijeme. Ili

se to samo meni čini – srećnim? Ne znam. No, pamtim, radost bi me ispunila kad bih ušao u

Karlovu radnju.

Zaista: kakve je anđele znao isklesati! Kakve uplakane majke što su, podbočene, raspletene

kose, tugovale nad umrlim jedincem. Sigurno: boljeg majstora u Banjoj Luci nije bilo.

Idem.

Majka me čeka.

Nigdje se ne smijem zadržavati.

Ni kod doma ratne siročadi. One tavne kućerine na kojoj je prikucana tabla: Dječji dom

"Rada Vranješević". U mene su iza neopranih stakala zurila ispošćena lica te djece koja se

gotovo nikad ne igraju, ne smiju se, ne galame. Pogružena su. I onda kad ih vaspitačice

nedjeljom izvedu u Borik da bi se i same u travi provaljuškale s vojnicima – i tad su ta djeca

zbog nečeg odsutna. Vrte se u kolu, vaspitačica Desa ih prisiljava da se brže vrte i glasnije

pjevuše, ali – ništa od toga. Vrte se tromo i bezvoljno dok najzad, požutjelih lica i nezdravo

oznojeni, ne popadaju. Gluvo. Sumrtvo. I leže. Zgomilani. Potom se oni do zemlje počnu

izvlačiti i odlaziti nekud. Skupljajući se u bivše njemačke rovove, tamo pužu, bezglasno, dugo.

Ta djeca su oduvijek podjsećala na slijepe. Gledaju te, a ne vide.

Pored dječjeg doma "Rada Vranješević" prolazim brzo i pognute glave.

Pirnu svježiji vjetar.

Zahuja kestenje.

Iz krošanja izlijeću ptice. Njihov let ne mogu pratiti. Krošnje su već sasvim zelene. S njih je

odavno opao bijeli cvat.

Gledam rupe u drvoredu.

Sjećam se kad su ta stabla bila izvaljena. Uništilo ih je prvo bombardovanje Banje Luke.

Prebacio sam zavežljaj u lijevu ruku.

Išao sam polako, zamišljen.

Svaki put, prolazeći pored ovih jama u kojima je bilo kestenje, cijelog me obuzme zebnja.

Pomislim: nisam li i ja jedno od one uboge djece iz doma "Rada Vranješević"? Ali, ja imam

majku. Nosim joj ručak. Imam oca i sestru Jelenu – nisam siroče. Pa ipak: zašto tako žurim idući

pored doma? Zašto se osjećam zatvorenim među zidovima bivše Sokolane? Zašto se nikada

nisam čudio alarmantnim vijestima o učestalim bjekstvima pitomaca? Odrasli ih ne shvataju.

Neki bježe od samoće i gubitka svake veze s okolnim svijetom, drugi odlaze po selima i mole

23

seljake da ih, kao najamnike, prime u službu, treći tragaju za nestalom majkom, četvrti se odaju

sitnom kriminalu i bezazlenim lopovlucima lutajući od grada do grada, peti... Ko bi nabrojao sve

razloge zbog kojih ova djeca, ne izdržavši, napuštaju dom? Milicija ih, jedno po jedno,

podivljale i zapuštene, dovodi iz Slovenije, od dalekog Čačka, neki dopru čak do Sežane ili

Skoplja, do mora... i oni se, pogruženi, vraćaju u svoj dom gdje će im, na koncu, s njihovim

vaspitačicama biti najbolje.

Ima u njima nečeg što tako dobro razumijem, jer je i u meni. Šta je to? Ne bih znao kazati,

ali: jedno smo.

Već sam u centru grada.

To više nije ona Banja Luka koju sam zapamtio u dugim i besciljnim šetnjama sa stricem

Mihajlom.

Mnoge kuće su zbrisane sa zemlje. O tim zdanjima mi je i otac govorio dok je, oslanjajući

se na moje rame, odlazio u Narodni odbor da bi predao molbu za penziju. Rješenje iz Sarajeva je

sporo stizalo. Do danas ga nema. I zato majka radi. Nerodne su godine. Još da nije majke...

Na ovom zaravanku pred nekadašnjom Vrbaskom banovinom dizala se pravoslavna

saborna crkva.

Tu je sad izrasla trava, vjetar je povija, i ja čujem tu travu i u meni se budi slika jednog

davnog obilaska nestale građevine.

Ne pamtim godišnje doba. Ni ko me doveo ovdje, ni zašto.

Sjećam se, kad sam pogledao u visoki zvonik – sjećam se da je gore treperilo jato

golubova.

I da se crkva nije mogla obići.

Toliko je bila velika.

Išao sam za nekim (za stricem ili ocem – ne znam za kim sam išao uskim pojasom sjenke) i

rukom doticao leden kamen. Onda me taj uveo u crkvu. Bila je prazna. U prostoru koji je tek

docnije pokazao svoju ogromnost, osjetih se izgubljenim; i bespomoćnim. Sa svih strana su me

okruživale freske i ikone, i ja se nisam snalazio u tom mnoštvu lica, oblika, boja, odežđi, i mene

je plašila ona tišina u kojoj je bilo nečeg vaseljenskog, i ja sam se počeo ježiti, i strašno mi se

plakalo... dok je napolju bilo svjetlosti, i prašine, i ljudskih glasova, i fijakera, napolju je vrvjelo

od života koji sam bolje poznavao i u kojem sam se slobodnije osjećao...

I ništa više.

A i to je tako mnogo. Da se ne zaboravi.

Već u prvom naletu aviona, od te crkve nije ostalo ništa.

Prolazim pored hotela "Bosna".

Iza dugačkog i niskog zida dignuta je rampa. Skakućem preko kolosi-jeka. Sad ću, samo za

nekoliko trenutaka, stati pred bolničku kapiju. I pritisnuti zvonce. Pojaviće se bezruki portir

Ragib i nepotrebno upitati:

"Koga trebaš"?

"Nosim majci ručak".

"Prolazi!" kazaće neljubazno i za mnom zatvoriti vrata.

24

PRAZNINA

Rat je prošao i zemlja je bila pusta. U brdima su se krile grupice pobijeđenih. Do nas su

dopirali veseli glasovi o njihovom hapšenju, pa su i šume raščišćene. Mogli smo ih obilaziti bez

straha da će nas presresti ozvijeren vojnik.

Lutajući pristrancima Ponira, kod potoka smo nabasali na Nijemca kako sjedi uz izvaljenu

kladu, a noge mu, u čizmama i ogromne, okrenute brežuljku na koji smo se popeli. Nijemac!

panično je upozorio neko, i mi smo se, presječeni, začas povukli.

Sunce je padalo prema Manjači. Pred nama su se obarali klanci u čijem su lijevku kružile

vrane, nijemo, kao u vakuumu. Iz Ponira se moglo izaći samo ovim putem, pored potoka koji je

nadzirao onaj Nijemac. Popadali smo, dahćući, u dubok do.

Tiho je. Kuće zatvorene. Nismo im se približili. I nismo znali da li je neko u njima ili je

selo stradalo one teške zime kad je u ovim krajevima izvršen pokolj. Mislim da je i Ponir tada

zatrven, ili je uništen kasnije – nisam siguran šta je bilo s Ponirom, tek: kuće niko nije krečio ni

popravljao. Tresli smo se. Zbijeni u gomilu. Šapatom smo se dogovarali o bjekstvu iz klopke.

Lica oko mene su bila blijeda. Znamo kakvi su izgubljeni a pobije-đeni vojnici. Da bi bili

pošteđeni izdaje, na nedužnog su ispaljivali posljednji metak. Možda ih žrtva nije ni primijetila,

ali – kuršum iz zasjede je sprečavao njen put.

Najvještiji je morao ispuzati.

Ovaj propali pohod pretvoriće se u opomenu da ne zalazimo u duboku šumu. Tragali smo

za oružjem koje se moglo naći u grmovima, lanjskom šušnju, u nekošenim ili mahovinom

obraslim predjelima. Nismo imali sreće; našli smo samo dva njemačka šljema, jedan redenik bez

municije, sagnjilu domobransku bluzu, očuvanu cipelu i nekoliko čaura, davno ispaljenih i

zarđalih.

Onaj što je ispuzao iz dola, reče da na brežuljku nema nikoga. Vojnik nas nije opazio. Ili je,

i sam iznenađen, pobjegao u sumračne gustiše iznad Ponira.

Dječak je ponovo izašao na čistinu. Vukao se prema vrhu brežuljka i mi smo ga, ne dišući,

slijedili pogledom.

Sunce se bližilo Manjači. Vjetra nema. Ni ptica. Nekad smo, u još neolistalim

Krčmaricama, lakše nalazili dijelove vojničke opreme. Tu su nam pomagali vjerni obavještajci:

jata uznemirenih vrana koje su oblijetale oko poginulih. I mi smo se zapućivali tim pravcem.

Nikad nas nisu obmanule. Zaista bismo našli vojnika i pored njega nešto od onog što nam je

trebalo, što smo skupljali i stavljali na tavan male jevrejske kapele u Boriku, blizu moje kuće.

Tim oružjem smo razgonili dječaka iz drugog tabora. Sukobljavali smo se na izrovanom

Banjalučkom polju. Mjesecima su trajali naši obračuni. Poznavali smo vojsku. I mi smo imali

starješine i činove, disciplinu i užasne zakone, kojima smo kažnjavali prebjege i sklone

25

povlačenju pred neprija-teljem. Ali, sada, vojničke naprave su se teže nalazile.

"Spava", rekao je dječak vrativši se sa izviđaja.

Odahnuli smo.

"Nikud se nije maknuo", dodao je.

Šunjajući se, popeli smo se na brežuljak. Kasnili smo. Iz grada su se javljala i treća zvona.

Zalutaćemo u utvarnim pejzažima Ponira.

Nijemac je jednako oslonjen na kladu. Čizme su mu okrenute brežuljku, glava malo

zavaljena i pocrnjela kao da je dugo bila izložena suncu i suvim vjetrovima. Na jednoj ruci mu

sjakti sat. Ooooo! neoprezno se javi izvidnik. Ooooo! odjekivalo je. Neki počeše uzmicati.

Vojnik je ležao. Ooooo! vraćao se glas iz dolova. Izvidnik se uspravi. Vojnik nije reagovao.

Spustismo se.

Srce mi je snažno lupalo. Mučno sam se držao na nogama. Šta ako se vojnik najednom

digne i uperi oružje nemarno bačeno pored čizama?!

Ali – bio je mrtav.

Izvidnik je našem vodi predao pušku. Prazna je i na nekoliko mjesta izjedena rđom. Sebi je

uzeo sat. Dok ga je odvezivao, Nijemac je pao nauznak. Na časovniku je bilo 6 sati. Od kada je

stajao? Sa vojnikove glave je spuznuo šljem i pred nama je zaviorila plava kosa. Mlad je. Nema

više od 18 godina. Pretražili smo mu džepove. Iz novčanika izvadili dobro začuvanu fotografiju

na kojoj je ovaj mladić stajao pred bijelom kućicom sa dvoje starijih ljudi. To su mu, vjerovatno,

otac i majka. Nije ubijen. Umro je. Od gladi. I umora. Ovdje – na tuđoj zemlji. Otišli smo

ostavivši ga golog i strahovito mršavog.

Ovaj prizor me nije proganjao. Imao sam sličnih susreta. Jer, tek je minuo rat. I kao u snu

pamtim naš grad prije pustošenja. Promjene su bile tolike da su me mogle samo zbunjivati i

dovoditi u nedoumicu.

Niko se nije snalazio.

Otac je smeteno odmahivao štapom. Majka je dizala glavu od svog pletiva, što je teklo i

teklo kroz naše dane, sedmice, mjesece – kroz naš život je teklo njeno pletivo, i nije mu bilo

kraja ni početka, postojalo je, činilo se, samo po sebi, bilo je samostvoreno i odnekud dospjelo u

majčine ruke, zaposlilo ih i one ga nisu ispuštale ni onda kad spavamo ni kad smo budni. Na sve

žalosnije očeve riječi majka bi, taknuta valjda nekim sjećanjem čije niti nismo mogli pohvatati,

istisnula pokoju suzu, uzdahnula i premjestila stolicu tamo gdje se zadržavala svjetlost i gdje se

bolje vidjelo. To, da je svijet bio prazniji i da je rat odnio mnogo ljudi, onih koje smo znali i koje

nismo, shvatio sam i iz škrtih razgovora u kući.

"A Rahela?" pitala je majka ispuštajući klupko.

"Ona starica?"

"U naočarima... ona, što je držala časovničarsku radnju u Gospodskoj ulici".

"Sjećam se. Sad se sjećam. I ona je, zajedno sa Rahelom i Sarom, završila one noći".

"A bila je dobra, Petre. Mislim da ti je baš ona one zime davala više nego što si zarađivao".

"Jeste. Rahela je bila. Te zime je rođena Jelena."

"Radio si u Poljokanovom stovarištu".

26

"I uveče odlazio u 'Pelagić'. Svirao sam na tamburici..."

"Lijepo si svirao, Petre."

"Pripremali smo i neki komad. Naša diletantska sekcija je pripremala nešto od Gorkog".

"Gledali smo taj komad. Kako se ono zvao?"

Otac je spustio glavu. Na njemu se vidjelo da se napreže kako bi se sjetio imena tog

komada, ali, poslije dugog ćutanja, bespomoćno je raširio ruke.

"Ne znam! Tako je to davno bilo... Ne znam!"

Ni majka se nije mogla sjetiti.

"Poslije je bila igranka. I tad smo plesali..."

"I nikad više nismo plesali", reče otac.

Zaćutali su.

"Ivan je igrao onog pijanca..."

"Poginuo je Ivan. Tu, na Kozari je poginuo. Kao komesar", reče majka.

"Čuo sam. Žena mu je stradala. I onaj stariji sin."

"Mladi je u nekom domu. U Đakovu je", reče majka.

"I doktor Jović je poginuo. On je, pred rat, prišao radnicima."

"Ne znaš ti, Petre, šta se s Jovićima poslije dogodilo... Četvoro ih je povješano po kestenju,

tamo, preko pruge, kod bivše Preparandije."

"I nema ih. Nikog od Jovićevih više nema..."

"Umrla je i stara Marija. Sirota. Nekoliko dana je ležala mrtva u kući. Niko nije znao da je

mrtva. Poštar je posumnjao kad joj je donio penziju".

... I doista: grad je ličio na pustolinu.

Otac me vodio do Narodnog odbora da bih, umjesto njega, stajao pred kancelarijom druga

Mrkoja. Boljela ga je noga. Uzalud su mu iz kosti izvadili metak i nekoliko parčića rasprskanog

gelera – noga se nije mogla zaliječiti... Sjedao bi na gotovo razvaljenu klupu, u tavnom i

nečistom hodniku, u kome su čekali i neki drugi ljudi i žene u dronjcima, ćutljivi, sivih lica i

beznadežnog izraza, pod kolorisanom slikom Josifa Visarionoviča Staljina. U tom hodniku sam,

ni danas ne znam zašto, uvijek osjećao tjeskobu, čudesan pritisak sa svih strana, a naročito onda

kad priđem vratima iza kojih je sjedio neraspoloženi Mrkoje, koji je, izgleda, i obećavao i

umirivao a malo, ili ništa, ispunjavao. Tako je i otac govorio.

Izlazili smo iz zgrade Narodnog odbora, umorni i satrveni.

Tog proljeća se otac još mogao kretati, pa bismo prošetali nekim ulicama, popaljenim,

polusrušenim, izrešetanim rafalima iz snajpera, minobacačkom paljbom, bombama koje su se

tako često iz aviona sručivale na Banja Luku.

"Ovdje su živjeli Jurićevi", govorio je otac upirući štapom prema jednoj provaljenoj kući u

čujem je dvorištu samovalo drvo. "Vidiš ovu kuću; čini se da je stara, a nije – pred rat je zidana!

Dizao ju je pokojni Franjo sa svojim Josipom, tek se oženio taj njegov jedini sin. U podrumu

ove kuće skrivena je štamparija. Čudim se kako je nisu sasvim zapalili! Gestapovci su joj ušli u

trag. Iste noći su tu, u dvorištu, ubili i Franju i Josipa, a ženske glave nekud protjerali, i ni sada

se ne zna gdje su i kako završile... Tu su, eto, bili Jurićevi... a tamo..."

27

I tako sam, svakog petka, nakon raspitivanja o molbi za očevu penziju, saznavao ponešto o

onima kojih više nije bilo, koje je, na različite načine, odnio rat. Praznina, koju sam ionako

osjećao, širila se.

U našem susjedstvu, u one žalosne i mirisave sumrake, više se nije čulo pjevanje Joške-

kočijaša. Njega su, zbog meni nejasnih veza s partizanima, likvidirali Gutićevi podanici. Njegov

fijaker je ostao bez konja. Ostao je i bez riđeg Joška, koji nam je, pripit i visoko dižući svoj

pleteni bič, namigivao predveče, vraćajući se iz grada, i nije nas tjerao ako bismo se objesili o

posljednje sjedište njegovog fijakera. Dozvoljavao nam je da tako, kao šišmiši o gredi, uđemo i

u njegovo dvorište, do same česme. Onda smo mu pomagali. Raspremali konje, njegovog

Goluba, s kojim se ponosio. S tim konjem je i razgovarao. Činilo nam se da ga Golub razumije,

da mahanjem glavom odobrava Joškine riječi i postupke, a ljutitim frktanjem ne pristaje da ga

gospodar odmah uvede u šupu, jer je izranjao mjesec a avlija je prekrivena orošenom travom.

Donosili smo mu kofe vode. Golub je pio. Joška je naginjao flašu sa rakijom, smijao se našoj

opreznosti i strahu od konja i svadljivo se obraćao Kati, svojoj ženi koja ga je uvijek korila.

Sad se pred šupom raspada Joškin fijaker. Nema Goluba. Kata ga je, nakon Joškinog

odvođenja u Crnu kuću, iz koje se nije vratio, prodala nekom seljaku iz Blaškog. Igramo se na

fijakeru. Po njemu su padale kiše i snjegovi. Lome se paoci. Iz zadnjeg sjedala izviruju federi.

Paučina. Svud je ta prokleta paučina. A fijaker žena nije prodala. Bio je uspomena. U njemu bi,

katkad, zaplakala. Ili je ćutke zurila u rudu za koju je nekad bio privezan Golub.

Negdje se izgubio i gimnazist Vladimir, sin gospođe Matilde. U šumu je otišao iz školskih

klupa... Majka je izlazila u centar grada. Raspitivala se kod onih koji su stizali, izmoždeni,

kljasti ili toliko izmijenjeni da ih ni u porodici nisu odmah prepoznali – no, njenom Vladimiru se

zameo svaki trag! I gospođa Matilda je odlazila u crkvu. Kažu: stalno je klečala pod malim

raspećem uzidanim u stijenu. Molila je. U nesvijest je padala neprekidno se moleći. Uzalud.

Vladimira nije bilo. Ni glasa o njemu.

Bio je visok. Volio je crne džempere pletene uz vrat, propušio je prije vremena, vječito je

čitao knjige, znao je mnogo pjesama naizust, a gitara je u njegovim rukama – govorila. Izlazio je

pred kuću i svirao... A lijepo je i slikao Vladimir. Umio je bojiti akvarelom. Jednom sam u

Matildinoj sobi vidio uramljenu jednu od tih njegovih slika: polje u magli i neko drveće, lomno,

u konturama, a iz daljine, kao zapaljen disk, prosijava sunce. Nikad više nisam vidio tu sliku

koja me opčinila. Matilda se povukla u kuću. Nikud nije izlazila. Već sam joj i glas zaboravio.

Ni nje, kao ni tolikih mrtvih iz naše ulice, nema. Odavno.

Neki dan sam, zajedno sa sestrom Jelenom, zašao u dvorište bivšeg trgovca Oskara Koša.

Kapija je b