K R U G M L A D I H 1

7

Novembar 2017

Budvanski časopis za mlade

Besplatan primjerak

HOĆEMO KULTURU,A N E R E A L I T Y

K R U G M L A D I HK R U G M L A D I H 32

SADRŽAJ:

CIP-Katalogizacija i publikacija:Narodna Biblioteka Crne Gore, CetinjeKRUG mladih/glavna i odgovorna urednicaZorica Radenović.-2017,br 7 (novembar)-.-Budva: Izlazi dvomjesečnoISSN 2337-067X= Krug mladihCOBISS.CG-ID 28603920

Časopis „Krug mladih“ je evidentiran u Ministarstvu kulture Crne Gore pod rednim brojem; 01-UPI-006/15-5757/2

K R U G M L A D I H 1

7

Novembar 2017

Budvanski časopis za mlade

Besplatan primjerak

HOĆEMO KULTURU,A N E R E A L I T Y

KRUG MLADIH, BR. 7

GLAVNA I OGDOVORNA UREDNICA:Zorica Radenović

REDAKCIJA:Jovana JagetićJelena KovačevićMiloš BoretaAnastasija JakovljevićJasmina BigovićMarija KaluđerovićKsenija ŠćepanovićZvjezdana GvozdenovićAna BoretaDženet AšaniLana SavićSara SavićLaura RadulovićPetar Boreta

IZDAJE:NVO „Sedma sila mladih, Budva“www.krugmladih.meE-mail:novinarskaradionica.budva@gmail.comTel: 068 393 178

LEKTOR:Zorica Joksimović

FOTOGRAFIJA:Naslovna: Zvjezdana Gvozdenović

PRIPREMA I ŠTAMPAIVPE - Cetinje

HOĆEMO KULTURUA NE REALITY

TONI PARSONS: SVOJU KĆERKU UČIM DA MISLI SVOJOM GLAVOM

OTVOREN NOVI PROSTOR ZA MLADE U BUDVI

BRANKA ŠĆEŠANOVIĆ: NEKADA SE MNOGO VIŠE CIJENIO KVALITET

4

22 33

16

8 TURBO FOLK

16 STAV: STANKA RAĐENOVIĆ STANOJEVIĆ - SILIKONSKA KULTURA

12 RANKA PERUNOVIĆ: MOĆ MUZIKE I MUZIČKOG OBRAZOVANJA

13 KATARINA POPOVIĆ: HOR I HORSKO PJEVANJE

17 KSENIJA FRANETA: MUZIKA JE MOJ ŽIVOTNI IZBOR

19 LIKOVNA ŠKOLA ART DUGA - ISTINSKA UMJETNOST JE SKRIVENA U PRIRODI

22 BALET U CRNOJ GORI I ISTORIJA BALETA

28 JASMINA BIGOVIĆ: KAŽEM ONO ŠTO MISLIM, RADIM ONO ŠTO ME ISPUNJAVA

30 JELENA KOVAČEVIĆ: MOJA NEZABORAVNA MATURSKA EKSKURZIJA

34 ODBOJKAŠKI KLUB MEDITERAN, BUDVA – VJERUJU U USPJEH SVOG KLUBA

36 PLIVAČKI-VATERPOLO KLUB, BUDVA – SPREMNI ZA NOVE IZAZOVE

Da bismo razumjeli masovnu kul-turu moramo znati šta je uslovilo njen nastanak a kasnije i njeno utemeljenje? Odgovore na ova pitanja potražili smo od Krsta Vukovića, profe-sora sociologije u JUSMŠ “Danilo Kiš” i Mladena Živkovića, profesora sociologi-je u kotorskoj gimnaziji.

Krsto Vuković,autor knjige ”Kriza smisla- bolest savre-menog društva”

Vaš stav o masovnoj kulturi, kako bi-ste je definisali?

Smatram da je masovna kultura nužnost savremenog  svijeta a naročito većeg di-jela u kojem dominira materijalistička koncepcija društvenih odnosa. Bez nje je nemoguće promišljati strategije rasta i razvoja jer najveći dio čovječanstva poči-va na industrijskoj proizvodnji. Svjetsko tržište je cilj svim pojedinačnim društvi-ma i mnoge nacionalne kulture vide svoju šansu u integraciji ne opirući  se zahuk-taloj globalizaciji koja lagano, ali sasvim sigurno pegla brojne autentične kulturo-loške iskaze pervertujući ih u omasovlje-na obličja trajno uniformnog karaktera...

Masovna kultura se najkraće može de-finisati kao skup materijalnih i nema-

terijalnih iskaza odnosno tvorevina ljudskog rada kojima se zadovoljavaju uprosječene ljudske potrebe. Kako je  tzv. visoka ili rafinirana, prefinjena kul-tura usmjerena manjem broju ljudi pro-porcionalno njihovim sposobnostima za adekvatnu percepciju uslovljenu zna-njem i specifičnim senzibilitetom, tako u masovnoj kulturi utočište nalaze mnogi ljudi (mase) koji nisu kadri za konzuma-ciju složenih umjetničkih formi niti ih privlači bilo kakav sadržaj koji zahtijeva poseban misaoni napor...

U čemu je osvajačka snaga masovne kulture i kakav je njen uticaj na savre-menog čovjeka?

Tip veza i odnosa karakterističan za masovno društvo i masovnu kulturu proističe iz industrijsko-trgovinske or-ganizacije čija je osnovna institucija ka-pitalističko tržište. A što je najizraženije u velegradskim uslovima. Grad zrači

Pripremile:Sara Savić i Jelena Kovačević

HOĆEMO KULTURU, A NE REALITYTEMA: MASOVNA KULTURA

Masovna kultura je svuda oko nas. U kući, na ulici, u školi, u tržnim centrima i bioskopima... Okruženi smo njome ne sluteći da svjesno upravlja našim životima. Konzumuramo njene proiz-vode ne znajući da time postajemo bezoblična masa, kojom upravljaju sa nekog nama nepozna-tog trona. Ne razumijemo šta zapravo znači, iako nas oblikuje i postaje navika bez koje ne može-mo. Kupujemo je, oblačimo, upijamo, razmišljamo u pravcu u kom ona to želi, donosimo odluke koje mislimo da su naše, a zapravo su tuđe. Živimo po njenim pravilima i ukusima, nesvjesni da smo odabrali put koji potire našu istinsku sreću, našu individualnost, stvaralaštvo i kreativnost. Dozvolili smo da masovna kultura upravlja nama, umjesto da mi upravljamo njome.

Krsto Vuković

K R U G M L A D I HK R U G M L A D I H 54

ekonomskim, organizacionim, instituci-onalnim i intelektualnim uticajima. Svi ljudski odnosi u njemu zasnovani su na mehanizmu novca koji i inače u društvu postaje opšte i svemoćno sredstvo uticaja. A u takvim uslovima ni kultura ne može daleko odmaći od  tržišta, novca i pojma moći.  Upravo u tome je i  osvajačka snaga masovne kulture i epicentar uticaja na sa-vremenog čovjeka koji prije svega traži ži-votnu komociju, laku zabavu, dostupnost jednostavnih formi i sadržaja i da ga naravno, sve što konzumira i malo košta.  

Ko su kreatori  i  konzumenti masovne kulture, a ko njeni idoli?

Masovnu kulturu stvaraju i podstiču multinacionalne kompanije koje na svjet-skom tržištu grabe što bolju poziciju a u tome im pomažu ponajviše masovni me-diji. S obzirom na to da je komercijalnost ključna karakteristika, onda je jasno da je takva, omasovljena kultura zapravo osi-gurana ukoliko se distribuira ka što većoj populaciji što bi bilo nemoguće ukoliko su zahtjevi za konzumaciju podignuti na viši nivo. Naravno, traži se uprosječenost i po znanju i obrazovanju i po platežnim mogućnostima. Masovna kultura stvara i plasira na što većem tržištu proizvode koji malo koštaju a koji istovremeno i ne zahtijevaju od konzumenata ništa više od prozaičnosti i površnosti. Dakle, ciljna grupa su ljudi koji će na primjer rado kon-zumirati koka kolu uprkos tome što je taj napitak izuzetno štetan, ili će uživati u ri-jaliti programima uprkos tome što se radi o paradi nemorala i kiča. Među konzu-mentima produkata masovne kulture izu-zetno rijetko će biti i neki zalutali intelek-tualac koji nije uspio da se odupre niskim strastima.  To je rijetko taman koliko i u slučaju konzumacije sadržaja elitne kultu-re npr. opere od strane nižih slojeva rad-ničke klase....Što se tiče markiranja idola koje produkuje masovna kultura, jasno je da su to osobe koje su u stanju da privu-ku nekom neproduktivnom a zabavljački profilisanom vještinom - pjevači lakih

nota, glumci bez estetizovano-umjetnič-kog identiteta, starlete, fudbaleri, košar-kaši i drugi trkači po terenu, bokseri, čak i poker igrači itd...Naučnici, doktori nauka i vrhunski umjetnici čiji se kvalitet i lična vrijednost mjere doprinosom zajednici, zasigurno nijesu u tom ozračju .

Kojim sredstvima masovna kultura do-pire do širokih narodnih masa?  Zašto je ona tako prijemčiva i lako dostupna?

Moderni vid urbanizacije zajedno sa in-dustrijalizacijom koja uslovljava brojčani rast društva čini osnovni preduslov ra-đanja i ekspanzije masovne kulture. Pri-tom tehnički progres igra neposredniju ulogu. Komplikovana tehnička sredstva nijesu potrebna samo radiju i televiziji nego i masovnoj proizvodnji i distribuciji knjiga i časopisa. Do omasovljenja štam-pane riječi došlo je tek poslije uvođenja mehanizacije u proces štampanja. Tako je uvođenje mahaničke štampe sa stal-nim usavršavanjem tehnike uslovilo da se masovna simbolička kultura razvije pr-vobitno kao kultura štampane riječi. Me-đutim, te i ostale brze tehničke promjene pratio je takođe ubrzani proces neplanske elementarne urbanizacije sa rezultatom gomilanja i rasta gradova. A ono što je značajno za nastanak masovne kulture jesu upravo ti novi uslovi života preovla-davajućih slojeva gradskog stanovništva koji nisu pogodovali spontanom razvoju novog kulturnog stvaralaštva kroz stare forme. Industrijalizacija je nepovratno uništavala narodnu kulturu utirući put novom tipu kulture. Mehanička proi-zvodnja nudila je model specijalizovane, masovne, standardizovane produkcije koju su moćna sredstva komunikacije brzo distribuirala na velikom prostoru. A osim toga, visoki ritam mehanizovanog rada rezultirao je i regulisanjem tempa i kvaliteta života velike mase radničkog stanovništva.

Koji su pozitivni, a koji negativni efekti masovne kulture?

Negativno je to što ne traži misaoni na-por i kritičko promišljanje. Najčešće vodi prema kiču i šundu a time i potrebu stva-ranja kič-odnosa i formiranja kič-čovjeka. Takav profil je prilično štetan u pogledu kultivisanja potreba i moralnog, duhov-nog i intelektualnog uzdizanja čovjeka i društva. Što je veća koncentracija kiča i šunda to je manje pravih vrijednosti i bogatstva duha a humanistički ciljevi sve su dalje od fundamentalnog ljudskog postvarenja a sve bliže sterilnim institu-cionalnim rješenjima...Negativno je i što pojedini produkti guše žeđ za originali-ma i visokom kulturom. Ako odgledate film urađen po istoimenom djelu visoke umjetničke vrijednosti prije nećete uzeti knjigu u ruke nego što ćete poželjeti da se upoznate sa originalom koji je visoko

etablirani književni domet i u toj formi neprolazan vjekovima...Negativno je i to što masovna kultura skraćuje, prerađu-je, homogenizuje sadržajno i mehanički originalna djela da bi na taj način bila dostupna masama (poster Mona Lize sa cijenom od par eura) i na taj način de-valvira često i neprolaznu vrijednost. Krst od cirkona na majici, fotografija Kolose-uma na magnetu za frižider, tetovirana ikona na leđima i drugo samo su iskaz degradacije vrijednosti pod plaštom ma-sovne upotrebe i strategijom profitabilne politike...Pozitivno je što mnogi produkti malo koštaju i što su dostupni većini. Ta-kođe,  uprkos banalizaciji visoke kulture ponekad se može desiti da nas prerađeni sadržaj uputi prema originalu i kultivisa-nju naših potreba.

Mladen Živkovićprofesor sociologije u Kotorskoj gimnaziji

Kako biste definisali masovnu kul-turu?

Masovnu kulturu, naročito njene nega-tivne efekte definisao bih kao komercija-lizovani izraz fantazija, koje su produkt frustracija usljed sputavanja ljudskih ra-zvojnih potreba i potreba duše, potreba za pripadnošću i ljubavlju, participaci-jom, poštovanjem, samopouzdanjem,

do samoaktuelizacije odnosno osjećanja da je naš život, postojanje i djelovanje značajno za društvenu zajednicu.

No, da bi masovnu kulturu u potpunosti razumjeli moramo najprije zaviriti u pe-riod kada je nastala, posmatrajući je kao kulturu savremenog industrijskog i po-stindustrijskog društva koji prati najin-tenzivniji period ljudske istorije, kada je u jednom vijeku čovjek promijenio svoj svijet višestruko, u odnosu na period njegovog postojanja kao homosapiensa.

Industrijski razvoj pratila je urbanizacija i migracije na relaciji selo-grad, razvoj tehničke podjele rada, porast broja za-nimanja sa trideset na više hiljada, pro-mjene u komunikaciji ,svakodnevni, in-tenzivni, bezlični, formalni međuljudski odnosi u kojima umjesto velike patrijar-halne porodice dominira mala, dvogene-racijska porodica. U takvim okolnostima porodica gubi mnoge funkcije a plaćeni rad odvija se van domaćinstva, što je uti-calo na promjenu čovjekovog bioritma, koji je vjekovima bio vezan za doba dana i noći, godišnja doba i geografske i kli-matske uslove. Industrijalizacija uvodi čovjeka u radni dan koji je određen sat-nicom a kao posljedica toga nastaje slo-bodno vrijeme koje je zarobljeno tom istom satnicom, ritmom industrijske proizvodnje i visokim stepenom institu-cionalizovane komercijalizacije, oličeno u industriji zabave za sve slojeve.

Industijsko doba utiče i na promjenu međuljudskih odnosa, a prati ih težnja za uspostavljanjem jedinstvenog obras-ca ponašanja i jedinstvenog životnog sti-la. Društvo više nije zatvoreno a kreta-nje kroz različite slojeve nije nemoguće. Štaviše uspon ka boljim društvenim po-ložajima nameće se kao uzor. Potrošnja je nametnuta kao preokupacija, koja sa druge strane stvara nesigurnost, prven-stveno finansijsku, čime najblaže rečeno podupire gramzivost. Centralna težnja

su hedonizam i potrošnja, i gotovo sva sredstva podupiru takve ciljeve.

Kakvu ulogu su odigrali masovni me-diji u utemenjenju masovne kulture?

Za utemeljenje masovne kulture najza-sluzeniji su mediji, najprije dnevne no-vine koje se pojavljuju početkom prošlog vijeka i predstavljaju prvi masovni medij, nakon čega nastaju radio i televizija. Po-javu štampanih medija prati potreba za opštom pismenošću i opismenjavanjem stanovništva koja je uslov za dalji razvoj dnevne štampe. Razvoj medija je pove-zan i sa razvojem posredničke demokra-tije, razvojem grada, sinhronizacijom svakodnevnih aktivnosti, obrascima modernog življenja i komercijalizaciom zabave. Sredstva komunikacije razvijala su se sa potrebama društva, kanalisana voljom političke i privredne elite. Neos-porno je da je u razvoju masovne kulture u dijelu upravljanja i razvoja medija ali i kreacije njihovih poruka, društveni su-bjekt društvena elita.

Da bi uspjela u razvoju medija, kao sred-stava masovne komunikacije, neophod-no je bilo sprovesti process standardiza-cije poruke, svodeći ih na svima jasnu, efektivnu, uprošćenu na mjeru i upuće-nu osrednjem savremenom pojedincu. Dnevne novine kao prvi masovni medij izvještavale su o tekućim događajima iz sfere politike, privrede i hronike do za-bavnih i reklamnih poruka. Mediji su se našli na izvoru manipulativne moći, kre-irajući informacije, uzore, obrasce pona-šanja i stil života. Oni postaju promoteri kulta potrošnje, ljepote, ljubavi, mla-dosti, koji paradoksalno korespondiraju razvoju farmacije, kozmetike, modne industrije, sredstava za povećanje libida, do “nasmijanog (rob)ota”.

Pomenute kultove masovne kulture vi-dim u njenim svojstvima koja primjeću-je Edgar Moren koji masovnu kulturu vidi kao revolt na religijsku, metafizičku kulturu. Moren masovnu kulturu po-smatra kao otpor religijskom doživljaju svijeta. Njena karakteristika u pogledu vremena je orijentacija na sadašnjost, aktuelnost. Proizvodi masovne kulture nemaju ni prošlost ni budućnost, a u temelju takvog svojstva Moren vidi anti onostrani ili anti religijski stav. Moderan čovjek svoje akcije projektuje u sadaš-njosti i nije zagledan u prošlost, buduć-nost, niti vječnost ili drugi svijet. On želi sve, ovdje i sad.

Masovna kultura je kadra udahnuti sve kreacije masovnog heterogenog društva u svoja pluća i izdahnuti izjednačene, pojednostavljene, na nivo osrednjeg in-terpretirane proizvode čiji je krajnji efe-kat homogenizacija grupe koja poruke i proizvode masovne kulture prima.

Izvodi iz knjige autora Krsta Vukovića, Kriza smisla - bolest savremenog društva

O SAVREMENOM USPJEHU I USPJEŠNIMA

...U masovnom društvu uspjeh je oznaka po kojoj se pojedinac izdvaja iz gomile. Za uspješnu osobu se kaže da je nešto ‚‘posti-gla‘‘. To znači da je stekla ‚‘ime‘‘. Postigavši to, pojedinac bi trebao da se opusti i uživa u životu dok ostatak gomile, onaj bezime-ni, mora nastaviti svoju borbu za uspjeh. Tim principom masovno društvo obezbje-đuje opstanak svim svojim oblicima ispo-ljavanja.

Mi racionalno znamo da uspjeh ne sadrži magična svojstva. Međutim, emocionalno svi smo u manjoj ili većoj mjeri posvećeni uspjehu u jednoj ili drugoj formi, finansij-skoj, političkoj, bračnoj, sportskoj i slično. I bilo koje područje da izaberemo za po-stignuće, uspjehu pridajemo toliki značaj, da on postaje dominantan pokretač našeg života. To je razumljivo pošto je u našoj kulturi orjentisanoj na ciljeve, razmišljanje u smislu pobjeda i poraza nešto sasvim pri-rodno. Od trenutka kada uđemo u školu, naš javni život je obilježen ocjenama uspje-ha i neuspjeha. Onako kako u tom periodu misaono izgradimo plan budućeg života, tako ili bar približno će biti formiran sistem vrijednosti kojim ćemo se rukovoditi. A to znači, onako kako smo doživjeli uspjeh ili neuspjeh. Ako na primjer, ja napišem knji-gu, cilj mi je da je objavim. Kada postignem taj cilj, mogu reći da sam uspio. Ali, tu nije kraj. Po mišljenju javnosti to nije uspjeh. Tek ako bi knjiga zavrijedila neko priznanje i zapaženo mjesto u savremenoj literaturi, mogao bih govoriti o uspjehu. Priznanje je dakle, svojevrsni proglas uspjeha. U filmskoj industriji, da ne kažemo filmskoj umjetnosti, to je Oskar. U sportu to su pe-hari i medalje, u nauci i književnosti to je Nobelova nagrada. A priznanje je i kada su biznismeni hvaljeni na svečanim ručkovima i večerama i tako u nedogled do najprozaič-nijih formi čestitanja i tapšanja po ramenu koje ljudima takođe trebaju i prijaju. Sve te aktivnosti su praćene sa što je moguće više publiciteta da bi se pojačala predstava uspješne osobe. Ta predstava kako je pre-zentirano publici i mas-medijima, prikazuje uspješnu osobu kao srećnu osobu. Ona je okružena srećnom, nasmijanom porodi-com i sve je u najljepšem svijetlu. Međutim, slika može potamnjeti ukoliko na primjer, problemi privatnog života te osobe izađu na vidjelo. Tada stupa na scenu nešto što zahtijeva brzu eliminaciju i zamjenu jer nije dopadljivo. Stoga se traži druga osoba koja će okupirati pažnju javnosti i dati novi sjaj. Znači, figura koja će se obožavati kao nuž-nost u službi propagiranja osnovnog moti-va života masovnog društva, a to je - težnja za uspjehom. Mas-mediji udovoljavaju toj potrebi a proizvodnja predmeta masovne upotrebe zataškava ‚‘bunt‘‘ pravih vrijed-nosti i afinitete koji bi mogli prouzrokovati bilo kakvu neisplativost.

Mladen Živković

Ilustracija: Martina Popović

K R U G M L A D I HK R U G M L A D I H 76

Karakteristika masovne kulture je ta-kozvana homogenizacija, kojom se sadržaji kulturne produkcije plasiraju masama uprošćavanjem i svodjenjem na prostiju formu ( npr pretvaranje ro-mana u strip). Drugi vid je imanentna homogenizacija, koju karakteriše ne-prestana težnja za privlačenjem svih slojeva stanovništva u što većem bro-ju. Značajnu ulogu u tom procesu ima sam stvaralac, ali i komercijalna pri-roda kulturne proizvodnje. I najzad, treći ili mehanički oblik koji predstav-lja mehaničko umnožavanje sadržaja, štampanje, snimanje, umnožavanje i distribucija.

Ko su kreatori, a ko konzumenti ma-sovne kulture?

U društvima prije industrijskog ra-zvoja posredna komunikacija je bila privilegija razvijenih organizacija, pr-venstveno države. Rim je imao mrežu konjanika koji su mogli prenositi po-ruku maksimalnom brzinom konja-nika. Razvoj industrije nije ukinuo privilegovan položaj vladajućih sloje-va kada je u pitanju upravljanje ma-sovnim medijima. Dnevna štampa je podupirana potrebama demokratskog društva, ali i razvijene industrijske pri-vrede. Bez potreba privrede i politike da razvoju štampe a kasnije radija i te-levizije, posveti naročitu investicionu, normativnu i kadrovsku pažnju, do tog razvoja nebi ni došlo.

Nesporno je da su potrebe savremer-nog društva vezane za interese onih grupa koje poruke šalju, a to su poli-tička i privredna elita. Primalac odre-đuje svojstva i sadržaj poruke, jer on je taj koji treba da razumije poruku, a ne onaj ko je kreira, tj pošiljalac.

Ako je javna komunikacija, slanje po-ruka većem broju ljudi do perioda in-dustrijalizacije podrazumijevala fizič-ku blizinu sada više ne podrazumjeva. Masovni mediji omogućavaju dotok informacija socijalno, kulturno, staro-sno, rodno, prostorno, profesionalno i ideološki heterogenim grupama čiji je interes izvan njihove neposredne kon-trole. Odličan primjer mase su gledao-ci televizijskih vijesti ili igranih serija. U ovom slučaju ne postoji publika kao na trgu ili u pozorištu, ne postoji ni emocionalno nabijena gomila kao na fudbalskoj utakmici, ili politička jav-nost na mitingu, već masa različitih koja ima interes u gledanju tv emisije čiji se sadržaji kreću od politike, pri-vrede, hronike, umjetnosti, sporta, zabave, ličnih i poslovnih oglasa do vremenske prognoze.

Sadržaji masovne kulture predstav-ljaju produkt potrošačkog društva, društva otudjenih, postvarenih, u kom

industrija zabave nudi bijeg od razvoj-nih, specifično ljudskih potreba koje su sputane. Sputane počevši od sigur-nosti, preko pripadnosti, poštovanja, participacije i samoaktuelizacije. One se trampe u formama, obrascima in-dustrijskog društva koje su komerci-jalizovane. U tim okvirima mi na neki način kupujemo zabavu, a uslužno osoblje nas “liječi” od nedostatka po-štovanja i manjka pažnje. Klasna druš-tva su društva frustriranih a produkti masovne kulture služe kao sigurnosni ventili društva.

Na koji način masovna kultura oblikuje našu stvarnost?

Masovna kultura dopire do širokih na-rodnih masa, kreiranjem načina živo-ta, težnji, snova, obrazaca ponašanja, mišljenja, osjećanja i djelovanja savre-menog čovjeka. I u tome je prilično uspješna. Ona kreira kulturne obrasce savremenog društva, pri čemu do izra-žaja dolaze snobizam i malogradjan-ština kao statusne frustracije siromaš-nih slojeva, doseljenika iz sela u grad ali i onih koji žele sebe vidjeti u višim slojevima društva i spremni su komič-no izigravati ono što nijesu.

Sa druge strane nastaju sadržaji koji predstavljaju odraz života masa, na-rodna kultura gradskog stanovništva i u okviru nje podkultura mladih. U nedostatku zadovoljenja svojih potre-ba, u periodu adolescencije oni kroz podkulturu simbolički izražvaju iden-titet, pripadnost, istorijski subjektivi-tet i otpor prema konvencijama, poli-tičkim stavovima, etičkim i estetskim idealima. Ali, masovna produkcija i te simboličke otpore “standardizuje” u “prihvatljive” okvire i prodaje masa-ma. Heroji masovne kulture postaju naši savremeni panteoni, ovostrana božanstva u čiju intimu možemo zavi-riti a da ne izgorimo. Zato su zaduženi tabloidi i paparaco lovci a potrošači su vaoajeri.

Da li postoje pozitivi efekti masovne kulture?

Naravno, pored negativnih masovna kultura ima i svoje pozitivne efekte. Jasno je da se privredna djelatnost, povećanje proizvodnje i potroš-nje, sinhronizacija društvenih pro-cesa, radnog i slobodnog vremena, politička participacija i delegiranje moći kroz demokratske institucije ne bi moglo dogoditi bez masovnih medija, potrebe elite da tom novom “društvu masa” sinhronizuje djelo-vanje, kako privredno tako i politič-ko, kulturno, zabavno i rekreativno. Zamislite velegrad, industrijsku pro-izvodnju i demokratske institucije bez masovnih medija. Vjerujem da

bi takvo društvo bilo u haotičnom stanju.

Mislim da ni standardizacija poruke sama po sebi nije negativna, ali je ne-gativno kada je uslovljena novcem kao kod produkcije dopadljivih sadržaja za široke mase, ili pak brojem glaso-va, kada partije čine sve da pridobi-ju “prosječnog glasača” (što Aleksis De Tokvil smatra jednim od razloga zbog kog inteligencija u savremenom društvu “bježi” od političkih partija i institucionalizovanog političkog dje-lovanja). U tom smislu i Antonjina

Kloskovska pravi razliku izmedju masovne kulture industrijskih dru-štava socijalizma i kapitalizma, jer karakteristika kulturne produkcije socijalističkih društava je da ona nije opterećena zaradom, profitom te ne mora težiti prodaji širokim slojevi-ma. U tom smislu bih napomenuo da je produkcija Jugotona ipak dru-gačija od današnjih Pinka, Granda, City recordsa i sl. Sličnu tezu pot-krepljuju i svjedočenja jugosloven-skih filmskih stvaralaca o odnosu prema filmu i prioritetima u filmskoj produkciji, a ta svjedočanstva govo-

re da je film bio na prvom mjestu, a ne novac.

Kako biste definisali kod nas i u našem okruženju veoma zastupljen muzički pravac koji nazivaju Turbo folk?

Turbo folk je sagorijevanje naroda. I to ne bilo kakvo sagorijevanje nego sagorijevanje sa turbo punjenjem ili ubrizgavanjem goriva u zapreminu sa visokom temperaturom i priti-skom. Sadržaji turbo folka svedeni su na nagonske sfere čovjeka, jer kada ljude svedete na biološki nivo izbjegavate socijalne, vjerske, obra-zovne, etničke razlike i na taj način otvarate potencijalno znatno veću publiku, odnosno tržište za prodaju tih niskih sadržaja. Nagonski nivo je nivo požude, na razini grupe je to nivo hordi ili čopora, spuštanje čovjeka na nagone a zajednice na krv i tlo, morala na mjeru čopora kom pripadamo, ru-kovodeći se onim: sve što je naše do-bro je, sve što je tudje loše je. Upravo takav, moral koji je mjeren pripadno-šću a ne istinom i pravednošću mogao je okretati pogled od zločina kakve Evropa od Drugog svjetskog rata nije vidjela a dogadjali su se na tlu bivše Jugoslavije.

U pjesmi “Plastik fantastik” Rambo Amadesu kaže: pali se laik, skeptik, skolastik. Sexualnost danas više nije spontana, ona se kao filmski poljubac, u stvarnosti reprodukuje iz obrazaca koje pruža masovna kultura, koja je izgradila estetske ideale kadre da iza-zovu bolest kakva je anoreksija, u ko-joj je žena svedena na seksualni objekt. Paradoksalno, u svijetu ogromnih sek-sualnih sloboda se poprilično prodaju sredstva za impotenciju, a to je naj-bolji znak koliko je masovna kultura ovladala našim potrebama, nametnu-la standarde ljepote, zabave, uživanja i gotovo svi su komercijalizovani.

Ko su heroji turbo folka?

Heroji turbo folka dolaze iz mase, a ono što ih razlikuje je put ka višim društvenim statusima. Među njima nalaze se svakakve moderne zvijez-de, iz svijeta muzike, filma, sporta, ali i politike, podzemlja i kontrakul-ture. Sve to masovna kultura preradi, propere i prodaje. Od Opre Vinfri koja je primjer otvorenosti zapadnih dru-štava, Afromerikanka koja je svojim sposobnostima došla do visokog druš-tvenog statusa, preko Karlosa Teveza, Kristijana Ronalda, do Če Gevare ili Al Kaponea. Masovna kultura je ka-dra i pobunjenike komercijalizovati, dapače upravo tako i satire svaki ot-por. Hipi pokret kao simbolički rat sa postojećom kulturom globalnog druš-

tva SAD je na kraju postao hipi staj-ling, hipi hepening, hipi kompilacija u aranžmanima modnih i hepening agencija i muzičkih produkcije.

Zašto se turbo folk tako izrazito na-metnuo na prostoru bivše Jugoslavi-je?

Jugoslavija je za 30 godina obavila pro-ces urbanizacije i industrijalizacije za koji je Americi trebalo 90 a Danskoj 130 godina. Jugoslavija je to obavila politički, namjeravano, etatistički i planski. Upravo ta brzina i ideološko etatistički karakter procesa je očuvao neformalne strukture sela koje su na-metnule svoju igru gradu, malogra-djansku, snobovsku igru.

Sa druge strane, Jugoslavija je bila otvorena, ali i zapadna masovna kul-tura nameće kulturne obrasce potroš-nje, zabave, osrednji ukus za stvaralaš-tvo a svojom proizvodnjom dodatno delegitimiše vlast i ideologiju koja se postavljala kao alternativa razvijenom kapitalizmu. Ono što smo na kraju do-bili je jezivo iz više uglova, potpuno razorene institucije društva, poreme-ćeni prioriteti, vrijednosti, norme, rat, smrt, izbjegli i prognani, sankcije, pa-radržavne strukture. Umjesto fabrika kioske, umjesto skloništa tržne centre, umjesto šetališta ulice, umjesto grado-va spavaonice, umjesto muzike jauke, umjesto fudbala tuču, umjesto struke i znanja snagu i beskompromisnost. To su lanci, zlatni lanci, sportska auta, šampanjac, bazeni, kupaći kostimi, svakojaki simboli statusa i moći.To su lični problemi zbog kojih se sjeku vene, pije rakija, lome čaše, kune maj-ka … Tu se pjeva i o nacionalnim ra-nama. Tu je novac, tu su mase, nema sumnje tu je i politika ili makar odsu-stvo političke reakcije.

K R U G M L A D I HK R U G M L A D I H 98

Naziv Turbo folk nastao je početkom devedesetih godina i označava muz-ički pravac, potkulturni stil, i, šire shvaće-no, pogled na svet.

Turbo-folk je kovanica nastala iz reči turbo, koja je pozajmljena iz auto-sveta i stoji kao oznaka automobila, pre svega sportskih i dizel, kojima je povećana snaga motora pomoću specijalne turbine, i koji se zato obeležavaju sa turbo, turbo diesel i turbo diesel injection, i iz reči folk, koja označava narodnu muziku. U prenosnom značenju, reč turbo odnosi se na izazov, brzinu, neustrašivost i učešće u najnovi-jim trendovima, što su osobine koje se pripisuju turbo-folku. Reč folk služi tome da odredi turbo-folk kao jedan od prava-ca domaće (srpske) narodne muzike. Rok muzičar sa umetničkim imenom Rambo Amadeus, prvi je, prema sopstvenoj tvrd-nji, skovao ovaj naziv, upotrebivši ga kako bi ironično označio pesme u kojima je parodirao ,,narodnjake’’ na svom albumu, ali je ubrzo potom naziv stekao daleko šire značenje.

Dominantan stil unutar masovne kulture u Srbiji tokom devedesetih godina bio je vizuelni i reklamni stil uz pomoć koga je promovisan jedan izuzetno komercijalni muzički pravac, a to je turbo-folk. Ovaj muzički pravac, pa tako i njegov prateći stil, bio je izrazito politizovan , odnosno bio je politički podoban instrument vlada-jućeg režima za smirivanje narodnog ne-zadovoljstva. U Srbiji 90-tih masovna kul-tura turbo-folka tako postaje društveno etablirani kulturni model, i pošto je finan-sijski moćnija od elitne građanske kulture,

dobija tretman vrhunskog kulturnog de-lovanja.

Kroz spotove, reklame i muzičke emisije turbo-folka , a nešto kasnije, od 1995. godine, i densa , čiji je medijski nastup, uprkos drugačijem zvuku, imao mnogo sličnosti sa turbo-folkom, stanovništ-vo je dobijalo poruku šta treba da bude njegov sistem vrednosti, kako se treba ponašati i oblačiti, koje ličnosti i profesije treba vrednovati. Mladi su kroz emisije TV Pink i sličnih stanica dobijali svoje uzore, neofolk i dens pevače i manekene, i tako bili upućivani kako da formulišu i konstruišu svoj seksualni identitet. Ove poruke bile su u znaku vrednosti potrošačkog društva, utapanja u pro-sek, u masu i apsolutnog konformiranja i prilagođavanja.

Akteri turbo-folka i densa : TV-voditel-ji, pevači, manekeni i njihovi sledbenici, zahvaljujući u mnogome i ovakvoj medi-jskoj propagandi, sebe vide kao reprez-ente urbanog duha, kao ultramodernu struju koja je na gradskoj sceni najviše upućena u svetske trendove kada su u pitanju oblačenje, ponašanje i provod. Pod ovim se isključivo podrazumeva-ju svetski trendovi mode, komercijalne muzike, medija i filma, dakle potrošn-ja kao životni stil , uvezen sa Zapada. Međutim, paradoksalno, uprkos ovoj ,,kosmopolitskoj’’ težnji ka potrošačkom Zapadu, akteri turbo-folka drže se folk muzičke matrice i lokalne ideologije 90-tih godina, obeležene pored ostalog i na-cionalizmom, koja pokazuje toleranciju prema kriminalu, nasilju i nemoralu.

Na gradskoj sceni omladinskih potkultura početkom devedesetih pojavili su se novi akteri: dizelaši, reketaši, mafijaši, spon-zoruše, povratnici sa fronta i dileri, koji su predstavljali potkulture ratničkog šika. Sredinom devedesetih, agresivni imidž ovih omladinskih potkultura bio je stilizo-van putem medija i uključen u muzičku scenu, kako turbo-folka tako i densa , za-dobivši prostor u muzičkom video-spotu, glavnom vizuelnom reprezentu turbo-folk ere. Sa izrastanjem TV Pinka , koji počin-je sa radom 1994. godine, u najmoćniju TV stanicu u Miloševićevom režimu, tur-bo-folk postaje etablirana, ružičasta srps-ka kultura glavnog toka, koja propisuje poželjne standarde ponašanja, odevanja, osećajnosti i stavova prema životu, eduku-jući svoju publiku da ceni luksuz, prihvati potrošački mentalitet i obožava zvezde turbo-folka.

Ove zvezde bile su deo nove srpske elite , koju su promovisali mediji u Srbiji tokom devedesetih godina; njeni predstavnici bili su: režimski političari, novi srpski biznis-meni, malobrojni nacionalno orijentisani, od države priznati umetnici (pisci, muz-ičari), sportisti, zajedno sa nekadašnjim i sadašnjim visokim kriminalcima, proroci-ma, vidovnjacima i pevačima i pevačica-ma turbo-folka . Turbo-folk muzika i nje-na medijska prezentacija poslužila je tako u Srbiji 90-tih godina kao politički podob-na, milionski potvrđena zabava za mase i etablirana ružičasta kultura za bekstvo od sumorne realnosti.

Vizuelni stil turbo-folka formirao se kao mešavina novokomponovanog stila , karakterističnog za novokomponovanu narodnu muziku pre devedesetih, i stilova urbanih muzičkih potkultura, među koji-ma u to vreme dominira tzv. stil ratničkog šika , karakterističan za aktere istoimenih potkultura, koji pripadaju muzičkoj sce-ni turbo-folka. Novokomponovani stil karakterističan je za slušaoce i pevače novokomponovane narodne muzike. Ovaj stil nije nikada težio da simbolizuje narodno, seljačko , već je, naprotiv, težio da dočara savremen, moderan izgled. On je simbolički trebalo da prevaziđe jaz između sela i grada, koji su poklonici ove muzike, skorašnji doseljenici u grad, pokušavali da razreše. Ovaj stil prepoz-naje se po šljaštećoj garderobi iz Turske, karnerima, šljokicama, mešavini svečanog i sportskog stila, po kičastom i naivnom ukrašavanju. Ženske predstavnice stila karakteriše jaka šminka, lančići, bižuteri-jske minđuše i mini-val, a muške pred-stavnike zlatni lanci i prstenje, kratka kosa ili, češće, frizura ,,na repove’’.

Za razliku od novokomponovanog , tur-bo-folk stil i stil potkultura ratničkog šika je krajnje osvešćen i promišljen. Ono što turbo-folk stil suštinski razlikuje od novo-komponovane ikonografije jeste izvanred-ni medijski dizajn , koji je pre svega pri-sutan u muzičkom video-spotu, glavnom vizuelnom reprezentu turbo-folk ere . Tur-bo-folk , kao savremeni urbani fenomen, je veoma atraktivno dizajniran i prati svetske trendove kada su u pitanju mediji, modna i video-produkcija i reklamna fotografija. Ni traga od lokalnog, naivno-kičerskog predstavljanja novokomponovanih zvezda . Ovaj novi stil kombinuje uticaje urbanih omladinskih potkultura kao što su hipi, rok, pank, rejv , sa elementima estradnog, novokomponovanog stila i sa glamurom novih bogataša , čiji izgled odlikuje sk-upa i luksuzna garderoba najpoznatijih svetskih robnih marki, demonstracija bo-gatstva i moći putem zlatnog nakita, bun-di, parfema, crnih kožnih mantila i jakni

i najskupljih poslovnih odela, a uz sve to neizostavno ide i pejdžer, mobilni telefon i luksuzni automobil. Početkom devede-setih najpopularniji je bio PAJERO džip, a krajem devedesetih, sve do danas, to su najnoviji modeli BMW -a, MERCEDESA i AUDIJA.

Turbo-folk stil je, dakle, kroz medij-sku prezentaciju svojih zvezda potpuno obeležio medijsku i kulturnu scenu Srbi-je poslednje decenije 20. veka, a u okviru nekih domaćih medija ( TV Pink, TV Pal-ma ) je prisutan i danas. Sistem vrednosti karakterističan za svet turbo-folka jeste i onaj sistem vrednosti koji je stvoren to-kom proteklih deset godina u Srbiji, u krizi i ratnom okruženju. Taj sistem vred-nosti uključivao je u sebe i raspad moral-nih i estetskih normi, pravne države i vrednosti građanskog društva, kao što su obrazovanje, brak, porodica, miran život i pošteni rad. Umesto toga, nepoštenje postaje uslov za preživljavanje, a režim se povezuje sa kriminalom, dozvoljavajući nasilje i nemoral. Ove društvene promene nalaze svoj izraz i u simboličkim slikama turbo-folka.

Muško-ženski stil u turbo-folku od muškarca je očekivao da bude opasan, robustan, muževan. Nešto kasnije uve-den je još jedan, prateći model muškarca, namenjen najmlađoj populaciji: površnog, feminiziranog, i obučenog po posled-njoj modi. Dominantni tip muškarca u turbo-folku jeste mačo , koji vozi sku-pa i brza kola, nosi mobilni telefon a po potrebi može da potegne i pištolj. Nosi crna i siva odela, crnu kožu ili najskuplju sportsku garderobu (inostranih robnih marki). Njegovu osnovnu preokupaciju i sistem vrednosti čini novac , na bilo koji način stečen. On je kriminalac ili, češće, novi srpski biznismen . Žene služe tome da ih on ,,troši”, ili, s druge strane, da se fascinira do obožavanja njihovim ,,vamp” izgledom. U ženi koju izabere za svoju sa-putnicu – najviše su na ceni folk-pevačice – obožava sopstvenu snagu i moć. Mladi muškarac prinuđen je da prihvati ovakav

nasilnički obrazac muške seksualnosti da bi u takvom svetu potvrdio svoju muškost.

Žena u turbo-folku je poželjni objekat i roba . Ona svojim izgledom treba da privuče muškarca, da ga uzbudi. Nje-na privlačnost treba da potvrdi status muškarca u čijem je društvu, ili, pak, da predstavlja potencijalni statusni sim-bol u muškarčevom odsustvu, uz pomoć večernjih haljina, uske crne garderobe, odeće poznatih modnih kreatora (svetskih robnih marki), skupe obuće i nakita, ili pak svetlucavih mini kič-kompleta. Ovakvom izgledu se na samom kraju milenijuma (1999-2000) pridodaju silikonske grudi i efekti plastičnih hirurških intervencija na licu, kao modni hit, u cilju postizanja što ,,savršenijeg” izgleda. Izuzetno popularne manekenke sa pevačicama dele medijski prostor i stil. Usled siromaštva i raspada moralnih normi dolazi do zabrinjavajuće prostituizacije žene u medijima. Ova moda konstantno se plasira na televiziji, i u nedostatku boljeg identifikacionog obrasca u ovim kriznim vremenima sledi je zapanjujuće veliki broj, pre svega mla-dih, žena, kojima televizija nudi iluziju brzo dostižne slave i statusa………..!

Imidž fatalne žene najdoslednije je spro-veden u slučaju Cece Ražnatović . Njeni spotovi s kraja devedesetih godina pri-kazuju je kao fatalnu ženu zavodnicu, donekle obnaženu, obučenu u crni donji veš i providnu zelenu haljinu (poput zmi-je – simbola greha), u crnu mini haljinu sa visokim štiklama i fantastično boga-tom zlatnom ogrlicom oko vrata punom dragog kamenja. U drugim spotovima Ceca , obučena u tirkizni veš i nakit, nalazi se na krevetu sa baldahinom, ili pak u vodi dok oko nje plivaju beli labudovi (erotski simbol), ili se pak nalazi u ulozi dokone bogatašice koja se kroz grad ili kroz šumu vozi u skupim kolima marke ,,Mercedes’’, koja je besprekorno našminkana i obuče-na u duge večernje haljine pripijene uz telo dok ćaska na bogataškom garden par-ty -ju...

Navedeno u tekstu dobrim dijelom poznato je javnosti Crne Gore.Uticaj Turbo folka dopirao je i dopire mnogo šire od granica Srbije.

Turbo folkIz teksta Ivana Kronja: “Turbo-reaktivna folke-

stracija”, časopis “Kvad-art”, Beograd 2001.

K R U G M L A D I HK R U G M L A D I H 1 11 0

Sam termin kultura u sebi ima osnovu – kult što umnogome objašnava suštinu onoga što se kulturom zove u određenom vremenu i istorijskom trenutku.

Na našim prostorima je sasvim izvjesno, od 90-ih godina pa nadalje, uočljiv trend opadanja sistema vrijednosti, ili kako bi se to blaže reklo- promjene sistema vrijed-nosti. Najviše je u kulturi time pogođena riječ, jer je to osnov svakog (ne)spora-zumijevanja; zato što u jeziku sve počinje i završava.

Masovnu kulturu veoma često stavljamo u negativan kontekst, a ipak nijesmo mišljenja da bi kultura trebalo da bude elitna, jer sam termin elitna u ovom društvenom kontekstu ima novu konotaciju, pa ne bi bilo izvjesno da bi se takva kultura razlikovala od masovne. Šta je uticalo na porast masovne kulture negativnog konteksta - odgovori su brojni sigurno. U vezu sa terminom masovna kultura može se uspostaviti i termin masovni mediji. Da, od 90-ih nadalje, oni su zasigurno ti koji uveliko kreiraju društve-nu zbilju, pa i kulturu uopšte. Živimo predugo u svjetlu života i važnosti političara, nekih bez-veznjakovića popularnih rijali-ti-šou emisija i svega onoga što u širokoj masi može potaknuti one najpovršnije emocije, ali i najopasnije (površnost nas je nekad odagnala i u bratoubilač-ki rat). Prethodno smo devalvi-rali sve etičke vrijednosti (pa termin etička kultura gotovo da i ne postoji sem pro forme u „ogledima“ i projektima na putu ka EU), životni standard

i golu egzistenciju sveli ispod minimu-ma i život učinili nezapamćeno jeftinim, letargičnim, oponašajućim, tuđim... Upra-vo, ovi epiteti su neke od odlika masovne kulture i literature, u kojoj bi riječ, „li-jepa“ trebalo da bude alfa i omega. No, diskutabilno je što je lijepo, baš kao i što je vrijednost a time i koji/kakav kult je u fokusu. Danas ima mnogo pisaca koji-ma uz malo finansija uopšte nije teško to da postanu, tj. da objave svoja pisanija, a masovni mediji, u nedostatku vjerovat-no istraživačkog i kritičkog duha, zarad popunjavanja programskih sadržaja tome će da posvete itekako pažnju. Zašto? Zato što se takvim „popularnim“ temama i au-torima lako baviti, zato što mas-mediji kao i masovna kultura uopšte uključuje široke narodne mase: rođake, prijatelje i društve-no – umrežene - lako kontrolisanih vizu-elnih prijatelja koji će podstaći i podržati popularnost istog slovoslagača; zato što u medijima, baš kao i u kulturi (ili pak na njima) bukvalno „sjede“ ili neobrazovani ljudi, ili pristigli u pogrešan korpus po sistemu političkog zapošljavanja nadaleko poznatog/čuvenog!

Dugo vremena smo bili u izvjesnoj kul-turnoj stagnaciji, a potom krenuli u afir-

maciju - selektivnu dabome. I u kulturi, kao i u politici postoje klanovi. Pa i na-grade su manje–više, u regionu kao i kod nas čisto političke. Kada je u pitanju liter-atura, odnosno književno stvaralaštvo - u tom domenu niti ima dovoljno kritike, niti cenzure (u pozitivnoj konotaciji koja bi podrazumijevala da svakava „mumlanja“, ni za kave pare, ne mogu ići u štampu; u državi pojedinaca, pojedini privatnici/bi-znismeni, a ne institucije nose prevagu), pa tako svako ko se domogne sponzora (ljubitelja masovne kulture, najčešće) ob-javi novo djelo. I šta? Ostane zakopan u okvirima granica, nakratko najčešće, jer smo sujetni i zavidni do bola i nikud ne pristižemo, inače. Prevoda baš kod nas veoma malo ima; znači i neupućeni smo ukoliko ne znamo jezike pa najnovije iz svijeta književnosti, literature i umjetnosti čitamo na autentičnom jeziku originala. Da našu savremenu literaturu negdje prevode dovoljno govori i odgovor nedavnogostujućeg Tonija Parsonsa koji je upoznat sa našom kulturom/književnošću toliko da se zaustavio na „mostu“- Na Drini ćuprija!!! I dok se novci Ministarstva kulture dijele i po „babu“ i po „stričevima“ (nepotizam je ukorijenjena vrijednost društva), dotle se ne vodi računa o tome

da nas možda negdje neko posmata i ismijava, neupućene i neobaviještene. Ipak, da ne bude zabune – i Parsonsa doživljavam kao pisca iz krpusa masovne kulture čija su djela: čitljiva, pitka, zanimljiva, prijemčiva i masovno popularna (što mu je i nastojanje: da bi bila prodata, jer od toga živi; a svojoj kćerki može reći da misli svojom glavom – jer negdje i u nečemu postoje „leđa“ očito).Tendencija da se u kulturi/pisanju treba donekle postaviti društveno i kritički-korektno, što automatski osporava stvarni sud o nečemu (kao ocjenjivanje u školi kada se gleda „kroz prste“) postalo je ekvivalentno premisi: MASA to voli. MASA čita laganu litaraturu, limunadičasto-sladunjavu, bez suvišnih unošenja i raznošenja (moždane vijuge su nam davno betonirali, čipovali, trovali, vakcinisali...) na komadiće postojanja gdje bi integritet, kojeg odavno nema, bio zajednički imenitelj postojanja bića (gole egzisencije) i homo sapiensa, a ujedno i distinkcija

između prizemnosti i uzdizanja. Neko će se ipak sjetiti da su pokojni Aleš Debeljak, kao i uredništvo edicije Beton podlistka Danas, te Daša Drndić, Mirko Kovač i ostali znalci/umjetnici bili gosti kulture u našem gradu. Za prva dva događaja nije uopšte vladalo interesovanje; shvatila sam zalud je - kao društvo nismo dozreli za ozbiljne teme i smisao postojanja – ni makac dalje od onog kada se dijeli (sad „kapicom i šačicom“, ili samo jednim od ovoga dvoje) pred izbore. Takođe, i Daša Drndić nije bila „interesantna“ lokalnoj publici, dok Mirko Kovač jeste; ma ne zbog literature, nego zbog izmijenjeog stanovišta politike koja neminovno

nosi neke „otklone“ i „nova viđenja“, a bogami i zbog Trinaestojulske nagrade. Sa ovim u vezi, a propo naših stvaralaca i književnosti - najčešće su oni koji vrijede, a ne pripadaju kulturnim klanovima (i to je masovna kultura), najprije bili prepoznati i cijenjeni u okruženju, pa slavu domaću tek ako su ili ako će za života zavrijediti. Isto je i sa nagradama - ili smo ih dijelili (ovdje: „i kapom i šakom“) dodvoravajući se nekome ili nečemu, ili smo ih sipali u sopstveni vrč nepotizma, dodvorništva, površnosti... u očekivanju uzvraćanjau narednom krugu „čistilišta“, po principu zatvaranja kruga: „ja tebi serdare, ti meni vojvodo“. Naravno, masovnoj kulturi ne mogu i ne umiju pripadati oni, nažalost rijetki, istinski stvaraoci, nenametljivi, jer nikad i nisu. No vrijeme je majstorsko rešeto! Na situ uvijek ostane zlato – to je usud!

Ponekad steknem utisak da je masovna kultura (ono slatkasto, prijemčivo, ljeplji-vo za vijuge bez poteškoća) ovladala i obrazovnim programima, uprkos na-porima onih, relevantnih, posvećenih i prosvećenih, a „nepodobnih“ da sadržaje treba pažljivo birati i usklađivati, a ne prepisivati.

... Ili misliti/pisati svojom glavom/iz svoje glave?

Misliti, ako imaš “leđa” (u protivnom - zalud ti misliti i razbijati glavu obijajući ključaonice sopstvenih vijuga) - glava bez leđa ne ide ... A leđa su i lađe, jahte, sta-

novi, hanovi... sva, na “duhu” utemeljena, dobra ovoga svijeta (jedinoga? - neće biti, valjda, samo (s)poznatoga)!? Dobro je! U masi vaskolikih kultura pželim da IZMIS-LIM vakcinu BMG („bolimeguzica“), da više ne slušam o ostalim vakcinama (društvenim, kulturnim, zdravstvenim...) u naslućivanju onog što se naredno krčka. Protiv kulture smo vakcinisani! Sada smo MASOVNI i najčešće „obojeni“ zadatim i savladanim programima!

No, u letargičnom ambijentu jeftinih života i književnost je prepisivačka baš kao i nauka. „Deža vi“, bez novog ili neočekivano velikog izazova je dopadlji-vo masi i poznato Krećemo se u pozna-tim i zadatim krugovima (ne damo nikom da u njih dira), gajimo masovnu kulturu, koja je jalova i zato nas nema na kulturnoj mapi kontinenta - Evropa; na putu ka njoj zaglavljeni su nam mnogi kontigen-ti vaskolike „pomoći“ – u tranzicionom pristizanju.

I na kraju - jedna jesenja opservacija: sezona je šipaka, pitome, ali i „divl-je“ agrokulture, pa se u kontekstu teme „masovna kultura“ zapitah kako je „pri-pitomljen“ divlji šipak/ nar/ mogranj i zašto je slađe - dostupnije i „kultivisano“ (silikonska kultura)! Bilo da se radi o divl-jem ili pitomom, kult šipka (ne na grani, ni u šaci) praznom, skupljenom šakom sam smo usmjerili ka nama! Pa, zavadimo se, što masovnije, oko toga – NAS i NAMA, bez srama...

Mladen Živković

STAV: STANKA RAĐENOVIĆ STANOJEVIĆ

Sudeći po broju polaznika “Škola stripa i ilus-tracije”, postaje sve popularnija među bud-vanskom djecom. Školu je pokrenula JU „Narod-na biblioteka Budve“ a vodi je strip autor i ilustrator Simon Vučković. Kao i ranije, održava se u čitaonici Biblioteke svakog četvrtka od 16.00 do 17.30 časova, besplatna je i namijenjena svim uzrastima.

Simon Vučković kaže da među polaznicima ima izuzetno talentovane djece.

-Nekoliko njih ilustruju tako da ja tu nemam šta da dodam ili oduzmem. To su gotova djela. Sjajni su i vjerujem da ih čeka veliki uspjeh ukoliko nas-tave da se bave ovim vidom kreativnog izražavan-ja, ističe Simon Vučković.

Svi koji žele da se upišu u školu stripa mogu to učiniti dolaskom u pomenutom terminu u JU Narodnu biblioteke Budve, ul. Žrtava fašizma bb – Akademija znanja.

ŠKOLA STRIPA I ILUSTRACIJE SVE POPULARNIJA MEĐU BUDVANSKOM DJECOM

K R U G M L A D I HK R U G M L A D I H 1 31 2

Da muzika i muzičko obrazovanje pozitivno utču na školske rezultate dokazuju brojne savremene studije i istraživanja. Sviranje muzike pomaže djeci u čitanju i verbalnim vještinama svojim uticajem na poboljšanje koncen-tracije, pamćenja i sposobnosti izražavanja misli. Čak je i Platon govorio „učio bih djecu muzici, fizici i filozofiji ali najviše muzi-ci jer su muzika i sve umjetnosti ključ vještine učenja. Njegov savremenik Atistotel takođe je odao počast muzici i muzičkom obrazovanju izrekavši: Muzika ima moć da oblikuje karakter!

Israživanja u Americi su dokazala da su djeca uzrasta od 5 do 7 godina koja su zaostajala u školskim rezultatima, stigla svo-je vršnjake u čitanju a prestigla ih u matematici posle sedam mjeseci pohađanja časova muzičkog.

Psiholog sa Harvarda Hauard Gardner, tvrdio je da je muzič-ka inteligencija podjednako važna kao logičko-matematička i emocionalna inteligencija, prije svega  zbog toga što muzika jača vezu između uma i tijela i omogućava njihovo harmonič-no funkcionisanje.

Razlika između slušanja i sviranja muzike je ta što sviranje razvija finu motoriku, kombinuje matematičku i lingvističku preciznost, dirigovajući aktivnostima i sa lijeve i sa desne strane mozga. Fini mostić koji povezuje ove hemisfere, corpus callosum, kod muzičara je „istreniraniji“ pa su oni efikasniji i kreativniji u rješavanju problema.

Najbolji uzrast za početak sviranja instrumenta zavisi od djeteta, njegovog ili njenog razvoja i instrumenta koji planira da uči. To najbolje svjedoče klinci koji bez muke sviraju Mo-carta na violini sa 3 ili Šopena na klaviru sa 5 godina.

Ranka Perunović, profesorica Muzičke umjetnosti u Sredn-joj mješovitoj školi „Danilo Kiš“ u Budvi, tvrdi da je pozitivan uticaj muzike na čovjekov razvoj nesumljiv, te da je u tome smisao i opravdanost muzičkog obrazovanja na svim nivoima, od predškolskog do visokoškolskog.

Sem što pomaže djeci u čitanju i verbalnim veštinama svo-jim uticajem na poboljšanje koncentracije, pamćenja i sposobnosti izražavanja misli, koje su još pozitivne strane učenja muzike kod djece?

Muzika uvijek ima dejstvo. Zato nije svejedno koja će i kakva muzika biti prisutna u životu djeteta. Ja ovdje isključivo gov-orim o kvalitetnoj muzici, sa kojom se djeca mogu upoznati kroz školske, ali i programe kulturnih institucija.Takva muz-ika ima višestruki značaj, od mogućnosti da uz nju uživaju, preko podsticanja i razvoja vokalnih i igračkih sposobnosti, do razvoja socijalizacije, osjećaja pripadnosti, samopouzdanja i samopoštovanja. Sve ovo nas dovodi do zaključka da je muz-ika djetetu potrebna, jer mu pomaže da bolje upozna sebe i druge, da s njima kvalitetnije komunicira, što mu može obez-bijediti ispunjeniji i ljepši život.

Kada je po Vašem mišljenju dijete spremno za sviranje ne-kog muzičkog instrumenta?

Ako je suditi po Mocartu ili iz novije istorije Stefanu Milen-koviću, spremno je već sa 4,5 godina. Medjutim, kao i kod os-talih sposobnosti, sve je individualno.

Kako da znamo da li je dijete muzički nadareno?

Nadarenost djeteta može prepoznati samo odrasla nadare-na osoba, bilo u porodici, bližem okruženju ili nekoj muz-ičko-obrazovnoj instituciji.

Da li i na koji način muzičko obrazovanje formira muziči ukus? Da li nas ono „štiti“ od proizvoda masovne kulture u muzici?

Muzičko obrazovanje može da utiče na formiranje muzičkog ukusa, ukoliko je dijete spremno da uči, istražuje i prihvata muzičke sadržaje na kojima je bazirana nastava muzike. Ne treba zanemariti ni uticaj roditelja, kao i društva u kome dijete odrasta. S obzirom na to da živimo u vremenu u kojem prijeti opasnost da čovjek potpuno izgubi osjećaj za prave vrednosti i smisao za vrednosne razlike, muzičko obrazovanje može biti najbolji način da se djeci pomogne u prepoznavanju kvaliteta i njegovom razdvajanju od kiča. To svakako može doprinijeti pravilnom formiranju njihovih ličnosti i pomoći da nađu svoje mjesto medju milionima ljubitelja umjetnosti.

Poznato je da horsko pjevanje ujedinjuje ljude pružajući im osjećaj bliskosti i zajedništva. Od davnina se zato pjevalo zajedno u crkvama, slavljima, na koncertima i utakmicama, a možda i u pećinama. Naučnici tvrde da pjevanje u horu pozi-tivno utiče i na zdravlje, prvenstveno na srce. Oni tvrde da je tajna djelotvornosti u disanju, da dok pje-vaju u horu svi dišu na isti način, a da se tokom pje-vanja ritam otkucaja umiruje, što blagotvorno djelu-je na srce. Pjevanjem u horu, taj uticaj se povećava. Katarina Popović , profesorica hora i solfedja u JU Škola za osnovno muzičko obrazovanje u Budvi za “Krug mladih” kaže da hor i horsko pjevanje pozitiv-no utiču ne samo na osjećaj zajedništva i bliskosti već i na razvoj timskih osobina i socijalizaciju djece.

“Hor upravo služi toj svrsi, da djecu nauči da sarađu-ju, da ne budu sebični, da slušaju jedni druge, da se trude da budu jednaki, da daju sebe i da zajedničkim radom ostvare pozitivne rezultate”.

Ona kaže da razumije roditelje koji pokušavaju da usmjere djecu na muzičku školu, znajući njene do-brobiti na razvoj djeteta, ali da djeca ne treba da budu prisiljena da pohađaju muzičku školu.

“ No i to može ponekad da bude dobro jer djeca shvate da bavljenje muzikom nije za njih, pa se usmjere na sport ili neku drugu aktivnost koja može uticati na odluku o njihovom budućem zanimanju. Takođe, dešava se da dijete kroz nastavu solfeđa ili tokom svi-ranja nekog muzičkog instrumenta zavoli muzičku školu, iako ga u početku nije previse zanimala. Tada obično kažu da muzička škola i nije tako strašna kao što je u početku izgledala.

Uloga profesora u razvijanju osjećaja saradnje i jednakosti među djecom ta-kođe je značajna.

“Lično nastojim da učenicima stavim do znanja da nijesu sami. Ukoliko pak čujem jedno dijete da se ističe, objasnim mu da je isticanje osobi-na koja će mu koristiti ako postane solista, ali u horu ne. U horu treba da se stiša i oblikuje svoj glas kako bi zvučao kao jedan u cjelini, jer to hor i jeste, jedna harmonija i sklad”.

Sem što doprinosi socijalizaciji i razvijanju osjećaja za saradnju i jednakost, horsko pjevanje je jedan od načina da se umanji trema prilikom nastupa.

“Moja profesorica klavira je govorila da se trema liječi stalnim vježbanjem i redovnim nastupima, učenjem tehnike, ponašanjem na sceni i osnovnim pravilima pjevanja: opuštanja vilice, ramena, pravilnog držanja i pravilnog disanja. Savladavanjem ovih tehnika djeca se postepeno naviknu da budu na sceni”.

Da novi muzički trendovi i komercijalizacija muzike negativno utiče na interesovanje za klasičnu muzi-ku potvrđje i to da nastavnici često moraju da zain-teresuju djecu tako što u početku zajedno pjevaju zabavnu muziku.

“Ipak, većina onih koji pjevaju u našem u horu ne slušaju turbo folk, već strane pop pjesme. Trudim se da pronađem kompromis, pa nekada pjevamo zabavnu muziku, a nekada ozbiljnu. Sem toga in-teresovanje djece za horsko pjevanje je kod mlađe djece veće u odnosu na sviranje na nekom od muz-ičkih instrumentima iz tog razloga što mlađa djeca žele da se druže sa starijom djecom i nastup je neka

MOĆ MUZIKE I MUZIČKOG OBRAZOVANJA

ŠKOLA ZA OSNOVNO MUZIČKO OBRAZOVANJE U BUDVI

HOR I HORSKO PJEVANJEPripremila:

Jasmina Bigović

Pripremila: Jasmina Bigović

Ranka Perunović

K R U G M L A D I HK R U G M L A D I H 1 51 4

Vokalna solistkinja Branka Šćepanović, više od pola vi-jeka širom svijeta pronosi ljepotu crnogorske izvorne muzike. Za naš časopis otkriva šta je sve obilježilo njenu karijeru, koje trenutke neće zaboraviti i zašto je važno čuvati i njegovati tradiciju. Uskoro izlazi i njen novi trostruki kompa-kt-disk na kojem će se naći najveći hitovi koje je izvodila tokom pedeset i pet godina muzičke karijere. Dobitnica je brojnih na-grada i priznanja. Njenu ličnu kartu i danas čine pjesme „Gleda-la sam s Koma plava“, „Kom planina“, „Od Berana pa do gore“...

Kada ste i kako zavoljeli muziku?

Svoje djetinjstvo provela sam na selu, kod svoje bake. Tu sam, uz tranzistor počela da pjevušim. Svi su mi govorili da ću jednog dana postati pjevačica. Sa četrnaest godina upisala sam Srednju muzičku školu u Podgorici i počela da nastupam kao solistkinja u KIC „Budo Tomović“, tadašnjem titogradskom Domu omla-dine. Ubrzo zatim postala sam i članica hora „Stanko Drago-jević“, a kasnije i KUD „Mirko Srzentić“. Sa nepunih šesnaest godina igrala sam Koštanu u Narodnom pozorištu.

Kada ste počeli da se bavite muzikom profesionalno?

Nijesam mogla da nađem posao po završetku srednje škole. Đoko Radović, tadašnji urednik Radio Titograda, daje mi pjesmu „Gledala sam s Koma plava“. Sa ovom pjesmom, koja ubrzo postaje moja lična karta i koju sam snimila za arhiv,

predstavljam Crnu Goru na poznatom Beo-gradskom saboru. Nakon što je moj nastup propraćen brojnim ovacijama, odlučujem da se preselim u Beograd i tamo započnem pro-fesionalnu muzičku karijeru. Ubrzo nastupam na prestižnim jugoslovenskim festivalima narodne muzike i osvajam brojne nagrade.

Kakvu je razlika između nekadašnjih i ovdašnjih festivala narodne pjesme?

Nekada se mnogo više cijenio kvalitet. Mladi su trebali da se dokazuju, glasom naravno. Doduše, niko im nije servirao ovo što se danas sluša, a to ne mogu ni da nazovem muzikom. Što se tiče pjesama koje su u našoj zemlji, smatram da bi osnov trebao da bude tradicija, nikako melodije koje su strane Crnoj Gori. Zato nema mnogo dobrih novokomponovanih pjesama.

Tokom karijere često ste putovali. Postoji li neko mjesto i događaj koji biste posebno izdvojili?

Na hiljade koncerata je iza mene. Mislim da nije neskromno što se ponosim svojim pjesmama i svakim nastupom, jer sam bila ambasador svoje zemlje gdje god sam nastupala. A pjevala sam i državnicima koji su dolazili kod nas, pa i kod Tita. Ipak, najdraža su mi gostovanja u inostraanstvu, jer tada emocije na-jviše prorade i reakcije publike vas ponekad natjeraju i na suze.

vrsta stimulansa za njih. Ako djeca nemaju priliku da nastupaju ne privlači ih ni nastava hora . Kada nas-tupaju, to doprinosi da budu ozbiljni i redovni u nas-tavi”.

U muzičkoj školi postoji i orkestarska nastava. U pi-tanju je veći kamerni sastav koji se sastoji od tri gi-tare, klavira, harmonike i flaute.

“To je nestandardni kamerni sastav, obrađujemo zabavnu muziku i narodne melodije da bi tu muziku približili djeci. Sve to zahvaljujući profesorima instru-menata i solfedja i naravno direktoru Muzičke škole Nikoli Vučkoviću, koji nam pomaže oko formiranja ovako velike grupe djece, koja broji oko 60 đaka“.

Jedino čemu se nadaju u budućnosti je više prilika da nastupaju.

“Imali smo jedan veći nastup u novembru prošle go-dine povodom budvanskih novembarskih dana, u okviru Večeri posvećenoj muzičkoj baštini zavičaja. Pjevali smo izvornu muziku, naročito paštrovačku izvornu muziku. Bilo je veoma interesantno, zvučalo je lijepo i publici se svidjelo. Nedavno smo nastupali i u okviru manifestacije “Dani širuna” kada smo izveli pjesmu ,,Širuni’’ koju sam lično napisala i kompon-ovala. Pjevali smo i ,,Daire’’ od grupe ,,Smak’’, a sa orkestrom nastupili obradom pjesme ,,House of the rising sun“. Bilo veoma lijepo pa se nadamo da ćemo ubuduće češće imati priliku da nastupamo”.

BRANKA ŠĆEPANOVIĆ

NEKADA SE MNOGOVIŠE CIJENIO KVALITET

Pripremilo:Miloš Boreta

Mladi su nekada morali mnogo više da se dokazuju, glasom naravno. Doduše, niko im nije servirao ovo što se danas sluša, a to ne mogu ni da nazovem muzikom

K R U G M L A D I HK R U G M L A D I H 1 71 6

Moram da naglasim da za svoj uspjeh najviše dugujem suprugu i porodici, jer su mi uvijek bili velika podrška.

Često ste nastupali humanitarno i odazvali se svakom pozivu onoga ko cijeni izvor i tradiciju...

Sa velikim zadovoljstvom. I dan danas to činim. Publika me voli, i dalje pjevaju sa mnom, dobijam duge aplauze i rado pristajem da budem gošća televizijskih stanica koje njeguju iz-vornu muziku.

Koje pjesme su obilježile Vašu diskografiju?

Po pjesmi „Gledala sam s Koma plava“ svi me prepoznaju, i star-iji i mlađi. Radujem se što iza mene ostaju trajni snimci koje sam pravila dugi niz godina za Radio Beograd i ostale ex-yu stanice. To je nešto vrijedno što ostaje novim generacijama. Poznate su i moje pjesme „Od Berana pa do gore“, „Kom planina“...

Na koju ste nagradu najponosniji?

Tokom duge muzičke karijere dobijala sam brojne nagrade i priznanja. Dobila sam status istaknutog umjetnika u velikoj Ju-goslaviji, najprestižniju nagradu koju jedan umjetnik sa estrade može da dobije, zatim mnoge nagrade za humanitarni rad, a najmilija mi je ipak ona podgorička - Decembarska nagrada.

Uskoro izlazi trostruki kompakt-disk na kojem će se naći na-jveći hitovi koje ste izvodili tokom pedeset i pet godina muz-ičke karijere. Odabir nije bilo lako napraviti?

To će biti kruna moja karijere, odabrala sam šezdesetak pjesa-ma koje su me proslavile. Povodom tog izdanja, biće organizo-vano nekoliko koncerata. Biće mi drago da vidim mlade na tim promocijama.

Šta biste savjetovali mladima koji se bave muzikom?

Neka budu svoji, bitno je da ne imitiraju druge! I da se trude da se naša tradicionalna muzika ne zaboravi.

Nekadašnja učenica Škole za osnovno muzičko obrazovanje u Budvi, Ksenija Franeta pohađa Srednju muzičku školu u Tivtu, u klasi profesorice Brune Matijević. Završila je Školu za osnovno muzičko obrazovanje u Budvi, u klasi profesorice Ane Barjak. Uz živu svirku i prijatnu atmosferu evocirale smo us-pomene iz djetinstva, razgovarale o muzici i planovima za budućnost.

Ksenija, prvo žlim da te pitam kako si i kada zavoljela klasičnu muziku?

Počela sam da sviram kao veoma mala djevojčica. Ipak, da je muzika moja ljubav i da je ona ono čime zelim da se bavim u životu, shvatila sam već u sedmom razredu os-novne skole.

Da li su na tvoj izbor da se upišeš u muzičku školu uti-cali roditelji?

U početku roditelji su htjeli da me upišu u muzičku ško-lu, iako ja to tada nijesam željela. Nijesu me pritiskali, dali su mi vremena da razmislim, da bih je nakon godinu dana sama željno upisala. Možda zbog moje tetke i majke koje su takođe svirale flautu, upisala sam nastavu flaute.

Da li je sredina u kojoj živis uticala na tvoj izbor da se bavis muzikom?

Više je uticala negativno nego pozitivno. Kada sam razmišl-jala da upišem Srednju muzičku školu u Tivtu, većina vršn-jaka me je pitala zbog čega to želim, ako od toga ništa ne dobijam. Smatrali su da je bolje da upišem nešto „korisno“ ali ja sam im govorila da ću radije upisati ono čime želim

Pripremila: Jasmina Bigović

KSENIJA FRANETA, FLAUTISTKINJA

M U Z I K A , M O JŽ I V O T N I I Z B O R

K R U G M L A D I HK R U G M L A D I H 1 91 8

Crtež je način univerzalnog izražavanja stariji od pisma. Do pronalaska pisma hijeroglifi su služili za literarni opis nekog postupka i događaja. Podloge po kojima se crtalo bile su površine koje je priroda nudila, a tek kasnije počelo se crtati po papirusu, pločicama i papiru.

Prvi crteži nastali su u davna vremena kada je čovjek po-čeo primjećivati vizuelne doživljaje: tragove životinja, obrise svoga lica i okolnih pejzaža. U početku je te vi-zualne doživljaje pamtio, a kada je shvatio da i njegova ruka može ostaviti trag, došao je na ideju da pokretima ruke oblikuje slike iz svoje svijesti. U crtanju osjetio je radost, a kasnije i potrebu. Shvatio je da pomoću crteža može komunicirati sa drugim ljudima. U početku je crtao samo predmete iz okoline da bi kasnije crtao i one likove koji su nastali u njegovoj mašti. Kada je vještina crtanja postala sredstvom izraza darovite umjetničke svijesti, u namjeri da se likovno interpretira viđeno, tada nastaje umjetničko djelo.

Dragan Đurišić, slikar i pedagog u likovnoj školi „ART Duga“ za „Krug mladih“ govori o značaju i ulozi likovne umjetnosti i likovnog obrazovanja.

Kako biste definisali likovnu umjetnost?

Time što ne postoji jasna definicija, likovnu umjetnost može-mo pokušati da opišemo kao djelatnost kroz koju umjetnici ispoljavaju svoje želje, zahtjeve i svoj utisak svijeta.

Da li se umjetnici rađaju ili to vremenom postaju?

To zavisi od sfere nečijeg interesovanja i toga da li neko želi da se posveti umjetnosti i izdvoji vrijeme za umjetnost. Ako to učini, postoje šanse da se ostvari. Talenat bih definisao kao izraženu snalažljivost koju stičemo voljnim radom.

Na koji način likovna umjetnost utiče na razvoj djece?

Bavljenje umjetnošću veoma pozitivno utiče na djecu i njiho-vo psihičko stanje. Ona im pomaže da svoje emocije prenesu na papir. Mnogo je lakše sagledati svoje emocije na platnu, nego ih razumjeti unutar sebe. Postoje brojne metode koje se koriste u radu sa djecom sa posebnim potrebama. Lično sam bio u prilici da radim sa maloljetnicima koji su imali odre-đene probleme i koji su ih razumjeli i prebrodili kroz svoje likovne radove. Fascinantno je da se putem takvih metoda mogu spoznati problemi kod djece, a da nam ih oni ne moraju uopšte reći.

da se bavim u životu, nego da provodim osam sati dnevno mrzeći posao koji bi mi mozda donosio više novca.

Da li si bila razočarana njihovim reakcijama? I sta bi im sada rekla na trećoj godini studija?

Bila sam razočarana, ali iskrena da budem, to sam i očekiva-la. U osnovnoj školi bila sam lučaš pa je većina očekivala da ću upisati gimnaziju. Sada bi im rekla: ,,Gledajte me’’.

Da li u srednjoj muzičkoj školi imate i predmete opšteg obrazovanja?

Da, u prvom razredu smo imali dosta opstih predmeta, dok se u višim razredima predmeti bazirani na teoriji muzike i višem stepenu muzičkog obrazovanja. Nastavu jezika i fizičkog vaspitanja pohađamo tokom čitavog školovanja.

S obzirom na to da živimo u vremenu i društvu koje nažalost ne vrednuje klasične vrijednosti, da li ti se do-godilo da vršnjaci i okolina gledaju na tebe kao na čud-nu osobu koja živi u nekom svom svijetu?

Uvijek, sada u srednjoj školi manje, jer sam okružena ljudima koji su slični meni. Međutim, u osnovnoj školi su me stalno nekako izdvajali. Te stvari me nijesu mnogo doticale, te se na sreću nijesam mnogo opterećivala tuđim mišljenjima

Kako vidiš sebe u budućnosti? Da li možda u simfonijs-kom orkestru ili kao solistikinju?

Najviše bih voljela da sviram u simfonijskom orkestru, ali mi ne bi smetalo ni da radim kao profesorica u muzičkoj skoli. Što se tiče solo karijere, uvijek će biti koncerata gdje ću nastupati sama ili u okviru nekog ansambla.

Da li si do sada kreirala neku od kompozicija ili eksper-imentisala sa žanrovima?

Nijesam baš mnogo, ali ponekad sviram džez i improvizu-jem sa prijateljima. Što se klasične muzike tiče, svirala sam

kompozicije od baroknog perioda, sve do impresionizma. Svirala sam i kompozicije iz 21. vijeka, rok, pop i sve sto se može svirati na flauti. Ishodi su veoma zanimljivi, ali nikada nijesam vidjela sebe u kreiranju kompozicija.

Da li si možda razmišljala da osnuješ neki bend koji bi bio ,,neobičan za uklopiti’’ u svojoj školi?

To bi definitivno bilo interesantno. U našoj školi imamo predmet koji se zove kamerna, gdje uklapamo razne in-strumente u kamerni sastav. U jednom sastavu sviram sa klarinetom, oboom, trombonom i hornom. Taj sastav nam je kao bend jer ne sviramo samo klasičnu muziku. Možda nekada u budućnosti budem članica nekog benda. Nijesam baš svirala sa gudačima jer u našoj školi su pretežno učeni-ci koji sviraju duvačke instrumente. Voljela bih česce da imam priliku da sviram sa njima, sem u nekim projektima gdje se svira u orkestru.

Za kraj, da li sebe zauvijek vidis u svijetu muzike bez izuzetka?

Iskreno da, i ne bih to mijenjala, neki možda nijesu sigurni pa upisu dvije škole, ali ja sam sto posto sigurna u svoj iz-bor. Znam da ću se čitavog života baviti muzikom, jer dru-go mi sada ne bi ni bilo prirodno.

Pripremila:Laura Radulović

ISTINSKA UMJE TNOST

S K R I V E N A J E U P R I R O D I

LIKOVNA ŠKOLA ART DUGA

O TRCI ZA PROFITOM:

U trci za profitom čovjek gubi osjećaj za ljepotu življenja, on više nije ljudsko biće, pretvara se u mašinu, gubi emocije i osjećaj za lijepo. Ta stalna trka doprinosi da nema svoj mir, ne razlikuje lijepo od ružnog, kvalitetno od nekvalitentog. Veoma je važno da ljudi ne zaborave da su društvena i estetska bića. Smatram da je bogat čovjek onaj ko umije da osjeti bogatsvto življenja, ljepotu prirode, ko ima duševni mir i dobre socijalne kontakte. Bogat čovjek osjeća zadovosljtvo kada završi svoj rad. Ukoliko postoji praznina kod ljudi, ukoliko ne mogu da osjete pri-rodu i druge ljude, onda to nijesu bogati ljudi. Istinski bogati ljudi su oni koji opažaju prirodu i druge ljude sa svim njihovim pozitivnim i nega-tivnim osobinama. Bez tih opažanja mi ne možemo nikako biti bogati.

Andjela Bubanja

Martina Popović Dragana Lazarević

Laura Radulović

K R U G M L A D I HK R U G M L A D I H 2 12 0

Zašto je važno biti likovno obrazovan?

Kroz djela poznatih umjetika i kroz svoj izraz mladi uviđaju šta su prave vrijednosti i time se odvajaju od MASE. Nepoznava-nje istinskih vrijednosti likovne umjetnosti može nas lako odvesti u kič i šund. To su razlozi zašto djecu od malena treba vas-pitavti i upućivati na umjetnost. Osnovna edukacija nastavlja se u školama, i to i jeste jedan od razloga postojanja predmeta Li-kovna umjetnost. Ne treba zanemariti ni za-dovoljstvo zbog nečeg što su stvorili a što pozitivno utiče na psihu i samopouzdanje.

Koje metode primjenjujete u radu sa mla-dima?

Djeca mlađeg uzrasta kroz igru uče razli-cite tehnike crtanja. Kod starijih, radimo na sticanju znanja iz teorije likovne umjetno-sti, poštujući lični izraz svakog ponaosob.

Upućujem ih na principe likovne umjetnosti: Šta je linija? Šta je boja? Pritom, ne postoji segment časa koji je zasnovan samo na teoriji, poput domaćeg zadatka ili suvoparnog pre-davanja. Učenici sami stvaraju i dok to čine, stiču znanje koje im pomaže da shvate teoriju.

Zašto umjetnike često opisuju kao sanjalice i boeme?

Mislim da je to i stereotip ali i pomalo istinito. Ljudi koji se bave umjetnošću bave se i prirodom. Direr je rekao da se istinska umjetnost skriva u prirodi i da ko je izvuce iz nje imaće je. Oni koji više i ćešće proučavaju prirodu, mogu na prvi pogled da izgledaju kao sanjalice i nekakvi „boemi“.

Proteklih mjeseci Crveni krst Budve bio je veoma aktivan. Realizovano je nekoliko akcija u kojima je učestvovao veliki broj mladih volontera. Pored obilježava-nja Svjetskog dana prve pomoći, or-ganizovane su akcije: Dobrovoljno davalaštvo krvi, Akcija solidarnosti “Vaše malo, nekome puno” a obilje-žen je i „Međunarodni dan starih“.

Održane su i brojne radionice na temu volonterizma, dobrovoljnog da-valaštva krvi, borbe protiv trgovine ljudima „Antitrafiking“...

Tokom akcije dobrovoljnog davalaš-tva krvi, koju organizuje budvansko Društvo dobrovoljnih davalaca krvi Radivoje Pima, prikupljeno je 36 je-dinica dragocjene tečnosti. U akciji su učestvovali brojni sugrađani, čla-novi udruženja, vaterpolisti Budvan-ske rivijere i volonteri Crvenog krsta.

Akcija dobrovoljnog davalaštva pred-stavlja pozitivno iskustvo za mlade volontere Crvenog krsta. Neki od njih su prvi put pomogli donacijom krvi. Tom prilikom oni su pozvali su-građane da im se pridruže u narednim akcijama i pokažu humanost na djelu.

Akcija solidarnosti „Vaše malo, neko-me puno“ organizovna je u saradnji sa trgovačkim radnjama Mega promet u Budvi. Prikupljene prehrambene na-mirnice i sredstava za higijenu dodi-jeljeni su socijalno ugroženim poro-dicama na teritoriji opštine Budva.

Vonteri Crvenog krsta Budve, postali su aktivni učesnici programa “Brige o starima” pa su ove godine veoma rado učestvovali u obilježavanju Me-

đunarodnog dana starih. Druženje sa starima počelo je ispred Mega marke-ta, na taj način što su im pružali po-moć u pakovanju i nošenju namirnica kao i razgovoru sa njima.

Oni koji nijesu mogli sami da obave trgovinu, volonteri su ih posjetili u njihovim domovima želeći da na taj način ukažu na socijalne predrasude koje postoje prema starijima i ublaže socijalni zid među generacijama.

Naše druženje je počelo juče ispred marketa “Mega” tako što smo pružali podršku i pomoć svim starijim ljudi-ma u marketu, od pakovanja namirni-ca, nošenja, razgovora sa njim….Ali, isto tako i onima koji su nas čekali u svojim domovima, jer nijesu bili u mogućnosti da sami obave trgovinu. Juče smo imali i priliku da iska-žemo da su predrasude koje po-stoje prema starijim osobama svojevrsni socijalni zid izmedju generacija i da ga treba srušiti. I zato, pozivamo sve vas koji ste zainte-resovani i smatrate da imate dovoljno altruizma u sebi da nam se pridružite. Naš volonterski klub radi 24 časa ,a adresa nam je u Crvenom krstu Bud-ve

UKINUTI OCJENJIVANJE IZ PREDMETA LIKOVNA UMJETNOST

Likovna umjetnost kao predmet u školama, ima važnu ulogu u psihofi-zickom razvoju djeteta. U pitanju je opažanje svijeta na sopstven i ori-ginalan način, u kojem se razvija mašta. Suština je da učenike naučimo da razvijaju svoju estetsku stranu ličnosti a ne da budu „veliki crtači“. Iz tog razloga časovi likovne umjetnosti u školama, trebali bi da budu časovi relaksacije. Smatram da je ocjenjivanje đaka iz predmeta likovne umjetnosti nepotrebno, i da bi tu praksu trebalo ukinuti. Ocjenjivanje dječijih radova i njihovog odnosa prema likovnoj umjetnosti, sputava djecu da se razviju kao ličnosti i u skaldu sa svojom estetskom stranom. Umjetnost se ne može na realan način ocjeniti.

CRVENI KRST BUDVE U PROTEKLOM PERIODU RREALIZOVAO BROJNE AKTIVNOSTI

Pripremila: Jovana Jagetić

K R U G M L A D I HK R U G M L A D I H 2 32 2

Učitelji plesa koji su izdašno zabavljali renesansne vladare nijesu ni znali da počinju umjetničku vrstu u kojoj će u idućim vjekovima  uživati milioni ljudi u ci-jelom svijetu.

Balet je nastao u Italiji u 15. vijeku kad su plemići počeli zapošljavati profesionalne učitelje plesa da uljepšaju skupe hvalospjeve kojima je trebalo impresionirati važne goste. Pritom su se priređivale i govorne drame kao i otmjeni pleso-vi, a izvodili su ih dvorjani i dvorjanke. Ta su spektakularna događanja u Francuskoj ušla u modu nakon što se Talijanka Katarina Mediči udala za francuskog kralja i sa sobom donije-la običaj priređivanja ekstavagantnih dvorskih baleta.

Grčko pozorište upućuje nas na prikazivanje koje se sastojalo od pjesme i plesa, i bilo je sastavni dio dionizijskog proljetog slavlja. U početku je proslava bila improvizovana, no s vre-menom su se počele izvoditi složenije pjesme i plesovi, da bi nakon toga započela takmičenja u prikazivanjima. Grupe koje su učestvovale u takmičenju uvježbavao je «choregus», iz čega se korijeni današnja riječ «koreograf», a nastupale su u «or-chestru», kružnom plesnom prostoru teatra na otvorenom.

Profesionalni ples se razvio u Rimu, a prikazivao je tragedije ili mitove u solo izvođenju. Pomoću odgovarajuće muzike, s mnoštvom kostima i maski, plesač bi uzastopce portretisao sve moguće likove upletene u njegovu priču. Utisak bi po-jačavao okretima, uvijanjima, nagibima i skokovima. No iska-zivanje fizičke vještine nije bio primarni cilj. Zadatak plesača je bio da pokaže ljudsku narav i emocije u svoj njihovoj razno-likosti: ljubav i gnjev, mahnitost i bol, sreću i tugu, ljubomoru i sl. Za ples je neobično značajan uticaj tehničke vještine iz-vođača. Plesač stalno proširuje raspon svojih mogućnosti, u nastojanju da ovlada pokretima koji bi bili viši, brži i savršeniji

od dotad viđenih. Da bi mu se u tome pomoglo, njegovo se školovanje produžilo i produbilo, te je u oblikovanju snage, fleksibilnosti i koordinacije ono postalo sistematičnije.

Svaka epoha je obogatila plesni vokabular, osiguravajući narednom naraštaju koreografa obilniju građu.

U ranom 16.vijeku u Italliji, prvi put se spominje naziv bal-letti, koji je označavao figuralni ples. Iako je svaki ples imao neku temu, s drugim ga je plesovima povezivao jedino opšti mitološki karakter sadržaja.

U osnovi su balletti bili scenski prilagođene verzije društvenih plesova toga doba. Neki su proizašli iz dvorskih protokola, a drugi iz zabava seljaka. Uz ballette se javljaju i tekstovi s up-utstvima koja su imala precizan broj izvođača koji učestvuju u plesu, te da li su oni svrstani u parove ili poredani u liniju.

Krajem šesnaestog i početkom sedamnaestog vijeka tekstovi postaju sve precizniji i daju nam jasno tumačenje pravilnog položaja plesačevih stopala na početku koraka, kao osnove iz koje se razvilo pet pozicija klasičnog baleta. Ilustracije poka-zuju da su stopala okrenuta od tijela – ne do te mjere da bi bila potrebna neka naročita gipkost, već da bi to djelovalo otmje-no. Tu je začetak baleta otvorenih pozicija nogu.

Baleti se nijesu izvodili na uzdignutim pozornicama, već u središnjem prostoru velikih sala, dok je publika sjedjela u povišenim galerijama koje su se protezale uzduž triju strana plesnog prostora.

Balet se u klasičnom smislu razvio u Francuskoj. Najčuveniji plesač sredinom sedamnaestog vijeka bio je Louis XIV; odje-ven kao Apolon, Kralj – Sunce vladao je francuskim i ev-ropskim baletom.

Sada je i obična publika smjela prisustvovati  predstavama, a u nekim predstavama su se pojavljivali i profesionalci. No balet je i dalje ostao sredstvom koje je prvenstveno imalo služiti plemstvu. Kada je napustio scenu, Louis XIV. je oformio ško-lu za osposobljavanje plesača. Na početku su svi plesači bili muškarci, a s vremenom se pojavljuje i nešto žena.

U osamnaestom vijeku je tačno prebrojano svih pet pozicija, sve je veći naglasak na otvorenosti, pa se sada stopala postavl-jaju tako da tvore pravi ugao. Plesalo se na sceni, a publika je sjedila ispred plesača. Tlorisi nijesu više bili vidljivi, već u prvi plan dolaze pokreti.

Skokovi postaju sve češći i pojavljuje se mnoštvo pirueta.

Proširio se jaz između društvenog i teatarskog plesa, za scenu je norma bila nešto slobodnija. Suknje balerina se skraćuju na visinu do gležnja kako bi i one mogle izvoditi skokove, a cipele na petu se zamjenjuju cipelama bez pete radi čvršćeg pliea prije skoka. Kasnije se suknje i korzeti zamjenjuju jed-nostavnom laganom haljinom. No muškarci su u baletu i dalje nadmoćniji.

U devetnaestom vijeku plesne predstave počinju se st-varati za manje elitnu publiku – za srednju klasu u na-predak.

Noge se otvaraju do punih 180 stepeni, a baletni je klas progresivan niz vježbi, počevši od jednostavnih pokreta, pa sve do najsloženijih skokova i okreta.

Sistematsko vježbanje pospješio je brz napredak tehničke vještine. Žene su počele plesati na vrhovima prstiju. U početku je to bila tek trenutna poza, onda nekoliko brzih koraka, a potom još nekoliko. S vremenom je balerina naučila kako da opšivanjem pojača vrhove svojih papuča kako bi je one bolje podupirale (špice su se pojavile mno-go kasnije).

Krajem devetnaestog i u dvadesetom vijeku, struktura postaje savršeno precizna i ističe se ljepota linije. Solo plesovi, poznati kao varijacij’ sada se uvijek grade na ne-kom motivu ili su inspirisani nekom posebnom osobi-nom plesača za kojeg su bili kreirani. Pas de deux uvijek sadržava propisan adagio za oboje plesača, varijaciju za svakog posebno, te tehnički briljantan allegro. Fouette, šibajući okret, doživljava svoj razvoj i ubrzo ih je većina plesačica uspjela izvesti trideset i dva na špici.

Muškarci se vraćaju plesu i sada muško – ženska zastu-pljenost postaje ravnopravna.To je i doba špica kao zaseb-nih papučica koje se razlikuju od mekanih.

Crna Gora je zemlja sa skromnom baletskom tradicijom, a razvoj ove scenske umjetnosti za sada je spor i težak . Situaci-ja je takva da mladi ljudi koji žele da se profesionalno posvete klasičnom baletu moraju da odu u neku drugu evropsku metropolu da bi mogli da ostvare takve ambicije. Najprestižnije baletske akdemije su u Rusiji, Francuskoj i Italiji. U Srbiji je poznata baletska škola “Lujo Davičo”, u Beogradu. U Crnoj Gori postoje dvije osnovne i Srednja baletska škola “Vasa Pavić” u Podgorici, čiji se kadrovi trude da unaprijede razvoj baleta. Pored državne baletske škole, doprinos razvoju klasičnog baleta i njegovanju lijepe umjetnosti u Crnoj Gori daju i privatne baletske škole. Pored baletske škole “Prince-za Kseniija” koja postoji u Podgorici, Baru i Nikšiću, u Budvi već petnaest godina postoji baletska škola “Royal ballet of Montenegro” koja u saradnji sa licenciranim pedagogom ,,Royal Academy of Dance” iz Londona Gretom Trefalt radi po programu ,,Royal Academy of Dance”. Na kraju školske godine dolaze profesionalni ispitivači iz Londona. Djeca polažu ispit i dobijaju diplome koje su visoko priznate u svijetu. I dok čekamo da se stvore uslovi da balet jednog dana i kod nas bude visoko priznat i cijenjen, nije na odmet da saznamo nešto više o istoriji baleta i tome kako se razvijao tokom vjekova.

B A L E T U C R N O J G O R I

I S T O R I J A B A L E TA

VRSTE I FORME BALETA

Kao i ostali plesovi, balet može biti grupni nastup ili solo izveden. Postoje baleti s radnjom ili bez nje, pa je i muzika programska ili apsolutna; istina, igrači katkad tumače i apsolutnu muziku programski. Sadržaj jednog baleta (npr. „Petruška“ Stravinskog) se može uporediti sa operom. Radnja se najradije odvija tako da dolazi do smenjivanja solističkih partija, dueta i grupnih nastu-pa. Kao epizoda, balet se javlja i u operi, bilo bez ikakve veze s radnjom, bilo da je utkan u zbivanje

BALET KAO TEMELJNI PLESNI POKRET

Balet je jedna od najstarijih plesnih tehnika koja je te-melj svim ostalim plesnim stilovima. Balet karakterišu stroge forme tijela i otvoreni položaj stopala, što znači da je cijela noga zarotirana iz kuka prema van za 180 stepeni.

Baletna tehnika ne poznaje upotrebu sile i naglih pokre-ta. Svi pokreti moraju biti kontrolisani i ne smiju se iz-voditi sa zgrčenim mišićima, već istegnutim u «daljinu».

Elementi koji se uvježbavaju su veliki i mali čučnjevi, is-tezanje i dizanje nogu, rad stopala, različiti nagibi i rot-acije tijela, različite vrste okreta i skokova koji se mogu izvoditi iz velikoga ili malog čučnja, s obje ili jedne noge i sl.

Balet nije samo za profesionalce, već je i izvrsna aktiv-nost za rekreativce.

Razlika između rekreativnog i profesionalnog bavljen-ja plesom je samo u tome što rekreativci izvode manje komplikovane elemente. Rekreativci takođe ne moraju imati stupanj otvorenosti do punih 180 stupnjeva, već onoliko koliko to dopuštaju individualne prirodne pre-dispozicije tijela.

K R U G M L A D I HK R U G M L A D I H 2 52 4

U suorganizaciji JU Narodna bibliote-ka Budve i izdavačke kuće Nova kn-jiga u Narodnoj biblioteci Budve u zgradi Akademije znanja upriličeno je veče britanskog pisca Tonija Parsonsa.

Britanski novinar i književnik Toni Par-son se ove godine jedino odazvao na poziv izdavačke kuće Nova knjiga i time je crnogorska čitalačka publika privilegov-ana. Nova knjiga je ekskluzivni zastupnik autorskih prava Tonija Parsonsa i objavila je njegova djela: Čovjek i dječak, Detektivska torba, Koljač, Klub dželata, Poslednja žrtva.

Razgovor sa britanskim piscem je vodila or-ganizatorka književnog programa u Narod-noj biblioteci Stanka Stanojević:

Čitalačka publika pri pomenu Tonija Parsonsa ima prvu asocijaciju na Vaš roman Čovjek i dječak kojeg su zasigurno pročitali mnogi. U žanru porodičnog romana u najširem smislu bili ste dugo. Da li Vam je smetalo nekad to što je kritika i čitalačka javnost imala takav pristup da u djelu iščitava biografske elemente?

„Ne, naprotiv; drago mi je. Smatram da su najbolje priče one koje su istinite ili makar djeluju kao istinite. Većina mojih djela, kao i književnost uopšte, sadrži pomiješane ele-mente fikcije i iskustva, odnosno stvarnosti. Miješanje imaginacije i iskustva uvijek treba da djeluje kao da je istinito.“

U fokusu tih prvih romana su ljudski odnosi i emocije o kojima pripovijeda jedan autor. Da li bismo u tom segmentu mogli govoriti o tzv.“muškom pismu“ kao pandan uvreženoj sintagmi „žensko pis-mo“?

„U mojim romanima ima i muškaraca i žena , naravno, ali ja govorim iz vizure muškarca iako sam okružen ženama, imam suprugu i

ćerku tako da su mi bliska i njihova gledišta, ali sam biološki predodređen da stvari pri-povijedam onako kako ih vide muškarci.“

Koliko računate sa recepcijom djela kod čitalačke publike: da li „ispitujete“ jav-no mnjenje (analizirate komentare), „os-luškujete“ zahtjeve čitalačke publike ili je to prosto uvijek- inspiracija?

„Kao pisac ne mogu izbjeći svijest o onome što pišem, znači da se potpuno prepustim nekoj nesvjesnoj ili nadsvjesnoj inspiraciji. Recepcija je veoma važna. Ako pisac napiše knjigu poput moje Čovjek i dječak koju su milioni pročitali , u svakom sljedećem spi-sateljskom činu, meni je to neminovno na umu, znači od te vrste svijesti o onome što radim ne mogu pobjeći.“

Koliko Vas obavezuje određenje da ste književno-slavni i epiteti: najuticajniji, najtiražniji...?

„Kada počinjem pisanje svake nove knjige, znam da se uspjeh mora zaslužiti. Činjeni-ca da sam prethodno napisao knjige koje su bile popularne i čitane ne znači automatski da će i naredne biti. To je nešto prema čemu čovjek osjeća obavezu i svaki put iznova se bori i osvaja uspjeh.“

Kakav odnos/emociju imate prema tek objavljenoj knjizi?

„Fino se osjećam kada je neka moja knjiga objavljena. Što se tiče objavljivanja prevoda, znam da se moje knjige prevode u Crnoj Gori, Srbiji i uopšte u regionu i da se dobro prevode. S tim u vezi, veliki značaj imaju prevodioci ne samo kao posrednici između dva jezika, već je njihova uloga koautorska na određeni način. Uloga prevodioca je ve-oma važna za recepciju prevedene knjige u nekoj sredini.“

Nakon porodičnog romana pravite za-okret ka kriminalističkom žanru. Koji su motivi?

„Želio sam da stvorim literarnog junaka-de-tektiva koji će biti podjednako prijemčiv čitaocima različitih generacija, nešto slično Šerloku Holmsu ili Džejmsu Bondu. Veliko je dostignuće za jednog pisca kada uspije da stvori književni lik koji ostane popular-an kroz više generacija. Naprosto je u mom životu i u mojoj spisateljskoj karijeri došlo do trenutka kada sam započeo novu fazu i ušao u taj veliki izazov da kreiram takvog književnog junaka, pa je prvobitni plan bio da pišem tri romana. Pošto su oni postigli popriličan uspjeh i njihov junak se odomaćio kod čitalaca, onda sam potpisao ugovor za još tri romana što će reći: šest romana za šest godina ili jedan roman godišnje.

Da li nakon kriminalističkih romana, žanr u kojemu ste sada, možemo očeki-vati nešto novo- npr. Fa