OSNOVE EKONOMSKIH ISTRAŽIVANJA

Prof. dr. sc. Ratko Zelenika

1. Što je to znanost?Znanost – je skup sistematiziranih i argumentiranih znanja u određenom

vremenskom razdoblju o objektivnoj stvarnosti do kojega se došlo primjenom znanstvenih metoda, a kojima je temeljna svrha i cilj spoznaja zakona i zakonitosti o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti prirodnih i društvenih pojava i maksimizacija učinkovitosti ljudske prakse.

Bitni elementi koji determiniraju pojam znanosti jesu:1. skup znanja o predmetu znanstvenog istraživanja,2. povijesni trenutak,3. objektivna stvarnost,

1

4. svjesna primjena znanstvenih metoda,5. dijagnosticiranje prirodnih i društvenih pojava u prošlosti i sadašnjosti,6. projiciranje,7. prognoziranje,8. predviđanje prirodnih i društvenih pojava u budućnosti.

Temeljne i razvojne značajke znanosti čine:1. jedinstvenost znanosti,2. jedinstvo znanstvene teorije i prakse,3. znanstveno istraživanje i znanstvene metode,4. svjesno organizirani timski rad znanstvenika,5. dinamički razvoj znanosti,6. sličnost u fazama razvoja znanosti (3),7. objektivnost i znanost,8. preciznost, studioznost i znanost,9. pouzdanost i znanost,10. sustavnost i znanost,11. analitičko-sintetički postupak i znanost,12. racionalnost i znanost.

2. Klasifikacija znanosti?Klasifikacija znanosti – predstavlja otkrivanje interakcijskih veza

između njenih segmenata: područja, polja, grana, ogranaka (…) i to na osnovi određenih načela o njihovim uzajamnim vezama.

Povijesni razvoj znanosti karakteriziraju tri glavne razvojne faze:1) prva – karakterizira jedinstvenost znanosti,2) druga – karakterizira diferencijacija znanosti,3) treća – karakterizira detaljna diferencijacija i integracija pojedinih

znanstvenih disciplina u znanstvena područja.

Objektivnu klasifikaciju znanosti vrlo je teško postaviti, pa se ona najčešće čini subjektivno, prema praktičnim potrebama, na pojedina područja proučavanja.

U RH su do sada donesene tri klasifikacije znanosti:1) prva je donesena 1979. godine, ima 5 znanstvenih oblasti i 36 znanstvenih

područja,2) druga je donesena 1989. godine, ima 5 znanstvenih oblasti, 46 znanstvenih

područja i 345 znanstvenih disciplina,3) treća je donesena 1994. godine privremeno, ima 6 znanstvenih područja,

kasnije 1997. godine, ima šest znanstvenih područja, 45 znanstvenih polja.

Najnovija klasifikacija sadrži i znanstvene grane koje se navode po znanstvenim područjima: područje prirodnih znanosti (5 znanstvenih polja, 21 grana znanosti),

2

područje tehničkih znanosti (15 znanstvenih polja, 61 grana znanosti).

Iako je najnovija klasifikacija znanosti uglavnom primjerena današnjem stupnju razvoja znanosti, tehnike, tehnologije, proizvodnih snaga, proizvodnih i društvenih odnosa, ona ima i određenih nedostataka, nepreciznosti, nelogičnosti, zbrke u hijerarhiji, pa bi je stoga trebalo podvrgnuti javnoj verifikaciji, domaćoj i stranoj. Osim toga, klasifikaciju dinamičke znanosti treba stalno usavršavati, dopunjavati, prilagođavati i ići u korak s vremenom, teorijskim i praktičnim dostignućima i potrebama.

6 znanstvenih područja čine:1. prirodne znanosti,2. tehničke znanosti,3. medicinske znanosti,4. biotehničke znanosti,5. društvene znanosti,6. humanističke znanosti.

3. Vrste znanstvenih istraživanja?Znanstveno istraživanje – je specifična intelektualna djelatnost kojoj je

temeljna svrha otkrivanje i dokazivanje znanstvenih istina pomoću znanstvenih metoda. Rezultati znanstvenog istraživanja trebaju biti znanstveno utemeljeni, oni trebaju predstaviti nešto novo, ili bar inovirano, oni bi trebali povećati svjetsku riznicu znanja.

Znanstvena se istraživanja dijele na: fundamentalna – ona istraživanja koja povećavaju opći fond znanstvenih

činjenica i znanja i koja determiniraju nova područja ljudskih zanimanja i spoznaja, ali koja nemaju ili ne moraju imati praktičnu primjenu svojih rezultata. Dijele se na:

usmjerena i neusmjerena fundamentalna istraživanja,

aplikativna – teorijski ili eksperimentalni rad koji se poduzima radi stjecanja novih znanja, ali koji je prije svega, usmjeren na rješavanje nekog praktičnog zadatka, odnosno ostvarivanje određenog praktičnog cilja.

Vrste znanstvenih istraživanja:1. stručno istraživanje,2. istraživanje prošlosti,3. istraživanje sadašnjosti,4. istraživanje budućnosti,5. prethodna istraživanja,6. povremena istraživanja,7. stalna istraživanja,8. “završno” istraživanje,9. kvalitativno istraživanje,

3

10. kvantitativno istraživanje,11. disciplinarno i višedisciplinarno istraživanje,12. institucijsko istraživanje,13. mikro istraživanje,14. mezo istraživanje,15. makro istraživanje,16. mega istraživanje,17. individualno istraživanje,18. timsko (grupno) istraživanje.

4. Što je problem, predmet i hipoteza znanstvenog istraživanja, te vrste hipoteze?

Znanstveni problem – neka činjenica ili pojava koja je za istraživača iznenađenje, neshvatljiva, nemoguća, nepoznata, proturiječi postoječim spoznajama i tjera na razmišljanje i traženje odgovora...

Predmet znanstvenog istraživanja; stvari, pojave, odnosi, društvo, ponašanje, mišljenja, stavovi, interesi. definira se iz problema istraživanja tj. znanstvenog problema, a iz

znanstvenog problema i predmeta istraživanja postavlja se hipoteza koju treba dokazati ili opovrgnuti čime se riješava znanstveni problem i predmet istraživanja.

Hipoteza – znanstvena pretpostavka postavljena za objašnjenje neke pojave koju treba provjeriti, te dokazati ili opovrgnuti da bi postala vjerodostojna znanstvena teorija.

Imamo 3 temeljna izvora hipoteze:a) nužnost proširenja spoznaje,b) nužnost prevladavanja nedostatka već stečenih spoznaja,c) potreba stalnog provjeravanja aktualnosti stečenih spoznaja.

Vrste hipoteze:1) kvalitativna

(hipoteza kojom se želi i nastoji dokazati da neka pojava sadrži određeni atribut).2) kvantitativna

(hipoteza u kojoj se pretostavljaju određeni brojčani odnosi – utemeljen je na statističkoj metodi).

3) kauzalna ili uzročna (pretpostavlja određenu povezanost između 2 ili više obilježija).

4) opća (pretpostavkom se predodređuje opći predmet).

4

5) posebna (pretpostavkom se predodređuje posebni predmet).

6) pojedinačna (pretpostavkom se predodređuje individualni predmet, tj. pojedinačna pojava).

7) radna (istraživači su uvjereni da će biti korisna u istraživanju).

8) znanstvena (je spoznajna pretpostavka koja se temelji na dovoljnom broju osnovanih razloga znanstvenih spoznaja).

9) hipoteza ad hoc (hipoteza koja jednostavno “padne na pamet”).

10) pomoćna (je takva hipoteza kojom se mijenja, dopunjava ili popravlja ona hipoteza koja se pokaže neadekvatnom u znanstvenom istraživanju).

11) preliminarna (je takva hipoteza koja nije dovoljno određena, nezna se ako je valjana i dovoljna, te se tijekom istraživanja popravlja ili dopunjuje).

12) fiktivna (nerealna hipoteza).

13) prazna (ne može se provjeriti).

14) plodna (ona se može provjeriti).

5 pretpostavki za valjanu hipotezu:1. Relevantnost – hipoteza mora omogućiti rješenje osnovnog problema

istraživanja, a ne nekog drugog;2. Provjerljivost – misaonim postupcima, znanstvenim činjenicama ili

iskustvom potrebno je potvrditi, odnosno dokazati ili opovrgnuti hipotezu ili neku od njenih konsekvencija;

3. Kompatibilnost – hipoteza se mora što bolje usuglasiti sa drugim, već provjerenim i prihvaćenim hipotezama. Odbacuju se one hipoteze koje proturječe temeljnim znanjima i uvjerenjima, jer hipoteza ne smije biti apsurdna;

4. Plodnost – hipoteza mora biti što plodnija, mora biti usmjerena objašnjavanju što više pojava;

5. Jednostavnost – u formulaciji hipoteze treba težiti da ona bude što jednostavnija, razumljivija, prihvatljiva. Ako postoji više sličnih, prednost se daje onoj jednostavnijoj, jer hipoteza mora biti jasna, a ne dvosmislena.

5. Znanstvene metode?Znanstvena metoda – je skup različitih postupaka kojima se znanost

koristi u znanstveno istraživačkom radu da bi istražila i izložila rezultate znanstvenog istraživanja u određenom znanstvenom području ili znanstvenoj disciplini. Istodobno znanstvena metoda je i put istraživanja kojim se oblikuje i

5

izgrađuje znanost. Znanstvenom metodom naziva se i svaki način znanstvenog istraživanja koje osigurava sigurno, sređeno, sustavno i točno znanje.

Osnovne značajke znanstvenih metoda jesu: objektivnost, pouzdanost, preciznost, sustavnost i općenitost.

Podjela i vrste znanstvenih metoda:1) induktivna i deduktivna metoda

Induktivna metoda – je sistematska i dosljedna primjena induktivnog načina zaključivanja u kojem se na temelju pojedinačnih ili posebnih činjenica dolazi do zaključka o općem sudu. Deduktivna – iz općih se stavova izvode posebni, pojedinačni stavovi,

2) metoda analize i sintezeMetoda analize – raščlanjivanje složenih misaonih tvorevina na njihove jednostavne sustavne dijelove i elemente i izučavanje svakog dijela za sebe i u odnosu na druge dijelove, odnosno cjeline. Sinteza – spajanje, sastavljanje jednostavnih misaonih tvorevina u složene i složenijih u složenije, povezujući izdvojene elemente, pojave, procese i odnose u jedinstvenu cjelinu u kojoj su njezini dijelovi uzajamno povezani.

3) metoda apstrakcije i konkretizacijeMetoda apstrakcije – namjerno odvajanje nebitnih i isticanje bitnih elemenata i osobina određenog predmeta ili pojave istraživanja. Konkretizacija – misaoni postupak suprotan apstrakciji, => PROVJERI U KNJIZI, SUMNJIVO!

4) metoda generalizacije i specijalizacijeMetoda specijalizacije – misaoni postupak kojim se od općeg pojma dolazi do novog pojma, užeg po opsegu, a bogatijeg po sadržaju. Generalizacija – misaoni postupak uopćavanja kojim se od jednog posebnog pojma dolazi do općenitijeg koji je po gradaciji viši od ostalih pojedinačnih, s time da je vrijednost dobivenog pojma postojana.

5) metoda dokazivanja i opovrgavanjaMetoda dokazivanja – jedna od najvažnijih metoda u kojoj su inkorporirane gotovo sve metode i svi posebni metodski postupci. Dokazivanje je izvođenje istinitosti pojedinih stavova na temelju znanstvenih činjenica ili na temelju ranije utvrđenih istinitih stavova. Opovrgavanje – metodski postupak kojim se umjesto dokazivanja teze, ona odbacuje i pobija. Ona se sastoji u dokazivanju pogrešnosti teze.

6) metoda klasifikacije – najstarija i najjednostavnija – sistematska i potpuna podjela općeg pojma na posebne, koje taj pojam obuhvaća.

6

7) metoda deskripcije – postupak jednostavnog opisivanja ili ocrtavanja činjenica, procesa i predmeta u prirodi i društvu, te njihovih empirijskih potvrđivanja odnosa i veza, ali bez znanstvenog tumačenja i objašnjavanja.

8) metoda kompilacije – postupak preuzimanja tuđih rezultata znanstveno-istraživačkog rada, odnosno tuđih opažanja, stavova, zaključaka i spoznaja. Ova se metoda, dakle, temelji na oponašanju drugih, pri čemu se često preuzimaju dijelovi tuđih radova. Kompilacija je nesamostalno iz više djela sastavljeno literarno djelo – ponekad prelazi u plagijat!

9) metoda komparacije – komparativna metoda je postupak uspoređivanja istih ili srodnih činjenica, pojava, procesa i odnosa, odnosno utvrđivanja njihove sličnosti u ponašanju, intenzitetu i razlikama među njima.

10) statistička metoda – u 20. st. postala jedna od najvažnijih metoda. Sevdar (Serdar–pregledaj u knjizi!): “Statistika je znanost o metodama za istraživanje masovnih pojava s pomoću brojčanog istraživanja”. Čaval: “Statistika je znanost o metodama pomoću kojih analiziramo pojave koje nas okružuju, tako da pomoću grafikona i izračunatih pokazatelja otkrivamo njihove strukture, karakteristike i zakonitosti u pojedinim vremenskim intervalima, te uzročno-posljedične veze između tih pojava”.

11) matematička metoda – znanstveni sustavni postupak koji se sastoji u primjeni matematičke logike, matematičkih formula, matematičkih simbola i brojnih matematičkih operacija i uopće matematičkog načina zaključivanja u znanstveno-istraživačkom radu.

12) metoda modeliranja – sistematski istraživački postupak pomoću kojega se izgrađuje neki stvarni ili idealni znakovni sustav sposoban da zamjeni predmet koji se istražuje, da zamjeni predmet koji daje određenu informaciju o njemu i napokon to je sustav na kojem je, zahvaljujući navedenim svojstvima, moguće eksperimentalno istraživati proračune ili logičku analizu, da bi se na taj način dobiveni podaci proširili na pojavu koja se istražuje, kako bi se o njoj stekla pouzdana spoznaja.

13) kibernetička metoda – kibernetika je znanost o upravljanju sustavima i procesima svih vrsta. Kibernetika je znanost ne samo o upravljanju živim bićima, strojevima i njihovim kombinacijama nego znanost o upravljanju svim vrstama sustava i procesa.

14) eksperimentalna metoda – postupak promatranja pojave koja se ispituje pod točno određenim uvjetima koji dopuštaju da se prati tijek pojave i da se ona svaki puta uz ponavljanje tih uvjeta ponovo izazove.

15) dijalektička metoda – temelji se na dijalektičkom materijalizmu kao filozofskom i znanstvenom pogledu na svijet. Bit dijalektike je u tome da su sve pojave, procesi i odnosi u prirodi i društvu, te razni oblici kretanja materije, primaran materijalan svijet, a svijet ljudi samo je odraz materije kao bitnosti svega. U znanstveno-istraživačkom radu posebice je važna

7

realna dijalektička metoda, a to je zapravo, dijalektička materijalistička metoda stvarnog saznanja.

16) povijesna metoda – postupak kojim se na temelju raznovrsnih dokumenata o dokaznog materijala može egzaktno saznati što se u prošlosti dogodilo i, po mogućnosti, kako i zašto se to tako dogodilo. U upotrebi ove metode uzimaju se u obzir naročito kronologija, razvoj i uzročno-posljedične veze o predmetu istraživanja.

17) generička metoda – nastoji se shvatiti, objasniti i opisati neku pojavu u njenom postanku, izučavanjem tijeka njezinog prethodnog razvoja.

18) teorija sustava kao metoda – novija znanstvena disciplina. Karakteristično je da ona preferira izučavanje cjeline formulirane na odnosima među podsustavima i formulirane na odnosima podsustava i sustava.

19) aksiomatska metoda – razvila se iz klasične metode dedukcije, ona je suvremeni oblik deduktivne metode, od koje se razlikuje po tome što aksiomatska metoda koristi brojne i raznovrsne postupke formalizacije. Ova metoda polazi od aksioma (aksiom je osnovno načelo što se ne može i ne treba dokazivati, jer je očito, pa služi kao osnova za druge izvode).

20) metoda idelanih tipova – misaona apstraktna konstrukcija jednostrano naglašenih svojstava neke vrste društveno-povijesne pojave s određenog teorijskog stajališta. 3 vrste pojmova tipova:

klasifikatorski, idealni i ekstremni tipovi.

21) empirijska metoda – postupak koji se zasniva samo na iskustvu radi otkrivanja objašnjavanja nekih pojava, sudova i zaključaka. Omogućuje pristup istraživanjima i izvođenje eksperimenata bez postavljanja hipoteze ili nastojanja da se ona dokaže.

22) metoda studija slučaja – postupak kojim se izučava neki pojedinačni slučaj iz određenog znanstvenog područja. Ova metoda nije u pravom smislu riječi znanstvena, ona je samo prva faza u znanstvenoj metodi, jer se samo na temelju rezultata promatranja više slučajeva mogu izvući određene zakonitosti.

23) metoda anketiranja – postupak kojim se na temelju anketnog upitnika istražuju i prikupljaju podaci, informacije, stavovi i mišljenja o predmetu istraživanja.

24) metoda intervjuiranja – vrlo često prakticirana, slična metodi anketiranja – intervju je usmena anketa.

25) metoda promatranja – prva i osnovna metoda svakog znanstveno-istraživačkog rada. Pomoću te metode prikupljaju se podaci i informacije o činjenicama, pojavama i procesima, te se upoznaju odnosi i veze među

8

njima. Pretpostavke za uspješno promatranje jesu pažljivost, ustrajnost i smisao za uočavanje sličnosti i razlika predmeta istraživanja.

26) metoda brojenja – brojenje je metodski postupak kojim se utvrđuje broj elemenata ili članova nekog skupa ili klase. Brojenje je metodski postupak znanstvenog otkrića, jer se brojenjem može doći do korisnih podataka potrebnih za koncipiranje teorijske postavke.

27) metoda mjerenja – jedan od najvažnijih postupaka za prikupljanje, verifikaciju i analizu podataka. Mjerenje – metodski postupak kojim se uz pomoć nekog instrumenta utvrđuje brojčana vrijednost nekog ekstenzivnog svojstva. Ili, mjerenje je uspoređivanje dvije istovrsne veličine, tako da se utvrdi njihov omjer.

28) delfi metoda – sustavno i organizirano prikupljanje predviđanja tima eksperata, pa sukladno tome ona predstavlja metodologiju sustavne primjene znanstvenog mišljenja u postupku donošenja važnih odluka o budućnosti značajnih pojava u razvoju gospodarstva.

29) metoda “mozaik” – način pripremanja i objavljivanja znanstvenih i stručnih djela – priprema i objava po opsegu manjih djela, koje će po načelu “mozaika” na kraju sistematizirati u opsežno, kvalitetno novo djelo, npr. enciklopedije, leksikoni…

30) ostale znanstvene metode – više desetaka posebnih, pomoćnih, dopunskih, izvedenih i sl. metoda, koje se samo privremeno, u pravilu vrlo rijetko, primjenjuju u znanstvenim istraživanjima, ili se primjenjuju samo u nekim znanstvenim disciplinama. Npr. metoda strateških igara, scenario metoda, Brainstorming metoda, Monte Crlo metoda, metoda kolektivnog generiranja ideja, metoda troškova i koristi (CBA analiza), metoda troškovne učinkovitosti (CEA analiza).

6. Nabroji i objasni metode znanstvenog istraživanja? (obavezno delfi metoda)1. METODA CRNE KUTIJE – polazi od spoznaje da se može djelovati na

proces ili sustav i njime upravljati, a da se pritom ne poznaje unutrašnja struktura i funkcija sustava. Znači sve se promatra kao sustav, a svaki sustav ima podsustave i nadsustave. Problem nepoznavanja strukture i funkcije na razinama nižim od promatrane rješava se prihvaćanjem te činjenice. Tako se nepoznata struktura i funkcija sustava tretiraju kao “crna kutija”. Rabe se

9

termini bijela kutija kad su struktura i funkcija poznate, te siva kutija kad su struktura i funkcija djelomično poznate.

2. METODA MODELA – metodološko sredstvo koje pomaže u prikazu i razumijevanju složenih pojava realnog svijeta. Nakon što je objekt proučavanja definiran kao sustav – objekt, proučavanje se nastavlja razvijanjem 1 ili više modela. Imamo vrste modela s obzirom na: jednoznačnost i simetričnost, izomorfni i homomorfni sadržaj, modeli oblika, strukture, funkcije itd., stupanj apstrakcije: apstraktni i višedimenzionalni, ponašanje u vremenu: statički i dinamički.

3. METODA (NAČELO) POVRATNE VEZE – ili povratna sprega koja uz pomoć informacija o izlaznom rezultatu povratno djeluje na promjenu ulaznog djelovanja sustava. Ovaj model se nastavlja na metodu crne kutije. Povratnom vezom mijenja se utjecaj okolne tj. ulazni vektor: negativna povratna veza – nastaje kad se povratnom vezom smanjuje utjecaj okoline, a pritom se zadržava ista efikasnost funkcioniranja (ima poduzeće koje dobro posluje), pozitivna povratna veza – nastaje ako se povratnom vezom povećava utjecaj okoline na efikasnost funkcioniranja. Relativnost proizlazi iz činjenice da su svi podsustavi upravljačkog procesa (informiranje, odlučivanje, interveniranje i izvođenje) neposredno povezani i s okolinom koja na njih djeluje i parcijalno.

4. DELFI METODA – bavi se istraživanjem mnogih ekonomskih fenomena čija se budućnost ne može konzistentno predvidjeti. Tj. pomaže u postupku donošenja važnih odluka o budućnosti različitih pojava i fenomena značajnih za gospodarstvo. Tri važne karakteristike delfi metode: 1) Anonimnost edsperta – delfi metoda se provodi pomoću grupe stručnjaka

koji čine ekspertni tim ali se oni međusobno ne poznaju i ne komuniciraju,2) Iteracija i kontrolna iteracijska sprega – statistički obrađene skupne

odgovore prethodnih iteracija (rundi) vraćaju se istim članovima tima, sve dok se ne postigne najveća konvergentnost odgovora.

3) Statistički skupni odgovori – mišljenja članova ekspertnog tima uvijek se daju skupno u statističkom obliku.

Postupak delfi metode: definiranje problema i predmeta istraživanja i postavljanja hipoteze, sastavljanje upitnika, pripremanje informacija za ispitanike, formiranje espertnog tima.

Prednosti delfi metode – objektivna i precizna dugoročna prognoza neke pojave, temelji se na znanstvenom mišljenju tima uglednih i afirmiranih edsperata, predmet se izučava sa svih relevantnih gledišta, omogućava se

10

svakom članu da korigira prethodno mišljenje, anonimnost članova koristi se kod pojava o kojima ne postoji dovoljno statističkih podataka. Nedostaci – mogučnost subjektivizma i elitizma, opasnost od pozitivističkog pristupa budučnosti, ona prognozira vrijeme kada će se pojava dogoditi, a ne izučava razvitak dotične pojave u tom vremenu, poteškoće pri sastavljanju tima eksperata.DELFI METODA – ona se temelji na pretpostavci i nužnosti primjene interdisciplinarnih znanosti, a vrlo često i multidisciplinarnih transdisciplinarnih i pluridisciplinarnih znanosti u procesu donošenja strateških odluka. Postupak primjene delfi metode sastoji se od više faza: Definiranje problema i predmeta istraživanja i postavljanja radne

hipoteze, Sastavljanje upitnika, Pripremanje informacija za ispitanike Formiranje ekspertnog tima, Dostavljanje upitnika pojedinim ekspertima, Aktivnosti u sklopu prve iteracije istraživanja, Aktivnosti u sklopu druge iteracije istraživanja, Aktivnost organizatora i eksperta u sklopu treće i daljnjih iteracija

istraživanja.

5. METODA MOZAIKA – slično umjetniku koji od brojnih raznovrsnih elemenata stvara umjetničko djelo – mozaik, znanstvenici isto tako pripremaju i objavljuju svoja djela.

6. INDUKTIVNA METODA – na temelju pojedinačnih ili posebnih činjenica dolazi do općih zaključaka. Vrste indukcija:

11

potpuna,

ne

potpuna,

predikativna,

analoška,

univerzalna i

kauzalna.

12

Osnovne induktivne metode: metoda slaganja, metoda razlike, kombinirana metoda slaganja i razlike, metoda ostataka i metoda popratnih promjena.

7. DEDUKTIVNA METODA – iz općih stavova izvode se posebni pojedinačni, a iz općih postavki dolazi se od konkretnih pojedinačnih zaključaka. Razvijeniji oblik deduktivne metode je aksiomatska metoda koja se temelji na načelima aksionima koji se ne mogu dokazati ili ne traže dokazivanje, jer su očigledni.

8. METODA ANALIZE – raščlanjuje složene misaone na jednostavnije sastavne dijelove i elemente, te izučava svaki element za sebe i u odnosu na druge (cjelinu). Analize: kvantitativna, kvalitativna, mikro i

makroekonomska, te

prema gnoseološkoj funkciji,

složenosti, cilju i znanstvenom polju.

9. METODA SINTEZE – spaja tj. sastavlja jednostavne misaone tvorevine u složene, te složene u još složenije. Mogu se podjeliti prema: gnoseološkoj funkciji, složenosti, cilju,

prirodi objekta, karakteru djelatnosti

subjekta i znanstvenom polju.

10. METODA APSTRAKCIJE – apstrakcija ima dvostruki smisao – apstrakcija općeg ili posebnog. Apstrakcijom se namjerno odvajaju nebitni elementi i ističu bitni elementi i osobine. Apstrakcija počiva na analizi.

11. METODA KONKRETIZACIJE – suprotna apstrakciji. Shvaća jedinstvo apstraktno-općeg u posebnom, te apstraktno – posebnog s općim.

12. STATISTIČKA METODA – istražuje pravilnosti i zakonitosti masovne pojave pomoću brojčanog istraživanja, te ih prikazuje grafikonima, tablicama i dr. ilustracijama. Ona pomoću suvremene računalne opreme i programa rješava vrlo kompleksne probleme.

13

13. MATEMATIČKA METODA – primjenjuje matematičku logiku, formule, simbole i brojne matematičke operacije u znanstvenom istraživačkom radu.

14. EKSPERIMENTALNA METODA – promatra pojavu koja se ispituje pod točno utvrđenim uvjetima, temelji se na eksperimentu, tj. kontroliranom promatranju i provjeravanju nekog zakona.

15. BRAINSTORMING METODA – grupna metoda za dobivanje novih poslovnih ideja; smatra da su ljudi stimulirani na veliku kreativnost ako se susretnu s drugima i učestvuju u grupnom istraživanju. Ovdje nema kritiziranja, sloboda istraživanja je potpuna, nitko ne dominira i ne zadržava diskusiju, cilj je kombinacija i improvizacija ideja.

7. Predgovor, pogovor, sažetak, zaključak – razlike?Predgovor – u pravilu ga imaju;

monografije, udžbenici, doktorske disertacije, magisterski znanstveni radovi, priručnici i dr. djela.

Salitrežić – najadekvatniji: “Predgovor je preliminarno objašnjenje značenja i motiva djela. On se mora odnositi na cijelo djelo, mora dati općenite karakteristike, on je jedinstven nazivnik znanstvenog djela”.

Karakteristike:1. kratkoća (max. 3 stranice, manji od uvoda),2. općenitost,3. položaj predgovora (piše se posljednji – kronološki je pogovor,

ali tipografski je uvod ili skraćeno izlaganje),4. pisac predgovora (autor djela ili neka dr. osoba),5. predgovor u novim izdanjima (objašnjava razliku između

novog i starog predgovora),6. predgovor u prevedenim djelima (prijevod autorovog i

dodatak predgovor pisca prevedenog djela),7. motiv – razlozi,8. namjena,9. poteškoće,10. zahvalnost suradnicima.

14

Pogovor – nema u knjizi!

Sažetak – jezgrovit prikaz cijelog članka, odnosno znanstvenog djela. Iznosi se pregled, odnosno vrlo kratak sadržaj cjelokupne izložene tematike.

Ima dvostruku namjenu: da posluži javnosti kao informacija o nekom djelu, da omogući čitateljima da brzo upoznaju bitna obilježja

nekog djela i na taj način ustanove je li za njih djelo zanimljivo i da li će ga pročitati.

Zaključak – završni dio svakog znanstvenog djela. Kao posebni dio moraju ga imati doktorske disertacije, magisterijski znanstveni i stručni radovi, diplomski i seminarski radovi, ali ga npr. ne moraju imati udžbenik, priručnik, leksikon ili enciklopedija, itd.

Zaključak je zapravo, na sustavan, koncizan i jezgrovit način izložena sinteza svih relevantnih spoznaja, informacija, stavova, znanstvenih činjenica, teorija i zakona koji su izneseni u analitičkom dijelu znanstvenog djela.

Predstavlja sintezu svih završnih stavova, spoznaja, relevantnih činjenica cjelokupnog pisanog djela i odgovor na osnovnu ideju teme.

U zaključku se ne iznose nove spoznaje, novi dokazi, novi podaci, nove informacije, nove činjenice, nego se on formulira na temelju već prethodno iznesenih spoznaja, dokaza, itd. Dužina do 10% djela (max. 15 stranica).8. Bitni dijelovi znanstvenog i stručnog djela i što sadrže?

Najjednostavnija struktura ili kompozicija djela ima tri temeljna dijela: uvod, razradu i zaključak.

Opsežnija znanstvena djela imaju svoje bitne elemente:1) naslov – osnovni sadržaj djela. Mora biti kratak, jasan,

precizan, privlačan i inventivan. Izražava predmet istraživanja – 5 riječi,

2) moto – oštroumna ili duhovita izreka, ili citat ili fraza, odnosno kratki napis na početku djela (ili poglavlja) u kojem autor želi dati određenu poruku ili izraziti karakter teme. Moto zapravo predstavlja koncentriran smisao nekog djela. U magisterijske znanstvene radove i doktorske disertacije ne stavlja se moto, jer ta djela imaju više interni karakter. Međutim, ako se neko od tih djela

15

tiska, odnosno objavi, nema razloga da se i moto ne napiše.

3) posveta – jedino se piše emocionalno i posebnim književnim stilom. Posvetu treba pisati na praznoj stranici kako bi se izrazila dužna pažnja onome kome se knjiga posvećuje.

4) predgovor – vidi među ostalim pitanjima.

5) sadržaj – nalazi se najčešće na početku djela, odmah iza predgovora, a prije uvoda, što je mnogo ispravnije nego kada se nalazi na kraju djela, jer je on putokaz svakog djela. Promatra se sa dva stajališta: autora – orijentacijski plan znanstvenog istraživanja, čitatelja – osnovni putokaz pomoću kojega može vrlo brzo pronaći one podatke koji su mu potrebni.

6) uvod – početni i pristupni dio rada, trebao bi predstavljati prvi dio znanstvenog rada, odnosno njegovo prvo poglavlje. Opseg max. 10% cijelog djela (15 stranica). Uvjeti: jasan, kratak, jezgrovit, što življi i privlačniji.

7) izlaganje tematike – najinventivniji i najopsežniji dio svakog pisanog djela. U tom djelu autor dokazuje postavljenu hipotezu.

Raspoređuje se u tri dijela:1. povijesno-teorijski, retrospektivni ili eksplikativni dio

– iznosi se povijest proučavanog problema njegova dosadašnja teorijska obrada i važnost istaživanog problema.

2. analitičko-eksperimentalni dio – u njemu se iznose analitički najbitnije zananstvene činjenice, spoznaje, stavovi, podaci, informacije, teorije i zakoni kojima se dokazuje ispravnost i istinitost postavljenih hipoteza.

3. persperktivni dio – u ovom se djelu predlažu konkretna rješenja, te mjere i akcije za poboljšanje i unapređenje tehnoloških postupaka i poslovanja u gospodarstvu ili određenom poduzeću.

8) zaključak – vidi među ostalim pitanjima!

9) sažetak – vidi među ostalim pitanjima!

10) popis literature – obvezno na kraju djela, svi izvori koje je istraživač, odnosno autor na bilo koji način koristio u izradi svog djela. Svrstava se u četiri skupine:1. knjige,2. članci, studije i rasprave,

16

3. ostali izvori (npr. priručnici, konvencije, propisi, natuknice i sl.),

4. nepotpisani napisi. prezime, ime ili inicijal: naslov knjige, izdanje, izdavač

i mjesto izdavanja, godina izdavanja prezime, ime ili inicijal: naslov rada, naziv zbornika,

izdavač i mjesto izdavanja, volumen ili godište, godina izdanja, broj knjige (edicije),

abecednim redom.

11) popis tablica – iza popisa literature. Sadrži broj i naslov tablice, broj stranice na kojoj se nalazi dotična tablica.

12) popis grafikona – iza popisa tablica – broj i naslov grafikona, te broj stranice na kojoj se nalazi.

13) popis fotografija – iza popisa tablica i grafikona, iako redoslijed može biti drugačiji, podaci isti kao kod tablica i grafikona.

14) prilozi – iza svih popisa tablica, grafikona, fotografija, broj i naslov priloga te broj stranice priloga,

15) stvarni registar – ili predmetno kazalo ili predmetni index ili kazalo pojmova – abecedni popis obrađenih pojmova, predmeta, geografskih ili drugih naziva, koji se nalazi na kraju opsežnijeg djela, sa naznakom broja stranice i broja decimalnog sustava na kojem se pojavljuju.

16) kratice – abecednim redom napisan popis svih najvažnijih kratica s naznakom njihovog značenja (naučiti kratice!!!!!)

9. Što je metoda, metodologija i tehnologija znanstvenog istraživanja?

Metoda (grč.methodos = način, put, istraživanje) – je planski postupak ispitivanja i istraživanja neke pojave, način rada za ostvarivanje nekog cilja na filozofskom, znanstvenom, političkom ili praktičnom području.

Termin metoda primjenjuje se u dva značenja:1. metoda znači gotov model, proceduru, redosljed po kojoj

se odvija neka praktična djelatnost. 2. metoda znači misaoni postupak primjenjen da se lakše i

što točnije otkriju i sustavno obrade znanstvene činjenice, podaci i informacije.

17

Metodologija znanstvenog istraživanja (grč. methodos + logos =riječ, govor, znanost o metodama znanstvenog istraživanja..)

Metodologija je znanost o metodama znanstvenog istraživanja.

U širem smislu metodologija je znanost o cjelokupnosti svih oblika i postupaka istraživanja pomoću kojih se dolazi do sustavnog i objektivnog znanstvenog znanja.

Tehnologija znanstvenog istraživanja – je skup zakonitih postupaka u transformaciji rezultata znanstvenih istraživanja u znanstveno i stručno djelo.

10. Koraci u tehnologiji znanstvenog istraživanja – objasni!Tehnologija – je interdisciplinarna i multidisciplinarna

znanost koja izučava i primjenjuje zakonitosti postupaka odnosno procesa, metoda i transformacija u znanstvenim područjima:

prirodnih, tehničkih (posebno), biomedicinskih, biotehnoloških, društvenih i humanističkih

znanosti.

Tehnika – je interdisciplinarna i multidisciplinarna znanost koja proučava i primjenjuje zakonitosti projektiranja, konstruiranja, izrade i izgradnje raznih proizvoda, poluproizvoda, stvari, tvari (...) u znanstvenim poljima: arhitekture i urbanizma, građevinarstva, elektrotehnike, računalnih znanosti, metalurgije...Tako definiran izraz tehnika predstavlja i praktičnu sposobnost rada za ostvarivanje nekog određenog cilja potrebnim sredstvima za rad.

U znanstveno-istraživačkom radu, znanstvenom istraživanju, tehnologiji znanstvenog istraživanja i metodologiji znanstvenog istraživanja primjerenije je dosljedno rabiti izraz metoda, bez izraza tehnika.

Tehnologija znanstvenog istraživanja – je skup zakonitih postupaka u transformaciji rezultata znanstvenih istraživanja u znanstveno i stručno djelo.

Osnovne faze (koraka, skupine aktivnosti) tehnologije znanstvenog istraživanja:

18

1. uočavanje znanstvenog problema i njegova formulacija,2. postavljanje hipoteze,3. izbor i analiza teme (naslova),4. izrada orijentacijskog plana znanstvenog istraživanja,5. sastavljanje radne bibliografije,6. prikupljanje, proučavanje i sređivanje literarne građe i

znanstvenih informacija,7. strukture ili kompozicije znanstvenog rada,8. rješavanje postavljenog znanstvenog problema,9. pismeno formuliranje rezultata istraživanja,10.primjena rezultata istraživanja,11.kontrola primjene rezultata istraživanja.

6 – najteža, najvažnija, najodgovornija i najzahtjevnija faza tehnologije znanstvenog istraživanja. Dijeli se na: prikupljanje literarne građe i znanstvenih informacija, proučavanje literarne građe, selekcija, analiza i sinteza relevantnih činjenica, stvaranje generalnog zaključka.

Prikupljanje literarne građe i znanstvenih informacija – nakon 5. koraka (faze) istraživač pristupa završnom prikupljanju literarne građe. Postoje dva izvora: pismeni i usmeni. Neprijeporna je činjenica da prikupljena literarna građa i znanstvene informacije predstavljaju temelj na kojemu istraživač treba sazidati svoju čvrstu kvalitetnu i uporabljivu pisanu zgradu. U ovoj fazi istraživač mora koristiti sve svoje sposobnosti: gledanja, slušanja, pamćenja,

mišljenja, mašte, emocija...

No, to nije dovoljno, treba znati analizirati, sintetizirati i sistematizirati prikupljene podatke i iz toga izvlačiti, formulirati i znanstveno utemeljeno osmišljavati logističke zaključke, zakonitosti, zakone, teorije...

Sukladno skupinama temeljnih vrsta objavljenih i dostupnih publikacija, odnosno bibliografskih jedinica sve izvore znanstvenih informacija moguće je svrstati: primarni izvori informacija – originali – knjige, časopisi,

doktorske disertacije, magistarski znanstveni radovi, standardi (ISO), zapisnici...

sekundarni – neoriginalni izvori – udžbenici, enciklopedije, leksikoni, rječnici, ljetopisi, vodiči...

tercijarni – current contest – servis tekućih informacija, apstrakti i indexi članaka – sastavljeni iz raznih časopisa.

19

Važnije primarne, sekundarne i tercijarne publikacije iz svih znanstvenih područja, osim klasično tiskanih oblika, dobivaju i svoje elektronički čitljive ekvivalente – baze podataka.

Baze podataka – najvažnije vrste:1. sa znanstvenim informacijama,2. bibliografske,3. referentne,4. izvorne,5. s poslovnim informacijama.

Suvremeno pretraživanje publikacija i znanstvenih informacija može se činiti na dva načina:1. izravnim pristupom bazama podataka,2. bazama podataka na CD-ROM-u.

Pretraživanje publikacija i znanstvenih informacija najčešće započinje u knjižnicama i informacijskim centrima. Vrste (najvažniji) knjižnica: sveučilišne, visoko-učilišne (visokoškolske), specijalizirane, narodne, privatne.

Proučavanje literarne građe – svu prikupljenu literarne građu treba savjesno i sustavno proučiti. Najprije se konzultira najaktualnija i najnovija literatura, a onda se prelazi na manje aktualne i prije objavljivane bibliografske jedinice. Sve činjenice i spoznaje treba srediti i zapisati.

Proučavanje se u osnovi sastoji od:1) tehnike proučavanja – sastoji se u tehnici ili vještini

čitanja. Sva se čitanja mogu svrstati u 2 skupine:1. sporo čitanje – navike: izgovor svake riječi, čitanje

riječi pojedinačno, vraćanje na već pročitani tekst i njegovo ponovno čitanje,

2. brzo čitanje – stupnjevi: srednje brzo (od 110 000 do 330 000 znakova na sat), ubrzano čitanje (selektivno čitanje – 500 000 znakova na sat), vrlo brzo čitanje (dijagonalno čitanje, do 500 znakova odjednom).

Čitanje može biti: letimično, potpuno i studijsko.2) pisanja bilježaka – preporučljivo je da se u bilješke

zapisuju samo najvažniji podaci, informacije, misli, stavovi i zaključci koji su istraživaču potrebni u obradi teme. Fiša (1 fiša – 1 bilješka) je list papira na kojemu se zapisuju bilješke znanstvenog ili stručnog karaktera, a koji će kasnije poslužiti za izradu rukopisa. Posebno su važne bilješke dokumentarnog karaktera, one koje se tiču predmeta istraživanja.

Selekcija, analiza i sinteza relevantnih činjenica

20

sinteza – selekcija bilježaka, odnosno prikupljenih činjenica – najvažnija faza rada. Selektiramo samo relevantne činjenice koje dokazuju ili opovrgavaju postavljenu hipotezu. Selekcija se čini tako da se pažljivo i s mnogo pozornosti čitaju stavovi koji su navedeni u fišama. Usporedo treba pratiti i teze iz orijentacijskog plana. U tijeku povezivanja relevantnih činjenica s fišama i radnih teza određenog dijela istraživaču će se često nametnuti potreba povezivanja ili čak eliminiranja nekih teza, a možda i razdvajanje neke teze ili dopune strukture novim tezama.

analiza i sinteza relevantnih činjenica – istraživač kritički i kvalitetno analizira izabrane relevantne činjenice, kako bi dobivenim argumentima dokazao istinitost postavljene hipoteze i riješio formulirani znanstveni problem. Nakon analize sintetizira bitne elemente u obliku odgovarajućih zaključaka.

Stvaranje generalnog zaključka – posljednja faza u znanstveno-istraživačkom radu u kojoj istraživač na temelju rezultata analize i sinteze relevantnih činjenica formulira generalni zaključak koji znači rješenje formuliranog znanstvenog problema i predstavlja doprinos znanstvenoj spoznaji.

Ostale faze:1 – uočavanje znanstvenog problema i njegova

formulacija predmet istraživanja – definiran iz problema istraživanja.

Može biti; stvar, pojava, odnos, priroda,

društvo, mišljenje, stavovi...

problem istraživanja – samo onaj problem koji se ne može riješiti učenjem i studiranjem, već je potrebno provesti znanstveno istraživanje da bi se došlo do novih znanstvenih spoznaja. Znanstveni je problem neka činjenica ili pojava koja je za istraživača iznenađenje, neshvatljiva, nemoguća, nepoznata, koja proturiječi postojećim teorijama i

21

raspoloživom znanju, pretpostavkama ili očekivanjima i koja potiče na razmišljanje tražeći odgovor, objašnjenje ili rješenje. Nakon uočavanja problema potrebno je odrediti:

prostorni, vremenski

i populacijsk

i obuhvat. objekt istraživanja – obuhvatniji pojam od predmeta

istraživanja, ali uži od problema istraživanja.

2 – postavljanje hipoteze teorijsko-misaoni postupak koji slijedi izravno nakon

utvrđivanja određenih činjenica, radi objašnjavanja ili proširenja tih činjenica ili proširenja ili produbljenja spoznaja o tim činjenicama. Tri osnovna izvora hipoteze:1. nužnost proširenja spoznaje,2. nužnost prevladavanja nedostataka već stečenih

spoznaja,3. potreba stalnog provjeravanja aktualnosti stečenih

spoznaja.Osnovne pretpostavke za valjanu hipotezu: relevantnost, provjerljivost, komparabilnost,

plodnost, jednostranost.

Razrada hipoteze – klasifikacija i specifikacija hipoteze.Modificiranje hipoteze – promjena dijela temeljne i specijalne hipoteze.Zamjena hipoteze – kad je polazna hipoteza pogrešna.Provjera hipoteze – utvrđivanje spoznajne vrijednosti stavova hipoteze, čini se teorijski ili empirijski.

Vrste hipoteze: kvalitativna, kvantitativna

(statistička), kauzalna ili

uzročna, opća,

posebna, pojedinačna, radna, znanstvena, ad hoc

(provizorna),

pomoćna, preliminar

na, fiktivna, prazna, plodna...

3 - izbor i analiza teme (naslova)Izbor – vrši se po načelima (njih 8).Tema – mora izražavati osnovni sadržaj istraživanja.Naslov – kratak, jasan, privlačan i informativan – sadrži ključne riječi o tretiranom problemu.

22

Analizom teme – odrediti probleme i pitanja koje zahtijevaju težišna istraživanja, obradu, odgovore i bitne rezultate, ali istodobno i ostalu tematiku koju je potrebno obraditi kako bi djelo bilo sveobuhvatno, temeljito, cjelovito, sadržajno i kvalitetno strukturirano.

4 – izrada orijentacijskog plana znanstvenog istraživanja

→ utvrđivanje radnih teza, podteza, odnosno osnovnih dijelova (poglavlja) i njihovih teza (poddijelova) znanstvenog ili stručnog djela.Pri obradi kompleksnijih tema izrađuje se idejni i izvedbeni projekt istraživanja – mnogo sadržajniji i konkretniji od idejnog projekta i mora sadržavati sve varijante predloženih rješenje koja se moraju temeljiti na pouzdanim, egzaktnim znanstvenim činjenicama, uvjerljivim i provjerljivim dokazima.

5 – sastavljanje radne bibliografije→ nakon izbora i analize teme i izrade orijentacijskog plana znanstvenog istraživanja.→ sve prikupljene bibliografske jedinice treba pregledati i pronaći relevantne za svoju temu.→ relevantne jedinice istraživač svrstava u nekoliko skupina:knjige,članci, referati, studiji,nepotpisani napisi,ostali izvori.

7 – pripremanje strukture ili kompozicije znanstvenog dijela

Kompozicija – organizacija, raspored i uzajamna povezanost svih elemenata znanstvenog djela. Ti su elementi raspoređeni po;

uzročno-posljedičnoj,

prostornoj i

vremenskoj vezi.

Ovisi o sadržaju i cilju teme, problemu i predmetu istraživanja, znanju...

Načela:1) jedinstva,

23

2) odabiranja,3) skladnosti ili harmonije,4) ravnomjernosti ili proporcije,5) izrazitosti,6) raznovrsnosti.

Bitni elementi znanstvenog djela – pogledaj ostala pitanja!8 – rješavanje postavljenog znanstvenog problema

Određeni znanstveni problem je riješen ako je postavljena hipoteza dokazana, odnosno potvrđena ili ako je opovrgnuta, odnosno odbačena.Uspješni istraživač mora svoje aktivnosti koncentrirati na studiozno, metodološko i logičko analiziranje i sintetiziranje rezultata znanstvenog istraživanja, formuliranje takvih rezultata i izradu odgovarajuće studije. Treba pobijediti:

neodlučnost, dvojbu i strah (od kritike).

9 – pismeno formuliranje rezultata istraživanja→ znači obrada prikupljenih podataka, informacija, stavova (...) i njihovo sustavno, jasno, jednostavno, razumljivo, koncizno i znanstveno utemeljeno pismeno oblikovanje, što ovisi o brojnim činiteljima, a prije svega o znanju, iskustvu, vještini...→ istraživač mora solidno poznavati i praktično primjenjivati sva relevantna pravila o pisanju teksta, grafičkoj i tehničkoj obradi znanstvenog i stručnog djela.

10 – primjena rezultata istraživanja→ svako znanstveno i stručno djelo moralo bi biti primjenjivo u teoriji i/ili praksi. Stupanj mogućnosti primjene rezultata istraživanja ne ovisi samo o njegovoj kvaliteti nego, prije svega, o vrsti i namjeni nekog znanstvenog i stručnog djela.U najužoj vezi s primjenom rezultata istraživanja je i verifikacija spoznaja, odnosno provjera istinitosti spoznaja prezentiranih u nekom znanstvenom ili stručnom djelu.

11 – kontrola primjene rezultata istraživanjaSvrha i cilj svakog istraživanja trebala bi biti pozitivna primjena, pozitivni učinci, dugoročna afirmacija rezultata istraživanja, bilo u teorijskom i/ili praktičnom, bilo u materijalnom i/ili nematerijalnom smislu.Sukladno navedenome kontrolu ili nadzor nad primjenom rezultata istraživanja trebalo bi redovito prakticirati, jer bi

24

se na taj način mogle dobiti prave spoznaje o pozitivnim ili negativnim učincima takvih rezultata. I ne samo to. Time se može bitno utjecati na pozitivno usmjeravanje budućih aktivnosti u određenom projektu.

11. O čemu se vodi računa kod transformacije ideje u djelo? (3 koraka)

Da bi se uspješno transformirala ideja u djelo, treba imati na umu mnogo činitelja od kojih su 3 najvažnija:

1. svaka ideja nije prava ideja – tj. pretvorba samo najbolje i primjerene ideje u djelo određene vrste, kvalitete i namjene zahtjeva mnogo znanja, rada, vremena, sposobnost, vještinu, umijeće, nadarenost.....;

2. između tehnologije znanstvenog istraživanja i metodologije znanstvenog istraživanja postoji čvrsta interakcija sprega – bez poznavanja i djelotvorne primjene znanstveno-istraživačkog instrumentarija nije moguće efikasno primjeniti tehnologiju znanstvenog istraživanja.;

3. nije svejedno kojim redosljedom primjenjivati bitne faze u procesu znanstvenog istraživanja – postoji određeni logički redosljed faza koje treba znalački, savjesno i odgovorno izvršavati (kuća se ne gradi od krova).

12. Ilustracije, literatura, 3 sustava citiranja! Ilustracije – se mogu nazvati svi prilozi, isprave,

autorovi dokazi i sl. koji se upotrebljavaju radi ilustriranja teksta nekog djela kako bi se opširnije deskripcije i brojne složene pojave reljefnije i zornije predočile čitatelju.

U znanstveno-istraživačkom radu često upotrebljavamo ove ilustracije:1) tablice – sistematski pregled podataka o karakteristikama

promatrane pojave koji su dobiveni grupiranjem prikupljenih i obrađenih pojedinačnih podataka.

2) grafikoni – zorni prikaz pojave pomoć znakova i geometrijskih likova. Mogu biti: površinski (2-dimenzionalni) i prostorni (3-dimenzionalni).

25

3) crteži – predodžba određenog predmeta većinom u ortogonalnoj projekciji s potrebnim pregledima, presjecima, kotama i podacima. Dijele se prema; sadržaju, namjeni,

načinu prikazivanja i tehnici izrade.

4) zemljovidi – posebne vrste karata. Vrste: jednostavni, tematski,

kartogrami, piktogrami...

5) fotografije – u crno-bijeloj tehnici ili u boji, na kvalitetnom glatkom papiru. Moraju biti; oštre, jasne i kontrastne.

6) sheme – opis u osnovnim, općenitim crtama, prikazivanje nečeg pojednostavljenog, šablonski...

7) slike – određena površina na kojoj se organizacijom crteža i boja stvara iluzija stvarnih pojava i prirode i prostora. Jedini opravdani razlog za uporabu izraza “slika”, umjesto naziva drugih ilustracija koje imaju svoje adekvatne izraze, mogao bi biti u pismenom značenju pojma, tj. da i ostale ilustracije slikovito prikazuju određene stvari i pojave. Ne bi trebalo koristiti izraz slika, osim za umjetničke slike i tome slično.

Svaka ilustracija treba imati; naslov, redni broj, izvor podataka i eventualno napomenu.

Literatura – prikupljena, proučena i sređena literarna građa. Pri popisu svrstava se (najčešće) u četiri skupine:1) knjige – kronološki po abecedi prezimena autora (prezime,

inicijali imena s točkom ili ime: naslov, izdanje, izdavač i mjesto izdavanja, godina izdanja). Ako je više autora knjige onda: piše se prezime i inicijali imena s točkom ili ime prvog autora uz dodatak “i dr.” ili “et alli” ili redaktor – prezime i inicijal.

2) članci, rasprave, priopćenja sa savjetovanja, studije – razlika da li su objavljeni u časopisu ili zbornicima radova: u časopisima: kronološki po abecedi prezimena autora,

prezime, inicijal ili ime; naslov rada, ime časopisa, izdavač i mjesto izdavanja, volumen ili godište, godina izdavanja i broj časopisa,

u zbornicima radova – kronološki po abecedi prezimena autora, prezime, inicijali ili ime; naslov

26

rada, naziv zbornika, izdavač i mjesto izdavanja, volumen ili godište, godina izdanja, broj knjige (edicije).

3) ostali izvori – npr. konvencije, propisi, natuknice i sl. – kronološki po godinama objavljivanja.

Pri sistematizaciji svih bibliografskih jedinica trebalo bi se pridržavati zajedničkog metodološkog pravila – sve skupine se sistematiziraju kronološki u jednu cjelinu. Npr. 1) knjige od 1. do 80., 2) članci: od 81. do 150., 3)ostali izvori od 151. do 225. To bi značilo da je pri izradi određenog djela korišteno 225 bibliografskih jedinica (po određenim skupinama).

3 sustava citiranja – dopuni znanje iz knjige!Citiranje – od riječi do riječi pismeno ili usmeno

navođenje tuđih dijelova teksta ili riječi koje se mogu izvorno provjeriti.

Postoji više sustava citiranja tuđih spoznaja, stavova..., a među njima su:1) europski sustav pozitivnih bilješki (i citiranja),2) američki ili Harvardski sustav pozitivnih bilješki i

citiranja.

13. Kako se sistematiziraju bibliografske jedinice u popisu literature? (Obrazložite postupak svrstavanja)

1. Knjige – svrstavaju se kronološki po abecedi prezimena autora, npr. ŽUGAJ, M.: ....Ako ih je više od 3, npr. BABAN, LJ. I dr. (ili et.al.): ....Ako ih je do 3 svi se pišu i stavlja se crtica.

2. Članci, rasprave, studijea) U časopisima – prezime autora, zarez, inicijali imena,

točka, dvije točke, naslov rada, zarez, ime časopisa, zarez, izdavači, mjesto izdavača, zarez, volumen ili godište, zarez, godina izdanja i broj časopisa.

27

b) U zbornicima radova – svrstavaju se kronološki: prezime autora, inicijali imena, naslov rada, naziv zbornika, izdavač i mjesto izdavača, volumen ili godište, godina izdanja, broj knjige.

c) Studije – isto kao u zbornicima radova

4. Ostali izvori – konvencije, propisi, natuknice navode se kronološki prema godinama dojavljivanja. Npr. Konvencija UN o prijevozu robe morem, 1978.g., Međunarodni ugovori – Narodne novine, 1993.g., 1.propisi: Zakon o znanstveno istraživačkoj djelatnosti, “Narodne novine”, 1993.,96., natuknice: Natuknica Tehnika, Enciklopedija, leksikografskog zavoda, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1959.g., svezak 6

5. Nepotpisani napisi

14. Fusnote (sve)?Fusnota – je pozivna bilješka koja se nalazi ispod

teksta pisana sitnim slovima, označava korišteni bibliografski izvor i objašnjava nešto u vezi s tretiranom materijom.

Postoje 3 vrste fusnota:1. Dokumentarne ili bibliografske napomene – pružaju

jamstvo istinitosti određenog citata, dobiva se veća pouzdanost.

2. Eksplikativne napomene – služe kao dopunska objašnjenja pojedinih djelova izlaganja. Nisu nužne, ali mogu biti zanimljive za čitatelja.

3. Komparativne napomene – služe za upućivanje čitatelja na neki drugi izvor koji obrađuje istu ili sličnu problematiku.

Fusnote se nalaze na dnu stranice, odvojene su crtom od glavnog teksta, označene su arapskim brojem npr.67, i povezane s istim brojem u tekstu koji se piše uz ključnu riječ. Brojevi fusnota ispod teksta pišu se kronološki u neprekinutom nizu od početka do kraja djela.

Postoji više sustava citiranja tuđih spoznaja: Europski sustav – fusnote se mogu pisati ispod teksta na

dnu ili u tekstu u uglatoj zagradi i Američki ili hardvarski – fusnote se pišu u tekstu u uglatoj

zagradi.15. Američki i europski sustavi?

EUROPSKI SUSTAV citiranja razlikuje: (se primjenjuje na govornim područjima:

28

njemačkog, talijanskog, francuskog, hrvatskog, slovenskog jezika.)

Postoje 2 podsustava:1) Europski podsustav fusnota (pozitivnih bilježaka) ispod

tekstaFusnote se pišu sitnim slovima kronološki, rednim

arapskim brojevima od prve do posljenje stranice djela. Bitno pravilo je da fusnota mora biti bar toliko koliko se na popisu literature nalazi bibliografskih jedinica. Važno je da oba ista broja tj. broj fusnote i isto broj u podnožju moraju biti na jednoj te istoj stranici.

Kod knjige bitni elementi fusnote jesu:1. Prezime i inicijali imena autora (do tri autora pišu se svi, a ako

ih je više piše se samo prvi autor)2. Naslov djela3. Izdanje djela4. Izdavač (pišu se svi izdavači do tri, ako ih je više piše se samo

prvi)5. Mjesto izdanja6. Godina izdanja7. Stranica sa koje se citira tuđa spoznaja i postavka.

Prednosti: omogućuje horizontalno povezivanje tematskih i

bibliografskih jedinica. omogućuje cijelovitu i kvalitetnu informaciju o određenoj

bibliografskoj jedinici. omogućuje pojednostavljenje i skračivanje standardnog

teksta fusnota ako pravilno rabi izraze: op.cit., ib., infra, supra, cf., infine, p.

Nedostaci:Sustav zahtjeva više prostora tj. oko 2% opsega više. Ovaj se podsustav preferira kod opsežnijih znanstvenih, znanstveno-stručnih i stručnih djela.

2) Europski podsustav fusnota (pozitivnih bilježaka) u tekstu → u uglatoj zagradi povezuje citate i bibliografske jedinice.

Mogu se koristiti 2 varijante izrade popisa literature:1. prije pisanja djela popis literature se mora standardno

klasificirati (knjige, rasprave, članci, studije).

29

2. popis literature se formira kronološkim redom istodobno sa pisanjem fusnota bez obzira na vrstu bibliografske jedinice. Karakteristično je direktno povezivanje fusnota sa literaturom. Na kraju rečenice se u uglatoj zagradi pišu 2 broja, npr.(15,155) – prvi označava redni broj bibliogrfske jedinice, a drugi broj stranice iz te bibliografske jedinice (ovaj se sustav rjeđe upotrebljava). Ovaj sustav se rabi pri pisanju znanstvenih i stručnih članaka koji se objavljuju u specijaliziranim časopisima.

AMERIČKI ili HARVARDSKI SUSTAV fusnota i citata = je identičan europskom podsustavu fusnota u uglatoj zagradi, razlikuje se samo u detaljima.

Popis korištene literature se formulira kao i kod europskog. U posljednjih 10-ak godina se primjenjuje i u europskim zemljama pogotovo onima u tranziciji.Sustav je praktičan pogotovo za opsežnija djela, a istodobno je i jednostavan.

Karakteristično je povezivanje citata s bibliografskim jedinicama tako da se na kraju rečenice napiše: prezime autora, godina izdanja i broj stranice. Npr. Žugaj, 1989., p.402

Kada se koriste 2 ili više bibliografske jedinice istog autora koje su objavljene iste godine pišemo, npr. (Zelenika, 1995., 1995. – a, 1995. – b...)

Prednosti:1. sustav je harvardski pa ga je moderno upotrebljavati u

Europi2. oni koji ga koriste štede prostor

Nedostaci:Može se koristiti samo za pisanje znanstvenih stručnih članaka koja se objavljuju u specijaliziranim časopisima.

16. U čemu je bit europskog i američkog sustava pismenog oblikovanja pasosa? Nabrojite prednosti i nedostatke?

EUROPSKI SUSTAV – prvi redak se uvuče desno 5-10 slovnih mjesta, a ostali se pišu normalno u bloku. Svi naslovi i podnaslovi s decimalnim sustav kao i sva nabrajanja po vertikali se također uvlače. Tako se postiže preglednost i sustavnost. Sustav se preferira kod pisanja;

30

seminarskih, diplomskih, magistarskih radova, doktorskih disertacija,

udžbenika, enciklopedija, leksikona isl.

AMERIČKI SUSTAV – pasosi se pišu u tzv. blok pismu bez uvlačenja prvog redka. Ovaj sustav je jednostavniji, ali ne omogučuje preglednost kao europski sustav.

OPUS CITATUM (op.cit. ili o.c.) – djelo koje je već ranije spomenuto u citiranju.

IBIDEM (ibid. ili ib.) – na istom mjestu, u istom djelu, na istoj stranici neke knjige.

INFRA – niže, ispod, dolje, u idućem izlaganju. Npr. cf.infra, bilješka br. 501

SUPRA – gore, ispred, prije, naprijed, u prethodnom izdanju.

CONFER (cfr. ili cf.) – usporedi, sravni, vidi. Npr. o tome detaljnije cf.: Zelenika, R.:

IN FINE – konačno, na kraju knjige. PAGINA (pag. ili p.) – stranica u knjizi. “KURZIV JE NAŠ” – piše se kada autor citira tuđi tekst i

zahtjeva da se pojedini djelovi tiskaju kurzivom. SCILICET (scil. ili sc.) – razumije se, to jest, dakako. RESPEKTIVE (lat. respective) – dotično.

17. Koje elemente sadrži impresum?Impresum – skup podataka i informacija o određenom

djelu. Gotovo se svi podaci i informacije, odnosno elementi impresuma tiskaju na prednjoj stranici posljednjeg lista knjige.

Impresum najčešće sadrži ove elemente:1. informaciju o izdanju (ako se knjiga izdaje 1. put, o tome se ne

navodi informacija, svako se novo izdanje označuje na potkoricama: novo, dopunjeno, prošireno...),

2. izdavač – pravna ili fizička osoba koja osigurava financijska sredstva za izdanje knjige,

3. mjesto izdanja,4. godina izdanja,5. ime tiskare (i grafičku pripremu posebno, ako nije to tiskara

učinila),6. mjesto tiskanja,

31

7. godina tiskanja (ako se podudara sa godinom izdanja, onda se ne piše),

8. naklada – broj tiskanih primjeraka jednog izdanja,9. informacije o svescima – u koliko je svezaka izašla knjiga

(u koliko dijelova, volumena...).

18. Razlika između ISSN i ISBN? ISSN – međunarodni standardni broj na

publikacijama. Svrha i ciljevi: jedinstvena identifikacija svih serijskih publikacija. Pojmom serijska publikacija, određena je svaka publikacija koja se izdaje kontinuirano i obično sadrži brojčane i kronološke oznake, a čije objavljivanje nije vremenski ograničeno. Serijske publikacije obuhvaćaju periodiku, godišnjake i serijske monografije. Međunarodnim standardnim sustavom za serijske publikacije rukovodi Međunarodni centar za registriranje serijskih publikacija sa sjedištem u Parizu.

ISBN – međunarodni standardni broj knjige. Svrha i cilj: jednosmislena identifikacija svih publikacija. ISBN je jedinstveni i nezamjenjivi broj za samo jedan naslov, samo jedan svezak i za samo jedno neizmijenjeno izdanje tog izdavača, a dodjeljuje se publikacijama pod kontrolom Međunarodnog ureda za ISBN u Berlinu. Svaki ISBN sastoji se od 10 brojeva, a kad se otisne prethodi mu naslovna oznaka ISBN. 10-znamenkasti broj podijeljen je na 4 skupine različite duljine, a svaka se skupina brojeva odvaja crticom, i to: prva 3-znamenkasta skupina – oznaka pripadnosti

izdavača, druga 3-znamenkasta skupina – oznaka izdavača, treća 3-znamenkasta skupina – oznaka naslova, četvrta jednoznamenkasta skupina – kontrolni broj.

32

19. Sinopsis?

33