1. UVOD  

Oduvijek je za svako društvo bilo izuzetno važno da uvede svoje najmlađe članove u

zajednicu, da ih upozna s određenim običajima i pravilima ponašanja te zajednice, te da

prenese vještine i znanja dotad stečena u zajednici idućim generacijama. Problem sa

reformama u školstvu je upravo činjenica što se one, kao i sve drugo, odvijaju unutar

postojećeg društvenog uređenja koje se ne dovodi u pitanje. Reforme u školstvu se svode na

što vjernije preslikavanje lošeg društvenog uređenja na područje obrazovanja, a djeci se

prenosi poruka da je ono u biti dobro, da se ne može puno popraviti, te da im je jedina

mogućnost za ostvarenje kvalitetnog života što uspješnije probijanje kroz sustav, prvo

obrazovni,a zatim privredni.

 U novije vrijeme počelo se sve više inzistirati na dječjoj kreativnosti, na iskazivanju

individualnih interesa,umjetničkih, znanstvenih i drugih sklonosti, ali i na toleranciji i

razumijevanju tih različitosti među ljudima, na promicanju jednakih šansi u obrazovanju te na

podučavanju o pravima čovjeka. Također se poklanja sve veća pažnja osposobljavanju

nastavnika za nove metode podučavanja, koje se uglavnom odnose na posvećivanje svakom

djetetu posebno, uočavanje glavnih djetetovih interesa te pomoć pri usmjeravanju djeteta ka

određenim zanimanjima. Takav pristup čini se sasvim ispravnim, no možemo se upitati ne

radi li se ipak o pretjeranom nametanju stavova većine u društvu najmlađim članovima

društva? Naime, čak i kad bismo pretpostavili da možemo stvoriti savršen sustav obrazovanja

u teoriji, u praksi na njega utječu razni čimbenici, ponajprije ličnost svakog pojedinog

nastavnika i učenika, te nastavnikova objektivnost pri ocjenjivanju rada učenika. Može li itko

uopće procijeniti vrijednost nečijeg likovnog djela ili ocijeniti nečije tjelesne sposobnosti?

Takvo ocjenjivanje je stalna praksa u današnjem obrazovnom sustavu, a već su mnoga

istraživanja pokazala da ono nije pravedno i da nema nužno veze sa stvarnim djetetovim

sposobnostima. Djeci se tako nameće utrka za ocjenama umjesto želje za znanjem, što je u

svakom slučaju dobra priprema za svijet odraslih, koji je utrka za novcem i moći. No da li je

takav svijet najbolji koje može postojati? A. S. Neill je smatrao da nije, a njegova mala škola,

koju su mnogi nazivali „usamljenim otokom“ unutar društva nije pripremala djecu na utrku za

društvenim ugledom i novcem već na sreću i zadovoljstvo sobom i životom.

 

1

Tema našeg seminarskoga rada jest škola bez razreda, no kao primjer iste poslužila nam je škola

Summerhill, nekonvencionalna škola Alexandera

Sutherlanda Neilla, u kojoj djeca imaju potpuno drugačija prava i odgovornosti i u kojoj im se

dopušta da samostalno stvaraju jedan drugačiji pogled na svijet. Summerhill je primjer koji,

iako jedinstven unutar postojećeg obrazovnog i društvenog sistema, pokazuje da je drugačije

obrazovanje i drugačiji način života moguć. Standardno obrazovanje koje se s manjim

međusobnim razlikama danas provodi u gotovo cijelom svijetu ima ogromne nedostatke, u

znanstvenom i odgojnom smislu. U ovom radu cilj nam je osvrnuti se na sljedeće: doznati je li

i u kolikoj mjeri škola Summerhill imala zapravo pozitivne efekte na svoje polaznike, iako je

primila brojne negativne kritike, te više puta bila pod istragom državne inspekcije. Jasno je da

ona ne može sama po sebi promijeniti cjelokupni način razmišljanja i života zapadne

civilizacije. Ipak, ona može biti jedan od pokazatelja smjera u kojem bismo trebali krenuti i

zato je od velike važnosti u ovome radu istaknuti Neilla kao osobu koja je okrenula novi list u

pedagoškoj praksi usmjeravajući se na djetetovu osobnost, poštujući njegovo pravo na

slobodu i samooblikovanje, na zadovoljenje vlastitih potreba i to pretpostavkama odgoja, a ne

manipulacije.

SOCIOLOŠKE TEORIJE OBRAZOVANJA  Različite sociološke interpretacije institucionaliziranog obrazovanja također su odraz

različitih teorija o društvu u cjelini. Tako funkcionalisti škole smatraju osnovnim

instrumentom za usađivanje društveno prihvaćenih normi i pravila koja su djeci potrebna za

kasniji život u zajednici. Tom stajalištu su bliski i liberalni teoretičari, koji naglasak stavljaju

na činjenicu da sva djeca trebaju imati jednake šanse za obrazovanje, a budući uspjeh svakog

djeteta ovisi o njegovim vlastitim sposobnostima. Iz toga proizlazi da oni smatraju da je

uspjeh u institucionaliziranom školovanju osnova za kasniju pravednu raspodjelu uloga u

društvu. Marksisti pak smatraju da u društvu podijeljenom na klase ne postoji stvarna

jednakost obrazovnih mogućnosti, da obrazovanje služi isključivo za reprodukciju poslušne

radne snage za daljnju eksploataciju te za reprodukciju ideologije vladajuće klase - dakle za

2

proizvodnju radnika od kojih se skriva prava priroda njihove eksploatacije i koji su motivirani

vanjskim nagradama umjesto zadovoljstvom u radu. Bowles i Gintis su istraživanjima

obrazovanja ustanovili da u kapitalističkim sustavima najviše uspjeha u školovanju nemaju

najinteligentniji i najsposobniji pojedinci, već su najuspješniji oni najmanje kreativni i

originalni koji su sposobni pokoriti se autoritetima i koji su porijklom iz viših društvenih

slojeva. Ovakvi rezultati u svakom slučaju ne podupiru funkcionalističku teoriju o

obrazovanju kao temelju za kasniju pravednu podjelu uloga pojedinca u društvu. Međutim, u

praksi se i zemljama sa socijalističkim društvenim uređenjem pokazalo da u obrazovnom

sistemu ne napreduju najlakše najsposobniji, već djeca povlaštenih građana. Kapitalističkom i

socijalističkom dručtvenom sustavu zajedničko je to da su oba sustavi i da se obrazovna

djelatnost provodi s ciljem ukalupljivanja djece u njega.

Postoje i radikalniji pristupi problemu obrazovanja. Jedan od takvih je onaj Ivana Illicha,

koji smatra da škole kakve smo dosad poznavali treba potpuno ukinuti. On kaže da u školama

djecu uče da brkaju proces i suštinu, da đaka školuju da brka nastavu s učenjem, prelazak u

viši razred s obrazovanjem, diplomu sa stručnošću, a tečno izražavanje sa sposobnošću

kazivanja nečeg novog.( I. Illich: Dole škole, Beogradski izdavačko-grafički zavod, Beograd,

1980., str 7). Drugim riječima, uče ga da umjesto vrijednosti prihvaća usluge ustanova, a

posljedica takvog poustanovljivanja društva je moderno siromaštvo svijeta u kojem je

siromašan onaj tko kao potrošač ne može pratiti sve veću ponudu robe i usluga u potrošačkom

društvu. Umjesto ovog konvencionalnog načina obrazovanja Illich predlaže za obrtnike

„razmjenu vještina“, a za intelektualan rad samostalno okupljanje ljudi sa sličnim interesima u

zajednice koje on naziva „mrežama za učenje“.

 

2. ŠKOLA SUMMERHILL

Sumerhill je moderna škola smještena u Leistonu u Suffolku (60-ak km od Londona).

Utemeljio ju je Alexander Sutherland Neill 1921. godine i bio njezinim ravnateljem do svoje

smrti nakon čega je taj posao preuzela njegova supruga Ena i obavljala ga 12 godina. Danas je

ravnateljica Zoe Readhead, Neillova kćerka. Krenula je kao eksperimentalna škola, no sada je

pokazna škola – pokazuje da sloboda djeluje. Neill je školu zasnovao na uvjerenjima:

3

prilagoditi školu djetetu

pružiti djetetu slobodu da bude što jest

dijete jest dobro, a ne zlo biće

dijete je po naravi mudro i realistično

Djeca dolaze u školu u dobi između 5 i 12 godina i ostaju uglavnom do 16. Obično je

to brojka od oko 35 dječaka i 30 djevojčica. Velik broj učenika je iz stranih zemalja.

Smješteni su u skupinama prema dobi, te žive u odvojenim zgradama, od kojih svaka ima

kućepazitelja. Za učenicima nitko ne posprema i ne pregledava im sobe. Sati nisu obavezni,

raspored postoji samo radi učitelja. Nastava je usklađena s dječjom dobi i njihovim

interesima. No, učenici vole pohađati satove (pr. dječak koji je obolio od hripavca i kojeg su

morali odvojiti plakao je jer taj dan nije mogao slušati predavanja). Metode poučavanja nisu

važne jer ako dijete nešto želi naučiti ono će naučiti na koji god način ga se poučavalo.

Razredni ispiti ne postoje. Svi su ravnopravni (glas učitelja vrijedi isto koliko i glas

šestogodišnjaka).

2. 1. Školske sjednice

Summerhill je samoupravna škola demokratskog oblika. Svi prijedlozi, pritužbe,

eventualna kažnjavanja itd. rješavaju se glasanjem na općim sjednicama subotom na večer.

Svaki član škole (svi učenici i osoblje) ima 1 glas koji isto vrijedi. Ne postoji birokracija; na

svakoj sjednici je drugi predsjednik. Posao tajnika je dobrovoljan. Na početku svakog

tromjesečja bira se predsjednik za samo jednu sjednicu; na kraju svakog zasjedanja- svaki

tjedan bira se novi predsjednik. Tko god ima nekakav prijedlog, žalbu, sugestiju iznese to na

općoj sjednici.

4

Ipak, postoje aspekti škole koje režim samoupravljanja ne obuhvaća- dakle, u praksi je

sloboda ipak ograničena. Primjerice, osoblje se zapošljava bez savjetovanja s djecom, hrana

na meniju je izbor „odraslih“, kao i zdravstvena pravila, protupožarna sigurnost, izbor

udžbenika, namještaja, itd. Samoupravljanje se odnosi na rješavanje stvarnih situacija u

zajedničkim životima, problema s kojima se svakodnevno susreću.

2.2. Samoupravljanje

Summerhill je internatska škola i stoga ima prednost što se tiče samoupravljanja jer

djeca donose vlastite zakone. Dnevne škole se većinom svode na nastavu, dok u internatskim

učenici žive stoga su, osim nastave, obuhvaćeni i drugi aspekti, tipa zlostavljanja, lošeg

ponašanja, itd., da o tome raspravljaju, iznose što im u konkretnim primjerima smeta, što je

ružno. Na taj se način razvija kompromis koji je izuzetno važan u životu.

2.3. Igra i samoregulacija

Summerhillska teorija je da ako se dijete u djetinjstvu naigra, kada se na taj način

ispuni, prionut će na posao i suočiti se sa životom. Odrasli igru ignoriraju, smatra Neill, i

smatraju ju gubljenjem vremena ostavljajući u tradicionalnim školama vrlo malen prostor za

nj, gurajući na taj način dijete u „odraslost“, za koju će „imati vremena“ cijeli život.

2.4. Rad i iskrenost

Neill u svojoj knjizi Škola Summerhill: novi pogled na djetinjstvo, o ovoj temi, kao i o

ostalima progovara kroz primjere, na kojima gradi svoja saznanja i zaključke. Tezu da je rad

djeci dosadan potvrđuje primjerom gradnje ambulante koju su učitelji trebali sagraditi uz

pomoć učenika, no kad su djeca počela zahtijevati plaću i pošto im je to odbijeno, odustali su

od toga te su naposljetku ambulantu sagradili učitelji i posjetioci. Neill ih zbog toga ne smatra

lijenima već smatra da su ona do 18. godine zaokupljena neposrednim interesima i da za njih

budućnost nije nešto o čemu razmišljaju u smislu odgovornosti koja se tamo javlja. 6

5

Djetinjstvo je razigrano doba; svaka zajednica koja zanemaruje tu istinu, ne odgaja djecu

kako valja.

Neill smatra da su lažna pristojnost i izvještačeno ponašanje neiskrenosti koje stvaraju

tradicionalne škole i koje nisu dobre za dijete. Kada se one izgube, a to se čini slobodom (jer

samo u slobodi može rasti na vlastiti, prirodan način – onako kako treba rasti, djeca postaju

zdrava i prirodna koji izražavaju svoje mišljenje bez ikakvih nećkanja. Dijete se rađa kao

iskreno stvorenje, konvencije i očekivanja stvaraju neiskrenost.

2.5. Privatni sati

Privatni sati su svojevrsna terapija, neobavezni razgovori koje je Neill vodio s

učenicima kraj ognjišta sa svrhom da rezriješi neki problem koji je dijete imalo (krađe,

bježanja, itd.). Oni su individualni i nisu redoviti- učenik ih pohađa po potrebi. Najidealnije je

kada dijete samo traži privatne sate kako bi uz pomoć Neilla riješili svoj/e problem/e.

2.6. Seks i koedukacija

Summerhill ima otvoreni stav prema seksualnosti. Smatra da se ona ne smije

potiskivati i da treba otvoreno razgovarati o seksu i da je pogrešno mišljenje da je

masturbacija grijeh. U Summerhill djeca dolaze u ranom djetinjstvu i jako se vežu uz školu i

zbog toga ne žele ugroziti budućnost same škole – a ugrozili bi je da netko od učenica ostane

trudna, smatra Neill. Odnos između spolova je zdrav, nema virenja kroz ključanicu, dječaci ne

špijuniraju djevojke kada se sunčaju u polju niti se djevojke uzbude kada dječaci ljeti rade ili

se igraju samo u kratkim hlačicama. To smatraju normalnim. Koedukacija u smislu

zajedničkog školovanja dječaka i djevojčica zbog gore navedenih viđenja, pogleda,

svjetonazora nije problem.

6

                                                           

2.7. Učitelji i poučavanje

Summerhillski učitelji su maštoviti i kreativni, ali i potiču dječju kreativnost,

neprikosnoveno više cijene dječje emocije od njihova intelektualnog napretka, dopuštaju,

dapače, potiču igru, slobodu i zabavu. Drže do toga da učenici mogu znanje potrebno za

prijemne ispite steći u dvije godine i da je nepotrebno djecu godinama „terorizirati“

obaveznom nastavom, učenjem iz knjiga i napamet. Svoja predavanja moraju učiniti

zanimljivima djeci jer su neobavezna za pohađanje i na taj način privući djecu na nastavu.

Neill smatra da se dobri učitelji rađaju i da ih dobrima ne može učiniti nikakva naobrazba i

posebna obuka. Djeca moraju osjetiti da su oni na njihovoj strani, ne smiju biti autoritet, ni

moralisti, strah i trepet, nego ravni njima. Dobar učitelj mora imati smisao za humor jer je to

djeci zanimljivo i shvaća ga kao znak blagonaklonosti, ali humor u smislu da se učitelj smije

zajedno s djecom, a ne djeci. Učitelju se nije dobro uzrujavati jer to izaziva ruganje i

podsmjeh učenika.

Neill je u svoju školu često primao problematičnu djecu u čijem je odgoju koristio

nekonvencionalne metode kao što su nagrađivanje djeteta kad bi nešto ukralo, dopuštao je

uništavanje školske imovine, dijete godinama uopće nije moralo prisustvovati niti jednom

satu ako to nije htjelo, i tome slične metode. Zbog toga su ga neki stručnjaci kritizirali čak i

kad su one bile uspješne u preodgoju takve djece. Neill sam priznaje svoje neuspjehe s nekom

djecom koja bi u školu dolazila starija i s dosta kompleksa i problema nakupljenih tokom

odrastanja. Iz tog razloga prvenstveno je u školu primao mlađu djecu na koju društvo još nije

imalo prilike nepovoljno utjecati.

7

4. SUMMERHILL ZA I PROTIV

Treba upozoriti i na nedostatke Neillova pristupa, koji je nesumnjivo bio talentirani

odgajatelj. Prije svega ističe se njegov nepromišljen odnos prema obrazovanju. Iako je u

pravu da djecu ne treba siliti znanjem, ne smije se prešutjeti njegova nezainteresiranost za

obrazovne metode kojima bi se djeci znanje ne nametnulo već ponudilo primjereno njihovim

mogućnostima i potrebama. Ne uskraćujući djetetu igru, znanje je moguće ponuditi kao

poželjan izbor ali je za to potreban stalni metodički napor. Prema tome, Neill je pogrešno

procijenio da nije potrebno ništa učiniti da bi dijete shvatilo kada želi nešto naučiti čime je

zapravo zanijekao različitost dječjih obrazovnih mogućnosti i potreba koje zadovoljenje ne

moraju uvijek naći u onome što je već dano, nego se uvjeti njihova zadovoljenja moraju tek

stvoriti.

Godine 1970. u Americi je izašao zbornik priloga o Summerhillu, pod nazivom „Summerhill:

za i protiv“. U deset priloga iz zbornika nalazimo različita mišljenja o Neillovom modelu

obrazovanja.

Max Rafferty jedan je od njegovih žešćih kritičara. On smatra da u ovako

razvijenom i civiliziranom društvu prirodno obrazovanje nema apsolutno nikakvog smisla,

pošto je društvo krajnje izvještačeno. Po Raffertyju je prirodno obrazovanje nestalo s pojavom

pisma. Također, on smatra da je strah neophodan za preživljavanje vrste, te da bi ljudska vrsta

izumrla kad bi se prestala bojati. On kaže da se niti jedno dijete ne želi posvetiti učenju ako

ima mogućnost igrati se ili ljenčariti, te da je stoga djecu potrebno na neki način motivirati za

rad. Motivacija su ocjene, strh od autoriteta, strah od neuspjeha. Ne uzima u obzir to da su u

8

Summerhillu djeca koja nisu imala nikakvih psihičkih problema uglavnom redovito

prisustvovala nastavi, čak su bila tužna ako iz nekog razloga nastavnik ne bi mogao održati

nastavu iz nekog predmeta, a nisu bila motivirana ocjenama. Nadalje, Raferty se pita koji je

smisao prilagođavanja škole djetetu kad mu se život kasnije neće prilagođavati, pritom

zaboravljajući na to da mlade generacije stvaraju svijet budućnosti, te da im slobodno

obrazovanje može pomoći u stvaranju slobodnog svijeta.

Pozitivna kritika Neillove teorije obrazovanja dolazi, između ostalih, od Ericha Fromma. On

je došao do zaključka da Neillova osnovna poruka nije ništa drugo do ljubav prema životu.

Fromm kaže da je suvremeni privredni sustav prilagođen proizvodnji konformista, potrošača

sa standardiziranim ukusima, ljudi kojima se lako može manipulirati. Takvi ljudi su također

tjeskobni, usamljeni, dosadno im je, nemaju uvjerenja i ne raduju se životu. Čovjek koji se ne

raduje životu pristupa svemu, pa i drugim ljudima, kao mrtvim stvarima, privlači ga

materijalno bogatstvo. Jednom riječju, takav čovjek pretpostavlja posjedovanje postojanju.

Fromm kaže da je jedini Neillov cilj taj da odgoji djecu koja vole život, koja će biti aktivni

sudionici a ne pasivni promatrači života, što je upravo ono s čim se kritičari Summerhilla ne

mogu složiti. Oni ne mogu prihvatiti ideju da ljudi trebaju živjeti zbog života samog, a ne

zbog postizanja materijalnog bogatstva i slave.

Fromm je dao kritičku primjedbu u predgovora knjizi, koja se odnosi na to da je Neill malo

previše naglasio značaj seksualnosti, sljedeći Freuda. Kad je Neill prije šezdesetak godina

prakticirao svoju metodu i kasnije napisao knjigu, društveni stav prema seksualnosti je bio

potpuno drugačiji od današnjega. To je u svakodnevnom životu bila tabu tema, o njoj se u

obiteljima, a ni šire, nije smjelo govoriti. Danas je drugačije, ali ništa bolje. Danas je

seksualnost izišla iz ilegale, ali je umjesto slobodne postala raspusna i neodgovorna. Neill je u

ono vrijeme skidajući tabu sa teme seksualnosti time provodio terapeutski efekt prema djeci,

9

što danas više nema značaja.

John Culkin Summerhill smatra sretnim mjestom. Za njega je Summerhill: sveta knjiga

nabijena mudrošću, ljubavlju i svim pribježnim svojstvima ljubavi.

John Culkin ističe da mnoga američka djeca većinu vremena provode pred televizijom, televizija je

najbolji način

pomoću kojeg roditelji ušutkaju svoju djecu. Suvremeni učenici žive u sredini totalnih medija.

On smatra da škole moraju poći od učenika, a ne od nastavnog programa, nastavnika,

administracije, sustava testiranja ili bilo kojeg drugog neučeničkog sastojka obrazovne

sredine. Smatra da su škole za učenike, sve ostalo su samo sredstva za ostvarivanje cilja koja

će biti ili neće biti upotrijebljena u zavisnosti od toga služe li razvoju učenika ili ne. Mudrost

Summerhill odgovara potrebama djeteta elektronskog doba. Ona počinje poštovanjem i

ljubavlju prema djetetu. On odaje priznanje Neilovoj brizi za sveokupni saznajni i osjećajni

razvoj djeteta. Neke od Culkinovih odrednica po kojima bi trebalo poticati djecu da se

razvijaju su: a) smisao o sebi-smatra da je uloga nastavnika pothranjivanje tog delikatnog

procesa uz uklanjanje svih prepreka razvoju i obezbjeđivanju konteksta ljubavi, poštovanja,

kompetentnosti i snage; b) smisao za smisao-učenika treba poticati da unutar sebe otkrivaju

unutarnji smisao za ispravno i pogrešno, istinito i lažno; c) smisao za besmisao - prirodnim

putem.

Ashley Montague smatra da je Summerhill pomogao ljudima da razumiju nekoliko osnovnih

istina: a) neophodnost ljubavi, b) jedina zdrava disciplina je ona nad samim sobom,

samodisciplina, c) sloboda je velika odgovornost, d) dobar nastavnik poučava djecu u ovim

specifičnim istinama, a također ih uči kako da sama sebe uče. Navodi da tradicionalno

obrazovanje većinom osujećuje pojedinčevu jedinstvenost i kreativnost. Škole naziva

tvornicama koje u djecu ubacuju velike količine nabubanih činjenica i zatim se u određenom

10

periodu kroz različite metode, npr. ispit traži od njega da izbacuje te nabubane činjenice.

John Holt voli razgovarati s malom djecom i slušati ih kako govore. Ne smatra da su njihov

pogled na život ili njihova shvaćanja o životu banalna zato što se zasnivaju na malom

iskustvu. On zaključuje da djecu moramo uzimati za ozbiljno i da prema njima postupamo s

poštovanjem, djecu ne treba obasipati novcem kao što čini većina ljudi. Prema njegovu

zaključku djeca u Sumerhillu ozdravljaju i rastu zahvaljujući slobodi, podršci i poštovanju

koje im on ukazuje i upravo te uvjete treba stvoriti i u drugim školama ako želimo da djeca

budu zdrava i napredna.

Bruno Bettelheim navodi da je osnovna Neillova filozofija naivna, rusoovska i drži da se

dijete rađa s urođenom dobrotom. Kada bi zlo društvo, naročito njegovi loši roditelji dopustili

djetetu da prirodno raste bez osjećaja tjeskobe i inhibicija ono bi sasvim sazrelo u 1

najveličanstvenije ljudsko biće.

Što se tiče same psihoanalize Neill je iz nje preuzeo jedino

stav da je potiskivanje loše i da seksualne inhibicije stvaraju neuroze.

Michael Rossman smatra da je Neill u Summerhillu izgradio jednu usko označenu obrazovnu

zajednicu koja je bila organizirana oko oslobađajućeg autoriteta samouprave. Opisuje mnoge

pojave zdravog razvoja ličnosti. Sve one zavise od razvitka jednog alternativnog stila

autoriteta koji se dijeli, on je demokratski i elastičan, a čija se moć primjenjuje putem

primjera, a ne prinude. Prema njemu takav autoritet više ojačava nego što slabi one koji su mu

podvrgnuti.

Sylvia Ashton zamjera Neillu što je za njega alat važniji od knjige, knjige za njega nemaju

vrijednosti. U njegovoj školi učenici ne moraju dolaziti na nastavu i mogu sami odlučiti kada

će naučiti čitati. Ona smatra da čitanje samo po sebi ima svojstvo iscjeljenja, pri tome je

važno da čovjek ne treba samo naučiti čitati već treba i željeti čitati.

11

Paul Goodman je poznat kao jedan od najoštrijih kritičara suvremenog društva. Uživa veliki

ugled među studentima na koje snažno utječe. Objavio je preko dvadeset knjiga i predavao na

sedam američkih univerziteta. On smatra da: a) uzgredno obrazovanje (uzimanje učešća u

tekućim društvenim aktivnostima) treba biti glavni način učenja; b) prema njegovu mišljenju

većinu srednjih škola treba ukinuti, društvene funkcije srednjih škola trebaju preuzeti druge

vrste omladinskih zajednica; c) obuka na koledžima uglavnom treba usmjeravati u pojedine

profesije, a ne mu prethoditi; d) cilj elementarne pedagogije završno sa dvanaestom godinom

trebalo bi biti zaštita i njega slobodnog rasta djeteta s obzirom na to da roditelji i okolina vrše

pritisak na dijete.

Naum Dimitrijević - Knjiga A. Neilla Slobodna djeca Summerhilla doživjela je i pohvale i

kritike. Oni koji je kritiziraju smatraju da on zanemaruje društvo kao jedan od najznačajnijih

činilaca u formiranju mladog čovjeka, u izgradnji i razvijanju školskog sustava, odnosno

škole kao institucije. Za njega je postojeća škola loša, isti su takvi i nastavnici i roditelji i on

izlaz traži u jednoj novoj školi čiji je cilj potpuna sloboda učenika i njihova sreća. Međutim

poput mnogih nezadovoljnika nije u zamjenu za ono što je htio da se sruši ponudio nešto

novo. On odbacuje sve društvene običaje, norme i zakone, cjelokupno društveno ustrojstvo i

kao da vjeruje da će sreća njegovim učenicima biti obezbijeđena samo ako ostanu vjerni

potpunoj slobodi koja vlada u Sumerhillu. Problem je u tome što se oni u daljnjem životu

neće moći tako lako prilagoditi društvenim normama iz koje su otišli, a kojima će se poslije

vratiti. Za njega je alat važniji od knjige, za njega knjige nemaju vrijednosti. On govori o sreći

koja vlada u Sumerhillu i o sretnim učenicima, ali ne objašnjava kakav je to sretan učenik. S

druge strane dobra strana Samerhila je nuđenja mogućnosti da se učitelji i roditelji preispitaju

u svojim postupcima i pokušaju promijeniti ih na bolje.

5. PLODOVI SUMMERHILLA U HRVATSKOJ

12

Dio razgovora o osnivanju škole Summerhill preuzele smo s Interneta, a datum kada je

intervju objavljen je 5. studenog 2009. pa pretpostavljamo da je škola još u osnivanju. Na

pitanja odgovara Dragana Bolješić, predsjednica udruge Slobodna škola koja je osnovana 9.

svibnja 2008. godine u Karlovcu. No, ideja o osnivanju je rođena puno ranije. Inicijatori cijele

priče su Lana Cvitak, profesorica psihologije i Dragana Bolješić Knežević.

Kako je sve počelo, kako je nastala ideja o osnivanju udruge koja bi osnovala prvu

slobodnu demokratsku školu u Hrvatskoj?

„Lana i ja smo srodne duše koje su spoznale patnje učenika u sistemu u kojem i same rade.

Jedna smo drugoj bile podrška i zaključile da bi sistem bilo vrlo teško mijenjati iznutra zbog

predrasuda i frustracija među nastavnicima i učenicima. Počele smo maštati o jednoj

drugačijoj školi. Bacile smo se na proučavanje alternativnog obrazovanja i malo po malo

došle do slobodnih škola. Lana je pročitala članak o Summerhill školi u „Globusu“ i

iznenadila se dosta površnim i negativnim osvrtom na tu legendarnu ustanovu u kojoj se

rodila dječja demokracija. Odmah sam, u jesen 2007. godine, kontaktirala Zoe Readhead

ravnateljicu i vlasnicu škole Summerhill, kćerku legendarnog Alexandra Neilla, koja mi je, na

moje zaprepaštenje, odgovorila i spojila me s Leonardom Turtonom, zaduženim za planiranje

nastave u Summerhill školi, a koji me je pozvao na 1. Evropsku konferenciju demokratskog

obrazovanja (EUDEC) u Leipzigu 2008. Kasnije se u radu oko osnivanju pridružila i

Kosjenka Brajdić, mlada učiteljica iz Zagreba koja je pobornik slobodnih škola i koja je

svojim prijašnjim iskustvom pomogla u osnivanju udruge i također pošla na konferenciju.

Naravno, tu su i ostali članovi koji podržavaju ideju i pridonose svojim kreativnim radom, da

ih sada sve ne nabrajam. Naš je zajednički rad urodio manifestacijom Dani demokratskog

obrazovanja u okviru koje smo hrvatskoj javnosti po prvi put prezentirali ovu ideju i to od

strane ljudi pozvanih da o njoj govore. Imam dojam da je manifestacija kao magnet privukla

13

ljude koji su već i sami promišljali o alternativnom obrazovanju i o slobodnim školama i koji

su se oduševili kad su saznali da postoji udruga koja je pokrenula inicijativu osnivanja takove

škole.“

Kako nastaje ili kako se postaje slobodnom školom?

“Najjednostavnije bi bilo kad bi već postojeća škola odlučila provesti demokratizaciju i

pretvorbu u slobodnu školu, što se usput rečeno dogodilo, primjerice u Kanadi, u Engleskoj i

koliko mi je poznato u Danskoj i Finskoj. Treba ipak biti realan i priznati da su za to male

šanse u nas. No, nikad se ne zna. Možda, kad se prosvjetari bolje upoznaju s demokratskim

obrazovanjem i uvide njegove prednosti… Na kraju krajeva, čuda jesu moguća. Put kojim

ćemo mi pak morati krenuti jest standardni. Dakle, prvo se mora riješiti zakonsko -

administrativna procedura.“

Udruga Slobodna škola, u suradnji s Pučkim otvorenim učilištem u Samoboru i u Zagrebu

prikazala je projekciju filma Summerhill. BBC-jev film Summerhill je igrani obiteljski film

snimljen prema istinitom događaju. Najava filma bila je sljedeća: Summerhill je

demokratska/slobodna škola koju je prije 88 godina osnovao škotski pedagog A.S. Neill koji

je vjerovao da djeca najviše napreduju kada im je dopušteno upravljati vlastitom sudbinom.

Ova škola je jedinstvena i prepoznata je kao najnaprednija škola u Velikoj Britaniji jer slijedi

državni plan i program, ali svoje učenike uči i kako živjeti, učiti i raditi u zajednici te kako

rješavati konflikte i preuzeti odgovornost za svoje postupke. Učenici i profesori zajedničkim

snagama vode školu koja, iako se naziva 'školom gdje sve prolazi', ima oko 200 pravila koji

demokratskim glasovanjem donose učenici i nastavnici. U slučaju kršenja pravila sankcije

vrijede kako za učenike tako i za profesore i svo osoblje škole. 1999. godine državna

inspekcija zaprijetila je zatvaranjem škole zbog 'prevelike slobode' koju daje svojim

učenicima. Učenici, roditelji i nastavno osoblje sakupili su 120,000 funti kako bi odveli

14

državu na sud i u toj su bitci pobijedili. Film je bio nominiran za BAFTA-inu Children's 14

Award u kategoriji za najbolju dramu, a osvojio je nagradu za najbolji scenarij.

6. ZAKLJUČAK

Ideja slobodne škole, koju je utemeljio A.S. Neill može nam se danas, u svijetu kojem

se mnoge krive vrijednosti stavljaju u prvi plan, činiti neodrživom, ali moramo se zapitati je li

ipak problem u našoj percepciji, i tako teškom prihvaćanju novih ideja, a koje bi ipak išle u

našu korist. Je li možda škola Summerhill zapravo napredna u mnogim pogledima, a nazadni

su samo naši naučeni, naviknuti i ustaljeni tradicionalni pogledi na svijet, u ovom slučaju, na

obrazovni sustav. Mišljenja smo da je A.S.Neill zaista volio djecu, a ljubav prema njima bila

mu je upravo poticaj da djecu održi onakvima kakva jesu, slobodna, istinska dobra i

neiskvarena. Smatramo da smo kroz rad i istraživanje o školi Summerhill uspjeli ostvariti

ciljeve koje smo si zadali u samom početku, a to je doživjeti školu Summerhill u potpuno

pozitivnom svjetlu, bez obzira na njene brojne negativne kritike. Velik broj roditelja, isto tako

i učitelja, svojoj djeci želi sve najbolje, ali ih ipak šaljemo u konvencionalne škole, pune

zahtjeva, stresa, obaveza i pritiska da moraju zadovoljiti, točnije biti uspješni u baš svakom

predmetu. Smatramo da je Neillova ideja bila zapravo plemenita, jer je on ipak na neki način

htio zaustaviti razvoj nezadovoljne, čangrizave ljudske rase pune zavisti i mržnje, a to je

pokušao svojim tzv. slobodnim odgojem djece, na kojima konačno svijet i ostaje, a koja će

biti slobodni i zadovoljni odrasli ljudi.

A.S.Neill je svoje ideje znao izvrsno pretočiti na papir i njegova knjiga ima moć uvjeriti

čitatelja da je zaista ono što on predlaže najbolje i najuspješnije za dijete. No, opet kada

kasnije promišljamo o pročitanome, neki nam aspekti nisu u potpunosti prihvatljivi i

smatramo da je sloboda dovoljna do nekog stupnja, razine i onda je djeci potreban okvir koji

ih odgaja, uvjetno rečeno, iako to krši temeljna Neillova načela.

15

Na kraju, Neil je kao vrstan pedagog svojim promišljanjima i kroz postupke s djecom

pokazao kako odgoj i podučavanje ne moraju uvijek biti striktni i strogi kao što je slučaj s

većinom sustava konvencionalnih škola. Stoga, jednog dana kada postanemo profesori, kako

nismo u mogućnosti promijeniti kurikulum i ne treba ga mijenjati, ali poboljšati svakako da,

trebali bismo se barem osvrnuti na Neillove savjete i njima poboljšati vlastiti odnos s

učenicima.

7. SAŽETAK

Tema ovoga rada je Summerhill, nekonvencionalna škola Alexandera Sutherlanda

Neilla, u kojoj djeca imaju potpuno drugačija prava i odgovornosti i u kojoj im se dopušta da

samostalno stvaraju jedan drugačiji pogled na svijet. U radu se govori o obilježjima

Summerhill škole, točnije na kojim uvjerenjima ta najprogresivnija škola u svijetu

funkcionira: prilagoditi školu djetetu; pružiti djetetu slobodu da bude što jest; dijete jest

dobro, a ne zlo biće; dijete je po naravi mudro i realistično. U Summerhillu metode

poučavanja nisu važne jer ako dijete nešto želi naučiti ono će naučiti na koji god način ga se

poučavalo. Summerhillska teorija je da ako se dijete u djetinjstvu naigra, kada se na taj način

ispuni, prionut će na posao i suočiti se sa životom. Odrasli igru ignoriraju, smatra Neill, i

smatraju ju gubljenjem vremena ostavljajući u tradicionalnim školama vrlo malen prostor za

nj, gurajući na taj način dijete u „odraslost“, za koju će „imati vremena“ cijeli život. U radu

se govori i o utjecajima na Summerhill školu, točnije na njezina osnivača A.S. Neilla.

Oslanjajući se u početku na Freudovu psihoanalizu, a zatim na nauk Wilhelma Reicha, te

ponajviše na vlastito pedagoško iskustvo, Neill je izgradio originalan i za filozofiju odgoja

nezaobilazan pristup odgoju. Ipak, u njemu je moguće prepoznati ponešto Rousseauovog ili

više Freudovog utjecaja, ali Summerhill nije bio samo maštovita vizija već i odgojna utopija

koja je postajala stvarnost. Međutim, nisu svi na školu Summerhill gledali Neillovim očima. U

16

vezi s tim u Americi je 1970. izašao zbornik priloga o Summerhillu, pod nazivom

„Summerhill: za i protiv“ u kojem u deset priloga nalazimo različita mišljenja o Neillovom

modelu obrazovanja (primjerice Max Rafferty, Louise Bates Ames). Ideja slobodne škole

imala je utjecaja i odjeka u Hrvatskoj. U radu se spominje udruga Slobodna škola koja je

osnovana 9. svibnja 2008. godine u Karlovcu, a glavni inicijatori su dvije profesorice Lana

Cvitak i Dragana Bolješić Knežević.

8. POPIS LITERATURE

Neill, A.S. (1999) Škola Summerhill: novi pogled na djetinjstvo (priredio Albert Lamb),

Zagreb: Sara 93

Petrović, D. (1982) Samerhil za i protiv, Beograd: Prosveta

Illich, I. (1980) Dole škole, Beograd: Beogradski izdavačko grafički zavod

- internet:

Bunjac, B. (2005) Škola Summerhill [online] Dostupno s

http://portal.podrum.hr/2005/07/02/skola-summerhill [1. travnja 2010]

http://www.zarez.hr/155/z_info.htm [1. travnja 2010]

http://drumtidam.info/Vijesti/Sve-u-svemu/Slobodna-skola-Summerhill-u-Hrvatskoj.html [1.

travnja 2010]

http://mindpositive.bloger.hr/post/nema-problematicne-djece-ima-samo-problematicnih-

roditelja-slobodna-djeca-summerhilla-as-neill/1678557.aspx [1. travnja 2010]

http://infoz.ffzg.hr/afric/MetodeII/Arhiva04_05/BedekovicValentina.htm [1. travnja 2010]

17