1

Irena Lukši ć

AUTOBIOGRAFIJA

Roñena sam 10. ožujka 1953. godine u Dugoj Resi, u bolnici, u sobi koja je nekoć

pripadala Nikici Petraku, istaknutom hrvatskom pjesniku. Početkom 50-ih godina, naime, stan

ravnatelja Andrije Longhina, Nikičina djeda, pretvoren je u Odjel ginekologije, a liječnička

obitelj Longhino-Petrak preselila se u Zagreb. Danas mi je teško rekonstruirati važnost

dogañaja koji su toga dana obilježili svijet. Dnevne novine uglavnom su se bavile političkim

temama, televizija još nije zaživjela, a sportskih vijesti baš i nije bilo jer je bio utorak. Danas,

kad listam pregled dnevnih zbivanja na tim požutjelim, tvrdim listovima, imam osjećaj kao da

se ništa nije dogodilo. Zato priču o svijetu toga doba radije prelistavam po obiteljskim

albumima. Srećom, moja je mama strastveno voljela fotografiju i sad imam mnoštvo

dokumenata o godinama koje su prethodile mome roñenju, kao i godinama koje sam poslije i

sama voljela otisnuti na emulziju. Obiteljske fotografije kronološki počinju s XX. stoljećem.

Tada je, prvih godina novoga doba, moja baka Štefanija Dvořák zajedno s roditeljima i

bratom stigla iz Moravske na hrvatsko tlo. Bilo je to neplanirano. Štefanija je, naime, ostala u

drugom stanju s nekim husarom, pa su stari tata i stara mama odlučili napustiti Ostravu,

industrijski grad u kojemu su uživali glas ugledne grañanske familije, iz koje je poteklo

nekoliko dobrih strojarskih inženjera te dva istaknuta glazbenika, čija se imena nalaze u

nacionalnoj enciklopediji, i otići nekud prema jugu. Stari tata, Antonín, na brzinu se, u samo

nekoliko dana ili čak sati, odlučio za ponuñeno mjesto upravitelja vile vlasnika glasovite

tekstilne tvornice Anningera u Dugoj Resi, mjestu na željezničkoj pruzi Zagreb-Rijeka.

Proizvodi Dioničkoga društva domaće tvornice predenja i tkanja pamuka "Duga Resa",

osobito šatorska platna, bili su poznati i cijenjeni u mnogim europskim zemljama. Dokaz

tome bila su priznanja na Milenijskoj izložbi u Pešti (1896.) i na Svjetskoj izložbi u Parizu

(1900.). Osim toga, bila je to jedna od rijetkih srednjoeuropskih tvornica koja je imala

automatske razboje. Duga Resa je baš u to vrijeme stasala u industrijski gradić: otvorila je

poštu, školu i bolnicu. Vlasnik tvornice Wilhelm Anninger vrlo je rijetko navraćao u svoju

dugorešku kuću – došao bi tek jednom godišnje ili čak rjeñe. Stoga su se Dvořákovi osjećali

gospodarima raskošnog doma u prekrasnome ograñenome parku. Namještaj je bio skupocjen,

napravljen prema nacrtima znamenitog belgijskog dizajnera Henryja van de Veldea,

secesijski. Wilhelmova roñakinja ga je naručila preko jedne minhenske tvrtke. Predmete pak

od stakla, kao što su vaze i sjenila na stolne svjetiljke, potpisao je Louis Comfort Tiffany,

2

američki umjetnik iz obitelji slavnih draguljara. Sagovi su bili ručno izrañeni u tvornici blizu

Samarkanda, a na zidovima su visjele slike slavnih umjetnika Gustava Klimta, Emanuela

Vidovića i Bele Čikoša. U knjižnici punoj probranih naslova nalazile su se knjige tiskane na

gotici: Die Kritik der Urteilskraft Immanuela Kanta, Über schöne Literatur und Kunst

Augusta Wilhelma Schlegela, Buch der Lieder Heinricha Heinea, Die Naturgeschichte des

deutschen Volkes Wilhelma Riehla, komplet dramskih djela Williama Shakespearea u

prijevodu Johanna Heinricha Vossa iz 1829. i drugo. Antonín i Marie Dvořák držali su na

nahtkasnu svoje knjige, Nerudinu poeziju – Písnĕ kosmické, Prosté motivy, Balady a romance

i Zpěvy páteční. Stari tata vodio je šifrirani dnevnik, a u posebnu bilježnicu upisivao je

jutarnju i večernju temperaturu zraka. Život u Dugoj Resi bio je dobar. Njihova djeca

Štefanija i Maksimilijan radili su u tvornici.

Godine 1907. u mjestu je sagrañen činovnički kasino s restoranom, radničkom

blagovaonicom, sobama za goste te svečanom i plesnom dvoranom. Česi su u novoj zgradi

imali svoj Český kroužek. Nijemci nekakvo strukovno udruženje. Slovenci isto tako. No, stara

mama i stari tata vrijeme su najradije provodili u svome domu, u Anningerovoj ladanjskoj

rezidenciji.

- Tento dům je náš mali raj – govorio je stari tata.

- Všude dobře, doma nejlíp.

I zaista je bilo teško zamisliti situaciju u kojoj bi ta vrijedna češka obitelj mogla

ostvariti bolju iluziju ugodnoga grañanskog života. Imali su čak i sluškinju, i to ženu iz Beča,

s najboljim preporukama. Prije podne je stara mama objašnjavala sluškinji što treba spremiti

za ručak pa je Franziska već u pola devet počela mijesiti tijesto i faširati meso na flajšmašinu

Alexanderwerk. Najbolje je spravljala habsburšku juhu, mañarske rajčice punjene ribom,

sarmu u lišću vinove loze, popečke od povrća, bečki odrezak, punjene breskve i punč s

ružama. Specijalitet joj je bio bečka torta. Imala je poseban recept, zapisan u notesu.

Namirnice:

8 žumanjaka

20 dkg šećera

14 dkg badema

10 dkg brašna

snijeg od bjelanca i pločica čokolade

korica od naranče

3

alkermes

2 dkg pistacije

krema od vanilije:

2 žumanjka

10 dkg šećera

2 dl mlijeka

1 dkg brašna

vanilija

20 dkg maslaca

Žumanjci i šećer miješaju se dok smjesa ne postane pjenasta, a onda se dodaju

oguljeni i samljeveni bademi te naizmjence brašno i snijeg.

Smjesa se sada razdijeli u tri jednaka dijela, pa se u prvi doda ribana čokolada, u drugi

fino kosana korica od naranče, a u treći alkermes. Oblik se obloži papirom, pa se u nj stavlja

jedna žlica smjese sa čokoladom, onda kraj toga jedna žlica smjese s narančom i potom jedna

žlica smjese s alkermesom te tako stavlja u oblik naizmjence, dok se ova smjesa ne potroši.

Na taj način dobijemo tortu išaranu u tri boje pa kad je pečena izgleda kao mramor. Smjesa se

polagano peče na umjerenoj vatri, a kad je pečena mora se dobro ohladiti i nadjenuti kremom

od vanilije. Torta se izvana namaže kremom i posipa bademima koje smo izrezali na posve

tanke ploške. Površina torte ukrasi se vjenčićima od kosanih pistacija.

Stari tata je nadgledao vrtlara Slovenca i druge majstore koji su održavali red u vili, a

Štefanija je vrijeme provodila uz svoju djevojčicu Mariju. Maksimilijan je radio u tvornici.

Bio je tkalački majstor u veberaju. U slobodno vrijeme najradije šetao s psom koji je takoñer

bio Anningerov, ali ga je smatrao svojim s obzirom da je Rotauge, kako se životinja zvala,

gotovo i zaboravio pravoga bečkoga gazdu. Poslije podne, nakon ručka, odlazilo se na kraći

počinak, a navečer se obitelj okupljala u velikoj kuhinji sa crno-bijelim podnim pločicama i

kartala. Igrali su pretežito crnoga Petra i šnapsl, jednostavne kartaške igre. Starom tati te

partije nisu bile nevažne: sve rezultate je marljivo bilježio na trgovački papir i potom spremao

u žutu kutiju od kakaa Meinl. Na papiru su promicala uvijek ista imena i brojke nalik na

izvješća o dnevnim temperaturama u zimskom razdoblju. Igralo se mañarskim kartama s

realistički prikazanim osobama. Na njima je, sa strane, pisalo da je žir dečko – Harras Rudolf,

4

list dečko – Fürst Walter, herc dečko – Kuoni Pásztor, a bundeva dečko – Redding Itell. Stari

tata je za vrijeme igre krišom sastavljao ljubavne parove od muških i ženskih likova. Dame su

se zvale: srce – Geszler H, žir – Tell Vilmod, list – Rudenz Ulrich i bundeva – Stüszi Vadász.

Dame su bile nekako sjetne, kao da su udane za bezimene kraljeve, a dečki su bili njihovi

ljubavnici u rukama staroga tate. As je imao najraskošnije slike: bundeva as bio je kosac

(Nyar), list as pio je vodu (Ösz), žir as se grijao na vatri (Tél), a herc as je brao cvijeće

(Tavasz). Svi zajedno, ti dečki, dame, kraljevi i asevi preuzeti su iz drame njemačkog

romantičara Friedricha Schillera Wilhelm Tell. U drami se, naime, pojavljuju Wilhelm Tell,

Ulrich Rudenz, carski namjesnik Gessler i drugi ljudi. Fürst Walter u tradicionalnim kartama

odgovara liku i djelu pikove dame. A Pikova dama pripovijest je ruskoga književnika

Aleksandra Puškina i simbol je propasti. A as sam po sebi je zapravo nevažan: u češkom

jeziku “as” je prilog i znači otprilike, po prilici, oko, valjda i možda. Prilozi kao i prijedlozi

pokazuju odnose meñu predmetima i osobama te odgovaraju na ista pitanja, ali oni, za razliku

od prijedloga, mogu stajati samostalno. Meñutim, u stvarnosti se samostalni češki “as” ipak

gubi u svemiru, jer mu baza ne znači ništa. Kao, uostalom, ni u drugim modernim jezicima.

Zato je stari tata zaključio da je as poslužio kao gradbeni materijal za druge riječi. U

Brockhausovoj enciklopediji našao je niz potvrda za svoju pretpostavku: Asa foetida (tj.

ñavolja smola), osušeni mliječni sok štitarke Ferula Asa Foetida s Bliskog Istoka, koji se

koristi u veterini, zatim Asama, aktivni vulkan na otoku Honshu, 140 kilometara

sjeverozapadno od Tokija, pa Asarhadan, asirski kralj, Asfalt, crna smjesa odreñenih

bitumena i mineralnih tvari, Asindeton, stilska figura izostavljanja veznika, Asirija, u starom

vijeku robovlasnička država na području srednjeg Tigrisa, Asistent, pomoćnik, suradnik,

Askeza, sistem praktičnih napora kojima je svrha svladavanje i uzdržavanje od “niskih” i

“grešnih” tjelesnih želja i nagona za užitkom, Asklepije, grčki bog liječničkih umijeća,

Asmodej, zao duh iz iranske mitologije, Asocijacija, savez, Aspik, hladetina, Associated Press,

američka novinska agencija, osnovana 1848, Astarta, feničko-sirijska božica neba i zemlje,

Astazija, neurotična reakcija koja se očituje u nesposobnosti stajanja na nogama ili Asterisk,

grafički znak za zvjezdicu. “As” nalazimo i na kraju riječi kao bas, čas, gas, kas, las, pas i

sas. U latinskom jeziku se uz pomoć “asa” tvore mnoge riječi ženskoga roda, npr. anilitas,

visoka ženska starost, brevitas, kratkoća, excelsitas, uzvišenost, infinitas, beskrajnost,

rapiditas, brzina, stupiditas, ludost, veritas, istina i još mnoge druge riječi.

Poslije igre, kad bi svi otišli na spavanje, stari tata je usporeñivao rezultate na papiru,

pratio ritam pobjeda i poraza. Svjetlo u prostranoj kuhinji Anningerove vile gorjelo je često

do zore, kao i u obližnjoj Medved-zgradi, gdje je živio Filip Kok, nastavnik tjelovježbe i

5

utemeljitelj dugoreškog Sokola. Filip je pak na debelom crtaćem papiru risao sletske figure i

glasno brojao korake:

- En, dva, tri štiri! En, dva, tri, štiri… nije dobro!... Ajmo još: en, dva, tri, štiri, en, dva,

tri, štiri, bem ti boga, dva, tri štiri!

Stari tata je crtao grafikone dobivenih i izgubljenih partija, i razmišljao o igračima.

Stara mama je, sumnjao je, namjerno gubila, i to iz nekog podlog, tajanstvenog razloga.

Možda je krišom naručila novu pošiljku ljubavnih romana iz Brna pa ne želi skretati

pozornost na velike troškove. Maksimilijan nikada nije bio koncentriran, a to je loše ako

jednoga dana zaista želi preuzeti Anningerovu tekstilnu tvornicu. Govorio je da je umoran od

čestih izleta na obližnje brdo Vinica, gdje je s prijateljima trenirao mačevanje. Štefanija je, svi

su to primijetili, postajala sve odsutnija. Bjesomučno je trošila adute, nerazumno bacala

kraljeve i hirovite dame te glupo zatvarala partije kao da se napila. Jednom ga je tako izazvala

da se morao ljutito izderati:

- Jdi do prdele! Jak to hraješ?!

Štefanija se, meñutim, nije popravljala.

- Jedním uchem dovntř, druhým ven!

Stari tata je na njenom grafikonu uočio i sve češće izbivanje s obiteljskog rituala.

Nakon dvije ili tri godine sasvim prestala kartati. Dogodilo se da je u gradu Karlovcu, dva

sata hoda udaljenom od Duge Rese, na proštenju ispred crkve svete Trojice upoznala naočitog

mladoga gospodina Ivana Lukšića, koji je u gradu držao umjetničku bravariju. Lukšićevi su

majstori bili poznati po izradi željeznih vrata s puno cvjetnih ukrasa i raznih praktičnih

predmeta za bogate vlasnike okolnih dvoraca. U Karlovcu je postojala još jedna bravarska

radionica, čiji je vlasnik bio stanoviti Miloš Ulemek, no ona se nije mogla mjeriti s

Lukšićevom. Lukšić je, osim toga, potjecao iz obitelji koja je dala nekoliko značajnih ljudi

ovome gradu: Abel Lukšić bio je najpoznatiji. Štefanija je jednom čak i prelistala komplet

njegovoga časopisa Slavische Blätter, Ilustrirte Zeitschrift, koji je tiskan u Beču 1865. godine.

Bilo je na tim stranicama zanimljivih putnih slika iz Galicije, biografskih skica za portrete

slavenskih povjesničara i jezikoslovaca, slavenskih pjesama s notama, pisama čitatelja i

napetih priča. U drugome godištu, 1866., našla je čak i reklame za odvjetničku kancelariju

doktora Tomana te Pfeffermannovu pastu za zube, ali zato više nije bilo onih raskošnih

ilustracija iz prvog tečaja. Od Ivana je čula da je Abel bio prvi hrvatski publicist i promicatelj

sveslavenske sloge i jedinstva te da je veliki novac uložio u podupiranje raznih književnih

pothvata. U Karlovcu je izdavao časopis Der Pilger i nekakve Schreibkalendare. Čuvena

6

ilirska književnica Dragojla Jarnevićeva više puta ga je spominjala u svome obimnom

Dnevniku. Na primjer, 10. svibnja 1862., boraveći u Pribiću, zapisala je:

Moju novelicu 'Maricu-Margaretu' sam izpravila i odniela Lukšiću za njegovoga

'Glasonošu'. Znadem da me i tu nedopane novaca, ako nebi jedino da budem bezplatno list

dobivala. Ta svi ovi novinari gledaju za sebe i svoj žep, a mi pisci da za njih pišemo naše časti

radi. Vabković učitelj u Karlovcu stanuje u istoj kući s Lukšićem i tu odoh obići mu suprugu i

sestru; njega nenadjoh doma. Supruga mu je rodom Češkinja i kako sam opazila, bavi se

literaturom; ali je pretjerana i više priliči u svome značaju mužu nego ženi. – Ali sestra mu

Anka je angjeo djevojački. Skoro premalena, je ipak dražestna. Oduga, smedja, pravilna

obraza prekrasna je u svome obliku, a što ju čini izvrstnom krasoticom, to je njeno veliko,

crno oko iz kojega razum, milinje i sve plemenito poigrava.

Postojao je u familiji još jedan zvučni Lukšić, Napoleon. Bio je slikar. Ivan je znao

samo to da je čovjek pod tajanstvenim okolnostima emigrirao u Francusku i da se o njemu u

Karlovcu više nije govorilo. Štefanija je pomislila da je svoje teško izgovorljivo prezime

promijenio u Lukas ili nešto slično te da je postao slavan.

Stari tata i stara mama prihvatili su Lukšića i dopustili svojoj kćeri da se uda za njega.

Bili su zapravo presretni da jedan tako fin i cijenjen gospodin, k tome još i dečko, želi uzeti

ženu s vanbračnim djetetom. I još strankinju koja ne zna dobro hrvatski. Na fotografiji

Braunerova fotografičkog zavoda iz Karlovca prikazani su kao zaručnički par: Ivan je imao

visoko čelo i bujne brkove, a Štefanija okruglo lice i neobično uvučene oči.

Obje su obitelji živjele mirno i dobro, možda čak ponešto i prezadovoljno za ono

nemirno vrijeme. Lukšić, vele, nije htio imati posla s graničarskim Srbima i kad bi mu u

radionicu navratio neki vlaški trgovac – poslao ga je svome konkurentu, Ulemeku. Kao, izvoli

k svojima.

Po završetku Prvog svjetskog rata Ivan Lukšić iznenada je bankrotirao. Posao života,

koji je napravio za tršćanskog brodovlasnika Cosulicha, posjednika negdašnjeg

Frankopanovog dvorca Bosiljevo, bio mu je plaćen u novoj valuti – u dinaru, čija se

vrijednost nikako nije mogla uskladiti s bivšim austrougarskim krunama. Lukšići su pravičnu

odštetu pokušali dobiti preko suda, ali nisu uspjeli. Nakon silne gnjavaže morali su prodati

svoju kuću u Radićevoj ulici u Karlovcu i preseliti se u Zagreb. U Zagrebu su namjeravali

započeti novi život. Prvo su jeftino unajmili dvosoban stan na blatnjavoj Selskoj cesti, a onda

se zaposlili u tvornici Herman Pollak i sinovi. Tvornica je, izmeñu ostalog, bila poznata i po

7

tome što je meñu prvima u zemlji koristila električne pisaće strojeve i satove za posebnu

namjenu. Ivan je, meñutim, ubrzo obolio od tuberkuloze i umro, tako da je Štefanija ostala

sama s djecom – Ivanom, Ljerkom, Zlatom, Tonkom i najmlañim Zdenkom, roñenim 1919.

godine. Bila je tu, naravno, i Marija, roñena još u Ostravi.

Željeznarija Miloša Ulemeka u Karlovcu opstala je sve do Drugog svjetskog rata. Iz

gradskoga popisa poduzeća i obrtnika vidljivo je da se nalazila na Zrinskom trgu 21. Nudila je

najveći izbor kuhinjskog posuña i pribora za kućanstvo te raznih strojeva i alata za

gospodarstvo, a zastupala je glasovite proizvoñače Triumph-štednjaka i Zephir-peći.

Spomenuti dokument, popis, bilježi meñu inima i nekakvog Lukšića, Aladara, u odjeljku

kućevlasnika. No, njega nitko u familiji nije poznavao.

Stari tata i stara mama poslali su Maksimilijana da pomogne sestri i njenoj djeci. I on

se zaposlio u tvornici Herman Pollak i sinovi. Dobio je neko važno mjesto, bio je šef odjela.

Štefanija u novoj sredini, siromašnoj zagrebačkoj radničkoj četvrti, nije htjela mijenjati navike

iz karlovačkoga života: na posao je nosila šešire i Tivarove damske ogrtače, izazivljući

divljenje i zavist gdje god bi se pojavila. Šefovi su joj, krišom od Maksimilijana, slali cvijeće

s dvosmislenim porukama. Voljela je, kažu, izlaziti u bolje kavane, a svake prve nedjelje u

mjesecu obvezatno je doručkovala u hotelu Milinov na Trgu bana Jelačića. Ljeti je s

prijateljicama igrala hazenu na savskome drvenome kupalištu. U obiteljskome albumu postoji

niz fotografija koje to potvrñuju. Lukšići su na Selskoj postali susjedi Drvodelićima, koji su

dvije-tri godine ranije iz Duge Rese došli u Zagreb. Drvodelići su takoñer radili u tekstilnoj

tvornici, a njihov stariji sin Drago igrao je nogomet u Grañanskom, slavnome klubu koji je

nekoliko puta osvojio prvenstvo države. Taj Grañanski je 1938. godine izveo još jedan

nevjerojatan pothvat: pobijedio je austrijsku nogometnu reprezentaciju usred Beča i to

rezultatom 2 :1. O tome su izvijestile sve svjetske radio-postaje. Obitelji su se sprijateljile.

Maksimilijan je početkom 20-ih godina na dobrotvornom plesu Vrangelovih oficira upoznao

kćerku delničkoga nadšumara Bergera, Božicu, i ubrzo se oženio njome. Obitelj je bila vrlo

ponosna na tu partiju. Dvořákovi su sad mogli kupiti manju tvornicu, no Maksimilijan je

radije svojoj ženi kupio bundu od vizona i dva para cipela od krokodilske kože. Nećacima

Ivanu i Zdenku nabavio je polovni Dirnbacherov bicikl ilyria . S motorom!

Zdenko je krenuo u školu u Zagrebu i prve je godine imao velikih problema s

hrvatskim jezikom. Stari tata i stara mama govorili su isključivo češki, hrvatski nikad nisu niti

pokušavali učiti. Štefanija je govorila nekakvu smiješnu mješavinu češkoga i hrvatskoga, u

kojoj je bilo dosta njemačkih riječi i izraza. Češki je govorila i Tonka, Štefanijina sestra, koja

se tek nakon Prvog svjetskog rata priključila obitelji. Njen muž Misir nestao je kao

8

austrougarski vojnik u Rusiji i ona se s dva sina, Milom i Velom, 20-ih godina preselila

roditeljima, starom tati i staroj mami, u Dugu Resu. Milo, stariji sin, želio je postati inženjer i

cijele dane je prevrtao Anningerove knjige o tekstilnim strojevima. Posebno ga je zanimala

tkalačka mašina za proizvodnju širokih šara na tkanini, tzv. Jacquard razboj. Želio je studirati

na upravo otvorenom Tehničkom fakultetu u Zagrebu i postati nešto poput inženjera Josipa

Siveka iz Pamučne industrije, čovjeka koji je organizirao visokokvalitetnu proizvodnju u

tvornici, koji je osnovao i nogometni klub Duga Resa, i koji je bio na glasu i kao izvanredan

znalac ljekovitoga bilja. Dobro se Sivek snalazio u domaćim nazivima pojedinih raslinja, a još

bolje u latinskim. Stolisnik je precizno odreñivao kao Achillea millefolim, čičak kao Arctium

lappa, medvjetku kao Arctostaphylos uva ursi. Za islandski lišaj, koji se mogao naći u

svijetlim šumama i na visinskim pašnjacima meñu kamenjem tvrdio je da odlično liječi kašalj

i promuklost, a blagotvorno djeluje i kod čira na želucu. Velo je pak bio zaluñen

marksizmom, krišom je čitao zabranjene komunističke brošure, koje su mu posuñivali

smušeni sindikalni aktivisti, i za vrijeme kartanja je ozbiljno govorio da će svijet postati sretan

onoga trena kad svatko počne živjeti u skladu sa svojim potrebama. Za sebe je govorio da će u

komunizmu ležati ispod palme i puštati da mu kokosovo mlijeko curi u usta. Stari tata se,

dakako, ljutio jer je, kad god bi igrao s Velom u paru, gubio partiju, pa je mrmljao:

- Jen si ty žij v komunizmu, a my budeme žít v realitě.

Velo se samo smješkao i tiho pjevušio Internacionalu:

Ustajte svi na zemlji kleti,

Svi sužnji koje mori glad!

Nepravdi razum sad se sveti,

Tutnji već i selo i grad.

Nek tiranstvo sruši naša snaga,

Bezbrojno roblje sad ustaj!

Nek svijetu starom nema traga,

Svoj bijedi sutra bit će kraj!

To će biti posljednji i

Odlučni teški boj,

Internacionala

Nek bude ljudski rod!

9

Jedini tragovi Tonkina muža Misira u familiji Dvořak bile su dvije poštanske karte

(Levelezö-Lap). Na jednoj, poslanoj 20. rujna 1908. iz Veszpréma, gdje je K.u.K. vojska

imala manevre, prikazani su visoki časnici von Schönaich, grof Üxküll, prestolonasljednik

Franz Ferdinand, princ Friedrich, von Steininger, Gerba i Konrad. Tekst: ljubi vas ... Druga je

imala kitnjasti žig Gospodarskog ureda 2. bataljuna kralj.ug. domobranske pješačke

pukovnije i crni znak Tabori Postahivatal. Prikazivala je, kako piše na poleñini, Weltkrieg

1914-1915. Sturmangriff unserer Infanterie in Russisch-Polen. Tekst je takoñer bio kratak:

danas opet ništa novo. Kako ste?

Zdenko je brzo naučio hrvatski zahvaljujući prijatelju Dragi i nogometu. Svake

nedjelje odlazio je na igralište u Koturašku cestu i glasno navijao za Grañanski. Jednom ga je

nekakvi šašavi starac u žaru bodrenja nogometaša udario kišobranom po prstima, pa je iz

straha od nekontroliranih batina prestao posjećivati utakmice. No, Drago mu je poslije pričao

sve važnije detalje. Golove je opisivao u nekoliko verzija. Kao i izvještaje s utakmica, koji su

se već istoga popodneva mogli pročitati u velikome izlogu u Masarykovoj ulici. Zdenku su

posebno smiješni bili izvještaji iz perspektive Dragina oca, gospodina Josipa. Josip Drvodelić

se strašno protivio Draginom nogometu i poslije svake utakmice sina je dobro istukao šibom

govoreći da uzalud dere cipele i izostaje iz škole.

Ubrzo je došao Drugi svjetski rat. Duga Resa je potpala pod talijansku vlast, potom su

došli Nijemci. Tekstilna tvornica je proizvodila šatorsko platno, zavoje i odore. Žene viših

činovnika i direktora prireñivale su zabave za njemačke oficire. Ali, one nisu bile prave dame

i često su im u kuhinji nedostajali osnovni alati - npr. posuda za led, žličice za bouillon,

kliješta za šećer, lopatica za špargu, nož za kavijar, škare za tranširanje, pribor za salatu od

roga, vatrostalna zdjela za nabujak, žičani uložak za pommes-frittes, izrezači za mignone,

limeni obruč za rezanje torte, valjak za kariranje, kist za mazanje tepsija ili oblik za ulaganje u

aspik, pa su dolazile staroj mami. Svojim su gostima te raskalašene gospoñe - uz pomoć starih

sluškinja, naravno - spravljale Leberdunstkoch, Fleischstrudel, Hühner-Ragout,

Spinatpudding, Französische Vögerl, Salade Lorette, Gebackener Karfiol im Tropfteig,

Zauberschaumkoch, Schokoladetorte, Weinsulz, Erdbeereneis i Weichsellikör. Posuñene

stvari dame nikada nisu vratile. Niti su poslije pričale što se dogañalo na tim velebnim

zabavama. Zapravo, nitko ništa nije pričao. U svibnju 1945. došli su partizani i odnijeli

najvrednije stvari iz Anningerove vile. Stari tata nije mogao mirno gledati propast jednoga

svijeta. Plakao je.

- Jdeme na houby - govorio je Veli. - Jdeme na houby!

10

Kažu da je zapravo želio naći onu znamenitu otrovnu gljivu od koje se umire tek

nakon tri mjeseca. U srednjem vijeku su se njome masovno uzajamno trovali zaraćeni

feudalci. No, koja je to, konkretno, gljiva? On ih je znao nekoliko koje su se deklarirale kao

otrovne. Na primjer: zelena pupavka, muhara, bljuvara i ludara. Koja? Koja je tajanstveni

ubojica? Stari tata je želio otići iz Jugoslavije bilo kamo. Velo je, meñutim, bio beskrajno

lijen i radije se u mašti gnijezdio ispod komunističke kokosove palme. U rukama je imao

neuglednu zbirčicu Lenjinovih članaka, otvorenu negdje na sredini, na tekstu Lav Tolstoj kao

zrcalo ruske revolucije. Taj prilog mu je bio posebno drag zato što se u njemu Lenjin

predstavio kao vrlo slobodouman čovjek, sklon i onima koji ga ne razumiju. Lenjin je pisao

da Lav Tolstoj nije shvatio revoluciju, ali ga zbog toga ne treba osuñivati jer je kao veliki

umjetnik u svojim djelima ipak odrazio neke važne strane revolucionarnog pokreta. Tolstoj je

u mnogim svojim romanima i pripovijetkama nemilosrdno oderao kapitalističku

eksploataciju, raskrinkao nasilje što ga provodi vlast, razne komedije u sudovima i državnoj

upravi te se zgražao nad sve većim jazom izmeñu bogatih i siromašnih, ali je sav taj

revolucionarni zanos pokvario propovijedajući «neprotivljenje zlu nasiljem», pružajući, dakle,

narodu lažnu slamčicu spasa u obliku vjerskoga opijuma.

Klimtove i Čikoševe slike, kristalne servise i pozlaćeni pribor za jelo partizani su

preselili u Kantinu, restoran u kojemu su objedovali tvornički namještenici i njihovi gosti.

Kasino, lijevo krilo reprezentativne dugoreške zgrade u kojoj se odvijao kulturni život, dobilo

je servis za bijelo i crno vino, Auerovu Ciganku i perzijski sag iz daleke Samare. Bilo je to

blago za pomno odabrane znalce, novu klasu. Vrijedne stvari čuvao je Toni, mladi slastičar,

koji je ratne godine proveo kao domobranski časnik u zračnoj luci Pleso. Za Tonija je Kasino

bio svijet bajke, nešto što ni on ni njegova obitelj prije nisu mogli niti zamisliti. Obitelj su

zapravo bile mlañe sestre Zorica i Darinka, koje su radile u tvornici, u pakeraju, kao obične

radnice. Darinka je imala tužan izraz lica kao djevojka na Setkowiczevoj slici Zaszarowane

skrzypce, inače dar nekog pustolova, ranjenika u Prvom svjetskom ratu. Otac postolar u

Generalskom Stolu, Mihovil, ponovno se oženio nakon majčine smrti i nitko od djece iz

prvoga braka nije se u novome domu osjećao kao kod svoje kuće. U Zagrebu je živjela baka

Josipa, koja je imala dućan s prčkarijama u Ilici 116 i novoga muža fićfiri ća. Sestra Paula se

još 1929. godine utopila u Savi. O tome se u obitelji nikada nije pričalo, no Toni je iz

poderanoga Jutarnjega lista, u koji mu je šnajder zamotao prepravljeni krombi, sasvim

slučajno saznao da su Paula, krojačka naučnica, i njen dečko, student, jedinac u vrlo bogatih

roditelja, počinili samoubojstvo nakon što im roditelji nisu dopustili da se ožene. Ona se, kako

je pisalo u novinama, bacila sa Savskog mosta, a on si je iz revolvera colt pucao u glavu. Toga

11

dana novine su zabilježile i da je slavna spisateljica Ivana Brlić Mažuranić u prigodi Dana

mira održala predavanje o miru u duši.

Josipa je 29. lipnja 1914., dan nakon sarajevskog atentata, iz Zagreba pisala svome

sinu Mihovilu u Generalski Stol:

Mili sinek, pišem ti par riči s kojimi ti želim sve dobro mili sin uzela sem jednu malu

sitničariju u ilici 116 15najstog idem u nju mili sin dodji u zagreb i piši Mati. Karta je u

tamnosmeñim tonovima prikazivala Ihre Hoheit Herzogin Sophie v. Hohenberg i Erzherzoga

Franza Ferdinanda D'Este. Josipa je rukom dodala: ovo je Njegovo veličanstvo našeg cara

pokojnoga slika.

Mihovil je na pošti kupio tamnozelenu razglednicu toplica Lešće - u zagradi: stanica

Generalskistol - ali je nikada nije poslao. Nikome.

Mama Antonia, Talijanka iz Ilirske Bistrice, umrla je 1936. godine. Najstarija sestra

Danica s obitelji je živjela u Trstu i nije kontaktirala s hrvatskim dijelom familije. Ili se

javljala samo ujaku Alojzu, dezerteru iz austrougarske vojske, koji se skrivao na Sušaku,

dopisnicama s velikim crvenim znakom Zensuriert. Uostalom, Danica nije niti znala hrvatski.

Dok je prvotna obitelj bila na okupu - govorila je talijanski pomiješan sa slovenskim kao i

mama, a kasnije, kad se udala za trgovca kolonijalnom robom, prihvatila je tršćanski talijanski

s jakim njemačkim akcentom. I čudno prezime, koje nitko u familiji nije uspio zapamtiti.

Toni je u Kasinu skrivao i veliki Edisonov gramofon, s kojega je sestrama Zorici i

Darinki puštao ploče firme His Master's Voice s najnovijom američkom glazbom. Jazz.

Klarinet Benny Goodmana, piano Duke Ellingtona i trublja Louisa Armstronga. Swing i new

orleans. Hot-jazz. Nešto nevjerojatno. Za braću Lukšić, Ivana, tekstilnoga majstora, kasnije i

direktora Tkaonice, i Zdenka, kapetana I. klase, koji su subotom dolazili simpatičnom Toniju

na kartanje, jazz je bio veliki izazov. Posebno za Zdenka, koji je obožavao bubnjeve. Zbog

ljubavi prema jazzu naposljetku je i izbačen iz vojske, stroge JNA, u kojoj se u to vrijeme

visoko štovao drug Staljin. Bio je vojno lice na službi u Pamučnoj industriji. U Kasinu se

kartao preferans. Za novac. Najbolji igrači bili su mjesni majstori Loos, Cisař i Rauch.

Nespretni Bukovsky samo je bilježio rezultate i potom, kao stari tata Dvořák, najslabijima

dijelio savjete i opomene, a ponekad i posuñivao novac. Netko je rekao da taj čovjek uopće

nije znao kartati, da je nasumce govorio "betl", "kontra" i "dalje", ali eto, zadivljujuće je

dolazio do pravih rješenja. Toni je za vrijeme igre bučno mućkao koktele Plavi Jadran,

Ekstaza i Talijanska zastava te pričao kako u Bosni postoji jedan mladić po imenu Nelson

Eddy. Baš kao glavni glumac kultnoga filma Bijeli jorgovan. Zapravo, mali je dobio ime u

čast popularnoga američkoga glumca. Spomenuti film je igrao i u Dugoj Resi, i pravo je čudo

12

što se nitko od mladih roditelja, skromnih tekstilaca, nije sjetio svojega sina nazvati Nelson

Eddy. Da su to napravili, mogli su uživati u darovima holivudskih producenata, baš kao oni

Bosanci, jer su Amerikanci, pisalo je to u novinama, obilato darivali obitelj bosanskoga

filmofila. Sada ne bi šivali kapute iz vojničkih deka i prepravljali neke stare košulje.

Uostalom, o glumčevu imenjaku su pisali mnogi revijalni listovi i u susjednim zemljama. Nije

to prošlo tek tako. Eto, a da je netko iz Duge Rese nazvao dijete Nelson Eddy, onda bi se i o

mjestu više pisalo. Ovako je ispalo da je, primjerice, Svijet samo jednom donio reportažu o

Dugoj Resi, trideset i četvrte, kad su nadbiskup Ante Bauer i koadjutor Alojzije Stepinac došli

posvetiti temeljni kamen za novu crkvu svetoga Antuna, koja se gradila na mjestu tristo

godina stare drvene kapelice. I jednom se, iste godine, pisalo o školskoj svečanosti u Svetom

Petru, na kojoj je nastupio veliki ñački tamburaški zbor. Mali glazbenici su nakon koncerta u

obližnjemu selu s puno uspjeha svirali i u činovničkome kasinu. A moglo se, mislio je Toni,

pisati o malom dugoreškom Nelsonu Eddyju i možda o njemu, Toniju, koji u trbuhu velikoga

zidnoga sata s kukavicom skriva sigurno najveću zbirku fotografija Nelsona Eddyja i Jeanette

MacDonald, nezaboravne junakinje Bijeloga jorgovana. Doduše, tih poratnih godina gledali

su se drugi filmovi, na primjer Pastir Kostja, ali, vjerovao je, doći će vrijeme kad će Bijeli

jorgovan ponovno zasjati u punome sjaju i kad će biti važno zvati se Nelson Eddy. Jeanette

Mac Donald će se možda smješkati s velike reklame u izlogu nečijega boljega dućana, kao što

se krajem trideset treće i početkom trideset četvrte smješkala u izlogu parfumerije Nobilior u

zagrebačkoj Ilici nudeći čudotvorni puder Floria Porcelain i tajanstveni eliksir Eau de

Lahore.

A koktel Ekstaza sigurno je nazvan po kultnom filmu Gustava Machatyja, s Hedy

Lamarr u glavnoj ulozi. Recept mu je ovakav:

Uzme se čašica prošeka i malinovca, 1 čašica džina, 2 dl pjenušca, 2 žlice šećera u

prahu i 1 žlica slatkog vrhnja.

Mali vrh dopola se napuni usitnjenim ledom, dodaju se svi nabrojeni sastojci, dobro se

promiješa da se šećer otopi a svi sastojci spoje. U čaše se isto tako stave kockice leda. I

gotovo!

U utrobi zidnoga sata Toni je skrivao i fotografije Dolores del Rio iz filma Začarani

bar, Claudette Colbert iz Kleopatre te Joan Blondell iz Živjele žene. Kad bi gosti otišli, Toni

je Zdenku pričao viceve. Na primjer:

13

Došao neki gospodin u trgovinu s manufakturnom robom da kupi crni flor za ruku.

Prodavačica ga upita:

- Hoćete li široki ili uski?

- Zašto to pitate? Zašto široki ili uski?

- Jer ako vam je umro netko koga mnogo žalite, onda uzmite široki flor. Ako ga manje

žalite, onda uzmite uski.

- Kad je tako, dajte mi crnoga konca jer mi je umrla punica.

Četrdeset i šeste godine vlast je dekretom uputila Tonijevu sestru Zoru i mlañega

Lukšića u Vučje, mjesto na jugu Srbije izmeñu Vranja i Leskovca. Tamo su kao iskusni

tekstilni radnici trebali pomoći u organizaciji proizvodnje kvalitetnih tkanina. Mjesto je imalo

odličan energetski potencijal: ležalo je na rijeci Vučanki, slikovitoj i divljoj poput Dobre, na

kojoj je Leskovačko električno društvo još 1903. godine izgradilo hidroelektranu. Centrala je

opremljena modernim strojevima firme Siemens-Halske iz Berlina. Zdenko i Zora proveli su u

Vučju oko godinu i pol. Krajem 1947. oženili su se, a kum im je bio Veselin Komanov,

Vojvoñanin, koji se takoñer po zapovijedi našao u tom malom mjestu na jugu Srbije. Bračni

par Lukšić vratio se u Dugu Resu prije rezolucije Informbiroa. Veselin Komanov, odvjetnik,

poslao im je dopisnicu ispisanu latiničkim pisaćim strojem i poželio puno sreće. Tekstilna

tvornica Vučje zapošljavala je dvije tisuće radnika. Mnogo, ali opet i malo – u odnosu na

Pamučnu industriju «Duga Resa» u kojoj je radilo oko četiri i pol tisuće vrijednih tekstilaca.

Zorina mlaña sestra Darinka dekretom je pak poslana u Travnik. Tamo je upoznala

Mañara Bajga, po zanimanju grañevinskog tehničara, i ubrzo se udala za njega. Toni je bio

jedini od familije na svadbi i poslije je pričao da mu je netko od novih roñaka, po zanimanju

šnajder, ponudio besplatno šivanje zimskoga kaputa. On je to odbio, jer je, veli, izračunao da

mu je skuplji put do Travnika nego novi kaput iz dućana.

Po dolasku u Dugu Resu Lukšići su od tvornice dobili sobu u trosobnome stanu u

reprezentativnoj činovničkoj zgradi u središtu mjesta. Bila je to jedina kuća u cijeloj okolici s

pravim centralnim grijanjem. U stanu su bile još dvije činovničke obitelji. Tu im se 1953.

godine rodila kćerka. Nazvali su je Irena, u čast kćeri Marie Curie, Irene Joliot-Curie,

francuske kemičarke i fizičarke koja je otkrila umjetnu radioaktivnost i 1935., zajedno s

mužem Frédéricom, dobila Nobelovu nagradu. Time, dakako, mladi roditelji nisu priželjkivali

Nobelovu nagradu svojoj obitelji, nego su se jednostavno divili ljudima koji su učinili nešto

značajno za čovječanstvo. Irene Joliot-Curie je imala najljepše ime meñu njima. Eto, ta Irena

sam ja.

14

Mihovil Sviben, Zorin otac, poslao je bračnome paru istu onakvu dopisnicu kao i

Veselin Komanov, s markom koja je imala Titov partizanski portret u svjetlozelenoj boji, ali

ispisanu drhtavom staračkom rukom. Isto je želio sreću. Puno sreće.

Zdenko je početkom 50-ih bio vrlo aktivan u mjesnome sportu. Bio je predsjednik

Stolnoteniskog kluba. Zajedno s legendarnim fiskulturnikom Filipom Kokom sastavio je jaku

nogometnu momčad na čelu s Dragom Drvodelićem. Drago je ratne i prvih poratnih godina

živio u Splitu i igrao za Hajduk. Bio je to nepobjedivi klub, višestruki osvajač prvenstva

Jugoslavije. 1950. godine Hajduk nije izgubio niti jednu utakmicu. Tada je osnovana i

Torcida, prva organizirana navijačka skupina u Europi. Njenom osnivanju kumovao je i

Drago Drvodelić, koji je te godine bio na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Brazilu, 1950.,

dakle, kad je Urugvaj pobijedio domaćina s 2:1 i tako mu preoteo žuñeni naslov svjetskog

prvaka. Brazil je, vele, ipak bio bolji, a uspjeh se pripisivao i navijačima koji su se nazvali

Torcida. Dragu je, osim Torcide, oduševila i Franciska, 18-godišnja maskota veselog

nogometnog kluba iz Sao Paola, koju je doveo u Split i ubrzo učinio vatrenom navijačicom

Hajduka. Trener bilih u to vrijeme bio je šjor Luka Kaliterna, a igrali su Matošić, Beara,

Bego, Vukas, Kokeza, Luštica i drugi slavni nogometaši. Iako je Drvodelić nekoliko puta

nastupao u jugoslavenskoj reprezentaciji, na Zdenkov je poziv 1953. godine rado došao u

Dugu Resu. U tvornici, u farberaju, dobio je zanimljiv posao, a u tek izgrañenoj zgradi u

Jakovčićevoj ulici - dvosobni komforni stan. Bio je glavna zvijezda ambicioznog nogometnog

kluba Duga Resa. Svi su govorili da je trebao postati savezni kapetan nogometne

reprezentacije. No, u Dugoj Resi su u to vrijeme igrali i Cvitković, Crnković i Perušić. Sva

trojica karijeru su nastavila u zagrebačkom Dinamu.

Godine 1955. Lukšići su dobili stan u Jakovčićevoj ulici, točno iznad Drvodelića, u

produžetku parka koji je nekad pripadao Anningerima. U stanu je dvije godine živjela

zubarica, koja je u manjoj sobi imala ilegalnu ordinaciju. I danas se, ako se čovjek bolje

zagleda, može primijetiti oštećeni parket. Zora je, meñutim, na selu nabavila veliki sag

napravljen od starih krpa, tako da se oštećenja od gipsa nisu vidjela. Zdenko je naručio ormar

od orahovine i dva kauča u tek otvorenoj tvornici namještaja Polet. Stari tata i stara mama dali

su im veliki Anningerov naslonjač, koji se čudom sačuvao za vrijeme Preokreta. Toni im je

poklonio Anningerov vrč za vodu iz kristalnoga servisa, koji se za probrane goste čuvao u

zidnome sefu, iza Auerove Ciganke, u Kasinu, te nezgrapni radio-aparat orion super, kupljen

u Zagrebu neposredno prije rata. Bio je to solidan temelj za udoban grañanski život u

socijalističkoj stvarnosti. Zdenko je, eto, tih ljeta mogao pisati svojoj ženi da mu u fabrici

15

osigura kola za povratak iz Kočevja, gdje je mjesec dana bio na liječenju, i fabrički jeep ga je

u dogovoreno vrijeme dovezao kući.

Krajem 50-ih godina Zdenko je nastavio započeti studij na Visokoj upravnoj školi u

Zagrebu, pa je na neko vrijeme preselio k mami Štefaniji. Zagrebački Lukšići su sad stanovali

u trosobnom stanu u ulici Lole Ribara. Bila je to jedna smiješna nedovršena zgrada, preko

puta kasarne JNA, s krojačkim salonom u prizemlju. Izlog tog salona bio je crn od prašine, a

pismoslika, cimer, odavno je izblijedila. Na lesonitnoj podlozi nalazio se isječak iz nekog

modnog žurnala, svjetlosmeñ i zgužvan, na kojemu se isticao naslov Filmski starovi i moda.

Pisalo je, vjerojatno, da lijepa odjeća ljude čini sretnima, a sa sličica su se vragolasto

smješkale slavne holivudske glumice Carol Lombard, Mae West, Marlene Dietrich, Ida

Lupino, Claudette Colbert i Clara Bow. U susjedstvu se nalazila tvornica kemijsko-

farmaceutskih proizvoda Pliva, koja se prije rata zvala Kaštel i koja je sve do 1928. poslovala

je u Karlovcu. Bila je poznata po svojim preparatima Tonovin, Efetusin, Demalgol i

Transpulmin. U Dugu Resu se Zdenko definitivno vratio 1962. godine. Imao je diplomu

diplomiranog upravnog pravnika. No, nije nastavio posao u upravi Pamučne industrije, nego

je prešao u općinu, gdje je imenovan načelnikom Odjela za privredu. U Pamučnoj je kao

sekretar uprave stalno morao dočekivati nekakve delegacije - Tita i Jovanku, Bakarića i

drugaricu Mariju, Kardelja i Pepcu, Ruse, Nijemce, Mañare, što mu je strašno išlo na živce.

Osobito ga je srdilo kad su mu telefonirali razni republički funkcionari, najčešće partijski, i

tražili posteljno platno za sebe i svoje roñake na selu. U općini je ostao do prijevremenoga

umirovljenja u prosincu 1971. godine. Mnogi su u to vrijeme naprasno prekinuli radni odnos.

Bilo je to mučno razdoblje hrvatske povijesti. Karañorñevo. U jednome od izdanja knjige Ko

je ko u Jugoslaviji ostalo je zapisano da je Zdenko sredinom pedesetih bio poslanik u Vijeću

proizvoñača Savezne narodne skupštine.

Zora je početkom 60-ih pak započela izvanredni studij na Ekonomskom fakultetu u

Zagrebu. Ona, meñutim, nije, poput nekih svojih bivših kolegica iz Socijalnoga osiguranja

željela pošto-poto imati visoku stručnu spremu, nego se na studij odlučila zbog velike ljubavi

prema ekonomskim znanostima. Jedinu poteškoću predstavljao joj je njemački jezik, jer je

nekada davno, u večernjoj srednjoj ekonomskoj školi u Karlovcu, učila francuski. Ponekad je

navečer, prije TV Dnevnika, glačala rublje i tiho mrmljala:

- Monsieur et Madame Dupont ont deux enfants… Ils ont un garçon e tune fille… Le

garçon s'appelle Pierre… La soeur de Pierre s'appelle Caroline…

Zora je francuski učila u gimnaziji, koju je započela u Rijeci, ali ju je zbog rata

napustila. Čak je čitala neke "teže" pisce u originalu. Studij ekonomije joj nije trebao iz nekih

16

praktičnih razloga, jer je s vremenom stekla dobar položaj - postala je direktorica Zanatsko-

uslužnog centra. Jednostavno je voljela ekonomske znanosti.

Po završetku studija, 1965. godine, Zora je dobila na dar bijeloga fiću. Zdenko ga je

uzeo na kredit. Koštao je milijun dinara.

Dakako, u ovakvom se ambijentu od Irene očekivalo da napravi stepenicu više na

društvenoj ljestvici. Da postane pravnica ili ekonomistica. Zdenko je vjerovao da bi ona

jednoga dana mogla uspješno reformirati općinski administrativni aparat, jer je postojeća

organizacija katastrofalno loša i neučinkovita. Ona bi, ta njegova kćer, mogla maknuti

neradnike i natjerati talentirane da završe započete studije i ozbiljno prionu poslu. Zora je pak

isprva mislila kako bi bilo krasno da njeno dijete završi medicinu i postane liječnica u bolnici

koju je vodio znameniti doktor Rukavina. A prije njega još znamenitiji doktor Longhino.

Meñutim, s vremenom je postalo jasno da od medicine neće biti ništa, jer se mala jako boji

krvi i mirisa alkohola. Mogla bi onda, mislila je Zora, postati ekonomistica i predavati

političku ekonomiju na Industrijskoj školi. To bi bilo krasno zanimanje za nju. Imala bi puno

slobodnog vremena, ljetni dopust od dva mjeseca, zimske ferije, pa relativno dobru plaću i

ugled. Još kad bi se udala za sina inženjera Oreškovića, nitko im ne bi bio ravan! Ona opaka

baba, koja je tridesetih godina držala dućan sa čipkama, sigurno bi se pojela od zavisti da vidi

njenu kćer u takvoj ulozi! Ona baba, koja njoj, običnoj radnici, svojedobno nije htjela prodati

bijele čipkane rukavice ... No, Irena nije marila za debele knjige koje su se čuvale za nju -

Opću sociologiju, Rimsko pravo, Ekonomsku propagandu, Der Ökonomist lernt Deutsch. Od

najranijega djetinjstva fascinirali su je umjetnici - Dražen Drašković, glazbenik koji je 1964.

godine pobijedio na velikome natjecanju u plesanju twista u Karlovcu, i Miroslav Šutej, njen

bratić, koji je u to vrijeme privukao pozornost domaće i strane likovne kritike. Dražen je

stanovao u zgradi preko puta i svirao je bubnjeve. Irena je satima gledala kako, sa čačkalicom

meñu zubima, vješto udara palicama po napetoj koži, kako pritišće pedalu koja pokreće batić i

kako "mete" četkicama. Gledala je i zamišljala kako zajedno sviraju u nekom poznatom

sastavu, na festivalu zabavne glazbe, Zagrebu ili Splitu, koji prenosi televizija. I kako sve to

pomno prate Erna, Marijan, Željko, Sovjetka, Milica i Sanja. Erna je htjela biti učiteljica,

Marijan tehničar u tvornici, Željko policajac, Sovjetka ekonomistica, Milica nastavnica a

Sanja službenica. Svima su se snovi ostvarili. Jedino je Sovjetka nakon svojega ostvarenoga

sna imala tragičnu sudbinu. Poslije završene ekonomske škole ona je otišla u Njemačku, jer

ovdje nije mogla naći odgovarajući posao, i udala se za američkoga vojnika, koji joj je

osigurao život na visoku sumu i potom je hladnokrvno ubio. Slučaj nikad nije razjašnjen, iako

su na njemu radile najiskusnije njemačke i američke policijske ekipe. Dražen je, meñutim,

17

neočekivano nestao iz dvorišta: najprije je otišao u vojsku, a onda u Varaždin, gdje mu je

živjela sestra Nena. Tamo se priključio popularnome sastavu Crno-bijeli. Jednom ili dvaput je

čak omladinski list Plavi vjesnik pisao o njima. Irena je mislila da je to kraj, slom, njenih

snova o životu u umjetnosti ... no, jednoga lijepoga dana iz Varaždina je stigla fotografija svih

članova sastava, a Dražen je iznad svoje glave kemijskom olovkom nacrtao nekakav znak,

koji ona nikada nije odgonetnula. Križić, kružić, točkicu, kvadratić, tko bi to znao. Dečki su

joj, uglavnom, slali puno pozdrava. Svi jednako. A Erna, Marijan, Željko, Sovjetka, Milica i

Sanja naručili su joj za roñendan najpoznatiju pjesmu Crno-bijelih, koju je ona svog

najsunčanijeg životnog popodneva čula u emisiji Radio-Sljemena Po željama slušatelja.

Pjesmu je čula i baka Štefanija, koja je te nedjelje došla vlakom iz Zagreba. I teta Lela, koja je

donijela veliku tortu s rumom. Još uvijek negdje postoji crno-bijela fotografija na kojoj je

zabilježen njen najdraži roñendan. Ireni se čak činilo, kad je kasnije gledala kemijske otiske

bake, tete i mačke Starice, koju joj je darovao susjed Branko, da se negdje iz dubine čuje i

glazba Crno-bijelih, ona njihova poznata stvar u kojoj Dražen tako žestoko udara po

bubnjevima. Palicama i batićem. I, dakako, čačkalicom meñu žućkastim zubima.

Miroslav Šutej je Ireni poklonio ulje na lesonitu Rab. Niz visokih dalmatinskih kuća

koje zajedno sa svojim odrazom ulaze u tamno more. I tri tornja zapiknuta u nebo.

- Ne, ova slika ne valja! - razljutio se Toni kad ju je vidio. - Nije ovo nikakav Rab! Na

Rabu postoje četiri tornja! Četiri!

I onda je odjurio kući po fotografiju na kojoj se lijepo vide četiri rapska tornja. U

prvom planu je on, Toni, izvaljen preko oštroga kamenja gradske plaže. Iza njega ti tornjevi.

Slikala ga je Zora svojim Voigtländerom 1946. godine, kad su oboje bili prvi put na moru.

On, zapravo, jedini put. Odsjeli su u hotelu Park. Zato valjda nije mogao podnijeti ovako

glupu umjetničku šalu. Osim toga, umjetnost mu nije bila strana. Dok je bio u Zagrebu i učio

slastičarski zanat zaručnica Ankica slikala ga je u Salonu Ullirich ispred Krizmanova triptiha

Naše more, čuvenih slika koje su naručene za raskošnu dvoranu parobroda Kraljica Marija.

Stoga je Toni, kad bi dolazio Lukšićima u goste, tražio da se Mirina slika makne iz

predsoblja, jer vrijeña njegova sjećanja, njegov pojam Mora i ljepote, no Zora ga je uvjeravala

da je jednostavnije da on okrene glavu kad prolazi pored Raba. Pored ta tri nesretna tornja.

Jer, pazi Toni, Miro će jednoga dana postati veliko ime hrvatskoga slikarstva!

- Ne, s ovakvim Rabom sigurno nikada neće uspjeti u životu! Nikada! - bijesno je

uzvraćao Toni i istinski se trudio ne zamjećivati strašnu sliku u predsoblju. Okrenuo bi glavu

prema ormaru, koji se nalazi s druge strane, i fićukao neku poznatu predratnu pjesmicu. Ili bi

na brzinu ispričao kakav dvosmislen vic:

18

Jednom pohodi jedan gospodin svog prijatelja. Domaćin se s njim lijepo porazgovori i

pohvali se da ima jedan stari uski pehar još iz doba Marije Terezije. Na molbu gosta donese

on pehar. Prijatelj pogledavši ga upita začuñeno:

- Pa kako je to pehar iz doba Marije Terezije kad je na njemu slika iz Prvog svjetskog

rata?

- E, to je bilo ovako: moj pokojni djed baštinio je to, ali pošto ga je jednom razbio,

dade na stari poklopac načiniti novi pehar, a poslije mu je poklopac počeo hrñati pak ga je

skinuo i metnuo novi. Inače je to antika pred kojom skidam kapu.

No, kad novine pišu o Miroslavu Šuteju, kad ga slikaju na televiziji, Toni misli da je to

neki drugi Miro, a ne njegov nećak, autor strašne slike u predsoblju. Siguran je, štoviše, da je

to neki drugi Miro, neki nepoznati čovjek kojemu je bilo suñeno postati slavnim. Kao onaj

Nelson Eddy koji je igrao u Bijelome jorgovanu.

Mirine radove drže najpoznatiji svjetski muzeji i galerije: The Museum of Modern Art

i Guggenheim Museum u New Yorku, Victoria and Albert Museum u Londonu, Stedelijk

Museum u Amsterdamu, Ho-Am Art Museum u Seoulu, Kunsthalle u Bremenu, Bridgestone

Museum of Art u Tokiju, Library of Congress u Washingtonu i mnogi, mnogi drugi.

Zora, na žalost, nije dočekala trenutak kad Miroslava proglašuju akademikom. Umrla

je 1974. godine. Od raka. Svojim Voigtländerom, kupljenim od prve plaće u tekstilnoj

tvornici, snimila je brojne dogañaje vezane za povijest Duge Rese: Filipa Koka kako postavlja

kamena-temeljac za Sokolski dom, asfaltiranje auto-puta Zagreb-Rijeka, nagrañenu predstavu

KUD-a 6. maj nastalu prema motivima romana Mati Maksima Gorkog,, Cvjetni korzo, izlet u

stari grad Novigrad, dolazak Djeda Mraza u dječji vrti ć, simpatičnu srnu u bolničkome parku,

nastup Ive Robića u Društvenome domu, maškare u Jakovčićevoj ulici.

Irena je sedamdesetih godina studirala komparativnu književnost i ruski jezik na

Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Stanovala je kod Maksimilijanove žene Božice na Selskoj

cesti. Preko puta Dekora. Točnije, preko puta zgrade u kojoj su izmeñu dva rata stanovali

Lukšići i Drvodelići. Poznato je da je htjela upisati slikarstvo na Akademiji likovnih

umjetnosti, ali nije prošla na prijamnome.I poznato je da ju je to veoma pogodilo, jer je željela

s pomoću boja i linija stvoriti neki svoj Rab koji će je proslaviti. Možda ne baš proslaviti, ali

svakako izdići iznad Erne, Marijana, Željka, Sovjetke, Darka, Višnje, Dorice, Anite, Milice i

Sanje, koji su joj se često rugali da "živi u svojemu svijetu" i da je "opsjedaju fiks-ideje".

Vjerojatno je ta dječja okrutnost potpirivala Ireninu sklonost prema nesvakidašnjim

19

profesijama i sudbinama. Dublji razlozi su se možda krili u emigrantskim korijenima. Ili

širokoj europskoj pozadini.

U drugoj polovici 70-ih više nije bilo Dvořakovih. Stari tata i Stara mama našli su mir

na Mirogoju, gdje je počivala Zorina baka Josipa i njen zadnji muž fićfiri ć, a Štefanija i

Maksimilijan na Miroševcu. Tonka i Milo smirili su se u dugoreškom Svetom Petru. Bio je to

kraj jedne emigrantske priče. Irena je kraće vrijeme pisala glazbene kritike u Džuboksu, valjda

kao hommage Draženu Draškoviću, a onda se potpuno posvetila literaturi i prevoñenju s

ruskoga jezika. Objavila je knjige sa zbunjujućim naslovima - Konačište vlakopratnog

osoblja, Sedam priča ili jedan život, Traženje žlice, Noći u bijelom satenu, Povratak slomljene

strijele, Sjajna zvijezda Rovinja, Krvavi mjesec nad Pompejima, Tajni život laponske princeze

i Pismo iz Sankt Peterburga. Priredila je i svu silu stručnih knjiga, najčešće posvećenih

emigrantima, ali i drugim fenomenima XX. stoljeća. Dobila je i važne nagrade. Toni je,

meñutim, rekao da je izabrala uistinu glup životni put. Mogla je, kako je ozbiljno govorio,

završiti neku srednju stručnu školu i s osamnaest godina postati svoj čovjek. Imala bi kruh u

rukama. Ovako ... Filozofski fakultet ne znači ništa. Samo gomile knjiga i papira koje nikome

ne trebaju. Jer, odavno se spoznalo da nema ničeg novog pod kapom nebeskom. Nihil novum

sub sole. Zaključio je to i Josipin posljednji muž fićfiri ć, koji se pred kraj života prestao

predstavljati kao umjetnik, akter u glumačkim filmovima, kako je pisalo ispod jedne

fotografije u Svijetu krajem 20-ih godina, za koju je dugo tvrdio da prikazuje njega i njegovu

prvu ženu Fionu. Ime tog veselog čovjeka ionako nitko nikada nije zapamtio. Za familiju je

ostao fićfiri ć, tip. No, Irena je mogla, eto, da je bila pametna, da je slušala Tonija, prihvatiti

posao u općini. Sad bi lijepo umnožavala akte i raznosila papire po sobama bez straha da će

nešto pokvariti u životu ili u povijesti. Nikome se ne bi zamjerila. Niti bi itko polemizirao s

njom.

Zdenko je umro 1995. godine od posljedica moždanog udara. Tonija je izdalo srce

2001. godine, a Miroslav Šutej je umro 2005., neposredno prije dogovorene operacije srca.

Teta Tonka kaže da sam ostala jedina osoba s prezimenom Lukšić iz ove čudne mješavine

europskih migranata. Voljela bih o tome napisati priču. Ne autobiografiju, nego baš priču.

Nešto što teče i nema kraja.

20