JEDAN PITOLJ IZ CRNE GORE U METROPOLITEN MUZEJU U NJUJORKU1Frangar, non flector! Slomiu se, neu se saviti! U Odjeljenju za oruje i viteku opremu Metropoliten muzeja u Njujorku nalazi i jedan eksponat iz Crne Gore. Rije je o pitolju kremenjau, nekada vlasnitvu kralja Nikole, a koji je crnogorski suveren 1919. godine poklonio pukovniku arlsu Velingtonu Furlongu, amerikom obavetajcu i izvjetau o dogaajima u Crnoj Gori poslije Podgorike skuptine. eljeli smo da kroz priu o jednom pitolju koji su u posjedu imali veliki oficiri turske, crnogorske i amerike vojske ispriamo priu o Izgubljenom kraljevstvu, kako se i zove nikad ne dovrena knjiga arlsa Velingtona Furlonga, posveena Crnoj Gori. Metropoliten muzej likovnih umjetnosti (The Metropolitan Museum of art), jedan od najveih i najznaajnijih muzeja na svijetu, osnovan je neposredno po zavretku amerikog graanskog rata. Poetak rada Muzeja bio je skopan sa velikim tekoama, u prvom redu zbog protivljenja privatnih galerista, koji su smatrali da je Njujorku dovoljno Istorijsko drutvo, budui da posjeduje bogatu biblioteku lokalne istorije, opsenu kolekciju egipatske umjetnosti, zbirku amerikih portreta i oko 250. djela evropskog slikarstva. Ipak, upornou nekolicine preduzimljivih ljudi, poetkom 1870. godine izabran je Upravni odbor i formulisana Povelja, po kojoj Muzej treba da slui: "podsticanju i razvijanju prouavanja likovne umjetnosti, primjenjivanju umjetnosti u industriji, optem unaprijeivanju srodnih nauka i pruanju obavjetenja i razonode". U elji da pokau znaaj koji Muzej moe imati za razvoj amerike kulture, i na taj nain opravdaju povjerenje poreskih obveznika, ubrzo po otvaranju osnivai prezentiraju 174 djela evropskog slikarstva, otkupljenih za ovu priliku u Parizu. Izloba je izazvala opte oduevljenje i brojne donacije, od kojih je jedna iznosila ak pola miliona dolara. Na taj nain, Metropoliten je dobio mogunost da se, nabavkom brojnih vrijednih eksponata, takmii sa najveim muzejima svijeta. Otkupljuju se dijela Renoara, Goje, ota, Boa, Brojgela, Delakroe, Tintoreta, Botielija, Sezana, zatim predmeti od kineskog porcelana, renesansne skulpture, djela zlatarske umjetnosti, oruja i ratnike opreme. Dinamian porast muzejskih zbirki zahtijevao je adekvatan smjetaj. Brojni planovi muzejske zgrade, od prvobitnog zdanja u raskinovsko-gotikom duhu, preko kolosalnog neoklasinog plana za proirenje du Pete avenije, do kasnijih strukturalnih dodataka, nijesu nikada mogli da zadovolje ne samo potrebe smjetaja sve brojnijih novih akvizicija nego ni nevjerovatan rast posjete i dopunskih djelatnosti. Tek izgradnjom sadanjeg monumentalnog zdanja to je na najbolji nain rijeeno. Muzej danas posjeduje veliki broj zbirki meu kojima se istiu: Ameriko slikarstvo i skulptura, Umjetnost Bliskog istoka, Institut za kostime, Zbirka crtea, Zbirka egipatske umjetnosti, Evropsko slikarstvo, Evropska skulptura i primijenjena umjetnost, Umjetnost Dalekog istoka, Umjetnost Grke i Rima, Islamska umjetnost, Zbirka Roberta Lemana, Srednjovjekovna umjetnost i Klaustar, Zbirka muzikih instrumenata, Zbirka primitivne umjetnosti, Zbirka gravira i fotografija, Zbirka tekstila, Umjetnost 20-og vijeka. Reeno je ve da je eksponat iz Crne Gore pohranjen u Odjeljenju za oruje i viteku opremu, pa je o njemu potrebno rei koju rije vie. Srena je okolnost da je upravnik ovog Odjeljenja, Stuart W.Pyrr bio veoma ljubazni i predusretljivi domain. Lino se brinuo o kompletnom muzejskom fondu i davao o njemu opirna i zanimljiva obavjetenja. Po rijeima g. Pyrra, Odjeljenje za oruje i viteku opremu sadri vie od 14.000 umjetniki izraenih predmeta i rijetkosti iz Evrope, Islamskog svijeta i Azije. Najznaajniji materijal prestavljaju zbirke evropskog i japanskog oruja i opreme. Do izvjesnog broja ovih predmeta Metropoliten muzej je doao otkupom, ali je veinu dobavio donacijama. Svakako, najznaajniji poklon, koji, ujedno, predstavlja prekretnicu u razvoju Odjeljenja za oruje i viteku opremu, predstavlja zbirka Vilijama H. Rigsa, nastala kao rezultat njegovog estdesetogodinjeg sakupljanja u Evropi. U velikoj veini, ovi predmeti su neobini i izuzetni po svom izgledu, porijeklu ili nazivu, a nerijetko vezani za neku zanimljivu istorijsku priu. O tome najbolje svjedoi eksponat iz Crne Gore, koji je u fondovima Odjeljenja za oruje i viteku opremu zaveden pod rednim brojem 5856. Rije je o pitolju kremenjau, nekada vlasnitvu kralja Nikole, a koji je crnogorski suveren 1919.1

U saradnji sa Velimirom Dudom Vujai, direktorom Istorijskog muzeja Crne Gore.

godine poklonio pukovniku arlsu Velingtonu Furlongu, amerikom obavjetajcu i izvjetau o dogaajima u Crnoj Gori poslije Podgorike skuptine. Poetkom 1958. godine, Furlong je pitolj prodao Metropoliten muzeju. U toku sastanka koji sam 2005. godine imao u Metropoliten muzeju a koji se odnosio na metode zatite i konzervaciju muzejskih predmeta od metala, domain sastanka, konzervator Edvard A.Hunter, donio je iz depoa muzeja pomenuti pitolj-kremenja i dosije o njegovom otkupu, koji nam je ljubazno stavio na raspolaganje. Budui da se radi o dokumentu od izuzetne vanosti, potrebno ga je prenijeti u cjelini. CHARLES WELINGTON FURLONG, Old oaken bucet roud, Scituate, Massachusetts Januar 10, 1958. Dr.Mauri A.Bronsmen 195 Commowealt Ave. Boston, Mass. Dragi gospodine Bronsmen. (Prema saoptenju g. Pyrra, Bronsmen je bio agent arlsa Furlonga i, oigledno, njegov prijatelj, koji je posredovao prilikom prodaje pitolja Metropoliten muzeju. Primjedba autora). Siguran sam da e vas interesovati da saznate neto o predmetima crnogorskog porijekla koje posjedujem. Oni ukljuuju stari, vrsti srebrni pitolj na kremen; crnogorsku kraljevsku kapu koja je pripadala kralju Nikoli; laneni podmeta, koji je izvezla princeza Ksenija, kerka kralja Nikole i zlatom izvezeni prsluk, koji je takoe pripadao princezi Kseniji. Ove predmete sam dobio neposredno poslije zavretka prvog svjetskog rata, u zimu 1919. godine. U to vrijeme bio sam lan Amerike mirovne delegacije u Parizu. Bio sam generaltabni major, a sluio sam kao oficir amerike obavjetajne slube i posmatra na Balkanu i Srednjem istoku. Intimno sam se druio sa kraljem Nikolom, za vrijeme njegovog boravka u egzilu u Parizu. Mada sam navedene predmete dobio u Crnoj Gori, uz izuzetak kape, sve mi ih je poklonio kralj Nikola. 1. Pitolj je izuzetno lijep, od istog srebra, stara kremenjaa duga 21, 5 ini, sa zlatnim ukrasima na kundaku i cijevi. Odigrao je ulogu u crnogorskim analima, a kralj Nikola ga je naslijedio od svog oca. Za vrijeme obavljanja dunosti u Crnoj Gori, posjetio sam jedan od dvoraca kralja Nikole, onaj u Podgorici, mislim da se sada zove Titograd. Na vrhu stepenita ulaznog hola bio je stalak sa pukama kremenjaama; izmeu puaka, koje su bile postavljene u vidu lepeze, nalazio se i veliki broj pitolja. uvar mi je ponudio da po svom izboru uzmem bilo koji komad oruja. Ipak, kako je to vlasnitvo kralja Nikole, namjeravao sam da odbijem ponudu. Ubrzo sam se predomislio, izabrao najljepi, onaj sa desne strane od centra zbirke. Namjera mi je bila da ga predam kralju po povratku u Pariz. Meutim, po dolasku u Pariz sreo sam princa Petra, sina kralja Nikole, objasnio mu situaciju i zamolio ga da pitolj preda svom ocu uz izraze mojeg potovanja. Princ Petar je prokomentarisao: "Poznajem ovaj pitolj veoma dobro. Bio je okaen sa desne strane od centra i bio je oev omiljeni pitolj u zbirci. Osvojio ga je moj djed u smrtnoj borbi prsa u prsa sa Mustafa-paom, turskim generalom, u jednom od turskih napada na Crnu Goru". Prilikom sljedeeg susreta, princ me je pozvao na ruak u Grand hotel u Rimu, poklonio mi kutiju u kojoj se nalazio pitolj, koju mu je dao otac, uz njegovu molbu da poklon prihvatim kao znak zahvalnosti zbog mojeg zalaganja na pravdi i pravu, s obzirom na traginu situaciju u njegovoj zemlji. Sljedee jeseni, po povratku u Pariz, sastao sam se sa kraljem Nikolom, koji mi je poklonio svoju kapu. 2. Kapa kralja Nikole je vrsta koju nose svi Crnogorci. Okrugla je, prenika sedam ini, sa crnom, svilenom ivicom, crvenim sreditem sa zlatnim krugovima, unutar koga su izvezena slova NI (Nikola I). Ova kapa je simbol cijele crnogorske istorije. Crna boja predstavlja alost za onima koji su prolivali svoju krv (crvena boja) tokom vie od pet vjekova (5 polukrunih zlatom izvezenih krugova) u odbranu svog suvereniteta. Kada mi je poklonjena, kapa je bila nova i u odlinom stanju. 3. Kraljevski prsluk. Ovaj prsluk je izraen od crveno-purpurnog somota, sa zlatnim vezom. Pripadao je princezi Kseniji, kerki kralja Nikole.

4. Laneni podmeta, kvadratnog oblika, duine 12 ini, sa plaviastim arama. Dizajn na rubovima dijelom je izvezla princeza Ksenija. Ostao je nedovren jer je kraljevska porodica morala da napusti Crnu Goru. Pored ljepote, prva tri predmeta su znaajna i za istoriju naeg najmanjeg saveznika u prvom svjetskom ratu, Crne Gore, koja kao zemlja vie ne postoji. Bez sumnje, ovi predmeti su izuzetni i jedinstveni u naoj zemlji. 5. Slika velikih dimenzija, koju je naslikao moj otac, Atherton Furlong, i nazvao je "Tiina", a koja bi se mogla nazvati "Djevojke u umi", kako on naziva breze. Svakako, ovo je najbolja njegova slika sa temom drvea. Predivno je naslikana i prepuna suptilnog poetskog arma, po emu su poznate autorove slike na temu drvea i uma. Pratei oev rad, jo za njegovog ivota, slinu sliku je za 1.000 dolara otkupio Hamilton Wils, ije seosko imanje "Potok sijenki", blizu Toronta, predstavlja jedno od javno prikazivanih djelova Kanade. Vjerujem da ete biti zadovoljni opisom crnogorskih predmeta i slike. Iskreno va Charles Wellington Furlong. Po svemu sudei Metropoliten muzej je ovom prilikom otkupio samo ponueni pitolj, dok su ostali predmeti vraeni Furlongu. Smatramo da je pitolj prvobitno pripadao Mustafa Delaludinpai, poljskom generalu, koji je u vrijeme drugog napada Omer-pae Latasa na Crnu Goru, 1862. godine, angaovan kao ekspert za crnogorski nain ratovanja. Dodue, iz istraivanja dr Branka Pavievia, vidi se da je u ovom ratu uestvovao jo jedan turski vojskovoa pod imenom Mustafapaa. Rije je o turskom pukovniku, koji je poginuo u bici na Krstakom dolu 31. maja 1862. godine. Tada su turske snage (16000 vojnika) nesmetano prele na crnogorsku teritoriju. Upravo u tom trenutku napadnuta je turska zatitnica sa svih strana.Turci su poeli da ostupaju u neredu to su iskoristili Crnogorci i bitku rijeili u svoju korist. Prema podacima koje je dobio ruski konzul u Dubrovniku, u ovoj bici poginulo je 500 turskih vojnika. Lini ljekar Omer-pae Latasa takoe tvrdi da su turski gubici bili znatni. On navodi da je poginulo 50 oficira i 800 vojnika. Meu poginulima nalazili su se brigadni general Salih-paa, pukovnici Mehmed-paa i Mustafa-paa, zatim generaltabni major Emin-beg, sinovac velikog vezira i bivi vojni atae Turske u Parizu. Meutim, malo je vjerovatno da je pitolj o kome je rije pripadao ovom Mustafa-pai. Glavno komandujui crnogorske vojske u ovoj bici bio je vojvoda Petar Vukoti, pa bi jedan tako vrijedan ratni trofej sigurno pripao njemu. Pored toga, nema podataka da se na ovom dijelu fronta lino angaovao veliki vojvoda Mirko Petrovi, vlasnik pomenutog pitolja. Vrijedi pomenuti da je jo jedan Mustafa-paa bio savremenik velikog vojvode Mirka Petrovia, ali je iskljuena svaka mogunost da je pitolj o kome je rije pripadao njemu. Rije je o divizijskom generalu, koji je u prvom napadu Omer-pae Latasa na Crnu Goru 1853. godine bio angaovan kao pregovara. Prilika je da se, makar u najkraim crtama, podsjetimo na ovaj, drugi Omer-pain pohod, za Crnu Goru, jedan od najteih i najsurovijih turskih napada. "Otkako se Crna Gora zove Crnom Gorom, Crnogorcima jo nikad nije zadat takav udarac", izvijestio je sultana o zavrnim operacijama 1862. godine Omer-paa Latas, glavni komandant turske vojske. Na Bosforu je topovskim salvama pozdravljena radosna vijest o pobjedi nad Karadagom i skorom padu crnogorske prijestonice. Meutim, Latasov izvjetaj nije kazivao cijelu istinu. U mnogim krvavim okrajima petomjesenog ratovanja (april-avgust 1862. godine) desetkovana crnogorska vojska (6.600 poginulih i ranjenih) pruala je snaan otpor viestruko brojnijem, moderno opremljenom i naoruanom neprijatelju. Ali, ta ista vojska izbacila je iz neprijateljskog stroja vie neprijateljskih boraca nego to je bilo njeno ukupno brojno stanje to je rijedak sluaj u istoriji ratovanja. Od vrhovnog komandanta-velikog vojvode Mirka Petrovia pa do obinog borca, Crnogorci su bili spremni na otpor do posljednjeg ovjeka. Pred turskim odredima, koji su nadirali prema Cetinju, ustupalo se tek onda poto je iscrpljivana posljednja mogunost odbrane. Niz sjajnih pobjeda u toku rata, bezbrojni primjeri masovnog i pojedinanog heroizma i do tada jo nikada u tolikoj mjeri ispoljeni visoki patriotizam, nijesu mogli zaustaviti prodor turskih armija prema sreditu Crne Gore. Jedna od takvih bitaka odigrala se 24. juna 1862. godine, kada je, najvjerovatnije, uzet pomenuti pitolj. Svakako, rije je o jednom od najteih bojeva na junom frontu u toku drugog Omer-painog pohoda na Crnu Goru. Glavnokomandujui turske vojske na ovom frontu, muir erkez Abdi-paa mobilisao je itavu svoju armiju s namjerom da razbije crnogorski odbrambeni lanac i izgradi utvrenja na crnogorskoj teritoriji. Prema zvanini podacima, turske snage,

sastavljene od bataljona nizama i ogromnog broja baibozuka, brojale su preko 9.000 boraca. Abdi-paa je pretpostavljao da Crnogorci nee imati snage da izdre njegov udar. Meutim, na njegovo veliko iznenaenje, crnogorski komandant, veliki vojvoda Mirko Petrovi, izdao je nareenje za protivnapad. To je izazvalo veliku zabunu kod turskih bataljona i doprinijelo crnogorskoj pobjedi. O ukupnim turskim gubicima u ovoj bici pronosile su se razne vijesti; u Dubrovnik su stizala obavjetenja da je ak 5.000 turskih vojnika izbaeno iz stroja. Ruski konzul u Skadru u svom izvjetaju, sastavljenom na osnovu povjerljivih podataka svojih agenata, tvrdi da su turski gubici iznosili preko 2.000 boraca. Prema izvjetaju linog ljekara Omer-pae Latasa, Turci su imali vie od 1.200 mrtvih i ranjenih. Crnogorski gubici bili su, takoe, osjetni. Prema podacima koje je ruski konzul u Skadru dobio neposredno poslije bitke, iznosili su 300. mrtvih i ranjenih, dok se u zvaninim izvjetajima sa Cetinja navodi svega 180. boraca izbaenih iz stroja. Velike zasluge za ovu pobjedu pripadaju glavnom komandantu crnogorske vojske, velikom vojvodi Mirku Petroviu. On je tokom itave bitke pokazao sve odlike dobrog vojskovoe, a u toku najeih okraja lino predvodio nekoliko juria svojih jedinica. S druge strane, glavnokomandujui turske vojske, muir erkez Abdi-paa, pokazao se kao lo strateg i, sem line hrabrosti, nije imao druge komandne osobine. I ako je u svom tabu imao nekoliko kolovanih oficira, izmeu ostalih i Mustafa Delaludin-pau, on je nizao samo neuspjehe u ratu s Crnogorcima, zbog ega je smijenjen sa komandne dunosti. U ovoj bici Crnogorci su zaplijenili ogroman ratni materijal. Savremenici i uesnici u dogaajima posebno istiu veliki broj zaplijenjenih originalnih zejbekih noeva. Potrebno je napomenuti da su se Crnogorci u ovoj bici prvi put sreli sa Zejbecima, turskim plemenom iz Anadolije, koji su strahovito izginuli u direktnim okrajima prsa u prsa sa Crnogorcima. Pouzdano se zna da je jedan odred od 1.000 Zejbeka sveden na 300. Govorei kasnije o hrabrosti Zejbeka, kralj Nikola je napisao: "U toj novoj vojsci bilo je oko dvije hiljade Zejbeka iz Anadolije". Zejbeci nijesu nikada do tada bili angaovani u pohodima na Crnu Goru. Bili su nova, neobina pojava u Arbaniji i po rastu i po odijelu, oruju, i po svom razmetljivom ponaanju. Turci su se njima ponosili, irei o njima najudnije prie pa su i kod Crnogoraca ostavili spomen o svome junatvu. Meu trofejima iz ove bitke, po luksuznosti izrade se svakako istie pitolj koji je danas pohranjen u Metropoliten muzeju u Njujorku. Bez sumnje, prilikom podjele plijena, ovaj skupocjen predmet je pripao glavnokomandujuem crnogorske vojske, velikom vojvodi Mirku Petroviu. Mada je teko dati konaan sud, nesumnjivo je da se radi o remek-djelu zanatskog oruarstva, proizvedenom u nekoj od maloazijskih radionica krajem 18-og i poetkom 19-og vijeka. Osnovna karakteristika ovog tipa pitolja je glatka kremenjaa, kod barutne komore ojaana cijev. Taban je francuskog tipa sa sistemom opruga iznutra. Aerodinamina drka od mrkog drveta obloenog srebrom, ukraena diskretnim floralnim i geometrijskim ornamentima, produava se u tamni elini mehanizam, zatim u tamnu cijev, koja je takoe obloena srebrom. Od srebra su ploice nasuprot tabana, kao i dva prstena koja spajaju drku sa usadnikom. Sa donje strane cijevi, na srebrnom okovu, nalazi se zlatom tauirani latinini natpis: "MUSTA PASSA, SAID VESIR" (Mustafa-pai, poklonio Vezir). itav utisak je da je pitolj bio, prije svega, ukrasni predmet i skupocjeni nakit njegovog vlasnika, Mustafe Delaludin-pae. Da je pitolj pripadao upravo Mustafa Delaludin-pai, poljskom Jevreju, svjedoi latinini natpis na cijevi. Oigledno, veliki vezir, koji je poklonio pitolj, imao je obzira prema ovom vojskovoi, pa je dao da se posveta ugravira na njemu poznatom pismu. Iz istraivanja profesora Rista Dragievia, jednog od najveih autoriteta u ovoj oblasti, vidi se da u orunici Muzeja kralja Nikole, jednoj od najbogatijih kolekcija turskog trofejnog oruja na Balkanu, nijesu poznati komadi sa latinikim tekstom. Na skoro svim primjercima nalaze se zlatom ili srebrom gravirana imena vlasnika, majstora koji su ih radili, kao i godina izrade, ali sve na turskom jeziku i po hidri. Vrijedi pomenuti da je Mustafa Delaludin-paa uestvovao u jo jednom ratu sa Crnom Gorom. Na crnogorsko ratite stigao je poetkom septembra 1876. godine. Kao dobar poznavalac crnogorskog naina ratovanja dobio je zadatak da stvori specijalne jedinice koje bi po svojoj ubojitosti bile dostojan protivnik i mogle parirati u borbi Crnogorcima. U tu svrhu izdvojio je iz svih turskih bataljona stacioniranih u Podgorici najbolje i najhrabrije borce i dao da im se na rukavima naiju posebne oznake od crvene ohe, u obliku iskoenog slova L, po kojima bi se razlikovali od ostale vojske. Ovi odabrani borci imali su zadatak da budu prethodnica svim turskim napadima, ili

da smjelim iznenadnim upadima u neprijateljske kolone izazovu zabunu i pad morala. Za ove specijalne jedinice izraene su i posebne zastave. Kao jedini amblem, na njima se pojavljuje ono isto iskoeno slovo L, naiveno na uniformama ovih elitnih vojnika. Svoje prvo vatreno krtenje specijalci Delaludin-pae doivjeli su ve poetkom novembra 1876. godine. Naime, tada je glavni zapovjednik turske june armije Dervi-paa krenuo iz Spua sa snagama od 30.000 vojnika i 36 topova u prodor kroz Bjelopavlie. Zbog zauzetosti na drugim frontovima, Crna Gora je Dervi-painoj ofanzivi mogla suprostaviti svega 8.400 boraca, koji su upornom i hrabrom odbranom uspjeno usporavali turski prodor prema Danilovgradu. U trodnevnim bitkama (8-10 oktobra) i specijalne jurine jedinice i njihov tvorac Mustafa Delaludinpaa ispoljili su odvanost i vojniku umjenost dostojnu divljenja. No, prema njima je stajao protivnik spreman na najvee rtve, koga je odbrana vlastite zemlje nadahnjivala izuzetnom snagom. I pored ogromne nadmonosti, turska vojska je pretrpjela poraz i bila primorana da se povue prema Spuu uz ogromne rtve. Glavni ceh platile su specijalne jedinice Mustafa Delaludin-pae. Dvije zaplijenjene zastave sa crvenim L najbolji su dokaz njihovog potpunog poraza. I njihov zapovjednik, Mustafa Delaludin-paa, dosljedan sebi i svom ratnikom renomeu, predvodei svoje borce u juri, zadobio je smrtne rane na onom istom mjestu u Martiniima, na kome je u ratu 1862. godine bio ranjen u borbi sa Crnogorcima. U istoriografiji o Crnoj Gori u vrijeme prvog svjetskog rata, vremenu prisajedinjenja Srbiji, i poslije njegovog okonanja, esto se istie da su ova drava i njena dinastija imali uporne i energine podravaoce i prijatelje irom svijeta. Poto njihovi napori nijesu bili krunisani uspjehom, ovi ljudi su postepeno pali u zaborav i sili sa politike scene isto kao to je sa evropske politike karte nestala drava za koju su se borili. Njihova djelatnost ostala je nepoznata brojnim profesionalnim istraivaima, a imena najee zaboravljena. Neki od njih, uvjereni u opravdanost ideje za koju su se borili, nastavili su da svijet i dalje obavjetavaju o nepravdi koja je uinjena Crnoj Gori i da zahtijevaju njenu pravdu. Meu tim brojnim upornim i energinim podravaocima i prijateljima Crne Gore istaknuto mjesto zauzima arls Velington Furlong, vlasnik pitolja o kome je bilo rijei, antropolog, istraiva, pisac i profesor, lini sekretar predsjednika Vilsona i lan amerike delegacije na Parikoj konferenciji. No, prije nego to se pristupi rasvjetljavanju njegove linosti, potrebno se ukratko osvrnuti na ameriko-crnogorske odnose, budui da se ove godine (2006) obiljeava sto godina od uspostavljanja diplomatskih odnosa izmeu ove dvije drave. Interesovanje SAD za Balkansko poluostrvo u prvim godinama 20-og vijeka, bilo je neznatno. Povremeno oslukivanje onoga to se deavalo na Balkanu nastalo je, prije svega, zahvaljujui emigraciji, meu kojom su znaajan procenat inili Crnogorci. Poetkom vijeka, upoznavanje balkanskih prostora postalo je znatno potpunije, zahvaljujui, u prvom redu, dolasku amerikog poslanika na Cetinje. Don Dekson, ameriki zastupnik u Grkoj, imenovan je za izvanrednog i opunomoenog ministra Saveznih drava Sjeverne Amerike, pri crnogorskom dvoru. On je 30. oktobra 1905. godine, knjazu Nikoli predao akreditivna pisma. Tom prilikom, crnogorski suveren je izrazio nadu da e dolazak amerikog poslanika na Cetinje, biti od koristi ne samo za mnoge Crnogorce u Americi, ve i da e dovesti i do poveanja trgovinskih odnosa izmeu dvije drave. U iscrpnom izvjetaju predsjedniku Ruzveltu, Dekson se zaloio, budui da ameriki uvoz uiva tretman najpovlaenije nacije u Crnoj Gori, da se izmeu dvije drave zakljui trgovinski ugovor. Dalje u tekstu, Dekson istie knjaevu brigu za poloaj brojne crnogorske emigracije u SAD. Tom prilikom, ameriki poslanik je iznio zapaanje da crnogorski emigranti vrlo rijetko postaju dravljani SAD, i da se u veini sluajeva sa svojom zaradom vraaju u Crnu Goru. Dekson je, dalje, ocijenio da je Crna Gora, pored zatite svojih dravljana, izuzetno zainteresovana, u cilju jaanja svoga meunarodnog poloaja, za zakljuivanje to vie bilateralnih ugovora sa Amerikom. Meutim, koliko je poznato, izmeu Crne Gore i SAD zakljuen je samo Ugovor o ekstradiciji. Dodue, i ovaj ugovor je ostao samo u projektu, iako je procedura oko njegovog donoenja, krajem 1911. godine, praktino bila dovrena. Nedostajala je samo ratifikacija od strane Crnogorske Narodne skuptine, koja je trebalo da se obavi tokom jeseni 1912. godine. Usljed izbijanja Balkanskih, a ubrzo i Prvog svjetskog rata, nije dolo do ratifikacije pomenutog ugovora. Iz ovog perioda datira jedan pokuaj kralja Nikole da se to vie priblii SAD, i da privoli ovu veliku zemlju da se aktivno ukljui u rjeavanje zamrenih dogaaja na Balkanu. U maju 1909. godine, amerikom poslaniku u Crnoj Gori, Rimondu Pirsonu, saoptena je knjaeva volja da ustupi dio crnogorske teritorije za izgradnju vojne pomorske baze i stanice za snabdijevanje

amerike flote. Pomenut je Valdanos, koji bi, kako stoji u Prisonovom izvjetaju Stejt Departmentu, sa fortifikacijom po okolnim brdima, mogao da se pretvori u crnogorski Gibraltar. Meutim, izgradnja amerike vojne baze u Valdanosu bi, po Pirsonovom miljenju, predstavljala dugoronu i skupu investiciju, koja bi se isplatila samo ukoliko bi SAD u ovom dijelu svijeta imala posebne vojne i politike interese. Stoga je Stejt Department naloi Pirsonu da crnogorski prijedlog odbije, s obrazloenjem da ne postoji potreba za jednom takvom lukom na ovom podruju. Meutim, stvar time nije bila okonana. Dordu Mozesu, novom amerikom poslaniku kod crnogorske Vlade, kralj Nikola je lino saoptio da Amerikancima za pomorsku bazu nudi Ulcinj, jedan od svega dva primorska grada koja je Crna Gora u to vrijeme imala. Poslije duih konsultacija, uslijedio je negativan odgovor, koji je ovom prilikom lino potpisao predsjednik SAD Vilijem Taft. Ponuda kralja Nikole, kojom je lino predloio Amerikancima da izgrade pomorsku bazu u Ulcinju, nije bio samo njegov trenutni potez, nego dobro promiljen i bitan korak, kao sastavni dio njegove iroko zamiljene spoljnopolitike koncepcije. Jasno je da bi jedna takva baza na Crnogorskom primorju unijela sutinske promjene u meunarodnu situaciju u ovom dijelu svijeta. Sigurno je da bi ona poremetila opti raspored snaga na Balkanu, i pokvarila ionako osjetljivu politiku ravnoteu u ovom podruju. Meutim, u vrijeme o kojem je rije, SAD su bile daleko od bilo kakve politike na Balkanskom poluostrvu. Sve do poetka Prvog svjetskog rata, Amerika je bila vie pacifika, nego atlanska drava, i vie samo kontinentalna nego svjetska sila. Stojei, poetkom 20-og vijeka, po strani od Evrope, i sukobljavajui se sa problemima u svojoj uoj oblasti, SAD nijesu imale nikakvog interesa za Balkansko poluostrvo. U takvim okolnostima, ponuda crnogorske vlade, morala je ostati bez odjeka. Do vrih kontakata izmeu Crne Gore i SAD dolo je u vrijeme malisorskih pobuna, tokom 1910. i 1911. godine. Zbog masovnih pokolja i unitavanja od strane regularnih turskih trupa, baibozuka i drugih, veliki broj Malisora iz Albanije i sa Kosova izbjegao je u Crnu Goru. Velike grupe izbjeglica, veinom ena, djece i staraca, prelazile su u Crnu Goru, traei utoite i pomo. Crnogorska Vlada nije mogla dozvoliti da oni skapavaju od gladi, lutajui od sela do sela, od varoi do varoi, molei za pomo. Pored toga, mnoge izbjeglice, uglavnom mukarci, ranjeni, ili povrijeeni u sukobima sa turskom vojskom, lijeeni su u crnogorskim bolnicama. Crnogorska Vlada se nadala da e teko stanje izbjeglica, kao i nemogunost da plaa njihovo izdravanje, zainteresovati velike evropske drave. Meutim, uvjerene da Crna Gora ohrabruje malisorske voe da istraju u otporu, velike sile nijesu eljele da priteknu u pomo na nain na koji se to oekivalo na Cetinju. Za razliku od evropskih drava, SAD su pokazale izvjesno interesovanje za stanje u Crnoj Gori. Uporedo sa akcijom koju je pokrenuo ameriki Crveni krst na prikupljanju pomoi za izbjeglice, pokrenuta je slina, paralelna akcija na drugoj strani. U ulozi pokretaa akcije pojavio se sam Dord Mozes, ameriki poslanik u Atini i na Cetinju. Njegovim staranjem prikupljena je izvjesna koliina novca, koja je upuena Crnogorskom Crvenom krstu. Meutim, pomo od 1000 dolara bila je u svakom sluaju mala nadoknada za trokove, uzbuenja i politiki rizik, koje je Crna Gora preuzela na sebe, angaujui se aktivno na strani Malisora u Albaniji. Zbog stalnog rasta crnogorske emigracije u SAD, Vlada Crne Gore je, preko amerikih poslanika, nastojala da izdejstvuje odobrenje za otvaranje crnogorskog konzulata u Njujorku i San Francisku. Meutim, finansijske tekoe nijesu dozvoljavale imenovanje plaenog (karijernog) konzula, pa je Vlada ulagala napore da pronae uglednu i dovoljno bogatu linost, koja bi prihvatila poasno imenovanje (poasni konzul), i preuzela brigu oko zatite crnogorskih iseljenika. U prepisci po ovom pitanju pominje se vie uglednih linosti. Do 1916. godine veze izmeu Crne Gore i SAD su odravane posredstvom Mihaila Pupina, poasnog konzula Crne Gore u Americi. Njegova aktivnost je bila posebno izraena u vezi sa organizovanjem povratka u zemlju crnogorskih dobrovoljaca u Prvom svjetskom ratu. U proljee 1916. godine, za crnogorskog konzula u Njujorku imenovan je brodovlasnik, kapetan Antun Seferovi, dotadanji konzul Crne Gore u Kanadi. Osim rada na dobrovoljakom pitanju, glavna njegova aktivnost bila je usmjerena na dobijanje materijalne pomoi za Crnu Goru. Izbijanje Prvog svjetskog rata, posebno odlazak crnogorskog Dvora i Vlade u emigraciju, potakao je kralja Nikolu da se s udvostruenim naporima angauje na pridobijanju amerike vlade za izdavanje agremana crnogorskom poslaniku u Vaingtonu. Amerika podrka trebalo je da znaajno ojaa Crnu Goru i uvrsti njen poloaj, ne samo na Srbiju, glavnog politikog protivnika, ve i na neke velike sile koje su imale odreene, iako nejasno definisane planove u vezi njene

budunosti. Ovo pitanje postalo je posebno aktuelno poslije Paievog referata, usvojenog na sjednici Ministarskog savjeta Srbije 28-og decembra 1916. godine. Osim ciljeva politikog djelovanja srpske vlade prema Crnoj Gori, na Savjetu su razmatrane metode pomou kojih se do tih ciljeva moglo doi. Bezuslovno ujedinjenja Crne Gore i Srbije trebalo je izvriti jaanjem unionistikog pokreta. Podrazumijevalo se eliminisanje Crne Gore kao samostalne drave, pa i bilo kojeg vida njene politike autonomije, to je svakako podrazumijevalo detronizaciju kralja Nikole i nestanak dinastije Petrovi-Njego sa politike scene. Srena okolnost bila je da su se poslije Prvog Svjetskog rata, Sjedinjene Drave zalagale za obnovu malih, pokorenih drava. U uvenoj noti upuenoj saveznikim vladama, kao i vladama centralnih sila, predsjednik Vilson je iznio kao jedan od uslova za zakljuenje mira "obnovu Belgije, Srbije i Crne Gore, uz obeteenje koje im pripada". Stoga su pregovori oko otvaranja crnogorske misije u Vaingtonu zavreni u najkraem moguem roku. Ve 8-og oktobra 1918. godine ministar inostranih poslova SAD je izjavio da e njegova vlada "biti srena da primi akreditovanog poslanika Crne Gore". Doneena je odluka da za prvog crnogorskog generalnog konzula u Vaingtonu bude imenovan Petar Plamenac, bivi ministar inostranih poslova. Zvanini pristanak SAD da primi crnogorskog diplomatskog predstavnika, izazvao je pravu paniku u vladajuim krugovima Srbije. Stoga su preduzete sve mjere da se to osujeti. Preko svojih agenata i tzv. "Crnogorskog odbora za narodno ujedinjenje", finansiranog od strane srpske vlade, uinjeno je sve da se Crna Gora i njena dinastija diskredituju u svjetskoj javnosti. Ponovo je objavljen poznati falsifikat o tobonjim pregovorima kralja Nikole sa Austrougarskom oko sklapanja separatnog mira, dok je Plamenac okarakterisan kao glavni protagonista agresivne politike Crne Gore, koja je 1915. godine dovela do otrog sukoba sa saveznicima. Zamjerene su mu samostalne akcije crnogorske vojske prema Skadru. Pod pritiskom ovakvih optubi, predsjednik Vilson je odbio da primi Plamenca za poslanika. Meutim, aktivnosti u ovom pravcu nastavljene su ve poetkom 1918. godine. Prijatelj i potovalac Crne Gore i njene prolosti, istaknuti borac za crnogorsku samostalnost, Aleksandar Devin, predloio je da se za generalnog konzula u Njujorku imenuje Vilijam Diks, finansijski magnat i lini prijatelj predsjednika Vilsona. Nakon toga, zauzimanjem samog Vilsona, Diks je naimenovan za generalnog konzula, dok je za opunomoenog ministra kod Vlade SAD postavljen poznati vojni hirurg, proslavljeni general ruske vojske, zamjenik naelnika saniteta i general u francuskoj vojsci, crnogorski general-autant, jedan od najznaajnijih Crnogoraca svoga vremena, dr Anto Gvozdenovi. U zvaninu audijenciju u Bijeloj kui, dr Anto Gvozdenovi primljen je 20-og oktobra 1918. godine. Govor novog poslanika bio je, na prvi pogled, umjeren u tonu i uzdran u izlaganju programa svog budueg rada. Ipak, nekoliko taaka ovog programa bile su jasno izraene, iako vie u obliku podsjeanja amerikog predsjednika Vilsona na njegova ranija obeanja. Dr Gvozdenovi je jasno stavio do znanja da je Crna Gora radila i borila se u ime jugoslovenskih naroda za njihovo osloboenje. Ova izjava jasno je stavila do znanja amerikom predsjedniku da napori Crne Gore u borbi za osloboenje junoslovenskih naroda nijesu manji od doprinosa Srbije. U svom govoru predsjednik Vilson je, izmeu ostalog, rekao i sljedee: "Gospodine poslanie, sretan sam to mogu da prihvatim akreditivna pisma kojima Vas njegovo Visoanstvo kralj Crne Gore, akredituje kao izvanrednog i opunomoenog ministra kod vlade SAD, i da Vas formalno priznam u tom visokom svojstvu. Ve vie godina vlada SAD imala je svog diplomatskog predstavnika u Crnoj Gori, i kao rezultat toga postalo je neophodno da postojea Vlada Crne Gore, premda je bila prisiljena da izbjegne u stranu zemlju, poalje svog diplomatskog predstavnika kod Vlade SAD. to se tie Crnogoraca koje spominjete, a koji su doli da ive meu nama, i preko kojih su SAD postale poznate njihovim zemljacima u Crnoj Gori, njima dugujemo zahvalnost. Oni su ne malo doprinijeli prijateljskim odnosima i obostranim osjeanjima koja uzajamno preovlauju, i koja e nastaviti da preovlauju i razvijaju se iz dana u dan, podsticana Vaim dobronamjernim uticajem". Aktivnost dr Anta Gvozdenovia bila je usmjerena u dva pravca: promjeni slike o Crnoj Gori u amerikoj javnosti, i nastojanju da se dobije amerika finansijska pomo. Meutim, odlazak amerikog predsjednika Vilsona na Mirovnu konferenciju u Pariz, prema ocjeni vlade u Neju, inio je dalji boravak dr Anta Gvozdenovia u SAD nesvrsishodnim. Stoga se on 16. decembra 1918. godine vratio u Evropu.

Aktivnost kralja Nikole i njegove vlade u emigraciji, naroito poslije boine pobune, bila je usmjerena na pridobijanju ove velike drave na svoju stranu. Brojne peticije i pisma crnogorskog kralja i vlade, zatim vijesti o ustanku u Crnoj Gori, uvjerile su Vilsona da se u njoj deavaju neprijatne stvari. Pored toga, kralj Nikola mu se obrati dugim pismom, u kome je, pozivajui se na principe pravde, ravnopravnosti i jednakosti za sve, ciljeve davno proklamovane i iroko prihvaene, i nazivajui Vilsona savjeu ovjeanstva, detaljno izloio probleme i tekoe svoje zemlje. Opisao je ratne napore Crne Gore i pomo koju je njena vojska pruila Srbijancima u danima povlaenja, da bi, poslije toga, iscrpljena i sama podlegla nadmonom neprijatelju. Propaganda koja se irila poslije toga teila je diskreditaciji crnogorske dinastije i vlade, sa ciljem da im se onemogui povratak u zemlju i otvori put ka njenom prisajedinjenju Srbiji. Krfsku deklaraciju opisao je kao otvoreni pokuaj aneksije Crne Gore Srbiji, a Podgoriku skuptinu, koja je odluila o tome, kao ilegalnu jer nije predviena Ustavom zemlje. Ujedinjenje sa junoslovenskim narodima kralj Nikola je nazvao svojom ivotnom eljom, ali u obliku federacije, kako bi svaki njen dio sauvao autonomiju. Kralj Nikola je protestvovao protiv povrede njegovih prava od strane Srbije i postupaka prema Crnoj Gori i njenom suverenitetu, kao i propustu saveznika da obnove Crnu Goru poslije rata. Na kraju, traio je od Vilsona da intervenie u ime pravde, malih drava i njihovih prava, kao i da ga zatiti od njegovih neprijatelja. Kraljevo pismo uzbudilo je predsjednika Vilsona. Stoga je naloio svojim saradnicima da energino protestuju kod Milenka Vesnia, srpskog poslanika u Parizu, i da mu ukau da je pitanje Crne Gore stvorilo veliko nezadovoljstvo kod saveznika zbog postupaka Srbije. Njena politika u rjeavanju jugoslovenskog pitanja, smatrao je Vilson, stvarala je tekoe jer je teila da prejudicira neka pitanja upotrebom oruja umjesto da se prepusti da se ona rijee mirnim putem uz saglasnost svih. Istovremeno, sastavio je sljedei odgovor na kraljevo pismo od 7. januara, koji donosimo u cjelini: "Moj potovani Prijatelju, Primio sam Vae pismo i proitao ga sa najdubljim potovanjem. U ovom trenutku se moram zadovoljiti samo kratkom potvrdom njegovog prijema, ali Vas molim da vjerujete da mi dani nee biti ni prezauzeti ni previe uurbani da izbacim interese neustraive Crne Gore iz mojih misli ili da i u najmanjoj mjeri umanjim moju iskrenu elju da uinim sve to je u mojoj moi da vidim da joj je pravda uinjena. Stvari na koje mi skreete panju u veoma ozbiljno i sa naklonou razmotriti. Srdano i iskreno Va Vudro Vilson". Ovim je u predveerje mirovne konferencije u Parizu kralj Nikola postigao da jedna od njenih vodeih linosti pokae interesovanje za njegov poloaj i uzme ga u zatitu. Nekoliko dana kasnije, Vilson je donio odluku o slanju jednog amerikog posmatraa u Crnu Goru sa zadatkom da ispita situaciju i o tome podnese izvjetaj. Za posmatraa je odreen kapetan Dems Brjus, pomonik vojnog ataea u Rimu. Izvjesno vrijeme prije Brjusovog odlaska u Crnu Goru, Vilsonu je upuena peticija koju su potpisali 500 Crnogoraca nastanjenih u Parizu u kojoj su protestvovali protiv nastojanja da se onemogui uee Crne Gore na Mirovnoj konferenciji, falsifikovanju volje naroda Crne Gore i brutalnih metoda koji se u njoj upotrebljavaju. Stoga su odgovorni ameriki krugovi odluili da pribave to potpunija obavjetenja o pravom raspoloenju naroda Crne Gore po pitanju ujedinjenja sa Srbijom. Za taj posao odreen je specijalni agent, a o njegovim instrukcijama naknadno je govoreno. Meutim, nekoliko dana kasnije odluka o slanju specijalnog agenta je izmijenjena, pa je odlueno da ameriki poslanik u Beogradu, Persival Dad ispita situaciju i saopti elje naroda Crne Gore u vezi ujedinjenja. Brjus je proveo est nedjelja u Crnoj Gori i, poslije brojnih kontakata sa pristalicama i protivnicima kralja Nikole, podnio izvjetaj u kome je izmeu ostalog konstatovao, da je Crna Gora nasilno anektirana od strane Srbije. Ovaj izvjetaj dao je povoda predsjedniku Vilsonu da optui saveznike, u prvom redu Francusku, da su kralju Nikoli onemoguili svaku djelatnost, drei ga izolovanog u Parizu. Politiku prema Crnoj Gori Vilson je okarakterisao kao samovoljnu, poto su Srbijanci poinili takve zloine, koje bi svjetsko javno mnjenje osudilo, ukoliko bi saznalo za njih. Meu brojnim saveznikim delegacijama koje su upuivane u Crnu Goru s namjerom da ispitaju pravo stanje stvari, od posebnog znaaja je misija amerikog vojnog obavjetajca majora arlsa Velingtona Furlonga. On je od 6. februara do 2. marta 1919. godine boravio u Crnoj Gori i

podnio Konferenciji mira u Parizu izvjetaj od 27 zakljuaka, kao i lino pismo ustanikog voe Radojice Nikevia upueno predsjedniku Vilsonu. Konstatovao je da je Srbija jo prije potpisivanja primirja imala jasan plan unitenja Crne Gore, to se poklapalo sa nacionalnim interesima Francuske na Balkanu. Mada je o dogaajima koji su se u ovom periodu odigravali u Crnoj Gori crnogorska javnost dovoljno obavijetena, Furlogov izvjetaj sadri mnoge pojedinosti koje ne daju istorijska djela, pa ga donosimo u izvodima, prema istraivanjima Blaa Sredanovia. "Moja obaveza je bila", navodi Furlong, "da zastupam principe zbog kojih je Amerika ula u rat, to demagozi i izvjesni tipovi rijetko razumiju i nikada ne toleriu, ve probleme esto reduciraju na isto pitanje linosti kako bi se principi potpuno zamaglili". Furlong dalje istie kako dugo nije mogao da shvati: "Zato su Srbi svojoj brai najgori neprijatelji, jer je druga invazija Srbije na Crnu Goru bila gora od invazije Austrije, a primirje gore od rata". Po miljenju Furlonga nije bilo potrebe za boravkom u Crnoj Gori nijednog saveznikog vojnika, osim razumljivo crnogorskih, poslije kapitulacije Austrije. "Kad je dolo primirje Crnogorci kod kue, kao i demobilisani vojnici, iako iznenaeni okupacijom srpske vojske, to se teko moglo razumjeti, doekali su Srbe kao brau. Mnogi su se ipak pitali zato je francuski general poslat u Crnu Goru i zato ove strane trupe zauzimaju strateke poloaje u njihovoj zemlji. Sumnja nije dugo trajala kad su vidjeli da Srbija dovodi pojaanje da bi plijen to bolje osigurala". U knjizi "Izgubljeno kraljevstvo", nastavlja Furlong, "koju pripremam, namjera mi je da opiem Montenegro, estostoljetnu naciju, nau saveznicu, koja je sve izgubila a koja je od nas oekivala spasenje i u ameriku zastavu i Vilsonov portret gledala kao u ikonu. Smatram da e moje svjedoenje kao oevica biti dokument o najtraginijoj sudbini jednog naroda i istini sa kojom svijet treba da se upozna, ocijeni odluke Mirovne konferencije, Sporazum u Versaju i Ligu naroda. Prilika da kao jedini ameriki vojni posmatra budem u Crnoj Gori i neposredno doivim tamonja zbivanja za mene je bila jedinstvena ivotna ansa. Moje biljeke, dosije o dogaajima koje sam pratio, fotografije koje sam lino napravio, susreti kontakti, intervjui i sjeanja ine da raspolaem opsenim izvorom informacija o dogaajima u Crnoj Gori". U sauvanom rukopisu svojih nedovrenih memoara, koji prenosimo prema istraivanjima Blaa Sredanovia, Furlong, dalje, kae: "Tradicija i dunost ne dozvoljava vojniku mnogo emocija. No, ja nijesam mogao zamisliti takvo podlo izdajstvo nacije i nasilje nad narodom, jo vie tragino zbog njegove sutinske plemenitosti i dostojanstva, a da ne ponesem neto od nesree i tuge toga naroda na svojoj dui. Osjetio sam ozlojaenost i gaenje prema zaslijepljenim i bezosjeajnim politiarima u Parizu, koji sebe dozvoljavaju da u internacionalnoj "trampi i trgovini konjima" unite jedan starodrevni i ponosni narod. Ali vrhunski razlog mojoj nagomilanoj srdbi bio je fakat da je Crna Gora bila naa mala saveznica". U svojim neobjavljenim memoarima, koji se uvaju u Huverovom institutu na Stanford univerzitetu, Furlong donosi utiske majora Franka Skanlanda, komandira amerikog bataljona u Crnoj Gori. Ameriki bataljon pod komandom majora Skanlanda doputovao je 20. novembra 1918. godine u Kotor. Amerike trupe, u koje je crnogorski narod imao povjerenja, namjeravale su da prodru na Cetinje i na licu mjesta se obavijeste o razvoju dogaaja. Meutim, srpski oficiri i neki Crnogorci, pristalice bezuslovnog ujedinjenja, dale su amerikom komandantu lane informacije, to je uslovilo da odustane od planiranog puta. Evo to Furlong kae o utiscima majora Skandlanda: "Francuski general Venel, komandir saveznikih trupa, dao je nalog da francuske trupe uu u Cetinje i vratio se u Kotor, a srpskom generalu Milutinoviu prepustio komandu i kontrolu". Major Skanland sa jo jednim amerikim oficirom, htio je lino da se susretne sa voama boine pobune. Budui da su srbijanske trupe kontrolisale put Kotor-Cetinje, sastanak je organizovan tajnim kanalima, koji Furlong opisuje naroito uvjerljivo: "Ovamo gospodo" obraao se vlasnik kue ustanicima u mraku, upuujui ih u sobu sa nekoliko kandila koja su osvjetljavala prostor. Vlasnikovo potovanje ovih ljudi sugerisalo je Skanlandu da ima posla sa osobama od respekta, suprotno onome to je uo u Cetinju o njima od ljudi Andrije Radovia, a u to se ubrzo uvjerio. Kad se vlasnik malog hotela povukao i Skanland predstavio, jedan od prisutnih Crnogoraca je odgovorio: "Princ Milo of Montenegro" "Kandila su blago pucketala. Meka svijetlost treperavog plamena as je krila as pokazivala impozantnu figuru neto viu od Skanlandovih est stopa. Isticalo se njegovo visoko elo, prav kao isklesan nos iznad kratkih povijenih brkova, etvrtasta odluna brada i zaobljene jagodice. Ukupan izraz je pokazivao iscrpljenost od neuhranjenosti i tenzija nedavne bitke".

"Doao sam da vas savjetujem kao prijatelj i saveznik Crne Gore, i kao predstavnik Amerike, koja zastupa pravdu", poeo je razgovor major Skanland. Princ Milo mu je iznio ve istoriji poznat slijed dogaaja, i po majorovom svjedoenju zakljuio: "Kao to vidite, gospodine, nama je ostao samo jedan izbor Bitka za slobodu. Mi smo se okupili i rijeili da ponemo borbu protiv ovakve nepravde i to na Badnje vee". Odsjaj u njegovim oima, kae Skanland, bio je elini. "General Venel je", produio je princ Milo, "zahtijevao da poloimo oruje i da se predamo Srbima. Ja sam mu poslao odgovor koji je vama poznat. Kako se mi moemo predati onima koje smo godinama branili. Kako Francuska, kao saveznica Crne Gore, moe ak i sugerisati tako neto. Uostalom, zato Francuska ima generala u naoj zemlji. itava Crna Gora je okupirana francuskim i srpskim trupama. One nemilosrdno maltretiraju narod koji nas pomae i podmiuju stanovnitvo kako bi Crna Gora postala dio Srbije i francuski vazal na Balkanu". Zatim se, kako podvlai Skanlad, nervozno stiskajui pesnice Milo unio u lice Amerikancu: "Kaite mi iskreno, mon komandant, to vi savjetujete da inimo". Skanland je razmiljao neko vrijeme, a onda polako odgovorio: "Ja zaista alim to nijesam u poziciji da vam pomognem, jer kao to vidite ja sam sa svojim odredom pod komandom francuskog generala". Onda mi kaite otvoreno, insistirao je Milo, "Ima li uopte nade da e saveznici ispuniti svoje obeanje prema mojoj otadbini". Majoru je bilo neugodno takvo pitanje, a jo mu je bilo tee na njega odgovoriti. Dugo je oklijevao: "Razmotrite paljivo to u vam kazati. Ne vjerujte obeanjima bez obzira od koga dolaze. Osim toga, savjetujem vama i vaim saborcima da to prije pronaete siguran prolaz, kako god znate i umijete, jer ako ostanete ovdje ak i do sjutra, to bi mogli platiti svojim ivotima, jer ste opkoljeni". Pred zoru e se zauvijek Milo oprostiti od svog rodnog sela i svoje domovine. Italijanska kraljica Jelena starala se da u Kotorskoj luci uvijek bude neki italijanski brod kako bi prihvatio one koji su silom okolnosti naputali domovinu njenih predaka". Princ Milo Petrovi Njego-princ Milo of Montenegro (Njegui-1889,Galvej Irska,-1977), sin ura Petrovia Njegoa, direktnog potomka Rada, brata vladike Danila, imao je ambicije da postane legitimni nasljednik crnogorskog prijestola poslije smrti kralja Nikole. kolovao se u Rusiji gdje je uivao naklonost kerki kralja Nikole, Milice i Stane, koje su bile udate na ruskom dvoru. Emigrirao je iz Crne Gore poetkom 1919. godine i nikada se vie nije vraao u svoju domovinu. Due vrijeme je boravio u Italiji, gdje je uivao naklonost kraljice Jelene Savojske, kerke kralja Nikole. Po dolasku faista, naputa Italiju; ivi jedno vrijeme u Engleskoj, zatim u Sjedinjenim Amerikim Dravama, a najdue je boravio u Irskoj, gdje je i umro. Bavio se trgovinom, antikvitetima i nekretninama. Prilikom svog boravka u Crnoj Gori, major Furlong se sastao sa crnogorskim ustanikim voama, meu kojima i Radojicom Nikeviem, jednim od komandanata ustanikih grupa. Njihovo protesno pismo o srpskim zloinima u Crnoj Gori, datirano 13. februara 1919. godine, Furlong je uruio predsjedniku Vilsonu. Kompletan izvjetaj majora Furlonga uvjerio je predsjednika Vilsona da Podgorika skuptina nije bila izraz slobodne volje naroda i da metodi kojim je prisajedinjena Crna Gora Srbiji nijesu bili legitimni i prihvatljivi. S obzirom na ove injenice, ameriki predsjednik je odluio na slanje nove misije s ciljem da se pojedina pitanja rasiste i tako uklone smetnje. U tom pogledu, misija ser Dona Salisa, britanskog poslanika u Vatikanu i pukovnika amerike armije ermana Majlsa, koji se nalazio u sastavu misije Aribalda Kulida u Beu, je u mnogome doprinijela uklanjanju dilema u vezi prisajedinjenja Crne Gore Srbiji. Poslije kratkog boravka u Crnoj Gori, Majls je 20. maja 1919. godine podnio svoj izvjetaj predstavnicima velikih sila na Konferenciji mira. Prema njegovom miljenju, Crna Gora je trebalo da postane lan jugoslovenske federacije, ali da zadri odreenu autonomiju. Po Majlsovom shvatanju, ekonomski razlozi inili su ujedinjenje Crne Gore sa jugoslovenskom dravom neminovnim. Meutim, Majls je zahtijevao autonomiju za Crnu Goru, istu onakvu kao to je bila autonomija za Hrvate i Slovence. U svom izvjetaju, Majls tvrdi da su novembarski izbori u Crnoj Gori odrani pod pritiskom. Od ostalih misija, koje su upuivane u Crnu Goru, ovom prilikom pomenuemo samo misiju Edvarda E. Arnolda, naroitog izaslanika amerike ambasade u Rimu. On je vladi svoje zemlje 26.

juna 1920. godine podnio precizan raport, u kome je istakao veliki strah koji vlada u Crnoj Gori meu pristalicama kralja Nikole. "Ta bojazan je veoma razumljiva" tvrdi Arnold, "jer je veliki broj onijeh Crnogoraca koji su se pobunili protiv jugoslovenske vlade, koji smatraju za neprijateljsku i uzurpatorsku, a nikako kao izabranu vladu. Zloina, poinjenih nad tijem ustakim porodicama, ulivaju uas u srce svakog stvora". Meutim, svi ovi izvjetaji nijesu imali stvarni znaaj. Mirovna konferencija u Parizu, pod pritiskom Francuske, prihvatila je stvaranje Drave SHS i time izbrisala Crnu Goru sa politike karte Evrope. Sjedinjene Amerike Drave, kao zemlja realizma, pomirile su se sa postojeim stanjem u vezi sa sudbinom Crne Gore. Moda o takvoj politici najbolje govori izjava senatora Vilijama H.Kinga posljednjem crnogorskom konzulu u Vaingronu Luii Kriskvolu: "Mi ne bismo dopustili evropskim silama da se mijeaju u nacionalne odnose drava Sjeverne i June Amerike i po tom istom principu mi se obavezujemo na uzdravanje od intervencije u meusobnim odnosima evropskih drava". Poslije zavretka Mirovne konferencije u Parizu, Furlong se vratio svom ranijem pozivu antropologa. Meutim, i dalje se interesovao za Crnu Goru i sa princom Milom Petroviem odravao stalan kontakt. Poetkom jula 1935. godine uputio mu je sljedee pismo: "Moj dragi prine, Milo! Primio sam tvoju poiljku sa brourama "Izdaja Crne Gore" i "Nezavisnost malih naroda" u kojima sam naao odgovor na veinu pitanja koja sam od tebe traio. Za mene je jo od posebnog interesa da saznam to se desilo sa Andrijom Radoviem. Negdje ranije pojavila se vijest u amerikoj tampi da je na njega pokuan atentat kad je prelazio preko Bukovice. Mene zaista zanima da li je iv i gdje je, kakav mu je sada status? Ja bih isto tako elio da znam da li jo ima lojalnih pristalica Crne Gore u planinama koji nastavljaju otpor. Moe li mi poslati vie detalja o tvojoj genealogiji, posebno o rodbinskoj vezi sa kraljem Nikolom. Meni je major Skanlend poslao kopiju razgovora sa tobom u malom hotelu na Njeguima, kad ste se vas dvojica sreli, to se apsolutno poklapa sa onim to si mi ti poslao. Moe li me uputiti na nekog fotografa koji bi imao dobru fotografiju kralja Nikole. Ja imam jednu, ali samo glava i ramena, koju mi je lino dalo njegovo velianstvo, ali bih volio da imam itavu figuru. Takoe bih volio da imam tvoju fotografiju slinu onoj koja se pojavila u "Sandej Dispac" decembra 1932. godine. Smatrao bih velikom privilegijom kad bih mogao da imam lini razgovor sa tobom o mnogim stvarima, ali distanca to ne dozvoljava. Meutim, postoji mogunost da doem u Englesku. Bie mi ast ako se budemo sreli. Iskreno se nadam da e se obnoviti nezavisnost Crne Gore. Kao prijatelj tvoje zemlje biu neobino srean ako i jedna moja rije bude od pomoi da se to ostvari. Uz najbolje elje, sa respektom, Iskreno tvoj arls Furlong" U toku Drugog svjetskog rata princ Milo Petrovi se preselio u Irsku. Bavio se kolekcionarstvom i preprodajom umjetnikih slika, posua i starog novca. Na jednom mjestu zapisao je: "Od onoga kobnoga dana kada sam se ukrcao na italijanski brod ja nijesam nogom kroio na zemlju mojega naroda. Niti ja to elim uiniti dok se narod konano ne probudi i pravda ostvari. Dok sile evropske ne usvoje vapaj moje izdane otadbine i uine da Srbija otpusti uzdu koju je tako izdajniki i podlo uhvatila". Iz istraivanja Blaa Sredanovia vidi se da je Milena Thompson, kerka princa Mila Petrovia, objavila knjigu "Moj otac princ". Dravnom sekretaru SAD Kolinu Pauelu, poslala je jedan primjerak ove knjige, s molbom da proita peto poglavlje u kojem se govori o izdaji Crne Gore i masakru crnogorskog stanovnitva od strane srpske vojske. Princeza Milena poklonila je Muzeju kralja Nikole veliki portret svog oca, rad londonskog slikara John Williams Schofielda. U propratnom pismu kae se i sljedee: "Moj otac konano je poao u svoju domovinu. Njegov portret da, ali kad e i da li e i njegovi zemni ostaci moda je vrijeme da se zapitaju oni koji su za to nadleni".