IMOVINSKI ODNOSI BRAČNIH PARTNERA

1. Uvodne napomene

Imovinski odnosi uređuju se propisima građanskog prava. Međutim, onda kada su subjekti ovih odnosa bračni partneri, oni su tradicionalno predmet normiranja bračnog zakonodavstva.1

Propisi nacionalnih prava o imovinskim odnosima bračnih partnera međusobno su različiti. U velikom broju pravnih sistema na području Evrope uporedo postoje dva režima, odnosno sistema imovinskih odnosa: zakonski i ugovorni. Rješenje prihvaćeno u manjem broju nacionalnih zakona o uređenju ovih odnosa samo u obliku zakonskog režima uglavnom se napušta, u skladu s većim uvažavanjem autonomije bračnih partnera i potrebom da im se ostavi mogućnost da urede svoje imovinske odnose drugačije od načina na koji je to uradio zakonodavac. Zakonodavci u najvećem broju evropskih zemalja tako daju mogućnost bračnim partnerima da odaberu režim koji će se primijeniti na ove odnose. Zakonski imovinski režim se primjenjuje tek onda kada se oni nisu odlučili za ugovorni imovinski režim, odnosno kada nisu ugovaranjem nekog drugog režima isključili primjenu zakonskog.

Imovinski odnosi bračnih partnera danas su normirani nacionalnim zakonima, a u zakonodavstvu Evropske Unije skoro da se može konstatovati potpuno odsustvo pravila koja ređuju ove odnose. Ovakvo stanje nije posljedica nepostojanja potrebe za uređenjem ovih odnosa u evropskom pravu. Naprotiv, harmonizacija bračnog imovinskog prava je nužna. Ova oblast tijesno je vezana za ekonomsku oblast, tako da se uređenost odnosa u njoj direktno odražava na tržište: različita pravila o ovlaštenjima bračnih partnera u vezi s bračnom imovinom i o njihovoj odgovornosti za dugove mogu ometati stvaranje i razvoj jedinstvenog evropskog tržišta i biti smetnja njegovoj efikasnosti. Bez ujednačavanja nacionalnih propisa koji uređuju ovu oblast nije moguće uspostavljanje jedinstvenog tržišta, odnosno uklanjanje smetnji slobodnom kretanju dobara i usluga te slobodnom kretanju radnika i kapitala. U posljednje vrijeme preduzete su i nastavljaju se preduzimati aktivnosti kojim se vrše pripreme za harmonizaciju ove oblasti, mada se s planiranjem ovih aktivnosti moralo početi ranije. Jedan od razloga odlaganja i kašnjenja s početkom procesa harmonizacije jeste nepostojanja na evropskom tržištu dovoljno iskustva potrebnog za koordinaciju različitih sistema bračnog imovinskog prava. U ovoj, kao i u ostalim oblastima, harmonizaciju je moguće postići na više načina. Jedna mogućnost jeste propisivanje osnovnih tipova imovinskih režima, uz ostavljanje mogućnosti državama članicama da bračnim partnerima omoguće da se opredijele za prihvatanje i podvrgavanje jednom od njih. Druga mogućnost jeste razvoj „evropskog“ sistema bračne imovine koji bi bio priznat u svim državama članicama kao dodatak njihovim pojedinačnim domaćim režimima.2 Ovaj evropski sistem bi se ili izveo iz zajedničkih rješenja koja postoje u različitim pravnim sistemima, ili bi nastao preuzimanjem rješenja iz jednog pravnog sistema, postizanjem konsenzusa pri odlučivanju u evropskim institucijama.

Obavljenim pripremama, urađenim planovima i programima za donošenje evropskih propisa u oblasti bračnog imovinskog prava, trebalo bi i moglo bi se postići otklanjanje ozbiljnijih smetnji njihovom donošenju. Naime, i pored postojećih međusobnih razlika u nacionalnim zakonima, ova oblast je podobna za harmonizaciju, tako da se međusobno približavanje nacionalnih zakonodavstava u uređenju imovinskih odnosa može postići lakše nego u drugim oblastima. To je posljedica činjenice da, za razliku od većine drugih bračnih odnosa, ovi odnosi nisu dublje i jače vezani s tradicijom, kulturom i kulturnim vrijednostima društva. Na ovu oblast odnosa bračnih partnera odrazile su se promjene koje su se desile u društvu, kao i prihvaćeni opći principi:

1 Isto vrijedi i za imovinske odnose čiji su subjekti vanbračni partneri i ostali članovi porodice – oni su uređeni odredbama bračnog, odnosno porodičnog zakonodavstva.

2 Dieter Martiny, Is Unification of Family Law Feasible or even Desirable? u: Toward European Civil Code, Kluwer Law International, 1998., str. 165.

1

izjednačenje žene i muškarca u pravima i obavezama, emancipacija žene, zabrana diskriminacije i solidarnost između bračnih partnera. U prilog stavu o mogućnosti harmonizacije može se navesti sličnost koja već postoji između rješenja nacionalnih zakona koja se odnose na ugovorni bračni režim: ovim rješenjima se na sličan način uređuje forma, vrijeme sklapanja i sadržina bračnog ugovora kojim bračni partneri uređuju međusobne imovinske odnose.

U teoriji se zastupa isti stav: ova oblast se navodi kao podobna za prihvatanje općih principa evropskog porodičnog prava i kao mogući predmet unifikacije porodičnog prava.3

Isto tako, u razmatranju pitanja izbora oblasti u kojima treba da se pristupi harmonizaciji, u okviru Komisije za evropsko porodično pravo (CEFL) često je zastupano mišljenje da harmonizacija može najbolje uspjeti u oblastima u kojim postoji uska veza sa imovinskim pravom, pa je kao primjer navođeno bračno imovinsko pravo, mada je pri tome naglašavano da se ne smije potcijeniti tehnička složenost ove materije. Uz to je uspostavljana veza sa ugovornim pravom, u kojem je harmonizacija već počela, te sa stvarnim pravom, u kojem nisu postojale velike mogućnosti u tom pravcu.4

Na razlike koje postoje između osnovnih bračnih režima normiranih u zakonodavstvu evropskih zemalja, ali i na njihovo međusobno približavanje, ukazano je na četvrtom regensburškom kolokviju, održanom 1998. godine na temu “Bračna zajednica, partnerski odnos i imovina u Evropi”. U centru rasprave bilo je bračno (i vanbračno) imovinsko pravo, a referenti u podnesenim referatima o uređenju ovih pitanja u nacionalnim zakonima, postigli su saglasnost da je bračno (i vanbračno) imovinsko pravo doživjelo dug razvoj koji je uvijek bio i još uvijek je obuhvaćen promjenama. Rezultat ovog razvoja je postepeno ujednačavanje ove oblasti.5 Znači, još prije deceniju uočena je tendencija ujednačavanja nacionalnih prava, mada je u isto vrijeme izražen stav da će za njeno postizanje morati proteći određeni vremenski period.

Uporedo s ovim, zastupa se i stav o nemogućnosti harmonizacije materijalnog prava u ovoj oblasti. Tako se u Zelenoj knjizi o sukobu zakona u oblasti bračnih imovinskih režima, uključujući pitanje nadležnosti i međusobnog priznanja, konstatuje ova nemogućnost i ističe da je harmonizaciju moguće postići samo u oblasti sukoba zakona.6

2. Imovinski odnosi bračnih partnera u evropskom zakonodavstvu

Proces donošenja evropskih propisa u oblasti građanskog prava, pa onda i u oblasti imovinskih odnosa, započeo je donošenjem propisa o sudskoj saradnji u građanskim predmetima, a ne o materijalnom pravu. Naime, potreba ostvarivanja sudske saradnje u ovim predmetima odavno je uočena u praksi, pa se najprije i pristupilo njenom pravnom uređenju. Za oblast pravde sudska saradnja i jednak pristup sudu imaju veliki značaj. Bez ove saradnje, odnosno bez priznavanja i izvršenja odluka izvan države u kojoj su one donesene, ne može se garantovati pravna sigurnost evropskih građana

3 V. šire: Dieter Martiny, op.cit., str. 165.

4 Valter Pintens, Die Commission on European Family Law Hintergrund, Gründung, Arbeitsmetode und erste Ergebnisse, Zeitschrift für Europäisches Privatrecht, 2004/3, str. 557.

5 Dieter Henrich, Vorwort: Eheliche Gemeinschaft, Partnerschaft und Vermogen im europaischen Vergleih, Bielefeld, 1999

6 Green Paper on conflict of laws in matters concerning matrimonial property regimes, including the question of jurisdiction and mutual recognition COM (2006)400 final (presented by the Commission, SEC (2006)952

Brussels, 17.7.2006., http://eur-lex.europa.eu/LexUriServ/site/en/com/2006/com2006_0400en 01pdf., preuzeto s Interneta 15.1.2008.

2

U Konvenciji o nadležnosti i izvršenju odluka u građanskim i trgovačkim predmetima (Brussels I, iz 1968. godine) određena su zajednička pravila o nadležnosti i izvršenju odluka u građanskim i trgovačkim predmetima. U Mastrihtskom ugovoru identifikovana je ova sudska saradnja kao oblast od zajedničkog interesa za države članice EU, a Amsterdamski ugovor je povezao sudsku saradnju u ovoj oblasti sa slobodnim kretanjem ljudi.7

2.1. Bračni imovinski režimi

Početni koraci u uređenju imovinskih odnosa bračnih partnera preduzeti su prihvatanjem Bečkog akcionog plana u decembru 1998. godine. Kao jedan od prioriteta i mjera koje treba da se preduzmu u dvogodišnjem i četverogodišnjem roku u „oblasti pravde“ određena je sudska saradnja u građanskim predmetima, a među oblastima u kojim se naglašava potreba izmjene pravila o sukobu zakona, navedeni su bračni režimi. Uz to, naglašeno je da će se ispitati mogućnost stvaranja sudske mreže u građanskim predmetima radi povećanja kontakata između profesionalaca širom Evrope.8

Međusobno priznanje sudskih odluka određeno je kao prioritet i u zaključcima sastanka u Tampereu, održanom u oktobru 1999.9 Jedan od zaključaka bio je i zahtjev Evropskog vijeća Vijeću Evrope i Evropskoj komisiji (u daljem tekstu: Vijeće i Komisija) da usvoje, do decembra 2000. godine, program mjera za implementaciju principa međusobnog priznanja, u kojem bi se pokrenuo rad na donošenju propisa u oblasti izvršenja. Naglašeno je da se minimalni zajednički standardi u ovom aspektu procesnog prava smatraju nužnim radi olakšanja primjene principa međusobnog priznanja, a da se pri njihovom prihvatanju moraju poštovati osnovni pravni principi država članica. Evropsko vijeće je pozvalo Vijeće i Komisiju da pripreme novo procesno zakonodavstvo o prekograničnim predmetima, a naročito vezano za sudsku saradnju i osiguranje pristupa pravu. Što se tiče materijalnog prava, postavljen je zahtjev za sveobuhvatnom studijom o potrebi približavanja zakonodavstva država članica u građanskim predmetima, kako bi se otklonile smetnje dobrom funkcionisanju građanskih postupaka, o čemu bi Vijeće trebalo da podnese izvještaj do 2001. godine.

U novembru 2000. godine Vijeće i Komisija prihvatili su Program mjera za implementaciju principa međusobnog priznanja odluka u građanskim i trgovačkim predmetima, čime su stvoreni uslovi za usvajanje instrumenta o nadležnosti, priznanju i izvršenju odluka i o bračnim imovinskim režimima. Dva su cilja koja su trebala biti ostvarena ovim programom: jedan je proširenje mehanizma ustanovljenog Uredbom Brussels I na testament, nasljeđivanje, bračna imovinska prava i situacije koje nisu pokrivene Uredbom Brussels II, a drugi je pojačanje sistema sudskog priznanja daljim razvojem u oblastima već pokrivenim Uredbama Brussels I i II. Krajnji cilj ovog programa jeste priznanje i izvršenje sudske odluke u drugoj državi članici bez potrebe vođenja posebnih postupaka, odnosno ukidanje ustanove exequatur.10

7 Ova oblast je kasnije uređena Konvencijom o nadležnosti i izvršenju odluka u bračnim predmetima – Brussels II , iz 1998. godine), a 2000. godine usvojene su Uredba br. 44/2001 o nadležnosti, priznavanju i izvršenju odluka

u građanskim i trgovačkim predmetima (zamijenila je Konvenciju Brussels I) i Uredba br.1347/2000/EC o nadležnosti, priznanju i izvršenju odluka u bračnim predmetima te u pitanjima roditeljskog staranja o zajedničkoj djeci

bračnih partnera, koja je 2005. godine zamijenjena novom Uredbom o nadležnosti, priznanju i izvršenju odluka u bračnim predmetima i predmetima roditeljske odgovornosti – Brussels IIbis. Ove se uredbe ne odnose na

sporove o imovinskim odnosima bračnih partnera.

8 Council and Commission Action Plan of 3 December 1998 on how best to implement the provisions of the Treaty of Amsterdam on the creation of an area of freedom, security and justice,

http://europa.eu/scadplus/leg/en/lvb/l33080.htm , preuzeto s Interneta 4. 2. 2008.

9 Presidency Conclusions Tampere European Council, http://www.consilium.europa.eu/ueDocs /cms_Data/docs/pressdata/en/ec/00200-r1.en9.htm, preuzeto s Interneta 4. 2. 2008.

10 Judicial co-operation between Member States in civil and commercial matters is a European Community policy linked to the free circulation of people, http://ec.europa.eu/justice_home/fsj/civil/fsj_civil_intro en. htm,

preuzeto s Interneta 4. 2. 2008.

3

Sudska saradnja ostala je i dalje na vrhu političke agende Evropskog vijeća, pod čijim stalnim nadzorom je ostao napredak u implementaciji i blagovremeno preduzimanje neophodnih mjera određenih u Amsterdamskom ugovoru, Bečkom akcionom planu i zaključcima iz Tamperea. Komisija je na sastanku u Tampereu pozvana da napravi prijedlog odgovarajućeg mehanizma praćenja rezultata u tom cilju. U Komunikaciji Komisije Vijeću i Evropskom parlamentu o praćenju napretka u stvaranju oblasti slobode sigurnosti i pravde (iz 2000. godine) zauzet je stav da tijelo koje bi pratilo rezultate ne bi bilo samo mehanički instrument za olakšanje institucijama EU unutrašnjeg nadgledanja napretka u donošenju zakonodavstva i drugih instrumenata za stvaranje ove oblasti, već bi to prije trebalo da bude instrument za pomoć u postizanju cilja – stvaranja i razvoja EU kao oblasti slobode, sigurnosti i pravde, koja pripada ne institucijama, već građanima Unije.11 Vezano za oblast pravde, naglašena je potreba osiguranja boljeg pristupa sudu i pune sudske saradnje između država članica. Što se tiče pristupa sudu, istaknuto je da se on mora osigurati u svakoj državi članici jednako lako kao i u vlastitoj državi te da građani i firme ne treba da se sprečavaju i obeshrabruju u izvršavanju svojih prava složenošću zakonskog i administrativnog sistema u državama članicama. Međusobno priznanje i izvršenje sudskih odluka se mora osigurati u cijeloj EU, jer će ono, zajedno sa nužnim približavanjem zakonodavstva olakšati saradnju između vlasti i sudsku zaštitu individualnih prava. Evropsko vijeće je podvuklo značaj osiguranja neophodne transparentnosti i redovnog informisanja Evropskog parlamenta. Za decembar 2001. godine određeno je održavanje sastanka na kojem će se razgovarati o utvrđivanju napretka.

U maju 2001. godine Vijeće je donijelo odluku o stvaranju Evropske sudske mreže u građanskim i trgovačkim predmetima. Zadatak mreže je olakšanje sudske saradnje u ovoj oblasti između država članica i razvoj informacionog sistema za članove mreže. Pojedinici i firme preko ove mreže mogu doći do saznanja o različitim nacionalnim sistemima građanskog i trgovačkog prava, zakonskim instrumentima EU i drugih međunarodnih organizacija. Time se stvara mogućnost za olakšanje položaja pojedinaca i uklanjanje problema koje različitost nacionalnih pravnih sistema često izaziva u sudskim postupcima koji prelaze nacionalne granice, odnosno u koje nije uključena samo jedna država. Radi ostvarenja ovog cilja, Vijeće je osiguralo kreiranje i web stranice sa kratkim pregledom različitih nacionalnih sistema građanskog i trgovačkog prava.12

U aprilu 2002. godine Vijeće je usvojilo Uredbu13 koja je uspostavila opći okvir za aktivnosti Zajednice za olakšanje implementacije sudske saradnje u građanskim predmetima za period 2002-2006.

Evropsko vijeće je, pet godina poslije sastanka u Tampereu, u novembru 2004. godine usvojilo Program za jačanje sigurnosti, slobode i pravde u EU, poznat kao Haški program.14 Cilj ovog novog višegodišnjeg programa, između ostalog, je povećanje zajedničke sposobnosti Unije i njenih članica da garantuju osnovna prava, minimum procesnih garancija i pristup sudu, da nastave priznanje sudskih odluka i eliminišu zakonske i sudske smetnje u postupcima u građanskim i porodičnim predmetima s prekograničnim implikacijama. Naglašena je potreba da se u okviru sudske saradnje potpuno primijeni međusobno priznanje, kako bi granice između zemalja u Evropi prestale biti smetnje uspješnom vođenju sudskih postupaka i izvršenju odluka u građanskim predmetima.

11 Communication from the Commission to the Council and the European Parliament - Scoreboard to review progress on the creation of an area of „freedom, secutiry and justice“ in the European Union Brussels, 13. 4. 2000

COM(2000) 167 final/2,eur-lex.europa.eu/LexUriServ/LexUriServ.do?uri=COM: 2000:0167:FIN:EN:PDF, preuzeto s Interneta 13. 1. 2008.

12 Council Decision of 28 May 2001 establishing a European Judicial Network in civil and commercial matters (2001/470/EC), http://eurlex.europa.eu/LexUriServ/LexUriServ.do?uri=CELEX:32001D0470:EN: NOT THE

COUNCIL OF THE EUROPEAN UNION,

13 Regulation (EC) No 743/2002

14 The Hague programme strengthening the area of freedom, security and justice in the European Union, http://64.233.183.104/search?q=cache:22Eb5IzmOJUJ:www.europol.europa.eu/jit/

hague_programme_en.pdf+Hague+Programme+on+strengthening&hl=hr&ct=clnk&cd=1&gl=ba, preuzeto s Interneta 4. 2. 2008.

4

Vijeće i Komisija usvojili su u junu 2005. godine Akcioni plan za implementaciju ovog programa. Među mjerama navedenim u planu, koje Komisija i Vijeće smatraju neophodnim za uvođenje u praksu smjernica postavljenih u Haškom programu, navedena je i Zelena knjiga o sukobu zakona u oblasti bračnih imovinskih režima, uključujući pitanje nadležnosti i međusobnog priznanja, a kao rok do kojeg se očekuje da je Komisija pripremi određena je 2006. godina.15 Grupa eksperata, zadužena od Komisije, napravila je studiju – izvještaj koja je kasnije prihvaćena. U njoj je, između ostalog, sugerisana harmonizacija pravila međunarodnog privatnog prava u oblasti bračne imovine (i nasljeđivanja) i uvođenje novih pravnih instituta, kakav je novi zajednički „Evropski bračni imovinski sistem“. Taj novi sistem, o kojem bi se sporazumjeli bračni partneri, uveo bi se umjesto imovinskih sistema predviđenih u svakoj državi članici i bio bi određen istim pravilima u cijeloj Evropi.16

Na neophodnost harmonizacije prava u ovoj oblasti ukazali su podaci izneseni u preliminarnoj studiji Komisije iz 2002. godine. Naime, u studiji se navodi da u 2000. godini više od 5 miliona osoba – evropskih građana nije živjelo u državi čiji su državljani, već u u drugoj državi članici Unije, a da je oko 14 miliona osoba koje nisu evropski građani živjelo na prostoru Unije. Prema iznesenim podacima skoro 2,5 miliona uknjižbi imovine tiče se imovine koja je u vlasništvu bračnih partnera, a nalazi se u državama članicama u kojim oni nemaju prebivalište.17

U toku 2006. godine Komisija EU predstavila je Zelenu knjigu o sukobu zakona u oblasti bračnih imovinskih režima, uključujući pitanje nadležnosti i međusobnog priznanja.18 U njoj su pokrenute konsultacije o pitanju bračnih imovinskih režima (i imovinskih posljedica drugih oblika zajednice) koje se sve češće postavlja u međunarodnom kontekstu. Bračni imovinski režim je u ovoj knjizi određen kao skup pravnih pravila koja se tiču finansijskih odnosa bračnih partnera nastalih u njihovom braku, i to kako njihovih međusobnih, tako i odnosa sa trećim osobama, posebno njihovim povjeriocima. Bračni ugovor se definiše kao ugovor zaključen prije sklapanja braka radi uređenja imovinskih odnosa između bračnih partnera.Nakon navođenja da su bračni imovinski režimi isključeni iz dotadašnjih dokumenata Zajednice,19 u knjizi se konstatuje da harmonizacija materijalnog prava nije moguća, pa da će se zbog toga u njoj razmatrati osnovna pitanja konfliktnih pravila. Ovim pravilima se može urediti veliki broj pitanja, između ostalog punovažnost ugovora, likvidacija i podjela imovine. S obzirom da se imovinski aspekti braka često uređuju na nespornoj osnovi, radi pojednostavljenja predmeta za praktičare i efektivnog rješavanja praktičnih problema građana, u razmatranje su uzete uloga i ovlaštenja nesudskih organa te priznanje vansudskih dokumenata izdatih od ovih organa. Na kraju je zauzet stav da će evropsko zakonodavstvo vjerovatno olakšati život građana predviđajući registraciju sporazuma o bračnoj imovini u državama članicama.

U Zelenoj knjizi su postavljena pitanja, a Komisija je pozvala sve zainteresovane da odgovore na njih. Jedno od njih je: hoće li se za sve različite aspekte situacije pokrivene mjerodavnim pravom koristiti iste ili različite tačke vezivanja? U komentaru ovog pitanja se kao primjer navodi Haška konvencija iz 1978. koja priznaje automatsku izmjenu mjerodavnog prava za bračni imovinski režim

15http://64.233.183.104/search?q=cache:Ym09_u0d2qkJ:ec.europa.eu/justice_home/doc_centre/doc/action_plan_jai_207_en.pdf+Green+Paper(s)+on+the+effective+enforcement+of+judicial+decisions+(2006-

2007)&hl=hr&ct=clnk&cd=5&gl=ba, preuzeto s Interneta 4. 2. 2008.

http://209.85.135.104/search?q=cache:7lHy2sKJf_cJ:www.consilium.europa.eu/uedocs/cmsUpload/

web097781.en.pdf+The+programme+of+measures+for+implementation+of+the+principle+of+mutual+recognition+of+decisions+in+civil+and+commercial+matt, preuzeto s Interneta 27. 1. 2008.

16 Giacomo Oberto, Judicial co-operation in cross-border Family law matters, preuzeto s Interneta 14.12.2007., http://www.geocities.com/CollegePark/Classroom/6218/lecco/reportonlecco.htm17 U studiji je naveden i podatak o otprilike 170.000 „međunarodnih“ razvoda godišnje (16% svih razvoda), što je iskorišteno kao argument za predlaganje Uredbe o mjerodavnom pravu i nadležnosti u brakorazvodnim

predmetima. (supra note 6. (GREEN!!!!)

18http://64.233.183.104/search?q=cache:0l4bwrkopOEJ:www.law.duke.edu/cicl/pdf/Conflict_of_Laws.pdf+Green+Papers)+on+the+effective+enforcement+of+judicial+decisions(2006&hl=hr&ct=clnk&cd=2&gl=ba

19 Hašku konvenciju o pravu mjerodavnom za bračne imovinske ugovore iz 1978. godine potpisale su samo Francuska, Luksemburg i Holandija.

5

kada bračni partneri promijene prebivalište ili državljanstvo, ako nisu sami odredili mjerodavno pravo ili zaključili bračni ugovor. Od ostalih postavljenih pitanja, izdvajamo slijedeća: hoće li se harmonizirati formalni zahtjevi za sporazum?; koja pravila o međunarodnoj nadležnosti će se prihvatiti, u slučaju da se sudu nadležnom za razvod i separaciju ne prizna nadležnost i za likvidaciju bračne imovine, naročito za pitanja imovine koja je uvećana dok je par živio zajedno (naprimjer poklonima između bračnih partnera ili ugovorima između njih)?;20 hoće li se pravila o priznanju i izvršenju odluka primjenjivati i na akte ustanovljene od nesudskih organa, kao što su bračni ugovori?

2.2. Bračni ugovorPotreba za harmonizacijom nacionalnih pravnih sistema postoji i u oblasti bračnog ugovora, ugovora kojim se isključuje primjena zakonskog imovinskog režima i odabire rješenje koje više odgovara potrebama, zahtjevima i interesima samih bračnih partnera. Razlike u nacionalnim pravima postoje u pogledu forme ovog ugovora, njegove sadržine i ograničenja postavljenih za njegovo sklapanje, odnosno stepena autonomije bračnih partnera.

Propisi o bračnom ugovoru prihvaćeni od institucija Evropske Unije, odnosno evropski dokumenti koji normiraju bračni ugovor još uvijek ne postoje, baš kao ni propisi o bračnim imovinskim režimima. Upravo zbog njihovog nepostojanja, ovaj ugovor je bio predmet Pisanog pitanja upućenog Evropskoj komisiji u junu 2000. godine (P-1905/00).21 Prvo pitanje, sadržano u njemu je bilo: može li Komisija potvrditi da bračni ugovori punovažni i potpisani po zakonima jedne države članice nisu punovažni pred sudovima druge države članice? Drugo pitanje je glasilo: može li Komisija dati garanciju Evropskom parlamentu da će preduzeti mjere za osiguranje pravne zaštite građanima u takvim situacijama?

U odgovoru Komisije je rečeno da, u vrijeme postavljanja pitanja, ne postoje pravila Zajednice primjenjiva na bračne ugovore, odnosno sporazume o bračnoj imovini. Briselska i Rimska Konvencija o nadležnosti i mjerodavnom pravu za ugovorne obaveze u građanskim i trgovačkim predmetima isključuju sporazume o bračnoj imovini iz njihovog domena. Slično tome, Uredba o nadležnosti, priznanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim predmetima isključuje bračne ugovore i sporazume o bračnoj imovini. U odgovoru se dalje navodi da iz toga slijedi da se punovažnost bračnih ugovora zaključenih u drugoj državi članici cijeni prema nacionalnim pravilima, odnosno po međunarodnom privatnom pravu svake države članice.Međutim, u Komunikaciji Komisije Vijeću i Evropskom parlamentu o praćenje napretka u stvaranju oblasti slobode, sigurnosti i pravde, neophodnim je ocijenjena elaboracija preliminarne studije o nadležnosti i mjerodavnom pravu za bračnu imovinu, a kao rok za njeno usvajanje određen je april 2004. godine. Prema raspoloživim podacima, postavljeni rok nije ispoštovan i studija nije usvojena. 22

3. Imovinski odnosi bračnih partnera u zakonodavstvu evropskih zemalja

20 Izjašnjavajući se o pitanju može li sudija koji odlučuje u brakorazvodnom postupku odlučiti o izdržavanju bračnih partnera u obliku isplate kapitala, Sud pravde je razgraničio dosuđenje izdržavanja od odluka koje se odnose

na bračni režim, potvrdivši mogućnost odlučivanja o izdržavanju (uzimajući u obzir potrebe i mogućnosti stranaka). Osnov za ovakav stav je bilo tumačenje Suda o domenu primjene Briselske konvencije, čiji član 1. isključuje

bračne režime (Marc Fallon, Droit familial et droit des Communautés européennes, Revue trimestrielle de droit familial 1998/3, str. 391.)

21 Written question P-1905/00 by Michael Cashman (PSE) to the Commission, C 72 E/146 Official Journal of the European Communities EN 6.3.2001 (2001/C 72 E/183), http://eur-lex.europa.eu/lexUriServ/exUri Serv.do?

uri=OJ:C:2001:072E:0146:0417:EN:PDF , preuzeto s Interneta 13.1.2008.

22 Communication from the Commission to the Council and the European Parliament - Scoreboard to review progress on the creation of an area of „freedom, secutiry and justice“ in the European Union Brussels, 13. 4. 2000

COM(2000) 167 final/2, eur-lex.europa.eu/LexUriServ/LexUriServ.do?uri=COM: 2000:0167:FIN:EN:PDF, preuzeto s Interneta 13.1.2008.

6

U uporednom pravu, čak i u zemljama sa istim ekonomskim i političkim prilikama, bračni imovinski režimi se međusobno znatno razlikuju.

3.1. Zakonski bračni imovinski režimi

Oblast bračnih režima je bitno reformisana sedamdesetih godina 20. vijeka, kada je u cilju izjednačenja bračnih partnera u većini zemalja unesen određeni broj imperativnih pravila. Ova pravila, kojima se bračni partneri štite jedan prema drugom i prema trećim licima, uglavnom su sadržana u primarnom režimu, a tiču se obaveze doprinošenja obavezama (teretima) bračne zajednice, solidarne odgovornosti partnera za dugove domaćinstva, zaštite porodičnog stana, obavljanja profesije bračnog partnera, bankarskih računa i sefova pohranjenih od supružnika, zastupanja između njih i zaštite od akata jednog od njih koji dovode u opasnost imovinske interese porodice. Ova pravila težište stavljaju na termin “interes porodice” i pokušavaju ponovo uspostaviti pravičnu ravnotežu između situacije bračnih partnera u toku braka i one trećih povjerilaca. Ova imperativna pravila su praktično zajednička svim zemljama članicama: obaveza doprinošenja obavezama braka i zaštita porodičnog stana. Za dugove koje je preuzeo jedan bračni partner solidarno odgovara i drugi. Od solidarnosti su isključeni očito pretjerani (neumjereni) troškovi koje je jedan partner sam učinio. Zaštita porodičnog stana je naglašena u svim domaćim pravima i to vrlo preciznim odredbama. Za svaki akt koji se tiče stvarnih prava zahtijeva se saglasnost drugog BP-a, bilo da je on suvlasnik ili ne. Nepribavljanje saglasnosti najčešće je sankcionisano ništavošću preduzetog akta.

U zakonodavstvu evropskih zemalja postoje različiti bračni imovinski režimi, a najveći broj zakona normira dva ili više ovih režima. Pored zakonskog, zakonodavci uglavnom uređuju i ugovorni imovinski režim: ostavlja se mogućnost bračnim partnerima da isključe primjenu zakonskog režima ugovaranjem nekog drugog režima. Zakonodavstva se pri tome međusobno razlikuju po stepenu slobode ostavljene bračnim partnerima: negdje oni imaju mogućnost birati samo između režima normiranih zakonom, a negdje su slobodni odabrati režim izvan onih uređenih zakonom.

Dominantna tendencija u uporednim zakonodavstvima, pored toga što je u nekim zemljama zakonom predviđena mogućnost (nekad čak i obaveza) izbora između više ponuđenih imovinskih režima, jeste da se odredbe pravnih propisa iz oblasti bračno-imovinskih odnosa definišu kao dispozitivne, odnosno ostavlja se mogućnost BP-ima da ugovorom (uz izvesna ograničenja) drugačije definišu uzajamna prava i obaveze u ovoj oblasti. Sloboda ugovaranja ograničava se najčešće u pogledu odgajanja zajedničke dece, zaštite slabijeg BP-a, njihovog izdržavanja, ili obezbjeđenja doprinosa za zajedničko domaćinstvo. U Francuskoj, primera radi, stranke su ograničene činjenicom da nemaju pravo isključiti «osnovni imovinski režim» (koji se odnosi na pokrivanje troškova domaćinstva, odgajanje zajedničke dece i porodični dom) a moraju poštovati i pravila morala i dobre običaje. Razlike između zakonskih režima tiču se stepena slobode bračnih partnera u pogledu postupanja s imovinom u toku braka, načina podjele imovine po razvodu braka i slobode ugovaranja drugog režima. U zemljama s režimom zajednice imovine prisutne su promjene u pravcu veće samostalnosti u upravljanju imovinom u toku braka i veće prisutnosti odložene zajednice. U pravima u kojima je u posljednje vrijeme izvršena reforma u ovoj oblasti, bračni partneri imaju uglavnom veći stepen autonomije u pogledu ugovaranja imovinskog režima, a u većini njih je prihvaćena ideja nezavisnosti bračnih partnera, odnosno njihove veće ravnopravnosti. Zajedno sa zakonskim izmjenama u ovoj oblasti, u literaturi i praksi se od 90-ih godina prošlog vijeka počinje poklanjati veća pažnja sadržaju zakonskog bračnog imovinskog režima (kao i izdržavanju poslije razvoda braka i položaju preživjelog bračnog partnera u vezi s nasljednim pravom.

7

Sistematizacija režima imovinskih odnosa između BP koji postoje u uporednom pravu vrši se na različite načine, a najprihvatljivija je teza o tri, odnosno četiri osnovna pristupa. ''Prvi sistem je sistem spajanja imovine, drugi je sistem odvojene imovine (odvojenosti dobara) i treći je sistem zajedničke imovine (zajednice) ili zajedničke tekovine.'' Neki pravni autori ističu i četvrti, ''režim odložene zajedničke imovine” (odnosno režim zajednice prinosa ili imovinske zajednice) ili režim učešća u stečevini (zakonski režim u Njemačkoj) koji koristi prednosti odvojenosti i zajednice. Za vrijeme braka on funkcioniše kao odvojenost dobara, ali po prestanku režima svaki suprug ima pravo učestvovati, u principu sa polovinom, u vrijednosti.U evropskoj literaturi se navodi podjela zak.režima u 3 glavne grupe: režimi zajednice, režimi odvojenosti dobara i režimi učešća u stečevini Sistem spajanja imovine znači da imovina koju BP unose u brak, samim zaključenjem braka postaje zajednička imovina. Sistem odvojene imovine BP-a postoji u onim zakonodavstvima u kojim zaključenje braka u principu ne povlači za sobom nikakve imovinske posledice, osim onih koje se odnose na zajedničku decu, odnosno zajedničko domaćinstvo. Dakle, BP-i suvereno raspolažu svom svojom imovinom, svaki bračni partner ostaje isključivi vlasnik svojih dobara, stiču imovinu (zaradu) u toku trajanja braka kao odvojenu, a ne zajedničku, a za obaveze prema trećim licima, svojom imovinom odgovara isključivo onaj BP koji je tu obavezu ugovorio. Svaki bračni partner je vlasnik svoje imovine i njom slobodno uživa, upravlja i raspolaže, bez obzira na to kako i kada ju je stekao. Bračni partneri u većini prava iz ove grupe mogu, umjesto ovog, ugovoriti primjenu režima zajednice imovine, a u nekim pravima mogu ugovoriti i tretiranje odvojene imovine kao zajedničke. Varijante ovog režima su prihvaćene u velikom broju unutrašnjih prava- u Austriji, Engleskoj, Finskoj, Grčkoj, Irskoj, Letoniji, Portugalu? i Škotskoj. Međutim, u austrijskom i norveškom pravu puna odvojenost imovine postoji samo do prestanka braka, dok se nakon toga imovina može ili raspodijeliti na odvojenu i zajedničku, ili se podjela vrši na način za koji vlasnički odnosi nisu odlučujući. U austrijskom pravu postoje i mješoviti režimi – zajednica u braku stečene imovine i zajednica povećane imovine.

Za sistem zajedničke imovine (zajednice imovine) karakteristično je to što pored imovine svakog od bračnih partnera postoji i zajednička imovina, bilo kao opća (koja se sastoji od svih sadašnjih i budućih dobara bračnih partnera), bilo kao ograničena na stečevinu, odnosno dobit. Sve što BP-i steknu radom u toku trajanja braka, smatra se zajedničkom imovinom. U ovom režimu bračni partneri postaju zajedno vlasnici, odnosno suvlasnici svega što je stečeno radom u toku braka, tj. bračne zajednice. Izuzetke najčešće čine dobra stečena nasljeđem, poklonom (ukoliko je poklonodavac striktno naznačio da davanje čini u korist jednog od bračnih drugova), sredstva koja je jedan od supružnika stekao prije braka, imovina stečena isključivo zahvaljujući posebnoj imovini, i slično. Kao zakonski, ovaj režim je prihvaćen u Belgiji, Ćeškoj, Estoniji, Francuskoj, Luksemburgu, Poljskoj, Slovačkoj, Švedskoj, Hrvatskoj, Srbiji, Danskoj, Holandiji, Italiji, Mađarskoj?, Rusiji, Španiji i Portugalu. Istina, u nekim od ovih pravnih sistema (npr. danskom), radi se o odgođenoj zajednici imovine, pošto se imovina stečena u braku tretira kao zajednička tek po prestanku braka, dok je do tada ovaj režim sličan režimu odvojene imovine. Primjena režima zajednice imovine u svim navedenim zakonima može se isključiti, ugovaranjem bilo režima potpuno ili djelimično odvojene imovine, bilo režima zajednice zarada ili odvojenosti imovine, a u nekim ugovaranjem režima kojeg sami bračni partneri odrede, poštujući zakonska ograničenja.

U njemačkom pravu zakonski imovinski režim je sistem povećanja imovine (učešća u stečevini, odložene zajednice imovine), po kojem se ono što se stekne u toku braka smatra kao podjednako zarađeno od oba bračna partnera.

8

Autori koji podržavaju zakonski režim ograničene zajedničke imovine naglasili su ravnotežu između nezavisnosti i solidarnosti, kao i zaštitu prava na upravljanje oba bračna partnera, čak i ako jedan od njih nema vlastitih prihoda Uz to, kritikovali su komplikovanost nekih sistema sa odgođenom zajednicom, zbog toga što se za korekcije koje eventualno mogu napraviti sudovi zahtijevaju veoma osposobljene sudije.

Uloga bračno-imovinskih ugovora različita je u zemljama u tranziciji i drugim zemljama. U reformskim zemljama uglavnom je zadržan režim zajednice sticanja, odnosno zajedničke imovine, pa u tim pravnim sistemima ovi ugovori služe za određivanje režima odvojene imovine, kako za period od sklapanja braka do zaključenja ugovora, tako i za budućnost. U razvijenim zemljama bračnoimovinske odnose često karakteriše sistem odvojene imovine, a ugovorom između supružnika ugovara se zajednica sticanja. Ovi ugovori su prisutniji u sistemima u kojima postoji zakonski režim zajedničke imovine, što se u literaturi objašnjava ''velikim brojem brakova u kojima su i jedan i drugi BP privrednici, pa su privredna društva samostalna i BP-i ne-članovi ne mogu uticati na rad privrednog društva. Ukoliko BP ne-član stiče imovinu u društvu BP-a člana (privrednog) društva, rađaju se nepotrebni sporovi sa potraživanjima ne-člana, što utiče na sigurnost poslovanja.'' S druge strane, ''u slučaju stečaja društva sa neograničenom odgovornošću (kod koga se odgovara za obaveze i ličnom imovinom, a ne samo imovinom uloženom u društvo), BP ne-član odgovara ne samo svojim udelom u zajedničkoj tekovini, već i svojom posebnom imovinom. Jer, ako stiče zajedničku imovinu, korist, prava, dio dobiti društva, po sili porodičnog zakona, zašto ne bi odgovarao i za obaveze. No, problem je u tome što će tada odgovarati za namirenje poverilaca onaj BP (ne-član društva) koji nije mogao doprinijeti lošem poslovanju. Što je, naravno, nepravično.''U nekim sistemima (Njemačka, Švajcarska), zakon nudi više modela imovinskog režima, od kojih BP-i biraju onaj koji im najviše odgovara. Najčešće je moguće odstupiti delimično ili u potpunosti od tih modela u skladu s načelom slobode ugovaranja, uz ograničenja kojim se, prije svega, štite zajednička deca BP-a.

3.1.1. Sistem zajednice imovine

Od 3 tipa režima zajednice, najrašireniji je režim zajednice prihoda i dobiti (stečevine), uveden u zakonodavstvo 70-ih godina, kada se velika većina žena nije bavila profesionalnom aktivnošću. Ovaj režim se uglavnom karakteriše time da su sva dobra koja čine aktivnu imovinu zajednice podijeljena u 2 kategorije: zajednička dobra i vlastita (posebna) dobra svakog BP. Ovo je zakonski režim u španskom, italijanskom, belgijskom, francuskom, luksemburškom, češkom, estonskom, portugalskom, danskom, ruskom, češkom, slovačkom, hrvataskom, srbijanskom, našem pravu.Po opštem pravilu, sva dobit, tj. dobra stečena teretnim osnovom ili stvorena od BP zajedno ili odvojeno za vrijeme trajanja braka, su zajednička. Radi se naročito o profesionalnim prihodima, plodovima i prihodima od vlastite imovine svakog BP stečenim u toku braka, od privrede. BP-i ostaju vlasnici drugih dobara čiji su vlasnici bili u vrijeme sklapanja braka i onih koje su dobili po besplatnom pr. osnovu u toku braka, ili za slučaj smrti, te dobara koja dobiju teretnim poslom ako ih zakon izričito navodi kao vlastita. Naročito se radi o odjeći i predmetima za ličnu upotrebu, porodičnim uspomenama, sredstvima za rad neophodnim za obavljanje profesije, pripacima vlastitih dobara ili zamijenjenim za vlastita dobra.Pravila o dugovima su složenija, jer se ona ne odnose samo na BP-e već i na treće povjerioce. Po opštem pravilu, dugovi prije braka i oni koji su posljedica poklona datih jednom BP-u su vlastiti a dugovi domaćinstva su zajednički.

9

Drugi tip, zajednica pokretne imovine i dobiti (stečevine) je ostala marginalna u nekim autonomnim pokrajinama Španije, u Francuskoj i Luksemburgu. Ovaj režim se karakteriše uglavnom činjenicom da sva pokretna dobra - čak i ona dobijena prije braka i ona dobijena poklonom ili nasljedstvom u toku braka- spadaju u zajednicu. Treći tip, univerzalna zajednica postoji u Holandiji. Sastoji se od svih prisutnih i budućih dobara BP-a (osim onih koji će biti poklonjeni ili ostavljeni testamentom jednom od njih, pod izričitim uslovom da ostanu njegova vlastita), kao i ukupnost dugova oba BP-a (i ona ugovorena prije i u toku braka). Ovaj bračni imovinski režim, koji priznaje potpunu zajednicu dobara, je jedinstven u Evropi. Vezano za nj, postavlja se pitanje da li je u skladu sa modernim pogledima na nezavisnu poziciju muža i žene, posebno s finansijske tačke gledanja. Četvrtini svih brakova sklopljenih ovdje prethode predbračni ugovori.

U francuskom pravu kao zakonski imovinski režim prihvaćen je režim zakonske zajednice. Zajednica se ustanovljava ukoliko nije isključena bračnim ugovorom ili na osnovu obične izjave da se brak sklapa pod režimom zajednice. Odredbe Code civil-a definišu da ’’zaključenje braka ne mijenja dotadašnji režim imovine (tj. brak nema za posledicu stvaranje zajedničke imovine)'’. Odredbe Građanskog zakonika koje definišu ovaj režim su dispozitivnog karaktera, dakle, stranke ugovorom mogu definisati drugačije uzajamne imovinske odnose. Pri tome moraju ispoštovati takozvani ''osnovni režim'', odnosno one odredbe zakona koje definišu učešće BP-a u troškovima zajedničkog domaćinstva, izdržavanju zajedničke dece i porodičnom domu.

Italijanski Građanski zakonik (nakon reforme iz 1975. godine) kao zakonski imovinski režim normira zakonsku zajednicu imovine (čl. 159.), uz ostavljanje mogućnosti bračnim partnerima da ugovore režim odvojenosti imovine ili da ugovorom izmijene zakonsku zajednicu. U okviru režima zajednice imovine postoje tri vrste imovine: zajednica imovine, porodični fond i lična imovina.Zajednicu imovine (beni communi) čini slijedeće: 1. dobra stečena od oba bračna partnera zajedno ili odvojeno u toku braka, osim onih koji se tiču lične imovine; 2. plodovi lične imovine svakog od bračnih partnera nastali ali nepotrošeni u momentu prestanka zajednice imovine; 3. prihodi od odvojenih aktivnosti svakog od bračnih partnera, ako u momentu prestanka zajednice imovine nisu potrošeni; 4. poslovi koje su osnovala i vode oba bračna partnera. Ako je posao osnovao jedan od bračnih partnera prije braka, ali su ga vodila oba, u zajednicu imovine ulaze dobit i priraštaji (čl. 177.). Imovina navedena pod 1. i 2. ima poseban status: ona postaje zajednicom imovine tek poslije podjele te zajednice, a do tada se smatra ličnom imovinom svakog od bračnih partnera. U teoriji se ona izdvaja i o njoj se govori kao o posebnoj vrsti imovine – preostaloj imovini (comunione residuo). U nju ulazi i imovina namijenjena za poslovanje preduzeća jednog bračnog partnera ako je ono nastalo poslije braka te prihodi od njega nastali u to vrijeme. Ovo proizlazi iz člana 178. CC, u kojem se normira da se ova imovina smatra predmetom zajednice samo ako postoji u momentu njene podjele.23 Podjela imovine iz zakonske zajednice se vrši na jednake dijelove, uz mogućnost da sud ustanovi u korist jednog bračnog partnera plodouživanje na dijelu imovine dosuđene drugom bračnom partneru (član 194. CC) Od zajednice imovine odvojena je lična imovina bračnog partnera (beni personali). Ovu treću vrstu imovine čini imovina koju je bračni partner imao prije braka, koju je stekao u braku poklonom ili nasljeđem, koja služi njegovim ličnim potrebama ili za obavljanje njegove profesije, koja je stečena po osnovu odštete (naknade) ne samo penzije za djelimični ili potpuni gubitak radne sposobnosti (član 179.CC) .Pored ovih, u okviru zakonskog imovinskog režima postoji i imovina koja se označava kao porodični fond (fondo patrimoniale – član 167. CC). Može ga osnovati svaki bračni partner javnim

23 Više o ovoj imovini u: Funke, Claudia, Trennung und Scheidung im italienischen Recht – vermögensrechtliche Folgen, str. 60.; Ova imovina, odnosno prava bračnih partnera vezana za nju, posebno su normirana članom 230-bis CC.

10

aktom, ali i treće lice bilo javnim aktom bilo testamentom. Ovaj fond se osniva tako što se odredi imovina, nepokretna i pokretna, upisana u javne registre, ili vrijednosni papiri za snošenje troškova potreba porodice. Bračni partneri moraju javnim aktom prihvatiti osnivanje fonda učinjeno od trećih lica aktom među živima. Fond se može osnovati i za vrijeme trajanja braka. Za vrijednosne papire kao predmet ovog fonda, postavlja se poseban zahtjev (njihova vinkulacija). Upravljanje zajednicom imovine i zastupanje na sudu zakonodavac povjerava ženi i mužu, praveći opšteprihvaćenu podjelu na poslove redovnog i vanrednog upravljanja (članovi 180. – 184 CC). Zakonodavac je ostavio mogućnost bračnim partnerima da ugovore da svaki od njih ostane isključivi vlasnik imovine stečene za vrijeme braka (član 215.CC). Znači, uz zajednicu imovine, može postojati uporedo i režim odvojene imovine.

U mađarskom pravu je Zakonom o braku, porodici i starateljstvu iz 1952. godine uspostavljen sistem zajedničke imovine BP-a koji počinje važiti ex lege, trenutkom zaključenja braka. Njegovo važenje imalo je karakter retroaktivnosti, te se ovaj režim odnosio i na one brakove koji su zaključeni pre donošenja ovog zakona, čime su poništeni oni imovinski odnosi BP-a koji su počivali na zakonskim ili ugovornim odredbama koje su ustanovile sistem posebne imovine BP-a. Ovaj zakon zabranio je izmenu zakonskog režima putem bračno-imovinskih ugovora. Institut bračno-imovinskog ugovora ušao je u mađ.pravo na osnovu precedentnog prava, odnosno stavova Kurije (Vrhovnog suda). Zakonodavac ga je prihvatio i inkorporisao u Zakon o braku iz 1894. godine.Izmenama i dopunama Zakona o braku iz 1986. godine ponovo se uvodi bračno-imovinski ugovor, kojim se može izbjeći zakonski režim zajedničke imovine. Ovaj ugovor mogu zaključiti kako lica koja imaju namjeru da zaključe brak, tako i BP-i. Ove izmjene definisale su da se zaključenjem braka stvara imovinska zajednica između BP-a, tako da sve što u toku trajanja bračne zajednice steknu predstavlja nepodijeljenu zajedničku imovinu, nezavisno od toga da li je ona stečena njihovim zajedničkim ili odvojenim doprinosom. Zajedničku imovinu čine i naknade na osnovu autorskih i pronalazačkih prava, kao i plodovi posebne imovine. U posebnu imovinu spadaju, kako imovina koja je postojala pre zaključenja braka, tako i dobra stečena naslijeđem, predmeti koji služe isključivo za ličnu upotrebu i imovina stečena na bazi vrednosti posebne imovine. Potencijalni budući BP-i, kao i BP-i, mogu međusobne imovinsko-pravne odnose za vreme trajanja bračne zajednice urediti ugovorom i na taj način odstupiti od odredaba zakona i saglasiti se koja imovina će biti predmet posebne, a koja zajedničke imovine. U principu, putem bračno-imovinskih ugovora može se ostvariti potpuno razdvajanje imovine između BP-a, ali je moguće je i ovim sporazumom predvidjeti potpuno spajanje njihove imovine za vreme trajanja zajednice života, pa u tom slučaju i ona dobra koja su imala karakter posebne imovine, postaju zajednička imovina. Najčešće se bračno-imovinski ugovor zaključuje radi delimičnog razdvajanja imovine. Unutar delimičnog razdvajanja imovine može se desiti da stranke uvrste u režim posebne imovine prihode nekih svojih delatnosti, a da opredijele prihode iz ostalih delatnosti u korist zajedničke imovine, za pokrivanje troškova zajedničkog života. Na primjer, može se ugovoriti da plodovi iz posebne imovine, koja je po vrednosti značajna, budu isključivo posebna imovina, ili da predmet ugovora obuhvati privredne djelatnosti za vreme trajanja zajednice života, pojedine predmete imovine, ili naprimer, korišćenje stana. Dobit iz poslovanja trgovačkog društva u kome je jedan od BP-a član, kao korist iz posebne imovine, predstavlja po odredbama Zakona o braku i porodici zajedničku imovinu BP-a. To praktično može BP koji nije član društva učiniti suvlasnikom, srazmerno povećanju vrednosti udjela člana. Budući da takav princip može voditi u sporove sa drugim članovima, bračnim ugovorom može se unapred raščistiti pitanje da li je imovina uložena u društvo zajednička ili posebna, ali i odrediti sudbina dobiti od te imovine. Važno je naglasiti da Zakon ne ograničava broj ugovora koji se mogu zaključiti prije, odnosno u toku braka. U toku zajednice života, ugovor se može ne samo modifikovati, nego i raskinuti. Raskid bračno-imovinskog ugovora znači da BP-i žele da ugovoreni režim ukinu sa povratnim dejstvom, od početka. U ovom slučaju se smatra da ugovor nije ni zaključen. A prekid ugovora znači da su supružnici saglasni da za

11

budućnost više ne važe odredbe ugovora, nego da se od trenutka prekida ponovo ustanovljava zakonski režim.

U ruskom pravu sistem zajedničke imovine je zakonski bračno - imovinski režim, ali BP-ima je ostavljena mogućnost da ugovorom uspostave drugačiji režim (član 256. Građanskog kodeksa Ruske Federacije). Imovina koju supružnici steknu u toku braka je zajednička imovina Posebnu imovinu čine stvari unijete u brak, imovina stečena u toku braka besteretnim pravnim poslom (najčešće poklonom i naslijeđem) kao i stvari za ličnu upotrebu. Budući da su načela slobode ugovaranja i ravnopravnosti stranaka ona načela kojima se stranke rukovode prilikom zaključivanja bračno-imovinskih ugovora, BP-i imaju pravo da veliki broj uzajamnih odnosa koji imaju imovinske efekte, regulišu u skladu sa uzajamnom saglasnošću volja. Tako se ovi ugovori mogu sklapati za njihovu postojeću, ali i buduću imovinu, celokupnu imovinu ili jedan njen dio, čak i za imovinu samo jednog od BP-a. Mogu se odnositi na dimenzioniranje obaveza u pogledu pokrivanja troškova zajedničkog domaćinstva, prava i obaveze BP-a vezane za učešće u dohotku drugog BP-a, kao i na obavezu međusobnog izdržavanja.Rusko pravo, dakle, kao i mađarsko, široko definiše mogućnosti stranaka saugovornica u bračno-imovinskim ugovorima, i afirmiše njihovu primenu. Slična je situacija i sa pravima drugih reformskih država.

U češkom pravu režim zajedničke imovine je zakonski imovinski režim. Ovu imovinu čini imovina stečena tokom braka, osim stvari stečenih besteretnim pravnim poslom, odnosno poklonom i naslijeđem, kao i stvari namijenjenih za ličnu upotrebu. Režim zajedničke imovine može se modifikovati ugovorom između BP-a.

Poljski Zakon o porodici i starateljstvu ''takođe dozvoljava široku autonomiju, stranke mogu ovjerenim ugovorom, koji se može zaključiti i prije braka, proširiti, limitirati ili isključiti zajedničku imovinu.''

3.1.2. Sistem odvojene (odvojenosti) imovine

Austrijski Građanski zakonik u paragrafu 1233. normira da ''bračna veza sama po sebi još ne zasniva zajednicu imovine između BP-a. Za to se traži naročiti ugovor.'' Znači, zakonski imovinski režim je režim odvojene imovine. ''Ako BP-i nisu ništa ugovorili o upotrebljavanju svoje imovine, onda svaki BP zadržava svoje ranije pravo svojine i samostalno njom raspolaže. Imovina koju stekne u toku braka je njegova imovina, na njoj drugi BP nema nikakva prava. a za dugove drugog BP-a ne odgovara. Zakon je normirao mogućnost ugovaranja režima zajednice imovina BP-a. Ova zajednica se može ugovoriti među živim i za slučaj smrti. Pored nje, postoji mogućnost ugovaranja i univerzalne zajednice (u nju ulazi sva sadašnja imovina BP koju su unijeli u brak i sva buduća-stečena i naslijeđena, osim ako ugovore drugačije) kao i ograničene zajednice imovine (može biti ograničena samo na sadašnju imovinu ili na onu koja će se tek steći – zajednica stečene imovine, ili na pokretne stvari i buduće pokretne i nepokretne. Sklapanjem ugovora kojim se zasniva zajednica i. BP-i n epostaju odmah suvlasnici, već tek aktom o prenosu kojim se uređuje suvlasništvo nad zaj.imovinom.Bp više ne može samostalno raspolagati svojom imovinom, pošto je sada suvlasnik. Odgovornost za dugove zavisi od toga kakva je zajednica ugovorena: ako je univerzalna, povjerilac može namirivati sve dugove 1 BP-a iz zaj.imovine, čak i ako ih je sam napravio.

Za grčko pravo karakteristično je da bračnim sporazumom, odnosno bračno-imovinskim ugovorom BP-i mogu ugovoriti odstupanje od zakonskog sistema odvojenosti imovine, odnosno predvideti režim zajedničke imovine kao osnovu njihovih uzajamnih imovinskih odnosa. Ukoliko ne pribegnu

12

izmeni zakonom predviđenog sistema, svaki BP ostaje vlasnik svoje imovine, nezavisno od toga da li se radi o imovini stečenoj prije ili za vreme braka (valja napomenuti da je 1983. godine prestao postojati mirazni režim, uz obavezu povraćaja svih do tada datih miraza suprugama, što je omogućilo funkcionisanja režima odvojenosti imovine). BP-i samostalno upravljaju i raspolažu svojom imovinom.

U engleskom pravu u slučaju razvoda braka sud ima u principu mnogo više slobode u podjednakom dodjeljivanju bračne imovine u skladu sa svojim vlastitim shvatanjem.

U dijelu teorije se ističu prednosti režima odvojene imovine i da se njime otklanjaju nedostaci režima zajednice imovine: sprečava se da bračni partner nesposoban za privređivanje umanjuje imovinu drugog bračnog partnera, kao i to da u slučaju prestanka braka oba bračna partnera dobiju po jednu polovinu zajedničkih dobara, iako je jedan unio u brak manje od drugog, ili nije unio ništa, ili nije doveo do povećanja imovine,24on nije smetnja racionalnom zaj. upravljanju imovinom. Neki autori sporazum o odvojenoj imovini preporučuju onda kada zarada jednog bračnog partnera prevazilazi porodičnu dimenziju, odnosno kada je ovaj vlasnik velikih preduzeća ili kapitala.25 Sistemom odvojenosti imovina se pokušava ukloniti nejednakost bračnih partnera koja je prisutna u sistemu zajedničke imovine, mada se u tome ne uspijeva u potpunosti. U ovom se sistemu koriste spolno neutralne odredbe, odnosno u praksi se zakonske odredbe tako tumače: naglasak se stavlja na pravnu jednakost bračnih partnera – govori se o “pravu bračnih partnera” da upravljaju i raspolažu imovinom, a ne o “pravu muža”.26

3.1.3. Sistem odložene zajedničke imovineOvaj sistem (Njemačka, Švajcarska, Švedska) ne podrazumijeva postojanje zajedničkog vlasništva, već su BP-i, svaki pojedinačno, vlasnici stvari. Karakter zajedništva javlja se tek kada se imovina dijeli. Zajedništvo postoji, također, u režimu upravljanja i raspolaganja dobrima posebne namene kao što je zajednički dom/stan. Ovaj režim, označen i kao režim odvojenosti dobara s učešćem u stečevini, je njemački zakonski režim. Naziva se i režim povećanja vrijednosti On objedinjava prednosti odvojenosti i zajednice imovine. Za vrijeme braka on funkcioniše kao odvojenost dobara (imovine), ali kada dođe do prestanka braka dolazi do izražaja zajednica imovine - tada se izračunavaju vrijednosti koje su stvorene u braku. Od vrijednosti imovine utvrđene po prestanku braka (završne vrijednosti) odbija se njena početna vrijednost - ona koju je imovina imala u vrijeme sklapanja braka, i ta razlika predstavlja povećanu vrijednost. U povećanoj vrijednosti imovine jednog BP-a učestvuje drugi BP-onaj koji je ostvario manju vrijednost svoje imovine - pripada mu polovina te povećane vrijednosti. Ukoliko imovina nije uvećana ili je smanjena, neće doći do ovog poravnanja, odnosno učestvovanja u podjeli imovine drugog BP-a. U praksi ovaj režim izaziva brojne teškoće, i on se sve više shvata samo kao okvir, kao osnovna ideja koja se može realizovati na više načina.Poput režima odvojenosti dobara, zajednička dobra nisu podložna rizicima koji proizlaze iz profesionalne djelatnosti jednog BP-a, a zaštićena je autonomija cjelokupnog upravljanja, uz obavezu poštovanja imperativnih pravila. Uostalom, kao i u zajednici, podjela dobiti se vrši pri prestanku režima. Ovaj režim dozvoljava da karakter zajednice imaju samo neka dobra, čak samo jedno dobro. U Njemačkom građanskom zakoniku normirana su još 2 im. režima:, ali kao supsidijarna, čiju primjenu BP-i mogu ugovoriti: zajednice dobara (imovine) i odvojenost dobara (imovine).

24 H. Koziol - R. Welser, Grundriss des bürgerlichen Rechts, Band II, str. 199.25 Dieter Schwab, Familienrecht, str. 93.26 U tom smislu v. Bea Verschraegen, Generalbericht: Gleichheit im Familienrecht unter Berücksichtigung des Einflusses von Verfassungen und internationalen Übereinkommen, str. 21.

13

U slučaju ugovaranja sistema zajednice imovine, imovina oba BP-a postaje njihova zajednička imovina. U nju ulazi i imovina koju BP naslijedi u toku braka, a ne ulazi posebna imovina i imovina koju BP pridržava za sebe. Posebnom imovinom, koja je neprenosiva pr. poslom, BP upravlja samostalno (npr. lične služnosti), dok je pridržana imovina ona koja je kao takva određena br. ugovorom te ona koju BP naslijedi ili dobije na poklon od 3. lica, ukoliko ostavilac/poklonodavac odredi da će se ona smatrati pridržanom imovinom.U slučaju ugovaranja režima odvojenosti imovine, sklapanje braka skoro ne utiče na imovinu- BP-i zadržavaju imovinu koju su imali prije sklapanja braka,a ono što steknu u toku braka također je dio njihove vlastite imovine.

U švajcarskom pravu zakonski imovinski režim je zajednica stečene imovine,a može se isključiti ugovaranjem jednog od 2 supsidijarna režima - režima odvojenosti imovina i zajednice imovine. BP-i su obavezani odredbama o podjeli zajednice stečene imovine osim ako su drugačije ugovorili. U okviru ovog režima postoji stečena imovina i vlastita imovina svakog BP-a. Stečena i. pripada ženi i mužu, a čini je imovina koju su teretnim poslom stekli u toku trajanja ovog režima. Po zakonu u nju ulaze: zarada koja proističe iz rada, naknada za lično staranje i za nesposobnost za rad, socijalno osiguranje; prihodi s posebne imovine, imovina koja potiče iz zaj. stečene imovine. Posebnu imovinu čine: imovina koju BP koristi samo za vlastitu upotrebu, koju su imali prije nastanka zak. režima i koju su nakon toga stekli besplatno, nasljeđivanjem ili po drugom osnovu, zahtjevi za naknadu štete, imovina stečena u zamjenu za posebnu imovinu.Režim odvojenosti imovina se može uspostaviti ex lege ili odlukom suda – na zahtjev 1 ili oba BP-a ili treće osobe. Po zakonu se on uspostavlja u slučaju otvaranja stečaja nad imovinom 1 BP-a (radi zaštite drugog BP-a). Na zahtjev 1 od BP-a sud može odrediti uspostavljanje ovog režima ako postoje opravdani razlozi (npr. kada je 1 prezadužen ili se plijeni njegov udio u zaj. imovini, kada 1 ugrožava interese drugog, kada bez opravdanog razloga uskraćuje saglasnost 2.BP-u za raspolaganje zaj. imovinom, kada je 1 trajno nesposoban za rasuđivanje). Na zahtjev trećeg - ovlaštenog državnog tijela uspostavlja se ovaj režim ako je BP obavezan naknaditi dugove iz posebne imovine, a plijeni se njegov dio zaj. imovine. Ovdje BP samostalno upravlja i raspolaže posebnom imovinom. U svakom momentu BP-i mogu ugovoriti uspostavljanje ranijeg ili nekog novog režima.Zajednica imovine obuhvata zaj.imovinu i posebnu imovinu svakog BP-a. Zajednica može biti univerzalna (obuhvata imovinu i prinose BP-a zaj. imovini; nepodijeljeno pripada BP-ima i nijedan ne može raspolagati svojim udjelom u njoj), ograničena (zajednica imovine se ograničava na stečenu imovinu, a prihodi vlastite imovine ulaze u br. stečevinu) i druge oblike zajednice (BP-i se mogu sporazumjeti o isključenju određenih dijelova imovine iz zajednice-npr. zaradu, nekretnine, ili imovinu koja služi za obavljanje poslovne djelatnosti; ako ne ugovore drugačije, prihodi od ove izdvojene imovine ulaze u vlastitu imovinu BP-a).

3.2. Ugovorni imovinski režim u uporednom (evropskom) pravu

(skraćenica BP: bračni partner)Mogućnost uređenja bračnih imovinskih odnosa ugovorom bračnih partnera normirana je u većini zakona evropskih država, a u posljednje vrijeme uvedena je i u zakonodavstvo bivših socijalističkih država (Rusija, Mađarska, Poljska, države nastale raspadom bivše Jugoslavije).27 Ovo derogiranje zakonskog imovinskog režima vrši se (pred)bračnim ugovorom koji se mora zaključiti u posebnoj formi, prije sklapanja braka ili u toku trajanja braka. Pri ugovaranju režima, bračni partneri imaju veću ili manju slobodu: u nekim pravima mogu odabrati režim koji sami odrede, mada su i tada

27 Mogućnost sklapanja bračnog ugovora nije normirana u pravu Velike Britanije, mada sudovi u posljednje vrijeme bračni ugovor uzimaju u obzir kao jednu od okolnosti pri podjeli

imovine.

14

obavezni pridržavati se određenih zakonskih ograničenja, dok su u većini zakonodavstava uglavnom ograničeni na prihvatanje jednog od alternativnih režima predviđenih u zakonu. U većini zakona normirana je mogućnost izmjene zaključenog bračnog ugovora koja se mora izvršiti u formi koja se zahtijeva i za sam ugovor. Bračno-imovinski ugovori mogu se nakon prvog zaključivanja slobodno mijenjati ili raskidati i u Danskoj, Finskoj, Norveškoj, Španiji, Švedskoj, a u nekim sistemima, za izmjenu ili raskid ovakvih ugovora potrebna je dozvola suda ili nekog drugog državnog organa. U ovu grupu spadaju, naprimer: Belgija, Italija, Monako, Holandija, Švajcarska. U manjem broju sistema nije moguće izmijeniti jednom ugovoreni bračno-imovinski ugovor. U tu grupu spada Portugal. Znači, u velikoj većini modernih pravnih sistema ne postoji zabrana izmjene zakonskog imovinskog režima za vrijeme braka, odnosno, dozvoljeno je zaključivanje bračno-imovinskih ugovora, a oni ugovori koji su zaključeni nakon sklapanja braka imaju isti pravni tretman kao i ugovori o imovinskom režimu zaključeni prije braka.

2. Bračni ugovor je poseban ugovor.28 Specifičnosti po kojim se razlikuje od ostalih ugovora posljedica su njegove vezanosti za brak i njegovog značaja kako za bračne partnere kao ugovarače, tako i za porodičnu zajednicu koja će se zasnovati na braku. Što se tiče subjekata koji ga mogu zaključiti, skoro isključivo se radi o bračnim ili budućim bračnim partnerima, znači osobama između kojih postoje ili će nastati posebne veze lične prirode i brojna međusobna prava i dužnosti, koja njihovom odnosu daju posebnu prirodu i čine ga posebnom institucijom. Neki izuzeci od ovog pravila postoje u dijelu uporednog prava, npr. u francuskom pravu u kojem stranke nekada mogu biti roditelji budućih bračnih partnera ili treće osobe koje žele raspolagati u korist budućeg domaćinstva. Predmet bračnog ugovora u pravilu je imovina bračnih partnera, stečena u toku bračne zajednice. Ovaj ugovor, ukoliko se zaključi prije sklapanja braka, proizvodit će dejstvo samo u slučaju sklapanja braka, što ga čini akcesornim braku. Sklapanje braka je, znači, odgodni uslov za nastupanje dejstava ovog ugovora. Kako se njime uređuju imovinski odnosi bračnih partnera, to sva treća lica koja stupaju u pravne odnose s bračnim partnerima treba da imaju mogućnost saznati za njegovo postojanje i dio njegovog sadržaja koji je za njih relevantan.

Posljedica ovih posebnosti jeste neprimjenjivost na bračni ugovor svih pravila ugovornog prava, između ostalog onih koji se tiču uslova za punovažnost ugovara. Posebne odredbe odnose se i na zastupanje pri njegovom zaključenju. Zakonodavci uglavnom zahtijevaju prisutnost bračnih, odnosno budućih bračnih partnera. Samo izuzetno dozvoljava se da bračni partner bude zastupan od punomoćnika, odnosno od staraoca, s tim što ovaj posljednji može zaključiti ugovor u ime bračnog partnera kojem je oduzeta poslovna sposobnost samo sa odobrenjem organa starateljstva.

U daljem tekstu razmotrit ćemo pitanja forme, vremena sklapanja, predmeta i javnosti bračnog ugovora, kroz prikaz rješenja prihvaćenih u zakonodavstvu evropskih država.

3. 2. 1. Forma bračnog ugovora

U većini zakona zahtijeva se da bračni ugovor bude u pisanom obliku i ovjeren kod notara. Ovakvom posebnom formom bračnog ugovora štite se, u prvom redu, bračni partneri: prije njegovog sklapanja bit će upoznati s pravnim posljedicama i značajem ovog ugovora i dobit će potreban savjet od notara, odnosno drugog nadležnog organa. S druge strane, ova forma osigurava punovažnost ugovora te dokazivanje njegovog zaključenja i postojanja.

28 O ovom ugovoru v.šire: Ponjavić, Zoran, O ugovorima porodičnog prava, posebno o bračnom ugovoru, Naučna konferencija “Novine u porodičnom zakonodavstvu”, Niš, 28.04.2006.

15

3.1. U obliku notarskog akta ili akta kojeg notar samo ovjerava, zaključenje bračnog ugovora normira se naprimjer u austrijskom, bosansko-hercegovačkom, crnogorskom, francuskom, mađarskom, njemačkom pravu.

U austrijskom pravu bračni ugovor je punovažan ako je sklopljen kao notarski akt (§ 1 NZwG). Ista forma se zahtijeva i za izmjenu i ukidanje bračnog ugovora. Ugovorne strane su, u pravilu, bračni ili budući bračni partneri. Ugovor sklopljen prije sklapanja braka važi samo pod uslovom da se brak sklopi. Treće osobe mogu u korist bračnog partnera s drugim bračnim partnerom sklopiti bračni ugovor, pod pretpostavkom da je to opravdano za njega (naprimjer, ugovor o mirazu između oca žene i muža).29

AGZ izričito navodi da se bračni ugovori zaključuju najčešće radi ugovaranja miraza, uzmirazja, jutarnjeg poklona, zajednice dobara, uprave i uživanja sopstvenog imanja, reda nasljeđivanja, ili za slučaj smrti određenog doživotnog uživanja imanja i udovičkog izdržavanja. Postoji još jedan institut koji podrazumijeva bračnim ugovorom definisano materijalno davanje jednom od BP-a (tačnije, supruzi), koga reguliše AGZ u paragrafu 1230. To je takozvana ''naknada za vjernost'', koju čine dobra koja daje muž ili treće lice u korist mlade, radi povećanja njenog miraza. Supruga nema pravo na uživanje te imovine, osim ako nadživi svog muža – tada njoj pripada ta imovina. Na bračno-imovinske ugovore primjenjuju se opšti propisi AGZ-a o ugovorima, kao naprimjer pravilo o opštoj poslovnoj sposobnosti, manama volje, pregovorima, uslovu, izmjenama i prestanku ugovora. Vrste i forma ugovora (kojim se ugovara zajednica imovine) propisane su u dijelu zakonika koji reguliše ortakluk, odnosno koji se odnosi na ugovaranje zajednice dobara u privredne svrhe. Ukoliko su u privredne svrhe ortaci ugovorom obuhvatili cjelokupnu imovinu, pod njom se podrazumijeva samo postojeća imovina. Obuhvatanje buduće imovine podrazumijeva samo stečena, ne i naslijeđena dobra.

U zakonodavstvu Bosne i Hercegovine pitanje forme bračnog ugovora nije riješeno na isti način. U Federaciji Bosne i Hercegovine uslov za punovažnost bračnog ugovora je njegovo sklapanje u formi notarski obrađene isprave (član 258. stav 2. PZ).30 Pojam notarski obrađene isprave određen je u članu 70. Zakona o notarima: “Notarska obrada isprave znači da je isprava u cjelosti sačinjena od strane notara, u skladu s odredbama članova 74. do 89. ovog zakona i time dokazuje u ispravi zapisane izjave, koje su stranke dale pred notarom i koje su one svojim potpisom odobrile.” Postupak notarske obrade isprave (normiran u članu 80. Zakona o notarima), garantuje zaštitu interesa bračnih partnera. Naime, notar, nakon što provjeri sposobnost bračnih partnera za zaključenje bračnog ugovora, ispitat će njihovu pravu volju, objasniti im situaciju i poučiti ih o posljedicama sklapanja ugovora. Uz obavezu da isključi zabunu i sumnju pri sastavljanju isprave, dužan je voditi računa i o tome da neiskusan i nevješt bračni partner ne bude oštećen. Obaveznim čitanjem izvornika isprave bračnim partnerima kao i neposrednim pitanjima, notar provjerava da li sadržaj izvornika odgovara volji bračnih partnera, nakon čega oni moraju odobriti i potpisati izvornik. Poštovanje svih navedenih zahtjeva spriječit će zaključenje ugovora koji nije izraz prave volje bračnih partnera. Dobijanjem potrebnih savjeta i pouka od notara, oni će biti u stanju ocijeniti svoj interes i odabrati način uređenja imovinskih odnosa koji će ga zaštititi na najbolji način.

29 Koziol-Welser, Burgerliches Recht, band I, Wien, 2002, str. 436.

30 Obavezna notarska obrada isprave za pravnu valjanost bračnog ugovora normirana je i u članu 73. stav 1. t.1. Zakona o notarima FBiH (Službene novine FBiH, 2002/45, 20.9.2002.):

“Pravni poslovi koji za svoju pravnu valjanost zahtijevaju notarsku obradu isprava odnose se na: 1. pravne poslove o reguliranju imovinskih odnosa izmedu bračnih drugova, kao i izmedu

osoba koje žive u vanbračnoj životnoj zajednici.”

16

Porodični zakon Republike Srpske, nakon izmjena izvršenih 2008. godine, ima isto rješenje (ranije je bilo normirano zaključenje ugovora u pisanoj formi i ovjeru potpisa bračnih partnera od sudije ili notara). Porodični zakon Brčko distrikta normira da isprava treba da bude sastavljena i ovjerena kod nadležnog organa ili bilježnički obrađena (član 235. stav 2.). Sva tri zakona normiraju da se bračni ugovor sklapa između bračnih, odnosno budućih bračnih partnera. Zakoni Federacije Bosne i Hercegovine i Brčko distrikta predviđaju da u ime bračnog partnera kojem je oduzeta poslovna sposobnost ovaj ugovor može sklopiti njegov staralac s odobrenjem organa starateljstva (član 259.PZ FBiH i član 236.PZ BD).

U crnogorskom pravu bračni ugovor sklapa se u pisanom obliku i mora biti ovjeren od notara (član 301. stav 2. Porodičnog zakona). Prije ovjere, notar je dužan pročitati ugovor bračnim partnerima i upozoriti ih da se njime isključuje zakonski režim zajedničke imovine. Na zaključenje bračnog ugovora ovlašteni su bračni i budući bračni partneri, a u ime bračnog partnera kojem je oduzeta poslovna sposobnost ugovor može zaključiti njegov staralac s odobrenjem organa starateljstva (član 302. PZ).

U češkom pravu obavezna je notarska forma bračnog ugovora.

U francuskom pravu svi bračni ugovori mogu se zaključiti aktom pred notarom, uz istovremeno prisustvo svih strana ili njihovih zastupnika. Bračni ugovor može se sklopiti prije sklapanja braka i važi od dana sklapanja braka, a njegove izmjene, učinjene prije sklapanja braka, moraju se konstatovati u aktu koji se sklapa u istoj formi kao i bračni ugovor (članovi 1395. i 1396.C.C.). Mogućnost izmjene bračnog režima, ugovorenog ili zakonskog, zakonom je predviđena po isteku dvije godine od zaključenja ugovora, a u interesu porodice, notarskim aktom koji se mora podnijeti na potvrdu sudu, kojoj treba da budu pozvane sve ugovorne strane (član 1397.C.C.). O izmjeni ugovora moraju se informisati punoljetna djeca bračnih partnera i osobe koje su bile stranke u izmijenjenom ugovoru. Ove osobe mogu prigovoriti izmjeni u roku od 3 mjeseca od prijema te informacije.31 Što se tiče sposobnosti za sklapanje bračnog ugovora, zakon normira mogućnost da ga sklopi maloljetnik sposoban za sklapanje ugovora, uz pomoć osoba čija je saglasnost nužna za punovažnost braka. Ukoliko ove osobe nisu dale saglasnost, one i maloljetnik mogu tražiti poništenje bračnog ugovora u roku od godinu dana od punoljetstva. Isto važi i za bračni ugovor punoljetne osobe koja je pod starateljstvom, s tim što se u ovom slučaju poništenje može tražiti u roku od godine dana od sklapanja braka (članovi 1398. i 1399.C.C.).

U grčkom pravu notarska forma obavezna je za zaključivanje bračno-imovinskih ugovora. Ono što je za instituciju bračno-imovinskih ugovora karakteristično, jeste da Grčki građanski zakonik dozvoljava samo izmjenu već postojećeg ugovora, pri čemu BP-i i prilikom izmene moraju ispoštovati zakonom predviđenu formu, dakle, ugovori se mijenjaju pred notarom, uz obaveznu prethodnu dozvolu suda.

31 Normiranjem ove posljednje mogućnosti dopunjena je odredba člana 1397. stav. 2 , Odlukom iz 2006. – Arrêté du 23 décembre 2006 fixant le modèle de l'information délivrée aux

enfants des époux et aux tiers, dans le cadre d'une procédure de changement de régime matrimonial, preuzeto s Interneta 2.6.2008.:

http://admi.net/jo/20061231/JUSC0620989A.html,

17

Mađarski zakonodavac propisao je ovjeru predbračnog ugovora od notara ili pravnika.32 Znači, ugovor se sklapa u posebnoj formi – kao javni ili privatni dokument, a sastavljaju ga zastupnici stranaka.33

U njemačkom pravu uslov za punovažnost ugovora je njegova ovjera kod notara, kojoj moraju istovremeno prisustvovati oba bračna partnera (§1410 BGB). Za zaključenje bračnog ugovora bračnom partneru kojem je ograničena poslovna sposobnost potrebna je saglasnost njegovog zakonskog zastupnika, dok zakonski zastupnik poslovno nesposobnog partnera ne može, u njegovo ime, sklopiti ugovor ni o spajanju ni o isključenju zajedničke imovine (§1411 S 1 i 2 BGB). Zaključeni bračni ugovor može se izmijeniti.

3.2. U dijelu zakonodavstva uslov za punovažnost bračnog ugovora nije učešće notara u njegovom sklapanju, već se ili zahtijeva njegovo zaključenje u formi javnog akta (italijansko) ili je normirana javna ovjera, odnosno ovjera ili registracija ugovora na sudu (belgijsko, hrvatsko, srbijansko, švajcarsko i švedsko pravo).

U belgijskom pravu akt o izmjeni bračnog režima, na zahtjev potpisan od oba bračna partnera, ovjerava sud, na čiji poziv se moraju pojaviti zajedno i lično oba bračna partnera. Sud je ovlašten odbiti ovjeru ako utvrdi da je tražena izmjena režima štetna po interese porodice ili djece ili prava trećih. U slučaju odbijanja ovjere, bračni partneri mogu uložiti žalbu, a umjesto nje ili nakon ovjere učinjene od žalbenog suda, pisar dostavlja, posredstvom notara, izvadak odluke o ovjeri službeniku za građanska stanja u mjestu sklapanja braka, koji u akt o rođenju unosi podatke o ovjeri (član 1395. Zakona o izmjeni bračnog režima iz 1998.). Ugovor može sklopiti maloljetni bračni partner, pod uslovom da su mu pomogli roditelji ili jedan od njih. Bez ove pomoći sklopljeni ugovori mogu biti ovjereni od suda za omladinu. Ista pravila o ovjeri važe i za slučaj da maloljetnik sklapa ugovor o izmjeni bračnog režima (član 1397.).

Hrvatski Obiteljski zakon normira sklapanje bračnog ugovora u pisanom obliku i obavezu ovjere potpisa bračnih partnera (član 255. stav 3.). U ime bračnog partnera koji je lišen poslovne sposobnosti ugovor može sklopiti njegov staralac s prethodnim odobrenjem centra za socijalni rad (član 256. OZ).

U italijanskom pravu uslov za punovažnost bračnog ugovora je njegovo zaključenje u javnom aktu, a izbor režima odvojenosti imovine može se izvršiti u aktu o sklapanju braka. Ugovor može biti sklopljen u svako doba (član 162.C.C.). Izmjena bračnog ugovora, prije ili poslije braka, proizvodi dejstvo samo ako je javni akt sklopljen uz saglasnost svih osoba koje su ugovorne strane ili su njihovi nasljednici. Za izmjenu s kojom se jedan bračni partner saglasio prije smrti, i s kojom su se i ostale strane saglasile nakon toga, zahtijeva se i ovjera sudije (član 163.C.C.). Maloljetnik može sklopiti ugovor uz pomoć roditelja koji vrši roditeljsku vlast ili posebno imenovanog staraoca, a poslovno nesposobni bračni partner uz pomoć staraoca (članovi 165. i 166. C.C.).

Norveški Zakon o braku normira da bračni ugovor sklapaju bračni partneri u pisanoj formi, uz istovremeno prisustvo dva svjedoka (odobrena od oba bračna partnera) koja potvrđuju zaključenje ugovora i potpisuju ga zajedno s bračnim partnerima ili potvrđuju prethodne potpise (član 54.). Poslovno nesposobni bračni partner mora imati saglasnost staraoca za zaključenje bračnog ugovora. Onda kada je poslovno sposobnom bračnom partneru imenovan privremeni staralac, za

32 Martha Dóczi, Changes in the matrimonial property Law in Hungary (past – present- future), izlaganje na 12.th World Conference of the Inaternational Society of Family Law, Salt Lake

City, july 18th-23rd 2005.

33 Kovaček Stanić, Gordana, op.cit., str. 70.

18

zaključenje bračnog ugovora potrebna je njegova saglasnost, ako se radi o obavezi za koju on mora dati saglasnost (član 47.). Staralac i privremeni staralac daju saglasnost na isti način na koji bračni partneri izjavljuju volju za zaključenje ovog ugovora. Bračni ugovor koji udovoljava ovim zahtjevima veže bračne partnere međusobno i njihove nasljednike (član 54.). U zakonu se izričito normira mogućnost raskida i izmjene ugovora novim bračnim ugovorom, te mogućnost njegovog poništenja ukoliko je nepravičan za jednog bračnog partnera (član 45.).

Ruski Porodični zakonik normira sklapanje bračnog i predbračnog ugovora u pisanoj formi, uz obaveznu ovjeru od notara (član 41. stav 2.). Ugovor se može zaključiti kako prije državne registracije braka, tako i u svako doba u toku trajanja braka. Ukoliko je zaključen prije registracije braka, stupit će na snagu danom registracije (član 41. stav 1.). Ista forma je propisana i za izmjenu i raskid bračnog ugovora, koje bračni partneri mogu sporazumno preduzeti u svako doba. Jednostrano odbijanje izvršenja bračnog ugovora nije dozvoljeno (član 43. stav 1.). Moguća je izmjena i raskid ugovora i odlukom suda, na zahtjev jednog bračnog partnera, a po osnovima i pravilima za izmjenu i raskid ugovora predviđenim Građanskim zakonikom (član 43. stav 2.). Dejstvo bračnog ugovora prestaje od momenta prestanka braka, osim onih obaveza koje su ugovorom predviđene za vrijeme nakon prestanka braka (član 43. stav 3.).

U srbijanskom pravu pored zahtjeva da bračni ugovor bude sklopljen u pisanom obliku traži se i njegova ovjera od sudije. Za sudiju je predviđena dužnost da prije ovjere pročita bračnim partnerima ugovor i upozori ih da se njime isključuje zakonski režim zajedničke imovine (član 188. stav 2.).

U švedskom pravu ugovor mora biti sklopljen u pisanoj formi i potpisan od bračnih ili budućih bračnih partnera. Ovom zahtjevu mora se udovoljiti i onda kada je jedan od njih maloljetan ili nesposoban, u kom slučaju njegov staralac treba da da pisanu saglasnost. Specifičnost švedskog zakonskog rješenja jeste propisivanje obaveznosti registracije ugovora na sudu. Predbračni ugovor će se primjenjivati od dana sklapanja braka, ukoliko je podnesen sudu u roku od jednog mjeseca od zaključenja braka, a u protivnom primjenjivat će se od dana podnošenja sudu (poglavlje 7. član 3. Zakona o braku).

U švajcarskom pravu bračni ugovor mora biti javno ovjeren i potpisan od oba bračna partnera, odnosno njihovog zakonskog zastupnika. Bračni partneri moraju biti sposobni za njegovo zaključenje, a maloljetni i bračni partner koji je pod starateljstvom moraju imati saglasnost zakonskog zastupnika (§ 183. C.C.).

3. 2. 2. Vrijeme zaključenja bračnog ugovora

Što se tiče vremena zaključenja bračnog ugovora, u većini zakona normira se mogućnost njegovog zaključenja kako prije sklapanja braka tako i u toku njegovog trajanja. Ovakvo rješenje je prihvaćeno u skoro svim razmatranim zakonima (austrijskom, bosansko-hercegovačkom, crnogorskom, francuskom, hrvatskom, italijanskom, mađarskom, njemačkom, ruskom, srbijanskom, švajcarskom, švedskom). U manjem broju zakona predviđeno je zaključenje bračnog ugovora samo u toku braka (naprimjer belgijsko pravo). U većini zakona normira se mogućnost izmjene bračnog ugovora u toku braka

3. 2. 3. Predmet bračnog ugovora

19

Stav zakonodavaca prema pitanju predmeta bračnog ugovora je različit. U dijelu zakona predmet je određen, a u dijelu nema odredaba o njemu, već se ostavlja bračnim partnerima da ga sami odrede, poštujući ograničenja postavljena u zakonu. U zemljama čiji zakoni ne određuju predmet ovog ugovora, uglavnom su u pravnoj teoriji zauzeti stavovi o tome o kojim pitanjima vezanim za imovinske odnose bračni partneri se mogu sporazumjeti i odredbe o tome unijeti u ugovor.

Pri ugovaranju režima, bračni partneri uglavnom su ograničeni na prihvatanje jednog od alternativnih režima predviđenih u zakonu, a samo u nekim pravima imaju veću slobodu, pa mogu odabrati režim koji sami odrede, mada su i tada obavezni pridržavati se određenih zakonskih ograničenja.

U austrijskom pravu bračnim ugovorom može se zamijeniti ili izmijeniti zakonski imovinski režim. Građanski zakonik definiše bračne ugovore kao ugovore koji se sklapaju o imovini, imajući u vidu bračnu vezu (§1217 ABGB). Ova definicija otvara brojna pitanja. U teoriji se iznosi stav da, polazeći od nje, veliki broj ugovora sklopljenih između bračnih i budućih bračnih partnera, za koje je sklapanje braka povod ili uslov, nisu bračni ugovori. Tako se bračnim ugovorom ne može smatrati svaki posao koji je u vezi s brakom, naprimjer kupovina, prodaja, poklon, zajam, ugovor o društvu.34 Najvažniji bračni ugovor u praksi jeste sporazum o zajednici imovine, a značajan je i ugovor o mirazu. U zakonu se kao predmet bračnog ugovora izričito navode miraz, uzmirazje, jutarnji poklon, zajednica imovine, upravljanje i uživanje vlastite imovine, nasljeđivanje ili doživotno izdržavanje u slučaju smrti te udovička plata (§1217 ABGB).

U češkom pravu BP-i imaju punu slobodu u opredjeljivanju obima imovine koja će biti obuhvaćena bračnim ugovorom.

Francuski Građanski zakonik posebno normira unošenje u bračni ugovor odredaba o dobijanju određenih stvari i prava iz imovine u slučaju prestanka braka smrću jednog od bračnih partnera (članovi 1390.-1392. C.C.). Na bračne imovinske odnose primijenit će se zakonski imovinski režim samo ako bračni partneri ne ugovore njegovu derogaciju ili ga ne izmijene. Zakon je ograničio slobodu ugovaranja normirajući da bračni partneri ne mogu derogirati obaveze i prava koja proizlaze za njih iz braka, niti odredbe o roditeljskoj vlasti, zakonskom upravljanju i starateljstvu, kao ni izmijeniti zakonski red nasljeđivanja (članovi 1388. i 1389. C.C.).

Prilikom zaključivanja bračno-imovinskog ugovora, BP-i moraju uskladiti njegove klauzule sa pravilima morala i dobrim običajima. BP-i mogu se opredijeliti za neki od tipova ugovornih režima koje zakon predviđa. Sporazumom BP-i mogu definisati potpunu odvojenost imovina, ali i režim opšte zajednice, koja sadrži ne samo ona dobra koja su unesena u brak, već i sva ona dobra koja će nastati u budućnosti. Mogu biti ugovoreni i različito dimenzionirani udeli BP-a u zajednici imovine. Mogućnost sporazumnog ukidanja ili izmene predbračnog ugovora u francuskom pravu ustanovljena je tek izmjenama Građanskog zakonika iz 13. VII 1965.godine: ukidanje ili izmjena predbračnog i kasnije, bračnog ugovora (ukoliko BP-i u više navrata mijenjaju ugovoreni režim), moguća je tek po isteku dvije godine od sklapanja braka, pri čemu ona mora biti učinjena pred notarom i odobrena od nadležnog suda. Sud pritom vodi računa da izmjena mora biti učinjena ''u interesu porodice''. Nakon ustanovljavanja principa da ovi ugovori mogu biti modifikovani, praksa je pokazala da je ova mogućnost veoma često korišćena. Primera radi, u prvoj godini (1966.) primene ovog principa, dozvolu za sklapanje novog ugovora tražilo je 2376 bračnih parova (2341 zahtjev prihvaćen, 35 odbijeno), da bi broj zahtjeva već za dvije godine (1968.) iznosio 4021 (4000 prihvaćeno, 21 odbijen).

34 Koziol-Welser, op.cit., str. 435.

20

U grčkom pravu bračnim ugovorom se ne može upućivati na primjenu običaja, ni važećeg stranog prava.

U italijanskom pravu zakonski imovinski režim primjenjuje se tek onda kada ga bračni partneri nisu isključili ugovorom (član 159. C.C.). Zakon izričito normira nemogućnost derogiranja ovim ugovorom prava i obaveza koja su kao dejstva braka normirana zakonom, kao i nemogućnost ugovaranja njihovih imovinskih odnosa na opšti, već samo na konkretan način (članovi 160. i 161. C.C.). U ugovor se može unijeti odredba o odvojenom upravljanju zajedničkom imovinom i zastupanju na sudu (član 180.C.C.) te o tome da se zajedničkom imovinom obuhvate dobra posebne imovine (osim onih izričito isključenih zakonom). Međutim, isključena je mogućnost derogiranja normi o zakonskoj zajednici koje se odnose na upravljanje dobrima zajedničke imovine i jednakim udjelima u ovoj imovini (član 210. C.C.).

U mađarskom pravu bračni partneri bračnim ugovorom mogu odrediti bračni imovinski režim drugačiji od zakonskog, određujući koja će imovina biti predmet posebne, a koja predmet zajedničke imovine. Tako mogu prenijeti svoju posebnu imovinu u zajedničku, odnosno zajedničku u odvojenu imovinu, a mogu se i sporazumjeti o dobrovoljnoj podjeli njihove imovine. Ako su zaključili ugovor, podjela imovine po prestanku braka vrši se u skladu s uslovima iz ugovora. U skladu s članom 148. Građanskog zakona, bračni partneri (kao i sva lica koja nisu u braku jedno s drugim), mogu zaključiti ugovor kojim ustanovljavaju suvlasništvo na imovini. Ugovor o bračnoj imovini može sadržati odredbu za slučaj smrti koja bi izgubila snagu ako bračni partneri dobiju ili jedan od njih dobije dijete nakon sklapanja ugovora. U zakonu se normira zaključenje posebnog ugovora koji se odnosi na korištenje i raspolaganje zajedničkim stanom u slučaju razvoda braka.

U njemačkom pravu bračnim ugovorom, zaključenim prije ili nakon sklapanja braka, bračni partneri mogu dogovoriti slijedeće: umjesto režima povećanja vrijednosti odrediti jedan od druga dva supsidijarna režima – odvojenosti imovine ili zajednicu imovine; nakon sklapanja braka izmijeniti zakonski ili supsidijarni režim (§1408 S.1 BGB); ukinuti ili kasnije isključiti zakonski imovinski režim, u kom slučaju će se smatrati, ukoliko drugačije nije ugovoreno, da se radi o odvojenosti imovine (§§1408 S.1 i 1414 S.1 BGB); isključiti poravnanje povećane vrijednosti; izmijeniti ili ograničiti zakonsko imovinsko pravo (npr. ograničenje zahtjeva za poravnanje povećane vrijednosti na određenu visinu).35 U teoriji se smatra da bračni partneri ne mogu ugovoriti novi režim (izvan onih zakonom predviđenih) niti mješoviti, jer bi se ovim zadnjim nanijela šteta jasnoći i pravnoj sigurnosti imovinskog bračnog prava.36 U zakonu je izričito predviđena nemogućnost upućivanja na nevažeće ili strano pravo (§1409 BGB).

Ruski Porodični zakonik normira da se bračni ugovor može odnositi na postojeću i buduću imovinu, a predmet bračnog ugovora normira dajući slijedeće mogućnosti bračnim partnerima: da odrede režim zajedničke svojine, susvojine ili odvojene svojine na cjelokupnoj njihovoj imovini, ili jednom njenom dijelu ili na imovini jednog bračnog partnera; da odrede svoja prava i dužnosti u međusobnom izdržavanju; da odrede imovinu koja će se svakom od njih dodijeliti u slučaju prestanka braka; da unesu u bračni ugovor druge odredbe koje se tiču njihovih imovinskih odnosa (član 42. stav 1.). Bračni partneri imaju mogućnost ograničiti rokom ili uslovom prava i dužnosti koje su predvidjeli bračnim ugovorom (član 42. stav 2.). Zakonodavac je ograničio slobodu bračnih partnera, zabranjujući im ugovaranje ograničenja pravne i poslovne sposobnosti te prava da traže sudsku zaštitu svojih prava, uređenje međusobnih ličnih odnosa te prava i dužnosti prema djeci, ograničenje prava na izdržavanje bračnog partnera koji ispunjava propisane uslove, određenje

35 O tome šire v. Schwab, Dieter, Familienrecht, München 1995., str.98.-99.

36 ibidem, str.99.; Schlüter, Wilfried, BGB Familienrecht, Heidelberg, 1993., str.58.

21

drugih uslova koji jednog od njih stavljaju u krajnje nepovoljan položaj ili koji su suprotni osnovnim načelima porodičnog zakonodavstva (član 42. stav 3.). Bračno-imovinske ugovore stranke mogu sklapati u više navrata. Njime BP-i mogu odrediti neki drugi imovinski režim, umjesto zakonskog, koji podrazumijeva da je imovina koju BP-i steknu u toku braka – zajednička imovina.

Švedski Zakon o braku precizira predmet ugovora, ograničavajući ga samo na određenje imovine kao posebne ili kao bračne. Naime, bračnim ili predbračnim ugovorom bračni ili budući bračni partneri mogu odrediti da će imovina koja pripada ili će pripasti jednom od njih biti njegova posebna imovina. Pored toga predviđena je i mogućnost sklapanja novog ugovora kojim oni mogu odrediti da će ta imovina biti bračna imovina.

U švajcarskom pravu bračnim ugovorom koji se može sklopiti prije ili nakon sklapanja braka bračni ili budući bračni partneri mogu izabrati, ukinuti ili izmijeniti imovinske odnose samo u okviru zakonskih granica (§ 182 Građanskog zakonika). Bračnim ugovorom mogu vrijednost stečevine, namijenjene za vršenje zanimanja ili industrijskog preduzeća, odrediti kao posebnu. Osim toga, mogu odrediti i da prinosi sa posebne imovine ne ulaze u stečevinu (§ 199 GZ), kao i različite udjele u imovini (umjesto jednakih, kakvi su zakonom određeni). Ovaj posljednji sporazum ne smije biti štetan za djecu i njihove potomke (§ 216 GZ). Nejednaki udjeli pri podjeli imovine u slučaju odvajanja, razvoda ili poništenja braka ili podjele imovine sudskom odlukom, mogu se odrediti samo ako je postignut izričit sporazum o tome (§ 217 GZ).

U manjem broju zakona predmet bračnog ugovora nije određen. Ovakvo rješenje postoji u svim razmatranim zakonima država nastalih raspadom Jugoslavije. U njima je normirano samo da se bračnim ugovorom uređuju imovinski odnosi na postojećoj ili budućoj imovini. Pored toga, normirana je zabrana ugovaranja primjene stranog prava, odnosno prava druge države na imovinskopravne odnose (član 260. PZ Federacije Bosne i Hercegovine, član 237. PZ Brčko distrikta, član 271. st. 7. PZ Republike Srpske član 303. PZ Crne Gore i član 257. OZ Hrvatske).37

U hrvatskoj teoriji smatra se da se sporazum može postići o slijedećim pitanjima: određivanju različitih udjela u bračnoj stečevini, određivanju prihoda kao vlastite imovine, određivanju prava preče kupovine na imovini, upravljanju i raspolaganju imovinom, odricanju od prava na zahtijevanje podjele stečevine na određeno vrijeme, da pokloni učinjeni iz stečevine ulaze u vlastitu imovinu poklonoprimca, razvrgnuću stečevine, načinu razvrgnuća tako da pojedine stvari ili prava uđu u dio jednog bračnog partnera, osnivanju određenih stvarnih i obligacionih prava, promjeni statusa nekih stvari i prava.38

U zemljama anglosaksonskog prava, prije svega Engleskoj i Sjedinjenim američkim državama, bračno-imovinski ugovori su dozvoljeni, ali nisu uobičajeni. Sedamdesetih godina 20. vijeka počela je šira primjena ove vrste pravnog posla, ali se uobičajila samo jedna vrsta ugovora. To su takozvani ''sporazumi o razdvajanju,'' kojima BP-i jedan drugog oslobađaju obaveze zajednice stanovanja, a kojim se često ugovaraju i druge klauzule, koje se najčešće odnose na obavezu izdržavanja, uzajamnog ili pojedinačnog. Prije donošenja takozvanih ''Zakona o imovini udatih žena'' (koji su u američkim državama donošeni u prvoj polovini 19. vijeka, obezbjeđujući

37 Isto rješenje sadržano je u Prijedlogu zakona o izmjenama i dopunama PZ Republike Srpske.

Pored ovog, ograničenja su normirana i propisima obligacionog i stvarnog prava: bračni partneri ne mogu postići sporazum koji je protivan prinudnim propisima, niti se mogu trajno odreći

prava na podjelu stečevine, odnosno zajedničke imovine.

38 Alinčić, M. i dr., Obiteljsko pravo, Zagreb 2006., str. 510. – 511.; Majstorović, Irena, Bračni ugovor - novina hrvatskog obiteljskog prava, Zagreb 2005., str.194.-205.; Belaj, Vlado,

Bračna stečevina po Obiteljskom zakonu, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta Rijeka, 2002/1, str. 194.

22

udatim ženama pravo da budu vlasnice imovine i da tu imovinu prenose, da tuže i budu tužene, da imaju ugovornu sposobnost i da privređuju) bračni ugovori bili su uobičajeni među imućnim građanima, služeći za obezbeđivanje imovinskih prava udatih žena. Danas za ovim ugovorima posežu, prije svih, BP-i koji na ovaj način žele da se pobrinu za djecu iz prethodnog braka i imućni građani u želji da eliminišu imovinska prava drugog BP-a.Slobodu ugovaranja koju englesko i pravo SAD obezbjeđuju, koriste mnogi imućni građani i radi opredjeljivanja onakvih modela imovinskih odnosa između BP-a, koji su po poreskim zakonima podložni manjim poreskim stopama.Primijećen je i trend (kako u Engleskoj, tako u SAD) zaključivanja ''bračnih ugovora'', čiji je smisao potenciranje prava i obaveza BP-a za vrijeme braka, prije svega u pogledu brige o zajedničkom domaćinstvu i zajedničkoj djeci. Dakle, ovakvi ''ugovori'' pre svega su deklarativni akti kojima BP-i potvrđuju jedan drugom zajedničko opredjeljenje za bračnu jednakost, a ne sporazumi čije bi sprovođenje bilo moguće prinudno izvršiti u sudskom postupku.

3. 2. 4. Javnost bračnog ugovora

Sistem javnosti bračnog režima ustanovljen je u skoro svim pravima. U osnovi ovog sistema u prvom redu jeste zaštita interesa trećih osoba koje sklapaju pravne poslove s bračnim partnerima: prema ovim osobama izmjena bračnog režima proizvodi posljedice tek od momenta kada je postala dostupna javnosti, odnosno od momenta njenog upisa u registru ili službenim novinama. U ovom cilju u većini zemalja javnost ugovora se zasniva na intervenciji notara i na upisu u registar građanskog stanja. Ostvarenju načela javnosti u najvećoj mjeri doprinijelo bi uspostavljanje centralizovanog registra bračnih ugovora, odnosno bračnog imovinskog režima na nivou EU. Međutim, zbog nepostojanja uslova za to, s pravom se zauzimaju ranije navedeni stavovi o preuranjenosti prijedloga za njegovim ustanovljenjem. U odsustvu ovakvog registra nužno je osigurati povezivanje registara koji se vode u pojedinim državama članicama, kako bi se na taj način osigurala javnost i zaštita interesa bračnih partnera i trećih osoba.

Nacionalni zakoni normiraju upisivanje bračnih ugovora u različite registre: građanske registre (registre akata o sklapanju braka), registre nekretnina, trgovačke registre ili posebne registre namijenjene samo za bračne ugovore. Nažalost, najmanji je broj zakonodavaca koji uređuju vođenje ovih posebnih registara.

Upis bračnog ugovora u trgovačke registre normira se u slučaju da je jedan bračni partner vlasnik trgovačkog društva u momentu sklapanja braka ili to postane kasnije (austrijsko i belgijsko pravo). U jedinstvene javne registre koji se vode u sudu normiran je upis, naprimjer, u grčkom, njemačkom i švedskom pravu. U nekim državama javnost se osigurava putem upisa bračnog ugovora u novine, službene ili neslužbene (naprimjer u Francuskoj). U registre se unose napomene o braku, bračnom režimu bračnih partnera, datumu sklapanja bračnog ugovora te imenu i prebivalištu notara koji ga je primio. Ovakvo rješenje prihvaćeno je u belgijskom, francuskom, portugalskom i španskom pravu, u kojim je normirano da ugovor ostaje kod notara. Tamo gdje se promjene koje se tiču imovine bračnih partnera unose u građanski i zemljišni registar, neophodno je obezbijediti povezanost ovih registara. U slučaju prenosa nekretnina ili izmjene nekog stvarnog prava na nekretnini, javnost će morati biti osigurana u korist trećih osoba, čiji interesi mogu biti povrijeđeni dobijanjem presude koja se ne može izvršiti zbog greške u korespondenciji između registara.39

39 O ovome šire v.: DOCUMENT DE TRAVAIL DES SERVICES DE LA COMMISSION, Annexe au Livre Vert sur le règlement des conflits de lois en matière de régime matrimonial,

traitant notamment de la question de la compétence judiciaire et de la reconnaissance mutuelle, COMMISSION DES COMMUNAUTÉS EUROPÉENNES, Bruxelles, 17.07.2006, SEC

(2006) 952, preuzeto s Interneta 1.3.2008.:

http://www2.law.uu.nl/priv/cefl/Staff%20Working%20paper%20-%20Matrimonial%20Property.pdf ,

23

U francuskom pravu publicitet se osigurava upisivanjem ugovora u građanske registre, a izmjene ugovora u propisane novine. Radi udovoljenja potrebi osiguranja javnosti bračnog imovinskog režima koja je posebno naglašena u Građanskom zakoniku (C.C.), normirane su određene obaveze, posebno za notara. Tako on u momentu potpisivanja ugovora izdaje potvrdu s propisanim podacima (svoje ime i adresu te imena, zanimanje i adresu bračnih partnera, kao i datum zaključenja ugovora) i s naznakom da mora biti podnesena službeniku za građanska stanja, nadležnom za sklapanje braka, prije njegovog sklapanja. Ukoliko je u aktu o sklapanju braka napomenuto da ugovor nije sklopljen, u odnosu na treće osobe važi pretpostavka o režimu zajedničke imovine, osim ako su bračni partneri izjavili, sklapajući pravni posao s trećim, da su sklopili bračni ugovor (član 1394.C.C.).40 Izmjene bračnog ugovora se također moraju objaviti, jer bi bez toga bilo besmisleno osiguranje publiciteta zaključenog ugovora. Ukoliko su izmjene učinjene prije sklapanja braka, moraju se konstatovati u aktu koji se sklapa u istoj formi kao i bračni ugovor (članovi 1395. i 1396.C.C.). Prema trećim osobama izmjene će djelovati samo ako su upisane u ispravu o bračnom ugovoru. Notar neće moći izdati niti ovjeriti prepis ovog ugovora bez upisivanja napravljene izmjene. Nakon sklapanja braka izmjene bračnog ugovora mogu se učiniti samo sudskom odlukom, bilo na zahtjev jednog bračnog partnera u slučaju odvajanja dobara ili drugih sudskih mjera zaštite, bilo na zajednički zahtjev oba bračna partnera (član 1396.C.C.). Prema trećim osobama izmjena proizvodi posljedice tri mjeseca nakon njenog unošenja na marginu akta o sklapanju braka. Ovaj uslov se ne mora ispuniti samo ako su bračni partneri pri sklapanju pravnih poslova s trećim izjavili da su izmijenili ugovor. U ispravu ugovora se unosi i sudska dozvola izmjene. Zahtjev i odluka o dozvoli moraju se objaviti uz ispunjenje uslova uslovima i pod prijetnjom sankcije predviđenim u Zakonu o građanskom postupku, a odluci o dozvoli mogu se protiviti povjerioci, pod uslovima normiranim također u Zakonu o građanskom postupku (član 1397. stavovi 3. – 6. C.C.).

U grčkom pravu bračni ugovor koji se odnosi na nepokretnosti mora biti registrovan u odgovarajućem javnom registru.

Norveški Zakon o braku normira sudsku registraciju u Registru bračnih ugovora u Centru za registracije. Registracija nije uvijek obavezna. Službenik za sudske registracije nadležan je za registraciju bračnih ugovora kojim se pravo vlasništva na nekretnini prenosi s jednog bračnog partnera na drugog. Ova registracija je obavezna, kao i registracija ugovora kojim se prenosi vlasništvo na ostalim stvarima, ukoliko se za taj prenos zahtijeva sudska ili druga registracija kao uslov za dobijanje pravne zaštite. U ostalim slučajevima bračni ugovor se registruje ako se želi postići zaštita bračnih partnera od povjerilaca. (član 55.).

U njemačkom pravu registre imovine vode prvostepeni sudovi (§1558 BGB). Registracija bračnog ugovora nema konstitutivno dejstvo, bračni ugovor će biti punovažan i kada nije upisan u registar. Za treće osobe, koje s bračnim partnerom sklapaju pravni posao ili vode pravni spor, registar ima samo negativni publicitet: na njih bračni ugovor proizvodi dejstva tek nakon što bude upisan u

40 Ukazom (Ordonnance n°2005-428 du 6 mai 2005 relative aux incapacités en matière commerciale et à la publicité du régime matrimonial des commerçants); stavljene su van snage ili

ukinute odredbe koje su normirale objavljivanje u Registru trgovaca i društava bračnog ugovora, zahtjeva i sudske odluke o potvrdi njegove izmjene, te zahtjeva i odluke o odvojenosti

dobara u slučaju da je bračni partner trgovac (odredbe članova 7-10.). Preuzeto s Interneta 1.5.2008.:

http :// www . legifrance . gouv . fr / affichTexte . do ? cidTexte = JORFTEXT 000000789598& dateTexte =, Dekretom (Décret n°2005-530 du 24 mai 2005 modifiant le décret n°84-406 du 30.05.1984 relatif au RCS) ukinuta je obaveza trgovaca i članova društava (koji odgovaraju neograničeno ili

neograničeno i solidarno za dugove društva) da prijave Registru trgovaca i društava informacije koje se tiču bračnog režima. Preuzeto s Interneta 1.5.2008.:

http://www.laloi.com/infos-flash_detail.php?id=362 ,

24

registar (§1412 BGB). Pravo na uvid u registar pripada svakome (§1563 BGB), a upisi se objavljuju u određenim novinama (§1562 BGB).

U hrvatskom pravu ne postoje posebni registri bračnih ugovora, ali je javnost ovih ugovora ipak osigurana. To je postignuto normiranjem da uglavci o upravljanju ili raspolaganju imovinom imaju pravno dejstvo prema trećim osobama ako su upisani u zemljišne knjige, odnosno u javne upisnike kod kojih je upis nužan za sticanje prava ili se stvar ne može upotrebljavati bez takvog upisa (član 255. stav 2. OZ). Upis u zemljišne knjige ili u javne upisnike omogućava trećim osobama da saznaju za postojanje bračnog ugovora, odnosno za odredbe o upravljanju i raspolaganju imovinom sadržane u ugovoru. Njihov interes će ostati nezaštićen jedino u slučaju zaključenja ugovora čiji predmet su prava koja se ne upisuju u navedene registre, ili stvari za čiju upotrebu nije nužan ovaj upis. Međutim, ova prava i stvari imaju manji značaj i za bračne partnere i za treća lica, jer se radi o pokretnim stvarima, i to u pravilu onim manje vrijednosti.

U srbijanskom i u crnogorskom pravu bračni ugovor koji se odnosi na nepokretnosti upisuje se u javni registar prava na nepokretnostima (član 188. stav 3. PZ S), odnosno u registar nepokretnosti (član 301. stav 3. PZ CG). Znači, ovdje se javnost osigurava bračnim ugovorima koji se tiču nekretnina.

U posljednja tri zakona javnost bračnih ugovora ne osigurava se u potpunosti, ali u situaciji kada posebni registri bračnih ugovora nisu uspostavljeni, dobro je da je normirana mogućnost njihove registracije bar na ovaj način. Za razliku od njih, u zakonodavstvu Bosne i Hercegovine nije normirana registracija bračnih ugovora, što je propust koji bi trebalo što prije da se otkloni. Najbolje bi bilo kada bi se uspostavili posebni registri bračnih ugovora, u koje bi se morali upisati svi zaključeni ugovori. Međutim, kako se uspostavljanje ovih registara ne može očekivati, bar ne u bliskoj budućnosti, trebalo bi normirati upis bračnih ugovora u postojeće registre – zemljišne knjige i druge odgovarajuće javne registre.

Zaključak

Imovinski odnosi bračnih partnera uređeni su nacionalnim zakonima, čija rješenja se međusobno razlikuju, kako u pogledu zakonskog, tako i ugovornog imovinskog režima. Značaj ove oblasti odnosa za razvoj i efikasnost jedinstvenog evropskog tržišta razlog je za pokazivanje posebnog interesa za nju i za preduzimanje aktivnosti u cilju harmonizacije rješenja nacionalnih zakona. Ove aktivnosti još nisu rezultirale donošenjem evropskih dokumenata koji se odnose na ovu oblast, ali su bar stvorile uslove da se počne s njihovim usvajanjem. Sva pitanja koja se tiču imovinskih odnosa bračnih partnera nisu jednako podobna za harmonizaciju, tako da će se ovaj proces međusobnog približavanja nacionalnih propisa odvijati različitim tempom. Značaj onoga što je preduzeto na evropskom nivou je i u tome može doprinijeti unapređenju rješenja nacionalnih zakonodavstava.

Prikazom dijela nacionalnih prava sa područja Evrope utvrdili smo u kojoj su mjeri izražene razlike u uređenju razmatranih pitanja, uglavnom vezanih za bračni ugovor, i uočili dobre i loše strane pojedinih rješenja. Ovo posljednje može biti korisno pri normiranju nekih pitanja koja u porodičnim zakonima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini nisu regulisana te može poslužiti i za unapređenje postojećih rješenja.

Što se tiče pitanja forme bračnog ugovora, mislimo da je najbolje rješenje ono koje obavezuje bračne partnere na njegovo zaključenje pred notarom. Obavezivanje notara na aktivno učešće u sklapanju ugovora, a ne samo normiranje ovjere već zaključenog ugovora, osigurava na najpotpuniji način interese bračnih partnera: on im daje potrebne savjete; dužan je provjeriti jesu li

25

ispunjeni svi uslovi za punovažnost ugovora; obavezan je posebno voditi računa o zaštiti neiskusnog i pravu nevještog bračnog partnera. Isti cilj može se postići i normiranjem nadležnosti i ovakvog angažovanja u sklapanju bračnog ugovora i nekog drugog organa.

Vezano za vrijeme sklapanja bračnog ugovora, najprihvatljivije rješenje je ono koje postoji u većini zakona, a po kojem se on može zaključiti kako prije sklapanja braka, tako isto i u toku braka. Radi zaštite interesa bračnih partnera, nužno je normirati mogućnost izmjene ili raskida zaključenog ugovora.

U većini zakona određen je predmet bračnog ugovora. To je bolje rješenje od onog koje postoji u manjem broju zakona koji ne uređuju ovo pitanje. Nepropisivanje sadržaja ugovora ostavlja mogućnost različitih tumačenja i može dovesti do nesnalaženja u praksi. Nažalost, neiskustvo i nedovoljna stručnost, ili možda neki drugi razlog, već imaju za posljedicu zaključivanje bračnih ugovora sa nedozvoljenim sadržajem. Unošenje u ugovor odredaba koje se tiču neimovinskih odnosa ne može se pravdati nepreciznošću zakonskog rješenja, jer se u odredbi koja određuje pojam bračnog ugovora izričito navodi da se njime uređuju imovinski odnosi bračnih partnera. Cijenimo ispravnim i prihvatljivim rješenja prihvaćena u dijelu uporednog prava, koja unošenje i izmjenu pojedinih odredaba ugovora uslovljavaju time da one ne smiju biti suprotne interesima djece i bračnih partnera.

Pitanje publiciteta bračnih ugovora nije riješeno na isti način u svim nacionalnim pravima. Interes trećih osoba s kojim bračni partneri sklapaju pravne poslove, kao i samih bračnih partnera, zahtijeva da ovi ugovori budu registrovani i da postoji mogućnost saznanja pojedinih odredaba ovih ugovora koje su bitne za treća lica. Najbolje rješenje jeste uspostavljanje posebnih registara bračnih ugovora i izričito propisivanje uslova za ostvarenje uvida u njih. Pravila za vođenje ovih registara trebalo bi da budu ujednačena na nivou EU, jer bi se time stvorile pretpostavke za međusobno povezivanje nacionalnih registara. Ovakvo rješenje moglo bi biti prelazno rješenje ili prvi korak u pravcu uspostavljanja, u posljednje vrijeme predlaganog, evropskog registra imovinskih prava.

PREDMET BRAČNOG UGOVORA U PRAVU FBiH

Predmet bračnog ugovora nije određen u porodičnom zakonodavstvu u BiH. Bračne partnere u pogledu predmeta bračnog ugovora ograničavaju odredbe ZOO i ZoVPO odnosima. Prilikom

26

samog utvrđivanja osnove bračnog ugovora mora se obratiti pažnja da predmet ugovora ne bude protivan Ustavu BiH, prinudnim propisima i moralu društva.41

S obzirom da se bračnim ugovorom mijenja zakonski imovinski režim predmet bračnog ugovora može se odnositi na:

utvrđivanje nejednakih suvlasničkih dijelova, odnosno udjela (PZRS); promjenu statusa određenih stvari ili prava; zasnivanje stvarnih ili obligacionih prava; upravljanje i raspolaganje imovinom; uređivanje imovinskog režima buduće ili postojeće imovine, i uređivanje pitanja koja se odnose na sam bračni ugovor, njegov raskid i izmjene.

1. Utvrđivanje nejednakih suvlasničkih dijelova

Prema odredbama PZFBiH i BD 42 dijelovi u bračnoj stečevini su unaprijed određeni, i to tako da svakom bračnom partneru pripada po ½ bračne stečevine.43 Bračni partneri mogu bračnim ugovorom odrediti nejednake dijelove, tako da jedan bračni partner, npr., dobije (¼) a drugi bračni partner ostali dio bračne stečevine (¾). Međutim, primjenom ZOO (član 141., st. 1.), bračni ugovor se može poništiti ako se, zbog određenja dijelova u bračnoj stečevini, on može okvalifikovati kao zelenaški ugovor. Naime, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog bračnog partnera, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću i sl., bračni partner može ugovori za sebe ili za nekog trećeg korist koja je u očitom nesrazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obavezao dati ili učiniti. Takav ugovor se se ima smatrati zelenaškim ugovorom. Bračni partneri moraju odrediti dijelove u bračnoj stečevini, ali nije dopušteno odrediti da će se dijelovi u bračnoj stečevini utvrditi ovisno o doprinosu bračnih partnera. U suprotnom bi se radilo o zajedničkom vlasništvu, a to nije moguće zato što ono (prema legislativi FBiH) može nastati samo na osnovu zakona.44 Iz navedenog proizlazi da bračni partneri ne mogu ugovoriti da će njihova bračna stečevina biti zajednička imovina. Također, bračni partneri se ne mogu odreći prava na diobu suvlasništva, jer bi takva odredba bila ništava prema ZoVPO FBiH.45 Donošenjem zakona o stvarnim pravima RS46 eliminisano je ranije rješenje koje je normiralo da zajedničko vlasništvo može nastati samo na osnovu zakona. Bračni partneri tako sada mogu ugovoriti da će posebna imovina predstavljati njihovu zajedničku imovinu, odnosno, imovinu bračnih partnera, (npr. da će miraz, koji se smatra posebnom imovinom žene, biti zajednička imovina).

2. Promjena statusa stvari ili prava

Bračnim ugovorom se može promijeniti status određenih stvari ili prava. Tako se može ugovoriti da će određena stvar koja je spadala u bračnu stečevinu nadalje biti posebna imovina jednog bračnog partnera. Isto tako moguća je i obrnuta situacija. U porodičnom zakonodavstvu u BiH nije zabranjeno unošenje posebne imovine u bračnu stečevinu. Bračni partneri mogu postojeću, 41 Član 49. ZOO FBiH.42 Član 252., st. 1., PZFBiH, član 229. st., 1., PZBD.43 O dijelovima u bračnom stečevini i razlici između porodičnog zakonodavstva u FBiH i BD u odnosu na Porodični zakon RS-e govoreno je u dijelu pod naslovom „Podjela bračne stečevine“.44 Zajedničko vlasništvo postoji, u slučajevima određenim zakonom, kada stvar pripada dvjema ili više osoba (zajedničari), tako da njihovi udjeli nisu unaprijed određeni, ali su odredivi. Član 21., st. 1., Zakona o vlasničko pravnim odnosima FBiH.45 Član 18., st. 2., ZoVPO FBiH.46 Zakon o stvarnim pravima, „Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 124/08.

27

posebnu imovinu unijeti u bračnu stečevinu. Ukoliko, npr., jedan bračni partner kao posebnu imovinu posjeduje nedovršenu kuću, drugi bračni partner bi imao interesa ulagati u kuću, ako bi se zaključio bračni ugovor po kojem bi kuća ulazila u bračnu stečevinu. U suprotnom, drugi bračni partner bi, u parnici, morao dokazivati visinu uloženih sredstava u predmetnu kuću.

3. Osnivanje stvarnih i obligacionih prava

Predmet bračnog ugovora može biti i zasnivanje stvarnih ili obligacionih prava. Od stvarnih prava bračni partneri mogu ugovoriti pravo služnosti, građenja, etažnog vlasništva, založno pravo. Pravo zaloge je pravo založnog povjerioca da se, prije ostalih povjerilaca, naplati iz vrijednosti založene stvari, ako mu potraživanje ne bude isplaćeno o dospjelosti.47 Bračni partner bi, npr., mogao svoju posebnu imovinu ili suvlasnički dio bračne stečevine založiti u korist drugog bračnog partnera, koji finansijski pomaže svog bračnog partnera u obavljanju profesionalne djelatnosti. Što se tiče obligacionih prava bračni partneri, npr., mogu ugovoriti pravo preče kupnje. Tako bračni partner koji obavlja određenu djelatnost može ugovoriti pravo preče kupnje na svim stvarima u bračnoj stečevini. Ako jedan od bračnih partnera želi prodati svoj dio kuće, koja predstavlja bračnu stečevinu, pravo preče kupnje imao bi drugi bračni partner.

4. Upravljanje i raspolaganje imovinom kao predmet bračnog ugovora

Bračni ugovor može sadržavati odredbe o upravljanju i raspolaganju imovinom. U ovom slučaju treba razlikovati upravljanje bračnom stečevinom i upravljanje imovinom. Upravljanje bračnom stečevinom razmatrano je ranije (str. 30. – 32.), a ovdje će se samo naglasiti da se o upravljanju bračnom stečevinom bračni partneri mogu sporazumjeti, te za ovu vrstu sporazuma zakon ne traži pismenu formu. Međutim, to nije prepreka da se bračni partneri o tome dogovore i bračnim ugovorom. Kada se govori o upravljanju imovinom tada se misli na upravljanje posebnom imovinom drugog bračnog partnera (npr. bračni partneri u bračnom ugovoru određuju da pravo upravljanja i raspolaganja na vikendici, koja je inače posebna imovina jednog bračnog partnera, imaju oba bračna partnera, ali ta vikendica i dalje ostaje posebna imovina samo jednog bračnog partnera). Kada se radi o raspolaganju bračnom stečevinom, bračni partneri mogu urediti svoje imovinske odnose tako da se dogovore da im je za raspolaganje bračnom stečevinom potrebna saglasnost drugog bračnog partnera. Ovim bi se spriječila mogućnost da jedan od bračnih partnera, zbog nepromišljenih odluka, samostalno raspolaže svojim suvlasničkim dijelom, i time drugog bračnog partnera dovede u situaciju u kojoj mu otežava redovnu upotrebu stvari. Tako, npr. jedan bračni partner bi mogao prodati svoj suvlasnički dio na automobilu i time dovesti drugog bračnog partnera u situaciju da mora ili otkupiti polovinu automobila, ili, ukoliko nema sredstava, prodati i svoj suvlasnički dio.

5. Uređenje postojeće ili buduće imovine

Uređivanjem imovinskog režima buduće ili postojeće imovine bračni partneri mogu ugovoriti da određena imovina ima status posebne imovine ili bračne stečevine. Isto tako mogu odrediti da sva buduća imovina ima status posebne imovine, odnosno, odrediti da se na njih primjenjuje režim posebne imovine.

6. Pitanja koja se odnose na raskid i izmjene bračnog ugovora

Bračnim ugovorom se mogu uređivati pitanja koja se odnose na sam ugovor, njegov raskid ili izmjene. Bračni partneri, npr. mogu u ugovoru urediti da se isti ne može mijenjati do isteka određenog vremenskog perioda, ili da se može mijenjati nastupanjem određenih činjenica ili

47 Zoran P. Rašović, op. cit., str 401.28

okolnosti. Isto tako, dopušteno je i da bračni partneri ugovore prestanak bračnog ugovora istekom određenog roka i da se ponovo uspostavi sistem jednakih dijelova. Iz izloženog se da zaključiti da bračnim partnerima zakonodavac ostavlja široku mogućnost u pogledu određivanja predmeta bračnog ugovora, a time i prilagođavanje imovinskog bračnog režima njihovim potrebama.

FORMA BRAČNOG UGOVORA U FBiH

PZFBiH normira da je za punovažnost bračnog ugovora neophodna notarska obrada (član 258., st. 2.). Izmjenama i dopunama PZRS48 isto rješenje je uneseno i u ovaj zakon.49 PZBD normira da je, za pravosnažnost ugovora, nužno da isprava bude sastavljena i ovjerena kod nadležnog organa ili bilježnički obrađena.50 Odredba Porodičnog zakona BD prema kojoj bračni ugovor može sastaviti i ovjeriti nadležni organ u suprotnosti je sa Zakonom o notarima BD.51 Naime, u ovom propisu, među pravnim poslovima za koje je neophodna notarska obrada isprava, navode se pravni poslovi „o regulisanju imovinskih odnosa između bračnih drugova, kao i između lica koja žive u vanbračnoj životnoj zajednici“ (član 47., st.1., t.1.). Ovi pravni poslovi, ukoliko nisu obrađeni kao notarske isprave su ništavi (stav 2., člana 47.). Posljedica ništavosti ogleda se u tome što navedeni pravni poslovi, ukoliko nisu sačinjeni u formi notarski obrađene isprave, pravno ne važe i ne mogu proizvoditi nikakva pravna dejstva u pravnom prometu. Ukoliko bračni ugovor, u skladu sa PZBD, sastavi i ovjeri nadležni organ on bi prema Zakonu o notarima BD bio ništav. Iz navedenog razloga, odredbu člana 235., st. 2., PZBD bi, de lege ferenda trebalo što prije uskladiti sa Zakonom o notarima BD. Između ovjeravanja isprave, odnosno bračnog ugovora, i notarske obrade isprave postoji bitna razlika, o čemu je ranije izlagano.Dok ovjera predstavlja samo identifikaciju potpisnika isprave i svjedoči o pravovjernosti dokumenta, učešće notara pri sastavljanju isprave potvrđuje istinitost njenog sadržaja, a njegovo prisustvo garantuje kvalitet, preciznost i zakonitost.52

Član 65., st. 2., Zakona o notarima RS propisuje da nacrt teksta ugovora mogu sačiniti i stranke, ili njihovi zakonski zastupnici. Znači radi se o „nacrtu“, a ne o konačnom ugovoru, tako da nije moguće da se bračni ugovor samo ovjeri kod notara. Dužnost notara je da sastavi bračni ugovor.Notarska obrada bračnog ugovora normira se i zahtijeva iz više razloga:

valjanosti pravnog posla; utuživosti pravnog posla, (ukoliko stranka želi putem suda ostvariti neko svoje pravo, to

može učiniti samo ako je pravni posao sklopljen u odgovarajućoj formi); dokazivanja postojanja pravnog posla; upisa u javni registar, i pružanja stručnog savjeta.

S obzirom na pravne posljedice koje proizvodi bračni ugovor, notarska obrada doprinosi jačanju pravne sigurnosti. Notari su javni službenici i nosioci određenih javnih ovlaštenja sa izraženom funkcijom preventivnog djelovanja.53 Javna ovlaštenja notara su upravo element koji ga razlikuju od advokata. „Suštinska razlika u odnosu na djelatnost advokata je da je notar obavezan da vodi računa o interesima svih stranaka i da djeluje u cilju iznalaženja sporazumnog rješenja. Notar je

48 Izmjene i dopune Porodičnog zakona RS, „Službeni glasnik RS“, broj: 41/08.49 Član 271., st. 5., PZRS.50 Član 235., st. 2., PZBD.51 Zakon o notarima Brčko distrikta, „Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“, broj: 9/03.52 Larisa Tajić, Notari i notarska služba sa posebnim osvrtom na zakon o notarima Federacije BiH, članak iz stručnog magazina “Pravni savjetnik”, novembar 2004. Preuzeto sa web stranice http://www.zkk.ba/slike/dokumenti/press/Larisa_Tajic,_Zakon_o_notarima.pdf - dana: 13.07.2008. godine.53 Larisa Tajić, op. cit.

29

zakonski obavezan da bude neutralan, za razliku od advokata koji štiti samo interese svoje stranke“.54

Notarskom obradom isprave potvrđuje se da je isprava u cijelosti sačinjena od strane notara i time se dokazuju zapisane izjave, koje su stranke dale pred notarom i koje su one svojim potpisom odobrile.55

Prilikom sastavljanja notarski obrađene isprave notar ima obaveze u pogledu utvrđivanja identiteta stranaka, upoznavanja stranaka sa pravima i obavezama koje proizilaze iz samog bračnog ugovora, pozitivnim i negativnim posljedicama bračnog ugovora. Dodatna obaveza za navedeno postupanje notara je činjenica da su nekretnine čest predmet bračnog ugovora. U vezi s tim, notar ima obavezu saradnje sa zemljišno-knjižnim uredom. Naime, kopiju akata o sačinjenim pravnim poslovima, čiji je predmet prenos ili sticanje vlasništva ili drugih stvarnih prava na nekretninama, notar je dužan dostaviti zemljišno-knjižnom uredu.56

Zakonima o notarima FBiH, BD i RS, propisana su pravila koja se primjenjuju u toku sastavljanja izvornika notarski obrađene isprave.57 Ova pravila su obavezna i dosljedno se moraju primjenjivati prilikom sastavljanja notarski obrađene isprave, zbog toga što samo isprava sastavljena na propisan način ima izvršnu snagu. Izvršnost notarski obrađenog bračnog ugovora omogućava bračnom partneru da prinudnim putem ostvari svoja potraživanja sadržana u bračnom ugovoru.Radnje predviđene u zakonima o notarima mogla bi se podijeliti u dvije faze, i to: prethodna faza i faza sastavljanja izvornika notarski obrađene isprave.58 U nastavku se daje njihova dostantna eksplikacija.

Prethodna faza

U okviru postupka notarske obrade isprave notar mora provjeriti da li su stranke pravno i poslovno sposobne i ovlaštene za poduzimanje i zaključivanje pravnog posla59. Ukoliko utvrdi da jedna ili obje stranke nisu sposobne za zaključivanje pravnog posla, ili utvrdi da jedna ili obje stranke nisu ovlaštene za poduzimanje i zaključivanje pravnog posla, notar je dužan odbiti zaključenje pravnog posla koji se od njega traži. (Primjer za slučaj kada stranke nisu ovlaštene za zaključenje bračnog ugovora bio bi kada bračni partneri žele sačiniti bračni ugovor nakon prestanka braka).Kada se utvrdi sposobnost i ovlaštenje stranaka za zaključenje određenog pravnog posla, notar ima obavezu da:

utvrdi koji pravni posao stranke žele zaključiti, odnosno utvrditi vrstu i sadržaj pravnog posla; utvrditi o kojem se pravnom poslu radi, potrebno je strankama detaljno objasniti smisao

pravnog posla koji žele da zaključe i pravne posljedice koje nastaju iz takvog pravnog posla, i

ispitati postojanje prave i ozbiljne volje stranaka za sklapanje pravnog posla koji traže.60

Navedene činjenice notar utvrđuje službenim razgovorom sa strankama, a po potrebi može tražiti da stranke za pojedine činjenice prilože dokaze. Primjeri u okviru prethodne faze su navedeni u sljedećim bračnim ugovorima:„Nakon što sam ustanovila da su prisutni sposobni i ovlašteni za sklapanje ovog ugovora i objasnila im pravne posljedice ovakvog pravnog posla u smislu odredbi članova 251-260 Porodičnog zakona (Sl. novine F BiH 35/05 i 41/05), prisutni su, djelujući kao što je označeno, izjavili sljedeći„61

54 Ibid.55 Član 70. Zakona o notarima FBiH, istovjetnu odredbu sadrže, član 44. Zakona o notarima BD, član 65, Zakona o notarima RS (u stavu 2., člana 65., pruža se mogućnost da nacrt teksta mogu sačiniti stranke ili njihovi zakonski zastupnici).56 Član 5., st. 6., Pravilnika o radu notara, „Službene novine Federacije BiH”, broj: 61/02).57Čl. 80. i 81. Zakona o notarima FBiH, čl. 75. i 76. Zakona o notarima RS, te čl. 54. i 55. Zakona o notarima BD. 58 Milenko Lepušina, Kata Senjak, Zbirka propisa o notarima sa stručnim objašnjenjima, Magistrat, Sarajevo, 2003, str. 200.59 Član 80., st.1., Zakona o notarima FBiH, član 75., st. 1., Zakona o notarima RS, član 54., st. 1., Zakona o notarima BD.60 Milenko Lepušina, Kata Senjak, op.cit., str. 201.61 Predbračni ugovor zaključen u Sarajevu od notarke Vesne Softić, 2008. godine.

30

„Nakon što sam utvrdio da su stranke sposobne i ovlaštene za preduzimanje ovog pravnog posla, objasnio sam im smisao i posljedice istog, te u smislu člana 73. stav 1. tačka 4. i stav 4. Zakona o notarima F BiH i 258. Porodičnog zakona F BiH, na istovremeni zahtjev stranaka, djelujući kako je naznačeno za notarsku obradu, sačinio sam ovaj„62

Sastavljanje izvornika notarske isprave

Kada notar u prethodnoj fazi utvrdi sve potrebne činjenice, pristupa sastavljanju notarski obrađene isprave. Prilikom sastavljanja notarski obrađene isprave, u smislu člana 74., st. 2., notar je obavezan utvrditi identitet bračnih partnera i navesti na koji način je utvrđen njihov identitet. Identitet bračnih partnera se utvrđuje na način propisan članom 82. Zakona o notarima.63 Sastavljanje isprave se vrši tako što se u nju upisuju podaci predviđeni članom 74. Zakona o notarima FBiH, koji propisuje šta sve mora sadržavati notarski obrađena isprava. Iz navedene odredbe proizilazi da notarski obrađena isprava mora sadržavati:1. podatke o notaru koji sudjeluje u sastavljanju izvornika (prezime, ime i sjedište notara);2. podatke o strankama (prezime, ime, zanimanje i adresu), te podatke o eventualnim svjedocima

i tumačima / prevodiocima /;3. način na koji je utvrđen identitet osoba pod tačkom 2. ovog člana;4. tekst pravnog posla s naznakom eventualnih punomoći i priloga;5. napomenu da je izvornik strankama pročitan ili da je postupljeno po odredbama koje se odnose

na gluhe, nijeme, gluhonijeme stranke i tumača;6. dan, mjesec, godinu i mjesto, a kada to zakon ili stranke zahtijevaju, i sat kada je izvornik

sastavljen, i7. potpis osoba pod tač. 1. i 2. ovog člana i pečat notara koji je sastavio izvornik.„Izjave stranaka moraju da budu jasne, precizne i konkretne i da se na osnovu njih može bez ikakvih dilema i nejasnoća vidjeti sadržaj pravnog posla koji čini predmet notarske isprave“.64 U skladu sa članom 80., st. 2., Zakona o notarima FBiH, prilikom uzimanja izjava, notar mora paziti da se isključe zabune i sumnje, kao i da neiskusne i nevješte stranke ne budu oštećene. „Ako stranke hoće da se u izvornik unesu nejasne, nerazgovjetne ili dvosmislene izjave, koje bi mogle dati povoda sporovima, ili ne bi imale namjeravani učinak, ili bi se opravdano moglo smatrati da im je svrha da se koja od stranaka ošteti, notar će upozoriti na to stranke i dati im odgovarajuće pouke. Ako stranke ipak ostanu kod tih izjava, notar može sačinjavanje izvornika odbiti ili ih tako unijeti u izvornik, ali će notar u tom izvorniku posebno napomenuti da je stranke upozorio na posljedice takvih izjava”.65

Nakon sastavljanja notarski obrađene isprave ona će se pročitati strankama, lično od strane notara. Nakon čitanja, potrebno je da se notar, neposrednim postavljanjem pitanja, lično uvjeri da li sastavljena isprava odgovara volji stranaka. „Ovu notarski obrađenu ispravu, prilikom njenog sastavljanja, pored naglas čitanja, istovremeno su čitali i svojim sugestijama učestvovale i ugovorne strane, gledajući njenu izradu na kompjuterskom monitoru koji im je stajao na raspolaganju sa potpunom vidljivošću i mogućnošću da se notaru

62 Bračni ugovor zaključen u Živinicama od notara Jasmina Terzića, 2008. godine.63 Član 82. Zakona o notarima FBiH: st. 1.: “Ako notar ne poznaje stranke osobno i po imenu, njihov identitet utvrdiće osobnom kartom ili pasošem, ili drugim osobnim dokumentom. Ako ni to nije moguće, njihov identitet mora posvjedočiti koji drugi notar ili dva svjedoka. st. 2.: “U izvorniku notar će navesti da li poznaje stranke, odnosno na koji je način utvrdio njihov identitet, uz tačno navođenje imena, zanimanja i prebivališta svjedoka, datuma i broja isprave upotrijebljene za utvrđivanje identiteta i organa vlasti koji je tu ispravu izdao”.64 Milenko Lepušina; Kata Senjak, op. cit., str. 202.65 Član 81., stavovi 1. i 2., Zakona o notarima FBiH, član 76., st. 1. i 2., Zakona o notarima RS, član 55., st. 1. i 2., Zakona o notarima BD.

31

učine primjedbe, drugačiji prijedlozi ili sugestije a očigledne greške u pisanju i navođenju brojeva odmah otklone“.66

U praksi se dešava i da se stranke odreknu prava na čitanje notarski obrađene isprave:„Stranke izjavljuju da im je sadržaj priloga poznat i izričito se odriču prava na njegovo čitanje“.67

Ukoliko se radi o gluhim osobama koje su pismene, one moraju same pročitati ispravu i izričito izjaviti da su je pročitali i da ona odgovara njenoj volji.68 Ukoliko su stranke nijeme ili gluhonijeme osobe koje su pismene, na izvorniku one moraju svojeručno napisati da su izvornik pročitale i da ga odobravaju.69 Ukoliko navedena osoba ne zna čitati i pisati, mora se osim svjedoka pozvati i jedna osoba njenog povjerenja, koja se s njome može znacima sporazumjeti. Ta osoba mora imati svojstva svjedoka i ne mora znati čitati i pisati. Ta osoba može biti u srodstvu s gluhom, nijemom ili gluhonijemom strankom, ako nije osobno zainteresirana u pravnom poslu koji je predmet izvornika. Ako je koja od stranaka slijepa, gluha ili nijema, svjedoci moraju biti prisutni kada stranke daju izjavu o raspolaganjima koja će se unijeti u izvornik, zatim prilikom čitanja cijelog izvornika strankama, ili kad ga oni sami čitaju, te onda kada stranke izjavljuju svoj pristanak i kad potpisuju izvornik.70

Nakon što notar utvrdi da notarski obrađena isprava odgovara izraženoj volji stranaka, posljednja radnja jeste potpisivanje stranaka i samog notara.71 Prvo se stavljaju potpisi stranaka, uz upisivanje punog imena i prezimena stranaka. Ispod potpisa stranaka upisuje se potpis notara i vrši ovjera pečatom.Kada se u izvornik isprave upišu svi potrebni podaci, smatra se da je time notar sačinio izvornik notarske isprave koju su stranke tražile.72 Izvornici se moraju pisati strojem ili drugim sredstvom pisanja, jasno i čitko, a izuzetno se mogu pisati rukopisom i to trajnom tintom.Na osnovu izloženog može se zaključiti da je bračni ugovor strogo formalni pravni posao, koji mora biti sastavljen od strane notara, u obliku notarski obrađene isprave, pri čemu notar kao nepristrasna strana ima obavezu i dužnost poučiti stranke o pravima i obvezama koje proizlaze iz bračnog ugovora.

66 Bračni ugovor zaključen od strane notara Jasmina Terzića, 2008. godine.67 Predbračni ugovor zaključen od strane notarke Vesne Softić, 2008. godine.68 Član 87. st. 1. Zakona o notarima FBiH, član 82., st.1., Zakona o notarima RS, član 61., st. 1., Zakona o notarima BD.69 Član 87., st. 2., Zakona o notarima FBiH, istovjetnu odredbu sadrže i Zakoni o notarima BD i RS.70 Član 88., st. 1. i 2., Zakona o notarima FBiH, član 83., st. 1., i 2., Zakona o notarima RS, član 62., st. 1. i 2., Zakona o notarima BD.71 Član 77., st. 1. i 2., Zakona o notarima FBiH: “Notar je obavezan izvornik vlastoručno na njegovom kraju potpisati svojim imenom i dodatkom “notar”. Pored potpisa staviće svoj službeni pečat. Na kraj izvornika, ali iznad potpisa notara, stavljaju se i potpisi stranaka, te svjedoka, ako su i oni sudjelovali u sastavljanju izvornika.Ako stranka ne zna pisati, to će se u izvorniku naznačiti. Ako stranka ne može pisati, u izvorniku će se naznačiti i razlog zbog čega ne može pisati.72 Milenko Lepušina; Kata Senjak, op. cit., str. 203.

32