crkveno graditeljstvo - nastanak i razvoj dioklecijanove palace

GRAEVINAR 59 (2007) 6 535

NASTANAK I RAZVOJ DIOKLECIJANOVE PALAE

UvodNastavljajui s prikazom starokran-skih, predromanikih i ranoromani-kih crkava stigli smo i do splitskog poluotoka, omeenoga Stobreom i rijekom rnovnicom na istoku te ri-jekom Jadro i padinama Mosora na sjeveru. Vjerojatno bi svaki napis o starim crkvama na splitskom podru-ju morao zapoinjati antikom Sa-lonom gdje ima i najvie starokr-anskih crkava, uostalom splitska je nadbiskupija izravni sljednik solin-ske. No iako i na drugim podrujima unutar i uokolo Splita ima starokr-anskih crkava, neke su moda i sta-rije od Dioklecijanove palae, ipak smo se odluili prikaz starih crkava na podruju Splita poeti upravo s Dioklecijanovom palaom i negda-njim mauzolejom cara Dioklecijana, a sadanjom stolnom crkvom Sv. Dujma koju neki nazivaju najstari-jom katedralom na svijetu. Naime taj je mauzolej praktiki bez ikakvih graevinskih intervencija u 7. st. pret-voren u katedralu na poticaj Ivana Ravenjanina, prvoga splitskog nad-biskupa. Valja rei da u vrijeme iz-gradnje mauzoleja zapravo i nije bi-lo kranskih crkava i ondanji su se vjernici kriomice okupljali po privat-nim kuama koje su potom esto do-graivanjem pretvarane u starokr-anske crkve. Prije prikaza vjerojatno neto emo rei i o opim povijesnim uvjetima. Rijetko je koji dogaaj obiljeio na-stanak i postojanje jednoga velikog grada kao to je to bila pomalo neo-bina gradnja velike carske vile na-domak Salone, glavnoga grada pro-vincije Dalmacije. Uostalom ta je golema "vikendica" nekoliko stolje-a poslije izravno utjecala na povi-jesna zbivanja na cijelom podruju

te odigrala znaajnu ulogu u pokr-tavanju Hrvata. Zanimljivo je da su na to presudno utjecala dva suvreme-nika s kraja 3. i poetka 4. st. koji se moda nikada nisu meusobno sreli iako su stoljeima meusobno pove-zani. Rije je dakako o caru Diokle-cijanu i solinskom biskupu Sv. Dujmu.

Linosti koje su utemeljile Split

Car Dioklecijan

Dioklecijan nije samo jedan nizu rimskih careva ve je to bio jedan od najveih, u rangu Augusta, Traja-na ili svoga nasljednika Konstantina.

Dioklecijanov lik na novcu

Veliinu i mo Dioklecijana najbo-lje e potvrditi injenica da se u ra-nom srednjemu na podruju negda-enja Zapadnoga Rimskog Carstva (do 6. st. u Italiji, do 7. st. u Engles-koj i do kraja 9. st. u Hrvatskoj) um-jesto tzv. kranske koristila Diokle-cijanova era koja je zapoinjala 29. kolovoza 284.

Gaj Valerije Aurelije Dioklecijan (Gaius Aurelis Valerius Diocletia-nius) roen je najvjerojatnije 240., a umro 316. godine. Dobio je ime Di-okles (to je ime junaka iz grke mi-tologije), sin je pisara ili niskoga i-novnika u blizini ondanje Salone, u mjestu Dioclea koje je navodno pos-tojalo na brdu Libovac u solinskom zaleu. Ipak zbog naziva mjesta ne-ki dre da je roen i u dananjoj Cr-noj Gori. Njegovo solinsko podrijetlo upravo potkrepljuje gradnja palae u neposrednoj blizini. Ipak i s tim va-lja biti oprezan jer je njegov suvla-dar Maksimijan nakon abdikacije svoju palau izgradio na Siciliji, ia-ko je roen u Sirmiumu, dananjoj Srijemskoj Mitrovici. Iako je moda izbor mjesta za palau bio uvjetovan

Crkveno graditeljstvo

CREATION AND DEVELOPMENT OF THE DIOCLETIAN'S PALACE

The Diocletian's Palace, built in the early 4th century AD as a retirement estate of an unusual Roman emperor, is the greatest and most significant ancient monument in Croatia. After his death, the emperor was buried in a mausoleum prepared in advance, but was removed from it several centuries later and his sarcophagus was completely destroyed. Earthly remains of saints and martyrs, who often died as a result of edicts proclaimed by Diocletian, were then placed in the mausoleum. This mausoleum became a cathedral which is claimed by many as the oldest in the world. Over time the palace was transformed into a city, and the cathedral changed its appearance quite considerably, although not beyond recognition. Other sacral monuments contained in the palace, such as the Jupiter's Temple which later on became a baptistery, are also presented in the article. The font features an old relief, the meaning of which has been deciphered in vain for a century and a half now. The basic question is whether it shows an image of either divine or earthly character.


536 GRAEVINAR 59 (2007) 6

stratekim razlozima i dobrim pro-metnim vezama, ipak je njegovo dalmatinsko podrijetlo gotovo neu-pitno. Naime dalmatinske su vojni-ke postrojbe u to doba bile vrlo broj-ne i iznimno cijenjene pa su tog pod-rijetla bili mnogi od tridesetak careva to su ih izabrali vlastiti vojnici [1].

Diokles je izabrao vojniki poziv kao zanimanje, a u vojnu je slubu vjerojatno stupio za vladavine cara Galijena (253.-268.) u nekoj od ko-njikih postrojba. Njegov je vojniki genij vrlo brzo uoen pa je najprije postao generalom, potom zapovjed-nikom provincije Mezije i zapovjed-nikom konjanike carske tjelesne garde te konzulom.

Kada je ondanji rimski car Kar 283. poginuo od groma naslijedili su ga sinovi Numerijan na Istoku i Karin na Zapadu. Numerijan je stradao pod sumnjivim okolnostima i onda je vojska proglasila Dioklesa za cara i on je tada uzeo ime Dioklecijan. U mnogim se izvorima navodi da se to zbilo 17. rujna, ali je vjerojatno to-niji 29. kolovoza 284. kada je i za-poinjala Dioklecijanova era [2].

Sljedee se godine Dioklecijan us-pjeno rijeio i drugog brata koji je pretendirao na carsko prijestolje. Potom je 1. svibnja 285. postavio svog prijatelja Marka Aurelija Vale-rija Maksimijana za suvladara na Zapadu. Dioklecijan je naime bio svjestan da nagomilane probleme golemoga carstva i prodore brojnih barbarskih plemena ne moe rijeiti i suzbiti samo jedan apsolutni vla-dar. Za svoju je rezidenciju izabrao Nikomediju (dananji Izmit na obali Mramornog mora u Maloj Aziji), a Maksimijan Mediolanum (dananji Milano). Rim je jo prije izgubio status upravnog sjedita, ali je kao sjedite senata i dravnih bogova na Kapitolu ostao poasnim glavnim gradom za dravnike posjete i pro-glaavanje carskih akata.

Nakon konsolidacije Dioklecijan je 293. uveo tetrarhiju i dravu podije-

lio u etiri dijela te odredio da njome suvladaju dva augusta i dva cezara. Bilo je zamiljeno da augusti odstu-paju nakon 20 godina vladavine i da ih potom zamijene njihovi cezari, a da im umirovljeni augusti odrede zamjenike. Dioklecijan je za cezara na Istoku odredio Daanina Gaja Makimijana Galerija, kojemu je dao ker Valeriju za enu, a Maksimijan Konstancija I.

Dioklecijanova bista u prodavaonici suvenira

Carstvo je podijeljeno u 4 prefektu-re: Dioklecijan je dobio Orijent (re-zidencija u Nikomediji), Galerije Ili-rik s Makedonijom i Grkom (rezi-dencija u Sirmiju), Maksimijan Ita-liju i Afriku (rezidencija u Mediola-numu) i Konstancije Galiju, Britani-ju i Hispaniju (Konstancije u Augusti Treverorumu, dananjem Trieru). Prefekture su podijeljene na 12 dije-ceza, a dijeceze na provincije kojih je umjesto 57 sada bilo 101.

Dioklecijan se tijekom svoje vlada-vine oslanjao na vojsku koja pod nje-govim izravnim zapovjednitvom nije doivjela ni jedan poraz. Nju je znatno poveao i reformirao te ui-nio mnogo pokretljivijom. U cijelosti je promijenio porezni sustav. Izdao je i poseban edikt o cijenama jer ga je uzrujavalo da se cijena poveavale svuda gdje se pojavljivala vojska. Tako je odredio najvie cijene za ak 1400 artikala. Mnoge su mu re-

forme bile dalekosene pa se i danas primjenjuju, poput odvajanja vojne i civilne vlasti koja je bila uzrokova-na sve veom vojnom profesiona-lizacijom. Veina se njegovih refor-mi moe svrstati u podruje privat-noga prava. Prvi odredio da je obve-za dokazivanja na tuitelju, da se zajednika imovina mora dijeliti ako to zahtijeva jedan od suvlasnika, da su ljudi s tjelesnim manama pravno sposobni, da djeca moraju izdravati nemone roditelje i da se sudske od-luke ne smiju odgaati ak ni uz carevo odobrenje [1].

Dioklecijan je u povijesti omrznut kao najvei progonitelj krana iako ih je dugo godina strpljivo podnosio. Najprije je 298. naredio da se iz voj-ske iskljue svi krani, a potom je 303. izdao tri edikta. Jednim je edik-tom krane liio graanskih prava te naredio da se razore crkve i unite svete knjige, drugim strpao u zatvor sve sveenike, a treim sveenicima ostavio samo izbor izmeu aposta-zije (vjerskog odricanja) i smrti. U etvrtom i posljednjem, koji je izdao godinu dana poslije, silio je sveeni-ke i laike na prinoenje rtava slu-benim rimskim bogovima, a odbija-nje je donosilo sigurnu smrt. Edikti su se striktno provodili u svim dije-lovima carstva, osim u dijelu kojim je vladao Konstancije I. Zanimljivo da je pod pritiskom javnosti odluka o smrtnoj kazni za krane suspen-dirana ve 308. No u tih je nekoliko godine smrtno stradalo na tisuevjernika. Navodno ih je samo u Sa-loni prema nekim vijestima bilo vie od 240, a meu njima su Sv. Dujam i Sv. Anastazije (Sta) te etiri voj-nika carske tjelesne strae: Gajan, Antiohijan, Paulinijan i Telij. Progo-ne je 313. godine prekinuo car Kon-stantin I. Veliki (306.-337.) koji je Milanskim ediktom kranstvo pro-glasio slobodnom religijom. Valja jo rei da je Konstantin zabranio gladijatorske igre i izgradio Kons-tantinopol (dananji Instanbul) te ga proglasio novom prijestolnicom.


GRAEVINAR 59 (2007) 6 537

Dioklecijan je zbog svojih edikata u povijesti ostao upamen kao jedan od najveih progonitelja i neprijate-lja kranstva, suvremeni vjerski pisci ne sude toliko strogo o njemu i ak tvrde da ga je na progone nagovorio cezar i kasniji august Galerije koji je neobino mrzio krane [3]. Dioklecijan je tijekom vladavine izu-zetno mnogo gradio. Izgradio je velike terme u Rimu (na povrini 380 x 370 m), a u tom je gradu ob-novio spaljenu rimsku kuriju (senat-sku dvoranu) i akvedukt, izgradio slavoluk Arcus novus i postavio spo-menik tetrarsima. Obnovio je amfi-teatar u Veroni, brojne graevine u prijestolnici Nikomediji, grad Pal-miru u sirijskoj pustinji i teatar u Saloni, a osim grandiozne palaenadomak Salone izgradio je i brojne ceste nazvane Strata Diocletiana. U svoju se novu palau uselio 305. na-kon to je 1. svibnja abdicirao. U isto je vrijeme abdicirao i drugi au-gust Maksimijan.

Mnogo se nagaalo o razlozima nje-gove abdikacije pa se spominjala teka bolest (reuma) i nestrpljivost suvladara i zeta Galerija da se to prije domogne pune carske vlasti. No zna se da je Dioklecijan mnogo drao do vladavine prava i zadanih obeanja. Stoga je dovoljno pogle-dati datum kada se skupa s Maksi-mijanom proglasio augustom. Istoga je dana 20 godina poslije svojevolj-no napustio prijestolje. Za takav as-tan postupak nema mnogo primjera u povijesti.

Dioklecijan je bio veliki vjernik i sebe je proglasio reinkarnacijom Ju-pitera na zemlji. Vladao je apsolutis-tiki i prema orijentalnom je uzoru uveo strogi dvorski ceremonijal. No ipak nije bio sretan ovjek jer je za ivota doivio propast mnogih refor-ma. Najprije je propala tetrarhija, a u sukobima to su nakon povlaenjaizbili meu brojnim pretendentima ak su ga 308. nagovarali da se vrati na prijestolje. To je odbio s napome-nom da radije uzgaja kupus u Splitu.

Propala je i odluka o cijenama jer one nisu mogle biti iste na bogatom Istoku i siromanom Zapadu. Doi-vio je da i uzurpator Licinije ubije njegovu enu Prisku i ker Valeriju koje su tada ivjele u Nikomediji. Veliki je i slavni car razoaran i osa-mljen umro 3. prosinca 316. u svojoj palai u Splitu u 76. godini. Poko-pan je u raskonom mauzoleju unu-tar palae.Nakon njegove smrti palaa je osta-la u posjedu rimske drave, potom se spominje kao radionica sukna, da bi na kraju u njoj pribjeite prona-ao pretposljednji rimski car Julije Nepot nakon to je svrgnut 475. go-dine.

Sveti Dujam

Domnius ili Domnio, kako se na la-tinskom zvao Sveti Dujam, rodio se neutvrene godine u 3. st. u istonom dijelu Sredozemnog mora, u sirijskom gradu Antiohiji (danas Antakiji u ju-noj Turskoj), u imunoj obitelji oca Teodozija Sirijca i majke Migdonije Grkinje. Antiohija je smjetena na rijeci Oront i 20 je km udaljena od mora. Osnovao ju je oko 300. pr. Kr. Seleuk I. i dao joj ime prema svom ocu Antiohu, vojskovoi Filipa Ma-kedonskog. Bio je to nakon Rima i Aleksandrije najvei grad Rimskog Carstva, a veliku je ulogu odigrao u poecima kranstva. U gradu je na-ime bilo mnogo obraenih idova koji su svoju novu vjeru uvrstili pod apostolskim utjecajem Sv. Pav-la i njegova uenika Sv. Barnabe. Tamo je nastao i izraz krani koji je u poetku imao pogrdno znaenje.

Iako je Domnius odgojen u helenis-tikom i poganskom duhu, krans-ku je teologiju i latinski jezik izuio na slavnom atiohijskom sveuilitu, a predava mu je vjerojatno bio slavni Licijan iz Samasote (sirijskog grada na Eufratu). Za kolovanja u gradu su odrana tri znamenite sinode pro-tiv Pavla iz Somasote i njegova ue-nja o Sv. Trojstvu. Sinode su zaklju-ene Pavlovim izopenjem, a dugo-

godinje su rasprave vjerojatno znat-no utjecale na kranske stavove mladoga studenta.

Sv. Dujam na slici Girolama Santacrocea (detalj s glavnog olatra crkve Sv. Marije na Poljudu)

Salona je tada bila najvei i najug-ledniji grad provincije Dalmacije koja se prostirala od Rae u Istri do Ljea u Albaniji, na sjeveru nadomak Save, a na istoku do Rudnika u Srbi-ji. Bila je trgovako sredite za cije-


538 GRAEVINAR 59 (2007) 6

lo bogato zalee, a u Salonu su se dovozile i preraivale sirovine iz bogatih bosanskih rudnika, drvo iz golemih uma, vuna i ivotinjske koe. Leala je i na glavnome pomor-skom putu izmeu istonih i zapad-nih dijelova Carstva. Stoga su u nju stizali ljudi raznih vjera s razliitih krajeva carstva.

Domnio je u Salonu, kako se vjeru-je, stigao u osamdesetim godinama 3. st. Nije meutim poznato je li od-mah imenovan za solinskoga bisku-pa ili je na tu dunost postavljen na-kon odreenoga misionarskog rada. Zatekao je relativno veliku zajedni-cu Sirijaca i Grka pa je kransku vjeru najprije tumaio svojim suna-rodnjacima, a potom i ostalim sta-novnicima koji su prihvatili Kristo-vo uenje. Vjerojatno u Saloni i nije bilo mnogo krana jer je prije njega jedini poznati salonitanski biskup bio Sv. Vanencije koji je mueniki stradao u progonima cara Valerijana 257. godine u Demniumu (Duvnu).

Za biskupa je imenovan 284. pa se s pravom svrstava meu organizatore i utemeljitelje salonitanske crkve. ivotopisci ga spominju kao dobrog propovjednika i vjetog polemiara.esto se spominje njegov obraunsa zemljakom i filozofom Pirgom, koji je zastupao ideje filozofa Plo-tina, i u toj je raspravi Sv. Dujam izborio veliku pobjedu [3].

Biskupska se dunost Sv. Dujma nekako u cijelosti poklopila s vlada-vinom cara Dioklecijana. Sv. Dujam javno je pogubljen u amfiteatru u Saloni 10. travnja 304. skupa s osta-lim muenicima. Upravo je u to vri-jeme, kako je to svojedobno utvrdio don Frane Buli [4], u nedalekom Aspalatosu boravio i car Dioklecijan koji se na putu iz Rima i Ravene, u Nikomediju zaustavio da vidi kako napreduju radovi na gradilitu pala-e u koju se uskoro namjeravao pre-seliti.

Sv. Domnio (Dujam, Duje) pokopan je na sjevernom groblju izvan zidina

koje je danas poznato pod nazivom Manastirine. Na biskupskoj ga je dunosti naslijedio njegov neak Primus koji je poslije pokopan uz njegov grob. Nakon to je dozvolje-na sloboda vjerskog ispovijedanja, krani su Sv. Dujma poeli slaviti kao sveca i muenika. Nad grobom mu je najprije izgraena kapelica, potom i crkva, a u 5. st. i velika ba-zilika koja je stradala tijekom avars-ko-slavenskog prodora na Jadran i zauzimanja Salone poetkom 7. st. Poslije je papa Ivan IV. (rodom Dal-matinac) poslao opata Martina da otkupi sunje i skupi moi muenika po Istri i Dalmaciji. Solinskim mu-enicima posveena je jedna kapeli-ca u krstionici Sv. Ivana Laterans-kog u Rimu, gdje se u mramornoj grobnici uvaju njihove kosti. Nad oltarom je veliki mozaik na kojemu su prikazani Sv. Dujam i mnogi dru-gi solinski muenici.

Solinski su se stanovnici pred nale-tom Avara i Slavena sklonili na ob-linje otoke i sa sobom vjerojatno ponijeli moi svojih svetaca, a potom su se, kad su im vlasti u Konstanti-nopolu to dopustile, sklonili u cars-ko zdanje, u dravni posjed, i nisu se vie nikada vratili u svoj porueni grad. Papa je u novonastali grad poslao svoga izaslanika Ivana iz Ravene negdje oko 740. godine i on je pred okupljenim mnotvom koje je pred-vodio Veliki Sever aklamacijom pre-ma ondanjim obiajima izabran za prvoga splitskog nadbiskupa, a po-tom je razvalio vrata mauzoleja i iz njega izbacio sarkofag od porfira s carskim ostacima. Taj sarkofag ni-kada nije pronaen, ali se njegovi mogui ostatci uvaju u splitskom Arheolokom muzeju [5], [6].

Novi je nadbiskup novu crkvu pos-vetio Uznesenju Blaene Djevice Marije i u njoj odvojeno pokopao zemne ostatke Sv. Dujma i Sv. Sta-a, muenika koji su stradali u Dio-klecijanovim progonima. No vrlo je brzo nova katedrala pretvorena u

katedralu Sv. Dujma koji je postao i zatitnik grada Splita. Njegov su kult vrlo brzo prihvatili i pokrteni hrvatski stanovnici, a taj se svetac slavio ili slavi i u Trogiru (gdje se pripovijeda da je upravo taj svetac unio kranstvo), Katel Gomilici, Pamanu, Senju, Dubrovniku, ka-ljarima pokraj Kotora i na Tremit-skim otocima, a sveeve slike pos-toje i u Sankt Peterburgu.

Zabiljeeno je da se lik Sv. Dujma nalazio na gradskome kovanome srebrenom novcu od 1327. do 1357, a to je isto uinio i veliki vojvoda bosanski i herceg splitski Hrvoje Vuki Hrvatini poetkom 15. st.

Pomalo je neobino to Spliani sve-ev spomendan (tzv. Sudamiju) obi-ljeavaju 7. svibnja brojnim liturgij-skim sveanostima te kulturnim, gos-podarskim, portskim i zabavnim manifestacijama kada se zna da je svetac bio smaknut 10. travnja. Obraz-loenje valja potraiti u injenici da taj dan esto pada u vrijeme korizme, a tada bi proslava bila znatno skrom-nija [3].

Gradnja i osnovne znaajkepalaeNije poznato kada se tono poelagraditi Dioklecijanova palaa, koja je nesumnjivo najznaajniji antiki spomenik u Hrvatskoj te najouva-nija carska rimska palaa uope, ali se pretpostavlja da je ubrzano grae-na krajem 3. i poetkom 4. st. Palaase poela graditi na mjestu ilirskoga, grkoga (Aspalathos) i rimskoga na-selja (Spalatum) iji su ostatci pro-naeni tijekom iskopavanja, u dubo-koj i zatienoj luci u koju su se sli-jevali potoci sa svjeom i sumpor-nom vodom. Oito je da je takav izbor lokacije na izgraenom zem-ljitu koje je pripadalo Saloni bila privilegija samo monoga rimskog cara. Iako je palaa bila zamiljena kao pravokutna graevina, zbog pri-lagoavanja terenu doivjela je ma-nja odstupanja pa su joj duljine na


GRAEVINAR 59 (2007) 6 539

istonoj i zapadnoj strani 215,54 m, 174,94 na sjevernoj i 180,90 m na junoj strani. Zidine su bile ojaane sa 16 kula, a obuhvaeni je prostor imao povrinu od 29.409 m2. Sve su kule bile etverokutnog tlocrta osim onih pri ulazima koje su bile osme-rokutne. Palaa je imala vrata na svim glavnim stranama svijeta, od kojih su ona na sjeveru prema Salo-ni bila skulpturalno i dekorativno najbogatija, a na junoj najmanja i s najmanje ukrasa. Juna morska vra-ta nisu bila tiena kulama, a iznad njih se nalazila natkrivena etnica (kriptoportik).

Zidovi palae su prosjene debljine 2,10 m, visoki 17 m na sjevernoj i 24 m na junoj strani. Proeljni su zidovi u donjim dijelovima masivni, jednostavni i bez otvora, a u gornjim rastvoreni velikim lunim prozori-ma. Ti su prozori jednostavni prema kopnu, ali su prema morskoj strani bili ralanjeni vijencima, konzola-ma i polustupovima. Danas su dobro sauvani vanjski zidovi na svim stra-nama osim na zapadu gdje su uklop-ljeni u stambene zgrade. Djelominosu sauvane i tri ugaone kule te skromni ostatci ostalih kula.

Palau su po sredini presijecale jed-na uzduna (cardo) i jedna poprena

(decumanus) ulica tako da je njezin prostor bio ralanjen u etiri goto-vo podjednaka kvadranta. Dva su sjeverna kvadranta zauzimale dvije velike graevine s unutranjim dvo-ritem, a vanjske i unutranje strane bile su okruene trijemovima. Nam-jena im je oito bila logistika.

Dva su juna kvadranta imala dvos-truku namjenu. Sjeverna im je polo-vica (uz decumanus) bila ispunjena sakralnim sadrajima, kvadratnim hramom posveenim Jupiteru te ok-ruglim hramovima Kibele i Venere na zapadnom dijelu te osmerokut-nim mauzolejom na istonoj strani. Junu je polovicu zauzimala carska rezidencija, najvanija i graditeljski najvrjednija cjelina cijele palae. Od gornjih su prostorija najbolje sau-Rekonstrukcija izvornog izgleda Dioklecijanove palae

Tlocrt izvornoga izgleda Dioklecijanove palae


540 GRAEVINAR 59 (2007) 6

vana monumentalna ulazna prosto-rija (vestibul), dijelovi krine carske blagovaonice (triklinij) te ostatci soba (kibikule) i dvije velike bazi-likalne dvorane. S istone i zapadne strane nalazile su se terme. Gornji je dio junog proelja bio ralanjen lunim prostorima meusobno od-vojenim polustupovima koji su os-vjetljavali dugaki i relativno uski prostor (kriptoportik) koji je funkci-onalno povezivao sve ostale carske prostorije carske rezidencije u jedin-stvenu stambenu cjelinu.

Carskoj se rezidenciji prilazilo otvo-renim trgom (peristilom) izgraenim na osi koja se protezala od raskraulica do vestibula. Peristil je bio uo-kviren kolonadama stupova s korint-skim kapitelima s istone, june i zapadne strane koji su nosili lukove s bogato ukraenim vijencem. Kolo-nada s june strane peristila pripada-la je monumentalnom ulazu u cars-ku rezidenciju, a sastojala se od e-tiri stupa i trokutastog zabata iznad polukrunog luka. Izmeu srednjih stupova bila je carska loa s koje je

Dioklecijan primao poasti svojih podanika, a ispod je bilo stubite s ko-jim se izlazilo na juna vrata palae.

Mora se rei da osim mauzoleja, ves-tibula, peristila i kvadratnog hrama te fortifikacija na razini prizemlja od izvornoga izgleda nije nita drugo sauvano, iako su rekonstrukcije ipak mogue. Juni je dio palaezbog izravnavanja terena bio podig-nut na danas dobro ouvanom pod-rumskom dijelu (supstrukcijama).

Sasvim je sigurno da su palau gra-dili najbolji majstori iz cijeloga car-stva te da su se veliki kameni bloko-vi dovozili s Braa i iz Trogira, a da se opeka pekla u Saloni. Takoer je izvjesno da se za palau dovozio najbolji mramor iz Italije i s Istoka, a da su prepoznatljive skulpture i stupovi skidani sa starih zdanja u Grkoj i Egiptu. Za obilniju opskrbu vodom bio je izgraen akvedukt od izvora rijeke Jadro i ouvani su veliki dijelovi vodovoda izvan palae. Dio je izgra-en podzemno, a dio na arkadama koje podupiru snani stupovi. Vodo-vod je u plau ulazio pokraj sjever-nih vrata, ali nije poznato kako se dalje pruao. Palaa je imala brojne i velike odvodne kanale.

Novi su stanovnici, koji su iza vrs-tih zidina palae potraili spas od novopridolih Slavena, s vremenom mijenjali zateeno stanje te postoje-e zgrade pregraivali i prilagoava-li svojim potrebama. Palaa je na taj nain postupno prerastala u grad, ali i znatno mijenjala svoje izvorne zna-ajke.

Dioklecijanova palaa je ve od 16. st. privlaila zanimanje istraivaaiz raznih zemalja koji su ujedno mnogo pridonijeli njezinu prouava-nju. Tako je talijanski arhitekt An-drea Paladio u 16. st. nacrtao deta-ljan tlocrt palae, s tlocrtom mauzo-leja i presjekom te prikazom portala. Godine 1764. kotski je arhitekt Ro-bert Adam tiskao u Londonu prvu temeljnu raspravu o ovom velim

Tlocrt Dioklecijanove palae s naznaenim vremenom izgradnje pojedinih slojeva (1. juna vrata, 2. zapadna vrata, 3. sjeverna vrata, 4. istona vrata, 5. peristil, 6. mauzolej sadanja katedrala, 7. Venerin hram, 8. Jupiterov hram krstionica, 9. vestibul, 10. sredinja dvorana Dioklecijanova stana, 11. velika dvorana Dioklecijanova stana, 12. blagavaonica)


GRAEVINAR 59 (2007) 6 541

zdanju: Ruevine palae cara Diok-lecijana u Splitu u Dalmaciji. S tom je knjigom zajedno s Francuzom Charles-Louisom Clerisseauom upotpunio znanja o tlocrtu, raspore-du glavnih ulica, obrubu sjevernih zgrada, zidova oko mauzoleja i ma-loga hrama te rasporedu prostorija na jugozapadnom dijelu careva sta-na. Poetkom 19. st. austrougarska je drava organizirala velik zahvat izrade katastarskih planova cijele regije, pa je tada izraen i katastar povijesne jezgre Splita s Dioklecija-novom palaom. Sredinom 19. st. hrvatski je arhitekt i konzervator Vicko Andri uspio prodrijeti u ne-ke podrumske prostorije te odrediti poloaj i oblik nekih prostorija. Uje-dno je izradio kvalitetne arhitekton-ske snimke mauzoleja i junoga di-jela palae. Austrijski arhitekt Georg Niemann 1910. i francuski arhitekt Ernest Hebrard, zajedno s povjesni-arom Jacquesom Zeillerom, 1912. tiskali su dvije knjige koje su prika-zale rezultate istraivanja i iskapanja te pretpostavljeno izvorno stanje pa-lae. Ta su dva kapitalna djela nado-punjena iscrpnom monografijom don Frane Bulia [4] znatno pridoni-jela poznavanju izvornoga izgleda i odredila trijemove na stupovima uz glavne ulice, dvokatne zgrade u sje-

vernome dijelu, kule uz vanjske zi-dove te odredile djelomian raspo-red carskih prostorija. Istraivanja su se pod okriljem brojnih znanstve-nih i nastavnih institucija i pod vod-stvom prof. dr. sc. Jerka Marasoviasustavno provodila od 1955., a od 1967. do 1972. u istraivanja je bilo ukljueno i Sveuilite Minnesota iz SAD-a. Sva su ta istraivanja prido-nijela boljem poznavanju, ali i obno-

vi te vraanju izvornoga izgleda mno-gim dijelovima palae [4], [5], [6], [7] [8].

Mauzolej pretvoren u katedralu

Mauzolej cara Dioklecijana najveije od etiriju hramova to su izgra-ena u palai i jedini koji se nalazi na istonome sakralnom dijelu pala-e, a smjeten je na povienom i og-raenom prostoru. Okruuje ga 28 mramornih stupova koje je Diokle-cijan prenio iz poharanih hramova Grke i Egipta. Graen je od velikih kamenih blokova, a izvana je osme-rokut visok 24 m, a zidovi su deblji-ne 2,75 m.

Izvorni je mauzolej imao samo jed-na vrata i jedan prozor iznad njih. Unutranjost je okrugla i naizmje-nino ralanjena polukrunim i pra-vokutnim niama. Pod je bio nii od sadanjega 17 cm i pokriven moza-ikom. Kupola visoka 21 m bila je od lepezasto ugraenih opeka i sauva-na je u izvornom obliku, a do 16. st. bila je pokrivena i mozaikom. Iznad nje bio je pokrov od rimskih tegula koje su mjestimice izvorno

Pogled na peristil

Presjek kroz izvorni izgled mauzoleja (prema Herbardu)


542 GRAEVINAR 59 (2007) 6

Stari oltar Sv. Dujma izradio je u gotikom stilu majstor Bonin u 15. st. Ima leei kip sveca ispod kojega je Gospin reljef koji je sluio za vra-taca s relikvijama Sv. Dujma. Kada

je izgraen novi oltar tu su smjete-ne kosti Sv. Arnira, splitskog nad-biskupa iz 12. st. Gospu okruuju likovi Sv. Dujma, Sv. Staa, Sv. Mar-ka s lavom i Sv. Petra s kljuevima,

a cijeli je oltar nadsvoen kienom nebnicom.

Lijevo od velikoga oltara nalazi se oltar Sv. Staa (Anastazija) iji je lik takoer prikazan u leeem poloaju. Oko vrata mu je mlinski kamen s po-mou kojega je bio utopljen, a poslije je bio pokopan u Marusincu i oko nje-gova groba bila je podignuta velika bazilika. Oltar je 1448. izradio slavni Juraj Dalmatinac. Na oltaru je poseb-no dojmljiva sredinja kompozicija koja prikazuje Isusovo bievanje.

Sasvim lijevo je novi oltar Sv. Duj-ma, djelo baroknog majstora Giova-na Marie Morlaitera iz 1770. godine. Dva enska lika prikazuju mueni-kove krijeposti vjeru i postojanost.

Unutranjost katedrale Sv. Dujma s krstionicom i glavnim oltarom Sv. Duje

Pogled na katedralu i zvonik Sv. Duje s jugoistoka

sauvane. Dva reda korintskih stupova (takoer iz Egipta) s bogatim kapitelima bili su glavni ukrasni dio. Donji su stupovi od granita i porfira, a ispod gornjih stupova je reljefni friz sa scenama erota u lovu, a meu likovima oko okrugloga prozora isti-u se reljefna poprsja cara Dioklecijana i carice Priske.

Car je vjerojatno bio pokopan u porfirnom sarkofa-gu koji se nalazio na sredini mauzoleja i koji je u cijelosti uniten kada je mauzolej pretvoren u kate-dralu.

Sada se lijevo nalazi romanika propovjedaonica iz 13. st., a prema predaji dala ju je izgraditi Kolafiza Frankopan. To je vrijedno djelo domaih majstora, sa stupovima od raznobojnoga kamena i raznovrs-nim nekad pozlaenim kapitelima proaranim mo-tivima lia, nemani i zmija. est je polja propo-vjedaonice ukraeno malim arkadama sa znakovima evanelista. Za zaslon knjizi slui orao koji je znak Ivana, etvrtog evanelista.

Kada je carev mauzolej pretvoren u stolnu crkvu, ve su u ranom srednjem vijeku otvorena juna vrata katedrale i postavljeni su oltari posveeni solinskim muenicima te izraena oltarna preg-rada, od koje je jedna ploa danas na sarkofagu jugoistonog oltara Sv. Duje, a veliki se broj ulo-maka uva u splitskom Arheolokom muzeju.


GRAEVINAR 59 (2007) 6 543

U sarkofagu nad likovima poivaju kosti Sv. Dujma, a na reljefu predol-tarnika prikazano je njegovo mue-nitvo.

Dananji glavni oltar potjee iz 18. st. i ima dva barokna anela koji dr-e oslikani ciborij, vjerojatno sa sli-kama slikara Mateja Ponzonija ije se slike nalaze u svodu iznad oltara.

U katedrali ima i nekoliko vrijednih nadgrobnih ploa, poput trogirske obitelji Capogrosso, Janka Albetija (ujaka pisca Marka Marulia) i poljikog kneza arka Draojevia.

Kako je splitska prvostolnica odav-no bila premalena, splitski je nadbis-kup Markatun de Dominis u 18. st. zid crkve probio prema istoku, to su svi ocijenili loim rjeenjem, i tu je nadogradio kor za biskupa i sve-enstvo. U koru se nalaze sjedala iz 13. st., vjerojatno izraena za bene-diktinski samostan Sv. Stjepana pod borovima u Splitu. Rije je o bujnoj i skladnoj kompoziciji pletera, ree-taka i ukrasa od lia i ivotinjskih likova. Oko kora nalaze se brojne slike s prikazima iz ivota Sv. Dujma.

U riznici na katu iznad sakristije u-vaju se najvee prvostolnike drago-cjenosti koje su od neprocjenjive vrijednosti i za nacionalnu povijest. Rije je o Splitskom evanelistaru iz 7. ili 8. st., kodeksu napisanom na koi. Tu je i Splitski kartular iz 11. st. i kronika Tome Arhiakona iz 13. st. Izloeni su jo stari kodeksi, romanike madone, romaniki i go-tiki relikvijari, kalei, misno ruho i sl.

Vratnice katedrale izradio je 1214. majstor Andrija Buvina. Na 28 polja uokvirenih biljnim ornamentom i pletenicama prikazane su scene iz Kristova ivota.

S ulazne zapadne strane nalazio se pravokutni prostor (prostaza) od ko-jega je sauvan samo podni dio jer je na tom mjestu od 13. do 14. st. podignut visoki romaniki zvonik koji je najmarkantniji dodatak Dio-klecijanovu mauzoleju. Zvonik se

poeo graditi u prvoj polovici 13. st., a gradnja mu je trajala vie od 300 godina. Na njemu su radili Ni-kola Firentinac, Andrija Alei i mnogi drugi. Nadograen je u 15. i poet-kom 16. st., a temeljito je zbog tro-nosti i neodgovarajuega kamena obnovljen krajem 19. i poetkom 19. st. Tada je renesansni gornjim kat zamijenjen neoromanikim.

Obnova zvonika poetkom 20. st.

U vanjskom se hodniku (peripteru) katedrale, koji je prije bio natkriven, nalazi nekoliko srednjovjekovnih sarkofaga, meu kojima se povijes-nom i umjetnikom vrijednou s natpisom i plitkoreljefnim motivom ukrtenih ljiljana istie sarkofag pri-ora Petra, ranosrednjovjekovnoga gradonaelnika, vjerojatno iz 9. st.

Kripta mauzoleja nalazi se ispod glavnoga prostora svetita. Krunog je tlocrta, ralanjena pravokutnim niama i presvoena kupolom. Prila-zi joj se s jugoistone strane kroz sauvani prvobitni ulaz i uski hod-nik. U srednjem je vijeku kripta pre-tvorena u kapelu Sv. Lucije, a u bli-zini je oltara sauvana i jedna strana romanikog ciborija. Split je u doba nastanka bio pod vlau Bizanta i kratkotrajno Frana-ka, a od sredine 9. st. hrvatski kne-zovi Mislav i Trpimir, ija je vlast

dosezala nadomak Splita, odravaju vrlo vrste veze sa splitskom crkvom. U suparnitvu izmeu rimske i cari-gradske crkve hrvatski se vladari povremeno svrstavaju i na jednu i na drugu stranu. Kralj je Tomislav po-etkom 10. st. dobio od bizantskih vlasti upravu nad dalmatinskim gra-dovima, a uspostavljanjem jedinst-vene crkve 923. dalmatinska je crk-vena organizacija potpala pod juris-dikciju rimskog pape. U splitskoj je katedrali 925. sazvan crkveni sabor koji je utvrdio metropolitansku ulo-gu splitske crkve, a te je odluke po-tvrdio i sabor koji odran tri godine poslije. U to je vrijeme na elu split-ske crkve bio ugledni nadbiskup Ivan, na ijem sarkofagu stoji natpis koji potvruje da je bio hrvatskog podrijetla.

Dobru su suradnju sa Splitom i split-skom nadbiskupijom nastavili kralj Stjepan Drislav i njegovi nasljed-nici, a u splitskoj je katedrali 1060. odran jo jedan sabor koji je prih-vatio crkvene reforme s opega la-teranskog sabora nakon raskola is-tone i zapadne crkve 1054. godine.

Zvonik Sv. Duje danas

Split je pod bizantskom vlau bio sve do 1068. kada je hrvatski kralj Petar Kreimir IV. uspostavio vlast nad svim dalmatinskim gradovima.


544 GRAEVINAR 59 (2007) 6

Nakon kratkotrajnog normanskog osvajanja 1074. Split je ponovno u hrvatskoj kraljevini za Kreimirova nasljednika kralja Zvonimira koji se stupanjem na prijestolje odluno priklonio reformama pape Grgura VII. iji ga je legat 1075. i okrunio u Solinu. Zvonimir je bio u prijateljs-kim vezama sa splitskim nadbisku-pom Lovrom i u jednoj ispravi iz 1083. navodi da mu je biskup "kao otac". I Zvonimirov nasljednik Stje-pan II. bio je kao redovnik splitsko-ga benediktinskog samostana u dob-rim odnosima sa splitskom crkvom. Nakon njegove smrti dalmatinski su gradovi ponovno pod vlau Bizanta do 1097. kada Split priznaje gospod-stvo Venecije. Od 1105. Split ulazi u novo razdoblje svoje povijesti ka-da postaje autonomna opina pod vrhovnom vlau hrvatsko-ugarskih krajeva [6], [7].

Hramovi zapadno od Peristila

Okrugli hramovi

Na prostoru neposredno uz Peristil nalazila su se dva manja okrugla hra-ma. Kibelin je hram bio smjeten u junom dijelu zapadnoga kultnog prostora palae, a pod tim se imenom

spominje u 16. st. u opisu splitskoga kancelira Prokulijana. Kibela je ina-e bila antika boica plodnosti u Frigiji i Anadoliji, a oznaavana je kao pramajka bogova i zaetnica svega na svijetu. Njezin se kult pro-irio u Grku (Rea) i Rim (Velika Majka - Magna Mater).

U novijim je istraivanjima prona-ena podnica okruglog tlocrta, a u sredini se nalazila kripta koja je bila presvoena ku-polnim svodom. Hram je bio okruen stupovima i pripa-dao je peripternom tipu. Imao je okruglo svetite (celu) i vanjske hodnike, a stupovi su nosili kasetirani strop. Pronaeni su dijelovi baza, stupova, stropa i vijen-ca ukraeni biljnim ornamen-tom i ivotinjskim likovima. Na prostoru toga antikog hrama i oko njega nastala je u srednjem vijeku romani-ko-gotika palaa. U njezi-nu prizemlju sauvan je go-tiki luk i loa sa stupovima i lukovima, a u baroknom su razdoblju izgraeni bal-koni na istonoj strani prema

Peristilu. Palaa je djelomino ure-ena i obnovljena 1957. godine.

Venerin hram, takoer nazvan pre-ma istom opisu iz 16. st., nalazio se na sjevernoj strani kultnoga prosto-ra, u simetrinom poloaju prema Kibelinom hramu. Od prvobitne gra-evine ostala je samo djelomino okrugla podnica s kriptom, koja je danas naznaena u podu kavane

Luxor. Kako se u spomenutom opisu iz 16. st. izriito spominje njegov "kruno-esterostrani" oblik, nije iskljueno da je svetite izvana ili iznutra bilo esterokutno i imalo vanj-ske stupove oko hodnika.

Od srednjega vijeka naovamo nizale su se i na tom prostoru druge vrijed-ne graevine. U prizemlju se sau-vala loa s romanikim stupovima, kapitelima i lukovima, koja je pripa-dala staroj gradskoj vijenici, a potom plemikoj obitelji Grisogono. Sredi-nom 15. st., poto je dio kue doao u posjed obitelji Cipci, oblikovan je juni portal u stilu cvjetne gotike, svojstvenom radionici Jurja Dalma-tinca, a krajem toga stoljea nadogra-en je gornji kat u stilu rane renesan-se. Na osnovi sauvanih dijelova Ostaci Kibelina hrama

Ostaci Venerina hrama u podu kue


GRAEVINAR 59 (2007) 6 545

obnovljen je dio zgrade s renesans-nim prozorima i pilastrima u gornjem katu, gdje se prema dekorativnim dijelovima moe prepoznati radioni-ca majstora Nikole Firentinca ili nje-govih sljedbenika.

Jupiterov hram i krstionica

Sv. Ivana

Pravokutni hram na zapadnoj strani smjeten je tono u osi mauzoleja i dananje katedrale. Bio je posveen Jupiteru kojega je Dioklecijan poseb-no potovao i ijim se zastupnikom na zemlji smatrao. Pripada tipu hra-mova pravokutnog tlocrta s uzdignu-tom podom i sa est stupova u trije-mu na istonoj strani. Ni jedan od izvornih stupova antikoga otvore-nog prostora sa rtvenikom (pronaos) nije sauvan, a jedini stup s kapite-lom na tom mjestu pripada neto kasnijem razdoblju (5. i 6. st.) Pred hramom danas stoji egipatska sfinga koja se, poput one na Peristilu, izvor-no nalazila pred ulazom u carev ma-uzolej. Izvrsno je sauvano zatvore-no svetite hrama i portal s ukrae-nim dovratnicima i nadvratnikom koji podravaju konzole s likovima Tritona, Heliosa, Herkula, Apolona i Viktorije. Posebnu vrijednost hramu daje nje-gova unutranjost s potpuno sauva-

nim bavastim kasetiranim svodom i istaknutim ornamentiranim vijencem. Hram je u srednjem vijeku adaptiran za potrebe krstionice Sv. Ivana. Vanj-ski znak te nove namjene bio je pred-romaniki zvonik iz kraja 11. st., sru-en u 19. st., ali je njegov izgled poz-nat prema crteu Louisa Franoisa Cassasa iz 18. st.

Ispod svetita sauvana je kripta ko-joj se prilazi sa zapadne strane. U njezinu su svodu udubine s tragovi-ma ranosrednjovjekovne oltarne pre-grade nastale u doba kad se taj pros-tor rabio kao crkva Sv. Tome.

U unutranjosti su krstionice etiri spomenika koji imaju izuzetnu povi-jesno-umjetniku vrijednost. Sarko-fag nadbiskupa Ivana potjee, prema Unutranjost krstionice sa zdencem, kipom Sv. Ivana Krstitelja i sarkofagom

Slavni reljef na ogradi krstionice (snimio: I. Pervan)


546 GRAEVINAR 59 (2007) 6

natpisu i ukrasima, iz 7. ili 8. st. i vezuje se uz esto spominjanu li-nost Ivana iz Ravene, prvoga splits-kog nadbiskupa i reorganizatora sa-lonitanske crkve. Sarkofag nadbis-kupa Lovre iz vremena Petra Krei-mira IV. i Zvonimira nema nikakvih ukrasa, ali ima natpis u stihovima na latinskom jeziku koji, kao to smo ve rekli, istie njegovo hrvatsko podrijetlo. Do zida u sreditu postav-ljen je bronani kip Sv. Ivana Krsti-telja koji je jedan od posljednjih ra-dova kipara Ivana Metrovia iz 1954., a izgraen je upravo za ovu krstionicu.

No svakako je najznaajniji krsni zdenac ili bazen koji je u krstionicu unesen prije 12. st. dok se jo obav-ljao obred krtenja uranjanjem u vodu. Zdenac je krinog tlocrta, sastavljen od 12 mramornih ploakoje su vjerojatno prije pripadale oltarnoj pregradi. Te ploe oblikuju konstrukciju krinoga tlocrta. est je ploa ukraeno karakteristinim ple-ternim motivima, a meu njima je posebno zanimljiva peterokraka zvi-jezda (pentagram) na junoj strani zdenca. Najveu vrijednost ipak ima prednja ploa iz 11. st. s likom vla-dara na prijestolju [6].

Rijetko je koji spomenik iz razdob-lja ranosrednjovjekovnoga hrvats-kog kraljevstva izazvao toliko ras-prava i razliitih tumaenja kao re-ljef koji prikazuje tri razliita ljudska lika zaokupljena jedinstvenim doga-anjem. Raspoznaje se okrunjeni kralj na prijestolju bez naslona koji u desnoj ruci dri kri, a u lijevoj kuglu kao znamenje svoje vlasti. Desno od njega stoji mukarac s ru-kama nejednako poloenim na gru-dima, a pod njim poloen prema ok-runjenoj osobi lei najmanji, trei lik.

O tom se reljefu u hrvatskoj histori-ografiji raspravlja ve stoljee i pol, od prvoga napisa Eitelbergera von Edelberga iz 1861. do suvremenih

napisa Krune Prijatelja, Tomislava Marasovia i Igora Fiskovia. O re-ljefu je skupljena cijela mala bibli-oteka, a ini se da rasprava jo nije zakljuena. Kljuno je pitanje bilo koga predstavlja okrunjeni lik na slici i pripada li crkvenoj ili svjetov-noj vlasti. U raspravi je bilo bitno i to da se utvrdi odakle potjee taj do oltarne pregrade iz solinske ili split-ske crkve, a sve je dodatno kompli-cirala injenica da je na reljefu otu-en natpis, da je lijevi lik prije vjero-jatno imao neki svitak koji je otuente da je simbol kraljevske vlasti u lijevoj ruci vladara oteen.

Tumaenja su zaista bila vrlo razno-lika i ima ih petnaestak. Tumailo se da je to scena sa sarkofaga iz Salo-ne, alegorijski prikaz Boje pravde, kralj Herod i krunjenje Karla Veli-koga. Nekoliko se tumaenja odno-silo na Krista pa se tvrdilo da se tu prikazuje s Petrom i Pavlom sa so-linskim muenicima ili u paraboli o nesmiljenom duniku. Najvie se tumaenja odnosilo na likove hrvat-skih knezova i kraljeva, a obuhvae-ni su Trpimir, Tomislav, Petar Kre-imir IV. i Zvonimir. Trenutano prevladava stajalite za koje se zau-zima Igor Fiskovi da taj pomalo nezgrapni prikaz svojstven ranom srednjem vijeku prikazuje kralja Petra Kreimira IV. [9], [10], [11]. No nisu u budunosti iskljuena ni neka druga tumaenja.

Zakljuak

Prikazani su gradnja i nastanak Dio-klecijanove palae te kljune linos-ti koje se vezuju uz palau i splitsku katedralu a negdanji mauzolej car Dioklecijan i Sv. Dujam. To je ui-njeno zbog vanosti i golemoga ut-jecaja na razvoj Splita i Hrvatske, posebno u vrijeme pokrtavanja. Go-tovo zbunjuje koliko te dvije linosti od prije 13. stoljea, jedan car i je-dan muenik, i danas utjeu na sva-kodnevni ivot Splita,. Njihove su

se sudbine, iako se vjerojatno nisu poznavali, meusobno prepletale tijekom ivota, a na neki se nain prepleu i danas.

Temeljito su prikazani svi sakralni dijelovi palae, posebno oni njezini dijelovi koji su bili u kranskoj upo-rabi u ranom srednjem vijeku, poput mauzoleja i Jupiterova hrama odnosno katedrale i krstionice, a injenica je da je katedrala i danas u uporabi. To su inae dvije najstarije sakralne gra-evine u Splitu i u Dioklecijanovoj palai koja je prepuna adaptiranih ili izgraenih ranokranskih i romani-kih crkava, a one e biti prikazane u sljedeem napisu.

Pripremili: Kreimir Regan, Branko Nadilo

IZVORI

[1] unjar, B.: Rimski imperator Dioklecijan,Narodno sveuilite, Split, 1995.

[2] Kern, T.: Svjetski kalendar i kranska era, Tomagraf, Zagreb, 2005.

[3] Matijaca, M.; Delalle-Kreljuti, I.; Kati,L.; Rapani, .: Sveti Duje, Logos, Split, 1991.

[4] Buli, F.: Palaa cara Dioklecijana u Splitu, Matica hrvatska, Zagreb, 1927.

[5] Rapani, .: Split grad u palai, palaau gradu, MHAS, Split, 1997.

[6] Marasovi, T.; Marasovi, G.: VodiSplita, Logos, Split, 1988.

[7] Marasovi, T.: Split u starohrvatsko doba, MHAS, Split, 1996.

[8] Marasovi, J.. Obnova povijesne jezgre 2, drugo dopunjeno izdanje na hrvatskom jeziku, Grad Split Ured za povijesnu jezgru, Split, 1997.

[9] Jelovina, D.: Starohrvatsko kulturno blago,Mladost, Zagreb, 1986.

[10] Marasovi, T.: O krsnom bazenu splitske krstionice, Starohrvatska prosvjeta III. (1977.) 24, str. 7-56

[11] Fiskovi I.: Reljef kralja Petra Kreimira IV., MHAS, Split, 2002.

crkveno graditeljstvo - nastanak i razvoj dioklecijanove palace

Documents