Karen Armstrong

U PRILOG BOGU

Biblioteka KULTURA I CIVILIZACIJA

Izdaje Naklada LJEVAK d.o.o.

Direktorica PETRA LJEVAK

Urednik KRISTIJAN VUJII

KAREN ARMSTRONG

U PRILOG BOGU

TO RELIGIJA ZAPRAVO ZNAI

Preveo s engleskoga MARKO GREGORI

Zagreb, kolovoz 2012.

Karen Armstrong THE CASE FOR GOD

What Religion Really Means

Copyright Karen Armstrong 2009

Karen Armstrong has asserted her right under Copyright, Designs and Patents Act 1988 to be identified as the author of this work.

First published in Great Britain in 2009 by The Bodley Head, Random House, London, UK.

za hrvatsko izdanje Naklada Ljevak d.o.o. 2012.

ISBN 978-953-303-506-2

CIP zapis dostupan je u raunalnom katalogu Nacionalne i sveuiline knjinice u Zagrebu pod brojem 811343

Za Joan Brown Campbell

Sadraj

Uvod 9

PRVI DIO

Nepoznati Bog (Od 30 000. pr. Kr. do 1500. po. Kr.)

1. Homo religiosus 21 2. Bog 43 3. Razum 63 4. Vjera 89 5. utnja 113 6. Vjera i razum 137

DRUGI DIO

Moderni Bog (Od 1500. po. Kr. do danas)

7. Znanost i religija 167 8. Znanstvena religija 195 9. Prosvjetiteljstvo 213

10. Ateizam 237 11. Neznanje 263 12. Smrt Boga? 289

Epilog 317

Zahvale 329

Biljeke 331 Glosar 359 Izabrana bibliografija 371 Kazalo 391

Uvod

Danas kudikamo previe govorimo o Bogu, a ono to kaemo esto je povrno. U naem demokratskom drutvu smatramo da bi pojam Boga trebao biti jednostavan, da bi religija trebala biti lako dostupna svima. Ona vaa knjiga jako je teka! znali bi mi predbacivati itatelji, maui glavom kao da me blago kore. Naravno da je teka! poelim odgovoriti. O Bogu je. Ali mnoge to zbunjuje. Uostalom, svi misle da znaju to je Bog: najvie bie, boanska osoba koja je stvorila svijet i sve na svijetu. Izgledaju zbunjeno kad istaknete da nije tono nazvati Boga najviim biem zato to Bog uope nije neko bie, te da zapravo ne razumijemo to elimo rei kad kaemo da je Bog dobar, mudar ili razuman. Vjer-nici u naelu prihvaaju da je Bog posve transcendentan, ali ponekad kao da smatraju da tono znaju tko je on i to misli, voli i oekuje. elimo ukrotiti i pripitomiti Boju drugost. Redovito traimo od Boga da bla-goslovi nau naciju, poivi nau kraljicu, izlijei nau bolest ili nam udije-li sunan dan za izlet. Podsjeamo Boga da je stvorio svijet i da smo mi bijedni grjenici, kao da bi Bog to mogao zaboraviti. Politiari se pozivaju na Boga da opravdaju svoju politiku, uitelji ga koriste da odre red u uionici, a teroristi ine zvjerstva u Boje ime. Molimo Boga da pomogne naoj strani na izborima ili u ratu, iako se zna da su nai suparnici tako-er Boja djeca koju on voli i pazi.

Ljudi su takoer skloni smatrati kako se o Bogu uvijek mislilo posve isto kao i danas, iako ivimo u krajnje preobraenu svijetu i imamo posve drukiji pogled na svijet. Ali unato naoj vrhunskoj znanosti i tehnologi-ji, nae religiozno miljenje ponekad je zauujue nerazvijeno, ak primi-tivno. Dananji Bog po nekim osobinama slii boanstvima drevnih doba, onoj teologiji koja je jednoglasno odbaena ili radikalno preudeena zato to se ustanovilo da je neprikladna. Mnogi ljudi predmodernog svijeta znali su da je uistinu vrlo teko govoriti o Bogu.

Naravno, teologija je vrlo brbljava disciplina. Ljudi su ispisali bezbroj svezaka i unedogled raspredali o Bogu. Ali neki od najveih idovskih,

kranskih i islamskih teologa jasno su ukazali na to da su ta uenja, iako je vano rijeima uobliiti nae predodbe o onom boanskom, plod ovjeka, i stoga nuno neadekvatna. Smiljali su duhovne vjebe koje su namjerno potkopavale uobiajene naine miljenja i govorenja kako bi vjernicima pomogli shvatiti da rijei koje koristimo za opisivanje zemalj-skih stvari uope nisu prikladne za Boga. Tvrdili su da on nije dobar, boanski, moan ni razuman ni na koji nama pojmljiv nain. Smatrali su da ne moemo rei ak ni da Bog postoji, jer je na pojam postojanja previe ogranien. Neki su mudraci radije govorili da je Bog Nita, zato to Bog nije jedno od bia. Sigurno je da se sveti spisi nisu mogli itati doslovno, kao da govore o boanskim injenicama. Tim bi teolozima neka dananja uvjerenja o Bogu izgledala kao idolopoklonstvo.

Nije to bio stav samo nekolicine radikalnih teologa. Simbolizam je prirodnije leao ljudima predmodernog svijeta nego nama. Na primjer, u srednjovjekovnoj Europi krane se uilo da gledaju na misu kao na sim-boliki prikaz Isusova ivota, smrti i uskrsnua. To to nisu razumjeli latinski jaalo je mistini dojam. Velik dio mise sveenik je recitirao prigu-enim glasom, pa bi sveana tiina i liturgijska drama, zajedno s glazbom i obrednim kretnjama, odvodila vjernike u duevni prostor odvojen od svakidanjeg ivota. Danas mnogi mogu nabaviti primjerak Biblije ili Kurana i dovoljno su pismeni da ih mogu itati, ali u prolosti veina je ljudi imala posve drukiji odnos prema svetim spisima. Sluali su kako se ovi itaju u odlomcima, esto na stranom jeziku i uvijek u povienu litur-gijskom kontekstu. Propovjednici su im objanjavali da ne smiju shvaati te spise posve doslovno, nego su preporuivali figurativna tumaenja. U misterijima, predstavama koje su se odravale svake godine na Tijelovo, srednjovjekovni su ljudi slobodno mijenjali biblijske prie, dodavali nove likove i prenosili ih u suvremeni okoli. Te prie nisu bile povijesne u naem smislu jer su bile vie od povijesti.

U veini predmodernih kultura postojala su dva priznata naina razmi-ljanja, govorenja i stjecanja znanja. Grci su ih zvali mythos i logos.1 Oba su bila neophodna, nijedan se nije smatrao nadmonim drugome. Oni se nisu sukobljavali, nego nadopunjavali. Svaki je imao vlastito podruje djelovanja, a smatralo se neuputnim mijeati ih. Logos (razum) bio je praktino miljenje koje je omoguavalo ljudima da uspjeno djeluju u svijetu. Zato je morao precizno odgovarati vanjskoj stvarnosti. Ljudima je

oduvijek trebao logos da izrade dobro oruje, ustroje drutvo ili planiraju putovanje. Logos je gledao naprijed, stalno vrebajui nove naine da zavla-da okoliem, pobolja stare uvide ili izmisli neto novo. Logos je bio neop-hodan za preivljavanje nae vrste. Ali imao je svoja ogranienja: nije mogao ublaiti ljudsku patnju niti pronai konano znaenje ivotnih borbi. U tu su svrhu ljudi pribjegavali mitu.

Danas ivimo u drutvu znanstvenog logosa, a mit je doao na zao glas. U pukom govoru, mit je neto to nije istinito. Ali u prolosti, mit nije bio fantazija za ugaanje vlastitim hirovima. Naprotiv, kao i logos, on je pomagao ljudima da stvaralaki ive u naemu zbrkanom svijetu, iako na drugi nain.2 Mitovi su priali prie o bogovima, ali zapravo su se usredo-toivali na nedohvatljive, zagonetne i tragine aspekte ljudske situacije to lee izvan dosega logosa. Mit je opisan kao primitivni oblik psihologije. Kad su mitovi opisivali junake kako se probijaju kroz labirinte, sputaju u podzemni svijet ili bore protiv udovita, njih se nije prvenstveno shvaa-lo kao istinite prie. Cilj mitova bio je pomoi ljudima da se nose s mra-nim podrujima psihe, teko pristupanima, ali koja duboko utjeu na nae miljenje i ponaanje.3 Ljudi su morali ui u labirint vlastita uma i boriti se sa svojim zlodusima. Kad su Freud i Jung poeli svoju znanstvenu potragu za duom, nagonski su se okrenuli tim drevnim mitovima. Mit nikada nije bio zamiljen kao toan opis nekog povijesnog dogaaja, nego je bio neto to se u nekom smislu jednom dogodilo, ali se takoer dogaa cijelo vrijeme.

Ali mit ne bi bio djelotvoran da su ljudi samo vjerovali u njega. U osnovi, mit je bio program za djelovanje. Mogao vas je dovesti do toga da zauzmete ispravan duhovni ili psiholoki stav, ali na vama je bilo da poduzmete sljedei korak i mitsku istinu pretvorite u stvarnost u vlasti-tom ivotu. Vrijednost i istina bilo kojeg mita mogle su se ocijeniti jedino tako da se djeluje na temelju njega. Na primjer, mit o junaku, koji ima isti oblik u gotovo svim kulturnim predajama, uio je ljude kako da otkriju vlastite junake mogunosti.4 Poslije su prie o povijesnim linostima kao to su Buddha, Isus i Muhamed osmiljene u skladu s tim uzorom kako bi ih njihovi sljedbenici oponaali na isti nain. Kad bi se primijenio u stvar-nosti, mit nam je znao prenijeti neke duboke istine o naoj ljudskosti. Pokazivao nam je kako ivjeti bogatije i punije, kako se nositi s naom smrtnou te kako stvaralaki podnositi patnju koja snalazi svakog ovje-

ka. Ali ako ga ne bismo znali primijeniti na nae stanje, mit bi ostao apstraktan i nevjerojatan. Od davnih vremena, ljudi su oivljavali svoje mitove u stiliziranim sveanostima koje su estetski djelovale na sudionike, te su ih kao svako umjetniko djelo uvodile u dublju dimenziju postoja-nja. Mit i obred zato su bili nerazdvojni, u tolikoj mjeri da se u akadem-skim krugovima esto potee pitanje to je nastalo prvo: mitska pria ili obredi vezani uz nju.5 Bez obreda, mitovi nisu imali smisla i ostali bi jednako nepronini kao notni zapis, koji je veini ljudi nerazumljiv dok se ne odsvira na instrumentima.

Dakle, religija nije bila prvenstveno neto to su ljudi mislili, nego neto to su radili. Religiozna istina stjecala se praktinim djelovanjem. Nema smisla uvjeravati sebe da ete znati voziti automobil ako ste samo proitali prirunik i prouili prometna pravila. Ne moete nauiti plesati, slikati ni kuhati ako itate knjige i recepte. Pravila neke igre na ploi zvue nejasno, nepotrebno komplicirano i dosadno sve dok ne ponete igrati, a onda se sve posloi. Postoje neke stvari koje se mogu nauiti samo kroz stalnu i predanu praksu, ali ako ne odustanete, ustanovit ete da ste posti-gli neto to se isprva inilo nemogue. Umjesto da potonete na dno bazena, vi plutate. Nauite skakati vie i skladnije nego to ste mislili da ovjek moe, ili pjevati nezemaljski lijepo. Ne razumijete uvijek kako ostvarujete ta postignua, zato to vam um usmjerava tijelo na nain koji zaobilazi svjesno, logino odluivanje. Ali nekako nauite premaiti svoje poetne mogunosti. Neke od tih djelatnosti donose neopisivu radost. Glazbenica se moe izgubiti u svojoj glazbi, plesa se vie ne moe odvoji-ti od plesa, a skija se osjea posve sjedinjen sa samim sobom i s vanjskim svijetom dok juri niz padinu. To je zadovoljstvo dublje od pukog dobrog osjeaja. To je ono to su Grci zvali ekstasis, iskorak iz norme.

Religija je praktina disciplina koja nas pouava kako otkriti nove spo-sobnosti uma i srca. To e biti jedna od glavnih tema ove knjige. Besmi-sleno je nadmeno vagati religijska uenja u nastojanju da se prosudi njiho-va istinitost ili lanost prije nego to se upustite u religiozni nain ivota. Otkrit ete istinu - ili neistinu - tih uenja jedino ako ih prevedete u obredno ili etiko djelovanje. Poput svake vjetine, religija trai upornost, marljivost i stegu. Nekima e ii bolje nego drugima, neki e biti straho-vito loi, a drugi nee uope shvatiti u emu je stvar. Ali oni koji se ne prihvate posla nee stii nikamo. Religioznim je ljudima teko objasniti

kako funkcioniraju njihovi obredi i prakse, kao to klizaica moda nije posve svjesna fizikalnih zakona koji joj omoguuju da na tankoj otrici klizi po ledu.

Rani daoisti gledali su na religiju kao na grif ili vjetinu koja se stjee stalnom vjebom. Zhuangzi (oko 370. - 311. pr. Kr), jedna od najvanijih figura u duhovnoj povijesti Kine, objasnio je da nema smisla pokuavati logiki analizirati religiozna uenja. On navodi tesara Biana: Dok radim na kotau, ako udaram preslabo, koliko god to bilo ugodno, neu dobiti dobar kota. Ako udaram svom snagom, umaram se i stvar ne ide! Dakle, ni preslabo, ni previe ustro. Uhvatim u ruku i drim u srcu. Ne mogu to izraziti rijeima, ali to je neto to znam.6 Neki grbavac koji je u umi ljepljivim tapom hvatao cvrke nikad nije promaio nijednoga. Tako je usavrio mo koncentracije da bi se izgubio u svojem zadatku, pa se inilo da mu se ruke pokreu same. Nije imao pojma kako to radi, znao je samo da je stekao vjetinu nakon mnogo mjeseci vjebe. To zaboravljanje samo-ga sebe, objasnio je Zhuangzi, jest ekstasis koji vam omoguava da isko-raite iz prizme jastva i iskusite sveto.7

Ljudi koji su stekli tu vjetinu otkrili su transcendentnu dimenziju ivota koja nije puka vanjska stvarnost oko nas, nego je jednaka najdub-ljoj razini njihova bia. Ta stvarnost, koju nazivaju Bog, Dao, Brah-man ili nirvana, za ovjeka je oduvijek ivotna injenica. Ali ona se nije mogla objasniti pomou logosa. Ta nepreciznost nije bila neto razoara-vajue, kao to bi moderni zapadnjak mogao pomisliti, nego je sa sobom nosila ekstasis koji je izdizao vjebenike izvan preuskih granica jastva. Nae znanje, okrenuto znanosti, eli ovladati stvarnou, objasniti je i staviti je pod nadzor razuma, ali i uitak u nespoznatljivome oduvijek je spadao u ljudsko iskustvo. ak i danas pjesnici, filozofi, matematiari i znanstveni-ci otkrivaju da razmatranje nerjeivoga moe biti izvor radosti, divljenja i zadovoljstva.

Jedna od posebnih osobina ljudskog uma jest njegova sposobnost posjedovanja ideja i iskustava to premauju nae pojmovno shvaanje. Stalno tjeramo svoje misli do krajnosti, te na um kao da prirodno dolazi do shvaanja transcendencije. Glazba je oduvijek nerazdvojna od religio-znog izraavanja jer glazba, kao i ono najbolje u religiji, obiljeava grani-ce razuma.8 Budui da je teritorij definiran svojim granicama, slijedi da glazba mora biti definitivno razumska. To je najtjelesnija umjetnost:

stvara se dahom, glasom, konjskim dlakama, oklopima, crijevima i koa-ma, te postie rezonanciju u naem tijelu na razinama koje su dublje od volje ili svijesti.9 Ali ona je takoer jako cerebralna, i trai ravnoteu izmeu zamrenih energija i odnosa izmeu oblika, te je blisko vezana uz matematiku. Ipak, ta intenzivno razumska djelatnost prelazi u transcen-denciju. Glazba ide onkraj dosega rijei - u njoj se ne radi ni o emu. Neki Beethovenov kasni kvartet ne predstavlja tugu, ali je potie i kod sluatelja i kod glazbenika. Pa ipak, to nipoto nije alostan doivljaj. Poput trage-dije, donosi veliko zadovoljstvo i uvid. ini se da proivljavamo tugu izravno na nain koji premauje jastvo, budui da to nije moja tuga nego alost sama po sebi. U glazbi, dakle, subjektivno i objektivno postaju jedno. Jezik ima granice koje ne moemo prijei. Kad kritiki sluamo svoje mucave pokuaje da se izrazimo, postajemo svjesni neke neizrecive drugosti. Upravo injenica da jezik ima granice, objanjava britanski kritiar George Steiner, dokazuje da u tkanju svijeta postoji neto tran-scendentno. Upravo zato to ne moemo dalje, zato to nas govor tako udesno izdaje, mi doivljavamo sigurnost da neko boansko znaenje premauje i obuhvaa nae.10 Svakog dana, glazba nas suoava s jednom vrstom znaenja koja prkosi logikoj analizi i empirijskim dokazima. Ona je prepuna znaenja koja se ne mogu prevesti u logike strukture ili usme-no izraavanje.11 Zato sva umjetnost neprestano tei stanju glazbe; zato tome tei teologija u svojem najboljem izdanju.

Dananjem skeptiku bit e nemogue prihvatiti Steinerov zakljuak da ono to lei onkraj ljudske rijei govori rjeito o Bogu.12 Ali moda je to zato to imamo previe ogranienu predodbu o Bogu. Nismo vjebali, pa smo izgubili grif za religiju. U 16. i 17. stoljeu, razdoblju koje povje-sniari nazivaju ranim novim vijekom, zapadnjaci su poeli razvijati posve novu vrstu civilizacije, kojom upravlja znanstvena racionalnost i koja se gospodarski zasniva na tehnologiji i ulaganju kapitala. Logos je ostvarivao tako spektakularne rezultate te je mit izbio na zao glas, a znanstvena se metoda smatrala jedinim pouzdanim nainom da se doe do istine. To je religiju inilo tekom, ako ne i posve nemoguom. Kako su teolozi poeli prihvaati kriterije znanosti, podvrgavi se nainu razmiljanja koji im je bio stran, mythoi kranstva tumaili su se kao neto to se moe empirij-ski, racionalno i povijesno provjeriti. Filozofi i znanstvenici vie nisu vidjeli svrhu obreda, a religijsko znanje postalo je teoretsko a ne praktino.

Izgubili smo vjetinu tumaenja starih pria o bogovima koji hodaju zemljom, o mrtvacima koji izlaze iz grobova, o morima koja se udesno otvaraju. Pojmove kao to su vjera, otkrivenje, mit, tajna i dogma poeli smo shvaati na nain koji bi jako iznenadio nae pretke. Pogotovo se promijenilo znaenje rijei vjerovanje, pa je lakovjerno prihvaanje ue-nja odreene vjeroispovijesti postalo preduvjet za vjeru, do te mjere da danas esto govorimo o religioznim ljudima kao vjernicima, kao da je prihvaanje ortodoksne dogme po vjeri njihova najvanija djelatnost.

To racionalizirano tumaenje religije dovelo je do dvije karakteristino moderne pojave: fundamentalizma i ateizma. One su povezane. Obram-bena pobonost koja se popularno zove fundamentalizmom izbila je u 20. stoljeu u gotovo svakoj velikoj religiji.13 U elji da stvore posve racional-nu, znanstvenu vjeru koja je ukinula mit u korist logosa, kranski funda-mentalisti tumae Sveto pismo na doslovan nain koji nema presedana u cijeloj povijesti religije. U Sjedinjenim Dravama protestantski fundamen-talisti stvorili su ideologiju poznatu kao znanstveni kreacionizam, koja biblijske mitove smatra znanstveno tonima. Oni prosvjeduju protiv poduke evolucije u dravnim kolama zato to evolucija proturjei prii o stvaranju u prvom poglavlju Postanka.

Povijesno gledano, ateizam nije gotovo nikad nijekao sveto kao takvo, nego je gotovo uvijek odbacivao odreenu predodbu o boanskome. U ranoj fazi njihove povijesti, i krane i muslimane njihovi su poganski suvremenici nazivali ateistima, ne zato to bi oni nijekali stvarnost Boga nego zato to je njihov pojam boanstva bio toliko drukiji da se inio svetogrdnim. Ateizam je zato parazitski ovisan o onoj vrsti teizma koju eli ukloniti, pa postaje njezin odraz u zrcalu. Klasini zapadnjaki ateizam razradili su u 19. stoljeu i poetkom 20. stoljea Feuerbach, Marx, Nietzsche i Freud, ija je ideologija u osnovi bila posljedica i odgovor na teoloko vienje Boga koje se u moderno doba razvilo u Europi i Sjedinje-nim Dravama. Noviji ateizam koji zastupaju Richard Dawkins, Christo-pher Hitchens i Sam Harris znatno je drukiji, jer je iskljuivo usmjeren na Boga kojeg su osmislili razni fundamentalizmi, a sva trojica tvrde da fundamentalizam ini jezgru i bit svekolike religije. To oslabljuje njihovu kritiku, zato to je fundamentalizam zapravo prkosno neortodoksan oblik vjere koji esto krivo oslikava tradiciju koju eli braniti. Ali novi ateisti privlae iroku itateljsku publiku, ne samo u svjetovnoj Europi nego ak

i u Sjedinjenim Dravama, gdje je religioznost vie uvrijeena. Popularnost njihovih knjiga pokazuje da mnoge ljude zbunjuje, pa ak i ljuti, slika o Bogu koju su naslijedili.

teta je to se Dawkins, Hitchens i Harris izraavaju tako neumjereno, jer su neke od njihovih kritika osnovane. Istina je da su religiozni ljudi poinili strahote i zloine, a fundamentalistika teologija koju napadaju novi ateisti zbilja je nevjeta, kao to bi rekli budisti. Ali oni naelno odbijaju dijalog s teolozima koji bolje zastupaju glavnu struju tradicije. Zbog toga je njihova analiza razoaravajue plitka, budui da se zasniva na tako slaboj teologiji. Dapae, novi ateisti nisu dovoljno radikalni. Razni idovski, kranski i muslimanski teolozi ve stoljeima tvrde da Bog ne postoji i da ondje nema niega; kada to kau, nemaju cilj zanijekati Boju stvarnost, nego zatititi Boju transcendenciju. Ali ini se da smo u naem brbljavom i vrlo svojeglavom drutvu izgubili iz vida tu vanu tra-diciju koja bi mogla rijeiti mnoge od dananjih religijskih problema.

Nemam namjeru napadati niija iskrena uvjerenja. Mnogo tisua ljudi smatra da im odgovara simbolika modernog Boga: pomou obreda koji ih nadahnjuju i pomou stege koju su stekli kroz ivot u ivoj zajednici, ste-kli su osjeaj za transcendentni smisao. Sve svjetske vjere stalno ponavljaju da se istinska duhovnost mora neprestano izraavati kroz primijenjenu suut, sposobnost suosjeanja s drugima. Ako uvrijeena slika o Bogu nadahnjuje suosjeanje i potovanje za druge, onda slui svrsi. Ali novovje-ki je Bog samo jedna od mnogih teologija koje su razraene u tri tisue godina jednobotva. Bog je beskrajan, pa nitko ne moe imati zadnju rije. Brine me to to mnoge ljude zbunjuje narav religijske istine, a tu zbunjenost pojaava svadljivost velikog broja religijskih rasprava danas. Ovom knjigom samo elim u tu raspravu unijeti neto svjeine.

Mogu razumjeti zlovolju novih ateista, jer tijekom mnogih godina, kao to sam opisala u memoarima Spiralno stubite (The Spiral Staircase) ni sama nisam htjela imati nikakve veze s religijom, a neke od mojih prvih knjiga svakako su naginjale Dawkinsu. Ali moje prouavanje svjetskih religija tijekom zadnjih dvadeset godina navelo me da promijenim svoja ranija miljenja. Ono ne samo da mi je otvorilo duh prema aspektima religije kakva se prakticira u drugim tradicijama, irima od parohijalne i dogmatske vjere mojeg djetinjstva, nego sam i na temelju paljivog vred-novanja injenica poela drukije gledati na kranstvo. Jedna od stvari

koje sam nauila jest da svae oko religije nisu plodonosne i ne vode razjanjenju problema. One ne samo da onemoguuju istinsko religiozno iskustvo, nego i idu protiv sokratske racionalistike tradicije.

U prvom dijelu ove knjige elim pokazati kako su ljudi razmiljali o Bogu u predmodernom svijetu, a nadam se da pritom rasvjetljavam neka pitanja koja su ljudima danas problematina - Sveto pismo, nadahnue, postanak, uda, otkrivenje, vjeru, vjerovanja i otajstvo - te pokazujem kako religija moe krenuti po zlu. U drugom dijelu pratim uspon moder-nog Boga, koji je sruio mnoge ustaljene religijske pretpostavke. Narav-no, to ne moe biti iscrpan prikaz. Usredotoila sam se na kranstvo zato to je upravo na tu tradiciju najizravnije utjecao uspon novoga znanstve-nog doba, a najvie ju je i pogodio napad novog ateizma. Nadalje, unutar kranske tradicije okrenula sam se temama i tradicijama koje imaju izrav-ne veze s naim sadanjim religijskim tekoama. Religija je sloena, i u svako doba postoje brojne struje pobonosti. Nijedna tenja nikad ne prevladava u potpunosti. Ljudi ive svoju vjeru na bezbroj suprotnih i proturjenih naina. Ali promiljena i naelna uzdranost u pitanju Boga i/ili svetoga bila je stalna tema ne samo u kranstvu nego i u tradicijama drugih velikih vjera, sve do uspona moderniteta na Zapadu. Ljudi su vje-rovali da Bog premauje nae misli i pojmove te da se moe upoznati samo kroz predanu praksu. Izgubili smo iz vida taj vaan uvid, a smatram da je to jedan od razloga zbog kojih je danas mnogim zapadnjacima pojam Boga tako nezgodan. Stoga posveujem posebnu panju toj zanemarenoj disciplini u nadi da e baciti novo svjetlo na nau suvremenu situaciju. Naravno, ne tvrdim da je to bio sveopi stav, nego samo da je bio vaan element vjerskog ivota, ne samo kranskog nego i drugih monoteistikih i neteistikih vjera, te da mu moramo posvetiti panju.

Iako je vrlo mnogo ljudi nesklono vjeri, svijet danas svjedoi preporo-du religije. Usprkos samopouzdanim sekularistikim predvianjima iz sredine 20. stoljea, religija nije pred ieznuem. No ako podlegne nasil-noj i nesnoljivoj struji koja je uvijek bila priroena ne samo monoteizmi-ma nego i modernome znanstvenom etosu, nova e religioznost biti nevjeta. Danas viamo mnogo tvrdokorna dogmatizma, i religioznog i svjetovnog, ali svjedoimo i rastuoj svijesti o vanosti nespoznatljivog. Ne moemo obnoviti prolost, ali moemo uiti od njenih pogreaka i uvida. Postoji duga religijska tradicija koja je naglaavala vanost prepoznavanja

granica naeg znanja, tiine, suzdranosti i strahopotovanja. To nastojim istraiti u ovoj knjizi. Jedan od uvjeta prosvjetljenja oduvijek je bila spre-mnost da se otarasimo onoga to smo mislili da znamo kako bismo shva-tili istine o kojima nismo ni sanjali. Ponekad moramo odbaciti mnogo od onoga to znamo o religiji da bismo mogli stei nove uvide. Nije lako govoriti o onome to zovemo Bogom, a religijska potraga esto poinje namjernim razbijanjem uobiajenih naina razmiljanja. To je moda ono to su neki od naih najranijih predaka pokuavali stvoriti u svojim nevje-rojatnim podzemnim hramovima.

PRVI DIO

NEPOZNATI BOG

(Od 30 000. pr. Kr. do 1500. po. Kr.)

1 .

Homo religiosus

Kad vodi ugasi svoju runu svjetiljku u podzemnim piljama Lascauxa u pokrajini Dordogne, dojam je strahovit. Osjetila su odjednom izbrisana, poslije je opisivao jedan posjetitelj, osipaju se tisuljea... Nikad u ivotu niste bili u mranijem mraku. Bilo je to... ne znam, oborilo me s nogu. Ne znate gledate li na sjever, jug, istok ili zapad. Vie nema nikakve orijenta-cije, nalazite se u tami koja nikad nije vidjela sunce. Ugasila se normalna dnevna svijest, pa osjeate bezvremensku odsjeenost od svake brige i zahtjeva gornjeg svijeta koji ste ostavili za sobom.1 Prije nego to dou do prve pilje koju su prije sedamnaest tisua godina oslikali nai paleolitski preci iz kamenog doba, posjetitelji se moraju spoticati nekih dvadeset pet metara niz kosi tunel koji je dvadeset metara ispod povrine, ulazei sve dublje u utrobu zemlje. Tada vodi odjednom okrene svjetiljku prema stropu, a iz dubina stijene izranjaju naslikane ivotinje. udna zvijer s trbuhom kao da je nosea i s dugim iljastim rogovima slijedi niz divljih goveda, konja, jelenova i bikova koji izgledaju kao da su istodobno u pokretu i u mirovanju.

U labirintu Lascauxa ima sveukupno oko est stotina slikarija i tisuu petsto rezbarija. Tu rie snaan crni jelen, tamo skae krava, a povorka konja ide u suprotnom smjeru. Na ulazu u dugi prolaz poznat kao Crkve-na laa, friz otmjenih jelena naslikan je iznad kamena izboja, pa izgledaju kao da plivaju. Mi vidimo te slike daleko jasnije od paleolitskih umjetnika jer su oni morali raditi pri svjetlu malih treperavih svjetiljaka, klimavo zataknutih u skele koje su ostavile rupe u povrini stijene. esto su slikali nove slike preko starih, iako je u blizini bilo dovoljno prostora. ini se da je poloaj bio presudan, te da su se zbog nama nedokuivih razloga neka mjesta smatrala prikladnijima od drugih. Teme su takoer ovisile o pravi-lima koja nikada neemo shvatiti. Umjetnici su birali samo neke od ivo-tinjskih vrsta koje su poznavali, a nema nijedne slike jelenova kojima su se hranili.2 ivotinje su uvijek u paru - volovi i bivoli s konjima, bizon s mamutima - u kombinacijama koje nisu postojale u stvarnosti.3 Lascaux

nije jedinstven. U tom podruju june Francuske i sjeverne panjolske postoji oko tristo oslikanih pilja. U nekima je stil jednostavniji, ali sve te pilje imaju praktiki iste slike i raspored. Najstarija lokacija Grosse Cha-uvet oslikana je oko 30 000 godina prije nae ere, u vrijeme kad je homo sapiens po svemu sudei doivio iznenadnu evolucijsku promjenu na tome mjestu. Stanovnitvo je drastino poraslo, to je moda dovelo do drutve-nih napetosti. Neki povjesniari smatraju da piljska umjetnost biljei zbirku obreda izniklih iz drutva (...) radi suzbijanja sukoba (...) ifriranih u slikama radi uvanja i prenoenja na nove narataje.4 Ali te slike takoer izraavaju snano estetsko vrednovanje prirodnog svijeta. Tu imamo naj-ranije poznate tragove ideolokog sustava, koji se odrao nekih dvadeset tisua godina, prije nego to su se, oko 9000. prije Krista, pilje prestale koristiti.5

Danas je opeprihvaeno da su ti labirinti bili sveta mjesta za vrenje nekakva obreda. Neki povjesniari tvrde da je njihova svrha bila isto praktina, ali ve bi njihovo odravanje zahtijevalo golemu koliinu neproduktivna rada. Neka od tih mjesta nalaze se tako duboko da se do njihova sredita putovalo satima. Posjet piljama bio je opasan, iscrpljuju-i, nepraktian i dugotrajan. Ope miljenje glasi da su pilje bile svetita, te da je, kao u svakom hramu, njihova ikonografija odraavala vienje koje se radikalno razlikovalo od vienja vanjskog svijeta.6 Na dananjem Zapa-du ne gradimo takve hramove. Na pogled na svijet uglavnom je raciona-lan, i lake razmiljamo u pojmovima nego u slikama. Teko nam je odgonetnuti ak i simboliku srednjovjekovnih katedrala poput one u Chartresu, pa paleolitska svetita u tom pogledu predstavljaju gotovo nesa-vladiv izazov.

Ipak, postoji nekoliko naznaka koje nam mogu pomoi u tom zadat-ku. Jedna iznimna slika, nainjena otprilike 12 000 godina prije nae ere, u pilji u Lascauxu poznatoj kao Kripta jer se nalazi jo dublje od drugih pilja, prikazuje velikog bivola iji je stranji dio rasporen kopljem. Ispred ranjene zvijeri lei ovjek, nacrtan mnogo rudimentarnijim stilom nego ivotinje, s raskriljenim rukama, falusom u erekciji, nosei neto to izgleda kao maska ptice; na vrhu njegova tapa, koji lei na tlu pokraj njega, takoer se nalazi ptija glava. To izgleda kao ilustracija neke dobro poznate legende, a moda se radi o glavnom utemeljiteljskom mitu sve-tita. Isti prizor nalazimo na izrezbarenu jelenskom rogu u oblinjem

Villarsu i na isklesanoj gromadi u sklonitu u stijenama na lokaciji Roc de Sers kod Limogesa, koja je pet tisua godina starija od slike u Las-cauxu.7 Pronaeno je jo pedeset pet slinih slikarija u drugim piljama i jo tri paleolitska crtea na stijenama u Africi, koji svi prikazuju mu-karce konfrontirane sa ivotinjama, u stanju transa i podignutih ruku.8 Oni su vjerojatno amani.

Znamo da se amanizam pojavio u Africi i Europi tijekom paleolitskog doba i da je preao u Sibir, a odatle u Ameriku i Australiju, gdje je aman i danas glavna religijska figura meu domorodakim narodima lovaca. Iako su na njih neizbjeno utjecale susjedne civilizacije, mnogi od izvornih ustroja tih drutava, koja su se zaustavila u fazi slinoj paleolitiku, ostali su netaknuti sve do kraja 19. stoljea.9 Danas, od Sibira preko Sjeverne i June Amerike do Ognjene zemlje nalazimo nevjerojatno dosljedne opise amanova leta u ekstazi:10 on se njie tijekom javne seanse i vjeruje da leti zrakom kako bi bogove pitao gdje se moe nai divlja. U tim tradicional-nim drutvima, lovci ne doivljavaju ivotinjske vrste kao odjelite ili trajne kategorije: ljudi mogu postati ivotinje i obratno. amani imaju ptije i ivotinjske uvare, te mogu razgovarati sa zvijerima koje se tuju kao gla-snici viih sila.11 amanova vizija daje smisao lovu i ubijanju ivotinja o kojima ovise ta drutva.

Lovci osjeaju duboku nelagodu to ubijaju ivotinje koje su im prija-telji i pokrovitelji. Da bi ublaili tu tjeskobu, okruuju lov tabuima i zabranama. Vjeruju da su ivotinje nekada davno sklopile sporazum s ljudskim rodom, pa sada bog poznat kao Gospodar ivotinja redovito alje stada iz donjega svijeta da budu ubijena na lovakim ravnicama, jer su lovci obeali da e vriti obrede koji e ivotinjama podariti zagrobni ivot. Lovci se prije pohoda esto uzdravaju od spolnih odnosa, love u stanju obredne istoe te duboko suosjeaju sa svojom lovinom. U pustinji Kala-hari, gdje vlada oskudica drva, Bumani su prisiljeni sluiti se lakim oru-jem koje samo ogrebe kou, pa mau strijele smrtonosnim otrovom koji ivotinju ubija vrlo polako. Jedan lan plemena mora ostati pokraj rtve, plaui kad ona plae i simboliki sudjelujui u njenim samrtnim grevi-ma. Druga plemena poistovjeuju se s plijenom tako to oblae ivotinjske kostime. Nakon to oderu meso s kostiju, neki rekonstruiraju lovinu tako to izloe njezin kostur i krzno. Drugi zakapaju te nejestive ostatke, sim-boliki vraajui zvijer u podzemni svijet iz kojeg je dola.12

Lovci iz paleolitskog doba moda su imali slian pogled na svijet. Neki njihovi mitovi i obredi preivjeli su, izgleda, u tradicijama kasnijih, pisme-nih kultura. Na primjer, ivotinjska rtva, taj sredinji obred gotovo sva-kog religijskog sustava u starom vijeku, ouvala je prapovijesne lovake svetkovine i nastavila astiti ivotinju koja je dala ivot za ovjeanstvo.13 Jedna od funkcija obreda jest doarati tjeskobu na takav nain da je zajed-nica prisiljena suoiti se s njom i svladati je. ini se da se vjerski ivot od samog poetka temeljio na prihvaanju tragine injenice da ivot ovisi o unitenju drugih bia.

Paleolitske pilje moda su bile prizorita slinih obreda. Na nekim slikarijama pleu ljudi prerueni u ivotinje. Bumani tvrde da njihove vlastite slike na kamenu prikazuju svijet iza ovog svijeta koji gledamo oima, koji posjeuju amani na svojim mistinim letovima.14 Oni po zidovima pilja razmazuju krv, izmet i mast svoje lovine kako bi je simbo-liki vratili zemlji; ivotinjska krv i mast bile su sastojci paleolitskih boja, a i sam in slikanja moda je bio obred obnove.15 Mogue je da te slike prikazuju vjene, arhetipske ivotinje koje uzimaju privremen tjelesni oblik u nadzemnom svijetu.16 Sve su se drevne religije zasnivale na onome to se nazvalo vjenom filozofijom, jer se ona u raznim oblicima moe nai u brojnim predmodernim kulturama. Ta filozofija gleda na svaku pojedi-nu osobu, stvar ili doivljaj kao na presliku neke stvarnosti u sakralnom svijetu koji je djelotvorniji i trajniji od naega.17 Kad australski domorodac lovi divlja, on se osjea posve sjedinjen s Prvim Lovcem, uronjen je u neku bogatiju i moniju stvarnost zbog koje se osjea posve iv i cjelovit.18 Moda su lovci iz Lascauxa izvodili arhetipski lov u tim piljama, meu slikama vjenih lovita, prije nego to bi ostavili pleme i upustili se u pogi-beljnu potragu za hranom.19

Naravno, moemo samo nagaati. Neki uenjaci smatraju da su se te pilje vjerojatno koristile za inicijacijske obrede koji su obiljeavali djea-kov prelazak iz djetinjstva u zrelost. Ta vrsta inicijacije bila je kljuna u drevnim religijama i jo se izvodi u dananjim tradicionalnim drutvima.20 Kad uu u pubertet, djeaci se oduzimaju majkama i podvrgavaju zastra-ujuim kunjama koje ih preobraavaju u mukarce. Pleme ne moe sebi dopustiti luksuz da adolescentu dopusti pronai sebe u zapadnjakom stilu. On se mora odrei djetinje ovisnosti i preuzeti teret zrelosti preko noi. U tu svrhu, djeake zatvaraju u grobnice, zakapaju u zemlju, kau im

da e ih pojesti udovite, biuju ih, obrezuju i tetoviraju. Ako je inicija-cija obavljena kako treba, mladac e morati posegnuti za unutarnjom snagom koju do tada nije ni slutio. Psiholozi nam kau da strava takvog doivljaja izaziva regresivno rastrojstvo osobnosti koje se vjetim rukova-njem moe dovesti do konstruktivnog preustroja mladievih sposobnosti. Suoio se sa smru, proao je na drugu stranu, pa je sada psiholoki spre-man staviti ivot na kocku za svoj narod.

Ali svrha obreda nije samo pretvoriti djeaka u djelotvoran stroj za ubijanje nego uvjebati ga da ubija na posveen nain. Djeak se za vrije-me inicijacije obino uvodi u ezoteriniju mitologiju svojeg plemena. Prvi put uje za Gospodara ivotinja, savez, velikodunost ivotinja i obrede koji e mu povratiti ivot dok prolazi kroz te traumatine ceremonije. U tako iznimnim okolnostima, odijeljen od svega to mu je poznato, on se dovodi u novo stanje svijesti zahvaljujui kojem postaje svjestan duboke veze to povezuje lovca i lovinu u njihovoj zajednikoj borbi za opstanak. To nije vrsta znanja koju stjeemo isto logikim razmiljanjem, nego je slina spoznaji koja se dobiva kroz umjetnost. Pjesma, drama ili umjetni-ka slika mogu promijeniti nau percepciju na naine koje moda ne moe-mo logiki objasniti, ali koji se ine nepobitnima. Stvari koje razumu izgledaju razdvojene izgledaju nekako duboko povezane, a posve obian predmet - stolica, suncokret ili par izama - zadobiva onostrano znaenje. Umjetnost ukljuuje nae osjeaje, ali ako eli biti vie od povrnog ushita, taj novi uvid mora ii dublje od osjeaja, koji su po svojoj prirodi prolazni.

Ako su povjesniari u pravu s obzirom na svrhu pilja u Lascauxu, religija i umjetnost bile su nerazdvojne od samog poetka. Poput umjet-nosti, religija je pokuaj da se izgradi smisao suelice neumoljivoj boli i nepravdi ivota. Kao stvorenja koja trae smisao, ljudi vrlo lako zapadaju u oaj. Stvorili su religije i umjetnika djela da im pomognu pronai vri-jednost u ivotu unato svim obeshrabrujuim znakovima da te vrijedno-sti nema. Iskustvo inicijacije takoer pokazuje da odreeni mit, kao to je onaj o Gospodaru ivotinja, znaenje uvelike crpi iz obrednog konteksta u kojem se prenosi.21 ak i ako nije empirijski istinit, ak i ako kri zako-ne logike, dobar mit rei e nam neto dragocjeno o ljudskom ivotu. Poput svakog umjetnikog djela, mit nee imati smisla ako mu se ne otvorimo svim srcem i ne dopustimo mu da nas promijeni. Ako mu se ne prepustimo, ostat e nepronian, neshvatljiv pa ak i smijean.

Religija je teak posao. Njeni uvidi nisu sami po sebi razumljivi, nego se moraju njegovati na isti nain kao to se gradi razumijevanje slikarstva, glazbe ili pjesnitva. Velik napor koji to iziskuje osobito je oit u podze-mnom labirintu Trois Frres kod mjesta Arige u Pirenejima. Doktor Herbert Kuhn, koji je 1926. posjetio to nalazite dvanaest godina nakon to je otkriveno, opisao je zastraujue iskustvo puzanja kroz tunel -ponegdje visok samo tridesetak centimetara - koji vodi do srca toga veli-anstvenog paleolitskog svetita. Osjeao sam se kao da puem kroz lijes, prisjeao se poslije. Srce mi jako kuca i teko je disati. Uasno je imati strop tako blizu glave. uo je stenjanje ostalih lanova druine dok su se provlaili kroz tamu, a kad su napokon stigli u golemu podzemnu dvora-nu, to se inilo kao iskupljenje.22 Zatekli su se pred stijenom pokrive-nom rezbarijama od kojih zastaje dah: mamutima, bivolima, divljim konjima, lasicama i mousnim govedima; posvuda su letjele strelice; krv je liptala na gubice medvjeda; jedan je ljudski lik odjeven u ivotinjsku kou svirao frulu. Prizorom je dominirao velik naslikan lik, napola ovjek i napola zvijer, koji je golemim i prodornim oima zurio u posjetitelje. Je li to bio Gospodar ivotinja? Ili je to hibridno stvorenje predstavljalo skrive-no jedinstvo ivotinjskog i ljudskog, prirodnog i boanskog?

Od djeaka se vjerojatno nije oekivalo da vjeruje u Gospodara ivo-tinja prije ulaska u pilju. Ali na vrhuncu kunje, ta je slika morala ostavi-ti jak dojam. Moda se satima probijao kroz kilometar i pol zakuastih prolaza uz pratnju pjesama, povika, umova ili tajanstvenih predmeta to su dolijetali odasvuda, specijalnih efekata koje je sigurno bilo lako prire-diti na takvome mjestu.23 U arhajskom nainu miljenja ne postoji pojam za nadnaravno, nema goleme provalije izmeu ljudskog i boan-skog. Kad bi sveenik odjenuo posveenu odoru od ivotinjskog krzna da utjelovi Gospodara ivotinja, postao bi privremeno ukazanje te boanske moi.24 Ti obredi nisu bili izraz nekog vjerovanja koje bi se moralo pri-hvaati slijepom vjerom. Kao to objanjava njemaki uenjak Walter Burkert, nema smisla traiti ideju ili uenje iza obreda. U starome svijetu, obred nije bio posljedica vjerskih ideja. Naprotiv, te su ideje bile posljedi-ce obreda.25 Homo religiosus je praktian samo u ovom smislu: ako neki obred vie ne izaziva duboko uvjerenje u konanu vrijednost ivota, on ga jednostavno naputa. Ali tijekom dvadeset tisua godina lovci u tom podruju redovito su se provlaili opasnim prolazima kroz Trois Frres

kako bi oivjeli svoju mitologiju, kakva god ona bila. To su zacijelo nala-zili vrijednim truda, inae bi bez premiljanja odustali.

Religija nije bila neto to se kalemilo na ljudski ivot, nekakav doda-tak koji narodu nameu beskrupulozni sveenici. elja da se njeguje osje-aj za transcendentno moda je osnovna ljudska osobina. Nekih devet tisua godina prije nae ere, kad su ljudi unaprijedili zemljoradnju i vie nisu ovisili o ivotinjskom mesu, stari lovaki obredi izgubili su na privla-nosti, pa se prestalo odlaziti u pilje. Ali ljudi nisu posve odbacili religiju. Stvorili su nov skup mitova i obreda utemeljenih na plodnosti tla koji su ljude neolitika ispunjavali religijskim strahopotovanjem.26 Oranje polja postalo je obred koji je zamijenio lov, a Zemlja hraniteljica zauzela je mje-sto Gospodara ivotinja. Prije novoga vijeka, veina je ljudi bila prirodno sklona religiji i spremna raditi na njenom razvoju. Danas mnogi od nas vie nemaju elje uloiti taj trud, pa stari mitovi izgledaju besmisleno, daleko i nevjerojatno.

Poput umjetnosti, religijske istine trae disciplinirano njegovanje druk-ijeg stanja svijesti. Doivljaj u pilji uvijek je poinjao izgubljenou u potpunom mraku, koja je brisala uobiajene navike uma. Ljudska su bia tako ustrojena da povremeno trae ekstasis, iskorak iz norme. Dananji ljudi koji ga vie ne nalaze u vjerskom okruenju utjeu se drugim sred-stvima: glazbi, plesu, slikanju, seksu, drogi ili sportu. Uporno tragamo za takvim doivljajima koji nas duboko diraju i privremeno nas uzdiu iznad nas samih. U takvim se trenucima osjeamo ljudima u potpunijem smislu nego inae i doivljavamo stanovitu intenzifikaciju svoga bia.

Iako Lascaux izgleda nevjerojatno daleko od dananje vjerske prakse, nee-mo razumjeti ni narav religijske potrage niti nau sadanju religijsku situ-aciju ako ne uzmemo u obzir duhovnost koja se pojavila vrlo rano u povijesti homo religiosusa, i koja je svejednako pokretala glavne konfesio-nalne tradicije do ranoga novog vijeka, kad se u 17. stoljeu na Zapadu pojavila jedna posve drukija vrsta religioznosti. Da bismo to uinili, moramo prouiti nekoliko sredinjih naela koja e imati temeljnu va-nost za nau priu.

Prvo se tie naravi najvie stvarnosti, koja je poslije dobila imena Bog, nirvana, Brahman ili Dao. Na jednom kamenom izboju u Lausselu kod Lascauxa nalazi se malen kameni reljef koji je star sedamnaest tisua godi-

na i napravljen je otprilike u isto vrijeme kao i najstarije od oblinjih piljskih slikarija. Reljef prikazuje enu kako iznad glave dri zakrivljen bivolji rog to spontano doziva sliku mladog mjeseca; desnu je ruku polo-ila na nosei trbuh. U to vrijeme ljudi su poeli pratiti Mjeseeve mijene zbog praktinih razloga, ali njihova religija nije imala nimalo ili gotovo nimalo veze s tim praznanstvenim promatranjem fizikog svemira.27 Meutim, konkretna je stvarnost simboliki predstavljala nevidljivu dimenziju postojanja. Mala Venera iz Laussela ve nagovijeta vezu izmeu Mjeseca, mjesenice i ljudskog razmnoavanja. U mnogim dijelo-vima svijeta Mjesec je bio simboliki vezan uz razne naizgled nepovezane pojave: ene, vodu, raslinje, zmije i plodnost. Ono to im je svima zajed-niko jest preporadajua mo ivota koji se stalno obnavlja. Sve bi moglo vrlo lako potonuti u nitavilo, ali svake godine stablima nakon smrti zime raste novo lie, Mjesec nestaje da bi opet blistavo zasjao, a zmija, sveopi simbol inicijacije, svlai staru naboranu kou i izlazi ljeskava i mlada.28 ena je takoer izraavala tu neiscrpnu mo. Drevni su lovci oboavali boicu koju su zvali Velikom majkom. Na velikim kamenim reljefima u turskom mjestu atal Hyk prikazana je kako raa okruena lubanjama divljih svinja i bikovskim rogovima - trofejima uspjenog lova. Dok su lovci i ivotinje umirali u ogorenoj borbi za opstanak, enka je nepresta-no stvarala nov ivot.29

Moda su ta drevna drutva pokuavala izraziti svoj osjeaj onoga to je njemaki filozof Martin Heidegger (1899. - 1976.) nazvao bitkom, temeljnu energiju koja podupire i pokree sve to postoji. Bitak je tran-scendentan. Ne moete ga vidjeti, dodirnuti ni uti, moete ga samo pra-titi kako djeluje u ljudima, predmetima i prirodnim silama oko vas. Iz izvora o kasnim neolitskim i pastirskim drutvima saznajemo da se kao najvia sveta mo tovao bitak, a ne neko odreeno bie. On se nikako nije mogao definirati ni opisati, budui da je bitak sveobuhvatan, a na je um osposobljen samo za odnos prema pojedinim biima, koja u bitku sudje-luju samo na ogranien nain. Ipak, neki bi predmeti postajali rjeiti simboli moi bitka, koji je iz njih izbijao s posebnom jasnoom. Kamen ili stijena (esti simboli svetoga) izraavali su postojanost i trajnost bitka; Mjesec njegovu mo beskrajne obnove; nebo njegovu nenadmanu tran-scendenciju, sveprisutnost i univerzalnost.30 Nijedan od tih simbola nije se oboavao za sebe ni po sebi. Ljudi se nisu klanjali da bi oboavali puki

kamen. Kamen je bio samo arite koje im je usmjeravalo panju na tajan-stvenu bit ivota. Bitak je povezivao sve: ljudi, ivotinje, biljke, kukci, zvijezde i ptice dijelili su boanski ivot koji je odravao cijeli svemir. Na primjer, znamo da su drevna arijska plemena, koja su ivjela na kavkaskim stepama otprilike od 4500. godine prije Krista, oboavala nevidljivu, neo-sobnu silu u sebi i u svim drugim prirodnim pojavama. Sve je bilo utje-lovljenje tog Duha (na sanskrtu: manya) koji sve proima.31

Dakle, u drevnome svijetu nije bilo vjere u jedno jedino vrhovno bie. Svako takvo stvorenje moglo je biti samo neko bie - moda vee i bolje od svega drugoga, ali svejedno konana i nepotpuna stvarnost. Ljudi su smatrali prirodnim zamiljati rod duhovnih bia vie naravi od sebe, koja su nazivali bogovima. Uostalom, u svijetu je djelovalo mnogo nevidlji-vih sila - vjetar, toplina, osjeaji i zrak - koje su se esto poistovjeivale s raznim boanstvima. Na primjer, arijski bog Agni bio je vatra koja je pre-obrazila ljudski ivot, a kao personificirani bog predstavljao je duboku srodnost koju su ljudi osjeali prema tim posveenim silama. Arijci su svoje bogove zvali sjajni (devas) zato to je Duh prosjajivao iz njih sjaj-nije nego iz smrtnih stvorenja, ali ti bogovi nisu imali nikakvu vlast nad svijetom: nisu bili sveznajui i morali su se poput svega drugoga podvrga-vati transcendentnom redu koji je odravao cjelokupno postojanje, vodio zvijezde po njihovim putanjama, odreivao slijed godinjih doba i prisilja-vao oceane da ostanu u svojim granicama.32

U desetom stoljeu prije Krista, kad su neki od Arijaca naselili indijski potkontinent, najvioj su stvarnosti dali novo ime. Brahman je bio nevid-ljivo naelo koje je omoguavalo svim stvarima da rastu i jaaju. Ta je sila bila via, dublja i temeljnija od bogova. Budui da je premaivao ograni-enja osobnosti, bilo bi posve neprikladno moliti se Brahmanu ili oeki-vati da vam odgovori na molitve. Brahman je bio sakralna energija koja dri na okupu sve raznolike sastojke svijeta i ne doputa im da se raspadnu. Brahman je imao beskrajno viu razinu stvarnosti od smrtnih bia, iji je ivot ogranien neznanjem, boleu, patnjom i smrti.33 Brahman se nije mogao definirati, jer se jezik odnosi samo na pojedinana bia, a Brahman je bio Sve; bio je sve to postoji, kao i unutarnji smisao cjelokupnog postojanja.

Iako ljudska bia nisu mogla razmiljati o Brahmanu, imala su neke njegove nagovjetaje u himnama Rg-Vede, najvanijeg arijskog spisa. Za

razliku od lovaca iz Lascauxa, Arijci izgleda nisu rado razmiljali u slikama. Jedan od njihovih glavnih simbola boanskoga bio je zvuk, ija se snaga i bestjelesnost inila kao posebno prikladan izraz sveprisutnog Brahmana. Kad je sveenik pjevao vedske himne, glazba je ispunjavala zrak i ulazila u svijest ljudi, pa su osjeali kao da ih okruuje i proima ono boansko. Te himne, objavljene drevnim vidiocima ( r i i j ima ) , nisu govorile o uenji-ma u koje vjernici moraju vjerovati, nego su se pozivale na stare mitove kroz aluzije i zagonetke zato to istina koju su pokuavale prenijeti nije mogla biti sadrana u ureenu loginom izlaganju. Njihova je ljepota oaravala publiku i dovodila je u stanje strahopotovanja, uenja, straha i oduevljenja. Morali su odgonetati skriveno znaenje tih paradoksalnih pjesama koje su spajale naizgled nepovezane stvari, kao to je skriveni Brahman spajao odvojene sastojke svemira u suvislu cjelinu.34

U desetom stoljeu, sveenici brahmini utemeljili su natjecanje bra-hmodja, koje je postalo predlokom autentinog religijskog izlaganja.35 Natjecatelji bi se prvo povukli u umu, gdje bi izvodili duhovne vjebe kao to su post i kontrola disanja, kojima su usredotoivali um i izazivali u sebi drukije stanje svijesti. Zatim je moglo zapoeti natjecanje. Ono je za cilj imalo pronai usmenu formulu kojom bi se definirao Brahman, pri emu bi se jezik napinjao do krajnjih granica, sve dok na kraju ne bi pokleknuo a ljudi postali izrazito svjesni onog neizrecivog, onog drugog. Izaziva bi postavio neko tajanstveno pitanje, a suparnik bi morao odgovoriti na nain koji je prikladan ali jednako nedokuiv. Pobjednik bi bio onaj natje-catelj koji bi natjerao suparnike na utnju - a u tom trenutku utnje, kad bi se jezik pokazao nedovoljnim, Brahman je oitovao svoju prisutnost. Brahman se ukazivao jedino u zapanjujuem uvidu u nemo govora.

Dakle, najvia stvarnost nije bio neki personificirani bog, nego tran-scendentno otajstvo u koje se ne moe proniknuti. Kinezi su ga zvali Dao, temeljni Put svemira. Budui da obuhvaa svekoliku stvarnost, Dao nema ni osobina ni oblika. Moe se iskusiti, ali ne i vidjeti. Nije nikakav bog, stariji je od neba i zemlje, i onkraj je boanskoga. O Daou se nita ne moe rei, jer premauje obine kategorije: drevniji je od drevnih doba, ali nije star. Budui da je daleko od svih oblika postojanja poznatih ljudi-ma, nije ni bie ni nebie.36 Sadri bezbrojne zakonitosti, oblike i mogu-nosti zbog kojih je svijet takav kakav jest, i usmjeruje beskrajni tijek pro-mjena i nastajanja to ih gledamo svuda oko sebe. Postoji u toki u kojoj

sve razlike koje obiljeavaju nae uobiajene naine razmiljanja postaju nevane.

Na Bliskom istoku, podruju u kojem e se razviti monoteizmi Zapa-da, postojao je slian pojam o Najviemu. U Mezopotamiji, akadska rije za boansko bila je ilam, sila koja zrai i premauje svako pojedinano boanstvo. Bogovi nisu bili izvor ilama, nego su ga, poput svega ostalog, samo odraavali. Glavna osobina toga boanstva bila je ellu (svetost), rije koja je imala konotacije sjaja, istoe i svjetlosti. Bogovi su zvani svecima jer su simbolike prie o njima, njima posveeni kipovi i kultovi budili sjaj ellua u njihovim vjernicima. Narod Izraela svoje je pokroviteljsko boanstvo, Izraelovog sveca, nazivao Elohim - hebrej-skom inaicom rijei ellu koja je saimala sve to boansko moe znaiti za ljudska bia. Ali svetost nije bila ograniena na bogove. Sve to je stupalo u dodir s boanskim moglo je takoer postati sveto: sveenik, kralj ili hram - ak i sakralni bogotovni predmeti. Za ljude Bliskog istoka bilo bi suvie ograniavajue svesti ilam na samo jednog boga. Naprotiv, oni su zamiljali boanski sabor, vijee razliitih bogova koji su zajednikim sna-gama odravali kozmos i izraavali vieoblinu sloenost svetog.37

Ljudi su eznuli za apsolutnim, osjeali su njegovu prisutnost svuda oko sebe i trudili se njegovati osjeaj za tu transcendenciju kroz kreativne obrede. Ali takoer su se osjeali otueno od nje. Gotovo su sve kulture razvile mit o izgubljenom raju iz kojeg su ljudi istjerani u iskonu vreme-na. Taj mit izraavao je embrionalno uvjerenje da ivot nije odreen da bude tako rascjepkan, teak i pun patnje. Smatrali su da je postojalo vri-jeme kad su ljudi uivali vei udio u punoi bitka i nisu bili izloeni tuzi, bolesti, alovanju, usamljenosti, starosti i smrti. Ta je nostalgija proima-la kult sakralnog zemljopisa, jedne od najstarijih i najrairenijih religij-skih ideja. Odreena mjesta koja su na neki nain iskakala iz norme - kao piljski labirinti Dordognea - kao da su govorila o neemu drugome.38 Sveto mjesto bilo je jedan od najranijih i najeih simbola boanskoga. Ono je bilo sveto sredite koje je zdruivalo nebo sa zemljom i u kojem je boanska mo izgledala osobito djelotvorna. Jedna popularna slika, koju nalazimo u mnogim kulturama, zamilja tu plodnu svetu energiju kako izbija poput izvora iz tih arinih mjesta i tee, u obliku etiriju posveenih rijeka, na etiri strane svijeta. Ljudi su se naseljavali samo na mjestima gdje se sveto nekad oitovalo, jer su eljeli ivjeti to blie izvo-

rima bia i postati onako cjeloviti i potpuni kao to su bili prije nego to su izbaeni iz raja.

To nas dovodi do drugog naela starih religija. Religijski nain govora nije bio namijenjen doslovnom shvaanju jer se o stvarnosti koja je transcen-dirala jezik moglo govoriti samo simboliki. Pria o izgubljenom raju bila je mit, a ne injenini prikaz nekog povijesnog dogaaja. Od ljudi se nije oekivalo da apstraktno vjeruju u njega. Kao i svaki drugi mit, on je ovisio o obredima vezanima uz kult odreenog svetog mjesta koji su mu davali oblik i pretvarali ono to je znaio u stvarnost u ivotu sudionika.

Isto vrijedi za mit o postanku koji je zauzimao sredinje mjesto u drev-nim religijama, a sada je postao kontroverzan na Zapadu zato to se ini da se Knjiga postanka suprotstavlja modernoj znanosti. Ali sve do ranog novovjekovlja, nitko nije itao kozmologije kao doslovnu priu o podrije-tlu ivota. U starome svijetu njih je nadahnjivao snaan osjeaj uvjetova-nosti i krhkosti ivota. Zato je uope ita nastalo, kad jednako tako nije moralo biti niega? Odgovor na to pitanje nikad nije bio jednostavan, pa ak ni mogu, ali ljudi ga nastavljaju postavljati, tjerajui um do granice spoznatljivog. Jedna od najstarijih i najuniverzalnijih drevnih kozmologija osobito je pouna za nas danas. Smatralo se da je jedan od bogova, poznat kao vinji bog ili nebeski bog zato to je boravio u najzabaenijim krajevima nebesa, samostalno stvorio nebo i zemlju.39 Arijci su ga zvali Dyaeus Pitr, kinezi Tian (Nebo), Arapi Allah (Bog) a Sirijci El Elyon (Vinji Bog). Ali taj se vinji bog pokazao kao neodrivo boanstvo, pa je njegov mit odbaen.

Ono je patilo od unutarnjeg proturjeja. Kako moe puko bie - pa ak i tako uzvieno - biti odgovorno za sam bitak? Kao u elji da odgovo-re na taj prigovor, ljudi su pokuali uzdii vinjega boga na posebnu ravan. On se smatrao suvie uzvienim za obini kult: u njegovu se ast nisu prinosile nikakve rtve. On nije imao ni sveenika, ni hramova, praktiki nikakvu vlastitu mitologiju. Ljudi bi ga prizivali u hitnim sluajevima, ali inae se gotovo nikada nije mijeao u njihovu svakidanjicu. Sveden na puko objanjenje - ono to e se poslije nazivati prvim uzrokom ili prvim pokretaem - on je postao Deus otiosus, beskorisno ili suvino boanstvo, te je postupno izblijedio u svijesti svojeg naroda. U veini mitologija vinji bog esto se prikazivao kao pasivan, bespomoan lik,

nesposoban da upravlja dogaajima, koji se stoga povlaio na rubove pan-teona te je naposljetku ieznuo. Danas neki domorodaki narodi Pigmejci, australski domoroci i stanovnici Ognjene zemlje - takoer govore o vinjem bogu koji je stvorio nebo i zemlju, no objanjavaju antropolozima kako je on umro ili nestao. Vie ga nije briga i otiao je daleko od nas.40

Nijedan bog ne moe preivjeti ako ga se ne aktualizira praktinim obrednim radnjama, a ljudi se esto okreu protiv bogova koji ne ispunja-vaju obeanja. Vinjeg boga esto mitoloki svrgava, ponekad nasilno, mlai narataj dinaminijih boanstava - bogova oluje, usjeva ili rata -koji simboliziraju relevantne, vane stvarnosti. U grkoj mitologiji, vinje-ga boga Urana (nebo) brutalno je kastrirao njegov sin Kron. Poslije je Krona svrgnuo njegov sin Zeus, voa mladih i pristupanijih bogova koji su ivjeli na planini Olimpu. U nae doba, Boga monoteistike tradicije esto se degradira i svodi na vinjeg boga. Obredi i prakse koji su ga nekad inili uvjerljivim simbolom svetoga vie nisu uinkoviti, pa su ljudi presta-li sudjelovati u njima. Zato je postao otiosus, atrofirana stvarnost koja je praktiki doista umrla ili otila.

U starome svijetu, mit o vinjem bogu zamijenile su smislenije prie o postanku, koje se nikad nisu smatrale injeninima. Kao to napominje jedna od kasnijih rg-vedskih himna, nitko - pa ak ni najvii deva - ne moe objasniti kako je neto proizilo iz niega.41 Dobar mit o postanku nije opisivao dogaaj u dalekoj prolosti, nego je ljudima govorio neto bitno o sadanjici. Podsjeao ih je da stvari esto moraju ii po zlu prije nego to krenu na dobro, da stvaralatvo zahtijeva portvovnost i junaku borbu, i da se svi moraju svojski potruditi da bi ouvali energije kozmosa i uspostavili drutvo na vrstim temeljima. Pria o postanku bila je prven-stveno terapeutska. Ljudi su htjeli uspostaviti kontakt s golemom implo-zijom energije koja je nekako proizvela svijet koji poznajemo, pa bi reciti-rali mit o postanku kad bi im zatrebao utjecaj sakralne moi - za vrijeme politikih kriza, uz bolesniki krevet, ili kad su gradili novu kuu. Mit o postanku esto bi se uprizorio na novogodinjim sveanostima, kad se stara godina primicala kraju. Nitko se nije smatrao obveznim vjerovati u odreenu kozmologiju. Dapae, svaka je kultura obino imala vie pria o postanku, od kojih je svaka imala vlastitu pouku, a ljudi su redovito smiljali novu kad bi se okolnosti promijenile.

Kad su ljudi napustili mit o vinjem bogu, stari svijet nije imao pre-dodbu o stvaranju ni iz ega (ex nihilo). Bog je mogao samo pomagati u procesu stvaranja koji je ve odavno zapoeo. U desetom stoljeu, jedan je indijski rii ustvrdio da je svijet pokrenula praiskonska rtva - to je imalo smisla u Indiji, gdje se moglo esto vidjeti kako nove biljke rastu iz trulih stabala, pa ideja da iz smrti proizlazi nov ivot nije bila ni najmanje neprirodna. Rii je zamislio Puruu (Osobu), prvo i arhetipsko ljudsko bie, kako svojevoljno stupa na rtveno mjesto i doputa bogovima da ga usmrte. Nakon toga, sve je drugo - ivotinje, konji, goveda, nebo, zemlja, Sunce, Mjesec, pa ak i neki bogovi - izilo iz njegova trupla.42 Taj je mit sadravao jednu vanu istinu: naa je kreativnost na najviem stupnju kad ne prianjamo uz svoje jastvo, ve smo se spremni predati.

Ta kozmologija nije bila pod utjecajem ondanjih znanstvenih nagaa-nja, jer je istraivala unutarnji a ne vanjski svijet. Mezopotamski sveenici poduzeli su prva uspjena astronomska promatranja, biljeei da se sedam nebeskih tijela koja su uoili - poslije poznata kao Sunce, Mjesec, Merkur, Venera, Mars, Jupiter i Satum - kreu po krunim stazama kroz zvijea. Ali glavno nadahnue za njihov mit o postanku bilo je njihova pionirska urbanistika.43 Prvi su gradovi utemeljeni u Sumeru, u Plodnom polumje-secu otprilike 3500 godina prije Krista. Bio je to pothvat koji je zahtijevao golemu hrabrost i upornost, budui da su poplave Eufrata i Tigrisa stalno iznova odnosile zgrade od peene gline. Neprestano se inilo da e krhka sumerska gradska civilizacija potonuti natrag u staro seosko barbarstvo, pa je gradu trebala redovita infuzija sakralne energije. A ipak, inilo se izni-mnim postignuem to to se grad uzdignuo na rang svetog mjesta. Babilon je bio Vrata bogova (Bab-ilani), gdje su se susretali nebo i zemlja. On je obnovio izgubljeni raj, a zigurat odnosno hramski toranj Esagila bio je slika kozmike planine ili svetog stabla, na koje su se prvi mukarci i ene penjali kako bi susreli svoje bogove.44

Biblijska pria o stvaranju u Postanku teko je razumljiva bez poznava-nja mezopotamske himne o postanku, poznate po svojim poetnim rijei-ma kao Enuma eli. Ta pjesma poinje opisom nastanka bogova iz pra-iskonske svete tvari te njihova stvaranja neba i zemlje, ali ona predstavlja i razmiljanje o Mezopotamiji. Sirovina svemira iz koje nastaju bogovi jest meka, neodreena tvar - vrlo nalik na blatno tlo u tom podruju. Prvi bogovi - Tiamat, iskonski Ocean; Apsu, Bezdan i Mumu, Maternica

kaosa - bili su nerazdvojni od elemenata i dijelili su tromost domoroda-kog barbarstva i bezlinost kaosa: Kad su se pomijeali slatko i gorko, nijedna trska nije bila ispletena, nikakvi vrtlozi nisu mutili vodu, bogovi su bili bez imena, bez naravi, bez budunosti.45 Ali pojavili su se novi bogovi, i svaki je njihov par bio distinktivniji od prethodnog, da bi dosegli vrhunac u sjajnom Marduku, bogu Sunca i najrazvijenijem primjerku boanske vrste. Ali Marduk nije mogao uspostaviti kozmos sve dok nije svladao tromo mrtvilo boice Tiamat u strahovitoj bitci. Napokon je opkoraio Tiamatino golemo truplo, razbio ga nadvoje da stvori nebo i zemlju, te je stvorio prvog ovjeka tako to je pomijeao krv jednog od pobijeenih bogova sa akom pepela. Nakon te pobjede, bogovi su mogli sagraditi grad Babilon i utemeljiti obred od kojeg svemir dobiva svoj ustroj, skriveni svijet postaje vidljiv, a bogovima su dodijeljena njihova mjesta.46

Nije postojao nikakav ontoloki jaz koji bi razdvajao te bogove od ostatka kozmosa: sve je proizilo iz iste sakralne tvari. Sva bia dijele istu kob i moraju sudjelovati u neprekidnoj borbi protiv razorne letargije kaosa. Bilo je slinih pria u oblinjoj Siriji, gdje je Baal, bog oluje i ivo-tvorne kie, morao ratovati protiv morskog zmaja Lotana, simbola kaosa, Jama, iskonskog mora, i Mota, boga neplodnosti, kako bi uspostavio civiliziran ivot.47 Izraelci su takoer kazivali prie u kojima je njihov bog Jahve ubijao morska udovita kako bi uredio kozmos.48 U Babilonu se Enuma el i javno recitirala na etvrti dan proslave Nove godine u Esagili, a ta je izvedba simboliki nastavljala proces koji je zapoeo Marduk i koji je aktivirao tu sakralnu energiju. Odravala se i obredna bitka te saturna-lije koje su rekonstruirale bezakonje kaosa. U arhajskoj duhovnosti simbo-lian povratak u poetno bezlino nitavilo bio je neophodan da bi se stvorilo bilo to novo.49 ovjek je mogao napredovati samo ako je imao hrabrosti da se otarasi trenutanog, nezadovoljavajueg stanja stvari, poto-ne natrag u potentnu pomutnju poetaka i zapone iznova.

Kako je ivot postao staloeniji, ljudi su dobili mogunost da razviju vie unutarnju duhovnost. Indijski Arijci, uvijek predvodnici religijske pro-mjene, bili su na elu te tendencije i doli su do revolucionarnog otkria da je Brahman, isti bitak, takoer i osnova ljudske psihe. Ono transcen-dentno nije izvanjsko ni strano ovjeku, nego je s njime nerazmrsivo

povezano. Taj e uvid dobiti sredinje mjesto u religijskoj potrazi svih glavnih tradicija. U ranim Upaniadama, napisanim u sedmom stoljeu prije Krista, potraga za tim sakralnim sebstvom (atman) dobila je sredinje mjesto u vedskoj duhovnosti. Upaniadski mudraci nisu traili od svojih uenika da vjeruju u to, nego su ih podvrgavali inicijaciji zahvaljujui kojoj su oni to sami otkrivali u nizu duhovnih vjebi koje su im mijenjale pogled na svijet. Znanje steeno na tako praktian nain donosilo je sa sobom radosno osloboenje od straha i tjeskobe.

Dragocjen uvid u nain izvoenja te inicijacije prua nam andogja Upaniada. Veliki mudrac Udalaka Aruni polako i strpljivo dovodi do toga da se taj spasonosni uvid rodi u njegovu sinu vetaketuu, tako to mu zadaje niz zadataka. U najslavnijem od tih pokusa, vetaketu mora preko noi ostaviti grudu soli u bokalu vode, da bi ustanovio, naravno, da se sol otopila i da je voda ipak jo slana. Naravno, ti je ne vidi, miljeni, istie Udalaka, ali ona je cijelo vrijeme ovdje. Isto vrijedi za nevidljivog Brah-mana, sr i unutarnje sebstvo cijeloga svijeta. I ti si to, vetaketu.50 Poput soli, Brahman se ne moe vidjeti, ali se oituje u svemu to ivi. On je bit skrivena u sitnoj sjemenci banjana, iz kojeg e izrasti divovsko stablo, ali kad vetaketu otvori sjemenku, on ne vidi nita. Brahman je i sok u svakom dijelu drveta koji mu daje ivot, ali nikako se ne moe pokazati ni razluiti.51 Sve dijeli istu bit, ali veina ljudi to ne shvaa. Oni umiljaju da su jedinstveni i posebni te prianjaju uz te osobitosti - esto uz krajnju tjeskobu i trud. Ali te osobine zapravo nisu nita trajnije od rijeka koje utjeu u isto more. Kad se stope, postaju samo ocean, i vie ne istiu svoju individualnost tvrdei ja sam ova ili ona rijeka. Jednako tako, miljeni, napominje Udalaka, kad sva ta bia stignu do Postojeeg, ona ne misle stiemo do Postojeeg. Bili to tigrovi, vukovi ili crvi, svi se stapaju u Brahmanu. Prema tome, drati se zemaljskog jastva jest zavaravanje koje neizbjeno vodi u bol, nezadovoljstvo i zbrku, iz ega se moe pobjei jedino stjecanjem dubokog i oslobaajueg znanja da je Brahman njihov atman, ono to je najistinskije u njima.52

Upaniadski mudraci meu prvima su izrazili jo jedno ope naelo religije - naelo koje smo ve dotaknuli u mitu o Purui. Religijske su istine dostupne samo kad postoji spremnost da se otarasimo sebinosti, pohlepe i samoivosti koje su, moda neizbjeno, usaene u nae misli i ponaanje, ali su takoer uzrok velikog dijela nae patnje. Taj bi proces

Grci nazvali kenosis, pranjenje. im odustanete od tjeskobne hlepnje za promicanjem sebe, ocrnjivanjem drugih, skretanjem panje na svoje jedin-stvene i posebne osobine i nastojanja da budete prvi na ljestvici, doivjet ete beskrajan mir. Prve Upaniade napisane su u vrijeme kad su se arijske zajednice nalazile u ranim fazama urbanizacije. Logos im je omoguio da ovladaju svojim okoliem. Ali mudraci su ih podsjeali da postoje neke stvari - starost, bolest i smrt - kojima ne mogu upravljati, neke stvari -kao to je njihovo sutinsko sebstvo - koje lee izvan domaaja njihovog uma. Kad su nakon paljivo osmiljenih duhovnih vjebi ljudi nauili ne samo prihvatiti nego i voljno prigrliti to neznanje, ustanovili su da im to iskustvo donosi osjeaj olakanja.

Ti su mudraci poeli istraivati kompleksnosti ljudske psihe s nevjero-jatnom istananou: otkrili su podsvijest mnogo prije Freuda. Ali atman, najdublja jezgra njihove linosti, izmicao im je. Upravo zato to je identi-an s Brahmanom, on se ne moe opisati. Atman nema nikakve veze s naim normalnim psihomentalnim stanjima, a nije ni slian bilo emu iz naega svakidanjeg iskustva, pa se o njemu moe govoriti samo kroz nega-cije. Kao to objanjava Yajavalkya, mudrac iz sedmog stoljea: O tom Sebstvu (atmanu) moe se samo rei 'niti - niti' (neti - neti).53

Ne moete vidjeti Vidioca koji je subjekt vienja, ne moete uti Sluatelja koji je subjekt sluanja, ne moete misliti s Misliocem koji je subjekt miljenja, i ne moete pojmiti Poimatelja koji je subjekt poimanja. To Sebstvo unutar Svega (Brahman) jest va atman.54

Poput brahmodje, svaka rasprava o atmanu u Upaniadama uvijek je zavr-avala utnjom, to je bilo sublimno priznanje da najvia stvarnost lei onkraj sposobnosti jezika.

Autentian religijski govor nije mogao voditi jasnoj, distinktnoj i empirijski verificiranoj istini. Poput Brahmana, atman je nedohvatljiv. Neto moete definirati jedino ako to vidite kao odvojeno od sebe. Ali kad je Cjelina [Brahman] postala neije najunutarnjije sebstvo, koga taj vie moe vidjeti i na koji nain? O kome ja jo mogu misliti i na koji nain?55 Ali ako ste nauili uvidjeti istinu da je vae najautentinije Ja identino s Brahmanom, shvaate da je i ono onkraj gladi i ei, alosti i

opsjene, starosti i smrti.56 Taj se uvid nije mogao postii racionalnom logikom. Morala se stei sposobnost razmiljanja izvan svakidanjeg jastva pisanog s malim poetnim slovom, a poput svake sposobnosti ili vjeti-ne, to je trailo dugu, napornu, predanu vjebu.

Jedna od glavnih tehnika koje su omoguavale ljudima da postignu taj samozaborav bila je joga.57 Za razliku od joge koja se danas vjeba u zapadnjakim sportskim dvoranama, to nije bila aerobna vjeba, nego sustavno razbijanje nagonskog ponaanja i uobiajenih naina razmilja-nja. Bila je umno zahtjevna i u poetku tjelesno bolna. Jogi je morao raditi obratno od onoga to dolazi prirodno. Sjedio bi tako nepomino da je nalikovao vie na biljku ili kip nego na ljudsko bie. Kontrolirao je disanje, jedno od najvie automatskih i najosnovnijih tjelesnih funkcija, sve dok ne bi stekao sposobnost da provodi duge periode a da uope ne die. Uio bi uutkati misli to su mu prolazile glavom i usredotoiti se satima na jednu toku. Kad bi ustrajao, ustanovio bi da je postigao rastvaranje svakidanje svijesti koje uklanja ja iz njegovih misli.

Sve do danas, jogiji ustanovljuju da te vjebe, koje imaju provjerljive tjelesne i neuroloke uinke, izazivaju osjeaj mira, sklada i staloenosti usporediv s uinkom to ga izaziva glazba. Javlja se osjeaj razgaljenosti i blaenstva, koji jogiji smatraju posve prirodnim i ostvarivim za svakoga tko ima dara i marljivosti. Kad ja nestane, najobiniji predmeti otkriva-ju posve neoekivane osobine, budui da ih se vie ne gleda kroz iskrivlju-jui filtar sebinih potreba i elja. Dok je meditirao o uenjima svojega gurua, jogi ih nije samo pojmovno prihvaao, nego ih je proivljavao tako snano da je njegovo znanje bilo, kako stoji u spisima, izravno - zaobi-lazei logike procese poput svake praktino steene vjetine, postalo je dio jogijeva unutarnjeg svijeta.58

Ali joga je imala i etiku stranu. Poetnik se nije smio uputati ni u jednu vjebu joge sve dok ne bi zavrio intenzivan moralni program. Na vrhu popisa uvjeta koje je morao ispuniti bila je ahimsa, nenasilje. Jogi ne smije zgnjeiti komarca, napraviti ljutitu kretnju ni neljubazno razgo-varati s drugima, nego mora neprestano biti srdaan prema svima, ak i prema najdosadnijem redovniku u zajednici. Sve dok se njegov guru ne bi uvjerio da mu je to ulo u narav, jogi nije smio ak ni sjediti u jogijskom poloaju. Velik dio agresivnosti, nezadovoljstva, neprijateljstva i bijesa to nam remete duevni mir proizlazi iz zakoene sebinosti, ali kad bi kandi-

dat za jogina usavrio tu samozatajnu staloenost, kau spisi, iskusio bi neopisivu radost.59

Iskustvo joge navelo je mudrace da osmisle novi mit o postanku. U poetku je postojala jedna jedina Osoba, koja je pogledala oko sebe i usta-novila da je sama. Tako je postala svjesna sebe i kliknula: Evo me! Tako se rodio ja, princip ega. Osoba se odmah uplaila, jer nagonski osjeamo da moramo zatititi svoje krhko ja od svega to mu prijeti, ali kad se Osoba sjetila da nema opasnosti jer je sama, strah ju je napustio. Ali bila je usamljena, pa je podijelila tijelo nadvoje kako bi stvorila mukarca i enu, koji su zajedno izrodili sva bia u svemiru, do samih mrava. I Osoba je shvatila da se i dalje nema ega bojati, iako vie nije sama. Nije li ona isto to i Brahman, koji je Sve? Osoba je jedno sa svime to je stvo-rila - tovie, i samu je sebe stvorila.60 Stvorila je ak i bogove, koji su u biti njezin dio.61

ak i sada, ako netko na taj nain zna ja sam brahman, on posta-je cijeli ovaj svijet. To ne mogu sprijeiti ak ni bogovi, jer on postaje njihovo jastvo, atman. I zato, kad netko oboava neko drugo boanstvo, mislei ono je jedno, a ja sam drugo, taj ne razumije.62

Taj uvid, objanjava Yajavalkya, donosi sa sobom radost koja se moe usporediti s radou spolnog odnosa, kad ovjek gubi osjeaj dvojnosti i nije svjestan niega iznutra ni izvana.63 Ali to iskustvo moete stei jedi-no ako izvodite vjebe joge.

Ta temeljna naela pokazala su se neophodnima i u drugim tradicija-ma: budizmu, dainizmu, konfucijanizmu i daoizmu, kao i u tri monote-istike vjere - judaizmu, kranstvu i islamu. Svaka je imala svoj jedinstve-ni genij i posebnu viziju, svaka sebi svojstvene nedostatke. Ali sve su se slagale oko tih sredinjih naela. Religija nije neto pojmovno. Buddha, na primjer, nije trpio teoloka razmatranja. Jedan od njegovih redovnika bio je nesueni filozof, pa umjesto da vjeba jogu stalno je gnjavio Buddhu metafizikim pitanjima. Postoji li bog? Je li svijet stvoren u vremenu ili je oduvijek postojao? Buddha mu je rekao da je on poput ovjeka koji je pogoen otrovanom strelicom i odbija lijeniku pomo dok ne otkrije kako se zove njegov napada i iz kojeg sela dolazi. Umrijet e prije nego

to dobije te posve suvine podatke. Kakva je razlika ako otkrije da je svi-jet stvorio neki bog? Bol, mrnja, patnja i tuga postojale bi i dalje. Ta su pitanja oaravala ljude, ali Buddha nije htio raspravljati o njima jer ih je smatrao nevanima: Uenici moji, ona vam nee pomoi, ona nisu kori-sna u potrazi za svetou. Ona ne vode u mir ni u izravnu spoznaju nirva-ne.64

Buddha je uvijek odbijao definirati nirvanu, jer se nirvana ne moe razumjeti pojmovno i ne moe se objasniti nikome tko nije iskuao njegov praktini reim meditacije i suosjeanja. Ali tko se god posveti budisti-kom nainu ivota moe dosegnuti nirvanu, koja je posve prirodno sta-nje.65 No budisti su ponekad govorili o nirvani koristei istu vrstu slika koju monoteisti koriste za Boga: ona je Istina, Druga obala, Mir, Vjeno i Onostrano. Nirvana je nepomino sredite koje ivotu daje smisao, oaza mira i izvor snage koji ovjek otkriva u dubinama svojeg bia. U isto svjetovnim kategorijama, nirvana je nita, zato to ne odgovara nikakvoj stvarnosti koju moemo prepoznati u naem ivotu kojim uprav-lja ego. Ali oni koji bi uspjeli nai taj sveti mir, otkrili bi da vode neuspo-redivo bogatiji ivot.66 Nije se govorilo o vjerovanju u postojanje nirva-ne ni o tome da nirvanu treba prihvatiti bez dokaza. Buddha nije pokazivao sklonost prema apstraktnim doktrinarnim formulacijama koje nemaju veze s djelovanjem. tovie, prihvaanje neke dogme na osnovi tueg autoriteta nazivao je nevjetim ili beskorisnim (akusala). To ne moe dovesti do prosvjetljenja jer se time ovjek odrie osobne odgovor-nosti. Vjera je znaila pouzdanje da nirvana postoji i odlunost da se ona ostvari svim praktinim sredstvima na raspolaganju.

Nirvana je prirodan ishod ivota koji se vodi u skladu s Buddhinim uenjem o anatti (ne-ja), neemu to nije bilo puko metafiziko naelo nego, poput svih njegovih uenja, program djelovanja. Anatta je traio od budista da se svaki dan i svaki sat ponaaju kao da ja ne postoji. Misli o tom ja nisu vodile samo u beskorisnu (akusala) brigu za mene i moje nego i u zavist, mrnju prema suparnicima, la, oholost, okrutnost pa i nasilje kad se ja osjeti ugroenim. Kako je redovnik postajao stru-njakom u njegovanju te staloenosti, vie nije ubacivao svoje ja u prola-zna duevna stanja, i nauio je gledati na svoje strahove i elje kao na prolazne i daleke pojave. Tada je bio zreo za prosvjetljenje: Njegova pohlepa iezava, a kada nestanu njegove udnje, on doivljava oslobaa-

nje uma.67 Spisi ukazuju na to da je Buddhine prve uenike kad su uli za anattu preplavila radost te su odmah postigli nirvanu. Mogunost da se ivi izvan dosega mrnje, pohlepe i strahova oko poloaja oituje se se kao duboko olakanje.

Uvjerljivo najbolji nain da se dosegne anatta je suosjeanje, sposob-nost da se uivimo u druge, koje zahtijeva od ovjeka da se ukloni iz sre-dita svojeg svijeta i stavi drugoga na to mjesto. Suosjeanje e postati sredinja praksa vjerske potrage. Jedan od prvih ljudi koji je posve jasno ustvrdio da je svetost neodvojiva od ovjekoljublja bio je kineski mudrac Konfucije (551. - 479. pr. Kr.). Ni on nije volio govoriti o boanskome, jer ono lei onkraj mogunosti jezika, a teoloke brbljarije skreu panju s pravog zadatka religije.68 Govorio je: Moj Put ima jednu nit koja prolazi kroz samu njegovu sr. Tu nema nikakve zamrene metafizike. Sve se uvijek svodi na vanost toga da se prema drugima odnosimo s najveim potovanjem.69 To u sebi saima Zlatno pravilo, koje, kako je uitelj govo-rio, njegovi uenici trebaju vjebati svaki dan i cijeli dan:70 Nikad ne ini drugima ono to ne eli da oni ine tebi.71 Oni moraju pogledati u svoje srce, otkriti to im nanosi bol, i onda odluiti da ni pod kojim okol-nostima tu bol ne nanose nikome drugome.

Religija je bila neto to se inilo, a ne mislilo. Tradicionalni kineski obredi omoguavali su pojedincu da uglaa i profini svoju ljudskost te postane junzi, zrela osoba. Junzi se ne raa nego se oblikuje. On mora raditi na sebi kao to kipar oblikuje grub kamen i pretvara ga u neto lijepo. Kako da to postignem? upitao je Yan Hui, Konfucijev najdarovi-tiji uenik. Jednostavno je, odgovorio je Konfucije: Suzbij svoje jastvo i podvrgni se obredu (li).72 Junzi mora svaku sitnicu u svojem ivotu pod-vrgnuti drevnim obredima obzira i potovanja prema drugima. Bio je to odgovor na politike nevolje u Kini: Kad bi vladar mogao suzbiti svoje jastvo i podvrgnuti se obredu (li) na samo jedan dan, svi bi pod Nebom odgovorili na njegovu dobrotu.73

Prakticiranje Zlatnog pravila svaki dan i cijeli dan dovelo bi ljudska bia u stanje koje je Konfucije zvao ren, to e se poslije opisati kao dobronamjernost, ali Konfucije nije htio definirati tu rije jer je moe razumjeti samo onaj tko je postigao to stanje. Radije je utio o onome to lei na kraju religijskog putovanja. Prakticiranje rena je samo sebi svrha; ono samo je transcendencija koju trai. Yan Hui prelijepo je to

izrazio kad je, uz duboki uzdah, govorio o beskrajnom radu na posti-zanju rena.

to vie napreem svoj pogled prema njemu, to se on dalje uzdie. to dublje prodirem u njega, to je on tvrdi. Vidim ga naprijed, ali odjednom je straga. Korak po korak, Uitelj me vjeto mami. Pro-irio me kulturom, obuzdao obredom. ak i kad bih elio stati, ne bih mogao. Upravo kad osjetim da sam iscrpio sve izvore, neto kao da se uzdie i stoji nada mnom, otro i jasno. No iako eznem da ga slijedim, ne mogu pronai puta koji bi mu vodio.74

Suosjeajan ivot izdie Yan Huija iznad njega samog i daje mu da na trenutke nazre sakralnu stvarnost koja ima neke slinosti s Bogom kojeg oboavaju monoteisti. Ona je i imanentna i transcendentna: ona izvire iznutra, ali se doivljava i kao izvanjsko bie koje stoji nada mnom, otro i jasno.

Religija kakvoj su obrise ocrtali veliki mudraci Indije, Kine i Bliskog istoka nije bila pojmovna, nego praktina aktivnost. Ona nije zahtijevala vjerovanje u skup doktrina, nego teak i discipliniran rad, bez kojeg je svako vjersko uenje ostajalo neshvatljivo i nevjerojatno. Najvia stvarnost nije bila vinje Bie - ta je predodba bila posve strana religijskom osjea-ju staroga svijeta - nego sveobuhvatna i posve transcendentna stvarnost s one strane dobro smiljenih doktrinarnih fraza. Zato religijski govor ne bi trebao ii za tim da prenese jasnu informaciju o boanskome, nego bi trebao voditi uvidu u ogranienja jezika i spoznaje. Najvia stvarnost nije bila strana ljudskim biima, ve nerazdvojna od nae ljudskosti. Nju nije mogla dosegnuti razumska, diskurzivna misao, ve, da bi se ona upoznala, zahtijevalo se paljivo njegovano stanje duha i nesebini samoprijegor.

Ali kako se to moe primijeniti na monoteistike religije kao to su judaizam, kranstvo i islam, koje sebe predstavljaju kao religije rijei a ne religije utnje? U osmom stoljeu prije Krista, izraelski se narod spremao poduzeti neto neobino u starome svijetu. Ti su ljudi pokuali uiniti Jahvu, sveca Izraelovog, jedinim simbolom krajnje transcendencije.

2.

Bog

Na poetku vremena, prvo ljudsko bie (hebrejski: adam) zateklo se samo u Edenu, Zemlji uitaka. Taj je vrt zasadio bog Jahve, koji je uinio da voda izvire u istonoj pustinji kako bi stvorio rajsku oazu. Ondje se voda granala u etiri rijeke - Pion, Gihon, Tigris i Eufrat - koje su istjecale iz toga svetog sredita i davale ivot ostatku svijeta. Jahve je napravio Adama od zemlje (adama) , udahnuo mu dah ivota u nosnice i postavio ga u rajski vrt da ga obraduje i uva. Eden je uistinu bio zemlja uitaka i Adam je u njoj mogao voditi blaen ivot. Jahve je od zemlje nainio sve ptice i ivotinje da mu budu pratioci. Dva su sveta stabla obiljeavala sredite svijeta - stablo ivota i stablo spoznaje dobra i zla - a tu je bila ak i zmija koja govori da ga uputi u tajne vrta. Ali Adam je bio usamljen. I tako, dok je on spavao, Jahve mu je izvadio jedno rebro i napravio enu. Adam je bio presretan: Nato ovjek ree: 'Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega! enom [Isha] neka se zove, od ovjeka [Ish] kad je uzeta!'1 Adam joj je nadjenuo ime Havva (Eva), Davateljica ivota.

To odmah doziva u pamet upaniadsku priu o usamljenom ljudskom biu koje se razdvaja nadvoje da postane muko i ensko, ali ovo je oito bliskoistona pria, puna tradicionalnih motiva: stvaranje adama od gline, rijeka koja natapa etiri strane svijeta, sveta stabla i ivotinja koja govori. To je tipian mit o izgubljenom raju. Jahve zabranjuje Adamu i Evi da jedu plodove sa stabla spoznaje, zmija ih uspijeva nagovoriti da ga ne posluaju, pa su zauvijek protjerani iz vrta. Od tada moraju mukotrpno raditi da bi nekako preivjeli od negostoljubive zemlje i u mukama djecu raati. Poput svakog mita, i ovaj slui tome da nam pomogne razmiljati o ljudskoj situaciji. Zato je ljudski ivot pun patnje, tekoga zemljorad-nikog rada, bolnih poroaja i smrti? Zato se mukarci i ene osjeaju tako otuenima od boanskoga?

Neki krani na Zapadu itaju tu priu kao injenini prikaz istonoga grijeha koji je osudio ljudsku rasu na vjeno prokletstvo. Ali to je specifi-no kranska interpretacija koju je na kontroverzan nain uveo sveti Augu-

stin tek poetkom petog stoljea. Priu o Edenu posve su drukije shvaa-le i idovska i pravoslavna tradicija. Meutim, svi smo skloni gledati te drevne prie kroz filtar kasnije povijesti i primjenjivati sadanja vjerovanja na tekstove koji su izvorno znaili neto sasvim drugo. Budui da je moderni Zapad drutvo logosa, neki danas itaju Bibliju doslovno, mislei da nam Biblija eli pruiti tone podatke koje oekujemo od svakog dru-gog navodno povijesnog teksta i da su te prie uvijek bile shvaane na taj nain. Naprotiv, kao to emo vidjeti u sljedeim poglavljima, sve do najnovijeg doba idovi i krani smatrali su da nije ni mogue ni poeljno itati Bibliju na taj nain, da nam ona ne daje nikakvu jedinstvenu i jed-noznanu poruku i da zahtijeva da je se neprestance iznova tumai.2

Postoji i raireno miljenje da nam Biblija treba pruati uzore i precizna moralna uenja, ali to nije bila namjera biblijskih pisaca. Pria o Edenu nipoto nije pria o moralu. Poput svakog mita o raju, to je izmatana pripovijest o djetinjstvu ljudskog roda. Dok su u raju, Adam i Eva jo su u utrobi. Oni moraju odrasti, a zmija ih vodi kroz zbunjujui obred prije-laza u zrelost. Poznavati bol i biti svjestan udnje i smrtnosti - to su neizbjene sastavnice ljudskog iskustva, ali i simptomi onog osjeaja otu-enosti od punine bia koji pobuuje al za izgubljenim rajem. Adama, Evu i zmiju moemo smatrati razliitim licima nae ljudskosti.3 Zmija predstavlja buntovnitvo i neprestanu potrebu da se propituje sve to je kljuno za ljudski napredak. U Evi vidimo svoju glad za znanjem, elju za eksperimentiranjem i nesputanim ivotom. Adam, koji je prilino pasivan lik, oituje nau nevoljkost da preuzmemo odgovornost za svoje postupke. Ta pria pokazuje da su dobro i zlo nerazmrsivo isprepleteni u ljudskom ivotu. Nae silno znanje moe istovremeno biti izvor dobrobiti i uzrok goleme tete. To je bilo posve jasno rabinima talmudskog doba. Oni nisu gledali na Adamov pad kao na katastrofu, jer je sklonost zlu ( y e y tze r hara) bila sastavni dio ljudskog ivota, a nasilje, suparnitvo i ambicija koji iz nje proizlaze vezani su uz neka od naih najveih postignua.4

U Enumi eliu, kozmogonija je bila neodvojiva od gradnje zigurata u Esagili od strane bogova. Na. drevnom Bliskom istoku stvaranje se redovi-to povezivalo s gradnjom hramova, a mit iz Postanka bio je usko povezan s hramom koji je sagradio kralj Salomon (oko 970. - 930. pr. Kr.) u Jeru-zalemu:5 jedna od etiri svete rijeke koje teku iz Edena je Gihon, izvor u podnoju Brda hrama. Tema Jahvina stvaranja bila je vana u hramskoj

liturgiji, ne zato to bi vjernicima davala podatke o podrijetlu svemira, nego zato to je gradnja hrama simboliki ponavljala kozmogoniju.6 Ona je omoguavala smrtnicima da sudjeluju u stvaralakim moima bogova i osiguravala da e se Jahve boriti protiv neprijatelja Izraela kao to je u poetku potukao morska udovita. U Izraelu je hram bio simbol sklad-na, nedirnuta kozmosa koji je u poetku stvorio Jahve. Zato opis ivota u raju prije pada izraava shalom, osjeaj mira, potpunosti i dovre-nja koji je obuzimao hodoasnike dok su sudjelovali u tim obredima i osjeali da je njihova razdvojenost od boanskog naas zacijeljena.

Pria o Edenu nije povijesno izvjee: to je zapravo opis obrednog isku-stva. Ona izraava ono to uenjaci nazivaju coincidentia oppositorum, kad se tijekom intenziviranog susreta sa svetim stvari koje inae izgledaju kao suprotnosti odjednom podudare i otkriju temeljno jedinstvo. U Edenu, boansko i ljudsko nisu otueni jedno od drugoga, nego su na istome mje-stu: vidimo Jahvu koji je etao vrtom za dnevnog povjetarca;7 nema suprotnosti izmeu prirodnog i natprirodnog, budui da Adama oiv-ljava dah samoga Boga. Adam i Eva oito nisu svjesni razlike meu spolovi-ma niti razlike izmeu dobra i zla. Takav je ivot trebao biti. Meutim, budui da su posrnuli, Adam i Eva pali su u rascjepkanost naega sadanjeg stanja ivota, a vrata Edena zatvorio je kerubin s plamenim maem koji je svjetlucao u ruci.8 Ali Izraelci su mogli nai neke nagovjetaje te izvorne cjelovitosti kad god bi posjetili svoj hram i sudjelovali u obredima.

Salomonov hram je, prema svemu sudei, bio projektiran kao slika Edena, sa zidovima ukraenim urezanim kerubinima, palmama i rascvalim cvijeem.9 Njegovi masivni sedmokraki svijenjaci, ukraeni bademima i pupoljcima, bili su poput stiliziranih stabala, a u njemu se nalazila ak i bronana zmija.10 Kao neko u Edenu, Jahve je boravio u hramu sa svojim narodom. Hram je, dakle, bio utoite shaloma.11 Kad su se gomile hodo-asnika uspinjale obroncima Sinaja da udu u Jahvinu kuu, sve je odzva-njalo oduevljenim usklicima radosti i veselja.12 Oni su ginuli i eznuli za Jahvinim dvorima. Dolazak u hram bio je kao povratak kui. Dok su sudjelovali u hramskim obredima, proivljavali su duhovni uspon od uzviice do uzviice, a ivot je izgledao bogatiji i intenzivniji: jedan je dan u dvorima tvojim bolji od tisuu drugih.13

U osmom stoljeu prije Krista, Izraelci jo nisu pounutrili svoju religi-ju i jo su se oslanjali na vanjske obrede. U to vrijeme ivjeli su u dva

zasebna kraljevstva: u Kraljevstvu Juda juno od onoga to je danas Zapad-na obala, s Jeruzalemom kao prijestolnicom, te u veem i bogatijem Kra-ljevstvu Izrael na sjeveru. Priu o Adamu i Evi gotovo je sigurno napisao neki anonimni autor u junom kraljevstvu u osmom stoljeu, kada su kraljevi poeli naruivati epove za svoje arhive. Uenjaci spominju tog autora pod inicijalom J, jer je svojega boga zvao njegovim osobnim imenom, Jahve. U isto vrijeme, drugi pisac poznat kao E (zato to je radije koristio vie formalno boansko ime Elohim) sastavljao je slinu sagu za Kraljevstvo Izrael. Nakon to je 722. godine asirska vojska unitila sjeverno kraljevstvo, ta su dva spisa spojena u JE, pripovijest koja tvori najraniji sloj Biblije.14

Dakle, od samog poetka u Bibliji nije bilo jedinstvene, ortodoksne poruke: J i E tumaili su izraelsku povijest na dva posve razliita naina, a urednici su sauvali te razlike. U tim dokumentima nije bilo niega sakro-sanktnog, i kasniji su se narataji osjeali slobodnima mijenjati ep JE, pa ak i unijeti znatne promjene u priu. Kronika JE gotovo je sigurno zbirka pria koje su se pripovijedale na starim plemenskim svetkovinama. Otpri-like od 1200. pr. Kr. savez plemena zajedniki poznat kao Izrael oku-pljao se u nizu svetita na kanaanskim visoravnima - u Jeruzelemu, Hebronu, Betelu, ekemu, Gilgalu i ilohu - gdje su obnavljali sporazum o savezu koji ih je ujedinjavao. Puki bi pjevai recitirali pjesme o podvi-zima narodnih junaka: patrijarha Abrahama, Izaka i Jakova, Mojsija koji je izveo narod iz egipatskog suanjstva te njihova velikog vojnog zapovjed-nika Joue. Isprva vjerojatno nije bilo nikakve glavne prie. Ali kada su J i E sabrali sve te narodne prie, od njih su ispleli cjeloviti ep koji je postao jednom od utemeljiteljskih pria zapadne kulture.15

U svojem konanom obliku, taj ep pripovijeda kako je otprilike 1850. pr. Kr. Jahve pozvao Abrahama da napusti svoj dom u Mezopotamiji i naseli se u Kanaanu, uz obeanje da e Abraham postati otac monoga naroda koji e jednog dana vladati zemljom. Abraham, njegov sin Izak i unuk Jakov (poznat i kao Izrael) ivjeli su u Obeanoj zemlji kao dolja-ci, ali za vrijeme jedne velike gladi Jakovljevih dvanaest sinova, osnivai dvanaest izraelskih plemena, bili su prisiljeni iseliti se u Egipat. Isprva im je dobro ilo, ali s vremenom su, osjeajui se ugroeni njihovom mnogo-brojnou, Egipani potlaili Izraelce sve dok Jahve nije zapovjedio Mojsi-ju da povede svoj narod natrag u Kanaan. Uz Jahvinu udesnu pomo,

uspjeli su pobjei iz Egipta i etrdeset godina ivjeli su kao nomadi u pustoi Sinajskog poluotoka. Na planini Sinaj, Jahve je Mojsiju prenio svoja uenja (tora) te je posvojio Izraelce kao svoj narod. Mojsije je umro na brdu Nebu na pragu Obeane zemlje, ali oko 1200. pr. Kr. Joua je uspio osvojiti Kanaan i otjerati njegove prastanovnike.

Iskapanja izraelskih arheologa iz 1967., meutim, ne potvruju tu priu. Nisu naeni nikakvi tragovi opeg unitenja koje je opisano u knjizi o Joui, kao ni nikakve naznake da je dolo do velike promjene u stanovnitvu. Oni napominju da biblijske prie odraavaju stanje u osmom, sedmom i estom stoljeu, kada su te prie zapisane, a ne u razdoblju na koje se odnose.16 J i E nisu pisali strogo injenina izvjea. Taj novi uvid utjecat e na nain na koji itamo biblijske prie. Tijekom osamnaestostoljetnoga filozofskog prosvjetiteljstva zapadnjaki su narodi razvili povijesnu metodu koja iznad svega eli dati tono izvjee o doga-ajima koji se opisuju. Ali kad su ljudi u starome svijetu pisali o prolo-sti, manje ih je zanimalo ono to se zbilja dogodilo, a vie znaenje samog dogaaja. Kad su zadnji urednici Petoknjija (prvih pet knjiga Biblije) spojili kronike J i E, nisu uope pokuali uskladiti razlike koje bi zadale brigu dananjem uredniku. Na primjer, paljivije prouavanje teksta o kojem je rije pokazuje da je J smatrao Abrahama, ovjeka s juga, glav-nim junakom Izraela i nije se osobito zanimao za Mojsija, koji je bio daleko popularniji na sjeveru i jedan od glavnih junaka E-ove pripovije-sti.17 ini se da se ni J ni E nisu nimalo potrudili prouiti povijest Kana-ana, nego su se zadovoljili time da prilagode stare prie okolnostima svojega doba.

Bilo bi dakle krivo oekivati od te sage da bude povijesno tona u naem smislu. Ipak, istina je da je ljudska povijest vie zanimala biblijske autore nego veinu njihovih suvremenika. Njih nisu toliko zanimali koz-moloki mitovi koji su oaravali njihove sirijske i mezopotamske susjede i nisu bili odgovorni za priu o stvaranju u prvom poglavlju Postanka, koje je napisano tek u estom stoljeu. J-ova pria o Jahvinu stvaranju Edena vrlo je tura, a E nije nimalo pridonio prapovijesti Izraela u prvih jeda-naest poglavlja Postanka, ve poinje svoj