GIMNAZIJA MUHSIN RIZVI kolska 2014./2015. godina BREZA

MATURSKI RAD IZ BOSANSKOG JEZIKA

PROFESOR : UENIK :Herco Mirza abi Almin

TEMA:KNJIEVNOST BOSNE I HERCEGOVINE : SREDNJOVJEKOVNI PERIOD

Sadraj :

Uvod4SREDNJOVJEKOVNA BOSANSKOHERCEGOVAKA KNJIEVNOST6ADMINISTRATIVNO PRAVNI SPISI14CRKVENI RUKOPISI17NATPISI NA STECIMA19ZAPISI NA MARGINAMA24ZAKLJUAK26LITERATURA27

Uvod

Iako u Bosni ne nailazimo na cjelovite glagoljske tekstove to, ipak, ne treba da bude dokaz slabog razvoja pismenosti u prvim stoljecima nakon irila i Metodija. Naprotiv, bosansko podruje dalo je najstarije sauvane pisane spomenike. Spomenici pismenosti koji su u novije vrijeme pronadjeni u raznim naim krajevima ne samo da dokazuju irinu i inetenzitet nego jos vie poveavaju starost nae azbuke.Mogue je izvriti izvjesnu periodizaciju u tokovima bosanske srednjevjekovne pismenosti.Prvi period traje od nedovoljno jasnih poetaka u 10. stoljeu do druge polovine 11. stoljea (vrijeme vladavine Kulina bana).Kulinova "Povelja Dubrovanima" iz 1189. godine, istovremeno oznaava kraj tog prvog perioda i najavljivanje novih mogunosti i nastojanja pismenog izraavanja. Njih e najbolje iskazati: brojne bosanske povelje, darovnice, pisama ali i zapisi na marginama (rubovima, krajevima) knjiga i tekstovi uklesani na nadgrobnim biljezima. Sve vidove stare bosanske (i humske) pismenosti mogue je grupisati na osnovu njihove forme i sadrine ili prema njihovoj konkretnoj namjeni.Nisu to knjievni rodovi i vrste u dananjem smislu rijei. Ipak, sve sto je tada napisano u Bosni mozemo prihvatiti kao vid umjetnikog, literalnog oblikovanja prilika, psihe i naravi jednog vremena kada nije bilo mogue imati knjievnost koja bi odgovarala punim estetskim zahtjevima. Pisana djela srednjevjekovnog bosanskog perioda razvrstavamo (radi bolje preglednosti) u nekoliko grupa koje ine razni oblici pisane rijei: povelje, testamenti, pisma, darovnice, zapisi na prepisanim knjigama i epitafi na steccima. Izuzev prepisa, svi ovi oblici znae i orginalne radove, koji imaju vecu vrijednost od prepisivacke djelatnosti. Bez obzira sto nema karakter orginalnog pisanja prepisivaki rad u srednjevjekovnoj Bosni ima zasebnu funkciju i znaaj. On je, pored ostalog, znak kontinuiteta u naoj staroj pismenosti, a i dobar materijal za utvrdjivanje historije naeg jezika i ortografije. Uz stara pisma, povelje su sada najvjerodostojniji izvor za rekonstrukciju bosanske historije od 12. do 15. stoljea. Prirodno je da ove povelje nisu imale i knjizevnu formu niti im je bio cilj da postignu neki efektan knjizevni izraz. Usmjerene na regulisanje odredjenih drustvenih i politikih odnosa, povelje su pravno-administrativni akti kojii najbolje pokazuju embrionalne oblike drzavne regulative. Stare bosanske povelje samo uslovno dovodimo u vezu sa knjievnim radom u Bosni. Od povelje Kulina bana iz 1189. godine, testamente, darovnica, pisama i drugi spisi pisani su tradicionalnim stilom bosanskih kancelarija. Bio je to jezik koji je,radi svoje praktinosti i striktne namjene poprimio uzvieni patetian ton.Posebno zanimljiv vid stare bosanske pismenosti predstavljaju testamenti (oporuke ili zavjestanja) mogu se svrstati u posebnu grupu svijetovne knjievnosti a naroito onda kada nose jae poetske ili misaone poruke.

SREDNJOVJEKOVNA BOSANSKOHERCEGOVAKA KNJIEVNOST

Knjievnost na narodnom jeziku u Bosni i Hercegovini od prve pojave pa do kraja XV v. proeta je duhom kranstva, kao vladajuom ideologijom Evrope, to je u skladu sa srednjovjekovnom knjievnou slavenskih naroda uope. Pri tome treba imati u vidu da je cijela slavenska pismenost inicirana religioznom misijom irila i Melodija, zapoetom u Moravskoj, a produenom u gotovo svim slavenskim zemljama. Ova irilometodijanska tradicija zahvatila je ve vrlo rano gotovo cijelo srpskohrvatsko podruje, s manjim ili veim intenzitetom, i mada za najstarije epohe ne postoje egzaktna svjedoanstva, na temelju indicija moe se zakljuiti da je, najvjerovatnije, najkasnije u jedanaestom vijeku ova pismenost prodrla i na bosanskohercegovako tlo. Naime, postoje neki vrlo rani natpisi na kamenu, od kojih su najznaajniji Humaka ploa, iz X ili XI v. (to je ktitorski natpis na crkvi sv. Mihajla u Humcu u zap. Hercegovini pisan irilicom, ali s nekoliko glagoljskih slova), te natpis sa Manastirita u Kijevcima kod Bos. Gradike, pisan glagoljicom, takoe X ili XI v., koji zbog svoje lociranosti na bosanskohercegovakom podruju nesumnjivo svjedoe o vrlo ranoj pismenosti. Drukije stoji stvar sa rukopisima; s obzirom na to da na najranijima koji se pripisuju bosanskohercegovakoj knjievnosti nema naznake ni pisara ni mjesta na kome su pisana, ne mogu biti tako nesumnjivo svjedoanstvo kao to je to sluaj sa lapidarnim spomenicima. Osim toga, openito uzevi kulturno nasljee Bosne i Hercegovine iz ovog perioda slabo je sauvano, istrli su ga ratovi i velike drutveno-politike promjene, tako da su do nas doprli samo ostaci, i to, uglavnom, samo ona djela koja su bila pogodna da ih prime i druge sredine. Naime, u Bosni i Hercegovini u srednjem vijeku postojala je specifina crkvena organizacija pod nazivom crkva bosanska, iji su se lanovi nazivali krstjanima, dok su ih pripadnici katolike i pravoslavne crkve smatrali hereticima, babunima ili patarenima. Postoje sasvim provjereni istorijski podaci koji govore o snazi i uticaju ove crkve na cijelo drutvo, o njenoj dubokoj povezanosti sa svim oblastima ivota u tadanjoj Bosni i Hercegovini.

Meutim, zbog svog specifinog ustrojstva, a i drugih drutveno-politikih razloga, crkva bosanska bila je izloena i stranim vojnim intervencijama i pritiscima, to je negativno uticalo na knjievni razvoj. Uz to, po svom karakteru i po unutranjoj organizaciji ova se crkva razlikovala i od katolike i od pravoslavne crkve, a njen asketizam i odsustvo odreenih feudalnih institucija koje su svojstvene drugim crkvama ograniavali su izvjesne vidove umjetnikih aktivnosti. Osim toga crkva bosanska nije bila onako intimno vezana za najvie vrhove feudalnog drutva, prije svega za dinastiju, kao to je to bio sluaj sa srpskom nacionalnom crkvom, niti je pripadala opoj zapadnoevropskoj kulturnoj orijentaciji, koja se u srednjem vijeku temeljila na zasadima rimokatolike vjere, na latinskom jeziku, pa su izostali i poticaji koji bi razvili izvjesne specifine i originalne tvorevine, kao to je to, npr. sluaj sa srpskim biografijama crkvenih velikodostojnika i vladara, ili crkvenim prikazanjima hrvatske glagoljske knjievnosti. Osim toga, glavna masa bosanskih srednjovjekovnih rukopisa mogla je biti sauvana poslije sloma bosanske drave, uglavnom, samo pod uslovom da se njihov sadraj nije u bitnome kosio sa sadrajem vjerovanja pravoslavne crkve, te je tako i najvei broj bosanskih srednjovjekovnih kodeksa naen, u stvari, u pravoslavnim manastirima, koji su njegovali crkvene slube na redakcijskoj varijanti staroslavenskog jezika. Ostali su spomenici uglavnom propali, a sauvani su samo izuzetno, kao to je sluaj sa Listiima iz Monteprandona, koji, najvjerovatnije, pripadaju jednom tipu homiletike (propovjednike) literature, i od kojih barem jedan ima bosansku provenijenciju. Ovi listii su karakteristini za sudbinu takvih tekstova, jer su naeni na jednom kodeksu (Margaritarum) koji je pripadao franjevakom inkvizitoru Giacomu della Marca, koji je djelovao i u Bosni, pa ima osnova za miljenje da su ova dva lista pripadala nekom unitenom patarenskom kodeksu. Listii su naeni na unutranjoj strani korica pomenute knjige i sluili su za pojaanje poveza, znai kao bezvrijedni papir, to objanjava i kako su se sauvali. Najstariji rukopisni kodeksi, ili njihovi ostaci, nisu stariji od XII v., a veina pripada rukopisima crkve bosanskih krstjana. Ipak, najstariji cjeloviti kodeks napisan na bosanskohercegovakom tlu je Miroslavljevo evanelje iz XII v. ujedno najstariji datirani srpski iriliki spomenik, koji je, najvjerovatnije, pisan u Humu (Hercegovina) za humskog vladara Miroslava, brata Stevana Nemanje, te, prema tome, pripada po orijentaciji srpskoj knjievnosti, ali po teritoriji bosanskoj, meutim, svakako ne i knjievnoj tradiciji crkve bosanskih krstjana. Dok je Miroslavljevo evanelje pisano irilicom, dva odlomka Apostola koja se, takoe, vezuju za bosanskohercegovako tlo, te za dvanaesti i poetak trinaestog vijeka, pisana su glagoljicom. To su Grkoviev i Mihanoviev odlomak, od kojih prvi ima dva presavijena lista pisana poluoblom glagoljicom, a Mihanoviev jedan list, ali su slova neto drukijeg izgleda, mada ni ona ne pripadaju jo hrvatskoj neto kasnijoj uglatoj glagoljici. Meutim, zbog ogranienog obima teksta ni za jedan od njih ne moe se sa sigurnou utvrditi pripadnost knjievnosti crkve bosanske. 16 Od kasnijih spomenika samo su jo dva pisana glagoljicom, i to tzv. Splitski odlomak iz XIII v., koji po svom karakteru pripada katolikoj knjievnosti, naime, to je odlomak misala neto arhainijeg tipa. Glagoljicom je pisan i vrlo reprezentativan, neobino bogato iluminiran Hrvojev misal, koji je pripadao bosanskom feudalcu Hrvoju Vukiu Hrvatiniu. Meutim, kodeks je samo po svome vlasniku vezan za Bosnu, jer po ostalim svojim osobinama, po sadraju i jeziku, ovaj spomenik pripada hrvatskoglagoljskoj redakcijskoj knjievnosti, mada i s tom ogradom predstavlja vrlo zanimljivu informaciju o kulturnoj i politikoj bosanskohercegovakoj istoriji. Glavna masa sauvanih srednjovjekovnih bosanskih kodeksa pripada evaneljima, od kojih se za poneke moe sasvim sigurno utvrditi da pripadaju knjievnom fondu crkve bosanske, s obzirom da su se u kolofonu pisci i potpisali uz obaveznu naznaku krstjanin, kao to je to nainio pisar Pripkovievog evanelja, Batalovog odlomka evanelja, zatim pisari Hvalovog i Radosavljevog zbornika. Naravno, na svim kodeksima ne postoji ovakav nesumnjivi znak raspoznavanja, najee i zbog toga to je mali broj rukopisa sauvan kompletan, i to se najee izgubio upravo kolofon, koji je na kraju rukopisa. Meutim, po formalnim osobinama rukopisa, njegovom formatu, sastavu, zatim po nizu ortografskih, paleografskih, a dijelom i jezikih osobina mogu se sa sigurnou identifikovati spomenici koji idu u grupu bosanskih srednjovjekovnih rukopisa. Iako su tekstovi biblijski, a veina su evanelja, ipak je organizacija teksta poneto specifina. Prije svega, sva bosanska evanelja, osim najranijih Grkovi-Giljferdingovih listia i, naravno, Miroslavljevog evanelja, jesu tzv. tetraevanelja, u kojima tekst ide kontinuirano, uz to sa vrlo arhainom podjelom, dok je u srpskoj knjievnosti veina evaneljskih tekstova aprakosna, tj. prilagoena za slubu u crkvi. Osim evanelja postoje jo Apostoli i tri zbornika, iji je sadraj ogranien, uglavnom, na Novi zavjet, s tim to je u najreprezentativnijem Hvalovom rukopisu dodan jo i Psaltir sa osam tzv. biblikih pjesama iz Starog zavjeta i Marijin kantik. Zanimljivo je, meutim, da svi ti spomenici pokazuju i jeziki i ortografski vrlo arhaine crte, a uz to se u gotovo svima moe otkriti veza sa glagoljicom; u dva rukopisa postoje i glagoljski zapisi, i to u Radosavljevom zborniku, te u ajnikom evanelju. Uope, glagoljska je tradicija u bosanskim spomenicima veoma jaka, a nesumnjivo je utvreno za veliki broj bosanskih rukopisa da im je pramatica, a nekima moda i neposredan predloak bio glagoljski, te se tako mora pretpostaviti da je najstarija faza bosanske srednjovjekovne knjievnosti bila glagoljska, ali se ne moe decidirano rei da li su glagoljski kodeksi dolazili na bosanski teren iz Hrvatske ili iz Makedonije, a moda i s obadvije strane. Evanelja, raunajui i vee ili manje sauvane odlomke, do nas je u svemu doprlo petnaest, ali su i od njih do danas ve pet postali nepristupani, bilo da su uniteni ili im se izgubio trag, ili su nepristupani iz nekih drugih razloga. Manje-vie cjelovita evanelja su Divoevo, Nikoljsko, Pripkovievo, Evanelje iz Dovolje, Kopitarovo, ajniko, Sofijsko, a od odlomaka evanelja jo i Batalovo, Manojlovo i Gligorovi-Giljferdingovi listii. Dva kompletna evanelja, Daniievo i tzv. Tree beogradsko, izgorjela su 1941. god. u poaru Narodne biblioteke u Beogradu, gdje su bili pohranjeni. Danii D. izdao je 1864. god. u Beogradu Nikoljsko evanelje, a u varijantama ispod teksta dao je i varijante iz Daniievog evanelja, te je tako do izvjesne mjere sauvano neto podataka o Daniievom evanelju, koji mogu biti znaajni za jezika i, jo vie, tekstoloka izuavanja. Takoe je izgubljeno Srekovievo evanelje, vrlo zanimljivo po marginalnim glosama poneto heretikog karaktera. S tim u vezi treba pomenuti i svjedoanstvo bosanskih franjevaca koji su poetkom XVII v. djelovali u Bugarskoj, gdje su kod pavliana, jedne stare heretike sekte, pronali izvjestan broj bosanskih kodeksa sa marginalnim biljekama, za koje izriito kau da imaju heretiki karakter, ali su istovremeno biblijski tekstovi kodeksa potpuno prihvatljivi. Vjerovatno je, prema tome, da je postojalo i vie kodeksa kao to je Srekovievo evanelje, ali su upravo takvi kodeksi unitavani. Iz Srekovievog evanelja Speranski je objavio glose, a uz to neto varijanata teksta prema Nikoljskom evanelju, i to je sve to se sauvalo iz ovog dragocjenog spomenika. etvrto nepristupano evanelje je Vrutoko ili Grujievo, koje je otkrio i o njemu pisao R. Gruji. Evanelje je sada u posjedu porodice Popovi, porijeklom iz Vrutoka kod Gostivara u Makedoniji, pa je po tom dobilo i ime. Porodica ne eli da otui kodeks, a ne doputa ni njegovo mikrofilmovanje ili opsenija istraivanja, tako da je o njemu poznato samo ono to je objavio Gruji. Izgleda da su nepovratno izgubljeni i Believi ili Mostarski listii, koje je A. Beli pronaao u Mostaru, a njihov je opis dao M. Pavlovi. Listii su pripadali privatnoj Believoj zbirci, koja je poslije njegove smrti prenijeta u SANU, ali se listii tamo vie nisu nali. Od manje-vie kompletnih evanelja meu najstarija ide Divoevo (XIV v.), koje je naeno u Crnoj Gori u crkvi sv. Nikole u Podvrhu, a danas se uva u Bijelom Polju. Pisano je za bosanskog feudalca Divoa Tihoradia, po kojemu je dobilo i ime. Pominjali smo ve vrlo reprezentativno Nikoljsko evanelje, za koje se neko vrijeme poslije I svjetskog rata smatralo da je izgubljeno, ali je naknadno pronaeno u Dablinu, u biblioteci ser ester Bitija. Ovo evanelje je lijepo iluminirano, to u bosanskim kodeksima nije pravilo. Kasnije je, kao i Divoevo i neka druga, prilagoeno slubi u pravoslavnoj crkvi. Takoe je vanredno lijepo iluminirano i Kopitarovo ili Ljubljansko evanelje (XIV-XV v.) koje se danas uva u Univerzitetskoj biblioteci u Ljubljani. Ostala sauvana evanelja iluminacijski jako zaostaju za Nikoljskim i Kopitarovim, pa tako i ajniko evanelje, koje je, meutim, vrlo znaajno u vie drugih pravaca. Kako je ve pomenuto, u tom se evanelju nalazi glagoljski zapis i glagoljska azbuka, koja je, meutim, nepotpuna i jako deformirana. Po svemu sudei, zapis glagoljicom pisao je pravoslavac, tako da se ova upotreba glagoljice moe smatrati kriptografijom kasnijeg vremena. Pisano je negdje na granici XIV i XV v. za kneza Pavla Radenovia i, vjerovatno, u njegovom skriptoriju, jer ga je pisalo vie ruku. Svakako, i od ostalih potpunih evanelja je svako na svoj nain interesantno. Tako je Pripkovievo evanelje, koje se danas nalazi u fondu Gosudarstvene publine biblioteke Saltikov-edrin u Lenjingradu, zanimljivo po dva zapisa sa str. 259". Jedan je, svakako, iz doba pisanja rukopisa i predstavlja potpis pisara: A zapisa boiom milostiju krstijanin, a zovom Tvrtko Pripkovi zemljom Gomiljanin - iz ega se vidi daje kodeks pisao pripadnik crkve bosanske. U drugom zapisu na istoj strani, ali kasnijim brzopisom iz XVI v. stoji: I bog zna neka je to svinja bila. Sudei po komentaru prvog zapisa, pisac drugog zapisa bio je pravoslavac, iji je komentar jasni pokazatelj ne samo stava prema crkvi bosanskoj nego i svjedoanstvo o sudbini rukopisa. Preivljavali su samo oni koji su bili upotrebljivi za pravoslavne crkvene slube. U istoj biblioteci nalazi se i tzv. evanelje iz Dovolje, pisano na papiru (ostala bosanska evanelja su na pergamentu), iz zadnje etvrti XIV v. Evanelje je sauvalo svega 110 lista, a do danas nije detaljnije istraeno. U tom pogledu zaostaje za njim jo jedino Sofijsko evanelje, koje je kao bosansko samo notirano u nekoliko radova, ali poblie se o njemu gotovo nita ne zna. Treba registrovati jo neke znaajnije odlomke evanelja, u prvom redu tzv. Manojlovo ili Mostarsko evanelje, koje spada meu najstarije ouvane spomenike iz XIV v., a pisao ga je Manojlo Grk. Za starije od Manojlovog smatraju se jo jedino Gligorovi-Giljferdingovi listii, s kraja XIII ili poetka XIV v., od kojih se dva nalaze u Moskvi, a est lista u biblioteci Saltikov edrin u Lenjingradu. Vrlo je poznato i dosta izuavano tzv. Batalovo evanelje, mada se ovdje, u stvari, radi samo o etiri lista. Interes za ovaj spomenik nije pobudilo samo evanelje, od kojeg je, uostalom, sauvan samo mali odlomak evanelja po Jovanu, nego vrlo velik i znaajan kolofon, kao i kasniji zapisi. Iz kolofona je vidljivo da je kodeks bio pisan za bosanskog tepaiju Batala 1393. god., a pisao gaje pisar Stanko Kromirjanin. Osim kolofona, na 2. listu istom je rukom nainjen spisak imena koji se smatra spiskom poglavara crkve bosanske i u tom smislu su ovi odlomci vrlo vaan kulturno-istorijski dokument. Prema kasnijem zapisu iz 1703. god. vidi se da je kodeks bio u nekom manastiru Skrbatno, a za Gosudarstvenu publinu biblioteku u Lenjingradu nabavljen je od uitelja Meledinova iz sela Kukuk u Makedoniji. Od Apostola je poznat samo jedan poseban i kompletan Apostol, i to u Gosudarstvenoj biblioteci u Lenjingradu, pod nazivom Giljferdingov. Apostol je star, iz XIV v., vrlo lijepo iluminiran, a red lanaka u njemu potpuno odgovara redu koji je donekle karakteristian i za druga dva Apostola koji se nalaze u okviru zbornika, Hvalovog i Mletakog. Kodeks je pripadao jo u XIX v. bosanskom trgovcu Spasoju Joviiu, tako da je to jedan od malog broja bosanskih rukopisa koji su se sauvali u samoj Bosni. Meu bosanske spomenike ubraja se i tzv. Pantelejmonov apostol, koji se nalazi, navodno, u manastiru sv. Pantelejmona na Svetoj Gori, a meu bosanske ga je uvrstio ruski naunik Lavrov. Meutim, spomenik nije ni do danas prouen, a ni mikrofilmovan niti fotokopiran, to je uinjeno sa veinom ostalih spomenika u Akademiji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Naroiti interes pobuuju tri zbornika, od kojih su dva: Hvalovi Mletaki, najkompletniji spomenici bosanske srednjovjekovne knjievnosti uope. Trei, Radosavljev zbornik, sam je po sebi posebno interesantan zbog specifinog sadraja, koji je jedinstven u sauvanoj bosanskoj pismenosti najranijeg doba. Po obimu je Radosavljev zbornik relativno malen, ali je tekst sasvim kompletno sauvan. Danas je pohranjen u Vatikanu, kamo je dospio preko svoga ranijeg vlasnika Matije Sovia, sveenika sa otoka Cresa. Ne zna se kako je rukopis dospio na Cres, vjerovatno su ga iz Bosne donijele patarenske izbjeglice, no u XVIII v. ve se nalazio u Sovievom posjedu. Kako se vidi iz kolofona, kodeks je pisan sredinom XV v., izmeu 1443. i 1461. god., tj. za ivota kralja Tomaa, a pisao ga je dijak Radosav. Radosavljev zbornik ima relativno bogatu iluminaciju, ali je crte vrlo uproen i naivan, a sam rukopis kodeksa dosta neuredan. Po sadraju i organizaciji teksta bitno se razlikuje od ostala dva zbornika, jer ne samo da je drukiji sastav teksta nego se u njemu sree i dodatak za koji vei broj autora smatra da predstavlja obrazac patarenske slube, jer ima dosta slinosti sa obredom francuskih katara. Radosavljev zbornik poinje Apokalipsom, koja ini i najvei dio teksta, poslije koje dolazi Oena sa kratkom molitvom, te poetak evanelja po Jovanu, ime se rukopis i zavrava. Iza njega dopisan je samo kolofon, te glagoljicom tekst iz Pavlove poslanice Titu. Svi ovi dodaci Apokalipsi odvojeni su malom zastavicom od preanjeg teksta, te oznaeni posebnim veim slovima prvog retka. Glagoljski tekst pisan je, takoe, Radosavljevom rukom, ali je jo jednom prepisan rukom Matije Sovia, koji je i inae nainio izvjestan broj manje vanih marginalnih opaski. Ovako komponiran, ovaj je tekst jedinstven u bosanskoj srednjovjekovnoj knjievnosti, mada se mora rei da se u samom tekstu dosad nije otkrilo nita to bi upuivalo na heretike devijacije.Hvalov (Bolonjski) i Mletaki zbornik sadre, uglavnom, itav repertoar religiozne knjievnosti crkve bosanske, ili bar onaj obim koji je do nas dopro, s tom razlikom to je Hvalov zbornik itav sauvan, dok Mletakom nedostaje kraj, ali se u pogledu sastava i karaktera lanaka slau u potpunosti. Hvalov je rukopis i veoma reprezentativan, vanredno bogato iluminirani kodeks sa znatnim umjetnikim pretenzijama, pisan na pergamentu, 1404. god., za bosanskog feudalca i splitskog vojvodu Hrvoja Vukia Hrvatinia, za kojeg je napisan i Hrvojev misal, jedan od najljepih glagoljskih kodeksa uope. Zbornik se danas nalazi u Univerzitetskoj biblioteci u Bolonji i vrlo je dobro sauvan, gotovo bez oteenja. Sadri kompletno tetraevanelje, za kojim slijedi Apokalipsa, zatim Deset zapovijedi, etiri apokrifna lanka, Djela apostolska, te Poslanice, za kojima dolazi cio Psaltir, sa apokrifnim 151. psalmom, osam biblijskih pjesama i Marijin kantik. Na kraju je kolofon, u kojem se potpisao pisar krstjanin Hval, a u tekstu ima nekoliko marginalnih biljeki njegovom rukom, od kojih dvije u Apokalipsi predstavljaju komentar novozavjetnog teksta. Treba naglasiti da je ovo jedini bosanski kodeks u kojemu se pojavljuje i starozavjetni tekst, osim to i u Mletakom zborniku ima Deset zapovijedi, ali je tekst prekinut prije Psaltira, te se ne moe vie utvrditi da li je postojao u prvobitnom tekstu. Neki autori pretpostavljaju da je Hvalov zbornik pisan u Hrvojevoj rezidenciji u Omiu, neki jeziki podaci odista govore o njegovoj neto junijoj provenijenciji. Mletaki zbornik i u pogledu iluminacije i u pogledu znaaja samo neto malo zaostaje za Hvalovim, ali se, kad je u pitanju ovaj kodeks, ne zna ni koje pisar ni za koga je pisan rukopis. Posljednji listovi nedostaju, a nema ni marginalija sa podacima tog tipa. Zbornik se sada nalazi u Veneciji, pisan je na pergamentu, vjerovatno krajem XIV ili poetkom XV v., a kao i Hvalov zbornik ima dva stupca, dok bosanska evanelja uglavnom imaju samo jedan stubac rukopisa. U svom kasnijem ivotu rukopis nije mijenjan, pa se moe pretpostaviti da nikada nije bio u pravoslavnom manastiru. Po izvjesnim tragovima moe se zakljuiti da je u srednjem vijeku u Bosni i Hercegovini postojala i svjetovna knjievnost, prije svega istoriografska, jer se i danas po izvjesnim sadrajima Hrvatske redakcije Dukljaninova ljetopisa moe proponirati za pojedine dijelove bosanski izvor, kao to je, najvjerovatnije, sluaj i sa izvjesnim dijelovima Orbinijevog djela II regno degli Slavi. Meutim, ovo ostaje samo u domenu pretpostavki, mada se nastanak izvjesnih dijelova, prije svega Trebinjskog ljetopisa XI v., treba nesumnjivo vezati za Bosnu i Hum, kako po sadrini, tako i po uglu posmatranja koji ukazuje na bosanskog autora. To vai podjednako i za Orbinijevo djelo, naroito za dijelove koji se mogu nazvati: Istorija humskih gospodara, te Istorija Kotromania, ili Bosanska kronika, a koji se, takoe, vezuju za izgubljene bosanske izvore. Da je takva vrsta pismenosti mogla biti razvijena govore i kasniji franjevaki ljetopisi, a direktnije i neki spisi u kojima je zabiljeen rodoslov pojedinih linosti (bana Tvrtka, Jurja Hvalovia), te svjedoanstvo Dubrovanina Jakova Lukarevia (XVI-XVII v.), koji izrijekom pominje dvojicu bosanskih ljetopisaca: Emanuela, kroniara Hrvoja Hrvatinia, te Milia Velimisljia. Meutim, i ta naa indirektna znanja o istoriografiji ne doprinose nita naim saznanjima ni o jeziku ni o stilu i umjetnikom izrazu ove knjievnosti, a zbog nedostatka originalnih tekstova nemogue je odrediti njihovo pripadnitvo odreenoj strukturi bosanskog drutva. Po paleografskim i jezikim osobinama, a zatim i po sudbini samog kodeksa sa dosta se sigurnosti meu bosanske spomenike moe ubrojati tzv. Berlinska Aleksandrida, jedini rukopis svjetovnog sadraja koji je dopro do nas. Aleksandrida predstavlja u srednjem vijeku vrlo rasprostranjen evropski roman, sa svim karakteristikama tipine srednjovjekovne beletristike. To je, zapravo, pria o Aleksandru Velikom i njegovim pohodima, ali do maksimuma hristijanizirana i u potpunosti prilagoena nainu miljenja i potrebama ovjeka srednjeg vijeka. Prisutnost ovog teksta u bosanskoj knjievnosti signalizira mogunost postojanja i neke, makar i vrlo ograniene beletristike, koja, meutim, nije doprla do nas. Rukopis, istina, potjee najvjerovatnije tek s kraja XV v., ali po svojim osobinama on se uklapa u srednjovjekovnu knjievnost i nosi njene karakteristike, u prvom redu, njenu prenaglaenu sklonost prema natprirodnom i neobjanjivom i njene meditacije o nitavnosti svijeta i tjelesnog ivota. Zanimljivo je spomenuti i to da se pri kraju tekst rukopisa odvaja od drugih tekstova istog sadraja, jezik postaje gotovo narodni, a prianje ima vie neposrednosti i originalnosti nego u ostalim dijelovima teksta. U stvari, originalno stvaralatvo u srednjovjekovnoj knjievnosti Bosne i Hercegovine svodi se, bar koliko je danas poznato, uglavnom na epigrafiku, i to preteno na epitafe, kao sluajna poetska nadahnua koja su u tako bitnim momentima za ovjeka kao to je smrt izbijala spontano u natpisima nadgrobnih spomenika - steaka. O stecima je mnogo pisano iz vie razloga, prije svega zbog dileme da li oni pripadaju iskljuivo vjernicima crkve bosanske i da li su karakteristika te crkve. Na kraju, smatra se da svi steci oito nisu patarenskog karaktera, niti su vezani iskljuivo za crkvu bosansku, mada se odreeni broj nesumnjivo moe pripisati bosanskohercegovakim krstjanima. Dosta steaka sa natpisima koncentrirano je na veim nekropolama, kao to je ona u Boljunima, jugozapadno od Radimlje i Stoca, ali ih ima, kao i ostale epigrafike, i po drugim krajevima Bosne i Hercegovine. Pisani su bosanskom irilicom, dok su glagoljski sasvim izuzetni. Meu najstarije natpise na kamenu, osim ve spomenutih, spadaju Natpis kaznaca Nespine kod Visokog (XII-XIII v.), Natpis velikog sudije Gradie iz Podbreja kod Zenice (XII-XIII v.), Ploa upana Grda u Policama kod Trebinja (XII v.), Kulinova ploa iz Biskupia - Muhainovia kod Visokog (XII v.) i dr.Meutim, upravo na stecima ponekad prosine istinska poezija, koncizno a impresivno izreena bol i tuga, poneka mudra ivotna sentenca, tiha desperacija i pomirenost sa smru, kao to je onaj ve klasini, na stecima mnogo varirani stih sa natpisa iz Pojske: Zato molju vas, gospodo, ne nastupajte na nj! Jere ete vi biti kako on, a on ne more biti kako vi!, ili njegova varijanta sa natpisa u Podgradinju u Donjem Hrasnu na kamenom sarkofagu Radivoja Draia: Dobri junak ja bih. Molju se ja vas, ne ticajte! Vi ete biti kako ja, a ja ne mogu biti kako vi. Ipak, moda je najoriginalniji, a svakako jedan od najduih tekst epitafa sa steka iz Borca, poznat kao epitaf Ozrisala Kopijevia (Smrti ne poiskah... Navidjen od kraljevstva bosanskoga i gospockoga srbskoga za moga gospodina slubu: bodoe me, i sikoe me, i oderae. I tuj smrti dopadoh. I umrih na rostvo Kristovo. A gospodin me vojevoda okrili, i ukopa, i pobilii). Kao samostalna drava, Bosna je imala i svoju administrativno-pravnu pismenost, u koju se mogu ubrojati najrazliitije povelje, ugovori, testamenti, darovnice, slubena i privatna pisma koje su pisali vladari, ali i pojedini feudalci, od kojih su neki imali ak i svoje vlastite skriptorije. Istina, iako je ova pismenost u sutini originalna, ona nema u cjelini gledano literarnog znaaja, s obzirom da je prisustvo literarnog izraza, pa i poetskog nadahnua u njoj samo izuzetna pojava, dok je namjena cijele ove pismenosti sasvim prozaina. Najznaajnije je u tom anru to on sam po sebi predstavlja izraz stanja pismenosti na raznim terenima Bosne i Hercegovine (Huma), te nam mnogo govori o ivotu srednjovjekovne Bosne i Hercegovine, a indirektno i o atmosferi u kojoj su se stvarala knjievna djela. Nije beznaajna injenica to je utvreno da su vlastite kancelarije imali gotovo svi znaajniji feudalci, kao to su Kosae, Hrvatinii, Sankovii, Pavlovii i dr., jer su se u tim kancelarijama mogla pisati i druga djela, a ne samo administrativno-pravni spisi; tako je npr. i ajniko evanelje napisano u jednoj takvoj kancelariji (skriptoriju). Ipak, veina ovih dokumenata nije se sauvala u Bosni, nego se nalaze po arhivima Dubrovnika, Budimpete i Bea, to je sasvim adekvatno sudbini i drugih bosanskih spomenika. U Bosni je napisana i najstarija irilika povelja narodnim jezikom, tj. Kulinova povelja Dubrovanima iz 1189. god., ija se jedna kopija uva u Dubrovakom arhivu, dok je najvjerovatniji original u Gosudarstvenoj biblioteci u Lenjingradu. U Dubrovniku je i Testament gosta Radina iz 1466. god., veoma vaan za istorijska istraivanja, s obzirom da je gost Radin bio visoki funkcioner crkve bosanske. Povelja i darovnica, te slinog materijala je vrlo impozantan broj, to pokazuje i intenzitet drutvenog, politikog i ekonomskog ivota stare Bosne i Hercegovine, u emu ovaj teren ne zaostaje za ostalim naim srednjovjekovnim dravama. Uopeno gledano, bosanska srednjovjekovna pismenost sadri repertoar anrova priblino kao i druge nae srednjovjekovne pismenosti, s tim to je originalno stvaralatvo vrlo ogranieno i to su u tom anru djela svedena zapravo samo na epigrafiku. Da li je originalne knjievnosti uope bilo, teko je pretpostaviti, ali je vjerovatno da je prepisivaka, neoriginalna vjerska pismenost, a moda i svjetovna, bila daleko snanija no to to pokazuju sauvani srednjovjekovni kodeksi. Ovo se nasluuje iz vrlo jake filijacije bosanskih evanelja, koja se toliko izmeu sebe razilaze u varijacijama teksta da je sasvim opravdano pretpostaviti da su postojali jo mnogi izgubljeni rukopisi koji su ih povezivali. O propovjednikoj literaturi, koja je, takoe, do izvjesne mjere originalna, moemo suditi samo na osnovu dva listia iz Monteprandona, to je oito nedovoljno za bilo kakve decidiranije zakljuke. Po svemu sudei, u vrijeme trajanja bosanske drave tekstova je uope moralo biti znatno vie, ali su do nas dospjeli samo bijedni ostaci jedne relativno znaajne srednjovjekovne pismenosti. Postoje slabe nade da e se pronai jo koji rukopis iz toga perioda i ne mali zadatak da se postojei proue u raznim pravcima kako bi se dobila jasnija slika o knjievnoj i kulturnoj djelatnosti toga doba.

ADMINISTRATIVNO PRAVNI SPISI

1. Povelja bana Kulina, 1189. god., pergament.

Lit. remonik G., Bosanske i humske povelje srednjega vijeka, Glasnik Zemaljskog muzeja N. s. III, Sarajevo, 1948; Vrana J., Da li je sauvan original isprave Kulina bana, Radovi Staroslavenskog instituta, knj. 2, Zagreb, 1955; Iljinski G. A., Gramota bana Kulina, Pamjatniki drevnej pis'menosti i iskustva, CLXIV, Sanktpeterburg, 1906.

Sadraj: prva bosanskohercegovaka povelja i ugovor o prijateljstvu i trgovini s Dubrovnikom. Original, ili bar koncept originala je, vjerovatno, rukopis u biblioteci Akademije nauka u Lenjingradu; drugi i trei primjerak nalaze se i danas u Dubrovakom arhivu i prepisi su s originala. Tekst :U ime oca i sina i svetago duha. Ja ban bosnski Kulin prisezaju teb knee Krvau i vsem graam Dubrovam pravi prijatelj biti vam od sel i do vka i prav goj drati s vami i pravu vru dokol sm iv. Vsi Dubrovane kire hode po mojemu vladaniju trgujue gd si kto hoe kretati, god si kto mine pravov vrov i pravim srcem drati je bez vsakoje zldi razv to mi kto da svojov voljov poklon. I da im ne bude od mojih estnikov sile. I do kol u mene budu dati im svt i pomo kakore i seb kolikore moge bez vsega zloga primisla. Tako mi bog pomagaj i sije sveto evanelije. Ja Radoje dijak banj pisah siju knjigu povelov banov od rodstva Hristova tisua i sto i osmdeset i devet let, mseca avgusta u dvadesete i deveti dn, usenije glave Jovana Krstitelja.

Povelja Kulin bana je najstariji sauvani spomenik, pisan bosanicom na narodnom bosanskom jeziku, nastao u dvanaestom stoljeu. Ako posmatramo jezik povelje, vidimo da se pisar skoro potpuno oslobodio tradicionalnih crkvenoslavenskih izraza. Oni su naravno prisutni u invokaciji, (,,U ime Otca i Sina i svetago Duha.'') kojom poinju sve povelje iz tog doba. Ti izrazi prisutni su jo u zakletvi povelje: (,, Tako mi , Boe, pomagaj, i sije sveto jevanelje.'') To je povelja u kojoj se pazilo na stil i iz koje saznajemo mnogo injenica. Iz povelje moemo zakljuiti da je Bosna dravna zajednica koja ima svog bana, (,,Ja, ban bos'nski Kulin, prisezaju tebje , knee Krvau, i vsjem graam dubrov'am.'') koji garantuje, ne samo dubrovakom knezu Krvau, ve i svim Dubrovanima bezbijedno kretanje i trgovinu po njegovom vladanju(,, Vsi Dubrovane, kire hode po mojemu vladaniju, trgujue godje si kto hoe krjevati, godje si kto mine.''). Iz ovoga proizlazi zainteresovanost Dubrovana za trgovanje s Bosnom, kao i pretpostavka da su ve u to vrijeme postojali prohodni putevi na ovom podruju.

Povelja Kulina ban

2. Povelja bana Matije Ninoslava, 22. mart 1240. god. pergament. Lit. Stojanovi Lj., Stare srpske povelje i pisma, I, Beograd, 1929.:, remonik G. Bosanske i humske povelje srednjega vijeka, GZM, N. s, I, Sarajevo, 1948. Sadraj: dravni ugovor s Dubrovanima o trgovako-pravnim odnosima. Povelja je pisana dubrovakim tipom pisma i pisao ju je, vjerovatno, dubrovaki pisar, poluustavom. Izgleda da je povelja kasnije noena u Bosnu banu Ninoslavu na ponovnu potvrdu. Nalazi se danas u Dubrovakom arhivu. 3. Povelja humskog kneza Andrije, 1247-1249, pergament. Lit. Stojanovi Lj., Stare srpske povelje i pisma, I, Beograd, 1929.; remonik G., Bosanske i humske povelje srednjeg vijeka, GZM, I, Sarajevo, 1948. Sadraj: ugovor o miru i trgovakim slobodama Dubrovana na humskom podruju pod vlau kneza Andrije. Pisana je ustavom, po tipu pisma se slae sa ranijom humskom kolom. Original u Dravnom arhivu u Dubrovniku.

4. Povelja JeJisavete Kotromani, XIV v. (oko 1323. god.), pergament. Lit. Thalloczy Lj., Istraivanja o postanku bosanske banovine sa naroitim ob zirom na povelje Kermendskog arhiva, GZM, Sarajevo, 1906. Sadraj: Jelisaveta Kotromani, u svoje ime i u ime svoga sina Stjepana Kotromana izdaje povelju Vukcu, u kojoj obeava pravnu sigurnost. Original se nalazi u Narodnom muzeju u Budimpeti, a dokument je pisao Radin dijak na dan sv. Kataline u Ribiima. 5. Povelja Stjepana Kotromania Dubrovanima, 15. VIII 1332. Lit. Mikloi F., Monumenta serbica, LXXXV, Viennae, 1858. Sadraj: reguliranje pravnih odnosa izmeu Bosne i Dubrovnika. Original izgubljen, postoji samo dubrovaki prepis. Povelju je pisao pisar bana Stjepana Priboje. uva se u Dubrovakom arhivu. 6. Povelja Stjepana Kotromania Vuku Vukosaliu, 1351. god. Lit. Thalloczy Lj., Istraivanja o postanku bosanske banovine sa naroitim obzirom na povelje Kermendskog arhiva, GZM, Sarajevo, 1906. Sadraj: Darovna povelja Vuku Vukosaliu u kojoj se nabrajaju njegova junaka djela. Original u Narodnom muzeju u Budimpeti.CRKVENI RUKOPISI

Donedavno se smatralo da je broj bosanskih rukopisa crkvene knjievnosti toliko oskudan da je nemoguno na osnovu njih napraviti bilo kakve ozbiljnije tekstoloke ili umjetnike sinteze. Pogotovo poslije prvog i drugog svjetskog rata, vremena u kome su nestala ili izgorjela ak tri bosanska rukopisa u Narodnoj bibiloteci u Beogradu (Nikoljsko evanelje,Daniievo evaneljeiTree beogradsko evanelje). Meutim, broj bosanskih medijevalnih rukopisa iznenada se, posljednjih godina, poeo poveavati, zahvaljujui novim naunim istraivanjima, tako da bi se danas ve moglo prii studioznom prouavanju ovih rukopisa, iz vie vanih aspekata. Prvi seriozni pregled djela crkvene knjievnosti bosanskog i humskog podruja crkvenoslavenskog jezika i srpskohrvatske recenzije dao je Vladimir Vrana (Knjievna nastojanja u srednjovjenoj Bosni, Napretkova Povijest hrvatskih zemalja, Sarajevo 1942). Njegov popis dopunio je A. Solovjev, dodajuiVrutoki rukopis, poznat u nauci i kaoGrujievo evanelje(Vjersko uenje Bosanski crkve,Zagreb 1948). NaKopitarevo bosansko evaneljeupozorio je Svetozar Radojii, vraajui ga iz zaborava (Stare srpske minijature,Beograd 1950). NaMletaki zbornikiOdlomke iz Montepardonaukazao je Jaroslav idak (Problem bogumilstva v Bosni,Zlodovinski asopos 1-4, Ljubljana 1955), a naEvanelje Divoa TihoradiaJ. uri i R. Ivanievi (Jevanelje Dvoa Tihoradia,Zbornik Vizantolokog instituta, br. 7, Beograd 1961). U najnovije vrijeme pronaen je tavie i jedan novi glagoljski knjievni spomenik, pisan poluoblom bosanskom glagoljicomSplitski odlomak o njemu je opirno i studiozno posao Vjekoslav tefani (Splitski odlomak glagoljskog misala starije redakcije,Slovo br. 7-8, Zagren 1957), ime je, kao to smo i ranije spomenuli, i batina glagoljsko knjievnosti iznenada obogaena.Bosanski crkveni knjievni spomenici, kako glagoljski tako i iriliki, pisani su na pergamentu, a pokasno, krajem XIV i poetkom XV vijeka, ulazi u u potrebu hartija za pisanje knjiga. Na papiru su pisani sljedei manuskripti:etveroevanelje i Dobolje,Mostarski listovi,Beogradski apostoliZbornik krstijanina Radosava, u svemu dakle etiri rukopisa, nastala, u vrijeme kada je papir uao u upotrebu i u kraljevsku dvorsku kancelariju u Sutjesci, Bobovcu i Jajcu.

Samo jedan fragment jedne crkvene knjige iz vremena bosanske samostalnosti uva se danas u samoj Bosni ajniko evanelje. Ostali rukopisi dospijeli su tokom vijekova na razne naine u razne krajeve svijeta. Tako su mnogi stigli u biblioteke i muzeje Lenjingrada i Moskve, etiri u Italiju (u Vatikan, Veneciju i Montepardone), po jedan je u Carigradu, u Turskoj, u Plovdivu, u Bugarskoj, a relativno mali broj nalazi se u jugoslavenskim bibliotekama i manastirima. Kao to sam ranije spomenuo, tri duhovne knjige bosanskog porijekla stradale su prilikom poara od bombardiranja Narodne biblioteke u Beogradu, a Srekovievo evanelje je negdje zagubljeno. Novija traganja u zemlji i inostranstvu bila su dosta uspjena u otkrivanju nepoznatih bosanskih rukopisa. Zato postoji opravdana nada da e se naii i na nove primjerke, naroito u bibliotekama Sovjetskog Saveza, Bugarske i Italije, a posebno istraivanjem starih rukopisa u manastirima,u krajevima gdje je zabiljeena jaka emigracija Bosanaca poslije propasti bosanske drave. Zahvaljujui V. Moinu i J. idaku koji su nedavno boravili u Lenjingradu u cilju identifikacije i obrade starih bosanskih rukopisa, sada znamo za jo neke spomenike bosanske crkvene knjievnosti.

NATPISI NA STECIMA

Po konciznosti i nekim formalnim osobinamazapisimasu slininatpisi, koji se pojavljuju najvie na stecima, a zatim na crkvenim graevinama, sudakim stolicama, mauzolejima, kaznenim ploama, itd. I kao to pisac zapisa na marginama svojih ili tuih knjiga mora u nekoj mjeri da se dri izvjesnih pravila u formiranju reenice, proporcija i sadraja zapisa, tako i pisci epigrafa imaju prilino strogo odreene formulare, o kojima su morali voditi rauna. Naroito je takav sluaj sa nadgrobnim tekstovima epitafima, to je i razumljivo s obzirom da grobno slovo mora da sadri dostojanstvo i mjeru u stilu i jeziku zbog bola to valja da ga izrazi. U sadraju nekih bosanskih i humskih epigrafa ima izvjesnih reminiscencija na stare grke i latniske natpise, kao i na suvremene ili talijanske epitafe, ali se ovdje ne radi o direktnom uticaju tih tekstova, nego o rezultatima koji su prozali iz istog napora i raspoloenja da se nae adekvatan tekst motivu iz kojeg bi trebalo da proizae. Po toj istoj logici stvaralakog umjetnikog akta nale su se istovetne ornamentalne realizacije izvjesnih motiva na stecima i meksikim lapidarnim spomenicima, te valja odluni odbiti one pedante koji po svaku cijenu i u svakoj prilici trae uzore na kojima je izraslo domae stvaralatvo, nalazei se uvijek u jednom inferiornom poloaju i stanju u odnosu prema svemu to je strano, pa bilo i manje interesantno, ak i mnogo manje originalno. Lapidarni natpisi poinju obino frazom:A se neka se znailiA se lei, ve prema prirodi natpisa. Epitaf u najvie sluajeva obavjetava prolaznika, itaoca, da je pokojnik pokopan naplemenitoj batini, ponekad se navede i ime lokacije, a esto i ime osobe, obino iz ue porodice pokojnika, koja podie spomenik. Veina natpisa ne spominje pisca epitafa, ali su neki dijaci smatrali da njihov djelo ne treba da ostane u tami anonimnosti, te su se potpisivali, obino svojim imenom.Najstarija arita lapidarne pismenosti nalazila su se u starom Humu i u sredinjoj, banskoj Bosni. Jedan natpis u Humcu na Trebiatu uklesan je u ktitorsku plou ve krajem X ili poetkom XI vijeka, a uklesao ga je upan Krsmir Eretovi. Nekoliko natpisa iz okolice Trebinja potjeu iz sredine i kraja XII vijeka. S kraja istog vijeka sauvani su natpisi Kulina bana, sudije Gradie i kaznaca Nespine u okolini Visokog i Zenice, u centru ondanje bosanske drave. Kao trei centar pismenosti ove vrste moe se oznaiti okolina Vidoke (dananjeg Stoca), u kojoj je prvi epitaf pronaen tek s poetka trinaestog stoljea, ali se tu razvijala lapidarna epigrafika tokom itavog srednjeg vijeka da bi svoju kulminaciju dostigla u XV stoljeu. Najvei broj natpisa u ovom podruju pronaen je u Boljunima, jugozaadno od Radimlje i Stoca, ija nekropola sa svojih dvadesetak natpisa izbija na prvo mjesto na itavom bosansko-humskom podruju. Zanimljive oaze tekstova u kamenu postoje takoe u okolini Blagaja, sjedita humske vlastele, gdje je prvi natpis, ktitorski , zabiljeen ve krajem XII vijeka, zatim u dolini Lave, kojom je nekada vladao tepija Batalo, te u bosanskom Podrinju, od Foe do Vlasenice i Srebrenice, glavnog rudarskog centra zemlje. U najnovije vrijeme registriran je vei broj epitafa na podruju srednjovjekovnih upa Usora i Soli, te u Posavini oko Koraja i Bijeljine, to je jo jedan novi dokaz o velikom kulturnom uticaju zraenom iz centra i u najudanjenija podruja zemlje, pa i ona u kojima je prisustvo neprijateljski raspoloenih i agresivnih Ugra bilo vrlo esto. Najpoznatiji dijaci i kovai koji su pisali i klesali natpise u kamenu jesu: Prodan i Miogost u sredinjoj Bosni, Veseoko Kukulamovi i Vukain u podruju Lave i Jajca, Bratjen u Travuniji, Semorad, Miogost, Gruba i Krili u okolici Stoca, Nikola Dragoljevi i Dragoje dijak u Podrinju, Ugarak u Vrhbosni, i drugi, manji ili vie danas poznati.

Neki od natpisa :

1. Humaka ploa, X-XI v. Lit. Truhelka C., Wissenschaftliche Mittheilungen aus Bosnien und der Hercegovina II, Wien, 1894; Vego M., Glasnik Zemaljskog muzeja, N.s. XI, Arheologija, Sarajevo, 1956. Kamena ploa sa irilikim ktitorskim natpisom na bivoj crkvi arhanela Mihajla, koju je sazidao Krsmir, sin Bretov, i njegova ena Pavica, iz Humca kod Ljubukog. Ima umijeanih glagoljskih slova. Sad u Franjeva- kom muzeju na Humcu.

Jedan od najznaajnijih i najstarijih spomenika srednjovjekovne bosanke pismenosti je Humaka ploa. Ona spada u tzv. lapidarne jezike spomenike (natpise na kamenu). Pretpostavlja se da je nastala krajem 10. ili poetkom 11. stoljea, iako u nekim izvorima stoji da potjee iz 12. stoljea. Pisana je bosanskom irilicom ili bosanicom. U irilinom tekstu se javlja i nekoliko slova glagoljice, to je svjedoanstvo da se na ovim prostorima prije irilice koristila glagoljica.Do 1958. godine bila je uzidana u franjevaki samostan na Humcu kod Ljubukog u Hercegovini, koji je sagraen 1867. godine. Zbog masivnosti ploe, pretpostavlja se da je pronaena upravo u blizini ovog samostana. Humaka ploa govori o gradnji Crkve svetog Mihajla, ali, znaajno je spomenuti da arheolozi jo uvijek nisu pronali ostatke ove crkve. Takoer, pretpostavlja seda je sluila kao oltarna menza u toj crkvi.Ploa je etverougaona, a tei 142 kg. Napravljena je od kamena miljevine, duga je68 cm, iroka 59 cm, a debela 15 cm. Natpis na njoj je uklesan spiralno u tri reda u obliku etverokuta (vjerovatno da bi se mogao itati tokom obilaska oko oltara), a sastoji se od 25 rijei.

Natpis je nejasan i veoma ga je teko protumaiti, budui da su mnoga slova uslijed raspada kamena slabo ili nikako vidljiva. Jo uvijek je lingvistika, historijska i arheoloka misterija, te je bilo mnogo pokuaja objanjavanja natpisa. Imena onih to su sagradili crkvu nisu najjasnija, kao ni ime upe. U natpisu se spominju Kreimir (Krsmir, Kresimir, Uskrsmir) i njegova ena Pavica (Pravica, Pribica) koji su zasluni za podizanje crkve, te upa ije se ime tumai kao Urun (Urumovaa) ili kao Vrulac. Meutim, postoje jo i razna druga tumaenja. Sva vlastita imena su, pretpostavlja se, pokraena, zbog ega i jesu problematina.Prema tumaenju Marka Vege, arheologa i historiara te jednog od najistaknutijih istraivaa srednjovjekovne Bosne, natpis glasi ovako:U ime oca i sina i svetoga duha. Ovo je crkva Arhanela Mihajla, a zida je Uskrsmir sin Bretov, u upi Urun i eni njegovoj Pavici.

Arheolog Radoslav Dodig natpis tumai ovako:U ime oca i sina i svetoga duha. Ovo je crkva Arkanela Mihovila a zidao ju je Kresimir, sin Sretenov, upi Rastoci, i njegova ena Pravica.Humaka ploa se danas uva u muzeju koji je u sklopu franjevakog samostana Humac na Humcu pored Ljubukog. Ovaj muzej je i najstariji u Bosni i Hercegovini. Utemeljen je 1884. godine, etiri godine prije osnivanja Zemaljskog muzeja u Sarajevu.

2. Natpis iz Police kod Trebinja, XII v. Lit. Stojanovi Lj. - Jireek K., Junoslovenski filolog I, Beograd, 1913, sv. 1-2, str. 104-105; Vego M., Glasnik Zemaljskog muzeja N.s. XVII, Sarajevo, 1962, str. 257-262. Na oteenoj ploi epitaf Grdu, upanu trebinjskom, pisar je majstor Braja (Bratjen?). Danas u Zaviajnom muzeju u Trebinju.Tekst :V dni kneza velijega Mihojla vmre upan Grd trbinski i v to lto zida jemu raku brat upan Radomir s s(i)nmi jegovmi i ena jemu. Tvara mojstr imenem Bra. Boe ti daj zdravije. Prijevod: U dane velikoga kneza Mihajla umrije upan trebinjski Grd i te godine sazida mu grob brat Radomir, upan, s njegovim sinovima i enom. Gradi majstor imenom Braja. Bog ti dao zdravlje.

3.Natpis iz Podbreja, iza 1193. god. Lit. Vego M., Osloboenje, Sarajevo, 1965, od 2. VII. Kamena ploa u selu Podbreju kod Zenice sa epitafom Gradii i eni mu Varvari. Grob je bio u hramu sv. Jurja. Natpis poznat kao natpis velikog sudije Gradie. Od 1965. god. u Muzeju grada Zenice. Tekst :V dni b(a)na velik(a)go Kulin(a) be Gra(d)a sudija veli u njeg(a) i s(a)zida /hram/ svetago Juri, i se lei u n(e)go i ena jeg(a) Vare, poloi /se/ (s)emo u njego. A se zida Drae O(h)muanin jemu. Voli, B(o)e, nas vo(z)ljubljeni. Az pis(a)h Prokopije pop. Prijevod :U dane velikoga bana Kulina bijae u njega veliki sudac Gradia. On sazida hram svetoga Jurja i on lee u njega, a poloie ovamo u njega i enu njegovu Varu (Barbaru). To mu zidae Drae Ohmuanin. Voli nas, Boe ljubljeni. Pisah ja pop Prokopije.

4.Natpis iz Aranelova, XIII v. (prva polovina). Lit. Belagi S., GZM, N.s. XIV, Sarajevo, 1959, 240-241; Vego M., GZM, N.s. XVII, Sarajevo. 1962, 201, 231. 5.Natpis iz Malog ajna, XIII v. Lit. Vukovi J. - Kuan A., GZM, N.s. II, Sarajevo, 1947, 51-68; Belagi ., Steci, 37 - 38, 95. Kamena ploa na kojoj je epitaf kaznacu Nespini. Bila na pravoslavnom groblju u Malom ajnu, na podruju Graanice kod Visokog, sada u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. 6.Natpis iz Ljusia kod Uloga, 1353-1377. Lit. Belagi S., GZM, N.s. XIV, Sarajevo, 1959, 243-245; Vego M., GZM, N.s. XIX, Sarajevo, 1964, 202- 203. Nadgrobni kameni spomenik u obliku sanduka s epitafom Pribislava Petojivia.

ZAPISI NA MARGINAMA

Poseban nain miljenja, sa izvjesnim heretikim elementima u odnosu na uenje pravovjernih crkava, zacrtanim slovom i duhomTajne knjige, doao je do izraaja u tumaenju kanonskih tekstova. Ta tumaenja su vrena, iz opreza zbog svakodnevnih opasnosti od inkvizitorske intervencije, usmenim putem, ali se poneki komentator nije mogao suzdrati a da na marginama ne zabiljei poneki zapis koji nam moe pomoi da odgonetnemo sutinu patarenskih komentara. Ona se sastojala od dva osnovna elementa: razbijanja i kritke izvjesnih dogmi kao i protesta protiv svemoi vladajuih crkava i drave. U tom pogledu najinteresantnije su glose iz Srekovievog evanelja, koje spadaju u posebnu podvrstu srednjovjekovne duhovne knjievnosti, poznate pod imenomRazumnik(iliPitanja i odgovori) u starim slavenskim knjievnostima, a na zapadu kaoLucidarius(Prosvjetitelj). Za razliku od ovih glosa koje imaju apokrifni karakter, bosanske glose iz navedenog rukopisa umnogome forsiraju heretika, bogumilska shvatanja. Po ovom patarenskom glosatoru, koji misli u duhu principa dualistikog pogleda na svijet, ovjeje su due aneli zavedeni od Sotone kao bojeg suparnika. Te due su zarobljene u materijalnom svijetu, u ljudskom tijelu, amogu se spasiti samomilou bojom, a neeuharistijom. Stari zavjet jevjera Jidina. Krtavanjevodomne moe pomoi ljudskom rodu, a Ivan Krstitelj nije svetac negovodonosac, te je ispravno i korisno samoduhovno krtenje, o kome pouavaju svaki dan vjernikedvanaest apostola, to se moe odnositi nana dvanaest starjeina Crkve bosanske.Zapadne crkva je prema ovoj interpretacijiSotonina crkva, koji slui gospodaru vijeka,knezu vijeka(ovog svijeta). Glosator izGrujievog evanelja(Vrutokog rukopisa) govori u svojim zapisima o istonoj crkvi kao podmitljivoj, jer se njene starjeine postavljaju na visoke poloaje pomou mita (srebrom i zlatom). U drugoj glosi u istom rukopisu dijak upuuje prekor svom starjeini prepodobnejem Ratku, nazivajui sebe gladnim siromahom. Moda se prvim zapisom aludira i na samu bosansku crkvu, koja je u novije doba uivala status dravne crkve, i na Ratka, kao jednog od njenih starjeina to su se poeli bogatiti sluei interesima drave i nekih monih njenih predstavnika, dok je nasuprot tome stanje dijaka, koji se nalazi na tako nezavidnom poloaju da mora ak i da gladuje, mada vri dobro i poteno svoju dunost, teko i nesigurno. Uenje Crkve bosanske, izraeno u glosama na marginama izvjesnih bosanskih rukopisa do kraja je rasvijetljeno rukopisima iz knjiga katolike crkve, nastalim iz potrebe za pobijanjem manihejskih zabluda, kojim je kao idejnom kugom bila zaraena Bosna. Najvaniji meu njima je spis iz XIII vijeka, poznat pod naslovomVani momenti i primjeri uzeti iz rasprave izmeu katolika Rimljanina i bosanskog patarena(vid F. Raki,Prilozi za povjest bosanskih patarena, Starine I, Zagreb 1869).Veoma lijepi su zapisi krstijanina Stanka Kromirijanina na marginama odlomka Batalovog evanelja (poznatog i kaoLenjngradsko bosansko evanelje). Stanko pie o tepaiji Batalu, koji je veliku panju posveivao patarenima, kao o ovjeku goleme moi i ugleda u tadanjem drutvu. Neki detalji ovog zapisa kazani su vrlo skladno, istim narodnim jezikom, zahvaljujui emu ove glose mnogi uvrtavaju u knjievne tvorevine svoje epohe. Kromirjaninov popis starjeina bogumilske crkve u istom rukopisu dragocjen je historijski podatak ne samo za izuavanje razvoja Crkve bosanske nego i itavog bogumilskog pokreta na Balkanu. Naime, u prvom dijelu popisa, koji poinje sa Jeremijom kao rodonaelnikom (poznatim u istoriji i iz nekih drugih spomenika i ponekad poistovjeenim sa popom Bogumilom), nalaze se imena svih herezijarha do djeda Rastudija, za koga se pretpostavlja da je osniva prvi put vrste bosanske patarenske crkvene organizacije, a zatim imena bosanskih djedova, episkupa Crkve bosanske do vremena u kome je ivio Stanko Kromirjanin, dakle do 1393. Radei na knjizi za Divoa Tihoradia, anonimni dijak iz Zavrja zastao je kod rijei krin, ne znajui ta ona znai. Presretan da je saznao njen smisao, on hita da to zabiljei: Lilije, cvijetu ime krinU jednom rukopisu s kraja XIV stoljea dijak se na margini ovako potpisao: A zapisa bojom milostiju krstijanin, a zovom Tvrtko Prinkovi, zemljom Gomilanin. Kasnije e se na istoj stranici ruka nekog pakosnog pravovjernika dopisati na raun bosanskog heretika sljedee: I bog zna neka je to svinja bila!ZAKLJUAK

Cjelokupna duhovna kultura srednjega vijeka proeta je kranskim svjetonazorom, pa su religiozni motivi zastupljeni u svim oblicima i vidovima umjetnikoga stvaralatva. Kako je svaka knjievnost odraz povijesnoga trenutka u kojem nastaje, potreba drutva iz koje potjeu pisci i korisnici, te ideoloke podloge, bosanska srednjovjekovna knjievnost prezentira se kao zbroj nabonih djela, prvenstveno etveroevanelja i zbornika, dok su djela sa svjetovnim temama iznimno rijetka. U bosanskoj srednjovjekovnoj knjievnosti nema propovjednike literature, ivotopisa svetaca ili nabone poezije, to se tumai vezanou te literature za tzv. crkvu bosansku i njezino specifino ustrojstvo. Kriterij knjievnoga u to se vrijeme bitno razlikuje od dananjega, to znai da za 4 srednjovjekovnoga ovjeka evaneoski tekst predstavlja literaturu najviega domaaja. Status knjievnoga djela odredio je i izbor jezika, pa su srednjovjekovni naboni tekstovi pisani crkvenoslavenskim jezikom, to znai da se na staroslavenske jezine odlike naslojavaju oblici ivoga narodnoga jezika. Razlog tomu je to u slavenskom svijetu toga vremena crkvenoslavenski je slubeni jezik crkve, tonije bogosluja i liturgija, a samim tim ima i status knjievnoga jezika, kojim se onda jedino mogu pisati djela s knjievnim atributom. To je odnos identian onom koji postoji u onodobnoj zapadnoj Europi, gdje je jezik bogosluja latinski, pa se latinski piu sva knjievna i znanstvena djela. europskih naroda, bez obzira na postojanje ivih jezika, npr. njemakoga, engleskoga, talijanskoga itd. Srednjovjekovna bosanska knjievnost nije originalna, nastala je prepisivanjem sa starijih prijedloaka pisanih staroslavenskim ili kojim tipom crkvenoslavenskoga jezika. Pismo srednjovjekovne knjievnosti je irilica, a samo je mali broj sauvanih spomenika pisan glagoljicom. Najvei broj djela nastao je u 14. i 15.st. za vrijeme izrazitoga procvata srednjovjekovne bosanske drave. Najvei broj tih knjiga danas se nalazi izvan bosanskohercegovakoga prostora, u mnogim svjetskim knjinicama ili u posjedu privatnih lica.

LITERATURA

1.Dr.Imamovi Mustafa - Historija Bonjaka (drugo izdanje),Sarajevo: Bonjaka zajednica culture Preporod, 1998.2.Dr.Imamovi Mustafa Historija drave prava Bosne i Hercegovine (Knjiga trinaesta), Sarajevo.3.Akademik dr Dzevad Juzbai,Prof.dr Ibrahim Karabegovi(iz recenzije) - Bosna I Hercegovina od najstarijih vremena do Drugog svjetskog rata (Prvo izdanje), Grupa autora: Dubravko Lovrenovic, Boris Nilevic.4.Herta Kuna SREDNJOVJEKOVNA BOSANSKOHERCEGOVAKA KNJIEVNOST objavljeno u: Demal eli, Pisana rije u Bosni i Hercegovini5.Mehmedalija Mak Dizdar Stari bosanski tekstovi .

27