Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu

GRAFIČKA TEHNOLOGIJA

Priredio Ivo Vrtarić

Zagreb, 2004.

SADRŽAJ

1. UVOD U TISKARSTVO

1.1 POČECI TISKA

1.2 PRONALAZAK I POČECI IZRADE PAPIRA

1.3 PRVE TISKARSKE BOJE

2. VISOKI TISAK

2.1 ORIGINALNE GRAFIČKE TEHNIKE VISOKOG TISKA

2.1.1 DRVOREZ

2.1.2 DRVOREZ I METALOREZ PUNCIRANJEM

2.1.3 GRAVURA U DRVU / KSILOGRAVURA

2.1.4 VISOKI BAKROPIS

2.1.5 LINOREZ

2.2 INDUSTRIJSKE GRAFIČKE TEHNIKE VISOKOG TISKA

2.2.1 LIJEVANJE SLOVA

2.2.2 KNJIGOTISAK

2.2.3 ZLATOTISAK

2.2.4 NOVINSKA ROTACIJA

2.2.5 POLUROTACIJSKI TISAK

2.2.6 ROTACIJSKI TISAK NA ARKE

2.2.7 FLEKSOGRAFIJA

2.2.8 INDIREKTNI KNJIGOTISAK / SUHI OFFSET / LETERSET

3. DUBOKI TISAK

3.1 ORIGINALNE GRAFIČKE TEHNIKE DUBOKOG TISKA

3.1.1 BAKROREZ

3.1.2 GRAVURA U ČELIK

3.1.3 BAKROPIS

3.2 REPRODUKTIVNE GRAFIČKE TEHNIKE DUBOKOG TISKA

3.2.1 HELIOGRAVURA

3.3 INDUSTRI JSKE GRAFIČKE TEHNIKE DUBOKOG TISKA

3.3.1 BAKROTISAK

3.3.2 LINIJSKI BAKROTISAK

3.3.3 ČELIČNI TISAK / RELJEFNI TISAK / SLIJEPI TISAK

3.3.4 TAMPON TISAK

4. PLOŠNI TISAK

4.1 ORIGINALNE GRAFIČKE TEHNIKE PLOŠNOG TISKA

4.1.1 LITOGRAFIJA

4.2 REPRODUKTIVNE GRAFIČKE TEHNIKE PLOŠNOG TISKA

4.2.1 SVJETLOTISAK

4.2.2 RAVNI OFFSET

4.3 INDUSTRIJSKE GRAFIČKE TEHNIKE PLOŠNOG TISKA

4.3.1 OFFSETNI TISAK

5. PROPUSNI TISAK

5.1 O PROPUSNOM TISKU

5.2 ORIGINALNE GRAFIČKE TEHNIKE PROPUSNOG TISKA

5.2.1 SERIGRAFIJA / SVILOTISAK / SITOTISAK

5.3 REPRODUKTIVNE GRAFIČKE TEHNIKE PROPUSNOG TISKA

5.3.l SITOTISAK

5.4 INDUSTRIJSKE GRAFIČKE TEHNIKE PROPUSNOG TISKA

5.4.1 POLUAUTOMATSKI I AUTOMATSKI SITOTISAK

5.4.2 ELEKTROSTATSKI SITOTISAK

5.4.3 MULTIKOLOR TISAK

6. DIGITALNI TISAK

6.1 INDUSTRIJSKE GRAFIČKE TEHNIKE DIGITALNOG TISKA

7. POLUTONSKA REPRODUKCI JA

7.1 POLUTONSKOJ REPROĐUKCI JI

7.2 POLUTONSKA REPRODUKCI JA BEZ RASTERA

7.2.1 SVJETLOTISAK

7.2.2 HELIOGRAVURA

7.2.3 DIGITALNI TISAK

7.3 POLUTONSKA RASTERSKA REPRODUKCI JA

7.3.1 VRSTE RASTERA

7.3.2 VIŠEBOJNA RASTERSKA REPRODUKCIJA

8. GRAFIČKI MATERIJALI

8.1 TISKARSKE BOJE

8.1.1 VEZIVA

8.1.2 PIGMENTI

8.1.3 PUNILA

8.1.4 OTAPALA

8.1.5 SMOLE

8.1.6 SIKATIVI

8.1.7 DODACI GRAFIČKM BOJAMA

8.1.8 GRAFIČKI LAKOVI

8.1.9 PROIZVODNJA TISKARSKIH BOJA

8.2 PROIZVODNJA PAPIRA, KARTONA I LJEPENKE

8.2.1 SIROVINE I PRIPREMA PAPIRNE MASE

8.2.2 STROJ ZA IZRADU PAPIRA S DUGM SITOM

8.2.3 STROJ ZA IZRADU PAPIRA S OKRUGLM SITOM

8.2.4 REZANJE PAPIRA

8.3 DORADA PAPIRA, KARTONA I LJEPENKE

8.3.1 OPLEMENJIVANJE PAPIRA

8.3.2 KARAKTERISTIKE PAPIRA, KARTONA I LJEPENKE

8.3.3 SVOJSTVA PAPIRA, KARTONA I LJEPENKE

8.3.4 REZANJE PAPIRA

8.3.5 IZRADA VALOVITE LJEPENKE

8.3.6 IZRADA PAPIRNATIH VREĆA

8.3.7 VRSTE PAPIRA, KARTONA I LJEPENKE

8.3.8 FORMATI PAPIRA, KARTONA I LJEPENKE

9. GRAFIČKA DORADA

9.1 KNJIGOVEŠTVO

9.1.1 UVEZ KNJIGE KROZ POVIJEST

9.1.2 SUVREMENI UVEZ KNJIGE

9.1.3 STROJEVI GRAFIČKE DORADE

1. UVOD U TISKARSTVO

1.1 POČECI TISKA

Otisci ruke na kamenoj stijeni Gargaške pećine ponovljeni u crnim, crvenim i plavim tonovima oko 150 puta i prethistorijski crteži na zidovima Altamire i Lascauxa, svjedoče do naših dana o najprije nesvjesnoj, a zatim i svjesnoj potrebi čovjeka da svoje osjećaje, misli, spoznaje i poruke zabilježi i predaje drugima.

Izum pisma u Sumeru i Egiptu, izum slova (fenički alfabet) i izum tiskarstva - tri su velika događaja u općoj povijesti civilizacije kojima je zajedničko to da uvećaju moć čovjekova sjećanja i podudaraju se sa širenjem kulture, znanosti i komunikacija na svim prostorima Zemlje.

Korijene fenomena tiskarstva nalazimo u starim civilizacijama Egipta, Mezpoptamije, Krete.

Sumerani su još prije pet tisuća godina kamenim pečatima utiskivali reljefne crteže i natpise u glinene pločice, koje su zatim pekli. Uporaba pečata za otiskivanje širila se iz Mezopotamije preko Indije u Kinu, gdje su premazivane crnilom i otiskivani na svilu.

Tehnika protiska takoder je vrlo stara; njezine preteče javile su se na Orijentu, Japanu, Kini i Tibetu, gdje su ponajprije tekstilni materijali često rađeni u više boja. Kao izvorni preteča protiska može se smatrati japanski Yuzen-tisak iz 6. stoljeća, čije su se šablone za bojanje tkanine sastojale od prepariranog dvoslojnog papira, od kojeg su se željene šablone rezale ručno. U papiru su pri tom ostali oni oblici koji bi se kasnije na tkanini trebali pojaviti u boji. Pritom su obadva sloja papira prilijepljena ili na na ručno izrađenoj, sitno otkanoj tkanini od kose ili životinjske dlake, ili su također s kosom, koja je kao tkanina zalijepljena između slojeva papira, činili šablonu.

Boje u pastama ili tekuće boje, kroz te su tiskovne forme nanošene kistom, valjkom, ili su protiskavane tamponima od tkanine. Tijekom vremena ta relativno gruba i osjetljiva mrežica od 1judske kose ili životinjske dlake zamijenjena je glatkom i fino otkanom svilenom tkaninom. Praoblikom knjige smatramo glinene pločice i valjke, a prijelaznim oblicima na papirusu ili pergamentu pisane knjižne svitke, diptihe i kodekse, prve knjige za listanje.

U 2. stoljeću pronaden je način izrade papira, a u 9. stoljeću pomoću drvenih ploča sa izdubljenim crtežima i slovima otiskivali su Kinezi prve knjige i grafike. Najstarijom tiskanom knjigom u povijesti čovječanstva smatra se 5 m dugačka i 28 cm široka zbirka najvažnijih budističkih vjerskih propisa s likom Budhe otisnutim na papirusu tehnikom drvoreza. Zbirka se zove Diamond Sutra a tiskao ju je Wang Cieh 868. godine. Kinez Pi-Seng izradio je 1041. godine prva pojedinačna tiskarska slova od gline, kasnije od drva i metala.

U srednjem vijeku u Europi u samostanskim pisarskim radionicama, skriptorijima, nastajali su prekrasni kaligrafski rukopisi, a u 15. stoljeću u svjetovnim skriptorijima prepisivane su prve knjige namijenjene prodaji, za koje su minijaturisti crvenom tintom crtali inicijale i ispisivali naslove. Na kraju su knjigoveže uvezivali knjige. Na našem prostoru najpoznatiji je skriptorij u sklopu knjižnice u Splitskoj katedrali.

Istodobno započelo je otiskivanje tzv. blok knjiga (ksilografija) s drvenih daščica sa izdubljenim crtežima i slovima.

U prvoj polovini 15. stoljeća pojavljuju se u Europi prvi put pojedinačna pomična drvena slova, a nedugo zatim i slova izlivena od olova koja su, nakon slaganja u stranice, otiskivana pomoću drvene preše. Ovaj pronalazak koji je izmijenio svijet, izum je Johannesa Gutenberga iz Meinza. On je 1455. godine dovršio tiskanje svoje Biblije, prve knjige tiskane na principu visokog tiska, zadržanom do danas.

Gutenbergova je Biblija tiskana na latinskom jeziku u dva sveska velikoga formata, s tekstom otisnutim u dva stupca i 42 retka i pravo je remek-djelo tiskarskoga umijeća. Biblija je tiskana na 1282 stranice, u samo 200 do 300 primjeraka, od kojih se sačuvalo četrdesetak, što potpunih, što nepotpunih primjeraka. Knjiga je kasnije ukrašavana minijaturama (sitnim slikama) i inicijalima (ukrasnim početnim slovima).

Tiskarstvo se vrlo brzo proširilo po Europi i cijelom svijetu, a Hrvati su već tridesetak godina nakon Gutenbergova izuma, 1483. godine tiskali na pergamentu u Kosinju glagoljski Misal po zakonu rimskoga dvora na crkvenoslavenskom jeziku, prvu hrvatsku inkunabulu. Taj je događaj iznimno važan u hrvatskoj kulturnoj povijesti.

Inkunabule ili prvotisci koji mogu biti ksilografski ili tipografski - naziv je za sve knjige tiskane do 1500. godine.

Tehničke pojedinosti i princip Gutembergova umijeća nisu se značajnije mijenjali sve do početka 19. stoljeća, kada su drvenu, zatim željeznu ručnu prešu za otiskivanje zamijenili poluautomatski i automatski brzi slagaći i tiskarski strojevi.

1.2 PRONALAZAK I POČECI IZRADE PAPIRA

Zidovi spilja bili su prva podloga za crtanje koju su zamijenile kamene, zatim glinene pločice u koje su Sumerani urezivali znakove klinastoga pisma.

Prvu za pisanje praktičniju podlogu sličnu papiru, papirus, po kojemu se pisalo kistom pronašli su Egipćani prije više od 4000 godina. Izrađivali su ga od vlakana biljke papirusa koja su ukrštali a prešanjem i udaranjem istisnuti sok biljke služio je kao 1jepilo. Najčešće se pisalo na strani na kojoj su trake bile položene vodoravno. U Pergamonu u Maloj Aziji u 2. stoljeću prije Krista započela je proizvodnja pergamenta, znatno bolje i trajnije podloge za pisanje dobivene od preparirane kože životinja. Najstariji sačuvani primjerak pergamenta iz 13. stoljeća prije Krista pronađen je u Egiptu. Taj se materijal, na kojemu je bilo moguće pisati i tiskati s obje strane i koji je trajniji od papirusa, upotrebljavao do sredine 14. stoljeća, kada ga je iz uporabe istisnuo jeftiniji i praktičniji papir.

Papir današnjeg oblika prvi se put pojavio u Kini, gdje se do tada pisalo kistom i tušem na skupoj i teško dostupnoj svili. Godine 105. Tsai Lun je od smrvljene kore drveta, vlakana bambusove trske, rižine slame, krpa i ribarskih mreža, vlakana lika i konoplje, kuhanjem u vodi s vapnom dobivenu masu procijedio kroz sita od bambusovih štapića i svilenih niti. Sušenjem na šupljikavoj glinenoj ploči na suncu, dobiven je čvrst i tanak list papira. Kasnije su glinene ploče grijane vrućim zrakom a osušeni listovi namakani u 1jepivu masu dobivenu kuhanjem riže, da bi se po njima tintom i tušem moglo pisati. Osušene listove prešali bi u drvenim prešama, zatim na glatkim mramornim pločama glačali slonovom kosti. Dobiven je tako gladak i sjajan list papira koji je zatim obrezan na format i slagan u svežnjeve. Za posebne edicije papir se i danas izraduje ručno. Prvi datirani primjerak papira potječe iz 264. godine a pronaden je u Turkestanu.

Tehnologija izrade papira ostatku je svijeta ostala tajnom punih šest stoljeća. Tek 751. godine Arapi su doznali tajnu izrade papira. Oni su pod mlinskim kamenom pogonjenim vodenom snagom mljeli pamučne i lanene krpe, lijepljenje su poboljšali škrobom dobivenim od prosijanog pšeničnog brašna, dok su četvrtasta sita izrađivali od metalnih niti. Arapi su prvi bojili papir i izrađivali ga u određenim formatima.

U Europi su se prve radionice papira, papirni mhnovi, pojavile na Siciliji i u Španjolskoj poslije 1100. godine. U Nürenbergu su talijanski stručnjaci 1390. godine postavili prvu papirnicu. Gutenbergovim pronalaskom tiska, nakon 1440. godine, naglo je povećana potražnja i potreba za jeftinijom tiskovnom podlogom jer su lan, pamuk i krpe postali preskupi a priprema papirne mase na stari način bila je prespora.

U Holandiji 1670. godine postavljeni su uređaji za mljevenje krpa, holenderi, u kojima se istovremeno miješalo papirnu masu s vezivom, punilima i bojom, što je znatno ubrzavalo pripremu papirne mase i postupak izrade papira.

Francuz Nicolas Louis Robert je 1799. godine konstruirao prvi ručno pogonjen stroj koji je mogao proizvoditi vlažnu papirnu traku bez ikakvog sušenja.

Englez Bryan Donkin je 1803. godine konstruirao prvi stroj radne širine od 76 cm na mehanički pogon, a oko 1818. godine pojavili su se i prvi strojevi sa sušnim cilindrima grijanim parom.

Friedrich Gottlieb Keller iz Saske je 1844. godine otkrio postupak dobivanja papirne mase finim brušenjem drva između brusnih kamena uz dodatak vode. Masi od krpa moglo se dodavati i do 60%

drvenjače, što je pojeftinilo i udvostručilo proizvodnju papira.

1.3 PRVE TISKARSKE BOJE

Prvi sačuvani pisani spomenici na nastali u Kini i Egiptu 2500 godina prije Krista, pisani su bojom za koju je korišten pigment od čađe dobivene paljenjem tungovog ulja bez pristupa zraka. Nakon usitnjavanja i prosijavanja kroz svileno sito, fino usitnjena čađa miješana je s uljem i 1jepilom, zatim razribavana u željeznim posudama. Kineska provincija Kiangi-si stoljećima je bila kolijevkom izrade najboljih boja. Stručnjaci koji su izrađivali boje uživali su veliki ugled, a recepti su čuvani u najvećoj tajnosti.

Pojavom i brzim širenjem tiskarstva u Europi potreba za tiskarskim bojama naglo je porasla. U prvo vrijeme tiskari su sami pravili boje za svoje potrebe. Za crne boje upotrebljavali su čađu dobivenu paljenjem raznih smola, smolastih vrsta drveta i čade s ognjišta. Za šarene boje mineralne pigmente su nalazili u prirodi, usitnjavali i u otvorenim kotlovima ukuhavali s lanenim uljem.

Sve veći razvoj tiskarstva u 16. je stoljeću doveo do pojave prvih specijaliziranih proizvođača tiskarskih boja, a među prvima osnovana je tvornica boja u Huberu u Njemačkoj (1780), zatim u Lorilleuxu u Francuskoj (1818).

Nakon pojave prvih umjetnih bojila (1860), osnovane su brojne tvornice u kojima su proizvođene crne i šarene tiskarske boje.

Prva domaća tvornica tiskarskih boja osnovana je 1923. godine u Samoboru.

2. VISOKI TISAK

2.1 ORIGINALNE GRAFIČKE TEHNIKE VISOKOG TISKA

2.1.1 DRVOREZ

(njem.: Holzschnitt; engl.: woođcut; franc.: gravure sur bois)

Drvorez je najstarija originalna grafička tehnika kojom su u Kini u 9. stoljeću s drvenih ploča otisnuti tekstovi prve poznate knjige u povijesti čovječanstva Diamond Sutra, a prikaz Budhe u njoj prvi je pravi otisak drvoreza.

Najstariji otisci drvoreza u Europi potječu iz 1377. godine s motivima igraćih karata i prikazima svetaca. Prvi datirani drvorez je Briselska Madona iz 1418. godine.

Prve ksilografske ili drvorezne knjige nastale su u Holandiji između 1440. i 1470. godine. Ilustracije i tekstovi stranica ksilografskih knjiga izrezivani su u istoj drvenoj ploči i otiskivani trljanjem poleđine papira, sve do izuma tiskarske preše koja omogućuje znatno lakše, brže i kvalitetnije otiskivanje. U kombinaciji s knjigotiskom drvorez se javlja već u 15. stoljeću, a izrađivali su ga vrhunski rezbari koji su radili najčešće prema nacrtima umjetnika. Ilustracije i knjižne ukrase otisnute drvorezom ili rezom u metalu ručno koloriraju umjetnici iluministi prije ili nakon otiskivanja. Oblikovanje grafizma šrafiranjem primijenjivali su, izmeču ostalih Dürer, Holbein, Cranach i Burgkmair, nadomjestivši tako ručno koloriranje svojih drvoreza. Krajem 19. stoljeća, drvorez potpuno zamjenjuju bakrorez, bakropis i konačno cinkovi klišeji.

U ravnu i glatku drvenu ploču nakon postavljanja crteža oštrim noževima i dlijetima izdubljuju se i izrezuju suvišni dijelovi, sve dok na kraju ne ostanu izbočene samo tiskovne površine na koje tamponom ili valjkom nanosimo tiskarsku boju. Otiskuje se u tiskarskoj preši ili knjigotiskarskim strojevima.

Najprikladnija je za drvorez poprečno rezana šimširovina ili uzdužno rezana kruškovina, orahovina ili trešnjevina.

2.1.2 DRVOREZ I METALOREZ PUNCIRANJEM

(njem.: Schrotcshnitt; engl.: dotted manner; franc.: gravure en criblee)

U drvenu ploču poprečnog presjeka, ubrzo zamijenjenom metalnim pločama mekših svojstava (legure olova, cinka ili bakra), pomoću različito profiliranih vrhova zlatarskih punca odmjerenim udarcima oblikujemo sliku čiju netiskovnu površinu završno obrađujemo četverobridnim puncirnim dlijetom. Samostalne otiske ili otiske klišeja u tiskarskom slogu otisnute u preši za visoki tisak, naknadno se može ručno kolorirati transparentnim vodenim bojama.

Ova je tehnika primjenjivana izmedu 1430. i 1480. godine, a iz nje se razvila tehnika metaloreza kojom su u 15. stoljeću u Italiji i Francuskoj tiskane vinjete i inicijali.

2.1.3 GRAVURA U DRVU / KSILOGRAVURA

(njem.: Holzstich; engl.: wood-engraving; franc.: gravura en bois debout)

Gravura u tvrdoj kavkaskoj šimširovini poprečnog reza visine 26 mm, nastala je istodobno s gravurom u metalu. Gravirnim dlijetima i iglama za punktiranje sličnim onima za bakrorez, na fino brušenoj površini načinom gravure bijele linije graveri su pod nadzorom autora udubljivali bijele površine višetonskog

crteža. Pomoću ovakvih drvenih autotipija moglo se uvjerljivo reproducirati, interpretirati i imitirati gotovo sve grafičke tehnike.

Kasnije je crtež na ploču prenošen i fotopostupkom, a obrada ploče rađena je manualno i strojno na tvornički način. Finom obradom na kraju postupka dobivena je točna visina tipografskog sloga u koji je ugrađen i s kojim je tiskan ovakav drveni klišej, najpoznatiji nositelj knjižne ilustracije svoga vremena.

Izumitelj ove tehnike gravure u drvu je Thomas Bewick (1753-1828). Dobra zamjena za drvo može biti pleksiglas koji ne ograničava veličinu ploče i otporan je na vlagu i toplinu.

2.1.4 VISOKI BAKROPIS

(njem.: Zinkätzung; engl.: zinc-etching; franc.: eau-forte (en relief) sur zinc)

Na bakrenoj ili cinkovoj ploči premazanoj asfaltnim lakom bakropisnim iglama ucrtavamo motiv koji zatim jetkanjem udubljujemo u ploču. Nakon što na izbočene tiksovne površine valjkom nanesemo boju za visoki tisak, ploču možemo otiskivati u preši za duboki tisak, pri čemu postižemo laganu reljefnost jetkanih, netiskovnih površina.

Ovu tehniku za tiskanje ilustracija svojih pjesama prvi primijenio William Blacke (1757-1827), a kombinirajući je s tehnikama dubokog tiska postaje pretečom suvremene tehnike visokog višebojnog bakropisa.

2.1.5 LINOREZ

(njem.: Lihnölschnitt; engl.: lino-cat; franc.: gravure sur linoleum)

Tehnika visokog tiska u kojoj linoleum zamjenjuje drvenu ploču. Linoleum je podatan i čvrst, lako se obraduje, glatke površine, pogodan za višebojno otiskivanje grafičkih listova u većem broju otisaka velikih formata. Alati za obradu slični su onima za izradu drvoreza.

Otiskuje se u tiskarskim prešama ili, podložen na pismovnu visinu, u knjigotiskarskim strojevima. Linorezni klišeji mogu u kombinaciji s knjigotiskom izdržati i nekoliko tisuća otisaka. Upotrebljavaju se boje za visoki tisak.

Linoleum je preparirana smjesa oksidiranog lanenog ulja (linoksina), smole (kolofonij ili kumaron), i samljevene plutovine pod jakim pritiskom nanesena na podlogu od jutene tkanine. Njegova proizvodnja započeta je u Engleskoj 1844. godine.

DRVOREZ BIJELIH LINIJA

(njem.: Weisslinienschnitt; engl.: white-line engraving; franc.: gravure a la taille blanche)

JAPANSKI DRVOREZ

(jap.: ukiyo-e)

2.2 INDUSTRIJSKE GRAFIČKE TEHNIKE VISOKOG TISKA

2.2.1 LIJEVANJE SLOVA

Za svako slovo i znak izrađen je čelični slovni žig, patrica, pomoću kojeg je utiskivanjem u bakrenu podlogu dobiven kalup, matrica koja je omogućila ručno lijevanje potrebne količine olovnih slova od kojih je slagana cijela stranica, slog.

Već potkraj 15. stoljeća lijevanje tipografskih slova razvilo se u samostalnu djelatnost. Od 1723. godine standardizirana je pismovna visina na 23,567 mm, dok je s vremenom legura olova, kositra i antimona prepoznata kao optimalna za lijevanje tipografskih slova i pomoćnog slijepog materijala.

Ligature i logotipi, tipografska slova koja su na istom stošcu sadržavala dva, tri ili više slovnih znakova koji su u tekstu često bili zajedno, lijevani su zbog ubrzanja rada ručnog slagara. Svoju praktičnu svrhu izgubili su uvođenjem slagaćih strojeva kojih je preteča 1822. godine patentirani model Williama Churcha iz Bostona.

U tiskari lista Tribune u New Yorku 1886. godine počeo je raditi prvi slagaći stroj Linotype Ottmara Mergenthalera, kojim su lijevani čitavi olovni reci u komadu, što je višestruko ubrzalo izradu tiskovne forme.

Slagaći stroj za lijevanje pojedinačnih slova, Monotype, prikladan za slaganje matematičkog i tabelarnog sloga, konstruirao je 1896. godine u Chikagu Tolbert Lanston.

Numeričkom simulacijom izrade sloga tijekom unosa teksta na klavijaturi uz uporabu jediničnog obračunskog sustava i računskog uredaja, postavljen je začetak suvremenog kompjutoriziranog sloga. Šezdesetih godina prošlog stoljeća pojavili su se fotoslagaći uredaji, zatim računalni sustavi koji su potpuno potisnuli klasična olovna slova i prijelome stranica montirane za tisak ispisivali na grafičkom filmu.

2.2.2 KNJIGOTISAK

Pronalaskom načina izrade pojedinačnih pomičnih slova pomoću kojih se moglo složiti cijele stranice knjge, nakon otiskivanja razložiti i nanovo ih upotrijebiti te konstruiranjem prve, drvene preše za otiskivanje, Johannes Gensfleisch, zvani Gutenberg iz Meinza 1455. godine utemeljio je prvu suvremenu tehniku direktnog visokog tiska, nazvanu knjigotisak, u kojem se rabe ravne tiskovne forme.

Za reprodukciju crteža (fototipije) i reprodukciju polutonova (autotipije) u tehnikama visokog tiska fotomehaničkim su postupkom izrađivani cinkovi klišeji.

Tiskarske preše i zaklopni strojevi. Drvena preša s pomičnom temeljnom pločom koju je Gutenberg prilagodio za ručno otiskivanje, omogućavala je otiskivanje četrdesetak otisaka na sat. Za slaganje i

otiskivanje crne boje (naslovi, crvena i plava slova i ukrasi ručno su dodani) u nakladi od oko 200 primjeraka sa 1282 dvostupačne stranice Biblije od 42 retka trebale su mu, zajedno s pomoćnicima, tri godine mukotrpnog rada.

No, unatoč potrebi za što bržim i lakšim otiskivanjem, drvenim su tiskarskim prešama tek 1772. godine važniji dijelovi zamijenjeni željeznim na preši slovolivca Wilhelma Haasa iz Basela. Godine 1880. Charles Stanhope konstruirao je u Londonu prvu potpuno metalnu, još i tad ručnu tiskarsku prešu kojom se moglo otisnuti i do 160 otisaka na sat.

U ručnim tiskarskim prešama ravna tiskovna forma leži vodoravno, dok je kod zaklopnih strojeva u okomitom položaju. Otisak nastaje na principu pritiska ploče o ploču. Poznati su poluautomatski zaklopni strojevi sustava Liberty, Gordon i Galy, a strojevi sustava Boston potpuno su automatizirani.

Brzotisni strojevi. Kod ovog načina tiska, tiskom valjka o ploču, otisak na papiru u arcima nastaje direktnim pritiskom tiskovnog valjka na ravnu tiskovnu formu, koju nosi vodoravna pokretna temeljna ploča.

Takve knjigotiskarske strojeve nazivamo brzotisnim strojevima, a prvi takav stroj konstruirao je

Friedrich Koening (1812) u Londonu.

Prema tehnološkim rješenjima, brzotisni strojevi mogu biti poluokretni, jednookretni, dvookretni i strojevi sa oscilirajućim tiskovnim valjkom.

Prvi brzotisni stroj za obostrani tisak konstruirali su 1816. godine Koenig i Bauer u Londonu.

2.2.3 ZLATOTISAK

Ravna tiskovna forma složena je od mjedenih slova i klišeja standardne tiskovne visine, kojom se pod odredenim pritiskom i pri temperaturi oko 60ºC otiskuje preko folije za zlatotisak.

Tiska se ručno u preši za zlatotisak na već uvezane knjige ili strojno na gotove korice prije uveza. Zlatotisak na različitim etiketama tiska se sa folija u koturu na brzim strojevima s više tiskaćih agregata. Dodati se mogu i uredaji za isjecanje potrebnih oblika.

2.2.4 NOVINSKA ROTACI JA

Zbog sporosti tiskanja novina u brzotisnim strojevima na arke te zahvaljujući brzom razvitku novinstva, pojavili su se prethodnici prvih novinskih rotacija: Hoeov «mamutski stroj» iz 1846. (Public Ledger, New

York), Applegathov «cirkularni stroj» iz 1847. godine (Times, London) i Marinonijev model četverostrukog (La Presse, Pariz, 1848) i šesterostrukog stroja iz 1866. godine (Petit Journal, Pariz). U New Yorku je 1863. godine je Bullok patentirao prvi rotacijski stroj modernog tipa, dok je u londonskom Timesu 1868. godine montiran prvi rotacijski stroj na kojemu je nakon tiska razrezivana papirna traka. U rotacijskim strojevima sa stalnim ili promjenljivim formatom, tiskom valjka o valjak, između zaobljene tiskovne forme na temeljnom valjku i tiskaćeg valjka prolazi tiskovna podloga iz kotura (beskrajne trake), pri čemu izravno s tiskovne forme na jednom, dva ili više tiskaćih agregata nastaje otisak.

Ovom se tehnikom velikim brzinama obostrano tiskaju jednobojne, dvobojne ili višebojne velike naklade novina, različitih vrsta ambalaže, ukrasni i omotni papiri i sl.

Obostranim izravnim tiskom pomoću polukružne stereotipijske tiskovne forme tiska se najčešće dvobojno s više tiskaćih agregata od kojih svaki tiska osam ili šesnaest novinskih stranica.

Za izradu tiskovnih formi novinske rotacije upotrebljavaju se nemetali a nazivaju se gumitipije, plastotipije i fotopolimerne tiskovne forme.

Upotrebljavaju se posebne brzo sušeće boje za rotacijski tisak na novinskom papiru. U dodatku stroju nalazi se uređaj za rezanje, sabiranje, savijanje i pakiranje gotovih novina.

2.2.5 POLUROTACIJSKI TISAK

Ovi strojevi na principu brzotisnih strojeva, tiskom valjka o ploču, s ravne tiskovne forme tiskaju na papir iz kotura. Iskorištavao se za tisak novina manjih naklada, a u smanjenoj izvedbi za tisak ulaznica etiketa, malih blokova i sl., uz dodatak uređaja za numeriranje, perforiranje, savijanje i rezanje.

2.2.6 ROTACIJSKI TISAK NA ARKE

Principom tiska valjak o valjak pomoću polukružnih stereotipijskih tiskovnih formi tiska se na papir u arcima.

2.2.7 FLEKSOGRAFI JA

Tiska se izravno pomoću fleksibilnih gumenih ili plastičnih tiskovnih formi u posebnim strojevima za fleksografiju na principu rotacijskog tiska.

Od početka 20. stoljeća služi za tisak tapeta, tako da se pomoću jednog velikog tiskaćeg valjka i četiri do šest tiskaćih agregata sa po jednom tiskovnom formom, nakon sušenja otisnuta traka nanovo namata na koture. Tiskaći su valjci najprije izrađivani rezbarenjem u drvu, dok se danas izraduju od vulkanizirane gume.

Suvremena fleksografija primjenjuje se za tisak milijunskih naklada ambalaže, omotnih i ukrasnih papira, vrećica i sl. Zbog brze sušivosti hlapivih fleksografskih boja ovom se tehnologijom kvalitetno tiska na različite neupojne podloge poput metalnih i plastičnih folija, celofana i sl.

Ovi strojevi najčešće su građeni kao trobojni ili četverobojni a dodani mogu biti i uredaji za doradu.

2.2.8 INDIREKTNI KNJIGOTISAK / SUHI OFFSET / LETERSET

Rotacijska tehnika indirektnog knjigotiska ima karakteristike visokog tiska (poradi izbočenih tiskovnih elemenata na tiskovnoj formi) i indirektnog nastajanja otiska kao kod offseta, gdje gumom presvučeni međuvaljak boju s tiskovne forme u dodiru s tiskovnim valjkom prenosi na tiskovnu podlogu.

Uglavnom se primjenjuje za tisak kartonske ambalaže.

3. DUBOKI TISAK

3.1 ORIGINALNE GRAFIČKE TEHNIKE DUBOKOG TISKA

3.1.1 BAKROREZ

(njem.: Kupferstich; engl.: copper engraving; franc.: gravure au burin)

Na fino poliranu ravnu bakrenu ploču postavlja se crtež, koji se zatim čeličnim iglama i dlijetima urezuje a trobridnim strugačem izglađuju oštri bridovi nastali urezivanjem. Različitim načinima ukrštanja linija dobivamo tonske vrijednosti.

Boja za duboki tisak nanosi se na ploču, zatim s površine pažljivo obriše i otisne u preši za duboki tisak, pri čemu se boja iz udubljenog crteža prenosi na kvalitetan papir ručne izrade primjereno kondicioniran vlaženjem.

Urezivanje u metal bilo je poznato u Kini u 10. stoljeću, a izravni začetnici bakroreza u Europi su srenjovjekovni zlataski i oružarski obrtnici. Prvi otisci bakroreza na igraćim su kartama iz 1430. godine, dok se prvim datiranim otiskom smatra Bičevanje Krista, rad nepoznatog njemačkog majstora iz 1446. godine. Pretpostavlja se, takoder, da je tehniku bakroreza prvi primijenio firentinski zlatar Tomasso Finiguerra 1450. godine.

Pojavom brojnih časopisa tehnika bakroreza uz druge tehnike postaje tehnikom tiska ilustracija koje izrađuju mnogobrojni graveri ilustratori.

3. 1. 2. GRAVURA U ČELIK

(njem.: Stahlstich; engl.: Steel engraving; franc.: gravure sur acier)

Tehnika gravure u čelik identična je bakrorezu, s tom razlikom što je sa čelične ploče moguće postići znatno veći broj oštrih otisaka, osobito kod tiska većih naklada knjižnih ilustracija. Postupkom galvanizacije postignuto je lakše graviranje ploča manje tvrdoće a nanošenjem sloja tvrđeg metala povećana je izdržljivost kod tiskanja.

Ovaj postupak izrade gravura prvi je primijenio Charles Heath, 1812. godine.

Otkrićem fotokemijskog postupka u svjetlotisku Josepha Alberta 1868. i izumom rastera Georga Meissenbacha 1882. godine, nastala je moderna fotoreprodukcija koja je zamijenila mukotrpan i spori rad gravera, koji su ubuduće još izvodili grafike manjih formata i izrađivali gravure za tisak raznih vrijednosnih papira, novčanica, poštanskih maraka i sl.

Manualnim i mehaničkim postupcima gravirane su tiskovne forme za čelični tisak, zlatotisak i linijski bakrotisak.

3.1.3 BAKROPIS

(njem.: Radierung; engl.: etching; franc.: eau-fort)

Glatko polirana metalna, najčešće bakrena ili cinkova ploča, pomoću kista ili kožnog valjka premaže se tankim slojem asfaltnog laka u koji zatim, inverzno postavljen, različitim radirnim iglama, ruletama ili drugim alatima unosimo crtež. Ploču u više faza pažljivo jetkamo u razrijeđenoj dušičnoj kiselini ili u otopini željeznog klorida.

U hladnu ili zagrijanu ploču kožnatim se tamponom ili valjkom utire boja za duboki tisak, obriše s površine i na pripremljen papir otiskuje u preši za duboki tisak.

Pretpostavlja se da je ovom tehnikom ukrašavana ratna oprema i oružje a smatra se da je Daniel Hopfer iz Augsburga prvi pokušao otiskivati s jetkanih metalnih ploča oko 1503. godine.

Najraniji datirani bakropis jetkan željeznim vitriolom u željezu, Djevojka pere noge iz 1513. godine, rad je Ursa Grafa iz Basela.

Pronalaskom odgovarajuće mogućnosti jetkanja bakra, počeci bakropisa pripisuju se Augustinu Hirschvogelu (1503-1553) i Albrechtu Altdorferu (1480-1538).

SUHA IGLA

(njem.: Kaltnadel; engl.: dry point; franc.: point seche)

AKVATINTA

(njem.: Aquatintamanier, Kornaetzverfahren; engl.: aquatint; &anc.: gravure au grain de resine)

CRNA MANIRA / MEZZOTINTA

(njem.: Schabkunst; engl.: mezzotint engraving; franc.: maniere noir)

TEHNIKA MEKOG VOSKA / VERNIS MOU

(njem.: Durchdruckverfahren; engl.: soft-ground etching; franc.: vernis mou)

3.2 REPRODUKTIVNE GRAFIČKE TEHNIKE DUBOKOG TISKA

3.2.1 HELIOGRAVURA

Fotografskim postupkom dobiveni višetonski dijapozitiv kopira se osvjetljavanjem na pigmentni papir, čiji se želatinski sloj nakon razvijanja prenosi na bakrenu ploču pripremljenu kao kod postupka akvatinte. Jetkanjem se dobiju različito udubljeni tiskovni elementi, ovisno o tonskim vrijednostima originala.

Otiskuje se u preši za bakrotisak bojom za duboki tisak.

Ovom su tehnikom između 1890. i 1910. godine tiskane knjižne ilustracije, a pretečom je suvremenog rasterskog bakrotiska.

Tehniku heliogravure prvi je primijenio češki grafičar Karel Klič 1878. godine.

3.3 INDUSTRIJSKE GRAFIČKE TEHNIKE DUBOKOG TISKA

3.3.1 BAKROTISAK

Tiskovna forma izrađuje se jetkanjem ili graviranjem u ravnoj bakrenoj ploči ili na bakrenom tiskovnom valjku na koji direktnim ili indirektnim postupkom prenosimo kopirni predlożak. Elektrogravirnim postupkom direktno se s originala mehanički izrađuje tiskovna forma, na kojoj je površina tiskovnih elemenata proporcionalna njihovoj dubini.

Kod tehnika bakrotiska otisak nastaje direktno sa tiskovne forme na tiskovnu podlogu u stroju na arke ili rotacijskim strojevima.

Rasterski bakrotisak / Konvencionalni bakrotisak / Obični bakrotisak

Tiskovna forma s indirektno prenesenim kopirnim predloškom (pomoću pigmentnog papira) ima tiskovne elemente jednakih površina a različitih dubina. Rasterskom mrežicom površina slike podijeljena je na male kvadratiće pomoću kojih na bakrenom valjku nastaju, ovisno o tonskim vrijednostima pojedinih dijelova predloška, različite rasterske udubine pomoću kojih na otisku dobivamo reproducirane potrebne tonske vrijednosti. Ovim se načinom najkvalitetnije reproduciraju jednobojni ili višebojni polutonski predlošci.

Suvremenom tehnikom rasterskog bakropisa na rotacijskim strojevima tiskaju se prvenstveno ilustrirani časopisi i sl. u velikim nakladama.

Usavršivši heliogravuru, ovaj je postupak uveo Čeh Karel Klič 1890. godine.

Bakrotisak s ploča

Tehnika rasterskog bakrotiska kod koje je nosilac tiskovne forme tanka bakrena ploča postavljena na temeljni valjak. Ovom tehnikom tiska na arke se ekonomično tiskaju manje i srednje naklade poradi jednostavnije i jeftinije izrade tiskovne forme.

Autotipijski bakrotisak

Rasterskim točkicama autotipijskog rastera različite veličine jetkanjem na istu dubinu reproduciraju se različite tonske vrijednosti polutonskog predloška. Kopirni se predlozak na bakreni valjak prenosi indirektnim postupkom pomoću pigmentnog papira, ili direktnim postupkom, kod kojega se na tiskovni valjak prethodno nanese pigmentni koloidni kopirni sloj.

Kombinirani bakrotisak

Tiskovni elementi imaju istovremeno različite površine i različite dubine. Kopirni se predložak prenosi indirektnim postupkom.

3.3.2 LINIJSKI BAKROTISAK

Tiskovni postupak na arke sličan čeličnom tisku, kod kojeg se gravira ručno ili mehanički. Tiskovna se forma gravira tehnikom gijoširanja i drugim sporim i složenim postupcima, radi smanjenja mogućnosti krivotvorenja novčanica koje se tiskaju tom tehikom na posebno rađenom papiru za novčanice specijalnom pastoznom tiskarskom bojom.

Primjenjuje se i za tisak poštanskih maraka i vrijednosnih papira.

3.3.3 ČELIČNI TISAK / RELJEFNI TISAK / SLIJEPI TISAK

Fotomehaničkim postupkom preneseni, tiskovni se elementi ručnim graviranjem, elektrogravurom ili jetkanjem udubljuju u čeličnu ploču tiskovne visine. U udubljene površine matrice unosi se sjajna ili mat boja za čelični tisak i otiskuje u preši za čelični tisak ili brzotisnom stroju za čelični tisak. Pomoću protuploče ili patrice prilikom otiskivanja postiže se reljefnost otisnutih tiskovnih elemenata.

Tiskovne elemente je moguće prethodno otisnuti u jednoj ili više boja tehnikom knjigotiska ili offseta, zatim ih se može izbočiti tehnikom reljefnog tiska.

Tehnikom slijepog tiska, tiskom bez boje, postiže se reljefnost tiskovnih elemenata na tiskovnoj podlozi.

Ovom se tehnikom izraduju uglavnom ukrasni detalji različitih svečanijih tiskanica.

3.3.4 TAMPON TISAK

Tehnika indirektnog tiska za koju se jetkanjem u metalu ili fotopolimernim pločama izraduju klišeji s udubljenim tiskovnim elementima. Boja se s klišeja na tiskovnu podlogu prenosi pomoću elastičnog tampona. Primjenjuje se za tisak na neravnim ili zaobljenim neupojnim podlogama.

4. PLOŠNI TISAK

4.1 ORIGINALNE GRAFIČKE TEHNIKE PLOŠNOG TISKA

4.1.1 LITOGRAFI JA

(njem.:Flachdruck; engl.: planography; franc.: procede planographique)

Na litografski kamen, ravnomjerne debljine, na rezanu, fino izbrušenu ili nazrnčanu ploču kamena vapnenca pravilne strukture koji podjednako upija masnoću i vodu, najčešće masnim litografskim tušem ili litografskim kredama nanosimo crtež odnosno tiskovne elemente. Nakon jetkanja i preparacije površinu kamena vlažimo vodom, zatim valjkom nanosimo litografsku boju. Vlažne hidrofilne, tj. slobodne površine odbit će boju, dok će hidrofobne površine (tiskovni elementi) primiti boju, koju otiskivanjem u litografskoj preši direktnim otiskivanjem prenosimo na papir.

Postupak litografije patentirao je glumac i pjesnik Aloys Senefelder 1796. godine u Münchenu radi što jednostavnijeg i jeftinijeg tiskanja vlastitih tekstova i nota.

Osim što je usavršio litografsku prešu, osnivao je i litografske radionice diljem Europe, a 1818. godine tiskana je u Münchenu i njegova knjiga s detaljnim opisom litografskih postupaka.

4.2 REPRODUKTIVNE GRAFIČKE TEHNIKE PLOŠNOG TISKA

4.2.1 SVJETLOTISAK

Tiskovna forma dobiva se tako što brušenu staklenu ploču prepariranu kromatnom želatinom osvjetljavamo preko višetonskog negativa. Odlikuje se bogatstvom tonskih vrijednosti dobivenih bez korištenja rastera.

Svjetlotisak je izumio Poitevin 1855. godine, a usavršio ga je Joseph Albert 1868. godine.

U razdoblju izmedu 1880. i 1914. godine tehnikom svjetlotiska tiskane su uglavnom umjetničke i višebojne reprodukcije većih formata te ilustrirani katalozi i razglednice.

Otiskuje se direktnim otiskivanjem s tiskovne forme u stroju za svjetlotisak brzinom do 800 otisaka dnevno, dok ista tiskovna forma može izdržati najviše 1000 otisaka.

4.2.2 RAVNI OFFSET

Fotomehaničkom izradom tiskovne forme pomoću različitih kopirnih postupaka na cinkovim pločama, koje već od 1880. godine zamjenjuju teški litografski kamen, postupno je u razdoblju između 1925. i 1930. godine zamijenjena originalna litografska reprodukcija. Time je povećana mogućnost tiskanja većih naklada sa iste tiskovne forme, dok je izrada tiskovne forme znatno ubrzana, što je bio temeljni argument za nastanak i kasniju dominaciju offsetne tehnike tiska nad klasičnim tehnikama visokog i dubokog tiska.

Offsetni stroj za ravni tisak izveden je tako da je ravna tiskovna forma montirana na nepomičnoj temeljnoj ploči, do koje se u istoj ravnini nalazi stol za otiskivanje. Preko tiskovne forme zajedno preleze valjci za vlaženje, valjci za nanošenje boje te gumeni valjak, koji boju sa tiskovne forme preuzima i prenosi na tiskovnu podlogu uloženu na stolu za otiskivanje.

Ovakav ručni ili poluautomatski offsetni stroj služi za probno otiskivanje i tisak manjih naklada, a vrlo je pogodan za tisak reproduktivnih grafika, kao i za tisak na ravnim krutim tiskovnim podlogama većih formata (metalnim i staklenim pločama ili 1jepenki).

4.3 INDUSTRIJSKE GRAFIČKE TEHNIKE PLOŠNOG TISKA

4.3.3 OFFSETNI TI SAK

Postupkom fotokemigrafskog prenošenja kopirnog predloška s grafičke pripreme na senzibiliziranu tanku cinkovu, aluminijsku ili polimetalnu offsetnu ploču, dobiva se kvalitetna, praktična i jeftina tiskovna forma za plošni tisak.

Najnovijim CTP uređajem (Computer to Plate) možemo na posebno senzibiliziranu offsetnu ploču izravno s računala projicirati tiskovne elemente montirane za tiskovni arak i zatim ploču klasično kemigrafski razviti. Na taj je način zaobiđena tehnološka faza osvjetljavanja i montaže na grafičkom filmu.

Posredstvom gumenog valjka boja se s tiskovne forme pričvršćene na temeljnom valjku prenosi na tiskovnu podlogu. Zahvaljujući indirektnom otiskivanju pomoću elastičnog gumenog međuvaljka, uvedenog po uzoru na limotisak početkom 20. stoljeća, offsetni je tisak, uz tisak na svim vrstama i debljinama papira i kartona u arcima, prikladan i za tisak na platnu te hrapavim i nekim neupojnim tiskovnim podlogama. Tiska se i pokrivnim metalnim bojama (zlatna, srebrena i sl.) te zaštitne mat i sjajne i UV lakove. Za vlaženje tiskovne forme upotrebljava se voda ili alkohol.

Usavršavanjem rasterske reprodukcije i kopirnih postupaka te uvođenjem pozitivskog postupka i bimetalnih ploča, četverobojnim offsetnim tiskom postignuta je i mogućnost visokokvalitetnih reprodukcija višebojnih predložaka u velikim nakladama.

Nakon tiska offsetne ploče moguće je konzervirati i ponovno ih koristiti.

Dugogodišnjim usavršavanjem offsetnih strojeva razvijeni su različiti standardi sofisticiranih strojeva za tisak u arcima, koje nazivamo prema standardnim formatima papira: 0, I, II, III, i IV.

Ovisno o broju boja otisnutih u jednom prolazu, razlikujemo jednobojne, dvobojne, četverobojne, peterobojne i osmerobojne offsetne strojeve.

Kod dvobojnih i četverobojnih sustava offsetnih strojeva većeg standarda postoji mogućnost obostranog tiska u jednom prolazu, dok se to kod osmerobojnih strojeva podrazumijeva.

Suvremeni višebojni sustavi većih standarda opremljeni su kompjuterskim CPC uređajem (Computer Print Control) za reguliranje nanosa boje za vrijeme tiska. Za svaku tiskovnu formu moguće je memorirati potreban nanos boje i pri ponavljanju tiska iskorištavati podatke.

4.3.4 OFFSETNA ROTACI JA

Could tisak (hladni tisak). Moderni sofisticirani višečlani sustavi za obostrani tisak na principu «guma ka gumi» četverobojnih offsetnih rotacija, ovisno o konfiguraciji stroja, rade pomoću više tiskaćih agregata smještenih u nizu. Brzina tiska je 70.000 primjeraka dnevnih novina sa do 96 stranica u jednom satu. Tiska se obostrano na upojnom novinskom papiru iz kotura najčešće širine 90 ili 180 cm. Boja se suši penetracijom u podlogu.

Nakon prolaska kroz tiskaće agregate otisak stiže do aparata za savijanje, zatim pomoću transportnih linija na dvorezač koji obrezuje u glavi i nogama, zatim dalje do izlaznih jedinica gdje se automatski formiraju i vežu jednaki ili različiti paketi. Prije izlaznih jedinica mogu biti ugrađeni i uređaji za ubacivanje posebno tiskanih priloga.

Heat set (topli tisak). Offsetne rotacije za tisak ilustriranih časopisa na neupojnim premaznim papirima opremljene su tunelom za sušenje toplim zrakom grijanim plinom, čija dužina ovisi o brzini tiska. Slijedi uređaj za hlađenje, zatim silikoniranje, savijanje te pakiranje. Sušenje se može obavljati i pomoću infracrvenih zraka.

5. PROPUSNI TISAK

5.1 O PROPUSNOM TISKU

Gutenbergovim izumom i drugi tiskovnim postupcima potisnuta je u zaborav mogućnost tiska pomoću svilene mrežice i šablone. Tek nakon 1930. godine zaboravljeni postupak je, ponajprije u Americi, dosegnuo procvat. Stižući iz Amerike 1950. godine, sitotisak se brzo proširio u Europi, najprije u području tiska na tekstilu, a također, zahvaljujući svojim neosporivim prednostima i višestrukosti primjene, i na druge podloge.

Kasnije, preko umjetničkog područja i s razvojem postupka, tehnička rješenja i strojevi toliko su se razvili da je danas moguće potpuno automatizirano tiskanje, kako na ravnim, tako i na valjkastim tiskovnim podlogama. Prve, vrlo grube i na kvlitetu negativno djelujuće mrežice, boje i materijali za umnožavanje, danas su dostigle razinu koja kvalitetom ne zaostaje za drugim načinima tiska.

Poradi niskih troškova izrade tiskovne forme, posebna prednost tog postupka je ekonomičnost kod tiska manjih naklada, mogućnost tiska na najrazličitije tiskovne podloge i vjerodostojnost njegovih boja. Kroz odgovarajuće mogućnosti izrade tiskovne forme, izbora odgovarajućih boja za sitotisak, moguć je tisak transparentnim i pokrivnim sjajnim i mat bojama prilagođenim tisku na najrazličitijim vrstama tiskovnih podloga.

Ove varijacije najstarijeg (i istovremeno najmlađeg) tiskovnog postupka moguće su uporabom vrlo fine i jednakomjerno otkane mrežice od svile, najlona, perlona, poliestera ili metalnih niti, koja se čvrsto razapne na okvir, na koju se ručno ili fotomehaničkim postupkom prenese tiskovni predložak. Pri tom se svi dijelovi koji se ne tiskaju učine nepropusnim za boju, dok dijelovi za tiskanje predstavljaju otvorene površine na mrežici. Pomoću rakela boja se kroz otvorene površine protisne na tiskovnu podlogu.

Višebojni otisci mogući su nakom sušenja prethodno otisnutih, najčešće fizikalno brzosušivih boja. Kod tiskovnih formi koje dopuštaju tiskanje u dvije ili više boja rakelom na sitima razdijeljenim u uzdužnom ili poprečnom smjeru, primjenjiv je i sinhroni tisak.

Ovisno o vrsti boje kojom se tiska, veličini očica tkanine i vrsti šablone, vidljivost nazubljenih rubova otisnute tiskovne površine se uglavnom može izbjeći; jedino je pod lupom moguće prepoznati ovu karakteristiku sitotiska.

U međuvremenu je sitotisak zahvatio radna područja, koja bi bez tog tiskovnog postupka bila nezamisliva: podsjetimo na tisak poluvodiča, na dekoracije za pakiranje, svijetlećih panoa, valjkastih predmeta od stakla, keramike i raznih umjetnih materijala i sl.

5.2 ORIGINALNE GRAFIČKE TEHNIKE PROPUSNOG TISKA

5.2.1 SERIGRAFI JA / SVILOTISAK / UMJETNIČKI SITOTISAK

(njem.: Siebdruck; engl.: silk-screen printing; franc.: serigraphie)

Nositelj tiskovne forme je na drvenom ili aluminijskom okviru čvrsto napeta fina mrežica od tankih svilenih ili sintetskih niti. Direktnom ručnom izradom pozitivne ili negativne tiskovne forme postupkom rezane ili crtane šablone, dobiju se propusni tiskovni elementi.

Okvir sa tiskovnom formom učvrsti se u držače na stolu za sitotisak, u okvir se stavlja boju koju se zatim ručno, pomoću posebnog sintetskog ili gumenog rakela navlači i protiskuje na tiskovnu podlogu. Za otiskivanje grafičkih listova koriste se uljane boje za sitotisak, koje mogu biti pokritne ili transparentne sjajne i mat.

Iako je izum suvremenog sitotiska patentirao Samuel Simon u Manchesteru 1907. godine, tek 1950. godine posredstvom skupine američkih umjetnika, umjetnički sitotisak promoviran je i demonstriran u Europi i Japanu.

5.3 REPRODUKTIVNE GRAFIČKE TEHNIKE PROPUSNOG TISKA

5.3.1 SITOTISAK

Kopirni predložak s tiskovnim elementima crtanim pokritnom bojom, crnim tušem, maskiran na sito, otiskuje se na ručnom stolu ili poluautomatskom stroju za sitotisak, gdje se po potrebi tiskovnu podlogu za vrijeme otiskivanja pridržava vakuumom.

Direktna šablona (fotošablona)

Na fotoemulzijom oslojeno sito kontaktnim se osvjetljavanjem i razvijanjem vodenim mlazom prenosi kopirni predložak.

Ovaj postupak izrade tiskovne forme najčešće se primjenjuje jer se njime mogu reproducirati razmjerno sitni detalji, a sama izrada tiskovne forme je jednostavna, brza i jeftina.

Indirektna šablona (filmšablona)

Tiskovna se forma dobiva kontaktnim osvjetljavanjem kopirnog predloška na fotoosjetljivu foliju, koju se mokrim postupkom nakon razvijanja prenosi na sito.

Ove tiskovne forme iskorištavamo za reproduciranje tiskovnih predložaka s najfinijim tiskovnim

elementima.

5.4 INDUSTRIJSKE GRAFIČKE TEHNIKE PROPUSNOG TISKA

5.4.1 POLUAUTOMATSKI I AUTOMATSKI SITOTISAK

Kod poluautomatskih strojeva ulaganje, izlaganje i odlaganje otisaka na police za sušenje obavlja se ručno, dok se samo otiskivanje odvija automatski.

Kod automatskih strojeva osim automatskog ulaganja, otisak se automatski izlaže i u dodatku provodi kroz tunel za sušenje, što ukupno znatno ubrzava proces tiskanja.

Osim ravnih postoje i automatski cilindarski strojevi za sitotisak kod kojih tiskovni valjak provodi tiskovnu podlogu kroz otisak.

Ovisno o «težini» tiskovne forme i vrsti tiskovne podloge, upotrebljavaju se sita s mrežicama različite gustoće i debljine niti, o čemu ovisi debljina nanosa boje i intenzitet obojenja otiska.

Mrežice za sitotisak mogu biti izrađene, osim od svile i sintetskih monofilnih ili polifilnih niti, također i od metalnih vlakana bronce ili nehrđajućeg čelika.

Prema vrsti tiskovne podloge, upotrebljavaju se odgovarajuće boje za sitotisak, koje mogu biti i metalne, fluorescentne, ekspandirajuće, za keramiku itd. Nova generacija ekoloških aquaplast boja na vodenoj osnovi aplikativna je na različite vrste tiskovnih podloga.

Tehnika sitotiska ima iznimno široko područje primjene, bilo da se je riječ o najrazličitijim vrstama i debljinama ravnih upojnih ili neupojnih tiskovnih podloga od najvećih do najmanjih formata, ili o različitim valjkastim ili stožastim oblicima. Sitotisak je takoder ekonomičan i za tisak manjih naklada.

5.4.2 ELEKTROSTATSKI SITOTISAK

Tiskovna forma propusnog tiska iskorištava se za kserografski elektrostatski postupak, koji omogućuje tisak na neravnim i nepravilno oblikovanim tiskovnim podlogama.

5.4.3 MULTIKOLOR TISAK

Ovim postupkom danas ja moguće tisakati do deset tonova boje prilikom jedne tiskovne faze, bez uporabe rakela.

6. DIGITALNI TISAK

6.1 INDUSTRIJSKE GRAFIČKE TEHNIKE DIGITALNOG TISKA

7. POLUTONSKA REPRODUKCIJA

7.1 O POLUTONSKOJ REPRODUKCIJI

Pretpostavka polutonske grafičke reprodukcije je fotografija, intermedij pomoću kojeg reprofotografskim i fotomehaničkim postupcima višetonski kopirni predložak prenosimo na različite tiskovne forme.

Od prve fotografske camera obscure Leonarda da Vincija (1452-1519) do suvremene digitalne i fotografije u boji, dugi je niz pokušaja pisanja svjetlom odbijenim od predmeta.

Prve primjenjive rezultate postigao ja Louis Daguerre 1839. godine korištenjem svjetloosjetljivog srebrnog jodida (daguerreotipija); nakon toga se otkrića postupno uvode fotoreprodukcijski postupci.

Višebojna reprodukcija polutonova temelji se na činjenici što miješanjem u prikladnom omjeru triju odabranih primarnih boja suptraktivne sinteze (žuta, purpurnocrvena i zelenoplava), možemo dobiti gotovo sve tonove boja.

U svojem Traktatu o boji (Trattato della pittura, 1651), Leonardo da Vinci iznosi prva zapažanja o uzajamnom odnosu miješanih boja; mogućnost reproduciranja naravnih boja trobojnim tiskom praktički je dokazao Tobias Meyer (1750).

Prve rasterske snimke preko svilene mrežice napravio je Fox Talbot (1852).

Teoriju o kolor fotografiji postavio je James Clerk Maxwell (1861), i praktički dokazao projicirajući tri crno-bijela pozitivska izvatka boje kroz obojene filtere

Uvođenjem različitih fotografskih postupaka, klasične su se reproduktivne grafičke tehnike usavršavale i dobile do tada nezamislive nove reproduktivne mogućnosti, dok je zahvaljujući razvitku fotografije nastala i nova tehnika, svjetlotisak.

Kod polutonske grafičke reprodukcije služe višetonski transparentni predlošci (crno-bijeli negativi, negativi u boji ili dijapozitivi u boji), ili refleksni predlošci (fotografije, digitalni ispisi, tiskani predlošci ili višetonski originali).

7.2 POLUTONSKA REPRODUKCI JA BEZ RASTERA

7.2.1 SVJETLOTISAK

Tiskovna forma pomoću koje tehnikom svjelotiska reproduciramo višetonske originale, dobiva se tako da brušenu staklenu ploču prepariranu kromatnom želatinom osvjetljavamo preko višetonskog negativa. Ovisno o tonskim vrijednostima kopirnog predloška, nastaje fotokemijsko otvrdnjivanje kromatne želatine, koja time gubi sposobnost bubrenja u vodi.

Nakon razvijanja i sušenja tiskovna forma odlikuje se mogućnošću reproduciranja bogatstva tonskih vrijednosti dobivenih bez korištenja rastera

7.2.2 HELIOGRAVURA

Fotografskim postupkom dobiveni višetonski dijapozitiv kopira se osvjetljavanjem na pigmentni papir, čiji se želatinski sloj nakon razvijanja prenosi na bakrenu ploču pripremljenu kao kod postupka akvatinte. Jetkanjem se dobivaju različito udubljeni tiskovni elementi koji, ovisno o tonskim vrijednostima kopirnog predloška, omogućuju polutonsku reprodukciju bez korištenja rastera.

7.2.3 DIGITALNI TISAK

7.3 POLUTONSKA RASTERSKA REPRODUKCI JA

Reproduciranje višetonskih originala u suvremenim industrijskim tehnikama tiska moguće je korištenjem rastera, pomoću kojega kontinuirane tonske vrijednosti originala pretvaramo u rasterske točkice različitih veličina i oblika, ali jednake gustoće zacrnjenja. Dojam polutonova dobiva se optičkom aditivnom sintezom rasterskih točkica.

Klasični se raster sastoji od finih tamnih okomitih i vodoravnih linija, koje na prozirnoj podlozi stvaraju rastersku mrežicu. Razmak između linija najčešće je jednak debljini linije, a gustoću rastera odreduje se brojem linija na 1 cm.

Ovosno o vrsti tiskovnog postupka, glatkoći površine tiskovne podloge i vrsti grafičkog proizvoda, odabire se raster gustoće 20 do 120 linija/cm. Za tisak velikih plakata fotoreprodukcijskim postupkom gigantografije, normalno rastrirani dijapozitiv povećava se na punu veličinu, pa se dobije razmjerno gruba veličina rastera. Kod klasičnog postupka rastriranja pomoću reprokamere višetonski se negativ osvjetljava preko rastera koji se nalazi na određenom razmaku (stakleni raster), ili u kontaktu s rasterom i fotoslojem grafičkog filma (kontaktni raster).

Podloga na kojoj se reprofotografskim postupkom ili računalnom obradom dobiva rastrirani kopirni predložak je tvrdi grafički film (lith film).

7.3.1 VRSTE RASTERA

1. Stakleni raster. U dvije staklene prozirne ploče graviranjem i jetkanjem dobivene su linije obojene crnom bojom. Sastavljene, okrenute jedna prema drugoj pod kutom od 90°, daju rastersku mrežicu ukrštenih limja.

Stakleni rasteri mogu biti pravokutni za jednobojnu reprodukciju (s nagibom linija pod kutom od 45°) i kružni, za snimanje izvadaka boja za višebojni tisak s mehanizmom za podešavanje nagiba linija. Linijski raster s paralelnim linijama primjenjuje se za posebne namjene i tangiranje crteža.

2. Kontaktni rasteri imaju naizmjenično poredane neprozirne i prozirne kvadratiće koji postupno prelaze jedan u drugi; izrađeni na prozirnoj foliji služe za kontaktno kopiranje višetonskih negativa i dijapozitiva. Mogu biti neutralni (sivi), purpurni (magenta-raster) ili narančasti. Obojeni kontaktni rasteri daju reprodukciji bolji kontrast.

3. Zrnati raster zbog nepravilne strukture točkica služi za reproduciranje fotografika, originala u pastelu, ugljenu, kredi i sl., kao i za snimanje izvatka dopunske boje kod višebojne reprodukcije.

4. Digitalni raster. Za razliku od klasičnog linijskog, kontaktnog ili zrnatog rastera, kod digitalnog rastera sve rasterske točkice (pixeli) iste su veličine.

Kod rastriranog višetonskog predloška obrađenog digitalnim programima, svaka se polutonska točkica oblikuje određenim brojem pixela. Skupina pixela koja oblikuje jednu polutonsku točkicu zove se polutonska ćelija. Količina pixela u polutonskoj ćeliji odreduje broj sivih nijansi koje digitalno kreirani polutonski raster može simulirati.

Digitalni laserski osvjetljivači (foto-ploteri) proizvode u RIP-u (Raster Imaging Processor) rastersku strukturu slike nudeći različite oblike rasterskih elemenata; najčešći su euklidijski, okrugli, eliptični, kvadratni, linijski, romboidni, sinusni itd.

7.3.2 VIŠEBOJNA RASTERSKA REPRODUKCI JA

Četverobojni tisak. Višetonski tiskovni predlošci u boji reproduciraju se u klasičnim reproduktivnim tiskovnim postupcima četverobojnim tiskom. Svi tonovi boja tiskovnog predloška reproduciraju se

miješanjem triju osnovnih boja: žute, purpurnocrvene (magenta) i zelenoplave (cyan), dok se tiskom crne boge pojačava dubina otiska. Crno-bijele polutonske izvatke boja (negativ ili dijapozitiv) dobivamo snimanjem višebojnog originala kroz odgovarajuće filtere; osvjetljavanjem preko rastera na grafički film, dobivamo rastrirani polutonski kopirni predložak.

Zbog izbjegavanja nepoželjne interferencije rasterskih linija (moare efekat) nagib rasterskih linija na izvacima boja mora biti pod različitim kutovima; kod klasičnog reprofotografskog postupka pomoću staklenih i kontaktnih rastera nagib rastera je za žutu 0°, za purpurnocrvenu 15°, za crnu 30° i za zelenoplavu 75°.

Kod suvremene grafičke pripreme za polutonsku reprodukciju koristi se računalo u koje transparentne ili refleksne višetonske predloške unosimo pomoću skanera, digitalnih kamera i drugih uredaja za digitalni unos. Time se analogni optički signali pretvaraju u digitalni oblik, kojim možemo manipulirati pomoću programa za obradu slika (mijenjati veličinu, proporcije, korigirati boje, mijenjati detalje, ukopiravati tekst i sl.). Nakon obrade slike u unesenom RGB (Red-Green-Blue) obliku ili L48 color systemu, sliku pretvaramo u CMYK (Cyan-Magenta-Yellow Key) sustav četverobojnog tiska.

RIP (Raster Imaging Processor) je softwear koji prevodi PostScript file u bitmapirane slike visoke rezolucije, koje se mogu eksponirati na grafički film, papir ili putem CTP (Computer to Plate) uređaja izravno na offsetnu ploču. RIP interpretira PostScript file tako što svakom pixelu u fileu koji šalje na osvjetljivač daje jednu od dvije vrijednosti: pun ton ili bijelo. Pixeli punog tona grupiraju se tako da oblikuju rasterske točkice. Pomoću RIP-a određuje se i rezolucija ispisa, linijatura rastera i oblik rasterskih točkica.

Zbog izbjegavanja moire efekta, nagib rastera izmedu izvadaka boja u HQS Screening tehnologiji postavlja se pod sljedećim kutovima: za žutu (Yellow) 0° i 90°, za zelenoplavu (Cyan) 15° i 105°, za crnu (Black) 45° i 135° i za purpurnocrvenu (Magenta) 75° i 165°.

Diamond Screening tehnologija potpuno isključuje mogućnost moirea time što je raster konstruiran tako da uopće nema linijaturu.

Kod pripreme za offsetni tisak rasterska se slika montira za tisak zajedno s kopirnim predlošcima teksta i crteža. Obrađena rasterska slika šalje se na izlazni uređaj (PostScript osvjetljivač), opremljen laserskim pisačem i uređaj za razvijanje grafičkog filma, koji se zatim kontaktnim kopirnim postupcima ili pomoću CTP uređaja (Computer to Plate) prenosi na nosioce tiskovne forme.

Standardnim četverobojnim tiskom optimalno se pokriva područje svih boja koje registrira 1judsko oko. U posebnim se slučajevima dodatno tiska još jedna ili dvije boje.

Kod četverobojnog tiska upotrebljavaju se boje Europa skale (ranije DIN skala).

Trobojni tisak / Trikromija. Klasična višebojna reprodukcija višetonskih predložaka u boji korištenjem triju osnovnih boja; žute, magente i cyan plave.

Dvobojna autotipija / Duplex. Postupak kod kojega se prema crno-bijelom polutonskom predlosku izraduju dvije autotipije s različitim nagibom rasterskih linija (0°- 30°); za tisak se upotrebljavaju dvije međusobno komplementarne boje (npr.plava i narančasta, crvena i zelena).

Sličan efekt siromašnije skale tonskih reproduciranih tonskih vrijednosti može se postići jednokratnim tiskanjem dvotonskim bojama: najčešće sa smeđim, zelenim ili modrim tonom.

Dvotonskim se bojama može tiskati samo na nekeljenim papirima i gustoćom rastera najviše 54 linije/cm zato što se tiskarska boja zbog dodatka bojila topivog u uljnom vezivu nastoji razliti i upiti u podlogu, pri čemu oko otisnute točkice rastera oblikuje obojeni vjenčić.

8. GRAFIČKI MATERIJALI

8.1 TISKARSKE BOJE

Tiskarske se boje na tiskovne podloge prenose primjenom različitih tiskovnih postupaka i tehnika. Zato svojstva tiskarskih boja trebaju biti posebno prilagođena svakoj vrsti tiskovne forme, tehnici i brzini tiska, načinu razribavanja i nanošenja na tiskovnu formu, debljini nanosa na otisku, duljini puta od bojanika do otiska, fizikalnim i kemijskim svojstvima tiskovnih podloga, brzini sušenja i sl. Tiskarske boje sastoje se od veziva, pigmenata, punila, otapala, smola, ulja, sikativa i dodataka.

8.1.1 VEZIVA

Veziva su tekuća komponenta grafičkih boja koja nose čestice pigmenta i služe kao sredstvo za disperziju. Ona daju boji plastičnost, viskozitet, tečenje, omogućuju prijenos boje i vezanje pigmentnih čestica na tiskovne podloge. Također daju boji potrebnu sušivost.

Odabir vrste veziva uvjetovan je vrstom tiskovnog postupka, brzinom tiska, tipovima strojeva, vrstama tiskovnih podloga itd. Prema karakteristikama možemo veziva podijeliti na osnovne skupine: nesušiva, sušiva, kompoziciona i hlapiva.

Različite vrste ulja koja služe kao vezivo u grafičkim bojama dijele se prema njihovom porijeklu na: mineralna ulja, vegetabilna ulja, životinjska ulja i sintetska ulja.

8.1.2 PIGMENTI

Pigment je prirodni ili umjetno dobiveni netopivi fini prah koji na otisku daje vidljivo obojenje. Prema porijeklu, pigmenti se dijele na organske i anorganske. Jedni i drugi dijele se na prirodne i umjetne. Opća su svojstva pigmenata, osim moći obojenja i pokrivanja, svjetlostalnost, otpornost na vodu, toplinu, razna otapala i sl.

Umjetni anorganski pigmenti koji se upotrebljavaju za proizvodnju grafičkih boja dobivaju se kemijskim procesom taloženja iz vodenih otopina mineralnih soli. Najpoznatiji su pokritni bijeli pigment titan dioksid, kromova žuta, milori plava, molibdat narančastit i kadmijevi pigmenti.

Prirodni organski pigmenti daju obojenje većini grafičkih boja, a osnovna sirovina za njihovo dobivanje je katran, koji se u frakcioniranom destilacijom separira u svoje sastojke. Važniji pigmenti iz ove skupine su hansa žuti, benzidin žuti, lithol crveni, ftalocijanini i naftol crveni pigmenti.

Crni pigmenti za grafičke boje najćešće su čađe, koje se proizvodi tehnološkim procesima nepotpunog izgaranja plina ili ulja. Čade su otporne na atmosferilije i svjetlo, dobro se podnose sa svim vrstama pigmenta i vezina i dobro su pokrivne.

Metalni pigmenti (bronce) dobivaju se od praha kovina ili njihovih legura. Zlatne bronce dobivaju se od bakra ili legura bakra i cinka; srebrne bronce sastoje se od legura bakra, cinka ili niklja ili su legure kositra; patentne bronce sastoje se od brončanog praha obojenog organskim bojama; oksidne bronce se dobivaju od oksidiranih metala ili njihove oksidirane legure u prahu.

8.1.3 PUNILA

Punila su fino zrnati anorganski prašci, netopivi u vezivu koji zajedno s vezivima daju pigmentu

transparentnu disperziju i utječu na ostala svojstva grafičke boje.

Punila mogu biti prirodna ili sintetska.

Prirodna punila u grafičkim bojama su: barit, China Cllay (kaolin), kreda, bentonit i talkum.

Sintetska punila u grafičkim bojama su: blance fix, alumimjski hidrat, kalcium karbonat, magnezium karbonat, glina i silicium dioksid.

8.1.4 OTAPALA

Organska otapala. U sastavu grafičkih boja otapala služe da zadrže smole i lakohlapiva veziva u boji do otiska, a zatim brzim isparavanjem omogućuju brzo sušenje otisnute boje, o čemu ovisi brzina tiska.

U grafičkim bojama otapala su uglavnom ketoni, eteri, esteri, neki alkoholi, ugljikovodici i nitroparafini.

8.1.5 SMOLE

U suvremenoj proizvodnji grafičkih boja upotrebljavaju se prirodne i sintetske smole, koje bojama daju čvrstoću, sjaj, adheziju, fleksibilnost i sastavni su dio veziva.

Prirodne smole koje se upotrebljavaju u proizvodnji grafičkih boja su: kolofonij, kongo kopal, manila i šelak.

Sintetske smole u grafičkim bojama i lakovima upotrebljavaju se tamo gdje se traže posebne karakteristike boja, primjerice postojanost prema višim temperaturama, kiselinama, lužinama, raznim kemikalijama i sl. Upotrebljavaju se kumaronske smole, kolofoniumni glicerid ester, fenolne smole, alkidne i poliester smole, derivati celuloze, klorirani kaučuk i druge smole.

8.1.6 SIKATIVI

Sikativi (sušila) se naknadno dodaju grafičkim bojama koje sadrže malo ili uopće ne sadrže sušiva ulja. Dijele se na pastozne i uljne sikative.

Pastozni sikativi se upotrebljavaju kod šarenih grafičkih boja, posebno kod boja za četverobojni tisak. Najčešće se koriste pastozni kobaltni sikativi.

Uljni sikativi (koncentrirani sikativi) upotrebljavaju se uglavnom kod boljih vrsta polutonskih, offsetnih i ilustracijskih crnih boja kojima daju živost i sjaj. Koriste se japan sikativi, aminski ubrzivači i sikativi neodecanoic kiseline.

8.1.7 DODACI TISKARSKIM BOJAMA

U slučajevima kad je potrebno modificirati standardna svojstva grafičkih boja, u vezivo ili gotovu boju dodaju se kombinacije voskova, masti, sapuna, ulja i fino disperznih punila. U tu skupinu spadaju pčelinji vosak, lanolin, zatim sintetski, vegetabilni i mineralni voskovi.

Grafičkim se bojama mogu dodavati i različiti mirisi pomoću kojih se «pokrivaju» mirisi sikativa, ulja i sl., te da se tiskanom materijalu dade određeni mirisni ugodaj.

8.1.8 GRAFIČKI LAKOVI

Za zaštitu ili oplemenjivanje grafičkih proizvoda služe grafički lakovi, koji se na otisnuti arak nanose za vrijeme procesa tiska (kao peta boja u peterobojnom offsetnom stroju: zaštitni mat ili sjajni lak ili UV lak), ili nakon tiska u strojevima za lakiranje, kalandriranje ili plastificiranje.

Lakom za sjaj u tehnikama offseta, knjigotiska ili sitotiska otisnute arke može se lakirati parcijalno, samo određene dijelove otiska.

Špiritnim lakom (lakom za etikete) lakira se ambalaža prehrambenih proizvoda, kutije, etikete, omotni papiri i sl., tiskani bojama otpornim na špiritni lak.

U stroju za lakiranje sistemom valjaka špiritni lak nanosi se na otisnuti arak koji se zatim suši u tunelu za sušenje. Špiritnim se lakom mogu lakirati obadvije strane otiska.

Nitro lakovi (kalandar lakovi) su visokosjajni, gotovo potpuno bezbojni, bistriji i čišći od špiritnog laka. Postupkom kalandriranja u stroju za lakiranje lakirana se površina uz temperaturu od oko 100°C pod pritiskom glača, čime se postiže visoki sjaj i glatkoća lakirane povrsine.

Plastificiranjem otisnutih araka kaširanjem sjajne ili mat plastične folije dobiva se visokokvalitetna i otporna presvlaka otiska.

8.1.9 PROIZVODNJA TISKARSKIH BOJA

Prve tvornice tiskarskih boja posebno su isporučivale pigmente i vezivo, tiskari bi ih zatim razribavali ručno ili na priručnome manjem. Za crne boje kao pigment je korištena čađa, a za šarene mljeveni mineralni pigmenti; ugušćeno laneno ulje služilo je kao vezivo.

Suvremena proizvodnja tiskarskih boja obuhvaća pripravu sirovine, miješanje, razribavanje i pakiranje gotovih boja.

Miješanje pigmenta s vezivima odvija se u gnjetilici ili mješalici za boju, koja se sastoji od valjkaste posude i okomitog vratila s lopaticama pomoću kojih se miješa pigment s vezivom. Nakon toga se u stroju ili mlinu za razribavanje boje dodatno usitnjava i dispergira pigmente u vezivu. Najčešće su u upotrebi trovaljci na koje se boja u širokom jednoličnom mlazu nalijeva izmedu prvog i srednjeg valjka; nakon prijelaza na posljednji valjak boju se skida pomoću strugača i ulijeva u posudu.

Postupak se ponavlja sve dok se ne postigne zadovoljavajuća finoća i gustoća mliva.

8.2 PROIZVODNJA PAPIRA, KARTONA I LJEPENKE

Suvremena proizvodnja papira, kartona i 1jepenke obuhvaća niz mehaničkih i kemijski postupaka, kojima se nastoji odgovoriti svim zahtjevima prerađivača i krajnjih korisnika.

Prvi mehanički pogonjeni stroj za izradu s parom grijanim cilindrom za sušenje papirne trake patentirao je Englez Thomas B. Crompton (1820). Ovaj stroj bio je opremljen beskonačnim dugim sitom. Istodobno su Englezi konstruirali stroj za izradu papira s okruglim sitom.

Strojevi s ovakva dva rješenja otada su stalno usavršavani, a kod strojeva za izradu kartona kombinirano je jedno i drugo rješenje.

Početkom 20. stoljeća proizvodnja papira dostigla je nagli razvoj, a već dvadesetih godina konstruirani su strojevi koji su proizvodili trake novinskog papira širine 5 m brzinom većom od 200 m/min. Uvođenjem vakuum valjka i dotoka papirne mase pod pritiskom, današnji strojevi za proizvodnju novinskog, sanitarnog i svilenog papira proizvode traku 8 m širine brzinom od 1000 m/min.

8.2.1 SIROVINE I PRIPREMA PAPIRNE MASE

Papirna se masa (pulpa) priprema od vlaknastih materijala. To su: drvenjača, polutvorine, celuloza i stari papir.

Glavni radni procesi kod pripreme papirne mase su mljevenje i rastvaranje sirovina, miješanje različitih glavnih i pomoćnih vlaknatih sirovina te dodatak punila, keljiva i bojila, dok se visoki stupanj bjeline papirne mase postiže bijeljenjem.

Drvenjača se dobiva mehaničkim, najčešće poprečnim brušenjem drva četinara (najčešće smreke) i brzorastućih lišćara (topola), tako što se oguljene cjepanice uz dodatak vode pritiskuju uz rotirajući umjetni brusni kamen, čija veličina zrna i hrapavost površine određuje kvalitetu drvenjače.

Drvenjaču, ovisno o postupku dobivanja, dijelimo na: bijelu, smeđu i kemijsku.

Polutvorina je sirovina za izradu papira dobivena preradom krpa, koje se nakon ručnog sortiranja u strojevima režu na komadiće te kuhaju u vapnenome mlijeku. Zatim se masa pere i melje te po potrebi posebno izbjeljuje.

Na taj se način dobiva visokokvalitetna skupa sirovina, koja se upotrebljava za izradu papira za novčanice, zemljopisne karte, upijajuće i cigaretne papire.

Celuloza je naziv kojim je francuski seljak Anselmo Payen (1795-1871) nazvao bijeli vlaknasti materijal što je u relativno čistom obliku prvi izolirao rastavivši drvo na njegove sastavne dijelove. Celuloza je najrašireniji organski spoj koji nalazimo u prirodi, koji se u njegovom vlaknastom obliku upotrebljava za proizvodnju papira. Dobiva se kemijskom obradom usitnjenog drva, uglavnom kuhanjem u otopini

kalcijeva bisulfita (sulfitna celuloza), natrijeva hidroksida (natronska celuloza), odnosno natrijeva hidroksida i natrijeva sulfida (sulfidna celuloza).

Stari papir je višestruko korisno upotrebljavati kao sirovinu za izradu papira, kartona i ljepenke, jer se regeneracijom 1 tone starog papira nadomjesti 4,5 m³ drveta i dobije 750 kg papira, a ne uništava se kao otpad.

Stari papir kao sirovina dolazi u balama ili koturu koje se pomoću trgača i kolodroba usitni i razvlaknjuje uz dodatak vode.

Mljevenje usitnjenih sirovina za izradu papirne mase odvija se u holenderu, stroju višestruke namijene, koji je kroz stoljeća ostao gotovo neizmijenjen.

U holenderu se osim mljevenja, razvlaknjivanja, uklanjanja kvržica, obavlja i bijeljenje, dodaju se punila, boja, keljivo i miješanjem homogenizira papirna masa.

Novija tehnologija za svaku od navedenih funkcija holendera ima posebne strojeve, a za mljevenje i gnječenje papirnih vlakana služe stožasti i čunjasti refineri.

Punila se dodaju u papirnu masu radi popunjavanja poroznosti između papirnih vlakana; papiru daju glatkoću, bolju upojnost i sušivost, težinu i smanjuje trenje i prozirnost papira.

Najčešće se upotrebljava kaolin, barijev sulfat, kreda, milovka i azbest.

Keljiva se dodaju radi smanjenja prirodne upojnosti papira, tj. radi prilagodbe papira za pisanje i pojedine tiskovne tehnike.

Dodatkom keljiva papirnoj masi ili dodatnom površinskom obradom pomoću kalendera, povećava se hidrofobnost, čvrstoća, dimenzionalna stabilnost i izgled papira. Prvobitno je kao keljivo korišteno koštano tutkalo, kazein, škrob i vodeno staklo.

Danas se osim voskova i želatina, upotrebljava biljna smola, kolofonij, čijim se kuhanjem u alkalijama dobiva smolno mlijeko koje se uz aluminijev sulfat dodaje u papirnu masu.

Bojila se upotrebljavaju da bi papiru dala određeno obojenje. Ranije su korišteni mineralni pigmenti, koji su istodobno služili i kao punila, dok se danas upotrebljavaju isključivo umjetna lužnata, kisela, supstantivna bojila i organski pigmenti.

Osim bojenjem u papirnoj masi, bojenje se izvodi i postupkom uranjanja tako da papirna traka prolazi kroz obojenu vodenu otopinu izmedu valjaka koji istisnu višak boje.

Sirovi papir bojimo i nanošenjem obojenog premaza na površinu pomoću različitih valjaka.

Bijeljenje papira potrebno je obavljati zato što su sirova celuloza i drugi necelulozni sastojci biljnih vlakanaca zbog udjela lignina blijede žutosmeđe boje.

Obavlja se postupcima bijelog pigmentiranja, obrade plavilom i dodavanja optičkih bjelila, jednostepenim ili višeštepenim bjeljenjem dodatkom punila s bijelim pigmentima, natrijeva ili kalcijeva hipoklorita te pomoću plinovitog klora ili klorne vode.

Danas se najviše upotrebljava natrijev klorit, klordioksid te vodikov i natrijev peroksid.

8.2.2 STROJ ZA IZRADU PAPIRA S DUGIM SITOM

Mokri dio. Pripremljena papirna masa skladišti se u spremniku s mješalicom; nakon bubrenja i posljednjeg čišćenja iz spremnika dospijeva na uređaj s bypassom, gdje se uz miješanje razrjeđuje vodom do potrebne gustoće. Uređajem za visokotlačni natok jednoliko razdijeljena papirna se masa dovodi na beskonačno sito dugačko od 10 do 40 m, širine do 12 m, izrađeno nitima fosforne bronce. O finoći i načinu tkanja sita ovisi gramatura, glatkoća i izgled papira.

Uz pomoć odsisnih komora preko kojih klizi sito, uz primjenu podtlaka odvodnjava se mokra papirna traka, koju na kraju sita preuzimaju odsisni valjci. Oni zatim papirnu traku odvodnjavaju na 15-22%. Vlažna papirna traka nošena beskonačnom trakom od filca prolazi zatim kroz 2 do 3 mokre preše, gdje se prolazom između rotirajućih valjaka papirna traka zgušćuje i povećava joj se čvrstoća.

Sušni dio. Papirna se traka, i nadalje nošena filcom, uz korištenje vakuuma suši prolaskom kroz sustav dvoredno ili troredno rasporedenih kontaktnih sušnih valjaka kojih, ovisno o brzini stroja, može biti i do 100. Valjci za sušenje obično su promjera 1500 mm, zagrijavani zasićenom parom uz temperaturu od 60º do 125°C, ovisno o debljini papira.

Sušenjem se poboljšavaju mehanička svojstava, a mijenja se i gustoća, glatkoća, poroznost, stupanj keljenja i propusnost za zrak, dok u svim dimenzijama nastaje skupljanje. Debljina se smanjuje 1 5 do 2 puta, a ovisno o debljini papira poprečno je skupljanje od 1 do 8%.

Završni dio stroja za proizvodnju papira sastoji se od uredaja za vlažno i suho glačanje, valjka za hlađenje, uređaja za vlaženje i uređaja za namotavanje papira.

8.2.3 STROJ ZA IZRADU PAPIRA S OKRUGLIM SITOM

Papirna se traka oblikuje na okruglom situ promjera 80 do 120 cm, koje rotira uronjeno u kadu s papirnom masom, voda se cijedi u unutrašnjost sita, dok se na površini oblikuje mokro papirno tkivo koje pomoću valjka za prešanje preuzima beskonačna filcana traka. Stroj s okruglim sitom služi najčešće za proizvodnju kartona i ljepenke, kao i kombinacija okruglog i dugog sita.

Kombiniranjem jednog dugog i nekoliko okruglih sita više se mokrih papirnih traka pritišću jedna na drugu tako da se oblikuje jedna debela traka.

Mokre preše te sušni i završni dio riješeni su kao kod stroja s dugim sitom.

8.3 DORADA PAPIRA, KARTONA I LJEPENKE

8.3.1 OPLEMENJIVANJE PAPIRA

Postupcima oplemenjivanja papira dodaju se papiru svojstva prilagodbe najrazličitijim zahtjevima i potrebama: poboljšanje tiskovnih svojstava, vizualni efekti (obojeni papiri i tapete), tehnička i kemijska svojstva (svjetloosjetljivost, ljepljivost, metalizranost, teska upaljivost, umjetna koža i sl.); zaštitna svojstva (impregnacijom postignuta vodoodbojnost i nepromočivost); promjena kemijske strukture vlakna (pergament papir, vulkanfiber).

Oplemenjivanje papira izvodi se sljedećim postupcima:

oplemenjivanje impregnacijom u masi,

oplemenjivanje površine papira (premazivanje, oslojavanje, lakiranje),

lijepljenje (kaširanje),

nabiranje (krepovanje),

bezbojno deseniranje (preganje) i

bojenje.

Površinsko keljenje je postupak površinskog oplemenjivanja pisaćih, tiskovnih i drugih vrsta papira pomoću kalandera ili preše za keljenje.

Upotrebljavaju se modificirani škrob, karboksimetilceluloze, životinjsko keljivo, kazein, emulzije parafina i voskova.

Satiniranje je postupak izjednačavanja neravnina i povećanja glatkoće površine papira ovisno o njihovoj namjeni. Ovisno o stupnju satiniranja razlikujemo: mat satinirano, lagano satintrano, normalno satinirano, oštro satinirano i satinirano na visoki sjaj.

Za satiniranje se upotrebljavaju punila: kaolin (China Clay), barijev sulfat (Blanc fix) i azbestin.

Kalander za satiniranje je sustav okomitg reda izmjenično postavljenih valjaka tvrdog lijeva i papirnih valjaka širine od 1 do 6 m, između kojih prolazi papirna traka brzinom od 100 do 1000 m/min. Prema vrsti satiniranja postoje različiti sustavi kalandera: kalander za koture, kalander za listove, pergamin kalander, frikcioni kalander, kalibrir kalander i kalander za preganje.

Premazivanje je postupak kojim se na jednu (kromo papiri) ili obje strane (papiri za umjetnički tisak) nanosi premaz sastavljen od pigmenata i veziva.

Pigmenti su anorganske soli koje služe i kao punila: China Clay (kaolin), Blanc fix, cinkovo bjelilo, kalcijev karbonat i talk. Veziva su kazein, škrob, životinjsko keljivo, glicerin i voskovi.

Premazivanje se odvija na posebnim strojevima, gdje se na jednu ili obje strane papira s kotura različitim načinima (četkom i valjcima za glačanje, zračnom četkom ili zračnim nožem te rakelom ili nožem) nanosi premaz.

Premazivanje na stroju za izradu papira noviji je i brži način tako da se prešom za keljenje ugrađenoj u sušnoj partiji obostrano premazuju papiri za tisak ilustriranih časopisa.

Glačanje papira. «Njemačka preša» koja se obično ugrađuje u sredinu sušnog dijela stroja sa beskonačnim sitom, služi za glačanje jednostrano glatkih papira. Valjak za glačanje može biti promjera do 6000 mm.

Lijepljenje (kaširanje) je postupak kojim se suhi papir 1jepilom ili korištenjem povišene temperature kašira najčešće aluminijskim folijama.

Kašira se takoder i celofan, plastične folije i papir s tekstilom (papyrolin).

8.3.2 KARAKTERISTIKE PAPIRA, KARTONA I LJEPENKE

Gramatura je težina površine 1 m² izražena u gramima, prema kojoj se proizvodi u papirnoj industriji dijele na papire, kartone i ljepenke.

Papir

Polukarton (debeli papir/tanki karton)

Karton

Debeli karton/tanka 1jepenka

Ljepenka

8 do 150 g/m²

150 do 250 g/m²

250 do 400 g/m²

400 do 600 g/m²

600 do 5000 g/m²

U rasponu od 8 g/m² do 5000 g/m² uobičajena je sljedeća podjela:

Specifična težina - težina 1 dm³ izražena je u kilogramima. Vrlo je različita za pojedine vrste papira, a ovisi o punilu, mljevenju i satiniranju.

8.3.3 SVOJSTVA PAPIRA, KARTONA I LJEPENKE

Fizikalna svojstva proizvoda papirne industrije, važna su prerađivačima u grafičkoj industriji poradi njihove prikladnosti za tisak, doradu ili preradu, a navodimo sljedeća: izgled, tvrdoća, zvuk, dimenzionalna stabilnost, glatkoća, stabilnost površine, mekoća, poroznost i statički elektricitet. Svojstva papira ispituju se i mjere različitim postupcima.

Optička svojstva. Medu optičko-fotometrijska svojstva ubrajamo: bjelinu, transparentnost, sjajnost i svjetlostalnost papira.

Mehanička svojstva papira vrlo su važna poradi njihovog ponašanja u procesima tiska, dorade i

prerade i u obliku finalnog grafičkog proizvoda. Navodimo sljedeća mehanička svojstva: otpornost na trganje i rastezanje, otpornost na pucanje, otpornost na savijanje te otpornost na prašenje i čupanje.

8.3.4 REZANJE PAPIRA

Rezanje u kotur. Prematanjem trake papira koja dolazi sa stroja za izradu papira kontroliraju se i uklanjaju dijelovi s greškom, a trake se sastavljaju pomoću ljepivih traka. Postupak se odvija na stroju za rezanje, gdje se traka pomoću gornjih i donjih dvostrukih uzdužnih noževa bočno obrezuje, razrezuje i namata u uže koture (bobine), a čvrstoća namota ovisi o vrsti papira.

U sastavu strojeva za rezanje kotura ugrađeni su i uređaji za vlaženje pomoću kojih se kondicioniraju papiri koji se otpremaju na satiniranje. Vlaži se vodom pomoću cijevi za prskanje, četkom ili maglom.

Rezanje u arke obavlja se na poprečnom rezaču, stroju s rotirajućim kružnim noževima uz kontinuirano uvlačenje trake papira iz kotura, gdje se najprije uzdužnim, zatim poprečnim rezom (kombiniranim gornjim rotirajućim i donjim fiksnim nožem), dobije papir u arcima.

Precimost reza kod araka kraćih od 1 m je + - 1 mm, a može istodobno rezati više papirnih traka naslaganih jedna na drugu.

Uz ove je strojeve ugrađen i uređaj za odlaganje, sortiranje i brojanje araka.

Rezanje araka papira. U proizvodnom pogonu tiska ili dorade nalazi se sofisticirani rezaći stroj pomoću kojeg se razrezuju arci na potrebne formate prije tiska, ili obrezuju gotove tiskanice. Pomoću trorezača u jednom se postupku uvezani knjimi blok obrezuje s triju strana.

Upotrebljavaju se i ručne ravne škare za rezanje ljepenke (papšer) i kružne škare za prirezivanje kartona i 1jepenke.

8.3.5 IZRADA VALOVITE LJEPENKE

Papirna traka sa stalka za koture prolazi kroz predgrijač gdje se zagrijava i vlaži, zatim između dva rebrasta valjka pomoću kojih se dobivaju valovi. Valoviti sloj se zatim lijepljenjem škrobnim 1jepilom ili vodenim staklom spaja s ravnim slojem. Dobivenu dvoslojnu ljepenku (jednovalnu) može se zatim spajati sa sljedećim slojevima, te tako dobiti peteroslojnu (dvovalnu) ili sedmeroslojnu (trovalnu) valovitu 1jepenku u kontinuiranom procesu.

Nakon prolaska kroz sušni dio, traka valovite ljepenke prispijeva na uređaj za poprečno rezanje i brazdanje, te uređaj za poprečno rezanje.

8.3.6 IZRADA PAPIRNATIH VREĆA

S kotura se odgovarajući broj papirnih traka odmata, savija i lijepi u beskonačnu plosnatu cijev. Nakon rezanja na potrebnu dužinu, cijev stiže na uređaj za zatvaranje dna, gdje se lijepljenjem ili šivanjem zatvara dno. Oblikovanje i zatvaranje dna može biti izvedeno i na posebnom stroju. Papirne se vreće izraduju najćešće od jednoslojnog ili višeslojnog nebijeljenog žilavog i čvrstog sulfatnog papira

U sastavu stroja za izradu papirnih vreća nalazi se i agregat za fleksografski tisak, tako da u kontinuiranom radnom procesu možemo na vreće tiskati jednu ili dvije boje.

8.3.7 VRSTE PAPIRA, KARTONA I LJEPENKE

Ovisno o vrsti i kvaliteti sirovina, veziva i punila, te djelomice i o načinu izrade papira, kartona i

1jepenke, proizvode suvremene papirne industrije razlikujemo na sljedeći način:

Prema sirovinama:

a) papir iz krpa,

b) papir s dodatkom krpa,

c) bezdrvni papir,

d) srednje fini,

e) papir s primjesom drvenjače,

f) celulozni papir,

g) smeđa, siva i bijela Ijepenka i dr.

Prema težini:

a) papir (do 150 g/m²),

b) polukarton (od 150 do 250 g/m²),

c) karton (od 250 do 400 g/m²).

Prema strukturi i kvaliteti površine:

a) strojno glatki,

b) jednostrano glatki,

c) satinirani,

d) naravni,

e) satinirani (mat, polumat i oštro satinirani),

f) naravni (bez oplemenjene površine),

g) voluminozni,

h) s premazom (sjajni i mat papiri i kartoni za umjetnički tisak).

Prema namjeni:

a) tiskovni

b) pisaći

c) crtaći

d) omotni

Prema načinu proizvodnje:

a) ručni,

b) sulfitni,

c) sulfatni,

d) dupleks kartoni,

e) kaširani papir.

Prema karakterističnim svojstvima:

a) obojeni,

b) papir i karton s premazom.

c) pergamentni,

d) pergamentni nadomjestak,

e) impregnirani,

f) svileni.

Prema formatima:

a) papir u koturima

b) papir u arcima

Valovitu ljepenku razlikujemo prema visini i koraku vala: grubi val (A-val), srednjefini val (C-val), fini val (B-val) i mikroval (E-val); prema broju valova i ravnih slojeva: jednovalnu dvoslojnu, jednovalnu troslojnu, dvovalnu peteroslojnu i trovalnu sedmeroslojnu valovitu 1jepenku; prema debljini: broj 10 najdeblja, broj 100 najtanja valovita 1jepenka.

8.3.8 FORMATI PAPIRA, KARTONA I L JEPENKE

Još u 8. stoljeću Arapi su papir izrađivali u određenim veličinama, pri čemu su formati araka ovisili o veličini samih sita.

Do dogovora njemačkih proizvodača papira 1883. godine, strojno proizvedene formate papira određivali su sami proizvodači, pa su veličine i proporcije bile vrlo različite. Dogovorene su tada veličine dvanaest tzv. normalnih veličina, nakon čega su 1920. godine u Njemačkoj i nekim europskim zemljama uvedeni standardni formati papira u arcima, čije su veličine izražene u milimetrima. Kod navođenja veličina formata, najprije se navede manja, a zatim veća stranica.

Veličina papira u koturima označena je širinom kotura.

Sirovi format je veličina araka papira malo veća od standardne veličine istog reda i razreda, koju proizvođač isporučuje u paketu ili na paleti.

Čisti format je veličina arka točno obrezana na neku od standardnih veličina.

Uzdužni format (stojeći) je uobičajeni položaj grafičkog proizvoda, tako da je vodoravna strana kraća a okomita dulja.

Poprečni format (ležeći) je format, kojemu je dulja strana položena vodoravno a kraća okomito.

Standardni DIN-formati papira u arcima (Deutsche Industrie-Norm), imaju međusobni odnos stranica 1 : √2 odnosno, kao kod stranica bilo kojeg kvadrata prema dijagonali tog kvadrata.

S obzirom da je 1 : √2 = √2 : 2, manja se stranica (minor) odnosi prema većoj (Major) kao veća prema dvostrukoj manjoj stranici m : M = M : 2 m.

Raspolovimo li arak po duljoj stranici ili sastavimo dva arka, dobit ćemo uvijek format istih proporcija.

Standardni formati papira u arcima dijele se na osnovni red A i dopunske redove B, C i D.

Svaki je red podijeljen na razrede od 0 do 10 (npr. Al, B2, C3), pri čemu se svaki sljedeći manji format dobiva dijeljenjem veće stranice prethodnog formata napola. Površine dvaju susjednih razreda dobivenih dijeljenjem veće stranice napola, odnose se kao 2 : l.

Formati dobiveni uzdužnim dijeljenjem standardnih formata, označavaju se stavljanjem razlomka ispred reda i razreda (npr. ½ Al, ¼ B2).

Veličine standardnih formata (u mm):

Razred

0

1

2

arak 3

list 4

5

6

7

8

9

10

Red A

840 x 118

594 x 841

420 x 594

297 x 420

210 x 297

148 x 210

105 x 148

74 x 105

52 x 74

37 x 52

26 x 37

Red B

1000 x 14 4

707 x10 0

500 x 707

353 x 500

250 x 35

176 x 250

125 x 176

88 x 125

62 x 88

44 x 52

31 x 44

Red C

917 x 1297

648 x 817

458 x 648

324 x 458

229 x 324

162 x 229

114 x 162

81 x 114

57 x 81

40 x 57

28 x 40

9. GRAFIČKA DORADA

Grafička dorada obuhvaća završne procese grafičke proizvodnje, koji prvenstveno predstavljaju različite vrste uveza, kao i druge radne postupke; kaširanje, numeriranje, isjecanje, perforiranje, obrezivanje i sl., kojima tiskani proizvodi (knjige, tiskanice, bilježnice, blokovi, kalendari, knjigoveška galanterija i dr.) ili ambalaža s tiskom ili bez tiska dobivaju svoj konačan oblik.

9.1 KNJIGOVEŠTVO

Autorskim rukopisom određen je intelektualni sadržaj knjige, čijim se sastavnim dijelom smatra i autorska likovno-grafička oprema, kao i ilustracije i ilustrirani prilozi. Oprema knjige treba biti usklađena s njenim sadržajem.

Knjižna oprema obuhvaća opis svih tehničkih elmenata i pojedinosti vezanih uz tisak i doradu: format knjige, veličina stranice, vrsta i veličina pisma, razmak između redaka, vrsta papira za tisak knjižnih araka i vrsta uveza.

9.1.1 UVEZ KNJIGE KROZ POVIJEST

Umijeće uveza knjige, najstarijeg pisanog oblika lako prenosivog umnoženog intelektualnoga djela autora, svoje praoblike nalazi još u prvim knjižnim svicima od papirusa i pergamenta, nastalim u starim kulturama Kine, Egipta, Grka ili Rimljana; u knjigama od probušenih palminih listova vezanih vrpcom iz Indije; diptih, triptih i poliptih starorimske su bilježnice sastavljene od dviju spojenih drvenih ili pločica od bjelokosti; s unutarnje su strane bile premazane slojem voska po kojem se pisalo pisaljkom, dok su vanjske strane posebno ukrašene rezbarijama ili oslikavane.

Antički pisani i srednjovjekovni tiskani kodeksi, prve knjige za listanje, svojim oblikom, koncepcijom, načinom izrade i 1jepotom, bili su i ostali primjerom odnosa prema sadržaju, materijalu za izradu, opremi i značaju samog djela.

O značaju i vrijednosti knjige u to doba, najzornije nam govori činjenica da su knjige dostupne u bibliotekama čuvane tako što su bile vezane lancem.

Knjige tiskane s drvenih ploča, blok knjige, sastavljane su od araka s jednostrano otisnutom drugom i trećom stranicom, dok su prva i četvrta stranica sastavljane lijepljenjem sa susjednim neotisnutim stranicama. Kodeksni knjižni oblik ostao je do danas nepromijenjen, dok je potreba za ukrašavanjem višestruko nadilazila njezin praktični smisao; raskošni srednjovjekovni uvezi ukrašavani su rezbarijama od bjelokosti, plemenitih metala, emajla, dragog kamenja i filigranskih ukrasa; renesansni uvezi korice presvlače i ukrašavaju punciranom kožom i metalnim uglovima, slijepim tiskom, uvezuje se u obojenu kožu, ukrašava se zlatotiskom s orijentalnim motivima, pozlaćuje se obrez; u vrijeme rokokoa stavljaju se teški ukrasi; u romantičarskom stilu 19. stoljeća izvode se novi motivi iz klasične umjetnosti.

Uvođenjem novih tehnoloških mogućnosti razvija se postupno tzv. nakladnički uvez; nastoji se pri tome mehanički oponašati klasični uvez.

Nakon 1920. godine pojavili su se knjigoveški strojevi koji su omogućili industrijski masovni strojni uvez, pri čemu se uznastojalo zadržati karakteristike umjetničkog uveza.

9.1.2 SUVREMENI UVEZ KNJIGE

Uvez je postupak kojim se obraduje otisnuti knjižni arak ili pojedinačni listovi, oblikuje knjižni blok i ugrađuje u posebno pripremljeni omot ili korice koje štite, učvršćuju i ukrašavaju knjigu.

Različite vrste ručnog ili strojnog uveza uglavnom dijelimo na tvrdi i meki uvez, polovični i cjeloviti uvez, te bešavni i mehanički uvez.

Tiskovni arak s obostrano otisnutim, posebnim slijedom poredanim stanicama teksta, ručno se ili strojno savija u knjižni arak, koji je osnovna jedinica opsega knjige (1 knjižni arak = 16 stranica); sve savijene arke sabiremo u trup knjige, knjižni blok.

Obrada knjižnog bloka obuhvaća više radnih operacija: nakon šivanja koncem, slijedi stiskanje i lijepljenje hrpta, obrezivanje triju strana (osim hrpta) na rezaćem stroju ili trorezaču, zaobljavanje hrpta, utiskivanje pregiba, krašovanje obreza, obljepljivanje hrpta i ljepljenje zaglavne vrpce.

Obrađeni knjižni blok uljepljivanjem se sastavlja s posebno pripremljenim knjižnim koricama.

Knjižne korice ili omot sastoji se od prednje i stražnje korice povezane hrptom; korice učvršćuju knjigu, dok odabirom i obradom materijala za izradu, vrstom uveza i likovnim rješenjem korica, knjizi dajemo poseban izgled i vlastitost.

Ručnom ili strojnom izradom korica uz odabir odgovarajućih materijala za izradu, dobivamo korice za tvrdi, meki, polovični ili cjeloviti uvez.

Klasični formati knjige

a) folio 40-45 cm

b) veliki kvart 30-35 cm

c) kvart 30-35 cm

d) leksikonski format 25-30 cm

e) veliki oktav 22-25 cm

f) oktav 18-22 cm

g) mali oktav 15-18 cm

h) sedec do 15 cm

9.1.3 STROJEVI GRAFIČKE DORADE

U suvremenoj grafičkoj doradi služe različiti knjigoveški strojevi koji omogućuju industrijsku doradu grafičkih proizvoda i masovni strojni uvez.

Strojevi za izradu knjižnog bloka i korica:

a) sofisticirani rezaći i stroj,

b) stroj za gruškanje araka,

c) stroj za savijanje araka,

d) stroj za naljepljivanje i uljepljivanje araka,

e) stroj za sabiranje araka,

f) stroj za šivanje koncem,

g) stroj za premaz hrpta 1jepilom,

h) trorezač (stroj za obrezivanje knjižnih blokova),

i) stroj za zaobljavanje i oprešavanje knjimog bloka,

j) stroj za naljepljivanje pokame vrpce,

k) stroj za kaširanje hrpta i naljepljivanje kapitalne vrpce,

l) krugorezač (stroj za rezanje 1jepenke),

m) stroj za rezanje platna,

n) stroj za peglanje korica,

o) stroj za sastavljanje korica,

p) stroj za zlatotisak.

Strojevi za spajanje knjižnog bloka s koricama:

a) stroj za ubacivanje knjižnih blokova u korice,

b) stroj za prešanje i žljebljenje,

c) stroj za okretanje i slaganje knjiga.

Pomoćni knjigoveški strojevi:

a) stroj za spiralni uvez,

b) strojna bušilica,

c) stroj za izrezivanje registra,

d) stroj za perforiranje i biganje,

e) klamerica (stroj za kopčanje žicom).

Automatske linije za doradu:

a) brošurna linija,

b) revijalna linija,

c) knjižna linija (kolbus).

LITERATURA

Bačić, Zdenko: Grafičke boje, Viša grafička škola, Zagreb, 1971.

Budiša, Dražen: Počeci tiskarstva u evropskih naroda, Kršćanska sadašnjost i Nacionalna

i sveučilišna biblioteka, Zagreb, 1984.

Golubović, Andrijano: Tehnologija izrade i svojstva papira, Viša grafička škola, Zagreb, 1984.

Hozo, Dževad: Umjetnost multioriginala, kultura grafičkog lista, Prva književna komuna, Mostar, 1988.

Marabu Siebdruck-Report 17 Marabuwerke Erwin Martz KG, Tmnm. 1973.

Mesaroš, Franjo: Grafička enciklopedija, Tehnička knjiga, Zagreb, 1971.

Mesaroš, Franjo: Strojni slog, Viša grafička škola, Zagreb, 1973.

Paro, Frane: Grafika, marginalije o crno-bijelom, Mladost, Zagreb, 1991.

Savićević, Ivan: Utjecaj oblika rasterskih elemenata i tiskovne podloge na kvalitetu tiska, diplomski rad, Grafički fakultet sveučilišta u Zagrebu, 2003.

Presser, Helmut: Johannes Gutenberg: Die Druckkunst verändert die Welt,

Institut für Auslandsbeziehungen, Stuttgart, katalog izložbe.

Solić, Josip: Knjigoveštvo I, Grafički srednjoškolski centar, Zagreb, 1973.

Tiefdruck, Fachverlag Klimsch & Co, 1937.

i