Edward F. Malkowski

PRIJE FARAONA TAJANSTVENA PRETPOVIJEST EGIPTA

Naslov izvornika Edward F. Malkowski

BEFORE THE PHARAOHS EGYPT'S MYSTERIOUS PREHISTORY

First published in the USA by Bear & Company, a division of Inner Traditions International, Rochester, Vermont. This edition

published by arrangement with Inner Traditions International Copyright © 2006 by Edward F. Malkowski

Digitalizacija Knjige: Equilibrium©

SADRŽAJ

UVOD 4 •

1 KIŠNI DANI ZA EGIPATSKU SFINGU

Stari dokazi, nova zapažanja 7 •

2 TEŽINA GEOLOŠKIH DOKAZA

Erozija i starost Sfinge 32 •

3 ZELENA SAHARA

Sfinga u klimatskom kontekstu 47 •

4 KOJA KULTURA, I KADA?

Riješen je golemi kontekstualni problem 72 •

5 BILJEŽENJE VREMENA

Sjećanje na zaboravljenu znanost astrologije 108 •

6 TEHNOLOGIJA PIRAMIDA

Dokazi govore sami za sebe 122

7 TKO SU BILI PRVI EGIPĆANI?

Stoljeće teorija 149 •

8 TOKSIČNI DOKAZI ZA STARU TEORIJU

Drevno krijumčarenje: varka ili trgovina? 171 •

9 PRETPOVIJESNI KORIJENI EGIPTA

Ostavština kromanjonca 202 •

10 EGIPAT SIMBOLA

Ostavština znanja 233 •

11 BU WIZZER

Zemlja neterua 264 •

12 PRODOR U NOVU POVIJEST Mediteranska civilizacija 287

•

UVOD

Jedno od najvažnijih pitanja na koje povjesničari traže odgovor je ono o tome kako je civilizacija počela. Uz razvoj sveučilišnog susta­

va, s odmjerenim i pedantnim istraživačima specijaliziranim za razli­čita područja, u proteklih je pet generacija potrošeno milijarde dolara na iskopavanje prošlosti. Slijedom toga, društvo Zapada doživjelo je drastičnu reviziju poimanja vlastite prošlosti. Rezultati stalne potrage za fizičkim dokazima o životu u pradavnim vremenima, sada stvaraju drukčiju sliku o povijesti od one što su je naši preci prihvatili prije dvje­sto godina.

No zapravo postoje dvije različite povijesti; istraživači pod utjeca­jem raznih političkih i filozofskih struja prepiru se oko tumačenja dokaza. Jedna je verzija ono što je opće poznato, čemu su nas učili od malih nogu, a mi to prihvaćamo kao činjenicu. Oni koji su odgovorni za naše obrazovne ustanove drugu verziju smatraju, u najboljem slu­čaju, nekonformističkom. Slijedom toga, istraživači koji se bave drugim pristupom mogu se proglasiti neodgovornima i spekulativnima, te ih se optužuje za pogrešno tumačenje dokaza. U potrazi za istinom, kad veliki dijelovi priče nedostaju, interpretaciju često određuje prikri­vena filozofija onoga koji tumači dokaze. S današnjim nevjerojatnim otkrićima o našoj prošlosti, dokazi rijetko kada govore sami za sebe.

Knjiga Prije faraona istražuje daleku prošlost doline Nila, i otkriva kulturu koja potječe iz razdoblja mnogo tisuća godina starijeg od onoga što većina povjesničara smatra početkom egipatske civilizacije. Egipat je oduvijek bio fascinantan za entuzijaste koji se bave drevnom

poviješću, i to s dobrim razlogom. Premda se Mezopotamija smatra kolijevkom civilizacije, dolina Nila je već više od stotinu godina arheo­loški izvor hramova, spomenika, artefakata i uvida u našu drevnu prošlost. Tako je i danas. Tijekom protekla dva desetljeća, neovisni i neki akademski istraživači iznijeli su pretpostavku da je nekoć posto­jala starija, naprednija civilizacija od koje su Egipćani naslijedili način života. Ali dokazi su uvijek bili previše tajanstveni i suptilni, a napre­dna se kultura nikada nije identificirala na dovoljno zadovoljavajuć način da bi tradicionalni akademici prihvatili tu teoriju.

Prije četrdeset godina, ugledni egiptolog i šef odjela egiptologije na Londonskom sveučilištu, Walter Bryan Emery, vjerovao je u moguć­nost postojanja starije egipatske civilizacije. Veteran arheološkog rada na terenu, što je uključivalo iskopavanja na arhaičnom groblju Sak-kare i otkriće "mumificiranog zoološkog vrta", razmatrao je moguć­nost utjecaja druge kulture na društva u Egiptu i Mezopotamiji. U svojoj knjizi Archaic Egypt (Drevni Egipat), objavljenoj 1961, Emery piše da su suvremeni znanstvenici skloni ignorirati mogućnost da je naprednija zajednica iz još neotkrivenog područja emigrirala u dolinu Nila, gdje ih je podjarmio narod koji je ondje već živio. Golema podru­čja Bliskog istoka, regija Crvenog mora i obala istočne Afrike još uvijek su nedovoljno istraženi. Prema Emeryjevim tvrdnjama, takva se mogućnost ne smije u potpunosti odbaciti. Zapravo, on vjeruje da bi postojanje neke druge kulture, čija su se postignuća prenijela na Egi­pat i Mezopotamiju, najbolje objasnilo zajednička svojstva, kao i temelj­ne razlike, tih dviju civilizacija. Premda je njegova ideja o "dinastičkoj rasi" negativno primljena među egiptolozima, jer su je smatrali rasistič­kom i držali da Egiptu oduzima njegovo naslijeđe, dokazi pokazuju da je ideja gotovo neosporiva. Negativnost je u tome što njegova dina­stička rasa ne potječe iz Egipta. Osobno mislim da je dinastička rasa doista postojala, ali da potječe iz doline Nila, a ponovni nastanak civi­lizacije u toj regiji 3000 godina pr. Kr. izravno je povezan s njihovim znanjem, vještinama i sustavom vodstva.

Jedna od najvećih zagonetki pretpovijesti oduvijek je bila nagla pojava anatomski suvremenog čovjeka, poznatog pod nazivom kroma-njonac, u zapadnoj Europi. Mi smo na neki način njegovi potomci, tvrde znanstvenici, premda je njegov nestanak krajem ledenog doba,

oko 10.000 godina pr. Kr., jednaka zagonetka kao i njegovo podrije­tlo. U ovoj ćemo knjizi istražiti dokaze koji objašnjavaju podrijetlo i nestanak kromanjonca, ali i veze njegove egzistencije s dinastičkim Egiptom i drevnom kulturom Mediterana.

Na sljedećim se stranicama razmatraju dokazi što su ih iznijeli neki od današnjih najboljih istraživača i pronicavih umova, povezujući neo­visna istraživanja i upotpunjavajući slagalicu naše pradavne prošlosti. Od raznovrsnih megalita Nabta Playe do egipatske velike Sfinge, slo­ženih unutrašnjih struktura Velike piramide, usmenih predaja drevnog Egipta, kiklopskih hramova Mediterana, pa čak i veza između drevnog Egipta i drevnih Maya i Meksiku i Srednjoj Americi, tvrdim da napo­kon ima kumulativnih dokaza iz različitih područja rada da je postoja-la kultura koja je u mnogim područjima bila jednako napredna kao i mi danas. Ova je knjiga također povijest današnjih povjesničara, koji slikaju novu sliku naše drevne prošlosti.

1

KIŠNI DANI ZA EGIPATSKU SFINGU

Stari dokazi, nova zapažanja

Sa svojim veličanstvenim spomenicima i zlatnim dragocjenostima, Egipat je odavno u središtu pozornosti proučavanja drevnih civili­

zacija. Nijedna kultura iz davne prošlosti nije se proučavala u tolikoj mjeri kao zemlja Nila. Nijedna civilizacija nije ostavila toliko materi­jala za proučavanje. Od Kaira do Memfisa, do biblijskoga grada Ram-zesa, do građevina na visoravni Giza, drevni su inženjeri i arhitekti planirali i gradili kamene gradove koji se mogu uspoređivati s našim današnjim postignućima. Zaslužni su i za istančanija postignuća, kao što je rođenje moderne medicine u vrijeme Imhotepa - svećenika, liječnika i glavnog arhitekta treće dinastije, od 2687. do 2668. g. pr. Kr. On je dijagnosticirao i liječio tuberkulozu, žučne kamence, upalu slijepog crijeva, giht i artritis, te još više od dvjesto drugih bolesti. Ta­kođer je obavljao kirurške zahvate i bavio se stomatologijom sto godi­na ili više prije gradnje prvih velikih piramida. Egipat je tri tisuće go­dina bio najnaprednija kultura koju je stvorilo čovječanstvo.

Tijekom prošlog stoljeća, kroz različite znanstvene discipline, egip-tolozi su mukotrpno konstruirali povijest drevnog Egipta. Premda su Napoleonovi inženjeri, geodeti, astronomi i umjetnici obavili siste­matski pregled visoravni Giza 1798. godine, prvi opsežniji rad obavio je Sir John Gardner Wilkinson (1797-1875) krajem 1820-ih i u 1830-

ima. Poslije je na scenu stupio Sir William Matthew Flinders Petrie (1853-1942) koji je između 1880. i 1883. vršio podrobna iskopavanja u Gizi, i zaslužan je za nastanak moderne metodologije u arheologiji. Tijekom proteklih sto godina egipatska je civilizacija zaokupila pozor­nost javnosti, a slijedom toga postala je samostalna grana znanosti pod nazivom egiptologija.

Konvencionalni stav o drevnoj egipatskoj civilizaciji

Egiptolozi su povijest drevnog Egipta podijelili na nekoliko ključnih razdoblja: preddinastičko razdoblje (5500-3000. pr. Kr.); rano dinasti­čko razdoblje (3000-2650. pr. Kr.); Staro kraljevstvo (2650-2152. pr. Kr.); Srednje kraljevstvo (1986-1759. pr. Kr.); Novo kraljevstvo (1539-1069. pr. Kr.) i kasno razdoblje (664-332. pr. Kr.), uz tri "međurazdob-lja", po jedno prije srednjeg, novog ikasnog kraljevstva. (Vidi kronolo­giju egipatskih razdoblja i dinastija, stranica 9 .)

Oko devet i pol kilometara zapadno od Kaira, rta visoravni Giza, dijelu drevne nekropole Memfis, stoje najstarije i najslavnije građevi-ne što ih je čovjek podigao, tri velike piramide. Na visoravni se također nalazi osam manjih piramida, četiri hrama u dolini, tri posmrtna hrama, tri puta za procesije, nekoliko udubina za brodove i brojne mastabe (pravokutne grobnice). Tu se također nalazi najveći kip što su ga ikad napravile ljudske ruke, velika Sfinga, koja će biti u središtu pozornosti naše rasprave o podrijetlu Egipta. Okrenuta je prema istoku i putom po nasipu povezana je s Velikom piramidom. Vjeruje se da su tri velike piramide bile sveti spomenici i grobnice faraona četvrte dinastije Starog kraljevstva: Khufua (Keopsa) (vladao je od 2589-2566. pr. Kr.), njegovog sina Kefrena (2520-2494. pr. Kr.) i Ke-frenova sina Smenkarea (2490-2472. pr. Kr.). Područje Gize i dalje je bogato arheološko nalazište, te ga još uvijek istražuju različita sveu­čilišta i istraživači, kao i neovisni egiptolozi i povijesni istražitelji.

Premda začinjena dozom tajanstvenosti, kao i sva pretpovijest, kon­senzus učenjaka objašnjava da je zemlja Nila ujedinjena kao kraljev­stvo za vladavine Mena (Narmera), kojeg se smatra prvim kraljem prve dinastije, malo prije trećeg tisućljeća pr. Kr. Međutim, u Turino-vu popisu kraljeva - jedinstvenom papirusu koji potječe iz devetnaeste

KRONOLOGIJA EGIPATSKIH RAZDOBLJA I DINASTIJA

Preddinastičko razdoblje (5500-3100. pr. Kr.)

Rano dinastičko razdoblje 1. dinastija 2. dinastija

Staro kraljevstvo 3. dinastija 4. dinastija 5. dinastija 6. dinastija

Prvo međurazdoblje 7. dinastija 8. dinastija 9. dinastija 10. dinastija

Srednje kraljevstvo 11. dinastija 12. dinastija 13.dinastija 14. dinastija

(2920-2770. pr. Kr.) (2770-2650. pr. Kr.)

(2650-2575. pr. Kr.) (2575-2467. pr. Kr.) (2467-2323. pr. Kr.) (2323-2152. pr. Kr.)

(2152-2160. pr. Kr.) (2160-2130. pr. Kr.) (2130-2080. pr. Kr.) (2080-2040. pr. Kr.)

(1986-1937. pr. Kr.) (1937-1759. pr. Kr.) (1759-1633. pr. Kr.) (1633-1603. pr. Kr.)

Drugo međurazdoblje 15. dinastija 16. dinastija 17. dinastija

Novo kraljevstvo 18. dinastija 19. dinastija 20. dinastija

Treće međurazdoblje 21. dinastija 22. dinastija 23. dinastija 24. dinastija 25. dinastija

(1603-1567. pr. Kr.)

(1567-????. pr. Kr.) (????-1539.pr.Kr.)

(1539-1295. pr. Kr.) (1295-1186. pr. Kr.) (1186-1069. pr. Kr.)

(1069-945. pr. Kr.) (945-828. pr. Kr.) (828-725. pr. Kr.) (725-715. pr. Kr.) (715-657. pr. Kr.)

Kasno dinastičko razdoblje 26. dinastija 27. dinastija 28. dinastija 29. dinastija 30. dinastija 31. dinastija

(657-525. pr. Kr.) (525-404. pr. Kr.) (404-399. pr. Kr.)

(399-380. pr. Kr.) (380-343. pr. Kr.) (343-332. pr. Kr.)

dinastije (1295-1186. pr. Kr.), napisanom drevnim hijeratskim pismom, što ga je 1822. otkrio talijanski istraživač Bernardino Drovetti u Tebi - Men dolazi nakon niza bogova i polubogova koji su vladali prije njega.

Palermo kamen, dvadeset pet centimetara visoki komad bazalta s uklesanim natpisom što ga je 1900. otkrio Sir Flinders Petrie, a čija je starost procijenjena na otprilike 3000 g. pr. Kr., također sadrži imena kraljeva i dinastija (poznatija grčka imena su u zagradama: Geb, Ausar (Oziris), Setekh (Set), Hor (Horus), Djehuty (Tot), Maa't i ponovno Hor (Horus). Bez povijesne verifikacije, ti su kraljevi svrstani u mit. Premda konvencionalna egipatska povijest počinje 3000. g. pr. Kr., kad se narod u dolini Nila ujedinio pod vodstvom Mena, postoje važni zapi­si koji ukazuju na značajno povijesno razdoblje prije Mena.

Pri kraju ledenog doba, oko 10.000 g. pr. Kr., promijenili su se glo­balni klimatski uvjeti. Slijedom toga, sve veća suša u sjevernoj Africi izazvala je nastanak pustinje Sahare koja se neprestano širila. Prema modernoj egiptologiji, primitivni su narodi, prisiljeni na seobu zbog suše u zapadnoj Africi, tijekom posljednje četvrtine četvrtog tisućlje­ća pr. Kr. migrirali na istok, u dolinu Nila i ondje započeli egipatsku civilizaciju. Sa sobom su donijeli svoja religiozna vjerovanja i mitolo­giju. Sve brojnija populacija u dolini stvorila je jedinstvene okolnosti koje su davnim Egipćanima omogućile međusobno povezivanje u cilju zajedničkog dobra i zajedničkog cilja. Mnogo radne snage i obil­ne žetve dovele su do sveopćeg prosperiteta, a kraljevi prvih dinastija naredili su izgradnju javnih projekata, što je uključivalo piramide, hra­move, grobnice i kolosalni kip lava s kraljevom glavom, poznatog kao velika Sfinga.

Velika Sfinga Velika Sfinga je trajna, enigmatska ikona drevne civilizacije. Ime je dobila po grčkoj riječi sphingo ili sphingein, što znači gušiti ili čvrsto vezati. Premda nitko ne zna kako su je zvali davni Egipćani, tijekom druge polovice drugog tisućljeća pr. Kr. spominje se kao Hor-em-akht (Horus na horizontu), kao Bw-How (Horusovo mjesto), te također kao Ra-horakhty (Ra od dva horizonta).

Mačji je oblik štovan u drevnom Egiptu, a lav ima osobito dugu vezu s kraljem. Prema riječima voditelja iskopavanja dr. Alaina Ziviea, faraonski natpisi daju naslutiti da su se lavovi uzgajali u posebnim područjima i zakopavani su na svetim grobljima, ali nijedan nikad nije pronađen sve do 2001. kad ga je pronašla njegova ekipa. Taj je mumi­ficirani lav otkriven u grobnici žene za koju se vjeruje da je bila Tutan-khamonova dojilja, pokopana oko 1430. g. pr. Kr. Analiza istrošeno­sti lavljih zuba pokazuje da je doživio duboku starost i vjerojatno je živio u zarobljeništvu.

Kult posvećen Bastet, egipatskoj božici mačaka, dominirao je u području delte Nila. Najvjerojatnije razvijen iz još starijeg lavljeg kulta, mačji kult potječe od otprilike 3200. g. pr. Kr. Bastet se prvi put spominje tijekom druge dinastije. Natpis na hramu pete dinastije kaže: "Bastet, gospa od Ankh-taui", a ondje se nalazi i njezin prvi poznati

prikaz. Stvaranje divovske mačke s glavom kralja zacijelo je bilo religi­ozni način izražavanja mega-graditelja četvrte dinastije 2500 godina pr. Kr.

Sfinga je iskopana i isklesana od vapnenca koji prevladava na viso­ravni Giza. Sedamdeset tri metra dugačak i dvadeset metara visok, taj se kip lava s ljudskim licem nalazi u pravokutnom udubljenju. Pro­stor oko Sfinge je iskopan kako bi se mogao izraditi lik lava. Samo nje­gova glava i gornji dijelovi leđa nalaze se iznad površine visoravni; udubljenje u kojem se nalazi naziva se jarkom Sfinge, ogradom ili kamenolomom. Stijene od vapnenca izvađene iz tog područja korište-ne su za gradnju hrama točno istočno od Sfinge, te još jednoga pozna­tog kao "Hram u dolini". Većina se egiptologa slaže da se to događalo u vrijeme četvrte dinastije Staroga kraljevstva (2575-2467. g. pr. Kr.). Budući da nema dokaza koji govore suprotno, današnji egiptolozi to prihvaćaju kao vjerojatni scenarij.

Izazov Johna Anthonyja Westa Dok je početkom 1970-ih živio u Londonu, američki je pisac John An­thony West pročitao roman Ishe Schwaller pod naslovom Her-Bak. Premda West nije bio impresioniran stilom pisanja autorice, zaintri-giralo ga je često spominjanje rada na simbolima kojim se bavio njezin pokojni muž, hermetičar i neovisni egiptolog Rene Schwaller de Lubicz. Westa je fascinirao jedinstveni prikaz Egipta u knjizi, pa je osam tjeda-na posjećivao Britanski muzej i ondje čitao Schwallerova djela, a uza se je neprestano imao francuski rječnik jer sve to još nije bilo prevedeno na engleski. Kad je završio, bio je posve uvjeren da je Schwaller razot­krio neispričanu priču o drevnom Egiptu, osobito o njegovoj filozo­fiji i simboličnom načinu na koji je ona bila izražena u umjetnosti i arhitekturi.

Premda su Schwallerova djela bila usredotočena na drevnu egipat­sku kulturu i arhitekturu sa simboličnim tumačenjima egipatskog društva, njegova je tvrdnja da je Sfingu oštetila voda pobudila Westo-vu radoznalost. Tijekom 1970-ih, West još uvijek nije otkrio engleske prijevode Schwallerovih djela, te se pozabavio time da englesko govor­no područje upozna sa simbolističkim pogledom na Egipat. West je

Slika 1.1. Pogled na kompleks Sfinge iz zraka

1978. objavio knjigu Serpent in the Sky (Zmija na nebu), predstavljaju­ći Schwallerove stavove o drevnoj egipatskoj mudrosti - čija je suština mišljenje da simbolizam sadrži apsolutne istine do kojih se može doći i koje se može razumjeti samo indirektnim načinima. (U 10. poglavlju potražite podrobno objašnjenje.)

West, sada samozvani egiptolog i neovisni istraživač, udružio se 1990. g. s geologom dr. Robertom M. Schochom s Bostonskog sveuči­lišta, u cilju istraživanja mogućnosti da je egipatska Sfinga isklesana, barem djelomično, prije 2500. g. pr. Kr. West je, jednako kao i Schwal-ler, vjerovao da je oštećenja Sfinge i njezine ograde izazvala erozija do koje je došlo zbog obilnih kiša. To se moralo dogoditi prije trećeg tisućljeća pr. Kr. - prije nego je Sjeverna Afrika postala pustinja. Sch-och, znanstvenik i skeptik, u početku je mislio da će uspjeti uvjeriti Westa koliko su pogrešni njegovi nekonvencionalni stavovi o Sfingi i građevinama oko nje.

Shvatio sam da West ima veoma ekstremnu ideju da je Sfinga tisuće godina starija no što egiptolozi misle. Smatrao sam da je to malo vjerojatno, ali mi se ipak činilo da možda ima nečega u Westovim idejama. Mislio sam da to nije baš vjerojatno, ali vrije­dilo je malo podrobnije istražiti. A ja sam znatiželjna osoba.

Schoch i West otputovali su u Egipat početkom 1991. kako bi prouča­vali eroziju na Sfingi i visoravni Giza. Detaljni pregled svih značajki naveo je Schocha da povjeruje kako u priči postoji nešto više od ono­ga što prihvaćena povijest može objasniti.

Zapažanja u Gizi: travanj 1991. Schoch je na Gizi uočio da su Sfinga i Hram u dolini građeni u dvije etape i da su popravljani, čak i u drevnim vremenima. Također je utvr­dio da je hram Sfinge, a možda i Hram u dolini, izgrađen od blokova vapnenca izvađenim iz udubljenja Sfinge, što je klesarima osiguralo dovoljno prostora za klesanje njezina tijela. Ako je to točno, znači da su hramovi jednako stari kao i sama Sfinga. Poslije su drevni Egipćani te hramove obzidali obrađenim kamenom, glatkim pločama naprav­ljenim od granita iz Aswana. Schocha su njegova zapažanja o oblogama i blokovima vapnenca ispod njih navela na pomisao da su kameni blo­kovi oba hrama bili izloženi prirodnim elementima, te su ih vremen­ske prilike znatno oštetile prije nego su stavljene granitne obloge.

Ondje gdje su zidovi hrama u dolini bili bez obloga, vidjela se nepra­vilna površina. Ta neravna površina, "zbrda zdola" kako kaže Schoch, očito je nastala slijedom radova drevnih Egipćana koji su odstranjiva­li i ravnali oštećene površine prije stavljanja granitnih obloga. Izgleda "zbrda zdola", jer nisu odstranili dovoljno oštećene površine da bi ona bila savršeno glatka. Na nekim su mjestima stražnje strane granitnih ploča rezane tako da se uklope u neravnu površinu unutrašnjih bloko­va od vapnenca. Za Schocha, to je značilo da je oštećenost građevine već i u drevnim vremenima bila znatna.

Schoch je opazio da postoje četiri različita tipa oštećenja izazva­nih vremenskim prilikama na geološkom području u i oko Sfinge: kiša, vjetar, ljuštenje i raspadanje (također se spominje kao otapanje). Ošteće­nja izazvana kišom, zaključio je Schoch, vidljiva su na tijelu Sfinge i

Slika 1.2. Zapadni zid oko udubljenja Sfinge

na zidovima oko nje. Ondje gdje je na zidovima došlo do erozije izazva­ne vodom, kamen izgleda valovito. Ta je erozija izazvana vodom uve­like razvijena i dobro vidljiva unutar ograde. Također ima vertikalnih pukotina gdje je tekuća voda slijedila spojeve i oštećenja u kamenu.

Oštećenja od vjetra, izrazito drukčija od erozije izazvane kišom, također se vide na građevinama u Gizi, a vjerojatno su započela, mi­sli Schoch, u vrijeme Starog kraljevstva (2650-2152. pr. Kr.). Lica isklesana na grobnicama i kipovima još uvijek su jasno vidljiva; me­đutim, vjetar i pijesak izdubili su mekše slojeve stijena, te je nastala duboko erozivna karakteristika "vjetrovitog tunela". Razne grobnice i građevine Starog kraljevstva južno i zapadno od Sfinge, napravljene od istih slojeva vapnenca kao i njezino tijelo, primjeri su erozije izaz­vane vjetrom.

Erozija izazvana vjetrom može se predočiti ako se kamen stanac od vapnenca zamisli kao torta. Svaki naizmjenični sloj biskvita i kreme predstavlja tvrde i mekane slojeve stijene. Kad se torta prereže, pojav­ljuje se njezin presjek i slojevi su jasno vidljivi. Ako prstom prođete po sloju biskvita, ništa se neće dogoditi. Međutim, ako prstomprijeđe-

te preko sloja kreme, što predstavlja mekši dio stijene, dobit ćete vodo­ravno udubljeni izgled. Na isti način vjetar djeluje na tvrde i mekane slojeve stijena.

Treći tip erozije koja je djelovala na kamene površine poznat je kao ljuštenje. Ljuštenje koje se vidi na Sfingi i hramovima dogodilo se rela­tivno nedavno (unutar posljednjih dvjesto godina), kao posljedica mo­dernih uzroka: kiselih kiša i zagađenosti zraka. Četvrti tip oštećenja uslijed vremenskih prilika, otapanje, postoji samo u nekoliko građevina koje podsjećaju na špilje, kao što su grobnice, uslijed ciklusa isparava-nja do kojih dolazi u tim zatvorenim prostorima. Kondenzacija i ispara-vanje vode u atmosferi pokriva stijene veoma finim slojem mineralnih kristala, tekamenim površinama u tim područjima daje izgled rastop­ljenog voska.

U nekim slučajevima može biti teško razlikovati četiri tipa ošteće­nja uslijed vremenskih prilika, jer jedna vrsta prekriva drugu; ali op­ćenito govoreći, različiti oblici oštećenja jasno su vidljivi i može ih se međusobno razlikovati. Ono što Schoch smatra oštećenjima izazva­nim kišom, najstariji je i najčešći tip oštećenja na visoravni Giza. Vidljiv je jedino na najstarijim strukturama u Gizi, kao što su tijelo Sfinge i zidovi kojima je okružena. Na mnogim se mjestima vidi ero­zija izazvana vjetrom, a ta su oštećenja iznad vodom istrošenih stije­na. Stoga je zaključio da je do najvećih oštećenja izazvanih kišom došlo prije nego je sjeverna Afrika postala pustinja.

To zapažanje potkrepljuju mastabe od opeka napravljenih od blata na visoravni Sakkara, šesnaest kilometara južno od Gize. Nepobitno je utvrđeno da te građevine potječu iz vremena prve i druge dinastije (2920-2650. pr. Kr.), a na njima nema dokaza o eroziji izazvanoj vodom kao na zidovima oko Sfinge. Jednako kao na mastabama, na grobni­cama iz Staroga kraljevstva u Gizi (2650-2152. pr. Kr.) ima vidljivih znakova erozije izazvane vjetrom, ali nema znakova koji bi ukazivali na eroziju izazvanu vodom. Iz tih je razloga Schoch zaključio da je izrazita erozija izazvana vodom, kakva se vidi na velikoj Sfingi i s njom povezanim građevinama, nastala prije razdoblja Starog kraljevstva, a vjerojatno i prije dinastičkog vremena uopće.

Započinjući sa samim drevnim Egipćanima i nastavljajući do da­našnjih dana, Sfinga je podvrgnuta nizu popravaka - tijekom Staroga

kraljevstva 2500. g. pr. Kr.; u razdoblju Novoga kraljevstva 1400. g. pr. Kr.; u vrijeme dvadeset šeste dinastije, 664-525. pr. Kr.; te također tijekom grčko-rimske ere, između 300. g. pr. Kr. i 400. g. poslije Kr. Tijekom tih popravaka, često se iskopavao prostor oko Sfinge jer je pi­jesak zatrpavao udubljenje ako bi nekoliko desetljeća ostala zanemare­na. Nakon svakog iskopavanja, blokovi za popravak često su se žbukom učvršćivali na oštećeno tijelo u nastojanju da kip opet dobije svoje originalne obrise. Prema onome što kaže Schoch, najstariji popravak površine Sfinge obavljen je zidarskom tehnikom koja se koristila u vrijeme Staroga kraljevstva, ili se barem tako čini. Ako je to točno, do­biva se još jedan argument u korist teorije da je Sfinga mnogo starija.

Seizmički pregledi Površina vapnenačkih stijena doima se čvrstom, ali zapravo je mekana i porozna, s geološkog stanovišta. Kad se jednom stijena odreže, ona počinje dobivati oštećenja izazvana vremenskim prilikama, a stupanj ili dubina oštećenja ispod površine u preciznoj je korelaciji s trajanjem izloženosti prirodnim elementima.

U tom procesu trošenja, stijena postaje mekša. Neke se njezine čestice raspadaju i ona postaje slabija. Koliko će duboko prodirati ošte­ćenja u stijenu ispod površine, ovisi o vrsti kamena, ali također - ve­oma važno - o tome koliko je dugo bila izložena prirodnim silama. Seizmička refrakcija, bilježenje geoloških svojstava uz pomoć zvučnih valova, omogućuje geolozima određivanje granice između slabe, is­trošene stijene i donjeg sloja tvrdog vapnenca. Ako se utvrdi do koje je dubine stijena oštećena, može se procijeniti prije koliko je vreme­na obavljeno iskopavanje. Kad se iz kamenoloma vade kameni blokovi, preostale stijene izložene su prirodnim elementima i počnu se pojav­ljivati oštećenja. S vremenom ta oštećenja prodiru sve dublje u stijene koje su ostale u kamenolomu. Zahvaljujući dubini oštećenja na tim stijenama može se procijeniti prije koliko je vremena obavljeno odvaja­nje kamenih blokova u kamenolomu.

Uz dopuštenje Egipatske organizacije za starine, Schoch je, uz po­moć seizmologa dr. Thomasa Dobeckija, obavio pregled seizmičke refrakcije kako bi otkrio kakva oštećenja postoje ispod površine na zidinama oko Sfinge. Rezultati su pokazali da oštećenja ispod površine

nisu jednolika, što uvelike ukazuje na činjenicu, prema Schochovu mi­šljenju, da zidovi oko Sfinge nisu napravljeni u isto vrijeme. Procjenji­vanjem kad je iskopano najmanje oštećeno područje, a time i prvo izloženo vremenskim elementima, mogao je procijeniti minimalnu starost Sfinge.

Pregled je pokazao da su ispred i s obje strana Sfinge oštećenja ispod površine duboka od metar i osamdeset do dva metra i četrdeset. Među­tim, duž stražnje strane (zapad) vapnenac je oštećen samo do dubine od metar i dvadeset - posve neočekivano otkriće. Ako je Sfinga odjed­nom isklesana, bilo bi razumno pretpostaviti da će okolni vapnenac općenito pokazivati istu dubinu oštećenja.

Jedno tumačenje tih neočekivanih rezultata glasi da su u početku isklesane samo strane i prednji dio Sfinge, pa je djelovala kao izbočina čiji je stražnji dio još uvijek pripadao okolnim stijenama. Schoch vje­ruje da je njezin stražnji dio u početku isklesan samo do razine gornje terase, koja se danas nalazi odmah zapadno od Sfinge, unutar zidova.

Slika 1.3. Pogled na Sfingu s prednje strane

Slika 1.4. Tlocrt Sfinge i zidova oko nje (iz ilustracije Colina Readera)

Prema egipatskom egiptologu Selimu Hassanu, Sfinga se u početku trebala promatrati samo s prednje strane tako da njezin hram, koji se nalazi ispred nje, djeluje poput prijestolja na kojem Sfinga sjedi. Druga teorija kaže da je stražnja strana Sfinge isklesana iz stijene kad i ostali dijelovi, ali samo za uski prolaz koji je kasnije proširen.

Kako bi se točno utvrdilo kad je stražnji dio Sfinge odvojen od ka­mena stanca i odredila kronologija mogućeg širenja prolaza ispred zapadnog zida ograde, trebat će obaviti daljnja istraživanja. No, jasno je da je tlo od vapnenca iza stražnjeg dijela Sfinge, koje je seizmički testirano u travnju 1991, poslije izloženo utjecaju vremena, možda u vrijeme Kefrena. Drugim riječima, nakon što su isklesani prednji i bo­čni dijelovi Sfinge, vapnenačka tla uz te tri strane došla su pod utjecaj prirodnih elemenata, ali ono što je tek kasnije postalo vapnenačkim tlom iza stražnjeg dijela Sfinge još uvijek je bilo zaštićeno debelim slojem čvrstih stijena.

Također je moguće da je Kefren popravio Sfingu i njezine hramove 2500. g. pr. Kr. i da je u to vrijeme isklesana stražnja strana Sfinge, tako odvajajući njezino tijelo od zidova oko nje. Budući da je baza nje­zinog stražnjeg dijela bila oštećena i popravljena blokovima vapnenca tijekom Kefrenove vladavine, malo je vjerojatno daje stražnji dio Sfin­ge isklesan poslije. Ako se stražnji dio Sfinge oslobodio tijekom restau-

racija u razdoblju osamnaeste dinastije Novoga kraljevstva (1539-1295. pr. Kr.), bilo bi nemoguće objasniti oštećenja do metar i dvadeset is­pod površine, jer je otad prostor u udubljenju uglavnom bio ispunjen pijeskom. Schoch vjeruje da je Kefren razotkrio vapnenačko tlo iza Sfinge, pregledano seizmičkim testiranjima 1991, te da je 2500 g. pr. Kr. vapnenačko tlo na zapadnoj, stražnjoj strani dospjelo pod utjecaj vremenskih prilika.

Djelomice na temelju njegove analize dokaza da je oštećenje vap-nenačkog tla oko Sfinge 50 do 100 posto dublje na prednjoj i bočnim stranama nego na stražnjoj strani kipa, Schoch daje jednu procjenu za vrijeme klesanja prednjeg dijela Sfinge i drugu za stražnji dio. Jed­nostavno rečeno, tlo iza Sfinge oštećeno je do dubine od samo metar i dvadeset, dok je prednji dio oštećen do dubine od dva metra i četrde­set; to pokazuje da je prednji dio dvostruko stariji od stražnjega. Sc­hoch procjenjuje da je tlo iza Sfinge prvi put razotkriveno 2500 g. pr. Kr., a da su prednja i bočne strane unutar zidova (i prednji dio Sfinge) morali nastati između 7000 i 5000 g. pr. Kr.

Prema Schochu, to je samo procjena, a budući da brzine oštećenja nisu konstantne, početni klesarski radovi mogu biti još stariji. Ako je Sfinga uvelike oštećena padalinama u ranom razdoblju svojeg postoja­nja, Schoch tvrdi da je mogla biti isklesana prije posljednjeg velikog kišnog razdoblja u dolini Nila, prije deset do pet tisuća godina.

Poplave ili kiša? Egipat je doživio razdoblje nepredvidljivih poplava tijekom te kišne ere, što se često naziva Nabtian Pluvial. Također se pretpostavlja da su sporadične obilne kiše duž Nila mogle trajati sve do 2350. g. pr. Kr. Čak i tijekom povijesnih vremena (kad je čovječanstvo već posjedova­lo pisani jezik), zabilježeni su vlažniji uvjeti i sporadične, neuobičaje­no visoke poplave Nila.

Međutim, izlijevanje Nila kao uzrok erozije Sfinge - umjesto obične erozije izazvane kišama - ne odgovara dobivenim pokazateljima, pre­ma Schochu. U zidovima oko Sfinge najniže su stijene, koje su mekše od slojeva u višim dijelovima zida, više izbočene od onih na vrhu. Ako je naglo poplavljivanje područja uslijed izlijevanja Nila bilo zna­čajan uzrok erozije, mekane stijene na dnu zidova bile bi više udublje-

ne. Dok bi se bujica dizala prema gore, voda bi se zavlačila ispod naj­viših stijena. Međutim, to se ne može vidjeti na zidovima oko Sfinge. Najviši slojevi stijena, koji su tvrdi, više su uvučeni nego drugi slojevi. Schoch tvrdi da vrste erozije koje se mogu vidjeti u udubljenju oko Sfinge nije izazvala poplava. "Očito su padaline uzrok tih erozivnih svojstava", kaže Schoch. Za njega je izgled oštećenja očiti dokaz erozije izazvane kišom: "To je klasičan, školski primjer onoga što se događa vapnenačkoj stijeni kad po njoj tisućama godina udara kiša."

Ta vrsta oštećenja - erozija uslijed kiše - postoji samo u jednom području visoravni Giza: na Sfingi i zidovima oko nje.

Schochov zaključak Na temelju klimatske povijesti Egipta, može se tvrditi da je Sfinga iskle­sana u veoma davnim dinastičkim vremenima, 2920-2650. pr. Kr., ili u preddinastičkom razdoblju, krajem četvrtog i u trećem tisućljeću pr. Kr. Međutim, zbog seizmičkih podataka i jakih oštećenja same Sfinge, zidova oko nje i susjednih hramova (koji su obloženi kamenim pločama tijekom Staroga kraljevstva, 2650-2152. pr. Kr.), Schoch je za­ključio da je Sfinga vjerojatno isklesana nekoliko tisuća godina prije od općeprihvaćenog razdoblja od 2500 g. pr. Kr. Kao što je već rečeno, na temelju uočenih dokaza, Schoch procjenjuje da je kolosalna skulp­tura napravljena od 7000 do 5000 g. pr. Kr., a možda čak i prije.

Schoch shvaća da je jedna od poteškoća što ih mnogi ljudi vide u njegovim zaključcima činjenica da povjesničarima nedostaje kulturni i arheološki kontekst koji bi mogao objasniti klesanje Sfinge prije tre­ćeg tisućljeća pr. Kr. Danas ima veoma malo pokazatelja da je u tako davno vrijeme postojala kultura sposobna izraditi tako veliki kip i hram. No također je moguće da poznate preddinastičke naseobine ne pred­stavljaju sofisticiranu kulturu zaslužnu za klesanje Sfinge. Moguće je da postoje i drugi ostaci takve kulture, ali još nisu otkriveni; možda su zakopani duboko ispod naplavljenog tla Nila. Nadalje, viša razina mora u odnosu na onu od prije deset tisuća godina, mogla je pokriti golema prostranstva zemlje duž obale Mediterana, možda nekoć na­stanjena pradavnim kulturama.

Schoch tvrdi da su dokazi o postojanju sofisticiranih kultura u drugim područjima tijekom tog razdoblja, primjerice u istočnom

Mediteranu, doista otkriveni, što bi značilo da je takva kultura mogla postojati. Pretpovijesna naselja slična gradovima, kao što su Jerihon i Catalhoyuk, potvrđuju činjenicu da su organizirane kulture prije 5000 g. pr. Kr. bile sposobne za sofisticirane projekte. Narod Catalho-yiika gradio je opekama od blata i drvenom građom, stvarajući doma­ćinstva koja se ne razlikuju previše od naših današnjih domova. Njiho­vi su domovi imali kuhinju, prostorije za boravak i spavanje, te skladišni prostor. Također su otkriveni umjetnički ukrašena religiozna svetišta, što pokazuje da je u njihovoj kulturi postojala kompleksna simbolika i religiozna tradicija.

Tragovi prve gradnje u Jerihonu potječu iz devetog tisućljeća pr. Kr. Sa zapadne strane grada podignuti su veliki kameni zid i kula s unutrašnjim stubama, možda u cilju obrane od poplave. Te su struktu­re nastale oko 8000 g. pr. Kr. U središtu kule izgrađene su stube od golemih kamenih ploča, slično graditeljskim tehnikama u kulama eu­ropskih srednjovjekovnih dvoraca. Schoch zaključuje da kompleks Sfinge ne bi bio izdvojeni fenomen u neolitskom svijetu. U području Mediterana su se čak prije deset tisuća godina gradile druge megalitske strukture.

Reakcija: argumenti u korist mlađe Sfinge

Prije formalne prezentacije Westovih i Schochovih otkrića, vijesti o njihovu radu i preliminarnim zaključcima procurile su do medija. Egiptolozi su se razbjesnili. Jedan je njihov rad nazvao "američkom halucinacijom. West je amater. Nema nikakvih znanstvenih temelja za bilo što od toga", te je dodao da oni "iskorištavaju egipatske spome­nike za osobnu dobit". Drugi je ugledni egiptolog za njih rekao da su "bezosjećajne neznalice".

Na godišnjem sastanku Američkog udruženja za unapređivanje znanosti, 7. veljače 1992. u Chicagu, Schoch i West su prezentirali svoja zapažanja pred nekoliko stotina znanstvenika, među kojima su se na­lazili egiptolozi i geolozi. Dokazi dr. Schocha, i s njima povezana teori­ja koja je objašnjavala podatke, nisu bili dobro prihvaćeni u zajednici egiptologa. Kasnije je egiptolog Mark Lehner izrazio svoju nevjericu. Još uvijek je čekao kako bi vidio čvrste dokaze da su oštećenja Sfinge doista izazvana kišama:

Nisam vidio nikakve dokaze. Vidio sam mnoge dijapozitive, da, taj drastično valoviti presjek onoga što zovemo II. naslaga Sfinge. Ali nisam vidio podatke koji bi me uvjerili da je erozija Sfinge doista izazvana kišom. Mi se pitamo, ako ju je izradila civilizaci­ja ili kultura koja je postojala toliko prije, gdje su drugi dokazi o toj kulturi? Gdje? Pokažite mi krhotinu lončarije. Pokažite mi grobnicu. Pokažite mi natpis. Pokažite mi bilo kakav drugi djelić skulpture. Pokažite mi bilo koje arheološko nalazište koje potječe iz tog razdoblja.

Na konferenciji se nalazio pisac i povjesničar dr. Paul William Roberts, a zastupao je jedan od kanadskih vodećih istraživačkih časopisa. Pre­ma njegovu je mišljenju John West bio akademska najgora noćna mora. Niotkuda se pojavio taj čovjek s teorijom. Bila je dobro osmišljena, suvislo opisana, prekrasno napisana i izvrsno prezentirana. Štoviše, bila je puna nepobitnih podataka. Roberts je rekao: "Da su dopustili Johnu Westu da bude na podiju, a ne ga u tome spriječili jer iza njego­vog imena ne stoje akademske titule, doživjeli bi još teži napad. Imali bi manju mogućnost za obranu. Ovako, nisu mogli odgovoriti na ono što je rekao dr. Schoch." To je bio težak dan za tradicionalne egipto-loge. Posljedica Schochove prezentacije bila je ta da je 275 nazočnih geologa Schochu i Westu ponudilo pomoć u njihovu projektu.

Kasnije te godine, BC Video sklopio je nagodbu s ekipom West-Schoch, te je dogovoreno snimanje videozapisa. To je dovelo do doku­mentarnog filma NBC-a pod naslovom The Mystery of the Sphinx (Tajna Sfinge), koju je vodio Charlton Heston, a West je dobio nagradu Emmy za "najbolje istraživanje". Nakon toga, rasprave o dokazima oš­tećenja Sfinge eskalirale su u bitku oko tumačenja dokaza.

Zahi Hawass, glavni tajnik Vrhovnog vijeća za egipatske starine i direktor projekta iskopavanja piramida u Gizi, odbija uzeti u obzir tu ideju. Tvrdi da svako alternativno objašnjenje nastanka Sfinge treba ignorirati, te kaže da "nije dobro prepirati se; tada teorija može umri­jeti." Egiptolog i autor knjige Riddles of the Sphinx (Zagonetke Sfin­ge) Paul Jordan objašnjava taj stav: "Ako Sfingu želite prikazati mno­go starijom, kako bi to neki ljudi - poput dr. Schocha - željeli, onda činite veliku štetu cijelom poimanju egipatske civilizacije što smo ga mukotrpno stvarali."

Suština problema za te egiptologe je što starija Sfinga dovodi u pi­tanje konvencionalne stavove o tome kad se i kako razvila civilizacija u dolini Nila. Ako je to točno, egiptolozi će biti prisiljeni ponovno razmi­sliti o svojoj tradicionalnoj priči o tome tko su točno bili dinastički Egipćani i odakle su došli, kulturološki kao i zemljopisno. Čini se da to radije ne bi učinili.

U kritici Schochova istraživanja objavljenoj u Archeology Magazi-neu, Zahi Hawass i Mark Lehner odbacuju Schochove tvrdnje i napa­daju televizijski dokumentarni film The Mystery of the Sphinx (Tajna Sfinge). No, Schoch tvrdi da taj popularni dokumentarni film zapravo nikad nije trebao zauzeti mjesto petnaest sveobuhvatnih akademskih radova što ih je objavio o toj temi. Argumenti Hawassa i Lehnera u korist mlađe Sfinge tvrde da njezino sadašnje stanje ukazuje na ošteće­nja koja su nastala u prošlosti, ali nisu izazvana kišom. Oni kažu: "Drev­na i novija oštećenja na Sfingi uglavnom su nastala na isti način." Govore o varijacijama kvalitete vapnenca u stijeni, te tvrde da je ljušte-nje kamena uzrok erozije, prošle i sadašnje. Schoch smatra da je to ljuštenje površinsko oštećenje, izazvano novijim zagađenjem, talože­njem kiselina, naslaga soli iz podzemnih voda u obližnjem selu i postav­ljanjem brana na Nil.

Kao odgovor na Hawassovo i Lehnerovo žestoko pobijanje, Schoch piše da jednostavno nastoji objasniti geološke podatke što ih je prou­čavao i uočio:

U prezentiranju hipoteze da se prvo klesanje velike Sfinge u Gizi zbivalo mnogo ranije no što se misli, čini se da sam izazvao mno­ge polemike unutar zajednice egiptologa i arheologa. Nije mi želja da budem zagovornik kontroverzne hipoteze; jednostavno iznosim pokusnu pretpostavku koja, po mojemu mišljenju, naj­bolje odgovara dokazima.

Dr. Schoch nije želio biti dogmatičan u svojoj tvrdnji da je Sfinga iskle­sana tisuće godina prije pojave prve egipatske dinastije, već je jedno­stavno želio prezentirati provjerljivu hipotezu o starosti Sfinge.

Sol kao uzrok erozije Početkom 1980-ih, dok je razrađivao geologiju Sfinge, dr. K. Lal Gauri opazio je da je pijesak, koji je odstranjen sa zidova oko Sfinge, premda suh na površini, natopljen vodom nekoliko centimetara u tlu. Tako­đer je opazio da je kamen stanac, koji je bio u kontaktu s pijeskom, isto tako natopljen vodom. Dvije godine poslije, Gauri je, zajedno s Georgeom Holdrenom i Willardom Vaughanom, u jednom znanstve­nom radu sugerirao da je za veliki dio oštećenja Sfinge odgovorna količina soli u stijeni i njezina reakcija s vlagom u zraku. Budući da se podzemne vode nalaze daleko ispod površine, tvrdili su da voda mora potjecati iz zraka.

Gauri je otkrio da se u vapnencu od kojeg je Sfinga isklesana nala­ze dvije glavne soli topive u vodi: sadra i kamena sol. Također postoji manje stabilna sol topiva u vodi, kalcijev sulfit, ali nije mogao utvrditi nalazi li se u stijeni ili u vodi. Sadra i kamena sol nalazile su se u svim uzorcima što ih je proučavao.

Prema Gaurijevoj teoriji, Sfinga je stoljećima bila zakopana ispod pustinjskog pijeska, što je rezultiralo migracijom soli iz dubine kame­na stanca prema vanjskim slojevima. Tijekom tog dugog razdoblja ispod pijeska, stijena se morala navlažiti do znatne dubine, a nakon što je izložena suncu, proces sušenja izvukao je te soli na površinu. Takvo kemijsko djelovanje, reakcija soli i vode, za posljedicu ima lju-štenje kamena. Jasno se vidi, a takva vrsta erozije događa se i danas.

Taj tip erozije nastaje uslijed noćnog stvaranja rose na površini sti­jene, a ona otapa soli u površinskom sloju kamena. Taj se tanak sloj slane vode potom uvlači u pore kamena. Kad iziđe sunce, temperatura raste i voda ishlapljuje, a sol ostaje. Kristali koji se stvaraju u porama vrše pritisak uslijed kojeg se ljušti tanak sloj površine kamena.

Gauri priznaje da su Sfinga i zidovi oko nje bili i još uvijek jesu izlo­ženi ekstremno brzom oštećivanju izazvanom prirodnim elementima, te naglašava da je od početka dvadesetog stoljeća došlo do znatnog propadanja. Vapnenac je, zbog ljuštenja od soli, na nekim mjestima tako mekan da možete prstima mrviti komadiće stijene. Ljuštenje je tako uznapredovalo da se mogu vidjeti velike ljuske slične čipsu. Gauri tvrdi da su oštećenja i erozija na Sfingi i zidovima oko nje posljedica te

vrste kemijskih promjena, te da ponovno određivanje starosti Sfinge nije potrebno.

Gauri smatra da su duboke raspukline na zapadnom i južnom zidu zapravo nastale prije nekoliko milijuna godina, prilikom pomicanja cijele visoravni uslijed čega je došlo do nagiba u slojevima stijena. Ra­spukline su proširene u šupljine ili kanale uslijed hidrauličke cirkulacije podzemnih voda. Kasnije su razotkrivene, kad se iskopalo udubljenje oko Sfinge. Tome srodna teorija, što su je iznijeli Hawass i Lehner, kaže da su podzemna kretanja vode, tijekom eocena, izazvala otvaranje tih raspuklina dok se vodena masa spuštala.

Hawass i Lehner prihvaćaju Gaurijeve zaključke, te su u raznim član­cima tijekom 1990-ih tvrdili da je Sfinga isklesana sredinom drugog tisućljeća pr. Kr. Njihovi se argumenti temelje na tvrdnji da su sadašnje oštećivanje Sfinge i brzina erozije pokazatelji propadanja u prošlosti. Vjeruju da je drevno i suvremeno propadanje Sfinge uglavnom isto.

Schochovo pobijanje slanog ljuštenja Schoch priznaje da je ljuštenje izazvano solima važan današnji faktor propadanja na visoravni Giza. Međutim, tvrdi da samo to ne može ob­jasniti sva oštećenja koja se vide na Sfingi i zidovima oko nje. Točnije rečeno, ne može objasniti naglašeniju eroziju vidljivu na zapadnoj strani zidova. Schoch primjećuje da su se drugi istraživači usredotoči­li na današnje uzroke propadanja Sfinge, osobito na oštećenja izazvana kretanjem soli; premda su ta izučavanja važna za pokušaje zaustavlja­nja današnje erozije, kaže Schoch, mogla bi biti irelevantna kad se pokušava odrediti podrijetlo drevnog propadanja Sfinge. Tvrdi da se današnje, moderne brzine propadanja ne mogu projicirati u daleku prošlost visoravni Giza. Schoch vjeruje da zagađenost zraka, kisele kiše, uzdizanje vodom natopljenih razina tla zbog uleknuća i taloženja i ispušni plinovi automobila mogu štetno utjecati na građevine i kipove na visoravni Giza, te da procesi moderne erozije nisu isti drevnim pro­cesima u svakom - a osobito ovom slučaju.

Schoch tvrdi da će slano ljuštenje imati maksimalan učinak na Sfin-gu u ekstremno sušnim uvjetima, i kad su strukture izložene prirodnim elementima. Međutim, kad su zakopani ispod sloja pijeska, Sfinga i zidovi oko nje zaštićeni su od te vrste erozije. Nadalje, ljuštenje stijena

trebalo bi zahvatiti sve vapnenačke površine na visoravni Giza. Ipak, ni na jednoj drugoj površini ne može se vidjeti isti tip oštećenja kao na zidovima oko Sfinge. Stvaranje kristala soli doista oštećuje Sfingu i druge strukture u današnje vrijeme, ali to ne objašnjava drevne ob­rasce propadanja kakvi se vide na tijelu Sfinge i zidovima oko nje. Ti specifični tipovi erozije, tvrdi Schoch, potječu od kišnice i nema ih nigdje drugdje na visoravni Giza.

Što se tiče ranije spomenutih raspuklina, Schoch ukazuje na činje­nicu da su vapnenačke stijene u Gizi "ispresijecane" pukotinama ili spojevima starim milijunima godina. Nešto od toga može biti posljedi­ca geoloških neispravnosti, ali nisu se sve otvorile kao raspukline svu­gdje na visoravni Giza. Schoch tvrdi da vertikalne raspukline, poput onih na zidovima oko Sfinge, može stvoriti jedino voda, u prvom redu padaline, te su doista važne za starost Sfinge. Bujice vode od padalina teku putovima najmanjeg otpora, zavlačeći se u slabe spojeve i pukoti­ne. Ta je vrsta erozije vidljiva na zapadnom zidu i zapadnom dijelu južnog zida oko Sfinge. Schoch tvrdi da su raspukline na tim mjestima izazvane obiljem kišnih bujica. Istočni dio južnog zida, gdje su raspu­kline mnogo manje naglašene, i istočni zid nisu morali podnijeti nalet bujica. Schoch razlikuje prirodno nastale raspukline od otvorenih pukotina koje su posljedica padalina, premda njegovi kritičari to ne priznaju.

Zapažanja Davida Coxilla U studenom 1997. je David Coxill, britanski urbanist i član Geološkog društva Londona, posjetio Egipat i visoravan Giza kako bi bolje razu­mio žestoke polemike oko starosti Sfinge. Školovan za geologa, Coxill je objavio istraživačke radove o Ostracodi u jugozapadnom Atlantiku i knjige o povijesti rudarstva Shropshirea. Njegova su zapažanja o vi­soravni Giza objavljena u članku pod naslovom "Riddle of the Sp­hinx" ("Zagonetka Sfinge").

Kao i drugi geološki istraživači prije njega, Coxill je zaključio da kamen vapnenac od kojeg je Sfinga isklesana potječe od drevnog sedi­menta iz toplog, plitkog, karbonatima bogatog mora iz razdoblja eo­cena, od prije pedeset milijuna godina. Kip Sfinge i zidovi oko nje iskle­sani su od dva sloja, koje zovemo naslage, vapnenačkih taloga. Najtvrđi

Slika 1.5. Slojevi stijena Sfinge (iz ilustracije Marka Lehnera)

vapnenac, poznat kao III. naslaga, čini glavu Sfinge, a ostatak tijela i okolno područje napravljeni su od II. naslage, mekšeg i poroznijeg ka­mena vapnenca. I. naslaga je veoma tvrdi sloj koji čini donji dio Sfinge.

Glava Sfinge, koja se sastoji od tvrdog vapnenca (III. naslaga), go­tovo uopće nema tragova erozije. Tragovi koji na njoj ipak postoje, u geološkom smislu, ukazuju na poredak taložnih stijena. Riječ je o nizu ispruganih oznaka koje ukazuju na prevladavajući smjer i kut taloženja. Suprotno tome, II. naslaga se sastoji od tankih slojeva vap­nenca, koji se zovu pločice, a puni su pukotina i duboko oštećeni. Oba sloja (II. i III. naslaga) od kojih je Sfinga isklesana potječu od slojeva stijena koje su gotovo pod kutom od 180 stupnjeva (subhorizontalni slojevi).

Subvertikalni spojevi (gotovo, ali ne posve vertikalni) II. naslage karakteristični su za okolne zidove i samu Sfingu, premda u manjoj mjeri, te je riječ o prirodnim raspuklinama u stijeni. Nastali su steza­njem sedimenata tijekom procesa pretvaranja u stijenu, te nisu tekton­ske neispravnosti povezane s potresima. Neke su pukotine otvorene na vrhu, te se sužavaju i postupno zatvaraju niže dolje u vertikalnom profilu zida oko Sfinge; takve pukotine postoje i na tijelu Sfinge. Cox-ill je opazio da su te slabosti u stijeni selektivno, a time i progresivno, dolazile pod utjecaj erozijskih sila prirode - drugim riječima, kiše.

Slojevi taložnog vapnenca od kojih se sastoji tijelo Sfinge erodirali su tako da izgledaju relativno glatko, valovito, uz izmjenjivanje izboče-nih i uvučenih područja.

Općenito govoreći, tvrđi slojevi su izbočeni, a mekši su slojevi uvu­čeni. Zaobljeni "konkavni" izgled ističe se na okolnim zidovima, na mjestima gdje su znatno uvučeni. Paradoksalno, odmah ispod vrata Sfinge, tvrđi i mekši slojevi uvučeni su više nego na sličnim područji-

Slika 1.6. Erozija izazvana vodom na južnom zidu oko Sfinge

ma II. naslage, pri dnu tijela Sfinge. Prema Coxillu, to pokazuje da su gornji slojevi duže bili izloženi.

Što se tiče uzročnika tih svojstava propadanja, Coxill vjeruje da je važno donositi zaključke na temelju vidljivih dokaza, i ne pretpostaviti da je odgovorna sadašnja pustinja Sahara. Kad bi pijesak i vjetar bili odgovorni za eroziju, onda bi se mogli očekivati oštri, uglati spojevi između izmjeničnih slojeva. Međutim, toga nema. Umjesto toga, sve je glatko i valovito. Pukotine se otvaraju na vrhu i sužavaju se dolje u stijeni. Ako je vjetar bio uzrok, najveća bi se erozija mogla očekivati pri dnu tijela Sfinge i zidova oko nje. Ondje, i odmah ispod vrata kipa, sila pijeska nošenog vjetrom bila bi najveća. Zbog zaštitnih kamenih blokova, stavljenih tijekom popravaka u drevnim vremenima, teško je protumačiti eroziju u dnu tijela Sfinge. Međutim, nije tako kad je riječ o zidovima oko kipa. Ondje se vidi opsežnija erozija, koja nije povezana s vjetrom, a karakteristična je za vodu koja se slijeva preko kipa i okolnih zidova. Isti taj tip oštećenja također je vidljiv na blokovi­ma vapnenca korištenim za gradnju hrama u dolini. Ipak, nema ga na drugim spomenicima svrstanim u Staro kraljevstvo (2650-2152.

g. pr. Kr.). Coxill shvaća da je to razlog polemika, te pita: Kako se to može objasniti, te koje su implikacije za arheologiju?

Ako se redovito ne iskopava, prostor oko Sfinge se za nekoliko de­setljeća napuni pustinjskim pijeskom. Napoleon je Sfingu našao u istom stanju kao i Tutmozis IV između 1425. i 1417. g. pr. Kr.: zakopa­nu do vrata. Posljednji je put očišćena 1925. Coxill smatra da to objašnjava zašto vjetar nije uništio značajke erozije izazvane vodom i zašto je Sfinga preživjela do današnjih dana sa znatnim popravcima svoje baze. Sfinga je, kao i pokazatelji oštećenja vremenskim prilikama, tijekom većega dijela svoje povijesti, bila pokrivena pijeskom, a to ju je zapravo štitilo. Ne bi bilo tako da se Sfinga nalazi na nekom uzdig­nutom mjestu.

Coxill također smatra da teorija što ju je iznio Farouk El Baz s Bo­stonskog sveučilišta - da je Sfinga bila yardang (izbočena stijena, gre­ben što ga je stvorio vjetar od isušenog korita rijeke) - nije baš vjerojat­na. Samo je njezina glava mogla biti prirodna izbočina; ostalo, tvrdi Coxill, je moralo biti iskopano. Pobija tu teoriju i kaže da je cijela Sfin­ga bila prirodna izbočina u stijeni i na njoj se vide tragovi djelovanja vremenskih prilika koji su postojali prije klesanja kipa. Da je u početku bila yardang, s već postojećim oštećenjima, onda bi se klesanjem ba­rem odstranili valoviti profili koji se danas vide na tijelu.

Što se tiče slanog ljuštenja kao primarnog uzroka erozije, Coxill smatra da ni to nije vjerojatno. Slaže sa Schochovim zaključcima da kondenzacija utječe na sve spomenike u Gizi, ali veoma se rijetko mo­gu vidjeti značajke oštećenja kao na Sfingi, zidovima oko nje i kamenim blokovima hrama u dolini. Štoviše, te značajke iziskuju intenzivan utjecaj vremenskih prilika da bi dobile svoj sadašnji izgled. Jednako kao Schoch, Coxill vjeruje da je erozija od kondenzacije i isparavanja jednostavno previše blaga i beznačajna u suhoj klimi da bi stvorila takve učinke.

Coxill misli da fluktuacije vodom natopljenih slojeva tla ispod Sfinge ne bi mogle dovesti do pukotina koje su šire na vrhu (što su Hawass i Lehner tvrdili, kako je spomenuto ranije u tekstu). Coxill se ne slaže ni s Gaurijevom teorijom da su glatka zaobljenja na oštećenim profilima slojeva izazvana gradacijskim razlikama u tvrdoći slojeva tla; Coxill smatra da gradacijske razlike ne objašnjavaju varijacije u pro-

filu oštećenja unutar stijene II. naslage ili postojanje otvorenih raspu-klina.

Ne slaže se ni s teorijom Jamesa Harrella iz 1994. da su izlijevanje Nila i povremene kiše močili pijesak, a to je dovelo do vidljive erozije Sfinge. Prema Coxillu, ta teorija nije prihvatljiva jer bi bujice stvorile dojam odrezanog vala. Takva vrsta erozije počinje formiranjem ureza u stijeni, a to inicira nastanak platforme koja se širi prema unutra. To bi se zasigurno danas vidjelo na zidovima oko Sfinge da je poplavljiva-nje bilo uzrok, ali toga nema. Nadalje, ako je izlijevanje Nila izazvalo eroziju Sfinge, to ipak ne bi na zadovoljavajući način objasnilo značaj­ke erozije na višim dijelovima tijela i zidova.

Coxill vjeruje da topografija krša (vapnenasti krajolik u kojem šu­pljine, vrtače i prirodne raspukline nastaju uslijed vrtloženja podzem­nih voda i pri čemu nema površinskih bujica) te regije može objasniti oštećenja u donjim dijelovima Sfinge i zidova oko nje, ali ne glatkoću i valoviti izgled na vrhu.

Coxillovi zaključci

Procesom eliminacije, Coxill je došao do zaključka da samo kiše mo­gu objasniti tragove oštećenja na Sfingi i zidovima oko nje. Poplave, vrtloženje podzemnih voda ili slano ljuštenje ne mogu objasniti vid­ljive dokaze. Time se, naravno, postavlja pitanje kad je u Egiptu dovolj­no intenzivno i dovoljno dugo padala kiša da nastane erozija kakvu danas vidimo.

Uz brzo povlačenje glečera krajem posljednjeg ledenog doba, do­šlo je do dramatičnog podizanja morske razine između 13.000 i 9500 g. pr. Kr. To je bilo praćeno obilnim kišama i, u Egiptu, izlijevanjem Nila. Kako se zona umjerene klime pomicala prema sjeveru, uslijedi­lo je sušno razdoblje između 9500 i 7000 g. pr. Kr. Od 7000 do 3000 g. pr. Kr. prevladavalo je razdoblje umjerenih kiša. Uz takvu klimat­sku povijest, i uzimajući u obzir Schochov i Dobeckijev seizmički pregled, Coxill se slaže da je Sfinga stara sedam tisuća godina. Među­tim, upozorava da bi datumi trebali biti što je moguće konzervativ­niji dok se ne pojave konačni dokazi. Geolozi nisu sigurni kojom brzinom stijene erodiraju, pa je riskantno pretpostaviti da je to kon­stanta.

Prema Coxillu, jedno je sigurno: Sfinga je očito starija od općepri­hvaćenog mišljenja da je nastala 2500 g. pr. Kr. Vjeruje da je taj datum određen više zbog povezanosti s Kefrenovim kompleksom nego prema dokazima. Također vjeruje da je podrijetlo Sfinge složenije nego što se misli. Nepobitno je da su tehnike gradnje i oruđe što su ga Egipća­ni koristili u Starom kraljevstvu prava zagonetka.

2

TEŽINA GEOLOŠKIH DOKAZA

Erozija i starost Sfinge

Ne slažu se svi geolozi sa Schochovim zaključkom da je Sfinga isklesana između 7000 i 5000 g. pr. Kr. Britanski geolog Colin

Reader nudi datum koji je mnogo prihvatljiviji za tradicionalne egip-tologe. Reader, koji je na Londonskom sveučilištu diplomirao geolo­ško građevinarstvo, povezuje građevinarstvo s geologijom, te ima ve­liko iskustvo u proučavanju povijesnog razvoja arheoloških nalazišta. Također ga veoma zanima visoravan Giza. U kolovozu 1999. napisao je neobjavljeni rad: "Khufu (Keops) je poznavao Sfingu: usklađivanje geoloških i arheoloških dokaza radi određivanja starosti Sfinge i revi­diranog slijeda razvoja nekropole u Gizi". Dvije godine poslije objavio je rad: "Geomorfološka studija nekropole u Gizi, s implikacijama na razvoj nalazišta".

Reader je u svojem prvom radu, kako podnaslov kaže, želio uskla­diti veoma kritizirane zaključke dr. Schocha. Iznova je proučio geolo­giju, geomorfologiju i površinsku hidrologiju nekropole u Gizi i iznio revidirani slijed razvoja visoravni Giza. U svojoj je studiji uzeo u obzir razvoj zidanja kamenom u drevnom Egiptu, uskladio geološke i arheo­loške dokaze, te smjestio klesanje Sfinge u kontekst prve ili druge di­nastije (2920-2650. g. pr. Kr,).

Neki egiptolozi tvrde da je Sfinga isklesana od samo jednog bloka vapnenačke stijene koji je ostao nakon vađenja kamenih blokova za

Slika 2.1. Strukture na visoravni Giza (iz ilustracije Colina Readera)

Khufuovu (Keopsovu) piramidu (2609-2584. g. pr. Kr.). Drugi vjeruju da je to bio važan dio Kefrenova pogrebnog kompleksa, za kojeg se smatra da je izgrađen tijekom četvrte dinastije (2575-2467. g. pr. Kr.), te da je smještaj Sfinge bio određen rasporedom susjednih građevina: hrama Sfinge, hrama u dolini i Kefrenova puta po nasipu. Reader od­bacuje obje hipoteze. Zamisao da je Sfinga isklesana od jednog bloka vapnenačke stijene podrazumijeva, kao što je prije rečeno, da je razina tla bila iznad glave Sfinge, ali se razina spustila uslijed opsežnog vađe­nja kamena. Reader vjeruje da se ta velika modifikacija terena kosi s arheološkim dokazima - "hipoteza o vađenju kamenih blokova" zane­maruje utjecaj prirodnih geoloških procesa na razvoj visoravni Giza.

Prema Readeru, smještaj Sfinge odredila je topografija visoravni. Dokazi upućuju na to da su značajke krajolika visoravni bile posije-

dica prirodnih geoloških procesa; naprimjer, prije sedam do dva mili­juna godina, širenje Sredozemnog mora preplavilo je područje Gize. Njegovo je napredovanje zaustavila jugoistočna kosina vapnenačkih stijena gornjeg Mokattama (Kairo), kao i niz klisura na sjeveru i istoku. Tako je nastala visoravan.

Reader također vjeruje da postoje i druge značajke koje pokazuju da je smještaj Sfinge odredila topografija mjesta, te da je glava Sfinge isklesana od uzdignutog dijela stijene. Južno od Gize nalazio se wadi

Slika 2.2. Readerova topografija Gize. (1) Sfinga, (2) glavni wadi, (3) manji wadi, (4) središnji kamenolom, (5) Kefrenov kamenolom,

(6) Khufuov kamenolom, (7) istočno polje mastaba, (8) zapadno polje mastaba. Strelice pokazuju liniju stijene.

(potok ili kanal ispunjen vodom) poznat kao "glavni wadi". Između tog wadija i Sfinge, postoji nagib tla prema Sfingi sa sjevera i zapada. Sjeverno od Sfinge nalazi se stijena u kojoj je uklesano nekoliko grobni­ca. Oštećenja od vremenskih prilika na toj stijeni, i njezin kontinuitet s linijom klisure (značajka koja definira istočni rub visoravni), pokazu­ju da je stijena erodirana na prirodni način. Reader o toj stijeni govori kao o sjevernoj obali drugog i manjeg wadija, poznatog kao "manji wadi". Ondje gdje se zapadni zid oko udubljenja Sfinge sastaje s potpor­nim zidom (koji drži suvremenu cestu) možda još uvijek postoji dio manjeg wadija. Tu se stijena koja definira vrh zapadnog područja Sfinge naglo spušta ispod akumuliranog pijeska. Tako dobiveno ulek-nuće ispunjeno je modernim zidarskim radovima. Njezin je profil zaobljen, što pokazuje da je riječ o prirodnoj značajki, a ne posljedici vađenja kamena.

Kao cjelina, te značajke krajolika pokazuju da je istočni kraj Kefre-nova pogrebnog kompleksa bio određen lokalnom topografijom. U početku se tlo uzdizalo od glavnog wadija na jugu do visoke točke kraj Sfinge. Stijena iz koje je trebalo isklesati Sfingu izdvojena je na sjever­nom produžetku visoravni (gdje je izgrađena Khufuova piramida) uslijed erozije duž manjeg wadija. Tako dobiveni komad stijene, erozi­jom odvojen od glavne formacije, na vrhu ima tvrdi sloj (III. naslaga) i vjerojatno je očuvao strmi profil klisure na istočnoj strani. Slijedom toga, mjesto gdje je Sfinga isklesana moglo se posebno isticati ako ga se gledalo iz doline Nila.

Rasprava o eroziji II. naslage

Veći dio rasprave o starosti Sfinge bavi se erozijom II. naslage, ili po­roznog vapnenca, sloja stijene, najviše rasprostranjenog sloja unutar zidova oko Sfinge. Reader je pregledao taj sloj i ustanovio da tri glavne značajke karakteriziraju sadašnje propadanje II. naslage vapnenca u udubljenju Sfinge: subhorizontalna (oko trideset do četrdeset stupnje­va od horizontalne) degradacija, subvertikalna (između trideset i če­trdeset stupnjeva od vertikalne) degradacija, te stijena koja se uvukla na vrhu izloženih dijelova. Na temelju raspodjele tih značajki, izlože­ni slojevi stijene mogu se podijeliti na četiri područja: tijelo Sfinge,

istočni kraj južnog izloženog dijela, zapadni kraj južnog izloženog dijela i zapadni izloženi dio.

Na tijelu Sfinge je veliki dio I. naslage i donji dio II. naslage slojeva stijene skriven zidarskim radovima kojima se popravljalo njezin izgled. Obavljeno je nekoliko restauracija, a smatra se da je prva izvedena u Starom kraljevstvu (2650-2152. g. pr. Kr.), a posljednja je dovršena 25. svibnja 1998.

Izloženim gornjim slojem Sfinge dominira zaobljeno subhorizon-talno propadanje. Reader to smatra posljedicom različite degradacije izloženih slojeva. Manje izdržljivi dijelovi uvučeni su u odnosu na prvobitni profil Sfinge. Ima relativno malo subvertikalnih tragova propadanja, osim "glavne raspukline" koja presijeca tijelo Sfinge malo ispred stražnjih nogu Sfinge. Ostali takvi tragovi uglavnom su slabo definirani i ograničene dužine.

Na istoku južnog izloženog dijela vidljiva je subhorizontalna degra­dacija slabijih slojeva. Ti su se slojevi donekle uvukli u odnosu na prvobitni isklesani profil. Međutim, profil lica Sfinge očuvan je gotovo u svojem originalnom obliku, možda slijedom ponovnog klesanja.

Reader je opazio da se na južnom izloženom dijelu vidi subvertikal-na erozija koja prema zapadu postaje progresivno učestalija i naglaše­nija. Sasvim na zapadnom kraju, subvertikalne značajke su dublje od onih na istočnom dijelu i na licu Sfinge.

Na zapadnom izloženom dijelu, subhorizontalna erozija u manje trajnim slojevima izraženija je nego drugdje. Trajniji su slojevi također znatno erodirali. Učestalost subvertikalne degradacije duž zapadnog izloženog dijela također je jača i izraženija nego drugdje, što je dovelo do razvoja zaobljenog lateralnog profila - "konkavni" izgled što ga Sch-och opisuje u svojoj analizi. Na nekim su mjestima te značajke kombi­nirane u razgranati obrazac, što pokazuje da su vremenske prilike djelovale čak i na manje nepravilnosti u izloženim slojevima stijene. Kad se usporede s rekonstrukcijom originalno isklesanog profila, dije­lovi pri samom vrhu znatno su se uvukli.

U sažetku, Reader kaže da je očito da na većem dijelu tijela Sfinge, te na istočnim i južnim izloženim dijelovima, postoji umjereno propa­danje karakterizirano subhorizontalnim oštećenjima i ograničenom erozijom zidova oko Sfinge. Uspoređujući iste vrste kamena na različi-

tim mjestima unutar udubljenja oko Sfinge, vidljivo je da je na zapad­nim zidovima erozija bila intenzivnija. Na njima ima dubokih tragova subhorizontalne i subvertikalne erozije, čak i na tvrdim slojevima. Rea­der taj "raspored intenziteta" erozije smatra osobito značajnim za starost Sfinge. To pokazuje da je voda dolazila iz jednog smjera, određenog terenom i nagibom visoravni. Prema Readerovoj analizi, vidljiva se erozija može objasniti bujicama nastalim od obilnih kiša, odnosno oborinskim vodama, koje su tekle preko nezaštićenog tla tijekom prve tri dinastije (2920-2575. g. pr. Kr.), a nastajale su nakon kratkih, ali silnih oluja. Takva tekuća voda može nanijeti mnogo štete, pa to objašnjava naglašenije propadanje slabijih slojeva kao što su II. naslage. Na temelju toga, može se pretpostaviti da je Sfinga isklesana mnogo kasnije, možda oko 3000 g. pr. Kr.

Oborinske vode

Kao što je ranije spomenuto, Egipat nije uvijek bio pustinja. Premda suhi uvjeti dominiraju od 2350. g. pr. Kr., poznato je da su postojala vlažnija razdoblja. Umjerena klima između 7000 i 5000 g. pr. Kr., ko­joj Schoch pripisuje propadanje Sfinge, odvojena je od kasnijih, sušnih uvjeta prijelaznom fazom. Tijekom te prijelazne faze, sezonske su kiše povremeno prekidale sušu. U to je vrijeme visoravan Giza bila donekle pokrivena vegetacijom, pa bi obilna kiša brzo natopila tlo, a višak vode tekao bi površinom u smjeru doline Nila. Prema mišljenju Colina Readera, snaga oborinskih voda mogla je izazvati znatnu ero­ziju. Kao primjer navodi hram u dolini koji je uvelike erodiran.

Reader tvrdi da su, tijekom jakih oluja, oborinske vode s visoravni Giza tekle prema nižim područjima na istoku. Veći dio vode zacijelo je stigao do Sfinge i prelijevao se preko zapadnog zida, erodirajući izloženu vapnenačku stijenu i slijevajući se niz pukotine na površini stijene. Minimalna količina voda tekla bi preko istočnog zida. Premda su istočni i zapadni izloženi dijelovi kompleksa Sfinge jednako stari, zapadni je zid više oštećen. Reader tvrdi da je zapadni zid očito bio više izložen oborinskim vodama.

Prema Readeru, kad se erozivni potencijal oborinskih voda poveže s kretanjima podzemnih voda, kemijskim propadanjem (kiša i vlaga)

i slanim ljuštenjem, moguće je doći do sveobuhvatnog objašnjenja erozije unutar zidova oko Sfinge. Oborinske vode, tvrdi Reader, moraju se povezati s drugim faktorima ako se želi objasniti sveukupna erozi­ja općenito, kao i izraženija erozija u zapadnom dijelu udubljenja.

Hram Sfinge Većina se egiptologa slaže da su Sfinga i njezin hram vjerojatno podi­gnuti u isto vrijeme, jer su kameni blokovi za gradnju hrama vađeni iz udubljenja oko Sfinge. Raspored fosila u kamenu od kojeg je izgra­đen hram jednak je onome otkrivenom u zidovima oko Sfinge. To bi značilo da su Sfinga i njezin hram nastali prije radova što ih je ondje naredio Khufu (Keops). Povrh toga, građevinski stil hrama Sfinge, koji se opisuje kao kiklopski, razlikuje se od Khufuovih građevina. Za gradnju su korišteni golemi kameni blokovi, teški između šest i deset tona. Međutim, čini se da još dva izvora dokaza pobijaju moguć­nost nastanka Sfinge prije razdoblja Khufua: iskopavanje brojnih ko­mada lončarije iz doba četvrte dinastije (2575-2467. g. pr. Kr.) iz udubljenja oko Sfinge, te otkriće lončarije i kladiva četvrte dinastije u neposrednoj blizini. Stariji artefakti nisu pronađeni.

Ranija su iskopavanja u udubljenju oko Sfinge otkrila blok od vap­nenca, koji je ležao na hrpi otpadaka u kojoj su pronađeni brojni dijelovi lončarije iz četvrte dinastije. Odmah sjeverno od hrama Sfin­ge, dokazi pokazuju da je tijekom četvrte dinastije došlo do vađenja kamena u sloju I. naslage. Mark Lehner i Zahi Hawass taj rad u kame­nolomu svrstavaju u četvrtu dinastiju na temelju pronađenih artefa-kata koji uključuju kladiva i lončariju.

Međutim, također postoje dokazi koji sugeriraju da su ti radovi četvrte dinastije bili samo nepotpuna faza gradnje i ne mogu se kori­stiti za službeno određivanje datuma gradnje Sfinge ili njezina hrama. Njemački egiptolog Herbert Ricke otkrio je spoj između kamenja koji se proteže kroz sva četiri kuta hrama Sfinge, obilježavajući vanj­sku stranu njezinih zidova u prvoj fazi gradnje. Tvrdi da su sjeverna i južna kolonada hrama dodane kasnije, kad je unutrašnjost poprav­ljena granitnim pločama. Kako bi se izgradio taj dodatak, dijelovi sjevernog i južnog zida gurnuti su unatrag, a s vanjske su strane do-

dani veliki blokovi kamena vapnenca. Ricke tvrdi da su neki od na­puštenih blokova, očito iz te druge faze gradnje, oni ispod kojih je nađena lončarija iz četvrte dinastije. Premda Ricke ne spominje vre­mensko razdoblje koje dijeli radove četvrte dinastije od ranije gradnje, očito je da su ta dva projekta izvršena tijekom različitih klimatskih uvjeta. Razlika oštećenja u kamenu pokazuje da ih je dijelilo prilično mnogo vremena.

U kamenolomu iz vremena četvrte dinastije ima još dokaza na čvr­stoj stijeni I. naslage, a otkrio ih je Lehner. Od vremena četvrte dina­stije (2575. g. pr. Kr.), ta je stijena bila izložena prirodnim elementima, a ipak se na njoj vidi tek neznatno propadanje. Zanimljivo je da isti slojevi I. naslage izloženi drugdje u udubljenju oko Sfinge imaju jača oštećenja. Prema Readerovu mišljenju, taj kontrast u propadanju na zapadnom rubu kamenoloma četvrte dinastije veoma je naglašen. Sti­jene izložene izvan kamenoloma veoma su oštećene. Reader vjeruje da se, općenito govoreći, naglašenije propadanje stijene I. naslage u istim područjima može objasniti samo smještanjem starosti Sfinge i prve faze gradnje njezina hrama u vrijeme prije Khufuovih radova na visoravni Giza (2589-2566. g. pr. Kr.) - kad su izložene vapnenačke stijene erodirale uslijed utjecaja oborinskih voda.

Reader zaključuje da je Kefrenova gradnja, tijekom četvrte dinasti­je, unutar kompleksa Sfinge bila druga faza radova. Kao što je već re­čeno, napravljene su modifikacije sjevernog i južnog zida hrama, uz vađenje kamena vapnenca I. naslage odmah sjeverno od hrama. Bu­dući da je do tih izmjena došlo nakon rada u kamenolomu u vrijeme Khufuove vladavine, tada izložene stijene nisu erodirale pod utjecajem oborinskih voda. Stoga se na njima ne vide obrasci jakih oštećenja kao drugdje u udubljenju oko Sfinge.

Kefrenov put po nasipu i posmrtni Hram

Kefrenov put po nasipu prolazi duž grebena uzdignutog kamena stanca, popločanog na istočnom kraju, koji povezuje nisko smješteni hram u dolini s posmrtnim hramom i zatvorenim dvorištem piramide. Vjeruje se da je to bio put namijenjen procesiji pogrebne povorke. Na sjevernoj se strani vidi kamen stanac ispod popločenih dijelova, što ukazuje na mogućnost da je postavljen samo jedan niz kamenih

blokova u cilju stvaranja ravnomjerne kosine duž puta. Istočni dio puta po nasipu pruža se duž južnoga dijela kompleksa Sfinge. Reader kaže da su te dvije strukture poravnate, što se rijetko kada događa slučajno. Time se povećava mogućnost da su izgrađene u isto vrijeme. Drugim riječima, ako je Sfinga nastala prije Khufuova kompleksa, a put po nasipu izgrađen je istodobno kad i Sfinga, onda je i put po na­sipu nastao prije Khufuova vremena. Daljnji dokazi o tome vidljivi su u zemljopisnom odnosu između puta po nasipu i dva kamenoloma nastala tijekom Khufuove vladavine.

Razvojni slijed tradicionalnih egiptologa podrazumijeva da su Ke-frenov put po nasipu i Sfinga (2589-2566. g. pr. Kr.) podignuti nakon Khufuova vađenja kamena i gradnje. Ako je to točno, Kefrenovo va­đenje kamena ne bi bilo ograničeno na duljinu puta po nasipu; stoga se Reader pita zašto bi Kefrenovi radnici stali, preselili se određeni broj metara južno i ondje započeli rad u novom kamenolomu. To nema baš previše smisla. Prema Readerovim riječima, to ne bi imalo nikakve svrhe. Uvjeren je da su put po nasipu i Sfinga podignuti u isto vrijeme.

Velika Sfinga, hramovi na istoku i piramide na zapadu povezani su Kefrenovim putom po nasipu. Kefrenov se hram sastoji od dva ra­zličita elementa, karakterizirana drukčijim građevinskim stilovima. Ostaci hrama bliži Kefrenovoj piramidi sastoje se od pravokutnih blokova umjerene veličine. Suprotno tome, istočni dio hrama sastoji se od velikih blokova, u kiklopskom stilu. Nadalje, hram je izgrađen na povišenomu mjestu, a tlo se oštro spušta prema istoku i umjereno prema zapadu. U području kiklopske arhitekture, ima malo otvorenog prostora u unutrašnjosti građevine. U mnogim su područjima kame­ni blokovi kiklopskog stila teško oštećeni od vremena, a veći dio propa­danja vidljiv je na izloženim dijelovima susjednih blokova. Prema Readeru, do propadanja je vjerojatno došlo nakon što su blokovi sta­vljeni na svoja mjesta.

S obzirom na topografiju područja, Reader je opazio da istočni dio Kefrenova hrama, ono što on zove "proto-posmrtnim hramom", ima istaknutiji položaj čak i od Kefrenove piramide. Taj dominirajući po­ložaj na zapadnom obzoru, kao i njegova izrazito primitivna arhitek­tura i povezanost s putom po nasipu, pokazuju da taj dio Kefrenova hrama također može potjecati iz vremena prije Khufuovih građevina.

Šesnaest kilometara južno od Gize nalazi se Sakkara koja je bila dio glavnoga grada Staroga kraljevstva tijekom prve i druge dinastije (2920-2650. g. pr. Kr.). U Sakkari postoji plato na kojem je izgrađena najranija egipatska stepenasta piramida, kao i brojne mastabe i druge građevine. Najstariji dio kompleksa izgrađen je na rubu kosine s koje se pruža pogled na dolinu Nila. Čini se da je topografija bila jedan od primarnih faktora u rasporedu građevina u Sakkari, kao i za građevi­ne u Gizi podignute prije Khufua. Reader kaže da je Kefrenov put po nasipu mogao biti postavljen u tom smjeru jednostavno radipoveziva-nja istaknutih mjesta oko Sfinge i proto-posmrtnog hrama.

Dakle, Reader vjeruje da je niz građevina na visoravni Giza nastao prije vladavine i gradnje Khufua: proto-posmrtni hram, put po nasipu, Sfinga i njezin hram. Uz izrazito propadanje na zapadnoj strani zidova oko Sfinge, i brzinu kojom nastaje erozija, također misli da sve to potje­če iz razdoblja prije četvrte dinastije.

Kult Sunca u Gizi Ako su bilo koje građevine iz razdoblja prije četvrte dinastije bile sa­čuvane tijekom Khufuovih opsežnih građevinskih radova u Gizi, te su strukture morale imati neki određeni značaj, religiozni ili neki dru­gi. Možda su bile važan dio nekog hrama ili kulta. Dokazi zasad ukazu­ju samo na općenito razdoblje gradnje tih struktura koje su nastale prije Khufuova vremena. Bolje bi se objašnjenje moglo naći u uporabi kamena u drevnoj egipatskoj arhitekturi.

Kultura koja se razvila prije četvrte dinastije morala je već imati iskustva u gradnji kamenom. Najranija poznata primjena gradnje ka­menom u drevnom Egiptu potječe iz preddinastičkih razdoblja - Cop-tos kipovi, primjerice, pronađeni početkom 1900-ih u gradu Copto-su, četrdeset tri kilometra sjeverno od modernog Luxora. Poslije su se, u gradnji grobnica, kameni blokovi prvi put koristili u Helwanu, dvadeset četiri kilometra južno od Kaira, u vrijeme prve i druge dina­stije (2920-2650. g. pr. Kr.). Prema Palermo kamenu, posljednji faraon druge dinastije, Kasekemui, koristio je kamen za gradnju, što je u skla­du s najranijim poznatim zidanjem kamenom u Egiptu.

Između prve i treće dinastije, artefakti pronađeni u južnom podru­čju Gize pružaju dokaze o važnosti te regije. U djelu Archaic Egypt,

Emery govori o otkriću velikog, ali uništenog kraljevskog spomeni­ka u Gizi. Vjerovao je da je to bila grobnica Uadji, žene kralja iz prve dinastije. Drugi dokazi koji prve dinastije povezuju s Gizom uključu­ju natpise na zdjeli od kremena koji sadrže ime prvoga kralja druge dinastije, Hetepsekhemuija; te poklopci žara na kojima se nalazi ime kasnijega kralja druge dinastije, Neterena. Nadalje, Covingtonova grobnica, velika mastaba obložena opekama što ju je Dow Covington iskopao na visokom dijelu grebena jugoistočno od treće piramide, vjerojatno iz vremena druge dinastije i vladavine Kasekemuija (2734-2707. g. pr. Kr.), pruža dokaze o stalnom korištenju Gize tijekom razdoblja treće dinastije.

Lav se u egipatskoj mitologiji smatra čuvarom svetih mjesta. Nije poznato kako ili kada je nastalo to vjerovanje, ali vjerojatno potječe iz daleke prošlosti. Svećenici Heliopola (Grada Sunca) pripojili su lava svojem štovanju sunca. Možda su ga štovali kao čuvara vrata u podze­mni svijet na istočnom i zapadnom obzoru.

Colin Reader koristi poznatu povijest zidanja kamenom za odre­đivanje slijeda razvoja nekropole u Gizi. U preddinastičkom Egiptu, mjesto gdje je Sfinga isklesana moglo je steći lokalnu važnost, možda kao mjesto okupljanja za bogoslužje. Reader iznosi teoriju da je izbo-čina stijene, od koje je isklesana Sfinga, sličila lavljoj glavi i bila je povezana sa štovanjem Sunca. To je opravdavalo gradnju njezina vla­stita kultnog hrama. Zacijelo je bio izgrađen od trske ili opeka od blata točno ispred izbočine u stijeni. Posvećen suncu na zalasku, drugi je hram vjerojatno bio izgrađen tako da zauzima istaknuti položaj na malenom brdu kad se promatra iz doline Nila.

Međutim, ideja o lavljoj glavi bez tijela ne uklapa se u egipatsku ikonografiju. Reader vjeruje da su Egipćani, kako su se u kasnijim razdobljima prvih dinastija razvij ale tehnike gradnje kamenom, odlu­čili "osloboditi" tijelo lava iz stijene. To je dovelo do klesanja Sfinge, možda s glavom lava, i gradnje kamenih hramova posvećenih suncu na izlasku i zalasku: Sfinge i proto-posmrtnih hramova.

Reader postojanje ta dva hrama smatra odrazom glavnog vjerova­nja drevnog Egipta: dvojnost u odnosu na boga sunca. Bog se manife­stirao u prirodi izlaska i zalaska sunca. Prema tvrdnjama Herberta Ri-ckea i Siegfrieda Schotta, ta je dvojnost ugrađena u arhitekturu Sfinge,

njezina hrama i proto-posmrtnog hrama kao kompleksa solarnog kulta. Protumačili su Sfingu i dva hrama kao posljedicu dva zasebna kulta, jednog na istoku i drugog sa zapada. Hramovi su korišteni za obrede posvećene suncu na izlasku i zalasku. U proto-posmrtnom hra­mu (poznatom kao Kefrenov hram), duga i uska odaja pruža se duboko u središte građevine. Ricke vjeruje da je izgrađena za dvije barke (jedre­njaka, broda) boga sunca, južnu za dan i sjevernu za noć. Možda kao put za procesiju, poravnanje između Sfinge i proto-posmrtnog hrama postavljeno je kao veza između uzdignutih položaja građevina duž južnoga kraja udubljenja oko Sfinge.

Kad je Khufu birao mjesto za svoj kompleks, tvrdi Reader, izabrao je Gizu jer je ondje već postojao sunčev kult. Njegov izbor objašnjava egipatski naziv za Gizu, koji znači "piramida koja je mjesto izlaska i zalaska sunca". Kad je Đedefre, Khufuov najstariji sin, naslijedio oca, ime boga sunca Ra uključeno je u kraljevsku kartušu. Za vladavine Kefrena, Khufuova mlađeg sina, ideja da je faraon rani izražaj boga sunca još se više razvila. Tada je Kefren postojeći kult sunca ugradio u vlastiti, možda u cilju jačanja svoje povezanosti s kultom sunca. Kako bi to postigao, izgradio je hram u dolini, modificirao hram Sfin­ge, napravio natkriveni prolaz duž postojećeg puta po nasipu i integri­rao proto-posmrtni hram u vlastiti. Reader također vjeruje da je Kefren možda bio zaslužan za najranije popravke na tijelu Sfinge i za ponovno klesanje glave Sfinge u ljudskom obliku, ali nije dao napraviti lik sličan sebi.

Readerov zaključak Reader zaključuje da je do iskopavanja udubljenja oko Sfinge, klesa-nja Sfinge i gradnje njezina hrama došlo prije Kefrenovih projekata u vrijeme četvrte dinastije. Njegovo je mišljenje da erozija izazvana vodom na visoravni Giza, kao i na njezinim građevinama, dokazuje da je tako. Geografski odnosi između Kefrenova puta po nasipu, Sfinge i Khufuovih kamenoloma pružaju dodatne dokaze.

Što se tiče "teorije o mokrom pijesku" koju je iznio James Harrell kako bi objasnio eroziju Sfinge, Reader vjeruje da ne može podnijeti podrobnije ispitivanje i uglavnom je neodrživa. I premda su zapažanja K. Lal Gaurija da je ljuštenje pod utjecajem soli važan čimbenik ero-

zije točna, ona ne objašnjavaju svu vidljivu eroziju unutar udubljenja oko Sfinge.

Reader se slaže sa Schochom da je voda bila važan čimbenik u oš-tećivanju, ali se ne slaže s njegovom tvrdnjom da je Sfinga isklesana prije sedam do devet tisuća godina. Reader vjeruje da je napravljena nekoliko stotina godina prije dinastičkog razdoblja, oko 3000 g. pr. Kr. Vjeruje da relativna slabost vapnenačkih stijena gornjeg Mokatta-ma, od kojih je Sfinga isklesana, zajedno s prevladavajućim klimatskim uvjetima, čini vjerojatnim da je u kraćem vremenskom razdoblju mo­glo doći do znatnog propadanja izazvanog vremenskim prilikama.

Premda su u razdoblju prvih dinastija dominirali sušni uvjeti, opće­nito nije bilo tako suho kao danas. U manje suhim uvjetima, vjeroja­tno je došlo do kemijskih oštećenja izazvanih cijeđenjem topivih soli iz izloženog kamena. Kada je ta topiva komponenta odstranjena iz kamena, potencijal za daljnja kemijska oštećenja bio je smanjen, kaže Reader.

Izloženi kamen, koji nije bio pod utjecajem oborinskih voda, pro­padao je uslijed cijeđenja, procesa pri kojem topive tvari u tlu ili kame­nu (soli, hranjive tvari, druge kemijske tvari ili zagađivači) ispiranjem dopiru u donji sloj ili se otapaju i voda ih odnese. Međutim, na zapad­nom dijelu udubljenja oko Sfinge obilne sezonske oborinske vode odnijele su veliki dio oštećenog vapnenca, razotkrivajući komparativ­no neoštećen kamen. S obzirom na topivu komponentu u tako izlo­ženom kamenu, što je važno, ta je vrsta erozije vjerojatno pokrenula novu fazu kemijskog propadanja i cijeđenja, što je ubrzalo proces propadanja. Reader vjeruje da su se te osobito agresivne i repetitivne promjene u zapadnom području udubljenja mogle razviti u relativno kratkom vremenskom razdoblju, u geološkom smislu.

Tvrdi da se gradnja na visoravni Giza razvijala u vezi s jačanjem štovanja Sunca u drevnom Egiptu, a svoju teoriju temelji na intenzite­tu erozije u zapadnom dijelu udubljenja oko Sfinge, kao i na poznatoj uporabi kamena u arhitekturi drevnog Egipta. U skladu s tim, Reader procjenjuje da je do vađenja kamena oko Sfinge, gradnje s njom pove­zanih hramova i klesanja same Sfinge došlo oko 3000 g. pr. Kr.

Premda porijeklo Sfinge kao kulturološke ikone nije jasno, na teme­lju slijeda razvoja, Reader kaže da je koncepcija lava s ljudskom glavom

bila evolucijska, a počela je tijekom ranog dinastičkog razdoblja. Lav je bio povezan sa štovanjem Sunca, a u vrijeme četvrte dinastije faraon je već postao povezan s bogom Sunca. Iz tog je razloga glava Sfinge isklesana u liku božanskoga kralja. Do tog ponovnog klesanja i preina­ke moglo je doći za vladavine Kefrena.

Određenu podršku svojoj teoriji o razvoju gradnje u Gizi, Reader traži kod egiptologa i pisca Jaromira Maleka. U njegovoj knjizi In the Shadow of the Pyramids (U sjenkama piramida), Malek kaže da je službena dogma o kraljevoj vezi s bogovima redefinirana tijekom četvr­te dinastije. Faraon je postao dio novog religioznog sustava sa stvo­riteljem i bogom Sunca Re. Jačanje popularnosti boga Sunca dovelo je do priznavanja istog kao glavnog boga Staroga kraljevstva (2650-2152. g. pr. Kr.), a odražava se u kraljevskim imenima i titulama. Malek primjećuje da Kefrenovo uključivanje Sfinge, njezina hrama i uporaba hijeroglifa za "ustati" i "Re" u njegovu kraljevskom imenu potvrđuju Readerovu pretpostavku da je Kefren zaslužan za redefini-ciju kraljeva odnosa s bogovima.

Težina geoloških dokaza

Na temelju analize oštećenja izazvanih vremenskim prilikama na ci­jeloj visoravni Giza, kao i na podacima dobivenim iz seizmičkog pre­gleda tla u udubljenju oko Sfinge, Robert Schoch je iznio teoriju koja kaže da je Sfinga isklesana između 7000 i 5000 g. pr. Kr. Prema njego­voj teoriji, kiša koja je padala po Sfingi i zidovima oko nje ostavila je nedvosmislene znakove erozije izazvane vodom. Krajem 1990-ih Co­lin Reader obavio je vlastito geološko istraživanje Sfinge i visoravni Giza. Premda ne opovrgava stav da je kiša bila faktor erozije, Reader tvrdi da su primarni razlog bile oborinske vode koje su se slijevale preko rubova zidova oko Sfinge. Nadalje, kaže da je početkom drugog tisućljeća pr. Kr. bilo dovoljno padalina koje omogućuju smještaj vremena nastanka Sfinge između 3000 i 2500 g. pr. Kr.

Bez obzira koliko su nepopularni i suprotni stavovima tradicional­nih egiptologa, Schochovi i Readerovi zaključci o tome kako je došlo do propadanja Sfinge nikad nisu opovrgnuti dokazima. Premda se ne slažu u pojedinostima i brzini erozije, Schoch i Reader se slažu po pitanju uzroka.

Vjetar i kemijske promjene doista postoje u kompleksu Sfinge. Ali bez erozije izazvane kišama, svako objašnjenje ostaje manjkavo jer nema vidljivih dokaza. Budući da je Sfinga isklesana iz kamena, teži­nu geoloških dokaza ne bi se smjelo ignorirati. Sfinga je očito morala postojati u vrijeme kad su kiša i oborinske vode mogle oštetiti njezinu površinu. S tim zaključkom na umu, pitanje glasi: kada je bilo dovoljno kiše da nastane vidljiva erozija na Sfingi i zidovima oko nje? Geološka povijest regije daje klimatski kontekst.

3

ZELENA SAHARA Sfinga u klimatskom kontekstu

Egipatska zapadna pustinja danas se nalazi unutar ekstremno sušne regije istočne Sahare. Trenutno prima manje od jednog

centimetra kišnice u desetljeću, te je pusta i neprikladna za život. Me­đutim, postoji obilje dokaza koji pokazuju da se klima Sahare uvelike promijenila od kraja ledenog doba, osobito u Maliju i Nigeru. U tim je zemljama veoma davno stajaća voda stvarala jezera, koja su postoja­la kroz dugo vremensko razdoblje. Analiza sedimenata tih drevnih jezera pokazuje da su, jednom davno, postojale visoke pješčane obale blizu jezera Čad, što ukazuje na vlažniju klimu. Prema istraživačima koji se bave klimatskim promjenama, takva "mokra" Sahara postojala je između 8000 i 6000 g. pr. Kr., a utjecala je na cijelu sjevernu i istočnu Afriku.

Jačanje vlažnih vremenskih prilika utjecalo je na stvaranje novih travnjaka koji su trajali do 2500 g. pr. Kr. Slijedom toga, nomadski pastiri iz susjednih zemalja na sjeveroistoku doveli su ovce u Afriku. Kosti ovaca pronađene su na mnogim mjestima, a prema arheolozima, njihova nazočnost u arheološkom zapisu podudara se s početkom ekosustava travnjaka. Arheolozi su također otkrili ostatke kultura koji pokazuju da su ljudi živjeli u blizini drevnih jezera i rijeka u Maliju, Nigeru i Čadu. Koštano oruđe, osobito harpuni, nađeno je na širokom području koje se prostire od doline Nila do središnjeg dijela Sahare u Nigeru, Maliju i Čadu. Artefakti su također pronađeni oko jezera

Slika 3.1. Dokaz o postojanju drevnog riječnog sustava u Alžiru, viđen iz orbite

Turkana i u sjevernoj Keniji. Većina arheologa zaključuje da su između 6000 i 4000 g. pr. Kr. pastirski narodi sve više naseljavali cijelo podru­čje, primjerice Tin-Torhu u Libiji, Meniet u planinama Hoggar u Alži­ru i Adrar Bous u pustinji Tenere u Nigeru. Prema datiranju artefa-kata izotopom ugljika, pastirske su kulture migrirale od sjeveroistoka prema jugozapadu.

Arheolog Fred Wendorf izračunao je da su prije 2500. g. pr. Kr. u istočnoj Sahari postojale tri velike razdoblja kiša. Wendorf tvrdi da se dokazi o tim kišnim razdobljima vide u masivnim naslagama mulja koje ostaju iza sezonskih playa, odnosno privremenih jezera, iz kojih je dobiveno više od sto datiranja izotopom ugljika. Te tri epizode jakih padalina bile su podijeljene razdobljima ekstremne suše od 5300-5100. g. pr. Kr. i od 4700-4500. g. pr. Kr., kada su slojevi tla natopljeni vodom padali na istu (ili nižu) razinu na kojoj su i danas. Tijekom tih sušnih međurazdoblja, naslage mulja bile su pod velikim utjecajem erozije, a u nekim su slučajevima pješčane dine ispunile udubljenja nestalih jezera. Megalitske strukture i krugovi od pješčenjaka u Nabta Playi u južnom Egiptu, o kojime će biti više riječi u sljedećem poglav­lju, nalazili su se u sedimentima koji su se taložili između 5000 i 4700 g. pr. Kr.

Slika 3.2. Karta egipatskih gradova i oaza

Pretpovijesna naselja, kao što je bila Nabta, otkrivaju da je taj kraj tijekom nekoliko tisuća godina uvijek iznova naseljavan, osobito u vrijeme ljetnih kiša kad je postojalo obilje vode za ljude i njihove ži­votinje. Na temelju datiranja drvenog ugljena i ljuski nojevih jaja izotopom ugljika, utvrđeno je da su velike zajednice postojale između 6100 i 6000 g. pr. Kr. Jedno je iskopano selo sadržavalo više od osam­naest kuća, složenih u ravnom nizu, s dubokim bunarima u koje se moglo ulaziti - zadatak koji je očito iziskivao mnogo rada. Jedan bu­nar što ga je Wendorf iskopao bio je širok tri i pol metra i dubok dva metra i sedamdeset, dovoljno velik da tijekom cijele godine omogući život u pustinji. Vjeruje da je gradnja tih bunara možda prvi znak rađanja društvene strukture, koja je kasnije osmislila i izgradila mega-litski kompleks Nabta, oko 5000 g. pr. Kr.

Međutim, kiše nisu potrajale. Pomak monsuna na jug oko 2800 g. pr. Kr. ponovno je područje Nabte učinio ekstremno suhim i nepri­kladnim za život. U to je vrijeme egzodus iz Nubijske pustinje (istočno područje Sahare u sjeveroistočnoj Africi, između Nila i Crvenog mo­ra) na jug, u gornji Egipat, mogao potaknuti stvaranje društvenih razlika i kulturne kompleksnosti u tom području, i selidbu prema dolini Nila gdje je izvor svježe vode bio dostupan.

Klimatski, ono što se između 10.000 i 2500 g. pr. Kr. događalo u pustinji Sahara, važan je čimbenik za podupiranje (ili pobijanje) teori­je o ranom datumu klesanja Sfinge. Premda je nemoguće točno znati što se događalo u pretpovijesnim vremenima, posljednjih tridesetak godina niz istraživača proučava to razdoblje, te su složili mogući scena­rij klimatskih promjena. Postoji golema količina podataka iz zapad­nog Egipta i sjevernog Sudana, uključujući više od petsto objavljenih informacija o datiranju izotopom ugljika i razni geološki podatci.

Jedan je istraživač, C. Vance Haynes sa Sveučilišta Arizone, pose­bno proučavao klimatske promjene u istočnoj Sahari (sjeverozapadni Sudan i jugozapadni Egipat) od 1973. Prema Haynesovim riječima, to područje pruža čvrste dokaze o klimatskim promjenama. Dokazi ukazuju na značajne promjene od ekstremne suše (oko centimetar kiše godišnje) do polu-sušnih uvjeta (gotovo trideset centimetara kiše go­dišnje). Klimatska povijest regije otkriva da je Sahara nekoliko puta mijenjala svoj izgled, od zelenila do pustinje i natrag.

Tijekom ledenog doba: prije 10.000 g. pr. Kr. Tijekom drugog dijela ledenog doba, prije 20.000 do 10.000 godina, istočna je Sahara bila nenastanjena i ekstremno suha. Premda je otkri­veno nekoliko nalazišta iz srednjeg paleolitika (starih između 100.000 i 40.000 godina), nijedno ne potječe iz posljednjih etapa ledenog doba. Prema tvrdnjama arheologa, najstarija naseobina u pustinji Darb El Arba'in, u jugozapadnom Egiptu, postojala je prije više od 70.000 godina, tijekom srednjeg paleolitika, prije početka ledenog doba. Vla­žna je klima u sjevernoj Africi započela prije 50.000 godina i trajala je 20.000 godina. Ta se vlažna era zove Mousterian Pluvial, a omogu-

ćila je Sahari da procvjeta od biljaka i životinjskog svijeta, ali je omo­gućila i nastanak ljudskih naseobina.

Haynes piše da testiranje karbonata uranom pokazuje da su sedi­menti u Egiptu i Sudanu iz tog vlažnog razdoblja barem deset puta stariji od onoga što pokazuju druga testiranja. Također vjeruje da dati­ranja izotopom, obavljena tijekom posljednjih dvadeset pet godina, treba uzeti kao minimalne vrijednosti, jer postoji mogućnost da su se kemijski promijenili u brojnim kasnijim razdobljima kiša. Haynes kaže, ako je u istočnoj Sahari prije dvadeset do deset tisuća godina postojalo veliko vlažno razdoblje, ondje bi se trebali nalaziti arheološ­ki dokazi o ljudskoj nazočnosti, jer ljudi prirodno migriraju prema plodnim krajevima. Međutim, takvi dokazi ne postoje.

U posljednjim godinama ledenog doba, jaki su vjetrovi puhali pre­ko ekstremno suhe Sahare. Pješčane su se dine protezale od srednjeg do sjevernog Sudana. Prema optičkim datiranjima, prije sedamnaest do jedanaest tisuća godina vjetar je nanosio pijesak u regiji Pješčane plohe Selima. Dine su se također formirale u Nabta Playi, Velikom pješčanom moru i Wadi Bakhtu u Gilf Kebiru. Slijedom toga, okoliš se drastično promijenio. Riječni su sustavi izbrisani, a vjetar je stvarao rupe diljem zemlje. Međutim, arheološki i geološki dokazi pokazuju da su po završetku ledenog doba počeli prevladavati vlažni uvjeti.

Ljetne kiše: 8000 do 5000 g. pr. Kr.

Kako je klima postajala sve vlažnija oko 8000 g. pr. Kr., kiše su niska područja pretvorile u jezera i playe. S početkom tog "neolitskog kiš­nog razdoblja", regija koju danas poznajemo kao Egipat postala je produžetak sahelske savane. Područje je pastirima i životinjama nu­dilo nove zemlje prikladne za život. Prema Haynesovim tvrdnjama, tijekom tog razdoblja područje je dobivalo najmanje trideset centime­tara kiše godišnje, a možda čak i šezdeset. Između 7000 i 4000 g. pr. Kr., kad su monsunske kiše pokrivale znatan dio unutrašnjosti Afrike, razvio se "kišni maksimum" - kad je padalo najviše kiše - pretvarajući pustinju u zelenilo bogato životom.

Neki podaci pokazuju da su kiše počele oko 10.000 g. pr. Kr. u Bir Kiseibi, ali u mnogim drugim područjima, uključujući Abu Ballas na

jugu središnjeg Egipta, stigle su tisuću godina poslije. Unatoč tome, oko 7500 g. pr. Kr. uzdignuti slojevi tla natopljenog vodom omoguća­vali su postojanje jezera u Sudanu. Arheolozi su otkrili sedimente iz tih drevnih jezera koji uključuju pijesak, mulj, slatkovodne karbonate, slojeve sulfata, soli i fosile biljaka. Analiza peluda pokazuje da je rijet­ko pošumljena stepa postojala u području oaze Selima, te da su ondje rasla stabla Acacia, Commiphora i Maerua. Također su rasle višegodi­šnje biljke kao što su Tribulus, Blepharis i pripadnice porodica Cheno-podiaceae-Amaranthaceae. Danas tih biljaka koje cvatu ima u Ennediju, Darfuru i drugim mjestima gdje ima dovoljno vlage da bi mogle uspije­vati. Jezero Birket Qarun, koje dobiva vodu iz Nila, također je nastalo u tom razdoblju, a u južnom Egiptu su se zavale punile kišnicom. U drugim područjima, gdje su kiše bile obilnije, postojala su jezera i močvare. Drveni ugljen iz pretpovijesnih logorskih vatri, datiran izoto­pom ugljika, svjedoči o sve više vlage i hladnijim temperaturama.

Dokazi iz regije Gilf Kebir ukazuju na polu-suhu do suhu klimu u kojoj su dominirali zečevi, gazele i glodavci. Među ostacima otkrive­nim u Dahkli nalaze se antilope, gazele, konji, vodenkonji, goveda, slonovi, nojevi i ribe. Kosti nosoroga pronađene su u Mergi, a slona, antilope, divljih mačaka i žirafe u Abu Ballasu. Budući da žirafe jedu lišće, pupove i grančice akacije i drugih biljaka, može se pretpostaviti da je u cijeloj regiji bilo dovoljno stabala za njihovu ishranu.

Do 7300 g. pr. Kr. u sjevernom je Sudanu postojao Wadi Howar i ulijevao se u Nil. Blizu Gebel Rahiba klimatski su uvjeti omogućavali postojanje hladnih, slatkovodnih jezera dubine od tri i pol do devet metara. Nabta Playa, kao i Umm Dabadib duž libijske visoravni, tako­đer su prije 7400 g. pr. Kr. imali vlažnu klimu. Mulj se akumulirao duž Wadi Tushka i na drugim mjestima u Velikom pješčanom moru južno od Siwe. Do 7100 g. pr. Kr. izvori i arteški bunari postojali su u Khargi i Dahkli.

Playe Playa je plitko jezero kratkog vijeka koje nastaje ondje gdje se voda slijeva u zavalu bez odvoda u more, te poslije isparava, ostavljajući za sobom ravnu površinu od blata. Playe su česta karakteristika pustinj­skih područja, a rijetko koji oblik na zemlji je tako plosnat i ravan.

Nastanak tih privremenih jezera u Nabti i Kiseibi bio je periodičan, uz naizmjenične intervale suša. Raspored sedimenata od mulja i gline u playama ukazuje na nasumične obilne kiše iza kojih su slijedile na­gle poplave ili bujice. Tri različite kulture smještene u sedmo tisućljeće pr. Kr. ukazuju na postojanje izmjenične klime. Ostaci životinja (uklju­čujući velika goveda, a možda i pripitomljena goveda) govore o tome da su se ljudi na nekim lokalitetima bavili stočarstvom. Druge playe blizu oaze Bir Kiseiba bile su nastanjene između 8000 i 6200 g. pr. Kr.

Datiranje izotopom ugljika u regiji Kiseibe ukazuje na sušno ra­zdoblje između 6200 i 6100 g. pr. Kr., a ekstremno sušni interval u Nabta regiji nastupio je oko 6500 g. pr. Kr. Prema tvrdnjama arheolo­ga, tijekom tog razdoblja pretpovijesni su artefakti izbili na površinu uslijed stezanja i širenja glina u sedimentima playa. Glinom pokrivene jame-spremišta, otkrivene u Nabti, pokazuju da je područje opet po­stalo vlažno nakon 6100. g. pr. Kr. Međutim, do 5900. g. pr. Kr. nastu­pilo je još jedno sušno razdoblje, a trajalo je dvjesto godina prije nego je počela sljedeća vlažna faza.

Naslage taloga pružaju dokaze o klimi s dosta kiše, više od trideset centimetara godišnje. Neke su playe zadržale ostatke obala; druge su pokrivene zaobljenim šljunkom. Za razliku od aktivnih playa Sjeverne Amerike, koje imaju glatko tlo od stvrdnutog i ispucanog blata, one u Arba'in erodirale su od vjetra u različitim stupnjevima. Neke sadrže yardange (izbočene stijene) koje strše nekoliko metara iznad tla playe. Druge su tako jako erodirale da nisu ostale nikakve izbočine, a nekoli­ko ih je vjetar tako raščistio da je ostao samo kamen stanac.

Sedimenti u playama nastali su od erozije kamena stanca izazvane vodom koja teče preko tla. Ti su sedimenti tipično sastavljeni od pje­ščenjaka, škriljevca i vjetrom nošenog pijeska. Ondje gdje su postali vidljivi zbog iskopavanja, dijelovi pješčenjaka (slojevitog kamena koji se od okolne stijene razlikuje po izgledu) drukčiji su od zaobljenog šljunka. U dubljim dijelovima tla, gradiraju se u blatnjavi pijesak i gli­nu. Ljuske i uvijanje blata ukazuju na kratke intervale ekstremnih suša tijekom tih kišnih razdoblja. Ostalo je malo fosila, ali oni koji postoje uglavnom su loše očuvane kosti divljači, goveda, ovaca ili koza, te ne­koliko puževih kućica.

Playe u oazama sjevernog Egipta bile su aktivne do 5000 g. pr. Kr. U oazi Siwa, Hatiet Um El-Hiyus playa bila je aktivna do 5900 g. pr.

Kr., ali se tijekom šestog tisućljeća pr. Kr. počela sušiti od najviših dijelova. Dokazi iz tih playa pokazuju da su se između 8000 i 5000 g. pr. Kr. klimatski uvjeti izmjenjivali od sušnih do vlažnih i natrag. Premda su vlažna razdoblja trajala po nekoliko stotina godina, te regi­ju činila prikladnom za život, klima je općenito bila uglavnom suha.

Jezera Močvarni su uvjeti postojali između 6400 i 5000 g. pr. Kr. u sjever­nom Sudanu, a plitka su se jezera smjestila između dina zapadno od doline Nila. Vodeni putovi, blizu Naga Hamre, Gebel Nagerua i Wadi Howara, osiguravali su raznolikost životinjskog svijeta, te su između ostalih, postojali krokodili, vodenkonji, kopnene kornjače, goveda, slonovi, nosorozi, bradavičaste svinje, žirafe i nekoliko vrsta riba. Fo­sili vodenih životinja, kao što su vodenkonj, krokodil i ribe, pokazuju da su vode postojale, te da su neke bile povezane s Nilom.

Sedimenti u jezerima na sjeveru Sudana omogućili su geolozima stvaranje podrobne slike okoliša. Podaci o peludi iz uzoraka izvađe­nih geološkim bušenjem u oazi Selima, Oyo uleknine i El-'Atruna pokazuju da je strma padina puna zelenila postojala u istočnoj Sahari od 6500 do 5000 g. pr. Kr. Zona biljnog života pružala se preko petsto kilometara širokog pojasa na sjeverozapadu Sudana, od pošumljenih savana blizu El-'Artruna do stepa u Selimi. Dalje na jugu, pelud iz plitkih, kišama punjenih jezera govori o postojanju visokih akacija trava kojima je potrebno četrdeset do pedeset centimetara kiše godi­šnje. Također tijekom tog razdoblja, Oyo uleknina imala je duboko slatkovodno jezero okruženo biljkama savane.

Južno od Egipta, na sjeverozapadu Sudana blizu osušenog pritoka Nila, talog u jezeru sastoji se od tankih, naizmjeničnih slojeva kemij­skih precipitata i bogatog organskog mulja. Te naslage pružaju podro­bne informacije o pretpovijesnoj klimi regije. Sadrže pelud, dijatomeje (jednostanične alge), ostatke beskralježnjaka i korisne stabilne (nisu radioaktivni) izotope*, a to znači da su postojali uvjeti od tropskih pošumljenih savana do travnjaka.

* Izotop je jedan od nekoliko oblika kemijskog elementa koji ima isti atomski broj, ali različitu atomsku masu.

Zanimljiva značajka te regije je činjenica, kako kaže Haynes, da su arheološka nalazišta smještena na kamenu stancu ili na naslagama iz ranijeg pleistocena. Slijedom toga, nema stratigrafske veze s naslagama nastalim između 10.000 i 3000 g. pr. Kr. To zapravo znači da je nemo­guće razraditi kronologiju postojanja ljudi jer je kamen stanac ondje bio milijunima, možda milijardama godina. Kulturološki ostaci, pro­nađeni u dinama, spustili su se do kamena stanca ili naslaga iz ranijeg pleistocena uslijed erozije tijekom ekstremno suhih vremena koja su ispreplitala vlažna razdoblja. Ta je erozija ostavila niske kupole pijeska pune artefakata i kamenih ploča ognjišta. Premda datiranje ognjišta i ljuski nojevih jaja izotopom ugljika ukazuje na vremenska razdoblja naseljenosti, ne određuju starost samih naslaga tla i dna jezera.

Prilikom datiranja egipatskih i sudanskih dna jezera, Haynes se os­lanjao na starost organskih tvari pronađenih u blatu, određenu izoto­pom ugljika: karbonata, puževih kućica i, u rijetkim slučajevima, dje­lića drvenog ugljena. Jednom je u bazi dna jezera našao jedan do dva centimetra debele naslage pougljenjene trske na vjetrom nanesenom pijesku. Međutim, raspršeni se drveni ugljen mogao iznova taložiti, pa ga, kaže Haynes, treba koristiti samo kao maksimalnu moguću sta­rost naslage. Starost najniže razine drvenog ugljena pronađene u tlu je najpouzdanija, a u Selimi je najniži sloj drvenog ugljena potjecao iz dva različita razdoblja, 7700 i 6500 g. pr. Kr. Prema Haynesovim tvrdnjama, ostaci ranijeg jezera još uvijek su postojali prije pojave drugog jezera. To je drugo jezero također imalo temeljni sloj od poug­ljenjene trske, što su je vjerojatno spaljivali pretpovijesni pastiri kako bi imali bolji pristup vodi.

Razumne procjene starosti tih drevnih jezera dobivene su datira­njem raznih vrsta sedimenata uz pomoć izotopa ugljika. Međutim, u nekim slučajevima procjene mogu biti previše stare zbog ponovnog taloženja sedimenata iz dna ranijih jezera, ili drugih faktora koji kom­pliciraju procjenjivanje starosti. S tim na umu, istraživači su početak kišnih uvjeta u Sahari smjestili između 9000. i 7880. g. pr. Kr.

Prema dokazima pronađenim u nekadašnjim jezerima Sudana i Egipta, može se zaključiti da su u Sahari kišni uvjeti počeli oko 7880. i završili oko 5490. g. pr. Kr. Prva vlažna faza započela je oko 7800. g. pr. Kr., a druga se dogodila oko 6900. g. pr. Kr. Također postoje do-

kazi da je treća faza postojala između 5490. i 5220 g. pr. Kr. Između tih vlažnih faza klima je bila relativno suha.

Rijeke Dugačka više od 6600 kilometara, rijeka Nil je najduža na svijetu. Zapravo se sastoji od dviju rijeka, Plavog Nila i Bijelog Nila. Plavi Nil je primarni izvor Nila i teče iz sjeverozapadne Etiopije u Sudan. Bijeli Nil teče iz jezera Victoria, zatim prema sjeveru i zapadu kroz Ugandu, jezero Kyoga i jezero Albert. Obje se rijeke spajaju u Sudanu i čine ono što svi poznajemo kao rijeku Nil.

Drukčija boja tla na mjestima do kojih je rijeka nekoć dopirala duž Bijelog Nila pokazuje da je između 6500. i 6000. g. pr. Kr. vodostaj bio tri metra viši od današnjega. Nekoliko se wadija ulijevalo u Nil, uključujući Wadi Howar, diljem sjevernog dijela središnjeg Sudana, kao i Wadi Melik koji je tekao od 5700. do 4000. g. pr. Kr. Vlažni uv­jeti u dolini Nila ostavili su naslage mulja, blata i šljunka prije 3000. g. pr. Kr. Poplave Nila između 6200. i 4600. g. pr. Kr. stvarale su duboka jezera u El Faiyumu, provinciji u gornjem Egiptu, i znatne su se koli­čine slatke vode slijevale u Sredozemno more.

Pješčana ploha Selima Ravno, pijeskom pokriveno područje od 40.000 kvadratnih kilome­tara zove se Pješčana ploha Selima i srce je istočne Sahare. To je tako­đer središte pustinjske neplodnosti na egipatsko-sudanskoj granici. U svojoj analizi pješčane plohe, dr. Haynes ju je podijelio na četiri glavne starosne skupine slojeva: Od A do D, od najstarijih do najmla­đih. Slojevi A i C sastoje se od naslaga pijeska i šljunka koje su nastale u manje suhim uvjetima. Sloj A, koji je najstariji, sadrži najbolje razvi­jeno tlo. Sedimenti sloja A sadrže artefakte iz ašelejenske kulture, koja se pripisuje Homo erectusu u razdoblju od prije 1.5 milijuna do 300.000 godina. Sloj C, u nekim slučajevima, može biti ostatak sloja A u kojem je smanjen sastojak željeza uslijed podzemnih voda u nižim dijelovima. Međutim, neki dijelovi sloja C stari su od 70.000 do 90.000 godina i sadrže artefakte iz srednjeg paleolitika. Slojevi B i D su pješčane plohe koje su se taložile u ekstremno suhim uvjetima. Crveni sloj B, stariji od 300.000 godina, pokazuje jače napredovanje stvaranja tla i tvrđi je

od svjetlosmeđeg sloja D iz razdoblja holocena, od 9000 g. pr. Kr. do danas.

Kako je gore rečeno, te slojevite plohe pijeska ukazuju na formira­nje tla u različitim stupnjevima. Do tog "stvaranja tla" dolazi kad mokre, veoma malene količine gline i karbonata u pijesku služe kao povezna, kohezivna tvar. Tijekom dugog vremenskog razdoblja, pije­sak se može pretvoriti u tlo ako je izložen vlazi. Haynes slojevite plo­he pijeska dijeli u pet etapa stvaranja tla, 0 do 4, kako slijedi:

Etapa 0: nema kohezije; neće stajati kao vertikalni zid kad se iskopa. Etapa 1: adekvatna kohezija da bi stajao kao vertikalni zid prilikom

kopanja rova, ali ne postoji struktura tla. Etapa 2: adekvatna kohezija uz slabu, srednje prizmatičnu struktu­

ru. Pukotine između tala su tako fine da se pojavljuje malo ili nimalo napuklina nakon odstranjivanja pijeska etape 0. slojevi se jasno razlikuju u svakom tlu.

Etapa 3: nema primarnih taložnih značajki zbog uznemiravanja slojeva aktivnošću korijenja, ukopavanja životinja i gaženja ljudi i životinja. Boje tla postaju više crvene i smeđe.

Etapa 4: crvenija od etape 3, s jačom strukturom; očito starije tlo.

Haynes kaže da su tla etape 3 u pješčanoj plohi očito proizvod vlaž­nijih klima. Ona koja su se razvila u sloju D često sadrže pretpovijesne kulturne artefakte. Čini se da su etape 0, 1 i 2 rezultat učestalosti i intenziteta kiša. Slijedom toga, ne moraju imati kronološku važnost. Drugim riječima, kiša je mogla prodrijeti kroz gornji sloj pijeska i pretvoriti etapu 0 u etapu 1 omogućujući laganu koheziju.

Ekipa iz Oxforda koristila je optički simuliranu luminiscenciju (OSL) za određivanje starosti pješčane plohe Selima. Pijesak s razvo­jem tla etape 2 procijenjen je na starost od 3380 i 4640 godina; pije­sak s razvojem tla etape 3 procijenjen je na 15.690 i 19.220 godina, što bi značilo da su donji slojevi pješčane plohe Selima nastali tijekom kasnog ledenog doba, prije petnaest do dvadeset tisuća godina.

Nakon taloženja slojeva uslijedilo je formiranje tla, tijekom vlažnih faza između 7800. i 3000. g. pr. Kr. To znači da se pretpovijesna jezera i playe podudaraju s razdobljima vlage i formiranja tla, a ne s evoluci-

jom pješčane plohe Selima. Nastanak pješčane plohe Selima zbio se u ekstremnoj suhoći ledenog doba, i nakon 3000. g. pr. Kr., kad se kli­ma opet vratila na ekstremnu sušu.

Fosilni ostaci kućice velikog puža, nađeni u etapi 3 površinskih tla u sjeverozapadnom Sudanu, dokazuju da je bilo najmanje trideset cen­timetara godišnjih padalina tijekom posljednje faze neolitskog kišnog razdoblja. Testiranjem izotopom ugljika organskih djelića puževih kućica određuje njihovu starost od 4500 g. pr. Kr., na sjevernom kraju područja proučavanja, do manje od 1100 g. pr. Kr. na južnom kraju, što ukazuje na povlačenje pošumljene savane tijekom posljednjih kišnih razdoblja na sjeverozapadu Sudana. Fosilni dokazi iz Pješčane plohe Selima, koja je nastala tijekom ledenog doba, također pokazuju da je između 8000 i 5000 g. pr. Kr. došlo do vlažnog razdoblja.

Povratak pustinje: od 5000. g. pr. Kr. do danas

Mokri i vlažni uvjeti prije 5000. g. pr. Kr. uspostavili su ekosustav koji se sastojao od travnatih ravnica, grmlja i stabala. Flora je bila pose­bno koncentrirana u wadijima, jezerima i vrelima, koji su privlačili životinje i ljude. Kasnije je okoliš postupno postao polu-suh diljem južnog Egipta i sjevernog Sudana, a kišni se pojas pomicao sve dalje na jug. Nastavak vlažnih uvjeta varirao je ovisno o lokaciji, a neka su se područja sušila brže od drugih. Jezera koja su se punila podzem­nim vodama obično su trajala duže od playa punjenih kišom. Biljni je život postajao sve siromašniji kako je suha klima jačala. Prema rezultatima proučavanja peludi, klimatska se suhoća naglo razvijala nakon šestog tisućljeća pr. Kr. Rub kišnog pojasa preselio se 250 kilo­metara na jug procijenjenom brzinom od trideset šest kilometara svakih sto godina - što je ekvivalent jednog stupnja geografske širine svakih tristo godina. Biljke i životinje, u većem dijelu regije, na koncu su uništene ili stiješnjene na malenim dijelovima zemlje prikladne za život.

Playe u oazama sjevernog Egipta osušile su se oko 5000 g. pr. Kr., a njihova su se udubljenja ispunila pijeskom što ga je nosio vjetar. Playa Hatiet Um El-Hiyus, u oazi Siwa, bila je aktivna do 5900 g. pr. Kr., ali se počela isušivati tijekom šestog tisućljeća pr. Kr.