Sadraj:THOMAS MANNDOKTOR FAUSTUS

IIIIIIIVVVIVIIVIIIIXXXIXIIXIIIXIVXVXVIXVIIXVIIIXIXXXXXIXXIIXXIIIXXIVXXVXXVIXXVIIXXVIIIXXIXXXXXXXIXXXII

2

XXXIIIXXXIV

XXXIV (Nastavak)XXXIV (Kraj)

XXXVXXXVIXXXVIIXXXVIIIXXXIXXLXLIXLIIXLIIIXLIVXLVXLVIXLVIIDODATAK OVIM USPOMENAMAPOGOVOR

Izbor iz literature

3

THOMAS MANN

DOKTOR FAUSTUSivot njemakog skladatelja Adriana Leverkhna po prianju jednoga njegova

prijatelja

Preveo: Milivoj MezuliPogovor: Viktor mega

4

ILo giorno se n andava, e laer bruno toglieva gli animai che sono in terra dallefatiche loro, ed io sol uno m apparechiava a sostener la guerra si del cammino e sidella pietate, che ritrarra la mente che non erra.

O Muse, o alto ingegno, or m aiutate,o mente che scrivesti cio ch io vidi, qui si parra la tua nobilitate.Dante, inferno, II. pjevanje

Uvjeravam svom odlunou da nikako ne elim svoju osobu progurati u prvi redako ova priopenja o ivotu pokojnog Adriana Leverkhna, ovu prvu i zacijelo samoprivremenu biografiju genijalnog muziara, koga je sudbina tako strano kaznila, kojise digao u visine i brzo se s njih strmoglavio, zaponem s nekoliko rijei o samomesebi i svojim prilikama. Na to sam ponukan jedino pretpostavkom da e itatelj bite bolje ako kaem: budui itatelj, jer u ovom asu nema ba nikakve nade da bi mojspis mogao osvanuti u svjetlu javnosti, osim ako bi kao nekim udom mogao izai izove nae ugroene tvrave Europe i tako onima izvan nje udahnuti daak tajna naeosamljenosti molim itatelja za doputenje da nastavim: jedino radi toga toraunam time da e mnogi poeljeti da budu makar malo obavijeteni o tome tko je ito je pisac ovih priopenja, evo, prije nego ponem svoje prianje, nekolikozabijeaka o mojoj osobi; razumije se da oekujem da u upravo time u itateljuprobuditi sumnje o tome je li dospio u prave ruke, bolje rei: jesam li ja po cijelojsvojoj egzistenciji onaj pravi ovjek za takvu zadau kojoj me moda vie privlai srcenego bilo koja druga srodnost naih bia koja bi mogla opravdati moj pothvat.

Preitavam gornje retke i nikako se ne mogu oteti tome da na njima neprimjeujem neki nemir, neku munu zadihanost, a to je tako karakteristino zaduevno stanje u kojem danas, 23. svibnja 1943, dvije godine nakon Leverkhnovesmrti, hou rei: dvije godine nakon toga to je iz duboke noi otiao u jo dublju no,u svojoj sobici u Freisingu na lsari, u sobici u kojoj sam se kroz duge godineudubljivao u svoja prouavanja, sjedam za stol da bih zapoeo ivotopis svoga

5

nesretnoga prijatelja koji se smirio u Bogu oh, kad bi bar bilo tako! karakteristino, rekoh, duevno stanje u kojem se potreba da priopujem, potreba odkoje mi srce nemirno udara, vrlo tjeskobno mijea s dubokom bojazni da ne ispadneneto neprilino, ja sam skroz-naskroz umjerena i, ako mogu tako rei, zdrava,humano nastrojena priroda usmjerena na skladnost i razumnost, ja sam uenjak iconjuratus iz redova latinske vojske, a neto me vue i k lijepim umijeima (sviramviolu damore), sin sam muza u akademskom smislu te rijei, pa se rado smatrampotomkom njemakih humanista iz doba Pisama mranih ljudi, potomkom jednogReuchlina, Crotusa od Dornheima, Mutianusa i Eobana Hessea. Sve demonsko uvijeksam osjeao kao potpuno strano svome biu, premda se ne bih usudio da poreknemnjegov utjecaj na ivot ljudi, i ja sam ga instinktivno uklanjao iz svoga gledanja nasvijet te nikada nisam osjetio ni najmanju sklonost da se smiono upustim u igru s timpodzemnim moima, a pogotovu nisam bio tako obijestan da ih izazivam ili da impruim samo svoj mali prst ako su se, iskuavajui me same od sebe, meni primakle.Za to svoje osvjedoenje prinosio sam rtve, idealne i takve koje su se ticale mojevanjske dobrobiti, jer sam bez skanjivanja prije vremena ostavio svoje omiljelouiteljsko zvanje onda kad se pokazalo da se to moje osvjedoenje ne moe uskladiti sduhom i sa zahtjevima naih povijesnih razvojnih strujanja. U tom sam pogleduzadovoljan samim sobom. Sto se pak tie moje sumnje u to smijem li se zapravoosjeati pozvanim za tu zadau koju sam na sebe uzeo, moram rei da me taodlunost ili ako hoete; to ograniavanje moje moralne osobnosti moe samoojaati.

A sada, tek to sam se prihvatio pera, istekla je iz njega rije koja me je, kaopotajno, bacila u prilinu nedoumicu: rije genijalan; spomenuo sam muziki genijsvoga pokojnog prijatelja. Ta rije genij, premda neto pretjerana, ipak je po svomzvuku i karakteru plemenita, skladna, ljudska i zdrava, tako da ljudi poput mene,makar bili daleko od toga da svojataju pravo da sami, svojim biem, sudjeluju u tojvisokoj sferi ili da im je ikada bila iskazana milost da su obdareni divinis influxibusex alto, ne bi smjeli imati nikakva razumnog razloga da pred tim uzmaknu sosjeajem tjeskobe, nikakva razloga da o tome razgovaraju i raspredaju srazdraganou u oima i sa skruenom povjerljivou. Tako se ini. Pa ipak se nemoe porei, a nije se nikad ni poricalo, da u toj svijetloj sferi nisu i demonsko inerazumno imali svoj uznemirujui udio, da izmeu nje i donjega carstva uvijekpostoji veza koja budi laganu jezu, i da ba zbog toga oni uvjerljivi epiteti to sam ihpokuao dodati toj rijei, naime plemenita, ljudski-zdrava i skladna, pravo joj i

6

ne pristaju, ak ni onda tu razliku istiem s nekom bolnom odlunou ako jeposrijedi ist i nepatvoren, od Boga darovan ili dodijeljen genij, a ne neki steeni ilipogubni genij, ili ako se ne radi o grenu i bolesnu rasplamsaju prirodne nadarenosti,o izvrenju nekoga mrskog ugovora o kupnji i prodaji...

Ovdje prekidam osjetivi stid zbog toga to sam, u artistikom smislu, promaio ito nisam umio vladati sobom. Sam Adrian teko da bi, recimo u nekoj simfoniji,dopustio da se tako preuranjeno pojavi neka tema uinio bi to moda samo takoda se ona javi izdaleka, gotovo skrivena i jedva uhvatljiva. Uostalom, to to mi jeizmaklo itatelj e osjetiti tek kao taman i sumnjiv navjetaj, a samo e se meni uinitikao indiskrecija i nezgrapno spominjanje neega kao grom iz vedra neba. ovjekukakav sam ja vrlo je teko, i priinja mu se kao neto gotovo frivolno, da u nekompredmetu koji mu je drag kao i sam ivot, a koji on hoe dovriti to je prije mogue,zauzme stajalite umjetnika-kompozitora i da ga obradi domiljatou kojom se tajumjetnik poigrava. Odatle i to moje preuranjeno natucanje o razlici za koju priznajemda postoji, ali tako da se odmah zatim zapitam da li ona spravom postoji. Moj medoivljaj zaista prisilio na to da o tom problemu napregnuto i neprestano razmiljam,tako da se ponekad zgrozim jer mi se ini kao da me neto tjera s one razine mojemisaonosti koja mi je zapravo dana i koja mi pripada, tako da to i sam osjetim kaoneko neisto poviavanje mojih prirodnih darova...

Ovdje ponovno prekidam prisjeajui se da sam o geniju i o njegovoj prirodi, kojaje svakako pod utjecajem demona, poeo govoriti samo zato da bih razjasnio svojusumnju u to posjedujem li za tu zadau potreban afinitet. Neka sad protiv pretjeranesavjesnosti bude izneseno sve ono to ja uope mogu iznijeti. Bilo mi je sueno damnoge godine svoga ivota provedem u povjerljivoj blizini jednoga genijalnogovjeka, junaka ovih listia, da ga znam od malih nogu, da budem svjedok njegovapostajanja i njegove sudbine i da u njegovu stvaranju sudjelujem svojim skromnimpomaganjem. Libretistika obrada Shakespeareove komedije Ljubavni trud jeizgubljen, obijesnog Leverkhnova mladenakog djela, potjee od mene, a ak mi jebilo dano da sudjelujem u pripremanju teksta za grotesknu opernu suitu GestaRomanorum kao i za oratorij Objavljenje sv. Ivana Teologa. To je jedno, ili je tove i jedno i ono drugo. Zatim, posjedujem papire, neprocjenjive nacrte to ih jepokojnik u svojim zdravim danima ili, ako tako ne smijem rei, u otprilike i legaliterzdravim danima, svojom posljednjom voljom namro meni i nikome drugome, a nakoja u se ja oslanjati u ovom svom prikazu tovie, iz njih namjeravamprikladnim izborom poneto i izravno uvrstiti u taj prikaz. A napokon, i prije svega

7

a to mi je opravdanje uvijek najvie i vrijedilo, ako ne pred ljudima, onda svakakopred Bogom: ja sam ga ljubio s uasavanjem i njenou, sa samilou i predanimdivljenjem a malo sam se pri tome pitao uzvraa li mi on ma i najmanje svojimosjeajima.

Ne, on ih nije uzvraao. U njegovim skicama za kompozicije, u ispisanim listiimanjegova dnevnika izraeno je neko prijateljski stvarno, gotovo bih rekao: milostivopovjerenje u moju savjesnost, u moje potovanje ljudi i moju ispravnost, to je onzacijelo cijenio ali, pitam se je li me ljubio? Koga je mogao ljubiti taj ovjek?Jednom neku enu moda. Napokon i neko dijete priznajmo. A bio je tu ilakoumni mladac koji moe osvojiti svakoga, ovjek za svaku priliku, koga je zatim,moda ba zbog toga to mu je bio sklon, otjerao od sebe i to u smrt. Kome je onmogao otvoriti svoje srce, kome je on ikada dopustio da ue u njegov ivot? Toga uAdriana nije bilo. Prihvaao je ljudsku odanost mogao bih se zakleti: esto je toinio a da je uope nije primjeivao. Njegova je ravnodunost bila tako velika da jejedva kada primjeivao to se zbiva oko njega, u kojem se drutvu nalazi, a injenicada je rijetko kad sugovornika nazvao po imenu budi u meni slutnju da mu i nije znaoimena, dok je taj drugi s pravom mogao oekivati obrnuto. Njegovu bih samou htiousporediti s ponorom u koji bez glasa i bez traga propadaju osjeaji s kojima su gasusretali ljudi. Oko njega je vladala hladnoa a ja znam kako mi je u dui kad sesluim tom rijei, koju je i on jedno napisao u svezi s neim udesno golemim!Nekim rijeima mogu ivot i iskustvo dati naglasak koji ih potpuno odaleuje odnjihova svakodnevnog znaenja i okruuje nimbusom uasa to ga ne moe razumjetinitko tko ih i sam nije shvatio u njihovu najstranijem znaenju.

8

II

Moje je ime dr. phil. Serenus Zeitblom. Tom neobinom odugovlaenju da sepredstavim ja i sam najvie zamjeram, ali, kako se to ve zbiva i s ime se moramopomiriti, knjievni mi tok mojih priopenja sve do ovoga asa nije dopustio da touinim. ezdeset mi je godina, jer sam roen godine 1883. u Kaisersachernu na Saali,u kotaru Merseburg, kao najstariji sin od etvero brae i sestara; u istom tom graduproveo je Leverkhn cijelo vrijeme svoga kolovanja, pa zbog toga mogu odgoditi dao tom gradu neto poblie reknem do asa kad ga budem poeo opisivati. Budui dase uope moj ivotni put mnogostruko preplee sa ivotnim putom majstorovim, bite dobro da itatelja obavjetavam o nama obojici zajedno, kako ne bih upao upogreku da se zalijeem daleko naprijed, u pogreku kojoj smo i inae uvijek sklonikad nam je srce puno.

Neka ovdje bude reeno samo toliko da sam doao na svijet u poluobrazovanusrednjem staleu koji je bio na skromnoj visini, jer je moj otac, Wolgemut Zeitblom,bio ljekarnik uostalom, najugledniji u tom mjestu; bila je u Kaisersaschernu jojedna apoteka, ali ta nije nikada uivala toliko povjerenje javnosti kao Zeitblomovaapoteka K blaenim glasnicima i koja se uvijek teko mogla drati uz nju. Naa jeobitelj pripadala maloj katolikoj zajednici grada, kojega je veina stanovnitva,naravno, pripadala Lutherovu ispovijedanju vjere, a osobito je moja majka bilapobona ki crkve i savjesno je izvravala sve svoje vjerske dunosti, dok je moj otac,vjerojatno ve zbog toga to za to nije imao vremena, bio neto mlitaviji vjernik,premda se nipoto nije odricao solidarnosti sa skupinom svojih drugova istoga obreda solidarnosti koja je imala i svoj politiki domaaj. Vrijedno je spomenuti da je uznaega upnika, veleasnoga Zwillinga, i gradski rabin ime mu je bilo dr.Carlebach dolazio u nae gostinske sobe smjetene povrh laboratorija ljekarnice, ato bi jedva bilo mogue u protestantskim kuama. ovjek rimske crkve bio jepristalije vanjtine. Meutim, u meni je bio ostao jak dojam, koji sam, istina, stekaouglavnom zahvaljujui izjavama svoga oca, da je onaj mali talmudist duge brade kojije glavu pokrivao kapicom, svoga inovjernoga brata po slubi nadmaio i u uenosti iu teolokoj otroumnosti. Moda zbog ovoga mojeg mladenakog iskustva, ali i zbogone otvorenosti idovskih krugova za Leverkhnovo stvaranje imali su za nj dobarnjuh nisam ba u idovskom pitanju i u postupanju sa idovima nikada mogaopotpuno odobriti ponaanje naega voe i njegovih paladina, to nije bilo bez utjecajana moju odluku da se povuem sa svoga nastavnikog mjesta. Naravno, na svome

9

sam se putu susretao i s primjercima toga soja treba samo da pomislim naprivatnog docenta Breisachera u Mnchenu kojih antipatina priroda moeovjeka izbaciti iz duevne ravnotee, a odluio sam da na prikladnu mjestu na tobacim neto svjetla.

to se mojega katolikoga podrijetla tie, ono je, samo se po sebi razumije,oblikovalo mojega unutranjeg ovjeka i utjecalo na nj, a da ipak iz tako usmjerenogivota nikada nije iskrsao sukob s mojim humanistikim pogledom na svijet, s mojomljubavi za najbolje umjetnosti i znanosti, kako se to neko govorilo. Izmeu ta dvaelementa moje osobe uvijek je vladao potpun sklad, kakav se zapravo bez tekoamoe sauvati kad je netko, kao to sam ja, odrastao u okolini drevnoga grada kojegauspomene i graevni spomenici seu daleko unazad u vrijeme prije raskola, kad jekranski svijet jo bio jedinstven. Dodue, Kaisersaschern lei ba usred zaviajareformacije, u srcu Lutherova kraja, gdje nalazimo imena gradova kao to suEisleben, Wittenberg, Quedlinburg, a i Grimma, Wolfenbuttel i Eisenach a to nam,pak, moe razjasniti mnogu crtu unutarnjeg ivota luterovca Leverkhna i vezano jeuz smjer njegova studija kojim se najprije bio zaputio studij teologije. Areformaciju bih rado usporedio s mostom koji ne samo to vodi iz skolastikihvremena u na svijet slobodnoga miljenja, nego jednako tako vodi natrag u srednjivijek dapae, vodi moda dublje natrag od bilo koje katolike tradicije vedreljubavi za naobrazbu koju je crkveni raskol ostavio netaknutom. to se mene tie,osjeam se kao u svojoj kui usred toga zlatnoga kruga u kojem su svetu djevicunazivali Jovis alma parens.

Nadalje, rei u kako bih zabiljeio jo ono najpotrebnije o svome ivotu dasu mi moji roditelji omoguili kolovanje u naoj gimnaziji, u istoj onoj koli u kojojse bio sam dva razreda ispred njega kolovao i Adrian, a koja je osnovana udrugoj polovici petnaestog stoljea jo donedavna nosila ime kola braezajednikog ivota. kola je to ime odbacila samo zbog toga to je natpovijesni zvuknjegov prilino zbunjivao i novovjekovnom je uhu bio pomalo i komian, pa je kolapo susjednoj crkvi nazvana Bonifacijevom gimnazijom. Kad sam poetkom ovogstoljea ostavio kolu, bez kolebanja sam se dao na studij klasinih jezika, jer sam sedo neke mjere na tom polju isticao jo kao uenik, pa sam te jezike uio nasveuilitima u Giessenu, Jeni i Leipzigu, a od 1904. do 1905 u Halleu, u isto vrijeme,dakle, i ne sluajno u to vrijeme, kad je Leverkhn ondje studirao.

Kako mi se to esto dogaa, ni ovdje se ne mogu oteti tome da mimogred neuivam u razmatranjima o unutarnjoj i gotovo tajanstvenoj povezanosti zanimanja za

10

klasinu filologiju s onim smislom, punim ivota i ljubavi, za ljepotu i dostojanstvoovjekova razuma povezanosti koja se oituje ve u tome da se svijet antikihjezika, njihovo prouavanje, oznauje kao humaniora, a zatim u tome da je onoduevno sjedinjavanje strastvena izuavanja jezika i humanistikih disciplinaokrunjeno idejom odgoja, tako da poziv odgojitelja mladei kao neto samo po sebirazumljivo proizlazi iz poziva jezikoslovca. ovjek prirodoznanstvenih realija moe,istina, biti uitelj, ali nikad ne moe biti odgojitelj u onom smislu i onom stupnjukako to moe biti sljedbenik bonae litterae. Pa i onaj drugi jezik, moda jo dubljeusaen, ali udesno neartikuliran, jezik zvukova (ako se glazba moe tako oznaiti),meni se ne ini da je uklopljen u odgojno-humanu sferu, makar dobro znam da je ugrkom odgoju i uope u javnom ivotu grkoga polisa taj jezik sluio za tu svrhu.Meni se, naprotiv, ini da taj jezik, uza svu njegovu logiko-moralnu strogost kojomon rado izlazi pred ljude, pripada jednom svijetu duhova, ali za njihovu bezuvjetnupouzdanost u stvarima razuma i ljudskog dostojanstva ja ne bih bio pripravan stavitiruku u vatru. Da sam ja usprkos tome od svega srca odan tome jeziku, to pripadaonim protuslovljima koja nije mogue odvojiti od ljudske prirode, bilo to ovjeku aoili se tome radovao.

To ne spada u predmet. A opet i spada, jer pitanje moe li se izmeu plemenito-odgojnog svijeta duha i onog svijeta duhova kojemu se ovjek pribliava samo uzopasnosti povui jasna i sigurna granica to pitanje i te kako pripada mojempredmetu. Koje bi podruje ljudskoga, makar i ono najie i dostojanstveno posvojoj dobrohotnosti, bilo sasvim nepristupano utjecaju niih sila dapae,moramo se zapitati i to kojem takvu podruju ne bi ba nikako bio potrebanplodonosan dodir s tim silama? Ta misao, koja dolikuje ak i takvu ovjeku ijem jepravom biu potpuno strano sve demonsko, zadrala se u meni kao talog odreenihasova u vrijeme moga studijskog putovanja kroz Italiju i Grku koje je trajalo gotovogodinu i pol dana, a koje su mi omoguili moji dobri roditelji poto sam poloio svojdravni ispit: kad sam s Akropole bacio pogled na Svetu cestu kojom su prolazilimisti, okieni vjeniem afrana i s imenom Jakha na usnama, a zatim jo i onda kadsam stajao na mjestu posveivanja u Eubulejevu kraju na rubu plutonske usjeklinenad kojom su se uvis dizale strme peine. Tu sam naslutio to znai obilje ivotnogosjeaja koje je olimpijski grki svijet pobono izraavao pred boanstvima podzemljaprigodom svetkovine posveenja; kasnije sam svojim maturantima esto tumaio skatedre da kultura nije drugo doli pobono, sreujue i, rekao bih, udobrovoljavajueuvlaenje svega ponono-udovinog u tovanje bogova.

11

Vrativi se s toga putovanja, ja sam sa svojih dvadeset i est godina primio mjestona gimnaziji svoga rodnoga grada, na istoj onoj koli u kojoj sam se znanstveno bioobrazovao i u kojoj sam otad kroz vie godina u niim razredima bio nastavnik zalatinski i grki jezik, ali i za povijest; nakon toga sam u etrnaestoj godini ovogastoljea preao u bavarsku kolsku slubu, pa otad u Freisingu, mjestu koje je postalomoje obitavalite, ve vie od dva desetljea na veliko svoje zadovoljstvo obavljamslubu gimnazijskoga profesora, ali sam i docent za reene predmete na viojteolokoj koli.

Oenio sam se rano, uskoro nakon toga to sam dobio namjetenje uKaisersaschernu na taj me korak navedoe potreba za redom i elja za moralnimuklapanjem u ljudski ivot. Helena, roena Olhafen, valjana moja ena, koja za meneskrbi jo i danas kad mi se godine blie kraju, bila je ki jednoga mojeg starijegkolege u slubi na fakultetu u gradu Zwickau u Kraljevini Saskoj, te svakako elimpriznati, makar i uz opasnost da izazovem itateljev smijeak, da ime tog okretnogdjeteta, Helena, koje mi tako drago zvui, nije bilo bez ikakva znaenja kad sam jeizabrao za enu. Takvo je ime kao neka posveta i njegovu se istom aru ne moeodrei da na nekoga djeluje, makar vanjtina one koja to ime nosi moe samo ugraansko-skromnoj mjeri ispuniti visoke zahtjeve vezane uza nj, a i to samoprolazno dok traju drai mladih godina koje brzo prolaze. Ime Helena dali smo i naojkeri koja se ve odavna vezala uz valjana ovjeka, prokurista u filijali Bavarskebanke za promet vrijednosnim papirima u Regensburgu. Osim nje moja mi je dragaena darovala jo dva sina, tako da sam, dodue u razumnim granicama, iskusioradosti i brige oinstva, kako je to ljudima ve sueno. Dodat u jo i to da nikada, niu koje vrijeme ni u jednom mojem djetetu, nije bilo niega ime bi oaravalo. Moja sedjeca nisu mogla natjecati s onako lijepim djetetom kakav je bio NepomukSchneidewein, Adrianov neak, a ije se ljepote on kasnije nije mogao nagledati jasam zadnji ovjek koji bi to mogao tvrditi. Oba moja sina slue danas svome voi,jedan u civilnoj slubi, a drugi u oruanoj sili; pa kako je uope moje neobinodranje prema domovinskim vlastima stvorilo oko mene neku prazninu, tako moram idosta labavom nazvati vezu ove dvojice mladih ljudi s mirnim roditeljskim domom.

12

III

Leverkhni bijahu rod uglednih obrtnika i seoskih gazda koji je cvao dijelom umalkaldskoj pokrajini, a dijelom u pokrajini Saskoj (Sachsen) uz obale Saale. UaAdrianova obitelj kroz mnoga je pokoljenja obitavala na dobru Buchel koje jepripadalo seoskoj opini Oberweiler, u blizini Weissenfelsa, a od te stanice, do kojese iz Kaisersascherna putovalo eljeznicom oko trietvrt sata, stizalo se u Buchelkolima poslanim ususret. Buchel je bio seljako dobro takva opsega da je ono njegovaposjednika dizalo u rang poljoprivrednika koji moe ivjeti iskljuivo od svogagospodarstva; imalo je pedesetak jutara oranice i livada, zatim mu je pripadala umamijeanog drvea pod zadrunom upravom, a udobna stambena kua bila je drvena ireetkaste konstrukcije, ali podzidana kamenom. Sa tagljevima i stajama za stoku taje kua tvorila otvorenu etvorinu, a u njenu sreditu, meni nezaboravnom, stajala jegolema lipa, u mjesecu lipnju sva pokrivena cvjetovima divna mirisa; oko lipe bila jezeleno obojena polukruna klupa. Ulaenju kola u dvorite i njihovu izlaenju iz njegato je lijepo stablo poneto i smetalo, pa sam uo da je svaki prvoroeni sin, kaonasljednik, u svojim mladim godinama neprestano traio od svoga oca da izpraktinih razloga odstrani lipu, da je kasnije jednoga dana, ve kao gospodar dobra,i sam uzme u zatitu protivei se zahtjevima svoga sina.

U sjeni te lipe sigurno je esto padao u djetinjski drijeme ili se odavao svojimigrama mali Adrian, koji se, u vrijeme kad se godine 1885. sva priroda bila rascvala,rodio u gornjem katu kue u Buchelu kao drugi sin branoga para Jonathana iElsbethe Leverkhn. Brat Georg, sada nema sumnje gospodar imanja, bio jepet godina stariji od Adriana. Sestra Ursel u istom je vremenskom razmaku dola nasvijet nakon Adriana. Kako su krugu prijatelja i poznanika to su ih Leverkhni imaliu Kaisersaschernu pripadali i moji roditelji, dapae je izmeu naih kua od starinepostojala osobito srdana sloga, mi smo u lijepo godinje doba mnogo nedjeljnoposlijepodne znali provesti na majuru, gdje su se gradski ljudi puni zahvalnostinauili jedrih darova seljakog imanja kojima ih je darivala gospoa Leverkhn crnoga kruha od grubo mljevena brana sa slatkim maslacem, zlatnoga meda u sau,slasnih jagoda u vrhnju, kiselog mlijeka u modrim posudama, u koje smo nadrobilicrnoga kruha i posuli ga eerom. U prvo vrijeme Adrianova djetinjstva tada su gazvali Adri njegov djed i njegova baka ve su se bili povukli iz aktivnog ivota, paje gospodarenje cijelim imanjem bilo sasvim prelo u ruke mlaeg narataja, ali sestarac, koga su, uostalom, sluali s potovanjem, za stolom prigodom veere svojim

13

krezubim ustima uputao u mudrovanja o gospodarenju. U meni je ostala malo kojaslika tih Adrianovih predaka, koji su uskoro, nekako u isto vrijeme, jedan za drugimumrli. Zato mi utoliko jasnije lebdi pred oima slika njihove djece Jonathana iElsbethe Leverkhn, premda se i ta slika mijenjala, te je tijekom mojih djeakih iakih te studentskih godina neopazice, ali s onim uinkom u koje se vrijemerazumije, moja mladenaka slika kliznula u sliku iz umornijih faza.

Jonathan Leverkhn bijae ovjek najboljega njemakoga soja, tip kakav mi unaim gradovima jedva jo susreemo, a jamano ga neemo nai meu onima kojidanas vrlo esto pred svijetom predstavljaju naega ovjeka s goropadnou od kojete hvata tjeskoba fizionomija kao isklesana od prolih vremena, u kojoj kao da su sesauvale seljake crte i prenijele iz njemakih dana prije tridesetogodinjeg rata. To jebila moja misao kad sam ga, u onim godinama moga rastenja, promatrao okom vedonekle izvjebanim za promatranje. Njegove prilino neuredne, pepeljastosvijetlevlasi padale su mu na svedeno elo, dosta izrazito popola podijeljeno, i na sljepooices nabreklim ilama, i, onako duge kako u ono vrijeme nije bio obiaj, naslagale se udebelim strukovima na iju, a oko lijepo oblikovana uha sputale se u kovravu plavubradu koja je obrasla donju eljust, podbradak i udubljenje ispod usne. Ta se donjausna, onako zaobljena, prilino jako ispupila ispod kratka brka to se malo ovjesionad gornjom usnom; na njima je titrao privlaan smijeak lijepo usklaen s netonapregnutim pogledom njegovih uvijek napola nasmijeenih i poneto bojaljivihmodrih oiju. Nos mu je bio uska hrpta i fino svinut, onaj dio obraza pod jabunomkosti koji nije bio obrastao bradom bio je udubljen i zasjenjen i dosta mrav. ilavimu je vrat veinom bio razgolien jer nije volio oblaiti se kao gradski ljudi; njegovojpojavi to ne bi ni pristajalo, pogotovu ne njegovim rukama, toj snanoj, od suncaopaljenoj i suhoj ruci posutoj rijetkim pjegama, kojom je vrsto stezao svoj tap kadbi se u svome selu uputio u opinsko vijee.

Neki bi lijenik u njegovu pogledu moda primijetio da mu je kao zamagljenumorom, opazio crte tankoutnosti na njegovim sljepooicama ili ak odreenusklonost migreni, ija je rtva Jonathan doista i bio, ali samo u umjerenom stupnju,ona se nije javljala vie od jedanput svakoga mjeseca i trajala jedan dan, pa i togotovo da nije smetalo obavljanju njegovih redovitih poslova. Volio je puiti lulu, neodvie dugaku porculansku lulu s poklopiem; miris kraka to ga je puio, mnogougodniji od zaostalog vonja od cigara i cigareta, proimao je atmosferu donjihprostorija. Prije nego bi legao na spavanje jo je volio popiti vr dobrogamerseburkog piva. Za zimskih veeri, dok je vani zatrpana snijegom mirovala

14

njegova oevina, vidjeli su ga kako ita, ponajee iz omane, naslijeene, uizvaljanu svinjsku kou uvezane Biblije koja se poprijeko zatvarala konim kopama;ta Biblija, tiskana s vojvodinim doputenjem godine 1700. u Braunschweigu, nijesadravala samo duhom-nadahnute predgovore i marginalna tumaenja MartinaLuthera, nego je u njoj bilo i svakojakih saetaka, locos parallelos i povijesno-moralnih stihova nekoga gospodina Davida von Schweinitza koji je tim stihovimatumaio svako poglavlje posebno. O toj se knjizi prialo, bolje rei predaja jeprenosila pouzdane glasine, da je ona bila vlasnitvo one princeze od Braunschweiga-Wolfenbttela koja se udala za sina Petra Velikog. Nakon udaje princeza je izvelakao da je toboe umrla, pa je obavljen i pokop njena mrtvog tijela, ali je ona zapravopobjegla na Martinique, gdje je sklopila brak s nekim mladim Francuzom. Adrian,koji je svojim smislom za komino upravo eao za takvim priama, esto se kasnijezajedno sa mnom smijao toj zgodi koju nam je priao njegov otac, podignuvi glavu sknjige i gledajui nas blago ali dubokim pogledom, nakon ega se je, oiglednopokazavi da mu ne smeta pomalo skandalozno podrijetlo te svete knjige, ponovnookrenuo stihovanim komentarima gospodina Schweinitza ili pak mudrostiSalamonovoj upravljenoj tiranima. Ali uz duhovnu tendenciju njegove lektirepostojala je jo i jedna druga, koja se javila kasnije, a mogli bismo je karakteriziratikao njegovu odluku da razmilja o elementima. To znai da se dao, u skromnojmjeri i skromnim sredstvima, na prirodoznanstvena, bioloka i kemijsko-fizikalnaprouavanja, pri kojima mu je od vremena do vremena pomagao i moj otac dajui murazliite tvari iz svoga laboratorija. Izabrao sam taj ve iezli i ne besprijekorni nazivza takva nastojanja, jer je u njemu oita odreena mistina crta po kojoj bi u prolostimogla pasti i sumnja da je posrijedi i sklonost k aranju. Uostalom, elio bihdometnuti da sam uvijek potpuno shvaao tu nepovjerljivost jedne religiozno-spiritualistike epohe prema strasti da se istrae tajne prirode, strasti koja je sve vierasla. Bogobojaznost je u tome zacijelo morala gledati neko libertinistikosudjelovanje u neemu to je zabranjeno, bez obzira na protuslovlje koje se sastoji utome da se Boje djelo, tj. priroda i ivot, smatra podrujem u moralnom pogledu nazlu glasu. Sama priroda i odvie je puna svakakvih tvorevina koje razdrauju kao daje posrijedi igra nekog arobnjaka; u njoj sve vrvi od dvosmislenih hirova, napolaskrivenih aluzija koje udno ukazuju na neizvjesnost, a da pobonost koja ne izlazi izgranica ednosti ne bi u bavljenju prirodom vidjela drzak prijestup.

Kad je Adrianov otac veerom rasklopio svoje aroliko ilustrirane knjige oegzotinim leptirima i morskim ivotinjama, mi smo se, njegovi sinovi i ja, a katkad i

15

gospoa Leverkhn, upirui pogled preko konog naslona njegova stolca s visokimuesima, mnogo puta zagledali u te njegove knjige, a on bi nas svojim kaiprstomupuivao na sve one naslikane krasote i ekscentrinosti: na sve te tropske papilione imorfe kako trepere, mrani i sjajni u svim bojama palete, proarani svim uzorcima ioblikovani najveom izbirljivou i umjetnikim ukusom zagledavali smo se u tekukce koji, fantastino i prekomjerno lijepi, poive svega dan-dva, a uroenici nekeod njih smatraju zlim dusima koji im donose malariju. Najdivnija boja kojom nasoaravaju, kao san lijepo azurno-modro tako nas je poduavao Jonathan nijeuope nikakva prava i zbiljska boja, nego je ona proizvod njenih ljebia i drugihpovrinskih tvorevina na Ijuticama to pokrivaju njihova krila, neizmjerno sitnastruktura koja je zasluna za to da, zbog umjetnog loma svjetlosnih zraka i zboguklanjanja mnogih drugih zraka, do naega oka dopre samo najblistavije modrosvjetlo.

Gle, kao da jo ujem glas gospoe Leverkhn, to je dakle obmana?Zar e modru boju neba nazvati obmanom? odgovorio joj je mu okrenuvi se

prema njoj. Pa ne moe znati ni od koje to tvari dolazi modra boja neba.Dok to piem, doista mi se ini kao da s gospoom Elsbethom, Georgom i

Adrianom jo uvijek stojim iza oeva stolca i pratim njegovo micanje prstom kojimpoprauje svoje prianje. U knjizi je bilo i slika opnokrilaca koji nemaju uopenikakvih ljuica na svojim krilima, tako da nam ona izgledaju njeno staklasta isamo proarana mreom tamnijih ilica. Hetaera esmeralda bilo je ime takvomjednom leptiru koji je u svojoj prozirnoj golotinji volio mranu sjenu pod kronjamastabala. Na krilima Hetaere bila je samo tamna ruiasta i ljubiasta mrlja, pa se zbogtoga, kad je naokolo leprala, inilo kao da vjetar nosi laticu nekog cvijeta, jer seinae od nje nita drugo nije moglo vidjeti. Ovdje je bio i leptir nazvan putujuilist, ija krila na gornjoj njihovoj strani gizdavo blistaju u tri dobro usklaene soneboje, a donja im je strana gotovo mahnitom tonou nalik na list, i nije slinost samou obliku i mrei ilja, nego vidimo i minucioznu imitaciju sitnih neistoa, vodenihkapljica, bradaviastih tvorevina poput gljivica i jo mnogo drugoga. Spusti li se tolukavo stvorenje s visoko sklopljenim krilima na kakav list, onda ono smjesta nestajepotpuno se izjednaivi sa svojom okolinom, tako da ga ni najprodrljiviji neprijateljne moe otkriti.

Jonathan je s prilino uspjeha pokuavao da nam izrazi svoju zapa-njenost nadtim rafiniranim zatitnim oponaanjem najsitnijih pojedinosti, i onih koje su znaileneki nedostatak. Kako je to uinila ta ivotinjica znao se zapitati. Kako to ini

16

priroda posredstvom ivotinje? Taj trik nije mogue pripisati vlastitom njezinupromatranju i proraunanosti. Da, da, priroda tono poznaje svoje lie, ne samo unjegovoj savrenosti, nego i u njegovim svakodnevnim malim pogrekama iizoblienjima, pa iz neke nestane uslunosti ponavlja svoj vanjski izgled na drugommjestu, na donjoj strani krila svoga leptira, kako bi mogla obmanuti druga svojastvorenja. Meutim, zato je upravo tom stvorenju dana ta lukava prednost? Razumijese, ako je njemu vrlo probitano da, dok miruje, bude navlas jednak listu, jer timepostie svoju svrhu gdje onda nalazimo, gledajui sa stajalita njegovih gladnihprogonitelja tu svrhovitost kod gutera, ptica i paukova kojima on ipak morasluiti kao hrana, a koji ga, im mu se prohtije, ne mogu pronai makar kako imaliotro oko? Ja to vas pitam, kako ne biste vi meni postavili takvo pitanje.

Ako je taj leptir, da bi se zatitio, mogao sebe uiniti nevidljivim, valjalo je u tojknjizi prolistati samo malo dalje, pa da se upoznamo s onim leptirima koji istu svrhupostiu time to su nadaleko vidljivi, da, upravo nametljivo upadaju u oi. Ne samoda su ti leptiri bili osobito veliki, nego su bili i osobito arko obojeni i ureeni, te su,kako je dometnuo otac Leverkhn, u toj naoko izazovnoj halji letjeli zrakomnapadnom mirnoom, koju ipak nitko ne bi mogao nazvati drskom, nego bi se prijemoglo rei da je u njoj bila neka melankolija; nikad se oni nisu skrivali i nikadnikakva ivotinja, ni majmun, ni ptica, ni guterica, nije za njima bacila nijedanpogled. A zato? Zato to su izazivali odvratnost. Zato to su svojom upadljivomljepotom, k tome jo i svojim sporim letom, dali to i razumjeti. Njihov je sok bio takogadna mirisa i okusa da bi u sluaju da je dolo do nesporazuma ili zabune onaj kojemu se prohtjelo da se njima osladi, ispljunuo taj zalogaj pokazujui sveznakove munine. U cijeloj je prirodi poznato da ti bljutavi leptiri nisu za jelo, tako dasu oni sigurni alosno sigurni. A mi, stojei iza naslona Jonathanova stolca, ipaksmo se pitali nema li u toj sigurnosti neega i previe neasnoga a da bismo u njojmogli vidjeti neto vedro i veselo. Kakav je, pak, bio posljedak toga? Da su i drugevrste leptira izvodile taj trik, te su se oblaile u jednako raskonu halju koja je drugeivotinje opominjala; zato su i ti leptiri melankolino lijetali ovamo-onamo sigurni usvoju nedodirljivost, premda su inae bili i te kako dobar zalogaj.

Adrianova veselost koju su u njemu izazivale takve prie, njegov smijeh od kojegase naprosto tresao tako da su mu i suze vrcale iz oiju sve je to i mene zarazilo, tesam se i ja morao smijati od svega srca. No otac Leverkhn nas je prekorio jednimsvojim pst!, jer je htio da na sve te pojave gleda s plahom pobonou istomonom tajanstvenom pobonou kojom je, na primjer, promatrao neodgonetljivo

17

znakovno pismo na ljuturama nekih koljkaa, pri emu je posegao za svojimvelikim etverokutnim povealom da se njime pomogne, a koje je i nama stavio naraspolaganje. Naravno, nama je i promatranje tih stvorova, tj. morskih pueva ikoljkaa, bilo jednako tako silno zanimljivo, pogotovu kad smo te slike razgledavalipod Jonathanovim vodstvom. Da su svi ti divnom sigurnou te smionim i delikatnimukusom i osjeajem za oblik izvedeni vretenasti zavoji i svodovi, sa svojim ruiastimulazima i bogato oblikovanim stijenkama to poput fajanse sjaju svim duginimbojama, djelo samih njihovih sluzavih stanovnika bar ako se ovjek dri predodbeda priroda stvara samu sebe i ne zove u pomo Stvoritelja koga ne bismo moglizamisliti ni kao domiljato bie koje se bavi umjetnim obrtom ni kao astohlepnaumjetnika koji izrauje ocakljenu lonariju, jer bi to ipak bilo dosta udnovato, takoda nigdje kao ovdje ne dolazimo u iskuenje da ubacimo nekoga sporednoga boga sasposobnostima kakvoga predradnika, nekoga demiurga htjedoh rei: da su ovadivna zatitna kuita proizvod samih tih mekuaca, to je upravo bila najudnovatijamisao.

Kako moete lako ustanoviti ako opipate svoje laktove i svoja rebra, rekao jeJonathan, vi ste, onda kad ste nastajali, izradili unutra u samima sebi vrstuokosnicu, kostur koji vaem mesu i vaim miiima prua oslonac, a koji vi nosite usebi, ako ne bi bilo bolje rei: da vas on, taj kostur, nosi naokolo. A ta su stvorenjasvoju vrstou izbacila izvan sebe, ne kao uporite, nego kao kuu, pa upravo to da jenjihova vrstoa neto vanjsko a ne unutarnje, mora da je uzrok njihove ljepote.

Kad god bi otac izrekao takvu primjedbu, uvijek smo se mi djeaci, Adrian i ja,pogledavali napola nasmijani i zbunjeni; takva je bila i ta njegova primjedba oispraznosti svega vidljivoga.

Ta je izvanjska estetika katkad bila i pakosna; neki naime unjasti puevi draesno asimetrine pojave koje kao da su naas bile uronjene u blijedoruiastuboju koja je na njima ostavila njene ilice ili pak u smeu boju meda s bijelimmrljicama bili su na zlu glasu zbog svoga otrovnoga ugriza i uope se, sluajuigospodara buhelskog dobra, od cijeloga tog udesnog djelia ivota nije moglaodvojiti stanovita ozloglaenost ili fantastina dvosmislenost. U tome kako su vrlorazliitoj upotrebi sluila ta raskono opremljena stvorenja uvijek se oitovala veomaudnovata ambivalentnost. U srednjem su vijeku ona pripadala stalnom inventaruvjetijih kuhinja i nadsvoenih prostorija alkemiara i u njima su gledali prikladneposude za otrove i ljubavne napitke. S druge pak strane, u isti su se as timljuturama sluili dok se obavljala sluba Boja, jer su u njima bile pohranjene hostije

18

i relikvije, a sluile su i kao kale u kojem se vino pretvaralo u krv Isusovu. Kako li seovdje mnogo to dodiruje otrov i ljepota, otrov i aranje, ali aranje i bogosluje!Makar i nismo na to mislili, ipak su nas komentari Jonathana Leverkhna navodili nato da se u nama bude takvi neodreeni osjeaji.

to se pak tie onog pisma to ga ispisuje vrijeme, a koje nije Jonathana nikadamoglo smiriti, ono se nalo u ljuturi jednog novokaledonijskog koljkaa umjereneveliine i bilo je blijedom crvenkastosmeom bojom utisnuto na bjelkastoj podlozi.Znakovi, kao da su povueni kistom, prelazili su prema rubu u istu isprecrtkanuornamentiku, ali su, po svojoj briljivo izvedenoj zamrenosti, na veem dijelusvedene plohe imali izrazita znamenja za sporazumijevanje. Koliko sam se mogaosjeati, bili su jako slini nekim ranim istonjakim vrstama pisma, otprilikestaroaramejskom duktusu, pa je doista moj otac morao svome prijatelju donositiknjige o arheologiji iz gradske knjinice u Kaisersaschernu koja uistinu nije bila loesnabdjevena knjigama, a to je Jonathanu prualo mogunost da se udubljuje uistraivanja i usporeivanja. Samo se po sebi razumije da ta njegova prouavanja nisudovela ni do kakva rezultata ili, bolje rei, dovela su samo do kojeeg smuenog ibesmislenog, tako da od svega toga nije bilo nita. Jonathan mu je to nekakomelankolino i priznao u asovima kad mu je pokazivao te zagonetne slike.Pokazalo se, govorio je Jonathan, da je nemogue otkriti smisao tih znakova.Dragi moji, tome je na alost tako. Oni izmiu naem razumijevanju, a pri tome ezacijelo i ostati, makar nas to jako boljelo. Ako pak kaem da oni izmiu, onda je tosamo obrnuto od izraza oni nam se otvaraju, pa me nitko nee uvjeriti da je prirodasve te ifre za koje nemamo kljua naslikala na ljuske svojih stvorova samo zato da senjima urese. Ukrasi i znaenje uvijek su ili jedan uz drugi, i stara su pisma sluilakao ures, ali su u isti as neto i priopivala. Neka mi nitko ne kae da se ovdje nitane priopuje! A da je to priopenje nepristupano utonuti u to protuslovlje jednakoje veliko uivanje.

Da li je on mislio da je priroda, ako se ovdje doista radilo o nekom tajnom pismu,morala raspolagati nekim svojim iz nje same roenim i organiziranim jezikom? Kojibi, naime, jezik to su ga pronali ljudi ona morala izabrati da bi se mogla izraziti?Ve sam tada, kao djeak, vrlo jasno bio shvatio da je neljudska priroda u biti svojojnepismena, to je u mojim oima upravo i bio razlog njezine stravine neprijatnosti.

Dabome, otac je Leverkhn bio mislilac koji je uvijek o neem umovao, a ve samrekao da je njegova sklonost k istraivanju ako se o nekom istraivanju uopemoe govoriti ondje gdje je posrijedi bilo tek sanjarsko kontempliranje uvijek bila

19

usmjerena na isto, na mistiko ili ono napola mistiko to izvire iz jakih slutnja, a ukoje nas gotovo nuno vodi ljudska misao koja nastoji proniknuti prirodu. Uprethodnim je razdobljima vladalo uvjerenje da je ve i sam pothvat da se bavimoprirodom, da je draimo da bi nam pokazala neke svoje pojave, da je iskuavamotako to e nam eksperimentima razgaliti svoja djelovanja da se sve to sasvimpribliilo arolijama tovie, da to ve pripada njihovu carstvu i da je samo po sebidjelo iskuavatelja; a to je uvjerenje, ako me pitate, bilo vrijedno potovanja. Radobih htio znati kako bi se bilo gledalo na ovjeka iz Wittenberga koji je, kako smo uliod Jonathana, prije stotinu i nekoliko godina otkrio eksperiment vidljive glazbe, a kojiste ponekad mogli vidjeti svojim oima. Onim malobrojnim fizikalnim spravamakojima je raspolagao Adrianov otac pripadala je neka okrugla staklena ploa koja jeslobodno lebdjela te je samo u svome sreditu poivala na iljku vretenastogpotpornja, i na njoj se odigravalo to udo. Ploa je naime bila posuta finim pijeskom,a staro je jedno gudalo kojim se svira u cello strugalo po rubu ploe pomiui se gore-dolje, to je u ploi izazivalo titranje od kojih se ustitrali pijesak pomicao slaui se uudesno pravilne i mnogobrojne figure i arabeske. Nama djeci vrlo se dopadala tavidljiva akustika u kojoj se draesno stopie jasnoa i tajnovitost, zakonito i udesno;esto smo znali zamoliti eksperimentatora da nam ponovi taj pokus, ponajvie,naravno, radi toga da ga obraujemo.

Jednako tako su mu se dopadale ledene are na prozorima, pa je u zimskimdanima, kad su ti kristalizirani taloi prekrivali nevelike seljake prozore na kui uBuchelu, i prostim okom i povealom po pola sata promatrao te tvorevine i udubljivaose u njihovu strukturu. Htio bih rei ovo: sve bi bilo dobro i mi bismo bili mogliprijei na druge teme da su se te tvorevine, kako im je i priliilo, drale simetrino-figuralnih i strogo matematikih zakonitosti. Meutim, to da su pravomopsjenarskom besramnou oponaale ono to pripada biljnom svijetu, da suobmanjivale oko prikazujui udesno lijepe paprati, trave, ake i vjenie cvjetova,da su se svojim ledenim sredstvima diletantski mijeale u organski svijet to je biloono s ime se Jonathan nije mogao pomiriti i zbog ega nije bilo kraja njegovuodmahivanju glavom, u kojem je, razumije se, bilo i neodobravanja, ali i divljenja.Stvaraju li te fantazmagorije, tako je glasilo njegovo pitanje, oblike vegetativnoga bezuzora ili po uzoru na vegetativno? Ni jedno ni drugo, odgovarao je samome sebi; bilesu to usporedne tvorevine. Sanjarski stvaralaka priroda sanjarila je jednako i ovdje iondje; a ako se uope moglo govoriti o oponaanju, onda samo o uzajamnom.Moramo li pravu djecu cvjetnih polja smatrati uzorima zato to su, kao organska bia,

20

duboko zbiljska, dok su ledene are na prozorima bile puke prikaze? Nisu li te pojavebile posljedak uzajamne igre tvari nimalo manje zamrene od igre biljnoga svijeta?Ako sam naega domaina dobro shvatio, onda je jedinstvo ive i takozvane neiveprirode bilo ono to ga je zaokupljalo, bila je to misao da se mi ogreujemo o tojedinstvo onda kad povlaimo odvie otre granice izmeu ta dva podruja, dok ona uzbilji proniu jedno drugo, te zapravo nema nikakvog elementarnog svojstva koje bipripadalo samo ivim biima i koje biolog ne bi mogao prouavati na neivu modelu.

Kako se ta dva svijeta uistinu i na zamren nain proimaju, tako da nas tozbunjuje, to nas je pouila kap koja dere, kojoj je otac Leverkhn ne samo jednompred naim oima dobacio njezin obrok. Kap bilo ega, parafina ili eterinog ulja ne sjeam se vie sa sigurnou od koje je to bilo tekuine, mislim da je bio kloroform kap, ponavljam, nije nikakva ivotinja, pa ni najprimitivnija, nije ak ni ameba, ine moemo pretpostaviti da osjea apetit, da grabi hranu, da zadrava ono to jeprobavljivo i da umije otkloniti neprobavljivo. A upravo je to radila naa kap. Visjelaje sama za sebe u ai vode u koju ju je smjestio Jonathan, vjerojatno trcnuvi u njutanak mlaz. I evo to je zatim uinio: vrkom pincete uhvatio je sitni stakleni tapi,zapravo je to bila tek staklena nit koju je premazao elakom i doveo je u blizinu kapi.To je bilo sve to je uinio; ostalo je uinila kap. Na svojoj je povrini izbacila maloispupenje, neto poput oplodnog breuljka, pomou kojeg je prihvatila staklenu nitpo cijeloj njenoj duini. Pri tome se sama kap protegla u duinu, poprimila oblikkruke kako bi mogla sasvim obuhvatiti svoj plijen, tako da on nije svojim krajevimavirio izvan nje, i sad je dajem svakome svoju asnu rije poto se polakoponovno zaokruivala poprimivi naprije oblik jajeta, poela jesti namaz elaka nastaklenom tapiu i porazdjeljivati ga po svom tjelecu. Kad je s time bila gotova,vratila se u svoj kuglasti oblik te je esto oblizanu napravicu koja ju je posluilaelakom poprijeko potisnula na svoj obod, u vodu kojom je bila okruena.

Ne mogu tvrditi da sam to rado gledao, ali priznajem da sam time bio kao oaran,a bio je to i Adrian, premda su ga takvi pokusi uvijek nagonili na smijeh, koji je onzatomljivao samo iz obzira prema oevoj ozbiljnosti. Tu kapljicu koja dere moglismo, zacijelo, smatrati kominom, ali nikako nisam to isto mogao osjeati u sluajunekih nevjerojatnih i upravo sablasnih prirodnih tvorevina koje je otac to mu jepolo za rukom uzgojio u nekim osobito udnim kulturama, pa nam je dopustio dai njih promatramo. Nikada neu zaboraviti taj prizor. Posuda za kristalizaciju u kojojse prizor zbivao bila je do tri etvrtine ispunjena poneto sluzavom vodom, to jestrazvodnjenim sredstvom za konzerviranje jaja, a iz pjeskovita tla strio je uvis

21

groteskni pejza razliito obojena raslinja, zbrkana vegetacija svakakvih modrih,zelenih i smeih klica koje su podsjeale na alge, gljive, vrsto nastanjene polipe, pa ina mahovine, zatim na koljkae, klipove nekih plodova, stabalca i granicestabalaca, a ovda-onda podsjeale su i na same udove ljudskog tijela bilo je tonajudesnije od svega to mi je ikad dolo pred oi: udesno ne toliko zbog uistinuneobina izgleda toga pejzaa koji je zbunjivao, koliko zbog njegove dubokomelankoline prirode. Kad nas je zatim otac Leverkhn zapitao to mi o tome drimo,a mi mu bojaljivo odgovorismo da bi to mogle biti biljke, on nam ree: Ne, nisu tonikakve biljke, one se samo takvima prave. Nego, nemojte ih zbog toga manje cijeniti!Upravo zato to one izgledaju kao biljke, pa se, koliko najvie mogu, i trude da tobudu, dostojne su svakog tovanja.

Pokazalo se da je raslinje skroz-naskroz anorganskog podrijetla, da je ono niklotako to su upotrijebljene neke tvari uzete iz ljekarnice K blaenim glasnicima.Pijesak na dnu posude Jonathan je, prije nego je ulio razrijeenu rastopinu sredstvaza konzerviranje jaja, posuo razliitim kristalima, bili su, ako se ne varam, kristalikalijeva kromata i bakarnog sulfata, pa se iz toga sjemena, kao uinak jednogfizikalnog zbivanja nazvanog osmotiki tlak, razvio taj saaljenja vrijedan nakot, zakoji je njegov njegovatelj jo prenije traio da mu odamo priznanje. On nam je naimepokazao da su ti turobni oponaatelji ivota eljni svjetla, da su heliotropni, kako tonaziva znanost o ivotu. Nama za volju izloio je akvarij sunevoj svjetlosti zasjenivitri njegove stranice; i gle, prema onoj stranici staklene posude kroz koju je prolazilosvjedo zaas se nagnula sva ta sumnjiva svojta, gljive, falike stapke polipa, stabalca,zelene alge i napola oblikovani udovi, a sve su se te tvorevine nagnule s tako silnomeljom za toplinom i radou da su se naprosto grevito uhvatile za staklo i za nj suvrsto prionule.

A one su, uza sve to, mrtve, rekao je Jonathan sa suzama u oima, dok seAdrian, kako sam dobro vidio, tresao od suspregnuta smijeha.

to se mene tie, moram prepustiti itateljima na volju da ocijene valja li se tomesmijati ili moramo nad time plakati. Samo u jedno rei: Sablasne arolije, kao to sute ovdje opisane, iskljuivo su stvar prirode, pogotovu one prirode koju ljudi obijesnoiskuavaju. U dostojanstvenu carstvu humanistikih znanosti ovjek je zatien odtakvih aveti.

22

IV

Budui da je prethodni odsjeak narastao preko svake mjere, dobro u uiniti akootvorim novi odsjeak, kako bih ipak s nekoliko rijei odao svoje tovanje slicigospodarice kue u Buchelu, liku drage Adrianove majke. Dabome, moe biti da e tusliku preobraziti zahvalnost to je ovjek osjea prema svome djetinjstvu, a k tome ioni slasni zalogaji kojima nas je znala ponuditi ipak moram rei da u svome ivotunisam ugledao privlaljivije ene od Elsbethe Leverkhn, te o toj jednostavnoj osobibez ikakvih intelektualnih zahtjeva govorim s onim dubokim potovanjem koje miulijeva uvjerenje da je sinov genij mnogo dugovao vitalnom i dobrom ustrojstvu temajke.

Iako sam rado promatrao lijepu staronjemaku glavu njezina mua, moje su se oinita manje rado zaustavljale na njezinoj skroz naskroz ugodnoj, osebujnooblikovanoj i jasno proporcionalnoj pojavi. Rodom iz okolice Apolde, ona je bilatamne puti, tip koji se ponekad susree u njemakoj zemlji, premda njeno rodoslovlje,koliko je najvie sezalo nazad, nije prualo povod za pretpostavku da u njenim ilamaima rimske krvi. Po njezinoj tamnoj puti, crnim vlasima i njenim mirnim oimakojima je prijazno pogledavala mogao ju je ovjek smatrati romanskog podrijetla, kadipak ne bi tome protuslovila stanovita germanska grubost njezina lica. Po obliku, to jelice bilo prilino kratak oval s dosta zailjenim podbrat-kom, s ne odvie pravilnim ilagano utisnutim nosom, kojem je iljak poneto strio uvis, a usta joj bijahu mirna,ni punana ni otro rezana. Vlasi o kojima sam govorio i koje su, dok sam rastao,polako sijedjele, pokrivale su joj uha do polovice, a vrlo su esto bile zategnute takoda su blistale i ostavljale da se vidi bijela koa njene glave du razdjeljka iznad ela.Ipak je poneki pramen vlasi ne uvijek, prema tome i nenamjerno slobodnoleprao oko uha, to joj je davalo osobitu dra. Njena, u naim djejim danima jopuna, pletenica bila je po seljaki smotana na potiljku, a na blagdane bi kroz njuprovukla areno izvezenu vrpcu.

Nije voljela odijevati se po gradski, ba kao ni njezin mu; nije joj pristajalo nitato su nosile dame, ali joj je zato izvanredno pristajala napola seljaka nonja u kojojsmo je poznavali: vrsta, vlastitim rukama izraena suknja, k tome neka vrstaporubljena prsluka, iji je pravokutni izrez ostavljao otvorenim poneto zbijeni vrat igornji dio grudi, na kojem je bio prikopan jednostavan, nevelik zlatni ukras.Crnomanjaste ruke, navikle na radinost, ni grube ni odvie njegovane na desnoj jenosila vjenani prsten imale su, rekao bih, izgled neega ljudski ispravnog i

23

pouzdanog, te je ovjek na njih gledao sa zadovoljstvom, ba kao i na njezine niprevelike ni premale zdrave noge kojima je odluno koraala; obuvala je udobnecipele sa irokim potpeticama i navlaila zelene ili sive vunene arape to su vrstostezale lijepo oblikovane glenjeve. Sve je to bilo ugodno. Meutim, ono to je u njebilo najljepe, bio je njezin glas, po registru topao mezzosopran, a govor joj je, uzlako tiringijski obojenu tvorbu glasova, bio izvanredno mio. Neu rei da seumiljavala, jer bi u takvu glasu bila neka svjesna namjera. Draest njezina glasadolazila je iz nutarnje muzikalnosti, koja je, uostalom, ostajala latentna, jer Elsbethnije marila za glazbu; ona je, takorei, nije ni priznavala. Dogaalo se katkad da je,onako usput, po staroj gitari, koja je kao zidni ukras visjela u boravinoj sobi, udarilanekoliko akorda te je ak uz to pjevuckala izgovarajui rijei istrgnute iz bilo kojegstiha neke pjesme; u pravo pjevanje, pak, nije se nikad uputala, premda bih semogao okladiti da se ovdje radilo o najboljem materijalu prikladnu za kolovanje.

Makar je ono to bi rekla uvijek bilo samo ono najjednostavnije i najstvarnije, ja,svakako, nikad nisam sluao umiljatijega glasa; a po mome miljenju ipak je to netoznailo da je taj prirodni i instinktivnim ukusom odreeni ugodni glas od prvog asamajinski dirao Adrianovo uho. to se mene tie, time mogu razjasniti onajnevjerojatni smisao za zvuk koji se oituje u njegovu djelu, premda mi se moeprigovoriti da je i njegov brat Georg uivao istu prednost, a da to ipak nije ba nikakoutjecalo na oblikovanje njegova ivota. Uostalom, Georg je bio sliniji ocu, dok jeAdrianova priroda bila mnogo blia majinoj a s time, pak, nikako nije u skladu toda je Adrian bio taj koji je sklonost k migreni naslijedio od oca, a ne Georg. Alicjelokupni izgled dragoga pokojnika i jo k tome mnoge pojedinane crte: tamna put,poloaj oiju, oblik usta i podbratka sve je to primio od majke, a to se osobitodobro vidjelo dok je jo brijao bradu i brkove, dakle prije nego to je pustio da muraste onaj udnovati brk, a to se, dodue, dogodilo tek u kasnijim godinama. Kaosmola crna boja majine arenice i lazurna boja oeve, u njegovim su se oimapomijeale u neto zasjenjeno modro-sivo-zeleno koje je oko zjenica pokazivalo sitnemetalne rasprskotine i prsten raste boje; u svojoj sam dui uvijek nosio potpunuizvjesnost da je upravo ta oprenost meu roditeljskim oima i one mjeavine u kojojsu se njihove boje stopile u njegovim oima bila ono to je njegovo poimanje ljepote utom pogledu uinilo kolebljivim, pa se za cijeloga svoga ivota nije mogao odluitikojim e oima u drugih ljudi, crnima ili modrima, dati prednost. Ipak, njega je uvijekprivlaila krajnost, sjaj katrana meu trepavicama ili svijetlomodro.

U gospodarski mirnim godinjim dobima sluinad na buhelskom dobru nije ba

24

bila brojna, poveavala bi se samo u vrijeme etve kad su se uzimali teaci iz okolnogseljakog stanovnitva, a utjecaj gospoe Elsbethe na tu eljad bio je izvanredan dapae, ako sam dobro vidio, njezin je autoritet bio i vei od autoriteta njezina mua.Slika nekolicine njih jo mi lebdi pred oima: lik konjuara Thomasa, na primjer,onoga istoga koji je obiavao dolaziti pred nas na kolodvor u Weissenfelsu i ponovnonas onamo vozio kad smo se vraali; bio je to orav, izvanredno koat dugajlija,kome je visoko gore na leima izrasla grba; Adrianu, dok je jo bio dijete, doputao jeda mu uzjae na tu grbu: bilo je to, kako me majstor kasnije esto uvjeravao, vrlopraktino i udobno sjedalo. Zatim se sjeam jedne kravarice po imenu Hanne, osobe smlohavim grudima i golim nogama vjeno zablaenim od gnoja, a s kojom je djeakAdrian, iz razloga o kojima e jo biti rijei, jednako tako podravao prijateljskeodnose; bila je ovdje jo i upraviteljica mljekarstva, gospoa Luder, udovica koja jeglavu pokrivala kapicom, a njezin je neobino dostojanstveni izraz lica jednim dijelomzacijelo sluio tome da se ogradi od onog to joj ime znai1, ali je, uz to, taj izrazvaljalo povezati i s injenicom da se dobro razumjela u pripremanje poznatog i vrlocijenjenog sira s kimom. Ona bi nas, kad to nije bila sama domaica, znala posluiti ustaji za krave, tom ugodnom boravitu, gdje smo gledali kako na klupici uurenadjevojka potee vimena iz kojih je u nae ae trcalo mlano i zapjenjeno mlijeko toje mirisalo po tim koristonosnim ivotinjama.

Ja se zacijelo ne bih gubio u pojedinanim uspomenama na taj seoski djetinjisvijet s njegovom jednostavnom okolinom scenerijom, poljima i umama, jezercima ibreuljcima, da nije upravo taj prvi svijet to je Adriana okruivao sve do njegovedesete godine, da nisu njegova roditeljska kua i cijeli taj kraj odakle je potekao biliono to me je tako esto s njime povezivalo. Bilo je to vrijeme kad se zaeo onaj nati i kad me je on sasvim sigurno zvao po imenu ja to vie ne ujem, ali jenezamislivo da estogodinji ili osmogodinji Adrian nije meni govorio Serenus ilijednostavno Seren, kao to sam ja njega zvao Adri. Ne mogu tono odrediti ukoje je to bilo vrijeme, ali se to moralo dogoditi jo poetkom naih kolskih dana, daje on prestao tako me nazivati, nego me je, ako se uope obraao meni, zvao mojimprezimenom, dok se meni inilo kao neto odvie grubo i nemogue da mu vratimjednakom mjerom. Tako je to bilo i zamalo da nije izgledalo kao da bih se na toelio potuiti. Uinilo mi se ipak da je vrijedno spomenuti da sam ga oslovljavao sAdrian, a on me je naprotiv, ako se uope ne bi klonio toga da pribjegne nazivanjupo imenu, zvao Zeitblom.

- A sada ostavimo tu udnovatu okolnost na koju sam se sasvim priviknuo i

25

vratimo se u Buchel!Njegov i moj prijatelj bio je pas Suso takvo su mu nekakvo udno ime

nadjenuli; bila je to ve prilino ugava kuja iz roda lovakih pasa koja bi se, kadbismo joj o podne donijeli njezin obrok, znala nasmijati cijelom irinom svoga pasjeglica, ali stran ovjek nipoto nije bio od nje siguran; preko dana ivjela je ivotomkakav provodi pas, lancem vezan uz svoju kuicu i svoje zdjele, a tek je za mirnihnoi slobodno vrljala po dvoritu. Zajedno smo zagledavali u svinjac s onomblatnom gurnjavom koja je ondje vladala, imajui, dakako, na umu prie starihsluavki o tome kako su ti neisti hranjenici, s lukavim modrim oicama to ihokruuju svijetle trepavice,tustim tijelima boje kao u ljudi, ponekad znali poderatikakvo malo dijete; te su nas ivotinje nagonile da svojim grlima oponaamo ono rok-rok njihova jezika koje kao da je dolazilo iz podzemlja, a promatrali smo i onoruiasto batrganje odojaka na sisama krmae to se nedavno oprasila. Nas su,jednog i drugog, zabavljali pedantan ivot i naganjanje kokoiju iza iane ograde snjihovim dostojanstveno-suzdrljivim kokotanjem, koje bi od vremena do vremenaprovalilo u histerino krijetanje; od eeg posjeivanja pelinjaka iza kue uvijeksmo se sustezali, znajui za ne ba nepodnoljivu bol, ali takvu od koje je cijelo tijelotutnjilo, bol to bi je prouzroila jedna od sakupljaica ako bi zalutala na tvoj nos tebila tako nerazumna i mislila da te mora ubosti. Sjeam se ribiza iza vrta za potrebekuhinje; cijele grozdie tog ribiza mi smo provlaili kroz usne. Jo se sjeam kakosmo na livadi brali kiselicu i grickali je, otkidali smo neke cvjetove pa iz njihovihvratia isisavali onu zericu slatkog nektara, a u umi smo, leei na leima, vakaliirove, putem smo s grmova brali jo crvene od sunca ugrijane kupine i njihov jeopori sok gasio nau djetinju e. Bijasmo djeca i, priznajem, uzbuen sam kadbacim pogled na to doba, ali nikako ne zbog samoga sebe, nego zbog njega, jer meuzbuuje misao na njegovu sudbinu, na uspon koji mu je bio suen, uspon iz dolinenevinosti u neprijazne tovie, jezive visine. Bio je to ivot umjetnika; a budui daje meni, jednostavnu ovjeku, bilo dano da iz takve blizine promatram taj ivot, sav semoj osjeaj za ivot ljudi i njihovu sudbinu usredotoio na taj osobiti oblik ljudskogpostojanja. Zahvaljujui svome prijateljstvu s Adrianom u takvu sam ivotu gledaopravi model ovjekove sudbine, klasian povod da ovjek bude potresen ilizaprepaten od onog to zovemo postajanje, razvitak, odreenost a ovjeka sve tozaista i moe potresti. Premda, naime, svaki umjetnik za cijeloga ivota ostaje blizsvome djetinjstvu, da ne kaem: premda mu on ostaje vjerniji nego ovjek koji sespecijalizirao za praktiki-stvarno; premda se moe rei da on, za razliku od

26

potonjega, trajno ostaje u sanjarsko-nevinoljudskom stanju zaigrana djeteta, ipak jenjegov put iz jo niime dodirnuta prvog djetinjstva do kasnijih i nesluenih stadijanjegova postojanja beskrajno dalji, pustolovniji i za promatraa potresniji od putaovjeka-graanina, a da ne kaemo da taj ovjek nee proliti mnogo suza kad se sjetitoga da je i on nekad bio dijete.

Uostalom, usrdno molim itatelja da ono to sam ovdje iskazao dajui mahasvome osjeaju svakako pripie meni, piscu, i da nikako ne misli da sam govorio uLeverkhnovu smislu. Ja sam staromodan ovjek, zaustavio sam se kod nekih menidragih romantinih pogleda, kojima pripada i ova neto patetina opreka izmeuumjetnosti i graanskoga ivota. Adrian bi se hladno suprotstavio izjavi kao to je taupravo spomenuta ako bi uope smatrao da vrijedi protusloviti joj. On je, naime, oumjetnosti i umjetnikom stvaranju mislio vrlo trijezno, dapae je o tome izricao vrlootre sudove te uope bio nesklon cijelom tom romantikom besmislu to ga jesvijet neko vrijeme tako rado prihvaao, da ak nije rado sluao ni rijei umjetnost iumjetnik, kako se to jasno moglo zapaziti na njegovu licu kad bi tko spomenuo terijei. Jednako je tako bilo s rijei nadahnue, koja se u njegovu drutvu poto-potomorala izbjei i svakako zamijeniti rijeju zamisao. Mrzio je tu rije i rugao joj se a ja ne mogu drukije nego da dignem ruku s bugaice to lei ispred mogarukopisa i da njome pokrijem oi kad pomislim na tu mrnju i na to ruganje. Ah, tu jebilo i muke, pa sve to nije bio samo neosoban plod duhovno-vremenskih promjena.Dodue, one su izvrile svoje u svemu tome, pa se sjeam da mi je ve kao studentjednom prilikom rekao da je devetnaesto stoljee moralo biti neobino udobnorazdoblje, jer nikada ovjeanstvu nije bilo teko rastati se od pogleda i navikaprethodne epohe kao to je to narataju koji danas ivi.

Ve sam, ukratko, bio spomenuo jezerce koje je, sve okrueno panjacima, bilo nadeset minuta hoda od kue u Buchelu. Zvali su ga kravlje korito, oito zbognjegova izduljenog oblika, a i zbog toga to su krave rado dolazile do njegove obalena pojilo; voda je u jezercem, ne znam zato, bila neobino studena, tako da smo semi smjeli kupati samo u popodnevnim satima poto je sunce ve dugo vremenastajalo nad njim. to se breuljka tie, do njegova se vrha dolazilo za pola sataetnjom, koju smo rado poduzimali. Tu su uzvisinu, zacijelo ve od pradavnih dana,nazivali Sionski brijeg, ime skroz-na-skroz neprikladno; u zimsko vrijeme onome je, istina, vrlo rijetko moglo ovdje vidjeti taj je brijeg bio pogodan za sanjkanje.Sa svojim vijencem sjenovitih javorovih stabala na samom vrhu i klupamapostavljenim o troku opine, taj je brijeg ljeti bio boravite s dobrim zrakom i

27

vidikom, ega sam se u nedjeljnim poslijepodnevima, prije veere, zajedno sLeverkhnovom obitelji esto znao nauiti.

U ovom me asu neto primorava da primijetim ovo. Taj okvir ladanjske kue ukoji je Adrian kasnije, kao zreo ovjek, uklopio svoj ivot, kad je dakle u Pfeifferingukod Waldshuta u Gornjoj Bavarskoj u kui obitelji Schweigsetill imao svoj trajninastan, bio je udnovato slian, gotovo prava kopija, onom okoliu u kojem je proveosvoje djetinjstvo, drugim rijeima: pozornica njegovih kasnijih dana bila je udnaimitacija pozornice njegovih prvih dana ivota. Ne samo da je u okolici Pfeifferinga(ili Pfefferinga, jer nikada nije utvreno kako se zapravo pie) bio isto takav brijeg sklupom to ju je postavila opina, on se dodue nije zvao Sionski brijeg, negoRohmbhel; i ne samo da se ondje nalo i jezerce, tovie u prilino jednakojudaljenosti od salaa kao i kravlje korito, a nazvali su ga ribnjak, pa i voda je unjemu bila jednako tako hladna, nego su ak i kua, gospodarsko dvorite i obiteljskiodnosi bili navlas jednaki onima u Buchelu. Usred dvorita uzraslo je stablo, jednakoje tako smetalo i iz sentimentalnih razloga bilo poteeno, ali nije bila lipa, negobrijest. to se tie naina kako su bile sagraene kue, bilo je karakteristinih razlikaizmeu kue Schweigestillovih i kue Adrianovih roditelja, jer je ona prva bila starosamostansko zdanje debelih zidova, dubokih i nadsvoenih prozorskih udubljenja, ahodnici su pomalo zaudarali na plijesan. Atmosfera donjih prostorija i ovdje je bilazasiena mirisom kraka iz lule gospodara kue, a sam gospodar kue i gazdarica,gospoa Schweigestill, bijahu roditelji, a to znai: on je bio poljodjelac izduljenalica, malorjeiv, zamiljen i tih, a ona ena ve u godinama, svakako prevelika rasta,ali istih proporcija, budna duha i energinih postupaka; eljala se tako daje vlasivrsto pritezala na tjemenu, ruke i noge su joj bile lijepo oblikovane. U njih je bio sin ijedini nasljednik po imenu Gereon (ne Georg), koji je u svemu to se ticalogospodarstva bio naprednih pogleda, mladi koji je mnogo mislio na nove strojeve;njihovoj keri, roenoj poslije Gereona, bilo je ime Clementina. Pas na dobru uPfeifferingu jednako se tako znao smijati, premda ga nisu zvali Suso, nego Kaschperl,bar je takvo bilo njegovo iskonsko ime. O tome iskonskom imao je novi stanar nadobru svoje miljenje, i ja sam bio svjedok tome kako je pod njegovim utjecajem imeKaschperl sve vie postajalo samo sjeanje na nj, pa se i pas napokon radije odazivaona ime Suso. Drugoga sina nisu imali, to je samo pojaavalo, a nije umanjivalodojam daje ovdje ponovljena slika Buchela; jer tko bi imao biti taj drugi sin?

O cijelom tom paralelizmu koji mi se upravo namee nikad nisam govorio sAdrianom; nisam to uinio ni mnogo prije, a nisam to mogao uiniti ni poslije; ali mi

28

se taj paralelizam nikad nije dopao. Taj izbor prebivalita kojim se uspostavlja ononajranije, to sklanjanje u najstarije i ve preivjelo, u djetinjstvo, ili bar u njegoveizvanjske okolnosti, moe biti dokaz privrenosti, ali govori i o tome da u duevnomivotu nekoga ovjeka ima i neto tjeskobno. U Leverkhnovu je sluaju to bilo joudnovatije, jer nisam nikada primijetio da je njegov odnos prema roditeljima osobitousrdan ili osjeajno naglaen; i on se ve vrlo rano, bez vidljive boli, oslobodio toga.Da li se sad, u tom umjetnom povratku, radilo o nekakvoj igri? Ne mogu vjerovati.Sve me to vie podsjea na ovjeka koga sam poznavao a koji je, premda po vanjtinisnaan i obrastao bradom, bio tako njene prirode da je, kad bi obolio a bio jesklon bolestima samo specijalistima za djeje bolesti doputao da ga lijee. Amoram dodati i to da je lijenik, kome je povjerio da ga lijei, bio tako malena rastada mu lijeenje odraslih ljudi nikako ne bi pristajalo, pa je on, doslovce, mogao bitisamo lijenik za djeje bolesti.

ini mi se da je probitano da i sam ustvrdim da je ta anegdota o ovjeku koga jelijeio lijenik za djeje bolesti utoliko skretanje od moje prie ukoliko se ni jedan nidrugi nikad vie uope nee pojaviti u ovim mojim biljekama. Ako je to pogreka,ako je, nema sumnje, ve i bilo pogreno da sam ja, koji podlijeem tome da trimpred rudo, ve na ovome mjestu poeo priati o Pfeifferingu i Sch-weigestillovima,molim itatelja da takvo neuredno prikazivanje pripie mojoj uzbuenosti koja mespopada ve od poetka ovoga biografskog pothvata i to ne samo u vrijeme dokpiem. Ipak ja sad ve vie dana radim na tim listiima, pa to da nastojim kako bihsvoje reenice drao u ravnotei i svojim mislima dao dolian izraz, neka ne zavaravaitaoca to se tie moga duevnoga stanja to je stanje trajne uzbuenosti koja seoituje ak i u drhtanju ruke i u rukopisu koji je obino bio skroz-naskroz vrst.Uostalom, ja ne samo da vjerujem da e oni koji me budu itali s vremenom shvatitite duevne potrese, nego vjerujem i to da i njima samima takvi duevni potresi neezauvijek ostati strani.

Zaboravio sam spomenuti da je na imanju Schweigestillovih, kasnijemAdrianovom boravitu, bila i jedna kravarica to, naravno, nije nita to biiznenaivalo te da su i u nje bile velike grudi to su podrhtavale, da je i ona vjenobila bosonoga i zablaena gnojem, da je Hanni iz Buchela bila tako slina kako vemoe jedna kravarica biti slina drugoj, ali je u toj ponovljenoj slici, u toj kopiji, imekravarici bilo Walpurga. Ovdje neu govoriti o njoj, nego o njenu praliku Hanne skojom se mali Adrian bio sprijateljio zbog toga to je voljela zapjevati te je s namadjecom znala prirediti prave male pjevake vjebe. I udnog li uda: ono od ega se,

29

zbog tako shvaene kreposti, suzdravala Elsbeth Leverkhn, u koje je bio lijep glas,time se ono drugo stvorenje koje je mirisalo na ivotinju slobodno razmahalo, pa namje Hanne, veerom na klupi pod lipom, svojim dodue dreeim glasom, ali s dobrimsluhom, znala zapjevati svakojake narodne, vojnike i uline pjesme; po svomkarakteru te su pjesme bile ili jako osjeajno naglaene ili nas je od njih hvataouas, ali smo mi brzo zapamtili i njihove rijei i melodije. Ako smo se pridruilinjezinoj pjesmi, ona je odmah svoj glas spustila za tercu nie, a iz nje je, kako kada,skoila u donju kvintu ili donju sekstu te je nama prepustila vii glas potvrujui vrloostentativno, ali pravilno, drugi glas. Pri tome je ona, moda radi toga da nas potaknena to da nauimo cijeniti zadovoljstvo od harmoninog pjevanja, obiavala nasmijatise razvukavi u irinu cijeli obraz, ba kako je inio i Suso kad bi mu netko donionjegov obrok.

Pod tim mi mislim na Adriana, sebe i Georga, kome je ve bilo trinaest godina,dok je njegovu bratu bilo osam, a meni deset godina. Sestrica Ursel jo je bilapremala da bi mogla sudjelovati u tim pjevakim vjebama, ali je i od nas etveropjevaa u neku ruku jedan bio prekobrojan s obzirom na onu vrst vokalne glazbe dokoje je kravarica Hanne znala uzdii ono nae zajedniko povuci-potegni pjevanje.Ona nas je, naime, uila kanonu naravno, onome to ga mogu svladati djeca: O,kako mi godi ova veer, Zvue pjesme i onaj o kukavici i magarcu, pa su mi zbogtoga u dubokoj uspomeni ostali oni asovi kad smo se, u sumraku, radovali timpjesmama ili, bolje rei, sjeanje na te pjesme poprimilo je kasnije neko mnogovie znaenje, jer su ba te pjesme, ako mogu ja biti svjedok tome, moga prijateljanajprije dovele u dodir s glazbom s neto vie umjetniki organiziranim kretanjemnegoli je to bilo puko jednoglasno otpjevavanje pjesmica. Ovdje je dolazilo dovremenskog unakrtavanja, do upadanja u pjesmu koje je oponaalo poetni glas, ana to bi upadanje u danom trenutku kravarica Hanne podsjetila supjevaa udarivi gau rebra kad je ve pjesma bila pola svojim putem i melodija do stanovite toke vebila otpjevana, ali prije nego je dola do svoga kraja. Ovdje je posrijedi bila nazonostsastavnih dijelova melodije u razliitim poloajima, iz koje ipak nije proizala nikakvazbrka, nego se pjesma drugog pjevaa, koji je prvu frazu pjevao za prvim, toku potoku vrlo ugodno slagala s nastavkom pjesme to ga je ve pjevao drugi pjeva. Kadje taj koji je prvi poveo pjesmu ako je, na primjer, zapjevao pjesmu O, kako migodi ova veer dospio do ponovljene fraze Zvone zvona i poeo oponaanjemzvonjave bim-bam-bim-bam, onda to nije bila samo pratnja u basu k frazi Kad sesmiri koju je pjevao drugi glas, nego i pratnja poetku O, kako mi godi, kojom je

30

frazom, nakon ponovna udarca u rebra, trei pjeva upao u takt, da bi ga, kad jedosegao drugi stadij melodije, zamijenio prvi glas koji je poletno zapoeo novu frazu isvoju zvuno-slikovitu pratnju bim-bam-bim-bam predao drugom glasu i takodalje. Dionica onoga etvrtoga meu nama nuno se morala poklapati s jednomdionicom ostale trojice, ali je tu dvostrukost gotovo uvijek rjeavao tako da je gunaou oktavi ili je pratnjom kojom je oponaao zvonjavu poeo ve prije prvoga, tako reiizvan takta, pa je, dokle god je pjesma trajala, neumorno nastavljao istom pratnjom ilipjevuckanjem la-la-la kao muzikim ukrasom prvih stadija melodije.

Tako smo se mi po vremenu uvijek razilazili, dok se ipak ono to je jedan uodreenu asu pjevao, ugodno uklapalo u melodiju drugoga, te je od naega pjevanjanastalo ljupko tkivo, zvuna tvorevina kakva nije moglo biti ono istodobnopjevanje; bio je to sklop zvukova koji nam se dopadao a da nismo dublje istraivali ninjegovu prirodu ni uzroke. Ni osmogodinji ili devetogodinji Adrian nije za to pitao.Ili je on, kad bi se onako kratko nasmijao, vie podrugljivo nego zaueno, to jeuvijek inio kad se onaj zadnji bim-bam gubio u veernjem zraku i u kasnijimsam godinama dobro poznavao taj njegov smijeh ili je, dakle, htio rei da jeprozreo nain kako nastaju te pjesmice, jer se vrlo jednostavno radi o tome dapoetak njihove melodije drugi glas u svojoj dionici ponovi, a trei glas da prvom idrugom poslui kao bas? Nikome od nas nije bilo jasno da smo se mi ovdje, podvodstvom jedne sluavke u staji za krave, kretali po jednom podruju muzike kulturerelativno vrlo visoka stupnja, da smo bili na popritu imitativne polifonije koju jepetnaesto stoljee moralo otkriti da bismo u njoj mogli uivati. Kad se danas sjetimonoga Adrianova smijeha, onda se naknadno uvjeravam da je tim smijehom htio reida neto zna i da se pomalo i ruga tome da je u to ve upuen. Ta crta mu je uvijek iostala, kasnije sam je esto primjeivao na njemu kad sam uz nj sjedio na kakvukoncertu ili u kazalitu, kad bi ga iznenadio bilo kakav umjetniki trik, kakavduhoviti dogaaj unutar muzikalne strukture to ga brojni sluatelji nisu shvatili,neka tanahna duevna aluzija u dijalogu drame. Taj smijeh tada jo nikako nijepristajao njegovim godinama, ali je ve bio sasvim jednak smijehu odrasla ovjeka.Gotovo neujno istisnuo bi neto zraka kroz nos i usta i u isti mah zabacio glavunatrag, ali odmjereno, hladno, omalovaavajui ili, u najboljem sluaju, kao da je htiorei: Dobro je bilo, aljivo, osebujno, zabavno! Meutim su njegove oi pri tomeudno zasjale kao da u daljini neto trae i njihove su se tamne metalne rasprskotinejo dublje zasjenile.

1 Das Luder u njemakom znai, uz ostalo, i drolja.

31

32

VI taj upravo dovreni odsjeak za moj je ukus odvie nabujao, pa mi se ini da bibilo vrlo preporuljivo da itatelja zamolim da i dalje bude strpljiv. Svaka rije to jeovdje piem meni je zanimljiva vie od svega drugoga, ali se ba zato moram jakouvati toga da u tome vidim jamstvo da e sa mnom suosjeati oni kojih se to ne tie!Svakako i opet ne bih smio zaboraviti da ne piem ni za ovo svoje vrijeme ni zaitatelje koji o Leverkhnu uope jo nita ne znaju niti, dakle, ele o njemu topoblie doznati; nego da ta svoja priopenja pripremam za onaj as kad e za panjujavnosti biti stvorene sasvim drukije pretpostavke moe se sa sigurnou rei:mnogo povoljnije pretpostavke kad jednoga dana nastane prena i neodgodivapotreba da se saznaju pojedinosti o tom potresnom ivotu, bez obzira na to hoe li tajivot biti vjeto ili nevjesto prikazan.

Taj e as nastati onoga dana kad se otvori ovaj na zatvor, vrlo prostran, istina,ali ipak uzak i pun zaguljiva zraka, a to znai: kad, ovako ili onako, svri rat kojisada bjesni a kakav me samo uas hvata od toga ovako ili onako i od onog stanjau koje je sudbina silom natjerala njemaku duu! Ja naime imam na umu samo jednoovako ili onako; samo s tim jednim ja raunam i na njemu gradim, suprotno mojojdravljanskoj savjesti. Ono javno poduavanje koje nikad ne miruje svima nam jeduboko u svijest utislo misao o konanim po njihovim strahotama posljedicamanjemakoga poraza koji bi nas potpuno smrvio, tako da i nismo mogli nita drugonego da se toga poraza plaimo vie nego bilo ega drugoga na svijetu. Ipak ima netoega se neki od nas u asovima koji se njima samima ine zloinakim vie boje negonjemakog poraza drugi se toga boje trajno i to ne kriju vie se boje njemakepobjede. Jedva bih se usudio da samoga sebe zapitam kojoj kategoriji od tih dviju japripadam. Moda pripadam nekoj treoj kategoriji ljudi, onima koji svojom bistromsvijeu, dodue, prieljkuju trajan poraz, ali tako da to prieljkivanje isto tako trajnomui njihovu savjest. Moje su elje i moje nade primorane da se opiru pobjedinjemakoga oruja, jer bi ono pokopalo djelo mojega prijatelja, i to bi djelo moda istotinu godina bilo pokriveno prokletstvom zabrane i zaborava, tako da bi njemupropalo vlastito njegovo vrijeme i tek bi u nekom kasnijem vremenu dolo dohistorijske asti. To je onaj osobiti motiv mojega zloinatva, i taj motiv dijelim snekolicinom posvuda razasutih ljudi koje je lako izbrojiti na prste jedne i druge ruke.Meutim, moje je duevno stanje samo osobita varijanta onih duevnih stanja koja su,izuzevi sluajeve potpune zaglupljenosti i niskoga interesa, postala sudbina cijeloga

33

naega naroda, i ja se ne mogu osloboditi jake sklonosti da ustvrdim kako je uz tusudbinu vezana naroita tragika kakve dosad nije bilo, premda znam da je i drugimnacijama bila nametnuta takva sudbina da sebi za volju i za volju openite budunostizaele poraz svoje drave. Kad pomislim na njemaki karakter, njegovu potrebu da uneto vjeruje, da bude vjeran i privren, htio bih ipak priznati da se dilema u ovomnaem sluaju zaotrava kao nigdje drugdje, te me spopada mahnit bijes protiv onihkoji su tako dobar narod doveli u duevno stanje koje mu, vrsto sam uvjeren, teepada nego bilo kojem drugom narodu, jer osjea da je sam sebi kobno otuen. Trebasamo da sebi predoim kako su moji sinovi bilo kakvim nesretnim sluajem doli doovih mojih zabiljeaka i spartanski uguivi u sebi bilo kakav mekuni obzir biliprimorani da me prijave dravnoj tajnoj policiji pa da, upravo nekom vrsti patriotskogponosa, shvatim svu bezdanu dubinu sukoba u koji smo dospjeli.

Potpuno sam svjestan toga da sam, uz prethodni odsjeak, i ovaj novi ve usamom poetku svaime opteretio, a ipak mi je namjera bila da on bude to krai; pritome ne mogu u svojoj dui zatomiti sumnju da sam upravo u potrazi za zavlaenjimai okolianjima ili bar da podsvjesnom gotovou iskoristim svaku prigodu za to, jerme hvata strah od onoga to dolazi. itatelju elim dokazati svoje potenje time topreda nj iznosim svoju slutnju da se gubim u okolianjima zbog toga to se potajno usebi plaim one zadae koje sam se prihvatio a na koju me tjeraju dunost i ljubav.Nita me, zaista, pa ni vlastita slabost nee sprijeiti da, izvravajui tu zadau,nastavim s pisanjem pa u se vratiti na onu svoju napomenu da je, koliko znam,prvi dodir sa sferom muzike Adrianu bilo ono nae pjevanje kanona s kravaricomHannom. Meni je, naravno, poznato da je on, dok je jo kao djeak rastao, sa svojimroditeljima prisustvovao nedjeljnoj slubi Bojoj u seoskoj crkvi u Oberweileru, kamoje obino dolazio neki mladi uenik glazbe iz Weissenfelsa koji je na malimorguljama preludirao pjevanju zbora, pratio ga i ak je nekakvim bojaljivimimprovizacijama popraivao izlaenje pobone pastve iz crkve. Tome nisam ja gotovonikad prisustvovao, jer smo mi dolazili u Buchel ponajee kad je misa ve bilagotova, te mogu rei samo to da od Adriana nisam nikada uo ni jedne rijei iz koje bise bilo moglo zakljuiti da je njegovu mladu duu bilo kako dirnulo sviranje onogamlaahnog orguljaa ili, ako to nije bilo mogue, da je uope sam fenomen muzikekao takve u njemu neto probudio. Koliko sam mogao vidjeti u ono vrijeme, a ikasnije kroz mnoge godine, on je tom fenomenu uskratio bilo kakvu panju i usamome sebi skrivao da sa svijetom zvukova ima bilo to zajedniko. U tome vidimduevnu suzdrljivost; a mogao bih posegnuti i za fiziolokim tumaenjem; jer doista

34

se nekako u njegovoj etrnaestoj godini, dakle u vrijeme prvoga puberteta i njegovaizlaenja iz stanja djetinje nevinosti, zbilo da je u kui svoga strica u Kaisersaschernuna svoju ruku poeo s muzikim eksperimentiranjem na klaviru. Uostalom, to je bilo ivrijeme kad mu je naslijeena migrena poela zagoravati dane.

Budunost njegova brata Georga bila je jasna kao na dlanu ve po njegovomsvojstvu nasljednika imanja, pa je on od samoga poetka ivio u punu skladu sasvojim odreenjem. Roditeljima je bilo otvoreno pitanje to e biti od drugoroenasina, a o tome su imale odluiti sklonosti i sposobnosti to ih je morao tek pokazati;udno je pri tome bilo to kako se je rano u glavama njegovih roditelja i nas svijuuvrstila predodba da Adrian mora postati uenjak. Kakav e on biti uenjak, kojevrste, to jo dugo vrijeme nikome nije bilo jasno, ali cijelo njegovo moralno dranjeve kao djeaka, njegov nain izraavanja, neka odreenost u njemu, ak i pogled iizraz lica, sve je to bilo tako da, na primjer, i moj otac nikad nije sumnjao u to da jeovaj izdanak Leverkhnova koljena pozvan za neto vie i da e biti prvivisokokolovani pripadnik svoga roda.

Da je ta misao nastala i da se svima uvrstila, za to je bila odluna ona gotovonadmona lakoa kojom je u sebe upio prvu kolsku poduku to ju je primio uroditeljskom domu. Jonathan Leverkhn nije svoju djecu slao u javnu puku kolu.Mislim da su za to bile odlune i njegova drutvena samosvijest i njegova ozbiljnaelja da djeci prui briljiviji odgoj nego bi ga mogla dobiti u zajednikoj nastavi sdjecom iz sirotinjskih koliba u Obenveileru. Uitelj seoske kole, jo mlad i njeanovjek, koji se nikad nije prestao bojati psa Susoa, svakog je poslijepodneva, poto jeizvrio svoje slubene dunosti, dolazio u Buchel poduavati djecu zimi je po njegadolazio Thomas sa saonicama. Trinaestogodinjega Georga ve je nauio svemu tomu je bilo potrebno kao temelj za daljnje izobraa-vanje, kad je u svoje ruke uzeo daAdrianu, koji je bio u osmoj godini, dade prvu poduku. I ba je taj uitelj Michelsenbio prvi ovjek koji je glasno i s velikim uzbuenjem izjavio da mladi, pobogu,mora u gimnaziju i na sveuilite, jer se on, Michelsen, jo nikad nije sreo s takohitrom glavom koja tako rado ui, te bi bila prava sramota kad se ne bi sve uinilo dase tom ueniku otvori put do visina znanosti. Tako se on, ili nekako slino, izrazio,svakako nekako sjemenitarski, pa je ak izrekao rije ingenium, oigledno, barjednim dijelom, i radi toga da bi njome paradirao, a to je zvualo dosta smijeno sobzirom na to da je to bilo na samom poetku Adrianova kolovanja; meutim, oitoje da je ta rije dola iz njegova zadivljenog srca.

Nikad nisam bio prisutan tim satovima kad je Adrian primao poduku, te o njima

35

znam samo po uvenju, ali se s lakoom mogu unijeti u predodbu kakvo je pri tomebilo ponaanje mojega Adriana, koje je ponekad moralo upravo povrijediti njegovauitelja koji je i sam jo bio takorei djeak, naviknut da svojim uenicima, sokoleiih pohvalama ili ih oajno kudei, utuvljuje nastavnu grau u njihove mlitave inevoljke glave. Ako ve sve zna, kao da ujem mladia kako povremeno govori,onda ja mogu otii. Naravno, tome nije bilo tako, da je, naime, njegov pitomac vesve znao. No njegove su geste neto takvo pokazivale, jednostavno zbog toga to jeovdje bio posrijedi sluaj brza, neobino suverena, jednako sigurna kao i lakashvaanja i prisvajanja kao da je uenik i prije toga to znao te je uitelj od togazanijemio prestavi hvaliti svoga uenika, jer je osjetio da takva glava znai opasnostza skromnost njegova srca i da lako moe zastraniti u oholost. Od prvih slova abecededo sintakse i gramatike, od nizanja brojeva do etiri glavne operacije i do pravilatrojnog te jednostavnog rauna omjera, od pamenja pjesmica (nije tu bilo nikakvapamenja; stihove je on odmah najveom preciznou upio u sebe i ovladao njima) pado pismenih sastavljanja vlastitih nizova misli o temama iz zemljopisa i poznavanjasvoje domovine uvijek je bilo jedno te isto: Adrian bi prisluhnuo jednim uhom,okrenuo bi se i kao da je svojim izrazom htio rei: E, dobro, to je jasno, dosta jetoga, idemo dalje! Prava e se pedagoka dua pobuniti protiv toga. Mladi je ovjekzacijelo uvijek iznova padao u iskuenje da uzvikne: to ti pada na pamet! Prioni uzposao! A to, pak, ako oigledno nije bilo nikakve potrebe da prione uz posao?

Kako rekoh, lekcijama nisam nikad prisustvovao; ali sam primoran da sebipredoim kako je moj prijatelj sve znanstvene podatke to mu ih je prenosio gospodinMichelsen primao potpuno jednakom gestom, koju sad neu jo jednom opisivati, akojom je ispod lipe izrazio svoje iskustvo da devet taktova horizontalne melodije, akose svaka tri takta stave vertikalno jedan iznad drugoga, mogu sainjavati neko tijeloharmonine zvunosti. Njegov je uitelj znao neto latinski i Adriana uveo u taj jezik,pa je zatim izjavio da je mladi tek mu je bilo deset godina zreo, ako ne za treirazred srednje kole, onda svakako za drugi. Njegov je posao time bio dovren.

Tako je Adrian o Uskrsu godine 1895. ostavio svoju roditeljsku kuu i doao ugrad da bi poeo pohaati nau Bonifacijevu gimnaziju (zapravo kolu braezajednikoga ivota). Njegov stric, oev brat Nikolaus Leverkhn, ugledni graaninu Kaisersaschernu, izjavi da je pripravan uzeti Adriana u svoju kuu.

36

VI

to se tie mojega rodnoga grada na rijeci Saali, htio bih onoga kome je taj gradstran pouiti da on lei neto junije od grada Halle, neto prema tirinkom kraju.Gotovo rekoh da je on leao jer zbog duga izbivanja iz toga grada on mi je sasvimzamaknuo u prolost. No njegovi se tornjevi jo uvijek diu na istome mjestu, a meninije nita poznato o tome da bi njegova arhitektonska slika od pustoenja zranogarata pretrpjela bilo kakvu tetu, to bi, zbog njegovih povijesnih drai, i te kakovaljalo aliti. Tu sam primjedbu dosta hladnokrvno dodao, jer s jednim ne baneznatnim dijelom puanstva, i onim najtee pogoenim koji je ostao bez krova nadglavom, dijelim osjeaj da nam se sada vraa ono to smo mi davali; pa kad bismomorali jo i vie ispatati nego to smo grijeili, neka nam u uima zvei rije da onajkoji sije vjetar anje buru.

Nisu dakle daleko ni Halle, Handelov grad, ni Leipzig, grad kantora u Crkvi sv.Tome, pa ni Weimar, a ak ni Dessau ni Magdeburg nisu daleko; ali jeKaisersaschern, eljezniko vorite, sa svojih 27.000 stanovnika sam sebi dovoljan iosjea se, kao i svaki njemaki grad, kulturnim centrom, svjestan svoga povijesnogadostojanstva. Grad ivi od razliitih industrija, tvornice strojeva, koa, prediva,opreme, kemijskih proizvoda, a ima i mlinova; uz svoj povijesno-kulturni muzej, ukojem ima prostorija sa strahovitim spravama za muenje, jo je jedna vrijednaknjinica s 25.000 svezaka i 5.000 rukopisa, meu njima i dvije aliteriranearobnjake izreke to ih uenjaci dre jo starijima od merseburkih uostalom,sasvim bezazlene po njihovu znaenju jer, dijalektom kakvim se govori u Fuldi,zazivaju nebo da dade neto kie. Grad je bio sjedite biskupije u desetom stoljeu,a zatim ponovno od poetka dvanaestog do etrnaestog stoljea. U gradu je dvorac ikatedrala, a u njoj vam pokazuju grob cara Otona I., unuka Adelheide i sinaTeofane, koji je sebe nazivao Imperator Romanorum i k tome jo Saxonicus, ali nezato to je bio Sas, nego zato to je pobijedio Sase, kao to je Scipio uzeo nadimakAfricanus. Kad je godine 1002. istjeran iz svoga dragoga Rima i zatim umro ojaen ibijedan, njegovi su ostaci preneseni u Njemaku i sahranjeni u katedrali uKaisersaschernu sasvim protivno njegovu ukusu, jer je on bio klasian primjernjemakoga ovjeka koji je antipatian samome sebi i cijeloga se ivota stidio svoganijemstva i od njega trpio.

O tome gradu, o kojem ja ipak radije govorim u prolom vremenu, jerKaisersaschern o kojem govorim grad je naih mladenakih doivljaja o tome

37

gradu, dakle, valja rei da je u svojoj atmosferi, u svojoj sasvim vanjskoj slici sauvaojaku srednjovjekovnu crtu. Stare crkve, uzorno konzervirane graanske kue iambari, zdanja s vidljivom konstrukcijom balvana i greda i isturenim viim katovima,okrugli tornjevi sa iljatim krovovima kao jednom cjelinom, trgovi s mnogo stabala ipoploeni kao maja glava okruglim kamenovima, vijenica koja se po nainuizgradnje koleba izmeu gotike i renesanse, sa zvonikom na visokom krovu, sloggiama ispod zvonika i drugim iljatim tornjevima koji, tvorei erkere, nastavljajusvojim proeljem sve do prizemlja a to po naem osjeanju ivota uspostavljaneprekinutu vezu s prolou, tovie, sve to kao da na svome elu nosi glasovituformulu bezvremenosti, ono skolastiko Nunc stans. Mjesto, koje je jednako kao toje bilo prije tri stotine, ak prije devet stotina godina, u svojoj se istovjetnosti odravau borbi s protjecanjem vremena koje prelazi preko grada i mnogota neprestanomijenja, dok drugo za sliku grada najvanije ostaje kako je i bilo, ostaje izpijeteta, a to znai da se dri kao uspomena na prolost i radi njena dostojanstva pobono prkosei vremenu i ponosei se njime.

Toliko samo to se tie slike grada. U zraku je, pale, lebdjelo neto od duevnogastanja ljudi u zadnjim desetljeima petnaestoga stoljea, neka histerija srednjegavijeka koji je proivljavao svoje zadnje dane, neto kao latentna duevna epidemija:neobino je to rei o jednom razumno-trijeznom modernom gradu (ali taj grad nije biomoderan, on je bio star, a starost je prolost koja je sadanjost, prolost koju jeprekrila sadanjost) moda to zvui poneto smiono, ali ovjek bi mogao zamislitikako ovdje iznenada izbija neki pokret djejih povorki, neki ples svetoga Vida,vizionarsko-komunistiko propovijedanje bilo kakva Hanseleina1 sa sasvimsvjetovnim lomaama, udesima s raspelom i mistikim narodnim procesijama. Nijese, naravno, nita dogodilo pa kako se i moglo to dogoditi? Policija to ne bi biladopustila, u skladu s vremenom, koje opet doputa ba sline pojave. To se vrijeme isamo priklanja, potajno ili ba i ne previe potajno, nego vrlo svjesno i nekomosobitom samodopadnom svjesnou, zbog koje bi se moglo posumnjati u istou ibezazlenost ivota i koja moda proizvodi neku sasvim iskrivljenu i zlosretnuhistorinost i samo se, kaem, priklanja onim razdobljima prolosti te sa zanosomponavlja neke simboline radnje koje u sebi nose neto mrano i neto to duhunovoga vijeka zadaje udarce u samo njegovo lice, kao to je spaljivanje knjiga i drugo,u to radije neu svojim rijeima ni dirati.

Obiljeja takve starinsko-neurotike zakopanosti u prolost i potajne duevnedispozicije jednoga grada jesu njegovi mnogobrojni originali, udaci i bezazleni

38

napola duevni bolesnici koji ive izmeu njegovih zidova, te, jednako tako kao injegova stara zdanja, pripadaju slici mjesta. Sasvim obrnutu sliku pruaju djeca,mlaarija, koja se uljaju za njima i izruguju im se te zahvaena nekompraznovjernom panikom bjee od njih. Odreeni tip stare babe u stanovitim jevremenima ionako bio pod sumnjom da se bavi arolijama: to se zakljuivalojednostavno po runo-pitoresknoj vanjtini, a koja je svoje prave konture dobila tekpod utjecajem sumnje, a usavrenu joj je sliku dala fantazija irokih slojeva naroda,koja sve stavlja na pravo mjesto stvorenje sitno, staro, pogrbljeno, pakosnaizgleda, suznih oiju, kljunasta nosa, tankih usnica, sa tapom u ruci to ga prijeteidie, vjerojatno ivi uz make, uz sovu i pticu koja govori. U Kaisersaschernu jeuvijek bilo vie primjeraka toga tipa, od kojih je najpopularnija bila podrumskaLiza; nju su najvie zadirkivali i najvie su je se bojali, a tako su je nazvali jer jestanovala u podrumskom stanu kue u jednoj uskoj uliici. Bila je to starica iji seizgled u tolikoj mjeri prilagodio predrasudi javnosti da je i onoga koga se nita odtoga nije doimalo mogla spopasti neka arhajska jeza kad bi se s njome sreo, pogotovukad je mlaarija ba trala za njom i glasnim je psovkama natjerala u bijeg, premdaona nikada nikome nije nita skrivila.

Bez straha u ovdje izrei rije koja potjee iz iskustva naih dana. Prijateljuprosvijeenosti rije i pojam naroda uvijek e zadrati neto arhajsko to izazivazabrinutost, te zna da svjetinu valja samo nazvati narodom ako je tko hoe zavestina put natrano-opakoga. Sto se sve nije pred naim oima ili ba i ne pred naimoima dogodilo u ime naroda, to se sve nije lako moglo dogoditi u ime Boga ili uime ovjeanstva ili prava! Ostaje, meutim, injenica da narod zbilja uvijek ostajenarod, u najmanju ruku u odreenu sloju svoga bia, ba u onom arhajskom, i da suljudi i susjedi u onoj uliici u kojoj je ivjela podrumska Liza, koji su na dan izborasvoj glasaki listi dali za socijaldemokrate, u isti mah bili kadri da u siromatvujedne bakice, koja nije imala sredstava za stan u gornjem dijelu kue, gledaju netodemonsko i da, kad se ona pribliavala, svoju djecu sklanjaju kako bi je zatitili odopakih pogleda te vjetice. Ako bi takvu enu opet trebalo spaliti, to, uz nekaneznatna preinaenja u obrazloenju, danas nikako ne bi bilo izbaeno iz domaajazamislivog, ti bi se ljudi natisnuli iza pregrade to bi je podigla opinska vlast,