solovjev ekumenist prije ekumenizma (iii)

8/13/2019 Solovjev Ekumenist Prije Ekumenizma (III)

1/12

AWcrkva u svijetu

EKUMENIZAM

SOLOVJEV EKUMENIST PRIJE EKUMENIZMA (III)

J e r k o B a r i i

PROTESTANTI NAKON RASKOLA

Razumljivo je da je Solovjev prema protestantima malo tvri u svomnaelnom stavu. On naime smatra da protestanti nisu u Crkvi. Oni suiskljueni iz Crkve ili tonije sami su se iskljuili zato to su otklonilineke definirane dogme kao i zakoniti crkveni auktoritet. U knjizi Povi-je st i budunost teokracije kae: -Znam da su protestanti, koji su se pojavil i mnogo stoljea poslije sedmog ekumenskog koncila, bili iskljueni

ili radije sami su sebe iskljuili iz ekumenske Crkve zato to su ne samoodbili dogme definirane na ekumenskim saborima nego i zato to su odbacili sam auktorite t ekum nske Crkve.58 U pismu Kireievu tono e precizirati protestantske nedostatke. Ti su: protestanti nemaju apostolskognasljedstva, izopaili su nauk o utjelovljenju jer ne nauavaju potpuniteandrizam K rista Boga i ovjeka, izgubili su potpunost sak ram en ata .53Ne treba se uditi ovakvom stavu Solovjeva prema prote stantim a. Tadasu ih ostali krani smatrali hereticima (katolici npr. do II. vattikamskognazivaju pravoslavce shizmaticima a protestante hereticima). Osim togatada je bila rairena i branch theory (teorija o granama) po kojoj bi

Crkvi pripadali samo katolici, pravoslavci i anglikanci.

Dakle to se tie protestanata pie Solovjev oni su izvan Crkveu svom aktualnom stanju. No odmah nastavlja: premda najbolje snage protestantizma tee prema Crkvi kamo e oni bez sumnje ui kada

58 Jean Rupp, Message ecclsial de Solowiew, Lehielleux-Paris, Vie avec Dieu,Bruxelles, 1974, 498.69 Michel DHerbigny, Vladimir Solovjev, Zagreb, 1919, 144.


2/12

crkveno jedinstvo bude nalo svoje slobodno oitovanje.* Prema tomeSolovjev ide dalje od opeg miljen ja svoga vrem ena. Najbolje snageprotestantizm a tee prema Crkvi. U ovoj jo nevjeto j fo rmulaciji kaoda se barem nejasno nazrijeva da on protestantima ve pridaje izvjesnudozu crkvenosti. Time nagovjetava miljenje i pribliuje mu se da su

prip adnic i Crkve svi oni koji su krteni. To e onda zastu pati npr. Portal i dtougi, a pr ihvati t e ga poslije i sam II. vatik ansk i (UR 3). Solovjev-ljev uenik poljski teolog Jan Urban tumai ovaj stav svog uitelja i kae da bi veze pravoslavnih i katolika s pravom Crkvom Kristovom bileizuzetno tijesne dok su ostalih krana manje tijesne i manje solidne, aliipak neosporne. Ili: protestanti su doista krani, ali njihove veze s istinskom Crkvom razlikuju se od onih to ih imaju s njom pravoslavcii'katolici, vararaju prema svom veem ili manjem svijesnom prianjanju uz

objavljivanje istine, apostolsko nasljedstvo i integralnost sakrameritalnogmisterija.61 Zar se slino ne izraava i koncil (UR 19 i 22; LG 14)? Pa isami se protestanti radije nazivaju Crkvenim zajednicama negoli Crkvama. . . ............ ............ ...........

Inae je Solovjev protestante uvelike cijenio i nadasve ljubio. On je naime kod njih vidio mnoge kranske vrijednsti. Za njega su oni nosiociproroke karizme, branitelji ljudske slobode i dosto janstva osobe. O odlikama i prednostima protestantizma Solovjev je osobito pisao u Lekci

jama i Velikom sporu. Evo neto: Zasluga protestantizma jest odluna

afirmacija religiozne slobode oisobe i nepovredivosti osobne savjesti.62No organizatorski i progresivni pokret Crkve, ili stvaranje jedne kranske kulture u svijetu, ne zahtijeva samo upravljanje od jedne univerzalne moi; on takoer trai da ljudske osobne sile djeluju u slobodi.Te sile su osloboene preko protestantizma, i to je njegov raison dtre.Istina je d a su odluni glas osobne sav jes ti i sloboda osobne ak tivnostibili uvijek priznavani od Crkve, koliko na Istoku to liko na Zapadu, i daje, prem a tome, is tina i ideja reform acije uvijek opsto ja la u Crkvi, ali,praktino, ta ideja je bila odve m aksim iran dru gim principim a, trad icijom na Istoku, auktoritetom na Zapadu. Tako je pojava protestantizmau kranskoj povijesti imala dovoljni uzrok; protestantski princip savje-sti i osobne slobode, promatran pod povijesnim aspektom, pojavio se kaotrei princip kranskog ivota, imajui isto pravo na opstojnost kaodruga dva tradicija i auktoritet. Ali iz ovog povijesnog opravdanjaprote stantizm a i jednakih prava protestantskog prin cipa u odnosu ha dvadruga crkvena principa pod kulturalnim aspektom nipoto ne proizlazida je protestantizam opravdan pod religioznim aspektom ili da on ima jednaka p rava kao pravoslav lje i katolicizam, pod crkven im aspektom.63Ako saberemo sve, izlazi da Solovjev navodi ove poznate elemente refor

miranih:1. Pobuna protestanata bila je legitimna. Trebalo je spasiti slobodu, ljudsko dostojanstvo protiv prodiranja auktoriteta koji je sVodio duu uropstvo.

60 Jean Rupp, navedeno djelo, str. 433.61 U Jean Rupp, nav. dj 492.62 Vladimir Sergeevi Solovv, II problema dellecumenismo, str. 80.83 Jean Rupp, nav. dj. str. 432.


3/12

2. Protestantizam je postavio religiju na njezin pravi teren to je nutar-njost due, oslobaajui duhovni ivot od vanjske prisile, od ekscesivneeksteriorizacije.

3. Protestantizam je obnovljena i opravdana vjeba proroke funkcije uCrkvi.

4. Moralni elemenat protestantizma uistinu je evaneoski, no usmjerio sek ob red u to moe postati hip ok rizija .6,5

Vrijednosti protestantizma treba integrirati u Crkvu Duha Svetoga, tj.ekumensku Crikvu. I Solovjev se mnogo brinuo za reintegraciju protestantizma u kranstvo ili radije u katoliko-pravoslavnu eklozijalnost. Go

jio je duboko potovanje prem a pro testantskom duhu kojim se oduevlja

vao zadnjih godina ivota. Lopatin ak kae u svojim memoarima, dase je Solovjev pri kraju ivota deklarirao bliim protestantizmu negolikatolicizmu.65

Solovjev se u svojim djelima doticao i artglikanizma-episkopalizma. Premda je napisao dosta tvrdih crta o anglikanizmu (osobito u Velikoj raspri) ipak u Tri razgovora, kad dolazi Antikrist, vei dio anglikanaca bit esjedinjen s Rimskom Crkvom.66

SJEDINJENJE CRKVESolovjeva su vodile k sjedinjenju Crkve dvije glavne ideje njegove vjerske filozofije. To su ideja bogoovjetva i ideja slobodne teokracije. Naime, Bog se ujedinio s ljudstvom, zato se ljudstvo mora po opoj Crkviujediniti s Bogom. Raskol (izmeu Istoka i Zapada) protivan je boansko--ovjeanskoj ideji Crkvi. A budui da je Bog slobodan duh i ljubav,valja da ovjek kao slobodno bie sebe i sve svoje djelovanje dragovoljno, slobodno podredi Bogu. To e se ostvariti po opoj Crkvi kojoj bi sepokorila i dravna vlast slobodna teokracija.67

Kako bi pak to sjedinjenje trebalo biti Solovjev se izraava pomalomaterijalno. Naime, sjedinjenje bi bilo ne mehaniko nego kemijsko. U

prepisci s Kiredevim nalazim o ovo: U ovome to se tie jed instva C rkava, nisam vidio ono to mi imputira ga Polozova. Ona smatra jedinstvokao mehaniko, to nije mogue ni poeljno. Ja ipak shvaam sjedinjenjetako rei, na kemijski nain. Tu obino rezultira neka sitvar koja se razlikuje od substance spojenih elemenata... To to moe u toj mjeri kemija, to takoer moemo uiniti i mi s pomou Bojom.68

I u pitanju kokretaiog sjedinjenja Solovjev e, dosljedno svojoj zamisliCrkve, prvenstveno misliti, a prema tome i raditi, na sjedinjenju pravoslavlja i katolicizma. Jasno je da se, pravo rekavi, ne moe govoritio ujedinjenju Crkava nego mislei na jedinstvo pravoslavaca i katolika,

64 Jean Rupp, nav. dj. str. 490.65 Jean Rupp, nav. dj. str. 492.66 Jean Rupp, nav. dj. str. 492.67 Prema dr. F. Grivecu, nav. lanak, str. 441.63 Jean Rupp, nav. dj. str. 440.

70


4/12

je r takvo e jedin stvo bit i izraz istine, tj. izraaj ovog' jedin stva koje b itno ve postoji. Sto se tie apliciranja ovog termina protestantima, to sene opravdava, jer ne postoji porotestantska Crkva; ne bi se moglo govoriti nego o uspostavi jedins tva prote stana ta s Crkvom.69

Izmeu Pravoslavne i Katolike crkve ve postoji nutarnje jedinstvo. Pitanje je samo vanjskoga. A prvi uvjet da bi do ovoga dolo jest priznati nase bratstvo u Kristu koje ve postoji premda nevidljivo.70 Naime,Pravoslavna i Katolika crkva u bitnome se slau. Kireievu Solojev tvrdi, da dvije Crkve, pravoslavna i katolika, zajedno posjeduju ono bitno:apostolsko nasljedstvo, ortodoksnu vjeru u kalcedonskog Krista, puninusakram entalnog misterija.71 Samo tre ba strogo razlikovati vjerske istineod miljenja teologa. Strotstsmayeru pie: Razlikovanje izimeu partiku-

larnih teorija naih teologa koje mogu biti pogrene, antikatolike i heretine, i vjere istone Crkve u svom totalitetu, koja ostaje pravovjernai katolika.72 Ovu diskreciju stavlja Solovjev kao bitnu bazu nunu zasjedinjenje.

Sjedinjena Crkva mora biti rimska, nipoto latinska ili zapadna. Jednomopet uspostavljeno drevno jedinstvo, katolika Crkva, ostajui uvijekrimska zbog sredita jedinstva, nee vie biti u svojem totalitetu latinska ili zapadna, kao to je ona sada po uniformnosti svoje organizacije isvoje administracije (uza svu snoljivost razliitih obreda koja zauzima

drugotno mjesto). Romana to je ime sredita koje opstoji nepromjenjivo i jednako za sav opseg; Latina to oznauje samo polovicu, jedanveliki isjeak kruga , koji ga nik ada ne m ora apsorb irati itava.73

Za jedinstvenu Crkvu neophodno je potreban papa: kao vrhovna duhovna vlast i najvii auktoritet na zemlji, kao sredite slobodne teokracijei idealne kranske drave. Solovjev razlikuje papu od patrijarhe Zapada. On to smatra bitnim za sjedinjenje, pogotovo to se tie Rusa. Razlikovanje izmeu auktoriteta pape kao nasljednika svetog Petra, pastor etmagister infallibilis Ecclesiae universalis, i njegove administrativne mo

i kao Patrijarhe Zapada, distinkcija koja garantira autonomiju istoneCrkve, bez ko je bi sjed injen je, ljudski govorei, bilo nemogue.74

Solovjev od Katolike crkve trai osiguranje, uvjerenje da e istona Crkva sauvati svoj obred, svoju autonomiju organizacije i administracije.Kod nas ima ljudi koji bi htjeli jedinstvo, ali se boje da budu latinizi-rani. Treba im dakle dati uvjerenje da e, ako istona Crkva opet doeu katoliko jedinstvo, ako ona prizna Svetoj Stolici mo koju je htio iustanovio Na Gospodin u osobi svetog Petra za uvanje jedinstva, solidarnosti i zakonitog napredovanja cijelog kranstva, da e ona sauvati

ne samo svoj obred (to ne treba ni spominjati) nego takoer i cijelu

69 Jean Rupp, nav. dj. str. 433.70 T. IV., p. 108; Tr. franaise p. 178. U Jean Rupp, nav. dj., str. 430.71 U Jean Rupp, nv. dj. str. 440.72 U Jean Rupp, nav. dj. str. 439.73 Pismo Strossmayeru, u Jean Rupp, navedeno djelo, str. 438.74Pismo Strossmayeru, u Jean Rupp, navedeno djelo, str. 439.

71


5/12

autonomiju organizacije i administracije koju je Istok posjedovao prijerastave Crkava.75

Meutim, Solovjev istie to je potrebno a za sjedinjenje uini istona

Crkva sa svoje strane. Treba samo da bez okolianja priznamo ovu posve jedinstvenu istinu: tj, da smo mi, Istok, samo jedan dio ope Crkve,i to onaj dio, koji nema svog sredita sam u sebi, i dosljedno, da je potrebno, da svoju posebnu i perifernu snagu priveemo uz veliko opesredite, koje je Providnost smjestila na Zapadu... Sva se naa zadaasastoji u tom, a se priznamo, to u istinu jesmo organski dio velikogkranskog tijela i da utvrdimo nau duhovnu solidarnost s naom braom n a Zapadu. Taj m ora ln i im, tag siin pravedn os ti i lju bav i bio bisam po sebi za nas golemi napredak i neophodan uvjet svakog daljnjeg

napretka.76Osim obostranih koristi za pravoslavlje i katolicizam sjedinjenje ovih pospjeilo bi takoer obnovu prikljuenja protestanstva Crkvi. Uz to edoi ne samo vidljivo jedinstvo Crkava, istone i zapadne, nego takoeri obnova priruenja protestantizma Crkvi, jer nae slobodno i moralno

pomirenje s kato likim princip om auktoriteta skin ut e ovome njegovkara'kter prisile i eksteriomosti, koji mu je vlastit i birjae izazvao protestantski pokret.77

Sto se posebno protestanata tie Solovjev je smatrao da je protestantizam prije svega mentalitet, duh. Vjerovao je da se taj duh, tj. sve vrijednosti pro testantizma, moe i m ora inte grirati u eklezijalnu snitezu, uCrkvu Duha Svetoga, tj. ekumensku u Crkvu budunosti. Dakle: povezati vrijednosti triju konfesija, da bi se obogatila njihova religioznai ljudska batina.78 To e biti organska sinteza triju konfesija ali spiritu-alizirana, koja je iznad njihova zbroja. Kad mi, pravoslavci i katolici,stalno ivei u jedinstvu Tijela Kristova, prianajmo ovo mistino jedinstvo i trudimo se da ga ostvarimo putem moralne veze zajednitva i ljubavi, protestantski prin cip slobode nai e tada, ta koer i on, svoju is tin sku primjenu te e imati visoko mjest u krajnjoj progresivnoj evolucijiCrkve, je r to je slobodna teokracija.79

Kako pak doi do sjedinjenja? Koju metodu upotrijebiti? To je obraenje, molitva, ljubav, svetost, stvaranje tzv. kranske ekumenske kulture. Kako je nekada ud aljav an je od kranskog ivota bilo uzrokomraskolu, tako je za sjedinjenje potrebno da on ponovno procvate. Zato

je Solovjev, da bi prip ravio na crkveno sjedin jenje , zaklinjao v je rnik eda utvrde i poveaju svoje nutarnje jedinstvo s Kristom te da potuju

ivot Duha Svetoga u dui svog blinjega.80 A esto je govorio i o sabla-

75 Pismo Strossmayeru, u Jean Rupp, navedeno djelo,' str. 438439. KatolikaCrkva to ve ini kod tziv. grkokatolika (Kodeks prava istonih sjdinjenihCrkava). y76 Vladimir Solovjev, nav. dj. str. 53, 54.77 T. III., pp. 1123; Tr. franaise, pp. 1823. Kod Jean Rupp, nav. dj. st. 432.73 Prema Jean Rupp, nav. dj. str. 493.79 Jean Rupp, nav. dj. str. 433.60 Michel DHerbigny, nav. dj. str. 130.

72


6/12

ani raskola. Dakle, za sjedinjenje je potreban in moralnog preporoe-nja.81 Meusobno opravdanje mora zamijeniti meusobnu osudu...Transformirati svoju partikulamu istinu u univerzalnu istinu; to je pre

cizno princip univerzalne kranske politike. uvajui potpuno istinusvoje Crkve ali priznavajui isto tako istinitost princip tue, tako mitakoer oslobaamo- nau istinu od svelga onoga to je tu pomijeano, odambicije, vlastite ideje i od egoizma. Tako mi dolazimo do onog religioznog i moralnog mentaliteta bez kojega je nezamislivo pravo jedinstvoCrkava... Prema mom vlastitom uvjerenju, za jedinstvo Crkava, ja bihrekao da najprije moramo nanovo ispitati sva kontroverzna pitanja, barem glavina, me s diljeim polemikim i olkrivljavanija kalko se inilo dosada,nego s iskrenom eljom da se potpuno shvati protivna strana, da se nasvoj nain posvjedoi sva naa istina i da se pristane na tua miljenja

u svoj mjeri gdje to treba. Ova elja, ovaj mentalitet, ovo raspoloenjesmirivanja, ja to ponavljam, jest jedina potrebna stvar, sve ostalo doie k tome.82 Ne vidimo li u svemu tome duhovni ekumenizam, dijalog...II. vatikanskoga (UR 4, 7, 8)?

ULOGA RUSIJE U SJEDINJENJU CRKVE

Posebno mjesto, tonije ulogu, u sjedinjenju Crkve, po Solovjevu, ima iimat e Rusija odnosno Ruska pravoslavno crkva. Pod utjecajem panslavizma i slavofilstva, kojega se u ovoj stvari nije odrekao do konca

ivota, Solovjev je isticao veliku, dapae svjetsku spasiteljsku ulogu svojedomovine u obnovi svijeta putem proienog i ivljenog krans tva.Rusija ima univerzalnu kransku misiju da proizvede sjedinjenje Crkava, a ruska drava mora se zaloiti da na zemlji utjelovi slobodnu teokraciju. Ekumenizma nema bez Rusije u prvom planu. Dakle, Solovje-vljev nacionalizam bio je kranski i olbnotvi-teflijiski. Svjetsku uloigu Rusije,sjedinjene s Katolikom crkvom, izrazio je Solovjev osobito u predavanju0 Ruskoj ideji. Tu je izmeu ostalog rekao: Ideja jednog naroda nijeono to on misli o sebi u vremenu, nego to Bog o njemu misli u vje-

nosti.83 Bog nije stvorio Rusiju, veliku i monu, za jednostavne i lakezadae. Ako je teko, kao to jest, sjedinjenje Crkava, to ne prijei abude na poziv (narodni) ivotni i svje tski pred povijeu . . . Vje ru jemou nacionalno-ekumenski poziv Rusije ... Ujedinjenje Crkava potpuno odgovara naem narodnom pozivu. Ono u isto vrijeme daje objekt naemdjelovanju. Nije mi nikada bio predstavljen drugi cilj.84 Da bi ispunilasvoju zadau, Rusija mora srcem i duom ui u zajedniki ivot kranskog svijeta i upotrijebiti sve svoje nacionalne snage da realizira, u skladu s drugim narodim a, ovo savreno i univerzalno jedinstvo ljudskogrolda, iji -nam je nepromjenljivi temedj dao u Kristovoj Crkvi.85 U R u

sija i opa Crkva svoju e miisao ovaiko potjaisniti i argum en ti ra ti : Duboko religiozni i monarhiki znaaj ruskog naroda, neke proroke in je-

81 Vladimir Solovjev, nav. j. str. 70.82 T. XV. p. 111. Tr. franaise p. 181. Kod Jean Rupp, nav. djelo, str. 431.83Ruska ideja. Vladimir Sergeevi Solovv, II problema dellecumenismo, str.158.84 T. XV., p. 266. Kod Mgr Jean Rupp, nav. dj. str. 421.85 d. S. M., T. III., pp. 52, 54. Kod Jean Rupp, nav. j. str. 451.

73


7/12

nice u njegovoj prolosti, silna i kompaktna gromada njegova carstva,velika latentna snaga njegova narodnog duha u protivnosti sa sirom atvom i prazninom njegova zbiljskog ivota sve to, kako se ini, po

kazuje da povijesno odreenje Rusije stoji u tome da poda opoj Crkvimo spasiti i preporoditi Europu i svijet. To e pak izvesti ruski narodna elu ostalih slavenskih naroda. Solovjev e to sveano izjaviti na koncu svoje vjeroispo vi jesti kad apo strofira Petra : -Besmrtni due blaenogapostola, nevidljivi pomagau Gospodinov u upravi njegove vidljive Crkve, ti zna, da je njoj potrebno zemaljsko tijelo, da se oituje. Dva sijoj puta dao socijalno ti jelo : najprije u svijetu grko-rim skom, a ondau svijetu romansko-germanskom ti si joj podloio carstvo Konstantinai Karla Velikog. Poslije tih dvaju utjelovljenja, ona eka svoje tree i.zadnje utjelovljenje. itav jedan sv ijet pun snage i elje, ali bez jasne

svijesti o svojemu odreenju, kuca na vrata ope povijesti... Vaa rije,0 narod i rijei, jest slobodna i opa teokracija, pra va solidarno st svihnaroda i svih stalea, kranstvo izvravano u javnom ivotu i kristija-nizirana politika; to je sloboda za sve ugnjetavane, zatita za sve slabe to je socijalna pravednost i dobar mir kranski. Otvori im dakle , k ljuaru Kristov i neka v rata h istorije budu za njih i za sav sv ijet vrataKravljevstva Bojega.86 U ovoj ulozi Rusije Solovjev nee zaboraviti niruskoga cara. Strossm ayeru pie: Odliniji poloaj koji je u istonojCrkvi uvijek pripadao (a koji sada u Rusiji pripada) moi pravoslavnog

Cara mora ostati netaknut.87 No Solovlijevo predvianje, da e ruskicaristiki reim i uope drava biti faktor koji e opoj Crkvi dati politiku silu neophodnu za spas i obnovu Europe i cijeloga svijeta bilo je

potpuno pogreno.

Solovjev smatra da se Rusija nije formalno ni rastavila ve je bila takorei nesvjesno zavedena u raskol. On 1988. pie: Rusija nije formalno1 redotivim putem ras tavljen a od Katolike crkve; ona se u tom pogledunalazi u neodlunom i neobinom stanju, koje je izvanredno prikladno zazdruenje.88 Rusija naim e nije povukla floren tinsku uniju. U pismu Strossmayeru Solovjev stavlja jednu vanu povijesnu opasku: Izidor,metropolit cijele Rusije, prihvatio je, kako se zna, na Florentinskom sa

boru uniju s Rimom . Stigavi u Moskvu (gdje se ve nalazilo stv arnosredite drave i ruske Crkve) proglasio je akt unije u katedrali Uznesenja Svete Djevice. Boljari i narod, kae jedan kroniar, sluali su uutnji. Samo se veliki knez Bazilije digne i, izjavljujui da on ne bi nikada prihvatio uniju, zaprijeti metropolitu svrgnuem i zatvorom. Izidoriseli u Italiju, gdje je umro kao kardinal rimske Crkve. Nekoliko godinaposlije, neaci se velikog kneza digoe pro tiv njega, za robe ga i probo-doe mu oi.89 Rusija trpi zbog grijeha raskola. Naa Rusija je trpjela

i jo trpi od ovoga golemog grijeha kojega ona nije svjesna.90 Ali Rusija, koja sama nije skrivila raskol, pozvana je da ga prva ukloni i stvoriopu slobodnu teokraciju i ideal kranske drave.9186 Vladimir Solovjev, nav. dj. str. 42, 4748.87 Jean Rupp, nav. dj. 439.88 Michel DHerbigny, nav. dj. str. 1516.89 U Jean Rupp, nav. dj. str. 437.90 lanak o Krianiu, u Jean Rupp, navedeno djelo, str. 447.91 Dr. F. Grivec, navedeni lanak, str. 442.

74


8/12

Rusi imaju pravu vjeru, apostolsko nasljedstvo, sakramente. Pravovjernost se sauvala u narodu i u kultu, dok kod klera uglavnom nije, Naareligija, takva kakva se pokazuje u vjeri naroda i u boanskom kultu,

jest savreno ortodoksna. Ruska Crk va, u koliko uva is tinu vjere , ne-pre&idnoisft apostolskog nasljedstva i vitaln ost sakram enata , u to likoparticip ira na biti u jedin stv u univ erzaln e Crkve, osnovane od K ris ta . , .Ako to jedinstvo kod nas ne opstoji nego u latentnom s t an j u. .. to jezato to... slubena institucija koja je predstavljena po naoj crkvenojupravi i po naoj teolokoj koli nije ivi dio univerzalne Crkve.92 Sr-ika je naroda primila i sauvala bit pravoslavnog kranstva u svoj njegovoj istoi i jednostavnosti, to jest vjeru i religiozni ivot... Ali kler(koji se ispoetka uzimao izmeu Grka) i crkvena kola prihvatie kobnislijed razn ih Focija i Cerularija k ao integ ralni dio prav e religije.93

jednako tako Rusi, njihova Crk va i teolozi, priznaju katolicim a sakramente, milost i odsutnost hereze. Dok Grci... pie Solovjev Stros-smayeru dre apsurdni i svetogrdni obiaj ponovno krtavati zapadnekrane koji hoe ui u njiho vu zajednicu (ne pravei nikakve razlikeiiameu katolika i protestanata), u Rusirji, naprotiv, ne samo a je krtenje svih zapadnih krana priznato kao valjano, nego se jo u nas, to setie Katolike crkve, priznaje valjanost drugih sakramenta podjeljivanihod nje, a posebno sakramenat reda, zbog ega su katoliki biskupi i sveenici primljeni kod nas u isti crkveni rang... Sve nas to ovlauje za

kljuiti da ruska Crkva priznaje ne samo efikasnost milosti u zapadnojCrkvi, nego takoer odsutnost svake dogmatske pogreke ili svake herezeu katolikom naiuavanjiu.94

Solovjev takoer raspravlja to je potrebno Rusima za sjedinjenje. Ondri da su to dvije stvari: javno zabaciti protukatolike zahtjeve SvetogSinoda i podvrgnuti se primatu i nepogreivosti pape.95 Osim toga Rusise moraju odrei nacionalizma, ovinizma. Da bi se sauvao i manifestirao kranski ka rak ter Rusije, treb a da definitivno napustimo krivoboanstvo ovoga svijeta (nacionalizam ).96 Ali duh nacionalnog egoizm a

ne da se tako lako rtvovati. On je kod nas naao sredstvo... on ne samo doputa a je ruski narod kranski narod nego se s emfazom proklamira a je on kranski narod par excellence i da je Crkva pravi temelj naega nacionalnog ivote; ali to je sauno zbog pretenzije da jeCrkva samo kod na s . . . Na taj nain C rkva . . . nerazoriva peina jedinstva . . . postaje za Rusiju palladium uskog nacionalizma. .. i dapae

palsivmi insta lm ent jedine egoistine i muke politike.97 Ne moe se nekanjeno upisati na svoj barjak sloboda slavenskih i drugih naroda, oduzimajui nacionalnu slobodu Poljacima, vjersku slobodu Rutenima i ljudska prava Zidovima.98 Solovjev je pri tome vidio pomo u posrednikojulozi susjednih katolikih Poljaka. U istinu je veliina poljskog naroda92 Jean Rupp, nav. dj. str. 451.93 Vladimir Solovjev, nav. dj. str. 62.9* U Jean Rupp, nav. dj. str. 437438.9U Michel DHerbigny, nav. dj. str. 16.96 T. 1V pp. 270... U Rupp, nav. dj. str. 451.97 d. S. M., T. III., pp. 5254. Kod Jean Rupp, naved. d^elo, str. 451.98 U Jean Rupp, nav. dj. str. 452.

75


9/12

u tome, to je dua slavenstva, to zastupa prema istoku veliko duhovnonaelo zapadnoga svijeta.99 Dakle, neophodno je potrebno rusko-poljsko

prija te ljs tv o koje Solovjev naz iva ekumenski fenomen.

Koje e pak obostrane prednosti izii od sjedinjenja Rusije s katolianstvom, govori Solovjev u zakljuku Pisma Strossmayeru: U ostalom,sjedinjenje Crkava bit e obilato korisno za obje strane. Rim bi dobionarod poboan i oduevljen za religioznu ideju, dobio bi vjernog i monog branitelja. Rusija ikoja voljom Bojom u svojim rukama ima sudbinuIsltoka, ne bi se samo rijeila nesvojevoljnog grijeha shizme, nego bi jo ieo ipso postela slobodna da izvri svoju veliku univerzalnu misiju dasabe re oko sebe sve slavenske narode i da utem elji novu civilizacijustvarno kransku, tj. sjedinjujui karaktere istine i religiozne slioibode u

vrhovni princip Ljubavi, ukljuujui sve u jedinstvo i dijelei svima puninu jedinog dobra .100

No Solovjev je katkada znao pasti i u pesim izam te bi stao dvojit i o ve likom poslanju Rusije. Srvan boleu, protivnostima i razoaranjem rekaoje jednom zgodom prijatelju D ejb neru : Nekad sam mislio da je moguaunija ruske d rave, a sad vidim da opinstvo nije za to p riprav ljeno . inimi se da se Rusija kao cjelokupni dravno-narodni organizam nee nikada sjediniti s Rimom. To je ipak jedino, to bi je moglo spasiti. No nijeli p re k asn o ? ... 101 Ipa k u svom posljednjem djelu Tri razgovora, u Le

gendi o Antikristu, Solovijev prorie sjedinjenje Riusijie, iako na konousvijeta kad ve Antikrist bude na zemlji.

Solovjev je arko ljubio svoju domovinu Rusiju. Ona je bila njegovaglavna preokupacija poslije Kraljevstva Bojega ili radije u njemu. Do

posljednjeg asa nasto ja o je priklo niti ru sko pravoslavlje i pobonost kopoj Crkvi. Iz toga e se kranskog duha, smatrao je, jednom roditi jedinstvo. elio je da sve dobre due uope, a pogotovo njegove Rusije,priznaju pra vo djelo Isusa K rista njegovu kato liku Crkvu sagraenuna Petru. A Rusija je svom velikom sinu uzvraala neshvaanjem, pro

tivljenjem, cenzurom, napadima, progonstvom. Tako su se, uz asne iznimke, odnosili prema Solovjevu predstavnici bilo carske vlasti, bilo pravoslavne Crkve. I on je dakle morao okusiti onu gorku Kristovu: Nemo

propheta acceptus est in pa tria sua- (Lk 4, 24).

SOLOVJEVLJEV PRAKTI NI EKUMENIZAM

Solovjev nije na sjedinjenju radio samo svojim knjigama nego i drugimspisima kao lancima, dopisima, referatima, pismima.102 Predavanjima,bilo na sveuili tu bilo u raznim kruocim a.103 ili pak obinim razgovo-

99 U Michel DHerbigny, navedeno djelo, str. 136.100 Jean Rupp nav. dj. str. 439.101 Dr. F. Grivec, nav. lanak, str. 453.102 Najpoznatije je toliko puta spomenuto plismo-memorandum Strossmayeru,Zagreb 9/21. rujna 1886, koje sadri neke opaske to se tiu povoljnih okolnosti za sretno rjeenje velikog problema. U stvari to je nacrt sjedinjenjaIstokZapad.103 Glasovito je predavanje Ruska ideja odrano u salonu kneginje Sayn Wittgenstein u Parizu 24. V, 1888. pred biranim sluateljstvom.

76


10/12

rim a s m notvom svojih prija telj a, oboavatelja i isljedn ika.104 S idejn imse protivnicima borio, polemizirao, bilo perom bilo rijeju. No najvie jedjelovao svojim ivotom, svojom osobom. Dakle, Solovjev je rad io na

sjedinjenju i teoretski i praktino.Da li je on sam osobno proveo sjedinjenje, da li se on sjedinio? Toostaje i dalje nejasno. Tonije jest, ali na njegov nain. Naime, Solovjev

je prihvatio sve nove kato like dogme. To je javno ispovijedao, npr. usvioijojj ve spomenutoj vjeroiiapovijasti u Rusija i opa Crkva, ili u biljeci Pisma Strossmayeru. Dapae se i formalno sjedinio s Katolikomcrkvom, odnosno osobno je primljen u nju. On je naime, kako je potajniruski katoliki sveenik Nikolaj Aleksejevi Tolstoj objavio u francuskom dnevniku Univers od 9. IX. 1910, dne 18. II. 1896. pred mnogim

svjedocima formalno primljen u Katoliku crkvu u katolikoj kapeli uMoskvi. Molio je tada pro pisanu vjero ispo vijest dodavi onu svo ju.105Ipak njegovi zemljaci nisu nikada pouzdano znali da li su mu vrata rimske Crkve bila slubeno otvorena. Solovjeva to nita nije smetalo da seje pri koncu ivota izraavao u pro te stanskom duhu, ili to je na sam rtiprovien od pravoslavnog sveenika (katolikog stv arno nije ni bilo ubliz ini). Naime, u posljednjem desetl jeu svojega ivoita Solovjev se esto izjavljivao kao pravoslavac-kato lik i protestan t. Njem u se inilaevid entna snoljivost njiho vih vjeroispo vi jesti kao i njihovih disciplin

skih sustava, ako ne u pojedinostima, ono svakako u biti. Tu je pozicijudefinirao on sam. On se proglasuje pravoslavcem i pravoslavcem kojidoputa nove dogme definirane od koncila odranih na Zapadu. To jenjegova temeljna pozicija koju nee nikada promijeniti... On nije nikada bio katolik u smislu gdje bi taj rije iskljuivala njegovo pridru-enje pravoslavlju, on nee nikada biti protestant ni isti eshatolo-gist.106 A p rotesta nt Ludolf M ller kae da je S olovjev katolik-p ravo -slavac po svojoj vjerskoj nauci (Glaubenslehre), protestant po svom konceptu Crkve a rimokatolik po svojem pristajanju na papinstvo ije dekre te tr eb a slijediti s mje rom .107 Da je Solovjev uza sve deklaracije

ostao pravoslavac romanofil, ne moe se nijekati. Mi se ne trebamo uznem irivati Videi ga kako slobodno govori u protestan tskom du hu .108Solovjevljev tri'komefesiomailizam mistikoga je i prorokog reda. On je usvom zanosu ve u sebi realizirao jedinstvo triju konfesija a da nije paou vulgarni sinkretizam niti zanijekao svoju vlastitu Crkvu. Religija sinaPoliksene Romanove jest nutarnja i subjektivna... Ali, na autor je iz

bjegao ra skid izmeu svoje osobne religije i re ligijske Zajednice. On seje izdigao iznad podjela , sve do D uha B ojeg a . . . , ali nije potpuno odije lio Crkvu viljjivu i nevid lj iv u.109 On je proto tip kato lik a-pro tes tan ta(ili, rigoroznije, pravoslavca-protestanta), kakvog neki ele da se pojavi

104 Da spomenemo samo neke: Tolstoj, Dostojevski, Leroy-Beaulieu, Trubeckoj,Volkonska, Rakii, Strossmayer, Pierling, Sayn Wittgenstein, itd.105 Dr_ Grivec, navedeni lanak, str. 453. Michel DHerbigny ,nav. dj. str.213.106 Jean Rupp, nav. dj. str. 437.107 U Jean Rupp, nav. dj. str. 493.108 Jean Rupp, nav. dj. str. 492.109 Ludolf Mller u Jean Rupp, navedeno djelo, str. 494.

77


11/12

u kri lu kranstva .110 Ovalkav stav i vlad an je (upravo od go va raju Solovje-ljevoj koncepciji Crkve koja je u biti jedna, nepodijeljena (barem to seMie pravoslavlja i katolicizma) i naitkomfe&ionaiLna te njegovu kasnijem

shvaanju protestantizma.Iz istog razloga Solovjev se protivio i pojedinanim prijelazima obraenjima. To je pokazao npr. time to je dugo uspijevao zadrati prijelazkneginje Jelisavete Volkanske.111 Ja drim da obraenje ili spoljanjesjedinjenje nije potrebno, dapae da bi kodilo; ja sam ih ve vie zaprijeio; je r se v jera nae Crkve mora priznati kao ispravna. 112

Uz kakvu je cijenu Solovjev u sebi postigao misterij jedinstva? Svojim zais ta svetallkim ivotom! Njegov je ivot bio u stvari tra jn i pu t ksavrenstvu, uspon k svetosti. A ogleia se osofbito u apsolutnom siromatvu i dragovoljnoj istoi. Njegov celibat nije imao nikakvog zavjeta,bio je potpuno slobodan . P a svjesno, puno potovanja pokoravanje Crkvijednog laika. Zatim se u njega poglavito istiu stoerne kreposti ra zboritosti, jakosti. Solovjev je bio svjestan svoje veliine, svoje genijalnostiNo nije se nad im ao, oholio. Ostao je uvijek ponizni rab (sluga) Gospodnji. Patnje i muke daju osobiti peat njegovu ivotu. Pokora, trpljenje,strogost ivota, trud, napor, neprestani rad, bdjenja, postovi, odbijanjekomfora, to ga je molgao imati, bili su sastavni dio njegova ivota. Paosamljenost, neshvaanje, neprekidni napadi, klevete, neuspjesi a uvi

jek je ostao sm iren, nasm ijan, ak pun humora . Doivljavao je samo razoaranja, sumnjienja, ismijavanja, protivnosti (qpr. njegov mu duhovnivoa uskrauje sakramente zbog simpatija prema Katolikoj crkvi). Zatim trajni napadi protivnika, uvijek pod pashom vlade i cenzure. Morao

je sakriv ati svoje osjeaje. Inae, po naravi je bio njean, osje tl jiv, potreban suuti i utjehe. Doista, pravi Aljoa Karamazov. Uza sve to bio

je trajno svjestan volje Boje, spreman a izvri svoju dunost. Sve $aje to prerano iscrpilo i konano sruilo jo mlada u 47. godin i ivota.I zadnje su mu rijei, kad je umirao kod prijatelja kneza Trubeckoga,bile: Trudna rabota Gospodnja.113

Solovjeljev ekumenizam u stvari je trijangularni reunionizam ili sublimirani trikonfesionalizam. Naime, on dri da treba prihvatiti vrijednostisvih triju kranskih konfesija, kako bi se obogatila njihova batina tepostigla punina, a onda sve podii na vii stu panj. Kato licizam i pravoslavlje ve su u biti jedno, a protestanti k njima tee. Ovaj pretea kae Rupp ostvario je nuno trijangularni 'karakter istinskog ekumenizma.114 Teoloki su problem i za to dodue veliki ,ali nisu p rim am i.Glavno je uspostaviti ljubav. Rusija je zbog svog povijesnog poziva naj-

110 Jean Rupp, nav. j. str. 494.111 Kneginja Jelisaveta Volkonska vrlo pobona, kulturna i zasluna. Rodilase 1838. u plemenitoj pravoslavnoj obitelji. Djetinjstvo i mladost provela jeu Rimu. U Katoliku crkvu prela 1887. Pisala je teoloke knjige. Umrla 1897.112Novoje Vremja od 28. XI. 1885. U Michel DHerbigny, nav. djelo, str. 158.113 Umirui recitirao je na hebrejskom psalme. Solovjev je bio poliglot. Da bimogao na izvorniku itati Sveto pismo, Oce i Dokumente, nauio je hebrejski,grki i latinski. Osim toga govorio je francuski, njemaki, engleski itd.114 Jean Rupp, nav. dj. str. 490.

78


12/12

prikladnija da ostvari ta j kranski ekumenizam, koji bi nadimao i b izantinsko i latinsko kranstvo. U tome e ona pomoi svojom dravnomtvorbom slobodnom teokracijom. Z|bog toga je potrebno stvarati kr

ansku ekumensku kultnim sposobnu da izmiri Istok i Zapad. Solovjevijevpravi i potp uni ekumenizam jest dakle mistikog i pro rokog reda.

Solovjev je prvenstveno filozof. Njegov rad bitno je eklezijalan. Eklezi-jalna svijest Solovjeva tako je iva i puna dinamizma da iscrpljuje savsadraj njegove filozofije.115 Svoju filozofiju Solovjev podvrgava ekle-ziologiji a ovu ekumenizmu. Ekumenizam Solovjeva izvire iz same bitiCrkve.116 Glavna je crta Solovjeva ekumenizam. S njegovom ivotnomdobi rastao je i sazrijevao i njegov ekumenizam. U kompletnom njegovudjelu jasno se opaa pomicanje njegove aktivnosti, premjetanje teita

njegova ivotnog djelovanja. On je napredovao kao ekumenist ne samou opsegu ovog djelovanja nego i u dubinu, dok nije dostigao svoj zenit.'U njegovo doba oni isti koji su najvie n apred ova li na pu tu unionizm anisu, obino, poli tako daleko.517 Grivec e dati ovakvu ocjenu: Otkakose kranski Istok odijelio od katolikog Zapada nije se na Istoku rodiotako velik prorok crkvenog jedin stva kak av je bio V ladimir S ergej eviSolovjev... jo nitko nije tako duboko shvatio problem Istoka i Zapada,

jo nitko nije tako bis troum no dokazao potrebu crkvenog jedinstva kaoon.118 A ne zaboravimo da je Solovjev ekumenist prije ekumenizma.On je ekumenist prije negoli je ekumenizam dobio graansko pravo,

p rije negoli je slubeno i od svih prihvaen i uporno guran. On je ekumenist kad je ekumenizam bio gorki kruh odvanih pojedinaca i osamljenih zanesenjaka, neshavenih, ismijanih ak progonjenih, ali zato vidovitih i, usuujemo se rei, svetih. To je ekumenizam jednoga Portala,Lorda Halifaxa, Newmana, Beaudina, a ne dananji ekumenizam, kad ontako rei postaje moda.

Ekumenizam je dominantna preokupacija Solovjeva. Leit-motiv njegovaivota. Cijeli mu je ivot bio ispunjen radom za sjedinjenje Crkava. Zelja za sjedinjenjem ivjela je u dui Solovjeva do konca njegovog ivo

ta.119 Evo m oga gesla za uv ijek : ce teram oenseo ihsturandium esse Ecclesia umitaitem120 (trejba oibnaviti jedinstvo Crkve) pie on Kireevu.Svijest da je njegov rad n a sjedin jenju izraz volje Boje silila ga jenaprijed.

Za svog ivota nije bio dovoljno ni poznat ni priznat: veliki kranskimislilac, najvei ruski filozof, pjesnik bogoovjetva i unitotaliteta, po

bjednik pozitivizma, ruski Newman, apokaliptiki teolog, prorok i svje dok crkvenog jedinstva, patnik i borac, asket i mistik, genij i svetac, pretea II. vatikanskog a nadasve vizionar suvremenog ekumenizma. Tek

poslije sm rt i poinje njegov pobjedonosni hod u Rusiju, Euro pu i svijet.

115 Vijateslav Ivanov u Jean Rupp, navedeno djelo, str. IX.110 Vladiimir Sergeevi Solovv, II problema dellecumenismo, str. 16117 Jean Rupp, nav. dj. str. 490.118 Dr. F. Grivec, predgovor u Vladimir Solovjev, Rusija i Opa Crkva119 A. Koni, Crtice i uspomene. Kod Michel D,Herbigny, nav. djelo, str. 193.150 Michel DHerbigny, nav. dj. str. 144.

79

solovjev ekumenist prije ekumenizma (iii)

Documents