mary higgins clark - spavaj mirno, lijepa moja

DUGIN RATNIK MARY HIGGINS CLARK - SPAVAJ MIRNO, LIJEPA MOJA

1

MMaarryy HHiiggggiinnss CCllaarrkk

"""SSSPPPAAAVVVAAAJJJ MMMIIIRRRNNNOOO,,, LLLIIIJJJEEEPPPAAA MMMOOOJJJAAA"""


2

1.

Oprezno je vozio kroz Thruway prema parku Morrison State. Tih trideset pet milja puta od Manhattana do Rockland Countyja bilo je čista mora. Mada je bilo šest sati, još nije bilo ni truna naznake da se zora približava. Snijeg koji je te noći počeo padati postupno se pojačavao tako da je sada nemilosrdno udarao o prednje staklo automobila. Oblaci nad glavom, teški i sivi, izgledali su poput golemih balona napuhanih do točke pred rasprsnuće. Vremenska prognoza najavljivala je "pet centimetara snijega s prestankom padavina nakon ponoći". Meteorolozi su kao i obično pogriješili.

No, on je već bio blizu ulaza u park i, s obzirom na oluju, ondje vjerojatno neće biti nikoga tko autostopira ili trči. Još prije deset milja prošao je State Trooper, ali iza njega, vjerojatno žureći nekamo na mjesto kakva udesa, jurio je automobil bliještećih svjetala. Dakako, policajci nisu imali razloga da išta pomisle o sadržaju njegova prtljažnika, nikakva razloga da posumnjaju da se pod gomilom prtljage krije plastična vreća u kojoj se nalazi tijelo ugledne šezdesetčetvorogodišnje spisateljice. Ethel Lambston bila je uglavljena i kao ukalupljena u prostoru uz rezervni kotač.

Skrenuo je sa Thruwaya i prevalio kratak put do parkirališta. Bilo je skoro prazno, kao što je i očekivao. Svega nekoliko automobila bilo je raštrkano uokolo i svi su bili prekriveni snijegom. Neke budale kampiraju, pomislio je. Štos je u tome da ne upadne među njih.

Izišavši iz automobila, brižljivo se ogleda. Nikoga. Snijeg se gomilao u smetovima. Prekrit će tragove kad on ode, prekrit će i najmanji znak koji bi mogao otkriti kamo ju je smjestio. Uz malo sreće, u trenutku kad je otkriju, neće se imati što naći.

Prvo je sam otišao do odredišta. Sluh mu je bio oštar. Sada ga je nastojao pojačati, prisiliti ga da razabire jecaje vjetra i škripanje već preopterećenih grana. U tom smjeru vodila je mokra staza. Pokraj nje, po oštroj strmini nalazila se gomila kamenja složenog oko teških klimavih stijena. Tek ponetko usudio se tuda uspeti. Tu nije bilo ograničenja za jahače - obližnja škola jahanja nije primala kućanice iz predgrađa koje bi bile glavne mušterije za lomljenje vratova.

Prije godinu dana bio je dovoljno radoznao da izvede taj uspon, a odmarao se na nekoj obloj stijeni. Ruka mu je skliznula preko nje i negdje otraga napipao je otvor. Ne otvor pećine, već prirodnu formaciju nalik ždrijelu spilje. Još mu je tada kroz svijest prošla misao da bi to moglo biti sjajno mjesto da se štogod sakrije.

Bilo ga je iscrpljujuće teško dosegnuti uz snijeg koji se pretvarao u led, ali, klizeći i pužući, uspio se popeti. Mjesto je još uvijek bilo tu, nešto manje no što ga se sjećao, ali u njega je bilo moguće ugurati tijelo. Sljedeći korak bio je najgori. Vraćajući se prema automobilu, morao je biti krajnje oprezan da bi izbjegao ma kakvu mogućnost da bude primijećen. Parkirao je pod takvim uglom da nitko tko bi se tu dovezao svojim automobilom ne bi izravno mogao vidjeti što to on nosi iz prtljažnika, a, bilo kako bilo, crna plastična vreća sama po sebi nije sumnjiva.

Dok je bila živa, Ethel je prividno bila suhonjava. No kada je podigao njeno plastikom omotano tijelo, osjetio je da skupocjena odjeća krije obličje puno teških kostiju. Pokušao je vreću zabaciti na ramena, ali pokvarena u smrti kao što je bila i u životu, Ethel mora da je ot-počela proces mrtvačkog ukrućivanja. Njeno tijelo nije se dalo stjerati u spretniju pozu. Na


3

kraju, dok je napola nosio, napola vukao vreću prema strmini, čisti adrenalin dao mu je snage da je dovuče uza strme, skliske stijene na vrhu.

Njegov prvotni plan bio je da je ostavi u vreći. No predomislio se u posljednjem trenutku. Sudski vještaci postali su vraški mudri. Mogu pronaći dokaz na bilo čemu, vlakno iz odjeće ili tepiha ili ljudsku vlas koju nijedno oko ne bi primijetilo.

Ne obazirući se na hladnoću dok mu je olujni vjetar mlatio čelo, a grudice snijega pretvarale obraze i bradu u komad leda, smjestio je vreću iznad pećine i počeo je trgati. Nije išlo. Udvostručena folija, pomislio je namrgoden, prisjećajući se reklama. Gnjevno je potegnuo, a potom mu se lice razvuklo u smiješak kad je vreća popustila i kad se Ethelino tijelo pokazalo.

Bijeli vuneni kaput bio je umrljan krvlju. Ovratnik bluze ulegnuo je u razjapljenu rupu na njezinu vratu. Jedno oko bilo joj je malko otvoreno. U praskozorju manje je izgledalo da je izgubilo sjaj, a više se doimalo zamišljenim. Usta koja u njenom životu nikada nisu poznavala predah bila su napućena kao da se upravo pripremaju da otpočnu jednu od onih njenih beskonačnih rečenica. Posljednja što ju je uopće ispljunula, predstavljala je njenu kobnu grešku, rekao je sebi turobno zadovoljan.

Mrzio ju je dodirnuti čak i rukavicama. Bila je mrtva gotovo četrnaest sati. Učinilo mu se da iz njena tijela dopire neki blag, slatkast miris. Iznenada zgađen, gurnuo je leš dolje i počeo po njemu trpati kamenje. Otvor je bio dublji no što je isprva mislio i kamenje je samo padalo preko nje. Slučajni penjač teško bi ga pomaknuo.

Posao je bio gotov. Snježna mećava već je prekrila njegove stope. Deset minuta kasnije otišao je odatle, a svi njegovi tragovi i prisustvo automobila ubrzo će biti izbrisani.

Skupio je iskidanu plastiku u zgužvanu loptu i požurio prema automobilu. Sada je bio nestrpljiv da napusti to mjesto gdje je bio izložen i da ode daleko od mogućnosti da bude otkriven. Zastao je na rubu parkirališta. Tu su bili isti oni automobili, još uvijek nedirnuti. Na parkiralištu nije bilo svježih tragova.

Pet minuta kasnije vratio se na Thruway, a okrvavljenu potrganu vreću kojom je bio omotao Ethel sabio je pod rezervni kotač. Sada je za njene kovčege, torbe i ručnu torbicu bilo dovoljno mjesta.

Cesta je bila prekrivena ledom, gradski prijevoz već je krenuo, a kroz nekoliko sati on će se već vratiti u New York, nazad u normalu i stvarnost. Još se samo jednom zaustavio kraj jezera nedaleko od Thruwaya kojeg se sjećao i koje je bilo odveć zagađeno za pecanje. Bilo je to odlično mjesto da se liši Ethelinih torbi i prtljage. Sva četiri komada bila su teška. Jezero je bilo duboko i znao je da će sve stvari potonuti i uhvatiti se u masu otpada koja je počivala na dnu. Ljudi su tu potapali čak i stare automobile.

Odbacio je stvari što je dalje mogao i promatrao kako nestaju u tamnosivoj vodi. Jedina preostala stvar koje se još morao riješiti bila je iskidana, krvlju umrljana zgužvana plastika. Odlučio je da stane kraj kakve kante za smeće kad siđe s autoputa West Side. Vreća će tamo nestati u brdu smeća koje će sutra ujutro biti odvezeno.

Trebalo mu je tri sata da se vrati u grad. Vožnja je bivala sve nesigurnija i on je nastojao držati razmak od ostalih automobila. Nije mu bio potreban prednji odbojnik. Mjesecima nitko neće imati nikakva razloga da sazna kako je on danas bio izvan grada.

Sve je išlo prema planu. Zaustavio se na trenutak na Devetoj aveniji i riješio se plastične vreće.


4

U osam sati već je bio na Desetoj aveniji i vraćao automobil na benzinskoj crpki čija je dodatna djelatnost bilo iznajmljivanje starih automobila. Samo za gotovinu. Znao je da ne vo-de nikakve knjige.

U deset sati, svježe istuširan, u čistoj odjeći, u svom stanu pijuckao je čisti burbon i pokušavao se otresti iznenadna jezovitog napada živaca.

Svijest mu je prekapala svaki trenutak vremena što je proteklo od časa kad je jučer stajao u apartmanu Ethel Lambston i slušao njen sarkazam, njene poruge, njene prijetnje.

Trebalo je da zna. Antikni bodež s njezina stola u njegovoj ruci. Lice joj je prekriveno strahom i ona se počinje povlačiti.

Radost zbog zasijecanja u njen vrat, promatranja kako tetura unatrag kroz hodnik do kuhinje i pada na pod od keramičkih pločica.

Još je uvijek bio zaprepašten činjenicom kako je bio smiren. Zakračunao je vrata da izbjegne kakav ludi potez sudbine, te da onemogući nadstojniku ili kojem od prijatelja s ključem da uđu. Svi su znali koliko Ethel može biti ekscentrična. Kad bi tko s ključem ustanovio da su vrata zakračunata, zaključio bi da se ona ne želi dati smetati odgovaranjem.

Potom se skinuo do donjeg rublja i navukao rukavice. Ethel je bila planirala da nekamo otputuje kako bi mogla napisati knjigu. Da ju je mogao odatle odnijeti, ljudi bi mislili da je sama otputovala. Nikome ne bi nedostajala tjednima, čak mjesecima.

Sada, dok je ispijao gutljaj burbona, razmišljao je o tome kako je odabrao odjeću iz njena ormara, presvukao joj okrvavljeni kapudć, navlačio joj hulahupke, provlačio ruke kroz bluzu i jaknu, zakopčavao suknju, skidao joj nakit, gurao joj noge u mokasine. Trgnuo se kad se prisjetio kako ju je podigao tako da joj je krv šiknula preko bluze i kaputa. Ali, to je bilo nužno. Kad je nađu, ako je nadu, morat će misliti da je umrla u toj odjeći.

Sjetio se i toga da odsiječe etiketu s odjeće koja bi mogla dovesti do trenutna prepoznavanja. U ormaru je pronašao dugaćku plastičnu vreću u kojoj je vjerojatno iz čistionice vraćena večernja haljina. Ugurao ju je unutra, potom očistio mrlje krvi koja se prosula po istočnjačkom tepihu, clorourom oprao kuhinjske pločice, spakirao kovčege s njenom odjećom i potrepštinama, sve vrijeme očajnički se boreći s vremenom...

Iznova je napunio čašu burbonom, prisjećajući se trenutka kad je zazvonio telefon. Uključila se telefonska sekretarica, a s njome i zvuk snimljenog brzog govora. - Ostavite poruku. Vratit ću se ako i kad mi padne na pamet. - To mu je natjeralo živce da ciknu. Onaj tko je nazivao prekinuo je vezu, a on isključi aparat. Nije želio imati zapise ljudi koji nazivaju, i moguća sjećanja na kasnije propale sastanke.

Ethel je imala apartman u prizemlju četvorokatne zgrade od smeđeg kamena. Njen privatni ulaz bio je s lijeve strane verande koja je vodila prema glavnom ulazu. Vrata su tako bila zakrivena od pogleda uličnih prolaznika. Jedino ranjivo rastojanje bilo je dvanaestak stepenica od njenih vrata do pločnika.

U samom apartmanu on se osjećao razmjerno sigurnim. Najteži dio nastupio je onda kada je, nakon što je sakrio Ethelino čvrsto vezano tijelo i njenu prtljagu pod krevet, otvorio ulazna vrata. Zrak je bio vlažan i rezak, a snijeg očito samo što nije počeo padati. Vjetar je oštro probio putanju kroz apartman. Istog je časa zatvorio vrata. Bilo je svega nekoliko minuta poslije šest. Ulice su bile pune užurbanih ljudi koji su se vraćali kući s posla. Čekao je još gotovo dva sata, potom se išunjao van, dvaput zaključao vrata i otišao do jeftine agencije za iznajmljivanje automobila. Dovezao se nazad do Ethelina apartmana. Sreća ga je pratila. Uspjelo mu je parkirati gotovo sasvim ispred zgrade. Bilo je mračno i ulica je bila pusta.


5

Stvari je u prtljažnik utovario u dvije ture. Treća tura bila je najgora. Zadigao je ovratnik kaputa, natukao na glavu staru kapu što ju je našao na podu iznajmljenog automobila i iz apartmana iznio plastiču vreću s Ethelinim tijelom. Povratak u apartman da bi se uvjerio da nema ni traga krvi, nikakva znaka da je on bio tu, bio mu je pravi pakao. Svaki živac u njemu vrištao je za time da ode do gradskog parka, odbaci tijelo, no znao je da bi to bila ludost. Policija bi mogla primijetiti da netko noću pokušava ući u park. Umjesto toga ostavio je automobil na ulici šest blokova podalje, proslijedio svojim normalnim hodom i u pet sati ujutro krenuo zajedno s ranojutarnjim gradskim prijevozom...

Sada je sve u redu, rekao je sebi. Bio je na sigurom!

Upravo u trenutku kada je ispijao posljednji gutljaj burbona kojim se zagrijavao, spoznao je stravičnu grešku što ju je počinio, i znao je točno tko je gotovo neizbježno može otkriti.

Neeve Kearny.

2.

Radio se oglasio u šest i trideset. Neeve posegne desnom rukom za prekidačem da isključi uporno čio glas spikera koji je čitao vijesti, no zaustavila se kad joj se smisao onoga što je on govorio zario u svijest. Tijekom noći na grad je palo dvadeset centimetara snijega. Nemojte voziti osim u krajnjoj nuždi. Zabranjeno je parkiranje uz rub ulice. Bit će oglašeno hoće li škole raditi.

Prema vremenskoj prognozi snijeg će nastaviti padati do kasna poslijepodneva.

Strašno, razmišljala je Neeve, zavaljena unazad s pokrivačem navučenim oko lica. Tada se trgne, sjetivši se izmjena što ih danas mora obaviti. Dvije od njenih krojačica živjele su u New Jerseyu i može se dogoditi da se danas ne pojave na poslu. To je značilo da mora rano otići u prodavaonicu i vidjeti može li kako navući redoslijed za Betty, jedinu preostalu predradnicu, Betty je živjela na križanju Osamdesetdruge i Druge ulice i dopješačiti će tih šest blokova do prodavaonice bez obzira na vrijeme.

Mrzeći trenutak kad je morala napustiti ugodnu toplinu postelje, odbacila je pokrivače, požurila kroz sobu i otišla do ormara po frotirski ogrtač za koji je njen otac, Myles, tvrdio da je relikt križara. - Da te ma koja od žena koje plaćaju silne cijene pri kupnji tvojih haljina vidi u toj krpi, odmah bi otišla kupovati u HIein'sa.

- HIein's je zatvoren prije dvadeset godina, a, u svakom slučaju, da me vide u toj krpi, mislile bi da sam ekscentrična - govorila bi mu ona. - To bi bio dodatak tajanstvenosti.

Svezala je pojas oko struka i kao i obično nakratko zažalila što nije mogla naslijediti majčin, poput olovke tanan stas umjesto ovoga, svojih keltskih predaka, četvrtastih ramena, mršava tijela, a onda je začetkala unazad svoju kovrčavu, kao ugljena crnu kosu koja je bila zaštitni znak porodice Rossetti. Imala je i oči Rossettijevih, šarenice boje sheryja, tamnije na rubovima tako da su plamtjele na bjeloočnicama, široke i upitne pod čađavim trepavicama. No boja njene puti bila je mliječnobijela boja Kelta, sva istočkana pjegama oko pravilna nosa. Sočne usne i čvrsti zubi bijahu na Mylesa Kearnyja.

Prije šest godina, kad je diplomirala na koledžu i dala Mylesu do znanja da nema namje-ru odseliti od njega, on je zahtijevao od nje da preuredi svoju sobu. Navraćajući u Sotheby's i Christie's, prikupila je eklektički namještaj koji se sastojao od mjedena kreveta, antiknog or-mara i bombajske škrinje, viktorijanske ležaljke i starog perzijskog tepiha koji se sjajio poput Josipova plašta. Pokrivač, jastuci i čipka bili su posve bijeli; ponovno tapecirana ležaljka bila


6

je prekrivena tirkiznim baršunom, istim tirkiznim tonom kojim je šatiran tepih. Čisto bijeli zidovi bili su pozadina finim slikama i grafikama što ih je naslijedila od majčine obitelji. U toj su je sobi jednom snimili za žurnal Ženska odjeća i nazvali je radosno elegantnom s neupore-divim štihom Neeve Kearny.

Neeve ušulja noge u podstavljene papuče što ih je Myles nazivao šlapama i naglo se povuče sa svjetla. Shvatila je da meteorolog ne mora baš biti genij da bi rekao kako je ovo osobita snježna oluja. Pogled iz njene sobe u kući Schwab u Sedamdesetčetvrtoj ulici i Riverside Driveu pucao je ravno preko Hudsona, no sada jedva da je mogla nazrijeti zgrade preko rijeke u New Jerseyu. Hemy Hudson Parkway posve je bio prekriven snijegom i zakrčen sporim prometom. Dugo žuđeni gradski prijevoz nesumnjivo je rano krenuo u grad.

Myles je već bio u kuhinji i pristavio lončić za kavu. Neeve ga poljubi u obraz, sileći se da ne primijeti kako joj umorno izgleda. To je značilo da opet nije spavao. Kad bi barem jednom popustio i uzeo jednu običnu tabletu za spavanje, pomislila je. - Onda, Legenda, kako je? - upita ga. Nakon što je prošle godine umirovljen, novine su ga neprekidno nazivale legendarnim komesarom njujorške policije. Mrzio je to.

Zanemarujući njeno pitanje, pogleda je i navuče izraz čudenja. Nemoj mi reći da se ne spremaš za trčanje oko Central Parka - kliknuo je. - Što je običnih tridesetak centimetara snijega za neustrašivu Neeve?

Godinama su zajedno trčali. Sada kada on više nije mogao trčati, brinuo se zbog njenih ranojutarnjih jurnjava. No u tom trenutku, osjećala je, on nije bio zabrinut zbog nje.

Otišla je do hladnjaka i izvadila vrč s narančinim sokom. Ne pitavši ga, nalila je jednu veliku čašu njemu, a jednu manju sebi i počela pripremati prepečenac. Myles je znao uživati u krepkim dorućcima, no slanina i jaja više nisu spadali u njegovu dijetu. Jednako kao ni sir, govedina ni, kako je ona rekla, "pola od one hrane zbog koje jedva čekaš da jedeš". Silovit srčani udar suzio mu je prehranu jednako kao što mu je okončao karijeru.

Sjedili su u kompanjonskoj tišini, zajedno bez riječi čitajući razdvojen primjerak jutarnjeg Timesa. No, bacivši pogled, Neeve shvati da Myles uopće ne čita. Buljio je u papir, a da ga nije vidio. Prepečenac i sok bili su pred njime, netaknuti. Jedino je kava odavala znak da ju je probao. Neeve odloži svoju polovicu novina.

- Dobro - rekla je. - Daj da vidim. Da li se zbog toga osjećaš trulo? Za Boga dragoga, nadam se da si već naučio da ne trebaš glumiti tihog patnika.

- Sve je u redu - rekao je Myles. - Ili barem, ako misliš na to imam li bolove u prsima, odgovor je ne. - Zbacio je novine na pod i posegnuo za kavom. - Niclry Sepetti danas izlazi iz zatvora.

- Prošle godine po četvrti put je iskrsnuo. Odsjedio je cijeli rok na koji je bio osuđen, s izuzetkom skraćenja zbog dobra ponašanja. Noćas će biti u New Yorku. - Hladna mržnja učini Mylesovo lice tvrdim.

- Tata, pogledaj se u ogledalo. Samo nastavi tako i doživjet ćeš još jedan srčani udar. - Neeve primijeti da joj se ruke tresu. Čvrsto je uhvatila rub stola, nadajući se da Myles to neće primijetiti i pomisliti da je uplašena. - Baš me briga je li Sepetti zaprijetio ili nije kad su ga osudili. Proveo si godine u pokušaju da pronadeš vezu između njega i... - Glas joj utihne, potom nastavi - a nikada nije iskrsnuo niti trunak dokaza da je, on s time povezan. I, zaboga, da se nisi usudio početi brinuti za mene zbog toga što se on vratio na cestu.

Njen otac bio je javni tužilac koji je glavu mafijaške porodice Sepetti, Nickyja Sepettija, strpao iza rešetaka. Pri izricanju presude Nickyja su pitali ima li što reći. Pokazao je na


7

Mylesa. - Čujem da pričaju kako si na meni učinio dobar posao, postao si policijski komesar. Čestitam. U Postu je bio krasan članak o tebi i tvojoj obitelji. Dobro pripazi na ženu i dijete. Možda bi im mogla zatrebati i mala zaštita.

Dva tjedna kasnije Myles je prisegao za policijskog komesara. Mjesec dana kasnije, tijelo njegove mlade žene, Neevine majke, tridesetčetverogodišnje Renate Rossetti Kearny, pronađeno je u Central Parku prerezana vrata. Taj zločin nikad nije rasvijetljen.

***

Neeve se nije opirala Mylesovoj upornosti da pozove taksi i njime se odveze na posao. - Ne možeš ići pješice po takvu snijegu - rekao joj je.

- Nije do snijega, oboje to znamo - odlučno mu je odgovorila. Dok ga je ljubila za pozdrav, stavila mu je ruke oko vrata i zagrlila ga. - Myles, jedina stvar oko koje ti i ja treba da brinemo jest tvoje zdravlje. Nickyju Sepettiju neće se htjeti nazad u zatvor. Kladim se da se on, ako se zna pomoliti, nada da se meni ništa neće dogoditi dugo, dugo. Ne postoji u New Yorku nitko osim tebe tko ne misli da je neka sitna lopuža napala mamu i ubila je kad mu nije htjela dati svoju torbu. Vjerojatno je počela na njega vikati na talijanskom i on se uspaničario. Zato te molim da zaboraviš Nickyja Sepettija i ostavi nebesima onoga tko nam je uzeo mamu, ma tko on bio. U redu? Obećavaš?

Bila je tek malko razuvjerena kad je kimnuo. - A sad bježi odavde rekao joj je. - Taksimetar ti već otkucava, a i moje tv-igre samo što nisu počele.

Ralice su učinile ono što bi Myles nazvao poljubi pa ostavi u pokušaju da djelomično očiste snijeg nagomilan na West End aveniji. Dok je automobil puzio i klizio duž klizavih ulica i skretao u transverzalu istok-zapad kroz park u Osamdesetprvoj ulici, Neeve uhvati samu sebe kako priželjkuje besplodno "da je". Da je samo ubojica njene majke bio pronađen. Možda bi s vremenom i Myles zaliječio gubitak, kao što ga je zaliječila ona. Umjesto toga, njemu je to zauvijek ostala otvorena rana koja se neprestano zagnojavala. Uvijek je sebe okrivljavao da je nekako iznevjerio Renatu. Sve ove godine kinjio je sebe da je prijetnju trebalo uzeti ozbiljno. Nije mogao podnijeti saznanje da i s golemim resursima njujorške policije pod njegovim zapovjedništvom nije bio u stanju doznati identitet protuhe koja je izvršila ono što je, u to je bio uvjeren, Sepetti naredio. To je bila jedina neispunjena potreba u njegovu životu pronaći tog ubojicu, natjerati njega i Sepettija da plate za Renatinu smrt.

Neeve je drhturila. U taksiju je bilo hladno. Vozač ju je sigurno promatrao u ogledalu, jer je rekao: - Oprostite, gospođo, grijač mi ne radi dobro.

- U redu je. - Okrenula je glavu da bi izbjegla da upadne u razgovor. Oni njeni "Da je" nisu joj prestajali juriti kroz svijest. Da je samo ubojica bio pronađen i osuđen prije mnogo godina, Myles bi možda bio u stanju nastaviti svoj život. Sa šezdeset osam godina on je još uvijek bio privlačan muškarac i kroz godine bilo je mnogo žena koje su namjenjivale osobit osmijeh tom mršavom, plećatom komesaru krupne glave i prerano osijedjele kose, intenzivno plavih očiju i neočekivano topla osmijeha.

Bila je toliko zadubljena u misli da nije ni primijetila kada se taksi zaustavio pred njenom prodavaonicom. "Kod Neeve" bilo je ispisano na traci preko bjelokosno-modre tende. Izlozi koji su bili okrenuti i na Aveniju Madison i na Osamdesetčetvrtu ulicu bili su vlažni od pahulja i davali su svjetlucav izgled besprijekorno skrojenim proljetnim svilenim haljinama na nehajno postavljenim manekenskim lutkama. Njena je bila zamisao da naruči kišobrane koji će izgledati poput suncobrana. Tanki kišni ogrtači tiskani u jednoj boji bili su prebačeni preko ramena manekenki. Neeve se šalila da je to bio njen projekt "ne briši na kiši", a on se pokazao izuzetno uspješnim.


8

- Vi radite tu? - pitao ju je vozač dok mu je plaćala. - Izgleda skupo.

Neeve mu neodređeno kimne glavom, razmišljajući: ja posjedujem ovo mjesto, prijatelju. Bila je to spoznaja od koje je još uvijek znala zadrhtati. Prije šest godina prodavaonica koja je ranije bila na tom mjestu bankrotirala je. A stari prijatelj njena oca, poznati dizajner Anthony della Salva, natjerao ju je da o svemu porazmisli. - Mlada si - govorio joj je, spuštajući teški talijanski naglasak koji je sada postao dijelom njegove ličnosti. - To ti je plus. Radiš u modi otkad si dobila svoj prvi posao nakon škole. Štoviše, znaš kako, imaš nos za takve stvari. Ja ću ti posuditi novac za početak. Ne bude li išlo, otpisat ću stvar. Ali ići će. Ti imaš ono što je za takve stvari potrebno. Osim toga, trebam još jedno prodajno mjesto za svoje kreacije. - To je bila posljednja stvar koju je Sal trebao, oboje su to znali, no ona mu je bila zahvalna.

Mylesa je ubijala činjenica da ona posuđuje od Sala. No ona je iskoristila priliku. Ono što je pored kose i očiju naslijedila od Renate, bio je visoko razvijen osjećaj za modu. Prošle godine otplatila je dug Saiu, inzistirajući da pridoda kamate koje su vrijedile na tržištu novca.

Nije je iznenadilo što je u sobi za šivanje zatekla Betty pri poslu. Bettyna glava bila je sagnuta, njena smrknutost pri usredotočenju, sada trajna skupina linija na čelu između obrva. Njezine ruke, tanke i smežurane, baratale su iglom i koncem spretnošću kirurga. Porubljivala je bluzu zamršeno optočenu perlama. Nametljivo obojena kosa boje bakra isticala je pergamentno tanku kožu njezina lica. Neeve je proklinjala spoznaju da je Betty premašila sedamdesetu. Odbijala je da zamisli dan kada će je morati umiroviti.

- Mislila sam da je bolje da se bacim na stvari - izjavila je Betty. Danas imamo užasno mnogo narudžbi.

Neeve skine rukavice i odmota šal. - Kao da ne znam. A Ethel Lambston insistira na tome da do poslijepodneva ima sve.

- Znam. Pripremam se za njene stvari čim ovo završim. Ne bi valjalo slušati njene govorancije ne bude li svaka krpica što je ona kupuje gotova.

- Bilo bi dobro da su nam svi tako dobre mušterije - blago je primijetila Neeve.

Betty kimne glavom. - I ja mislim. Uzgred, drago mi je što ste razgovarali s gospođom Yates o ovom kompletu. U onom drugom što ga je probala izgleda kao krava na paši.

- Ali je bio i tisuću i pet stotina dolara skuplji, no ipak joj nisam mogla dozvoliti da ga uzme. Prije ili kasnije malo bi se bolje promotrila u zrcalu. Taj ukrašeni gornji dio dovoljan je. Njoj treba meka, puna suknja.

Iznenađujući broj kupaca prkosio je snijegu i skliskim pločnicima i dolazio u dućan. Dvije prodavačice nisu se uspjele probiti, pa je tako Neeve provela dan u prodajnom odjelu. Bio je to dio posla u kojem je najviše uživala, ali cijele prošle godine bila je prisiljena na to da se ograniči na svega nekoliko vlastitih mušterija.

U podne je otišla u privatni ured u stražnjem dijelu dućana, uzela sendvič i kavu, te nazvala kući.

Myles je sada više bio sličio na sebe. - Skoro sam dobio četrnaest tisuća dolara i šampionski izbor dobitaka po volji na "Kolu sreće" objavio joj je. - Dobio sam toliko mnogo da sam čak za šesto dolara mogao uzeti onog Dalmatinera od pariškog gipsa kojeg su se drznuli nazvati nagradom.

- Sada mi svakako zvučiš bolje - primijetila je Neeve.


9

- Razgovarao sam s dečkima odozdo. Tamo ima finih ljudi koji drže Sepettija na oku. Kažu da je prilično bolestan i da mu nije ostalo mnogo od borbenosti. - U Mylesovu glasu bilo je zadovoljstvo.

- A vjerojatno su te i podsjetili na to da ne misle da on išta ima s maminom smrću. - Nije čekala odgovor. - Ovo je dobra večer za tjesteninu. U hladnjaku imaš mnogo preljeva pa ga izvuci odatle, važi?

Neeve spusti slušalicu ponešto razuvjerena. Dovršila je posljednji zalogaj sendviča s puretinom, ispila ostatak kave i vratila se u prodajni odjel. Tri od šest kabina bile su zauzete. Uvježbanim okom primjećivala je svaku pojedinost u dućanu.

S vrata iz Madison avenije ulazilo se u prostor u kojem su se prodavali dodatni artikli. Znala je da je jedan od ključnih razloga njezina uspjeha bilo to što su kupcu u dućanu bili dostupni i nakit, torbe, cipele, šeširi i šalovi, tako da žene koje su kupovale haljinu ili kaput nisu zbog pripadajućih stvari morale odlaziti na neko drugo mjesto. Unutrašnjost dućana bila je u nijansama boje bjelokosti s naglašeno crvenoružičastim presvlakama na dvosjedima i stolicama. Sportska odjeća i pojedinačni artikli bili su smješteni u prostranim udubljenjima dvaju pregradaka iznad vitrina. Osim one na napadno odjevenim lutkama u izlogu, nikakva se druga odjeća nije mogla vidjeti. Mogući kupac bio bi dopraćen do sjedala, a službenica u prodaji iznosila bi na izbor haljine, ogrtače i kapute.

Sal je Neeve savjetovao da radi na taj način. - Inače će ti trapavci izvlačiti odjeću s polica. Počni ekskluzivno, dušo, i ostani ekskluzivna rekao joj je i, kao i uvijek, bio je u pravu.

Boja bjelokosti i crvena bile su njezina odluka. - Ne želim da se ženi, kad se pogleda u ogledalo, pozadina tuče s onime što joj želim prodati rekla je dizajneru unutarnjeg prostora koji ju je nagovarao da se odluči za veliko rasipanje bojama.

Tijekom poslijepodneva navratilo je nekoliko kupaca. U tri sata Betty se pojavi iz sobe za šivanje. - Stvari za Lambstoneovu spremne su rekla je Neevei.

Neeve je sama kompletirala narudžbu za Ethel Lambstone. Sve proljetna odjeća. Ethel je bila spisateljica-slobodnjak, u svojim šezdesetima, s jednim ugovorenim best-sellerom. - Pišem o svakom predmetu pod kapom nebeskom - bez daha se povjeravala Neeve na dan otvaranja njezina dućana. - Potreban je svjež pristup, istraživački pogled. Ja sam sveopća žena koja nešto vidi po prvi put ili iz novog ugla. Pišem o seksu, i odnosima, i o životinjama, i bolnicama, i o organizacijama, i nekretninama, i o tome kako biti dobrovoljac, i o političkim strankama i... - ostala je bez daha, tamnoplave su joj oči svjetlucale, bijelo-plava kosa lepršala joj je oko lica. - Nevolja je u tome što ja radim tako zdušno to što radim, pa nemam ni trenutka za sebe. Kupim li crnu haljinu, završit ću tako da uz nju stavim smeđe cipele. Kažete, vi ovdje imate sve. Odlična ideja. Kompletirajte me.

U posljednjih šest mjeseci Ethel Lambstone postala joj je dragocjena mušterija. Uporno je zahtijevala da joj baš Neeve odabere svaku krpicu što ju je ona kupovala, kao i da odabere sve pripadajuće stvari, te sastavi spisak o tome što ide s čime. Živjela je u prizemlju zgrade od smeđeg kamena u zapadnoj Osamdesetdrugoj ulici, a Neeve je povremeno tamo navraćala da bi pomogla Ethel pri odluci koju bi odjeću trebalo da nosi iz godine u godinu, a koju da odbaci.

Zadnji put Neeve je pregledala njezinu garderobu prije tri tjedna. Slijedećeg dana Ethel ju je posjetila i naručila nove komplete. - Još malo pa ću završiti onaj članak o modi zbog kojeg sam vas intervjuirala - rekla joj je. - Mnogi će ljudi biti ljuti na mene kad to izađe, ali vama će se dopasti. Dajem vam mnogo besplatnog publiciteta.


10

Kad je napravila svoj izbor, razilazila se s Neeve samo kod jednog kaputića. Neeve krene da ga odnese. - Ne želim vam to prodati. To je Gordon Steuber. Odbijam da ponudim ma što od toga. Ovo je trebalo stajati negdje iza. Ne mogu podnijeti tog čovjeka.

Ethel prasne u smijeh. - Pričekajte samo da vidite što sam napisala o njemu. Razapela sam ga. No, želim taj kaput. Njegova mi odjeća dobro pristaje.

Sada, u trenutku kad pažljivo odlaže odjeću u čvrste zaštitne kutije, Neeve osjeća kako joj se usne skupljaju i na sam pogled na Steuberove kreacije. Prije šest tjedana, poslijepodnevna prodavačica u dućanu zamolila ju je da porazgovara s njezinom prijateljicom koja je zapala u nevolje. Ta prijateljica, Meksikanka, pričala je Neeve o radu na crno u jednom šljakeraju u južnom Bronxu što ga je posjedovao Gordon Steuber. - Nemamo "zelene karte". On nam prijeti da će nas prijaviti. Prošlog tjedna bila sam bolesna. Otpustio je i mene i moju kćer i ne želi nam platiti ono što nam duguje.

Mlada žena izgledala je kao da joj je preko dvadeset. - Vaša kći! uskliknula je Neeve. - Koliko je stara?

- Četrnaest.

Neeve je otkazala narudžbu koju je imala u Gordona Steubera i poslala mu kopiju pjesme Elizabeth Barrett Browning koja je pripomogla da se u Engleskoj izmijeni zakon o zapošljavanju djece. Podvukla je kiticu - Ali mlada, mlada djeca, oh braćo moja, ona gorko plaču.

Netko u Steuberovu uredu cinkao je Žensku odjeću. Urednici su otisnuli tu pjesmu na naslovnoj stranici uz Neeveino zajedljivo pismo Steuberu i pozvao druge maloprodavače da bojkotiraju proizvođače koji krše zakon.

Anthony della Salva bio je srdit. - Neeve, priča se da Steuber pored radionica na crno ima još mnogo toga što krije. Zahvaljujući tome što si ti potaknula, federalni policajci sada njuškaju oko njegovih prihodno-poreznih knjiženja.

- Divno - uzvratila mu je . - Ako i tu vara, nadam se da će ga i uhvatiti.

E pa, odlučila je dok je gnjevno navlačila Steuberov kaput na vješalicu, ovo će biti posljednja njegova stvar koja izlazi iz mog dućana. Jedva je čekala da pročita članak Ethel Lambstone o modi. Znala je da će uskoro izaći u Suvremenoj ženi, magazinu u kojem je Ethel bila vanjski suradnik.

Napokon, Neeve je dovršila liste za Ethel. Plava svilena večernja haljina; nosite bijele svilene bluze. Nakit iz kutije A. Ružičasto i sivo u kompletu; sive cipelice, odgovarajuće torbice; nakit iz kutije B. Crna haljina za koktele... - Bilo je sveukupno osam kompleta. S pripadajućim stvarima to je iznosilo gotovo sedam tisuća dolara. Ethel je toliku sumu trošila tri do četiri puta godišnje. Povjerila je Neeve da je, nakon što se prije dvadeset dvije godine razvela, dobila veliko namirenje koje je mudro uložila. - Sada ubirem tisuću dolara mjesečne alimentacije od njega, i to doživotno - smijala se. - U vrijeme kad smo se razišli, on je visoko jahao. Rekao je svojim advokatima da ne pita što košta, samo da me se riješi. Na sudu je rekao da bi, ako se ja ponovno udam, momak morao biti gluh kao kamen. Možda bih mu i dozvolila da malo predahne da nije bilo te provale. On se ponovno oženio i ima troje djece, a otkad je Avenija Columbus postala prva liga, njegov bar pao je na niske grane. Svako malo naziva me i moli da ga oslobodim, ali ja mu govorim da još uvijek nisam našla nikoga tko je gluh kao kamen.


11

U tom trenutku Neeve je bila spremna da počne zazirati od Ethel. Tada Ethel sjetno do-da: - Uvijek sam žudjela za time da imam obitelj. Razveli smo se kad mi je bilo trideset sedam godina. Pet godina bili smo u braku, a on mi nije podario dijete.

Neeve se dala na to da iščita njezine članke i ubrzo je shvatila da je ona, unatoč tome što je mogla biti brbljava, naizgled žena rasute svijesti, bila i odlična spisateljica. Neovisno o tome kakva se problema latila, očito je da je njen pristup temeljit.

Uz recepcionarkinu pomoć Neeve je uspjela odjećom zatrpati dno. Nakit i cipele bili su upakirani u zasebne kutije, koje su potom složene u. pakete bjelokosne i ružičaste boje duž čijih je strana izlijepljena traka s natpisom "Kod Neeve". Odahnula je s olakšanjem i nazvala apartman Ethel Lambston.

Nije bilo odgovora. Ethel čak nije uključila automatsku sekretaricu. Neeve je očekivala da će Ethel stići u svakom trenutku, zadihana, a da će je vani čekati taksi.

U četiri sata u dućanu više nije bilo mušterija i Neeve sve pošalje kući. Prokleta Ethel, pomislila je. I ona je željela otići kući. Snijeg je i dalje uporno padao. U takvoj situaciji kasnije ni sama više neće moći naći taksi. Nazvala je Ethel u četiri i trideset, u pet, u pet i trideset. Što sada?, pitala se. Tada joj sijevne misao. Čekat će do šest i trideset, do uobičajenog vremena zatvaranja, a tada će joj sama isporučiti stvari u kuću. Svakako će ih moći ostaviti kod nadstojnika. U tom slučaju, ako Ethel ima kakve planove za skorašnje putovanje, imat će i novu garderobu.

Dispečer u taksi-poslovnici protivio se tome da prihvati njen poziv. Govorimo svim našim vozilima da se vrate u bazu, gospođo. Vožnja je čisti užas. Ali, dajte mi svoju adresu i broj telefona. - Kad je začuo njeno ime, dispečerov ton se izmijenio. - Neeve Kearny! Zašto mi niste rekli da ste komesarova kćerka? Budite sigurni da ćemo vas odvesti kući.

Taksi je stigao u dvadeset do sedam. Jedva su prolazili kroz gotovo neprohodne ulice. Vozač nije bio baš oduševljen još jednim zaustavljanjem. - Gospođo, ne mogu čekati da me zatrpa.

Iz apartmana nije bilo odgovora. Neeve je uzaludno zvonila i nadstojniku. U zgradi su bila još četiri stana, ali nije imala pojma o tome tko je u njima živio i nije mogla riskirati da odjeću ostavi nepoznatim ljudima.

Na koncu je iz bloka istrgnula ček, na njegovoj poleđini ispisala poruku i gurnula je ispod Ethelinih vrata. - Vaša je roba u mene. Nazovite me kad se vratite. - Ispod potpisa ostavila je broj svog kućnog telefona. Potom se, noseći se s težinom kutija i torbi, vratila u taksi.

***

U apartmanu Ethel Lambstone neka ruka posegne za porukom što ju je Neeve gurnula ispod vrata, pročita je, odbaci i nastavi svoju uobičajenu potragu za računima od sto dolara što ih je Ethel redovito ostavljala ispod tepiha ili između jastuka na ležaju: novac što ga je s radošću doznačivala kao "Alimentacija od Seamusa, nesposobnjakovića".

Myles Kearny nije se mogao otresti brige koja ga je razjedala i koja je tjednima rasla u njemu. Njegova baka znala je imati neku vrstu šestog čula. - Imam osjećaj - govorila bi - neka se nevolja približava. - Myles se živo sjećao kad je imao deset godina i kad je njegova baka primila sliku od rođaka u Irskoj. Plakala je: - On ima smrt u očima. - Dva sata kasnije zazvonio je telefon. Njegov rođak poginuo je u nesreći.

Prije sedamnaest godina Myles se riješio prijetnje Nickyja Sepettija. Mafija je imala svoj vlastiti kod. Oni se nikada ne svete ženama ili djeci svojih neprijatelja. A onda je Renata umr-


12

la. Bila je ubijena u tri sata poslije podne, dok je išla kroz Central Park da bi izvela Neeve iz Akademije Svetoga Srca. Bio je to hladan, vjetrovit dan u studenom. Park je bio pust. Nije bilo svjedoka koji bi mogli reći tko je Renatu namamio ili je prisilio da siđe sa svoje putanje i zađe u prostor iza muzeja.

U četiri i trideset, kad je nazvao upravitelj Svetog Srca, bio je u svom uredu. Gospođa Kearny nije došla po Neeve. Nazivali su, ali nje nema kod kuće. Je li se što dogodilo? Kad je odložio slušalicu, Myles je s nekom mučnom sigurnošću znao da se Renati dogodilo nešto strašno. Deset minuta kasnije policija je pretraživala Central Park. Njegov automobil bio je na putu prema središtu grada odakle je stigao poziv da je njeno tijelo pronađeno.

Kad je stigao u park, kordon policajaca zadržavao je radoznalce i tragače za senzacijama. Mediji su već bili tamo. Sjećao se kako su ga zabljesnuli reflektori dok je koračao prema mjestu na kojem je ležalo tijelo. Herb Schwartz, njegov zamjenik, bio je tamo. - Nemoj je sada gledati, Myles - preklinjao ga je.

Otresao je Herbovu ruku, kleknuo na smrznutu zemlju i povukao prekrivač kojim su je prekrili. Kao da je usnula. Njeno lice još uvijek dražesno u svom konačnom položaju, nikakav izraz užasa što ga je viđao utisnuta na licima toliko mnogo žrtava. Oči su joj bile zatvorene. Je li ih ona zatvorila u posljednjem trenutku ili joj ih je Herb zatvorio? Isprva je pomislio da je nosila crven šal. Negativno. Bio je iskusan promatrač žrtava, no u tom trenutku njegov ga je profesionalizam napustio. Nije želio vidjeti da je netko zasjekao duž njene vratne žile, a potom prerezao grlo. Ovratnik bijele skijaške jakne što ju je nosila bio je rumen od njene krvi. Kapuljača joj je skliznula unazad i lice joj je bilo uokvireno onom masom ugljeno-crne kose. Crvene skijaške hlače, crvene od njene krvi, bijela jakna i stvrdnut snijeg ispod njena tijela - čak i u smrti izgledala je kao modna fotografija.

Poželio je da je prigrli uza se, da u nju udahne život, ali znao je da je ne smije pomicati. Zadovoljio se tek poljupcima u obraze, oči i lice. Njegove ruke dragale su njezin vrat i umrljale se krvlju, a on je pomislio: sreli smo se u krvi, rastajemo se u krvi.

Bio je dvadesetjednogodišnji novak u policiji na dan Pearl Harboura, a sljedećeg jutra prijavio se u vojsku. Tri godine kasnije bio je sa 5. armijom Marka Clarka u bici za Italiju. Osvajali su je grad po grad. U Ponticiju ušao je u crkvu koja je izgledala pustom. U slijedećem trenutku začuo je eksploziju, a krv mu je vinula s čela. Okrenuo se i primijetio njemačkog vojnika kako čuči iza oltara u sakristiji. Uspio ga je pogoditi prije no što se onesvijestio.

Povratio se osjećajući kako ga drma neka mala ruka. - Hajde sa mnom - engleski mu je na uho šaptao glas s tvrdim naglaskom. Od bolova u glavi teško je mogao razmišljati. Oči su mu bile pokrivene sasušenom krvlju. Izvan toga sve mu je bilo crno. Zvukovi topovske paljbe bili su daleko, negdje s lijeve strane. Djevojčica - nekako je shvatio da je u pitanju djevojčica - odvela ga je do opustjelih uličica, Sjećao se kako se pitao kamo ga vodi, zašto je sama. Čuo je struganje svojih ratničkih čizama o kamene stepenice, zvuk zarđalih vrata kako se otvaraju, potom snažan, brzo izgovoren šapat, dječje objašnjavanje. Sada je govorila talijanski. Nije mogao razumjeti što je govorila. Onda je osjetio ruku koja ga pridržava, osjećaj da ga poliježu u krevet. Odahnuo je i budio se povremeno svjestan nježnih ruku koje su mu prale i povijale glavu. Kad se prvi put jasno pribrao shvatio je da je pred njime vojni liječnik koji ga upravo pregledava. - Nemate pojma koliko ste sreće imali - rečeno mu je. Jučer su nas dovezli nazad. Nažalost, nekima nismo mogli pomoći.

Nakon rata Myles je iskoristio prava ratnog veterana i upisao se na koledž. Studentsko središte Fortham Rose Hill bilo je svega nekoliko milja udaljeno od mjesta u Bronxu na ko-


13

jem je odrastao. Njegov otac, policijski kapetan, bio je skeptičan. - Sve što smo mi mogli uči-niti bilo je da te izvedemo kroz srednju školu - primijetio je. - Nije baš da nisi obdaren moz-gom, ali nikada baš nisi zabijao nos između korica knjige.

Četiri godine kasnije, nakon što je diplomirao magna cum laude (S velikim pohvalama, fraza

kojom se označava diploma s odlikom na sveučilištu, op. prev.), Myles je otišao na studij prava. Otac je bio oduševljen, ali ga je upozorio: - Još uvijek u tebi čuči policajac. Ne zaboravi tog policajca kad stekneš sve te svoje fme diplome.

Studij prava. Ured javnog tužioca. Privatna praksa. Tada je shvatio kako je lako dobru advokatu osloboditi i krivog optuženika. Nije za to imao želuca. Bez razmišljanja prihvatio je ponudu da postane javni tužilac.

Bilo je to 1958. Tada je imao trideset i sedam godina. Kroz godine hodao je s mnogo djevojaka i promatrao ih kako se jedna za drugom udaju. No kad god bi se kojoj približio kao da mu je neki glas šaptao na uho: - Ima ih još. Pričekaj malo.

Namjera da se vrati u Italiju dolazila je postupno. - Biti ranjen u Europi nije isto što i ići na veliku turneju - rekla mu je majka kad joj je kod kuće za ručkom probno spomenuo svoje planove. A onda ga je pitala: - Zašto ne bi potražio tu obitelj koja te skrivala u Ponticiju? Sumnjam da si u ono vrijeme bio u stanju da im dovoljno zahvališ.

Još je uvijek blagostio majku zbog tog savjeta. Jer, kad je pokucao na njihova vrata, otvorila mu je Renata. Renata koja je tada imala dvadeset tri godine, a ne deset. Renata visoka i vitka, tako da je bio jedva za pola glave viši od nje. Renata koja je, nevjerojatno, rekla: - Znam tko ste vi. Ja sam vas one noći donijela kući.

- Kako se samo sjećaš? - pitao ju je.

- Otac me je s vama slikao prije no što su vas odvezli. Čuvam tu sliku u ormaru.

Vjenčali su se tri mjeseca kasnije. Slijedećih jedanaest godina bile su najsretnije godine njegova života.

Myles odšeta do prozora i pogleda van. Kalendarski, proljeće je nastupilo prije tjedan dana, ali nitko baš nije vjerovao na riječ Majci Prirodi. Nastojao je ne sjećati se kako je Renata voljela šetati po snijegu. Isplahnuo je posudu za kavu i pliticu za salatu i stavio ih u stroj za pranje posuda. Da sve tune ovoga svijeta odjednom nestanu, što bi ručali ljudi na dijeti? Možda bi se vratili dobrim debelim hamburgerima. Ta misao natjera mu vodu na usta. Ali to ga je podsjetilo i na to da mora odmrznuti preljev za tjesteninu.

U šest sati počeo je pripremati večeru. Iz hladnjaka je iznio pripravke za salatu i spretnim rukama iskidao listove, isjeckao ljutiku, narezao zelenu papriku u poput oštrice britve tanke zelene trake. Nesvjesno se sam sebi smiješio, sjećajući se kako se salata pravila od rajčice i zelenih listova obloženih majonezom. Njegova majka bila je divna žena, ali njen poziv u životu zasigurno nije bio poziv glavnog kuhara. Ona je kuhala jelo "dok se sve klice ne ubiju" tako da su svinjski odresci ili stejkovi bili suhi i tvrdi taman da se razbijaju karate udarcima, a ne režu.

Renata je bila ta koja ga je uputila u uživanje u tananostima začina, radosti tjestenine, profinjenosti lososa, salati od algi koje su podsjećale na češnjak. Neeve je od majke naslijedila kulinarsko umijeće, no Myles je morao sebi priznati da je s vremenom i on od nje naučio praviti vraški dobre salate.

U deset do sedam već je poprilično bio zabrinut gdje je Neeve. Na cesti je vjerojatno tek nekoliko taksija. Dragi Bože, nemoj da mora proći kroz taj park u noći poput ove. Pokušao je nazvati, ali nije bilo odgovora. Do trenutka kad se uskobeljala u kuću sa zavežljajima odjeće


14

preko ruku i vukući kutije, on je već bio spreman da nazove redarstvo i zamoli policiju da provjeri u parku što je s njom. Stisnuo je usne prije no što je sebi dopustio da to i učini.

Umjesto toga, dok je uzimao kutije iz njenih ruku uspjelo mu je da izgleda iznenađeno. - Zar je opet Božić? - pitao ju je. - Od Neeve za Neeve, s ljubavlju. Jesi li današnju zaradu potrošila na sebe?

- Ne mudruj toliko, Myles - rekla je Neeve mrzovoljno. - Kažem ti, Ethel Lambston može biti dobra mušterija, ali ona je vrhunski primjer šake u oko. - Bacajući kutije na kauč ukratko mu je ispričala o pokušaju da Ethel dostavi njenu odjeću.

Myles je izgledao uzbunjeno. - Ethel Lambston! Nije li to ona alapača koja je bila kod tebe na božićnoj zabavi?

- Pogodio si. - Ne razmišljajući, Neeve je pozvala Ethel na uobičajenu božićnu zabavu što ih ona i Myles priređuju u svom apartmanu. Nakon što je pribila biskupa Stantona uza zid i objasnila mu zašto Katolička crkva u dvadesetom stoljeću više nema nikakve važnosti, Ethel je shvatila da je Myles udovac i cijele ga večeri nije ostavljala na miru.

- Nije me briga moraš li kampirati pred njenim vratima slijedeće dvije godine - upozorio ju je Myles. - Samo ne daj toj ženi da više kroči u ovaj stan.

3.

Nije to Denny Adler sam zamislio da se provodi lomeći vrat za najmanju plaću i napojnice u restoranu na križanju Istočne osamdeset i treće ulice i Lexingtona. No, Denny je imao problema. Bio je na uvjetnoj kazni. Službenik koji ga je na tom probnom roku pratio, Mike Toohey, bio je svinja koja je voljela autoritet što mu ga je omogućavala država New York. Denny je znao da, ne bude li imao posla, neće biti u stanju potrošiti ni pet para a da ga Toohey ne pita od čega živi, pa je tako radio i mrzio svaki trenutak što ga je na tom poslu provodio.

Unajmio je prljav sobičak u nekoj buhari na križanju Prve avenije i Što i pete ulice. Ono što nadležni službenik nije znao bilo je to da je Denny najveći dio vremena što ga je provodio izvan posla prosjačio na ulici. Mijenjao je lokacije i prerušavao se svakih nekoliko dana. Ponekad bi se obukao kao skitnica, navukao prljavu odjeću i poderane tenisice, namazao prljavštinu na lice i kosu. Naslonio bi se na zid kakve zgrade i u ruci držao iskidan komad kartona na kojem je pisalo: "POMOZITE, GLADAN SAM". To je bio jedan od boljih mamaca za naivne.

Drugi put na sebe bi stavio izblijedjelu khaki uniformu i sivu vlasulju. Stavio bi tamne naočale, nosio štap od trske, a na kaput bi prikopčao: "Veteran beskućnik". Posudica podno njegovih nogu začas bi se napunila novčićima od dvadeset pet i deset centa.

Tog dana Denny je na taj način skupio mnogo sitniša. Nije to bilo ništa u smislu nekog pravog posla, ali i to je bilo nešto da ne ispadne iz štosa. Tek jednom ili dvaput kad bi prelazio u jedan pajzl s nekoliko dolara podlegao bi iskušenju da ponešto potroši. No, policiju nije bilo briga jesu li kakva skitnica ili pijanac pretučeni ili izbodeni nožem, tako da zapravo rizika nije bilo.

Njegova uvjetna kazna isteći će za tri mjeseca, tada će biti u stanju da izmakne izvan pogleda i odluči gdje se može najbolje djelovati. Čak je i nadležni službenik imao odmor. U subotu ujutro Toohey ga je nazvao u restoran. Denny je mogao sebi predočiti Mikea, njegovu žgoljavu figuru kako se zgrbila preko radnog stola u njegovu kaljavom uredu. - Razgovarao sam s tvojim šefom, Denny. Kaže da si mu ti jedan od najpouzdanijih radnika.


15

- Hvala vam, gospodine. - Da je Denny stajao pred Tooheyevim stolom, savinuo bi ruke u maniri neurotične zahvalnosti. Natjerao bi tekućinu u svoje blijedobademaste oči i micao tankim usnama u nestrpljivu keženju. Umjesto toga sada je u telefon nečujno izgovarao psovke.

- Denny, možeš preskočiti javljanje u ponedjeljak. Imam gadan raspored, a ti si jedan od ljudi kojima znam da mogu vjerovati. Vidimo se slijedeći tjedan.

- Da, gospodine. - Denny spusti slušalicu. Karikatura od osmijeha zasjekla je bore ispod njegovih izbočenih jagodica. Pola od svojih trideset sedam godina on je proveo po zatvorima, počevši od prve provale kad je imao dvanaest godina. Trajno, sivkasto, zatvorsko bljedilo uvuklo mu se u kožu.

Ogledao se po restoranu, po mučno čistim stolićima na kojima se posluživao sladoled, po žičanim stolicama, bijelom pultu od ultrapasa, izlošcima posebnih objeda, dobro odjevenim uobičajenim mušterijama zadubljenim u novine iznad prženih krumpirića i kukuruznih pahuljica. U sanjarenju o tome što bi sve učinio tom lokalu i Mikeu Tooheyiu prekine ga poslovođina vika: - Hej, Adler, pokreni se. Ove se narudžbe neće same razdijeliti.

- Da gospodine! - Odbrojavanje da gospodine počelo je, pomisli Denny dok je uzimao jaknu i kutiju s papirnatim vrećicama.

Kad se vratio u restoran, poslovođa je upravo odgovarao na telefon. Pogledao je Dennyja uobičajenim mrzovoljnim izrazom. - Rekao sam ti da ne dozvoljavam privatne pozive za radnog vremena. - Gurnuo mu je slušalicu u ruku.

Jedini tko ga je tu nazivao bio je Mike Toohey. Denny promrmlja svoje ime, no začuje prigušeno: - Halo, Denny. - Istog je časa prepoznao glas. Veliki Charley Santino. Prije deset godina Denny je s Big Charleyem dijelio ćeliju u Attici i s vremena na vrijeme obavljao je za njega poneki posao.

Denny nije obraćao pažnju na izraz "Požuri s time" na poslovođinu licu. Za pultom je bilo svega nekoliko ljudi. Stolovi su bili prazni. Osjetio je ugodnu ozarenost jer je znao da će sve što Charley zatraži biti zanimljivo. Automatski se okrenuo prema zidu i dlanovima zakrio slušalicu: Daaa?

- Sutra. Jedanaest sati. Bryant Park iza knjižnice. Obrati pažnju na crni chevy (chevrolette,

op, prev) iz 84.

Danny nije primjećivao kako se široko smiješio kad je "klik" naznačilo da je veza prekinuta.

Za vrijeme snježnog vikenda Seamus Lambston skutrio se sam u svom stanu na križanju Sedamdesetprve ulice i Avenije West End. U petak poslijepodne nazvao je svog barmena. - Bolestan sam. Dovedi Mattyja da uskoči do ponedjeljka. - U petak navečer zaspao je čvrsto, snom emotivno ispražnjena čovjeka, no u subotu se probudio s osjećanjem krajnjeg užasa.

Ruth se u četvrtak odvezla do Bostona i ostala sve do nedjelje. Jeannie, njihova najmlađa kćerka, bila je brucoš na Sveučilištu Massachusetts. Ček što ga je Seamus poslao za njen proljetni semestar odbijen je. Ruth je dobila hitnu pozajmicu u svom uredu i pohitala je da je unovči. Nakon Jeannieina uzbuđenog poziva imali su raspru koja se zasigurno čula i pet blokova dalje.

- Dovraga, Ruth, radim sve što mogu - vikao je. - Posao očajno ide. S troje djece na studiju, zar sam ja kriv što grebemo po dnu bačve? Misliš li da ja mogu stvoriti novac iz zraka?


16

Sukobili su se, uplašeni, iscrpljeni, obeznađeni. Bio je postiđen izrazom gnušanja u njenim očima. Znao je da nije baš dobro ostario. Šezdeset dvije godine. Stasao je u svojih sto osamdeset pet centimetara visine, sklekovima i bacanjem kugle. No, sada je imao trbušinu koje se nije mogao riješiti, njegova nekada gusta kosa boje pijeska pretvarala se u prljavožutu, a naočale za čitanje isticale su mu nadutost obraza. Ponekad se znao zagledati u ogledalo, potom u sliku s Ruthina i njegova vjenčanja. Oboje u lijepoj odjeći, svakome od njih to je bio drugi brak, bili su sretni, željni jedno drugog.

Njihov lokal sjajno je radio i mada je pod hipoteku stavio sve što je imao, znao je da će se kroz nekoliko godina moći povratiti. Ruthina mirnoća i marljivost bili su mu poput svetišta nakon što se razveo s Ethel. - Ne pitam što košta - rekao je advokatu koji se s njime nije htio složiti oko doživotne alimentacije.

Bio je ushićen kad se Marcy rodila. Neočekivano, pak, dvije godine kasnije za njom je uslijedila Linda. Bili su šokirani kad je Jeannie bila na putu jer su on i Ruth već prevalili četrdeset i petu.

Ruthino vitko tijelo postalo je zdepasto. Kako se najamnina za lokal udvostručila, a potom utrostručila, a stare mušterije otišle, njeno vedro lice navuklo je izraz trajne zabrinutosti. Toliko je svojim djevojkama željela davati poklone, stvari što ih one sebi nisu mogle priuštiti. On se na nju često znao obrecnuti: - Zašto im umjesto hrpetine krpa ne daš sretan dom?

Te zadnje godine s troškovima za koledž bile su čisto razapinjanje na križ. Naprosto nije bilo dovoljno novaca. A tih tisuću dolara mjesečno što ih je morao davati Ethel, sve dok se ona ponovno ne uda ili dok ne umre, bilo je kost zbog koje su se svađali, kost što ju je Ruth neprestance glodala. - Idi nazad na sud, za Boga miloga - gnjavila ga je. - Reci sucu da nisi u stanju školovati djecu dok ta parazitkinja uživa. Njoj tvoj novac ne treba. Ona ima više no što može potrošiti.

Zadnja provala, prošlog tjedna, bila je najgora. Ruth je u Postu pročitala da je Ethel upravo potpisala ugovor za knjigu s predujmom od pola milijuna dolara. Naveli su Etheline riječi da će ta knjiga biti "štap dinamita bačen u svijet mode".

Za Ruth to je bila posljednja kap. To i odbijeni ček. - Otiđi toj, toj... - Ruth nikad nije klela. No, neizrečena riječ bila je poput krika. - Reci joj da ću ja otići u novine i reći im kako ti ispija krv na slamku. Dvanaest tisuća dolara godišnje, i to već preko dvadeset godina! - Sa svakim novim slogom njen glas bivao je sve kreštaviji. - Želim prestati raditi, Imam šezdeset dvije godine. Sljedeća stvar koja te čeka jesu vjenčanja. Otići ćemo u grob s užetom oko vrata. Reci joj da će biti prava senzacija! Što misliš, bi li njeni otmjeni magazini mogli napraviti iznimku prema jednoj od svojih feminističkih suradnica koja ucjenjuje svog bivšeg muža?

- Nije to ucjena, već alimentacija. - Seamus je nastojao zvučati razborito. - No, svakako, otići ću k njoj..

Ruth se imala vratiti u nedjelju kasno poslijepodne. U nedjelju u podne Seamus se trgnuo iz učmalosti i počeo pospremati stan. Još prije dvije godine morali su otpustiti ženu koja im je jednom tjedno čistila stan. Sada su kućne poslove dijelili, uz Ruthino gunđanje kao upraviteljski dio procesa. - Jedino što mi treba nakon što su me zgnječili u podzemnoj željeznici na Sedmoj aveniji jest da provedem vikend napuhujući vakuum. - Zadnji tjedan iznenada je briznula u plač: - Tako sam prokleto umorna.

Oko četiri sata stan je bio u pristojnom stanju. Trebalo mu je ličenje. Linoleum u kuhinji bio je izlizan. Zgrada u kojoj su stanovali postala je zadružno vlasništvo, ali oni nisu bili u


17

stanju sebi priuštiti da taj stan kupe. Dvadeset godina i ništa stečevine do priznanica o zajmo-vima.

Seamus odloži sir i vino na stolić u dnevnoj sobi. Namještaj je izblijedio i bio je derutan, no pri blagom svjetlu kasna poslijepodneva nije izgledao loše. Za tri godine Jeannie će završiti školu. Marcy je bila u završnom razredu, Linda godinu za njom. Želim vam dobar život, pomislio je.

Što se više približavao trenutak Ruthina povratka, to su mu se ruke više tresle. Hoće li ona na njemu primijetiti kakvu promjenu?

Stigla je kući u pet i petnaest. - Promet je bio užasan - rekla mu je svadljivim glasom.

- Jesi li im dala potvrđeni ček i objasnila u vezi s onim drugim? pitao ju je, nastojeći se praviti da ne primjećuje ton u njezinu glasu. Njen ton bio je: "hajde-da-to-obavimo".

- Naravno da jesam. I, kažem ti, blagajnik je bio zaprepašten kad sam mu rekla kako Ethel Lambston sve ove godine od tebe ubire alimentaciju. Imali su oni Ethel na tapetu na kolegiju prije šest mjeseci kad su se obrušili na žene koje dobivaju jednaku plaću. - Ruth prihvati čašu vina što joj ju je on pružio i ispije dug gutljaj.

Sa zaprepaštenjem je primijetio kako je ona negdje pokupila Ethelin običaj da obliže usne nakon što bi dovršila kakvu ljutitu rečenicu. Je li istina da se uvijek ženiš istom osobom? Ta pomisao skoro ga natjera da prasne u histeričan smijeh.

- Pa, hajde-da-to-obavimo. Jesi li bio kod nje? - obrecnula se Ruth na njega.

Silan umor preplavi Seamusa. Sjećanje na onu završnu scenu. - Da, bio sam kod nje.

- I?

Pažljivo je birao riječi. - Bila si u pravu. Ona ne želi da se pročuje kako je sve ove godine od mene ubirala alimentaciju. Oslobodit će me te obveze.

Ruth odloži čašu s vinom. Lice joj se izmijenilo. - Ne vjerujem ja to. Kako si je na to nagovorio?

Ethelin podsmješljiv glas, podrugljiv smijeh na njegove prijeteće i preklinjuće riječi: Nalet primitivna gnjeva koji je prostrujao kroz njega, izraz užasa u njezinim očima... Njena konačna prijetnja...Oh, Bože...

- Sada kad Ethel kupuje skupocjenu odjeću kod Neeve Kearny i kad je tako visoko uzletjela, ti joj više nećeš plaćati. - Ruthin pobjednički osmijeh bubnjao mu je u ušima, a njene su mu riječi uranjale u svijest.

Seamus odloži svoju čašu. - Zbog čega tako govoriš? - tiho ju je upitao.

U nedjelju ujutro snijeg je prestao i ulice su bile donekle prohodne. Neeve je vratila sve Etheline stvari u dućan.

Betty joj požuri pomoći. - Nije valjda da joj se ništa ne dopada?

- Otkud da znam? - upita Neeve. - Nije bilo ni traga ni glasa od nje u njezinu stanu. Tako mi Boga, Betty, kad se samo sjetim kako smo žurile, dođe mi da joj pocijepam sve što ima na sebi.

Bio je to naporan dan. Imale su mali oglas u Timesu u kojem su predstavljale tiskane haljine i kišne ogrtače i odaziv je bio oduševljavajući. Neevei su oči sjale dok je promatrala svoje službenice kako ispisuju strahovite prodajne račune. Još je jednom u tišini blagoslovila Sala što ju je prije šest godina na to nagovorio.


18

U dva sata poslijepodne, tamnoputa Eugenija, nekadašnja manekenka koja joj je sada glavna pomoćnica, podsjetila je Neeve da mora stati i objedovati. - Imam nešto jogurta u hladnjaku - ponudila joj je.

Neeve je upravo dovršila pomaganje jednoj od svojih mušterija da kao mladenkina majka odabere odjeću za četiri tisuće dolara. Brzo joj se osmjehnula. - Znaš da ne volim jogurt. Naruči mi sendvič s tunjevinom i dijetalnu coca-colu, važi?

Deset minuta kasnije, kad joj je narudžba dostavljena u ured, shvatila je da umire od gladi. - Ovo je najbolja salata od tune u New Yorku, Denny - rekla je dostavljaču.

- Kako vi kažete, gospođo Kearny. - Blijedo mu se lice naboralo u udvarački osmijeh.

Dok je žurno jela, Neeve je nazivala Ethelin broj. Pa još jednom, Ethel nije odgovarala. Cijelo poslijepodne njena recepcionarka neprekidno ju je pokušavala dobiti. Negdje potkraj dana Neeve reče Betty: - Ponijet ću ove stvari još jednom sa sobom. Ne pada mi na pamet da protratim cijelu subotu tako da se moram vraćati amo jer bi Ethel iznenada mogla odlučiti da u posljednjem trenutku krene hvatati avion, pa da sve ovo ustreba za deset minuta.

- Koliko je ja poznajem, ona bi mogla natjerati avion da izvede specijalnu vožnju po nju do izlaza za putnike, ukoliko ona zakasni - jedva dočeka Betty.

Obje se nasmiju, no potom Betty tiho kaže. - Znate one glupe osjećaje koji vas ponekad prožmu. Kunem se da u tome ima nešto. Ethel je prava šaka u oku, ali nikada se ranije nisam tako zbog nje osjećala.

Subota uvečer. Neeve i Myles otišli su do Metropolitan opere da slušaju Pavarottija. - Bolje bi bilo da si sama otišla na neki spoj prigovorio joj je Myles dok im je nakon predstave konobar u Ginger Manu pružao jelovnike sa ponudama za večeru.

Neeve ga pogleda: - Slušaj Myles, ja mnogo izlazim. To znaš i sam. Kad naiđe netko važan, znat ću, baš kao što je bilo tebi i mami. A sada, zar mi nećeš naručiti škampe?

Myles je redovito pohađao ranu nedjeljnu misu. Neeve je uživala spavati dokasna, pa je odlazila na pontifikalnu misu u katedralu. Iznenadila se kad je ustala i zatekla Mylesa u kuhinji, odjevena u kupaći ogrtač. - Odustaješ od vjere? - pitala ga je.

- Nikako. Mislio sam danas poći s tobom. - Nastojao je zvučati uobičajeno.

- Ima li to kakve veze s puštanjem Nickyja Sepettija iz zatvora? uzdahnula je Neeve. - Ne moraš se mučiti s odgovorom.

Nakon crkve odlučili su se za blagi doručak u Cafu des Artistes, a potom su požurili na filmsku predstavu u obližnjem kinu. Kad su se vratili u apartman, Neeve iznova nazove broj Ethel Lambstone, pusti telefon da zazvoni šest-sedam puta, potom slegne ramenima i izazove Mylesa na njihovo tjedno takmičenje u rješavanju Emesove zagonetke.

- Kako divan, neopterećen dan - prokomentirala je Neeve naginjući se preko Mylesove stolice da ga poljubi u tjeme upravo nakon što su završile vijesti u jedanaest sati. Uhvatila je izraz na njegovu licu.

- Ma nemoj mi reći - upozorio ju je.

Myles stisne usne. Znao je da je bila u pravu. Upravo je zaustio da kaže: - Sve i da sutra bude vedro, ne želim da sama odeš na trčanje.

Neprekidna zvonjava telefona u stanu Ethel Lambstone nije prošla nezapaženo.


19

Douglas Brown, Ethelin dvadesetjednogodišnji nećak, uselio je u njen apartman u petak poslijepodne. Premišljao se da li da riskira, no znao je da može dokazati kako je tog dana bio prisiljen da napusti svoj neprijavljeni stan.

Naprosto mi je trebalo mjesto gdje mogu biti dok ne pronađem novi stan - to će biti njegovo objašnjenje.

Pretpostavljao je da je najbolje da ne odgovara na telefon. Česti su ga pozivi smetali, no nije želio odati da je prisutan. Ethel mu nikada nije dozvoljavala da se javlja na njen telefon. - Nije te briga tko mene naziva - govorila bi mu. Isto je mogla reći i drugim ljudima.

Bio je siguran da je odluka da u petak uvečer ne odgovara ni na zvono na vratima bila mudra. Poruka gurnuta ispod vrata u predsoblje govorila je o odjeći što ju je Ethel bila naručila.

Doug se s nelagodom osmjehnuo. Mora da je to bio nalog što ga je Ethel njemu namijenila.

U subotu ujutro Denny Adler nestrpljivo je iščekivao na oštru, silovitom vjetru. Točno u jedanaest sati ugledao je crni chevy kako se približava. Dugim koracima požurio je na ulicu iz svog solidnog zaklona u parku Bryant. Automobil se približi. On otvori vrata na mjestu do vozača i šmugne unutra. Automobil krene čim je zalupio vrata.

Kroz godine nakon Attike Big Charley je zadobio više sjedih i navukao više kila. Upravljač automobila bio je mu sakriven u naborima trbuha. Denny reče: - Haj - ne očekujući odgovor. Big Charley kimne glavom. Automobil brzo krene Henry Hudson Parkwayem pa preko mosta Georgea Washingtona. Charley skrene na Palisade Interstate Parkway. Denny primijeti da je preostali snijeg u New Yorku bio bljuzgav i prekriven čađom, dok je snijeg uz ceste kroz parkove još uvijek bio bijel. New Jersey, Garden State, pomislio je sarkastično.

Iza Izlaza br. 3 bio je vidikovac za ljude koji, kako je ponekad pomišljao, nisu imali pametnijeg posla do buljiti u njujorški krajolik preko rijeke Hudson. Dennyja nije iznenadilo kad ih je Charley dovezao do pustog parkirališta. Bilo je to mjesto na kojem su bili dogovarali i ostale poslove.

Charley isključi automobil i, ječeći od napora što se isteže, posegne rukom iza sjedala. Izvukao je papirnate vrećice u kojima je bilo nekoliko limenki piva i spustio ih između njih. - Tvoja marka.

Denny osjeti ugodu. - Lijepo je od tebe što se sjećaš, Charley. Otvorio je limenku Coorsa.

Charley dobrano potegne iz limenke prije no što je odgovorio: - Ja ništa ne zaboravljam. - Izvukao je omotnicu iz svog unutarnjeg džepa. Deset tisuća - rekao je Dennyju. - Toliko će biti i kad posao bude obavljen.

Denny prihvati omotnicu, osjećajući zadovoljstvo zbog njena obujma. - Koga?

- Dostavljaš joj ručak nekoliko puta tjedno. Ona živi u kući Schwab, onoj velikoj na Se-damdesetčetvrtoj između West Enda i Riverside Drivea. Redovito nekoliko puta na tjedan na posao i s posla ide pješice. Presijeca preko Central Parka. Zgrabi joj torbu i opelješi je. Očisti joj novčanik i poharaj torbe tako da izgleda kao da ju je presreo neki narkić. Ako je ne možeš čopiti u Central Parku, možda bi odgovarao modni centar. Ona tamo odlazi svakog ponedjelj-ka poslijepodne. Te su ulice pretrpane. Svi žure. Kamioni parkirani u dva reda. Stani kraj nje, gurni je pred kamion. Čekaj svoju priliku. Stvar mora izgledati kao nesreća ili kao lopovski prepad. Slijedi je obučen u neki od tvojih prosjačkih kostima. Glas Big Charleya bio je pro-


20

mukao i dolazio je iz grla, tako da su mu valjušci oko vrata podrhtavali od izgovorenih samo-glasnika.

Za Charleya, to je bio dug govor. Još je jednom duboko potego iz limenke piva.

Denny se poče nelagodno osjećati. - Koga? - Neeve Kearny.

Denny gurne omotnicu prema Charleyu kao da je u njoj bila tempirana bomba. - Kćer policijskog komesara? Jesi li ti lud?

- Kćer bivšeg komesara.

Denny osjeti kako mu se čelo znoji. - Kearny je to bio šesnaest godina. Nema kurjaka u gradu koji ne bi za njega žrtvovao svoj život. Kad mu je žena stradala, na vatru su stavili svakoga tko je ikad u životu ukrao jabuku. Ne dolazi u obzir.

U izrazu Big Charleya dogodila se gotovo neprimjetna promjena, no njegov glas bio je i dalje jednako grleno jednoličan. - Denny, rekoh ti, ja nikada ne zaboravljam. Sjećaš li se svih onih noći u Attiki kad si se znao hvaliti poslovima koje si obavio i time kako si ih obavio? Dovoljno mi je da uputim policiji bezimen poziv i ti više nećeš trčkati s onim svojim blesavim sendvičima. Nemoj me tjerati da pomažem policiji.

Denny porazmisli, svega se prisjeti, prokune svoju jezičinu. Još jednom dodirne omotnicu i pomisli na Neeve Kearny. Već gotovo godinu dana raznosio je narudžbe u njen dućan. Prije bi mu recepcionarka govorila da isporuku ostavlja u nje, a sada je odlazio ravno iza, u privatni ured. Čak i kad bi Kearny s kime razgovarala preko telefona, uvijek bi mu mahnula i osmjehnula mu se, i to zaista osmjehnula, ne onako sljubljenih usana u snobovskom pozdravu kao što mu se srnješkala većina mušterija. Uvijek bi mu rekla kako sve što on donese ima sjajan okus.

A osim toga bila je stvarno komad.

Denny otrese trenutak slabosti. To je bio posao što ga je morao obaviti. Charley ga zapravo ne bi predao policiji, obojica su to znala. Njegovo znanje o narudžbi učinilo ga je preopasnim. Odbiti, to bi značilo da se više nikada ne bi vratio do mosta Georgea Washingtona.

Strpao je novac u džep.

- To je već bolje - rekao je Charley. - Kakvo ti je radno vrijeme u tom restoranu?

- Od devet do šest. Ponedjeljkom sam slobodan.

- Ona kreće na posao između osam i trideset i devet. Počni se motati oko zgrade u kojoj stanuje. Njen dućan zatvara se u šest i trideset. Zapamti, pričekaj pravi trenutak. Stvar ne smije izgledati kao planiran napad.

Big Charley pokrene stroj za povratnu vožnju prema New Yorku. Ponovno je zapao u svoju uobičajenu šutnju koju je prekidao samo ječeći zvuk njegova dahtanja. Dennyja je razdirala sve jača sumnja. Kako je Charley skrenuo s West Side Highwaya i krenuo Pedesetsedrnom ulicom, Denny upita: - Charley, imaš li pojma o tome tko je naručio taj posao?

Ona ne izgleda tako kao da se nalazi ikome na putu. Sepetti je izišao. Izgleda kao da on ne zaboravlja.

Osjetio je kako su ljutite oči bljesnule u njegovu pravcu. Grleni glas: sada je bio čist, a riječi su padale udarajući poput odronjena kamenja. Postaješ neoprezan, Denny. Ja pojma ne-mam tko je želi opelješiti. Niti momak koji je sa mnom kontaktirao ne zna. Momak koji je


21

kontaktirao s njime ne zna. To se tako radi i ne postavljaju se nikakva pitanja. Ti si kratkoroč-na maloglava baraba, Denny i neke te se stvari ne tiču. A sad ispadaj.

Automobil se naglo zaustavi na uglu Osme avenije i Pedeset i sedme ulice.

Denny nesigurno otvori vrata. - Charley, oprosti - rekao je. - Ja sam samo...

Vjetar hukne kroz automobil. - Samo šuti i pazi da stvar bude obavljena kako valja.

Trenutak kasnije Denny je buljio u stražnji dio Charleyeva chevyja koji je nestajao niz Pedeset i sedmu ulicu. Odšetao je prema Columbus Circleu, zaustavio se kraj uličnog prodavača da uzme hot-dog i colu. Kad je završio, obrisao je usta gornjom stranom šake. Živci su mu se počeli smirivati. Prsti su mu milovali nabreklu omotnicu u unutarnjem džepu jakne.

- Pa, mogao bih početi zarađivati svoj kruh - promrmlja za sebe i uputi se u pravcu Broadwaya, prema Sedamdeset i četvrtoj ulici i West End aveniji.

Nehajno je šetao niz kvart kraj kuće Schwab, motreći ulaz u zgradu s Riverside Drivea. Sigurno ga nije rabila. Ulaz s West End avenije bio je mnogo podesniji.

Zadovoljan, prešao je preko ulice i oslonio se o zid zgrade ravno preko puta kuće Schwab. To je bilo odlično mjesto za promatranje, zaključio je. Vrata kraj njega otvore se i kroz njih izađe mnoštvo stanara. Nije želio da ga primijete, pa se nehajno odmaknuo shvaćajući kako mu se, dok vreba Neeve Kearny, odjeća pijanca posve uklapa u pozadinu. U pola tri, dok je presijecao grad prema East Sideu, prošao je kraj ljudi koji su stajali u redu i čekali da kupe karte za kino. Njegove uske oči razrogače se. Negdje na polovici reda stajala je Neeve Kearny u društvu sjedokosa čovjeka čije lice Denny odmah prepozna. Njen otac. Denny požuri kraj njih glave uvučene u ovratnik. Nisam je čak ni tražio, pomislio je. Ovo će biti najlakši ubod što sam ga ikad izveo.

4.

U ponedjeljak ujutro Neeve je, iznova ruku punih Etheline robe, bila u predvorju, kad Tse-Tse bez daha izjuri iz lifta. Njena kovrčava plava kosa podsjećala je na ranu Phyllis Diller. Šminka na njenim očima sastojala se od divljih ljubičastih sjena. Njena mala, lijepa usta bila su namazana poput petlje lutke Kewpie. Tse-Tse, rođena Mary Margaret McBride, nakon "Pogodi tko?" kako je objasnila Neeve, stalno je nastupala na produkcijama off off Broadwaya, od kojih su neke trajale i manje od tjedan dana.

Neeve ju je nekoliko puta otišla gledati i bila je zapanjena koliko je Tse-Tse zaista bila dobra. Tse-Tse je mogla namjestiti ramena, opustiti usne, promijenit stas i doslovno postati netko drugi. Imala je odlično uho za dijalekte, a svoj je glas mogla držati u rasponu od visokog, poput Butterfly McQueen, do dubokog zavlačenja Lauren Bacall. Dijelila je stan-atelijer u kući Schwab s još jednom budućom glumicom i svakojakim poslovima nadopunjavala svoj, od roditelja teškom mukom dodijeljeni džeparac. Napustila je posao konobarice i pseće bedinerice i zaposlila se kao čistačica. - Pedeset dolara za četiri sata, a ne moraš okolo navlačiti peseke - objasnila je Neeve.

Neeve je Tse-Tse preporučila Ethel Lambstone i znala je da je Tse-Tse u nje čistila nekoliko puta mjesečno. Sada ju je dočekala kao glasnika s nebesa. Dok je čekala taksi, objasnila joj je svoje dvojbe.

- Trebalo je da sutra odem tamo - objasnila joj je Tse-Tse bez daha. - Kunem ti se Bogom, Neeve, to mi je mjesto dovoljno da podivljam. Kako god da ga pospremljenim ostavim, idući put opet izgleda kao klaonica.


22

- Vidjela sam - rekla je Neeve. - Gledaj, ako Ethel danas ne pokupi svoje stvari, odvest ću te sutra tamo taksijem i ostavit ću sve u njezinu ormaru. Ti imaš ključ, nadam se.

- Dala mi je jedan prije šest mjeseci. Javi mi se. Vidimo se. - Tse-Tse dobaci Neeve poljubac i počne trčati niz ulicu. Plamenac od njene trajno kovrčave zlatne kose, njen otkačeni make-up, njena svijetloljubičasta vunena jakna, crvene tajice i žute tenisice.

***

U dućanu Betty je ponovno pomagala Neeve da Ethelinu robu objesi na policu u sobi za šivanje. - Ovo nadmašuje poteze Ethelina ćaknuta, mozga - rekla je tiho, od zabrinutosti mrgodna, gužvajući trajne bore na svom čelu. - Što mislite, da joj se nije dogodila kakva nesreća? Možda bi trebalo da prijavimo da je nema.

Neeve je trpala kutije s priborom uz policu. - Mogla bih pitati Myles da provjeri izvještaje o nesrećama - rekla je - ali još je prerano da prijavimo nestanak.

Betty se iznenada naceri: - Možda je konačno našla dečka i otišla nekamo na ekstatični vikend.

Neeve baci pogled kroz otvorena vrata na odio prodaje. Upravo je pristigla prva mušterija, a nova prodavačica pokazivala joj je ogrtač koji joj uopće nije pristajao. Neeve se ugrize za usnu. Znala je da je imala nešto od Renatina vatrenog temperamenta i morala je paziti na svoj jezik - Zbog same Ethel, nadam se da je tako - prokomentirala je, a potom s osmijehom dobrodošlice otišla do mušterije i prodavačice. - Marian zašto ne doneseš zeleni šifon Della Rosa? - predložila joj je.

Bilo je svježe i prometno jutro. Recepcionar je i dalje nazivao Ethelin broj. Zadnji put kad joj je javila da nema odgovora, Neeve je imala trenutan osjećaj da se, ako je Ethel srela kakva čovjeka i završila i bjekstvu, nitko ne bi glasnije radovao nego njen bivši muž koji joj je nakon dvadeset godina još uvijek svakog mjeseca slao čekove za alimentaciju.

***

Ponedjeljak je Dannyju Adleru bio slobodan dan. Planirao ga je provesti tako što će pratiti Neeve Kearny, no u nedjelju uvečer imao je poziv u javnoj govornici u prolazu kraj kuće u kojoj je stanovao.

Poslovođa restorana rekao je Dannyju da sutradan dođe na posao. Dotadašnji pipničar je otpušten. - Provjerio sam knjige i taj prokleti kučkin sin zavlačio je svoje ruke u blagajnu.

Denny tiho opsuje. No, bilo bi glupo da odbije. - Bit ću tamo - rekao je mrzovoljno. Spustivši slušalicu, sjetio se Neeve Kearny, osmijeha što mu ga je jučer uputila kad joj je donio ručak, načina na koji joj je čađavo crna kosa uokvirivala lice, kako su joj grudi popunjavale raskošann džemper što ga je nosila. Big Charley rekao je da je ponedjeljkom poslijepodne odlazila na Sedmu aveniju. To je značilo da nema smisla da je slijedi nakon posla. Možda je to baš dobro. Planirao je da večer u ponedjeljak provede s konobaricom iz bara preko puta i te planove nije želio narušiti.

Okrenuvši se da prođe kroz prolaz do svoje sobe, prolaz koji je bio vlažan i prepun mirisa mokraće, pomislio je: Nećeš ti valjda biti još jedno dijete ponedjeljka, Kearny.

Dijete ponedjeljka bilo je vašarište od lica. Ali ne i nakon nekoliko tjedana u grobu.

Ponedjeljak poslijepodne bilo je vrijeme što ga je Neeve redovito provodila na Sedmoj aveniji. Voljela je bizarni metež Garment Districta, prepune pločnike, dostavljačke kamione parkirane u dva reda po uskim ulicama, žustre raznosače koji kroz promet pronose vješalice s odjećom, osjećaj da svi nekamo žure, da nema vremena za bacanje.


23

Počela je tamo odlaziti s Renatom kad je imala tek osam godina. I mimo Mylesovih šaljivih prigovora Renata je imala posao na pola radnog vremena u jednoj prodavaonici haljina u Sedamdeset i drugoj ulici, dva bloka od njihova apartmana. Još davno ostarjeli joj je vlasnik prepustio da nabavlja odjeću za dućan. Neeve je još uvijek mogla predočiti Renatu kako odrečno odmahuje glavom dok je prerevnosni dizajner pokušava nagovoriti da se predomisli u vezi s njegovim kreacijama.

- Kad žena sjedne u takvoj haljini, ona će joj se uspuzati do vrata govorila bi Renata. Kad bi se god osjetila moćnom njen talijanski naglasak uskočio bi joj u glas. - žena se mora odjenuti, pogledati u ogledalo da se uvjeri nije li joj otišla čarapa, nije li joj se spustio porub, i tek tada smije zaboraviti što ima na sebi. Odjeća joj mora pristajati kao druga koža. Renata je to izgovarala kao "kodza".

Jednako tako, ona je imala oko i za nove dizajnere. Neeve još uvijek ima iglu za šešir s kamejom što joj ga je poklonio jedan od njih kad su ga upoznali s Renatom. Ona je bila prva koja je predstavila njegovu liniju. - Tvoja majka, ona mi je dala prvi poticaj - znao je Jacob Gold podsjećati Neeve. - Krasna gospođa, i poznavala je modu. Kao i vi. Bila je to njegova najveća pohvala.

Danas kada je Neeve koračala od Sedme avenije prema zapadnim ulicama s brojem preko trideset, shvatila je da se osjeća nekako neodređeno nevoljko. Neki bol kvrcao joj je negdje u duši poput kakva bolesnog zuba u emocijama. Jadala se samoj sebi: Ne, ne treba mi mnogo da postanem jedna od onih praznovjernih Irkinja koje uvijek imaju "osjećaj" da negdje iza ugla vreba nesreća.

U Artless Sportswearu naručila je platnene bluze s odgovarajućim bermuda-hlačicama. - Sviđaju mi se pastelne boje - mrmljala je, - ali uz njih mora ići nešto eksplozivno.

- Predlažemo vam ovu bluzu. - Službenik, s blokom za narudžbe u ruci, pokazivao joj je raf prepun svijetlih najlonskih bluza s bijelom dugmadi.

- A-a. One idu ispod školskog džempera. - Neeve je lunjala kroz izložbene prostorije, a onda primijeti šarenu majicu. - Na to sam mislila. - Pokupila je nekoliko majica različitih uzoraka boja i prislonila ih uz kapute. - Ovo ide uz ovaj boje breskve; ovaj uz boju sljeza. E, sad stvari idu jedna s drugom.

U Victora Coste odabrala je romantične šifone s lađa-izrezom koji su preplavili vješalice. I još jednom Renata joj se javi u svijesti. Renata u crnom baršunu Victora Coste kako odlazi s Mylesom na novogodišnju zabavu. Oko vrata nosila je svoj božićni poklon, bisernu ogrlicu s grozdom malih dijamanata.

- Mama, izgledaš kao princeza - rekla joj je Neeve. Taj trenutak utisnuo joj se u pamćenje. Bila je tako ponosna na njih. Myles, uspravan i elegantan sa svojom deset godina prerano posijedjelom kosom; Renata, tako vitka, njena čađavocrna kosa obilato prosuta po ovratniku.

Na iduću novogodišnju noć nekoliko je ljudi došlo u njihov apartman. Otac Devin Stanton, koji je sada biskup, i ujak Sal koji se još uvijek bori da ostvari svoj znak kao dizajner. Herb Schwartz, Mylesov pomoćnik i njegova supruga. Renata je tada već sedam tjedana bila mrtva...

Neeve shvati kako službenik strpljivo čeka kraj njezina lakta. - Baš sam rastresena - ispričala mu se, - a ovo nije neko vrijeme za takvo što, zar ne?

Izdala je narudžbu, brzo otišla u slijedeće tri kuće koje je imala na svom popisu, a onda, kad se počelo smračivati, otišla u uobičajenu posjetu ujaku Salu.


24

Izložbeni saloni Anthonyja della Salve sada su bili razasuti po modnom središtu. Njegova sportska odjeća bila je na Zapadnoj trideset i sedmoj ulici. Oprema na zapadnoj trideset i petoj. Roba s licencom na Šestoj aveniji. No, Neeve je znala da će ga naći u glavnom uredu u Zapadnoj trideset i šestoj ulici. On je tu i započeo u uskoj dvosobnoj rupi-u-zidu. Sada je zaposjeo raskošno opremljene katove. Anthony della Salva, rođen Salvatore Esposito iz Bronxa, bio je dizajner ravan jednom Billu Blassu, Calvinu Kleinu i Oscaru de la Renati.

Na Neeveino zaprepaštenje, dok je prelazila Trideset i sedmu ulicu, susrela se oči u oči s Gordonom Steuberom. Prenapadno odjeven u smećkastu jaknu od kašmira preko škotskog pulovera od sirove vune, tamnosmeđe hlače i Guccijeve cipele, bujne smeđe kovrčave kose, vitak, pravilnih crta lica, snažnih ramena i uska struka, Gordon Steuber je lako mogao ostvariti karijeru i kao model. Umjesto toga, u svojim ranim četrdesetima bio je lukavi biznismen s opakom navikom da unajmljuje nepoznate dizajnere i iskorištava ih dok ne budu u stanju da odu od njega.

Zahvaljujući mladim dizajnerima, njegove linije ženskih haljina i kaputa bile su uzbudljive i izazovne. On mnogo zarađuje i ne bi mu trebalo da vara neprijavljene radnike, razmišljala je Neeve hladno ga gledajući. I ako, kako je Sal rekao, bude imao problema s prijavom poreza, dobro!

Prošli su jedno kraj drugoga bez riječi, ali Neeve se učinilo kao da je iz njegove osobe zračio gnjev. Pomislila je kako se govori da ljudi zrače auru. U ovom trenutku ne zanima me boja njegove aure, pomislila je žureći kraj njegova ureda.

Kad je recepcionarka ugledala Neeve, pozvonila je internim telefonom u privatni ured. Trenutak kasnije Anthony della Salva, "ujak Sal", izađe cupkajući. Njegovo lice anđelka sjalo je dok je žurio da je zagrli.

Neeve se smiješila odmjeravajući Salovu odjeću. On je bio sam svoja najbolja reklama za proljetnu liniju muške odjeće. Njegova verzija safari-linije bila je križanac između padobranske skakačke jakne i Jima iz džungle u najboljem izdanju. -Silno mi se dopada. To će za mjesec dana preplaviti East Hampton - rekla je odobravajući dok mu je davala poljupce.

- Već i jest, draga. To je čak postalo manijom u Iowa Cityju. To me pomalo i plaši. Morat ću se negdje izgubiti. Dođi. Maknimo se odavde. - Na putu do ureda zastao je da pozdravi nekoliko svojih kupaca iz drugih gradova. - Jeste li usluženi? Da li se Susan dobro brine o vama? Divno. Susan, pokažite kolekciju za dokolicu. Na tome ćete naprosto odlepršati, obećavam vam.

- Ujače Sal, želiš li se ti pobrinuti za te ljude? - pitala ga je dok su prolazili kroz salon.

- Nikako… Oni će potrošiti dva sata od Susanina vremena i završiti na tome što će kupiti tri-četiri najjeftinije moguće stvari. - S uzdahom olakšanja zatvorio je vrata svog privatnog ureda. - Ovo je bio lud dan. Odakle tim ljudima toliko novaca? Ponovno sam digao cijene. Pretjerane su, a ljudi se tuku da dođu na red.

Osmijeh mu je bio blažen. Njegovo okruglo lice zadnjih je godina postalo podbuhlo, i sada su mu se oči zakrivale i gubile pod teškim kapcima. On, Myles i biskup odrasli su zajedno u istom susjedstvu u Bronxu, zajedno igrali stikbol, (dječja igra, slična bejzbolu, op. prev.) zajedno pohađali srednju školu "Christopher Columbus". Bilo je teško povjerovati da je i on imao šezdeset osam godina.

Na njegovu radnom stolu bila je gomila swatcheva: - Imaš li što protiv tih stvari? Imam narudžbu da dizajniram unutarnji prostor Mercedesa za trogodišnjake. Kad sam ja imao tri


25

godine, imao sam polovni vagonet na kojem je jedan od kotača stalno otpadao. Svaki put kad bi se to dogodilo, otac bi me istukao što ne pazim na svoje drage igračke.

Neeve osjeti kako joj se raspoloženje diže. - Ujače Sal, tako mi Boga, htjela bih te imati tako snimljena. Mogla bih zaraditi bogatstvo ucjenjujući te.

-Ti imaš predobro srce za takve stvari. Sjedi. Uzmi šalicu kave. Baš je svježa.

- Znam da imaš posla, ujače Sal. Samo pet minuta. - Neeve otkopča jaknu.

- Hoćeš li izostaviti to "ujače"? Postajem već prestar da bi me se tretiralo s takvim poštovanjem. - Sal je odmjeri kritički. - Dobro mi izgledaš, kao uvijek. Kako posao?

- Sjajno.

-Kako je Myles? Vidim da je Nicky Sepetti pušten u petak. Pretpostavljam da mu se od toga kvrči želudac.

- Bio je loše u petak, ali mu je preko vikenda bilo bolje. A sada, nisam sigurna.

- Pozovi me ovaj tjedan na večeru. Već ga mjesecima nisam vidio. - Dogovoreno. - Neeve je promatrala Sala kako prolijeva kavu iz vrča po pladnju kraj stola. Ogledala se oko sebe. - Volim ovu sobu.

Zidne prekrivke pozadi radnog stola bile su izvedene u motivima pacifičkih sprudova, u dizajnu po kojem je Sal postao poznat.

Sal joj je često pričao o svom nadahnuću za tu liniju. - Neeve, bio sam u Akvariju u Chicagu. Bilo je to 1972. Moda je te godine bila smeće. Svima je bilo mučno od minica. Svi su se bojali da pokušaju nešto novo. Vrhunski dizajneri pokazivali su muške krojeve odijela, kratke bermuda-hlačice, uske nepodstavljene sakoe. Blijede boje. Tamne boje. Nabrane bluze koje bi bolje spadale u internate. Ništa po čemu bi žena rekla: "Ovako želim izgledati". Baš sam šetao oko Akvarija i popeo se na kat na kojem je bila izložba pacifičkih sprudova. Neeve, to je bilo kao da hodaš pod vodom. Vodeni rezervoari od poda do stropa ispunjeni stoti nama egzotičnih riba, biljaka, koraljnih stabala i školjki. Sve te boje rekla bi da ih je naslikao Michelangelo! Uzorci i dizajn - deseci i deseci njih, svaki poseban. Srebrno se prelijeva u plavo; koraljno i crveno u prožimanju. Jedna riba bila je žuta, sjajna kao sunce ujutro, s crnim oznakama. A plivanje, čar pokreta. Pomislio sam, kad bih to samo mogao učiniti umjetnim putem. Počeo sam skicirati na licu mjesta. Znao sam da će to biti veličanstveno. Te sam godine dobio nagradu Coty. Okrenuo sam modnu industriju naglavce. Prodaja naveliko bila je fantastična. Licence za široko tržište i dodatne stvari. I sve to jer sam bio dovoljno mudar da oponašam Majku Prirodu.

Sada je pratio njen pogled. - Taj dizajn. Prekrasan. Radostan. Elegantan. Dražestan. Laskav. To je još uvijek najbolje što sam ikada napravio. Ali nemoj nikome reći. Oni me još nisu stigli. Slijedeći tjedan dat ću ti pregled moje kolekcije za jesen. Druga najbolja stvar koju sam ikada napravio. Senzacionalno. Kako ljubav?

- Nema.

- A što je s onim momkom kojeg si pozvala na večeru prije nekoliko tjedana? Bio je lud za tobom.

- Činjenica da mu se ne sjećaš imena kazuje ti sve. On još uvijek pravi gomile novaca na Wall Streetu. Upravo je kupio Cessnu i kuću na Vailu. Zaboravi. Imao je osobnost gnjecave knedle. Ono što stalno govorim Mylesu reći ću i tebi: kad se g. Taj pojavi, znat ću.

- Nemoj predugo čekati, Neeve. Ti si odgojena na romantičnoj bajci o tvojima mami i tati. - Sal ispije ostatak kave u velikom gutljaju. - Za većinu nas, stvari baš i ne idu tako.


26

Neeve na trenutak oblije zadovoljstvo primijetivši kako Sal, kad je sa svojim bliskim prijateljima ili kad se sprema da pojača blagoglagoljivost, gubi uglađeni talijanski akcent, a počinje mu prevladavati materinji žargon.

Sal nastavi: - Većina se nas susreće. Postajemo pomalo zainteresirani. Potom i ne baš zainteresirani. Ali nastavljamo se viđati i postupno nešto se dogodi. Ništa tajnovito. Možda tek prijateljstvo. Prilagođavamo se. Možda ne volimo operu, ali odlazimo u kazalište. Možda mrzimo tjelovježbu, ali počinjemo igrati tenis ili trčati. Tada nastupa ljubav. Tako je sa devedeset posto ljudi na ovome svijetu, Neeve. Vjeruj mi.

- Je li se tako i tebi događalo? - upita ga Neeve slađahno.

- Četiri puta - nasmiješi joj se Sal. - Nemoj biti toliko zajedljiva. Ja sam optimist.

Neeve dopije kavu i ustane, osjećajući se veoma raspoloženom. Mislim da sam i ja, ali ti mi pomažeš da to i pokažem. Odgovara li ti večera u četvrtak?

- Odlično. I zapamti, ja nisam na Mylesovoj dijeti i nemoj mi reći da bih imao biti.

Neeve ga poljubi za pozdrav, ostavila ga je u njegovu uredu i požurila kroz salon. Uvježbanim okom proučavala je modne izloške na manekenima. Ništa briljantno, ali dobro. Tankoćutna upotreba boje, čiste linije, inovativno, no bez smjelosti. Prodavat će se prilično dobro. Razmišljala je o Salovim kreacijama za jesen. Jesu li bile tako dobre kao što ih je najavljivao?

Vratila se "Kod Neeve" na vrijeme da s dekoraterom porazgovara o narednom uređenju izloga. U šest i trideset, kad je zatvorila dućan, dala se na to da, sada već po običaju, ponese stvari Ethel Lambston kući: nikakva odgovora na šest poziva. Ipak, barem je kraj svemu tome bio na vidiku. Sutra ujutro otpratit će Tse-Tse do Ethelina apartmana i sve ostaviti tamo.

Ta pomisao prebaci joj svijest na stih iz pjesme Eugena Fielda "Plavi dječačić": Poljubio ih je i ostavio.

Stežući svoj obuhvat oko drške torbi s odjećom, Neeve se sjeti kako se Plavi dječačić nikada nije igrao svojim lijepim igračkama.

5.

Sljedećeg jutra u osam i trideset srela se sa Tse-Tse u predvorju. Tse-Tse je imala kosu upletenu u uvojke pričvršćene iznad ušiju. Crna baršunasta kapuljača slobodno joj je visjela od ramena do gležnjeva. Ispod nje bila je odjevena u crnu uniformu s bijelom pregačom. -Upravo sam dobila ulogu salonske služavke u novoj drami - povjerila joj se dok je uzimala kutije iz Neeveinih ruku. - Mislila sam malo vježbati. Ako je Ethel tamo otkačit će se kad me vidi u tom kostimu. - Njen švedski naglasak bio je odličan.

Žestoka zvonjava na vratima nije izazvala nikakva odgovora iz Ethelina apartmana. Kad je otvorila vrata, stala je u stranu i propustila Neeve ispred sebe. S uzdahom olakšanja Neeve ispusti svoj naručaj odjeće na kauč i počne se uspravljati. - Ima Boga - promrmljala je, a glas joj odjednom zamukne.

Mišićav mladić stajao je na ulazu u predvorje koje je vodilo prema spavaćoj sobi i kupa-onici. Očito, bio je usred odijevanja, u ruci je držao kravatu. Njegova zgužvana bijela košulja još nije bila dokraja zakopčana. Blijedozelene oči, smještene na licu koje bi uz neki drugi iz-raz moglo biti i privlačno, suzile su mu se u ljutitom mrgođenju. Još nepočešljana kosa padala mu je preko čela u mnoštvu uvojaka. Neevein zaprepašten odgovor na njegovu prisutnost za-


27

mijenjen je trenutnim osjećajem da je njegova raščupana kosa bila proizvod vješanja. Iza sebe je začula Tse-Tse kako oštro uzima dah.

-Tko ste vi? - pitala je Neeve, - I zašto ne otvarate vrata?

- Mislim da je prvo na meni red da pitam. - Ton mu je bio sarkastičan. - A otvaram vrata kad ja to odlučim.

Tse-Tse upadne. - Vi ste nećak gospode Lambston - rekla je. Vidjela sam vas na slici. - Švedski akcent digao se i pao s njena jezika. Vi ste Douglas Brown.

- Ja znam tko sam. Biste li vi meni rekle tko ste vi? - Sarkastičan ton nije blijedio.

Neeve osjeti kako joj raste gnjev. - Ja sam Neeve Kearny - rekla je. - A ovo je Tse-Tse. Ona posprema apartman gospođe Lambston. Biste li mi mogli reći gdje je gospođa Lambston? Rekla je da joj ove stvari trebaju za petak i otada ja ih neprekidno nosim amo-tamo.

- Znači, vi ste Neeve Kearny. - Sada je smiješak postao drzak. Cipele broj tri idu s bež kaputićem. Nosite torbu broj tri i stavite nakit iz kutije A. Radite li to za svakoga?

Neeve osjeti kako joj se vilice stežu. - Gospođa Lambston je veoma dobra mušterija i vrlo zaposlena žena. I ja sam vrlo zaposlena žena. Ma gdje da je, kada se vraća?

Douglas Brown slegne ramenima. Dijelak netrpeljivosti u tom ga je trenutku napustio. - Pojma nemam gdje mi je teta. Pozvala me da se sretnemo u petak poslijepodne. Imala je poruku za mene.

- U petak poslijepodne? - brzo upita Neeve.

- Da. Došao sam amo, ali nje nije bilo. Imam ključ pa sam sam ušao. Dosada se nije vratila. Namjestio sam kauč i skrasio se. Ja sam baš ostao bez svog stana, a YMCA nije baš moj broj.

Nešto u tom objašnjavanju bilo je prebrbljivo. Neeve se ogleda po sobi. Na jednom uglu kauča na koji je odložila odjeću nalazili su se · Young Man's Christisa Aseoaation, pokrivač i jastuk. Po podu ispred kauča bile su pobacane gomile papira. Kad je god ranije bila tu, jastuci su toliko bili zatrpani dosjeima i listovima da je navlake bilo nemoguće vidjeti. Svrstani isječci iz novina bili su porazbacani po malom servirnom stolu. Kako je apartman bio u razini ulice, prozori su imali rešetke. Na suprotnom dijelu te prostorije mogla se nazrijeti kuhinja. Kao uvijek po površinama kuhinjskih elemenata bio je krš. Zidovi su nasumce bili pokriveni nemarno uokvirenim slikama na kojima je bila Ethel, slikama koje su bile izrezane iz novina i žurnala. Ethel upravo prima nagradu godine od Američkog društva novinara i pisaca. Dobila ju je za članak o ubožničkim hotelima i napuštenim stanovima. Ethel kraj Lyndona i Lady Bird Johnson. Radila je za njih u kampanji 1964. Ethel na pijedestalu u Waldorfu zajedno s Mayorom u noći što ju je u njegovu čast priredila Suvremena žena.

Neeve kroz glavu prođe misao: - Ja sam bila ovdje u petak predvečer - rekla je. - Kada ste, kažete, vi došli?

- Oko tri. Nikada ne dižem telefon. Ethel se ljuti na svakoga tko odgovara kad nje nema.

- Istina je - rekla je Tse-Tse. Na trenutak je zaboravila svoj švedski naglasak. Onda joj se ponovno vratio. - Yah, yah, istina.

Douglas Brown omota kravatu oko vrata: - Moram na posao. Vi samo ostavite tetine stvari, gospođice Kearny. - Okrenuo se prema Tse-Tse: - A ako nađete načina da nekako očistite ovaj stan, i to će biti dobro. Svoje ću stvari staviti na gomilu u slučaju da Ethel odluči da nas počasti svojom prisutnošću.


28

Sada je izgledao kao da mu se žuri da pobjegne. Okrenuo se i krenuo prema spavaćoj sobi.

- Samo trenutak - rekla je Neeve. Pričekala je da se zaustavi i pogleda je preko ramena. - Kažete da ste došli oko tri u petak. Onda ste sigurno bili tu kad sam ja pokušavala isporučiti tu odjeću. Biste li mi objasnili zašto niste te večeri otvorili vrata? Mogla je to biti i Ethel koja je zaboravila ključ. Je li tako?

- U koje ste doba vi bili tu? - Oko sedam.

- Izišao sam nešto pojesti. Žao mi je. - Nestao je u spavaćoj sobi i za sobom povukao vrata.

Neeve i Tse-Tse pogledaju jedna drugu. Tse-Tse slegne ramenima. Ja bih se mogla baciti na posao. - Glas joj je bio raspjevan. - Ti bokca, prije bi mogla očistiti Stockholm nego ovaj stan s tim pustim smećem. Izostavila je naglasak. - Ne misliš da se nešto dogodilo,je li?

- Mislila sam na to da zamolim Mylesa da potraži izvještaj o nesrećama - rekla je Neeve. - Mada moram reći da ljubljeni nećak baš ne izgleda izbezumljen od brige. Kad on izađe, objesit ću ove Etheline stvari u ormar.

Trenutak kasnije Douglas Brown pojavi se iz spavaće sobe. Potpuno odjeven, u tamnoplavom sakou, kišni ogrtač preko ruke, kosa začešljana u gustu, valovitu frizuru, izgledao je mrzovoljno privlačno. Gledao je iznenađeno i ne baš zadovoljno što je Neeve još uvijek tu.

- Mislio sam da imate posla - rekao joj je. - Namjeravate li pomoći pri čišćenju?

Neeveine usne zloslutno se skupe. - Namjeravam objesiti ove stvari u ormar vaše tete tako da joj budu pri ruci kad joj budu trebale, pa tada mislim otići. - Dobacila mu je svoju posjetnicu. - Javit ćete mi kad saznate nešto o njoj. Ja se, kao prvo, počinjem brinuti.

Douglas Brown baci pogled na posjetnicu i strpa je u džep. - Ne vidim razloga. U dvije godine koliko živim u New Yorku ona je tri puta izvodila svoja nestajanja i svaki put mi je dozvolila da se skrasim što u restoranu - što ovdje. Počinjem misliti da je ona provjereno ćaknuta.

- Namjeravate li ostati dok se ona ne vrati?

- Ne vidim da to ima ikakve veze s vama, gospođice Kearny, ali vjerojatno da.

- Imate li kakvu posjetnicu s vašim podacima tako da znam gdje vas mogu pronaći u radno vrijeme? - Neeve osjeti kako joj gnjev raste.

- Nažalost, u Cosmic Oil Buildingu portirima ne tiskaju posjetnice. Vidite, i ja sam, kao moja draga teta, pisac. Na nesreću, za razliku od nje, mene još nisu otkrili u izdavačkom svijetu, pa ja tako dušu i tijelo držim na okupu sjedeći za stolom u predvorju Cosmica i potvrđujem posjetiocima sastanke. To nije posao za mentalnog giganta, ali svojevremeno je i Herman Melville radio kao službenik na Ellis Islandu, kako mi se čini.

- Smatrate li sebe Hermanom Melvilleom? - Neeve nije prikrivala sarkazam u svom glasu.

- Ne. Ja pišem drugu vrstu knjiga. Moja najnovija zove se Duhovni život Hugha Hefnera. Dosada niti jedan izdavač u njoj nije primijetio duhovitost.

Otišao je. Neeve i Tse-Tse pogledaju jedna drugu. - Kakvo đubre - rekla je Tse-Tse. I još kad pomisliš da joj je on jedini rođak.

Neeve prekopa po sjećanju. - Mislim da mi nikada nije spominjala njegovo ime.


29

- Kad sam prije dva tjedna bila ovdje, razgovarala je s njime preko telefona i bila je vrlo uzrujana. Ethel skriva novac na sve strane po apartmanu i mislila je da nešto tog novca nedostaje. Zapravo ga je optužila da ga je on ukrao.

Prašnjav i pretrpan apartman odjednom navede Neeve da se osjeti klaustrofobično. Htjela je van iz tog prostora. - Hajde da ostavimo tu odjeću.

Ako je Douglas Brown prve noći i spavao na kauču, bilo je jasno da je nakon toga koristio njenu spavaću sobu. Na noćnom stoliću bila je pepeljara puna opušaka. Ethel nije pušila. Antikno-bijeli provincijalni namještaj bio je, kao i sve ostalo u apartmanu, skupocjen, ali izgubljen u neredu. Parfemi i potamnjela srebrna garnitura sa četkom, češljem i ogledalom bili su razasuti po ormariću. Ethel je poruke samoj sebi izlijepila po velikom zlatom uokvirenom ogledalu. Nekoliko muških sakoa, sportskih jakni i hlača bilo je prebačeno preko ružičaste ležaljke s presvlakom od damasta. Jedan muški sako ležao je na podu, gurnut pod ležaljku.

- Čak niti on nije imao hrabrosti da poremeti Ethelin ormar - primijeti Neeve. Zadnji zid prilično velike sobe prekrivao je izrađen ormar koji se protezao cijelom dužinom sobe. Prije četiri godine kad ju je Ethel prvi put zamolila da joj sredi ormar, Neeve joj je rekla da se ne ljuti što joj nikad ne polazi za rukom da spoji kombinacije odjeće. Potrebno joj je više prostora. Tri tjedna kasnije Ethel je ponovno pozvala Neeve. Odvela ju je u sobu i ponosno joj pokazala novu stečevinu, po narudžbi izrađen ormar koji ju je koštao deset tisuća dolara. Imao je plitke pregratke za bluze i visoke za večernje haljine. Bio je tako podijeljen da su kaputi visjeli na jednom dijelu, sakoi na drugom, dnevna odjeća na trećem. Bile su tu i police za jakne i torbe; pregraci za cipele; odjeljci za nakit s mjedenim produžecima uobličenim poput grana stabla da bi držali ogrlice i narukvice. Par vraški stvarnih gipsanih ruku bio je podignut kao u molitvi, razdvojenih prstiju.

Ethel na njih pokaže prstom: - Zar ne izgledaju kao da bi te mogle zadaviti? - pitala ju je veselo. - One su za prstenje. Rekla sam momku u radionici ormara da sve držim u označenim kutijama, ali rekao je da bih i te ruke morala imati. "Jednoga dana bit će vam žao što ih niste uzeli", rekao mije.

U suprotnosti prema svemu ostalom u stanu, taj je ormar bio izuzetno uredan. Odjeća je besprijekorno visjela na satenskim vješalicama. Patentni zatvarači bili su zatvoreni do vrha. Jakne su bile zakopčane. Otkako si je ti počela odijevati, ljudi neprekidno hvale Ethelinu odjeću - primijetila je Tse-Tse. - Ethel je voli. - S unutarnje strane Ethel je nalijepila spiskove što joj ih je dala Neeve: koje dodatke da nosi s kojom kombinacijom.

- Sve sam pregledala s Ethel prošli mjesec - mrmljala je Neeve. Napravile smo mjesta za nove stvari. - Položila je odjeću na krevet i počela s nje skidati plastične vreće. - Pa, napravit ću baš ono što bih napravila i da ona tu stoji. Strpajmo ovaj tovar na mjesto i prikucajmo spisak.

Dok je razvrstavala i vješala novu odjeću ovlaš je pregledavala sadržaj ormara. Ethelin kaput sobove boje. Jakna od kune. Crveni kočijaški kaput od kašmira. Burberry. Ogrtač s uzorkom riblja kost. Pelerina s ovratnikom od karakula. Isprugana koža. Poslije toga na redu su bili sakoi. Donna Karans, Beene, Ultrasuede - Neeve zastane, vješalica sa dva nova sakoa ostala joj je u ruci.

- Čekaj malo - rekla je. Pogledala je na vrh police. Znala je da su Ethelinu Vuitton-prtljagu činila četiri odgovarajuća komada s vezenim motivima. Bila je to torba za odjeću s džepovima s patentnim zatvaračima, ekstravagantan poveći torbak, veliki i srednji kovčeg. Sada su torba za odjeću, torbak i jedan kovčeg nedostajali. - Dobra stara Ethel - rekla je Neeve


30

dok je vješala nove sakoe u ormar. - Ona je zaista otišla. Nema bež kompleta s ovratnikom od kanadske lasice. - Počela je čeprkati po policama. Bijeli vuneni sako, zelena pletenina, crno-bijeli tiskani komadi. - Bogami, ona se naprosto spakirala i otišla. Kunem se, mogla bih je za-daviti. - Maknula je kosu s čela. - Gledaj - rekla je pokazujući na spisak, a potom na ispraž-njena mjesta na policama. - Uzela je sve što joj treba da bi bila skockana kako spada. Izgleda da je zbog toga što je vrijeme tako ružno zaključila da joj neće trebati laka proljetna odjeća. Pa, gdje bila da bila, nadam se da je tamo temperatura trideset stupnjeva. Che noiosa spera che muore di caldo...

- Polako, Neeve - rekla joj je Tse-Tse. - Kad god počneš govoriti na talijanskom, pošiziš.

Neeve slegne ramenima. - K vragu sve to. Poslat ću račun njezinu knjigovođi. Barem on ima čvrsto nasađenu glavu. On ne zaboravlja platiti na vrijeme. - Pogledala je Tse-Tse: - A ti? Jesi li računala s time hoće li tebi biti plaćeno za danas?

Tse-Tse kimne glavom. - Prošli put platila mi je unaprijed. Sa mnom je u redu.

U dućanu Neeve ispriča Betty što se dogodilo.

- Trebali biste joj naplatiti i vožnju taksijem i još što ste osobno pomagali pri dostavi - rekla je Betty. - Ta žena je ograničena.

U podne kada je Neeve razgovarala s Mylesom, ispričala mu je što se dogodilo. - A već sam te htjela zamoliti da provjeriš listu prometnih nesreća - rekla je.

- Slušaj, kad bi vlak vidio tu ženu kako mu stoji na putu, skočio bi s tračnica samo da je izbjegne - odgovorio je Myles.

Ali, iz nekog razloga Neeveina uzrujanost nije potrajala. Umjesto toga, kopkalo je neprekidno osjećanje da nešto nije u redu s Ethelinim naglim odlaskom ostalo je s njom. Pratilo ju je to i kad je zatvorila dućan u šest i trideset i požurila na koktel u St. Regis što ga je priredila Ženska odjeća. U blještavo i mondeno odjevenoj gužvi primijetila je Toni Mendellu, elegantnu glavnu urednicu Suvremene žene i pohitala prema njoj.

- Znaš li koliko će Ethel biti odsutna? - uspjela ju je pitati usred graje.

- Iznenađena sam da nije ovdje - rekla joj je Toni. - Rekla je da će doći, ali svi mi znamo Ethel.

- Kad izlazi njen članak o modi?

- Povukla ga je u utorak ujutro. Morala sam ga dati na uvid advokatima da budem sigurna hoće li nas tko tužiti. Rekli su nam da izbacimo neke stvari, ali još uvijek je sjajan. Jesi li čula za veliki ugovor što ga ima s Giwonsom i Marksom?

- Ne.

Konobar im ponudi aperitiv, dimljeni losos i kavijar na komadićima preprženca. Neeve uzme jedan. Toni tužno odmahne glavom. - Sada kad se struk ponovno vraća u modu, ne mogu sebi priuštiti čak niti jedni maslinu. - Toni je bila broj šest. - U svakom slučaju, taj članak govori o globalnom pogledu na zadnjih pedeset godina i na dizajnere koji stoje iza njih. Istina je, ta je tema obrađivana i obrađivana, ali ti znaš Ethel. On od svega pravi trač i zabavu. A onda je prije dva tjedna postala strašno tajanstvena. Skužila sam da je idući dan upala u ured Jacka Campbella dogovorila s njime ugovor za knjigu o modi uz predujam od pola milijuna.

- Draga, božanstveno izgledaš! - Glas je dolazio negdje pozadi Neeve. Toni je imala osmijeh koji je svako malo otkrivao njene zube sa besprijekornim navlakama. - Carmen, ostavila sam ti tuce poruka. Gdji si se skrivala?


31

Neeve se počne uklanjati, ali Toni je zaustavi. Neeve, Jack Campbel je upravo stigao. On je onaj visoki momak u sivom sakou. Možda on zna gdje možeš naći Ethel.

Dok je Neeve probijala put kroz prostoriju, Jack Campbell je već bio okružen. Ona pričeka slušajući čestitke što ih je primao. Prema suštini razgovora shvatila je da je on upravo postao predsjednik i izdavač Givvonsa i Marksa, da je kupio apartman na Istočnoj pedeset i drugoj ulici, te da će zdušno uživati život u New Yorku.

Procijenila je da ima preko trideset, mlad za taj posao. Kosa mu je bila tamno smeđa i kratko ošišana. Pretpostavljala je da bi, da je bila duža, sigurno bila kovrčava. Tijelo mu je imalo mršav, zategnut trkački izgled. Lice mu je bilo suhonjavo; oči jednako tamnosmeđe kao i kosa. Osmijeh mu je izgledao nepatvoren. Uzrokovao je male bore u uglu očiju. Dopadao joj se način na koji je nagnuo glavu prema naprijed kako bi čuo jednog starijeg urednika koji mu je nešto govorio i okrenuo se prema nekome, a da to nije izgledalo osorno.

Prava umjetnost, razmišljala je Neeve, stvar koju političari rade normalno, ali ne i mnogo biznismena. Mogla ga je lako promatrati, a da ne bude uočena. Što je to bilo u tom Jacku Campbellu što joj je izgledalo blisko? Nešto. Srela ga je prije. Ali gdje?

Konobar prođe kraj nje i ona prihvati još jednu čašu vina. Njena druga i posljednja, ali pijuckanje joj je barem omogućavala da izgleda nečime zaposlena.

- To je Neeve, zar ne?

U trenutku kad je okrenula leđa, Jack Campbell joj priđe. Predstavio se. - Chicago prije šest godina. Vraćali ste se sa skijanja, a ja sam bio na poslovnom putovanju. Počeli smo razgovarati pet minuta prije no što je avion sletio. Bili ste uzbuđeni zbog otvaranja prodavaonice odjeće. Je li uspjelo?

- Sjajno. - Neeve se nejasno sjećala tog razgovora. Izjurila je iz zrakoplova da uhvati avion na koji je presjedala. Poslovi. To je bilo to. Niste li vi upravo počinjali raditi za novog izdavača?

- Da.

- Očito, bio je to dobar potez.

- Jack, tu je nekoliko ljudi koji bi te htjeli upoznati. - Glavna urednica Ženske odjeće povlačila ga je za rukav.

- Ne želim vas zadržavati - brzo je rekla Neeve. - Ali, samo jedno pitanje. Koliko razumijem, Ethel Lambston piše knjigu za vas. Znate li gdje bih je mogla naći?

- Imam broj njezina kućnog telefona. Bi li to moglo pomoći?

- Hvala, ali imam ga i ja. - Neeve podigne ruku brzim, samoprijekornim pokretom. - Ne bih vas smjela zadržavati.

Okrenula se i klisnula kroz gužvu, odjednom umorna od žagorenja glasova i svjesna da je imala dug dan.

Uobičajena gomila ljudi koji čekaju taksi natiskala se na pločniku ispred St. Regisa. Neeve slegne ramenima i krene prema Petoj aveniji, a potom se uputi prema stambenom dijelu grada. Bila je prilično ugodna večer. Možda presiječe kroz park: Šetnja do kuće malo će joj razbistriti glavu. No, kod južnog dijela Central Parka jedan taksi upravo je pred njom iskrcao putnika. Oklijevala je, potom uhvatila vrata i ušla. Ideja da još jednu milju propješači na visokim petama iznenada joj je postala izrazito neprivlačnom.


32

Nije vidjela razočaran izraz na Dennyjevu licu. Strpljivo ju je bio čekao vani pred St. Regisom i slijedio je uz Petu aveniju. Kad se bila uputila prema parku, pomislio je da mu je prilika na dlanu.

U dva sata te noći Neeve se probudila iz čvrsta sna. Sanjala je. Stajala je pred Ethelinim ormarom i pravila spisak.

Spisak. - Nadam se da se znoji, gdje bila da bila.

To je bilo to. Kaputi. Samurovina. Jakna. Ogrtač. Burberry. Pelerina. Kočijaški kaput. Svi su bili tu.

Ethel je povukla članak u četvrtak. Nitko je nije vidio u petak. Oba su dana bila vjetrovita i nesretno hladna. U petak je bila snježna oluja. Ali svaki od Ethelinih kaputa bio je na svom mjestu, u njezinu ormaru...

Nicky Sepetti drhturio je u svom pletenom prsluku što mu ga je supruga isplela one godine kad je otišao u zatvor. Još uvijek mu je pristajao u ramenima, ali sada je slobodno visio po sredini. U zatvoru je izgubio petnaest kila. Imao je samo jedan blok od svog stana do daščanog nogostupa. Nestrpljivo otresajući glavom na suprugino zanovijetanje: Stavi šal, Nicky, zaboravio si kako je vjetar s oceana jak. - Gurnuo je vrata i zatvorio ih za sobom. Oštar miris slanog zraka draškao ga je u nosu i on ga je pohlepno udisao. Kad je bio dječak i rastao u Brooklynu, mama ga je znala autobusom voditi na kupanje na plaži Rockaway. Prije trideset tri godine kupio je kuću u Belle Harboru kao ljetnikovac za Marie i djecu. Skrasila se tamo nakon što je on bio osuđen.

Sedamnaest godina jučer okončanih. Njegov prvi dubok udisaj izvan zatvorskih zidova izazvao mu je valove bolova u grudima. - Izbjegavaj hladnoću - upozorili su ga liječnici.

Marie je skuhala bogat ručak, u značenju: "Dobrodošao kući, Nicky". Bio je toliko iscrpljen da bi najradije usred ručka otišao na spavanje. Djeca su nazivala, Nick Junior i Tessa. - Tata, volimo te - rekli su.

Nije im dozvoljavao da ga posjećuju u zatvoru. Tessa je upravo kretala na koledž kada je on otišao u tamnicu. Sada je imala trideset dvije, dvoje djece, živjela je u Arizoni. Muž ju je zvao Theresa. Nick Junior promijenio je ime u Damiano. Bilo je to Marieino djevojačko ime. Nicholas Damiano, knjigovođa s državnim ispitom, koji je živio u Connecticutu.

- Nemojte sada dolaziti - upozorio ih je Nicky. Pričekajte dok se novinari prestanu motati ovuda.

Cijeli vikend on i Marie ostali su u kući, dva šutljiva stranca, dok su kamere čekale da izađe.

No, ovog su jutra otišli. Upljesnivljene vijesti. Eto što je on bio. Nicky udahne slan zrak i osjeti kako mu on puni pluća.

Neki ćelavi momak u jednoj od onih blesavih jakni trčao je kraj njega, pa stao: - Divno je što vas vidim, gospodine Sepetti. Sjajno izgledate. Nicky se namrgodi. Nije želio slušati takve stvari. On je znao kako izgleda. Nakon što se bio otuširao, baš prije pola sata, promotrio je sebe u ogledalu na vratima kupaonice. Kosa na tjemenu posve je otišla, no uz rubove još je bila gusta. Kad je počeo odsluživati kaznu, bila je crna, prošarana srebrnim: sol i papar, znao je reći njegov brijač; Ono što je sada od nje ostalo bilo je blijedosivo ili prljavobijelo, na iz-bor. Ni ostali dio samoproučavanja nimalo ga nije razveselio. Buljave oči koje su ga uvijek ljutile čak i kad je bio zgodan mladac. Sada su bile izbočene kao špekule. Plitak ožiljak koji se isticao na bljedilu kože. Gubitak težine nije ga učinio spretnim. Umjesto toga izgledao je ot-


33

romboljeno, poput jastuka koji je izgubio pola svog perja. Muškarac koji gura šezdesetu. Imao je četrdeset četiri kad je otišao u zatvor.

- Da, sjajno izgledam - rekao je. - Hvala. - Znao je da momak koji mu je prepriječio pločnik, smijuljeći se nervoznim, zubatim osmijehom, živi dvije-tri kuće dalje, ali nije mu se mogao sjetiti imena.

Mora da je zvučao ljutito. Trkač pogleda s nelagodom. - U svakom slučaju, drago mi je što ste se vratili. - Osmijeh mu je sada bio usiljen. Strašan dan, zar ne? Prilično hladno, ali vidi se da je proljeće tu.

Ako poželim izvještaj o vremenu, upalit ću radio, pomisli Nicky, potom podigne ruku na pozdrav. - Da, da - mrmljao je. Brzo je nastavio dalje dok nije stigao do daščanog nogostupa.

Vjetar je udarao ocean i pretvarao ga u uzbućkanu pjenu. Nicky se nagne preko zaštitne ograde prisjećajući se kako je kao dijete volio jahati na valovima. Majka je uvijek vikala na njega: - Ne odlazi toliko daleko. Potonut ćeš. Vidjet ćeš.

Uznemiren, zaklati se i okrene, te počne koračati prema Devedeset i osmoj obalskoj ulici. Hodao je sve dok je na vidiku imao vrtuljak, a onda se počeo vraćati. Dolazili su momci da ga pokupe. Prvo će otići do kluba, a onda uz ručak proslaviti u Ulici Mulberry. Znak poštovanja prema njemu, ali nije se zavaravao. Sedamnaest godina predugo je vrijeme odsutnosti. Oni su ulazili u stvari u koje im on nikada ne bi dozvolio da se petljaju. Pričalo se da je bolestan. Takmičit će se u tome što su sve radili ovih zadnjih godina. Da ga smire. Uzmi ili ostavi.

Joey je bio osuđen s njime. Isto trajanje kazne. Ali Joey je izišao nakon šest godina. Sada je on bio glavni.

Myles Kearny. Mogao je zahvaliti samo Kearnyju za dodatnih jedanaest godina.

Nicky pogne glavu pred vjetrom, još uvijek nastojeći da se izbori protiv dvije gorke pilule. Njegova djeca mogu izjavljivati da ga vole, ali on im smeta. Kad ih je Marie otišla posjetiti, rekla je njihovim prijateljima da je udovica.

Tessa. Bože, bila je luda za njime kad je bila mala. Možda je pogriješio što joj sve te godine nije dozvolio da ga posjeti. Marie je redovito odlazila k njoj. Dolje, i u Connecticutu, Marie se nazivala gospođom Damiano. Poželio je vidjeti Tessinu djecu. No njen je muž mislio da za to treba pričekati.

Marie. Nicky je u nje osjetio ozlojeđenost. Nastojala se praviti da je radosna što ga vidi, no oči su joj bile hladne i oborene. Mogao joj je čitati misli: - Zbog onoga što si učinio, Nicky, mi smo prognani čak i od svojih prijatelja. - Marie je imala tek pedeset četiri, a izgledala je deset godina starijom. Radila je u personalnom uredu u jednoj bolnici. Nije morala, ali kad je počela raditi, rekla mu je: - Ne mogu samo sjediti kod kuće i gledati u četiri zida.

Marie. Nick Junior, ne, Nicholas, Tessa, ne, Theresa. Bi li im zaista bilo žao da je u zatvoru doživio srčani udar? Da je izišao nakon šest godina kao Joey, tada možda ne bi bilo kasno. Prekasno je za sve. Dodatne godine odslužio je zbog Mylesa Kearnyja, a još bi uvijek bio unutra da su se mogli dosjetiti načina kako da ga zadrže.

Nicky je prošao Devedeset i osmu ulicu i tek tada je shvatio da nije primijetio razdrndanu gomilu starog vrtuljka, a onda digne pogled i opazi da se urušio. Okrenuo se i vratio vlastitim tragom, gurajući ruke u džepove, pogrbivši ramena prema vjetru. U ustima je imao okus žuči koji mu je poništavao svjež, slani okus mora na usnama...


34

Kad je stigao kući, automobil ga je već čekao. Za upravljačem je sjedio Louie. Louie, je-dini momak kojem je uvijek smio okrenuti leđima. Louie koji nije zaboravljao usluge. - Kad god budeš spreman, Don Sepetti rekao mu je. - Drago mi je što te ponovno vidim. - Louie je tako i mislio.

Nicky primijeti blijesak mrzovoljne prepuštenosti u Marieinim očima kad je ušao u kuću da džemper zamijeni jaknom. Razmišljao je o vremenu u srednjoj školi kada je imao zadaću da sastavi kratku priču. Izabrao je priču o čovjeku koji nestaje, a njegova žena misli da je mrtav i "lagodno se uljuljkuje u život udovice". Marie se lagodno uljuljala u život bez njega.

Suoči se s time. Ona nije željela da se on vrati. Njegovoj bi djeci laknulo da je nestao, u stilu Jimmyja Hoffa. Još bolje, odgovarala bi im fina, čista, prirodna smrt, jedna od onih za koje djeca kasnije ne trebaju ništa objašnjavati. Da samo znaju kako su bili blizu toga da im se to ostvari.

- Hoće li ti trebati večera kad se vratiš? - pitala ga je Marie. Mislim, imam smjenu od podneva do devet. Da ti štogod spremim i ostavim u hladnjaku?

- Zaboravi.

Bio je šutljiv dok su išli niz Fort Hamilton Parkway, kroz tunel Brooklyn-Battery, u donji Manhattan. U klubu, ništa se nije promijenilo. Još uvijek je tu bilo ofucano pročelje. U unutrašnjosti, kartaški stol sa stolicama pripremljenim za slijedeću igru; glomazan aparat za kavu koji je odavno izgubio sjaj; telefon koji je, svi su to znali, krao žetone.

Jedina razlika primjećivala se u ponašanju obitelji. Oh, svakako, svi su se skupili oko njega, odavali poštovanje, smiješili se, lažni osmijesi dobrodošlice. Ali, on je znao.

Obradovao se kad je došlo vrijeme za odlazak u Ulicu Mulberry. Mario, vlasnik restorana, barem je izgledao veseo što ga vidi. Očekivali su ga u privatnom uredu. Pašte i predjela bili su mu najdraža jela prije no što je otišao u zatvor. Nicky osjeti kako se počeo osjećati opuštenim, osjetio je kako nešto od njegove stare snage iznova ulazi u njegovo tijelo. Pričekao je da serviraju desert, canonole s obilatom espresso kavom, a onda se zagledao u lica, jedno po jedno, desetorice muškaraca koji su sjedili u dva reda poput limenih vojnika. Kimao je zahvaljujući onima s desne strane, potom onima s lijeve. Dva lica bila su mu nova. Jedno je bilo u redu. Drugo mu je predstavljeno kao - Carmen Machado.

Nicky ga je pažljivo proučavao. Oko trideset, tamna gusta kosa i obrve, tup nos, mršav, ali čvrst. Bio je tu tri, četiri godine. Bio je u ćuzi zbog krađe automobila kad ga je Alfle upoznao, rečeno mu je. Instinktivno, Nicky mu nije vjerovao. Morat će se potajno raspitati u Joeya koliko oni o njemu zapravo znaju.

Njegove oči zaustave se na Joeyu. Joey koji je izišao nakon šest godina, koji je preuzeo vodstvo dok je on, Nicky, bio pod ključem. Joeyevo okruglo lice imalo je bore koje su se usjekle od smijanja. Joey je izgledao poput mačka koji je progutao kanarinca.

Nicky osjeti kako mu grudni koš gori. Odjednom mu je ručak teško pao na želudac. - U redu, pa onda mi recite - naložio je Joeyu. - Što vam je na pameti?

Joey se nastavi osmjehivati. - Osim poštovanja, ja za tebe imam i sjajne vijesti. Svi znamo što osjećaš za onog kučkinog sina Kearnyja. Samo budi strpljiv da čuješ. Postoji narudžba da se sredi njegova kćerka. I to čak nije naš nalog. Steuber će je poharati. To je gotovo poklon za tebe.

Nicky ustane i tresne šakom po stolu. Preplavljen gnjevom, udarao je po tvrdoj hrastovi-ni. - Vi, glupa kopiladi! - urlao je. - Vi smrdljiva, glupa kopiladi! Opozovite tu narudžbu. - Na


35

trenutak je pogledao Carmena Machada i odjednom je znao da gleda u lice policajca. - Opo-zovite tu narudžbu. Kažem vam, opozovite je, razumijete li?

Joeyov izraz prešao je sa straha u zabrinutost. - Nicky, moraš znati da je to nemoguće. Nitko ne može otkazati narudbu. Prekasno je. Petnaest minuta kasnije, sjedeći na suvozačevu sjedalu kraj šutljivog Louiea, Nicky se vozio kući. Grudni koš gorio mu je od valova bola. Nitroglicerin što ga je stavio pod jezik bio je beskoristan. Kad napadnu Kearnyjevu kćer, policija se neće zaustaviti dok ga ne objesi, a Joey je to znao.

Turobno je shvatio da je bio budala što je Joeya upozorio na Machada. - Nema teorije da je taj momak na Floridi radio za obitelj Palino - rekao je Joeyu. - Bio si preglup da bi ga provjerio, je li? Ti blesavo kopile, čim zineš, prosipaš svoja crijeva pred policiju.

U četvrtak ujutro Seamus Lambston se probudio nakon četiri sata spavanja opterećena ružnim snovima. Zatvorio je lokal u dva i četrdeset, malo čitao novine i tiho se ušunjao u krevet ne smetajući Ruth.

Kad su djevojke bile male, mogao je i duže odspavati, otići oko podneva do bara, vratiti se kući na ranu večeru s obitelji, a potom se vratiti i ostati do zatvaranja. No zadnjih godina kako je posao opadao u nemilosrdno nepromjenjivu hodu, a najamnina se udvostručila, pa se još jednom udvostručila, otpustio je pipničare i konobare, ukinuo pripremanje jela i sada je imao samo sendviče. Sve nabavke obavljao je sam, u lokal je odlazio u osam i trideset i, osim u vrijeme brzog ručka, stalno tamo ostajao do zatvaranja. I još uvijek nije imao glavu iznad vode.

U snu mu se pojavljivalo Ethelino lice. Način na koji su joj se oči izbuljile kad bi bila ljuta. Podrugljiv osmijeh što ga je on zbrisao s njezina lica.

Kad se u četvrtak poslijepodne vratio do njezina stana, izvukao je fotografiju svojih djevojaka. - Ethel - preklinjao je, - pogledaj ih. Taj novac što ga tebi plaćam njima je potreban. Daj mi da predahnem.

Uzela je sliku i pažljivo je proučavala. - One su trebale biti moje kćeri - rekla je dok mu je vraćala fotografiju.

Sada mu se želudac stiskao od straha. Alimentaciju mora uplatiti do petog. Sutra. Da li da se drzne, pa da ne ispiše ček?

Bilo je sedam i trideset, Ruth je već bila ustala. Čuo je prskanje tuša. Ustao je iz kreveta i otišao do sobička koji mu je služio za osamu i kao ured. Svjetlo od zraka jutarnjeg sunca već je bilo oštro. Sjeo je na rasklopiv radni stol koji je u njegovoj obitelji bio već tri generacije. Ruth ga je mrzila. Žudjela je za mogućnošću da njihov stari, teški namještaj zamijeni modernim komadima svijetlih, prozračnih boja. - Za sve ove godine nisam kupila niti običnu stolicu - voljela ga je podsjećati. Ostavio si Ethel sav svoj dobar namještaj kad ste se razišli, a ja moram živjeti u smeću od tvoje majke. Jedini novi namještaj što sam ga ikada imala bile su kolijevke i krevetići za djevojke, a ni to nije bilo ni približno onome što sam ja za njih htjela.

Seamus odloži agoniju glede odluke o Ethelinu čeku i napiše nekoliko drugih. Plin i struja, najamnina, telefon. Otkazali su tv-pretplatu prije šest mjeseci. To im je uštedjelo dvadeset dolara mjesečno.

Iz kuhinje začuje kako je na peć stavila lončić za kavu. Nekoliko minuta kasnije u sobičak uđe Ruth sa čašom soka od naranče i šalicom kave koja se pušila na malom poslužavniku. Smiješila se i na trenutak ga podsjetila na tihu lijepu ženu kojom se oženio tri mjeseca nakon razvoda od Ethel. Ruth se inače nije prepuštala nježnim gestama, ali kad je odložila poslužavnik na stol, nagnula se i poljubila mu tjeme.


36

- Kad te vidim da ispisuješ mjesečne račune, dođe mi da svisnem rekla je. - Više nećemo plaćati Ethel. Bože, Seamus, konačno možemo početi disati. Hajde da noćas proslavimo. Nađi nekoga da te zamijeni. Nismo već mjesecima izašli nekamo na večeru.

Seamus osjeti kako mu se trbušni mišići prevrću. Bogat miris kave odjednom mu navuče mučninu. - Dušo, jedino se nadam da se ona nije predomislila - mucao je. - Mislim, nemam ništa napismeno. Što misliš da li da naprosto pošaljem ček kao i obično i pustim je da ga ona vrati? Zbilja mislim da bi to bilo najbolje. Tada ćemo imati nešto legalno, mislim, dokaz da je ona rekla da je u redu da prestanemo plaćati.

Glas mu se zagrcne u dahtaju u trenutku kad ga je u glavu iznad lijevog ramena zviznula šamarčina. Digao je pogled i ustuknuo pred ubilačkim izgledom Ruthina lica. Taj izgled vidio je na jednom drugom licu prije svega nekoliko dana.

Tada joj se izraz lica rastopi u svijetlo crvene pjege po jagodicama i suze koje joj navriješe na oči. - Seamus, žao mi je. Samo mi je puklo. Glas joj se slomi. Grizla je usne i pridizala ramena. -Ali, više ne šaljemo čekove. Neka se ona pokuša držati svoje riječi. Ja ću je ubiti vlastitim rukama radije nego da ti dozvolim da joj platiš ma i pet para.

6.

U srijedu ujutro Neeve reče Mylesu kako je zabrinuta za Ethel. Mrgodeći se dok je mazala topljeni sir preko prepečena peciva, izgovorila je misli koje joj pola noći nisu dozvoljavale da spava. - Ethel ima dovoljno ćaknut mozak da odleti bez nove odjeće, ali u petak je imala dogovoren sastanak sa svojim nećakom.

- Ili barem on tako kaže - upadne Myles.

- Točno. Znam pouzdano da je ona u četvrtak povukla članak što ga je napisala. U četvrtak je bilo jezivo hladno, a potkraj dana počeo je snijeg. U petak je bilo kao usred zime. ''

- Ti se pretvaraš u meteorologa - primijeti Myles.

- Hajde, Myles. Mislim da nešto nije u redu. Sva Ethelina topla odjeća ostala je u ormaru.

- Neeve, ta će žena vječno živjeti. Mogu zamisliti Boga i Đavla kako jedan drugome govore: "Uzmi je, tvoja je." - smijao se Myles uživajući u svojoj šali.

Neeve napravi grimasu prema njemu, razjarena što je ne uzima ozbiljno, no bila mu je zahvalna zbog šaljiva tona. Kuhinjski prozor bio je odškrinut nekoliko centimetara kroz koje je ulazio povjetarac s Hudsona, dašak slanoće koji je uspijevao prikriti neizbježne ispušne plinove tisuća automobila koji su vozili Henry Hudson Parkwayem. Snijeg je nestajao istom brzinom kojom je i pao. Proljeće je bilo u zraku i možda je ta činjenica nadahnjivala Mylesov duh. Ili je tu bilo još nešto?

Neeve ustane, ode do peći, dohvati lonac s kavom i oboma osvježi šalice. - Danas mi izgledaš prilično veselo - prokomentirala je. - Znači li to da si prestao biti zabrinut zbog Nickyja Sepettija?

- Recimo da sam samo porazgovarao s Herbom i da sam zadovoljan time što Nicky neće biti u stanju niti zube oprati a da mu jedan od naših momaka ne zaviri u zubne šupljine.

- Razumijem. - Neeve je znala da je bolje da Mylesa više ništa o tome ne pita. - Dobro je, sve dok prestaješ brinuti o meni. - Pogledala je na sat. - Moram kidati. - Zastala je na vratima: - Myles, poznajem Ethelinu garderobu kao svoj vlastiti dlan. Nestala je u četvrtak ili u petak po opako hladnom vremenu, i to bez kaputa. Kako bi to ti objasnio?


37

Myles je počeo čitati Times. Sada ga je odložio, izraz mu je bio strpljiv. - Hajde da se igramo "recimo" - predložio je. - Recimo da je Ethel primijetila neki kaput u čijem drugom izlogu i da je zaključila da je baš on to što ona želi.

Igru "recimo" počeli su kad je Neeve imala svega četiri godine i kad je uzela zabranjenu limenku sode. Digla je pogled s otvorenih vrata hladnjaka iza kojih je blaženo ispijala posljednju kap i vidjela Mylesa kako je strogo promatra. - Tata, nešto sam se sjetila - brzo mu je rekla. - Hajde da se igramo drukčije. Recimo da je coca-cola zapravo sok od jabuke.

Neeve se odjednom osjeti glupo. - Zbog toga ti i jesi policajac, a ja vodim dućan s odjećom - rekla je.

Do tog trenutka ona se već bila istuširala i odjenula jaknu pojačanih ramena od kašmira boje kakaa s našivenim rukavima i uvrnutim manšetama, te blago nabranu crnu vunenu suknju koja joj je dosezala do polovice listova. Locirala je zabludu u Mylesovu razmišljanju. Prije mnogo vremena coca-cola nije bila sok od jabuke, a sada bi bila u stanju sve što ima staviti na kocku, sigurna da Ethel nije kupila kaput ni od koga drugog.

U srijedu ujutro Douglas Brown rano se probudio i počeo proširivati svoje gospodarenje nad Ethelinim apartmanom. Po povratku s posla prošle noći bio je ugodno iznenađen kad ga je zatekao blještavog lica i, što bi svako razumno biće cijenilo, lišenog gomile Ethelinih papira. U hladnjaku je pronašao nešto zamrznutih jela, odabrao lazanje i dok se jelo grijalo pijuckao hladno pivo. Ethelin televizor bio je jedna od onih grdosija od devedeset centimetara dijagonale ekrana, pa on ponese pladanj u dnevnu sobu da bi, dok jede, mogao gledati televiziju.

Sada je iz raskoši njena svilom prekrivenog četvorostranog kreveta promatrao što sve ima u sobi: Njegov kovčeg još je uvijek bio na ležaljci, njegova odijela preokrenuta, navučena na vješalice. K vragu! Ne bi mu bilo pametno da počne koristiti taj njezin skupocjeni ormar, ali nema razloga da se ne useli u neki drugi.

Prednji ormar bio je očito svaštara. Uspjelo mu je da sredi foto-albume, gomiletine kataloga i hrpe magazina tako da je za sebe mogao iskoristiti odjeljke za odijela.

Dok je voda za kavu ključala, on se tuširao diveći se sjajnim bijelim pločicama, činjenici da je Ethelin krš od bočica za parfeme i losione sada bio spretno sređen na staklenoj polici desno od vrata. Čak su i ručnici bili složeni u ormariću za rublje. Zbog te se misli namrgodi. Novac. Je li ta mlada Šveđanka koja Listi kod Ethel pronašla novac?

Na tu pomisao Doug skoči ispod tuša, čvrsto istrlja mršavo tijelo, omota se ručnikom oko slabina i odjuri u dnevnu sobu. Ostavio je novčanicu od sto dolara kraj stolice za ljuljanje. Još je uvijek bila tu. Znači, ili je Švedanka bila čestita ili novčanicu nije primijetila.

Ethel je takva tuka, pomisli. Kada god bi od njena bivšeg muža pristigao taj mjesečni ček, ona bi ga mijenjala u stotinjarke. - Moja lova za provod - rekla je Dougu. Trošila je taj novac kad bi ga znala izvesti na ručak u kakav skup restoran. - Oni krkaju grah, a mi jedemo kavijar znala je reći. - Ponekad sve to spiskam tokom mjeseca, a ponekad se nagomila. S vremena na vrijeme malo pročeprkam i ostatak pošaljem knjigovođi da to stavi u fond za odjeću. Restorani i odjeća. Eto čime me taj glupi crv držao tolike godine.

Doug se smijao s njom, kuckajući se čašama dok bi nazdravljali crvu Seamusu. Ali te noći shvatio je da Ethel nikad nije vodila računa o tome koliko je gotovine imala sakrivene po stanu i nikad ne bi primijetila da joj nedostaje par stotina dolara mjesečno. To je bilo ono što je on sebi priušćivao zadnje dvije godine. Nekoliko je puta napola posumnjala, no čim bi o


38

tome štogod rekla, on bi bijesno reagirao i ona bi se istog trena povlačila. - Kad bi zapisivala koliko si novca potrošila, onda bi vidjela na što ti lova odlazi - povikao bi.

- Oprosti, Doug - Ethel se izvinjavala. - Znaš ti mene. Imam volju pod kapom i onda počinjem ubijati riječima.

Posljednji razgovor o tome usjekao joj se u sjećanje kad je u petak od njega zatražila da za nju obavi neku dostavu i rekla mu da ne očekuje napojnicu. - Prihvatila sam tvoj savjet - rekla je - i sada vodim računa o tome koliko trošim.

Dojurio je amo siguran u svoju sposobnost da je obrlati slatkorječivošću, znajući da ona, ukoliko se njega otarasi, neće više moći naći novo potrčkalo...

Kad je kava bila gotova, Doug nalije šalicu, vrati se u spavaću sobu i obuče se. Dok je vezao kravatu, kritički se odmjeri u ogledalu. Dobro je izgledao. Kozmetičari kojima je počeo odlaziti otkad je potkradao Ethel očistili su mu kožu na licu. Pronašao je i valjana brijača. Dva odijela što ih je nedavno kupio pristajala su mu onako kako odijela i trebaju pristajati. Nova recepcionarka u Cosmicu bacila je oko na njega. Dao joj je na znanje da on na tom tako slabo plaćenom portirskom poslu radi samo zato što piše dramu. Ona je znala za Ethelino ime. - A i vi ste pisac dahtala je sa strahopoštovanjem. Ne bi prezao od toga da Lindu dovede amo. Ali, morao je biti oprezan, barem neko vrijeme...

Pijuckajući drugu šalicu kave, Doug metodično prolista papire s Ethelina radnog stola. Tu je bio jedan kartonski fascikl na kojem je pisalo "Važno". Nakon što je prolistao po njemu, lice mu problijedi. Ta torokuša imala je dionice nekretnina! Imala je imanje na Floridi! Imala je milijunsku policu osiguranja!

U posljednjem odjeljku fascikla nalazila se i kopija njene oporuke. Nije mogao vjerovati svojim očima kad ju je pročitao.

Sve. Sve do posljednjeg novčića ona ostavlja njemu. A vrijedilo je gomile.

Kasnio je na posao, ali nema veze. Vratio je odijela na naslon ležaljke, pažljivo složio krevet, očistio pepeljaru, složio prekrivač, jastuk i deke na kauč iza ležaljke, kako bi izgledalo da je tu spavao, i napisao poruku: "Draga teta Ethel. Pretpostavljam da si otišla na jedno od svojih iznenadnih putovanja. Znao sam da mi nećeš zamjeriti ako i dalje ostanem spavati na tvom kauču dok moj stan ne bude spreman. Nadam se da si se dobro zabavljala. Voli te tvoj nećak, Doug."

U tri sata poslijepodne u srijedu Neeve je ostavila poruku za Tse-Tse na njezinoj automatskoj sekretarici. Tse-Tse je nazvala sat kasnije. Neeve, upravo smo imali probu kostima. Mislim da je komad sjajan radovala se. - Sve što ja imam raditi jest da prođem kraj jednog tukca i kažem: 'Yah', ali, nikad se ne zna. Možda u publici bude Joseph Papp.

- Bit ćeš ti jednom zvijezda - rekla je Neeve, a to je i mislila. - Jedva čekam da pohvalim taj "Znala je kad". Tse-Tse, moram se vratiti u Ethelin apartman. Da li još uvijek imaš ključ?

- Nitko još ništa nije čuo o njoj? - U glasu Tse-Tse izgubila se vedrina. - Neeve, nešto se čudno događa. Taj njen munjeni nećak. On spava u njezinu krevetu i puši u njenoj spavaćoj sobi. Ili on ne očekuje da se ona vrati ili mu je svejedno hoće li ga ona za uho izbaciti van.

Neeve ustane. Odjednom se osjetila stiješnjenom iza radnog stola, a gomile haljina, tor-bi, nakita i cipela rasute po sobi izgledale su joj užasno nevažnima. Presvukla se u dvodjelnu haljinu od jedne od njenih najnovijih dizajnerki. Bila je to svijetlo siva vuna sa srebrnim re-menom koji joj je počivao na kukovima. Suknja u obliku cvijeta tulipana jedva da joj je dose-zala do koljena. Oko vrata vezala je svilen šal u tonovima sivog, srebrnastog i boje breskve.


39

Kad su je vidjele tako odjevenu u salonu, dvije mušterije istog su časa za sebe naručile istovjetan komplet.

-Tse-Tse - pitala je - možeš li sutra ujutro iznova otići u Ethelin apartman? Bude li ona tamo, onda dobro. Kaži joj da si brinula za nju. Ako njen nećak bude tamo, možeš mu reći kako je Ethel od tebe tražila da učiniš još neke dodatne stvari, da očistiš ostavu ili tako nešto.

- Svakako - pristala je Tse-Tse. - Voljela bih. Ovo je off off Broadway, ne zaboravi. Ništa plaća, samo slava. Ali, moram ti reći, Ethel uopće nije briga u kakvu je stanju njena ostava.

- Ako se ona pojavi i ne htjede ti platiti, ja ću - rekla je Neeve. - I ja bih htjela ići s tobom. Znam da na stolu ima notes u kojem su zapisani njeni sastanci. Htjela bih saznati kakve je planove imala prije nego je nestala.

Dogovorile su se da se nađu u predvorju sutra u osam i trideset. Kad je bilo zatvaranje, Neeve okrene bravu na ulazu s Avenije Madison. Vratila se u svoj ured da se u miru pozabavi svojim poslovnim stvarima. U sedam sati nazvala je kardinalov ured na Aveniji Madison i tamo su je spojili s biskupom Devinom Stantonom.

- Dobio sam tvoju poruku - rekao joj je. - Bit će mi užitak da dođem sutra k vama na večeru, Neeve. Dolazi i Sal? Dobro. Tri mušketira iz Bronxa ne sastaju se baš svaki dan. Nisam vidio Sala još od Božića. Da se možda nije, kojim slučajem, opet oženio?

Koji trenutak prije no što se pozdravio biskup je podsjetio Neeve da je njemu najdraže jelo njena pasta al pesto. - Jedina osoba koja ju je mogla napraviti bolje od tebe bila je tvoja majka, Bog joj pomogao rekao je nježno.

Devin Stanton nije se često prisjećao Renate u telefonskim razgovorima. Neeve na trenutak posumnja da je on možda pričao s Mylesom o oslobadanju Nickyja Sepettija. Spustio je slušalicu prije no što joj ga je uspjelo prisiliti da joj prizna. Dobit ćeš svoj pesto, ujače Dev, pomislila je - ali dobit ćeš i bubu u uho. Pa neće valjda Myles bdjeti nada mnom cijeli život.

Prije no što je otišla, nazvala je Sala u stan. Kao i uvijek liptao je od dobra raspoloženja. - Naravno da nisam zaboravio sutrašnju večeru. Što spremaš? Ja ću donijeti vino. Tvoj tata misli da samo on poznaje vina.

Smijući mu se, Neeve odloži slušalicu, pogasi svjetla i izađe. Hiroviti travanj ponovno je okrenuo na hladno, ali unatoč tome osjetila je potrebu da malo prošeta. Da umiri Mylesa gotovo čitav tjedan nije išla na trčanje i osjećala je kako joj se tijelo koči.

Brzo je koračala iz Avenije Madison prema Petoj aveniji i odlučila da presiječe kroz park kod Sedamdeset i devete ulice. Uvijek je nastojala izbjegavati taj dio iza muzeja gdje je pronađeno Renatino tijelo.

Na Aveniji Madison još je uvijek tekla vreva automobila i pješaka. Na Petoj, taksiji, luksuzni automobili i sjajna gradska vozila zujala su uokolo, no na zapadnoj strani ulice koja je graničila s parkom bilo je nekoliko ljudi. Odmahujući glavom dok se približavala Sedamdeset i devetoj ulici, Neeve se nije dala pokolebati.

Upravo je skretala u park kad se kraj nje zaustavi policijski patrolni automobil. - Gospođlice Kearny. - Nasmiješeni narednik spusti staklo. - Kako je komesar?

Prepoznala je tog narednika. Jedno vrijeme on je bio Mylesov vozač. Prijeđe prijeko da malo s njima popriča.

Nekoliko koraka iza nje, Denny se naglo zaustavi. Nosio je dug neupadljiv kaput s podi-gnutim ovratnikom i pletenu kapu s vunenom lopticom. Lice mu je bilo gotovo posve skrive-


40

no. Pa čak i takav osjećao je oči policajca kako ga buše kroz prozor sa suvozačkog mjesta u patrolnom automobilu. Policajci imaju dugotrajno pamćenje lica, u stanju su prepoznati lice što su ga nekad vidjeli makar i prema kratkotrajnom pogledu na profil. Denny je to znao. Nas-tavio je hodati, zanemarujući Neeve, zanemarujući policajce, ali još je uvijek osjećao oči koje ga slijede. Ravno naprijed bila je autobusna stanica. Autobus se zaustavi, on se pridruži gomi-li ljudi koji su čekali i ukrca se. Dok je plaćao vožnju osjećao je kako mu se čelo znoji. Još samo trenutak i taj ga je policajac mogao prepoznati.

Denny sjedne sav namrgođen. Ovaj posao vrijedio je više no što ga plaćaju. Kad jednom Neeve Kearny bude sređena, četrdeset tisuća njujorških policajaca dat će se u lov na glave.

Ušavši u park, Neeve se pitala je li to bila puka slučajnost da se narednik Collins tu našao i primijetio je. Ili je, spekulirala je dok se bude spuštala puteljkom, Myles za nju našao najboljeg njujorškog anđela čuvara?

Bilo je tu mnogo trkača, nekoliko biciklista, nešto pješaka, tragičan broj beskućnika koji su se odmarali pod novinskim listovima ili poderanim vrećama. Mogli bi i umrijeti i nitko ne bi primijetio, razmišljala je dok su njene meke talijanske čizmice bešumno kročile puteljkom. Naljutila se sama na sebe primijetivši kako pogledava preko ramena. Kao mlada djevojka otišla je u biblioteku i vidjela slike tijela svoje majke objavljene u žutoj štampi. Sada, dok je žurila sve većim koracima, imala je jezovit osjećaj kao da te slike iznova gleda. No ovoga puta njeno je lice ne Renatino, prekrivalo naslovnu stranicu Dnevnih novosti iznad naslova "Ubijena".

Kitty Conway upisala se u jahačku školu u Morrison State Parku iz jednog jedinog razloga. Imala je potrebu da ispuni vrijeme. Bila je to lijepa pedesetosmogodišnja žena, crvenkasto-blond kose i sivih očiju istaknutih finim linijama koje su ih obrubljivale i uokvirivale. Postojalo jevrijeme kada su te oči izgledale kao da uvijek igraju veselim i vragolastim sjajem. - Kako to da se još uvijek osjećam kao da su mi dvadeset dvije? - Jer i imaš dvadeset dvije.

Michael je otišao prije gotovo tri godine. Oprezno se penjući na kestenjastu kobilu, razmišljala je o svim tim aktivnostima kojima se bavila zadnje tri godine. Sada se bavila nekretninama i bila je vraški dobra agentica prodaje. Preuredila je kuću u Ridgewoodu, New Jersey, što si je ona i Michael kupili samo godinu dana prije no što ga je izgubila. Bila je aktivna među dobrovoljnim opismenjivateljima. Jedan dan u tjednu volontirala je u muzeju. U dva navrata putovala je u Japan gdje je bio stacioniran Mike Junior, njeno jedino dijete, časnik od karijere, i uživala u tome da provodi vrijeme sa svojom unukom polu japankom. Pohađala je tečaj klavira, no bez žara. Dva puta mjesečno vozila bi pacijente invalide liječnicima, a sada joj je najnovija aktivnost bilo jahanje. Pa ipak ma što radila, ma s koliko se prijatelja družila, uvijek ju je preplavljivalo osjećanje usamljenosti. Čak i sada, dok zdušno uključena u skupinu od dvanaest drugih polaznika tečaja jahanja jaše za instruktorom, ona u promatranju aure oko stabala, u crvenkastu sjaju koji je navješćuje proljeće pronalazi tek duboku tugu. - Oh, Michael - prošaptala je. Tako se želim popraviti. Zbilja se trudim.

- Kako vam ide, Kitty? - dovikne joj učitelj.

- Dobro - viknula je.

- Ako želite da dobro i ostane, držite uzde visoko. Pokažite joj da ste vi gazda. A pete spustite niže.

- Kužim. - Idi dovraga, pomisli Kitty. Ova raga najgora je od svih. Trebalo je da dobijem Charleya, ali, naravno, njega si dodijelio toj novoj seksi djevojci.


41

Bio je to stepenast uspon u koloni jedan po jedan. Njezin konj zastajkivao bi da brsne svaki zeleni busenčić duž puta. Drugi iz grupe prolazili su je jedan po jedan. Nije se željela odvajati od njih. - Hajde, prokletinjo - mrmljala je. Udarila je kobilu petama u slabine.

Iznenadnom, divljom kretnjom, kobila zabaci glavu, a onda se propne. Zaprepaštena, Kitty povuče uzde i životinja se spusti kraj puteljka. Očajnički se prisjećala da se ne smije nagnuti naprijed. Sjedi nazad, ako je gusto! Osjetila je kako se kamičci skližu pod kopitima. Neujednačen propanj pretvori se u puni galop, nizbrdo, preko neravne zemlje. Bože dragi, da kobila padne, zdrobila bi je. Nastojala je izvući čizme tako da su joj sada samo vrhovi bili u stremenu, pa, ako padne neće ostati visjeti.

Čula je instruktora kako viče otpozadi: - Ne zatežite uzde! - Osjetila je kako se kobila spotaknula kad joj se kamen izmakao pod nogom. Posrnula je prema naprijed, potom povratila ravnotežu. Pred nju izleti komad neke crne plastike i okrzne Kitty po obrazu. Pogledala je dolje, a u svijest joj se zarije i odmah potom nestane utisak da je vidjela neku ruku obavijenu svijetloplavom manšetom.

Kobila se dohvatila dna stjenovite strmine i držeći žvale uzde u zubima galopirala je ravno prema staji. Kitty se uspijevala održati sve do posljednjeg časa kada je sletjela iz sedla u trenutku kad se kobila naglo zaustavila kraj valova s vodom. Osjetila je svaku koščicu u svom tijelu u trenutku kad se srazila sa zemljom, ali bila je u stanju da se pridigne na noge, otrese rukama i nogama i makne glavom na jednu pa na drugu stranu. Izgledalo je da ništa nije ozbiljnije uganuto ili slomljeno, hvala Bogu.

Instruktor dogalopira do nje: - Rekoh vam, morate je kontrolirati. Vi ste gazda. Jeste li dobro?

- Nikad bolje - rekla je Kitty. Uputila se prema svom automobilu. Vidimo se u idućem tisućljeću.

Pola sata kasnije, ležeći ugodno zavaljena u usparenoj, uzburkanoj Jaccuzijevoj kadi, prasnula je u smijeh. Neki jahač baš i nisam, zaključila je. Toliko o sportu kraljeva. Ubuduće ću se baviti trčanjem, kao svako razumno ljudsko biće. Mentalno, doživjela je olakšanje nakon tog mučnog iskustva. Ono vjerojatno nije trajalo duže od dvije minute, razmišljala je. Najgori dio bio je onaj kad se to jadno kljuse pokliznulo... Povratila joj se slika plastike koja joj je proletjela kraj lica. A onda, ona impresija ruke u rukavu. Kako glupo. Ali ipak, ona ju je vidjela, zar nije?

Zatvorila je oči, uživajući u umirujućoj, uzvrtloženoj vodi, mirisu i osjećanju ulja za kupanje.

Zaboravi sve to, rekla je samoj sebi.

Zbog resko hladne večeri stan je trebalo zagrijati. Unatoč tome Seamus se osjećao promrzlim do srži. Nakon što je po tanjuru probrljao pljeskavicu i pržene krumpiriće, odustao je od namjere da jede. Bio je svjestan Ruthinih očiju koje su ga probijale preko stola. - Jesi li obavio ono? - konačno ga je pitala.

-Ne. - Zašto nisi?

- Zato što bi možda bilo najbolje da pustimo stvar.

- Rekla sam ti da sve staviš na papir. Zahvali joj što se složila s time da taj novac treba tebi, a ne njoj. - Ruthin glas počeo se dizati. - Reci joj da si joj u ove dvadeset dvije godine platio skoro četvrt milijuna dolara i veliko imanje priđe i da je bezočno tražiti još od braka koji je trajao manje od šest godina. Čestitaj joj na velikom ugovoru što ga ima za svoju novu knjigu i reci da si sretan što njoj taj novac nije potreban, ali da jest tvojoj djeci. Onda potpiši


42

pismo i ubaci ga u njen sandučić. Mi ćemo zadržati kopiju. Ako bude kreštala, onda neće biti žive duše koja neće saznati kakva je ona pohlepna prijetvornica. Voljela bih vidjeti koliko će je kolega dizati u zvijezde počasnim stupnjevima kad ona iznevjeri.

- Ethel napreduje prijetnjama - prošaptao je Seamus. - Pismo poput ovoga ona će okrenuti naglavce. Ona će izvesti tako da će plaćanje alimentacije zvučati kao trijumf ženskog roda. To je greška.

Ruth odgurne tanjur ustranu. - Napiši ga.

U svom radnom sobičku imali su stari Xeroxov stroj. Trebala su im tri pokušaja prije no što su dobili čistu kopiju pisma. Ruth pruži Seamusu kaput. - A sada se odvuci tamo i ubaci pismo u njen sandučić.

Odlučio je prošetati devet blokova. Glavu je pognuo od jada, ruke zario u džepove, prstima je dodirivao dvije omotnice što ih je nosio. Jedna je sadržavala ček. Istrgnuo ga je s poledine čekovnog bloka i ispisao bez Ruthina znanja. Pismo je bilo u drugoj omotnici. Koju od njih da stavi u Ethelin sandučić? Kao da stoji pred njime, vidio je reakciju na pismo. Jednakom jasnoćom vizualizirao je što će učiniti Ruth, ostavi li on ček.

Skrenuo je na uglu West End avenije i Osamdeset i druge. Na ulici je još uvijek bilo mnogo ljudi. Mladi parovi koji su na putu s posla kući odlazili u kupovinu, ruke su im bile pune špeceraja. Dobro odjeveni ljudi srednjih godina, tromi taksiji, oni koji su pošli na skupocjene večere i u teatar. Odbačene stvari natrpane uz zgrade.

Seamus se tresao kad je prišao Ethelinoj zgradi. Poštanski sandučići bili su u predvorju iza zaključanih glavnih vrata na vrhu stepenica. Kad god je ranije donosio ček, pozvonio bi nadstojniku zgrade koji bi ga pustio unutra da ubaci pismo u Ethelin sandučić. No danas to nije bilo potrebno. Prepoznao je djevojčicu koja je stanovala na četvrtom katu. Šmugnula je kraj njega i počela se penjati stepenicama. Makinalno je uhvati za ruku. Ona se okrene, uplašena. Bila je to djevojčica koščata izgleda, mršava lica i tanana stasa. Svojih četrnaest godina. Nije poput njegovih djevojaka, pomisli Seamus. Odnekud iz gena stekle su lijepa lica, usne tople, pune ljubavi. Trenutak duboka kajanja oblije ga kad je izvukao jednu od omotnica. - Nećeš se ljutiti ako s tobom uđem u predvorje? Moram nešto ubaciti u sandučić gospođe Lambston.

Oprezan izraz nestane. - Svakako. Znam ja tko ste vi. Vi ste njen bivši. Mora da je danas peti. Ona kaže da joj na taj dan donosite iskupninu. Djevojčica se nasmijala, pokazujući razmake između zuba.

Bez riječi Seamus popipa u džepu za omotnicom i pričeka da ona otključa vrata. Ubilački gnjev ponovno ga preplavi. Znači, on je bio ruglo za tu zgradu!

Sandučići su bili odmah iza ulaznih vrata. Ethelin je bio pun. Još uvijek nije znao što da uradi. Da li da ostavi pismo ili ček? Djevojčica je čekala kraj unutarnjih vrata, promatrajući ga. - Baš navrijeme - rekla je. Ethel je rekla mojoj mami da će vas odvući ravno na sud kad zakasnite s njenim čekom.

Panika pomete Seamusa. Mora biti ček. Izvukao je omotnicu iz džepa i pokušao je ugurati kroz uzak otvor sandučića.

Kad je stigao kući, potvrdno je kimnuo glavom na Ruthino žestoko razgnjevljeno pitanje. U tom trenutku nije bio u stanju podnijeti eksploziju koja bi nastupila kad bi priznao da je ubacio alimentaciju. Nakon što se odvukla iz sobe, objesio je kaput i iz džepa izvukao drugu omotnicu. Zavirio je u nju. Bila je prazna.


43

Seamus se spusti u stolicu, sav uzdrhtao u tijelu, puls mu je drmao u grlu, glavi i rukama. Još jednom trapavo provjeri. Ček i pismo stavio je u istu omotnicu i sada je oboje bilo u Ethe-linu sandučiću.

Nicky Sepetti proveo je srijedu ujutro u krevetu. Oganj u grudima bio je još gori nego prošle noći. Marie je ulazila i izlazila iz sobe. Donosila mu je pladanj sa sokom od naranče, kavu, svjež talijanski kruh debelo premazan marmeladom. Gnjavila ga je time da joj dopusti da pozove liječnika. Louie je došao oko podneva, ubrzo nakon što je Marie otišla na posao. - Uza sve poštovanje, don Nicky, vi izgledate stvarno bolesni - rekao je.

Nicky mu je naložio da ode dolje gledati televiziju. Kad bude spreman da pođe u New York, javit će mu.

Louie prošapće: - Bili ste u pravu za Machada. Uhvatili su ga. Nasmiješio se i namignuo.

Rano uvečer Nicky je ustao i počeo se oblačiti. Bit će mu bolje vani na ulici Mulberry, a ne bi bilo dobro da ma tko pomisli kako je zaista bolestan. Kad je posegnuo za jaknom, sva mu se koža ovlažila znojem. Pridržavajući se okvira postelje, spustio se na krevet, olabavio kravatu i ovratnik košulje i legao nauznak na krevet. Narednih sati bol u grudima nastavio je rasti i povlačiti se poput golema vala. Usta su mu gorjela pod jezikom od tableta nitroglicerina što ih je neprekidno gutao. Nisu učinile ništa da mu olakšaju bol, jedino su mu pričinjavale oštru, kratkotrajnu glavobolju dok su se topile.

U njegovim vizijama počela su lebdjeti lica. Lice njegove majke: Nicky, ne petljaj se s tim momcima. Nicky, ti si dobar dečko. Ne stvaraj sebi nevolje. - Prepušta se gomili. Nema premalog ni prevelikog posla. Ali nema žena. Tu nijemu opasku imao je u sudnici. Tessa. Zaista bi želio još jednom vidjeti Tessu. Nickyja mlađeg. Ne, Nicholasa. Theresu i Nicholasa. Oni bi bili sretni da on umre u krevetu kao džentlmen.

Negdje izdaleka čuo je kako se ulazna vrata otvaraju i zatvaraju. Sigurno je Marie ušla. Potom zvonjava na vratima, tvrd i zahtjevan zvuk. Mariein ljutit glas: "Ne znam je li kod kuće. Što želite?"

Vrata spavaće sobe širom se otvore. Kroz zastakljene oči vidio je šok na Marieinu licu, začuo je krik: - Pozovite liječnika. - Druga lica. Policajci. Nisu trebali biti u uniformi. Nanjušio ih je čak i dok umire. Onda je saznao zašto su ovdje. Ubačeni momak, onaj što su ga sredili. Istog časa policajci su došli k njemu, naravno!

- Marie - rekao je. Izišao je samo šapat.

Ona se nagne, prisloni uši uz njegova usta, pogladi mu čelo. - Nicky! - Plakala je.

- Kunem... se... majčinim... grobom... nisam... naredio... ubojstvo... Kearnyjeve... žene. - Imao je namjeru da kaže kako je pokušao zaustaviti nalog za Kearnyjevu kćerku. Ali jedino što je uspio kriknuti bilo je - Mama - prije posljednjeg zasljepljenja, razdirući bol proparao mu je kroz prsa, a oči mu izgube fokus. Glava mu naglo padne na jastuk, a njegovo agonično disanje ispuni kuću i naglo prestane.

Kolikim je sve ljudima brbljiva Ethel rekla kako misli da se on ispomaže novcem što ga ona skriva po apartmanu? Bilo je to pitanje koje je Douga opsjedalo u srijedu ujutro nakon što je došao do svog stola u predvorju Cosmic Oil Buildinga. Automatski je potvrđivao sastanke, ispisivao imena, dijelio posjetiocima plastične propusnice i prikupljao ih od ljudi na odlasku. Nekoliko puta je Linda, recepcionarka na sedmom katu, zastala da s njime popriča. Danas je prema njoj bio malčice hladan, što je ona shvatila kao zagonetnost. Što bi ona pomislila kad bi saznala kako on ima naslijediti hrpetinu novca? Gdje li je samo Ethel stekla takav plijen?


44

Postojao je samo jedan odgovor. Ethel mu je rekla kako je ščepala Seamusa za prsa kad je poželio izići iz njihova braka. Osim s alimentacijom, ona je izišla i s krupnom odštetom i vjerojatno je bila dovoljno mudra da je investira. Onda je dobro prodala te knjige što ih je napisala prije pet ili šest godina. Ethel je, uza svu raspršenost svog mozga, bila i poprilično lukava. Pomisao na to prouzročila je da je Doug osjetio mučninu od straha.

Ona je znala da se on ispomagao njenim novcem. Kolikim je ljudima to rekla?

Nakon što se do podneva hrvao s tim problemom, donio je odluku. Tu je bilo sasvim dovoljno dostupnih super-ček fondova na njegovu čekovnom računu da je mogao podići četiri stotine dolara. Nestrpljivo je čekao u beskonačnom redu u banci i dobio novac u iznosima od po četiri stotine dolara. On će ih sakriti u neko od mjesta na kojima je Ethel sakrivala novac, ona koja Ethel nije najčešće koristila. Na taj način, bude li itko tražio, novac će biti tamo. Donekle razuvjeren, zaustavio se kraj jednih kolica da uzme hot-dog i vratio se na posao.

U šest i trideset dok je skretao iza ugla s Broadwaya u Osamdeset i drugu ulicu, Doug je primijetio Seamusa kako žurno silazi stepenicama iz Etheline zgrade. Gotovo se naglas nasmijao. Naravno! Bio je peti u mjesecu i slabić Seamus je bio tu, baš na dugme, sa svojim čekom za alimentaciju. Kako je tužno jadan u toj pohabanoj odjeći! Uz žaljenje Doug je shvatio kako će i njemu malo potrajati prije no što sam bude mogao kupiti ikakvu novu odjeću. Odsada pa nadalje morat će biti vrlo, vrlo oprezan.

Svakodnevno je prikupljao poštu ključem što ga je Ethel držala u kutiji na vrhu svog stola. Seamusova omotnica bila je ugurana u sandučić, još uvijek pomalo vireći iz njega. Ostale stvari uglavnom su bile smeće od pošiljki. Ethelini računi išli su ravno njezinu knjigovođi. Pročeprkao je po omotnicama, potom ih bacio na stol. Sve osim jedne netiskane, Seamusov prilog. Nije bila pravilno zapečaćena. Unutra je bila neka poruka, a vidljiv je bio oblik čeka.

Lako ju je bilo otvoriti i skinuti pečat. Ruka mu je zastala na preklopcu, a zatim, pazeći da što ne podere, otvori omotnicu. Iz nje ispadne ček. Čovječe, taj bi rukopis trebalo dati na analizu. Ako se ikada iskazao kao auto-karta, bilo je to sada u iskošenoj škrabotini od Seamu-sova rukopisa.

Doug spusti ček, otvori pismo, pročita ga, pa ga ponovno pročita i osjeti kako su mu usta zinula od čuda. Što, dovraga... Pažljivo je iznova stavio pismo i ček u omotnicu, polizao površinu pod ljepilom i čvrsto pritisnuo preklopac. Slika Seamusa kako ruku zgrčenih u džepovima gotovo trčeći prelazi ulicu nejasno se poput injem zamagljena prozora pojavila u njegovoj svijesti. Seamus je nešto namjeravao. Kakvu je to on igru igrao pišući Ethel kako je ona pristala da više ne prima alimentaciju, a potom joj ostavlja ček?

Pustit će te ona na miru u panjevima. Prođe ga zimica. Je li to pismo bilo namijenjeno njegovim očima, a ne Ethelinim?

Kad se Neeve vratila kući, na svoju je radost ustanovila da je Myles obavio silnu kupovinu. - Čak si otišao i u Zabara - rekla je zadovoljno, - A ja sam baš razmišljala kako da mi sutra uspije napustiti dućan što ranije. Sada sve mogu započeti još večeras. - Upozorila ga je da će sutra nakon zatvaranja u dućanu sređivati papire. Izrekla je tihu molitvu zahvalnosti što je nije pitao kuda je prošla kroz grad.

Myles je skuhao malu janjeću nogu, prokuhao svjež grašak i napravio salatu od rajčice i crvenog luka. Postavio je malen stol u salončiću i nadohvat stavio otvorenu bocu burgunca. Neeve se presvukla u hlače i vestu, a potom, uz uzdah olakšanja, sjela na stolicu i dohvatila vino. Ovo je vrlo ljubazno od tebe, komesaru - rekla je.


45

- Pa, kako ćeš ti sutra uvečer hraniti ostarjele mušketire iz Bronxa, pomislio sam da jedno dobro djelo zaslužuje drugo. - Myles počne rezati pečenje.

Neeve ga šutke pogleda. Boja puti bila mu je dobra. Oči mu više nisu imale onaj bolesni, teški pogled. - Ne volim ti davati komplimente, ali shvaćaš li da izgledaš vraški zdravo - rekla mu je.

- Dobro se osjećam. - Myles na Neevein tanjur stavi savršeno nasječene kriške janjetine. - Nadam se da nisam stavio previše luka, Neeve proba prvi zalogaj. - Sjajno. I moraš se osjećati bolje kad tako dobro kuhaš.

Myles gucne malo burgunca. - Dobro vino, ako ja to smijem reći. Oči mu se natušte.

Neka vrsta depresije, rekao joj je liječnik. - Srčani udar, napuštanje posla, bajpas...

- I uvijek zabrinut za mene - pridodala je Neeve.

- Uvijek zabrinut za tebe jer sebi ne može oprostiti što nije pazio na tvoju majku.

- Kako da ga navedem da prestane brinuti?

- Tako da zadržiš Nickyja Sepettija u zatvoru. Ako to nije moguće, s proljeća natjeraj oca da se zanima nekim projektom. Njemu je sada utroba razderana, Neeve. Bez tebe on bi bio izgubljen, ali on sam sebe mrzi zbog toga što emocionalno ovisi o tebi. On je ponosan momak. I još nešto. Prestani ga tetošiti.

To je bilo prije šest mjeseci. Proljeće je sada tu. Neeve je znala da je učinila prave pokušaje da Mylesa vrati na njihov stari put. Znali su voditi žive razgovore o svemu, od njezina prihvaćanja Salove pozajmice, pa do politike na svim razinama. - Ti si prvi Kearny u devedeset godina koji glasa za republikance - bio je prasnuo Myles.

- To nije isto što i izgubiti vjeru. - Postaje vruće.

I baš sada kad je na pravom putu, sav je uznemiren zbog Nickyja Sepettija, pomislila je, i to bi moglo vječno trajati.

Nesvjesno kimajući glavom, pogledala je oko sebe zaključujući kako je taj sobičak bio njena najdraža prostorija u stanu. Izlizan orijentalni tepih u plavim i crvenim nijansama; kožni kauč i pripadajuće stolice bili su lijepi i privlačni. Zid su prekrivale slike. Mylesa kako prima nebrojene plakete i počasti. Myles s gradonačelnikom, guvernerom, predsjednikom republikanaca. Prozori su omogućivali pogled na Hudson. Zastori sa strane povezani vrpcama bili su isti oni što ih je Renata objesila. Viktorijanski, bili su zagasito-toplo plavi i ljubičasti. Tanane pruge koje su sjale u odrazu kristalnih svijećnjaka na zidu. Između svijećnjaka bile su Renatine slike. Prvu od njih snimio je njen otac kad je bila desetogodišnja djevojčica koja je spasila Mylesa i sada zadivljeno gleda u njega dok on leži zavojima umotane glave, poduprt jastucima. Renata s Neeve kao bebom, s Neeve kad je tek prohodala. Renata, Neeve i Myles kako rone na Mauiju. To je bilo godinu dana prije no što je Renata umrla.

Myles se raspitivao za jelovnik sutrašnje večere. - Nisam znao što želiš, pa sam tako uzeo svega - rekao je.

- Sal je rekao da on ne želi tvoju dijetalnu hranu. Biskup želi pesto. Myles progunđa. - Sjećam se ja i kad je Sal mislio da je obični sendvič rijetka gozba i kad ga je Devinova majka slala u restoran po malo ribljih kolačića za petaka i limenku špageta Heinz.

Neeve je pila kavu u kuhinji i počela se baviti organiziranjem večere, Renatine kuharice stajale su na polici iznad sudopera. Dohvatila je najdražu, jednu obiteljsku relikviju sa sjevernotalijanskim receptima.


46

Nakon Renatine smrti Myles je poslao Neeve privatnoj dadilji koja je s njom nastavila razgovarati na talijanskom. Svako ljeto provodila bi po mjesec dana u Veneciji sa svojim djedom i bakom, a godinu dana koledža provela je u Perugi. Četiri je godine izbjegavala te kuharice ne želeći da ponovno vidi opaske ispisane Renatinim odlučnim, vitičastim rukopisom - Više papra. Peći samo dvadeset minuta. Zadrži ulje. - Mogla je sebi predočiti Renatu kako pjevuši za sebe dok kuha, dozvoljavajući Neeve da miješa, mućka i mjeri, praskajući: - Cara, ili je ovo tiskarska greška ili je šef kuhinje bio pijan? Tko može staviti toliko mnogo ulja u ovaj dresing? Bolje da ispiješ Mrtvo more.

Ponekad je Renata crtala brze krokije Neeve po marginama stranica, crteže koji su bili dražesne, lijepo nacrtane minijature: Neeve odjevena kao princeza sjedi na stolu, Neeve kako švrlja po velikoj zdjeli za miješanje, Neeve odjevena u Gibson Girl haljinicu kako jede kekse. Desetine crteža, svaki od njih izaziva osjećanje dubokog gubitka. Čak niti sada Neeve sebi ne može dopustiti više no da samo klizne očima preko tih crteža. Uspomene što su ih oni prizivali bile su previše bolne. Odjednom osjeti kako joj se oči vlaže.

- Govorio sam joj kako bi trebalo da uzima satove iz crtanja rekao je Myles. Nije shvatila kako pogledava preko ramena. - Mama je voljela ono što je radila.

- Prodavanje odjeće dokonim ženama.

Neeve se ugrize za jezik. - Baš si tako odredio i mene, pretpostavljam.

Myles je izgledao pomirbeno. - Oh, Neeve, oprosti. Ja sam na rubu. Priznajem.

- Ti jesi na rubu, ali ti to tako i misliš. A sada nestani iz moje kuhinje.

Namjerno je lupala posudama dok je mjerila, nalijevala, sjeckala, pirjala, krčkala i pekla. Suoči se s time. Myles je bio vodeći svjetski muški šovinist. Da je Renata tjerala umjetnost, da se razvila u kakvo mediokritetsko mazalo vodenim bojicama, on bi to smatrao damskim hobijem. On jednostavno nije mogao razumjeti da pomagati ženama pri odabiranju dolične odjeće može značiti veliku odliku žene u društvenom i poslovnom životu.

O meni se pisalo u Yogueu, Town and Countryju, The New York T'unesu i Bog zna gdje sve ne, mislila je Neeve, ali to na njega ne djeluje. Njemu je to kao da ja od ljudi kradem kad im naplatim skupocjenu odjeću.

Sjećala se kako je Myles bio ljutit kad je za vrijeme Božićne zabave zatekao Ethel Lambston u kuhinji kako prelistava Renatine kuharice. Zanima vas kuhanje? - ledeno ju je zapitao.

Naravno, Ethel nije primijetila njegovu ljutnju. - Nimalo - rekla mu je živahno. - Ja čitam talijanski pa sam tako primijetila ove knjige. Queste desegni sono stupendi.

Držala je u ruci knjigu s crtežima. Myles je uzme iz njene ruke. Moja je žena bila Talijanka. Ja ne govorim taj jezik.

To je bio trenutak u kojem je Ethel shvatila da je Myles slobodni udovac i zakvačila se za njega za tu cijelu večer.

Na koncu sve je bilo pripremljeno. Neeve stavi posuđe u hladnjak, pospremi kuhinju i postavi stol u dnevnoj sobi. Revnosno je ignorirala Mylesa koji je u salončiću gledao televiziju. Kad je završila razmještanjem servisa tanjura po stolu, oglasile su se vijesti u dvadeset tri sata.

Myles joj pruži čašicu brendija. - I tvoja je majka znala lupati loncima i zdjelama kad bi bila ljuta na mene. - Imao je dječački osmijeh. Bilo je to izvinjenje.

Neeve prihvati brendi. - Šteta što te njima nije gađala.


47

Zajedno su se smijali kad je zazvonio telefon. Myles podigne slušalicu. Njegov vedri - Halo - brzo je zamijenjen brzometnim ispitivanjem. Neeve je promatrala kako mu se usta stežu. Kad je odložio slušalicu, bezbojno je progovorio: - To je bio Herb Schwartz. Jedan od naših momaka bio je ubačen u uži krug Nickyja Sepettija. Upravo su ga pronašli na stovarištu smeća. Još uvijek je živ i postoje šanse da se izvuče.

Neeve je slušala, a usta su joj se osušila. Mylesovo lice bilo je iskrivljeno, ali nije znala što vidi u njemu. - Zove se Tony Vitale - rekao je Myles. - Ima trideset jednu godinu. Znali su ga kao Carmena Machada. Pogodili su ga četiri puta. Imao je biti mrtav, ali nekako se drži. Ima nešto što nam želi reći.

- Što to? - prošaptala je Neeve.

- Herb je bio u sobi za hitne slučajeve. Tony mu je rekao: Nema narudžbe, Nicky, Neeve Kearny. - Myles rukom prekrije lice kao da pokušava prikriti izraz na njemu.

Neeve je zurila u njegovo ožalošćeno lice: - Nisi ozbiljno mislio da će biti neka narudžba?

- O, da, jesam - Mylesov glas podigne se. - O, jesam. A sada, po prvi put nakon sedamnaest godina mogu po noći zaspati. - Stavio joj je ruke na ramena. - Neeve, otišli su saslušati Nickyja. Naši momci. I stigli su tamo upravo na vrijeme da ga vide kako umire. Taj smrdljivi kučkin sin imao je srčani udar. Mrtav je, Neeve, Nicky Sepetti je mrtav!

Obgrlio ju je rukama. Osjetila je divlje lupanje njegova srca.

- Onda, neka te njegova smrt oslobodi, tata - zamolila ga je. Nesvjesno mu je uzela lice između dlanova i sjetila se da je to bilo i Renatino uobičajeno draganje. Namjerno je oponašala Renatin naglasak: - Caro mio, slušaj mene.

Oboje se uspije slabašno osmjehnuti, a Myles kaže: - Nastojat ću. Obećavam.

Ubačeni detektiv Anthony Vitale, znan banditskoj porodici Sepetti kao Carmen Machado, ležao je na odjelu za intenzivnu njegu u bolnici St. Vincent. Meci su mu se zarili u pluća, polomili rebra koja štite grudni koš i raznijeli mu lijevo rame. Nekim je čudom bio živ. Cjevčice su mu zaposjele tijelo i kroz njih su u njegove vene kapali antibiotici i glukoza. Funkciju pluća preuzeo je respirator.

U trenucima svijesti koji su mu s vremena na vrijeme nadolazili Tony je primjećivao obeznanjena lica svojih roditelja.

Samo da je mogao progovoriti. Je li bio u stanju išta reći kad su ga našli? Pokušao im je pričati o narudžbi, ali to nije izišlo iz njega onako kako je on to htio.

Nicky Sepetti i njegova banda nisu dali nalog za Neeve Kearny. Učinio je to netko drugi. Tony je znao da će ga u utorak uvečer nastrijeliti. Koliko je dugo bio u bolnici? Mutno se sjećao dijelova onoga što su rekli Nickyju o narudžbi: Narudžba se ne može povući. Neka bivši komesar sprema drugu sahranu.

Tony se pokuša pridići. Morao ih je upozoriti. - Polako - mrmljao mu je neki meki glas.

Osjetio je ubod u ruku i nekoliko trenutaka nakon toga zapao je u miran san bez snova.

U utorak ujutro u osam sati Neeve i Tse-Tse bile su u taksiju u ulici preko puta apartmana Ethel Lambston. U četvrtak Ethelin nećak krenuo je na posao u osam i dvadeset. Danas su htjele biti sigurne da će ga izbjeći. Negodovanje vozača taksija: - Ne mogu se ja obogatiti čekajući - smekšano je obećanjem napojnice od deset dolara.

Tse-Tse je prva spazila Douga u osam i petnaest. - Gledaj.


48

Neeve je gledala kako zaključava vrata stana, ogleda se oko sebe i kreće prema Broadwayu. Jutro je bilo hladno i on je odjenuo ogrtač s pojasom. - To je pravi Burberry, rekla je. - Mora da je užasno dobro plaćen za portira.

Apartman je bio iznenađujuće pospremljen. Prekrivači i deke bili su složeni ispod jastuka na rubu kauča. Dekorativna prekrivka bila je naborana. Jasno, na njoj se spavalo. Nije bilo nikakva znaka da je pepeljara korištena, ali Neeve je bila sigurna da je u zraku osjećala blag miris dima cigarete. - Pušio je, ali ne želi da ga otkriju - primijetila je. - Pitam se zašto.

Spavaća soba bila je uzor urednosti. Krevet je bio pospremljen. Po njemu su bile polegnute vješalice sa sakoima, hlačama i jaknama. Njegovo pisamce Ethel bilo je pričvršćeno uz ogledalo na toaletnom stoliću.

- Tko tu koga zafrkava? - upita Tse-Tse. - Zbog čega joj je to napisao i prestao koristiti njezinu spavaću sobu?

Neeve je znala da Tse-Tse ima odlično oko za pojedinosti. - U redu - rekla je. - Počnimo s tim pisamcem. Je li joj ikada ranije ostavio ikakvo pismo?

Tse-Tse je na sebi imala svoj kostim švedske sluškinje. Spletene vitice živahno su joj se zatresle kad je rekla: - Nikad. - Neeve otkorača do ormara i otvori vrata. Pregledala je garderobu vješalicu po vješalicu da se uvjeri nedostaje li ikoji od njezinih kaputa. Ali svi su bili tu: sob, kuna, kašmir, pelerina, Burberry, koža, kep. Vidjevši zbunjen izraz na njezinu licu, objasnila je Tse-Tse što to radi.

Tse-Tse pojača svoje sumnje. - Ethel mi uvijek govori kako je prestala biti nasumičan kupac otkako si je ti počela odijevati. U pravu si. Nema nekog drugog kaputa.

Neeve zatvori vrata ormara. - Nisam baš presretna što ovako njuškam, ali moram. Ethel uvijek u svojoj torbi nosi mali rokovnik, ali uvjerena sam da ima i neki veći kalendar s dogovorenim sastancima.

- Ima ga - rekla je Tse-Tse. - Na stolu joj je.

Knjiga sastanaka ležala je kraj gomile pošte. Neeve je otvori. Bila je puna stranica veličine dvadeset osam sa trideset pet za svaki dan u mjesecu, uključujući i prosinac prethodne godine. Brzo je listala stranice sve dok nije došla do 31. ožujka. Čitljivim rukopisom Ethel je zapisala: Poslati Douga da podigne odjeću u Neeve. - Oznaka vremena bila je zaokružena: tri sata. Uz tu naznaku bilo je napisano: - Doug ulazi u apartman.

Tse-Tse je gledala Neeve preko ramena. - Znači, to ne laže - rekla je Tse-Tse. Jutarnje sunce počelo je u sobu lijevati svjetlo. Odjednom se zakrije za oblak. Tse-Tse zadrhti. - Boga mi, Neeve, ovo me mjesto počinje plašiti.

Bez odgovora Neeve prolista stranice za travanj. Na sve strane bile su bilješke o dogovorenim sastancima, koktelima, ručkovima. Sve stranice imale su po sredini izvučenu prugu. Za 1. travnja Ethel je preko nje ispisala: "Istraživanje / Pisanje knjige".

- Sve je iznevjerila. Planirala je da nekamo ode ili da se sakrije u kakvu rupu i piše - promrmlja Neeve.

- A možda je taj dan zabilježila ranije? - pretpostavila je Tse-Tse.

- Moguće je. - Neeve počne unatrag okretati stranice. Posljednji tjedan u ožujku bio je natrpan imenima poznatih kreatora: Nina Cochran, Gordon Steuber, Victor Costa, Ronald Altern, Regina Mavis, Anthonny della Salva, Kara Potter.


49

- Nije se mogla sresti sa svim tim ljudima - rekla je Neeve. - Mislim da ona prvo naziva kako bi provjerila navode prije no što preda članke. - Pokazala je na bilješku za četvrtak, 30. ožujka: - Krajnji rok za članak za Suvremenu ženu.

Brzo je i površno preletjela preko prva tri mjeseca za tu godinu, primijetivši kako je Ethel uz svoje sastanke ispisala i izdatke na taksije i napojnice, podsjetnike za ručkove, večere i susrete: "Dobar razgovor, ali ljuti se ako mora čekati... Carlos novi natkonobar kod "Le Cygnea"... Ne upotrebljavaj Valiet Limo - automobil je smrdio kao tvornica Airwick..."

Te bilješke bile su nepravilne škrabotine, ispisi, često križani i mijenjani. Osim toga, Ethel je očito bila jedna od onih osoba koje iscrtavaju po papirima. Trokuti, srca, vitice i crtkarije prekrivali su i posljednji prazan centimetar stranicama.

Neeve nagonski okrene stranicu za 22. prosinca, dan božićne zabave što su je ona i Myles priredili. Ethel je taj događaj očito smatrala važnim. Adresa kuće Schwab i Neeveino ime bili su ispisani blok-slovima i podvučeni. Vitice i vijuge pratile su njezin komentar: - Neevein otac, očaravajući samac. - Sa strane te stranice Ethel je nacrtala grubu imitaciju crteža iz Renatine kuharice.

- Myles bi dobio napad čira kad bi ovo vidio - primijetila je Neeve. Moram joj reći da je njemu i dalje muka od stvaranja novih društvenih veza. Željela ga je o Novoj godini pozvati na ručak. Vjerujem da bi mu prisjelo.

Prelistala je unazad do posljednjeg tjedna u ožujku i počela prepisivati imena što ih je Ethel tamo ispisala. - Ovo je barem početno mjesto rekla je. Dva su joj imena iskrsnula pred očima. Toni Mendell, urednica Suvremene žene. Koktel-zabava nije bilo pravo mjesto na kojem ju je mogla zamoliti da u sjećanju potraži je li Ethel išta rekla o mogućem povlačenju njezina teksta. Drugo ime bilo je Jack Campbell. Očito, ugovor za knjigu za Ethel je imao značenje veće od ičega. Možda je Campbellu rekla i nešto više o svojim planovima no što je on mislio.

Neeve zaklopi notes i patentnim zatvaračem zatvori futrolu. - Bolje mi je da odem odavde. - Ponovno je oko vrata zavezala svoj crveno-plavi šal. Ovratnik njezina kaputa bilo je visok, a njena bujna kosa bila je zategnuta unazad u pundu.

- Sjajno izgledaš - primijeti Tse-Tse. - Jutros u liftu čula sam momka u Jedanaest C kako se raspituje tko si ti.

Neeve navuče rukavice. - Princ Valiant tip, uvjerena sam.

Tse-Tse se zakikoće. - Negdje između četrdeset i smrti. Ružna vreća. Izgleda kao krava sa sedlom.

- Eto ga onda tebi. Dobro, ako Ethel upadne ili ako se njen dragi nećak kući vrati ranije, imaš svoju priču. Proprčkaj nešto po kuhinjskim elementima, operi čaše koje stoje na vrhu police. Neka izgleda kao da si jako marljiva, ali drži oči otvorene. - Neeve baci pogled na poštu. Pregledaj malo ove stvari. Možda je Ethel dobila neko pismo zbog kojeg je izmijenila svoje planove. Bože, osjećam se kao njuškalo, ali ovo je nešto što moramo učiniti. Obje znamo da tu ima nešto čudno, a ne možemo beskonačno jurcati unutra-van.

Kad je krenula prema vratima, Neeve se ogleda oko sebe. - Zaista si sredila ovaj stan tako da se u njemu može živjeti - rekla je. - Na neki način on me podsjeća na Ethel. Sve što ovdje možeš inače vidjeti jest potpuni nered koji te odbija. Ethel uvijek izgleda tako smetena da zaboravljaš da je ona zapravo vrlo bistra dama.

Kraj vrata nalazio se zid prekriven mnoštvom javnih slika Ethel Lambston. S rukom na kvaki, Neeve ih je pomno proučavala. Na većini slika Ethel je izgledala kao da su je fotografi-


50

rali usred rečenice. Usta su joj redovito bila blago otvorena, oči joj blještale energijom, a mi-šići na licu vidljivo su bili zaposleni.

Neeve za oko zapne jedna snimka. Izraz na licu bio je smiren, usta šutljiva, oči tužne. Što je značilo kad joj se Ethel jednom povjerila? Rođena sam na Sv. Valentina. Lako pamtljivo, ha? Ali znate li koliko je godina prošlo otkako mi nitko nije poslao kartu ili zvrcnuo telefonom? Stvar završava tako da ja sama sebi pjevam "Sretan rođendan".

Neeve je sebi za prošlo Valentinovo dala u zadatak da pošalje Ethel cvijeće i pozove je da izađu na objed, ali Ethel je otputovala na skijanje u Vail. Žao mi je, Ethel, pomislila je. Zaista mi je žao.

Činilo joj se da te tugom ispunjene oči ne opraštaju.

Nakon što su mu ugradili bajpas, Myles je sebi nametnuo naviku da poslijepodnevima odlazi na duge šetnje. Ono što Neeve nije znala bilo je to da je on u zadnja četiri mjeseca odlazio psihijatru na Istočnoj sedamdeset i petoj ulici. - Patite od depresije - grubo mu je rekao kardiolog. Tako je s većinom ljudi nakon operacija te vrste. To ide s tim spravama. Ali pretpostavljam da vaša depresija ima druge korijene. - On je natjerao Mylesa da utanači prvi susret s dr. Adamom Feltonom.

Uobičajeno vrijeme bilo je četvrtkom u dva sata. Mrzio je pomisao na to da mora ležati na kauču, pa je inzistirao na tome da umjesto toga sjedi u dubokom kožnom naslonjaču. Adam Felton nije bio stereotipni psihijatar kako je Myles predmnijevao. U svojim srednjim četrdesetima, kosa mu je bila kratko ošišana, naočale razvratničkog izgleda i mršavo, žilavo tijelo. Nakon treće, četvrte posjete zadobio je Mylesovo povjerenje. Myles više nije osjećao kako mu ovaj razgoljuje dušu. Umjesto toga imao je osjećaj da mu trenutak kad govori Feltonu izgleda kao da je ponovno u svojoj predavaonici i svojim ljudima izlaže sve aspekte istrage.

Čudno, pomislio je gledajući Feltona kako između prstiju vrti olovku, nikada mi nije palo na pamet da ovako pričam Devu. Ali ovo nisu stvari ispovijedi. - Nisam mislio da i psihijatri imaju nervozne ispade - primijeti suho.

Adam Felton se nasmije i olovku zavrti drugom brzinom. - Imam sva prava na nervozne ispade otkako sam ostavio pušenje. Danas mi izgledate bodro. - Ta izjava mogla se ovlaš izreći poznaniku na koktel-zabavi.

Myles mu ispriča da je Nicky Sepetti umro, a na Feltonova istraživačka pitanja uzviknuo je: - O tome smo već razgovarali. Sedamnaest godina imao sam osjećaj da će se Neeve nešto dogoditi onog trenutka kad Sepetti izađe. Izgubio sam Renatu. K vragu, koliko vam puta to moram reći? Nisam ozbiljno shvatio Nickyjevu prijetnju. On je hladnokrvni ubojica.

Nije bio ni tri dana vani, a naš je momak nastrijeljen. Vjerojatno je Nicky pokazao prstom na njega. Uvijek je govorio kako policajca prepoznaje po mirisu.

- A sada mislite da vam je kći sigurna?

- Ja znam da je sigurna. Naš momak uspio nam je reći da za nju ne postoji nikakva narudžba. Mora da su o tome razgovarali. Znam da ostali ne bi ni pokušali. Htjeli su na bilo koji način smiriti Nickyja. Bili bi sretni da su ga mogli strpati u kakav sanduk.

Adam Felton ponovno stane vrtjeti olovku, potom zastane i onda je odlučno baci u koš za otpatke. - Kažete da vas je Sepettijeva smrt riješila straha koji vas je opsjedao sedamnaest godina. Što to vama znači? Hoće li to promijeniti vaš život?


51

Četrdeset minuta kasnije Myles je napustio ordinaciju i nastavio šetnju, korak mu je pod-sjećao na krepko kročenje koje je svojevremeno za njega bilo karakteristično. Znao je da se fizički gotovo sasvim oporavio. Sada kad više ne mora brinuti za Neeve, naći će neko zanimanje. Nije ispričao Neeve da se raspitivao za mogućnost da vodi predsjednikovu Agenciju za suzbijanje droge u Washingtonu. To je značilo da bi tamo provodio mnogo vremena, da bi morao naći stan. Ali za Neeve bi bilo dobro da bude sama. Prestala bi toliko mnogo vremena provoditi u kući i družila bi se s mladim ljudima. Prije no što je obolio, ona je običavala ljetne vikende provoditi u Hamptonsu, a još je češće odlazila na skijanje u Vail. Zadnje godine on ju je morao siliti da nekamo otputuje na nekoliko dana. Želio je da se ona vjenča. Neće on zauvijek biti tu. Sada, zahvaljujući Nickyjevu pravodobnom srčanom udaru on mirne duše može otići u Washington.

Myles se još uvijek sjećao užasnog bola kad je imao srčani udar. Bilo je to kao da mu se kroz grudni koš kotrljao parni valjak pun šiljaka. Nadam se da si to isto i ti osjetio na odlasku, đubre - pomislio je. Tada mu se učinilo kao da je pred sobom ugledao majčino lice kako ga gleda strogo usmjereno prema njemu. Priželjkuješ li zlo kome drugome, zlo će i tebi doći. Ono što ide u krug u krugu se i vraća.

Prešao je Aveniju Lexington i prošao kraj restorana Bella Vita. Blag tankoćutan miris talijanske kuhinje spopao mu je nosnice i on s užitkom pomisli na večeru što je te večeri Neeve priprema. Bit će dobro što će se ponovno naći sa Salom i Devom. Bože, kako je to davno bilo kad su bili klinci koji odrastaju na Aveniji Tenbroeck. Kako su ljudi danas upro-pastili Bronx! A bio je sjajno mjesto za življenje. Svega sedam kuća u cijelom bloku, šumarci puni breza i oraha. Sada su u njima napravili tri kuće. Vozni park Salovih roditelja tamo gdje je danas industrijska cesta Wiliamsbridge. Polja gdje su on, Sal i Dev odlazili na sanjkanje - ta je polja sada prekrio Einstein Medical Center... Ali još je uvijek preostalo mnogo stambenih zona.

Na Park aveniji, Myles je obilazio male humke bljuzgava snijega koji se topio. Prisjetio se kako je jednom Sal izgubio kontrolu nad svojim saonicama i prešao Mylesu preko ruke, slomivši je na tri mjesta. Sal je zaplakao. - Ubit će me tata. - Dev je preuzeo krivicu na sebe. Devov otac došao je k njima da se ispriča. - Nije zlo mislio, ali on je nespretni klipan. - Devin Stanton. Njegova uzoritost biskup. Priča se da Vatican vodi računa o njemu a za slijedeće otvaranje arhidijeceze, a to bi moglo značiti i kardinalsku kapu.

Kad je stigao do Pete avenije, Myles baci pogled na desnu stranu. Za oko mu zapne krov masivne bijele konstrukcije Metropolitan muzeja umjetnosti. Uvijek je namjeravao malo bolje pogledati hram Dendur. Makinalno je hodao duž šest blokova i slijedeći sat proveo je upijen među najosobitije ostatke izgubljene civilizacije.

Tek kad je pogledao na sat i zaključio da je krajnje vrijeme da stigne kući i pripremi bar, shvatio je da je stvarni razlog te posjete muzeju bila posjeta mjestu Renatine smrti. Zaboravi, rekao je gnjevno sam sebi. No kad je izišao, nije bio u stanju zadržati noge da ga odvedu iza muzeja do mjesta na kojem je tijelo bilo pronađeno. Bilo je to hodočašće koje je ispunjavao svakih četiri-pet mjeseci.

Crvenkasta sumaglica oko stabala u Central Parku bila je prva najava zelenila koje će uskoro nastupiti. U parku je bio popriličan broj ljudi. Trkači. Časne sestre koje su gurale dječja kolica. Mlade majke s trogodišnjacima punim energije. Beskućnici, jadni muškarci i žene zgrbljeni na klupama. Postojana struja prometa. Kočije.

Myles se zaustavi na čistini na kojoj je Renata pronađena. Čudno, pomislio je, sahranje-na je na groblju "Vrata raja! ali za mene je njeno tijelo još uvijek tu. Stajao je pognute glave, s


52

rukama u džepovima antilop jakne. Da je to bio dan poput ovoga, u parku bi bilo ljudi. Netko bi mogao vidjeti što se događa. Stih iz Tennysonove pjesme prostruji mu kroz glavu:

Draga poput upamćenih poljubaca nakon smrti...

Duboka kao prva jubav i divlja u svem kajanju;

O Smrti u životu, dani koji više niste.

Ali danas, po prvi put na ovom mjestu, Myles je osjetio izvjestan tračak izlječenja. - Nema veze sa mnom, ali barem je naša djevojčica sigurna, carissima mia - prošaptao je. - I nadam se da si, kada je Nicky Sepetti na nebu stajao na optuženičkoj klupi, ti bila tamo i odredila mu put u pakao.

Myles se okrene i hitro ode kroz park. Posljednje riječi Adama Feltona odzvanjale su mu u ušima: - U redu, više ne morate brinuti zbog Nickyja Sepettija. Prije sedamnaest godina iskusili ste užasnu tragediju. Stvar je u ovome: jeste li vi konačno spremni da nastavite svoj život?

Myles ponovno prošapće svoj odgovor što ga je odlučno uzvratio Adamu: - Da.

Kad je Neeve stigla u prodavaonicu iz apartmana Ethel Lambston, većina njenih službenica već je bila tamo. Uz Eugeniju, njezina pomoćnog poslovođu, ona je zaposlila još sedam redovitih prodavačica i tri krojačice.

Eugenija je u salonu odijevala manekenske lutke. - Drago mi je što nam je ekipa ponovno na broju - rekla je dok je stručnjački podešavala jaknu svilenog kompleta boje cimeta. - Koja torbica? - Neeve korakne unazad. - Digni ih iznova. Mislim, manja. Ova druga ima malo previše jantarskog štiha za tu haljinu.

Kad je Eugenia završila modeliranje, zadovoljno je prošla od veličine broj četiri do dvanaestice i još uvijek je zadržavala graciozne pokrete koji su je činili najomiljenijom među dizajnerima. Objesila je torbu lutki o ruku: - U pravu si, kao i uvijek - rekla je veselo. - Ovaj dan bit će puno posla, osjećam to u kostima.

- Samo tako nastavi - Neeve je nastojala zvučati nehajno, ali bezuspješno se trudila.

- Neeve, što je s Ethel Lambston? Još se uvijek nije pojavila?

- Ni traga ni glasa. - Neeve se ogleda po sobi. - Pazi, sada se idem zatvoriti u ured i dat ću se na nazivanje. Osim u slučaju krajnje potrebe, nikome nemojte reći da sam tu. Danas se ne želim gnjaviti s prodavačima.

Prvi poziv bio je za Toni Mendell iz Suvremene žene. Toni je bila na cjelodnevnom seminaru za urednike magazina. Pokušala je nazvati Jacka Campbella. Bio je na sastanku. Ostavila mu je poruku da je nazove. Prilično je hitno - rekla je u njegovu automatsku sekretaricu. Prošla je spisak kreatora čija su imena bila ispisana u notesu Ethel Lambston. Prvo troje što ih je dobila nije prošlog tjedna vidjelo Ethel. Ona ih je samo nazvala da potvrdi izravne navode što im ih je pripisala. Kreatorica sportske odjeće Elke Person sažela je razdraženost koju je Neeve zamijetila u svim drugim glasovima. - Zašto sam toj ženi dala da me intervjuira, to mi nikada neće biti jasno. Drmala me pitanjima sve dok nisam dobila vrtoglavicu. Praktički sam je morala izbaciti, a slutim da mi se njen članak neće dopasti.

Anthony della Salva bio je slijedeći. Neeve se nije zabrinula što ga nije mogla naći. Vidjet će ga večeras na večeri. Gordon Steuber. Ethel joj je povjerila da će ga u svom članku razapeti. No kada ga je ona zadnji put vidjela? Nevoljko, Neeve nazove Steuberov ured i istog je trena spoje s njime.

Nije trošio vrijeme na finoću. - Što hoćeš? - pitao je kruto.


53

Mogla ga je predočiti kako se zavaljuje u kićeni kožni naslonjač optočen mjedenim zakovicama. I ona svoj glas učini hladnim. - Zamoljena sam da saznam gdje je Ethel Lambston. Prilično je hitno. - Potom je brzo dodala: - Znam iz njezina notesa da se prošlog tjedna srela s tobom. Je li ti dala ikakav znak kamo je možda planirala otići?

Duge sekunde protekle su u potpunoj šutnji. Pokušava odlučiti što da kaže, pomislila je. Kad je Steuber progovorio, glas mu je bio odlučan i ravnomjeran. - Ethel Lambston htjela me intervjuirati prošlog tjedna zbog članka što ga piše. Nisam je vidio. Nemam ja vremena za takve nametljivice. Nazvala je prošli tjedan, ali nisam prihvatio njen poziv. Neeve začuje klik.

Upravo je namjeravala nazvati slijedeći broj s liste kad zazvoni njezin telefon. Bio je to Jack Campbell. Zvučao je uznemireno. - Sekretarica mi je rekla da je vaš poziv hitan. Ima li kakvih problema, Neeve?

Odjednom je osjetila da je smiješno da mu preko telefona objašnjava kako je zabrinuta za Ethel Lambston jer Ethel nije pokupila svoju novu garderobu.

Umjesto toga rekla mu je: - Sigurno ste veoma zaposleni, ali postoji li kakva šansa da se uskoro s vama sretnem na oko pola sata razgovora?

- Imam zakazan ručak s jednim od mojih autora - rekao je.

Odgovara li vam u tri sata u mom uredu?

***

Giwons i Marks zauzimali su gornjih šest katova zgrade na jugozapadnom uglu Park avenije i Četrdeset i prve ulice. Ured Jacka Campbella bio je golema prostorija koja je zauzimala ugao zgrade na četrdesetsedmom katu sa zasljepljujućim pogledom na donji Manhattan. Njegov poveliki radni stol bio je izrađen u crnom laku. Police s knjigama koje su stajale uza zid pozadi stola bile su pune rukopisa. Kauč od crne kože i pripadajuće stolice okruživali su stakleni stol. Neeve je bila iznenađena kad je vidjela da cijela ta prostorija nema osobnog pečata.

Izgledalo je kao da joj Jack Campbell čita misli. - Moj apartman još nije spreman, pa tako stanujem u Hampshire Houseu. Sve što posjedujem još uvijek se nalazi na skladištu, pa zato ovo mjesto nalikuje zubarskoj čekaonici.

Jakna mu je bila prebačena preko stolca uz radni stol. Na sebi je imao džemper na kvadratiće u zelenim i smeđim tonovima. Pristaje mu, zaključila je Neeve, Jesenje boje. Lice mu je premršavo, a stas odveć neuobičajen da bi ga se moglo držati ljepotanom, ali bio je krajnje privlačan u svojoj mirnoj snazi. Kad bi se nasmiješio, u njegovim očima očitavala se dobrohotna toplina, a Neeve je bila zadovoljna sobom što se presvukla u jedan od svojih novih proljetnih kompleta, tirkiznu vunenu haljinu i pripadajuću poludugu jaknu.

- Jeste li za kavu? - ponudi Jack. - Ja je pijem i preko mjere, ali svejedno bih popio još jednu.

Neeve shvati kako je preskočila ručak i kako joj se zbog toga javlja potmula glavobolja. - Baš bih voljela. Crnu, molim vas.

Dok su čekali prokomentirala je pogled koji se pružao kroz prozor: Ne osjećate li se barem kao kralj New Yorka?

- U ovih mjesec dana kako sam ovdje moram se naprezati da se usredotočim na posao - rekao joj je. - Skoro sam postao pravi Njujorčanin kad sam imao deset godina. To je bilo prije dvadeset šest godina, a za sve to vrijeme radio sam na tome da postanem stanovnik Velike Jabuke.


54

Kad je stigla kava, sjeli su za okrugli stakleni stol. Jack Campbell zavalio se na kauč. Neeve je sjela na rub jedne od stolica. Znala je da je sigurno otkazao druge sastanke kako bi se tako brzo sreo s njom. Duboko je udahnula i rekla mu za EtheI. - Moj otac misli da sam luda - rekla je. - Ali, imam čudan osjećaj da joj se nešto dogodilo. Zanima me je li vam ona ostavila ma kakvu naznaku o tome da bi možda mogla sama otputovati. Koliko sam shvatila, knjiga što je ona piše za vas planirana je za objavljivanje najesen.

Jack Campbell ju je slušao u istoj onoj pomnoj pozi što ju je primijetila na koktelu. - Ne, nije - rekao je.

Neeve osjeti kako su joj se oči raširile. - Pa kako onda...?

Campbell ispije posljednje kapi iz svoje šalice. Sreo sam se s Ethel prije nekoliko godina u ABA kada je ona promovirala svoju prvu knjigu za Giwonsa i Marksa, onu o ženama u politici. Bila je vraški dobra. Vesela. Puna tračeva. Dobro se prodavala. Zbog toga sam, kad me nazvala, bio zainteresiran. Dala mi je sažetak članka na kojem radi i rekla da je vjerojatno nagazila na priču koja bi mogla prodrmati mondeni svijet, pa ukoliko ona o tome napiše knjigu, bih li je ja uzeo i kakav bi predujam mogla očekivati.

Rekao sam joj da bih svakako morao o tome znati nešto više, ali, na temelju uspjeha njene zadnje knjige, ukoliko je ova jednako eksplozivna kao što ona izjavljuje, mi bismo je otkupili i vjerojatno bi se moglo govoriti o 250 000 dolara. Prošli tjedan pročitao sam u Postu da je potpisala sa mnom ugovor na pola milijuna dolara i da će joj ta knjiga izaći na jesen. Tu je zazvonilo na uzbunu. Svi izdavači džepnih knjiga žele doći u priliku da je objave. Pozvao sam njezina agenta. Ona mu to nikada nije ni spomenula. Pokušavao sam nazvati nju, ali bez uspjeha. Njenu izjavu nisam ni potvrdio niti porekao. Ona je pravi lovac na popularnost, pa ako piše knjigu i ako je ona dobra, meni je u redu svaki predujam.

- A ne znate u čemu se sastoji ta priča koja bi imala prodrmati modnu industriju?

- Nemam pojma.

Neeve uzdahne i ustane. - Uzela sam vam previše vremena. Vjerojatno je da bih se ja trebala razuvjeriti. To i liči na Ethel da se zagrije za projekt poput toga i da se onda nekamo zavuče i piše. Bolje da se bavim svojim stvarima. - Pružila mu je ruku. - Hvala vam.

Nije joj odmah oslobodio dlan. Osmijeh mu je bio brz i topao. - Zar vi uvijek tako naglo odlazite? - zapita je. - Prije šest godina izletjeli ste iz aviona kao strijela. Neku večer samo što sam se okrenuo, vi ste nestali.

Neeve povuče ruku. - Ustvari, zanemarila sam svoje trčanje - rekla je. - A sada, bolje mi je da pohitam i posvetim se svojim stvarima.

Išao je s njom do vrata. - Čujem da je "Kod Neeve" jedan od najboljih modnih dućana u New Yorku. Mogu li ga doći vidjeti?

- Svakako. Čak ne morate ništa kupiti.

- Moja majka živi u Nebraski i nosi profinjenu odjeću.

Spuštajući se liftom Neeve se pitala je li to bio način Jacka Campbella da joj kaže kako u njegovu životu ne postoji neka druga posebna osoba. Uhvatila je sebe kako blago pjevuši u trenutku kad je zakoračila u, sada toplo, travanjsko poslijepodne i pozvala taksi.

Kad je stigla u dućan, zatekla je poruku da odmah nazove Tse-Tse u apartman Ethel Lambston. Tse-Tse je odgovorila na prvi zvon. - Neeve, hvala bogu da si nazvala. Želim izaći odavde prije nego se onaj mutavi nećak vrati kući. Neeve, nešto je zbilja čudno. Ethel ima o-bičaj po cijelom stanu sakrivati novčanice od sto dolara. Na taj je način prošli put mene platila


55

unaprijed. Kad sam u utorak bila tu, vidjela sam jednu stotinjarku pod tepihom. Jutros sam našla jednu u ormariću za posuđe i tri druge skrivene u pokućstvu. Neeve, one sigurno u uto-rak nisu bile tu.

Seamus je otišao iz bara u četiri i trideset. Ne obraćajući pažnju na prolaznike koji su se gurali laktovima, uputio se kroz gužvu na pločniku prema Aveniji Columbus. Morao je otići u apartman Ethel Lambston, a nije želio da Ruth sazna da je bio tamo. Nakon što je prošle večeri otkrio da je i pismo i ček stavio u istu omotnicu, osjećao se kao životinja u stupici koja se divlje trza i pokušava naći načina da utekne.

Postojala je samo nada u jedno. Nije omotnicu ugurao duboko u sandučić. Imao je pred očima sliku kako njen rub strši iz otvora. Možda mu uspije da je izvuče. Izgledi su jedan naprama milijun. Zdrav razum govorio mu je da je njegova omotnica, ukoliko je poštar donio novu poštu, vjerojatno ugurana dublje. No, vjerojatnost ga je još uvijek zanosila, nudeći mu jedini tijek djelovanja.

Skrenuo je u njezin blok, a očima je odmjeravao prolaznike, nadajući se da se neće sresti ni s kojim znanim licem njezinih susjeda. Stigavši do njezine kuće, osjećanje beznadna jada nadulo se do očaja. Ne bi bio u stanju ni pokušati ukrasti pismo a da nešto ne ušeprtlja. Potreban ti je ključ da bi ušao u predvorje gdje su smješteni sandučići. Sinoć mu je vrata otvorilo ono mrsko derište. Sada bi morao pozvoniti nadstojniku, a nadstojnik mu sigurno ne bi dozvolio da se blesavi sa sandučićem Ethel Lambston.

Nalazio se pred zgradom. Apartman Ethel Lambston imao je prizemni ulaz s lijeve strane. Dok je stajao, neodlučan što da učini, na četvrtom se katu otvori prozor. Kroz njega se nagne neka žena. Preko njezina ramena vidio je i lice djevojčice s kojom je jučer razgovarao.

- Nije se pojavljivala cijeli tjedan - rekao mu je kreštav glas. - I, čujte, skoro sam zvala policiju prošli tjedan kada sam vas čula kako vičete na nju.

Seamus se okrene i pobjegne. Dah mu je nadolazio u hrapavim hroptajima dok je trčao niz Aveniju West End. Nije se zaustavljao sve dok se nije našao u sigurnosti svog stana i zakračunao vrata. Tek tada postao je svjestan lupanja srca i treperava zvuka svoje borbe za kisik. Na svoj užas u hodniku je začuo korake koji su dolazili iz spavaće sobe. Ruth je već bila kod kuće. Brzo je u nastojanju da se pribere rukom obrisao lice.

Ruth izgleda da nije primijetila njegovo uzbuđenje. Držala je preko ruke smeđi kaputić. - Pošla sam ovo odnijeti u čistionicu - rekla mu je. - Hoćeš li biti toliko ljubazan da mi objasniš odakle, za ime Boga, u tvom džepu ova novčanica od sto dolara?

Jack Campbell je ostao u svom uredu još gotovo dva sata nakon što je Neeve otišla. No, rukopis koji mu je bio proslijeđen s oduševljenim popratnim pisamcem agenta u kojeg je imao povjerenja naprosto nije mogao zadržati njegovu pažnju. Nakon srčanih pokušaja da se da uvući u priču, ipak je s rijetkom razdraženošću odgurnuo rukopis u stranu. Nije čestito prosuđivati nečiji težak rad u trenutku kad ti je devedeset devet posto mozga zaokupljeno drugim stvarima.

Neeve Kearny. Čudno je to kako je prije šest godina imao taj trenutak kajanja što nije uspio dobiti broj njezina telefona. Čak ga je tražio u telefonskom imeniku kada je nekoliko mjeseci kasnije bio u New Yorku. U imeniku su bile stranice i stranice Kearnyjevih. Niti jedno od njih nije bila Neeve. Napomenula mu je nešto o prodavaonici odjeće. Pogledao je pod Kearny. Ništa.

A onda je slegnuo ramenima i sve pohranio u zakutke svoje svijesti. Jer jedino što je znao o njoj to je bilo da je imala dečka. Ali, iz nekog razloga ipak je nije sasvim zaboravio.


56

Kad mu je prišla na koktelu, istog ju je časa prepoznao. Više nije bila dvadesetjednogodišnja tinejđerica u skijaškoj jakni. Bila je odmjerena, moderno odjevena mlada žena. Ali ta ugljeno-crna kosa, mliječno-bijela put, goleme smeđe oči, pjege po nosu sve je bilo isto.

Jack zatekne sama sebe kako razmišlja o tome ima li ona kakvu ozbiljnu vezu. Ako ne...

U šest sati njegova tajnica promoli glavu: Tu smo - rekla je. - Je li u redu ako vas upozorim da ćete propasti kod drugih ako nastavite s prekovremenim radom?

Jack odgurne nepročitani rukopis i ustane. - Evo, idem - rekao je. Samo jedno pitanje, Ginny. Što znate o Neeve Kearny?

Na putu u gornji grad gdje je imao unajmljen apartman na Central Park Southu razmišljao je o odgovoru. Neeve Kearny imala je senzacionalno uspješan butik. I Ginny je svoje posebne komplete tamo kupovala. Neeve je bila omiljena i uvažena. Neeve je prije nekoliko mjeseci prouzročila lavinu kad se obrušila na jednog dizajnera koji je u svojim tajnim radionicama zapošljavao djecu. Neeve je borac.

Raspitao se i za Ethel Lambston. Ginny zakotrlja očima. - Nemojte me vući za jezik.

Jack je ostao u svom apartmanu dovoljno dugo da bi se uvjerio kako se baš ne osjeća tako da bi mu se dalo da sam sebi pripremi večeru. Umjesto toga zaključio je da je Pasta Nicola's pravo mjesto. Nicola's je bio na Osamdeset i četvrtoj ulici između Lexingtona i Treće.

Bila je to dobra odluka. Kao i uvijek čekalo se u redu za stolove, no nakon jednog pića za šankom, njegov najomiljeniji konobar Lou potapša ga po ramenu. - Sve je postavljeno, gospodine Campbell. - Jack se osjetio opuštenim nakon skoro pola boce valpolicella, salate od potočarke i endivije i tjestenine sa frutti di mare. Uz dupli espresso pozvao je i račun.

Napustivši restoran, stresao se. Znao je cijelu večer da će prošetati do Avenije Madison i pogledati "Kod Neeve". Nekoliko minuta kasnije, dok ga je svjež povjetarac podsjećao da je još uvijek travanj i da rano proljetno vrijeme može biti hirovito, proučavao je elegantno uređene izloge.

Profinjene ženstvene meko tiskane haljine i odgovarajući kišobrani. Uvjerljive poze lutaka-manekenki, gotovo drzak naklon njihovih glava. Bio je na neki način uvjeren da Neeve tim kombinacijama snage i nježnosti iskazuje svoj stav.

No, dok je pažljivo promatrao, postava izloga prisjetila ga je na neodređenu misao koja ga je obuzela kad je pokušavao Neeve reći što mu je zapravo Ethel nabacila: - Tu je trač; tu je užitak; tu je univerzalnost mode - rekla mu je Ethel na onaj svoj užurbani način bez udisaja. - Eto, o tome govori moj članak. Ali znajte da vam dajem mnogo više od toga. Bombu. TNT.

Zakasnio je na sastanak. Otpisao ju je. - Pošaljite mi sinopsis.

Ethel je uporno, stalno odbijala da bude odbijena. - Koliko vrijedi eksplozivni skandal?

Njegovo šaljivo: - Ako je dovoljno senzacionalno, četvrt milijuna. Jack je zurio u manekenke koje su držale kišobrane slične suncobranima. Oči mu se zaustave na bjelokosno-plavoj tendi s valovitim natpisom: "Kod Neeve". Sutra će nazvati Neeve i reći joj točno što mu je Ethel rekla.

Kad je skrenuo niz Aveniju Madison, iznova shvativši potrebu da šetnjom odagna nejasan, nedefiniran nemir, pomislio je: - Ja to zbilja tražim izliku. Zašto je jednostavno ne pozovem van?

U tom trenutku bio je u stanju definirati uzrok svom nemiru. Naprosto nije želio saznati ima li Neeve kakvu vezu.


57

Četvrtak je bio prepun posla za Kitty Conway. Od devet ujutro do podneva vozila je starije ljude na zakazane posjete liječnicima. Poslijepodne je radila kao volonter u maloj prodavaonici u muzeju Garden State. I jedno i drugo zaduženje davalo joj je osjećanje da radi nešto korisno.

Davno, u koledžu je studirala antropologiju s nekom nejasnom namjerom da postane druga Margaret Mead. Onda je srela Mead. Sada dok pomaže nekom šesnaestogodišnjaku da odabere repliku egipatske ogrlice, pomislila je kako bi bilo dobro da se ovog ljeta predbilježi za antropološko putovanje.

Prospekt je izazivao. Vozeći se kući u travanjskoj večeri, Kitty shvati da postaje nezadovoljna sobom. Vrijeme joj je bilo da nastavi posao od kojeg je živjela. Skrenula je s Avenije Lincoln i nasmiješila se kad je vidjela svoju kuću visoko postavljenu na zavoju Grand View Circlea impresivnu bijelu kuću u kolonijalnom stilu, sa crnim kapeima.

Prošla je kroz prostorije u donjem dijelu i upalila svjetla, a potom pokušala upaliti plinski kamin u salonu. Dok je Michael bio živ, pripaljivao je prave, buktave vatre znalački slažući klade preko potpale i redovito hranio plamen tako da je miris hikorovine ispunjavao sobu. Ma kako se sama trudila, nije znala pravilno pristaviti vatru pa je, uz izvinjenje uspomeni na Michaela, dala postaviti plinski kamin.

Uspela se stepenicama do glavne spavaće sobe koju je preuredila bojama marelice i svijetlo zelene u uzorku kopiranom iz muzeja tapiserija. Svlačeći dvodijelnu sivu vunenu haljinu, premišljala se bi li se sad otišla otuširati i opustiti u pidžami i kućnom ogrtaču. Loš običaj, rekla je sebi. Pa tek je šest sati.

Umjesto toga iz ormara je izvukla pačje plavu vjetrovku i dohvatila tenisice. - Vraćam se trčanju, i to ovog časa - rekla je sebi.

Slijedila je svoj uobičajen smjer. Grand View do Avenije Lincoln jednu milju u grad, obići autobusnu stanicu, pa kući. Osjećala se ugodno krepko. Ubacila je trenirku i donje rublje u korpu, otuširala se, navuikla pidžamu i odmjerila se u ogledalu. Uvijek je bila mršava i svoju je liniju pametno održavala. Bore oko očiju nisu joj bile duboke. Kosa joj je izgledala prilično prirodno... Majstor za boje u frizerskom salonu pronašao je odgovarajuću nijansu crvene. Nije loše, rekla je Kitty svon vlastitom odrazu, ali, bogami, za dvije godine imat ću šezdeset.

Bilo je vrijeme za vijesti u sedam i obavezno vrijeme za shery. Kitt! prijeđe preko sobe prema hodniku i primijeti da je ostavila svjetlo u kupaonici. Rastrošna ili ne, ali električnu struju u svakom slučaju treba štedjeti. Požuri natrag i posegne za sklopkom u kupaonici. Prsti joj se ukoče. Rukav njezine plave trenirke visio je iz korpe. Strah, kao hladna čelična oštrica, stegne Kitty za grlo. Usne joj se osušiše. Osjetila je kako joj se kosa na potiljku nakostriješila. Taj rukav. U njemu bi trebala biti ruka. Jučer. Kad joj se konj oteo. Taj komadić plastike što ju je udario o lice. Ta nejasna slika plave odjeće i ruke. Nije luda. Vidjela je tu ruku.

Kitty se nije sjetila da upali vijesti u sedam. Umjesto toga sjela je ispred vatre, skutrila se na kauču i pijuckala shery. Ni vatra niti shery nisu mogli ublažiti jezu koja joj je preplavljivala tijelo. Da nazove policiju. A što ako griješi? Ispast će luda.

Ne griješim, rekla je sebi, ali pričekat ću do sutra. Odvest ću se nazad u park i odšetati do tog nasipa. Vidjela sam ruku, ali kome god ona pripadala, sada mu se ne može pomoći.


58

7.

- Kažeš da je u apartmanu Ethel Lambston njen nećak - pitao je Myles dok je punio po-sudu za led. - Pa je posudio nešto novaca, a onda ih vratio. To se zna dogoditi.

Još jednom Mylesovo razumno objašnjenje okolnosti u vezi s odsutnošću Ethel Lambston, njezini zimski kaputi i sada novčanice od sto dolara naveli su Neeve da se osjeti pomalo glupo. Bilo joj je drago što još nije rekla Mylesu da se srela s Jackom Campbellom. Kad se vratila kući, presvukla se u plave svilene hlače i odgovarajuću bluzu dugih rukava. Očekivala je da će joj Myles reći: - Prilično pristalo za otkačenog narkića. - Umjesto toga njegove se oči, u trenutku kad je ušla u kuhinju, razmekša u i on primijeti: - Tvoja je majka uvijek divno izgledala u plavom. što si starija, sve si joj više nalik.

Neeve dohvati Renatinu kuharicu. Pripremala je tanko rezanu šunku s dinjom, pastu s pestom, list nadjeven račićima, mlange s mladim povrćem, salatu od aragule i endivije, sir i tulipan- kolačiće. Listala je po knjizi dok nije došla do stranice sa crtežima. I ovog puta izbjegavala ih je pogledati. Umjesto toga usredotočila se na Renatine rukom napisane upute o tome koliko se dugo ima peći list.

Zaključivši da je sve dobro organizirano, otišla je do hladnjaka i iz njega izvadila staklenku kavijara. Myles ju je promatrao dok je na pladanj slagala kriškice prepržena hljeba. - Nikada nisam razvio ukus za te stvari - rekao je. - Za mene je to previše plebejski, znaš.

- Ma ti si jedna prostačina. - Neeve je stavljala kavijar po komadićima preprženca. - Nemaš pojma što propuštaš. - Promotrila ga je. Na sebi je imao mornarsku jaknu, sive hlače, svijetlo-plavu košulju i lijepu crveno-plavu kravatu što mu ju je ona kupila za Božić. Zgodan momak, pomislila je, i što je najbolje, ne bi čovjek ni u snu pomislio da je bio toliko bolestan. Rekla mu je to.

Myles pruži ruku i uz malo prenemaganja strpa u usta jedan preprženac s kavijarom. - I dalje mi se ne dopada - prokomentirao je, a onda dodao: - Dobro se osjećam, ali na živce mi ide neaktivnost. Bilo je nekih ponuda da preuzmem Agenciju za suzbijanje droge, u Washing-tonu. To bi značilo da bih većinu vremena tamo provodio. Što ti misliš o tome?

Neeve uzdahne i zagrli ga. - To je divno. Preuzmi to. Ti bi zbilja mogao zagristi u taj posao.

Pjevušila je odnoseći kavijar i pladanj Briea u dnevnu sobu. Kad bi još samo ušla u trag Ethel Lambston. Upravo je razmišljala o tome koliko će vremena proći prije no što je Jack Campbell nazove, kad li zazvoni na vratima. Njihova dva gosta došla su zajedno.

Biskup Devin Stanton bio je jedan od nekoliko prelata koji su i u privatnim okolnostima odavali kako im je uvijek ugodnije u svećeničkoj odjeći negoli u sportskim jaknama. Tragovi, sada već potisnute, bakrenocrvene kose miješali su se sa sjedinama. Iza naočala sa srebrnim okvirom njegove blage plave oči zračile su toplinom i inteligencijom. Njegovo visoko, mršavo tijelo pri kretnjama je odavalo utisak kao da je od žive. Neeve je uvijek imala neugodan utisak da joj je Dev u stanju čitati misli, ali i ugodan osjećaj da mu se dopada ono što čita. Toplo ga je poljubila.

Još je jednom Anthony della Salva blistao u jednoj od svojih kreacija. Na sebi je imao čađavo-siv sako od talijanske svile. Elegantna linija prikrivala je dodatnu kilažu koja se poče-la slagati po njegovu inače okruglastom tijelu. Neeve se sjetila Mylesove opaske kako ga Sal podsjeća na dobro ugojena mačka. Taj mu je opis pristajao. Crna kosa, netaknuta sjedinama, sjajila se i takmičila sa sjajem njegovih Gucci mokasina. Neeve je bilo u prirodi da odmah iz-


59

računa i cijenu odjeće. Zaključila je da bi Salov sako u dućanu imao koštati oko tisuću petsto dolara.

Sal je kao i obično prštao od dobra raspoloženja. - Dev, Myles, Neeve, troje meni najdražih ljudi, ne računajući moju sadašnju djevojku, ali svakako računajući moje bivše žene. Dev, što misliš, hoće li me Majka Crkva ponovno primiti kad ostarim?

- Zabludjeli će se sin vratiti kao pokajnik i sav u krpama - suho mu odgovori biskup.

Myles se nasmijao i zagrlio obojicu prijatelja. - Bože, kako je dobro biti s vama dvojicom. Osjećam se kao da smo ponovno u Bronxu. Piješ li još uvijek čistu votku ili si našao nešto što je više u trendu?

Večer je otpočela uobičajeno veselo i ugodno, što je već bio ritual. Rječkanje oko drugog martinija, slijeganje ramenima, i biskupovo: Zašto da ne, ne sastajemo se tako često - Mylesovo: - Bolje da prestanem - i Salovo nonšalantno: - Naravno. - Razgovor se prebacivao s dnevne politike: - Može li gradonačelnik ponovno pobijediti? - do problema Crkve: - U župnoj školi možete se školovati za manje od tisuću šesto dolara godišnje. Bože, sjetite se kad smo mi bili u Sv. Franji Ksaverskom, a starci plaćali dolar tjedno. Župa je školu dovela od lutrije – do Salovih žalopojki zbog uvoza iz inozemstva: - Naravno, trebalo bi da se obratimo sindikatu, ali iz Koreje i Hong Konga dobivamo robu po trećini cijene. Ako dio toga ne oporezujemo, obescijenit ćemo sebe. Ako pak to učinimo, onda potkopavamo sindikat - do Mylesova suhog komentara: - Ja još uvijek mislim da mi ni upola ne znamo kolika gomila novca leži na Sedmoj aveniji.

Razgovor se neizbježno prebacio na smrt Nickyja Sepettija.

- Previše je za njega bilo lako: umrijeti u krevetu - tumačio je Sal, a s njegova lica nestao je veseljački izraz. - Nakon onoga što je učinio lijepoj tvojoj.

Neeve opazi kako su se Mylesove usne istanjile. Još davno Sal je čuo Mylesa kako se šali s Renatom i zove je "lijepa moja" i, na Mylesovu ljutnju, i on je to pokupio. - Kako si, lijepa moja - znao ju je pozdravljati. Neeve se još uvijek sjećala trenutka kad su bdjeli uz Renatu i kad je Sal klečao uz lijes očiju punih suza, i kad je ustao, zagrlio Mylesa i rekao: - Pokušaj zamisliti da tvoja lijepa spava.

Myles je prazno rekao: - Ona ne spava. Ona je mrtva. I, Sal, više je nikada nemoj tako zvati. To je bilo moje ime za nju.

I nikada nije dosada. Nastupio je trenutak neugodne šutnje, potom Sal ispije ostatak svog martinija i ustane. - Odmah se vraćam - rekao je, nasmiješio se i krenuo prema gostinjskoj kupaonici.

Devin uzdahne. - Možda je on genijalni dizajner, ali je još uvijek više upljuvan nego uglađen.

- Ali je meni omogućio početak - podsjeti ga Neeve. - Da nije bilo Sala, ja bih sada vjerojatno bila pomoćna prodavačica kod Bloomingdalea.

Opazila je izraz na Mylesovu licu i opomenula ga: - Nemoj mi reći da je bolje da odem.

Dok je posluživala večeru, Neeve upali svijeće i priguši središnju viseću lampu. Prostorija je bila blago osjenjena. Svako jelo u nizu ocijenjeno je odličnim. MyIes i biskup svako su uzimali dvaput. Sal triput. Ma, pusti dijetu - rekao je. - Ovo je najbolja kuhinja na Manhattanu.


60

Za vrijeme deserta razgovor se neizbježno vratio na Renatu. - Ovo je jedan od njezinih recepata - rekla im je Neeve. - Pripremljen osobito za vas dvojicu. Ja sam zapravo tek počela zavirivati u njezine knjige recepata, i sjajne su.

Myles im ispriča o mogućnosti da preuzme Agenciju za suzbijanje droga.

- Možda ću ti biti društvo u Washingtonu - rekao je Dev s osmijehom, a onda dodao: - Strogo izvan protokola.

Sal je inzistirao na tome da pomogne Neeve pri pripremanju espressa. Dok se bavio aparatom za espresso, Neeve iz kuhinjskog elementa izvadi naročite zlatno-zelene šalice za kavu koje su u obitelji Rossetti bile generacijama.

Na zvuk lomljave i na bolan uzvik svi se sjure u kuhinju. Vrč za espresso prevrnuo se i izlijevao po kuhinjskom elementu i natapao Renatinu knjigu s receptima. Sal je pod mlazom hladne vode držao pocrvenjelu ruku. Lice mu je bilo avetinjski blijedo. - Otpala je drška s tog prokletog vrča. - Nastojao je biti nonšalantan: - Myles, izgleda da mi ti uzvraćaš za ono što sam ti slomio ruku kad smo bili klinci.

Bilo je očito da je oparina bila gadna i bolna. Neeve se popela po eukaliptusovo lišće koje je uvijek čuvala za slučaj opeklina. Posušila je Salu ruku i prekrila je listovima, a onda je umotala u mek laneni ubrus. Biskup uspravi vrč za kavu i počne praviti red. Myles je sušio knjigu s receptima. Neeve je vidjela izraz u njegovim očima dok je promatrao Renatine crteže, sada posve natopljene i zamrljane.

I Sal je to primijetio. Povukao je ruku nad kojom je brinula Neeve. - Myles, tako mi Boga, žao mi je.

Myles je knjigu držao iznad slivnika i sušio po njoj mrlje od kave, prekrio je ručnikom i pažljivo je odložio na gornju plohu hladnjaka. - Što se kog vraga ispričavaš? Neeve, nikada ranije nisam vidio taj prokleti vrč. Odakle ti to?

Neeve poče pripremati novu kavu u starom vrču. -To je bio poklon - rekla je nevoljko. - Ethel Lambston ti ga je poslala za Božić nakon što je bila u nas na zabavi.

Devin Stanton izgledao je zbunjeno kao i Myles, a Neeve i Sal prasnu u smijeh.

- Objasnit ću vam to kad sjednemo, vaša uzoritosti. - rekla je Neeve. - Bože moj, ne mogu se riješiti te Ethel čak niti u kuhinji.

Uživajući espresso i sambuku, pričala im je o očitom nestanku Ethel Lambston. Mylesov komentar bio je: - Samo neka je što dalje od mene.

Uz nastojanje da se ne trza na bolove u ruci na kojoj su se brzo stvarali plikovi, Sal natoči još jednu sambuku i kaže: - Ne postoji dizajner na Sedmoj aveniji kojeg nije opatrnula u svom članku. I, da odgovorim na tvoje pitanje, Neeve, nazvala me prošli tjedan i inzistirala na tome da je sa mnom spoje. Bio sam usred jednog sastanka. Postavila mi je nekoliko pitanja u smislu: "Je li istina da imate diplomu što ste igrali hokej u gimnaziji Christopher Columbus?"

Neeve je buljila u njega: - Šališ se.

- Uopće se ne šalim. Po mom mišljenju Ethel u svom članku želi razotkriti priče zbog kojih mi dizajneri plaćamo novinare da bi ih o nama izverglali. Može to biti materijal za članak, ali, reci ti meni, je li to vrijedno pola milijuna dolara za knjigu! Da ti pamet stane!

Neeve zausti da im kaže kako Ethel zapravo i nije bio ponuđen predujam, ali ugrize se za jezik. Jack Campbell očito nije želio da se o tome priča.


61

- Uzgred - doda Sal - priča se da je tvoj kamičak o Steuberovim radionicama nacrno pokrenuo lavinu smeća. Neeve, kloni se tog tipa.

- Što bi to imalo značiti? - oštro upita Myles.

Neeve još nije pričala Mylesu o glasinama da bi Gordon Steuber zbog nje mogao na sud. Kimnula je glavom prema Salu i rekla: - On je dizajner od kojeg sam prestala otkupljivati stvari zbog načina na koji on posluje. - Obratila se Salu: - Još uvijek govorim da ima nešto čudno u tome kako je Ethel nestala iz vidnog polja. Znaš da je ona svu svoju odjeću kupovala u mene, a svi njeni kaputi ostali su u ormaru.

Sal slegne ramenima. - Neeve, bit ću ti iskren, Ethel je toliko ćaknuta da je najvjerojatnije otišla bez kaputa, a da to nije ni primijetila. Samo čekaj, pa ćeš vidjeti. Pojavit će se u nečemu što je skinula s vješalice kod J.C. Penneya.

Myles se nasmije. Neeve otrese glavom. - Silno si mi pomogao. Prije no što su se digli od stola, Devin Stanton izgovori molitvu: Zahvaljujemo Tebi Gospodine na dobrom prijateljstvu, na divnim jelima, na lijepoj mladoj ženi koja je ih pripremila i molimo te da blagosloviš uspomenu na Renatu koju smo voljeli.

- Hvala ti, Dev. - Myles dodirne biskupovu ruku. Tada se nasmije. - A da je ona ovdje, natjerala bi tebe, Sal, da joj pospremiš kuhinju jer si napravio krš i lom.

Kad su biskup i Sal otišli, Neeve i Myles poslagali su posuđe u stroj za pranje i dali se na pranje zdjela i tava u zajedničkoj šutnji. Neeve podigne potrgani vrč za espresso. - Najbolje da ovo bacim u smeće prije nego se još tko ofuri - rekla je.

- Ne, pusti to - rekao je Myles. - Izgleda prilično skupocjen pa ga mogu popraviti jednom dok budem gledao Opasnost.

Opasnost. Neeve je izgledalo da ta riječ visi u zraku. Nemirno je odmahnula glavom na tu pomisao, ugasila svjetlo u kuhinji i poljubila Mylesa za laku noć. Pogledala je oko sebe je li sve u redu. Svjetlo iz predsoblja blago je osvjetljavalo salon, no trgnula se kad je vidjela kako pada na zgužvane, umrljane stranice Renatine kuharice što ju je Myles odložio na gornju plohu hladnjaka.

8.

U petak ujutro Ruth Lambston otišla je iz stana dok se Seamus brijao. Nije ga ni pozdravila. Sjećanje na to kako mu se lice trgnulo od gnjeva kad je izvukla novčanicu od sto dolara utisnulo joj se u svijest. Ovih zadnjih godina, ček mjesečne alimentacije potisnuo je svako osjećanje što ga je imala prema njemu, osim mržnje. Sada se pridodalo novo osjećanje. Bojala se. Njega? Nije znala.

Ruth je kao tajnica zarađivala dvadeset šest tisuća dolara godišnje. S porezima i socijalnim osiguranjem i troškovima za automobil, odjeću i prehranu, izračunala je da tri dana u tjednu ona radi baš za alimentaciju Ethel. - Robujem toj babuskari - bila je rečenica što ju je svakodnevno servirala Seamusu.

Seamus ju je redovito nastojao smiriti. No, sinoć se njegovo lice gnjevno zateglo. Digao je pesnicu, ona je na trenutak ustuknula, sigurna da će je udariti. Ali on zgrabi novčanicu od stotinu dolara i pocijepa je napola. - Želiš znati odakle mi to? - urlao je. - To mi je dala ona kurvetina. Kad sam je molio da me oslobodi plaćanja, rekla je da će joj biti drago da mi pomogne. Previše je, kaže, bila zaposlena da objeduje vani, pa joj je ovo preostalo od prošlog mjeseca.


62

- Znači, nije ti rekla da joj prestaneš slati čekove? - vrisnula je Ruth.Gnjev na njegovu licu pretvorio se u mržnju. - Možda sam je uvjerio da svako ljudsko biće toliko zavređuje. Možda je to nešto što bi i ti mogla naučiti.

Taj odgovor ostavio je Ruth u raspoloženju koje joj je još uvijek tjeralo dah na oštre, hrapave dahtaje. - Da mi se nisi usudio prijetiti - vrištala je i izgledala je prestravljeno u trenutku kad je Seamus briznuo u plač. Grcajući, ispričao joj je kako je ček stavio zajedno s pismom, kako je djevojčica koja stanuje iznad EtheI govorila o plaćanju iskupnine. Cijela njena zgrada misli da sam ja budala.

Cijelu noć Ruth je probdjela u sobi jedne od njihovih djevojaka, tako puna prezira prema Seamusu da nije mogla izdržati ni pomisao da bude blizu njega. Negdje pred jutro shvatila je da je prezira vrijedna i ona. Ta me žena pretvorila u oštrokondu, pomislila je. Tome treba stati na kraj.

Usta su joj bila stisnuta u gruboj, odlučnoj liniji dok je, umjesto da skrene prema Broadwayu i prema stanici podzemne željeznice, koračala ravno prema West End aveniji. Popuhivao je oštar jutarnji povjetarac, ali njene čizme poluvisokih peta omogućivale su joj brz hod.

Srest će se s Ethel. Trebalo je da to učini prije mnogo godina. Pročitala je dovoljno članaka Ethel Lambston i znala je da se Ethel postavlja kao feministkinja. No sada kad je potpisala veliki ugovor za knjigu, sada je zaista postala ranjiva. Post bi na svojoj "Šestoj stranici" rado objavio kako ona cijedi tisuću dolara mjesečno iz čovjeka koji u koledžu školuje tri kćerke. Ruth priušti sebi mrzovoljan smiješak. Ne odustane li Ethel od svoje alimentacije, Ruth će je spopasti za grlo. Prvo Post. Potom sud.

Otišla je u personalni odjel u svom poduzeću zbog hitne pozajmice kako bi mogla uplatiti ček za školarinu. Ravnateljica personalnog odjela bila je šokirana kad joj je rekla za alimentaciju. - Imam prijateljicu koja je odličan advokat za brakorazvodne parnice - rekla joj je. - Ona sebi može priuštiti i to da radi za opću stvar i voljela bi imati takav slučaj. Koliko ja razumijem, ti možeš prekinuti taj neopozivi ugovor o alimentaciji, ali moglo bi potrajati zbog kušnje zakona. Ako postigneš njenu javnu osudu, stvar bi se mogla srediti.

Ruth je oklijevala. - Ne želim smetati kćerkama. To bi značilo da im moram priznati da naš lokal zarađuje tek toliko da ga ne zatvorimo. Razmislit ću o tome.

Dok je prelazila Sedamdeset i treću ulicu, Ruth pomisli: ili će odustati od alimentacije ili ću otići do te odvjetnice.

Prema njoj se nagne mlada žena s djetetom u kolicima. Ruth stane u stranu da je izbjegne i sudari se s čovjekom mršavih obraza kojem je kapa prekrivala gotovo pola lica, a kaput vonjao po jeftinu vinu. S gađenjem je stisnula nos, čvrsto uza se pritisnula knjigu i pretrčala na suprotni pločnik. Tolika je gužva po pločnicima, pomislila je. Djeca koja jure sa školskim torbama, starci koji od odlaska do kioska po novine prave izlete, ljudi koji odlaze na posao i nastoje domahnuti taksijima.

Ruth nije mogla zaboraviti kuću što su je umalo kupili na Westchesteru prije dvadeset godina. Tadašnjih trideset pet tisuća dolara, a sada sigurno vrijedi deset puta toliko. Kad je banka vidjela izdatke za alimentaciju, hipoteka im nije bila potvrdena…

Skrenula je istočno na Osamdesetdrugu ulicu, u blok Ethel Lambston. Pognuvši ramena, Ruth popravi svoje naočale bez okvira, nesvjesno se pripremajući poput borca koji ulazi u ring. Seamus joj je rekao da Ethel ima apartman s vlastitim ulazom u razizemlju. To joj je potvrdilo ime "E. Lambston" iznad zvona.


63

Iznutra je čula tihe zvukove i radio. Čvrsto je kažiprstom pritisnula zvono. No, na njen prvi i drugi zvon nije bilo odgovora. Nje se obeshrabrila. Kad je po treći puta pozvonila, pritisnula je nemilosrdno.

Glasna zvonjava trajala je punu minutu prije no što joj je odgovorilo škljocanje brave. Vrata se snažno otvore. Mlad čovjek, raščupane kose, košulje još nezakopčane, buljio je u nju. - Što vi, dovraga, hoćete? zapitao je. Onda je načinio očit pokušaj da se smiri. - Oprostite. Jeste li vi prijateljica Ethel Lambston?

- Da, i moram je vidjeti. - Ruth krene prema naprijed, sileći mladog čovjeka da joj ili prepriječi put ili da je pusti da prođe. On zakorači unatrag i ona se nađe u dnevnoj sobi. Seamus je govorio kako je kod Ethel u stanu uvijek nered, ali ovo mjesto bilo je besprijekorno. Previše papira uokolo, ali svi su složeni u gomile. Lijep antikni namještaj. Seamus joj je pričao o komadima namještaja što ih je kupio za Ethel. A ja živim s onim rasklimatanim užasom, pomislila je.

- Ja sam Douglas Brown. - Doug osjeti neki vlažnjikast predosječaj. Bilo je nešto u te žene, u načinu na koji je odmjeravala apartman, što mu je išlo na živce. - Ja sam nećak Ethel Lambston - rekao je. - Imate li s njom zakazan sastanak?

- Nemam. Ali inzistiram na tome da je istog časa vidim. - Ruth se predstavi. -Ja sam žena Seamusa Lambstona i došla sam amo da uzmem zadnji ček što ga je on predao vašoj teti. Jer, odsada više nema plaćanja alimentacije.

Na radnom stolu nalazila se gomila pošte. Negdje pri vrhu hrpe ona zapazi bijelu omotnicu kestenasta ruba, komplet što su ga za rođendan Seamusu poklonile djevojke. - Uzet ću je - rekla je.

Prije no što ju je Doug uspio zaustaviti, već je omotnicu držala u ruci. Razderala ju je i iz nje izvukla sadržaj. Odmjerivši ga, iskidala je ček, a pismo stavila natrag u omotnicu.

Doug Brown je buljio, previše zaprepašten da bi se suprotstavio, a ona posrne u torbu i iz nje izvuče komade novčanice od stotinu dolara što ju je Seamus pocijepao. - Ona nije ovdje, pretpostavljam - rekla je.

- Vi imate đavolske živce - obrecne se Doug. - Mogao bih vas zbog ovoga dati uhapsiti.

- Ja to ne bih ni pokušala - kaže mu Ruth. - Pazite. - Ona mu ugura iskidane komadiće u ruku. - Recite toj parazitkinji da to slijepi i neka ode na svoj posljednji skupi ručak na račun mog muža. Recite joj da od nas više neće dobiti ni prebijene pare, a ako pokuša, kajat će se pri svakom udisaju zraka do kraja svog života.

Ruth nije dala Dougu priliku da odgovori. Umjesto toga odšetala je do zida na kojem su bile izložene slike Ethel Lambston i promotrila ih. Ona se postavlja kao da Lini nešto dobro za svakakve mutne, nerazjašnjene slučajeve i skuplja okolo te proklete nagrade, a jedinog čovjeka koji ju je tretirao kao ženu, kao ljudsko biće, ona tjera u grob. - Ruth se okrene licem prema Dougu. - Ja mislim da je ona odvratna. Znam ja što ona misli o vama. Vi se hranite po skupim restoranima, a za to plaćamo moj muž i ja i naša djeca, a vi, nezadovoljni time, još potkradate tu ženu. Ethel je o tome pričala mom mužu. Jedino što vam mogu reći jest: vas dvoje zaslužujete jedno drugo.

Otišla je. Njegove usne problijede poput pepela. I Doug se sruši na kauč. Kome je još Ethel svojom dugačkom jezičinom pričala o njegovu običaju da potkrada njezinu alimentaciju?

Kad je Ruth zakoračila na pločnik, pozdravi je neka žena koja je stajala na trijemu pred zgradom. Izgledala je kao da je zakoračila u svoje četrdesete. Ruth primijeti kako joj je kosa


64

moderno raščupana, da su joj trenirka koja se navlači preko glave i uske hlače veoma u trendu, te da izraz na njezinu licu može biti opisan jedino kao neprikrivena znatiželja.

- Oprostite što vas smetam - rekla joj je ta žena. - Ja sam Georgette Wells, susjeda Ethel I,ambston, i jako se brinem za nju.

Mršava tinejdžerka gurne vrata zgrade, zaklopara niz stepenice i stane kraj Wellsove. Njezine oštre oči gledale su iznad Ruth i shvatile činjenicu da ona stoji ispred apartmana Ethel Lambston. - Vi ste prijateljica gospođe Lambston? - upitala je.

Ruth je bila uvjerena da je to djevojka koja je naružila Seamusa. Intenzivna odbojnost udružena s hladnim, prikrivenim gađenjem stegnula joj je želučane mišiće. Zbog čega je ta žena zabrinuta za Ethel? Pomislila je na ubilački gajev na Seamusovu licu kad je pričao o tome kako mu je Ethel ugurala sto dolara u džep. Sjetila se pospremljenog apartmana iz kojeg je upravo izišla. Koliko joj je puta za sve ove godine Seamus govorio kako je dovoljno da Ethel samo uđe u sobu pa da ona izgleda kao da je u nju ubačena atomska bomba? Ethel u zadnje vrijeme nije bila u tom apartmanu.

- Da - rekla je Ruth nastojeći izgledati ljubazno. - Iznenađena sam da Ethel nije tu, ali zar ima razloga za zabrinutost?

- Dana, idi u školu - rekla je majka djevojčici. - Opet ćeš zakasniti.

Dana se naduri. - Hoću čuti.

- Dobro, dobro - Wellsova reče nestrpljivo i ponovno se okrene prema Ruth. - Nešto se čudno događa. Prošli tjedan Ethel je posjetio njezin bivši. On redovito dolazi petog u mjesecu, osim ako poštom ne pošalje alimentaciju. I kad sam ga prošli četvrtak poslijepodne vidjela kako tu njuška, pomislila sam da je nešto čudno. Mislim, bio je trideseti, zašto bi joj plaćao ranije? Čujte, reći ću vam: strahovito su se posvađali! Čula sam ih kako viču jedno na drugo kao da sam s njima u istoj sobi.

Ruth uspije svoj glas natjerati da zvuči staloženo. - Što su govorili? - Pa, ja sam zapravo čula samo vikanje. Nisam mogla čuti što govore. Krenula sam dolje za svaki slučaj ako Ethel bude u nevolji...

Ne, htjela si bolje čuti, pomisli Ruth.

...ali onda mi je zazvonio telefon, to me zvala majka iz Clevelanda zbog razvoda moje sestre i čitav je sat prošao dok mama nije izgubila dah. Tada je već svađa prestala. Nazvala sam Ethel. Ona je stvarno čudna u vezi s tim njenim bivšim. To kako ga ona oponaša, toga nigdje nema. Ali, nije odgovarala, pa sam pomislila da je otišla van. Znate te ljude kao što je Ethel, stalno nekamo jurcaju. Ali, ako odlazi na više od nekoliko dana, ona mi to uvijek kaže, a sada mi nije rekla ni riječi. Sada je u njezinu apartmanu njen nećak, a i to je čudno.

Georgette Wells sklopi ruke. - Malo je hladno, zar ne? Ludo vrijeme. Sav taj sprej za kosu u ozonu, ja mislim. U svakom slučaju - nastavila je dok je Ruth promatrala i nju i djevojčicu koja je gutala svaku riječ. Imam vrlo čudan osjećaj da se Ethel nešto dogodilo i da s time nešto ima taj nespretnjaković od njenog bivšeg muža.

- Mama, nemoj zaboraviti - prekine je Dana - da se u srijedu vratio i da je izgledao kao da se zbog nečega strašno boji.

- Htjela sam to reći. Ti si ga vidjela u srijedu. To je bilo petoga, to znači da je vjerojatno htio dostaviti svoj ček. Onda sam ga ja vidjela jučer. Hoćete li mi reći zbog čega se vratio? Ali, nitko nije vidio Ethel. Sad, ono što ja mislim jest da joj je on nešto učinio, a da je možda ostavio neki trag koji ga sada brine. - Georgette se slavodobitno nasmije, njezina je priča bila


65

kompletirana. - Kao dobra prijateljica Ethel - obratila se Ruth, pomozite mi da odlučim. Da zovem policiju i kažem im kako mislim da je moja susjeda ubijena?

U petak ujutro Kitty Conway primila je poziv iz bolnice. Razbolio im se jedan od vozača dobrotvora. Može li možda ona uskočiti?

Bilo je kasno poslijepodne kad je uzmogla krenuti kući, presvući se u odjeću za trčanje i tenisice. Automobil je usmjerila prema Morrison State Parku. Sjene su se izduživale, a putem je sama sa sobom raspravljala bi li pričekala do sutra ujutro, no naposljetku je odlučno nastavila vožnju sve dok nije stigla do parka. Sunce je u zadnjih nekoliko dana isušilo makadamsku površinu parkirališta u parku i puteljke koji su odatle izvirali, ali gusto pošumljeni dijelovi još su uvijek bili raskvašeni pod nogama.

Kitty odšeta do kruga jahačkog kluba, nastojeći slijediti trag koji će joj otkriti putanju s koje se prije četrdeset osam sati obrušio njezin konj. No, na svoje razočarenje, uvidjela je da je posve nesigurna u tome koji trag da slijedi. - Potpuno sam bez osjećaja za smjerove - promrmljala je kad ju je preko lica ošinula neka grana. Sjećala se kako joj je Mike znao crtati pomne skice koje su označavale raskrižja i prirodne oznake kad bi god sama imala voziti kakvim nepoznatim predjelom.

Nakon četrdeset potrošenih minuta tenisice su joj bile blatnjave i promočene, noge su je boljele, a nije postigla ništa. Zastala je da se odmori na jednoj čistini na kojoj će se učenici jahanja koji dolaze iz pravca staja zaustaviti i podijeliti u skupine. U blizini nije bilo penjača, niti je s utabanih putanja čula jahače. Sunce je skoro sasvim nestalo. Mora da sam poludjela, pomislila je. Na ovakvu mjestu ne valja biti sam. Vratit ću se sutra.

Ustala je i počela se vraćati svojim tragom. Čekaj malo, pomislila je, baš sam tuda bila prošla. Razdvojili smo se udesno i pošli uz tu strminu. Ona prokleta raga odlučila se strmoglaviti tamo negdje.

Znala je da je u pravu. Osjećaj neke slutnje kombiniran sa strahom koji joj se sve više skupljao natjerao joj je srce na žestoko lupanje. U toku besane noći njezina svijest ponašala se kao nekontrolirano klatno. Ona jest vidjela ruku. Trebalo bi da pozove policiju... Glupost. Sve je to bilo njezina mašta. Ispast će budala. Mogla bi uputiti anoniman poziv i ostati izvan svega. Ne. A da je u pravu, a oni, pak, nekako uđu u trag pozivu. Na kraju, vratila se prvotnom planu. Sama će pogledati.

Trebalo joj je dvadeset minuta da prevali zemljište što su ga konji savlađivali za pet minuta. - Tu je to blesavo kljuse počelo jesti ovaj zagadeni korov - prepoznala je. - Potegnula sam uzde i ono se okrenulo i sjurilo dolje baš tu.

"Tu" je bilo raskvašena strmina puna kamenja. U sumraku koji je nadolazio Kitty se poče spuštati. Kamenje joj je klizilo pod tenisicama. U jednom trenutku izgubila je ravnotežu, pala i posjekla ruku. Samo mi još to treba, mislila je. Iako je bilo veoma hladno, na čelu su joj se napravile graške znoja. Otrla ih je rukom, sada umazanom prljavštinom koja je probijala između kamenja. Nikakva traga plavom rukavu.

Na pola puta prema dolje stigla je do velike stijene i zastala da se na njoj odmori. Bila je to ludost, zaključila je. Hvala bogu te nisam nazvala policiju i od sebe napravila budalu. Samo da povrati dah, pa ide kući pod vreli tuš. - Ne razumijem one koji kažu da je pentranje zabavno - rekla je naglas. Kad joj se dah ujednačio, obrisala je ruke o svijetlozelenu trkačku trenirku. Uhvatila se desnom rukom za rub stijene i spremila se da se pridigne. Nešto je napipala.


66

Kitty pogleda dolje. Htjela je vrisnuti, ali nije ispustila nikakav glas osim niskog, nevje-rojatnog grcaja. Njeni prsti dodirivali su neke druge prste, lakirane, tamnocrvenog sjaja, koji su joj pomogli da se uspne uz kamenje koje je klizilo oko njih, prste obavijene plavom manše-tom koja se bila usjekla u njezinu podsvijest, komad crne plastike poput žalobne trake obuh-vaćao joj je tanak, nepokretan zglob.

Denny Adler, pod maskom pijanca, smjestio se u petak u sedam sati ujutro uza zid stambene zgrade ravno preko puta kuće Schwab. Još uvijek je bilo studeno i vjetrovito i bio je uvjeren da je cijela igra usmjerena protiv Neeve Kearny koja kreće na posao. No, kad je još davno tako pratio nekoga drugog, naučio je biti strpljiv. Big Charley je rekao da Neeve redovito odlazi u svoj dućan prilično rano, negdje između sedam i trideset i osam.

Oko petnaest do osam otpočeo je egzodus. Djeca koju su kupili autobus išla su u jednu od onih skupih privatnih škola. I ja sam išao u privatnu školu, pomisli Denny. Brownsville Reformatory u New Jerseyu.

Počeli su nahrupljivati yuppiei. Svi u identičnim kišnim ogrtačima, ne, Burberryjima, pomisli Denny. Samo ravno. Onda sjedokosi činovnici, muškarci i žene. Svi uglađena i dobrostojećeg izgleda. S položaja na kojem se smjestio jasno ih je mogao promatrati.

U dvadeset do devet Dennyju je postalo jasno da to nije taj dan. Jedina stvar koju nije smio riskirati bilo je da se šef restorana u kojem radi ne naljuti na njega. Znao je da će ga ovaj zbog njegove reputacije nakon posla ispitivati. Ali znao je i to da se službenik koji je zadužen da ga prati spreman kladiti na njega. - Jedan od mojih najboljih ljudi - reći će Toohey. - Nikada čak nije zakasnio na posao. On je čist.

Denny nevoljko ustane, protrlja ruke i pogleda dolje. Nosio je ofucan kaput bez pojasa koji je vonjao po jeftinu vinu, preveliku kapu s pokrivalima za uši koja mu je praktično pokrivala cijelo lice, te tenisice koje su sa strana imale rupe. Ono što se nije vidjelo ispod njegova kaputa bila je uredna radna odjeća, izblijedjela platnena jakna i iste takve hlače. Nosio je torbu za kupovinu. U njoj su bile njegove svakodnevne gumene cipele, vlažan otirač i ručnik. U desnom džepu kaputa imao je britvu.

Plan mu je bio da ode na stanicu podzemne željeznice na uglu Sedamdesetdruge i Broadwaya, prođe do kraja perona, strpa kaput i kapu u torbu, promijeni odrpanu obuću za drugu i spužvom očisti lice i ruke.

Da samo Kearny sinoć nije ušla u taksi. Mogao se zakleti da bi išla kući. Bila bi to velika prilika da je dohvati u parku...

Zahvaljujući strpljenju temeljenom na posvemašnjoj uvjerenosti da će njegov cilj biti postignut, ako ne ovog jutra, ono navečer, ako ne danas, možda sutra, Denny ode svojim putem. Vodio je računa o tome da korača neravnomjerno, da klatara torbom kao da je jedva svjestan da je uopće nosi. Nekoliko ljudi što ga je udostojalo pogleda uzmakne u stranu, a izraz na njihovim licima sadržao je ili zgađenost ili samilost.

Pri prijelazu preko Sedamdeset i druge i West Enda sudario se s nekom starom ženturačom koja je hodala pognute glave i rukom uza se stiskala knjigu, usta joj bijahu podla i mala. Bilo bi zabavno bubnuti je i zgrabiti joj torbu, padne Dennyju na pamet, no odagna tu misao. Požurio je kraj nje, skrenuo u Sedamdeset i drugu i uputio se prema podzemnoj željeznici.

Nekoliko minuta kasnije kao da je uskrsnuo - lice i ruke čisti, kosa zalizana prema dolje, blijeda platnena jakna zakopčana do grla, u torbi kaput, kapa, ručnik i otirač vezani u spretan čvor.


67

U deset i trideset donio je kavu k Neeve u ured.

- Haj, Denny - rekla mu je kad je ušao. - Prespavala sam jutros i sada se ne mogu pokrenuti. A baš me briga što ostali ovdje kažu. Tvoja kava tuče sve one splačine iz automata.

- Svima nam je ponekad potrebno da malo duže odspavamo, gospođice Kearny - rekao je Denny dok je izvlačio vrč za čuvanje kave iz torbe i brižljivo ga otvarao.

Probudivši se u petak ujutro, Neeve se zaprepastila kad je vidjela da je četvrt do devet. Bože dragi, mislila je odbacujući pokrivače i skačući iz kreveta, ništa se ne može usporediti s time kad pola noći ostaneš s dečkima iz Bronxa. Obukla je kućnu haljinu i otišla do kuhinje. Myles pristavio kavu, nalio sok i pripremio engleska peciva za prženje. - Trebao si me pozvati, murjak - okrivila ga je.

- Pa neće valjda modna industrija propasti bude li te morala pričeka pola sata. - Bio je zadubljen u Dnevne novosti.

Neeve mu se nagne preko ramena. - Nešto uzbudljivo?

- Pregled života i vremena Nickyja Sepettija na naslovnoj stranici. Sutra će biti sahranjen, ispraćen u vječnost iz High Massa u Sv. Camil na ukop u Calvaryju.

- Jesi li očekivao da će se s njime potucati na sve strane dok ga ne izgube?

- Ne, nadao sam se da će ga kremirati, a da ću ja imati užitak d pošaljem njegov lijes da oklizne u peć.

- Oh, Myles, šuti. - Neeve pokuša promijeniti temu. - Bilo je zabavno sinoć, zar ne?

- Bilo je zabavno. Pitam se kako je Salova ruka. Kladim se da noćas nije ljubovao sa svojom najnovijom zaručnicom. Jesi li čula da je rekao d razmišlja o tome da se ponovno oženi?

Neeve u sok spusti jednu od onih svevitaminskih tableta. - Šališ se. Tko je ta sretna dama?

- Nisam uvjeren da je riječ "sretna" prava - prokomentira Myles - On je zaista imao svakakvih. Nikada se nije ženio dok to nije bilo nešto veliko, a onda praši po skali od manekenke za donje rublje do balerini do šminkerice, pa sve do fanatika zdravlja. Giba od Westchestera do New Jerseya do Connecticuta do Sneden's Landinga i sve ih ostavlja u skupim kućama. Sam Bog zna koliko ga je to koštalo sve ove godine.

- Hoće li se on ikada smiriti? - pitala je Neeve.

- Tko zna? Bez obzira na to koliko dolara zarađuje, Sal Esposito će uvijek ostati nesigurni klinac koji se pokušava dokazati.

Neeve umetne englesko pecivo u toster. - Što je meni drugo trebalo dok sam se pekla na tihoj vatri?

- Deva zovu u Vatican. To neka ostane medu nama. Rekao mi je to na odlasku, kad je Sal otišao pi-pi, oprosti. Tvoja majka mi je zabranila da tako govorim. Kad je Sal otišao oprati ruke.

- Čula sam da je govorio nešto o Baltimoreu. Arhidijeceza je tamo - On misli da se stvar približava.

- To bi moglo značiti crvenu kapu. - Moguće je.

- Moram ti reći da vama dečkima iz Bronxa dobro ide. Mora da tamo ima nešto u zraku.


68

Toster kvrcne. Neeve namaže englesko pecivo maslacem, onda ga obilato premaže mar-meladom i zagrize. Mada je bilo očito da će dan ostati turoban, kuhinja je bila radosna sa svo-jim ormarićima od izbijeljene orahovine i keramičkim pločicama plavih, bijelih i zelenih nijansi. Stolnjak na uskom stolu imao je zelene kvadrate boje mente i odgovajuće ubruse. Šalice, mali i veliki tanjuri, vrč i plitica bili su Mylesovo naslijeđe iz djetinjstva. Englesko plavi uzorak vrbe. Neeve nije mogla zamisliti početak dana kod kuće bez tog dragog kineskog posuđa.

Pažljivo je promotrila Mylesa. Zaista je ponovno ličio na sebe. Nije to bilo samo zbog Nickyja Sepettija. Bili su to izgledi za posao, obavljanje opće važnog posla. Znala je kako je Myles osuđivao trgovinu drogom i krvoprolića što ih je ona uzrokovala. I, tko zna? U Washingtonu bi mogao nekoga sresti. Morao bi se ponovno oženiti, a sam Bog zna kako je on zgodan tip. Rekla mu je to.

- Istu si stvar spomenula i jučer - reče joj Myles. - Razmišljam o tome da se dam slikati za duplericu Playgirla. Što misliš, bi li me primili? - Ako te uzmu, komadi će stajati u redu da te zavedu - rekla mu je Neeve noseći svoju kavu u sobu, zaključivši da je vrijeme da se pokrene i pođe na posao.

Nakon što se obrijao, Seamus je shvatio da je Ruth otišla iz stana. Stajao je na trenutak neodlučan, oteturao kroz predsoblje do spavaće sobe, razvezao pojas kestenjastog baršunastog kupaćeg ogrtača što su mu ga za Božić poklonile kćerke i sjeo na krevet. Osjećaj iscrpljenosti bio je toliko snažan da je jedva uspijevao oči držati otvorenima. Sve što je želio, bilo je da se vrati u krevet, navuče pokrivač preko glave i spava, spava, spava.

Sve te godine sa svim tim problemima nije se dogodilo da Ruth nije spavala uza nj. Ponekad bi prošli tjedni, čak mjeseci a da jedno drugo nisu ni dodirnuli. Toliko su bili opterećeni brigama zbog novca da im je utroba bila razderana, no ipak su, u uzajamnom prešutnom dogovoru lijegali zajedno, oboje ograničeni tradicijom po kojoj žena ima spavati kraj svog muža.

Seamus se ogleda po sobi, gledajući je očima Ruth. Sobni namještaj što ga je kupila njegova majka kad je on imao deset godina. Ne starinski, naprosto star: mahagoni furnir, ogledalo ludački pomaknuto u svom postolju na toaletnom stoliću. Sjećao se kako je njegova majka laštila taj komad namještaja, brinula nad njime i radovala mu se. Za nju je pripadajuća garnitura: krevet, toaletni stol i škrinja, bila ispunjenje, ostvarenje cilja "pristojne kuće".

Ruth je znala iz lijepog doma izrezivati slike soba kakve bi ona željela imati. Moderan namještaj. Pastelne nijanse. Prozračan izgled. Brige zbog novca iscijedile su nadu i sjaj iz njezina lica, načinile je pretjerano strogom prema djevojkama. Sjećao se kad se izderala na Marcy: - Kako to misliš: pocijepala haljinu?! Pa ja sam za nju otkidala od usta!

Sve zbog Ethel.

Seamus spusti glavu u ruke. Savjest mu je opterećivao telefonski poziv što ga je izveo. Nema izlaza. Bio je to naslov nekog filma prije dvije godine. Nema izlaza.

Sinoć je skoro udario Ruth. Sjećanje na onih nekoliko posljednjih minuta s Ethel, točno onaj trenutak kad je izgubio kontrolu, kad je... Svalio se unazad na jastuk. Kakve je svrhe imao odlazak u lokal, pokušaj da ostane u toku? Poduzeo je korak za koji ne bi vjerovao da je moguć. Bilo je prekasno da ga opozove. Znao je to. A iz toga neće biti ništa dobra. I to je znao. Zatvorio je oči.


69

Nije bio svjestan da je zadrijemao, ali odjednom tu je bila Ruth. Sjedila je na rubu kreve-ta. Izgleda da se gnjev povukao s njezina lica. Izgledala je obuzeto, uspaničeno, kao netko su-očen sa streljačkim vodom.

- Seamus - rekla je - moraš mi sve ispričati. - Što si joj napravio?

***

U petak u deset sati ujutro Gordon Steuber stigao je u svoj ured na Zapadnoj trideset i sedmoj ulici. Popeo se liftom zajedno s trojicom konzervativno odjevenih muškaraca koje je istog časa prepoznao kao ljude iz društvenog knjigovodstva koji su došli da zavire u njegove knjige. Njegovi službenici mogli su samo svjedočiti o namrgođenosti zbog koje su mu se obrve spojile, o ljutitu koračanju i riječi koja se počela širiti: - Pazi sad!

Oštro je prošao kroz salon zanemarujući i kupce i službenike, brzo prošao kraj svog stola, ne udostojivši se odgovoriti na tajničino bojažljivo - Dobro jutro, gospodine - i ušao u svoj privatni ured, zalupivši za sobom vrata.

Kad je sjeo za stol i zavalio se u kićenu stolicu od marokanske kože koja je uvijek nadahnjivala oduševljene primjedbe, namrgođenost je nestala, a zamijenila ju je zabrinuta smrknutost.

Ogledao se po uredu, pijuckao u ugođaju što ga je on sam stvorio za sebe: kauči i stolice izrađeni od obrađene kože; bajoslovno skupe slike, skulpture za koje ga je njegov umjetnički savjetnik uvjeravao da imaju muzejsku vrijednost... Zahvaljujući Neeve Kearny, moglo bi mu se dogoditi da ubuduće više vremena provodi u sudnici negoli u vlastitom uredu. Ili u zatvoru, sjevnulo mu je, ne bude li dobro pazio.

Steuber ustane i odšeta do prozora. Trideset i sedma ulica. Izbezumljen ugođaj ulične vreve. Još uvijek je bilo tako. Sjećao se kako je kao dijete znao ravno iz škole odlaziti na rad u svoga oca, krznara. Jeftina krzna. Onakva kakva su kreacije I. J. Foxa učinila da izgledaju kao samurovina. Njegov otac oglašavao je stečaj svakih nekoliko godina, kao tempirani sat. U vrijeme kad je imao petnaest godina Gordon je znao da će život provesti kišući od zečjih dlaka, u laganju ljudima kako lijepo izgledaju u šugavim životinjskim kožama.

Podstava. Shvatio je to i prije nego je je dorastao do dobi da se počne brijati. Jedna jedina konstanta. Prodaješ li jaknu pune dužine, rukavice, krzneni ovratnik ili kapu, sve mora biti podstavljeno.

Ta jednostavna spoznaja, zajedno s nerado dodjeljivanim džeparcem od oca, bila je početak Steuber Enterprises. Mladi ljudi "FIT-a" (Fashion Institute of Technology, Institut za modnu

tehnologiju) ili iz Dizajnerske škole sa Rhode Islanda imali su mašte i ukusa. Njegove podstave i njihovi uzbudljivi uzorci bili su pun pogodak.

AIi s podstavama ne možeš postati netko u poslu koji žudi za prepoznatljivošću. Zbog toga je počeo tražiti malce koji su znali kako dizajnirati odijela. Ambicija mu je bila da postane nova Chanel.

Još jednom je uspio. Njegova odijela prodavana su u najboljim dućanima. Ali, bio je tek jedan od desetak, dvadesetak koji su se svi natjecali za platežnijim mušterijama. Nije se tu moglo mnogo zaraditi.

Steuber dohvati cigaretu. Na stolu je imao rubinima optočen zlatni upaljač s vlastitim inicijalima. Nakon što je upalio cigaretu, na trenutak je zadržao upaljač u ruci i nekoliko ga puta prevrnuo. Ovima iz društvenog knjigovodstva dovoljno je da izračunaju koliko su koštali taj upaljač i sve u toj sobi, pa da nastave kopati dok im ne bude dovoljno da ga optuže za utaju poreza na prihod.


70

Ti prokleti sindikati, oni te onemogućuju da ostvariš pravu dobit, rekao je sam sebi. Svi to znaju. Kad bi god na televiziji vidio reklamu za "ILGWU" (International Ladies Garment

Workers Union - Medunarodni sindikat proizvodača ženske odjeće) došlo mu je da nečime gada televizor. Sve što su oni htjeli, bilo je još novaca. Zaustavite svaki uvoz. Zaposlite nas.

Ima tome tri godine kako je počeo raditi ono što rade i drugi - otvorio je skrovite radionice za doseljenike koji nemaju radnu dozvolu. Zašto ne? Meksikanci su sjajni krojači.

I tako je otkrio gdje leži pravi novac. Već se bio pripremao da te svoje tajne radionice zatvori, ali Neeve Kearny je uprla prstom u njega. Onda je ta šašava Ethel Lambston počela njuškati. Još mu je bila pred očima ta kučka kako je tu upala prošlog tjedna, prošle srijede uvečer. May je još uvijek bila tu. Inače bi je već u tom trenutku...

Izbacio ju je, doslovno ju je uhvatio za ramena i izgurao je preko salona do glavnih vrata i gurnuo je tako da je udarila o vrata od lifta. Čak je ni to nije zastrašilo. Kad je zalupio vratima, zavikala je: - Ako nisi znao, uhvatiti će te ne samo zbog radionica na crno nego i zbog utaje poreza. To je samo početak. Znam ja kako si ti podstavio svoje džepove.

Znao je u tom trenutku da joj ne smije dozvoliti da nastavi prekapati po njegovim stvarima. Nju treba zaustaviti.

Zazvonio je telefon blagim zvukom kao da prede. Zatečen, Gordon digne slušalicu. - Što je, May?

Tajnica je zvučala kao da se ispričava. - Znam, gospodine, da ne želite da vas se smeta, ali agenti iz Državnog tužilaštva inzistiraju na tome da vas vide.

- Pošaljite ih unutra. - Steuber poravna kaput svog odijela od svijetlo smećkaste talijanske svile, otare rupčićem mrlju na četvrtastim dijamantskim pucetima na rukavima košulje i smjesti se u stolicu za radnim stolom.

Dok su tri agenta ulazila, profesionalni i poslovni u svom ponašanju, po deseti put u zadnjih sat vremena pomislio je kako je sve to počelo otkako je Neeve Kearny uprla prstom u njega zbog neprijavljenih radionica.

U petak ujutro u jedanaest sati Jack Campbell se vratio sa sastanka uredništva i iznova se bacio na rukopis što ga je sinoć htio pročitati. Ovoga puta natjerao se da se usredotoči na pikantne avanture istaknute trideset-trogodišnje psihijatrice koja se zaljubljuje u svog klijenta, nedosežnog filmskog idola. Zajedno tajno odlaze na odmor u St. Martin. Filmski idol, svojim dugotrajnim i požudnim iskustvom sa ženama, lomi barijere što ih je psihijatrica izgradila oko svog ženstva. Zauzvrat, nakon tri tjedna ljubovanja pod zvjezdanim nebom, ona ponovno u njemu budi povjerenje u sebe sama. On se vraća u Los Angeles da prihvati ulogu djeda u novoj komediji situacije. Ona se vraća svom poslu, znajući da će jednoga dana sresti čovjeka s kojim će moći proživjeti čitav život. Knjiga završava njenim primanjem novog klijenta, zgodna tridesetosmogodišnjeg burzovnog djelatnika, koji joj kaže: - Ja sam previše bogat, previše uplašen i previše izgubljen.

Bože moj, pomisli Jack prelistavajući posljednje stranice. Odbacio je rukopis na stol upravo u trenutku kad je Ginny ušla u ured s gomilom pošte u rukama. Pokazala je glavom na rukopis: - Kakav je?

- Užasan, ali dobro će se prodavati. Čudno, u svim tim seksi prizorima u životu stalno sam razmišljao o ljubavnim ubodima komaraca. Je li to znak da sam počeo stariti?

Ginny se naceri: - Sumnjam. Znate li da imate dogovor za ručak? - To sam zapisao. - Jack ustane i protegne se.


71

Ginny ga pogleda potvrdno. - Znate li da sve mlađe urednice pričaju o vama? Stalno me pitaju jesam li sigurna da nemate kakvu vezu s kime.

- Recite im da smo vi i ja par.

- Voljela bih to. Da sam dvadeset godina mlađa, možda.

Jackov smiješak pretvori se u namrgođenost. - Ginny, upravo mi je nešto palo na pamet. Kada se tiska Suvremena žena?

- Nisam sigurna. Zašto?

- Pitam se bih li mogao dobiti kopiju članka što ga je za njih napisala Ethel Lambston. Znam da Toni inače ništa ne pokazuje prije no što je magazin na kioscima, ali pogledajte što se može učiniti, u redu?

- Svakako.

Sat nakon toga, kad je Jack upravo kretao na ručak, nazove ga Ginny. - Članak izlazi u broju od slijedećeg tjedna. Toni je rekla da će vam napraviti uslugu i pokazati vam ga. Poslat će vam i fotokopije bilježaka Ethel Lambston.

- To je veliko od nje.

- Dat će nam to drage volje - rekla je Ginny. - Rekla je da su izvaci iz članaka Ethel Lambston redovito žešći za čitanje nego li ono što advokati dozvole za tisak. I Toni se brine za Ethel. Kaže da nakon vaše odluke da Ethel objavite knjigu o modi više nema osjećaj da krši povjerenje.

Silazeći liftom na dogovoreni ručak, spoznao je da veoma, veoma žudi za time da vidi za tisak prežestoke isječke iz teksta Ethel Lambston.

Ni Seamus niti Ruth u petak nisu otišli na posao. Sjedili su u stanu i gledali jedno drugo kao dvoje ljudi uhvaćenih u živi pijesak i koji tonu nesposobni da promijene neizbježno. U podne Ruth je napravila jaku kavu, sendviče od sira prženog na roštilju. Inzistirala je na tome da Seamus ustane iz kreveta i odjene se. - Jedi - rekla mu je - a onda mi ponovno ispričaj što se točno dogodilo.

Dok je slušala, samo je zamišljala kako bi to moglo nauditi djevojkama. Ona strepi zbog njih. Zbog njihovih koledža ona se odricala i žrtvovala. Tečajevi plesa, tečajevi pjevanja, odjeća tako brižno kupovana na rasprodajama. Kakve koristi od svega toga ako im otac završi u zatvoru?

Još jednom Seamus ispriča cijelu priču. Njegovo okruglo lice sjajilo se od znoja, ruke su mu besmisleno i bespomoćno ležale u krilu, prepričavao je kako je preklinjao Ethel da ga oslobodi plaćanja alimentacije, kako se ona s njime poigravala: Možda hoću, a možda i neću, rekla je. Onda je zavukla ruku pod jastuke na kauču. - Čekaj da vidim mogu li naći kakav novac, ako ga moj nećak još nije zaboravio ukrasti - rekla mu je smijući se i, pronašavši novčanicu od sto dolara, ugurala mu je u džep uz napomenu da ovog mjeseca nije imala vremena da izlazi van na ručkove.

- Udario sam je - izgovori Seamus bezvučno. - Nikada nisam mislio da ću to učiniti. Glava joj je odletjela u stranu. Pala je na leđa. Nisam znao jesam li je ubio. Ustala je i bila je prestravljena. Rekao sam joj da ću je ubiti ako zatraži samo još jednu paru. Znala je da to i namjeravam. Rekla je: "U redu, nema više alimentacije."

Seamus ispije ostatak kave. Sjedili su u salonu. Dan je otpočeo siv i hladan, a sada je iz-gledalo kao da je rano predvečerje. Sivo i hladno. Baš onako kako je bilo i zadnji četvrtak u


72

apartmanu Ethel Lambston. Slijedećeg dana bila je provalila oluja. I opet će provaliti oluja. U to je bio uvjeren.

- I onda si otišao? - navaljivala je Ruth. Seamus je oklijevao: - I onda sam otišao.

Ostalo je osjećanje nečega nedovršenog. Ruth pogleda po sobi težak namještaj od orahovine što ga već dvadeset godina mrzi, pohaban, strojem izrađeni orijentalni namještaj s kojim je prisiljena živjeti- i znala je da joj Seamus nije ispričao cijelu istinu. Pogledala je u svoje ruke. Premalene. Kvadrataste. Zdepasti prsti. Sve tri djevojke imale su izdužene, šiljate prste. Po čijim genima? Seamusovim? Možda. Njezine obiteljske fotografije pokazivale su oniže, zdepaste ljude. Ali bili su snažni. A Seamus je bio slab. Slab, uplašen čovjek koji se pretvorio u očajnika. Kolikog očajnika? - Nisi mi rekao sve - kazala mu je. - Želim znati. Moram znati. To je jedini način da ti pomognem.

Glave zaronjene u ruke rekao joj je ostatak. - Bože moj - plakala je Ruth. - Bože moj.

Denny se vratio "Kod Neeve" noseći kartonski pladanj sa sendvičima od tunjevine i kavom. I ovog puta recepcionarka mu mahne u pravcu Neeveina ureda. Neeve je bila zadubljena u razgovor sa svojom pomoćnicom, tim zgodnim crnim komadom. Denny im nije dozvolio da ga otpuste. Otvorio je torbu, izvadio sendviče i pitao: - Hoćete li jesti ovdje?

- Denny, ti si nas razmazio. Ovo počinje nalikovati na sobno posluživanje - rekla mu je Neeve.

Denny se smrzne, shvativši svoju grešku. Postaje previše upadljiv. Ali želio je oslušnuti ima li ona kakvih planova.

Kao odgovor na neizrečeno pitanje Neeve reče Eugeniji: - Morat ću čekati do kasno poslijepodne da bih u ponedjeljak mogla otići do Sedme avenije. Gospođa Poth dolazi u pola dva i hoće da joj pomognem da odabere nekoliko haljina.

- To će nam platiti troškove za slijedeća tri mjeseca - rekla je živahno Eugenia.

Denny presavije ubruse. Ponedjeljak kasno poslijepodne. Dobro je da to zna. Osvrnuo se po prostoriji. Malen ured. Bez prozora. Šteta. Kad bi postojao prozor na vanjskom zidu, mogao bi je gađati ravno u leđa. Ali, Charley je rekao da stvar ne smije izgledati kao namjerna. Očima preleti preko Neeve. Stvarno zgodna. Prva liga. S obzirom na sve one kuje vani, prava je šteta potrošiti ovu. Promrmljao je pozdrav i otišao, a u ušima mu je zvonilo njihovo zahvaljivanje. Recepcionarka mu plati, pridodajući redovitu širokogrudnu napojnicu. Ali sa po dva dolara po dostavi dugo treba da bi se sakupilo dvadeset tisuća, razmišljao je Denny otvarajući teška staklena vrata i izlazeći na ulicu.

Neeve je grickala sendvič i nazivala Toni Mendell u Suvremenu ženu. Saslušavši što Neeve želi, Mendell usklikne: - Bogamu, o čemu se ovdje radi? Nazvala me sekretarica Jacka Campbella i tražila istu stvar. Rekla sam joj da se i ja brinem zbog Ethel. Bit ću ti iskrena. Dala sam Jacku da vidi kopiju njezinih bilježaka jer je on njezin izdavač. Njih ti ne mogu dati, ali možeš dobiti članak. - Prekinula je Neeve u namjeri da joj zahvali.

Ali, za Boga miloga, nemoj ga pokazivati okolo. Bit će puno ljudi koji se bave krpicama koji će biti nesretni kad ga vide.

Sat kasnije Neeve i Eugenia piljile su u kopiju članka Ethel Lambston. Bio je naslovljen: "MAJSTORI I MAJSTORSKE PREVARE U MODI" i čak je i za Ethel bio opako sarkastičan. Počinjala je navođenjem triju najvažnijih modnih trenutaka u zadnjih pedeset godina: Novi izgled Christiana Diora iz 1947, Mini-suknja Mary Quant iz ranih šezdesetih i Pacifički grebeni Anthonyja della Salve 1972.


73

O Dioru Ethel je napisala: Godine 1947. moda je bila potištena, još se uvijek oslanjala na vojničku ratnu modu. Oskudan materijal; vatirana ramena; mjedena dugmad. Dior, sramežljivi mladi dizajner, rekao je da želimo zaboraviti rat. Odbacio je kratke suknje kao modu siromaštva. Pokazujući koliki je genij, imao je petlje reći nepovjerljivu svijetu da će haljina budućnosti za dnevne izlaske dosezati do trideset pet centimetara iznad zemlje.

Nije mu bilo lako. Neka kalifornijska otkačenjakinja spotaknula se pri izlasku iz autobusa o svoju dugu suknju i time izazvala provalu nacionalnog protesta protiv Novog izgleda. Ali, Dior se odupirao svojim oružjem, odnosno svojim škarama, i sezonu za sezonom predstavljao svoju dražesnu, lijepu odjeću - pokrov ispod dekoltea, priljubljene gornje dijelove haljina s neuglačanim naborima koji su se spajali s nježnim suknjama. I njegovo davnašnje predviđanje obistinilo se u kasnijoj pošasti mini-suknje. Jednoga će dana dizajneri možda shvatiti da je tajnovitost važan vodič kroz modu.

No ranih šezdesetih stvari su se promijenile. Ne možemo za sve okriviti Vijetnam i Drugi Vatikan, ali val promjene bio je u zraku i jedna engleska dizajnerka, mlada i drska, banula je na scenu, Bila je to Mary Quant, djevojčica koja nije željela odrasti, koja nikad, nikad nije željela nositi odjeću odraslih. Tako su stigle mini-suknje, zamjenjive raznobojne čarape, visoke čizme. Nastupio je uvjet da mladi nikada i ni po koju cijenu ne smiju izgledati kao stari. Na pitanje da, u vrijeme dok je bila vodeća, objasni cilj svoje mode, ona je blistavo odgovorila: Sex.

Godina 1972. označila je kraj mini-suknje. Žzne, umorne od poigravanja s donjim rubom suknje, odustale su od borbe i prebacile se na mušku odjeću.

Pojavio se Anthony della Salva sa svojim Pacifičkim grebenima. Della Salvin život nije počeo ni na kojem od sedam rimskih brežuljaka, kako vas njegovi publicisti uvjeravaju, već je rođen kao Sal Esposito, na farmi na Williamsbridge Roadu u Bronxu. Njegov osjećaj za boju možda se kultivirao dok je svome ocu pomagao pri razvrstavanju voća i povrća na kamion kojim su svoj tovar razvozili po susjedstvu. Njegova majka, Angslina, ne groftca Angelina, bila je poznata po svom iskrivljenom blebetanju: - Blagoslovi boze tvoj tata, blagoslovi boze tvoj mama. Hoces li kupi malo fini grejpa?

Sal je bio osrednji student u gimnaziji "Christopher Columbus" (to je u Bronxu, a ne u Italiji) i jedva nadahnut student na FIT-u. Tek jedan iz mnoštva, ali kako je sudba htjela, očito jedan od blagoslovljenih. Pojavio se s kolekcijom koja ga je izbacila na vrh: Linija pacifičkih grebena, njegova jedna jedina izvorna ideja.

Ali kakva ideja! Della Salva je u jednom, izvanrednom nastupu vratio modu na njezin put. Svi koji su bili na njegovoj modnoj priredbi 1972. još se sjećaju utiska što ga je izazvala njegova odjeća koja je izgledala kao da lebdi na modelima: tunike s lepršavim umecima za ramena, vunene haljine za poslijepodne, krojene tako da su oblagale i isticale tijelo, upotreba plisiranih rukava u tonovima koji su svjetlucali i prelijevali se na svjetlu. I njegove boje. Odabrao je boje tropskog života Tihog oceana, koraljnih stabala i podvodnog bilja i životinja i posudio od njih uzorke što im ih je dala priroda da bi stvorio vlastiti egzotični dizajn, ponekad briljantno drzak, ponekad srebrnkasto- plavo prigušen. Dizajner Linije pacifičkih grebena zaslužuje sve počasti što ih industrija mode može iskazati.

Na tom mjestu Neeve se nevoljko nasmiješi. - Salu će se dopasti što Ethel piše o pacifič-kim grebenima - rekla je - ali ne znam za ostalo. On je toliko mnogo lagao, toliko da je sebe uvjerio da je rođen u Rimu i da je njegova majka papinska grofica. S druge strane, iz onoga što je prekjučer uvečer rekao, on je takvo što i očekivao. Svi se pjevče time kako su im rodite-


74

lji u ono vrijeme bili nešto. On će vjerojatno pronaći na kojem su brodu njegovi stari dojedrili do Ellis Islanda i sigurno će joj odgovoriti.

Nakon što je prikazala gigantske modne trendove prema onome kako ih ona vidi, Ethel nastavlja svoj esej razotkrivanjem cijelog društva dizajnera koji ne poznaju razliku između "dugmeta i rupice", a unajmljuju nadarene mlade ljude da za njih kreiraju i izvode linije; otkrivanjem urote dizajnera da odabiru lakši put i svakih nekoliko godina pokušavaju preo-krenuti modu naglavce, pa makar to izgledalo i poput odijevanja ostarjelih udovica kao plesačica kan-kana; izrugivanje kravetina koje slijede modu i koje su u stanju tresnuti na stol tri ili četiri tisuće dolara za kaput u koji je utrošeno manje od dva metra gabardena.

Onda je Ethel svoje topove usmjerila prema Gordonu Steuberu:

Požar u kompaniji Triangle Shirtwaist 1911. otkrio je javnosti stravične radne uvjete tekstilnih radnika. Zahvaljujući Međunarodnom sindikatu proizvođača ženske odjeće, ILGWLT-u, modna industrija postala je poljem u kojem nadareniji ljudi mogu ostvariti pristojne prihode. No neki vlasnici manufaktura pronašli su načina da povećaju svoj profit nauštrb bespomoćnih. Nove radionice nacrno nalaze se u južnom Bronxu i u Long Island Cityju. Ilegalni useljenici, mnogi od njih gotovo još djeca, rade za bijedne nadnice jer nemaju dozvole za rad, a boje se protestirati. Jedan od takvih prevarantskih poslodavaca jest i Gordon Steuber. Mnogo, mnogo više o Steuberu u narednom nastavku, ali zapamtite: kad god na sebe navučete jedno od njegovih odijela, sjetite se djevojčice koja ga je šila. Ona vjerojatno nema ni za pristojan obrok.

Članak završava odom pohvalnicom Neeve Kearny iz "Kod Neeve" koja je potaknula istragu protiv Gordona Steubera i koja je iz svog dućana izbacila njegove artikle.

Neeve pretrči pogledom preko preostalog dijela članka koji je govorio o njoj, a potom odloži papire. Očešala se o svakog od glavnijih dizajnera u branši. Možda se uplašila i odlučila da pobjegne dok se prašina ne slegne. Počinjem se čuditi.

- Može li Steuber tužiti nju i taj magazin? - upita Eugenija.

- Istina je najbolja obrana. Oni očito imaju sve potrebne dokaze. Ono što mene zaista ubija jest da je, svemu tome usprkos, Ethel kupila jedan od njegovih kostima kad je zadnji put bila ovdje, onaj što smo ga propustile poslati natrag.

Zazvoni telefon. Trenutak kasnije u interfonu zabruji glas recepcionarke. - Gospodin Jack Campbell za vas, Neeve.

Eugenija digne pogled: - Da samo vidiš kakav ti je izraz. - Zgužvanim papirima pokupila je ostatke sendviča i šalice kave i bacila ih u koš za otpatke.

Neeve pričeka dok se vrata nisu zatvorila i onda digne slušalicu. Nastojala je zvučati uobičajeno kad je progovorila: - Neeve Kerney. Zaprepaštena, shvatila je da govori bez daha.

Jack je odmah prešao na stvar: - Neeve, možete li večeras sa mnom izaći na večeru? - Nije čekao odgovor. - Zapravo sam imao plan da vam kažem kako imam neke bilješke Ethel Lambston, pa da bismo ih možda mogli zajedno pregledati, ali prava istina je u tome da vas ja želim vidjeti. Neeve je bila zbunjena kad je shvatila kako joj srce udara. Dogovorili su se da se sretnu u sedam kod Carlylea.

Ostatak poslijepodneva postao joj je neočekivano naporan. U četiri Neeve je sišla u salon i počela preuzimati mušterije. Bila su to sve nova lica. Jedna mlada djevojka, koja nije mogla imati više od devetnaest godina, kupila je večernju haljinu za tisuću i četiristo dolara i koktel-haljinu za devet stotina dolara. Bila je veoma ustrajna u tome da joj upravo Neeve pomogne pri odabiru. - Znate - povjerila joj se - jedna od mojih prijateljica radi u Suvremenoj ženi i vid-


75

jela je jedan članak koji će biti objavljen idućeg tjedna. Tamo piše da vi u svom malom prstu imate više znanja o modi negoli većina dizajnera na Sedmoj aveniji i da vi nikada ljude ne vodite krivo. Kad sam to ispričala mami, ona me amo poslala.

Dvoje novih kupaca imalo je istu priču. Netko je poznavao nekoga tko im je rekao za članak. U šest i trideset Neeve s olakšanjem na vrata objesi natpis "ZATVORENO". - Počinjem misliti da bi najbolje bilo da jadnu Ethel ostavimo na miru - rekla je. - Ona vjerojatno zna svoje stvari plasirati u javnost bolje nego da ja objavim reklamu na svakoj stranici Ženske mode.

Nakon posla Doug Brown je, idući u apartman Ethel Lambston, svratio u mali supermarket. Bilo je šest i trideset kad je, okrećući ključ u bravi, začuo upornu zvonjavu telefona.

U prvi mah odlučio je da se ne obazire na nj, kao što je to činio cijeli prošli tjedan. No, kako mu je on nemilosrdno nastavio derati kožu, pokolebao se. To što Ethel nikome nije dozvoljavala da se javlja na njen telefon, to je bilo jedno. Ali, nakon tjedan dana, zar ne bi bilo logično da to ona pokušava dobiti njega?

Odložio je vrećice u kuhinju. Oštra se zvonjava nastavljala. Konačno je digao slušalicu: - Halo.

Glas s druge strane bio je nejasan i grlen. - Moram razgovarati s Ethel Lambston.

- Ona nije ovdje. Ja sam njezin nećak. Želite li ostaviti poruku?

- U to se možete kladiti. Recite Ethel da njezin bivši duguje mnogo novaca krivim ljudima i ne može im platiti sve dok plaća njoj. Ako ona ne oslobodi Seamusa plaćanja, oni će joj dati lekciju. Recite joj da bi se poprilično mogla namučiti tipkajući polomljenim prstima.

Začulo se klik i linija zamre.

Doug spusti slušalicu na podlogu i strovali se na kauč. Osjetio je znoj po čelu, pod pazuhom. Prekrižio je ruke kako bi ih spriječio da drhte. Što da radi? Je li taj poziv bio prava prijetnja ili trik? Nije se na to mogao oglušiti. A nije želio zvati policiju. Oni bi se mogli početi raspitivati.

Neeve Kearny.

Ona je bila ta koja je brinula zbog Ethel. Njoj će reći za taj poziv. Može joj se pokazati kao uplašeni, zabrinuti rođak koji traži savjet. Na taj način, bez obzira na to bio to trik ili je bilo ozbiljno, moći će se pokriti.

***

Eugenija je zaključavala ormariće s finim nakitom za odjeću, kadli u dućanu zazvoni telefon. Ona podigne slušalicu. - Za vas, Neeve. Izgleda strašno uzbuđeno.

Myles! Još jedan srčani udar? Neeve pojuri do telefona: - Da?

Ali, bio je to Douglas Brown, rođak Ethel Lambston. U njegovu glasu nije bilo ni truna uobičajene sarkastičke drskosti. - Gospođice Kearny, pada li vam išta na pamet, gdje bih mogao pronaći svoju tetu? Upravo sam se vratio u njen stan, kadli zazvoni telefon. Neki momak mi je rekao da je upozorim da Seamus, to je njen bivši muž, duguje mnogo novaca i da ne može platiti dok plaća njoj. Ako ona ne oslobodi Seamusa plaćanja, oni će joj dati lekciju. Mogla bi se poprilično namučiti tipkajući polomljenim prstima, vele.

Douglas Brown zvučao je kao da je na rubu suza. - Gospođice Kearny, moramo upozoriti Ethel.


76

Kad je Doug spustio slušalicu, znao je da je izveo dobar potez. Na savjet kćerke bivšeg policijskog komesara, on će sada nazvati policiju i prijaviti prijetnju. U očima policije on će sada ispasti prijatelj obitelji Kearny.

Posegnuo je za telefonom, kadli on ponovno zazvoni. Ovog puta podigao je slušalicu bez oklijevanja.

Policija je zvala njega.

***

Myles Kearny nastojao se u petak izgubiti iz vida na bilo koji mogući način. Lupe, njihova dugogodišnja pospremačica bila je u kući čitav dan, prala i laštila, usisavala i ribala.

Kad je Lupe stigla, noseći u ruci jutarnju poštu, Myles se povukao u salon. Stiglo je još jedno pismo iz Washingtona koje ga je požurivalo da prihvati dužnost šefa Agencije za suzbijanje droge.

Myles osjeti kako mu stari adrenalin teče venama. Šezdeset osam. I nije baš tako star. Pa da zagrize u posao koji traži djelovanje? Neeve. Previše sam je nakljukao pričama o ljubavi na prvi pogled, reče sam sebi. -Većini ljudi to baš i ne ide tako. Ne budem li ja stalno oko nje, ona će se moći uključiti u stvarni svijet.

Naslonio se u stolicu za radnim stolom, staru, udobnu kožnu stolicu što ju je šesnaest godina imao u svom uredu dok je bio policijski komesar. Pristaje mom debljem kraju, mislio je. Ako odem u Washington, ponijet ću je sa sobom.

U predvorju je čuo zvuk usisivača. Ne želim to slušati cijeli dan, pomisli. Nagonski nazove svoj stari broj, komesarov ured, predstavi se tajnici Herba Schwartza i trenutak kasnije bio je u vezi s njime.

- Myles, što ti je na pameti?

- Prvo ja pitam - uzvrati Myles. - Kako je Tony Vitale? - Mogao je sebi predočiti Herba: onižeg stasa, sitne građe, mudrih i prodornih očiju, blistava intelekta, nevjerojatne sposobnosti zora cijele slike. I najviše od svega, pravi-pravcati prijatelj.

- Još uvijek nismo načisto. Ostavili su ga da umre, ali, vjeruj mi, oni imaju pravo misliti da znaju što rade. Ali, momak je sjajan. Protiv svih pravila, liječnici misle da će se izvući. Ići ću kasnije da ga vidim. Ideš i ti?

Dogovorili su se da se nađu za ručkom.

Uz sendviče s puretinom u baru kraj bolnice Sv. Vincenta, Herb je ukratko obavijestio Mylesa o skoroj sahrani Nickyja Sepettija. - Sve smo pokrili. FBI je pokrio. Ali, ne znam, Myles. Bez obzira na nebeski sud, ja mislim da je Nicky prastara stvar. Sedamnaest godina previše je kad si izvan optjecaja. Cijeli se svijet promijenio. U starim danima rulja se nije bavila drogama. Sada se kupaju u njima. Nickyjev svijet više ne postoji. Da je poživio, njegovi bi ga dali ustrijeliti.

Nakon ručka otišli su u odjel za intenzivnu njegu u bolnici Sv. Vincenta. Ubačeni detektiv Antonio Vitale bio je sav umotan u zavoje. Intravenozna tekućina kapala mu je u vene. Aparati su očitavali njegov krvni tlak, otkucaje srca. U čekaonici su bili njegovi roditelji.

- Dozvoljavaju nam da ga vidimo na nekoliko minuta svakih sat vremena- rekao je njegov otac. - Izvući će se on. - U njegovu glasu bila je čista vjera.

- Nije lako ubiti čvrstog policajca - rekao mu je Myles dok su se rukovali.


77

Tonyjeva majka progovori: - Komesaru. - Govorila je Mylesu. On htjede pokazati na Herba, ali zaustavi ga Herbov blag i odrečan pokret. - Komesaru, mislim da nam Tony nešto pokušava reći.

- Rekao nam je ono što nam je bilo potrebno da čujemo. Da Nicky Sepetti nije dao nalog za moju kćer.

Rosa Vitale odmahne glavom. - Komesaru, s Tonyjem sam u ova zadnja dva dana bila svakih sat vremena. To nije dovoljno. Ima još nešto što želi da znamo.

Uz Tonyja je bila straža po dvadeset četiri sata na dan. Herb Schwartz da glavom znak mladom detektivu koji je sjedio u sobi medicinskih sestara na odjelu za intenzivnu njegu. - Slušajte ga - rekao mu je.

Myles i Herb zajedno su sišli liftom. - Što misliš? - pitao je Herb. Myles slegne ramenima. - Ako postoji išta čemu sam naučio vjerovati, to je majčinski instinkt. - O tome je mislio i onog davnog dana kad mu je majka rekla da bi morao posjetiti onu divnu obitelj koja mu je dala utočište za vrijeme rata. - Mnogo je toga što je Tony mogao saznati one noći. Mora da su o svemu pričali kako bi se Nicky osjetio kao da je u toku stvari. - Tada mu padne na pamet. - Oh, Herb, uzgred, Neeve me gnjavi zbog neke njoj poznate spisateljice koja je nestala iz vidokruga. Reci momcima da je drže na oku, hoćeš li? Oko šezdeset godina. Što šezdeset pet, sto sedamdeset. Dobro se oblači. Kosa obojena sivo-plava. Težina oko šezdeset pet. Ime Ethel Lambston. Vjerojatno je nekome upropastila život jer pravi neke intervjue za novine, ali...

Lift se zaustavio. Izašli su u predvorje, a Herb izvadi bilježnicu. - Sreo sam tu Lambston u Gracie Mansonu. Davala je Mayoru silnu reklamu i sad je stalno u njega. Malo ćaknuta, je li?

- Shvatio si. Obojica se nasmiju.

- Zašto se Neeve brine za nju?

- Jer se kune da je Lambstonova u prošli četvrtak ili petak otišla od kuće bez zimskog kaputa. Ona svu odjeću kupuje u Neeve.

- Možda je išla na Floridu ili na Karibe i nije sa sobom željela vući kapute - pretpostavio je Herb.

- To je jedna od mnogo mogućnosti na koje sam upozorio Neeve, ali ona tvrdi da je sva odjeća koja nedostaje iz ormara Ethel Lambston zimska, a Neeve je poznaje.

Herb se namršti. - Možda je Neeve nešto napipala. Daj mi još jednom opis.

Myles se vrati kući u mir i opuštenost blještavo čistog stana. U šest i trideset nazvala ga je Neeve, a njezin poziv istodobno ga je i razveselio i uznemirio: - Ideš van na večeru. Dobro. Nadam se da će ti biti zanimljivo.

Potom mu je rekla da ju je nazvao nećak Ethel Lambston. - Rekla si mu da prijetnju prijavi policiji. Tako i treba. Ona je možda zaista izgubila živce i otišla. Razgovarao sam danas s Herbom o njoj. Reći ću mu i za ovo.

Myles se za večeru opskrbio voćem, krekerima i čašom periera. Dok je jeo i pokušavao se usredotočiti na teme uhvatio je sebe kako se sve više ljuti na sebe što je tako nehajno odbacivao kćerkin instinkt da je Ethel Lambston u ozbiljnoj nevolji.

Natočio je još jedan perier i posvetio se samom središtu svoje nelagode. Taj prijeteći telefonski poziv što ga je prijavio nećak, nije imao prizvuk istinitosti.


78

***

Neeve i Jack Campbell sjedili su u sali za večere u Carlylea. Presvukla je odjeću što ju je imala na poslu i odjenula meku haljinu raznobojnog tiskanog uzorka. Jack je naručio pića, za sebe čistu votku - martini s maslinama, čašu šampanjca za Neeve. - Podsjećate me na pjesmu "Zgodna djevojka je kao pjesma" - rekao je. - Ili se danas sve djevojke nazivaju zgodnima? Bi li vam više odgovaralo biti lijepa osoba?

- Dovoljno je ovo iz pjesme.

- Je li to jedna od haljina što je na sebi imaju manekene u vašem izlogu?

- Vrlo ste pronicljivi. Kad ste ih vidjeli?

- Sinoć. I nisam bio samo u prolazu. Bio sam silno znatiželjan. - Nije izgledalo da se Jack Campbell pri tom priznanju osjeća nelagodno. Neeve ga odmjeri. Večeras je nosio tamnoplavi sako s blagim kredastim prugama. Nesvjesno je kimala u znak odobravanja za njegov vanjski izgled, kravatu od Hermsa koja je potpuno pristajala uz plavu, po narudžbi šivanu košulju sa čistim zlatnim dugmima na rukavima.

- Imam li prolaz? - upitao ju je.

- Neeve se nasmiješi. - Malo je muškaraca koji znaju nositi kravatu koja im zbilja ide uz sako. Ja sam svom ocu godinama izabirala kravate. Konobar je donio pića. Jack pričeka da se on udalji, a onda reče: Želio bih da me naučiš nekim stvarima. Za početak, odakle to ime Neeve?

- To je keltsko ime. Ono se zapravo piše N-I-A-M-H, a izgovara "Neeve". Odavno sam odustala da to objašnjavam, ali kad sam otvarala dućan naprosto sam odabrala da napišem onako kako se izgovara. Nemate pojma koliko sam sebi uštedjela vremena, a da ne govorim o tome koliko bih se ljutila na ljude koji bi me zvali Nim-ah.

- A tko je bila prvotna Neeve?

- Boginja. Neki kažu da pravo značenje tog imena jest "jutarnja zvijezda". Meni najdraža legenda o njoj jest ona po kojoj se ona spustila na zemlju da za sebe uzme momka kojeg je željela. Dugo su bili sretni, a onda je on poželio da ponovno posjeti zemlju. Bilo mu je prorečeno da će onog trenutka kad nogama dodirne zemlju poprimiti svoju pravu dob. Ostalo možete pogoditi. Pao je s konja i jadnoj Niamh od njega je preostala samo vreća kostiju, vratila se u nebo.

- Radite li vi tako sa svojim obožavateljima?

Oboje se nasmiju. Neeve je izgledalo da je to bilo zbog uzajamnog zadovoljstva što su razgovor o Ethel Lambston ostavili postrani. Ona je Eugeniji rekla za telefonski poziv i, začudo, ona ga je shvatila umirujućim. - Ako je Ethel dobila takav poziv, onda mi to kazuje da je ona zaista odlučila da se izgubi dok se stvari ne smire. Vi ste rekli njezinu nećaku da sve prijavi policiji. A vaš je otac tamo u vrhu. Vi ne možete učiniti ništa više. Ja se kladim da se dobra stara Ethel povukla u neki ljetnikovac.

Neeve je željela u to povjerovati. Odagnala je Ethel iz svoje svijesti, pijuckala šampanjac i smiješila se preko stola Jacku Campbellu.

Dok su uživali remuladu od celera, razgovarali su o djetinjstvu. Jackov otac bio je pedi-jatar. Jack je odrastao u predgrađu Omahe. Ima jednu stariju sestru koja još uvijek živi u bli-zini roditelja. - Tina ima petoro djece. Noći su u Nebraski hladne. - Dok je išao u gimnaziju, preko ljeta je radio u knjižari i tu se oduševio izdavaštvom. - I tako sam nakon Northwesterna prešao u Chicago i prodavao udžbenike za koledže. To je dovoljno za dokaz muškosti. Dio


79

posla sastoji se u tome da vidiš da li koji od profesora kojima prodaješ knjige, možda i sam piše kakvu knjigu. Jedna od njih gnjavila me sa svojom autobiografijom. Napokon sam joj rekao: "Gospođo, suočite se s ovime: vi ste imali veoma dosadan život." Tužila me šefu.

- Jesi li izgubio posao? - upita Neeve. - Ne. Unaprijedili su me u urednika.

Neeve pogleda po prostoriji. Blaga otmjenost okružja; ukusno kinesko posuđe, lijepi srebrnasti damastni stolnjaci; cvjetni aranžmani. Osjećala se divno, bezrazložno sretnom. Uz janjeću plećku ona je Jacku pripovijedala o sebi. - Moj se otac borio i nogama i rukama da me pošalje na koledž, ali ja sam voljela biti kod kuće. Išla sam u Mount St. Vincent provela jedan semestar u Engleskoj, na Oxfordu, onda godinu dana u Perugi. Preko ljeta i poslije škole radila sam u prodavaonicama odjeće. Uvijek sam znala što želim. Moja varijanta dobrog provoda bila je otići na modnu reviju. Ujak Sal bio je sjajan. Otkako mi je majka umrla, on je neprekidno po mene slao automobil da me vozi gdje god se pokazuju modne kolekcije.

- Čime se baviš u slobodno vrijeme? - upita Jack.

Pitanje, je bilo previše obično. Neeve se nasmiješi jer je znala zašto je to pita. - Četiri ili pet ljetnih praznika dijelila sam jednu kuću u Hamptonsu - rekla mu je. - To je bilo sjajno. Prošle sam godine preskočila jer je Myles bio bolestan. Zimi odlazim na barem dva tjedna na skijanje u Vail. Bila sam u veljači.

- S kime tamo odlaziš?

- Uvijek sa svojom najboljom prijateljicom Julie. Ostali su promjenjivi.

On upita bez okolišanja: - A muškarci?

Neeve se nasmije. - Isti si kao Myles. Kunem se da bi on bio najsretniji kao otac mladenke. Naravno, imala sam mnogo izlazaka. Gotovo kroz cijeli koledž išla sam s jednim istim dečkom.

-.I što se dogodilo?

- On je otišao na Harvard na studij biznisa, a ja sam se počela baviti svojim dućanom. Naprosto je svatko uplovio u vlastiti svijet. Zvao se Jeff. Onda je bio jedan Richard. Stvarno fino biće. Ali, prihvatio je posao u Visconsinu, a ja sam znala da nema načina da zauvijek napustim "Veliku jabuku," pa od te ljubavi nije bilo ništa. - Nasmijala se. - Najbliže što sam bila zarukama bilo je prije nekoliko godina. S Geneom. Razišli smo se na nekoj dobrotvornoj priredbi na Intrepidu.

-To je brod?

- A-ha. Usidren je na Hudsonu na Zapadnoj pedeset i šestoj. U svakom slučaju, bio je to vikend što ga je organizirala stranka za Praznik rada: crne kravate, tone ljudi. Kunem se, znam devedeset posto stalnih posjetilaca takvih priredbi. Gene i ja razdvojili smo se u gužvi. Nisam bila zabrinuta. Znala sam da ćemo se već nekako pronaći. A kad smo se našli, on je bio ljut. Da sam se ja trebala malo više potruditi da ga nađem, veli. Tu mi se otkrila jedna njegova strana s kojom nisam imala namjeru živjeti. - Neeve slegne ramenima. - Puka istina je u tome što mislim da niti jedan od njih nije za mene bio pravi.

- Do sada - nasmijao se Jack. - Počinjem vjerovati da si ti zaista ona Neeve iz priče koja obožavatelje ostavlja za sobom, a sama jaši dalje. Nisi me zapravo zasula pitanjima o meni, ali ja ću ti sam reći. I ja sam dobar u skijanju. Zadnjih nekoliko božićnih praznika odlazio sam u Arosu.


80

Sada razmišljam o tome da pronađem neko mjesto za ljetovanje gdje bih mogao jedriti. Možda bi bilo dobro da mi pokažeš Hamptons. Kao i ti i ja sam nekoliko puta dolazio blizu toga da se smirim. Zapravo, prije nekoliko godina bio sam i zaručen.

- Na meni je red da pitam: što se dogodilo? - reče Neeve.

Jack slegne ramenima. - Čim joj je dijamant bio na prstu, ona je postala posesivna mlada gospođica. Shvatio sam da bih tu vrlo brzo ostao bez prostora za disanje. Ja sam veliki poklonik savjeta za brak što ga je dao Kahlil Gibran.

- Nešto kao "stupovi hrama stoje odvojeno"? - upita Neeve.

Za nagradu dobila je izraz na njegovu licu pun zadivljenog uvažavanja. - Baš tako.

Pričali su dok nisu završili s malinama, a onda su ispili i kavu prije no što su počeli razgovarati o Ethel. Neeve ispriča Jacku o telefonskom pozivu nećaka Ethel Lambston i o mogućnosti da se Ethel negdje krije. - Moj tata je u vezi sa svojim odjelom u policiji. On će im reći da istraže tko to prijeti. A, iskreno govoreći, zaista mislim da bi Ethel trebala tog jadnička osloboditi plaćanja alimentacije. Odvratno je sve te godine od njega ubirati novac. Ona tu alimentaciju treba koliko i kruh rupu.

Jack iz džepa izvuče presavijenu kopiju članka. Neeve mu reče da ju je već vidjela. - Biste li vi to nazvali skandaloznim? - pitao je Jack.

- Nikako. Ja bih to nazvala smiješnim i reskim i sarkastičnim i čitljivim i moguće klevetničkim. U tom članku nema nijedne stvari koju svi iz te branše već ne znaju. Nisam sigurna kako će reagirati ujak Sal, ali, znajući ga, on će činjenicu da je njegova majka prodavala voće pretvoriti u umjetnost. Brine me Gordon Steuber. Slutim da bi on mogao biti zao. Ostali dizajneri o koje se Ethel očešala? Što reći? Svi osim nekolicine znaju da dizajneri iz konfekcije ne mogu konkurirati. Njima je samo do užitka zbog igara u poslu.

Jack kimne glavom. - Naredno pitanje. Smatraš li da se išta iz ovog članka može pretvoriti u eksplozivnu knjigu?

- Ne. Čak niti Ethel to ne bi mogla izvesti.

- Imam fascikl izvadaka iz tog članka. Još nisam bio u prilici da ih proučim. - Jack da znak da im donesu račun.

Preko puta Carlylea čekao je Denny. To će potrajati. Znao je to. Slijedio je Neeve dok je išla niz Aveniju Madison do hotela, ali tu apsolutno nije bilo prilike da joj se približi. Previše ljudi. Sve neke veličine na povratku kući s posla. Sve da je i bio u prilici da je napadne, izgledi da bi ga netko mogao zaustaviti bili su prejaki. Jedina nada bila mu je da bi Neeve mogla izaći sama, možda odšetati do gradskog autobusa ili čak otpješaćiti do kuće. Ali, kad je izišla, bila je s nekim tipom i zajedno s njime ušla u taksi.

Od razočaranosti lice mu je poružnjelo pod naslagama prljavštine pomoću koje se uklopio među ostale pijance u tom dijelu grada. Ako ovakvo vrijeme potraje, ona će stalno biti po taksijima. Preko vikenda je radio. Ni na koji način nije smio riskirati da na poslu privuče pažnju na sebe. To je značilo samo to da se oko zgrade u kojoj je stanovala morao motati izjutra, za slučaj da ona ode do prodavaonice ili izađe na trčanje, ili pak nakon šest sati poslijepodne.

To je ostavio za ponedjeljak. Napustio je modno središte. Na neki je način u kostima osjećao da će se stvar baš tu i okončati. Kliznuo je kroz vrata, zbacio pohabani kaput, otro lice i ruke prljavim ručnikom, ugurao kaput i ručnik u torbu i uputio se u bar u Trećoj aveniji. Utroba mu je vapila za "betonom" od viskija i piva.


81

Bilo je deset sati kad se taksi zaustavio pred kućom Schwab. - Tata već sigurno na glavi ima kapicu za spavanje - rekla je Neeve Jacku. Zanima li te da to vidiš?

Deset minuta kasnije bili su u radnoj sobi i pijuckali brendi. Neeve je znala da nešto nije u redu. Mylesov izraz bio je zabrinut čak i dok je neobavezno ćaskao s Jackom. Osjećala je da joj ima reći nešto o čemu nije htio sada razgovarati.

Jack je pripovijedao Mylesu o tome kako su se on i Neeve susreli u avionu. - I tako je brzo odjurila da nisam stigao uzeti njezin broj. A kaže da nije stigla na avion koji je hvatala.

- Moram reći da sam bio oduševljen kad mi je nekidan prišla na koktelu i raspitivala se za Ethel Lambston. Iz onoga što mi je Neeve ispričala shvaćam da vam Ethel nije jedno od najdražih bića, gospodine Kearny?

Neeve uzdahne vidjevši promjenu na Mylesovu licu. - Jack - rekao je - jednoga dana ja ću se naučiti tome da slušam Neeveinu intuiciju. Okrenuo se Neevei. - Nazvao je Herb prije nekoliko sati. Pronađeno je tijelo u Morison State Parku u Rockland Countyjy. Odgovara Ethelinu opisu. Pozvali su njezina nećaka da je identificira.

- Što joj se dogodilo? - prošapta Neeve. - Prerezan joj je vrat.

Neeve zatvori oči. - Znala sam da nešto nije u redu. Znala sam!

- Bila si u pravu. Izgleda da već sada imaju žestoku sumnju. Kad je susjeda koja stanuje iznad nje vidjela policijska kola, dojurila je odozgo.

Izgleda da je Ethel prošlog četvrtka poslijepodne imala strahovitu svađu sa svojim bivšim mužem. Očito, otada je nitko nije vidio. U petak je iznevjerila svoje dogovorene sastanke s tobom i sa svojim nećakom.

Myles dopije ostatak svog brendija i ustane da ponovno napuni čašu. - U načelu ne nalijevam drugi brendi, ali momci iz odjela za ubojstva iz postaje Dvadesetog okruga žele s tobom razgovarati. A iz ureda okružnog tužioca u Rockland Countyju zovu te da dođeš tamo i pogledaš odjeću što ju je Ethel nosila. Radi se o tome da znaju da je tijelo nakon smrti preneseno. Rekao sam Herbu da si ti primijetila činjenicu da nijedan od njezinih kaputa ne nedostaje, a da je ona sve stvari kupovala samo u tebe. S odjeće što ju je imala na sebi otkinute su sve etikete. Žele da ti prepoznaš je li koja od tih stvari tvoja. Dovraga, Neeve - uzviknuo je Myles. - Ne dopada mi se pomisao da budeš svjedokom ubojstva.

Jack Campbell dohvati čašu da je iznova napuni. - Ni meni - rekao je tiho.

9.

U neko doba tokom noći vjetar se promijenio i dopuhao nisko ovješene oblake preko Atlantika. Nedjelja je svanula s dobrodošlicom zlaćenom suncu. No zrak je, neprimjereno tom godišnjem dobu, još uvijek bio hladan, a meteorolozi CBS-a upozoravali su da će se oni oblaci vratiti i da je poslijepodne moguća čak i snježna oluja. Neeve skoči iz kreveta. U sedam i trideset dogovorila je trčanje s Jackom.

Navukla je trenirku, riboksice, vezala kosu u konjski rep. Myles je već bio u kuhinji. Namrgodio se.

- Naprosto ne volim da ovako rano trčiš sama. - Nisam sama.

Myles digne pogled. - Shvaćam. Brzo guramo, nema što. Dopada mi se momak, Neeve.

Nalila je soka od naranče. - Nemoj sad gajiti nade. Tebi se dopadao i onaj burzovni djelatnik.


82

- Nisam za onoga rekao da mi se dopada. Samo sam rekao da se doimlje pristojno. To je razlika. - Myles se okani šale. - Neeve, razmišljao sam. Više smisla ima ako odeš do Rockland Countyja i porazgovaraš s tamošnjim detektivima prije nego sjedneš s našim momcima.

Ako si ti u pravu, onda odjeća što ju je Ethel Lambston imala na sebi dolazi iz tvog dućana. To je prva stvar koju smo dogovorili. Po mom uvjerenju, nakon toga ćeš ići i najpomnije pročešljati njen ormar i ustanoviti što zapravo nedostaje. Znamo da u odjelu za ubojstva stvar svode na bivšeg muža, ali ništa ne možeš uzeti zdravo-za-gotovo.

Zazvonio je interfon. Neeve digne slušalicu. Bio je to Jack. - Odmah silazim - rekla mu je.

- Kad bi ti išao u Rockland County? - pitala je Mylesa. - Zbilja moram biti malo i na poslu.

- Odgovara mi rano poslijepodne. - Na njezino iznenađenje Myles doda: - Na Kanalu jedanaest prenose pogreb Nickyja Sepettija. Želim sjediti u prvom redu.

***

Denny je u sedam sati zauzeo svoju poziciju. U sedam i dvadeset devet zapazio je nekog visokog momka u opremi za trčanje kako ulazi u kuću Schwab. Nekoliko minuta kasnije Neeve Kearny pojavljuje se s njime. Počinju trčati prema parku. Denny opsuje tiho, ispod glasa. Samo da je bila sama. Presjekao je na drugu stranu kroz park. Bio je gotovo posve pust. Mogao ju je srediti ma gdje. Potražio je pištolj u džepu. Prošle noći kad se vraćao u svoju sobu, Big Charley je bio parkiran preko puta i čekao ga. Charley je spustio staklo i kroz vrata mu pružio smeđu papirnatu vrećicu. Denny je uzme, a prsti mu osjetiše obličje pištolja.

- Kearny je počela praviti probleme - rekao je Big Charley. - Više nije važno hoće li sličiti na nesretan slučaj ili ne. Sredi je kako god možeš.

Sada ih je naumio slijediti kroz park, pucati u oboje. To se možda neće dopasti Big Charieyu.

Denny počne hodati u suprotnom pravcu. Danas je bio odjeven u preveliku trenirku koja mu je visila do koljena, poderane hlače, kožne sandale i kapu sa šiltom koja je nekada bila svijetložuta. Ispod nje je imao sivu vlasulju, čuperci masne sive kose padali su mu preko čela. Izgledao je kao narkić pomaknute pameti. U drugoj pretvorbi izgledao je kao alkić. Na taj način nitko se ne bi mogao sjetiti kako se uvijek isti čovjek motao oko kuće Neeve Kerney.

Dajući znak na skretanju za podzemnu željeznicu u Sedamdeset i druugoj ulici, pomislio je: morat ću od Big Charleya tražiti još novaca zbog troškova za garderobu.

***

Neeve i Jack ušli su u park na Sedamdeset i devetoj ulici i počeli trčati prema istoku, potom prema sjeveru. Kad su stigli do muzeja Metropolitan, Neeve instinktivno iznova poče sjeći prema zapadu. Nije željela proći kraj mjesta na kojem je ležala njezina majka. No, na Jackov zbunjen pogled rekla je: - Oprosti, ti vodiš.

Nastojala je pogled držati čvrsto prema naprijed, ali nije se mogla oduprijeti tome da pogledava na zemljište kraj još uvijek golih stabala. Dan kad majka nije došla po nju u školu. Upraviteljica sestra Maria, odvela ju je u svoj ured i predložila joj da, dok čeka, počne raditi domaću zadaću. Bilo je skoro pet sati kad je Myles došao po nju. Dotada ona je već bila uvjerena da nešto nije u redu. Majka nikada nije kasnila.


83

Trenutak kad je digla pogled i vidjela Mylesa kako stoji iznad nje; njegove oči obrublje-ne crvenim; njegov izraz pomiješana gnjeva i tuge, znala je. Podigla je ruke prema njemu. - Je li mama umrla?

- Siroto moje dijete - rekao je Myles dok ju je dizao i pritiskao uza se. - Jadno moje dijete.

Neeve je osjetila kako joj se u očima cakle suze. Davši se u brz trk, protrčala je kraj mirne uličice, kraj dodatka Matropolitana u kojem je bila postava egipatske zbirke. Usporila je tek nadomak rezervoara.

Jack je držao korak. Sada ju je uzeo za ruku. - Neeve. - Nije bilo odgovora. Kad su okrenuli prema zapadu, pa prema jugu, sada već svodeći korak na brže hodanje, ispričala mu je za Renatu.

Iz parka na Sedamdeset i devetoj ulici izašli su isprepletenih prstiju.

***

Kad je u subotu u sedam ujutro uključila radio, Ruth je čula vijesti o smrti Ethel Lambston. U ponoć je bila uzela tabletu za spavanje i narednih je sati spavala teškim drogiranim snom prepunim teško zapamtljivih mora. Seamus uhićen. Seamus na sudu. Ta đavolica, Ethel, svjedoči protiv njega. Prije mnogo godina Ruth je radila u sudskom uredu i vrlo je dobro poznavala tu vrstu optužbe koja bi se mogla namjestiti protiv Seamusa.

No, slušajući vijesti na radiju i odlažući šalicu čaja iz drhtavih prstiju, shvatila je da nema što dodati do: ubojstvo.

Odgurnula je stolicu od stola i odjurila u spavaću sobu. Seamus se upravo budio. Tresući glavom, rukama je prolazio preko lica, karakteristični pokreti koji su joj uvijek išli na živce.

- Ubio si je! - vrisnula je. - Kako da ti pomognem kad mi ne želiš reći istinu?

- O čemu ti govoriš?

Uključila je radio. Spiker je opisivao kako je i gdje Ethel pronađena. - Ti si djevojke godinama odvodio na piknike u Morrison State Park vrištala je. - To mjesto poznaješ kao vlastii džep. A sada mi reci istinu! Jesi li je ubio?

Sat kasnije, paraliziran strahom, Seamus ode do kafea. Pronađeno je tijelo Ethel Lambston. Znao je da će policija doći k njemu.

Jučer je Bryan, pipničar, radio dvije smjene. Da mu pokaže svoju ozlovoljenost, ostavio je bar prljav i nesređen. Mlađi Vijetnamac koji je držao kuhinju već je bio na svom mjestu. Barem je on zdušno radio. Jeste li sigurni da je trebalo da dođete, gospodine Lambston? - pitao ga je. - Još uvijek izgledate veoma bolesni.

Seamus se pokušavao sjetiti što mu je Ruth govorila. Reci im da te uhvatila gripa Nikada ranije nisi izostajao s posla. Moraju ti povjerovati da si jučer bio bolestan, da si bio bolestan i prošlog vikenda. Moraju povjerovati da prošlog vikenda nisi izlazio iz stana. Je li te tko vidio? Jesi li s ikime razgovarao? Ona susjeda obavezno će im reći da si prošlog tjedna bio nekoliko puta tamo.

- Taj prokleti virus opet mi se vratio - promrmljao je. - I jučer mi je bilo gadno, ali preko vikenda bio sam bolestan.

U deset sati zvala je Ruth. Poput djeteta slušao ju je i ponavljao riječ po riječ ono što mu je govorila.


84

Lokal je otvorio u jedanaest. U podne su počele uplovljavati stare mušterije koje su i da-lje k njemu navraćale. - Seamus - provali jedan od njih, njegovo veseljačko lice bilo je razvu-čeno u osmijeh- tužne su vijesti o jadnoj Ethel, ali sjajno je da više ne moraš plaćati alimenta-ciju. Može piće na račun kuće?

U dva sata, neposredno nakon podosta posla oko posluživanja objeda, u lokal su ušla dva čovjeka. Jedan od njih prešao je pedesetu, mesnate građe i rumenih obraza, čovjek koji je glatko na sebi mogao nositi oznaku "MURIJAK". Njegov pratilac bio je neki slabašni Hispano, star tridesetak godina. Predstavili su se kao detektivi O'Brien i Gomez iz Dvadesetog okruga.

- Gospodine Lambston - tiho mu se obrati O'Brien. - Znate li da je vaša bivša supruga, Ethel Lambston, pronađena u Morrison State Parku kao žrtva ubojstva.

Seamus stegne rubove šanka tako da su mu zglobovi na prstima pobijelili. Kimnuo je glavom, nesposoban da govori.

- Biste li pošli s nama u postaju? - zapitao ga je detektiv O'Brien. Pročistio je grlo. - Htjeli bismo s vama pretresti neke stvari.

Nakon što je Seamus napustio lokal, Ruth je nazvala apartman Ethel Lambston. Netko je podigao telefon, no nije odgovarao. Na koncu ona reče: - Željela bih razgovarati s nećakom gospode Ethel Lambston, s Douglasom Brownom. Ovdje Ruth Lambston.

- Što želite? - Bio je to nećakov glas. Ruth ga je prepoznala. - Moram se s vama vidjeti. Odmah stižem k vama.

Deset minuta kasnije taksi ju je iskrcao pred apartmanom Ethel Lambston. Nakon što je izišla i platila vožnju, Ruth pogleda prema gore. Na četvrtom katu pomaknula se zavjesa. Susjeda odozgo kojoj ništa ne promiče.

Douglas Brown ju je očekivao. Otvorio je vrata i zakoračio unazad da joj omogući da uđe u apartman. Još je uvijek sve bilo neuobičajeno uredno, mada je Ruth na stolu primijetila tanak sloj prašine. U njujorškim stanovima prašinu treba brisati svakodnevno.

Ni sama ne vjerujući da u takvu trenutku preko usta može prevaliti takvu misao, stala je pred Douglasa i zagledala se u njegovu skupocjenu opremu za kupaonicu, svilenu pidžamu koja je previrala preko ruba kućnog haljetka. Douglasu su oči bile crvene kao da je sve vrijeme pio. Njegov stas bio bi i ljepuškast, samo da je bio snažniji. Usuprot tome, podsjećao je Ruth na figure što ih u pijesku rade djeca, figure koje raznose vjetar i plima.

- Što želite?

- Nemam namjeru trošiti vaše i svoje vrijeme izražavajući sućut zbog smrti Ethel Lambston. Želim da mi date pismo što joj ga je Seamus napisao, a da umjesto njega stavite ovo. - Pružila je ruku. Omotnica nije bila zapečaćena. Douglas je otvori. U njoj je bio ček za alimentaciju s nadnevkom od 5. travnja.

- Što vi zapravo izvodite?

- Ne izvodim ja ništa. Samo hoću ravnopravnu razmjenu. Vratite mi pismo što ga je Seamus napisao Ethel i dobit ćete nešto važno. Razlog zbog kojeg je Seamus bio ovdje u četvrtak bilo je to što je bio zabrinut zbog toga što nije bio u stanju omotnicu sasvim ugurati u poštanski sandučić. Znao je da bi ga ona dala na sud ukoliko ček ne bi bio tu.

- A zbog čega bih ja to imao učiniti?


85

- Zbog toga što je Seamus prošle godine razgovarao s Ethel o tome kome će ona ostaviti sav svoj novac, eto zbog čega. Rekla mu je kako nema izbora: vi ste njen jedini rođak. Ali, prošli tjedan Ethel je rekla Seamusu da je vi potkradate i da namjerava promijeniti oporuku.

Ruth primijeti kako je Douglas problijedio kao zid. - Lažete.

- Mislite? - upita Ruth. - Ja vama dajem priliku da se izvučete. Dajte i vi Seamusu priliku da se izvuče. Mi ćemo držati jezik za zubima o tome da ste vi lopov, ali vi držite jezik za zubima o pismu.

I protiv svoje volje Douglas osjeti divljenje prema toj odlučnoj ženi koja stoji pred njime, s ručnom torbom stisnutom pod rukom, odjevena u ukusan kaput za sve vremenske prilike, ukusne cipele, naočale bez okvira koje su joj uvećavale blijedo-plave oči, uske, stroge usne. Znao je da ne blefira.

Pogledao je u strop. - Izgleda da zaboravljate na onu blebetušu gore koja svakome tko je želi slušati priča kako su se Seamus i Ethel žestoko potukli točno dan prije no što je ona počela izostajati sa svojih zakazanih sastanaka.

- Razgovarala sam s tom ženom. Ona ne može navesti niti jednu jedinu riječ. Izjavljuje da je samo čula glasove. Seamusu je u prirodi da govori glasno. A Ethel je urlala čim bi otvorila usta.

- Izgleda da ste na sve mislili - rekao joj je Doug. - Donijet ću vam pismo. - Otišao je u spavaću sobu.

Ruth bešumno priđe radnom stolu. Iza gomile pisama primijetila je rub bodeža crveno-zlatne drške što joj ga je Seamus opisao. U trenutku našao joj se u torbi. Je li to bila samo njezina mašta ili je zaista bio ljepljiv?

Kad se Douglas Brown vratio iz spavaće sobe sa Seamusovim pismom, Ruth ga odmjeri, pa i njega strpa duboko u torbu. Prije no što je otišla, pružila mu je ruku. - Veoma žalim zbog smrti vaše tete, gospodine Brown - rekla je. I Seamus je zamolio da vam prenesem njegovu sućut. Bez obzira na nesporazume što su ih oni imali, postojalo je vrijeme u kojem su uživali i voljeli jedno drugo. On će se tog vremena sjećati.

- Drugim riječima - rekao je Douglas hladno - kad se policija bude raspitivala, ovo je službeni razlog vaše posjete.

- Tako je - rekla je Ruth. - A neslužbeni razlog jest u tome da, budete li se držali nagodbe, niti Seamus niti ja policiji nećemo ni spomenuti da vas je teta htjela razbaštiniti.

***

Ruth je otišla kući i gotovo religioznom revnošću počela čistiti stan, Oribala je zidove, pokupila zavjese i stavila ih da se namaču u kadi. Dvadeset je godina starim usisivačem prašine ispisivala neučinkovitu krivudavu putanju po izlizanu tepihu.

Dok je radila Ruth je bila opsjednuta spoznajom da se mora riješiti bodeža. Odbacivala je očita mjesta. Spalionica smeća?

Ali, policija bi mogla pretražiti smeće iz zgrade. Nije željela bodež baciti u uličnu kantu za otpatke. Možda je prate, pa bi neki policajac to mogao primijetiti.

U deset sati nazvala je Seamusa i preslušala ga je li zapamtio što sve mora reći budu li ga ispitivali.


86

Više nije mogla odlagati. Morala se odlučiti kamo s bodežom. Izvadila ga je iz torbe, stavila pod vrelu vodu i istrljala sjajilom za mjed. Pa i dalje izgledalo joj je kao da je ljepljiv. Ljepljiv od krvi Ethel Lambston.

Bila je daleko od toga da je iole žigne žal za Ethel. Jedino što joj je bilo važno bilo je to da osigura neokaljanu budućnost svojim djevojkama.

S gnušanjem je promatrala bodež. Sada je izgledao kao nov-novcat. Jedna od onih ludih indijanskih stvari, oštrice oštre kao u britve, s drškom ukrašenom ornamentima, u nerazumljivu crveno-zlatnom uzorku. Vjerojatno je skupocjen.

Nov-novcat. Naravno. Tako jednostavno. Sada je točno znala gdje će ga sakriti.

U dvanaest sati Ruth se uputila k Prahm i Singhu, prodavaonici indijanskih predmeta na Šestoj aveniji. Motala se od izloška do izloška, zaustavljala se kod blagajni i nadvirivala nad košare sa šljokicama. Napokon je pronašla ono što je tražila: veliku košaru s perorezima. Drške su im bile jeftine kopije ornamentskog uzorka što ga je imao stari nož Ethel Lambston. Lijeno je podigla jedan. Koliko se sjećala, taj je na neki otužan način podsjećao na onaj što ga je ona imala.

Izvadila je iz torbe bodež Ethel Lambston i spustila ga u košaru, a onda uzela prevrtati sve oko njega dok se nije uvjerila da je oružje kojim je počinjeno ubojstvo na dnu gomile.

- Mogu li vam pomoći? - upitao ju je prodavač.

Iznenađena, Ruth digne pogled. - Oh.. da. Samo sam... Ovaj, htjela bih vidjeti neke pladnjeve.

- Oni su na gondoli broj tri. Pokazat ću vam.

Ruth se vratila u stan u tri sata, pripremila čaj i pričekala da joj srce prestane bubnjati. Nitko ga tamo neće pronaći, uvjeravala je samu sebe. Nikad, nikad...

Nakon što je Neeve otišla u dućan, Myles je uzeo drugu šalicu kave i stao razmišljati o tome kako je Jack Campbell rekao da će se odvesti s njima do Rockland Countyja. Instinktivno, Jack mu se veoma dopadao, a morao je sebi priznati da je neopravdano godinama uvjeravao Neeve da ne podlegne mitu o ljubavi na prvi pogled. Bože moj, pomislio je, zar je moguće da munja udara dva puta?

U petnaest do deset smjestio se u svoju duboku kožnu stolicu i promatrao kako kamere klize preko raskoši pogreba Nickyja Sepettija. Kola s cvijećem, od kojih su troja, prekrivena skupocjenim cvjetnim aranžmanima, predvodila mrtvačka kola prema crkvi Sv. Camilla. Niz unajmljenih limuzina vozio je ožalošćene i one koji su se ožalošćenima pričinjavali. Myles je znao da su tu i FBI, uprava državnog tužilaštva i policijski odred koji zapisuju brojeve privatnih automobila, fotografiraju lica ljudi koji nahrupljuju u crkvu.

Nickyjeva udovica bila je u pratnji zdepasta četrdesetogodišnjaka i mlade žene koja je nosila kapu s velom koji joj je sakrivao veći dio lica. Svi troje nosili su tamne naočale. Sin i kći ne žele da ih prepoznaju, zaključio je Myles. Znao je da se oboje distanciralo od Nickyjeva društva. Pametna djeca.

Niti u crkvi nisu skidali svoja pokrivala. Myles stiša ton i, držeći pogled na televizoru, ode do telefona. Herb je bio u uredu.

- Jesi li vidio News i Post? - upita ga Herb. - Stvarno su zdušno razvikali ubojstvo Ethel Lambston.

- Vidio sam.


87

- Mi smo još uvijek usredotočeni na bivšeg muža. Vidjet ćemo što će pokazati pretraga njezina apartmana. Ta svađa što ju je u četvrtak čula susjeda mogla se završiti ubodima nožem. S druge strane, on ju je mogao uplašiti toliko da odluči da napusti grad, a da je on slijedi. Myles, ti si me naučio da svaki ubojica za sobom ostavlja svoju posjetnicu. Pronaći ćemo ovu.

Dogovorili su se da se Neeve s detektivima iz odjela za ubojstva sretne u apartmanu Ethel Lambston u nedjelju poslijepodne. - Nazovi me ako iskrsne išta zanimljivo u Rockland Countyju - rekao je Herb. - Mayor što prije želi oglasiti da je taj slučaj riješen.

- Što je još nova u vezi s Mayorom? - zapita suho Myles, - Zadrži to za sebe, Herb.

Myles poglasni televizor i sjede gledati kako svećenik blagoslavlja posmrtne ostatke Nickyja Sepettija. Dok je zbor pjevao – "Ne boj se", kovčeg su na lafetu vozili iz crkve. Myles je slušao riječi - Ne boj se, uvijek sam s tobom. - A ti si bio sa mnom danju i noću sedamnaest godina, ti kučkin sine, razmišljao je dok su nosači pokrova preklapali pokrov lijesa i podizali teški sanduk od mahagonija na ramena. Kad budem siguran da truneš u zemlji, možda ću te se tada osloboditi.

Nickyjeva žena sišla je do dna crkvenih stepenica, a tada se naglo okrenula i, ostavivši sina i kćerku, uputila se najbližem televizijskom komentatoru. Lica umorna i rezigniranog u kadru kamere, rekla je: Želim dati izjavu. Mnogo ljudi nije opravdavalo poslove moga supruga, pokoj mu bio duši. Zbog tih poslova bio je poslan u zatvor. Ali u zatvoru je zadržan mnogo dodatnih godina zbog zločina koji nije počinio. Na samrtnoj postelji Nicky mi se zakleo da nije imao ništa s ubojstvom supruge policijskog komesara Kearnyja. Mislite o njemu kako vam drago, ali nemojte o njemu misliti kao o osobi koja je odgovorna za smrt te žene.

Nije odgovarala na vatromet pitanja koji ju je pratio dok se vraćala do svoje djece. Myles ugasi televizor. Lažac do samog kraja, pomislio je. Ali kad je stavio kravatu i brzim je i spretnim pokretima vezao u čvor, po prvi put je shvatio kako mu je u svijesti proklijao tračak sumnje.

Saznavši da je pronađeno tijelo Ethel Lambston, Gordon Steuber se dao na očajničke radnje. Naredio je da se posljednja od njegovih ilegalnih radionica u Long Island Cityju isprazni, radnici upozore na posljedice ako se razbrbljaju pred policijom. Potom je nazvao u Koreju s namjerom da otkaže pošiljku očekivanu iz jedne od njegovih tamošnjih tvornica. Saznavši da je pošiljka već ukrcana na aerodromu, divljim pokretom gnjevnika bacio je slušalicu o zid. Potom je, tjerajući sebe na racionalno razmišljanje, pokušao procijeniti štetu. Koliko je dokaza imala Lambstonica, a koliko je blefirala? I kako će se izvući nakon optužbi iz njezina članka?

Mada je bila subota, May Evans, njegova dugogodišnja tajnica, došla je srediti registre. May je imala pijanca za muža i sina tinejdžera koji je neprekidno padao u nevolje. Barem dvanaest puta Gordon mu je pomagao da se oslobodi optužbe. Mogao je računati na njezinu diskreciju. Sada je pozvao May da uđe u njegov ured.

Iznova smiren, promatrao ju je, njezinu pergamentsku kožu koju su već načele bore, brižne, potištene oči, nervozno, ugađanja žudno ponašanje. - May - rekao je - vjerojatno ste čuli za tragičnu smrt Ethel Lambston?

May kimne glavom.

- May, je li Ethel bila ovdje jedne večeri prije desetak dana?


88

May ga pogleda tražeći smisao. - Te sam večeri radila dokasna. Svi su već bili otišli o-sim vas. Mislim da sam vidjela Ethel kako ulazi i kako ste je vi natjerali da ode. Griješim li?

Gordon se nasmije. - May, Ethel nije ni dolazila.

Ona kimne glavom. - Razumijem - rekla je. - Jeste li preuzeli njezin telefonski poziv prošlog tjedna? Mislim, čini mi se da sam je prespojila, no vi ste bili strašno ljuti na nju i spustili ste slušalicu.

- Taj poziv nisam prihvatio. - Gordon uzme May za ruku na kojoj su bile izbočene plave vene i blago je stegne. - Koliko se sjećam, ja sam odbio s njome razgovarati, odbio sam je vidjeti, i pojma nemam što ona piše o meni u tom narednom članku.

May izvuče ruku iz njegova stiska i odmakne se od stola. Oko lica joj se kovrčala svijetlo smeđa kosa.

- Razumijem, gospodine - tiho je rekla.

- Dobro. Molim vas, kad izađete, zatvorite vrata.

Kao i Myles, i Anthony della Salva je na televiziji gledao prijenos sahrane Nickyja Sepettija. On je živio u penthouseu (kuća nadogradena na terasu neke druge kuće, op. prev.) na jugu Central Parka, u Trump Parcu, u otmjenoj stambenoj zgradi što ju je renovirao Donald Trump za veoma bogatu klijentelu. Njegov penthouse, što su ga u motivima pacifičkih grebena uredili najžešći novi dizajneri enterijera, imao je pogled na Central Park od kojeg je zastajao dah. Nakon razvoda sa svojom zadnjom ženom, Sal je odlučio da se drži Manhattana. Dosta mu je bilo dosadnih kuća u Westchesteru ili Connecticutu ili na Islandu ili na Palisadama. Želio je slobodu da u bilo koje doba dana i noći može izaći i potražiti kakav bolji otvoreni restoran. Volio je kazališne premijere i mondene zabave, i volio je da ga prepoznaju važni ljudi. - Pusti periferiju seljačinama - postao je njegov motto.

Sal je nosio jednu od svojih zadnjih kreacija, žuto-smeđe hlače od srneće kože s odgovarajućom Eisenhower-jaknom. Tamnozelene manšete i tamnozelena kragna upotpunjavale su sportski izgled. Modni kritičari nisu baš bili naklonjeni njegovim zadnjim dvjema kolekcijama, ali nevoljko su mu hvalili mušku odjeću. Dakako, pijedestal zvijezda osiguran je u industriji modnih krpica za one couturiere (kreatori ženske odjeće, osobito oni koji i

proizvode i prodaju odjeću što su je dizajnirali) koji su revolucionirali žensku modu. I ma što oni o njemu govorili ili ne govorili, još uvijek su se prema njemu odnosili kao prema jednom od stvaralaca trendova u dvadesetom stoljeću, kreatora Linije pacifičkih grebena.

Sal je razmišljao o danu prije dva mjeseca kada je Ethel Lambston došla u njegov ured. Ta živčana lajava usta; njen običaj da brzo govori. Nju slušati, bilo je isto što i pokušati slijediti brojeve na traci s nadolazećim izvještajima s burze. Pokazala je na zidnu sliku pacifičkih grebena i izjavila: - To je genijalno.

- Čak i galamljivi novinar poput tebe prepoznaje istinu, Ethel uzvratio joj je i oboje su se nasmijali.

- Hajde, hajde - podbola ga je - zaboravi te svoje talijanske djetinjarije. Ono što vi dečki ne razumijete to je da je to lažno gospodstvo već ispalo iz mode. Ovo je svijet kraljevskog hamburgera. Žestoki su samo ljudi skromnog porijekla. Ja ti činim uslugu time što ljudima dajem na znanje da si došao iz Bronxa.

Sal je gledao kako nose kovčeg s Nickyjem Sepettijem niz stepenice crkve Sv. Camilla. Dosta mi je toga, pomislio je i upravo se spremao da ugasi televizor u trenutku kad je udovica Nickyja Sepettija uzela mikrofon i izjavila da Nicky nema nikakve veze s Renatinim ubojstvom.


89

Neko vrijeme Sal je sjedio prekriženih ruku. Bio je siguran da Myles gleda televiziju. Znao je kako se Myles osjeća i odluči ga nazvati. Laknulo mu je kad je čuo kako Myles govori prilično razložno. Da, vidio je i nepredviđeni dio programa.

- Ja mislim da se on nadao kako će mu djeca povjerovati - natukne Sal. - Oboje se prilično dobro oženilo, odnosno udalo i ne žele da njihovi unuci saznaju da Nickyjev portret u policijskim dosjeima pod sobom ima broj.

- To je očito - rekao je Myles. - Ali, pravo da ti kažem, nešto mi iznutra govori da je ispovijest za spas duše na mrtvačkoj postelji potpuno u Nickyjevu stilu. - Glas mu se promijeni. - Moram ići. Neeve samo što nije došla. Ima neugodan zadatak da ustanovi da li odjeća što ju je na sebi imala Ethel potječe iz njezina dućana.

- Zbog nje se nadam: ne - rekao je Sal. - Njoj nije potreban taj oblik publiciteta. Reci Neeve da će ljudi, ne bude li oprezna, početi govorkati da ne žele kupiti odjeću u kojoj će biti pronađeni kao leševi. A to je dovoljno da prekine tajnu "Kod Neeve".

U tri sata Jack Campbell bio je na vratima apartmana 16 B u kući Schwab. Kad se Neeve vratila iz dućana, presvukla je mornarsko odijelo Adele Simpson i odjenula poludugu crveno-crnu rebrastu jaknu i hlače. Harlekinski učinak bio je naglašen naušnicama što ih je ona dizajnirala za taj komplet: maske komedije i tragedije izrađene u oniksu i granatu.

- Njezino veličanstvo, šahovnica - rekao je Myles suho, rukujući se s Jackom.

Neeve slegne ramenima. - Myles, znaš što? Smatram neukusnim to što moramo učiniti. Ali, imam osjećaj da bi Ethel bilo drago ako dođem u novom modnom obličju kad razgovaram o odjeći što ju je ona nosila kad je umrla. Nemaš pojma kolike je ona užitke nalazila u modi.

Salon u stanu bio je obasjan posljednjim zrakama sve slabijeg sunca. Na tapeti ja bila prognoza vremena. Oblaci su se skupljali ponad rijeke Hudson. Jack je razgledavao sobu, primjećujući neke stvari koje su mu sinoć izmakle pogledu. Lijepa slika toskanskih brda koja je bila na zidu lijevo od kamina. Uramljena sepia-fotografija djetešca u rukama tamnokose mlade žene produhovljeno lijepa lica. Bio je uvjeren da je to Neeve sa svojom majkom. Pitao se kako je to u zločinu izgubiti ženu koju voliš. Nepodnošljivo.

Primijetio je kako Neeve i njen otac pogledavaju jedno drugo potpuno jednakim pogledima. Sličnost je bila tolika da mu je došlo da se nasmije. Osjetio je da je njima takav način razgovora bio uobičajen i nisu željeli da ih ma tko uhvati. Odšetao je do prozora na kojem je bila izložena suncu jedna očito oštećena knjiga.

Myles je pripremio svjež vrč kave i sada ju je nalijevao u lijepe Tiffanijeve šalice od kineskog porculana. - Neeve, želim ti nešto reći - kazao je. - Tvoja prijateljica Ethel bila je daleko od toga da troši kraljevske cijene na ekstravagantnu odjeću. Upravo u ovom trenutku ona je odjevena u rođendansko odijelo, leži na dasci, a o nožnom palcu ima vezanu osobnu kartu.

- Je li na taj način završila i mama? - pitala je Neeve, bijesno spuštajući glas. Onda je zadahtala, krenula prema njemu i stavila mu ruke na ramena. - Oh, Myles, oprosti. Ovo što sam rekla bilo je jeftino i ružno.

Myles je stajao mirno kao kip, s vrčem za kavu u ruci. Prošlo je dugih dvadeset sekundi. - Da - rekao je - točno tako završila je i tvoja majka. I bilo je od nas oboje ružno da to kažemo.

Okrenuo se Jacku. - Oprosti za ove domaće razmirice. Moja kći je ili blagoslovljena ii prokleta svojom kombinacijom romanskog temperamenta i irske osjetljivosti. Što se mene ti-


90

če, ja nikada nisam uspio shvatiti kako žene mogu dizati toliko prašine oko odjeće. Moja maj-ka, Bog joj dušu prosti, sve svoje kupovine obavljala je kod Alexandera na Fordham Roadu, svakoga je dana nosila kućne haljine i haljine sa cvjetnim uzorkom, također od Alexandera, za nedjeljnu misu i bankete u Klubu veselih policajaca. Neeve i ja, kao i njena majka ranije, o tome vodimo zanimljive razgovore.

- Shvatio sam to. - Jack podigne šalicu s pladnja što mu ga je Myles pružio. - Drago mi je što još netko pije toliko kave - primijetio je.

- Viski ili čaša vina vjerojatno bi bolje išli niz grlo - dodao je Myles. - Ali ostavimo to za kasnije. Imam bocu sjajnog burgunca koji će nam u odgovarajućem trenutku dati pravu temperaturu, ma što rekao moj liječnik. - Otišao je do pregratka s vinom u donjem dijelu vitrine i odatle izvukao bocu.

- U starim danima nisam vina razlikovao jedno od drugoga - rekao je Myles Jacku. Otac moje žene imao je zbilja fini vinski podrum i Renata je odrasla u domu connoiseura. (Poznavatelja vina) Ona me tome naučila. Naučila me ona mnogim stvarima koje sam ranije propustio. - Pokazao je prema knjizi na prozoru. - To je bilo njezino. Prije nekoliko večeri polivena je kavom. Ima li načina da se restaurira?

Jack uzme knjigu. - Kakva šteta - rekao je. Ovo mora da su bili dražesni crteži. Imate li povećalo?

- Imamo negdje.

Neeve pretraži Mylesov stol i vrati se s povećalom. Ona i Myles gledali su kako Jack proučava zamrljane i oštećene stranice. - Crteži zapravo nisu zamrljani - rekao je. - Znate što. Raspitat ću se u nekih ljudi koji rade u mene i vidjeti mogu li doći do imena kakva dobrog restauratora. - Pružio je povećalo Mylesu. - I, uzgred, mislim da nije dobro izlagati ih suncu.

Myles prihvati knjigu i povećalo i položi ih na stol. - Bit ću ti zahvalan za sve što učiniš. A sada je najbolje da krenemo.

Svo troje sjelo je na prednje sjedalo Mylesova šest godina starog Lincoln Towna. Myles je vozio. Jack Campbell slučajno prebaci ruku preko naslona sjedala. Neeve ju je pokušavala ne primijetiti, ne nagnuti se prema njoj kad je automobil okretao oko brklje na Henry Hudson Parkwayu prema mostu George Washington.

Jack joj dotakne rame. - Opusti se - rekao je. - Ja ne grizem.

Ured okružnog tužitelja u Rockland Countyju bio je tipičan ured okružnih tužitelja po cijeloj zemlji. Pretrpan. Star i neudoban namještaj. Pregrijane prostorije osim tamo gdje su prozori biIi otvoreni i gdje je kuljanje hladna zraka postalo neugodna alternativa. Dva detektiva iz odjela za umorstva već su ih čekala. Neeve je primijetila kako se u Mylesa nešto promijenilo u trenutku kad je zakoračio u tu zgradu. Vilice su mu se stegnule. Hodao je uzdignuto. Oči su mu zadobile prelijev kremeno-plavog. - On je u svom elementu - promrmljala je Jacku Campbellu. Ne znam kako je izdržao zadnju godinu otkako nije aktivan.

- Okružni tužitelj želi da navratite, gospodine. - Bilo je jasno da su detektivi svjesni da se nalaze u prisutnosti najpoštovanijeg i u službi najdugotrajnijeg policijskog komesara njujorške policije.

Okružni tužitelj, Myra Bradly, bila je privlačna mlada žena koja nije mogla imati više od trideset šest-sedam godina. Neeve se naslađivala zaprepaštenim izrazom Mylesova lica. Bože, ti si muški šovinist, pomislila je. Morao si to znati, Myra Bradly je izabrana prošle godine, a ti izabireš da to prekrižiš.


91

Ona i Jack bili su predstavljeni. Myra Bradly mahne im da sjednu i odmah prijeđe na stvar. - Kao što znate - rekla je - ovo je stvar sudbene nadležnosti. Znamo da je tijelo premješteno, ali ne znamo odakle je premješteno. Mogla je biti ubijena u istom parku i dva metra podalje od mjesta na kojem je pronađena. U tom slučaju poduzimamo istragu.

Bradly pokaže na dosje na svome stolu. - Prema medicinskom izvještaju, smrt je nastupila nasilnim zasijecanjem oštrim predmetom koji je presjekao vratnu venu i prerezao dušnik. Moguće je da se borila. Čeljust joj je sva u modricama, a ima i rez na podvoljku. Mogu dodati da je pravo čudo da je nisu spopale životinje. Vjerojatno zbog toga što je bila prilično dobro zatrpana kamenjem. Pretpostavljalo se da neće biti pronađena. Onaj tko ju je tu zatrpao sigurno je pomno planirao.

- To znači da ste u potrazi za nekime tko je dobro poznavao taj predio - rekao je Myles.

- Točno. Nema načina da precizno utvrdimo pravo vrijeme smrti, ali prema onome što nam je rekao njezin nećak, ona je propustila sastanak s njime prošlog petka, prije osam dana. Tijelo je prilično dobro očuvano, a ako provjerimo vrijeme onda vidimo da je hladno razdoblje počelo prije devet dana, u četvrtak. Znači, ako je Ethel umorena u četvrtak ili u petak i ubrzo nakon toga zatrpana, onda je to razlog što je izostalo raspadanje.

Neeve je sjedila desno od stola okružne tužiteljice. Jack je sjedio na stolici kraj nje. Osjetila je kako se trznula, a njegova se ruka prebaci preko naslona stolice. Da sam se samo sjetila njezina rođendana. Nastojala je odagnati tu misao i usredotočiti se na ono što je Myra Bradly govorila.

...Ethel Lambston glatko je mogla mjesecima ostati neotkrivena, čak i do trenutka u kojem bi identifikacija bila krajnje otežana. Namjera je bila da ona ne bude pronađena. I da ne bude identificirana. Nije imala nikakva nakita; u nje nije pronađena nikakva torbica, ni novčanik. Bradly se okrene prema Neeve. - Da li odjeća što je vi prodajete uvijek ima ušivenu etiketu?

- Naravno.

- Sve etikete s odjeće gospođe Lambston bile su skinute. - Okružna tužiteljica ustane. - Ako ne zamjerate, gospođice Kearny, biste li sada pogledali njezinu odjeću?

Otišli su u pridruženu prostoriju. Jedan od detektiva donio je plastične vrećice pune zgužvane i zamrljane odjeće. Neeve je gledala kako ih prazne. U jednoj od njih bilo je donje rublje, pripadajući grudnjak i gaćice, oboje obrubljeno čipkom, grudnjak je bio poprskan krvlju; hulahopke sa širokom poderotinom na prednjem dijelu desne nogavice. Mokasinke s poluvisokom petom, izrađene od meke zimzeleno-plave kože bile su povezane ljepljivom trakom. Neeve pomisli na police s cipelama nataknutim na kalupe koje je Ethel tako ponosno izložila u svom umjetnički izrađenom ormaru.

U drugoj torbi bilo je trodijelno odijelo: snježnobijela vunena jakna sa zimzeleno plavim manšetama i ovratnikom, bijela suknja i prugasta, plavo-bijela bluza. Sve troje bilo je natopljeno krvlju i umrljano blatom. Neeve na ramenu osjeti Mylesovu ruku. Odlučno je promotrila odjeću. Nešto nije bilo u redu, nešto što je nadilazilo stravičan svršetak do kojeg su dovedeni i ta odjeća i žena koja ju je nosila.

Čula je kako je okružna tužiteljica pita: -Je li ovo jedan od kompleta koji nedostaje iz ormara Ethel Lambston?

- Da.

- Jeste li joj vi prodali taj komplet?


92

- Da, negdje u vrijeme praznika. - Neeve pogleda Mylesa. - Nosila je ovo na zabavi, sjećaš se?

- Ne.

Neeve je govorila polagano. Osjećala se kao da se vrijeme rastočilo. Bila je u apartmanu koji je bio uređen za njihovu uobičajenu božićnu koktel-zakusku. Ethel je izgledala donekle privlačno. Taj bijelo-plavi kostim bio je lijep i vrlo je dobro pristajao uz njezine tamnoplave oči i srebrno-blond kosu. Mnogo joj je ljudi polaskalo zbog njega. Tada se, naravno, Ethel ustremila na Mylesa, probijajući mu uši i on je ostatak večeri proveo u nastojanjima da pobjegne od nje...

Nešto nije bilo u redu s tim sjećanjem. Što je to bilo? - Taj je kostim kupila s još nekom odjećom rano u prosincu. To je Renardov original. Renardo je pomoćnik u firmi Gordon Steuber Textiles. - Što joj je to izmicalo. Naprosto se nije mogla dosjetiti. - Je li nosila kaput?

- Ne. - Okružna tužiteljica kimne glavom detektivima koji počeše gužvati odjeću i trpati je u vrećice. - Komesar Schwartz mi je rekao da je razlog tome što ste počeli brinuti za Ethel taj što su svi njezini zimski kaputi ostali u ormaru. No, zar ne stoji činjenica da je ona lako mogla kupiti kaput u koga drugoga, a ne u vas?

Neeve ustane. Soba je blago mirisala na antiseptik. Nije željela od sebe praviti budalu i ustrajati na tome da Ethel naprosto nije kupovala nigdje nego u nje. - Rado bih pregledala njezin ormar - rekla je. - Imam potvrde o svim njezinim narudžbama. Mogu vam točno reći što nedostaje.

- Bilo bi mi drago da mi date što potpuniji opis. Je li ona redovito uz ovaj komplet nosila i kakav nakit?

- Da. Dijamantno-zlatnu iglu. Iste naušnice. Široku zlatnu narukvicu. Uvijek je nosila razne dijamantske prstenove.

- Na sebi nije imala nikakva nakita. Onda je posrijedi obično grabežno umorstvo.

Kad su izišli iz sobe, Jack je uzme za ruku. - Jesi li dobro? Neeve zatrese glavom. - Ima nešto što mi nedostaje.

Jedan od detektiva čuo je što je rekla. Dao joj je svoju posjetnicu. Nazovite u bilo koje doba.

Uputili su se prema izlazu iz pravosudne zgrade. Myles je išao prvi, čavrljajući s okružnom tužiteljicom, njegova srebrno- bijela kosa i puna glava iznad njezine tamno-smeđe kratko podrezane kose. Prošle godine kaput od kašmira mlitavo mu je visio s ramena. Nakon operacije izgledao je blijedo i pognuto. Sada su njegova ramena ponovno ispunjavala kaput. Korak mu je bio čvrst i siguran. A u ovoj situaciji bio je u svom elementu. Posao policajca bilo je ono što je davalo smisao i njemu i njegovu životu. Neeve zatekne samu sebe kako se moli da se ništa ne ispriječi onom poslu u Washingtonu.

Ljubav prema poslu nastavila se i nakon majčine smrti. A sada je Ethel Lambston bila mrtva.

Kad su otišli, detektivi su ostali za njima i u vrećice vraćali izgužvanu odjeću koja je bila mrtvački pokrov Ethel Lambston, odjeću što će je, Neeve je toga bila svjesna, ponovno vidjeti u sudnici. Posljednji put viđena odjeća...

Myles je bio u pravu. Stvarno je ispalo smiješno doći na to mjesto odjevena u šahovnicu, te idiotske naušnice koje su tiho zveckale u tom mračnom prostoru. Bilo joj je drago što nije skinula crni ogrtač s kapuljačom koji je prekrivao taj napadni komplet. Žena je bila mrtva. Ne


93

baš obična žena. Ne popularna. No visoko inteligentna žena koja je vatreno ulazila u probleme čim bi ih spazila, koja je željela dobro izgledati, ali nije imala ni vremena niti instinkta da se sama obrani u svijetu mode.

Moda. To je bilo to. Bilo je nešto u vezi s linijom koju je nosila... Neeve osjeti kako joj drhtaj struji tijelom. Osjetio je to i Jack Campbell. Odjednom je njegova ruka uklizila u njezinu. - Veoma si zabrinuta zbog nje, zar ne?

- Mnogo više no što sam mislila.

Koraci su im odzvanjali mramornim hodnikom. Mramor je bio star i izlizan, napukline su prskale po njemu kao vene pod kožom.

Vratna vena Ethel Lambston. Njezin je vrat bio tako tanak. Ali bez bora. Sa skoro šezdeset mnoge žene počinju zadobivati izdajničke znakove godina. - Vrat ide prvi. - Neeve se sjetila da je to Renata uvijek govorila kad bi je prodavač pokušao nagovoriti da kupi nisko izrezane haljine po mjeri zrelih žena.

Nalazili su se na ulazu u zgradu pravosuđa. Okružna tužiteljica i Myles složili su se u tome da okruzi Manhattana i Rocklanda moraju blisko surađivati u istrazi. Myles reče: - Morao bih zatvoriti usta. Strašno je teško pomisliti da više nisam taj koji pritiska dugmad u One Police Plaza.

Neeve je znala što mora reći i molila se da ne zazvuči smiješno. Pitam se... - Okružna tužiteljica, Myles i Jack čekali su. Iznova je počela: - Pitam se, bih li mogla razgovarati sa ženom koja je pronašla tijelo. Ne znam zašto, ali osjećam da bih trebala. - Progutala je knedlu.

Osjetila je kako je njihove oči proučavaju. - Gospođa Cornway dala je potpunu izjavu - rekla je Myra Bradly polako. - Možete je pogledati ako hoćete.

- Željela bih s njom razgovarati. - Nemoj im dozvoliti da te pitaju zašto, divlje pomisli Neeve. - Naprosto moram.

- Moja kći je pripomogla identifikaciji Ethel Lambston - rekao je Myles. - Ako ona želi razgovarati s tom svjedokinjom, mislim da bi joj to trebalo omogućiti.

Već je otvorio vrata, a Myra Bradly zadrhti na oštrome travanjskom vjetru. - Više sliči na ožujak - primijetila je. - Gledajte, ja nemam ništa protiv. Možemo nazvati gospođu Conway i vidjeti pristaje li ona. Mi mislimo da nam je ona rekla sve što zna, ali možda iskrsne još nešto. Pričekajte časak.

Vratila se nakon nekoliko trenutaka. - Gospoda Conway je kod kuće. Bit će joj veoma drago da porazgovara s vama. Ovdje vam je njezina adresa. Nasmiješila se Mylesu, osmijeh dvoje profesionalnih policajaca. - Ako se dogodi da se ona sjeti i toga da je vidjela čovjeka koji je ubio Ethel Lambston, odmah nas nazovite. U redu?

Kitty Conway u svojoj je biblioteci imala kamin koji je iz užarenih cjepanica izbacivao piramide plamenova plavičastih vrhova. Samo recite ako vam je prevruće - rekla je uz ispriku. - Otkako sam dodirnula ruku te jadne žene, ne prestajem se tresti od hladnoće. Zastala je, zbunjena, ali tri para očiju što su je promatrala izgleda da su joj pokazivala razumijevanje.

Dopadalo joj se kako su izgledali. Neeve Kerney. Više nego lijepa. Zanimljivo, privlačno lice s tim visokim jagodicama, ta mliječnobijela put koja joj ističe te intenzivno smeđe oči. No lice joj je pokazivalo napetost; zjenice njenih očiju bile su silno proširene. Bilo je očito da je taj mladi čovjek, Jack Campbell, zabrinut zbog nje. Dok joj je pomagao skinuti ogrtač rekao je: - Neeve, pa ti još uvijek drhtiš.


94

Kitty obuzme iznenadan val nostalgije. Njezin sin bio je isti tip kao i Jack Campbell, vi-sok neznatno preko dva metra, širokih ramena, utrenirana tjela, snažan, inteligentna izraza. Požalila je zbog činjenice da je Mike mlađi živio pola svijeta dalje.

Myles Kearny. Kad je okružna tužiteljica nazvala, istog je trenutka znala tko je on. Njegovo se ime godinama redovito pojavljivalo u medijima. Ponekad ga je znala vidjeti kad su ona i Mike odlazili na objede u Neary's Pub u Istočnoj pedesetsedmoj ulici. Čitala je o njegovu srčanom udaru i umirovljenju, ali sada je fino izgledao. Zgodan Irac.

Kitty je osobito bilo drago što je presvukla traperice i stari preveliki džemper i odjenula svilenu bluzu i hlače. Kako nisu prihvatili piće, uporno im je nudila čaj. - Treba vam nešto da se zagrijete - rekla im je. Odbijajući pomoć, nestala je niz hodnik u kuhinju.

Myles je sjedio u visokoj stolici za ljuljanje čija je presvlaka bila u crveno-goruće-narančastim prugama. Neeve i Jack bili su jedno do drugoga na rasklopljivom naslonjaču koji je bio postavljen u polumjesecu oko kamina. Myles se s odobravanjem ogledao po sobi. Udobno. Svega je nekoliko ljudi imalo pameti kupiti kauče i sjedalice u kojima i visok čovjek može nasloniti glavu unazad. Ustao je i počeo gledati uokvirene obiteljske fotografije. Uobičajena povijest života. Mladi par. Kitty Conway za sve vrijeme nije promijenila svoj izgled, to je bilo izvjesno. Ona njezin suprug sa svojim mladim sinom. Kolaž fotografija koje prikazuje odrastanje dječaka. Na posljednjoj fotografiji bili su Kitty, njezin sin njegova supruga Japanka i njihova kćerkica. Myra Bradly rekla mu je da je žena koja je otkrila tijelo Ethel Lambston udovica.

Začuo je njezine korake u hodniku. Myles se brzo okrene prema polici s knjigama. Pogled mu privuče jedan odjeljak, kolekcija dobrano rabljenih knjiga iz antropologije. Poče ih pregledavati.

Kitly položi srebrni pladanj na okrugli stol pored rasklopljive garniture natoči čaj i ponudi im kolačiće. - Malo sam ih jutros prepekla; živci nakon onoga jučer, čini mi se - rekla je i prišla Mylesu.

- Tko je antropolog? - upitao ju je.

Nasmiješila se. - Strogi amater. Uhvatila sam se za to na koledžu kad je profesor rekao da moramo proučavati prošlost, da bismo shvatili budućnost.

- To je nešto na što sam neprekidno upućivao svoje detektivske odrede - rekao je Myles.

- Prebacuje se na šarmiranje - promrmljala je Neeve Jacku. - Vrlo neuobičajena stvar.

Dok su pijuckali čaj, Kitty im je ispripovijedala o tome kako joj se konj sunovratio niz strminu, o komadu plastike koji ju je udario u lice, o nejasnom utisku o ruci u plavom rukavu. Objasnila im je i to kako je rukav njezine trenirke visio preko ruba košare za rublje i kako je u tom trenutku shvatila da se mora vratiti u park i provjeriti.

Sve vrijeme Neeve je pomno slušala, glave nagnute ustranu kao da se napreže da uhvati svaku riječ. Još je uvijek imala prevladavajući osjećaj da joj nešto nedostaje, nešto što se nalazi točno ispred nje i samo je čeka da nagazi na nj. I onda je shvatila što je to.

- Gospođo Conway, hoćete li mi točno opisati što ste vidjeli kad ste našli tijelo?

- Neeve? - Myles kimne glavom. On je svoje ispitivanje pažljivo gadio i nije želio biti prekidan.

- Myles, oprosti, ali ovo je strašno važno. Pričajte mi o njenoj odjeći. Recite mi što ste vidjeli.


95

Kitty zatvori oči. - To je bilo kao da gledam ruku manekenke u izlogu. Bila je tako bijela, a nokti su izgledali drečavo crveni. Manšeta na jakni bila je plava. Dohvatila sam je za zapešće, a za njega je bio pričvršćen taj komad plastike, ali on se jedva pokazivao ispod manšete. Zgromilo me to. Bilo je to ludo, ali skoro mi je došlo da ga poravnam.

Neeve ispusti dug dah. Nagnula se naprijed i protrljala rukama čelo. - To je to što ne shvaćam. Ta bluza.

- Što s tom bluzom? - pitao je Myles.

- To... - Neeve se ugrize za usnu. Opet će ispasti budala. Ta bluza što ju je Ethel nosila bila je dio izvornog trodjelnog kompleta. Ali, kad je Ethel kupila to odijelo, Neeve joj je rekla da ta bluza ne pristaje. Prodala je Ethel drugu, posve bijelu, bez raštrkanih plavih pruga. Vidjela ju je dvaput u tom kostimu i oba puta ona je na sebi imala bijelu bluzu.

Zbog čega je tada imala bijelo-plavu bluzu? - Što je, Neeve? - bio je uporan Myles.

- Vjerojatno to nije ništa. Naprosto sam iznenađena da je s tim kompletom nosila tu bluzu. Ona jednostavno ne ide s time.

- Neeve, zar nisi rekla policiji da si prepoznala komplet i rekla im tko je kreator?

- Da, Gordon Steuber. Bio je to komplet iz njegove radionice.

- Oprosti, ja te ne shvaćam - Myles je nastojao prikriti nelagodu.

- Ja mislim da ja shvaćam. - Kitty nalije čaj koji se pušio u njezinu šalicu. - Popijte ovo naložila joj je. - Izgledate blijedo. - Pogledala je ravno u Mylesa. - Ako sam u pravu, Neeve hoće reći da Ethel ne bi svojevoljno na sebe odjenula taj komplet.

- Znam da ne bi odabrala da se obuče na taj način - rekla je Neeve. Pogledala je Mylesa ravno u oči koje su bile pune nepovjerenja. - Njeno je tijelo očito bilo premještano. Zar nije moguće ustanoviti da li ju je netko obukao nakon što je umrla?

Douglas Brown znao je da odjel za umorstva namjerava isposlovati nalog za pretres apartmana Ethel Lambston. Pa ipak, za njega je to bio šok kad su s njime i došli. U apartmanu se okupila ekipa od četvorice detektiva. Gledao je kako po površinama pokućstva posipaju prah, kako usisavaju iz zastirki, podova i namještaja, pažljivo zapečaćuju i označuju plastične vrećice u koje su pohranili prašinu, vlakna i mrvice što su ih sakupili dok su pažljivo ispitivali i njuškali kraj malog istočnjačkog tepiha pred njezinim radnim stolom.

Nakon što je vidio tijelo Ethel na mrtvačkoj dasci, Dougu je u želucu ostalo gađenje; nezgrapno podsjećanje na jedinu vožnju brodom na koju je ikada išao i na opaku morsku bolest u koju se ona pretvorila. Bila je prekrivena plahtom koja joj je bila omotana oko glave kao u opatice tako da joj barem nije morao gledati vrat. Da bi izbjegao razmišljanje o njezinu vratu, usredotočio se na ljubičasto-žute modrice na njezinu obrazu. Potom je kimnuo glavom i odjurio na zahod.

Cijelu je noć ležao budan u krevetu nastojeći odlučiti što mu je činiti. Mogao je policiji ispričati za Seamusa, o njegovu očajničkom pokušaju da obustavi plaćanje alimentacije. Ali njegova žena, Ruth, izbrbljat će se o njemu. Hladan znoj oblio mu je čelo kad je shvatio koliko je bio glup što je nekidan otišao u banku i inzistirao na tome da mu daju novčanice od po stotinu dolara. Ako policija to otkrije...

Prije no što su policajci došli, mučio se bi li novčanice posakrivao po stanu ili ne. Ne budu li tu, tko može dokazati da ih Ethel nije potrošila? Netko će znati. Ona šašava djevojka koja je tu čistila i koja je mogla primijetiti novčanice što ih je bio vratio.


96

Naposljetku, Douglas je odlučio da ne učini apsolutno ništa. Pustio je da policajci prona-đu novčanice. Ukoliko Seamus i njegova žena upru prst u njega, nazvat će ih lašcima. Uz blag osjećaj nelagode na tu pomisao, Douglas se u mislima prebacio na budućnost. Ovo je sada bio njegov apartman. Novac Ethel Lambston bio je njegov novac. Riješit će se sve te njezine glu-pe odjeće i uputa, A ide uz A, B ide uz B. Možda će sve to skupa spakirati tek tako i baciti u smeće. Ta pomisao donijela mu je svirep osmijeh. Ali, nema smisla biti rastrošan. Svi ti dolari što ih je Ethel potrošila na odjeću ne bi smjeli biti tek tako bačeni u jarak. Pronaći će dobru prodavaonicu rabljene robe i sve prodati.

Kada se u subotu ujutro odijevao, namjerno je odabrao tamnoplave hlače i žućkasto-smeđu sportsku košulju dugih rukava. Htio je odati utisak prigušene tuge. Nespavanje mu je prouzročilo podočnjake. Danas je sve to bilo dobro.

Detektivi su pregledali radni stol Ethel. Gledao je kako su otvorili fascikl na kojem je pisalo: "Važni papiri". Oporuka. Još uvijek nije odlučio hoće li priznati da zna za nju. Detektiv dovrši čitanje i pogleda prema njemu. - Jeste li ikada ovo vidjeli? - pitao ga je bez okolišanja.

Douglas donese odluku ne promišljajući: - Ne. To su papiri moje tete. - Nikada s vama nije razgovarala o svojoj oporuci?

Douglas namjesti skrušen osmijeh: - Ona se često znala šaliti. Rekla je da bih ja mogao biti osiguran za cijeli život kad bi mi samo ostavila svoju alimentaciju.

- Znači da onda niste znali da vam je izgleda namjeravala ostaviti pozamašnu sumu novca?

Douglas pokaže rukom po cijelom stanu. - Nisam znao da teta Ethel ima pozamašnu sumu novca. Kupila je ovaj stan kad je bio na prodaji u stambenoj udruzi. Mora da ju je silno koštao. Ona je prilično dobro zarađivala kao književnica, ali nije to bila prva liga.

- Onda mora da je sve vrijeme bila vrlo štedljiva. - Rukom u rukavici detektiv mu pruži oporuku držeći tek same rubove papira. Douglas je bojažljivo pogledao, a detektiv pozove stručnjaka za otiske. - Skinimo prah s ovoga.

Pet minuta kasnije, prevrćući nervozno rukama po krilu, Douglas je potvrdio, a potom zanijekao da je išta znao o sakrivenim novčanicama od stotinu dolara što ih je stručnjak iz odjela za umorstva pronašao u stanu. Da bi ih odvratio s te teme, objasnio im je da do jučer nije odgovarao na telefon.

- Zašto? - Detektiv O'Brien je bio glavni. Njegovo pitanje presjeklo je zrak kao britva.

- Ethel je bila čudna. Kad sam je jednom posjetio, digao sam slušalicu, a ona mi je potom probila mozak. Rekla mi je da nije moja briga tko nju naziva. Ali tada, jučer, pomislio sam da ona možda pokušava sa mnom stupiti u vezu. Tako sam počeo odgovarati.

- Je li vas mogla dobiti i na poslu? - Nisam o tome razmišljao.

- I prvi poziv što ste ga imali bio je prijetnja upućena njoj. Kakva slučajnost da su vas nazvali samo sat vremena prije no što je njezino tijelo pronađeno. - Iznenada O'Brien prekine ispitivanje. - Gospodine Brown, namjeravate li i dalje ostati u ovom apartmanu?

- Da.

- Doći ćemo amo sutra s gospođicom Neeve Kearny, Ona će pregledati ormar gospođe Lambston i provjeriti koji komadi odjeće nedostaju. Možda ćemo htjeti s vama ponovno razgovarati. Bit ćete tu. - Nije to bio zahtjev. Bila je to puka izjava.


97

Iz nekog razloga Douglas nije osjetio olakšanje kad je ispitivanje završeno. A onda je njegova bojazan potvrđena. O'Brien je rekao: Možda ćemo vas pozvati u policijsku stanicu. Obavijestit ćemo vas.

Sa sobom su odnijeii plastične vrećice sa svim onim stvarima što su usisali, rokovnik Ethel Lambston i mali istočnjački tepih. Neposredno prije no što su se vrata za njima zatvorila, Doug je čuo kako jedan od njih govori: - Ma kako se trudili, nikada ne mogu skinuti krv s tepiha.

U bolnici Sv. Vincenta Tony Vitale je još uvijek bio na odjelu za intenzivnu njegu, njegovo zdravstveno stanje bilo je kritično. Ali, kirurg je i dalje uvjeravao roditelje: - Mlad je. Čvrst je. Uvjereni smo da će se izvući. Sav umotan zavojima koji su prekrili prostrijelne rane na glavi, ramenu, prsima i nozi, infuzija koja mu je curila u vene, elektronski monitori koji su pratili sve promjene u njegovu organizmu, plastične cijevi u nosnicama, Tony je plovio iz stanja duboke kome do trenutaka svijesti. Vraćali su mu se posljednji trenuci. Oči Nickyja Sepettija svrdlaju kraj njega. Znao je da je Nicky prepoznao da je ubačen. Trebao je nastaviti vožnju do policijske postaje a ne zaustavljati se i telefonirati. Morao je znati da su ga otkrili.

Tony uroni u tamu.

Dok je napipavao put natrag k svijesti, začuo je liječnika kako govori: - Svaki dan donosi mali napredak.

Svaki dan! Koliko je dugo već ovdje? Pokušao je progovoriti, ali nije izustio nikakav zvuk.

Nicky je zaurlao i lupio šakom po stolu i naredio da se ona narudžba otkaže.

Joey mu je rekao da je to nemoguće.

Onda je Nicky zahtijevao da mu kažu tko ju je naručio.

...Nekome gori pod nogama - rekao je Joey. –Uništeni su mu poslovi. Sada su mu federalci za petama... - Onda mu je Joey dao ime. Ponovno uranjajući u nesvijest, Tony je zapamtio to ime: Gordon Steuber.

U Dvadesetom okrugu na Zapadnoj osamdesetdrugoj ulici Seamus je iščekivao, njegovo okruglo, blijedo lice bilo je mokro od znoja. Pokušao se prisjetiti svih upozorenja što mu ih je Ruth dala, svega što mu je ona rekla da kaže.

Sve mu je bilo mutno.

Soba u kojoj je sjedio bila je čista. Konferencijski stol čija je površina izbrazdana izgorinama od cigareta. Drvene stolice. Ona na kojoj je on sjedio pokrivala je tek mali dio njegovih leđa. Prljav prozor omogućivao je pogled na neku sporednu ulicu. Promet vani bio je pravi pakao; taksiji, autobusi i automobili trubili su jedni drugima. Zgrada je bila okružena policijskim patrolnim kolima.

Koliko će ga dugo ovdje držati?

Prošlo je još pola sata prije no što su ušla dva detektiva. Slijedila ih je sudska stenografkinja koja je sjela na stolicu iza Seamusa. Okrenuo se i gledao kako u krilo namješta steno-stroj.

Ime starijeg detektiva bilo je O'Brien. Predstavio je sebe i svog partnera, Steve Gomez, stajao je iza pregrade.

Seamus je očekivao da će mu dati Mirandino upozorenje. (Popularan naziv prema imenu odvjetnika u jednom procesu na američkom Vrhavnom sudu 1966. za legalno pravo arestirane osobe da bude upozorena da sve što kaže može biti upotrijebljeno protiv nje, da ima pravo šutjeti, te zahtijevati prisustvo odvje-


98

tnika, op. prev.) Ipak, bio je šokiran kad je čuo kako mu čitaju, kad mu je O'Brien pružio otisnu-tu kopiju i zamolio ga da je pročita. Kimnuo je glavom na pitanje je li razumio. Da. Želi li da pozovu njegova advokata? Ne. Zna li da može prekinuti odgovaranje na pitanja u svakom tre-nutku? Da. Zna li da sve što kaže može biti upotrijebljeno protiv njega?

Prošaptao je: - Da.

O'Brienovo se ponašanje promijenilo. Postalo je malčice toplije. Ton mu je bio razgovoran. - Gospodine Lambston, dužnost mi je reći vam da vas držimo mogućim osumnjičenikom za smrt vaše bivše supruge Ethel Lambston.

Ethel je mrtva. Više nema čekova za alimentaciju. Više nema onog davilačkog stiska njemu, Ruth i djevojkama oko vrata. Ili je taj davilački stisak tek započeo? Vidio je njezine ruke kako ga deru kandžama, vidio je kako ga je pogledala kad je padala nauznak, vidio kako se borila da ustane i dosegne perorez. Osjetio je vlažnost njezine krvi po rukama.

Što je to taj detektiv govorio tako prijateljskim, razgovornim tonom? - Gospodine Lambston, vi ste se svađali sa svojom bivšom ženom. Ona vas je izluđivala. Alimentacija vas je upropaštavala. Ponekad nas stvari toliko opterete da nam mrak pada na oči. Je li se i vama tako dogodilo?

Je li poludio? Osjećao je mržnju tog trenutka, osjetio je kako mu u grlu raste gorčina, način na koji je stisnuo šaku i njome gađao ta podrugljiva, zla usta. Seamus položi glavu na stol i počne plakati. Grcaji su mu potresali tijelo. - Hoću advokata - rekao je. .

Dva sata kasnije pojavio se Robert Lane, advokat u svojim pedesetima, kojeg je Ruth očajnički pronašla. - Jeste li spremni iznijeti formalnu optužnicu protiv mog klijenta? - pitao je.

Detektiv O'Brien ga pogleda kisela izraza. - Ne, nismo. Ne sada. - Onda gospodin Lambston može ići?

O'Brien uzdahne: - Da, može.

Seamus je bio uvjeren da će ga arestirati. Ne usuđujući se povjerovati onome što je čuo, odupro se dlanovima o stol i izvukao tijelo iz stolice. Osjetio je kako mu je Robert Lane pružio ruku i izveo ga iz sobe. Čuo je kako Lane kaže: - Želim prijepis izjave mog klijenta.

- Dobit ćete ga. - Detektiv Gomez pričekao je dok se vrata nisu zatvorila, a onda se okrenuo svom partneru. - Bilo bi mi drago da smo tog momka stavili pod ključ.

O'Brien se nasmijao neuvjerljivim, neveselim osmijehom: - Strpljenja. Moramo pričekati nalaze iz laboratorija. Moramo provjeriti Lambstonovo kretanje u četvrtak i petak. Ali ako se želiš kladiti na sigurno, onda se kladi da ćemo imati tužbu istražnog suda prije no što Seamus Lambston počne uživati u tome što prestaje plaćati alimentaciju.

Kad su se Neeve, Myles i Jack vratili u njihov apartman, zatekli su poruku na automatskoj sekretarici. Bi li Myles bio toliko ljubazan da nazove policijskog komesara Schwartza u njegov ured?

Herb Schwartz je živio na Forest Hillsu - gdje je devedeset posto policijskih komesara tradicionalno obitavalo - objasnio je Myles Jacku Campbellu uzimajući telefon. - Ako se Herb u subotu uvečer ne smuca negdje oko svoje kuće, onda se nešto veliko događa.

Razgovor je bio kratak. Kad je spustio slušalicu, Myles reče: - Izgleda da je sve gotovo. Kako su uveli bivšeg muža i počeli ga ispitivati, rasplakao se kao dijete i zatražio advokata. Samo je pitanje trenutka kada će imati dovoljno dokaza da ga optuže.


99

-Ti zapravo govoriš da on nije priznao - rekla je Neeve. -Je li tako? - Dok je govorila po-čela je paliti rasvjetu sve dok soba nije bila okupana mekim, toplim svjetlom. Svjetlo i topli-na. Zar to nije ono za čime duh stremi nakon što je ugledao surovu zbilju ubojstva? Nije se mogla otresti osjećanja nečega kobnog što je okružuje. Od trenutka kad je vidjela odjeću Ethel Lambston položenu na stol, u glavi joj neprekidno igra misao na mrtvački pokrov. Shvatila je sada da je istog trenutka pomislila na to što će ona nositi kad umre. Predosjećaj? Irsko praznovjerje? Osjećanje kako netko korača po njezinu grobu?

Jack Campbell ju je promatrao. On, zna, pomislila je. On ćuti da postoji nešto više nego puka odjeća. Myles je napomenuo da bi Ethel, u slučaju da je ta bluza što ju je ona redovito nosila bila na čišćenju, vjerojatno automatski uzela onu koja je tom kompletu izvorno i pri-padala.

Svi odgovori što ih je Myles izvlačio imali su smisla.

Myles. Stajao je pred njom; njegove ruke na njezinim ramenima. Neeve, nisi čula ni riječi od onoga što ti govorim. Postavila si mi pitanje i ja sam ti odgovorio. Što se s tobom događa?

- Ne znam. - Neeve se pokušala nasmiješiti. - Čuj, stvarno je ovo bilo trulo poslijepodne. Mislim da bi trebali nešto popiti.

Myles joj pomno promotri lice. - Mislim da nam treba nešto oštro, a onda ćemo te Jack i ja izvesti nekamo na ručak. - Pogledao je Jacka. Naravno, ti možda imaš neke druge planove.

- Nemam nikakvih planova osim da nam, ako smijem, natočim to piće.

Viski je, kao i čaj u Kitty Conway, obavio svoj zadatak da privremeno od Neeve odagna osjećaj kako je nosi neka mračna struja. Myles je ponovio što mu je rekao komesar: detektivi iz odjela za umorstva vjeruju da je Seamus Lambston na samom rubu da prizna krivicu.

- Da li još uvijek žele da sutra odem i pregledam ormar Ethel Lambston? Neeve nije bila sigurna želi li biti oslobođena tog zadatka.

- Da. Ne mislim da je na ovaj ili onaj način važno je li Ethel namjeravala nekamo otići i spakirala stvari sama ili je prvo ubijena pa ju je onda netko pokušao odjenuti da izgleda kao da je otišla na neko od svojih putovanja, ali ne smijemo ostaviti nedorađene krajeve.

- Ali, zar on ne bi morao vječno nastaviti plaćati alimentaciju ako ljudi misle da je ona otputovala? Sjećam se da mi je Ethel jednom rekla da bi ona, u slučaju da on okasni sa svojim čekom, nazvala svog knjigovođu i zaprijetila sudom. Da njezino tijelo nije pronađeno, knjigovođa bi mu sjedio za vratom i morao bi plaćati ma i sedam godina sve dok se ne pokaže da je ona mrtva.

Myles slegne ramenima. - Neeve, postotak ubojstava koja su posljedice domaćih svađa, užasan je. I ne vjeruj ljudima koji imaju previše pameti. Oni djeluju impulzivno. Oni idu daleko preko ruba. Onda pokušavaju prikriti svoje tragove. Čula si me kako s vremena na vrijeme kažem: svaki ubojica ostavlja svoju posjetnicu.

- Ako je to istina, onda bi me zanimalo kakvu je posjetnicu ostavio ubojica Ethel Lambston.

- Reći ću ti što ja mislim da je ta posjetnica. Ona masnica na njezinu licu. Ti nisi vidjela autopsijski nalaz. Ja jesam. Kao mladac, Seamus je bio vraški dobar boksač. Udarac je Ethel skoro prelomio vilicu. Priznao on ne priznao, ja bih svoju istragu usmjerio na nekoga tko ima boksačku prošlost.


100

Jack Campbell je sjedio na kožnom kauču i ispijao Chivas Regal i po drugi put toga dana odlučio da svoj sud zadrži za sebe u trenutku dok se Neeve i njezin otac raspravljaju. Slušati ih, nije bilo različito od gledanja teniske partije između dvoje dobro utreniranih takmaca. Gotovo se nasmijao, no promatrajući Neeve, osjetio je još jedan ubod brige. Još je uvijek bila veoma blijeda i čađavocrna kosa koja joj je uokvirivala lice isticala je mliječnobijeli sjaj njezine puti. Vidio je te velike lijepe oči kako sjaje zadovoljstvo, no večeras je u njima primjećivao tugu zbog smrti Ethel Lambston. Ma što da se dogodilo Ethel, cijela stvar još nije svršena, mislio je Jack, i sve to ima veze s Neeve.

Otresla je nervozno glavom. U njemu su progovorili njegovi škotski preci sa svojim svojstvenim smislom za pretkazanja. Bio je zamolio Neeve i njezina oca da ih prati u ured okružne tužiteljice na Rockland Countyju iz jednostavnog razloga što je taj dan želio provesti s Neeve. Kad se tog jutra rastao s njom, odvezao se u svoj stan, istuširao se, presvukao i potom otišao u knjižnicu Mid-Manhattan. Tamo je na mikro-filmu uzeo čitati sedamnaest godina stare novine s kričavim naslovima: SUPRUGA POLICIJSKOG KOMESARA UBIJENA U

CENTRAL PARKU. Upijao je svaku pojedinost; proučio je fotografije sprovoda iz katedrale Sv. Patricka. Neeve, desetogodišnjakinja, u tamnom kaputu i sa šeširićem nalik škotskim kapama s trakama, njezina ručica izgubljena u Mylesovoj ruci, njezine oči koje svijetle suzama. Mylesovo lice kao izbrazdani granit. Policijski kordoni jedan iza drugoga. Izgledalo je kao da su se protegnuli duž cijele Pete avenije. Urednički komentari koji su povezivali osumnjičenog kriminalca Nickyja Sepettija s ubojstvom supruge policijskog komesara.

Nicky Sepetti je jutros sahranjen. To mora da je i Neeve i njezina oca vratilo punoj uspomeni na smrt Renate Kearny. Mikro-filmovi starih novina bili su prepuni nagađanja o tome je li Nicky Sepetti iz svoje ćelije naredio i smrt Neeve. Jutros je Neeve rekla Jacku kako se njezin otac užasavao Nickyjeva izlaska iz zatvora jer je bio zabrinut za nju i kako je uvjerena da je smrt Nickyja Sepettija oslobodila Mylesa opsjednutosti tim strahom.

Pa zašto se onda ja brinem za tebe, Neeve? - pitao se Jack.

Odgovor mu se pojavio u mislima tako jednostavno kao da je to pitanje izustio glasno. Jer je volim. Jer tragam za njom od onog prvog dana kad je iz aviona odjurila od mene.

Jack primijeti da su im svima čaše prazne. Ustao je i posegnuo za njezinom čašom. - Večeras ne želim razmišljati o tome letiš li na jednom krilu.

Uz drugi koktel gledali su večernje vijesti. Prikazani su dijelovi sa sahrane Nickyja Sepettija, uključujući i uzbuđenu izjavu njegove udovice. - Što misliš? - pitala je Neeve tiho Mylesa.

Myles isključi televizor. - Ono što ja mislim, nije za objavljivanje. Večerali su u Neary's Pubu na Istočnoj pedeset i sedmoj aveniji. Jimmy Neary, Irac svjetlucavih očiju i leprekonskog (leprechaun je starac vilenjak iz irskog folklora koji može dati zakopan ćup zlata svakome tko

ga uhvati, op. prev.) osmijeha, požuri da ih pozdravi. - Komesaru, divna je stvar vas vidjeti.- Predvodio ih je do jednog od počasnih stolova u uglu, rezerviranog za posebne goste. Pred-stavili su Jimmyja Jacku, a Jimmy pokaže na slike koje su ukrašavale zidove. - To je on, glavom, - Fotografija bivšeg guvernera Careya bila je smještena tako da nije mogla ne biti zapažena. - Tu gore je sama krema New Yorka - rekao je Jimmy Jacku. - Vidite li gdje se nalazi komesar? - Mylesova slika bila je točno nasuprot fotografiji guvernera Careya.

Bila je to dobra večer. Kod Nearyja je uvijek bilo okupljalište političara i klera. Veoma često uz njihov stol zastajkivali bi ljudi koji su htjeli pozdraviti Mylesa. - Divno je što vas ponovno vidim, komesaru. Odlično izgledate.


101

- On to voli - promrmljala je Neeve Jacku. - Mrzio je što je bolestan i što je zadnju godi-nu potpuno ispao iz igre. Mislim da je spreman da se vrati u svijet.

Prišao im je senator Moynihan. - Myles, uzdam se u Boga da ćeš preuzeti Agenciju za suzbijanje narkomanije - rekao je. - Potreban si nam. Moramo se osloboditi tog narkomanskog smeća, a ti si čovjek kojeg želimo za šefa.

Kad je senator otišao, Neeve podigne pogled. - Dosada si govorio da se radi o mogućnosti za taj posao. Zar je dotle došlo!?

Myles je proučavao jelovnik. Prišla im je Margaret, njegova dugogodišnja najmilija konobarica. - Kakvi su račići Creole, Margaret?

- Briljantni.

Myles uzdahne. - Znam da moraju biti takvi. Ali, u počast mojoj dijeti, donesi mi iverka na žaru, molim te.

Naručili su jela, a dok su ispijali vino, Myles reče: - Taj posao znači da mnogo vremena moram provesti u Washingtonu. To znači da tamo moram unajmiti stan. A nisam znao mogu li te ovdje ostaviti samu, Neeve, dok Nicky Sepetti šeta ulicama. Ali, sada se osjećam sigurnim za tebe. Banda je mrzila Nickyja što je naredio smrt tvoje majke. Držali smo ih na vatri sve dok se većina iz starog društva nije našla s njime u zatvoru.

- Ti znači ne vjeruješ u njegovo priznanje na samrtničkoj postelji? zapita Jack.

- Teško je nama, koji smo rasli vjerujući da te pokajanje na samrtnoj postelji može odvesti u raj, a bili smo svjedocima kad su ljudi odlazili u nebo s lažnom zakletvom na usnama. No, u Nickyjevu slučaju ostajem pri svojoj prvoj reakciji. To je bila gesta oproštaja sa svojom obitelji i ona je očito na to pala. E, ovo je zaista bio iscrpljujući dan. Pričajmo o nečem zanimljivijem. Jack, jesi li već dovoljno dugo u New Yorku da bi mogao zaključiti hoće li Mayor iznova dobiti na slijedećim izborima?

Kad su završavali kavu, Jimmy Neary zastane kraj stola. - Komesaru, znate li da je tijelo Ethel Lambston pronašla jedna od mojih mušterija, Kitty Conway. Običavala je amo dolaziti sa svojim mužem. Ona je izuzetna gospođa.

- Sreli smo se danas - reče Myles.

- Ako je ponovno vidite, molim vas lijepo je pozdravite i recite joj da nismo stranci.

- Možda ću napraviti i više od toga - rekao je Myles nemarno. Možda je sam dovedem amo.

Taksi se prvo zaustavio pred Jackovim apartmanom. Dok su se pozdravljali, Jack reče: - Čujte, znam da ovo zvuči nametljivo, ali hoćete li zamjeriti ako sutra s vama odem i u apartman Ethel Lambston?

Myles podigne obrve. - Ne ako obećaš da ćeš se držati postrani i držati jezik za zubima.

- Myles!

Jack se nasmije: - Tvoj je tata potpuno u pravu, Neeve. Prihvaćam te uvjete.

Kad ih je taksi dovezao do kuće Schwab, portir otvori vrata Neeve. Izišla je, a Myles zastane očekujući da mu vozač izvrati. Portir se vrati unazad do ulaza u predvorje. Noć je bila vedra. Nebo ispunjeno zvijezdama. Neeve se odmakne od taksija. Podigla je glavu i zadivljena pogledala galaksiju.

Preko puta je stajao Denny Adler oslonjen o zid kuće; kraj njega je bila boca vina, glavu je oborio na prsa.. Kroz skupljene oči promatrao je Neeve kako izlazi iz taksija. Oštro je uz-


102

dahnuo. Do nje je imao brisani prostor i mogao ju je ustrijeliti i uteći prije no što ga itko pri-mijeti. Denny posegne u džep iskrzane jakne koju je odjenuo za tu večer.

Sada. Njegov prst dodirne obarač. Upravo se spremao da izvuče pištolj iz džepa kad se otvoriše vrata njemu zdesna. Neka postarija žena izađe iz zgrade držeći u ruci uzicu koju je mala pudlica vukla naprijed. Pudlica se zaleti prema Dennyju.

- Ne bojte se Honey Bee - rekla mu je žena. - Ona je prijatelj. Negdje u sebi Denny je osjećao kako mu poput lave raste bijes dok je promatrao Mylesa Kearnyja kako izlazi iz taksija i odlazi za Neeve u kuću Schwab. Prsti mu krenu prema pudličinu vratu, no na vrijeme je uspio savladati pokret i pustiti ruku da padne na pločnik.

- Honey Bee se voli maziti - bodrila ga je žena - čak i s nepoznatima. Spustila mu je u krilo četvrt dolara. - Nadam se da vam ovo može pomoći.

10.

U subotu ujutro detektiv O'Brien je nazvao Neeve. - Što vam treba? - pitao je oštro Myles.

- Htjeli bismo razgovarati s pospremačicom koja je prošli tjedan bila u apartmanu Ethel Lambston, gospodine. Ima li vaša kćerka njezin broj? - Oh. - Myles nije znao zbog čega je osjetio trenutno olakšanje.

To je lako. Sad ću ga dobiti od Neeve.

Tse-Tse je nazvala pet minuta kasnije. - Neeve, ja sam svjedok. Tse-Tse je zvučala uzbuđeno. - Ali, mogu li se u pola dva s njima sresti u vašem apartmanu? Policija me još nikada nije ispitivala. Na neki način voljela bih da ti i tvoj otac budete u blizini. - Spustila je glas. - Neeve, ne misle valjda da sam je ja ubila?

Neeve se nasmije u slušalicu. - Naravno da ne misle, Tse-Tse. Svakako. Tata i ja u dvanaest idemo u Sv. Paula. Pola dva nam odgovara.

- Da im kažem za onog kretena nećaka da krade novac, pa ga vraća i kako mu je Ethel prijetila da će ga razbaštiniti?

Neeve je bila šokirana. - Tse-Tse, rekla si da je Ethel bila luda za njime. Nisi mi rekla da mu je prijetila da će ga razbaštiniti. Naravno da im to trebaš reći.

Spustila je slušalicu, a MyIes je čekao uzdignutih obrva. - O čemu se radi?

Ispričala mu je. Myles oda bezvučni zvižduk.

Tse-Tse je došla pretjerano uredne kose. Make-up joj je bio umjeren, s izuzetkom umjetnih trepavica. Imala je bakica-haljinu i ravne cipele. Ovo je kostim što sam ga nosila kad sam igrala kućanicu koja pokušava otrovati svog gazdu - priznala je.

Detektivi O'Brien i Gomez pojavili su se nekoliko minuta kasnije. Dok ih je Myles pozdravljao, Neeve je mislila: Čovjek nikada ne bi rekao da on i dalje nije glavni čovjek u One Police Plaza. Oni gotovo da klecaju pred njime.

No, kad su mu predstavili Tse-Tse, O'Brien je bio zbunjen. - Douglas Brown nam je rekao da je pospremačica Šveđanka.

Oči su mu se iskolačile kad mu je Tse-Tse iskreno objasnila kako koristi različite tipove osoba u ovisnosti o njezinim tekućim ulogama na off off Broaadwayu. - Igrala sam švedsku sluškinju - zaključila je - i poslala sam osobni poziv Jesephu Pappu da dođe na sinoćnju predstavu. Bila je to završna večer. Moj astrolog kaže da mi se Saturn presijeca s Rakom, pa


103

su mi tako izgledi za karijeru veoma jaki. Zaista sam imala osjećaj da će se on pojaviti. - Tuž-no je otresla glavom: - Nije došao. Zapravo, nitko nije došao.

Gomez se silovito zakašlje. O'Brien proguta osmijeh. - Žao mi je zbog toga. A sada, Tsee-Tse... ako vas tako smijem zvati? - Počeo ju je ispitivati.

Ispitivanje se pretvorilo u dijalog dok je Neeve objašnjavala zašto je s Tse-Tse odlazila u apartman Ethel Lambston, zbog čega se vratila da provjeri kapute u ormaru, da pregleda njen rokovnik. Tse-Tse je ispripovijedala kako je Ethel prije mjesec dana ljutito nazvala nećaka, kako je prošlog tjedna on zamijenio novac.

U pola tri Brien zaklopi svoj notes. - Obje ste nam bile od velike pomoći. Tse-Tse, biste li zamjerili ako vas zamolimo da i vi dopratite gospođicu Kearny do apartmana Ethel Lambston? Vi dobro poznajete to mjesto. Želio bih čuti vaše utiske o svemu što možda nedostaje. Dođite amo za oko sat vremena, ako možete. Želio bih još jednom malo popričati s Douglasom Brownom.

Myles je namrštena čela sjedio u svojem dubokom kožnom naslonjaču. - Sada nam u kadar ulazi pohlepni nećak - rekao je.

Neeve se iskrivljeno nasmije. - Što misliš, kakva bi mogla biti njegova posjetnica, komesaru?

***

U pola četiri Myles, Neeve, Jack Campbell i Tse-Tse ušli su u apartman Ethel Lambston. Douglas Brown sjedio je na kauču i kršio u krilu ruke. Kad je digao pogled, izraz mu nije bio baš prijateljski. Namrgođeno ljepuškasto lice bilo mu je obliveno znojem. Detektivi O'Brien i Gomez sjedili su mu sučelice, otvorenih bilježnica. Površine stolova bile su čadave i zapuštene.

Tse-Tse promrmlja Neeve: - Ovo je mjesto bilo bez mrljice kad sam ja otišla odavde.

Neeve joj kroz šapat objasni da su nečistoću prouzročili ljudi iz odjela za ubojstva kad su posipali prah zbog otisaka prstiju, a potom je tiho rekla Douglasu Brownu: - Strašno mi je žao za vašu tetu. Veoma sam je voljela.

- Onda ste bili jedna od rijetkih - provali Douglas. Ustao je. - Čujte, svi koji su poznavali Ethel zaklet će se koliki je ona bila gnjavator i koliko je tražila od ljudi. Platila mi je nekoliko objeda. A koliko sam noći ja morao odbijati svoje prijatelje jer je ona željela društvo. I onda bi mi ćušnula poneku od tih novčanica od sto dolara što ih je tu čuvala. Onda bi zaboravila gdje je sakrila ostale i pričala da sam ih ja ukrao. Zatim bi ih pronašla, pa bi se ispričavala. I to je ta cijela priča. - Zagledao se u Tse-Tse. - Što vi dovraga radite u toj opremi, isplaćujete okladu? Ako želite biti od koristi, zašto ne uzmete usisavač i ne očistite stan?

- Ja sam radila za gospodu Lambston - ponosno je rekla Tse-Tse. Pogledala je detektiva O'Briena. - Što treba da radim?

- Želio bih da Neeve specificira odjeću koja nedostaje iz garderobe, a vas bih molio da pogledate uokolo i vidite nedostaje li štogod.

Myles je promrmljao Jacku: Zašto ne odeš tamo s Neeve? Možda bi joj mogao pomoći praviti spisak. Odabrao je čvrstu stolicu kraj radnog stola. Odatle se jasno vidjela foto-galerija Ethel Lambston. Čas kasnije ustao je da bi promotrio fotografije i bio je zavidan vidjevši ko-laž koji je prikazivao Ethel kako na zadnjoj konvenciji Republikanske stranke stoji na podiju s predsjednikovom najužom obitelji; Ethel grli Mayora u Gracie Mansionu; Ethel prima godiš-nju nagradu za najbolji novinski članak što ga dodjeljuje Američko udruženje novinara i auto-


104

ra. Očito je u toj ženi bilo više no što sam ja shvatio, pomisli Myles. A ja sam je odbio kaoto-rokušu.

Knjiga što ju je Ethel planirala napisati. Mnogo se prljavog novca pere u modnoj industriji. Je li Ethel na to nagazila? Myles se predomislio u namjeri da upita Herba Schwartza je li poduzeta ikakva prikrivena istraga u vezi s industrijom krpica.

Mada je krevet bio uredno složen, a sve u sobi bilo sređeno, i spavaća soba imala je isti nečist izgled kao i ostatak apartmana. Čak je i ormar izgledao drukčije. Bilo je očito da su svaki odjevni predmet i pribor bili izvučeni van, pregledani i nasumično vraćeni natrag. - Užasno - rekla je Neeve Jacku. - Bit će zbog toga teže.

Jack je na sebi imao bijeli rukom pleteni irski džemper s uzlovima i mornarske hlače od tvrdog rebrastog platna. Kad je stigao u kuću Schwab, vrata mu je otvorio Myles koji je podigao oči i rekao: - Vi ćete izgledati kao Flossie i Freddie Bobbsey. - Stao je u stranu da ga propusti, a Jack se suočio s Neeve koja je također odabrala bijeli džemper s uzlovima i mornarske hlače od istog materijala kao i Jack. Svi su se nasmijali, a Neeve se brzo presvukla u mornarskoplavo-bijeli kardigan.

Ta slučajnost zasjenila je užasnutost što ju je Neeve osjećala dok je prebirala po osobnim stvarima Ethel Lambston. Ta užasnutost sada je nestala i izgubila se u jezi zbog toga što se s Ethelinom skupocjenom garderobom nepažljivo baratalo.

- Teže, ali ne i nemoguće - rekao joj je Jack mirno. - Reci mi koji je način najbolji da to sredimo.

Neeve mu doda dosje s indigo-kopijama računa Ethel Lambston. Počet ćemo s njezinom posljednjom narudžbom.

Izvukla je novu-novcatu odjeću koju Ethel još nijednom nije nosila, odložila je na krevet, a onda je pretraživala unatrag dodajući Jacku haljine i odijela koja su još uvijek bila u ormaru. Uskoro je postalo jasno da je odjeća koja je nedostajala bila prikladna samo za hladno vrijeme. To, dakle, odbacuje svaku pomisao da je planirala da ode na Karibe ili takvo što, te da svjesno nije ponijela kaput - promrmljala je Neeve više za sebe negoli Jacku. - Ali, Myles je možda u pravu. Bijela bluza koja je odgovarala uz kaputić što ga je imala na sebi kad su je našli, nije ovdje. Možda zaista i jest na čišćenju. Ali, čekaj!

Iznenada je prestala govoriti i posegnula duboko u ormar. Odatle je izvukla vješalicu koja je bila stisnuta između dva džempera. Na njoj je bila bijela svilena bluza sa žaboom (Žabo

dolazi od francuske riječi 'jabot' koja označava čipkasti nabor na prsima košulje) i čipkom ukrašenim rukavima. - To je ono što sam tražila - rekla je slavodobitno Neeve. - Zašto je Ethel nije obukla? Pa i ako je odlučila obući bluzu koja je išla s kompletom, zašto nije spakirala i ovu?

Sjeli su na počivaljku, a Neeve je prepisivala iz Jackovih bilježaka sve dok nije imala precizan spisak odjeće koja je nedostajala iz ormara. Jack je šutke čekao i ogledavao se po sobi. Zastrašujuća je, možda zbog tog prekapanja po policama. Dobar namještaj. Skupocjene prostirke i ukrasni jastuci. No, nedostajao je identitet. Tu nije bilo osobnog pečata, nije bilo ni uokvirenih fotografija, niti naročitih ukrasnih sitnica. Nekoliko slikarija raspoređenih po zidu bile su posve nemaštovite kao da su bile odabrane samo da bi ispunile prostor. Bila je to depresivna soba, prije prazna negoli intimna. Jack je shvatio kako počinje osjećati silnu sućut prema Ethel. Njegova mentalna predodžba o njoj bila je posve drukčija. Uvijek je mislio da je ona teniska loptica koja samu sebe neprekidno gura naprijed i skače s jedne strane igrališta na drugu u pomamnim, nezaustavljivim kretnjama. Žena što ju je ova soba otkrivala, prije je bila dirljivi usamljenik.


105

Vratili su se u dnevnu sobu na vrijeme da ugledaju Tse-Tse kako prelistava gomilu pošte na radnom stolu. - Nema ga tu - rekla je.

- Čega nema? - oštro upita O'Brien.

- Ethel je imala jedan antikni bodež koji joj je služio kao perorez, jedna od onih indijanskih izrađevina sa skupom crveno- zlatnom drškom. Neeve osjeti kako je O'Brien odjednom sličio na psa ptičara koji je namirisao plijen.

- Sjećate li se kada ste posljednji put vidjeli taj bodež, Tse-Tse? zapitao je.

- Da. Bila sam ovdje dva puta ovoga tjedna i čistila, u utorak i četvrtak.

O'Brien pogleda Douglasa Browna. - Bodež-perorez nije bio ovdje kad smo jučer posipali prah za otiske. Imate li pojma o tome gdje bi mogao biti?

Douglas proguta knedlu. Nastojao je izgledati kao da je zaronio duboko u misli. U petak ujutro otvarač za pisma bio je na stolu. Nitko nije bio tu osim Ruth Lambston.

Ruth Lambston. Prijetila je da će reći policiji da ga je Ethel namjeravala razbaštiniti. No, on je policajcima već rekao da je Ethel uvijek pronalazila novac za čiju je krađu njega optuživala. To bi mogao biti briljantan odgovor. Ali sada, da li da im kaže za Ruth ili da naprosto kaže da ne zna?

O'Brien je ponovio pitanje, ovog puta tvrdokorno. Douglas ocijeni da je trenutak da svrati pažnju policajaca sa sebe. - U petak poslijepodne amo je došla Ruth Lambston. Uzela je natrag pismo što ga je Seamus ostavio Ethel. Prijetila mi je da će vama iz policije reći da je Ethel bila ljuta na mene ukoliko vam ja išta kažem o Seamusu. - Douglas zastane, potom pokajnički doda: - Perorez je bio tu kad je ona došla. Stajala je kraj stola kad sam otišao u spavaću sobu. Od petka ga nisam vidio. Bolje da nju pitate zbog čega ga je ukrala.

Nakon što ju je u subotu poslijepodne Seamus mahnito nazvao, Ruth je u stan nazvala šei~cu personala iz svog poduzeća. Ona je bila ta koja je poslala advokata, Roberta Lanea, u policijsku stanicu.

Kad je Lane doveo Seamusa kući, Ruth je bila uvjerena da joj je muž na rubu srčanog udara i htjela ga je hitno odvesti u bolnicu. Seamus je vatreno odbije, no složio se s time da ode u krevet. Oči su mu bile crveno obrubljene, ronio je suze, odvukao se u spavaću sobu, skrhan, slomljen čovjek.

Lane je pričekao u dnevnoj sobi kako bi mogao porazgovarati s Ruth. - Ja nisam kriminalistički odvjetnik - rekao je otvoreno. - A vašem će suprugu trebati jedan takav, i to dobar.

Ruth kimne glavom.

- Iz onoga što mi je rekao u taksiju, u obrani bi se moglo ići na oslobađanje od optužbe zbog smanjene odgovornosti ili trajne duševne poremećenosti.

Ruth se sledi. - Je li priznao da ju je ubio?

- Ne. Rekao mi je da ju je udario, da je ona posegnula za perorezom, a on ga je od nje oteo u natezanju u kojem je posječen njezin desni obraz. Također mi je rekao kako je unajmio nekog tipa koji se mota oko njegova lokala da joj uputi prijeteće telefonske pozive.

Usne Ruth bile su stisnute. - To sam tek sinoć saznala.

Lane slegne ramenima. - Vaš suprug neće izdržati unakrsno ispitivanje. Moj je savjet da on dođe čist i pokuša s pokajanjem. I vi vjerujete da ju je on ubio, zar ne?

- Da.


106

Lane ustane. - Kako vam rekoh, ja nisam kriminalistički odvjetnik, ali raspitat ću se i pokušati vam naći nekog dobrog. Žao mi je.

Četiri je sata Ruth sjedila u tišini, u tišini posvemašnjeg očaja. U deset sati gledala je vijesti na televiziji i čula izvještaj o tome kako je bivši muž Ethel Lambston bio na ispitivanju o njezinoj smrti.

Događaji prošlog tjedna vrtjeli su joj se i vrtjeli u svijesti kao kasetofonska traka na neprekidnoj poziciji "replay". Prije deset dana s uplakanim pozivom od Jeannie: - Mama, toliko sam ponižena. Ček je odbijen. Kvestor je poslao po mene - sve je krenulo nizbrdo. Ruth se sjećala kako je vikala i grdila Seamusa. Dogurala sam ga do točke u kojoj je poludio, pomislila je.

Pokajanje? Što je to značilo? Ubojstvo? Koliko godina? Petnaest? Dvadeset? Ali, zatrpao je tijelo. Je li otišao toliko daleko da prikrije zločin? Kako mu je uspijevalo ostati tako hladnim?

Hladnim? Seamus? Taj perorez u njegovoj ruci, on bulji u ženu kojoj je prerezan vrat? Nemoguće.

Nova se uspomena vratila Ruth, jedna koja je bila obiteljska pošalica u ono vrijeme kad su se još bili u stanju smijati. Seamus je ušao u porodilište kad je Marcy rođena. I problijedio. Samo što je vidio krv, sav se smrznuo. - Više su brinuli za tatu negoli za tebe i mene - znala je Ruth pripovijedati Marcy. - To je bilo prvi i posljednji put da sam tati dozvolila da zakorači u porodilište. Najbolje je da on stoji u baru i pije negoli da dopadne liječnicima.

Seamus da je gledao kako Ethel krv lipti iz vrata, trpao njezino tijelo u torbu, teglio je po njezinu apartmanu? Ruth je razmišljala o tome kako su na vijestima rekli da su s odjeće Ethel Lambston bile otkinute etikete. Seamus da je imao takvu hladnu hrabrost da učini takvo što, da je potom zatrpa u tu spilju u parku? To naprosto nije bilo moguće, zaključila je.

No, ako on nije ubio Ethel, ako ju je ostavio kao što je izjavio, onda je ona ribanjem i uklanjanjem peroreza možda uništila dokaz koji je mogao voditi prema nekome drugom...

Bilo joj je previše da dalje čak i zamišlja. Umorna, Ruth ustane i ode do spavaće sobe. Seamus je ravnomjerno disao, ali se uspravio. - Ruth, ostani sa mnom. Kad je ušla u krevet, on je obgrli rukom i zaspi, s glavom na njezinu ramenu.

U tri sata Ruth se i dalje trudila da odluči što joj je činiti. Tada, gotovo kao odgovor na neizrečenu molitvu, prisjetila se kako se često u supermarketu sretala s bivšim policijskim komesarom Kearnyjem nakon njegova umirovljenja. Uvijek joj se uljudno osmjehivao i govorio: - Dobro jutro. - Jednom, kad joj je pukla torba s kupljenim namirnicama, on se zaustavio i pomogao joj. Instinktivno joj se dopadao, mada je i vidjeti ga značilo sjetiti se da je dio novca od alimentacije bio trošen u dućanu njegove kćerke.

Kearnyjevi su živjeli u kući Schwab u Sedamdesetčetvrtoj ulici. Sutra ona i Seamus idu zamoliti komesara da ih primi. On će znati što im je činiti. Njemu je mogla vjerovati. Ruth konačno usne s mišlju: Imam nekoga kome mogu vjerovati.

Po prvi put nakon mnogo godina prespavala je nedjeljno jutro. Na njezinu satu očitavalo se četvrt do dvanaest u trenutku kad se pridigla na ruku i pogledala. Svijetlo sunce zračilo je u sobu kroz loše postavljene vanjske zaslone. Pogledala je Seamusa. U snu je izgubio zabrinut, prestrašen izraz lica koji ju je toliko smetao, a njegov je izgled čak povratio nešto tragova ne-kada zgodnog čovjeka. Djevojke su svoj izgled naslijedile od njega, pomislila je Ruth, i nje-gov duh. U ranim danima Seamus je bio duhovit i povjerljiv. A onda je krenulo nizbrdo. Na-


107

jamnina za lokal astronomski se povećala, susjedstvo se obogatilo, a stare su mušterije nestale jedna po jedna. I svakog mjeseca ček za alimentaciju.

Ruth klizne iz kreveta i ode do komode. Sunce je nemilosrdno otkrivalo brazde i ureze po njoj. Pokušala je tiho otvoriti ladicu, no ona se zaglavila i, opirući se, zaškripala. Seamus se uspravi.

- Ruth. - Nije bio sasvim budan.

- Ostani još malo - rekla je umirujućim glasom. - Pozvat ću te kad doručak bude gotov.

Telefon je zazvonio upravo u trenutku kad je vadila slaninu s roštilja. Bile su to djevojke. Čule su za Ethel. Marcy, najstarija, reče: - Mama, žao nam je zbog nje, ali to znači da je tata sada oslobođen plaćanja, je li?

Ruth je pokušavala zvučati veselo. - Tako izgleda, zar ne? Još se uvijek s time nismo srodili. - Pozvala je Seamusa i on dođe na telefon. Ruth je znala kakav je napor proizvodio u trenutku kad je progovorio:

- Užasno je veseliti se što je netko umro, ali nije užasno veseliti se što ti je financijski problem skinut s vrata. A sad mi recite, kako su moje Dolly sestrice. Nadam se da se niti jedan momak nije omrsio.

Ruth je pripremila svježe iscijeđeni sok od naranče, slaninu, kajganu, prepečenac i kavu. Pričekala je da Seamus završi s jelom i nalila mu drugu šalicu kave. Onda mu je sjela nasuprot, s druge strane teškog kuhinjskog stola od hrastovine, koji je bio neželjen poklon od njezine svekrve, i rekla mu: - Moramo razgovarati.

Uprla se laktovima o stol, sklopila ruke ispod brade, odmjerila svoj odraz u zamrljanom ogledalu iznad ormarića za posuđe i na trenutak shvatila da izgleda sivo i da siva i jest. Njen kućni ogrtač posve je izblijedio, njena, inače fina svijetlosmeđa kosa prorijedila se i dobila mišju boju; okrugle naočale davale su njezinu malom licu potišten izgled. Odagnala je te misli kao nevažne i nastavila govoriti. - Kad si mi rekao da si udario Ethel, da je tada zadobila posjekotinu perorezom, da si nekome platio da joj prijeti, povjerovala sam da si išao i korak dalje. Povjerovala sam da si je ubio.

Seamus je namjerno gledao u šalicu s kavom. Kao da su u njoj sakrivene svemirske tajne, pomisli Ruth. On se tada uspravi i pogleda je ravno u oči. Kao da su mu dobar san, razgovor s djevojkama i ukusan doručak dali snagu. - Ja nisam ubio Ethel - rekao je. Uplašio sam je. Dovraga, uplašio sam i sam sebe. Nikada nisam mislio da ću je udariti, no to je vjerojatno došlo instinktivno. Zadobila je posjekotinu jer je potegnula perorez. Oteo sam ga i bacio ga nazad na stol. U tom je trenutku rekla: "Dobro, dobro, zadrži tu svoju prokletu alimentaciju."

- To je bilo u četvrtak poslijepodne - rekla je Ruth.

- Četvrtak oko dva sata. Znaš kako je taj kraj u to doba miran. Znaš u kakvom si ti stanju bila zbog odbijenog čeka. Ja sam otišao iz lokala u pola dva. Dan je bio tamo. On će mi podržati alibi.

- Jesi li se vratio u lokal?

Seamus dovrši kavu i odloži šalicu na tanjurić. - Jesam, morao sam, a onda sam se vratio kući i napio. I bio sam pijan cijeli vikend.

- Koga si sve vidio? Jesi li izlazio po novine?


108

Seamus se osmjehnuo šupljim, neveselim osmijehom. - Nisam bio u stanju čitati. - Pri-čekao je njezinu reakciju. Ruth nazre kako mu na lice nadolazi nada. - Vjeruješ mi - rekao je, tonom skromnim i iznenađenim.

- Nisam ti vjerovala jučer i u petak - rekla je Ruth. - Ali vjerujem ti sada. Ti si zbilja sve i sva, ali nisi svašta, i pouzdano znam da ti nisi u stanju uzeti perorez u ruke i nekome presjeći vrat.

- Stekla si malo povjerenja u mene - rekao je Seamus tiho.

Njezin ton postade krepak. - Mogla sam učiniti i gore. Hajde da budemo praktični. Meni se ne sviđa taj advokat, a i sam je priznao da ti treba drugi. Željela bih nešto pokušati. Samo te posljednji put molim, zakuni se da nisi ubio Ethel.

- Kunem ti se životom. - Seamus je oklijevao. - Životom mojih triju kćeri.

- Potrebna nam je pomoć. Prava pomoć. Sinoć sam gledala vijesti. Govorili su o tebi. Da su te ispitivati. Lude za time da dokažu da si to ti napravio. Moramo reći istinu nekome tko nas može posavjetovati što da radimo ili nas poslati pravom advokatu.

Cijelo su se poslijepodne prepirali, raspravljali, odvraćali, dokazivali da bi konačno Seamus pristao. Bilo je četiri i trideset kad su odjenuli svoje kapute za sve vremenske prilike, Ruth čvrsta i nabijena u svom, Seamus s napetim središnjim dugmetom na svom, i odšetali tri bloka do kuće Schwab. Malo su razgovarali putem. I mada je dan bio rezak neprimjereno godišnjem dobu, ljudi su se otkrivali moćnom suncu. Djeca su nosila balone, a roditelji koji su ih prilično iscrpljena izgleda slijedili, izmamili su Seamusu osmijeh. - Sjećaš se kad smo mi nedjeljom vodili djevojke u zoološki vrt? Dobro je što su ga opet otvorili.

U kući Schwab portir im je rekao da su komesar Kearny i gospođica Kearny izašli. Oklijevajući, Ruth zamoli za dozvolu da pričekaju. Pola su sata sjedili jedno do drugoga u naslonjačima u predvorju, a Ruth je počela sumnjati u mudrost svoje odluke da tu dođu. Upravo je naumila predložiti da krenu kad portir otvori vrata i društvo od četvoro ljudi uđe. Kearnyjevi i dvoje nepoznatih.

Ruth požuri k njima prije no što izgubi hrabrost.

- Myles, bilo bi mi drago da si im dozvolio da s tobom razgovaraju. Bili su u kuhinji u njihovu apartmanu. Jack je pravio salatu. Neeve je odmrzavala preljev za paštu koji je preostao nakon večere u četvrtak uvečer.

Myles je sebi i Jacku nalijevao vrlo suhi martini. - Neeve, ne postoji način da im odobrim da svoju utrobu izbljuju po meni. Kako stvari stoje, ti si u ovom slučaju svjedok. Dozvoljavam mu da kaže da je ubio Ethel Lambston i imam moralnu obavezu da o tome izvijestim.

- Nisam sigurna da ti je to htio reći.

- Što bilo da bilo, mogu ti samo obećati da Seamusa Lambstona i njegovu suprugu Ruth očekuje teško ispitivanje na policiji. Nemoj zaboraviti, ako taj slinavi nećak govori istinu, Ruth Lambston ukrala je onaj perorez, a možeš se kladiti da ga nije uzela kao puki suvenir. Učinio sam najbolje što sam mogao. Nazvao sam Petea Kennedyja. On je vraški dobar kriminalistički odvjetnik i on će se sutra ujutro sresti s njima.

- A mogu li oni sebi priuštiti vraški dobrog kriminalističkog advokata?

- Ako Seamus Lambston ima čiste ruke, Pete će našim momcima pokazati da su optužili krivu osobu. Ako je kriv, sve što Pete poduzme bit će vrijedno toga da stvar svede s ubojstva s predumišljajem na ubojstvo u afektu.


109

Za ručkom se Neeve činilo kako je Jack namjerno odvraćao razgovor od Ethel. Ispitivao je Mylesa o nekim njegovim poznatim slučajevima, a Myles je o tim stvarima uvijek neumorno pričao. Tek kad su uzeli čistiti stol, Neeve je shvatila kako je Jack veoma mnogo znao o slučajevima koji na srednjem Zapadu nikada nisu bili publicirani. - Proučavao si Mylesa u starim novinama - optužila ga je.

Nije izgledao zbunjeno. - Da, jesam. Hej, ostavi te lonce u sudoperu. Ja ću ih oprati. Upropastit ćeš nokte.

Nije moguće, pomislila je Neeve, da se toliko toga dogodilo u tjedan dana. A izgledalo joj je da je Jack oduvijek bio tu. Što će dalje biti? Znala je što će dalje biti. Uto je obuzme neka bolna zimica. Mojsije nazrijeva Obećanu Zemlju, a zna da na nju nikada neće kročiti. Zbog čega se tako osjećala? Zbog čega se osjećala kao da vrtoglavo tone? Zbog čega je danas, kad je pogledala žalobnu fotografiju Ethel, u njoj osjetila još nešto, nešto tajnovito, kao da je Ethel govorila: - Pričekaj dok ne vidiš kako je to.

Što "to", pitala se Neeve. Smrt.

Vijesti u deset sati bile su ispunjene pričama o Ethel. Netko je složio Film o pozadini njezina života. Mediji su oskudijevali uzbudljivim vijestima za naslovne stranice, a Ethel im je pomogla da ispune prazninu.

Program je upravo završavao kad zazvoni telefon. Bila je to Kitty Conway. Njezin čist, gotovo muzikalan glas zvučao je pomalo užurbano. Neeve, žao mi je što vas uznemiravam, ali upravo sam se ovog trenutka vratila kući. Kad sam vješala kaput u ormar, vidjela sam da je vaš otac zaboravio svoj šešir. Sutra poslijepodne ići ću u grad pa bih mu ga mogla negdje ostaviti.

Neeve je bila zaprepaštena. - Pričekajte trenutak, pozvat ću ga. Dajući telefon Mylesu, promrmljala je: - Nikada ništa ne ostavljaš. O čemu se radi?

- O, to je lijepa Kitty Conway. - Myles je zvučao razdragano. - Baš sam se pitao kad će već pronaći taj šešir. - Nakon što je odložio slušalicu pogledao je Neeve poput ovčice. - Navratit će sutra oko šest. Onda ću je odvesti na ručak. Hoćeš s nama?

- Sigurno da neću. Osim ako misliš da ti je potrebna pratilja. U svakom slučaju, ja moram ići na Sedmu aveniju.

Stojeći u vratima, Jack upita: - Reci mi ako sam napastan kao kuga. Ako nisam, što kažeš za jednu večeru? Sutra?

- Vraški dobro znaš da nisi dosadan kao kuga. Sve je u redu za večeru, osim ako te ne smeta da pričekaš dok te ne nazovem. Ne znam u koje će to vrijeme biti. Redovito se na kraju zaustavljam kod ujaka Sala, pa ću te nazvati odande.

- Neće me smetati, Neeve. Samo jedna stvar: pazi se. Ti si važan svjedok smrti Ethel Lambston, a vidjevši te ljude, Seamusa i njegovu ženu, počeo sam se prilično nelagodno osjećati. Neeve, oni su u očaju. Krivi ili nevini, oni žele obustaviti tu istragu. Njihova želja da se izjadaju tvom ocu može biti spontana, ali može biti i prilično proračunata. Stvar je u tome da ubojice ne prežu od toga da ponovno ubiju ako im tko stane na put.

11.

Kako je ponedjeljak bio Dennyjev neradni dan u restoranu njegovo odsustvo neće biti primijećeno, no jednako je tako želio osigurati alibi da je cijeli dan proveo u krevetu. - Mislim da me uhvatila gripa - promrmljao je nezainteresiranom službeniku u predvorju kuće u kojoj


110

je imao sobu. Big Charley ga je jučer nazvao u to predvorje. - Riješi je se sada ili ćemo morati naći nekoga drugog tko to može.

Denny je znao što to znači. Ne bi mu dozvolili da se mota uokolo da slučajno ne bi iskoristio to što zna, pa da na sudu nastupi kao krunski svjedok. Osim toga, on je želio ostatak novca.

Pažljivo je postavio plan. Otišao je do ljekarne na uglu, kašljući dok se raspitivao i molio apotekara da mu preporuči neki lijek. Vrativši se u kuću, bilo mu je važno da popriča s blesavom starom dobričinom koja je živjela dvoja vrata do njega i stalno pokušavala uspostaviti prijateljstvo. Pet minuta kasnije izišao je iz njezine sobe sa čajem opaka mirisa u okrhnutom vrču.

- To sve liječi - rekla mu je. - Doći ću kasnije da vas pogledam.

- Možda biste mi oko podneva mogli napraviti još čaja - slinio je Denny. Otišao je do kupaonice koja je služila stanarima drugog i trećeg kata i požalio se na grčeve starom pijancu koji je strpljivo čekao da se vrata otvore. Pijanac mu je odbio prepustiti red za kupaonicu.

U svojoj sobi Denny je pažljivo upakirao svu poderanu odjeću što ju je koristio dok je slijedio Neeve. Nikad se ne zna tko od vratara ima oštro oko, pa može opisati nekoga tko se motao oko kuće Schwab. Čak i ona uspaljenica sa psetom. Ona ga je dobro vidjela. Denny nije sumnjao u to da će se, kad kćerka bivšeg policijskog komesara bude maknuta, murija razmiljeti na sve strane.

Odjeću će baciti na obližnje stovarište smeća. To je lako. Glavni dio jest praćenje Neeve Kearny od njezina dućana do Sedme avenije. Ali, smislio je način. Imao je novu sivu vjetrovku. Nitko ga u njoj nije vidio. Imao je periku pankera i velike tamne naočale. U takvoj odjeći izgledat će poput kurira koji na svojim motorićima jurcaju po cijelom gradu i obaraju prolaznike. Stavit će pod ruku veliku omotnicu i vrebati na Neeve Kearny. Ona će vjerojatno u modni kvart ići taksijem. On će je slijediti u drugom taksiju. Taksistu će prodati foru kako mu je ukraden motor, a da toj gospođi trebaju papiri što ih on dostavlja.

Na svoje je uši čuo kako je Neeve razgovarala o svom sastanku u jedan i trideset s jednom od onih bogatih babuskara koje sebi mogu priuštiti da silnu lovu potroše na njenu odjeću.

Uvijek ostavi prostora i za grešku. Bit će preko puta njezina dućana prije jedan i trideset. Važno će biti kad taksist zbroji dva i dva nakon što on makne Neeve Kearny. Oni će tragati za momkom s pankerskom frizurom.

Sačinivši plan, Denny gurne zavežljaj sa starom odjećom pod svoj ulegnuti krevet. Kakvo smetište, razmišljao je promatrajući tu malu sobu.

Živ sa žoharima. U smradu. Komoda koja više nije bilo do gajba za voće. Ali kad obavi posao i dobije drugih deset tisuća, i jedino će morati pričekati da mu prođe uvjetna kazna, a onda će otići. Čovječe, kako će otići!

Ostatak jutra Denny je proveo u čestim odlascima na zahod, žaleći se na bolove svakome na koga bi naišao. U podne, vještica iz hodnika pokucala mu je na vrata i pružila mu još jednu šalicu čaja i odstajala peciva. Još je nekoliko puta otišao na zahod, stajao iza zaključanih vrata, nastojao ne udisati pogubne mirise i ostavljao druge da čekaju sve dok ne bi s negodovanjem počeli gundati.

U četvrt do jedan iskobeljao se van i rekao starom pijancu: - Mislim da mi je bolje. Idem malo odspavati. - Njegova soba bila je na drugom katu i imala pogled na slijepu ulicu. Tu je bila i neka nadstrešnica sa strma krova koja je stršala iznad nižih katova. Nekoliko trenutaka


111

kasnije on se presvukao, navakao pankersku periku i namjestio naočale, prebacio torbu s pros-jačkom odjećom u slijepu ulicu i skočio dolje.

Bacio je svoj zavežljaj duboko u štakorima opustošen kontejner za smeće iz stambene zgrade na Stoosmoj ulici, uhvatio vlak podzemne željeznice za Lexington i Osemdesetšestu, uzeo veliku omotnicu, flomasterom ispisao "Hitno" i zauzeo busiju preko puta "Kod Neeve".

U ponedjeljak ujutro u deset sati korejski transportni avion, let 771, spremao se za slijetanje na aerodromu Kennedy. Kamioni Gordon Steuber Textila čekali su da pokupe sanduke haljina i sportske odjeće i da ih prevezu u skladišta na Long Island Cityjy; skladišta koja se nisu pojavljivala nigdje u knjigama te kompanije.

I drugi su čekali tu pošiljku: zakonski organi privođenja, svjesni da su na tragu jedne od najvećih zapljena droge u zadnjih deset godina.

- Đavolska zamisao - dobacio je jedan od njih drugome koji je čekao odjeven u radni kombinezon. Vidio sam već da se droga utrpava u namještaj, u Kewpie lutkice, u pseće ogrlice, u dječje pelene, ali nikada u modnu odjeću.

Avion je kružio, sletio, zaustavio se pred hangarom. U jednom trenutku sve je vrvjelo od federalnih policajaca. Deset minuta kasnije polugom je otvoren prvi sanduk. Rasporeni su rubovi ekskluzivno krojenih platnenih jakni. Šef operacije otvorio je plastične vrećice u kojima je bio čisti, nepatvoreni heroin. - Isuse - rekao je u čudu - tu mora da je dva milijuna dolara vrijednosti samo u ovoj kutiji. Daj nalog da uhvate Steubera.

U 9:40 federalni djelatnici upali su u ured Gordona Steubera. Njegova tajnica pokušala im je prepriječiti put, ali su je odlučno maknuli u stranu. Steuber je tupo slušao kako mu čitaju Mirandina upozorenja. Bez i truna vidljiva osjećanja, gledao je kako mu se lisičine sklapaju oko ruke. U sebi je bjesnio, smrtnim, žestokim gnjevom, a on je bio usmjeren na Neeve.

Dok su ga vodili van zastao je da nešto kaže svojoj tajnici. – May, rekao joj je - najbolje je da otkažete moje sastanke. Nemojte zaboraviti. Izraz na njezinu licu pokazao mu je da je razumjela. Ona neće spominjati kako je prije dvanaest dana Ethel Lambston upala u njegov ured i rekla mu da je upućena u njegove djelatnosti.

Douglas Brown nije lako prespavao subotnju noć. Dok se nemirno prevrtao po Ethelinim finim pamučnim plahtama, sanjao ju je, hiroviti snovi u kojima je Ethel vitlala čašom Dom Perignona u San Domenicu: - Ovo je za Seamusa Nesposobnjakovića. - Snovi u kojima se pojavljivala Ethel kako mu govori: - Koliko si ovog puta ukrao? - Snovi u kojima se pojavljivala policija i odvodila ga.

U ponedjeljak ujutro u deset sati nazvao je medicinski odjel Rockland Countyja. Kao nasljednika, pitali su Douglasa o tome što planira s posmrtnim ostacima Ethel Lambston. Doug je nastojao zvučati zabrinuto. - Želja moje tete bila je da je kremiraju. Mogu li predložiti što bih ja učinio?

Zapravo, Ethel je jednom rekla kako bi željela biti sahranjena kraj svojih roditelja u Ohiu, ali mnogo je jeftinije poslati urnu negoli kovčeg. Dali su mu naziv pogrebnog poduzeća. Žena koja se javila na njegov poziv govorila je toplo i suzdržano i raspitivala se o tome tko će snositi troškove. Doug joj je obećao da će joj se ponovno javiti, a potom je nazvao knjigovođu Ethel Lambston. Knjigovođa je doputovao s dužeg vikenda i upravo je čuo užasne vijesti.

- Bio sam svjedokom kad je gospođa Lambston pisala oporuku rekao je knjigovođa. - Imam kopiju originala. Veoma joj je bilo stalo do vas.

- I ja sam nju volio. - Doug prekine vezu. Još mu je trebalo da se privikne na to da je sada bogat čovjek. Bogat po njegovim mjerilima, svakako.


112

Samo da sve to nije ispalo tako zbrčkano, pomislio je.

Po nekom instinktu očekivao je policajce, ali ipak se iznervirao na oštro udaranje na vrata, poziv da dođe u policijsku stanicu radi ispitivanja. U stanici, bio je zaprepašten kad su mu uputili Mirandino upozorenje. - Mora da se šalite.

- Mi nastojimo biti nadasve oprezni - rekao mu je umirujući detektiv Gomez. - Sjetite se, Doug, vi ne morate odgovarati na pitanja. Možete pozvati svog advokata. Ili, možete prestati odgovarati na pitanja kad god to želite.

Doug je razmišljao o novcu Ethel Lambston; o njezinu apartmanu iz stambene udruge; o komadu na poslu koji ga je gledao raširenih očiju; o otkazivanju posla; o tome kako bi onom smeću od njegova sadašnjeg šefa skresao u brk. Zauzeo je suzdržan stav. - Potpuno sam voljan odgovoriti na sva pitanja.

Prvo pitanje detekiva O'Briena nabacilo mu je omču. - Prošlog četvrtka otišli ste na banku i digli četiri stotine dolara koje ste uzeli u novčanicama od sto dolara. Nema svrhe da to niječete, Doug. Provjerili smo. To je bio novac koji je pronađen u apartmanu, zar ne, Doug? E sad, zašto ste ga tamo ostavili kad ste nam rekli da je vaša teta uvijek pronalazila novac zbog kojeg je vas optuživala za kradu?

Myles je spavao od ponoći pa do pet i trideset. Kad se probudio, znao je da više nema novog dremuckanja. A ništa nije više mrzio nego ležanje u krevetu bez mogućnosti da ponovno sklizne u Morfejevo naručje. Ustao je, dohvatio kućni ogrtač i otišao u kuhinju.

Uz svježe pripremljenu kavu bez kofeina, korak po korak on je propitivao događaje proteklog tjedna. Njegov prvotni osjećaj olakšanja koji se javio nakon smrti Nickyja Sepettija, nestao je. Zbog čega?

Osvrnuo se pogledom po uređenoj kuhinji. Sinoć je tiho opravdavao način na koji je Jack Campbell pomagao Neeve pri pospremanju. Jack se dobro snalazio u kuhinji. Myles se napola nasmiješio, sjećajući se svog oca. Sjajan momak. "On" rekla bi majka kad bi govorila o njemu. Ali, Bog zna, Stari nikada nije odnio ni tanjur do sudopera, ili pomazio djecu, ili uzeo usisivač. Današnji mladi supruzi drukčiji su. A to je bila dobra razlika.

Kakav je on suprug bio svojoj Renati? Dobar prema mjerilima većine ljudi. - Volio sam je - rekao je sada Myles glasom jedva glasnijim od šapata. - Ponosio sam se njome. Bilo nam je zabavno. Ali, pitam se, koliko sam je poznavao? Koliko sam ja bio sin svoga oca u našem braku? Jesam li je ikada uzimao ozbiljno izvan njene uloge supruge i majke?

Prošle noći, ili je to bilo noć prije, ispričao je Jacku kako ga je Renata učila o vinima. Imao sam mnogo posla tih dana da očistim svoje grube mrlje, mislio je Myles, sjećajući se kako je prije no što je sreo Renatu sav bio usmjeren na program samopotvrđivanja. Karte za Carnegie Hall. Karte za Metropolitan. Kurtoazne posjete Muzeju umjetnosti.

Renata je bila ta koja je te kurtoazne posjete izmijenila u uzbudljive ekspedicije i otkrića. Renata koja bi po povratku iz opere pjevušila arije svojim snažnim i čistim sopranom. - Milo caro jesi li ti jedini Irac koji nema sluha? - zadirkivala bi ga.

U jedanaest divnih godina što smo ih zajedno proživjeli mi smo tek pronicali u sve ono što smo imali postati jedno drugome.

Myles ustane i natoči drugu šalicu kave. Zbog čega mu je svijest o tome bila tako jaka? Što ga to osujećuje? Nešto. Nešto. Oh, Renata, preklinjao je. Ne znam zašto, ali zabrinut sam za Neeve. U ovih sedamnaest godina učinio sam najbolje što sam mogao. Ali, ona je i tvoje dijete. Vreba li je opasnost?


113

Ta druga šalica kave povratila mu je duh i on se počeo osjećati pomalo smiješno. Kad je Neeve zijevajući ušla u kuhinju, dovoljno se oporavio da joj kaže - Taj tvoj izdavač dobro barata loncima.

Neeve mu se osmjehne, sagne se i poljubivši ga u tjeme odgovori: Aaaaa, znači "lijepa Kitty Conway". Svaka čast, komesaru. Već je bilo krajnje vrijeme da se posvetiš ženama. Konačno, nikako se ne pomlađuješ. - Sagnula se da izbjegne njegov zamah.

Neeve je za posao odabrala svijetli ružičasto-sivi Chanel kaputić sa zlatnim pucetima, sive cipele s vezicama i odgovarajuću torbu. Kosu je skupila u glatku punđu.

Myles je kimao s odobravanjem: - Sviđa mi se ta kombinacija. Mnogo je bolja od one šahovnice u subotu. Moram ti reći, ti imaš mamin ukus u odijevanju.

- Pohvala od Sir Huberta svakako ima svoju vrijednost. - Neeve zastane na vratima. - Legendo, hoćeš li mi dozvoliti da pitam medicinskog vještaka postoji li mogućnost da je na Ethel presvučena odjeća nakon njezine smrti?

- Nisam o tome razmišljao.

- Molim te, razmisli. A sve da mi i ne dozvoliš, napravit ću to zbog sebe. I još nešto. Misliš li da su nas Seamus Lambston i njegova žena htjeli povući za nos?

- Sasvim moguće.

- To mi je dovoljno. Ali Myles, saslušaj me bez ušutkivanja, samo ovaj put. Posljednja osoba koja je vidjela Ethel Lambston živu jest, po njegovu priznanju, njezin bivši muž Seamus. Znamo da je to bilo u četvrtak poslijepodne. Može li netko njega pitati što je ona imala na sebi? Kladim se da je to bio raznobojni laki vuneni haljetak koji je nosila kad je bila u kući. Tog haljetka nije bilo u njezinu ormaru. Ethel nikada u njemu nije putovala. Myles, nemoj me tako gledati. Znam što govorim. Stvar je u ovome: pretpostavljam da je Seamus, ili netko drugi, ubio Ethel u tom haljetku, a potom joj je promijenio odjeću.

Neeve otvori vrata. Myles je shvatio kako ona od njega očekuje podrugljivu opasku. Zadržao je bezličan ton. - Što će reći...?

- Što će reći da ako je njezina odjeća zamijenjena nakon njezine smrti, nema načina da je njezin bivši muž odgovoran za njezinu smrt. Vidio si kako su on i njegova žena bili odjeveni. Oni o odijevanju znaju koliko i ja o unutarnjem funkcioniranju space shuttlea. S druge strane, tu je i ono slinavo đubre imenom Gordon Steube koji bi instinktivno odabrao nešto što dolazi iz njegove kuće i koji bi obukao Ethel u komplet kakvim je i prodan.

Trenutak prije no što je zatvorila za sobom vrata, Neeve doda: Uvijek govoriš o tome da ubojica za sobom ostavlja svoju posjetnicu, komesaru.

Petera Kennedyja, tužitelja na sudu, često su znali pitati je li i u kakvu srodstvu s Kennedyjima. Činjenica jest da je on zaista imao neke sličnosti s nekadašnjim predsjednikom. On je bio čovjek od svojih pedeset, kose više riđe no sive, četvrtasta, snažnog lica i mršava tijela. Ranije je u svojoj karijeri bio pomoćnik državnog pravobranioca i tu se ustanovilo trajno prijateljstvo s Mylesom Kearnyem. Na Mylesov hitan poziv Pete je otkazao sastanak u jedanaest sati i pristao da se sretne sa Seamusom i Ruth Lambston u svom uredu u gradu.

Sada ih je slušao s nevjericom dok je promatrao njihova napeta, umorna lica. S vremena na vrijeme upadao bi s pitanjima. - Vi kažete, gospodine Lambston, da ste svoju bivšu suprugu udarili toliko snažno da je pala nauznak na pod, da se pridigla i dograbila bodež koji joj je služio kao perorez, te da je u borbi s njome da joj oduzmete taj perorez ona zadobila posjekotinu na obrazu.


114

Seamus kimne. - Ethel je vidjela da sam skoro spreman da je ubijem. - Skoro?

- Skoro - rekao je Seamus postiđenim glasom. - Mislim, da ju je taj udarac ubio, barem u jednom trenutku ja bih bio radostan. Više od dvadeset godina ona je od mog života činila pakao. Kad je ustala, shvatio sam što se moglo dogoditi. Ali, ona se preplašila. Rekla mi je da zaboravim na plaćanje alimentacije.

- I onda...

- Onda sam izišao. Otišao sam u svoj lokal. Potom sam otišao kući, napio se i nastavio piti. Znao sam ja nju. Samo na nju bi ličilo to da me da na sud zbog tjelesnih povreda. U tri me je navrata htjela strpati iza brave kad sam joj kasnio s alimentacijom. - Osmjehnuo se zlovoljno. Jedan od tih navrata bio je na dan kad se Jeannie rodila.

Pete je nastavio svoje ispitivanje i spretno je izvlačio činjenicu da se Seamus bojao da će ga Ethel tužiti; da je bio uvjeren da će Ethel čim dobije vremena za razmišljanje i dalje zahtijevati alimentaciju; da je bio dovoljno glup da kaže Ruth da mu je Ethel rekla kako je u redu da prekine s plaćanjem; da je bio užasnut kad ga je Ruth natjerala da Ethel napiše pismo.

- I onda ste neoprezno ostavili i pismo i ček u njezin poštanski sandučić, a potom se vratili nadajući se da ćete ih moći povući?

Seamus je po krilu prevrtao rukama. I u vlastitim ušima zvučao je kao nespretna budala. A upravo je to i bio. A bilo je i gorih stvari. Prijetnje. Ali, nekako još nije bio u stanju sebe dovesti do toga da i o njima priča.

- Nakon četvrtka, trideseti ožujka, vi više niste ni razgovarali s Ethel Lambston niti ste je vidjeli?

- Ne, nisam.

Nije mi sve rekao, pomisli Pete, ali ovo je dovoljno za početak. Promatrao je Seamusa kako se zavalio u kestenjast kožni naslonjač. Počeo se opuštati. Uskoro će se dovoljno odvinuti da sve stavi na stol. Previše zapitkivanja bilo bi greška. Pete se okrene prema Ruth Lambston. Sjedila je ukočeno kraj svog supruga, pomna pogleda. Pete osjeti kako se Ruth počinje plašiti suprugovih priznanja.

- Je li moguće da netko optuži Seamusa zbog tjelesnih povreda ili zbog toga što je udario Ethel - pitala je.

- Ethel Lambston nije živa, pa tako ne može podići nikakvu tužbu odgovori joj Pete. Tehnički, to bi mogla učiniti policija. - Gospođo Lambston, ja prilično dobro prosuđujem karaktere. Vi ste nagovorili vašeg supruga da razgovara s komesarom - potom se ispravio - s bivšim komesarom Kearnyjem. Mislim da ste u tom trenutku bili u pravu kad ste shvatili da vam treba pomoć. Ali jedini način da vam ja pomognem jest da mi kažete istinu. Ima nešto što vi važete i odmjeravate, a ja mislim da bih ja to morao znati.

I suprug i taj odvjetnik impresivna izgleda pogledali su je i ona reče: - Mislim da sam bacila oružje kojim je izvršeno ubojstvo.

Do trenutka kada su sat kasnije otišli, a Seamus se složio da se ponudi za ispitivanje detektorom laži, Pete Kennedy nije više bio siguran u svoje instinkte. Na samom kraju razgovora Seamus je priznao da je unajmio neku pijanu protuhu koja se mota oko njegova lokala da zaprijeti Ethel.

Ili je on samo glup i preplašen ili igra prilično lukavu igru, zaključio je Pete i upamtio da napomene Mylesu da svi njegovi klijenti što mu ih on šalje baš i nisu po njegovoj mjeri.


115

Vijest o arestiranju Gordona Steubera provalila se kao plimski val kroz modnu četvrt. Telefoni su zvonili. - Ne, ne radi se o ilegalnim tvornicama. To svi rade. U pitanju je droga. - A potom veliko pitanje: Zašto? Pa on pravi milijune. Dobio je po prstima zbog tajnih radionica na crno. Sada mu kopaju po utajama prihoda i poreza. Dobar tim advokata sveo bi to na par godina. Ali droge! - Nakon sat vremena krenuo je i crni humor: - Nemoj da se Neeve Kearny na tebe naljuti. Zamijenit će ti ručni sat za čelične narukvice.

Anthony della Salva, okružen ulizicama od pomoćnika, radio je na završnim detaljima za modnu reviju svoje jesenje kolekcije koja se ima odigrati slijedećeg tjedna. Bila je to nadasve zadovoljavajuća kolekcija. Novi mladac što ga je unajmio iz Instituta za modnu tehnologiju bio je genijalac. - Ti si drugi Anthony della Salva - rekao je Rogetu, zračeći od zadovoljstva. To je bila najveća moguća pohvala sa Salove strane.

Roget, mršava lica, tanke kose, nizak, promrmljao je sebi u bradu: - Ili budući Mainbocher. - No, Salu je uzvratio anđeoski smiješak. Nakon te dvije godine bio je uvjeren da ima pokriće da otvori svoju vlastitu radionicu. Borio se sa Salom i rukama i nogama oko upotrebe njegovih minijatura pacifičkih grebena kao dizajna za pribor uz novu kolekciju: šalove, džepne maramice, i pojaseve briljantnih tropskih nijansi i zamršenih uzoraka koji su predočavali tajanstvenost i privlačnost podvodnog svijeta.

- Ja to ne želim - rekao je Sal odlučno.

- To je još uvijek najbolja stvar koju ste učinili. To je vaš zaštitni znak. - Kada je kolekcija kompletirana, Sal je priznao Rogetu da je u pravu.

Bilo je tri i trideset kad je Sal čuo vijesti o Gordonu Steuberu. I viceve. Istog je trenutka nazvao Mylesa. - Jesi li znao da će se to dogoditi?

- Ne - rekao je Myles mrzovoljnim glasom. - Nisam na izvoru svega onoga što se događa u One Police Plaza - Salov zabrinuti ton pobudio je u njemu pritajen osjećaj nadolazećeg užasa koji ga je cijeli dan držao.

- Onda bi morao - uzvrati mu Sal. - Slušaj, Myles. Svi znamo da Steuber ima gomilu veza. Jedna je stvar kad Neeve upre prstom u njega zbog radnika bez radne dozvole. Ali druga je stvar kad je ona neizravni uzrok zapljeni droge u vrijednosti od stotinu milijuna dolara.

- Stotinu milijuna. Nisam čuo da se toliko procjenjuje.

- Onda upali radio. Moja tajnica je upravo čula. Stvar je u tome da bi možda mogao početi razmišljati o tome da unajmiš tjelohranitelja za Neeve. Pazi na nju! Znam da je ona tvoje dijete, ali ja imam uložen interes.

- Ti imaš uložen interes. Razgovarat ću s momcima i porazmislit ću o tome. Upravo sam pokušavao nazvati Neeve. Samo što je krenula u Sedmu aveniju. Danas joj je dan za kupovanje. Hoće li navratiti do tebe?

- Redovito svraća amo. I zna da želim da pregleda moje nove linije. Dopast će joj se.

- Čim je vidiš, odmah joj reci da me nazove. Reci joj da čekam njen poziv.

- Hoću.

Myles zausti da se pozdravi, no zaustavi ga iznenadna pomisao: Kako ruka, Sal?

- Nije loše. Naučila me da ne smijem biti toliko nespretan. Više me muči to što sam uništio knjigu.

- Prestani brinuti. Suši se. Neeve ima novog frajera, izdavača. On će knjigu odnijeti restauratoru.


116

- Nikako. To je moja briga. Poslat ću nekoga po knjigu.

Myles se nasmijao. - Sal, ti si možda dobar dizajner, ali ja mislim da je Jack Campbell pravi čovjek za taj posao.

- Myles, ja inzistiram. - Vidimo se, Sal.

U dva sata Seamus i Ruth Lambston na putu iz ureda Petea Kennedyja otišli su na test detektorom laži. Pete im je objasnio: - Ako želimo uvjetovati da detektor laži bude upotrijebljen u slučaju zbog kojeg ste na sudu, mislim da ih mogu navesti da ne podižu tužbu zbog tjelesnih povreda ili zbog patvorenih dokaza.

Dva sata u međuvremenu proveli su za objedom u maloj kavani u gradu. Niti jedno od njih nije pojelo više do nekoliko zalogaja sendviča što im ih je donio konobar. Oboje su naručili još čaja. Seamus prekine šutnju: - Što misliš o tom advokatu?

Ruth ga i ne pogleda. - Ne mislim da nam vjeruje. - Okrenula je glavu i pogledala ga ravno u oči. - Ali ako ti govoriš istinu, onda smo napravili pravu stvar.

Test je podsjetio Ruth na njezin zadnji elektrokardiogram. Razlika je bila u tome što su žičice mjerile drukčije impulse. Stručnjak za poligraf` bio je bezlično ljubazan. Pitao je Ruth koliko ima godina, gdje radi, pitao ju je za obitelj. Dok je govorila o djevojkama, počela se opuštati, a u njenu glasu počeo se dizati ponos. - Marcy... Linda... Jeannie

Onda su nadošla pitanja o njezinu odlasku u apartman Ethel Lambston, o tome kako je pocijepala ček, o tome kako je uzela perorez, odnijela ga kući, oprala ga, ubacila u košaru u indijanskom dućanu na Šestoj aveniji.

Kad je sve bilo gotovo, Peter Kennedy je zamoli da pričeka u čekaonici i da pošalje Seamusa. Slijedećih četrdeset pet minuta sjedila je otupjela od zlih slutnji. Izgubili smo kontrolu nad našim životima, razmišljala je. Drugi će ljudi odlučiti hoćemo li ići na sud, u zatvor.

Čekaonica je bila impresivna. Lijep kožni naslonjač ukrašen pozlaćenim zakovicama. Mora da je koštao najmanje sedam tisuća dolara. Pripadajuća počivaljka; okrugao stol, od mahagonija na kojem su bili izloženi najnoviji magazini; sjajne modernističke grafike na zidovima. Ruth je bila svjesna da je recepcionarka kradomice pogledava. Što ta ukusno odjevena mlada žena vidi, pitala se Ruth. Običnu ženu u običnoj zelenoj vunenoj haljini, neupadljive cipele, kosu koja se već počela rasipati iz punđe. Ona vjerojatno misli da nismo u stanju podnijeti ovdašnje cijene, i tu je u pravu.

Vrata hodnika koji je vodio do privatnog ureda Petera Kennedyja otvorila su se. Na njima je stajao Kennedy, lica razvučena u topao osmijeh. - Hoćete li ući, gospođo Lambston? Je li sve u redu?

Kad je stručnjak za poligraf otišao, Kennedy položi karte na stol. Naravno, ne bih želio prebrzo vući poteze. Ali vi ste svjesni da što duže mediji drže Seamusa osumnjičenim, to će sve biti gore po vaše kćerke. Predlažem da kontaktiram s odjelom za umorstva koji istražuje to umorstvo. Zahtijevam neposredni poligrafski test kako bismo raščistili atmosferu podmetanja koja je za vas nepodnošljiva. Upozoravam vas: u slučaju da se oni založe za neposredan test, morat ćemo im kao uvjet postaviti da, ukoliko ikada dođete na sud, rezultati ovoga testa budu dostupni. Mislim da će se oni s time složiti. Mislim da ih mogu nagovoriti da odustanu od ma kakve druge moguće optužbe.

Seamus proguta. Lice mu je bilo sjajno kao da je u njega neprekidno bio uglačan znojni sjaj. - Učinite tako - rekao je.


117

Kennedy ustane. - Sada su tri sata. Možda bismo ih još danas mogli uhvatiti. Nećete mi zamjeriti ako vas zamolim da pričekate vani dok ne ustanovim što mogu učiniti.

Vratio se pola sata kasnije. - Nagodili smo se. Hajdemo.

***

Ponedjeljkom je uobičajeno manje posla u trgovinama odjećom, ali, kako je Neeve i rekla Eugeniji: - To se ne može suditi po nama. - Od trenutka kad je u devet i trideset otključala vrata, posla je neprekidno bilo preko glave. Myles joj je prenio Salovo uvjerenje o lošem publicitetu koji proizlazi iz smrti Ethel Lambston, no nakon neprestana rada sve do dvanaest, Neeve reče suho: - Očito, mnogim ljudima ne bi smetalo da ih smrt zatekne u odjeći iz "Kod Neeve". Onda je dodala: - Nazovite da nam donesu sendvič i kavu, važi?

Kada je narudžba dostavljena k Neeve u ured, ona je promotri i digne pogled. - Oh, očekivala sam Dennyja. Valjda nije dao otkaz? Dostavljač, dični devetnaestogodišnjak iz ulične bande, tresne torbu na stol. - On je ponedjeljkom slobodan.

Nakon što su se vrata za njime zatvorila, Neeve nezadovoljno kaže: - S ovime nema sobne posluge. - Pažljivo je skidala poklopac s prijenosne posude s kavom koja se pušila.

Nekoliko minuta kasnije nazvao je Jack. - Jesi li dobro?

Neeve se nasmijala u slušalicu. - Naravno da sam dobro. Zapravo, nisam samo dobro, nego i napredujem. Ovo je bilo sjajno prijepodne.

- Možda bi trebalo da planiraš kako bi mene podržala. Upravo se spremam na ručak s agentom kojeg moja ponuda baš i neće usrećiti. Jack ostavi šaljivi ton. - Neeve, zapiši ovaj broj. To je kod "Četiri godišnja doba". Budeš li me trebala, slijedećih nekoliko sati bit ću tamo.

- Ja se upravo spremam da se obrušim na sendvič od tunjevine. Reci gazdi da ti zamota ostatke za kući.

- Neeve, ne šalim se.

Neeve utiša glas. - Jack, dobro sam. Ti samo sačuvaj tek za večeru. Vjerojatno ću te nazvati oko pola sedam.

Eugenija je kritički odmjeri kad je spustila slušalicu. - Izdavač, koliko shvaćam.

Neeve otvori omot sendviča. - Uhuhuh - Uzela je tek prvi zalogaj, kadli zazvoni telefon.

Bio je to detektiv Gomez. - Gospođice Kearny, upravo sam proučavao posmrtne fotografije pokojne Ethel Lambston. Vi prilično sumnjate da ju je netko odjenuo nakon njezine smrti.

- Da. - Neeve osjeti kako joj se grlo zatvara, pa odloži sendvič. Bila je svjesna toga da Eugenia bulji u nju; osjećala je kako joj boja nestaje iz lica.

- To sam zapamtio, pa sam dao fotografije veoma povećati. Testovi nisu potpuni. Znamo da je tijelo bilo premještano, ali prilično je teško biti siguran jeste li u pravu. No, recite mi ovo: bi li Ethel Lambston napustila kuću s velikom rupom na čarapi?

Neeve se sjetila da je primijetila tu poderotinu dok je identificirala odjeću Ethel Lambston.- Nikad.

- To sam i ja mislio - složio se Gomez. Autopsijski nalaz pokazuje da su joj pod nožnim noktima pronađena najlonska vlakna. Poderotina je nastala kad je čarapa bila navlačena. To znači da bi Ethel, u slučaju da se sama oblačila, izišla u kreiranom kompletu, a s poderanom čarapom. Htio bih ovih dana o tome s vama popričati. Hoćete li biti tu?


118

Neeve odloži telefon, razmišljala je o onome što je tog jutra rekla Mylesu. Po njezinu uvjerenju, Seamus Lambston sa svojim krajnjim manjkom osjećaja za modu nije mogao odijevati mrtvo tijelo svoje bivše supruge. Sjetila se i onoga drugog što je rekla Mylesu. Gordon Steuber bi instinktivno odabrao izvornu bluzu za taj komplet.

Na vratima se začuje neznatno kucanje, a u sobu žurno uđe recepcionarka. - Neeve - prošaptala je. - Tu je gospođa Poth. I, Neeve, jeste li znali da je Gordon Steuber arestiran (uhapšen)?

Neeve nekako uspije sačuvati smiren, uljudan osmijeh na licu dok je pomagala svojoj imućnoj mušteriji da odabere tri večernje haljine od Adolfoa koje su u cijeni kotirale između četiri do šest tisuća po komadu. Dva kaputa Donne Karan, jedan od tisuću petsto dolara, drugi dvije tisuće dvjesto, papuče, cipele, torbe. Gospođa Poth, napadno šik žena. U svojim srednjim pedesetima, priznala je da je ne zanima nakit za kostime. - To je sve fino, ali meni se više dopada moj pravi nakit. - A na kraju je dodala: - Ovi su zanimljiviji - i prihvatila je Neeveine prijedloge.

Neeve otprati gospođu Poth do njezine limuzine koja je bila parkirana točno ispred dućana. Avenija Madison bila je puna kupaca i šetača. Izgledalo je kao da svi uživaju u suncu koje je produžilo dan dok krupnim koracima šeću po neuobičajeno reskom vremenu. U trenutku kad je bila leđima okrenuta prema svom dućanu primijetila je čovjeka u sivoj jakni kako stoji naslonjen na zid zgrade preko puta. Imala je trenutan osjećaj da joj je odnekud poznat, no nije se na to obazirala, žureći nazad u svoj ured. Tamo je sjajilom osvježila boju na usnama i uzela svoj rokovnik. Pazi na dućan - rekla je Eugeniji. - Ja se neću vraćati, pa ti zaključaj, molim te.

Neusiljeno se osmjehujući i zastajući da izmijeni nekoliko riječi s pokojom od starih mušterija, stigla je do izlaznih vrata. Recepcionarka je pozvala taksi i on ju je sada čekao. Neeve brzo uskoči u njega, pa nije primijetila da je čovjek šašave pankerske frizure u sivoj jakni također preko ulice pozivao taksi.

Opet i opet, iz raznih uglova, Doug je odgovarao na ista pitanja. Kada je došao kod Ethel? Odluka o preseljenju u njezin apartman, telefonski poziv koji je prijetio Ethel ukoliko ne oslobodi Seamusa plaćanja alimentacije. Činjenica da je u tom apartmanu počeo stanovati od petka, trideset i prvoga, a na telefonske pozive nije odgovarao cijeli tjedan, i prvi je poziv bio baš ta prijetnja. Kako to?

Ponovili su mu nekoliko puta da slobodno može otići. Može pozvati svog advokata; može prestati odgovarati na pitanja. Njegov odgovor bio je: - Meni ne treba advokat. Ja nemam što kriti.

Rekao im je da na telefon nije odgovarao jer se bojao da ga je mogla nazvati Ethel i narediti mu da napusti stan. - Jer jedino što sam znao bilo je to da se ona spremala da ode na nekoliko mjeseci. A meni je trebalo mjesto gdje mogu živjeti.

Što ga je ponukalo da u banci podigne novčanice od po sto dolara, a da ih onda sakriva po stanu?

- Dobro. Posudio sam nešto od tih dolara što ih je Ethel sakrivala po stanu, a onda sam sve vratio.

Rekao je da nije ništa znao o njezinoj oporuci, ali po njoj su bili otisci njegovih prstiju.

Doug poče paničariti. - Pomislio sam da bi nešto moglo ispasti naopako. Pregledao sam njezin rokovnik i vidio sam da je otkazala sve svoje sastanke nakon petka jer je trebalo da se u svom apartmanu sretne sa mnom. To me oraspoložilo. No, susjeda mi je rekla da su se ona i


119

onaj luđak od njezina bivšeg muža svađali, a onda se on opet pojavio u vrijeme dok sam ja bio na poslu. Potom je njegova žena praktički provalila unutra i pocijepala ček. Tu sam počeo mi-sliti da nešto vjerojatno nije u redu.

- I onda ste - rekao je detektiv O'Brien glasom natopljenim sarkazmom - odlučili da počnete odgovarati na telefon, a prvi poziv bila je prijetnja životom vaše tete? A drugi je bio poziv iz ureda okružne tužiteljice Rockland Countyja koja vam je objavila da je pronađeno tijelo vaše tete?

Doug osjeti kako mu znoj natapa pazuha. Nemirno se pomaknuo nastojeći pronaći udobniji položaj u drvenoj stolici ravna naslona. Preko stola su ga promatrala dva detektiva, O'Brien sa svojim snažnim debelim licem, Gomez sa svojom sjajnom crnom kosom i vjeveričjom bradom. Čep i boca. - Sit sam svega ovoga. - rekao je Doug.

O'Brienovo se lice stvrdne. - Onda malo prošeći, Dougie. Ali ako si nam tako sklon, daj nam još jedan odgovor. Tepih ispred radnog stola tvoje tete bio je poprskan krvlju. Netko ga je temeljito očistio. Doug, prije no što si imao svoje sadašnje pozicije, nisi li radio u odjelu za čišćenje tepiha i pokućstva u Searsa?

Panika u Douga prouzroči refleksnu radnju. Skočio je i za sobom odgurnuo stolicu tolikom silinom da se prevrnula. - Jebite se! - Ispljunuo je te riječi i sjurio se prema vratima sobe za ispitivanje.

***

Denny je uračunao rizik da pričeka s pozivom taksiju sve dok Neeve Kearny ne sjedne u svoj. No, znao je da su taksisti radoznali. Najviše je smisla imalo da presretne jednoga od njih, da mu bez daha kaže: -Neki mi je idiot ukrao motor. Dajte, slijedite onaj taksi! Ode mi glava ako onoj ženskoj ne isporučim ovu omotnicu.

Vozač je bio Vijetnamac. Ravnodušno je kimnuo glavom i stručnjački presjekao put nadolazećem autobusu koji je križao ulicu, potom skrenuo na Aveniju Madison i lijevo na Osamdeset i petu ulicu. Denny se stisnuo u uglu, pognute glave. Nije želio taksistu dati mnogo prilika da ga promotri u prednjem retrovizoru. Jedina vozačeva primjedba bila je: - Posranci. Da postoji trgovina prdežima, oni bi i njih krali. - Vijetnamčev engleski začuđujuće je dobar, pomisli oporo Denny.

Na križanju Sedme avenije i Tridset i šeste ulice onaj drugi taksi iskoristi žuto svjetlo i umakne im. - Žao mi je - ispričavao se vozač.

Denny je znao da će Neeve izaći na slijedećem bloku ili tu negdje. U toj gužvi njen će taksi sigurno militi. - Pa neka me otpuste. Trudio sam se. - Platio je taksistu, a onda se besciljno uputio prema središtu. Gledajući postrance, vidio je kako se taksi ponovno pokrenuo i nastavio niz Sedmu aveniju. Denny munjevito promijeni svoj pravac i požuri sa Sedme avenije u Trideset i šestu ulicu.

Kao i obično, ulice s brojevima preko trideset, koje su se nalazile oko Sedme avenije, svojom pretjeranom revnošću modne četvrti naprosto su mljele. Veliki kamioni iz kojih se istovarivala roba bili su parkirani po pločnicima u dva reda i zakrčivali promet gotovo ga paralizirajući. Kuriri na koturaljkama zujali su oko gomila pješaka; dostavljači, ravnodušni i prema vozilima i prema pješacima, gurali su svoje nespretne vješalice pretrpane odjećom. Trube su trubile. Muškarci i žene odjeveni u odjeću visoke mode hodali su ubrzano, razgovarali oduševljeno, posve ravnodušni prema ljudima i prometu oko sebe.

Savršeno mjesto za napad, pomislio je Denny sa zadovoljstvom. Negdje na pola bloka primijetio je kako se jedan taksi približava ivičnjaku i kako se iz njega pojavljuje Neeve


120

Kearny. Prije no što joj se Denny mogao približiti, požurila je u jednu od zgrada. Denny zau-zme promatračku busiju preko ulice, zaklonjen golemim kamionom. Umjesto da kupuješ tu skupocjenu odjeću, bolje bi ti bilo da sebi naručiš mrtvački pokrov, Neeve Kearny, promrm-ljao je za sebe.

Jim Greene, tridesetogodišnjak, nedavno je unaprijeđen u detektiva. Njegova sposobnost procjene situacije i instinktivnog odabiranja pravog smjera djelovanja bile su osobita preporuka njegovim pretpostavljenima.

Sada mu je određen dosadan, ali vitalan zadatak da bdije nad bolničkim krevetom prikrivenog detektiva Tonyja Vitalea. Nije to posao koji bi čovjek poželio. Da je Tony bio u privatnoj sobi, Jim bi tada na oku imao držati samo ulazna vrata. No na odjelu za intenzivnu njegu, morao je sjediti u odjeljku za medicinske sestre. Tamo je za vrijeme svoje osmosatne smjene imao neprekidan podsjetnik o prolaznosti života, osluškujući monitore koji su iznenadno odavali alarmne signale i bolničko osoblje koje je hitalo da odgodi smrt.

Jim je bio žilav, prosječne težine, što mu je omogućavalo da bude što je moguće manje primjetan u malom, zatvorenom prostoru. Nakon četiri dana sestre se s njime više nisu ophodile kao s nedobrodošlim dijelom inventara. I izgledalo je da sve imaju osobitu brigu prema čvrstom mladom policajcu koji se bori za život.

Jim je znao koliko petlje treba imati ubačeni policajac, sjediti za istim stolom s hladnokrvnim ubojicama, znati da u svakom trenutku tvoje pokriće može biti otpuhano. Znao je za zabrinutost hoće li Nicky Sepetti izdati narudžbu za Neeve Kearny; za olakšanje kad im je Tony uspio poručiti: - Nicky... nema narudžbe, Neeve Kearny...

Jim je bio na dužnosti kad je policijski komesar došao u bolnicu s Mylesom Kearneyem i bio u prilici da se s Kearnyjem rukuje. S Legendom. Kearny je doživio tu počast. Nakon što mu je žena onako umrla, njegova utroba mora da se razdirala u mislima hoće li Sepetti tako krenuti na njegovu kćerku.

Policijski komesar im je rekao kako je Tonyjeva majka uvjerena da im on želi nešto reći. Sestre su imale upute da pozovu Jima u svako doba čim primijete da je Tony u stanju govoriti.

To se dogodilo u ponedjeljak u četiri sata poslijepodne. Vitaleovi su roditelji upravo otišli, iscrpljenost na njihovim licima ipak je osvjetljavala nada. Izvan očekivanja, Tony je bio izvan opasnosti. Sestra je ušla provjeriti kako mu je. Jim je prvo primijetio kako mu maše kroz staklo, a onda se naglo pokrenuo.

Glukoza je Tonyju kapala u ruku, kisik su mu dovodile cjevčice prilijepljene na nosnice. Usne su mu se pokrenule. Prošaptao je riječ.

- Izgovara nam vlastito ime - rekla je sestra Jimu.

Jim kimne glavom. Sagnuo se i priljubio uho uz Tonyjeve usne. Čuo je: - Kearny.- Potom slabašno - Nee...

Dodirnuo je Vitaleovu ruku. - Tony, ja sam policajac. Upravo si rekao "Neeve Kearny", zar ne? Stisni mi ruku ako sam u pravu.

- Bio je nagrađen najneznatnijim pritiskom na dlan. - Tony - rekao je - kad si došao amo, pokušao si govoriti o narudžbi. Želiš li mi o tome govoriti?

- Uznemiravate pacijenta - protestirala je sestra.

Jim je kratko pogleda. - On je policajac. Dobar policajac. Bit će mu lakše ako uzmogne izgovoriti ono što pokušava reći. - Ponovio je pitanje Vitaleu na uho.

Ponovno na dlanu dodir poput perca.


121

- U redu. Želiš nam reći nešto o Neeve Kearny i o narudžbi. - Jimova svijest prolistala je preko riječi za koje je znao da ih je Vitale izrekao kad su ga primali u bolnicu. - Tony, rekao si "Nicky, nema narudžbe". Možda je to samo dio onoga što si htio reći. - Jimu padne na pamet iznenadna, jezovita pomisao: - Tony, pokušavaš li nam reći da Sepetti nije izdao narudžbu, ali jeste netko drugi?

Prošao je trenutak, a potom on na ruci osjeti grčevit stisak.

- Tony - preklinjao je Jim. - Pokušaj. Gledam ti usne. Ako znaš tko je naručio, reci mi.

Izgledalo mu je kao da riječi drugog policajca odjekuju kroz tunel. Tony Vitale osjeti beskrajno, sveopće olakšanje, čim je bio u stanju izreći svoje upozorenje. Sad mu je slika u svijesti bila posve jasna: Joey koji Nickyju izgovara da je Steuber naručio napad. Glas mu naprosto nije izlazio, ali mogao je polako micati usnama, skupiti ih toliko da uobliči slog "Stu" i potom ih oslobodi za zvuk "ber".

Jim je pažljivo gledao. - Mislim da pokušava reći nešto kao "Tru..." Uskoči sestra: - Meni je to nešto kao "Stu-ber".

Konačnim naporom prije no što je zapao u dubok, okrepljujući san, prikriveni detektiv Anthony Vitale stisnuo je Jimovu ruku i uspio kimnuti glavom.

Nakon što je Doug Brown izišao iz sobe za ispitivanje, detektivi O'Brien i Gomez uzeli su pretresati činjenice tog slučaja onoliko koliko su ih znali. Zajednički su se složili da je Doug Brown vucibatina; da mu je priča tanka; da je najvjerojatnije potkradao svoju tetu, da je njegov pričam-ti-priču alibi zašto nije odgovarao na telefonske pozive najobičnija laž; da se sigurno bio uspaničario kad počeo s pričom o tome kako dobiva telefonske pozive koji prijete Ethel, i to upravo kad je njezino tijelo pronađeno.

O'Brien se nasloni u stolici i pokuša staviti noge na stol, u svoj položaj za "razmišljanje". Stol je bio previše visok da bi se mogao ugodno smjestiti i on, razočaran, spusti noge na pod, gunđajući nešto protiv lošeg namještaja, a onda dometne: - Ta Ethel Lambston bila je majstor za prosuđivanje karaktera. Bivši muž je slabić; nećak lopov. Ali, od ta dva smeća, ja mislim da ju je sredio bivši muž.

Gomez je oprezno promatrao svog partnera. On sam imao je neka zapažanja koje je htio iznijeti postupno. Kad je počeo govoriti, izgledalo je kao da mu misao naprosto plovi kroz glavu. - Pretpostavimo da je ubijena kod kuće.

O'Brien zarokće s odobravanjem.

Gomez nastavi: - Ako ste ti i gospođica Kearny u pravu, netko je Ethel presvukao odjeću, netko je otrgnuo etikete, netko je vjerojatno negdje bacio njezine torbe i kovčege.

Napola zatvorenim, no zamišljenim očima O'Brien je davao znakove da se slaže.

- U tome je stvar. - Gomez je znao da je to trenutak da povjeri svoju teoriju. - Zbog čega bi Seamus sakrivao tijelo? Bila je to puka slučajnost što je djelo tako brzo otkriveno. On bi morao nastaviti plaćati alimentaciju njezinu knjigovođi. Ili, zbog čega bi nećak sakrivao tijelo i strgnuo etikete? Da je Ethel neometano trunula, on bi morao čekati sedam godina da dođe do njene ostavštine, a čak i tada to bi uključivalo mnogo skupog advokatskog vremena. Da je to učinio jedan od njih, taj bi želio da tijelo bude pronađeno, je li tako?

O'Brien podigne ruku. - Ne vjeruj tim protuhama s mozgom. Samo ćemo ih nastaviti čačkati, neka budu nervozni, i prije ili kasnije jedan će od njih reći: "Nisam to htio." Ja se i dalje kladim na muža. Može u pet dolara da nije nećak?


122

Gomeza od izabiranja spasi telefon koji je zazvonio u sobi za ispitivanje. Policijski ko-mesar želio je odmah vidjeti obojicu detektiva.

Za vrijeme vožnje u patrolnim kolima i O'Brien i Gomez nastojali su procijeniti svoje djelovanje na tom slučaju. Policijski komesar bio je na vrhu tog slučaja. Jesu li oni ispali budale? Bilo je četiri i petnaest kad su ušli u njegov ured.

Policijski komesar Herbert Schwartz slušao je kako se razgovor razvija. Detektiv O'Brien bio je potpuno protiv davanja čak i ograničena imuniteta Seamusu Lambstonu. - Gospodine - rekao je Herbu promijenjenim glasom. - Sve vrijeme sam uvjeren da je to učinio bivši muž. Suzdržite se. Dajte mi tri dana da to razriješim.

Herb je upravo namjeravao odlučiti u O'Brienovu korist, no u sobu mu uđe tajnica. Žurno im se ispričao i otišao u drugu prostoriju. Vratio se nakon pet minuta. - Upravo su mi javili - rekao je tiho - da je možda Gordon Steuber dao narudžbu za Neeve Kearny. Smjesta ćemo ga ispitati. Neeve je uprla prstom na njega zbog tajnih radionica nacrno, a to je pokrenulo istragu protiv njega koja je dovela do zapljene droge, pa to ima smisla. Ali, i Ethel Lambston je također mogla imati uvida u njegovo djelovanje. Sada su tu vraški dobri izgledi da je u smrt Ethel Lambston upleten Steuber. Hoću da bivšeg muža ili pritisnemo zbog ubojstva ili da ga eliminiramo iz slučaja. Nastavite prema zahtjevima koje je postavio njegov odvjetnik. I danas obavite poligraf.

Jedan sat kasnije u dvije odvojene sobe za ispitivanje, Gordon Steuber, koji još nije položio deset milijuna dolara kaucije, i Seamus Lambston bili su na saslušavanju. Steuberov advokat lebdio je nad njime dok,. su O'Brienova pitanja prštala.

- Znate li išta o narudžbi za Neeve Kearny?

Gordon Steuber, besprijekoran unatoč satima provedenim u kokošinjcu od zatvora, još uvijek je mirno procjenjivao ozbiljnost situacije u kojoj se nalazio, sada prasne u smijeh. - Vi se sigurno šalite. Ali, to je sjajna ideja.

U susjednoj sobi Seamus, pod ograničenim imunitetom, pričao je svoju priču i po drugi put je tog dana bio prikopčan na aparat za detekciju laži. Seamus je neprekidno sebe podsjećao na to da je to ista stvar i da je na prvom testu prošao. Ali, nije bilo isto. Tvrda, neprijateljska lica detektiva, klaustrofobično mala soba, spoznaja da su oni uvjereni da je on ubio Ethel, užasavali su ga. Ohrabrujući komentari njegova advokata, Kennedyja, nisu pomogli. Znao je da je napravio grešku što je pristao na test.

Seamus je jedva bio u stanju odgovoriti na prva, jednostavna pitanja. Kad su došli do njegova posljednjeg susreta s Ethel, njemu je izgledalo kao da se s njom iznova tamo nalazi, gleda njezino podrugljivo lice, zna kako ona uživa u njegovoj bijedi, zna da ga nikada neće pustiti na miru. Gnjev bukne u njemu kao i one noći. Pitanja su bila ista.

- Udarili ste Ethel Lambston.

Njegova šaka udara je u vilicu. - Da. Jesam. - Ona je uzela perorez i pokušala vas napasti.

Mržnja na njezinu licu. Ne. Bio je to prezir. Znao je da ga ima u šaci. Urlala je: - Dat ću te arestirati, majmune jedan. - Dohvatila je perorez i gurnula ga prema njemu. On joj ga je zavrnuo u ruci i posjekao joj je obraz kad su se zbog njega gurali. Onda je ona primijetila što se krije u njegovu pogledu. Rekla je: - Dobro, dobro, nema više alimentacije. Onda...

- Jeste li ubili svoju bivšu suprugu, Ethel Lambston? Seamus zatvori oči. - Ne. Ne..


123

Peter Kennedy nije trebao potvrdu detektiva O'Briena za ono što je već osjećao. Izgubio je igru.

Seamus nije prošao test na detektoru laži.

Herb Schwartz je slušao, lica bezizražajnog, očiju pomnjivih, kada je po drugi put tog poslijepodneva razgovarao s detektivima O'Brienom i Gomezom.

Proteklog sata Herb se mučio s time bi li rekao Mylesu da sumnjaju na Gordona Steubera da je on dao narudžbu za Neeve. Znao je da bi to bilo dovoljno da mu prouzroči nov srčani udar.

Ako je Steuber dao narudžbu za Neeve, nije li prekasno da se ona obustavi? Osjećao je kako mu se utroba grči od mogućeg odgovora. Ne. Ako je Steuber pokrenuo stvar, ona se mora profiltrirati kroz pet ili šest kukuljica prije no što se sve dogovori. Po svoj prilici neka baraba iz drugog grada bit će dovučena amo i potom maknuta čim se egzekucija izvrši.

Neeve Kearny. Bože, pomisli Herb, ne smijem to dozvoliti. On je bio tridesetčetvorogodišnji komesarov pomoćnik kada je Renata ubijena. Do svog smrtnog dana on neće zaboraviti izraz na Mylesovu licu kad je kleknuo kraj tijela svoje žene.

A sada njegova kćer?

Linija istrage koja je mogla povezati Steubera sa smrću Ethel Lambston više nije bila valjana. Bivši suprug nije prošao na testu detektora laži i O'Brien nije tajio da je mislio kako je Seamus Lambston prerezao grlo svojoj bivšoj ženi. Herb iznova zatraži od O'Briena da izloži svoje razloge.

Bio je to dug dan. Razdražen, O'Brien slegne ramenima, a onda, pod čeličnim pogledom policijskog komesara poprimi izraz poštovanja. Precizno, kao da se nalazi na podiju za svjedoke, iznio je snažne argumente protiv Seamusa Lambstona. - On je slomljen. On je očajan. Imao je strahovitu svađu sa svojom ženom zbog nepokrivenog čeka za školarinu. Odlazi k Ethel i susjeda s četvrtog kata čuje ih kako se svađaju. Cijeli vikend ne odlazi u svoj lokal. Nitko ga nije vidio. Morrison State Park poznaje kao vlastito dvorište. S djecom je tamo znao provoditi nedjelje. Nekoliko dana kasnije on ostavlja Ethel pismo u kojem joj zahvaljuje što ga je oslobodila plaćanja alimentacije, no s njime u omotnicu ostavlja i ček koji nije želio poslati. Odlazi nazad da ga povuče. Priznaje da je udario i posjekao Ethel. Vjerojatno je sve povjerio svojoj ženi, jer je ona ukrala oružje kojim je ubojstvo izvedeno i riješila ga se.

- Jeste li ga našli?

- Naši ga momci upravo traže. I, gospodine, krajnji dokaz je: nije prošao na poligrafu.

- Ali prošao je na onome u uredu njegova odvjetnika - dometnuo je Gomez. Ne gledajući svog partnera, Gomez odluči da kaže što on misli. - Gospodine, razgovarao sam s gospođicom Kearny. Ona je uvjerena da nešto nije u redu s garderobom Ethel Lambston što ju je ona imala na sebi. Autopsija pokazuje da je žrtva poderala čarapu kad ju je oblačila. Kad je hulahupka navlačena preko njezine desne noge, nokat ju je zakvačio i prouzročio veliku rupu skroz do vrha. Gospođica Kearny je uvjerena da Ethel Lambston nikada ne bi takva izišla van. Poštujem mišljenje gospođice Kearny. Žena svjesna mode nikada ne bi takva otišla iz kuće kad u par sekundi može uzeti druge čarape.

- Jeste li uzeli nalaze autopsije o posmrtnim fotografijama? - Da, gospodine.

Kad im je donesena omotnica s fotografijama Herb uze proučavati slike kliničkom pom-nošću. Prva fotografija, ruka koja viri iz zemlje; leš nakon što je izvađen iz špiljastog otvora,


124

promrzao i mrtvački ukočen i pretvoren u gomilu istruljela mesa. Uvećani snimci vilice Ethel Lambston, ljubičaste i crno-plave. Krvav rez na njezinu obrazu.

Herb uzme drugu. Ta je prikazivala samo dio između njezine brade i donjeg dijela vrata. Herb ustukne vidjevši jezovitu rasjeklinu. Bez obzira na tolike godine provedene u policiji, stravični dokazi ljudske okrutnosti prema bližnjim bićima još su ga uvijek užasavali.

I više od toga.

Herb potresen uzme fotografiju. Način na koji je vrat bio prerezan. Taj dugi rez prema dolje, a onda precizna linija od dna grla do lijevog uha. Isti taj potez već je jednom vidio. Dohvatio je telefon.

Valovi šoka nisu se osjećali u boji glasa policijskog komesara Schwartza kad je hladno zatražio odredeni dosje iz arhiva.

***

Neeve je brzo shvatila da nije usredotočena na naručivanje sportske odjeće. Prvo odredište bili su joj Gardner Separates. Kratke hlačice i majice i kontrastirane slobodne jakne bile su uzbudljive i dobro krojene. Mogla je sebi predočiti kako izlog svog dućana ureduje tim kreacijama u prizoru plaže i s motivima ranog srpnja. No, nakon što je donijela tu odluku, uhvatila je samu sebe kako se ne može posvetiti ostalim kreacijama. Pravdajući se vremenskom oskudicom dogovorila je sastanak za slijedeći ponedjeljak i pohitala, ostavivši prerevnosnog prodavača koji je nudio da joj pokaže nove kupaće kostime. - Oduševit će, tako su sjajni.

Kad je izišla na ulicu, Neeve zastane. Najradije bih otišla kući, pomislila je. Treba mi malo mira. Osjetila je početke glavobolje, zasad blag osjećaj pritiska kao da joj je glava oko čela stisnuta povezom. Nikada nemam glavobolje, rekla je samoj sebi dok je neodlučno stajala ispred zgrade.

Nije mogla otići kući. Trenutak prije no što je ušla u automobil, gospođa Poth ju je zamolila da pogleda kakvu jednostavnu bijelu haljinu koja bi bila prikladna za malo vjenčanje u užem obiteljskom krugu. Ništa pretjerano - objasnila je. - Moja kćerka je već raskinula dvoje zaruka. Matičar njezina zakazana vjenčanja upisuje običnom olovkom. Ali ovog puta možda bi se moglo i dogoditi.

Bilo je nekoliko kuća u kojima je Neeve imala namjeru potražiti takvu haljinu. Krenula je prema desnoj strani, no zaustavila se. Drugo mjesto vjerojatno je bolji izbor. Dok je mijenjala pravac, bacila je pogled prema drugoj strani ulice. Čovjek u sivoj jakni s velikom omotnicom ispod ruke, čovjek s teškim tamnim naočalama i s otkačenom pankerskom frizurom hitao je prema njoj kroz prometni zastoj. Na trenutak su im se pogledi sreli i Neeve osjeti kao da se oglasio alarm. Osjećaj pritiska na čelu još joj se pojača. Naiđe kamion i prepriječi kuriru put, a Neeve odjednom, ljuta na sebe počne užurbano hodati niz blok.

Bilo je četiri i trideset. Sunce se krilo iza dugih, kosih sjena. Neeve se molila da haljinu pronađe već u prvoj prodavaonici. A onda sve ostavljam, pomislila je, i idem k Salu.

Odustala je od toga da uvjeri Mylesa da je bluza što ju je Ethel nosila u trenutku smrti veoma važna. No, nadala se da će je Sal razumjeti.

Ravno s ručka Jack Campbell je otišao na sastanak uredništva. Sastanak je trajao do četiri i trideset. Vrativši se u svoj ured, nastojao se usredotočiti na brdo pošte što ga je Ginny za njega izdvojila, ali nije bio u stanju. Obuzimao ga je osjećaj da je nešto užasno krivo. Nešto što nije otkrio. Što je to bilo?


125

Ginny je stajala u vratima koja su odvajala Jackov ured od pregrađenog prostora u kojem je ona radila i promatrala ga. Za ovih mjeseci otkako je preuzeo predsjednikovanje u Giwonsa i Marksa on joj se izuzetno dopao. Nakon dvadeset godina, koliko je radila za njegova prethodnika, bojala se da se neće biti u stanju prilagoditi promjeni i da Jack možda neće željeti "tehnološki višak".

Oba uvjerenja bila su valjana. Dok ga je sada promatrala, nesvjesno mu odobravajući na nehajnome i ukusnom tamnosivom odijelu i s naklonošću gledala kako dječačkim načinom razvezuje kravatu i otkopčava gornje dugme na košulji, shvaćala je da je ozbiljno zabrinut. Skupio je ruke pod bradu. Buljio je u zid. Čelo mu je bilo namršteno. Je li sastanak uredništava dobro prošao?, pitala se. Znala je da je još uvijek bilo nekoliko iščašenih njuški koje su se htjele domoći njegova mjesta.

Pokucala je na otvorena vrata. Jack digne pogled i ona primijeti kako mu se tek tada pogled usmjerio. - Jeste li u dubokoj meditaciji? - pitala ga je neusiljeno. - Ako jeste, pošta može pričekati.

Jack se pokuša nasmijati. - Ne. Samo me muče te stvari u vezi s Ethel Lambston. Nešto mi tu nedostaje i sada prebirem po mozgu da to otkrijem.

Ginny sjedne na rub stolice sučelice Jacku. - Možda bih ja mogla pomoći. Sjetite se samo onog dana kad je Ethel došla amo. Bili ste s njom samo dvije minute, onda su se vrata otvorila i onda sam je čula. Štektala je o modnim skandalima, ali ni o čemu posebno nije govorila. Htjela je ugovoriti veliku lovu i vi ste joj rekli brojku. Mislim da ništa niste izostavili.

Jack uzdahne. - Mislim da nisam. Ali, znate što? Dajte mi da pogledam onaj fascikl što mi ga je Toni poslala. Možda tamo u Ethelinim bilješkama ima nešto.

U pet i trideset, kad je Ginny ušla da ga pozdravi, Jack joj je samo odsutno kimnuo. Još je uvijek bio zadubljen u opsežna istraživanja Ethel Lambston. Za svakog dizajnera što ga je spomenula u svom članku ona je jasno pridodala odvojeni dosje u kojem su bili biografski podaci, fotokopije tuceta modnih stupaca iz novina i magazina kao što su Times, Ženska moda, hogue i Harper's Bazaar.

Bila je očito pedantan istraživač. Intervjui s dizajnerima sadržavali su česte opaske: "To nije rekla u hogueu." "Ovo provjeriti." "Nikada nije dobio tu nagradu." "Probaj razgovarati s odgojiteljicom o tome je li šivala odjeću za svoje bebe"...

Tu je bilo i tuce različitih izvadaka iz njezina posljednjeg članka s isječcima i ulomcima svake verzije.

Jack je letimično čitao materijal sve dok nije naišao na ime "Gordon Steuber". U trenutku kad su je pronašli Ethel je na sebi imala kostim što ga je on dizajnirao. Neeve je toliko bila uporna u tome da je bluza koja je bila skinuta s njezina tijela doduše bila prodana uz taj komplet, ali da je Ethel ne bi svojevoljno obukla.

Pomnom pažnjom analizirao je materijal o Gordonu Steuberu i bio je iznenađen koliko se često njegovo ime spominjalo u isječcima iz novina u zadnja tri mjeseca i pokazivala kako je bio pod istragom. U svome članku Ethel je odavala priznanje Neeve zbog toga što je uprla prstom u Steubera. Pretposljednji izvadak iz njezina članka nije se bavio samo razotkrivanjem radionica nacrno i njegovim prihodno-poreznim problemima već je sadržao i rečenicu: "Steuber je imao početke u poslovima svoga oca, praveći podstave za krznene kapute. Stvar je u tome da nitko drugi u povijesti mode nije zaradio više novaca na podstavama i porubima od spretnog g. Steubera u zadnje tri godine."


126

Ethel je tu rečenicu stavila u zagrade i naznačila "Sačuvati". Ginny je rekla Jacku da je Steuber uhapšen nakon zapljene droge. Je li prije nekoliko tjedana Ethel otkrila da je Steuber krijumčario heroin u podstavama i porubima robe što ju je uvozio?

To se uklapa, pomislio je Jack. To se uklapa u Neeveinu teoriju o odjeći što ju je Ethel nosila. To se uklapa u Ethelin "veliki skandal".

Jack se premišljao bi li nazvao Mylesa, potom odluči da prvo nazove Neeve.

Neeve. Je li zaista moguće da je poznaje tek šest dana? Ne. Šest godina. Bio je u potrazi za njom od onog dana kad su se sreli u avionu. Pogledao je telefon. Potreba da bude s njom posve ga je obuzimala. Još je čak nijednom nije držao u rukama, a već je patio za njom. Rekla mu je da će ga nazvati od ujaka Sala kad bude spremna za polazak.

Sal. Anthonny della Salva, poznati dizajner. Slijedeći dosje isječaka i modnih skica i članaka bio je posvećen njemu. Pogledavajući na telefon, žudeći za time da ga Neeve nazove sada Jack počne listati kroz dosje o Anthonyju della Salvi. Bio je krcat ilustracijama kolekcije Pacifički grebeni. Jasno je zašto su je ljudi slijedili, pomislio je Jack, iako nemam pojma o modi. Suknje i haljine kao da su plovile iz stranica. Pregledao je naslove novinskih modnih napisa. "Nježne tunike s lepršavim umecima koji padaju s ramena poput krila..."; "...meki, nabrani rukavi na paučinastom šifonu..."; "...jednostavna vunena haljina za dan koja oplahuje tijelo neizrecivom elegancijom"… Izvještači su bili lirično raspoloženi u pohvalama boja.

Anthony della Salva posjetio je Akvarij u Čikagu početkom 1972. godine i tamo je pronašao nadahnuće u podvodnoj ljepoti veličanstvene izložbe pacifičkih grebena.

Četiri je sata šetao prostorijama i skicirao podvodno carstvo s briljantno lijepim stvorenjima iz morskog života, s čudesnim biljnim svijetom, nakupinama koralja i stotinama živo obojenih školjki. Skicirao je te boje u uzorcima i kombinacijama što ih je priroda odredila. Proučavao je kretanje stanovnika oceana kako bi svojim škarama i tkaninom mogao zahvatiti plutajuću raskoš njihova prirodnog postojanja. Dame, odjenite ovu odjeću što ju je kreirala muška ruka i te večernje haljine s gizdavim rukavima i obilatim suknjama iz dubine vaših ormara. Ovo je godina vaše ljepote. Hvala ti, Anthony della Salva.

Mislim da on stvarno jest Bog, pomisli Jack i počne skupljati dosjee della Salve, i dalje se pitajući što ga to smeta. Tu nešto nedostaje. Što je to? Pročitao je posljednji izvadak iz njezina članka. Onda je pogledao dodatnu verziju.

Bila je dobrano popraćena bilješkama. "Akvarij u Chicagu - provjeriti datum kad ga je posjetio!" Ethel je pričvrstila jedan od modnih napisa o kolekciji Pacifički grebeni na vrh skica. Uz njih je nacrtala crtež.

Jacku se usta osuše. "Provjeriti datum". Naravno! S užasom osvješćivanja počeo je shvaćati. Morao se uvjeriti. Bilo je skoro šest sati. To znači da je u Chicagu skoro pet. Brzo je nazvao informacije za područje Chicaga.

U minutu do pet po vremenu Chicaga odgovoreno mu je na broj što ga je nazvao. - Molim vas, nazovite direktora sutra ujutro - rekao mu je nestrpljiv glas.

- Recite mu moje ime. Poznajemo se. Moram hitno s njime razgovarati i, pazite, gospođo, ako saznam da je on tu, a da me vi nećete s njime spojiti, radit ću na tome da ostanete bez posla.

- Spojit ću vas gospodine.

Trenutak kasnije upitao ga je iznenaden glas: - Jack, o čemu se radi? Pitanje izleti s Jac-kovih usana. Osjetio je kako mu se ruke znoje. –Neeve- mislio je, -Neeve, čuvaj se-. Buljio je


127

u članak Ethel Lambston i bilješku u kojoj je napisala: "Čestitamo Anthonyju della Salvi što je stvorio liniju pacifičkih grebena." Ethel je prekrižila della Salvino ime i preko njega napisa-la: "dizajneru linije pacifičkih grebena".

Odgovor upravitelja Akvarija bio je još stravičniji nego što je očekivao. - Potpuno ste u pravu. I znate što je ludo? Vi ste druga osoba koja u zadnja dva tjedna zbog toga naziva.

- Znate li tko je bio taj drugi? - pitao je Jack, znajući što će čuti. - Svakako. Neka književnica. Edith... Ili ne, Ethel. Ethel Lambston.

Myles je imao neočekivano uzburkan dan. U deset mu je zazvonio telefon. Hoće li biti slobodan u podne kako bi s njime razgovarali o ponudi iz Washingtona? Dogovoreno je da se nađu za ručkom u Oak Roomu u Plazi. U kasno prijepodne otišao je u atletski klub na plivanje i masažu i kriomice je uživao u pohvalama što mu ih je izrekao maser. Komesaru Kearny, tijelo vam je ponovno u sjajnom stanju.

Myles je znao da mu je koža izgubila ono avetinjsko bljedilo. Ali, nije stvar bila u izgledu. On se osjećao sretnim. Mogu imati šezdeset osam, razmišljao je vežući kravatu u svlačionici, ali dobro izgledam.

Dobro izgledam samome sebi, skrušeno je zaključio pred liftom. Žene to vide drukčije. Ili možda posebnije, priznao je kad je izišao iz predvorja na Južnom Central Parku i skrenuo desno prema Petoj aveniji i Plazi, Kitty bi me mogla vidjeti na manje laskav način.

Ručak s predsjednikovim pomoćnikom imao je samo jedan razlog. Myles mora dati odgovor. Hoće li prihvatiti stolicu šefa u Agenciji za suzbijanje droga? Myles je obećao da će odluku donijeti u slijedećih četrdeset osam sati. - Nadamo se da će odgovor biti potvrdan - rekao je pomoćnik. - Senator Moynihen misli da će tako biti.

Myles se nasmije. - Nikada nisam iznevjerio Pata Moynihana.

No, kad se vratio u stan osjećaj uspješnosti izgubio se. Ostavio je prozor u salonu otvoren. Kad je ušao, unutra uleti golub, opkruži, prošvrlja, sleti na prozor i potom odleprša preko Hudsona. - Golub u kući znak je smrti. - Riječi njegove majke zazvone mu u ušima.

Ludo, praznovjerno smeće, pomisli Myles ljutito, no trajnog osjećaja pretkazanja nije se mogao otresti. Imao je potrebu da razgovara s Neeve. Brzo je nazvao dućan.

Slušalicu je digla Eugenia. - Komesaru, upravo je otišla na Sedmu aveniju. Mogu otrčati za njom.

- Ne treba. Nije ništa važno - rekao je Myles. - Ali, ako se javi, recite joj da me nazove.

Samo što je odložio slušalicu, telefon zazvoni. Bio je to Sal koji je također strahovao za Neeve.

Slijedećih pola sata Myles se dvoumio da li da nazove Herba Schwartza. Ali, zbog čega? Nije bila stvar u tome što će Neeve biti svjedokom protiv Steubera. Radilo se o tome da je ona na njega uperila prst i time pokrenula istragu. Myles je priznao da je zapljena droge u vrijednosti od sto milijuna dolara bila dovoljan razlog Steuberu i njegovoj kohorti za osvetu.

Možda mi uspije nagovoriti Neeve da pođe sa mnom u Washington, pomislio je Myles, ali je istog trenutka odbio tu misao kao glupu. Neeve ima svoj život u New Yorku, svoj posao. Onda, ako je on ikakav prosuditelj ljudskih dogodovština, ona ima Jacka Campbella. Onda zaboravi Washington, zaključio je Myles ushodavši se po salonu. I ja moram ostati ovdje i držati je na oku. Sviđalo se to njoj ili ne, unajmit će za nju tjelohranitelja.


128

Očekivao je Kitty oko šest. U pet i petnaest otišao je u spavaću sobu, svukao se, otuširao u pridodanoj kupaonici i pažljivo odabrao odijelo, košulju i kravatu što će ih obući za večeru. U dvadeset do šest bio je potpuno odjeven.

Još je davno spoznao da ga rad rukama smiruje u trenucima kad je suočen s nepodnošljivim problemima. Odlučio je da slijedećih dvadesetak minuta pokuša popraviti dršku koja se prije nekoliko večeri otkinula s vrča za kavu.

Još jednom primijetio je kako se zabrinuto procjenjivački odmjerava u ogledalu. Kosa mu je sada bila posve bijela, no još uvijek prilično gusta. U njegovoj porodici nije bilo svećeničke tonzure. Kakve to ima veze?

Zbog čega bi jedna lijepa žena deset godina mlađa od njega imala ikakva zanimanja za bivšeg policijskog komesara koji je preživio srčani udar?

Izbjegavajući taj tok misli, Myles se ogleda po sobi. Krevet s četiri stupa, ormar, toaletni stolić, ogledalo, bili su antikni, vjenčani pokloni od Renatine obitelji. Myles je buljio u krevet, sjećao se Renate, podbočio se jastucima, mala Neeve u haljinici. "Cara,cara,mia cara", gugutala bi prelazeći joj usnama preko čela. Myles pograbi podnožnik kao da iznova čuje Salovo zabrinuto upozorenje: - Pripazi na Neeve. - Bože na nebesima! Nicky Sepetti je rekao: - Pripazi na ženu i dijete.

Dosta, rekao je Myles samome sebi odlazeći iz sobe i upućujući se prema kuhinji. Pretvaraš se u živčanu babuskaru koja skače na stolac na najmanji mišji znak.

Čeprkao je medu loncima i tavama u kuhinji dok nije izvukao espresso vrč koji je u četvrtak uvečer opario Sala. Donio ga je u sobičak, stavio ga na stol, donio sanduk s alatom iz ostave i dao se u ulogu Neeveina šeprtljavog "Gospodina Popravi me".

Trenutak kasnije shvatio je da uzrok tome što je drška otpala nisu olabavljeni ili slomljeni vijci. Onda vikne glasno: - To je ludilo! Pokušao se točno sjetiti što se sve dogodilo one večeri kad se Sal polio vrelom vodom.

U ponedjeljak ujutro Kitty Conway se probudila sa čuvstvom nekog predosjećanja. Uporno odbijajući iskušenje da se ponovno prepusti kratkom snu, obukla je odjeću za trčanje i od sedam pa sve do osam sati trčala kroz Ridgewood.

Drveće duž lijepih širokih avenija imalo je tu osobitu crvenkastu auru koja je nagovješćivala da se proljeće bliži. Još prošlog tjedna kad je tuda trčala primijetila je zgradu, pomislila na Mikea i sjetila se dijela pjesme "Što proljeće može; osim da obnovi; moju žudnju za tobom?"

Prošlog tjedna s nostalgijom je promatrala mladog supruga na jednom kraju bloka kako maše zbogom supruzi i dječici vozeći automobilom unazad i nestaje niz cestu. Kao da je jučer bilo kad je ona u naručju držala Michaela i mahala Mikeu.

Jučer i prije trideset godina.

Danas se odsutno smješkala svojim susjedima dok se približavala kući. Ima obavezu da u podne bude u muzeju. Kod kuće će biti u četiri, na vrijeme da se obuče i krene za New York. Premišljala je da li da ode frizeru, no zaključila je da će tu stvar bolje obaviti sama.

Myles Kearny.

Kitty u džepu potraži ključ, uđe, potom duboko uzdahne. Bilo je dobro trčati, ali, Bože blagi, to joj je i pokazalo da ima pedeset osam godina. Nesvjesno je otvorila ormar u hodniku i pogledala šešir što ga je Myles Kearny "zaboravio". U času kada ga je sinoć otkrila znala je da je to njegovo opravdanje da je ponovno vidi. Razmišljala je o odlomku iz "Dobre zemlje"


129

gdje muž ostavlja lulu kao znak da se ima namjeru vratiti u odaje svoje žene. Kitty se nasmije, pozdravi šešir i ode gore da se otušira.

Dan je brzo prolazio. U četiri i trideset dvoumila se oko dva kompleta, jednostavno krojenog crnog vunenog kostima, četvrtasto rezanog uz vrat, koji je isticao njezinu vitkost, te dvodijelnog od plavo-zelene tiskane tkanine, koji je odgovarao njezinoj crvenoj kosi. "Uđi u tu stvar", odlučila je i dohvatila tiskani komplet.

U šest i pet portir je najavio njezin dolazak i dao joj broj Mylesova apartmana. U šest i sedam izlazila je iz lifta i čekala u hodniku.

Istog je trenutka spoznala da nešto nije u redu. Pozdrav mu je bio gotovo mehanički. Pa ipak, instinktivno je osjetila da hladnoća nije usmjerena prema njoj.

Myles je uhvati ispod ruke dok su hodali niz hodnik. Kad su ušli, pridržao joj je kaput i odsutno ga odložio na stolicu u predsoblju. - Kitty - rekao je - podrži me. Postoji nešto što nastojim raskrinkati, i to je nešto silno važno.

Otišli su u salon. Kitty se ogleda po lijepom prostoru, diveći se udobnosti i toplini i istinski dobru ukusu. - Ne brini za mene - rekla je. Nastavi s time što si radio.

Myles se vrati svome stolu. - Stvar je u tome - rekao je glasno razmišljajući - da se ova drška nije tek tako olabavila. Ona je otkinuta od vrča. Neeve je taj vrč upotrijebila po prvi puta, što znači da je on ili došao u takvu stanju, a stvari su poludjele ovih dana... Ali, za Boga miloga, zar ona ne bi primijetila da drška visi o niti?

Kitty je znala da Myles ne očekuje odgovor. Šutke je šetala po sobi i divila se lijepim slikama, uramljenim obiteljskim fotografijama. Nesvjesno se smiješila na pogled na tri ronioca s maskama za ronjenje. Bilo je gotovo nemoguće prepoznati lica kroz te maske, ali to su nesumnjivo bili Myles, njegova supruga i sedmo- ili osmogodišnja Neeve. Ona, Mike i Michael isto su tako znali roniti na Hawajima.

Kitty pogleda Mylesa. Prislanjao je dršku uz vrč, napeta izraza lica. Prišla mu je i stala kraj njega. Pogled joj padne na otvorenu knjigu s receptima. Stranice su bile umrljane kavom, ali gubitkom boje crteži na njoj bili su čak više istaknuti negoli su se izgubili. Kitty se nagne i izbližega ih promotri, potom uzme povećalo koje je stajalo kraj njih. Ponovno promotri crteže, usredotočena na jedan od njih. - Kako dražesno rekla je. - To je Neeve, dakako. Ona mora da je bila prvo dijete koje je nosilo Liniju pacifičkih grebena. Mora da si ljut?

Osjetila je kako ju je njegova ruka zgrabila oko zapešća. - Što si rekla? - pitao je Myles. – "Što si rekla"

Kad je Neeve stigla kod Estrazyja, svoje prve stanice u potrazi za bijelom večernjom haljinom, zatekla je prepun salon. Kupci iz Saksa, Bonwit'sa, Bergdorfa i drugi koji su kao i ona imali male privatne dućane, svi su bili tu. Začas je shvatila da svi pričaju o Gordonu Steuberu.

- Znate, Neeve - priznao je kupac iz Saksa - pretrpan sam gomiletinama njegove, sportske odjeće. Ljudi su čudni. Zaprepastilo bi vas kad biste znali koliko je ljudi okrenulo leđa Gucciju i Nipponu kad su bili optuženi za utaju poreza. Jedna od mojih najboljih mušterija rekla mi je da ne želi podržavati pohlepne lupeže.

Prodavačica došapne Neeve da je njezina najbolja prijateljica, koja je bila tajnica u Gordona Steubera, izvan sebe. - Steuber je bio dobar prema njoj - priznala je - ali sada je u velikoj nevolji, a i moja se prijateljica boji da će biti i ona. Što da radi?


130

- Neka govori istinu - rekla je Neeve - i, molim vas, upozorite je da ne ističe svoju lojal-nost prema njemu. On to ne zavređuje.

Prodavačici uspije pronaći tri bijele večernje haljine. Jedna od njih, Neeve je bila sigurna, bit će savršena za kćer gospođe Poth. Zatražila je tu jednu, a za druge dvije ostavila je kaparu.

Bilo je šest sati i pet minuta kad je došla do Salove zgrade. Ulice su se sve više utišavale. Između pet i pet i trideset metež u modnom središtu naglo je prekinut. Ušla je u predvorje i bila je iznenađena kad je vidjela da čuvara nema na njegovu mjestu za stolom u uglu. Vjerojatno je otišao na zahod, razmišljala je odlazeći do liftova. Vrata su se zatvarala u trenutku kad je čula korake kako topoću mramornim podom. Trenutak prije no što je pritisnula dugme i pokrenula lift načas je primijetila sivu jaknu i pankersku frizuru. Pogledi su im se sreli.

Kurir. U trenutku potpunog sažimanja Neeve se sjeti da ga je vidjela kad je pratila gospođu Poth do auta; primijetila ga je kad je napustila Islip Separates.

Usta su joj se istog trenutka osušila, pritisnula je dugme za dvanaesti kat, a potom svu dugmad koja su preostala iznad dvanaestog kata. Na dvanaestom katu izišla je i požurila niz hodnik nekoliko koraka do Salova ureda.

Vrata na ulazu u Salov salon bila su otvorena. Utrčala je unutra i zatvorila ih za sobom. Prostorija je bila prazna. - Sall - vikala je gotovo uspaničeno. - Ujače Sall!

On dojuri iz svog privatnog ureda. - Neeve, što je?

- Sal, mislim da me netko prati. - Neeve ga zgrabi za ruku. Zaključaj vrata, molim te.

Sal je buljio u nju. - Jesi li sigurna?

- Da. Vidjela sam ga danas već tri puta.

Te tamne duboko uronjene oči, žućkasta put. Neeve osjeti kako joj iz lica nestaje boja. - Sal - prošaptala je. - Znam tko je to. On radi u restoranu.

- Zbog čega bi te on pratio?

- Ne znam. - Neeve je zurila u Sala. - Osim ako Myles sve vrijeme nije bio u pravu. Moguće je da je Nicky Sepetti želio moju smrt.

Sal otvori vanjska vrata. Čuli su kako lift zuji dok se spušta. - Neeve - rekao je - jesi li spremna da nešto pokušaš?

Ne znajući što da očekuje, Neeve kimne glavom.

- Ostavit ću ova vrata otvorena. Ti i ja ćemo razgovarati. Ako te netko prati, bolje je da ga ne uplašimo.

- Hoćeš da ja stojim tu gdje me taj netko može vidjeti?

- Baš tako. Stani iza te lutke. Ja ću biti iza vrata. Uđe li tko, ja se mogu baciti na njega. Važno je da ga zadržimo, da vidimo tko ga je poslao. Zapiljili su se u lampicu koja je pokazivala smjer kretanja lifta. Lift je bio u prizemlju. Počeo se dizati.

Sal odjuri u svoj ured, otvori ladicu u stolu, odatle izvuče pištolj i požuri nazad k njoj. - Imam dozvolu otkako su me prije mnogo godina opljačkali - šapnuo joj je. - Neeve, stani iza one lutke.

Neeve se pokori kao u snu. Svjetla u salonu bila su prigušena, no i tako uspjela je primi-jetiti da je lutka odjevena u Salovu novu liniju. Tamne jesenje boje, brusnica i tamnoplavo,


131

ugljeno-smeđa i ponoćno-crna. Džepovi, šalovi i pojasevi bili su oslikani briljantnim bojama iz kolekcije pacifičkih grebena. Koraljno, crveno, zlatno, akvamarin, smaragdno, srebrno i plavo kombinirano u mikroskopskim verzijama tankoćutnih uzoraka što ih je Sal prije mnogo godina skicirao u Akvariju. Dodaci i isticanja, potpis njegova velikog klasičnog dizajna.

Gledala je u šal koji joj je dirao lice. Taj uzorak. Skice. Mama, da li to mene crtaš - Mama, nije to ovo što ja imam na sebi... Oh, bambola mig to je samo ideja za nešto što će biti jako lijepo...

Crteži - Renatini crteži napravljeni tri mjeseca prije nego što je umrla, godinu dana prije nego što je Anthony della Salva zaprepastio modni svijet Linijom pacifičkih grebena. Još prošli tjedan Sal je pokušao uništiti knjigu jer je na njoj bio jedan od tih crteža.

- Neeve, reci mi nešto - Salov šapat prođe kroz prostoriju kao hitna naredba.

Vrata su bila pritvorena. Iz hodnika vani do Neeve dopre zvuk lifta koji se zaustavlja. - Razmišljala sam - rekla je nastojeći da joj glas zvuči prirodno - dopada mi se način na koji si upleo Liniju pacifičkih grebena u ovu jesenju kolekciju.

Vrata lifta otvore se. Slabašni koraci u hodniku.

Salov glas zvučao je izvorno. - Sve sam pustio da ranije otiđu kući. Svi su već skršili vratove u pripremama za modnu reviju. Mislim da mi je ovo najbolja kolekcija nakon mnogo godina. - Ohrabrujućim osmijehom u njezinu pravcu on zakorači pozadi i djelomično otvori vrata. Prigušena svjetla odašalju njegovu sjenu i ona se nejasno ocrta na zidu salona, zidu koji je bio dekoriran zidnom slikom pacifičkih grebena.

Neeve je zurila u zid i dodirivala šal na lutki. Pokušala mu je odgovoriti, ali joj riječi nisu izlazile.

Vrata se polako otvoriše. Vidjela je siluetu ruke, cijev revolvera. Oprezno Denny zakorači u prostoriju tražeći ih pogledom. Neeve je gledala, a Sal se bešumno pojavi iza vrata. Podigao je pištolj. - Denny rekao je meko.

Dok se Denny okretao, Sal opali. Metak Dennyju proleti kroz čelo. On ispusti pištolj i pade na pod, bez ikakva zvuka.

Zaprepaštena, Neeve je gledala Sala kako iz džepa vadi rupčić i, držeći ga u ruci, njime podigne Dennyjev pištolj.

- Ubio si ga - prošapće Neeve. - Hladnokrvno si ga ubio. Nisi to smio napraviti! Nisi mu dao priliku.

- On bi ubio tebe. - Sal spusti svoj pištolj na recepcionarkin stol. Samo sam te štitio.- Krenuo je prema njoj, s Dennyjevim pištoljem u ruci.

- Ti si znao da će on doći - rekla je Neeve. - Ti si znao njegovo ime. To si ti isplanirao.

Topla, vesela maska koja je neprestano bila Salov izraz sada je nestala. Oči koje su uvijek izgledale kao da svjetlucaju sada su bile sužene u male proreze koji su se gubili u mesnatom licu. Njegova ruka, još uvijek prekrivena plikovima i crvena, podigla je pištolj i uperila ga u nju. Kapljice raspršene Dennyjeve krvi svjetlucale su po sjajnoj tkanini njegove jakne. Oko njegovih nogu po tepihu se širila lokva krvi. - Naravno da jesam -rekao je. - Priča se da je tobože Steuber naručio da te ubiju. Ono što nitko ne zna jest da sam ja onaj tko je tu priču ubacio i ja sam taj koji je dao narudžbu. Mylesu ću reći da sam uspio srediti tvog ubojicu, ali prekasno da bih tebe spasio. Ne brini, Neeve. Utješit ću Mylesa. Ja sam dobar u tome.


132

Neeve je stajala, ukopana, nesposobna da se pokrene, prestravljena. - Moja je mama di-zajnirala Liniju pacifičkih grebena - rekla mu je. Ti si to ukrao od nje, zar ne? A Ethel je to nekako pronašla. Ti si taj tko ju je ubio! Ti si je obukao, ne Steuber. Ti si znao koja bluza pripada kompletu!

Sal se poče smijati, radostan kikot protrese mu tijelo. - Neeve rekao je - ti si mudrija od svog oca. Zbog toga te se moram riješiti. Ti si znala da nešto nije u redu čim se Ethel nije pojavila. Ti si shvatila da je cijela njezina zimska odjeća još uvijek u ormaru. Znao sam da ćeš ti to shvatiti. Kad sam vidio crtež pacifičkih grebena na kuharici tvoje majke, znao sam da se i nje moram riješiti na bilo koji način, pa makar to značilo da moram opeći ruku. Ti bi to povezala, prije ili kasnije. Myles to ne bi shvatio sve i da je ispisano na oglasnoj ploči. Ethel je otkrila da je moja priča o tome kako sam stekao nadahnuće za Liniju pacifičkih grebena u Akvariju u Chicagu bila laž. Rekao sam joj da joj to mogu objasniti i onda sam otišao k njoj. I ona je bila pametna. Rekla mi je da zna da lažem i zašto lažem: da sam ukrao dizajn. I da će ona to dokazati.

- Ethel je vidjela knjigu s receptima - reče Neeve tupo. - Prekopirala je jedan od tih crteža u svoj rokovnik.

Sal se nasmiješio. - Je li tako ona ustanovila vezu? Nije dovoljno poživjela da bi mi to mogla reći. Kad bismo imali vremena, pokazao bih ti portfelj (kožnati ili plastični omot u kojem se

čuvaju spisi) što mi ga je dala tvoja majka. Tu je cijela kolekcija.

To nije bio ujak Sal. To nije bio očev prijatelj iz djetinjstva. Bio je to stranac koji ju je mrzio, koji je mrzio Mylesa. - Tvoj otac i Dev od djetinjstva su se uvijek prema meni držali kao da sam im ja za šalu. Smijali su mi se. Tvoja majka. Prva liga. Prelijepa. Razumijevala je modu kao da je rođena za nju. Trošila je svoje znanje na glupana kao što je tvoj otac koji ne razlikuje šlafrok od krunidbene odore. Renata me uvijek gledala s visine. Znala je da ja nemam talenta. Ali, kad joj je trebao savjet o tome kamo da odnese svoje kreacije, pogodi kome se obratila!

- Neeve, ti još uvijek ne možeš ni zamisliti najbolji dio cijele stvari. Ti si jedina koja to zna, a neće te biti da o tome pričaš. Neeve, ti budalo jedna prokleta, nisam joj ja samo ukrao pacifičke grebene. Ja sam joj zbog njih presjekao vrat!

- To je Sall - prošaptao je Myles. Otrgnuo je dršku s vrča. On je pokušao uništiti te crteže. A Neeve je možda sada kod njega.

- Gdje? - dohvati ga Kitty za ruku.

- U njegovu uredu. U Tridesetšestoj ulici. - Moj je auto vani. Imam u njemu telefon.

Kimnuvši s odobravanjem, Myles se sjuri kroz vrata i niz hodnik. Prošla je mučna minuta dok lift nije došao. Dva se puta zaustavio da pokupi putnike dok se nije zaustavio na prizemlju. Držeći Kitty za ruku, pojurio je preko predvorja. Ne vodeći računa o prometu hitali su preko ulice.

- Ja ću voziti - rekao joj je Myles. Gume su zaškripale u okretu za 180 stupnjeva i on pojuri niz West End aveniju žudeći za time da ga primijete policijska patrolna kola i da pojure za njime.

Kao uvijek u kriznim trenucima osjećao se hladnim poput leda. Njegova svijest postala je odvojena cjelina koja je odmjeravala što mu je činiti. Dao je Kitty broj što ga treba nazvati. Ona ga bez riječi posluša i pruži mu telefon.

- Ured policijskog komesara.


133

- Myles Kearny. Dajte mi komesara.

Pomamno je upravljao kroz gust večernji promet. Zanemarujući crvena svjetla, za sobom je ostavio pometnju medu gnjevnim motociklistima. Bili su na Columbus Circleu.

Herbov glas: - Myles, upravo sam te pokušavao dobiti. Steuber je dao narudžbu za Neeve. Moramo je zaštititi. I, Myles, mislim da postoji veza između ubojstva Ethel i Renatine smrti. Rez u obliku slova "V" na vratu Ethel Lambston isti je kao i rana koja je usmrtila Renatu.

Renata, njen prerezani vrat. Renata, leži tako tiho u parku. Nikakva traga borbe. Renata koja nije bila prepadnuta, već je srela čovjeka u kojeg je imala povjerenje, prijatelja njezina supruga iz djetinjstva. Oh, Isuse, pomisli Myles. Oh, Isuse.

- Herb, Neeve je kod Anthony della Salve. Dva-pedeset Zapadna trideset i šesta. Dvanaesti kat. Herb. Hitno pošalji naše momke. Sal je ubojica.

Između Pedeset i šeste i Četrdeset i četvrte ulice, s desne strane Sedme avenije pločnici su bili renovirani. No, radnici su već otišli. Myles je bezobzirno vozio ispod potpornjeva, preko još neosušena asfalta. Prelazili su Trideset osmu, Trideset i sedmu...

Neeve. Neeve. Neeve. Samo da dođem na vrijeme, molio je Myles. Poštedi mi dijete.

Jack je odložio telefon još uvijek upijajući ono što je čuo. Njegov prijatelj, direktor Akvarija Chicago, potvrdio je njegove sumnje. Novi muzej otvoren je prije osamnaest godina, ali veličanstvena postava na gornjem katu koja je proizvodila zasljepljujući osjećaj kao da se hoda dnom oceana na pacifičkim grebenima nije bila kompletirana do prije šesnaest godina. Nije previše ljudi znalo da je tu bilo problema s tankovima, pa tako kat s pacifičkim grebenima nije bio otvoren za javnost gotovo dvije godine nakon što je ostali dio Akvarija kompletiran. To nije bila stvar na koju je direktor morao podsjećati u obraćanjima javnosti. Jack je to znao, jer je odlazio u Northwestern i redovito je posjećivao taj muzej.

Anthony della Salva izjavljivao je da je nadahnuće za pacifičke grebene dobio slučajno kad je posjetio Akvarij u Chicagu prije sedamnaest godina. Nemoguće. Zašto je onda lagao?

Jack je buljio u pozamašne bilješke Ethel Lambston; u isječke iz intervjua i napisa o Salu; debeo znak pitanja preko Salovih rapsodičnih opisa svog prvog iskustva kad je vidio izložbu pacifičkih grebena u Akvariju; kopiju crteža iz knjige recepata. Ethel je opazila nepodudarnost i počela je istraživati. Ona je sada mrtva.

Jack se sjeti kako je Neeve uporno tvrdila da ima nešto čudno u načinu na koji je Ethel bila odjevena. Sjetio se i Mylesove izreke: - Svaki ubojica ostavlja svoju posjetnicu.

Gordon Steuber nije bio jedini dizajner koji je greškom mogao žrtvu obući u približno odgovarajuću kombinaciju.

Anthony della Salva mogao je napraviti potpuno jednaku grešku. Jackov ured utihne od tišine koja nastupa kad prostor koji je naviknut na djelovanje posjetilaca i tajnica i na zvonjavu telefona naglo zamre.

Jack dograbi telefonsku knjigu. Uredi Anthonyja della Salve imali su šest adresa. Mahnito, Jack je pokušao s prvom od njih. Nije bilo odgovora. Na drugoj i trećoj javile su se automatske sekretarice: - radno vrijeme je od osam i trideset do pet poslijepodne. Ostavite poruku.

Pokušao je nazvati stan u kući Schwab. Nakon što je zazvonilo šest puta odustao je. Kao krajnje utočište nazvao je dućan. Neka netko odgovori, preklinjao je.

- "Kod Neeve"


134

- Moram stupiti u vezu s Neeve Kearny. Ovdje Jack Campbell, prijatelj.

Eugenijin glas bio je topao. - Vi ste izdavač...

Jack je prekine: - Ona se ima sresti s della Salvom. Gdje?

- U njegovu glavnom uredu. Dva-pedeset Zapadna trideset i šesta ulica. Nešto nije u redu?

Bez odgovora Jack lupi slušalicom.

Njegov ured bio je i u Park i Četrdesetprvoj ulici. Trčao je kroz opustjele hodnike, uspio uhvatiti dizalo koje se upravo spuštalo i zaustavio taksi koji je tuda prolazio. Bacio je vozaču dvadeset dolara i izviknuo mu adresu. Bilo je šest sati i osamnaest minuta.

Je li tako bilo i s mamom? - razmišljala je Neeve. Je li ga pogledala tog dana i primijetila promjenu na njegovu licu? Je li imala ikakva upozorenja?

Neeve je znala da će umrijeti. Cijeli je tjedan osjećala da joj vrijeme istječe. Sada kad više nije imala nade, odjednom joj je bilo od životne važnosti da sazna odgovore na ta pitanja.

Sal joj se primakne. Bio je udaljen manje od dva metra. Iza njega, blizu vrata, ležala je gomila od Dennyjeva tijela, leš dostavljača, koji se trgao da joj otvara posude za kavu, bio je raskrečen na podu. Krajičkom oka Neeve je vidjela krv koja mu je tekla iz rane na glavi. Povelika omotnica što ju je sa sobom nosio bila je poprskana krvlju, perika od pankerske frizure na sreću mu je spala i prekrivala pola lica.

Kao da je cijela vječnost protekla od trenutka kad je Denny upao u tu prostoriju. Koliko je dugo tome? Minuta? Manje od minute. Zgrada je bila ispražnjena, ali moguće je da je netko čuo hitac. Netko bi mogao doći pogledati što se dogodilo... Trebalo bi da su čuvari dolje... Sal nije imao vremena za trošenje i oboje su to znali.

Negdje izdaleka Neeve osjeti slabašno zujanje. To se lift pokrenuo. Možda netko dolazi? Može li odgoditi trenutak kada će Sal povući okidač?

- Ujače Sal - rekla je tiho - hoćeš li mi reći samo jednu stvar? Zašto je bilo potrebno da ubiješ mamu? Zar nisi mogao raditi zajedno s njom? Nema dizajnera koji nije pokupio ideje početnika.

- Kad vidim genija, onda ne dijelim, Neeve - rekao joj je Sal tupo. Pomicanje vrata od lifta u hodniku. Netko je tu. Da bi odvratila Sala da ne čuje zvuk koraka, Neeve poviče: - Ubio si moju mamu jer si pohlepan. Ti si nas tješio i plakao s nama. A kraj njezina lijesa rekao si Mylesu: "Pokušaj zamisliti da tvoja lijepa spava."

- Zaveži! - Sal ispruži ruku.

Cijev pištolja nejasno se ocrta pred Neeveinim licem. Okrenula je glavu i opazila Mylesa kako stoji u vratima.

- Myles, bježi, ubit će te! - vrisnula je. Sal se naglo okrene.

Myles se i ne pomakne. Potpun autoritet u njegovu glasu zazvonio je u sobi kad je rekao: - Daj mi taj pištolj, Sal. Sve je svršeno.

Sal ih je oboje držao na nišanu. Očiju podivljalih od straha i mržnje, zakoračio je unazad kad mu se Myles počeo približavati. - Ne prilazi bliže - vrisnuo je. - Pucat ću.

- Ne, nećeš, Sal - rekao je Myles glasom samrtno mirnim, bez truna straha i sumnje. - Ubio si moju ženu. Ubio si Ethel Lambston. Prije jedne sekunde htio si mi ubiti kćer. Ali Herb i policajci za minutu će biti ovdje. Oni sve znaju o tebi. Iz ovoga ne možeš izaći lažima. Zato mi daj pištolj.


135

Riječi su mu bile odmjerene i izrečene jezovitom snagom i prezirom. Zastao je na trenutak prije no što je nastavio. - Ili sebi i svima nama učini uslugu i strpaj tu cijev od pištolja u svoja lažljiva usta i raznesi sebi mozak.

Myles je rekao Kitty da ne napušta automobil. Ispaćena, čekala je. Molim te, molim te pomozi im. Negdje s druge strane bloka začula je uporno zavijanje policijskih sirena. Točno pred njom zaustavi se taksi i iz njega izjuri Jack Campbell.

- Jack. - Kitty odgurne vrata svog automobila i pojuri za njime u predvorje. Čuvar je s nekime razgovarao preko telefona.

- Della Salva - Jack provali.

Čuvar podigne ruku: - Čekajte malo.

- Dvanaesti kat - rekla je Kitty.

Jedan lift nije bio tu. Svjetleći signal pokazivao je dvanaesti kat. Jack uhvati čuvara za vrat. - Pokreni drugi lift.

- Hej, što vi mislite...?

Izvan zgrade zaustavljala su se policijska kola škripeći gumama. Čuvareve se oči razrogače. Dobacio je Jacku ključ. - Ovaj će ih otvoriti. Prije no što je policija upala unutra, Jack i Kitty već su putovali gore.

Jack reče: - Mislim da je della Salva... - Znam - rekla je Kitty.

Lift se popne na dvanaesti kat i zaustavi se. - Čekajte tu - rekao joj je Jack.

Ušao je na vrijeme da čuje Mylesa kako tihim discipliniranim glasom govori: - Ako ga ne misliš upotrijebiti na sebi, Sal, daj mi taj pištolj. Jack je zastao na vratima. Soba je bila teško zamračena, a prizor je nalikovao nadrealističkoj slici. Tijelo na tepihu. Neeve i njen otac i u njih uperen pištolj. Jack je vidio odbljesak metala na stolu blizu vrata. Pištolj. Može li ga na vrijeme dohvatiti?

Tada, vidio je, Anthony della Salva spusti ruku kraj sebe. - Uzmi ga, Myles. - Preklinjao je: - Myles, nisam tako mislio. Nikada to nisam mislio. Sal padne na koljena i obgrli Mylesove noge. - Myles, ti si moj najbolji prijatelj. Reci im da nisam tako mislio.

Posljednji put tog dana policijski komesar Herbert Schwartz razgovarao je u svom uredu s detektivima O'Brienom i Gomezom. Herb se upravo vratio iz ureda Anthonyja della Salve. Bio je tamo stigao odmah nakon prvih patrolnih kola. Razgovarao je s Mylesom nakon što su izveli to smeće od della Salve. - Myles, sedamnaest si godina sam sebe mučio da nisi ozbiljno shvatio Nickyja Sepettija. Nije li sada trenutak da od sebe odbaciš osjećaj krivnje? Što misliš, da ti je Renata došla s dizajnom pacifičkih grebena, bi li bio u stanju reći da je genij? Možda si ti mudar policajac, ali si jednako tako i slijep za boje. Sjećam se kako je Renata govorila da ti ona odabire kravate.

S Mylesom će sve biti u redu. Kakva šteta, mislio je Herb da "oko za oko i zub za zub" više nisu prihvatljivi. Platiše poreza podržat će Sala ostatak života...

O'Brien i Gomez su čekali. Policijski komesar izgledao je iscrpljeno. Ali bio je to dobar dan. Della Salva je priznao ubojstvo Ethel Lambston. Bijela kuća i Mayor odahnut će. O'Brien je imao nekoliko stvari reći policijskom komesaru. - Steuberova tajnica sama nam je došla prije sat vremena. Ethel Lambston je prije deset dana došla k Steuberu. Smisao posjete bio je da mu je rekla da će ga dati arestirati. Vjerojatno je otkrila njegovo poslovanje s drogom, ali to više nema veze. On nije ubio Lambstonovu.


136

Schwartz kimne glavom

Gomez progovori. - Gospodine, znamo da je Seamus nevin u ubojstvu njegove bivše žene. Hoćete li da ga optužimo za nanošenje tjelesnih povreda, a njegovu suprugu za uklanjanje dokaza?

- Jeste li pronašli oružje kojim je izvršeno ubojstvo?

- Da. U onoj indijanskoj prodavaonici, baš kako nam je i rekla.

- Pustite te jadničke na miru. - Herb ustane. - Ovo je bio dug dan. Laka vam noć gospodo.

Devin Stanton ispijao je aperitiv koktel s kardinalom iz rezidencije u Aveniji Madison i gledao večernje vijesti, Stari prijatelji, razgovarali su o skorašnjem Devinovu crvenom šeširu.

- Nedostajat ćeš mi, Dev - rekao mu je kardinal. - Jesi li siguran da želiš taj posao? Baltimor ljeti zna biti prava sauna.

Kratak televizijski izvještaj prasnuo je neposredno prije no što je program završio. Poznati dizajner Anthony della Salva optužen je za ubojstva Ethel Lambston, Renate Kearny i Dennyja Adlera, te za pokušaj ubojstva policijskog komesara Kearnyja i njegove kćerke Neeve.

Kardinal se okrene Devinu. - To su tvoji prijatelji! Devin skoči. - Ispričajte me, vaša eminencijo....

Ruth i Seamus Lambston slušali su vijesti u šest sati na NBC ju uvjereni da će čuti kako bivši muž Ethel Lambston nije prošao test na detektoru laži. Bili su zaprepašteni kad su Seamusu dozvolili da napusti policijsku stanicu, oboje uvjereni da je njegovo arestiranje samo pitanje trenutka.

Pete Kennedy pokušao im je ponuditi malo ohrabrenja. - Poligrafski testovi nisu pouzdani. Ako dođe do suđenja, mi imamo dokaz da ste prošli na onom prvom.

Ruth su odveli do indijanske prodavaonice. Košara u koju je ubacila bodež bila je premještena. Zbog toga ga policajci nisu pronašli. Ona ga je iskopala i promatrala kako ga oni bezlično stavljaju u plastičnu vrećicu.

- Pa izribala sam ga - rekla im je. - Mrlje od krvi ne nestaju uvijek.

Kako se to moglo dogoditi?, pitala se dok je sjedila u teškoj podebeloj baršunastoj stolici koju je tako dugo mrzila, no koja joj je sada bila draga i udobna. Kako smo to izgubili kontrolu nad vlastitim životima?

Izvještaj o arestiranju Anthonyja della Salve prikazan je upravo u trenutku kad je namjeravala ugasiti televizor. Ona i Seamus zurili su jedno u drugo, na trenutak nesposobni da shvate, a onda nespretno jedno prema drugome pruže ruke.

Douglas Brown s nevjericom je odslušao izvještaj na večernjim vijestima CBS-a, onda je sjeo na krevet svoje tete Ethel, ne, na svoj, i položio glavu u dlanove. Sve je prošlo. Ti policajci nisu mogli dokazati da je uzimao njezin novac. On je bio njezin nasljednik. Bio je bogat.

Htio je proslaviti. Izvukao je iz džepa novčanik i potražio broj telefona drage mu recepcionarke s posla. Onda se se počeo premišljati. Ona djevojka koja je tu čistila, glumica. Ima nešto u njoj. To idiotsko ime. Tse-Tse. Njen broj bio je zapisan u rokovniku Ethel Lambston.

Telefon je zazvonio tri puta, onda je slušalica podignuta. - Allo.


137

Sigurno stanuje s nekom Francuskinjom, zaključi Doug. Mogu li razgovarati sa Tse-Tse, molim. Ovdje Douglas Brown.

Tse-Tse, koja se spremala za audiciju za ulogu francuske prostitutke, zaboravila je na svoj naglasak. - Crkni, govnaru - rekla mu je i tresnula slušalicom.

Davin Stenton, novoimenovani nadbiskup baltimorske dijece, stajao je na vratima dnev-ne sobe i gledao u siluete Neeve i Jacka koji su stajali prema prozoru. Iza njih polumjesec se napokon uspio probiti kroz oblake. S rastućim gnjevom Devin je razmišljao o okrutnosti, poh-lepi i licemjerstvu Sala Esposita. Prije svog kleričkog uzimanja kršćanskog milosrđa on je bio sebi promrmljao: - To zločinačko đubre. - Potom, gledajući ruke Neeve i Jacka, pomisli: Re-nata, nadam se i molim da si svjesna svega ovoga.

Iza njega u salonu Myles je dohvatio bocu vina. Kitty je sjedila na uglu kauča, njezina meka i sjajna kosa pod svjetlom viktorijanske stolne lampe. Myles začuje sebe kako govori: - Kosa ti ima divnu nijansu crvene. Mislim da je to moja majka nazivala jagoda-blond. Je li ta-ko?

Kitty se nasmije. - Bilo jednom. Sada prirodi treba pomagati.

- U tvom slučaju prirodi nije potrebna nikakva pomoć. - Myles odjednom osjeti kako mu se jezik vezao. Kako zahvaliti ženi koja je spasila život tvojoj kćerki? Da Kitty nije povezala crtež s Linijom pacifičkih grebena, on ne bi stigao na vrijeme do Neeve. Myles je razmišljao o tome kako su ga i Neeve i Jack i Kitty obgrlili rukama nakon što su policajci odveli Sala. Je-cao je: - Nisam slušao Renatu. Nikada je nisam slušao. I zbog toga ona je otišla k njemu i um-rla.

- Ona je otišla k njemu po stručno mišljenje. Budi dovoljno pošten, pa priznaj da joj to nisi mogao ponuditi.

Kako reći ženi da su zbog njezina prisustva gnjev i krivnja koje si godinama nosio sada stvar prošlosti, da se umjesto osjećanja praznine i opustošenosti osjećaš snažnim i žudnim stvarnog življenja za ostatak života? Nije bilo načina.

Myles shvati kako još uvijek u ruci drži bocu vina. Pogledao je okolo tražeći njezinu ča-šu.

- Nisam sigurna gdje je - rekla mu je. -- Mislim da sam je negdje odložila.

Postojao je način. Namjerno je do vrha natočio svoju čašu i pružio je Kitly. - Uzmi moju.

Neeve i Jack stajali su kraj prozora i promatrali rijeku Hudson, park, obrise stambenih kuća i restorana koji su sjali na obali New Jerseya.

- Zašto si došao u Salov ured? - upitala je Neeve tiho.

- Etheline bilješke o Salu popraćene napomenama o Liniji pacifičkih grebena. Imala je hrpu reklama po magazinima koji pokazuju tu liniju, a uz njih ona je napravila jedan crtež. Taj me je crtež podsjetio na nešto i shvatio sam da sam ga vidio u knjizi recepata tvoje majke.

- I znao si?

- Sjetio sam se kako si mi rekla da je Sal kreirao tu liniju nakon što je tvoja majka umrla. Etheline bilješke pokazale su mi da je Sal izjavio da je stekao nadahnuće za Liniju pacifičkih grebena u Akvariju u Chicagu. To naprosto nije bilo moguće. Sve je sjelo na svoje mjesto kad sam to shvatio. Onda sam, znajući da si ti kod njega, skoro poludio.

Sve te ranije godine, Renata kao desetogodišnja djevojčica koja žuri kući između dvije vojske koje pucaju jedna na drugu, zbog "osjećaja" odlazi u crkvu i spašava ranjenog Ameri-


138

kanca. Neeve oko struka osjeti Jackovu ruku. Taj pokret nije bio pokušaj, bio je siguran i od-lučan.

- Neeve?

Sve ove godine govorila je Mylesu da će, kad se to dogodi, znati.

Kad ju je Jack privukao bliže k sebi, znala je da je taj trenutak konačno došao.

mary higgins clark - spavaj mirno, lijepa moja

Documents