1

SAŢETAK OPISA SVOJSTAVA LIJEKA

1. NAZIV GOTOVOG LIJEKA

Vankomicin PharmaSwiss 500 mg, prašak za otopinu za infuziju

Vankomicin PharmaSwiss 1000 mg, prašak za otopinu za infuziju

2. KVALITATIVNI I KVANTITATIVNI SASTAV

Jedna bočica od 10 ml sadrži 512,57 mg vankomicinklorida, što odgovara 500 mg vankomicina.

Jedna bočica od 20 ml sadrži 1025,14 mg vankomicinklorida, što odgovara 1000 mg vankomicina.

Jedan ml rekonstituirane otopine sadrži 50 mg vankomicina.

Za cjeloviti popis pomoćnih tvari, vidjeti dio 6.1.

3. FARMACEUTSKI OBLIK

Prašak za otopinu za infuziju.

Homogeni, bijeli do svijetlosmeĎi prašak..

Nakon rekonstitucije dobiva se otopina čiji je pH 2,5 - 4,5.

4. KLINIČKI PODACI

4.1 Terapijske indikacije

Vankomicin PharmaSwiss, primijenjen intravenski, indiciran je u liječenju teških, potencijalno po

život opasnih infekcija izazvanih osjetljivim gram-pozitivnim mikroorganizmima, koje se ne mogu

liječiti ili ne odgovaraju na liječenje drugim djelotvornim, manje toksičnim antimikrobnim lijekovima,

poput penicilina i cefalosporina.

Vankomicin treba čuvati za slučajeve u kojima je on specifično indiciran, kako bi se umanjila

mogućnost stvaranja rezistencije.

Vankomicin je koristan u liječenju sljedećih teških infekcija uzrokovanih osjetljivim

mikroorganizmima (vidjeti dio 5.1):

- endokarditisa,

- infekcija kostiju (osteomijelitisa),

- pneumonije,

- infekcija mekog tkiva.

Endokarditis uzrokovan enterokokima, Streptococcus viridans ili S. bovis treba liječiti kombinacijom

vankomicina i aminoglikozida.

Vankomicin se može koristiti za perioperativnu profilaksu bakterijskog endokarditisa u bolesnika s

visokim rizikom za razvoj bakterijskog endokarditisa kojima je potreban veliki kirurški zahvat (npr.

operacija srca i krvnih žila, i sl.), a ne mogu primiti primjeren beta-laktamski antibiotik.

Vankomicin PharmaSwiss se može primijeniti i oralno u liječenju:

- teških slučajeva pseudomembranskog kolitisa povezanog s primjenom antibiotika, čiji je

uzročnik obično Clostridium difficile.

H A L M E D

25 - 07 - 2012

O D O B R E N O

2

NAPOMENA: vankomicin primijenjen intravenski nije djelotvoran u liječenju pseudomembranskog

kolitisa.

Treba uzeti u obzir službene preporuke u vezi primjerene uporabe antimikrobnih lijekova.

4.2 Doziranje i način primjene

Intravenska primjena

Vankomicin prašak za otopinu za infuziju može se primijeniti intravenski. Svaku dozu treba

primijeniti brzinom od najviše 10 mg/min ili tijekom najmanje 60 minuta (ovisno o tome što traje

dulje).

Dozu treba individualno prilagoditi prema tjelesnoj težini, dobi i bubrežnoj funkciji.

Preporučuju se sljedeći režimi doziranja:

Bolesnici s normalnom bubrežnom funkcijom

Odrasli i adolescenti stariji od 12 godina:

Preporučena dnevna intravenska doza je 2000 mg, podijeljeno u doze od 500 mg svakih 6 sati ili

1000 mg svakih 12 sati. Ukupno trajanje liječenja odreĎuje se prema vrsti i težini infekcije i kliničkom

odgovoru bolesnika.

Za liječenje bakterijskog endokarditisa općenito prihvaćen režim je 1000 mg vankomicina

primijenjenog intravenski svakih 12 sati tijekom 4 tjedna, samog ili u kombinaciji s drugim

antibioticima (gentamicin plus rifampicin, gentamicin, streptomicin). Enterokokni endokarditis liječi

se 6 tjedana vankomicinom u kombinaciji s aminoglikozidom - sukladno nacionalnim preporukama.

Perioperativna profilaksa: Odraslima se daje intravenska doza od 1000 mg vankomicina prije operacije

(prije uvoĎenja u anesteziju), a ovisno o trajanju i vrsti operacije može se dati i intravenska doza od

1000 mg vankomicina 12 sati nakon operacije.

Djeca u dobi od mjesec dana do 12 godina:

Preporučena intravenska doza je 40 do 60 mg/kg na dan, podijeljeno na doze koje se daju svakih 6 do

8 sati.

Dojenčad i novoroĎenčad:

Preporučena početna doza je 15 mg/kg, nakon čega se daje 10 mg/kg svakih 12 sati u prvom tjednu

života, a svakih 8 sati nakon te dobi do navršenih mjesec dana. Preporučuje se pažljivo kontrolirati

koncentracije vankomicina u serumu (vidjeti u daljnjem tekstu).

Stariji bolesnici:

Mogu biti potrebne niže doze održavanja zbog smanjenja bubrežne funkcije u bolesnika starije dobi.

Pretili bolesnici:

Može biti potrebno prilagoditi uobičajene dnevne doze.

Bolesnici s insuficijencijom jetre

Nije dokazano da je neophodno sniziti dozu u bolesnika s insuficijencijom jetre.

Bolesnici s oštećenjem bubrežne funkcije

U bolesnika s oštećenjem bubrežne funkcije doza se mora prilagoditi, a sljedeći nomogram može

poslužiti kao smjernica. Preporučuje se pažljivo kontrolirati koncentracije vankomicina u serumu

(vidjeti u daljnjem tekstu).

H A L M E D

25 - 07 - 2012

O D O B R E N O

3

U bolesnika s blagim ili umjerenim zatajenjem bubrega početna doza ne smije biti manja od 15 mg/kg.

U bolesnika s teškim zatajenjem bubrega bolje je primijeniti dozu održavanja izmeĎu 250 mg i

1000 mg u razmaku od nekoliko dana nego primjenjivati niže dnevne doze.

Bolesnici s anurijom (u kojih bubrezi gotovo uopće ne funkcioniraju) moraju primati dozu od

15 mg/kg tjelesne težine dok se ne postigne terapijska koncentracija u serumu. Doze održavanja iznose

1,9 mg/kg tjelesne težine u 24 sata. Kako bi se olakšalo liječenje, odraslim bolesnicima s teško

oštećenom bubrežnom funkcijom se umjesto dnevne doze može dati doza održavanja od 250 do

1000 mg u razmaku od nekoliko dana.

Doziranje u slučaju hemodijalize

Za bolesnike bez ikakve funkcije bubrega, čak i uz redovitu hemodijalizu, moguće je i sljedeće

doziranje:

Doza zasićenja od 1000 mg, doza održavanja od 1000 mg svakih 7 do 10 dana.

Ako se za hemodijalizu koriste polisulfonske membrane (visokoprotočna dijaliza), poluvijek

vankomicina se smanjuje. Stoga bolesnicima na redovitoj hemodijalizi može biti potrebna dodatna

doza održavanja.

Praćenje koncentracije vankomicina u serumu:

Serumsku koncentraciju vankomicina treba kontrolirati drugog dana liječenja, neposredno prije

sljedeće doze i sat vremena nakon infuzije. Terapijske razine vankomicina u krvi trebaju biti izmeĎu

30 i 40 mg/l (što odgovara razini od 20 do 26,9 mmol/l) (a najviše 50 mg/l (što odgovara 33,6

mmol/l)) sat vremena nakon završetka infuzije, dok minimalna razina lijeka (neposredno prije

primjene sljedeće doze) treba biti izmeĎu 5 i 10 mg/l.

Koncentracije obično treba kontrolirati dva ili tri puta tjedno.

Oralna primjena

U liječenju pseudomembranskog kolitisa, jedinoj indikaciji za oralnu primjenu vankomicina,

uobičajena doza je 125 mg (2,5 ml) svakih 6 sati tijekom 7 do 10 dana. Ukupna dnevna doza ne smije

premašiti 2000 mg.

U liječenju pseudomembranskog kolitisa u djece uobičajena dnevna doza iznosi 40 mg/kg, podijeljeno

u tri ili četiri doze tijekom 7 do 10 dana. Ukupna dnevna doza ne smije premašiti 2000 mg.

Klirens kreatinina (ml/s)

Dn

evn

a d

oza

va

nkom

icin

a (

mg

)

Nomogram doziranja za odrasle bolesnike s oštećenjem

bubrežne funkcije

Klirens kreatinina (ml/min)

H A L M E D

25 - 07 - 2012

O D O B R E N O

4

Način primjene

Parenteralno se vankomicin smije primijeniti samo u obliku spore intravenske infuzije (najviše

10 mg/min -tijekom najmanje 60 minuta) koja je dovoljno razrijeĎena (najmanje 100 ml otopine za

razrjeĎivanje na 500 mg, odnosno najmanje 200 ml na 1000 mg).

Bolesnicima kojima je potrebno ograničenje unosa tekućine može se primijeniti otopina od 500 mg/50

ml ili 1000 mg/100 ml. Kod primjene takvih otopinavećih koncentracija može se povećati rizik od

nuspojava povezanih s infuzijom.

Doza vankomicina za oralnu primjenu može se razrijediti u 30 ml vode i dati bolesniku da je popije ili

primijeniti nazogastričnom sondom.

Za uputu o pripremi otopine, vidjeti dio 6.6.

Trajanje liječenja

Trajanje liječenja ovisi o težini infekcije te o poboljšanju kliničkog stanja i bakterioloških nalaza.

4.3 Kontraindikacije

Preosjetljivost na vankomicin.

4.4 Posebna upozorenja i mjere opreza pri uporabi

Upozorenja:

U slučaju akutne anurije ili oštećenja pužnice vankomicin se smije primijeniti samo ako je to

apsolutno neophodno i nema drugih sigurnijih alternativa.

U slučaju teške akutne reakcije preosjetljivosti (npr. anafilaksije) mora se odmah prekinuti liječenje

vankomicinom i uvesti uobičajene prikladne mjere hitnog liječenja (npr. antihistaminike,

kortikosteroide i, po potrebi, umjetno disanje).

Brza primjena lijeka bolus injekcijom (tj. kroz nekoliko minuta) može biti povezana s teškom

hipotenzijom (uključujući šok i rijetke slučajeve zastoja srca), reakcijama nalik na histaminske i

pojavom makulopapularnog ili eritematoznog osipa ("sindrom crvenokošca" ili "sindrom crvenog

vrata"). Vankomicin se mora davati sporom infuzijom i u razrijeĎenoj otopini (2,5 do 5,0 g/l). Brzina

infuzije smije biti najviše 10 mg/min, a trajanje najmanje 60 minuta kako bi se izbjegle reakcije

povezane s brzom infuzijom. Prekid infuzije obično dovodi do brzog prestanka tih reakcija.

Vankomicin se smije primijeniti isključivo intravenskim putem zbog opasnosti od nekroze. Rizik od

iritacije vena smanjuje se primjenom vankomicina u obliku razrijeĎene infuzije i mijenjanjem mjesta

injektiranja.

Primjena vankomicina intraperitonejskom injekcijom tijekom kontinuirane ambulantne peritonejske

dijalize povezuje se sa sindromom peritonitisa izazvanog kemijskim utjecajem.

Nefrotoksičnost: vankomicin se mora koristiti uz oprez u bolesnika sa zatajenjem bubrega jer je

mogućnost pojavljivanja toksičnih učinaka puno veća kad su koncentracije lijeka u krvi dugotrajno

viskoke. U liječenju takvih bolesnika kao i bolesnika koji istodobno primaju druge nefrotoksične

lijekove (npr. aminoglikozide) obavezno je provoditi redovita ispitivanja bubrežne funkcije i

pridržavati se primjerenog režima doziranja kako bi se rizik od nefrotoksičnosti smanjio na najmanju

mjeru (vidjeti dio 4.2).

Ototoksičnost: Prolazna ili trajna ototoksičnost (vidjeti dio 4.8) prijavljena je u nagluhih bolesnika koji

su primili prekomjerne intravenske doze ili su se istodobno liječili nekim drugim ototoksičnim

lijekom, primjerice nekim aminoglikozidom. Gluhoći može prethoditi tinitus. Iskustvo s drugim

antibioticima upućuje na to da gluhoća može napredovati unatoč prestanku liječenja. Kako bi se

smanjio rizik od ototoksičnosti, treba povremeno odreĎivati razine lijeka u krvi, a preporučuje se

periodički ispitivati slušnu funkciju.

H A L M E D

25 - 07 - 2012

O D O B R E N O

5

Mjere opreza:

Vankomicin jako nadražuje tkivo i uzrokuje nekrozu na mjestu injektiranja ako se ubrizga

intramuskularno. U mnogih bolesnika koji primaju vankomicin mogu se javiti bol i tromboflebitis,

koji su ponekad teški. Učestalost i težina tromboflebitisa mogu se smanjiti ako se lijek primjenjuje

polako u obliku razrijeĎene otopine (vidjeti dio 6.6) i ako se redovito mijenja mjesto infuzije.

Učestalost reakcija povezanih s infuzijom (hipotenzije, crvenila praćenog osjećajem vrućine, eritema,

urtikarije i svrbeža) povećava se pri istodobnoj primjeni anestetika. To se može smanjiti primjenom

infuzije vankomicina u trajanju od 60 minuta prije uvoĎenja anestezije.

Vankomicin treba primjenjivati uz oprez u bolesnika koji su imali alergijske reakcije na teikoplanin jer

su prijavljene reakcije križne preosjetljivosti izmeĎu vankomicina i teikoplanina.

Vankomicin može pojačati anestetikom izazvanu depresiju miokarda. Kod primjene u anesteziji, doze

se moraju jako razrijediti i davati polako uz poman nadzor srčane funkcije. Položaj bolesnika ne smije

se mijenjati do završetka infuzije.

U bolesnika koji vankomicin primaju dugotrajno ili istodobno s drugim lijekovima koji mogu

uzrokovati neutropeniju ili agranulocitozu, treba u redovitim razmacima kontrolirati broj leukocita.

Svim bolesnicima koji primaju vankomicin treba povremeno provoditi krvne pretrage, analizu

mokraće i pretrage jetrene i bubrežne funkcije.

Dugotrajna primjena vankomicina može dovesti do superinfekcija otpornim mikroorganizmima te

takve bolesnike treba redovito kontrolirati. Ako se tijekom liječenja pojavi superinfekcija, treba

poduzeti odgovarajuće mjere.

Pseudomembranski kolitis prijavljen je pri primjeni gotovo svih antibiotika, uključujući vankomicin, a

težinom može varirati od blagog do opasnog po život. Stoga je važno da se u bolesnika u kojih se

nakon primjene vankomicina pojavi proljev uzme u obzir i ova dijagnoza. Primjena antiperistaltika je

kontraindicirana.

Pri dugotrajnoj primjeni treba redovito pratiti razine vankomicina u krvi, osobito u bolesnika s

narušenom bubrežnom funkcijom ili oštećenjem sluha, kao i u slučaju istodobne primjene

nefrotoksičnih ili ototoksičnih lijekova.

Doze treba titrirati prema koncentraciji lijeka u serumu. Treba redovito kontrolirati razine lijeka u krvi

i bubrežnu funkciju.

Općenita je preporuka da se koncentracije odreĎuju dva do tri puta tjedno.

Starije osobe su posebno osjetljive na oštećenja sluha te starijima od 60 godina treba redovito ispitivati

slušnu funkciju. Treba izbjegavati primjenu drugih neurotoksičnih tvari istodobno ili odmah nakon

primjene vankomicina.

Vankomicin treba koristiti uz osobit oprez u nedonoščadi i djece zbog nezrelosti bubrega i mogućeg

povećanja serumske koncentracije vankomicina. Stoga treba pažljivo pratiti koncentracije

vankomicina u krvi. Istodobna primjena vankomicina i anestetika u djece je povezana s eritemom i

anafilaktoidnim reakcijama. Ako je neophodna primjena vankomicina za kiruršku profilaksu, uputno

je anestetike primijeniti nakon završetka infuzije vankomicina.

4.5 Interakcije s drugim lijekovima i drugi oblici interakcija

Drugi potencijalno nefrotoksični ili ototoksični lijekovi

Primjena vankomicina istodobno ili odmah nakon drugih potencijalno neurotoksičnih i/ili

nefrotoksičnih lijekova, posebno gentamicina, amfotericina B, streptomicina, neomicina, kanamicina,

amikacina, tobramicina, viomicina, bacitracina, polimiksina B, kolistina i cisplatina može pojačati

nefrotoksičnost i/ili ototoksičnost vankomicina te stoga bolesnika treba pozorno nadzirati.

Zbog sinergističkog djelovanja (npr. s gentamicinom) maksimalna doza vankomicina u tim

slučajevima mora se ograničiti na 500 mg svakih 8 sati.

H A L M E D

25 - 07 - 2012

O D O B R E N O

6

Anestetici

Istodobna primjena vankomicina i anestetika povezana je s eritemom, crvenilom praćenom osjećajem

vrućine kao kod histaminske reakcije i anafilaktoidnim reakcijama. To se može smanjiti primjenom

infuzije vankomicina u trajanju od 60 minuta prije uvoĎenja anestezije.

Miorelaksansi

Ako se vankomicin daje tijekom ili neposredno nakon operacije, može se pojačati ili produljiti

djelovanje (neuromišićna blokada) istodobno primijenjenih miorelaksansa (poput sukcinilkolina).

4.6 Trudnoća i dojenje

Trudnoća:

Nema dovoljno iskustva sa sigurnošću primjene vankomicina u trudnoći. Toksikološka istraživanja

reprodukcije na životinjama ne pokazuju učinke na razvoj embrija i fetusa niti na razdoblje gestacije

(vidjeti dio 5.3).

MeĎutim, vankomicin prolazi kroz placentu te se ne može isključiti potencijalni rizik od embrionalne i

neonatalne ototoksičnosti i nefrotoksičnosti. Stoga se vankomicin u trudnoći smije primjenjivati samo

u slučaju jasne potrebe i nakon pomne procjene rizika i dobiti.

U ispitivanju provedenom u novoroĎenčadi čije su majke u trudnoći primile ovaj lijek nisu prijavljeni

senzoneuralni gubitak sluha niti nefrotoksičnost. U jednog je djeteta čija je majka primila vankomicin

u trećem tromjesečju došlo do provodnog gubitka sluha, ali nije ustanovljena uzročna povezanost.

Dojenje:

Vankomicin se izlučuje u majčino mlijeko te ga stoga u razdoblju dojenja treba koristiti samo ako je

liječenje drugim antibioticima bilo neuspješno. Vankomicin dojiljama treba davati uz oprez zbog

mogućih nuspojava u dojenčeta (poremećaja crijevne flore s proljevom, kolonizacije gljivica nalik

kvascima i moguće senzibilizacije).

Uzimajući u obzir važnost ovog lijeka za dojilju, treba razmotriti odluku o prestanku dojenja.

Vankomicin se izlučuje u majčino mlijeko te se stoga ne preporučuje njegova primjena u dojilja.

4.7 Utjecaj na sposobnost upravljanja vozilima i rada na strojevima

Vankomicin ne utječe ili zanemarivo utječe na sposobnost upravljanja vozilima i rada na strojevima.

4.8 Nuspojave

Unutar svake skupine učestalosti nuspojave su prikazane u padajućem nizu prema ozbiljnosti.

Nuspojave navedene u nastavku definirane su prema sljedećem MedDRA prikazu učestalosti

nuspojava i klasifikaciji organskih sustava::

vrlo često ( 1/10)

često ( 1/100 i < 1/10)

manje često ( 1/1000 i < 1/100)

rijetko ( 1/10 000 i < 1/1000)

vrlo rijetko (< 1/10 000), nepoznato (ne može se procijeniti iz dostupnih podataka)

Najčešće nuspojave su flebitis i pseudoalergijske reakcije povezane s prebrzom intravenskom

primjenom vankomicina.

Poremećaji krvi i limfnog sustava

Rijetko: trombocitopenija, neutropenija, agranulocitoza, eozinofilija.

Poremećaji imunološkog sustava

Rijetko: anafilaktičke reakcije, reakcije preosjetljivosti.

Poremećaji uha i labirinta

Manje često: prolazan ili trajan gubitak sluha.

Rijetko: tinitus, omaglica.

H A L M E D

25 - 07 - 2012

O D O B R E N O

7

Srčani poremećaji

Vrlo rijetko: zastoj srca.

Krvožilni poremećaji

Često: sniženje krvnog tlaka, tromboflebitis.

Rijetko: vaskulitis.

Poremećaji dišnog sustava, prsišta i sredoprsja

Često: dispneja, stridor.

Poremećaji probavnog sustava

Rijetko: mučnina.

Vrlo rijetko: pseudomembranski enterokolitis.

Poremećaji kože i potkožnog tkiva

Često: egzantem i upala sluznice, svrbež, urtikarija.

Vrlo rijetko: eksfolijativni dermatitis, Stevens-Johnsonov sindrom, Lyellov sindrom, bulozni

dermatitis izazvan s IgA.

Poremećaji bubrega i mokraćnog sustava

Često: insuficijencija bubrega koja se prvenstveno očituje povećanjem koncentracije kreatinina ili

ureje u serumu.

Rijetko: intersticijski nefritis, akutno zatajenje bubrega.

Opći poremećaji i reakcije na mjestu primjene

Često: crvenilo na gornjem dijelu tijela i licu, bol i grč prsnih i leĎnih mišića.

Rijetko: vrućica uzrokovana lijekom, drhtanje.

Tijekom ili neposredno nakon brze infuzije mogu nastupiti anafilaktičke reakcije. Reakcije se povlače

nakon prekida infuzije, u pravilu 20 minuta do 2 sata nakon što je primjena prekinuta.

Ototoksičnost je prije svega prijavljena u bolesnika koji su primali visoke doze lijeka ili su istodobno

liječeni drugim ototoksičnim lijekovima te u onih s postojećim oštećenjem bubrežne funkcije ili sluha.

4.9 Predoziranje

Prijavljena je toksičnost uslijed predoziranja. Primjena intravenske doze od 500 mg dvogodišnjem

djetetu rezultirala je smrtonosnim trovanjem. Primjena ukupno 56 g tijekom 10 dana odrasloj osobi

dovela je do insuficijencije bubrega. U odreĎenim visokorizičnim uvjetima (npr. u slučaju teškog

oštećenja bubrega) može doći do povećanja koncentracija lijeka u serumu te ototoksičnih i

nefrotoksičnih učinaka.

Mjere u slučaju predoziranja

- Nije poznat specifičan protulijek.

- Potrebno je primijeniti simptomatsko liječenje uz održavanje bubrežne funkcije.

- Vankomicin se slabo uklanja iz krvi hemodijalizom ili peritonejskom dijalizom. Za smanjenje

serumske koncentracije vankomicina korištena je hemofiltracija ili hemoperfuzija

polisulfonskim smolama.

5. FARMAKOLOŠKA SVOJSTVA

5.1 Farmakodinamička svojstva

H A L M E D

25 - 07 - 2012

O D O B R E N O

8

Opća svojstva

Farmakoterapijska skupina: Pripravci za liječenje bakterijskih infekcija za sustavnu primjenu; ostali

antimikrobici, glikopeptidni antimikrobici; ATK oznaka: J01XA01

Način djelovanja

Vankomicin je glikopeptidni antibiotik. Djeluje baktericidno na rastuće mikroorganizme inhibirajući

biosintezu stanične stjenke. Uz to, remeti propusnost bakterijske stanične membrane i sintezu RNK.

Farmakokinetički/farmakodinamički odnos

Stupanj baktericidnog djelovanja vankomicina ovisi o omjeru površine ispod krivulje koncentracija :

vrijeme (AUC) i minimalne inhibicijske koncentracije (MIK).

Mehanizam rezistencije

Stečena rezistencija na glikopeptide temelji se na stjecanju različitih kompleksa gena rezistencije na

vankomicin (gena "van"). Geni "van" rijetko se nalaze u bakteriji Staphylococcus aureus, kod koje

promjene strukture stanične stjenke rezultiraju "srednjom" osjetljivošću koja je najčešće heterogena.

Nema križne rezistencije izmeĎu vankomicina i drugih antibiotika, no javlja se križna rezistencija s

drugim glikopeptidnim antibioticima, poput teikoplanina. Rijedak je sekundarni razvoj rezistencije

tijekom terapije.

U nekim je zemljama opažen povećan broj slučajeva rezistencije, naročito enterokoka, a osobito

zabrinjavaju multirezistentni sojevi Enterococcus faecium.

Sinergizam

Kombinacija vankomicina s aminoglikozidnim antibiotikom djeluje sinergistički protiv više sojeva

Staphylococcus aureus, neenterokoknih streptokoka skupine D, enterokoka i streptokoka skupine

Viridans. Kombinacija vankomicina s cefalosporinom djeluje sinergistički protiv nekih sojeva

Staphylococcus epidermidis rezistentnih na oksacilin, dok kombinacija vankomicina s rifampicinom

djeluje sinergistički protiv Staphylococcus epidermidis te ima djelomičan sinergistički učinak protiv

nekih sojeva Staphylococcus aureus. S obzirom da vankomicin u kombinaciji s cefalosporinom može

imati antagonistički učinak protiv nekih sojeva Staphylococcus epidermidis, a u kombinaciji s

rifampicinom protiv nekih sojeva Staphylococcus aureus, korisno je prije primjene ispitati sinergizam.

Treba uzeti uzorke za bakterijske kulture kako bi se izolirali i identificirali uzročnici infekcije i

utvrdila njihova osjetljivost na vankomicin.

Granične vrijednosti

Granične vrijednosti minimalne inhibicijske koncentracije (MIK) koje je utvrdio Europski odbor za

testiranje osjetljivosti na antibiotike (EUCAST) za vrste roda Staphylococcus i Streptococcus su:

osjetljivi ≤ 2 mg/l, a rezistentni > 2 mg/l, za vrste roda Enterococcus: osjetljivi ≤ 4 mg/l, a rezistentni

> 4 mg/l, a nevezano za vrstu: osjetljivi ≤ 2 mg/l, a rezistentni > 4 mg/l.

Osjetljivost

Prevalencija stečene rezistencije za odreĎene vrste može se razlikovati meĎu zemljopisnim regijama i

vremenskim razdobljima te je poželjno imati lokalne podatke o rezistenciji, osobito kod liječenja

teških infekcija. Kada je lokalna prevalencija rezistencije takva da je korist lijeka barem u nekim

vrstama infekcija upitna, po potrebi treba potražiti savjet stručnjaka.

Vankomicin ima uzak spektar djelovanja.

Vrste koje su u pravilu osjetljive:

vrste roda Staphylococcus

Streptococcus pneumoniae

vrste roda Streptococcus

vrste roda Corynebacterium

vrste roda Enterococcus

H A L M E D

25 - 07 - 2012

O D O B R E N O

9

Vrste kod kojih stečena rezistencija moţe predstavljati problem:

Enterococcus faecium

Clostridium difficile

Organizmi s uroĎenom rezistencijom:

Gram-negativne bakterije, mikobakterije, gljive

5.2 Farmakokinetička svojstva

Raspodjela: Nakon intravenske primjene vankomicin se raspodjeljuje u gotovo sva tkiva i difundira u

pleuralnu, perikardnu, ascitičnu i sinovijsku tekućinu, kao i u srčani mišić i srčane zaliske. Postižu se

slične visoke koncentracije kao u krvnoj plazmi. Podaci o koncentracijama vankomicina u kostima

(spongioznim i kompaktnima) su vrlo različiti. Navodi se da prividan volumen raspodjele u stanju

dinamičke ravnoteže iznosi 0,43 (do 0,9) l/kg. U neupaljenim moždanim ovojnicama vankomicin

samo u manjoj mjeri prelazi krvno-moždanu barijeru. Vankomicin se veže na proteine plazme u

opsegu od 30 do 55%, pa i više.

Eliminacija: Vankomicin se metabolizira samo u manjoj mjeri. Nakon parenteralne primjene se

gotovo u potpunosti izlučuje u obliku mikrobiološki aktivne tvari (približno 75-90% u roku od 24 sata)

glomerularnom filtracijom putem bubrega. Izlučivanje putem žuči je neznatno (manje od 5% doze).

U bolesnika s normalnom bubrežnom funkcijom poluvijek lijeka u serumu je oko 4-6 (5-11) sati, a u

djece 2,2-3 sata. U slučaju oštećenja bubrežne funkcije poluvijek vankomicina može biti znatno

produljen (do 7,5 dana). Zbog ototoksičnosti vankomicina u takvim je slučajevima potrebno pratiti

koncentracije lijeka u plazmi.

Prosječne koncentracije u plazmi nakon intravenske infuzije doze od 1000 mg vankomicina tijekom

60 minuta bile su približno 63 mg/l na kraju infuzije, približno 23 mg/l nakon dva sata te približno

8 mg/l nakon 11 sati.

Klirens vankomicina iz plazme približno korelira s brzinom glomerularne filtracije.

Ukupan sistemski i bubrežni klirens vankomicina može biti smanjen u starijih bolesnika.

Kako su pokazala ispitivanja u bolesnika bez bubrežne funkcije, čini se da je metabolički klirens vrlo

malen.

Do sada u ljudi nisu utvrĎeni metaboliti vankomicina.

Kada se vankomicin daje intraperitonejskim putem tijekom peritonejske dijalize, približno 60% doze

ulazi u sistemsku cirkulaciju tijekom 6 sati. Nakon intraperitonejske primjene doze od 30 mg/kg

tjelesne težine postižu se serumske razine od oko 10 mg/l.

Kod oralne primjene se visokopolarni vankomicin praktički ne apsorbira. On se nakon oralne primjene

pojavljuje u stolici u aktivnom obliku te je stoga pogodan kemoterapeutik za liječenje

pseudomembranskog i stafilokoknog kolitisa.

Vankomicin dobro difundira kroz placentu i raspodjeljuje se u krv u pupkovini.

5.3 Neklinički podaci o sigurnosti primjene

Nisu provedena ispitivanja reprodukcije na životinjama s ovim lijekom te stoga nije poznato utječe li

na reprodukciju. Konvencionalno ispitivanje teratogenosti provedeno na ženkama štakora nije

pokazalo teratogeni učinak, kao ni identično ispitivanje na ženkama kunića. Kod tih životinjskih vrsta

uočen je nefrotoksičan učinak.

H A L M E D

25 - 07 - 2012

O D O B R E N O

10

Vankomicin je ispitan u nizu standardnih testova in vitro i in vivo kako bi se utvrdio mutageni

potencijal, uključujući potvrdu nespecifičnog oštećenja DNK, povremene mutacije, kromosomska

oštećenja i gubitak kromosoma.

Lijek nije pokazao genotoksičnost.

6. FARMACEUTSKI PODACI

6.1 Popis pomoćnih tvari

Nije primjenjivo.

6.2 Inkompatibilnosti

Otopina vankomicina ima nizak pH, što može izazvati fizičku ili kemijsku nestabilnost kada se

pomiješa s drugim tvarima. Treba izbjegavati miješanje s alkalnom otopinom.

Vankomicin je kemijski inkompatibilan s deksametazonfosfatom, heparinnatrijem, meticilinnatrijem,

fenobarbitonnatrijem i natrijevim bikarbonatom.

Ovaj se lijek ne smije miješati s drugim lijekovima, osim onih navedenih u dijelu 6.6.

6.3 Rok valjanosti

Prašak:

3 godine

Rekonstituirana otopina:

Dokazana je kemijska i fizička stabilnost lijeka nakon rekonstitucije/razrjeĎivanja do 48 sati na sobnoj

temperaturi (≤ 25°C) i na temperaturi od 2°C - 8°C.

S mikrobiološkog stajališta, lijek se mora odmah primijeniti. Ne primijeni li se odmah, vrijeme i uvjeti

čuvanja prije primjene odgovornost su korisnika. Lijek se smije najdulje čuvati 24 sata na temperaturi

od 2°C - 8°C, osim ako rekonstitucija i razrjeĎivanje nisu provedeni u kontroliranim i validiranim

aseptičkim uvjetima.

6.4 Posebne mjere pri čuvanju lijeka

Čuvati na temperaturi ispod 25°C.

Bočicu držite u vanjskom pakovanju radi zaštite od svjetlosti.

Za podatke o rekonstituciji i stabilnosti, vidjeti dio 6.6.

6.5 Vrsta i sadrţaj unutarnjeg pakovanja (spremnika)

Primarno pakovanje: staklene bočice (bezbojno staklo tipa I) od 10 ili 20 ml, s gumenim čepom i

aluminijskim zatvaračem te „flip-off“ poklopcem.

Sekundarno pakovanje: kartonske kutije.

Veličine pakovanja: 1 i 10 bočica.

Na tržištu se ne moraju nalaziti sve veličine pakovanja.

H A L M E D

25 - 07 - 2012

O D O B R E N O

11

6.6 Upute za uporabu i rukovanje i posebne mjere za uklanjanje neiskorištenog lijeka ili

otpadnih materijala koji potječu od lijeka

Lijek se mora rekonstituirati, a dobiveni koncentrat razrijediti prije primjene.

Priprema rekonstituirane otopine

Otopite Vankomicin 500 mg prašak za otopinu za infuziju u 10 ml sterilne vode za injekcije.

Otopite Vankomicin 1000 mg prašak za otopinu za infuziju u 20 ml sterilne vode za injekcije.

Jedan ml rekonstituirane otopine sadrži 50 mg vankomicina.

Izgled rekonstituirane otopine

Rekonstituirana otopina je bistra i bezbojna do lagano žućkasto-smeĎe boje, bez vidljivih čestica.

Za uvjete čuvanja rekonstituiranog lijeka, vidjeti dio 6.3.

Priprema konačne razrijeĎene otopine za infuziju

Rekonstituirana otopina koja sadrži 50 mg/ml vankomicina mora se dodatno razrijediti.

Prikladne otopine za razrjeĎivanje su:

5%-tna otopina glukoze za injekciju

ili

0,9 %-tna otopina natrijevog klorida za injekciju

Intermitentna infuzija:

Rekonstituirana otopina koja sadrži 500 mg vankomicina (50 mg/ml) mora se dodatno razrijediti s

najmanje 100 ml otopine za razrjeĎivanje (do koncentracije od 5 mg/ml).

Rekonstituirana otopina koja sadrži 1000 mg vankomicina (50 mg/ml) mora se dodatno razrijediti s

najmanje 200 ml otopine za razrjeĎivanje (do koncentracije od 5 mg/ml).

Koncentracija vankomicina u otopini za infuziju ne smije premašiti 5 mg/ml.

Željenu dozu treba primjenjivati sporom intravenskom infuzijom, brzinom od najviše 10 mg/min

tijekom najmanje 60 minuta ili čak i dulje.

Kontinuirana infuzija:

Ovu infuziju treba koristiti samo ako nije moguće liječenje intermitentnom infuzijom. 1000 mg do

2000 mg otopljenog vankomicina treba razrijediti u dovoljnoj količini gore navedene prikladne

otopine za razrjeĎivanje i primijeniti u obliku infuzije u kapljicama (drip infusion), tako da bolesnik

primi propisanu dnevnu dozu u 24 sata.

Oralna primjena: Rekonstituirana otopina koja sadrži 500 mg ili 1000 mg vankomicina može se

razrijediti u 30 ml vode i dati bolesniku da je popije ili primijeniti nazogastričnom sondom.

Izgled razrijeĎene otopine

Nakon razrjeĎivanja otopina je bistra i ne sadrži čestice.

Za uvjete čuvanja razrijeĎenog lijeka, vidjeti dio 6.3.

Prije primjene treba pregledati sadrži li rekonstituirana i razrijeĎena otopina čestice i je li promijenila

boju. Smije se primijeniti samo bistra i bezbojna otopina koja ne sadrži čestice.

Odlaganje

Bočice su samo za jednokratnu uporabu. Neiskorišteni lijek mora se baciti.

Neiskorišteni lijek ili otpadni materijal valja zbrinuti sukladno lokalnim propisima.

H A L M E D

25 - 07 - 2012

O D O B R E N O

12

7. NAZIV I ADRESA NOSITELJA ODOBRENJA ZA STAVLJANJE GOTOVOG LIJEKA

U PROMET

PharmaSwiss d.o.o.

Miramarska 23,

10 000 Zagreb

Hrvatska

8. KLASA RJEŠENJA O ODOBRENJU ZA STAVLJANJE GOTOVOG LIJEKA U

PROMET

Vankomicin PharmaSwiss 500 mg, prašak za otopinu za infuziju: UP/I-530-09/09-09/146

Vankomicin PharmaSwiss 1000 mg, prašak za otopinu za infuziju: UP/I-530-09/09-09/147

9. DATUM PRVOG ODOBRENJA ZA STAVLJANJE GOTOVOG LIJEKA U

PROMET/DATUM OBNOVE ODOBRENJA ZA STAVLJANJE GOTOVOG LIJEKA U

PROMET

25.07.2012./-

10. DATUM REVIZIJE SAŢETKA OPISA SVOJSTAVA LIJEKA

/

H A L M E D

25 - 07 - 2012

O D O B R E N O