Gagovići,Bezuje-Piva

Kako piše Svetozar Tomić u svojoj knjizi „Piva i pivljani – Naselja i porijeklo stanovništva“, selo Bezuje su osnovali Gagovići. Matica Gagovića je današnji zaselak sela Rudinica – Donje Kruševo.

Gagovići su jedna od starijih i uglednijih familija u Pivi. U njoj je uvjek bilo dobrih i otresitih ljudi koji su bili poznati i izvan Pive. Svakako najpoznatiji među njima je i Anhimadrit Hadži-Arsenije Jovanov Gagović krajem XVIII i početkom XIX vijeka. On je igrao važnu ulogu u Prvom srpskom ustanku, održavao vezu između Karađorđa i hercegovačkih Srba.Arhimandrit Arsenije, kao Hilendarski jeromonah, odlazio je manastirskim poslom u Rusiju 1783 godine, pa je posle bio glavna veza između ruskoga otseka za srpske poslove i Srba.Arhimandritu Arseniju Karađorđe šalje proklamaciju da se Srbi dižu na Turke. Ova je proklamacija: "pisato podú Błogradomú u taboru serbskomú KZ (27) avgusta aωd(1804)" i na njoj je deset potpisa: prvi Karađorđe Petrovićú a poslednji kapetan Radićú Petrovićú u ime cele Serbłe.Po pričama starih Gagovići su starinom iz Metohije. "Po propasti carstva na Kosovu tri brata, pretka Gagovića, pošli su iz svoga rodnoga mjesta iz Metohije sa ostalim narodom ka moru. Došli su u Banjane i tu jedan ostane i od njega su Petrovići u Banjanima. Drugi brat ode u Gacko i od njega su Zvizdići. Potomak ovoga, Đuro Zvizdić, dao je ime svome selu: Metohija (u Gacku) kao sjećanje na Metohiju u St. Srbiji, odakle su rodom. Treći, pak, brat ode u Pivu, naseli se u Donjem Kruševu; i od njega su Gagovići. Ovo je sve bilo za vreme Sinan Paše".Po priči Staniše Gagovića, koji je 1912 godine imao oko 80 godina, Gagovići su starinom od Prizrena, pa su se iz Prizrena prvo otselili u Peć, u Metohiji. Iz Peći su digli i došli na Jasen pod Ravno u Pivi. Iz Jasena su se preselili na Kruševo kod manastira, U Kruševu su dugo živeli, bili su kneževi, imali su svoj dvor i svoju pridvornu crkvu, pa su sve to Turci razrušili. Iz Kruševa su se otselili na Bezuje na tursku zemlju. Imali su svoje zemlje po Bukovcu i po Breznima.I sam arhimandrit Arsenije kaže u svome pismu Svjatjejšemu Praviteljstvujuščem Sinodu od 4 marta 1814 godine: da su njegovi preci podigli manastir Uspenija Sv. Bogorodice, zvani Piva, i da su živeli u selu Donjem Kruševu: V' sem' mjestje bil' predkov' moih' zimnij dvorec' s pridvornoju cerkoviju Svjatago Nikolaja Čudotvorca.Rodonačelnik Gagovića je, po pisanju arhimandrita Arsenija: Knjaz Vukašin, koji se prezivao Rudič. Vukašin je imao dva sina: Savatija, patrijarha srpskog, koji je podigao manastir Pivu 1573 g., i Gavrila po kome su se oni i prozvali Gagovići.Ovaj podatak pominje dr.Slobodan Lukić u svojoj knjizi- monografiji Bogutovog Sela(Ugljevik)-„ "Bogutovo Selo - selo koje o(p)staje".

On navodi, da Lukići vode porijeklo od Teodora - Teke Gagovića iz Pive, (selo Bezuje) koji se prvi doselio u zaselak Mukata. Od imena njegovih sinova Luke, Laze i Trifka nastala su prezimena Lukića i Lazića, kao i Trifkovića iz Maleševaca.

„O Gagovićima je pisao arhimandrit Arsenije Gagović koji je zabilježio da je rodonačelnik Gagovića knez Vukašin Ruđić (a iz Ruđića potiču crnogorska dinastija Petrović, pa i sam Karađorđe Petrović), po čijem sinu Gavrilu - Gagi nose prezime Gagovića, čiji drugi sin je bio pećki patrijarh Savatije. U Pivi postoji mišljenje da su iz tog bratstva bili i veliki vezir Mehmed Paša Sokolović i brat mu Makarije, patrijarh. Gagovići su osnovali i izgradili Pivski manastir i dali skoro sve igumane i arhimandrite (najpoznatiji gore pomenuti Arsenije, koji je

pomagao Karađorđeve ustanike i putovao u Rusiju tražeći pomoć od ruskog cara, a navodno je na tim putovanjima svraćao do manastira Tavna i kod svojih rođaka u Bogutovo Selo, gdje se odmarao. Tada je sreo i Filipa Višnjića (čija je majka ili baba bila iz Mukate - Gagovićka, sestra Luke Gagovića), kome je poklonio gusle i odveo ga u Srbiju među ustanike.“

U Pivi se Gagovići zaista pominju kao Gagovići – Sokolovići.

O Arseniju Gagoviću, njegovim djelima i njegovim precima kao i o duhovnosti pive, istraživao je Kosta Radović i to opisao u svojoj knjizi „Ljetopisna knjiga Arhimandrita Arsenija Gagovića“. Razgovor urednika Radija Svetigora sa Kostom Radović o ovoj knjizi možete čuti .... OVDJE.

Isti pisac u kolumni koju je napisao za dnevne novine DAN piše o Pivskom selu Orah:

Sve ovo nije čudno kad se zna da je Piva bila srednjovjekovna srpska Župa, sa najbogatijim katunima i karavanskim putevima. Ovdje sam našao najčudniji spomenik između Osojnog i Prisojnog Oraha – monumentalni kameni krst, visok četiri metra. To je jedno od najvećih raspeća koje sam vidio. Oblici krsta prosto olučuju Hrista. Krst, prema mojoj rekonstrukciji istorijskih epoha, mora biti stariji od 15. vijeka, i to znatno. Ovdje je i čuvena Gagovića omeđina, i sada vidljiva. To je potvrda onom starom krstu kod crkve na kome je Slijepčević pročitao: „Gageš Sokolović", a na drugom A. Luburić: „Ode leži rab Božji Gageš Kunić" – 1375. , upravo je dokaz da su Sokolovići i Gagovići živjeli u ovom mjestu, da su jedna pravoslavna loza, rod, te da su se razgranali kao Ruđići – Sokolovići – Gagovići. To je za Srpsku pravoslavnu crkvu i Pivu važna istorijska činjenica, na koju sam često ukazivao u svojim knjigama.

Čedo Baćović u svojoj knjizi „Smail-aga Čengić- mit i stvarnost“ pominje:

Smail-aga u Pivskom manastiru

Kažu da su Pivski manastir podigli veliki vezir Mehmed-paša Sokolović i njegov bratanić patrijarh Savatije. U Manastiru kod južnih vrata (upravo okolo njih) postoje jasne freske ovako: jedan Turčin u prirodnoj veličini, sa kaukom na glavi, pod sijedom okruglom bradom, u svilenoj anteriji,

opasanoj nevelikih svilenim pasom, u ćurku postavljenom krznom (lisičina ili samurovina), sa rukavima do lakata, sa smjerno položenom na prsa lijevom rukom, desnom dodaje nacrt crkve ove patrijarhu, krupnu plavu čovjeku u skerletnoj patrijarškoj mantiji (svečani ogrtač), a ovaj takav isti plan pruža Bogorodici na prijestolu. Nažalost natpis iznad Turčina i patrijarha je brisan i nečitak. Uvjeravaju da je jedno vezir Mehmed Sokolović, a drugo njegov bratanić patrijarh Savatije. Prema tome vezir je glavni ktitor, jer ga u hrišćanskom hramu ne bi inače živopisali. Uveo jednom u crkvu arhimandrit Sočica silnog Smail-agu Čengića, koji je prema manastiru imao vazda puno obzira i pažnje: - Ko je ovo, duhovniče? - zapitao spazivši ovu fresku. - Sadriazem Mehmed Sokolović. - A?!... Pa kamo i njenu kandilo i svijetnjak, crna Vlašino? A znaš li da je on veći svetac vaš no ovaj patrika (patrijarh), kad vam je ovako lijepu i veliku crkvu načinio. I ončas naredio silni Čengić te mu donijeli serdžadu, i tu crkvi, pred freskom Mehmed-paše otklanjao namaz!... Osjetio ljepotu pašina čina i njegovu ljubav prema rodnoj grudi i poklonio se.

ZVIZDIĆ

Zovem se Šerif a potičem iz ugledne istočno-hercegovačke (Gacko) porodice Zvizdić. Od svoga oca sam saznao (onoliko koliko on zna ili mu je bilo dopušteno da zna) da je porijeklo Zvizdića iz Petropolja (Metohija) kod Prizrena. Naš predak Đuro se doselio u Gacko u 18 vjeku gdje je isti nazvao Metohijom iz ljubavi prema domovini. I danas mnogi gačani čitav kraj a naročito Gacko zovu Metohijom. Hotel u centru grada zove se Metohija. Interesantan je prelazak Đure na islam i evo nekoliko važnih detalja. Đuro je bio bogat, ugledan i pošten čovjek i kao takav je predstavljao pravoslavce pred turskim vlastima. Žena mu je bila jako lijepa i ime joj je bilo Slava. Jednoga dana dok je prala rublje na izvoru (po njoj je dobio ime Slavljan) prišao joj je turski vojskovođa i verbalno je uvrijedio ("Vidi u vlahinje bijelih noga itd"). Ona je sve to ispričala Đuri koji je odlučio da pozove pomenutog na dvoboj. Čengići (predstavnici turske vlasti u kraju) su mu savjetovali da ukoliko ubije turčina na dvoboju biti će onda i sam likvidiran od strane turske vlasti pa su mu dali prijedlog: idi u Istambul tri godine na školovanje (prelazak na islam) o našem trošku i kad se vratiš steći ćeš pravo fer borbe. Tako i bi.....Kad je turčin saznao da se Đuro (sada Mehmed) vraća kući pokupio je svoje stvari i blago i počeo bježati put Foče (priča se da je konjima okrenuo potkovice naopako da bi zavarao trag)...Đuro ga je stigao na Brodu na rijeci Drini i ubio zadovoljivši tako datu riječ osvete.........On nije tjerao svoju ženu da promjeni vjeru i ona je ostala pravoslavna do kreja života.....Slavi u čast i na korištenje sagradio je crkvu svetog Nikole (Gračanica kod Gacka-2 km) a sebi i djeci džamiju(srušena u prethodnom ratu) na korištenje. Važno je navesti i podatak da je Đuro prije Gacka sa braćom živio u Banjanima kod Nikšića (prije toga Zvizdići su živjeli u Medunu kraj Podgorice) odakle su se morali raseliti zbog moguće krvne osvete pa je brat Gavrilo sa familijom odselio u Pljevlja. Zvizdići iz ove loze su doživjeli veliku tragediju tako da ih danas ima jako malo i žive u selu Kakmuže kod Pljevlja. Ja sam u kontaktu sa Ljubenkom Zvizdićem, rođakom, koji živi i radi kao novinar/književnik u Novom Sadu........Još jedan podatak, kažu da Zvizdići vuku direktno porijeklo od knjaza Vukašina Rudića...

Volio bih da saznam više o svome porijeklu pa Vas molim da ukoliko znate kome da se obratim da mi isto ime i adresu pošaljete. Unaprijed hvala,

Istočno od Višnjeva leži selo K r a v a r e v o, sa 10 kuća Srba prav. vjere. Od Braićevića zapadno spuštajući se polju, leži selo Nadeniće, sa 35 kuća Srba prav. vjere. Sprama Nidenićima sjevero-zapadno leži selo Lukovice na podnožju planine Grebenca sa 25 kuća srpskijeh. Lukovpce su starina Zimonjića. 0 ovoj porodici priča narod ovu pripovijetku : ..BiO neki knez u Lukovici sa tri sina, pa mu dođu Turci ponude ga da se poturči, a on im ponudu odbije, ali kada stadoše Turci zulum činiti, odbi se sa siiovima na oružje i trojicu Turaka ubije. a ostali se razbježu. Pošto se Turci razbježaše videći da mu tu nije stanlja, jer Kolašinci nakon dvije godine dana njegova dolazka, počeše mu zulum činiti i nuditi mu islam, te se radi toga posvadiše, i dvojicu ubiju, a on sa Familijom preko Tare pobježe, i nastani se u Drobnjima od koje su Familije današnje pleme Kneževići. Gatački knez koji je pošlje Kneževića postao, stajaše u G a r e v i, ali pošto ne imađaše muškoga poroda poruči Kneževiću, da mu jednoga sina pošalje na kojemu će kneževstvo i imanje ostaviti. Knežević na ovo pristane i pošalje mu najmlađega sina Trivka, od kojega se danas nahodi pleme Zimonjići, između kojijeh je i naš dični starina vojvoda Bogdan. Mnogi će zapitati, kako od Kneževića prozvašo se Zimonjići, evo šta narod priča o tom: „Knez Jovan Zimonjić gradio kulu, pa četvorica majstora mučili se da dignu jednu ćošu na zid, ali ne mogoše, a to gledao najmlađi sin knežev Risto, pa uhvati kamen, i digne ga na zid, našto mu neimar iz šale reče ti si Risto vaistinu jači od Zimonje, (Zimonja je bio vo u kneza) i po tome se cijela porodica prozva Zimonjići. [ U Zimonjića porodici bilo je vazda glavara i svještenika, pričaju da im u čituli preko stotine monaha i jeromonaha ima. Između svijeh najznatnijm je J o v a n Zi m o nj i ć, koji se od oca ukrade i sa nekakvim protosinđelom Grkom u Carigrad ode,đe nauči grčki i turski, i postriže se za kaluđera, pa se vrati kući da ocu popu Aćimu u svješteničkim poslovima pomaže. Pošto pop Aćim umrije ne ostaviv za sobom muškoga poroda, osim kaluđera Jovana, to zetovi Jovanovi dođoše da dijele imanje. Jovan videći da će se kuća s njime zatrti, baci kamplavku, obrija bradu i oženi se, a zetovi videći šta Jovan učini, odoše mahajući šakama. U ovo doba najviši zulumi bijahu ovladali, radi čega ode Jovan u Stambol kurtarisa Ferman i uz pripomoć naroda popravi sedam crkava u Gacku. — Kada je drugi put radi zuluma u Stambol otišao, dovedo sa sobom carskoga javera da zulume izvidi, a ovaj bijaše dobar čovjek te preko 150 zulumćara u Bosni i Hercegovini povješa, radi čega ga Turci prozvaše „paša Davilo." — Jovan je imao tri sina Luku, Aćima i Zariju, od Luke je sadanji pop Jovan, od Zarije su ostala dva sina: Mićo i Đoko, a od popa Aćima vojvoda pop B o g d a n Zim o nj i ć , koji je onako divno u narodnim pjesmama opjevan. Južno od Lukovica leži selo Medanići, sa 20 kuća Muhamedanaca i 10 srpskijeh. Oba su sela rodna, te more u njima i kukuruz napredovati. Selo Medaniće dijeli rijeka od sela S r đ e v i ć a. Srđevići imaju 20 kuća srba pravoslavne vjere. Ovo selo u 17 vijeku pripadaše knezu Milutinu ..... u kome se i sad omeđine od tri nje... Velika kula đe je goste primao i svoje bolje stvari držao, bila je na tri boja, a donji boj je na ćemer sagrađen, koji se i danas u cjelini nahodi. — Čudnovato, ovđe ima jedan mlin u ponoru ograđen đe se sve gatačke vode donjeg polja stječu u nj; treba niz 10 skalina saći, a treba vazda luč ili svijeća da gori. — U ovoga Žarkovića, čuveni iz narodnih pjesama junak Bajo Nivljanin Blečić isprosi kćer Jelicu, ali pošto Jelica bijaše na glasu divotom đevojka, diže se kazanački Hasan paša, (poturčenjak Papović) te je od kneza na silu ote i u Kazance na kulu odvede, a pošto se pribojavaše Baja, pisa mu da dođe u Kazance, pa da đevojka bira od dva jednoga. Baju kad je ovo pismo stiglo mogaše pući od ijeda, ali mu se ne mogaše na ino, no priteže opanke, ođede se, dovati dževerdar, pa se zagica niz Gradine, pošto od matere blagoslov primi. Kad Bajo na Kazance stiže, dočeka ga paša što mogaše

ljepše ali Bajo ništa ne gleda no će paši: „đe je đevojka neka bira koga hoće jer nemam kad dangubiti." Kad zlosretnu đevojku dovedoše, reći će joj paša: „eto đevojko, dva smo prosca pa biraj koga hoćeš, ali ako misliš drva na upleće nositi, uzmi Baja, a ako li misliš gospodovati uzmi mene, a ja ti u vjeru kretati neću, eno moj je stric pop a crkva eto niže kule, pa ajde ako hoćeš svaki dan na molitvu." Narodna poslovica veli da je svaka žena duge kose a kratke pameti, te tako ti sad i kod naše Jelice bi, prevari se, poljubi Baja u ruku a pašino obilježje primi. Bajo kada viđe, razjareno reče: „a nu, đevojko, bar povrni moje burme i prstenje što sam ti ih uzalud u Srđeviće dao." Đevojka se maši rukom u džep, pa izvadi da mu ih da, ali Bajo na to ne gleda, no je dovati za ruku kao što narodna pjesma veli: Lijevom je desnu uvatio Desnom hanpar, noža izvadio, Odvojio od ramena ruku, Pa ovako paši progovara: „Eto ti je pašo, varalico Meni ruka a tebi đevojka Čini mi se sada nije krivo." Ovo reče, niz kulu uteče. Paša kada viđe pogibiju Jeličinu prepuče mu srce pa povika Uzun Mehmeda, da sa njegovih 12 delija IDE u poćeru za Bajom. Mehmed se da u poćeru, ali mu loša sreća bi, jer đe god koji Baja pristizaše, svakoga Bajo nz svog dževerdara sa crnom zemljom sastavljaše, te dok na vrh Vuksanoza katuništa izbježa svije 12 svlada i smiri, pa tu sjedne na jedan kam da se odmori, ali u to stasa Mehmed na koga Baja upravi dževerdar te i ovoga za prvima Bogu na istinu odpravi; ovaj kam na kome je Bajo sjedio i oklen je Mehmeda ubio nazva narod „Bajov kam" i čini granicu između Pive i Gacka. — . Bajo kada stiže kući, videći da mu tu nije više stanovanja, uze majku, pojavi hajvan i ode u srpsku Boku, đe je mnogim hercegovačkim junacima i osvetnicima utočišto bilo; nastani se u Perast, načini kulu koja i danas ka' jedno čudilo u kraj mora stoji. Bajovo četovanje divno je u narodnim pjesmama opisano, a ja ću ovđe da se dotaknem što narod priča, kako se paši osvetio: „U 17. vijeku, kada su Turci opkolili Beč, te kada je pomoć iz svih krajeva Beču hitala, pridruži se Bajo sa svojih 30 odabranijeh sokolova srpskoj vojsci, pod upravom sedmorice braće Bekić«, i dođe Beču u pomoć. Kada se naša vojska sa vojskom kralja poljskog Jovana Sobjevskog sastade, kralj zaželi ko bi u Beč tajno kroz Turke prošao i javio da im pomoć hita, ali niko se ne moga' naći osim našega Baja, koji se prijavi kralju, a ovaj pošto ga pohvali i obdari dadne mu pismo i odpravi ga put Beča. Bajo je notnjo kroz Turke prošao i pod zidovima Beča osvanuo ; prijavi se straži, a ova ga pušća u Beč — i odvede upravitelju grada Starinbegu. Bajo je ovoga puta veliku uslugu učinio koliko Beču goliko i kralju polskom Jovanu Sobjoskom, jer je tri puta iz vojske u Beč i iz Beča u vojsku išao i pisma tamo i ovamo pronosio. Kad je treći put u Beč otišao, znajući da će sjutri dan vojska na Turke udariti, iziđe na Bedem od grada i zapjeva tanko, glasovito, hercegovački. Najprvi do gradskih bedema bijahu se dogodili Hercegovci pod upravom Hasan paše, te čim Hasan paša začu pjesmu, pozna Baja, pa mu otpjeva, kao što narodna pjesma priča „Kopiljane, Pivljanine Bajo, Koji t' amo doniješe vrazi, Da mi staro dugovanje platiš?" A Bajo će njemu: „A tu li si, pašo, varalico ! Zadajem ti božju vjeru tvrdu, Odžake ćeš u garištu naći. A na njima crnu kukavicu !" Bajo se uputi upravitelju grada, zamoli ga da ga pusti ; a ovaj pošto ga obdari odpusti ga, te Bajo iste noće se povrati i dođe u vojsku đe se kralju prijavi, pa mu sve o Hasanpaši ispriča i zamoli ga da ga sa 30 njegovih drugova pušti, što kralj i učini, te Bajo krenu put Hercegovine. Kad iziđe na Kazance, usred podne udari paši na odžake, koje sa malom posadom nađe te sve opustoši i zapali, što se i sada sve u razvalinama nahodi. Tri dana docnije po pogibiji turskoj kod Beča, sjeti se paša Bajove zavjere, pa se poboja, te zamoli cara, da ga pušti da ide u Hercegovinu. Car mu dopusti, i taman paša na kameno brdo, a Kazanci već bijahu u plamenu, te ne imajući kud u Kazance, skloni se u selo Mulje. — Spram Srđevića sa istočnu stranu preko polja leži seoce Rudo polje, sa 20 kuća Srba prav. vjere; do Rudog polja je selo Velika Gračanica sa 40 kuća muhamedanaca, koje dijeli rijeka Gračanica od sela Male Gračanice, u kojoj ima 8 kuća Srba prav. vjere. | U maloj Gračanici ima crkva hram sv. Nikole, koju je u 17. vijeku Đu r o Zvizdić, kada je u islam preš'o, načinio svojoj ženi, koja se poturčiti ne šćede. U ovoj crkvi gledao sam jednu knjigu, od prilike zbornik,

dosta iskvarena i prosuta, a pisana po zečijoj koži. Do Gračanice je varošica Metohija sa 150 muhamedanskih i 50 srpsko pravoslavnih kuća. U Metohiji je središte kotarskog ureda od god. 1862. koje je godine iz Cernice ovamo prenešeno. U Metohiji imade srp. prav. crkva i škola, koje su trudom vrijedne metohinske općine 1881. i 1882. podignute, i škola komunalna, koja je lani otvorena. — Hram crkve je sv. Troica, te se ovoga dana iz cijeloga kotara narod skupi. Muhamedanci imaju svoj mejteF i džamiju, koju je Đ u r o Z v i z d ić, kad je u muhamedanstvo prešao načinio, muhamedanci • što žive u Metohiji, jesu svi pleme Zvizdići. O poturčenju Đure Zvizdića narod priča: Đuro Zvizdić bijaše knez u Metohiji, njegova ^ žena krenu na izvor Slavljan da bijeli platno; bjeleći platno prođe pokraj nje na hatu A h m e t Mijatović, koji kad je viđe reče joj: „bijelije noga knjeginjo", a ona te poteci plačući Đuru, pa mu ispriča šta joj reče Mijatović, a Đuro planu i reče, da će mu se osvetiti; uzjaha na hata, ode u , Stambol, đe se poturči i kutarisa Ferman, da Mijatovića će god nađe ubije. Kada Ahmed Mijatović ču da Đuro kao Turčin ide poboja se, natovari blago na 6 mazgi i pobježe put Foče, Đuro čim stasa kući potraži Mijatovića, ali kad ču da je put Foče pobjegao, naturi se za njim, ne bi li ga sustigao prije no Drinu pređe. U Sutjesku stigne mazge, pa onako u hitrini gurne jednu, a kiridžija će mu: „lakše more, da znadeš čije su, lakše bi gonio!" Na pitanje čije su, reče mu da su Mijatovića, a na pitanje đe je Mijatović? reče mu, da je prošao naprijed; a on se naturi za njim i stigne ga na skeli Drine, đe ga posječe a na povratu zarobi mu mazge i blago i oćera, pa sve povrati svojoj kući.