1. Pojam mirnog rješavanja sporova Prva konvencija o mirnom rješavanju sporova donijeta je na Haškoj konferenciji mira 1899. godine. Iako ni prva ni druga Haška konferencija od 1907. godine, nisu uspjele da postave obavezne pravne norme u pogledu mirnog rješavanja sporova, ipak se smatraju kao prvi korak u pravcu izgradnje modernog sistema mirnog rješavanja sporova. I Društvo naroda dalo je svoj doprinos. U okviru ove organizacije usvojena su dva značajna akta: Ženevski protokol o mirnom rješavanju međunarodnih sporova iz 1924. godine i Generalni akt o mirnom rješavanju međunarodnih sporova usvojen od strane Skupštine Društva naroda 1929. godine. Povelja UN predstavlja dalji snažan impuls u pravcu izgradnje sistema. Klasično međunarodno pravo svrstalo je sredstva za rješavanje sporova u dvije osnovne kategorije: mirna sredstva i prinudna, ne isključujući tu ni pribjegavanje ratu.Savremeni međunarodni poredak zabranjuje pribjegavanje ratu kao sredstvu za rješavanje nacionalnih problema. Mirna sredstva za rješenje sporova dijele se obično na diplomatska i sudska. Pod diplomatskim sredstvima za mirno rješavanje sporova podrazumjevaju se: neposredni diplomatski pregovori, dobre usluge, posredovanje, mirenje i anketne komisije. Uobičajena je podijela sporova i na pravne i političke. Definicije pravnih i političkih sporova se uveliko razlikuju. Apstraktne definicije polaze od izvjesnih opštih elemenata jedne ili druge vrste sporova. Enumerativne definicije pokušavaju da daju pojam jedne ili druge vrste sporova kroz navođenje primjera jedne ili druge vrste sporova.Pravni sporovi: mogu se riješiti na osnovu primjene pravnih pravila, u pitanju su sporovi kod kojih zahtjev ili isticanje prava jedne strane poriče druga strana (sporovi koji se svode na ocijenu valjanosti dva suprotstavljena zahtjeva o pravu).Pravni spor po Statutu MSP-a:1. tumačenje ugovora2. svako pitanje međunarodnog prava3. postojanje bilo koje činjenice koja bi predstavljala kršenje neke međunarodne obaveze, ako se utvrdi4. priroda ili veličina dužne naknade zbog kršenja neke međunarodne obaveze.Politički sporovi: spor koji nema za predmet ona pitanja koja su predmet pravnog sporaPodijela počiva na subjektivnoj ocijeni zainteresovanih država. Postoje jaki teorijski razlozi protiv podijele sporova na pravne i političke. Svaki spor predstavlja svojevrsnu kombinaciju pravnih i političkih elemenata.

1

Povelja Ujedinjenih nacija predviđa da se međunarodni sporovi između članova imaju rješavati na takav način da međunarodni mir i bezbjednost, kao ni pravda, ne budu ugroženi.

2. Diplomatska sredstva Diplomatska sredstva su neposredni diplomatski pregovori, dobre usluge, posredovanje, mirenje i anketne komisije. Neposredni diplomatski pregovoriPregovori na bilateralnoj osnovi predstavljaju najelementarniji način, početni korak u pravcu mirnog rješavanja sporova. Vode se na principu suverene jednakosti i ravnopravnosti država. Podrazumjevaju postupak pomoću koga države u sporu pokušavaju da iznađu rješenje razmjenom mišljenja. Pregovori se vode između ovlašćenih predstavnika vlada država u sporu. Bitno je kod ovog načina rješavanja sporova da se odlikuje neposrednim kontaktom stranaka u sporu. Pregovori su, u stvari, ne samo samostalan način rješavanja sporova već i sastojak svakog diplomatskog rješavanja spora uzetog ponaosob. Slučaj koji se ticao železničkog saobraćaja između Poljske i Litvanije (1931): kako je to istakao Stalni sud međunarodne pravde „obaveza da se stupi u pregovore ne podrazumjeva i obavezu da se postigne sporazum o rješenju spora“. Pregovori se mogu završiti ili rješenjem ili neuspjehom. Do rješenja spora dolazi kompromisom, tj. na bazi uzajamnih ustupaka ili prihvatanjem zahtjeva jedne strane od druge strane u sporu. Ako se, pak, pregovori okončaju neuspjehom, traženje rješenja valja nastaviti ili daljim pregovorima ili putem nekog drugog sredstva mirnog rješavanja. Pregovori na višestranoj osnovi vode se na međunarodnim skupovima kao što su kongresi i konferencije ili, pak, na zasedanjima međunarodnih organizacija. Dobre usluge i posredovanjeOva dva oblika su nekada bila jasno razdvojena, tako da se pod dobrim uslugama podrazumjevalo sredstvo mirnog rješavanja koje se sastojalo u intervenciji treće strane koja je djelovala kao kurir između stranaka u sporu koje nisu dolazile u neposredan kontakt, dok je posredovanje odlikovala aktivna uloga treće strane u iznalaženju kompromisnog rješenja. Ustanovljenjem kogentnog pravila o rješavanju sporova mirnim putem stvari se menjaju te nastojanja treće strane da doprinese mirnom ishodu često brišu razliku između ova dva pojma. Dobre usluge. - Američki ugovor o mirnom rješavanju sporova (1948) definiše dobre usluge kao „pokušaj jedne ili više američkih vlada koje nisu stranke u sporu, ili jednog ili više istaknutih građana bilo koje američke države koja nije stranka u sporu, da dovede u kontakt stranke u sporu, tako da im omogući da između sebe postignu adekvatno rješenje".

2

Dobre usluge se mogu preduzimati bilo na zahtjev stranaka u sporu, bilo na ini-cijativu treće strane. Iz definicije dobrih usluga proizlazi da one prestaju na dva načina: 1) dovođenjem stranaka u neposrednu vezu; i 2) kidanjem svake veze između stranaka u sporu ako se dobre usluge sastoje u prenošenju poruka. U ovom slučaju dobre usluge praktično prestaju završetkom pregovora bez obzira da li je došlo do rješenja spora. Slučajevi: Dobre usluge u najvijećem broju slučajeva nude države. Dobre usluge predsjednika SAD su dovele do prestanka rusko-japanskog rata, tako što su zaraćene strane otpočele pregovore koji su uspješno okončani zaključenjem mirovnog ugovora u Portsmautu 1905. godine. Dobrim uslugama je rješen i teritorijalni spor između Tajlanda i Francuske iz 1946. godine. U novijoj praksi dobre usluge često nudi Organizacija ujedinjenih nacija ili neka istaknuta ličnost iz organizacije. U sporu između Indonezije i Holandije, Savjet bezbjednosti je ponudio dobre usluge stranama u sporu. Ponuda je prihvaćena i tako je došlo do zaključenja sporazuma o političkim principima (tzv. Renville sporazum) i sporazuma o primirju. Posredovanje. - Haška konvencija o mirnom rješavanju sporova od 1907. godine, definiše posredovanje kao postupak koji se sastoji u pomirenju suprotstavljenih zahtjeva i smirivanja osećanja ozlojeđenosti koja se mogu pojaviti između država u sporu.Kao elementi posredovanja mogu se navesti: a) u funkciji posrednika pojavljuju se države koje nisu stranke u sporu. Pored država, posredovanju mogu pribeći i istaknuti pojedinci. b) posredovanje ima isključivo karakter savjeta, te ni u kom slučaju ne obavezuje stranke u sporu; Teorijski posmatrano, posredovanje se od dobrih usluga razlikuje aktivnijim učešćem treće strane. Do posredovanja može doći inicijativom treće strane ili na zahtjev stranaka u sporu. I u slučaju kada se posredovanje nudi potreban je pristanak stranaka u sporu. Ponekad se pribegavanje posredovanju utvrđuje kao ugovorna obaveza. Pariški ugovor od 1856. godine, predviđao je obavezu Otomanske imperije i drugih potpisnica da u slučaju spora pruže priliku ostalim potpisnicima da posreduju pre nego što stranke u sporu pribjegnu oružju.S obzirom na broj posrednika razlikujemo individualno i kolektivno posredovanje. Kao primjer kolektivnog posredovanja može se navesti posredovanje Argentine, Brazila, Čilea, Perua, Urugvaja i SAD između 1935-37. godine, u sukobu između Bolivije i Paragvaja koje je dovelo do okončanja rata između ove dve zemlje. Pada u oči nejednaka geografska primjena ustanove posredovanja. Posebno se praktikuje na američkom kontinentu i u okviru Organizacije afričkog jedinstva. Posredovanju je pribegavalo i Društvo naroda. Po članu 11. Pakta definisano je kao prijateljsko pravo svakog člana Pakta da Skupštini ili Savjetu Društva naroda

3

skrene pažnju na bilo koju okolnost koja prijeti da poremeti međunarodni mir. Tim pravom se, na primjer, poslužila Velika Britanija skrenuvši pažnju Savjetu Društva naroda na spor između Švedske i Finske oko Alandskih ostrva (1920). Po Povelji UN, Savjet bezbjednosti može u svakom stadijumu spora ili situacije da preporuči odgovarajuće mjere, ili načine izglađivanja. Slučaj UN: U vezi sa sporom oko Kašmira predsjednik Savjeta bezbjednosti je djelovao kao posrednik. Savjet bezbjednosti je pribjegao posredovanju i u sporu oko Kipra 1964. i tom prilikom povjerio posredničku ulogu generalnom sekretaru na osnovu saglasnosti Kipra, Velike Britanije, Grčke i Turske. Raniji Generalni sekretar Hamaršeld je izneo shvatanje da je u postupku mirnog rješavanja sporova generalni sekretar ovlašćen da djela i bez posebnog ovlašćenja Generalne skupštine i Savjeta bezbjednosti i tako popunjava praznine u sistemu održavanja mira i bezbjednosti.Posredovanje prestaje ako jedna od stranaka u sporu ili sam posrednik konstatuje da savjeti koje je posrednik podneo nisu prihvaćeni.

Anketne komisijeHaška konvencija od 1899. godine je predviđala da u slučaju sporova koji nastaju usled razlika u pogledu činjenice, a koji ne diraju čast ili vitalne interese, stranke u sporu mogu pribjeći međunarodnoj anketnoj komisiji ako prije toga nisu uspjele da rješenje iznađu diplomatskim putem. Zadatak anketne komisije sastojao bi se u utvrđivanju činjenica koje leže u osnovi spora. Konvencija o mirnom rješavanju sporova od 1907. godine posvećuje anketnim komisijama znatno vijeću pažnju. Tome je doprinijeo i uspješan rad anketne komisije ustanovljene u slučaju Dogger Bank povodom spora koji je izbio između Velike Britanije i Rusije (1904) kada su brodovi iz sastava ruske flote angažovane u ratu sa Japanom otvorili vatru na britanske ribarske brodove. Na osnovu nalaza komisije spor je rješen tako što je Rusija isplatila 65.000 funti engleskoj vladi na ime naknade štete pričinjene brodovima i posadi. Po ovoj konvenciji sama komisija, način i vrijeme formiranja komisije kao i obim ovlašćenja utvrđuju se sporazumom stranaka. Po sprovedenom postupku komisija podnosi izvještaj koji je ograničen na iznošenje činjenica i ni u kom slučaju nema karakter presude. Brijanovi ugovori o arbitraži: Za razliku od anketnih komisija regulisanih Haškim konvencijama, komisije ustanovljene Brijanovim ugovorima su stalnog karaktera. One se formiraju unaprijed i stoje na raspolaganju strankama u momentu kada je spor izbio. Sastavljene su od pet članova, i to tako što svaka stranka u sporu bira po jednog svog državljanina, po jednog državljanina treće države neutralne u konkretnom sporu, dok na bazi sporazuma biraju petog člana koji, takođe, ne smije biti njihov državljanin. Značajna odlika anketnih komisija ustanovljenih Brijanovim ugovorima je u tome što stranke u sporu nisu mogle pribeći

4

neprijateljstvima pre nego što se objavi izvještaj komisije. Izvještaj se imao podneti u roku od godinu dana izuzev ako taj rok nije skraćen ili produžen sporazumom stranaka.Dakle, može se zaključiti da je zadatak anketnih komisija, bilo da se radi o stalnim bilo o ad hoc, da rasvijetle činjenično stanje putem nepristrasnog i savremenog ispitivanja. Ispitivanje činjenica je samostalni i isključivi predmet anketnih komisija. Anketne komisije u praksi UN: - Ustanova anketnih komisija je našla svoje mjesto i u sistemu mirnog rješavanja sporova utvrđenim Poveljom UN. Povelja navodi i anketne komisije među sredstvima mirnog rješavanja sporova. Generalna skupština i Savjet bezbjednosti ovlašćeni su da strankama u sporu preporuče i anketne komisije.U praksi Organizacije UN anketne komisije se sastavljaju, po pravilu, od pred-stavnika trećih država. Ujedinjene nacije su u više navrata pribegle anketnim komi-sijama. Godine 1947. formirana je Komisija za Balkan povodom spora koji je izbio između Grčke s jedne strane, i Jugoslavije, Albanije i Bugarske, s druge strane, u vezi građanskog rata u Grčkoj. Rezolucijom „Ujedinjeni za mir" UN su institucionalizovale anketne komisije tako što su formirale mirovnu posmatračku misiju sastavljenu od 14 članova sa zadatkom da „prati i izvještava o situacijama na bilo kom području gdje postoje međunarodne zategnutosti.

MirenjeMirenje se sastoji u tome da se jednom tjelu koje se obično naziva komisija povjeri ispitivanje spora i predlaganje rješenja koje nema obaveznu snagu već predstavlja preporuku. Iz ovoga proizlazi da je ispitivanje činjenica kao predmet rada anketnih komisija, sastavni dio postupka mirenja. Prilikom mirenja komisija se ne ograniča-va na ispitivanje činjenične strane spora već ulazi i u pravnu problematiku, i na taj način se približava arbitraži. Osnovna razlika koja dijeli mirenje i arbitražu - neobaveznost predloga izmirenja - u isto vrijeme je i element sličnosti mirenja i posredovanja. Stimulans pribegavanja mirenju kao načinu mirnog rješavanja sporova predstavlja rezolucija koja je, na predlog skandinavskih zemalja, usvojena na trećoj skupštini Društva naroda 1922. godine. Rezolucija je preporučila državama formiranje komisija za izmirenje na bazi dvostranih i višestranih ugovora. Komisije bi se sastojale od pet članova i sastavljale bi se tako što bi svaka strana imenovala po dva člana i to jednog svog državljanina i jednog državljanina treće države dok bi petog birale sporazumom. Septembra 1928. godine skupština Društva naroda je izglasala Generalni akt o arbitraži za mirno rješavanje sukoba. Izmirenje predstavlja samo jedno od ključnih postupaka mirnog rješavanja predviđenih Generalnim aktom. Generalni akt je, na

5

predlog Internog komiteta, formalno uključen u sistem UN rezolucijama Generalne skupštine. Generalni akt predviđa u glavi I da svi sporovi između dvije ili više država ugovornica koji nisu mogli biti rješeni diplomatskim putem treba da budu podvrgnuti postupku mirenja. Primjena postupka mirenja zavisi, po Generalnom aktu, od karaktera spora. Ako se radi o sporovima u kojima stranke osporavaju izvjesno pravo, onda se postupak iz-mirenja primjenjuje samo na bazi saglasnosti stranaka, a obaveza pribegavanja izmirenju važi za sporove koji su isključeni iz sudske nadležnosti. Ako izmirenje ne urodi plodom, stranke u sporu mogu pribeći arbitraži tek nakon što istekne rok od mjesec dana, računajući od momenta okončanja postupka izmi-renja. Izmirenje u savremenoj praksi. - Od novijih multilateralnih ugovora mirenje je predviđeno u Paktu o građanskim i političkim pravima čovjeka (1966), Konvenciji o ugovornom pravu (1969 i drugim.U Konvenciji o ugovornom pravu mirenje je predviđeno kao alternativa rješavanju sporova sudskim putem (Međunarodni sud pravde i arbitraža).Aneks Konvencije predviđa da generalni sekretar UN sastavlja listu izmiritelja od uglednih pravnika tako što svaka država članica UN ili stranka konvencije imenuje dva izmiritelja na rok od pet godina. U slučaju potrebe sastavlja se komisija za mirenje od pet članova. Po dva izmiritelja imenuje svaka strana u sporu (jednog svog državljanina koji ne mora biti na listi izmiritelja i jednog izmiritelja koji nema njeno državljanstvo ali se nalazi na listi), a tako imenovani izmiritelji biraju sa liste petog člana koji vrši funkciju predsednika komisije. Komisija nakon što sasluša stranke, razmotri zahtjeve i primjedbe, podnosi izvještaj. Izvještaj komisije, uključujući zaključke o činjenicama ili pravnim pitanjima, predstavlja preporuku i ne vezuje stranke.

Postupak pred UNKao protivtežu apsolutnoj zabrani sile, Povelja nameće obavezu svim svojini članovima da sporove rješavaju mirnim sredstvima u skladu s načelima pravde i međunarodnog prava. Ukoliko na taj način ne uspiju da riješe spor, one će ga iznijeti pred Ujedinjene nacije.Nadležnost za rješavanje sporova poverena je Generalnoj skupštini i Savjetu bezbjednosti.Član 14. ovlašćuje Generalnu skupštinu „da preporuči mjere u cilju mirnog izglađivanja svake situacije, bez obzira na njeno porijeklo.Posebna ovlašćenja u postupku mirnog rješavanja sporova poverena su Savjetu bezbjednosti. Inicijativa za pokretanje spora može da potekne od bilo kog člana Ujedinjenih na-cija, države koja nije član Ujedinjenih nacija, ukoliko kao sporna strana prihvati u

6

vezi s tim sporom obaveze mirnog rješavanja, predviđene u Povelji. Inicijativa može konačno da potekne i od samog generalnog sekretara. Povelja državama članicama u jednom slučaju nameće bezuslovnu obavezu da iznesu spor pred UN, a to je u slučaju da stranke ne uspiju spor da riješe same, a trajanje tog spora ugrozi međunarodni mir i bezbjednost. U ovom slučaju države su obavezne da stvar iznesu pred Savjet bezbjednosti.U postupku mirnog rješavanja sporova, Generalna skupština može, u formi rezolucije, „da preporuči mjere", u cilju „izglađivanja" svake situacije. Povelja ne precizira ni karakter, ni obim tih mjera. Savjet bezbjednosti ima mnogo šire mogućnosti. Savjet bezbjednosti može, ako to stranke u sporu zatraže, učiniti preporuku u cilju rješavanja spora; može, isto tako, samoinicijativno u svakom stadijumu spora, čije trajanje može da ugrozi međunarodni mir i bezbjednost, da preporuči odgovarajuće postupke ili načine izglađivanja. Ukoliko sve ove mjere ne dovedu do željenih rezultata, a produžetak spora dovede u pitanje mir i bezbjednost, Savjet bezbjednosti može da preduzme preventivne pa i prinudne mjere, ali u tom slučaju izlazi iz domena mirnog rješavanja.Prema tome, u postupku mirnog rješavanja sporova, na osnovu Povelje, strankama ne može biti nametnuto određeno rješenje, poslednju riječ imaju same države. Ali onog trenutka kada spor ugrozi mir i bezbjednost, Ujedinjene nacije su dužne da intervenišu i nametnu svoju volju spornim stranama.

3. Međunarodni sudski organi Pod sudskim načinom rješavanja sporova u širem smislu podrazumjeva se rješavanje sporova pred stalnim međunarodnim sudom ili arbitražom. Između postupka rješavanja spora pred arbitražnim sudom i postupka pred Međunarodnim sudom pravde postoje izvjesne razlike. Te se razlike mogu grupisati u nekoliko tačaka:a) Kod arbitražnog suda stranke neposredno utiču na kompoziciju suda tako što arbitražnim kompromisom biraju arbitre. Kod Međunarodnog suda pravde stranke neposredno utiču na kompoziciju suda jedino preko ustanove ad hoc sudije u konkretnom sporu. b) Arbitražni sud ima širu slobodu u izboru pravila na osnovu kojih presuđuje spor. To je rezultat činjenice da same stranke određuju izvore prava u konkretnom slučaju. Međunarodni sud pravde rješava sporove koji su pred njega izneti saglasno međunarodnom pravu na osnovu formalnih izvora utvrđenih u članu 38. Statuta. Prema tome, između arbitraže i stalnog međunarodnog suda postoje izvjesne raz-like. No, te razlike nisu u vrsti, već u stepenu, tj. i arbitraža predstavlja oblik sudskog rješavanja sporova.

7

4. Pojam i funkcije arbitražeArbitraža ima za cilj rješavanje sporova između država od strane izabranih sudija na bazi poštovanja prava. Pribjegavanje arbitraži podrazumjeva obavezu izvršavanja arbitražne presude u dobroj vjeri.Iz navedene definicije proizlaze bitni, konstitutivni elementi ustanove arbitraže: a) arbitraža je izabrani sud; b) sporovi koji se iznesu pred arbitražu rješavaju se na ba-zi međunarodnog prava; c) arbitražna presuda je obavezna za strane u sporu.Osnovna funkcija arbitraže je rješavanje sporova između država. Kao sudski organ arbitraža se bavi pravnim sporovima. Pored osnovne, arbitražnom sudu mogu biti pridodate i akcesorne funkcije. Reci-mo, arbitražnom sudu se može staviti u nadležnost da formuliše izvjesne preporuke ili savjete koji nemaju karakter presude, tj. nemaju obaveznu snagu. Bitno je, međutim, za arbitražu da ove funkcije nisu samostalne prirode već da idu uz funkciju rješavanja spora.Arbitražni sud može biti ovlašćen da, u odsustvu pravnih pravila koja bi se primjenila na konkretan spor, formuliše pravna pravila na osnovu kojih bi se spor riješio. Slučaj: U sporu između SAD i Velike Britanije, povodom uzapćenja britanskih brodova u Beringovom moru, arbitražnom sudu koji je trebalo da donese odluku o jurisdikciji SAD nad vodama u Beringovom moru povjereno je i da formuliše pravila koja bi ubuduće vezivala stranke u sporu i njihove državljane.

5. Stalni arbitražni sud Stalni arbitražni sud sa sjedištem u Hagu osnovan je na Prvoj haškoj konferenciji 1899. godine. Nadležan je za sve arbitražne slučajeve, izuzev ako se stranke sporazumiju da osnuju poseban arbitražni sud. Države koje pribjegavaju arbitraži potpisuju poseban akt (kompromis) kojim se precizno utvrđuje predmet spora i ovlašćenja arbitra.Sudije Stalnog arbitražnog suda biraju se tako što svaka ugovornica imenuje četiri ličnosti priznate upućenosti u pitanja međunarodnog prava i najvišeg moralnog ugleda, koji se upisuju u listu arbitra koja se posredstvom Sekretarijata dostavlja svim stranama ugovornicama. Mandat arbitara traje šest godina. Spor se presuđuje od strane arbitara koje stranke u sporu izaberu sa liste. Ako takvog sporazuma nema, svaka strana u sporu postavlja po dva arbitra, a ovi biraju predsednika. Sud ima dva organa: Stalni administrativni savjet i Biro. Stalni administrativni savjet sačinjavaju diplomatski predstavnici strana ugovornica akreditovanih u Hagu. Funkciju predsednika Savjeta vrši ministar inostranih poslova Holandije.

8

Biro Suda je administrativni organ koji radi pod kontrolom Savjeta. Biro vrši funkciju sekretarijata suda, stara se o arhivi i obavlja administrativne poslove.Jurisprudencija Stalnog arbitražnog suda nije naročito obimna. Do osnivanja Stalnog suda međunarodne pravde države su petnaest puta iznosile sporove pred Stalni arbitražni sud. Od osnivanja Stalnog suda međunarodne pravde još svega deset puta. Poslednju presudu sud je izrekao jula 1950. godine, u sporu između Francuske i Grčke. Od 1992. do 1997. godine, usvojen je novi set fakultativnih pravila postupka. Usvojeni su i novi modeli arbitražnih klauzula. Došlo je i do iznošenja novih sporova pred Stalni arbitražni sud.Stalni arbitražni sud nije organ koji rješava sporove već se u svakom konkretnom slučaju sa liste arbitara ustanovljene pri Sudu formira arbitražni kolegijum koji presuđuje spor.

Struktura arbitražnog sudaStranke u sporu tradicionalno poseduju potpunu slobodu u izboru arbitara. U prošlosti bilo je uobičajeno da se arbitraža povjerava pojedincu. Praksa da se rješenje spora povjerava jednom arbitru trajala je do početka ovog vjeka. Od spora „Alabama" države se u postupku arbitraže, uglavnom, obraćaju: a) miješovitim komisijama sastavljenim od po jednog ili dva nacionalna člana, i trećeg ili petog člana koga stranke biraju zajednički (arbitar) kome se slučaj podnosi na konkrektnu odluku; b) sudu sastavljenom od tri ili pet članova koji donose odluke većinskim glasanjem.Haška konvencija od 1907. godine predviđa da svaka strana u sporu imenuje dva arbitra, od kojih samo jedan može biti njen državljanin. Ovako postavljeni arbitri zajednički biraju neparnog člana koji obavlja funkciju predsednika. U slučaju podeljenih glasova, izbor tog člana povjerava se trećoj državi ili ličnosti izabranoj sporazumom stranaka. Ako u roku od dva mjeseca ovako izabrane treće države ne postignu sporazum, pribjegava se vučenju kocke.Generalni akt o mirnom rješavanju sporova utvrđuje da se arbitražni sud sastoji od pet članova, s tim što svaka strana u sporu imenuje po jednog člana, dok ostala dva i predsjednika biraju sporazumom iz reda državljana treće države.Pravila iz Haških konvencija i Generalnog akta su rezidualnog karaktera.

NadležnostNadležnost arbitražnih sudova je fakultativnog karaktera i zasniva se na kompromisu. Ta saglasnost se može postići u odnosu na konkretan spor (prigodna arbitraža) ili odnosu na sporove određene vrste (institucionalna arbitraža).

9

Po pravilu, arbitražnom sudu se podnose na rješavanje sporovi pravne prirode. Odredbe Sporazuma o nadležnosti arbitražnog suda mogu biti nedovoljno jasne i precizne. Pravilo je da u tom slučaju sam sud odlučuje o svojoj nadležnosti. Nadležnost u pogledu rješavanja sporova podrazumjeva i nadležnost u pogledu donošenja privremenih mjera. Arbitraže su u smislu međunarodnog javnog prava nadležne da rješavaju sporove između država. U praksi je bilo slučajeva da arbitražni sudovi rješavaju sporove između države i političko-administrativnih jedinica druge države (npr. spor između Avganistana i Lahorea), sporove između država i međunarodnih organizacija pa, čak, i sporove između država i privatnih korporacija.

Postupak pred stalnim arbitražnim sudomI u pogledu pravila postupka od suštinskog je značaja volja stranaka. Nekim ugovorima stranke rezervišu pravo da u svakom konkretnom slučaju odrede pravila postupka kompromisom. Izvjesni ugovori ovlašćuju arbitražne sudove da donesu sopstvena pravila postupka. Haška konvencija utvrđuje da je arbitražni sud ovlašćen da izda pravila postupka za vođenje spora, da odluči o oblicima, redosledu i vremenu u kome svaka strana mora zaključiti svoje argumente. Postupak pred arbitražnim sudom u načelu se sastoji iz dvije razdvojene faze: pi-smene i usmene faze. U pismenoj zastupnici podnose sudu i suprotnoj strani podneske, protivpodneske, a po potrebi, replike i duplike. Stranke u sporu imaju pravo da postave delegate ili zastupnike da prisustvuju suđenju s ciljem da posluže kao posrednici između stranaka i suda. Zastupnici ne raspravljaju spor već samo predstavljaju stranu u sporu. Zastupnici su, takođe, ovlašćeni da sudu usmeno iznesu one argumente za koje smatraju da idu u prilog njihovoj strani.Postupak se okončava donošenjem presude. Presuda se donosi većinom glasova na tajnoj sjednici. Pored obrazloženja sadrži i imena arbitara.

Pravo koje sud primjenjujeArbitražni sud primjenjuje pravo koje stranke utvrde u kompromisu. Stranke to mogu da učine na dva načina:a) enumeracijom pravnih pravila koje sud treba da primjeni na konkretan slučaj; i b) upućivanjem na odgovarajuće izvore. Pored toga, moguće je da stranke stave u nadležnost sudu da formuliše pravna pravila koja će poslužiti kao osnova za donošenje presude.Upućivanje na odgovarajuće Formalne izvore može biti prećutno i izričito.

10

Prećutno se zasniva na pretpostavci da je arbitražni sud kao međunarodni sud dužan da, u odsustvu sporazuma stranaka o suprotnom, primjenjuje međunarodno pravo. Predmet izričitog upućivanja mogu biti različiti izvori. Praksa ukazuje da se kao izvori najčešće pominju „međunarodno pravo", „opšti pravni principi".Generalni akt o mirnom rješavanju sporova (1928), ovlašćuje sud da odluči ,,po načelu pravičnosti" ukoliko ne postoji pravilo koje bi se na konkretni spor moglo primjeniti na osnovu člana 38. Statuta Stalnog suda međunarodne pravde. S obzi-rom na činjenicu da su formalni izvori navedeni u članu 38. Statuta Međunarodnog suda pravde stekli autoritet izvora opšteg međunarodnog prava, neki arbitražni ugovori upućuju na izvore navedene u tom članu. U odnosu na nepravne sporove (političke sporove), neki ugovori ovlašćuju sud da nađe „prijateljsko rješenje" koje se ne zasniva na pravu (npr. Ugovor o mirenju, arbitraži i sudskom rješavanju između Luksemburga i Norveške od 1932).

Karakter odluke arbitražnog sudaOdluka arbitražnog suda je, po svojoj pravnoj prirodi, presuda. Presuda je konačna i protiv nje se ne može izjaviti žalba. Presuda ima obaveznu snagu samo za stranke u sporu i u odnosu na konkretan slučaj. Dio teorije i jurisprudencija Međunarodnog suda pravde stoje na stanovištu da se, pod izvjesnim uslovima, arbitražna presuda može poništiti. Praksa država i teorija kao moguće osnove ističu razloge koji se tiču nadležnosti, razloge koji se tiču pravila postupka i razloge koji se tiču samih arbitara (korupcija ili zabluda).U uslovima decentralizovanog poretka kakav je međunarodni, izvršenje arbitražnih presuda zasniva se u krajnjoj liniji na volji država. Pakt Društva naroda je Savjetu Društva stavio u nadležnost i predlaganje mjera koje bi valjalo preduzeti u slučaju neizvršenja presude. Što se tiče pozitivnog međunarodnog prava, Povelja UN ne pruža neposrednu zaštitu pravilu o obaveznosti arbitražne presude. Organizacija UN može preduzeti odgovarajuće mjere povodom neizvršenja arbitražne presude ako usled neizvršenja presude nastane spor koji može da ugrozi međunarodni mir i bezbjednost.

6. Međunarodni sud pravde Mjesto Međunarodnog suda pravde u pozitivnom međunarodnom poretku možemo posmatrati sa formalne i materijalne tačke gledišta.Sa formalne tačke, Međunarodni sud pravde je jedan od glavnih organa Organizacije. S materijalne strane, Međunarodni sud pravde je tjelo u čiju nadležnost spada rješavanje sporova između država i davanje savjetodavnih mišljenja o pravnim pitanjima.

11

Kao sudski organ, Međunarodni sud pravde je tjelo koje djeluje na osnovu međunarodnog prava, nezavisno od političkih momenata. U funkcionalnom pogledu, Međunarodni sud pravde je produžetak Stalnog suda međunarodne pravde koji je djelovao u sistemu Društva naroda. Statut sadašnjeg Suda je sa minimalnim izmjenama recepcija Statuta Stalnog suda međunarodne pravde.

7. Izbor sudija Postoje subjektivni i objektivni uslovi za izbor sudija Međunarodnog suda pravde. Subjektivni uslovi su da se sudije biraju bez obzira na njihovo državljanstvo iz reda ličnosti visokih moralnih kvaliteta koji ispunjavaju uslove da u svojim zemljama zauzimaju najviša sudska zvanja ili su priznati stručnjaci međunarodnog prava. Objektivni uslov je da se prilikom izbora sudija vodi računa ne samo o tome da ličnosti koje budu izabrane pojedinačno ispunjavaju potrebne uslove nego i da u Sudu kao cijelini budu zastupljeni najvažniji oblici civilizacije i glavni sistemi svijeta.Statut izričito predviđa da dvojica sudija ne mogu biti državljani iste države. Politički kriterijumi nisu mimoišli ni kompoziciju Suda; i pored toga što Statut u tom pogledu ne sadrži odredbu, u Sud su do sada, sa izuzetkom NR Kine, uvjek birani državljani velikih sila - stalnih članica Savjeta bezbjednosti. Proces izbora sudija sastoji se iz dvije sukcesivne faze: faze kandidovanja i faze izbora.Faza kandidovanja je zasnovana na sistemu indirektnog kandidovanja posredstvom nacionalnih grupa pri Stalnom arbitražnom sudu. Na osnovu I Haške konvencije od 1907. svaka strana ugovornica imenuje na period od šest godina četiri lica koja čine „nacionalnu grupu" u smislu Konvencije. Ove grupe se smatraju stalnim.Najmanje tri mjeseca prije dana izbora Generalni sekretar UN pismeno obavještava članove nacionalnih grupa i poziva ih da u određenom roku predlože ličnosti koje su u stanju da se prime dužnosti sudija.Svaka nacionalna grupa predlaže najviše četiri kandidata, od kojih najviše dvojicu svojih državljana. U praksi se međutim, predlaže, po pravilu jedan kandidat.Generalni sekretar sastavlja po alfabetskom redu listu predloženih ličnosti i do-stavlja je Generalnoj skupštini i Savjetu bezbjednosti.Izbor se obavlja u ova dva politička organa UN. Generalna skupština i Savjet bezbjednosti pristupaju izboru nezavisno jedno od drugog.Smatraju se izabranim oni kandidati koji dobiju apsolutnu većinu u Generalnoj skupštini i Savjetu bezbjednosti. Ako se posle prve izborne sjednice ne popune sva mjesta, održava se druga a po potrebi i treća sjednica. Ako posle treće sjednice ostane neko nepopunjeno mjesto, može se, na zahtjev Generalne skupštine ili Savjeta bezbjednosti, formirati miješovito tjelo sastavljeno od po tri predstavnika Generalne skupštine i Savjeta

12

bezbjednosti, da apsolutnom većinom izabere za svako nepopunjeno mjesto po jednog kandidata, koji se zatim predlaže Generalnoj skupštini i Savjetu bezbjednosti da ga izaberu po uobičajenoj proceduri. Ako ovo tjelo ne uspe u svom zadatku, izabrane sudije u roku koji utvrdi Savjet bezbjednosti popunjavaju prazna mjesta iz reda kandidata koji su dobili barem jedan glas u Generalnoj skupštini ili Savjetu bezbjednosti.Sudije se biraju na period od 9 godina i mogu se ponovo birati. Da bi se obezbjedio kontinuitet u radu Suda, trećina sudija (5) bira se svake 3 godine.

8. Organizacija Suda Međunarodni sud pravde je zbor nezavisnih sudija sa sjedištem u Hagu. Sudski kolegijum broji 15 sudija. Sudije Međunarodnog suda pravde ne mogu vršiti nikakve političke ili upravne funkcije, niti mogu u bilo kom predmetu pred Sudom nastupati kao zastupnici, savjetnici ili advokati.U vršenju svoje službe sudije uživaju diplomatske privilegije i imunitete. Privile-gije i imuniteti sudija Međunarodnog suda pravde ustanovljeni su razmjenom nota između predsjednika Suda i ministra inostranih poslova Holandije.Iz reda sudija biraju se predsjednik i potpredsjednik na 3 godine, s tim što mogu biti ponovo izabrani. Sud imenuje sekretara koji ima dvostruke funkcije - sudske i diplomatske, s jedne strane, i administrativne, s druge. Sud vrši svoje djelatnosti u punom sastavu ili u vijećima. Ako sud djela u punom sastavu, kvorum čine devetorica sudija. Postoje dvije vrste vijeća Suda. Prvo se ustanovljava za posebne vrste predmeta ili za konkretan predmet. Ako se vijeće formira za posebnu vrstu sporova, kompoziciju vijeća utvrđuje Sud s tim što se vijeće mora sastojati od najmanje trojice sudija. Ako se vijeće ustanovljava za poseban slučaj, broj sudija u vijeću određuje, takođe, Sud, ali uz pristanak stranaka.Druga vrsta su vijeća sa skraćenim postupkom. Sud ih sastavlja svake godine radi brzog obavljanja predmeta. Sastoje se od petorice sudija.Postupak pred vijećima može se zasnovati samo uz pristanak stranaka u sporu.Kompozicija suda nije stalna, već se mijenja od spora do spora. Razlozi zbog kojih neki sudija ne sudeluje u suđenju mogu biti različiti. Kompozicija Suda može se mijenjati i uključivanjem u Sud u punom sastavu ili vijeće Suda, tzv. sudije ad hoc.Ustanova ad hoc sudije ima dvostruku funkciju: a) da izjednači položaj parničnih stranaka od kojih jedna ima svog državljanina u vijeću; i b) da konstituiše formalnu jednakost parničnih stranaka kada nijedan od njih nema sudiju svog državljanina u vijeću. Ako Sud uvrsti u vijeće sudiju koji je državljanin jedne od parničnih stranaka, druga parnična stranka može da odabere jednu ličnost koja će da sudeluje u

13

svojstvu sudije. Može se, međutim, desiti da Sud ne uvrsti u vijeće nijednog sudiju koji poseduje državljanstvo jedne od parničnih stranaka. U tom slučaju, svaka od parničnih stranaka može pristupiti izboru jednog sudije.

9. Nadležnost Suda Međunarodni sud pravde sam odlučuje o svojoj nadležnosti u konkretnom slučaju - tzv. nadležnost za nadležnost.Osnov nadležnosti SudaS obzirom na pravni osnov, treba razdvojiti: A) osnov nadležnosti suda u postupku rješavanja sporova; B) osnov nadležnosti Suda u savjetodavnom postupku.A. U postupku rješavanja sporova osnov nadležnosti Suda je volja stranaka kao suverenih jedinki. Kada Sud ispituje da li je nadležan ili ne, on, u stvari, ispituje da li u tom smislu postoji pristanak stranaka. Što se tiče samog načina davanja pristanka, razlikujemo nekoliko slučajeva:1) Kada se stranke u sporu sporazumiju da rješenje spora nađu pred Međunarodnim sudom pravde. Ovaj sporazum se najčešće naziva kompromis. Na ovaj način je pred Sud izneto oko 14 sporova - npr. spor oko prava azila između Kolumbije i Perua 1950.2) Kada je nadležnost Suda utvrđena ugovorima i konvencijama na snazi. Recimo, Konvencija o ugovornom pravu utvrđuje da, ako u roku od 12 mjeseci od datuma izbijanja spora nije bilo moguće naći rješenje svaka strana u sporu može tužbom podnijeti spor na rješavanje Međunarodnom sudu pravde.3) Kada država jednostranom deklaracijom prihvati fakultativnu klauzulu, tj. član 36. Statuta koji glasi: „Države stranke ovog Statuta mogu u svako doba izjaviti da priznaju i bez posebnog sporazuma, prema svakoj drugoj državi koja primi istu obavezu - nadležnost Suda u svim pravnim sporovima koji imaju za predmet: a) tumačenje nekog ugovora; b) svako pitanje međunarodnog prava: c) postojanje bilo koje činjenice koja bi, ako se utvrdi, predstavljala kršenje neke međunarodne obaveze; d) prirodu ili veličinu dužne naknade zbog kršenja neke međunarodne obaveze". Rezerve koje se pri tom ističu mogu biti trojake:a) Ratione personae. Neke države koje su prihvatile fakultativnu klauzulu izuzi-maju iz tako ustanovljene nadležnosti suda sporove sa određenim državama. Npr. države to čine u odnosu na države sa kojima nemaju diplomatske odnose (Indija i Izrael) ili države koje ne priznaju datu državu (Izrael). b) Ratione materiae. Neke države koje su prihvatile fakultativnu klauzulu izuzi-maju iz nadležnosti Suda sporove koji se tiču pitanja koja spadaju u domen unutrašnje nadležnosti. Kriterijum za utvrđivanje prirode spora, tj. da li on po svojoj suštini ulazi u domen unutrašnje nadležnosti ili je od međunarodnog interesa je dvojak: objektivan u slučaju kada se priroda spora utvrđuje na osnovu međunarodnog prava ili subjektivan kada se priroda spora utvrđuje na osnovu

14

odluke same strane ili ustava i unutrašnjih propisa države. U rezerve ove vrste spadaju i one na osnovu kojih se iz nadležnosti suda isključuju sporovi za koje je predviđen neki drugi način mirnog rješavanja.c) Ratione temporis. Ove rezerve ogledaju se u mogućnosti da se izjava o prihvatanju obavezne nadležnosti opozove u svakom trenutku i rezerve po kojima se izuzimaju sporovi koji se odnose na činjenice ili situacije nastale prije određenog datuma. Na primjer, Francuska je iz nadležnosti Suda isključila sporove sa državama koje nisu bile prihvatile obaveznu nadležnost Suda u času nastanka činjenica ili situacija koje su dovele do spora.Izjave o prihvatanju nadležnosti Suda putem fakultativne klauzule predstavljaju jednostrane pravne akte, čije je dejstvo zasnovano na načelu reciprociteta. Nadležnost suda se, prema tome, prostire samo na države koje su prihvatile fakul-tativnu klauzulu i to samo u obimu u kome se deklaracije o prihvatanju nadležnosti poklapaju. d) Nadležnost Suda može biti zasnovana i prećutnim putem u toku samog po-stupka. Ako, recimo, jedna stranka iznese spor pred Sud druga strana može u toku postupka priznati nadležnost Suda. Slučaj: U britansko-albanskom sporu albanska Vlada je osporila Velikoj Britaniji pravo da spor iznese pred Međunarodni sud pravde, ali je u odgovoru na tužbu istakla da je spremna da se pojavi pred Sudom. Ovakav stav Albanije Sud je protumačio kao prihvatanje nadležnosti Suda u konkretnom sporu.B. Nadležnost Međunarodnog suda pravde u postupku davanja savjetodavnog mišljenja se ne zasniva na konsenzualnoj osnovi, tj. na sporazumu. Dajući savjetodavno mišljenje Sud dejstvuje kao glavni sudski organ Organizacije. Usled toga, nijedna država, bilo da se radi o članici ili nečlanici UN, ne može spriječiti Sud da da savjetodavno mišljenje. Savjetodavno mišljenje se ne daje državama, već organu ili organizaciji koja ga traži.Nadležnost Suda u savjetodavnom postupku zasniva se neposredno na Povelji koja predviđa da Generalna skupština, Savjet bezbjednosti kao i drugi organi i specijalizovane agencije ovlašćeni od Generalne skupštine, mogu tražiti od Međunarodnog suda pravde savjetodavno mišljenje o svakom pravnom pitanju.Činjenica da Sud u savjetodavnom postupku ne djeluje na bazi saglasnosti, ne dira u načelo suverenosti iz dva razloga: prvo, savjetodavno mišljenje se ne daje državama niti ga one mogu tražiti, i, drugo, savjetodavno mišljenje nema obaveznu snagu.

Oblici nadležnosti SudaNadležnost Međunarodnog suda pravde je jedinstvena kategorija, tj. nadležnost je jedna i nedeljiva. Teorijski se, međutim, ona može razlučiti na nadležnost ratione materiae, nadležnost ratione personae i nadležnost ratione temporis.Nadležnost ratione personae

15

U sporu pred Sudom samo se države mogu pojaviti u svojstvu parničnih stranaka.Sa stanovišta načina na koji se taj formalni uslov konstituiše razlikujemo tri grupe država - potencijalnih parničnih stranaka.a) U prvu grupu ulaze članice UN. Povelja predviđa da su sve članice UN

članice Statuta Međunarodnog suda pravde.b) U drugu grupu ulaze nečlanice UN koje su stranke Statuta Međunarodnog suda pravde. c) U treću grupu ulaze države koje niti su članice UN niti su stranke Statuta, ali se mogu obraćati Sudu pod uslovima koji određuje Savjet bezbjednosti. Da bi se ove države obratile Sudu, neophodno je da podnesu deklaraciju kojom se obavezuju da prihvataju da u dobroj vjeri izvrše odluke Suda i da preuzmu sve obaveze koje članice UN imaju na osnovu člana 94. Povelje. Deklaracija može biti posebna (odnosi se na spor ili sporove koji su već iskrsli) ili opšta (odnosi se na sve sporove bi se mogli pojaviti u budućnosti). Država koja nije stranka Statuta Suda niti je podnijela deklaraciju nema pravo pristupa Sudu. Međunarodne organizacije se ne mogu pojaviti pred Sudom kao stranke u sporu. Sud može tražiti od javnih međunarodnih organizacija obaveštenja u vezi sa sporovima koji se vode. Procesna uloga međunarodnih organizacija je naglašenija u postupku davanja savjetodavnih mišljenja.Tu možemo razlikovati dvije situacije: a) kada je međunarodna organizacija ovlašćena od Generalne skupštine da traži savjetodavno mišljenje o pravnim pitanjima koja proizlaze iz njene nadležnosti; i b) kada se međunarodna organizacija pojavljuje pred Sudom na osnovu obavještenja Suda zato što Sud smatra da je u stanju da pruži podatke o relevantnom pravnom pitanju.U prvom slučaju međunarodna organizacija ima mogućnost da u odgovarajućoj formi pokrene savjetodavni postupak.U drugom slučaju uloga međunarodnih organizacija je ograničenog karaktera. Svodi se na pružanje podataka po pitanju o kome se traži savjetodavno mišljenje i na stavljanje primjedbi na izjave koje su istim povodom dale druge međunarodne organizacije ili države. Statut i Pravila postupka uopšte ne pominju mogućnost da se pojedinac pojavi pred Sudom. No, to ne znači da pitanja vezana na neki način za prava i interese pojedinaca ne mogu biti predmet rasprave pred Sudom. Slučaj Mavrommatis: Stalni sud međunarodne pravde istakao da je „elementarni princip međunarodnog prava kojim je dozvoljeno državi da štiti svoje državljane oštećene aktima suprotnim međunarodnom pravu, izvršenim od strane druge države, ta država vrši, u stvari, upotrebu svog sopstvenog prava, prava da u osobi njenih podanika bude poštovano međunarodno pravo.

16

Nadležnost ratione materiae Nadležnost Suda ratione materiae možemo odrediti kao krug poslova jednog Suda. U tom smislu nadležnost Međunarodnog suda pravde je dvostruka:1) da presuđuje, tj. da rješava „sve sporove koje stranke iznesu pred njega, kao i sve slučajeve naročito predviđene Poveljom UN ili ugovorima na snazi.2) da daje „savjetodavno mišljenje o svakom pravnom pitanju na traženje svakog organa ili ustanove ovlašćenog Poveljom UN ili u skladu sa njom".A) Osnovni zadatak Suda je da rješava pravne sporove između država. U tom smi-slu, Savjet bezbjednosti je dužan da vodi računa o tome da stranke pravne sporove po pravilu iznose pred Međunarodni sud pravde u skladu sa Statutom Suda. Sud sporove koji su pred njega iznijeti rješava na bazi primjene međunarodnog prava čiji su izvori definisani u članu 38. Statuta. Sud može raspravljati i one sporove koji se odnose na pitanja unutrašnjeg prava ako odgovarajuće zadovoljenje nije ostvareno posredstvom sudova u unutrašnjem pravnom poretku. Po pravilu su to situacije kada neko strano fizičko ili pravno lice bude oštećeno radnjama ili propustima organa domaće države pa zahtjeva od svoje države da se supstituiše umjesto njega u međunarodnom sporu.U jurisprudenciji nailazimo i na slučajeve da se Sud upušta u tumačenja pravila unutrašnjeg prava povodom rješenja onih pitanja koja su incidentna ili prethodna u odnosu na pitanja međunarodnog prava.Kada je nadležnost Suda zasnovana u predmetu spora podrazumjeva se da je u nadležnosti Suda i da rješava incidentna pitanja (incidentna nadležnost). Pod ovom nadležnošću se shvata donošenje odluke o privremenim mjerama, intervenciji i prethodnim prigovorima. B) Pored toga što rješava sporove između država, Sud može dati savjetodavno mišljenje o svakom pravnom pitanju na zahtjev svakog organa ili ustanove koji su ovlašćeni da traže to mišljenje. Da bi Sud dao savjetodavno mišljenje, potrebno je da se steknu dva uslova: 1. da je tjelo koje traži savjetodavno mišljenje na to ovlašćeno Poveljom ili u skladu sa njenim propisima, i 2. da je predmet zahtjeva pravno pitanje.Generalna skupština i Savjet bezbjednosti su izričito ovlašćeni da traže savjetodavno mišljenje o svakom pravnom pitanju. Drugi organi i specijalizovane agencije mogu steći to pravo na osnovu ovlašćenja koje im Generalna skupština može izdati u svako doba. Predmet zahtjeva za davanje savjetodavnog mišljenja može biti samo pravno pita-nje. Odluku o tome da li je konkretno pitanje pravno ili ne, donosi sarn Sud. Sud nije u obavezi da da savjetodavno mišljenje.Savjetodavna mišljenja nemaju obaveznu pravnu snagu. Tjela i organizacije koje su od Suda zahtjevale da da savjetodavno mišljenje nisu u obavezi da ga poštuju. Kako, međutim, Sud ima veliki autoritet, to se države i organizacije po pravilu ne

17

ponašaju na način koji je u savjetodavnom mišljenju označen kao suprotan Povelji ili nekom međunarodnom instrumentu. Nadležnost ratione temporis Nadležnost Suda ratione temporis je sekundarna, izvedena nadležnost. Ne figurira kao samostalni oblik već je vezana za nadležnost ratione materiae ili ratione personae.To se formalno izražava u činjenici da se u sporazumu o ustanovljenju nadležnosti Suda obično pojavljuje u obliku rezerve i to tako što se iz nadležnosti Suda isključuju sporovi proizašli iz činjenica ili situacija koje su nastale prije nego što je sporazum o rješavanju sporova sudskim putem stupio na snagu. Iz toga logički proizlazi da se u postupku pred Sudom pitanje nadležnosti suda ratione temporis postavlja tek pošto je ustanovljeno da je Sud ratione materiae nadležan da raspravlja konkretan spor. Jer, da bi Sud bio nadležan u vremenskom aspektu, potrebno je da je nadležan u materijalnom smislu, tj. da uopšte može da raspravlja o određenoj vrsti spora. U praksi međunarodnih sudova nadležnost ratione temporis se ektenzivno tumači. Ako ne postoje izričite odredbe, onda se odredba o sudskom rješavanju sporova tumači u smislu da ne lišava Sud nadležnosti u odnosu na sve postojeće sporove koji se pred njega iznesu, bez obzira da li su ti sporovi proizašli iz činjenica ili situacija koje su prethodile stupanju na snagu ugovora o sudskom rješavanju sporova. Kako spor u samoj prirodi sadrži elemenat latentne aktuelnosti, moguće je da i prošle činjenice i situacije posluže kao osnov za pokretanje spora, kao što je moguće da spor bude oživljen. Slučaj Mavrommatis: Grčka tužba koja je podnijeta marta 1924, ( mandat za Pa-lestinu, kojim je, između ostalog, predviđena nadležnost Stalnog suda bio na snazi još 1923) je zasnovana na činjenicama koje su se zbile 1921, kada, što je evidentno, nadležnost Suda još nije bila ugovorena. U ovom slučaju Sud je formulisao opšte stanovište prema nadležnosti ratione temporis: „Sud je mišljenja da se u slučaju sumnje, nadležnost koja se zasniva na jednom međunarodnom sporazumu proteže na sve sporove koji su Sudu donijeti posle donošenja takvog međunarodnog sporazuma."

10. Postupak pred Sudom Razlikujemo dvije vrste postupka pred Sudom: a) postupak u parnicama, i b) postupak za davanje savjetodavnih mišljenja.

11. Postupak u parnicama Parnica pred Sudom započinje na dva načina: a) saopštenjem (notifikacijom) sporazuma o ustanovljenju nadležnosti Suda, i b) pismenim zahtjevom ili tužbom.

18

Ako su stranke postigle saglasnost da konkretni spor podvrgnu nadležnosti Suda tada bilo koja od njih podnosi Sudu saopštenje. Saopštenje stranke mogu podneti i zajednički. Parnica započinje tužbom ako su se stranke unaprijed obavezale da će eventualne sporove rješavati pred Sudom. Tužba je jednostrani akt čiji minimalni sadržaj propisuju pravila postupka. Pored naznačenja stranaka i predmeta spora tužba treba da sadrži i, što je moguće preciznije, odredbu na kojoj se zasniva nadležnost Suda, te činjenice i osnove na kojima počiva tužbeni zahtjev. Originalni primjerak tužbe potpisuje zastupnik stranke ili diplomatski predstavnik stranke akreditovan u Hagu ili drugo ovlašćeno lice. Sekretar Suda odmah obaveštava sve sudije na taj način što im dostavlja kopije posebnog sporazuma ili tužbe kojom se slučaj podvrgava nadležnosti Suda. Parnične stranke predstavljaju zastupnici. U zastupanju mogu im pomagati pravni savjetnici i advokati.Službeni jezici Suda su engleski i francuski. Pravilo je da se postupak vodi na jeziku o kome se stranke sporazumiju. U odsustvu sporazuma svaka stranka se služi jezikom koji izabere. Sud presudu izriče na službenim jezicima s tim što određuje koji se tekst ima smatrati vjerodostojnim.

12. Incidentni postupciPostoje tri vrste incidentnih postupaka: 1. prethodni prigovori; 2. privremene mjere; 3. intervencije.1) Tužena strana može u roku koji je predviđen za dostavljanje odgovora na tužbu istaći prethodne prigovore. Predmet prigovora može biti dvojak - ili se odnosi na nadležnost Suda (npr. tvrdi se da ne postoji kompromis, da je istekao rok važnosti ugovora ili odredbe o nadležnosti suda i slično) ili na neprihvatljivost tužbe (da nisu iscrpljena sva sredstva predviđena unutrašnjim poretkom, da tužilac nema pravni interes u predmetu i slično).U praksi Stalnog suda međunarodne pravde prethodni prigovor je tretiran kao novi slučaj i upisivan u Upisnik. Od te prakse se odustalo u sporu Belgije i Španije. U slučaju Ambatielos Međunarodni sud pravde je zauzeo načelno stanovište da se ubuduće prethodni prigovori imaju tretirati kao incidentna pitanja, a ne kao posebni sporovi.Sud može donijeti nekoliko odluka po prethodnim prigovorima: a) može prihvatiti neki od istaknutih prigovora, i na taj način okončati spor, b) može odbiti prethodni prigovor i nastaviti sa postupkom, c) može utvrditi da prigovori nemaju prethodni karakter, tako da Sud, donoseći odluku o predmetu spora, rješava i pitanja koja su predmet prethodnih prigovora.2) Privremene mjere se izdaju na dva načina:

19

a) na osnovu zahtjeva za preduzimanje privremenih mjera zaštite kada se tužitelj javlja kao podnosilac zahtjeva; b) po sopstvenoj inicijativi od strane samog Suda. U praksi do sada nije bilo slučaja da je sam Sud, po sopstvenoj inicijativi, našao za potrebno da izda privremenu mjeru.Razlog izdavanja privremene mjere je neposredna opasnost po pravo ili interes koji su predmet spora. Rasprava o privremenim mjerama konstituiše posebnu fazu i ima prioritet u odnosu na sve ostale slučajeve. Predsjednik Suda po hitnom postupku saziva Sud na zasedanje i nakon što primi potrebna objašnjenja stranaka Sud donosi odluku o pri-vremenim mjerama u formi naredbe.3. Statut Suda predviđa dvije vrste intervencija: 1) intervencija koja se zasniva na „zahtjevu za dozvolu da se umiješa (interveniše)"; 2) intervencija koja se zasniva na „deklaraciji".Država koja smatra da u sporu koji se rješava pred Sudom ima pravni interes koji može biti ugrožen presudom, podnosi zahtjev za dozvolu da interveniše, tj. umiješa se u spor. Odluka o zahtjevu donosi se u formi presude. U slučaju da Sud dopusti intervenciju, te država intervenient stupi u parnicu, obaveznost presude se proširuje i na intervenienta.Slučaj: Samo je jedna država podnijela zahtjev da se umiješa u parnicu, i to bezuspješno. Vlada Fidžija je 1973. zatražila dozvolu da interveniše u sporu koji je pokrenut protiv Francuske u vezi sa legalnošću nuklearnih proba u Južnom Pacifiku. Sud je, međutim, naredbom od 12. jula 1973. odlučio da odloži donošenje odluke o zahtjevu Fidžija dok ne riješi pitanje svoje nadležnosti u odnosu na osnovni spor.Druga vrsta intervencije odlikuje se time što se ne zasniva na diskrecionoj ocijeni Suda o postojanju pravnog interesa treće države kao osnova za intervenciju, već na pretpostavci da sama činjenica da je treća država strana ugovornica, višestranog ugovora čije su strane ugovornice i države u sporu predstavlja dovoljan osnov za intervenciju. Država koja želi da interveniše popunjava deklaraciju u Sekretarijatu Suda. Slučajevi: Pored Poljske u slučaju Wimbledon pravom na intervenciju na osnovu člana 63. poslužila se i Kuba u slučaju prava azila (Haya de la Torre).

13. Pismena faza postupka Pismena faza se sastoji u podnošenju pismenih podnesaka i protivpodnesaka stranaka i obaveštenja Sudu. Odvija se simultano ili konsekutivno. Simultani red podnošenja podnesaka, tradicionalno rezervisan za arbitražni postupak, primjenjuje se u slučajevima kada je postupak zasnovan notifikacijom

20

posebnog sporazuma o nadležnosti Suda. Sam sporazum stranaka obično određuje broj podnesaka i redosled podnošenja. Konsekutivni sistem se primjenjuje ako je postupak započeo jednostranim aktom, tužbom jedne stranke. U tom slučaju tužilačka strana podnosi podnesak a tužena odgovara protivpodneskom. Ako se stranke slože i ako Sud nađe za potrebno, može se dozvoliti i replika tužitelja i duplika tuženog.Podnesak treba da sadrži: navođenje relevantnih činjenica, pravni osnov i stanovište ili zaključak. Protivpodnesak treba da sadrži: prihvatanje ili osporavanje činjenica iznijetih u podnesku; bilo koje dodatne činjenice ukoliko su neophodne; zapažanja koja se tiču pravnog osnova, pravni osnov navoda u protivpodnesku i zaključak tužene stranke.Pismena faza postupka je poverljive prirode.

14.Usmena faza postupka Usmena faza postupka sastoji se iz saslušanja svjedoka, vještaka, zastupnika, savjetnika i advokata od strane Suda. Zakazuje se naredbom Suda ili predsjednika ukoliko Sud ne zasjeda. Red zakazivanja rasprava određuje se na osnovu pripremljenosti predmeta za raspravu, a ukoliko je za raspravu pripremljeno više predmeta, merodavno je mjesto predmeta u Upisniku. Prioritet se priznaje: a) zahtjevu za izricanje privremenih mjera, b) postupku izdavanja savjetodavnih mišljenja. U principu rasprava je javna, ali se javnost može isključiti na zahtjev stranaka ili po odluci Suda. Red izlaganja stranaka određuje se sporazumom, a ako sporazuma nema, odlukom Suda. Obično prvi govori zastupnik tužitelja. Tokom rasprave Sud može postavljati pitanja zastupnicima, savjetnicima i advokatima i tražiti od njih objašnjenje. Svjedoke i vještake ispituju zastupnici, savjetnici ili advokati stranaka pod kontro-lom predsjednika Suda. Pitanja im mogu postavljati i predsjednik i sudije. Prije davanja iskaza svjedoci i vještaci polažu zakletvu. Ako nade da su vještačenje ili uviđaj neophodni Sud, nakon saslušanja stranaka, izdaje naredbu kojom utvrđuje predmet vještačenja ili uviđaja.Nakon što su zastupnici, savjetnici i advokati kompletirali svoja izlaganja, pred-sjednik Suda objavljuje okončanje usmene rasprave.

15. Postupak pred vijećima Statut predviđa mogućnost ustanovljenja jednog ili više vijeća sastavljenih od najmanje trojice sudija za rješavanje određenih vrsta predmeta. U cilju brzog

21

obavljanja poslova Sud sastavlja svake godine vijeće od petorice sudija koje rješava po kratkom postupku kada to stranke zahtjevaju.Presuda koju izrekne Vijeće ima jednaku snagu kao i presuda koju izriče Sud u punom sastavu.Postupak pred specijalnim vijećima i vijećima sa sumarnim postupkom je, u osno-vi, regulisan istim pravilima kao i postupak pred Sudom u punom sastavu. Pismeni postupak pred vijećima sastoji se od po jednog podneska svake strane. Vijeće može, na predlog stranke ili po sopstvenoj inicijativi dozvoliti podnošenje novih pismenih podnesaka u utvrđenim obaveznim rokovima. Usmeni postupak nije obavezan, jer na predlog stranaka Vijeće može odlučiti da se usmeni postupak ne održi..

16. Postupak za davanje savjetodavnih mišljenja Organizacije ili ustanove koje su ovlašćene da traže savjetodavno mišljenje obraćaju se Sudu pisanim podneskom koji precizno postavlja pitanje o kome se traži mišljenje. U praksi se zahteva službeno obaveštenje o zahtjevu koji je obično sadržan u pisanom aktu koji Generalni sekretar Organizacije koja traži savjetodavno mišljenje upućuje predsedniku ili sekretaru Suda. Po prijemu zahtjeva sekretar Suda upućuje kopije zahtjeva kojima se traži savjetodavno mišljenje svim državama koje imaju pravo izaći pred Sud. Pored toga, sekretar obaveštava države koje imaju pravo izaći pred Sud i sve međunarodne organizacije koje mogu dati obaveštenja o pitanju o kome se traži savjetodavno mišljenje. Državama ili organizacijama koje su podnijele pismene ili usmene izjave, ili i jed-ne i druge, dopušteno je da stavljaju primjedbe na izjave koje su učinile druge države.Dvije su bitne razlike između postupaka rješavanja sporova (kontenciozni postu-pak) i postupka davanja savjetodavnih mišljenja. Prva je da u savjetodavnom postupku nema stranaka u pravom smislu riječi, jer se uloga država i međunarodnih organizacija svodi na opskrbljivanje Suda potrebnim obaveštenjima. Druga se ogleda u relativno širokoj slobodi u odnosu na postupak. Podijela na pismenu i usmenu fazu postupka nije tako oštra kao u kontencioznom postupku. Pismeni postupak je obično kraći, a po potrebi, može biti i izostavljen. Usmeni postupak se često ne održava. Ako se i održavaju ne angažuju veći broj ročišta.

17.Okončanje postupka pred sudomPostupak u parnicama se okončava na tri načina: 1. presudom, 2. povlačenjem tužbe, 3. poravnanjem.Presuda se donosi na vijećanju koje se održava po okončanju rasprave. Vijećanje je tajno.

22

Sve odluke Suda donose se glasovima većine prisutnih sudija, a u slučaju da su glasovi sudija podeljeni, odlučuje glas predsjednika Suda ili sudije koji ga zamenjuje. Presudu potpisuju predsjednik i sekretar Suda. Ako presuda ne izražava jednodušno mišljenje sudija, svaki sudija može da izloži odvojeno mišljenje. Razlikuju se, u stvari, odvojeno i individualno mišljenje. Odvojeno mišljenje se izdaje u slučaju kada se sudija ne slaže ni sa dispozitivom odluke ni sa obrazloženjem. Sudija koji se slaže sa dispozitivom odluke, ali nalazi da obrazloženje nije dato na prihvatljiv način, prilaže individualno mišljenje.Presuda se donosi u povodu incidentnih pitanja u parnici i u odnosu na glavni spor. Sud može donijeti presudu i u slučaju ako jedna od stranaka ne pristupi Sudu ili propusti da brani svoje interese - tzv. presuda zbog izostanka. Da bi doneo presudu zbog izostanka, potreban je zahtjev druge strane da se spor riješi u njenu korist. Statut predviđa da presuda ima obaveznu snagu, ali pri tom postavlja ograničenja ratione personae (presuda djeluje samo između parničnih stranaka) i ratione materiae (samo u odnosu na predmet spora). Presuda postaje obavezna u momentu kada se pročita na javnoj sednici Suda. Presuda Suda je konačna. Presude se mogu podvrći reviziji na osnovu otkrića neke činjenice takve prirode koja bi odlučujuće djelovala, a koja je prije izricanja presude bila nepoznata Sudu i stranci koja traži reviziju. Postupak revizije se pokreće „zahtjevom za reviziju" a otvara se presudom Suda koja izričito konstatuje postojanje nove činjenice. Subjektivni rok za podnošenje zahtjeva je šest mjeseci računajući od momenta otkrića činjenice, a objektivni je deset godina. Ako bilo koja strana u sporu ne izvrši obaveze koje nameće presuda, druga stranka može se obratiti Savjetu bezbjednosti, koji može, ako smatra potrebnim, dati preporuke ili odlučiti o mjerama koje bi trebalo preduzeti da bi presuda bila izvršena.Pored presude, kao način prestanka parničnog postupka pred Sudom pojavljuju se i povlačenje tužbe i poravnanje.Ako je postupak zasnovan tužbom, tužilac može u bilo kom trenutku pismeno obavestiti Sud da odustaje od tužbenog zahtjeva. Ako tužena strana od trenutka prijema obaveštenja u Sekretarijatu Suda nije preduzela nijednu parničnu radnju, Sud ili predsjednik Suda donosi naredbu kojom konstatuje prekid postupka. Ako je, međutim, do trenutka prijema obaveštenja o prekidu tužena strana preduzela neku parničnu radnju, Sud ili predsjednik Suda utvrđuje rok unutar koga se tuženik ima izjasniti da li prihvata prekid postupka. Smatra se da je tužena strana prihvatila prekid ako se ne izjasni u utvrđenom roku. U slučaju da stavi prigovor postupak se nastavlja.

23

Moguće je da stranke sklope sporazum o poravnanju koji, između ostalog, predviđa i obavezu tužioca da prekine postupak.Stranke mogu u svako doba prije donošenja presude sklopiti sporazum o porav-nanju o kome obaveštavaju Sud, a mogu i uzajamnim sporazumom obavestiti Sud da prekidaju postupak. U oba slučaja Sud donosi rješenje o prekidu postupka.U procesnom pogledu presuda, s jedne strane, i poravnanje odnosno povlačenje tužbe, s druge strane, imaju iste efekte. No, razlika postoji u materijalnom smislu jer se presudom spor okončava dok prekid postupka u slučaju poravnanja i povlačenja tužbe ne znači i rješenje spora.Savjetodavni postupak se, po pravilu, okončava davanjem savjetodavnog mišljenja. Mišljenje se proglašava na javnoj sjednici o čemu prethodno moraju biti obavješteni Generalna skupština i predstavnici članova UN, kao i predstavnici ostalih država i međunarodnih organizacija kojih se to neposredno tiče. Teorijski, savjetodavni postupak se može okončati i povlačenjem zahtjeva za davanjem savjetodavnog mišljenja, ali u jurisprudenciji Stalnog suda međunarodne pravde i sadašnjeg Suda to se dogodilo samo jedanput.

18.Međunarodni sud za prava mora Konvencijom o pravu mora (1982) ustanovljen je Međunarodni tribunal za pravo mora, kao sud specijalne nadležnosti. Sjedište suda je u Hamburgu.Sud za pravo mora zamišljen je kao nezavisni kolegijum sastavljen od 21 sudije. Uslovi za izbor, prema Statutu suda, su: a) da se radi o osobi „najvišeg ugleda zbog svoje nepristrasnosti i poštenja (subjektivni uslov); i b) da sudije predstavljaju glavne pravne sisteme svijeta i da je osigurana pravična geografska zastupljenost (objektivni uslovi).Sudije se biraju na 9 godina i mogu biti ponovo birani.Kandidovanje sudija vrši se direktnom metodom, od strane država.Izbor sudija vrši se na konferenciji koju saziva generalni sekretar UN a čije su učesnice strane ugovornice Konvencije o pravu mora. Kvorum čine 2/3 strana ugovornica. Smatraju se izabranim kandidati koji dobiju najveći broj glasova i dvotrećinsku većinu glasova ugovornica koje su prisutne i glasaju, s tim da takva većina uključuje većinu država ugovornica.Za period u kome obavljaju svoje funkcije, sudije uživaju diplomatske privilegije i imunitete.Sud bira svog predsjednika i potpredsednika na period od tri godine sa moguć-nošću reizbora.Kvorum Suda čini 11 sudija.Sud presuđuje na osnovu „Konvencije i drugih pravila međunarodnog prava koja nisu u suprotnosti sa ovom Konvencijom". Na osnovu sporazuma stranaka Sud može presuditi i na osnovu načela pravičnosti (ex aequo et bono).

24

Nadležnost Suda za pravo mora je fakultativne prirode. Ratione materiae, nadležnost Suda obuhvata „sve sporove koji se podnesu u skladu sa Konvencijom i sve predmete koji su posebno predviđeni u svakom drugom sporazumu koji Sudu dodeljuje nadležnost". Što se tiče nadležnosti ratione personae, pred Sudom se mogu pojaviti kako države ugovornice Konvencije tako i drugi pravni subjekti (međunarodne organizacije, pravna i fizička lica).Spor se pokreće pred Sudom na dva načina: a) saopštenjem posebnog sporazuma; i b) tužbom. Sud sudi u plenumu ili u vijećima. Predviđeno je osnivanje više vrsta posebnih vijeća. Osnivanje nekih od tih vijeća je obavezno, a nekih fakultativno. Sud obavezno osniva Vijeće za sporove o morskom dnu koje je nadležno za sporove koji se tiču djelatnosti u Zoni. U istu grupu spada i Vijeće koje raspravlja sporove u kratkom postupku. Sud formira ovo vijeće od petorice sudija. U vijeća koja se formiraju fakultativno spadaju Vijeće (sastavljeno od tri ili više članova) koje se formira za posebnu kategoriju sporova i Vijeće za određeni spor. Sa izuzetkom Vijeća za morsko dno, sva ostala vijeća pristupaju raspravljanju na zahtjev stranaka.Pravila postupka utvrđuje sam Sud. Sud i Vijeće za morsko dno ovlašćeni su propisati privremene mjere ako je neki spor valjano podvrgnut Sudu koji se smatra nadležnim. O svim pitanjima Sud odlučuje većinom glasova sudija koji su prisutni. U slučaju podijele glasova, odlučuje glas predsjednika Suda.

19. Stalni međunarodni krivični sudStalni međunarodni krivični sud (MKS) osnovan je Rimskim statutom, koji je stupio na snagu 1. maja 2002. MKS posjeduje subjektivitet kako u međunarodnom tako i u unutrašnjem pravu država stranaka Statuta Suda. MKS nije dio organi-zacione strukture Ujedinjenih nacija, već predstavlja nezavisno sudsko tjelo.Sud, poput specijalizovanih agencija, sklapa sporazum o odnosu sa Organizacijom ujedinjenih nacija.MKS je složen organizam sastavljen iz nekoliko organa. To su: a) predsjedništvo; b) Žalbeni dio, Pretresni dio i predsudeći dio; c) ured tužioca i, d) Sekretarijat.Sudski kolegijum čini 18 sudija. Sudije se biraju sa dvije liste - liste A na kojoj su pravnici krivičari i liste B na kojoj su međunarodni pravnici specijalizovani za međunarodno humanitarno pravo i međunarodna ljudska prava.Sa prve liste se bira najmanje 9 sudija a sa druge najmanje 5. Sudije, kao i tužioca bira Skupština država stranaka Statuta.Nadležnost MKS, iako jedna i jedinstvena, može se razmatrati u četiri vida:1. nadležnost ratione materiae. Stvarna nadležnost Suda ograničena je na zločin

genocida, ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i zločin agresije.

25

2. nadležnost ratione personae. Stranka Statuta, po pravilu, priznaje nadležnost Suda u odnosu na svoje državljane nezavisno od toga gdje su zločini počinjeni. 3. nadležnost ratione temporis Suda proteže se na zločine počinjene nakon

stupanja na snagu Statuta Suda u odnosu na svaku ugovornicu.Nadležnost MKS je komplementarna sa nacionalnim krivičnim nadležnostima. U praktičnom smislu, to znači da je nadležnost MKS, po pravilu, supsidijerna. Konstituiše se u dva slučaja: a) kada država nije sposobna i voljna da sama pokrene i vodi postupak protiv lica za koje se osnovano sumnja da je počinilo zločin iz stvarne nadležnosti Suda, i, b) kada važnost slučaja traži postupak pred Sudom.Postupak pred Sudom pokreću Savjet bezbjednosti UN, bilo koja država stranka Statuta i tužilac proprio motu.Savjet bezbjednosti može ne samo da uputi tužioca na neku situaciju kada nađe da je počinjen zločin iz nadležnosti Suda već i da zatraži prekid istrage ili krivičnog progona. Time se baca nemala sijenka na nezavisnost Suda koja je sama suština sudske funkcije.Takođe, svaka strana ugovornica Statuta može tužiocu skrenuti pažnju na situaciju ukoliko nađe da je počinjen zločin iz nadležnosti Suda, bez obzira na državljanstvo osumnjičenog.Tužilac MKS je prije stranka u sporu izjednačena sa odbranom nego samostalni organ Suda. Tako tužilac po Statutu MKS ne može pokrenuti istragu, nego vrši istraživanje na osnovu informacija o zločinima u nadležnosti Suda. Tužilac nema ovlašćenje da podigne optužnicu. Nakon što prikupi relevantna obavještenja o navodnim zločinima iz nadležnosti Suda tužilac cijeni da li ima osnova za pokretanje istrage. Ukoliko nađe da postoji odgovarajuća osnova, istragu može pokrenuti pošto od Predraspravnog vijeća dobije odgovarajuće ovlašćenje.Okrivljeni ima pravo da se žali protiv interlokatornih odluka (npr. odluke o nad-ležnosti) i osuđujuće presude. To pravo pripada i tužiocu, koji uz to žalbu može podnijeti i na oslobađajuću presudu. O žalbi odlučuje Žalbeno vijeće koje žalbu može odbiti, prihvatiti i osloboditi žalioca, te vratiti slučaj na ponovno suđenje ili preinačiti kaznu.Statut MKS poznaje i institut revizije presude.Aktivnu legitimaciju za podnošenje zahtjeva za reviziju prema Statutu posjeduju osuđeni i tužilac. Pravni osnovi za podnošenje zahtjeva za reviziju obuhvataju: a) otkriće nove činjenice koja nije bila poznata tokom postupka, a koja bi bila od odlučujuće važnosti pri donošenju presude, b) saznanje da je odlučujući dokaz bio lažan ili krivotvoren, i, c) saznanje da su jedan ili više sudija teško prekršili svoju dužnost prilikom suđenja.Zahtjev za reviziju podnosi se Žalbenom vijeću koje ocijenjuje opravdanost zahtjeva. Ukoliko nađe da je zahtjev opravdan, Žalbeno vijeće ima tri mogućnosti

26

na raspolaganju: 1) da sazove Pretresno vijeće koje je donijelo presudu, 2) da predmet dodijeli drugom pretresnom vijeću, i, 3) da samo donese meritornu odluku.

20.Ostali međunarodni sudovi Pored naprijed navedenih dominantna sudska tjela koja odlikuje stalnost su administrativni sudovi. Nadležni su za rješavanje radnih sporova između međunarodne organizacije i njenih službenika bilo stalnih ili povremenih.Administrativni sud sa najdužom tradicijom je Tribunal Međunarodne organizacije rada osnovan u prvoj polovini prošlog vjeka. Povjerena mu je i nadležnost da rješava radne sporove u preko 30 međunarodnih organizacija kako univerzalnih tako i regionalnih.Vremenom su i druge međunarodne organizacije, posebno one koje djeluju na ekonomsko-finansijskom polju, osnovale svoje administrativne sudove poput Svijetske banke za obnovu i razvoj..Posebno mjesto u grupi administrativnih sudova zauzima Administrativni sud Ujedinjenih nacija. Osnovan od strane Generalne skupštine UN Administrativni sud je nezavisno sudsko tjelo nadležno da rješava sporove između službenika i Organizacije UN u pogledu zakonitosti administrativnih odluka. Aktivna legitimacija pred Sudom rezervisana je za službenike, budući da Generalni sekretar, koji rukovodi administracijom Organizacije, ima na raspolaganju širok spektar mjera u odnosu na službenike.Presude Administrativnog suda su konačne.

21.Ad hoc međunarodni sudski organi Ad hoc međunarodni sudski organi konstituišu se, po pravilu, u krivičnopravnoj materiji. Era ad hoc krivičnih tribunala započinje osnivanjem Međunarodnog vojnog tribunala u Nirnbergu (1945) i Međunarodnog vojnog tribunala za Daleki Istok u Tokiju(1946).U poslednjoj decijeniji 20 vjeka osnovana su dva ad hoc krivična tribunala - Me-đunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju i Međunarodni krivični tribunal za Ruandu.Tribunal za bivšu Jugoslaviju osnovan je rezolucijom Savjeta bezbjednosti 827 od 1993. godine.Članom 1. Statuta Tribunala utvrđeno je da je nadležan za kažnjavanje lica odgo-vornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na prostoru bivše SFRJ od početka 1991. godine.Nadležnost Tribunala ratione materiae obuhvata:

27

a) teška kršenja Ženevskih konvencija iz 1949;b) kršenja zakona i običaja rata;c) zločin genocida; id) zločine protiv čovječnosti.Tribunal čine pretresna vijeća sastavljena od trojice sudija, koja donose presudu u prvom stepenu, i Žalbenog vijeća od petorice sudija koje donosi konačnu presudu.Tužilaštvo je dio unutrašnje strukture Tribunala. U praksi, tužilac Tribunala uživa visok stepen samostalnosti i on je van kontrole sudske vlasti. Štaviše, ponekad djeluje kao neka vrsta organa međunarodne zajednice ili je tako tretiran. Recimo, izvještaje tužioca Tribunala za bivšu Jugoslaviju o stepenu saradnje SR Jugosla-vije/Srbije sa Tribunalom nadležni organi Evropske unije uzimaju kao relevantne u ocijeni ispunjenosti uslova za približavanje Uniji.Međunarodni krivični tribunal za Ruandu osnovan je, takođe, rezolucijom Savjeta bezbjednosti 995. od 11. novembra 1994.U nadležnosti Tribunala je kažnjavanje za zločine počinjene u Ruandi kao i zločine počinjene u susjednim državama od strane građana Ruande.Nadležnost Tribunala ratione materiae je specifična i obuhvata:a) zločin genocida;b) zločine protiv čovječnosti; ic) kršenje člana 3. Ženevskih konvencija i Dopunskog protokola II.Tribunal u Ruandi čine pretresna vijeća a funkciju Žalbenog vijeća obavlja Žalbeno vijeće tribunala za bivšu Jugoslaviju. Statuti oba Tribunala predviđaju primat u odnosu na nacionalne krivične sudove u slučaju konkurentne nadležnosti bez obzira na fazu krivičnog postupka pred nadležnim nacionalnim sudom. Na osnovu tzv. izlazne strategije utvrđene rezoluci-jom Savjeta bezbjednosti 1503, kojom se rad Tribunala za bivšu Jugoslaviju i Ruandu okončava 2010. godine, moguće je, međutim, prepuštanje nekih slučajeva nacionalnim krivičnim sudovima. Učinak Tribunala može se cijeniti iz dva ugla.

1) Tribunali su doprinijeli afirmaciji ideje međunarodnog krivičnog pravosuđa. 2) Jurisprudencija Tribunala je potpomogla definitivnom prihvatanju

međunarodnog krivičnog prava kao podsistema međunarodnog prava. Tribunali su utrli put za formiranje stalnog Međunarodnog krivičnog suda.Međutim, u ostvarivanju ideje međunarodne krivične pravde, Tribunala opterećeni su nemalim manjkavostima.Tribunali su osnovani rezolucijama Savjeta bezbjednosti kao njegovi pomoćni organi. Ovaj način osnivanja Tribunala opterećen je sa dvije osnovne slabosti. Međunarodni sudovi se ne mogu osnivati jednostranim aktima organa Ujedinjenih nacija. Pored toga, status Tribunala kao pomoćnog organa Savjeta bezbjednosti je teško dovesti u sklad sa nezavisnošću sudske funkcije. Takav status sudskog organa široko otvara vrata političkim uticajima.

28

29