Čašćenje svetaca

od 2

. do

29. s

tude

noga

200

8.

živo vreloliturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • god. XXV. • cijena: 13 kn

UDK 282

ISSN 1331-2170

1111111111111111112008

Čašćenje svetaca

u ovom broju:

urednikova riječ

Zajedništvo svetih

naša tema: čašćenje svetaca

Štovanje Boga i čašćenje svetih, I. Žižić

Oblikovanje ciklusa slavlja svetaca – – sanktorala, I. Šaško

Čašćenje svetih između pobožnostii slavljenja, A. Crnčević

otajstvo i zbilja

Biblijska razmišljanja:I. Raguž, I. Šaško, Ž. Tanjić, S. Slišković

Spomen svih vjernika pokojnika

Obljetnica posvete Lateranske bazilike

Trideset i treća nedjelja kroz godinu

Krist – Kralj svega stvorenja

riječ i pismo

Jeli su svi i nasitili se… (molitveno bdjenje)

symbolon

Posvetni križevi u crkvi – znakposvećenosti Crkve, A. Crnčević

u duhu i istini

Glazbeni prilog

trenutak

Molitve koje svećenik u misi izgovara tiho

2

18

1

40

36

38

34

živo vrelo

Na putu k neuvelom vijencu slaveTebe, Gospodine, sveti Oče,slavi zbor svetih.Njihova zaslužena nagradaproslava je tvoje milosti;njihov život nam je primjer,njihov zagovor pomoć,zajedništvo s njima izvor pravoga bratstva.Mnogovrsno nam svjedočenje Svetihpomaže u životnoj borbidok s njima ne postignemoneuveli vijenac slave,po Kristu našem Gospodinu.I stoga sada i uvijekesa zborovima anđela i svetihodanom dušom tebi hvalu pjevamo:Svet, svet, svet Gospodin Bog Sabaot.Puna su nebesa i zemlja tvoje slave.Hosana u visini.Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje.Hosana u visini.

Predslovlje svetaca , I.

Bog se proslavlja u svojim svetima,a oni objavljuju njegovu slavu.(Apsidalni mozaik u bazilici sv. Cecilije, Roma, 9. st.)

1

URED

NIKO

VAriječriječ

URED

NIKO

VAriječU

REDN

IKOVA

UREDNIKOVAriječ1 9 8 3 – 2 0 0 8

živo vrelo

Zajedništvo svetih

iturgija, kao čin Crkve koja kroz tijek vremena prohodi i raste prema punini zajedništva s Gospodinom, na svome licu zrcali Crkvu, njezinu narav, nje-zinu vjeru, život. U liturgiju je utkana sva plemenitost djelā kojima kršćani

nastoje živjeti evanđelje, kao i sva njihova žudnja da budu savršena slika Kristova u svijetu. Zbog te neodvojivosti življenja i slavljenja vjere liturgija čuva spomen na svjedočanska djela Kristovih vjernika

koji su svojim životom trajno obilježili hod Crkve na putu svetosti. Li-turgijska spomen-slavlja kršćanskih svetaca i blaženika, utkana u ritam liturgij-ske godine, koja uprisutnjuje Kristovo djelo spasenja, imaju zadaću današnjoj zajednici slavitelja pokazati kako je »Bog divan u svojim svetima« i kako je mo-guće i danas vjerno hoditi putem darovane svetosti. Utkanost slavljenja svetaca u liturgiju Crkve, obznanjuje nam da kršćanska duhovnost i pobožnost, koje se nadahnjuju nad životom svetaca i blaženika, imaju biti hranjene najprije sudje-lovanjem u liturgijskom Božjemu samodarivanju.

Zamjećujući nastojanja pojedinaca i skupina, koje zadnjih godina na inten-zivniji način nastoje iznova otkriti životnost primjera kršćanskih svetaca te »na-sljedovati« njihov život i njegovati njihovu duhovnost, smatrali smo korisnom ponuditi razmišljanja o liturgiji kao putu svetosti, putu u kojem se sjedinjuju sve kršćanske duhovnosti i svi osobni putovi vjerničkoga rasta. Duhovnost sve-taca korisna je ukoliko nas privodi na put Crkve. Stoga svetačka slavlja nisu nuž-no prigoda za otkrivanje »vlastite« duhovnosti pojedinoga sveca ili blaženika, nego milosni trenutci zajedništva svetosti putujuće i proslavljene Crkve. Kršte-nici, po pozivu sveti, liturgiju slave zajedno sa Svetima koji su već dosegli nagra-du vječne proslave kod Boga. Stoga je u liturgijskome slavljenju svetaca Crkva manje zagledana u njihov primjer, a više u njihovu slavu, povjeravajući se njiho-vu nebeskome zagovoru pred licem Božjim. Sveci su proslavljena braća i sestre koji djela ljubavi koja su na zemlji ostvarivali nastavljaju vršiti i na nebesima, po zagovoru za braću i sestre koja još hode zemljom na putu prema vječnosti.

Brojnost svetaca čiji spomen u liturgiji slavimo oslikava nam bogatstvo Cr-kve, njezinu utjelovljenost u sve kulture i narode, njezinu životnost, snažnu da se pokaže svetom u svakome vremenu i na svakome mjestu. U vijencu svetaca koje u liturgiji slavimo susrećemo i one koji su nam svojim životom i primjerom daleki ili manje poznati. To nas nepoznavanje svetaca ne priječi da ih slavimo, jer liturgijsko slavlje uvijek iznova ujedinjuje Crkvu, združuje njezine različitosti i pomiruje njezine razjedinjenosti. Divno je stoga znati da se po slavljenju sve-taca zemaljska Crkva združuje s Nebeskom, u želji da ta združenost sa Svetima rodi snagom za jedinstvo, za ljubav, za svjedočenje braći ljudima s kojima smo još uvijek razjedinjeni.

Urednik

2

NAŠAtemaČ

AŠĆ

ENJE sv

etac

asv

etac

aČ

AŠĆ

ENJE sv

etac

aČ

AŠĆ

ENJE

Kultom blaženika i svetaca Crkva slavi Bo-ga čija svetost odsijeva u životima muže-va i žena prepoznatih u kršćanskom puku

kao uzorā nasljedovanja Krista. »Njihova zasluže-na nagrada proslava je tvoje milosti« – veli Pred-slovlje svetih. Čašćenje svetih proslava je milosne Božje inicijative u njihovim životima. Zato Crkva kliče: »Divan je Bog u svetima svojim«. O blag-danima svetih Crkva uvijek slavi Vazmeno otaj-stvo muke, smrti i uskrsnuća Isusa Krista u čijem se svjetlu zrcali proslava svetih. Središnje mjesto Kristova pashalnog otajstva, u kojem se prisut-nost Božja očitovala na najodličniji način, nipo-što ne zastiru spomendani i blagdani svetih. Oni, naime, očituju zajedništvo svetih koje proizlazi iz svetosti Božje očitovane u Kristu, a koja se odraža-va u crkvenom zajedništvu, osobito u liturgijskom svetkovanju. Budući da je crkveno zajedništvo i zajedništvo svetih nerazdjeljivo, tj. ujedinjeno i obavijeno Božjom svetošću proslavljenom u Kri-stovu Otajstvu, štovanje Boga i čašćenje svetih ostaju čvrsto povezani.

Obredni oblici čašćenja svetih Kršćanska tradicija poznaje raznolike i vrlo boga-te obredne oblike čašćenja svetih. U liturgijskom, kao i u širem devocionalnom okruženju oni su igrali veoma važnu ulogu i u kulturalnom i druš-tvenom smislu, ali i izazivali nemali broj kontro-verzi obzirom na način življenja vjere. Dovolj-no je podsjetiti na ikonoklazam u VIII. stoljeću ili pak na protestantsku kritiku čašćenja svetih i reli-kvija svetaca u XVI. stoljeću. Ne treba zanemari-ti ni činjenicu da se Drugi vatikanski sabor (usp. SC 111.), a posebno poslijesaborska obnova, suo-čio s činjenicom prenapučenoga sanktorala (niza svetačkih slavlja u liturgijskoj godini) unutar ko-jega su tijekom stoljeća, bez potrebne prethodne prosudbe, mjesto našli i blagdani dvojbene povije-sne i teološke vrijednosti i značenja. Ipak, premda je čašćenje svetih tijekom povijesti izazivalo mno-

Štovanje Boga i čašćenje svetihIvica Žižić

go sumnji i protivljenja, a sve to u korist zauzima-nja za »čistu vjeru«, ono je istovremeno bilo ispu-njeno oduševljenjem i sigurnošću vjere u zagovor svetaca i u njihovu nevidljivu, ali snažnu prisut-nost. Sve je to ishodilo obiljem obrednih oblika među koje se upisuju umjetnički izričaji, pobož-ni čini, kao i čitav niz običaja, tradicija i pripovi-jesti, koji su u mnogome odredili kulturalnu povi-

jest kršćanstva te samu kršćansku vjeru. Neki od njih, budući da im aktualnost nije prestala ni da-nas, zaslužuju posebnu pozornost. Sagledavajući konstante koje se provlače kroz vjekovno čašćenje svetih i dopiru sve do nas, moguće je iščitati neka obilježja tradicije svetoga, odnjegovane u okrilju kršćanske vjere.

Prva pomisao koja se redovito pojavljuje uz čašćenje svetih povezuje kult svetaca uz kult po-kojnika. Ta tvrdnja, djelomično istinita, osobito je razvidna u pohađanju (hodočašćenju) svetištā u kojima se nalaze grob i tijelo sveca, potom u čašće-nju relikvija i drugih predmeta koji su bili u doti-caju sa svečevim tijelom, u vršenju zavjeta, kao i u zavjetnom darivanju. Možemo ustvrditi da obred-nost čašćenja svetih u velikome omjeru gravitira prema svečevu tijelu i grobu, odnosno, da je na tom mjestu posebno intenzivna. Izuzmemo li ča-šćenje Blažene Djevice Marije, koje zauzima po-sebno mjesto i stupanj u okviru kulta svetih, a u obrednom smislu pretežno je vezano uz slike, ča-šćenje svetih osobito se intenzivno događa na onim mjestima u kojima se nalazi svečevo tijelo, odnosno, njegov grob, ne isključujući naravno ni druge oblike čašćenja njihovih relikvija, slika i ki-

Budući da je čvrsto zajedništvo »svetih« na zemlji i već proslavljenih kod Boga, štovanje Boga i čašćenje svetaca tijesno su združeni. Blagdani svetaca očituju zajedništvo svetih

koje proizlazi iz Božje svetosti.

3

živo vrelo 200811živo vrelo11živo vreloČ

AŠĆEN

JEsvetacasvetaca

ČAŠĆ

ENJEsvetaca

ČAŠĆ

ENJE

pova. U tom pogledu, moguće je u čašćenju svetih prepoznati neka obilježja kulta mrtvih. Kršćanska tradicija baštini taj način obrednog čašćenja iz op-će tradicije svetoga, oduvijek prisutne u ljudskoj kulturi. No, ona je istom oplemenjuje i povezuje uz svetost očitovanu u događaju Isusa Krista te uz svetost koja prožima liturgijski spomen-čin uzbi-ljenja njegova Otajstva.

Ne bismo smjeli zaboraviti da je kršćansko čaš ćenje svetih, u prvom redu svetih mučenika, započelo na grobljima, ali da je relativno brzo bilo smješteno u bazilike, tj. u liturgijski prostor, čime se jasno očituje svijest Crkve o jedinstvu između Kristove žrtve i svjedočanstva mučenika, ali i o je-dinstvu između svetih u slavi i zemaljske Crkve na putu prema konačnom ispunjenju. Prema A. Gra-baru, »ikonografski prikazi relikvija mučenika ni u kom slučaju ne predstavljaju prikaze memento mori već, naprotiv, svim raspoloživim sredstvima obznanjuju dokinuće činjenice smrti«. Čašćenje svetih tako se smješta u odnos prema slavljenom Otajstvu i pronalazi ga se na obzorima eshatološ-ke proslave.

Pozicioniranost groba mučenika ispod oltara (loca sanctorum) te njihovi ikonografski prikazi u apsidi crkve ili bazilike, dakle u svjetlu Kristo-va lika, idu u prilog iznesenoj tezi o čvrstoj pove-zanosti štovanja Boga i čašćenja svetih. Sveti, na-ime, nisu samo moralni uzori, nego i su-slavitelji Kristova Otajstva jer Crkva drži prisutnim njihovo svjedočanstvo u okviru liturgijske ispovijesti vjere. Osim toga, liturgijski kontekst štiti čašćenje svetih od pada u praznovjerje, vezujući svetački uzor uz aktualnost Kristova Otajstva. Naime, samo u nje-govoj snazi svetački uzori stvarno potiču vjernike na putu k svetosti.

Tako kršćansko čašćenje svetih, već od samih po četaka, nadvisuje uobičajena obredna pohađa-nja grobova i čašćenje umrlih, a biva određeno odnosom prema Kristovu pashalnom otajstvu, tj. pronalazi se u onom istom odnosu koji Crkva svetkuje priznajući ga spasonosnim. U tome smi-slu, čašćenje svetih ostaje usko povezano uz što-vanje Boga, odnosno, uz liturgijsko posredovanje Pashalnog otajstva, kojega slavi »zbor svetih« i u čijemu svjetlu isti bivaju proslavljeni te, iz toga ra-zloga, od Crkve čašćeni.

Svetost i očitovanjeVratimo li se nakratko na obrednost čašćenja sve-tih u devocionalnom ili pak u liturgijskom ozračju, neizostavno se suočavamo s pitanjem čašćenja ti-jela i grobova svetaca, odnosno, njihovih relikvija. Ovaj je vid čašćenja svetih prisutan sve od početka i nipošto ne jenjava ni danas. Štoviše, mogli bismo ustvrditi da prisutnost tijela i groba sveca osigu-rava izvjesnu prisutnost na čijoj se osnovi čašće-nje ‘otjelovljuje’ poprimajući simboličke oblike za-ziva, zavjeta, hodočašća... Ne čudi činjenica da se o blagdanima svetih zaštitnika izlažu njihove reli-kvije i tijela da bi se ‘očitovala’ njihova živa prisut-nost usprkos smrtnosti. U tom smislu, tijelo sve-ca osigurava doticaj sa »slavom« u kojoj prebiva. »Samo nakon smrti tijelo sveca je u punom smi-slu živo. Njegova tjelesna zbiljnost, umrtvljena ti-jekom zemaljskog života, prerasta u život nakon smrti« (L. M. Lombardi).

Sakralni doticaj s moćima svetih u redu obred-nosti, koja u sebi čvrsto čuva svezu vidljivog i ne-vidljivog, nebeske prisutnosti sveca i zemaljske zbiljnosti njegova tijela, u religioznoj svijesti biva doživljen kao očitovanje prisutnosti. Ako je svaki

Liturgija u čašćenju svetaca ne slavi samo svetost njihova života, nego i njihovo udioništvo u Božjoj slavi.

4

NAŠAtemaČ

AŠĆ

ENJE sv

etac

asv

etac

aČ

AŠĆ

ENJE sv

etac

aČ

AŠĆ

ENJE

obredni čin u svojoj istinskoj zbiljnosti očitovanje prisutnosti slijedom dioništva, utjelovljenog u ri-ječi i gesti te u simboličkim odnosima, razumljivo je zašto se čašćenje svetih događa putem doticaja s tijelom i grobom svetaca. Nerijetko je »otkriće« ili našašće (inventio, recognitio) tijela mučenika ili drugih relikvija predstavljalo očitovanje Božjeg milosrđa. Otkriće relikvija predstavljalo je mnogo više od »pobožne arheologije«, a prijenos njihova tijela (translatio corporis) nadvisivao je puki »ko-lekcionizam« (P. Brown).

Obredno očitovanje svečeve nazočnosti u svo-joj je biti očitovanje jedne druge, veće i sveobu-hvatnije Božje svetosti. No, svetost svetaca, pohra-njena u sjećanju Crkve i oživljena spomen-činom Kristova Otajstva iz kojega izrasta, predlaže se u svojoj aktualnosti današnjoj crkvenoj zajednici. Upravo zbog toga što za Crkvu njihovo iskustvo Boga ostaje ‘nezaboravno’, jer se u njihovim živo-tima i djelima Bog očitovao na poseban način, sve-ci ostaju nazočni u Božjem narodu ne samo kao idealni primjeri iz prošlosti, nego i kao zagovornici u sadašnjosti, odnosno, su-slavitelji Kristova Otaj-stva, koji se ujedinjuju u našemu liturgijskom zbo-rovanju i svetkovanju. Različiti umjetnički izričaji koje nalazimo u drevnim liturgijskim prostorima tome idu u prilog.

Zgodan primjer za »epifaniju« Božje sveto-sti, koja odsijeva u »zboru svetih«, pružaju nam ikonografski prikazi mučenika iz ranokršćan-ske umjetnosti. Oni nikada nisu prikazani poje-dinačno, nego uvijek u zboru mučenika nad ko-jima dominira proslavljeni Krist. Slava svetih u slavi Kristovoj ne pripušta sjene niti bilo koji znak propadljivosti. Stoga su, oslikani na sjajnoj podlo-zi, svi redom prikazani u ozračju vječne mladosti. Ponegdje s neuvelim palmama u rukama, statično upravljeni prema zajednici, mučenici kao da se na-laze u stanju ‘vječnog gledanja’. Iz njihovih širom otvorenih očiju kao da se pomalja pogled Panto-kratora i spušta na zajednicu slavitelja. S pravom je poznati proučavatelj strokršćanske ikonografi-je André Grabar ustvrdio da mučenik (martyr) u prvom redu označava onoga tko je vidio i svjedoči u smislu teofanijskog iskustva prvomučenika đa-kona Stjepana, koji je gledao »slavu Božju i Isu-sa gdje stoji zdesna Bogu« (Dj 7,55). Gledanje je, izgleda, ključno u razumijevanju njihova »nebe-skog stanja« kao i u liturgijskom svjedočenju Cr-kve hodočasnice koja ispovijeda »život budućega vijeka«. Očitovanje slave Božje u svecima pruža zemaljskoj Crkvi mogućnost ‘gledanja’ i ‘doticanja’ njihova nebeskog stanja koje u sakramentalnom događaju prerasta u stvarno jedinstvo zemaljske i nebeske Crkve. Eshatološka upravljenost liturgij-ske zajednice prema ‘gore’ već je dioništvo na ne-beskoj slavi u kojoj prebivaju sveti.

Svetost svetaca, čuvana u uspomeni Crkvei oživljena spomenčinom Kristova otajstva,

postaje primjerom vjeredanašnjoj zajednici vjernika.

Dobro je poznato da su svečeve moći, tj. nji-hova prisutnost, određivale povijesni i kultural-ni identitet mjesta ili pokrajine, kao što je redovi-ti slučaj u našim gradovima. Posjedovanje moćiju svetaca bilo je shvaćeno kao socijalni prestiž, ne uvijek lišen primjesa nekritičkoga pobožnjaštva. No, istinska pobožnost prema svecima, doticaj s tijelom ili relikvijama značilo je istovremeno za-štitu i solidarnost proslavljene Crkve s ovom ze-maljskom. O tome svjedoči mnoštvo iskaza sve od otačkih vremena. Grgur Nisenski slikovito govori o čašćenju moći mučenika: »Oni koji ih motre, tako rekuć, oduševljeno grle živo tijelo. Ono privlači oči, obuzima usta, sluh, sve osjete, a potom prolijevaju-ći suze čašćenja i odanosti vjernici upućuju muče-niku molbe za zagovor, baš kao da je tu prisutan.«

Doticaj s tijelom i grobom sveca ne posreduje toliko racionalnu razložnost njegova čašćenja koli-ko jamči afektivnu sigurnost vjerovanja u njihovu proslavu, prisutnost i stoga u njihov zagovor. Sve nam to kazuje da se čašćenje svetaca oslanja na izvorne oblike simbolizacije tijelom, analogne oni-ma koje pronalazimo u redu sakramentalnih čina. Ipak, čašćenje svetih od njih se razlikuje ne samo po sadržaju, nego i po oblicima, kao i po stupnju. Čašćenju svetih, naime, odgovara štovanje Boga, jer »u njima nam On sam govori i daje nam znak svoga Kraljevstva« (LG 50).

5

živo vrelo 200811živo vrelo11živo vreloČ

AŠĆEN

JEsvetacasvetaca

ČAŠĆ

ENJEsvetaca

ČAŠĆ

ENJE

Prisutnost svetihIz izloženih obilježja kršćanske tradicije čašćenja svetaca razvidna je činjenica vjere Crkve u prisut-nost svetih. Uz nužno kritičko poimanje čašćenja svetih i njegova razlikovanja od štovanja Boga, ne-izostavno se nameće i pitanje poveznica jednoga i drugoga. U prvom redu valja prepoznati relativnost čašćenja svetih spram štovanja Boga. Čašćenje sve-tih upisuje se u obrednu dinamiku ponazočenja, ka-ko smo vidjeli u starokršćanskom načinu poimanja čašćenja svetih, po kojoj oni postaju »su-vremeni« i »su-tjelesni« današnjoj generaciji što jasno potvr-đuju njihovi blagdani i spomendani, odnosno, reli-kvije i čašćenje njihova tijela. No, u središtu kršćan-skoga štovanja nalazi se uvijek Vazmeno Otajstvo Isusa Krista u kojem se očitovala Božja svetost. Li-turgijski sanktoral otvara mjesta čašćenju svetih u krugu liturgijske godine smještajući ih u čvrsti od-nos sa slavljem Kristova Otajstva. »Blagdani sveta-ca proglašuju kako je Krist divan u svojim slugama, a vjernicima pružaju zgodne primjere za nasljedo-vanje« – veli Sabor (SC 111). Otajstva spasenja zau-zimaju središnje mjesto u bogoštovlju, a njima pro-

žeti blagdani svetaca kao i čašćenje »vjerodostojnih moći, a tako i slika« oplemenjuje život vjere u ko-jemu nam je »njihov život primjer, njihov zagovor pomoć, zajedništvo s njima izvor pravoga bratstva« (Predslovlje svetih). Prisutnost svetih, dakle, jamči zagovor koji se temelji na zajedništvu s nebeskom Crkvom. No, to je zajedništvo živo jer je živa vjera u njihovu prisutnost i jer je živ njihov zagovor. O blagdanima svetaca, preko brojnih obrednih i de-vocionalnih oblika njihova čašćenja, Crkva ‘pamti’ i ‘sjeća se’ čudesnih Božjih djela u njima. Stoga, zbog uzajamnosti s nebeskom Crkvom, a na temelju koje je opravdano moliti se svecima za njihov zagovor i pomoć, stvarno je »priopćavanje duhovnih dobara. Po tome, naime, što su nebesnici prisnije sjedinje-ni s Kristom, oni čvršće utvrđuju svekoliku Crkvu u svetosti, oplemenjuju bogoštovlje koje ona ovdje na zemlji iskazuje Bogu te na raznovrsne načine prido-nose njezinoj daljnjoj izgradnji« (LG 49).

U konačnici, uči Sabor, »jedinstvo s nebeskom Crkvom najplemenitije se udjelotvoruje kada – na-pose u svetom bogoslužju, u kojem po sakramen-talnim znakovima na nas djeluje sila Duha Svetoga – zajedničkim klicanjem skupa slavimo i hvalimo božansko Veličanstvo« (LG 50). Liturgijsko ozračje štovanja Boga povezuje čašćenje mučenika s esha-tološkim obzorjima slavlja vjere. Stoga, »slaveći euharistijsku žrtvu, najtješnje se pridružujemo

bogoštovlju nebeske Crkve« (LG 50). Čašćenje svetih, dakle, poprima svoje pravo lice u svje-tlu euharistijskoga svetkovanja Crkve. Me-đutim, iako jest jedinstven i poseban, to nije jedini trenutak u kojem Crkva prisjećajući se ‘osjeća’ prisutnost svetih. Drevna tradi-cija nadijevanja kršćanskog imena, tj. ime-na sveca zaštitnika, kod krštenja kazuje da je čašćenje svetih povezano i uz krštenje, odno-sno, uz zadobivanje novoga identiteta kršća-nina obilježenog Vazmenim Otajstvom, ali i stavljenom pod zagovor sveca zaštitnika. Jer krsni preobražaj vjernika već ovdje čini bašti-nikom neba, zagovor svetih i bratsko zajedniš-tvo s njima u liturgiji Crkve očituju mu hodo-časničku upravljenost njegova života prema

»domu nerukotvorenu, vječnom na nebesima« (usp. 2Kor 5,1).

božansko Veličanstvo« (štovanja Boga povezuje čašćenje mučenika s esha-tološkim obzorjima slavlja vjere. Stoga, »slaveći euharistijsku žrtvu, najtješnje se pridružujemo

bogoštovlju nebeske Crkve« (svetih, dakle, poprima svoje pravo lice u svje-tlu euharistijskoga svetkovanja Crkve. Me-đutim, iako jest jedinstven i poseban, to nije jedini trenutak u kojem Crkva prisjećajući se ‘osjeća’ prisutnost svetih. Drevna tradi-cija nadijevanja kršćanskog imena, tj. ime-na sveca zaštitnika, kod krštenja kazuje da je čašćenje svetih povezano i uz krštenje, odno-sno, uz zadobivanje novoga identiteta kršća-nina obilježenog Vazmenim Otajstvom, ali i stavljenom pod zagovor sveca zaštitnika. Jer krsni preobražaj vjernika već ovdje čini bašti-nikom neba, zagovor svetih i bratsko zajedniš-tvo s njima u liturgiji Crkve očituju mu hodo-časničku upravljenost njegova života prema

»domu nerukotvorenu, vječnom na nebesima« (usp.

– zajedničkim klicanjem skupa slavimo i hvalimo božansko Veličanstvo« (božansko Veličanstvo« (štovanja Boga povezuje čašćenje mučenika s esha-tološkim obzorjima slavlja vjere. Stoga, »slaveći euharistijsku žrtvu, najtješnje se pridružujemo

bogoštovlju nebeske Crkve« (svetih, dakle, poprima svoje pravo lice u svje-

čašćenje svetih povezano i uz krštenje, odno-sno, uz zadobivanje novoga identiteta kršća-nina obilježenog Vazmenim Otajstvom, ali i stavljenom pod zagovor sveca zaštitnika. Jer krsni preobražaj vjernika već ovdje čini bašti-nikom neba, zagovor svetih i bratsko zajedniš-tvo s njima u liturgiji Crkve očituju mu hodo-časničku upravljenost njegova života prema

»domu nerukotvorenu, vječnom na nebesima« (usp.

Liturgija je djelo Crkve koja je zajedništvo

putujućega i pro-slavljenoga Božjeg

narod. Zato liturgija čuva spomen na svete koji su svojim životom

ostavili na zemljitrag svetosti.

(Bogorodica i apostoli, Limoges, 1230.-1240.;

Musée du Louvre, Francuska)

6

NAŠAtemaČ

AŠĆ

ENJE sv

etac

asv

etac

aČ

AŠĆ

ENJE sv

etac

aČ

AŠĆ

ENJE

Oblikovanje čašćenja svetih u kršćanstvu provire iz teologije svetosti koja se veže po-najprije uz Boga, odnosno uz objavu Isusa

Krista. Upravo u svjetlu Kristove svetosti i njego-va mističnoga tijela – Crkve – govorimo o udovima Krista, tj. članovima Crkve kao svetima, uronjeni-ma u Krista, posvećenima u Kristu. Sveti Pavao u svoje vrijeme sve kršćane naziva svetima (usp. Rim 1,7; 15,25), ali se ubrzo naslov ‘svet’ na poseban na-čin pridaje onima koji su kao krštenici svoju pri-padnost Kristu živjeli punije, a to se odnosilo na mučenike. To pak znači da je u središtu bila ljubav, jer Isus govori da nitko nema veće ljubavi od da-vanja svoga života za drugoga. U središtu liturgij-ske godine i liturgijskoga kalendara uvijek je Krist, otajstvo Krista. Tako je to i kada je u pitanju sve-tački ciklus. U tome, dakle, svjetlu valja promatra-ti i oblikovanje sanktorala. U ovome kratkom pri-kazu razvoja poslužio sam se prilogom Philip pea Rouillarda te prijevod njegova prikaza prilagodio ovoj svrsi.

Liturgija svetih ima dvostruki izvor: 1. čašće-nje mučenika, čija se obljetnica smrti (prjelaska, rođendana za nebo) slavila okupljanjem zajedni-ce oko njihovih grobova; 2. čašćenje biskupa, čiji je spomen čuvala Crkva u kojoj su oni bili pastiri. Svaka Crkva posjedovala je vlastiti kalendar ko-ji se postupno širio prihvaćanjem mučenika dru-gih Crkava i drugih znamenitih crkvenih ljudi, kao što su apostoli koji su imali utemeljiteljsku ulogu u sveopćoj Crkvi. Na taj se način od spomena (me-moria) mučenika, prelazilo na razvijanje slavlja, blagdana svetaca.

Ocrtati taj razvoj nije jednostavna povijesna zadaća: to je sredstvo za pronalaženje vrijednosti i vlastitih funkcija svake kategorije svetih. Danas smo prema tome pitanju skloni biti odviše jedno-lični i kruti. S druge strane, ocrtavanje toga razvo-ja pomaže shvatiti kako je tijekom stoljeća bila poi-mana svetost, za koju je trebalo naći primjereno liturgijsko slavljenje. Preskačući povijesni razvoj

Oblikovanje ciklusa slavlja svetaca – sanktoralaPriredio: Ivan Šaško

samih početaka, pokušajmo ponuditi retrogradno čitanje u svjetlu Drugoga vatikanskog sabora.

Obnoviteljski plodovi KoncilaU Konstituciji o liturgiji (br. 104 i 111) Drugi vati-kanski sabor dao je opće upute za reformu sank-torala te ustvrdio da blagdani svetaca naviještaju Kristova veledjela u svojim službenicima i služ-benicama, no oni ne smiju imati prednost pred Go spodnjim blagdanima i naročito ne smiju po važno sti nadvisiti nedjelju; mnogi od njih moraju ponovno zadobiti svoj mjesni, odnosno partikular-ni karakter; samo one svetkovine svetaca koje ima-ju sveopće značenje proširuju se na cijelu Crkvu.

Novi kalendar, Calendarium Romanum ge-nerale (Opći rimski kalendar), objavljen je 1969. godine i u sebi nosi naznake snažnih redukcija. Oko stotinu slavlja svetaca je dokinuto. Obuhva-ćao je četiri svetkovine svetaca (sv. Josipa, sv. Iva-na Krstitelja, sv. Petra i Pavla, Svih svetih), dvade-set i tri svetačka blagdana, šezdeset i tri obvezatna spomendana i devedeset i pet neobvezatnih spo-mendana svetaca. U cijelosti, bilo je samo devede-set obvezatnih slavlja, dakle, jednak broj kakav je bio prisutan i u 12. st. Taj broj možemo zvati male-nim, jer se tijekom stoljeća, od 12. st. nadalje broj slavlja svetaca brzo povećavao. Kako je došlo do toga, odnosno: kakav je razvojni put svetačkoga kalendara?

‘Svjedočanstvo’ za Krista kao početakNa početku kršćanskoga svetačkog kalendara na-lazi se čašćenje mučenika koje se može promatrati na tragu oblika kulta posvećenoga mrtvima. Radi se o kultu sjećanja, odnosno sigurnosti da mrtvac živi i dalje u uspomeni živih. Za žive je to bilo ga-jenje nade primjerom i hrabrošću onih koji su dali živote, da bi posvjedočili za svoju vjeru. Odatle do-lazi i naslov mučenici (na grčkome se koristi ime matryr, što znači: “svjedok”). Postoji bitna razli-ka između čašćenja mučenika i kulta drugih po-

7

živo vrelo 200811živo vrelo11živo vreloČ

AŠĆEN

JEsvetacasvetaca

ČAŠĆ

ENJEsvetaca

ČAŠĆ

ENJE

kojnika, budući da se okupljanje na obljetnice nije odnosilo samo na obitelj pokojnika, nego na cije-lu mjesnu zajednicu i bilo je trajno, neograničeno godinama.

Podatci o početcima čašćenja mučenika prilič-no su razmrvljeni. Istok je prednjačio u tome ra-zvoju. Najranije svjedočanstvo vezano je uz sv. Po-likarpa, biskupa Smirne, koji je mučen 155./156. god. U pismu pisanom ni godinu dana nakon nje-gove smrti, kršćani iz Smirne pisali su o polaga-nju njegovih kostiju te o radosnome slavlju dana njegova mučeništva kao rođendana. Sve je to bi-lo radi okrjepe onima koji se trebaju pripremiti za buduće protivštine. Vjerojatno se pod tim okuplja-njima misli na euharistiju.

Što se tiče Zapada, prvi dokumenti potječu iz Kartage, iz vremena sv. Ciprijana i Decijevih pro-gona 250. god. U pismu svojim svećenicima Cipri-jan daje preporuku vezanu uz ispovjednike vjere da bi trebalo bilježiti dane njihove smrti, kako bi mogli proslaviti spomen na mučenike. Tu je izri-jek o euharistiji jasniji.

U Rimu, čini se, do sredine III. st. ne postoji posebno čašćenje mučenika. Do promjena je doš-lo Valerijevim krvavim progonom tijekom ljeta 258. god. Naime, 6. kolovoza papa Siksto II. i še-storica njegovih đakona osuđeni su na smrt; 10. kolovoza bio je red na đakona Lovru. U lipnju iste

godine posmrtni ostatci svetih Petra i Pavla polo-ženi su na sigurno. Rimska je Crkva željela saču-vati uspomenu na ljeto koje je donijelo toliko tu-ge i boli. Od tada pratimo neprekidnu nit čašćenja svetih koje je uključivalo liturgijsko slavlje na gro-bu na dan obljetnice njihove smrti. Također izra-žavalo se i u natpisima koje su kršćani pisali blizu mučeničkih grobova da bi se uslišile njihove moli-tve. Nakon Konstantinova reskripta 313. god., lju-di su počeli obilježavati grobove mučenika malim uspravnim kamenim znakovima, označujući tako njihovu prisutnost i stvarajući mjesto njihova čaš-ćenja, tzv. martyrium, (“spomen mučenika”).

Confessores i biskupiPrestankom progonstava, Crkva je uviđala nove oblike življene svetosti, šireći tako popis svetaca u kalendaru na ispovjednike vjere, najčešće bisku-pe koji su zbog vjernosti Kristu trpjeli u zatvori-ma, ali nisu bili ubijeni. Ti hrabri svjedoci naziva-li su se ispovjedaoci – confessores, a s vremenom im je dodan naslov mučenika. Takav je bio slučaj pape Poncijana (+235) i pape Kornelija (+253), koji je umro nakon progona. Nakon Konstanti-nova mira u tu skupinu ubrajaju se: Paulin Trier-ski (+358), Dionizije Milanski (+359) i Atanazije Aleksandrijski (+359), prognani zbog svoga pro-tivljenja arijanizmu.

U liturgijskim spomen-slavljima svetaca najčasnije mjesto pripada blaženoj Djevici Mariji koja je prva

od ljudi okrunjena slavom neba. (Lorenzo Veneziano 1371.,

Gallerie dell’Accademia, Venezia)

8

NAŠAtemaČ

AŠĆ

ENJE sv

etac

asv

etac

aČ

AŠĆ

ENJE sv

etac

aČ

AŠĆ

ENJE

U drugoj polovini 4. st. većina čuvenih mona-ha, osobito zbog asket-skoga života uspoređi-vana je s mučenicima. U dnu je opet bila ide-ja mučeništva, tj. odri-canja od svijeta, kako bi u potpunosti slijedi-li Krista i borili se protiv sila zla (npr. sv. Antun Pustinjak). Nekoliko bi skupa, koji su dugo ži vjeli monaškim živo-tom, tako đer je ubro-jeno u tu skupinu. Gla-sovitost su stekli više asketskim ži votom, ne-goli biskupskom služ-bom. Takav je bio slučaj sv. Bazilija Cesarejskoga i njegova brata sv. Petra iz Sebaste, a na Zapadu, sv. Martina iz Toursa.Naslov ‘ispovjednika’

ubrzo je postao podudaran s mučeništvom, a živio je stoljećima. Tako su u Misalu sv. Pija V., dakle do 1970., sveci nosili naziv mučenik ili ispovjed-nik. Misal pape Pavla VI. napustio je taj stari više-značni naslov.

Sustavno čašćenje biskupā pojavilo se u tre-nutku kada je neka Crkva željela znati kako je na-slijeđena od apostola. Stoga je čuvala popis svo-jih biskupa s njihovim imenima, datumima smrti, a ponekad i mjestima njihova ukopa. Ti su popisi imali povijesnu vrijednost i ubrzo su dobili litur-gijski karakter. Oni su čitani tijekom mise, kako bi zajednici sadašnje Crkve progovorili o zajedništvu s prethodnim biskupima. Ti su se popisi zvali De-positiones episcoporum.

U 5. i 6. st. popisi imena mjesnih biskupa spa-jaju se s popisima mjesnih mučenika. Prevlada-valo je razmišljanje da su i mučenici i biskupi pri-donijeli rastu Crkve. Njih se zajednica spominje u čvrstoj vjeri da će se i oni spomenuti svoje zajedni-ce i da joj neće uskratiti pomoć.

Povećavanje kalendaraU tome je vremenu kalendar svake zajednice bio isključivo mjesnoga karaktera, sadržavajući mje-sne mučenike i biskupe. Takav je običaj lako ra-zumjeti, zato što je čašćenje bilo vezano uz grob svetaca i zato što je grob bio nepovrjediv. Ipak, u drugoj polovini 4. st. vide se neke iznimke. Kro-nograf iz 354. donosi popis troje mučenika iz Kartage: sv. Perpetue, sv. Felicite i sv. Ciprijana, zajedno s nekoliko mučenika iz gradova blizu Ri-ma: Ostije, Albana i Porta. Takva približavanja i veze među Crkvama postoje i u carigradskome kalendaru. Još je zanimljivije vidjeti da su obljet-nicu smrti đakona i mučenika Vinka iz Zaragoze (+304) slavile sve Crkve.

Širenje čašćenja mučenikā dobiva na zamahu pronalaskom i prenošenjem tijela i relikvija sve-tih. To se najviše može zapaziti na slučaju Carigra-da koji je postao carskom rezidencijom. Vladari su željeli da ‘drugi Rim’ po relikvijama bude bogat kao i ‘prvi’. Zbog toga se 356./357. u taj grad dono-se relikvije sv. Timoteja, sv. Luke i sv. Andrije.

Drugo povećanje kalendara i kulta svetaca bi-lo je uvjetovano dopunom svetaca koji nisu pripa-dali mjesnoj zajednici, nego cijeloj Crkvi. Često je datum njihove smrti bio nepoznat i ono što je sla-vljeno nije bila obljetnica njihove smrti, nego spo-men-slavlje. Dogodili su se i pomaci u dozrijeva-nju odnosa prema svetosti, rast u crkvenosti na sveopćoj razini te odmak od kulta mrtvih.

Prva skupina svetaca ušla je u kalendar u okvi-ru svetkovanja Božića (4. st.). Tako se u Cezareji Kapadočkoj, oko 380. god., sv. Stjepan Prvomu-čenik slavio 26. prosinca, sv. Petar, sv. Jakov i sv. Ivan 27. prosinca, a sv. Pavao 28. prosinca. Slično je i u kalendaru iz Kartage koji datira iz 506. god., s dodatkom slavlja nevine dječice 28. prosinca.

Na ovaj način, prvi primjerak univerzalnoga kalendara poprima svoj oblik: prihvaćeno je da svaka Crkva smije i mora slaviti svece s kojima ne-ma neke izravne veze. Čašćenje dano mučenicima, nekim apostolima i jednom evanđelistu, upravlje-no je kršćanima i duboko poštovano i to manje zbog njihove osobne svetosti, a više zbog važne uloge koju su imali gradeći Crkvu, a tako i Božju prisutnost među ljudima.

NAŠAtematemaNAŠANAŠANAŠAtemaPalma mučeništva i vijenac pravednosti…(Katedrala u Firenzi)

9

živo vrelo 200811živo vrelo11živo vreloČ

AŠĆEN

JEsvetacasvetaca

ČAŠĆ

ENJEsvetaca

ČAŠĆ

ENJE

Odakle ‘prevelik’ broj svetaca?Najstarija i najbogatija dokumentacija o čašćenju svetih nalazi se u trima velikim sakramentarima iz 6. i 7. st.: Veronskom, Gelazijevskom i Grgu-rovskom sakramentaru. U prvome od njih nala-zi se četrdesetak misa mučenika, a tijekom godina slavljena su samo dvadeset i dva sveca, uglavnom rimska mučenika. U Gelazijevskome sakramen-taru ima pedesetak svetaca, a u Grgurovskome sedamdesetak.

Oko 800. godine Karlo Veliki primio je iz Ri-ma kopiju Grgurovskoga sakramentara koji je kanio nametnuti cijelom Zapadnom Carstvu, ali mu se kalendar svetaca činio preograničenim i odviše “rimskim”. Zato su franački liturgičari do-dali kalendaru blagdane svetaca vezanih uz Ga-liju. To su bile uglavnom svetkovine apostola ili njima izjednačenih svetaca: obraćenje sv. Pavla, svetkovine sv. Matije, sv. Marka, sv. Bartola, smrt sv. Ivana Krstitelja, sv. Mateja, sv. Luke, sv. Šimu-na i sv. Jude Tadeja te sv. Tome. Dodan je i blag-dan Svih svetih. Namjera za poopćivanjem je oči-ta, osobito kad se vidi da galski i franački sveci, čašćeni u mnogim Crkvama (kao npr. sv. Genove-va, sv. Diniozije, sv. German, sv. Remigije i sv. Hi-larije), nisu upisani u službeni kalendar, nego su slavljeni samo na lokalnoj razini.

Od 10. do 12. st. rimski je kalendar postao mje-rodavan mnogim zapadnim Crkvama i bivao je sve bogatiji i složeniji zbog hirovita i samovoljnoga do-davanja slavlja svetaca, što je tražilo reformu i sma-njivanje toga broja. U 11. st. papa Grgur VII. odlučio je da svi mučenici i pape imaju svoj blagdan. Ta je odluka, ojačana njegovom političkom moći, unijela u kalendar oko 30 papa koji su uglavnom bili nepo-znati; tako će ostati do 1969. god. Još je jedno opte-rećenje došlo od strane monaških redova. U rimski kalendar upisani su: sv. Mauro, sv. Ante, sv. Skola-stika, sv. Benedikt, sv. Hilarije i sv. Saba.

U istom stoljeću, čašćenje svetaca doživjelo je još jedan obrat. Čast oltara daje se ne više samo dostojnima iz prošlosti, nego i iz sadašnjosti. Prvi “moderni” svetac, upisan u kalendar, je sv. Toma Becket, nadbiskup canterburyjski, koji je ubijen u svojoj katedrali 29. prosinca 1170. god. i odmah čašćen kao mučenik te kanoniziran 1173. god. Ti

mučenici modernih vremena širom su otvori-li vrata sanktorala. U idućemu stoljeću u njega su ušli i franjevci i dominikanci: sv. Franjo Asiški, sv. Klara, sv. Antun Padovanski, sv. Petar Veronski i sv. Dominik. Tako je kalendar postao zrcalo tadaš-njega života Crkve.

Broj slavlja svetaca od njih devedeset u 11. st., do Tridentskoga se koncila popeo na dvjesto dva-deset. Na zahtjev Koncila, Pio V. 1568. god. napra-vio je izbor koja je smanjio broj blagdana na sto trideset. No, širenje se nastavilo: dvanaest slavlja dodano je u 16. st., pedeset u 17. st., trideset u 18. st., dvadeset i tri u 19. st. i dvadeset i pet od 1900. do 1960. god. Ovih 140 svetaca, upisanih u kalen-dar između Tridentskoga i Drugoga vatikanskog sabora, podijeljeno je u pet manjih skupina: a) re-dovnici 11. i 12. st., čija se zasluga odnosi na red koji su osnovali; b) prinčevi i kraljevi zemalja sje-verne Europe, kako bi se potaknulo katolike po-jedinih regija u bitci protiv reformacije; c) pape i biskupi koji su imali važnu ulogu; d) redovnici i re-dovnice koji su osnovali ili reformirali red ili re-dovničku kongregaciju; e) konačno, skupina nau-čitelja Istočne i Zapadne Crkve, koju je papa Lav XIII. uveo iz ekumenskih razloga.

Neposredno prije Drugoga vatikanskog sabo-ra rimski je kalendar sadržavao oko 270 blagdana svetaca (ne brojeći marijanske). Osim toga, posto-jalo je bezbroj blagdana na razini biskupijā i re-dovničkih zajednica. Ponovno je uslijedila obno-va kalendara.

Kriteriji nove obnoveKoji su kriteriji korišteni u toj obnovi? Brigom za povijesnu točnost, dvadeset i sedam slavlja sveta-ca, čije je postojanje ili čašćenje bilo upitno s po-vijesnoga motrišta, bilo je dokinuto. Isključeno je bilo i sedamdeset svetaca koji su bili gotovo ne-poznati – među njima je bilo puno rimskih mu-čenika, posebno papa-mučenika koje je u kalen-dar masovno uveo Grgur VII. S druge strane, da bi se pokazala univerzalnost svetosti u vremenu i prostoru, bilo je odlučeno da kalendar sadrži ba-rem jednoga sveca po kontinentu te barem jedno-ga sveca iz svakoga stoljeća. Bilo je određeno i to da svaki svetac bude čašćen na godišnjicu njego-

10

NAŠAtemaČ

AŠĆ

ENJE sv

etac

asv

etac

aČ

AŠĆ

ENJE sv

etac

aČ

AŠĆ

ENJE

ve ili njezine smrti (dies natalis ). Iznimka u ovome pravilu tiče se neko-licine svetaca, čija su slavlja padala u vrijeme korizme ili neposredno pri-je Božića. Tako je slavlje sv. Grgura Velikoga s 12. ožujka prebačeno na 13. rujna, godišnjicu njegova biskupskoga ređenja. Osim toga, slavlje sv. To-me Apostola prebačeno je s 12. prosinca na 3. srpnja, godišnjicu prenoše-nja njegova tijela u Edessu.

Mudro je rješenje i načelo da slavlja mnogih “spomena” mogu biti po volji. Čak i sveci koji se nalaze u kalendaru opće Crkve ne trebaju nužno biti čašćeni u svim zemljama, u svim zajednicama ili svake godine. Tako devedeset i pet spomena ostaju na izbor.

Gdje se nalaze eventualne nesavršenosti ovoga kalendara? Ideja pred-stavljanja i svetačkoga zastupanja svakoga kontinenta i svakoga stoljeća po-malo je umjetna; preko noći kršćani cijeloga svijeta bili su suočeni sa svecima koji su bili i ostali njima potpuno nepoznati (npr. sv. Turibije Mongrovejski, slavljen 23. ožujka, ili sv. Martin de Porres, slavljen 3. studenoga).

Pravo liturgijsko slavlje i čašćenje svetih pretpostavlja odnos između sveca i kršćanskoga puka te takav odnos ne može biti oživljen nikakvim de-kretom ili odredbom. U cjelini gledano, kalendar iz 1969. zaslužio je dobru ocjenu zato što ponovno uspostavlja ravnovjesje između nedjelje, svagda-na i slavlja svetaca. Novi kalendar daje bolju sliku Crkve, koja prepoznaje svoje svece i slavi njihov spomen, a da pritom ne bude „ugušen“ njima.

Exemplum - exemplarCrkva nije htjela podupirati stav koji je naginjao nekoj vrsti divinizaci-je svetaca i devijacijama liturgijskoga čašćenja. Pitanje uloge svetaca kao primjera za nasljedovanje vrlo je osjetljivo. Očito, mnogi sveci oslikavaju za kršćane život nadahnut evanđeljem. No, iznad ove veze, između evan-đelja i svečeva života postoji promatranje sveca kao modela za naslje-dovanje. Brojne zborne molitve u misalu mole baš za to nasljedovanje. Ali, kako krš ćani mogu nasljedovati iznimne osobe kao što su sveti To-ma Akvinski ili sveti Ivan Vianney? Bar u određenim slučajevima riječ ‘primjer’ čini se formalno ispravnom, ali ne prevodi najbolje s latinskoga exemplum ili exemplar, što ne znači poglavito ‘primjer’, nego više primje-rak, specimen, vrstu kao rijedak uzorak. Mnogi sveci su rijetki i dragocje-ni ‘primjerci’, ali praktički nemogući za nasljedovanje.

U svakome slučaju, neobično je primijetiti da se pučka pobožnost okreće prema najdražim svecima kao djelotvornim posrednicima, bez prevelike brige o tome bi li oni trebali biti nasljedovani. Vjernik koji zaziva svetoga Antuna Padovanskog nema na pameti prvotno želju da mu bude sličan. Stoga se može reći da dosadašnje mnoštvo svetaca kao primjerā ili modelā za današnje kršćane može polučiti rezultat u zaboravu njihovoga specifičnoga poziva i uloge koju su odigrali u Crkvi. Oblikovanje sankto-rala pokazuje da na početku stoji svjedočenje do davanja vlastita života u svjetlu Kristove ljubavi i njegova otajstva. Valja stoga dobro promisliti ko-ji elementi sanktoralom ulaze u našu pobožnost, duhovnost Crkve i nje-zin pastoral.

Sveci koji govore o životnosti vjere mjesnih Crkava.Sv. Staš i sv. Nikola Tavelić. (J. Botteri Dini, 1984.)

11

živo vrelo 200811živo vrelo11živo vreloČ

AŠĆEN

JEsvetacasvetaca

ČAŠĆ

ENJEsvetaca

ČAŠĆ

ENJE

Čašćenje svetih između pobožnosti i slavljenjaAnte Crnčević

U homiliji prigodom beatifikacije kardinala Alojzija Stepinca, u Mariji Bistrici 3. listo-pada 1998., papa Ivan Pavao II. poručio

je okupljenim vjernicima da se činom beatifikaci-je blaženik »povjerava sjećanju svoga naroda«. Ta misao, koja združuje ideju narodnoga (povijesno-ga) sjećanja i liturgijskoga spomena, pruža okvir u koji se smješta kršćansko čašćenje svetaca. Sveci nam služe za oživljavanje spomena – na ono čega su sami bili spomen. Čin beatifikacije ili kanoniza-cije liturgijski je čin, slavljen unutar slavlja euhari-stije, čime se naglašava da čašćenje svetaca smje-ra k čuvanju živom memorije na Kristovo djelo otkupljenja, kojega je euharistija spomenčin. Me-moria o kojoj je riječ u čašćenju svetaca ne smje-ra primarno na svečev život i okolnosti (povijesne, nacionalne, društvene, političke…) koje su obilje-žile njegov život i primjer vjere, nego na Krista ko-ji je u životu sveca postao memoria vivens. Stoga je briga Crkve u čašćenju svetaca usmjerena k čiš-ćenju svetačkoga spomena, kako bi štovanje pri-bližilo vjernike Kristu i njegovu djelu otkupljenja. Povijesno gledano, čašćenje svetaca (ponajprije mučenika) razvilo se u krilu liturgije i liturgija mu je davala smisao i oblik slavljenja. Kasniji razvoj, koji slavlje euharistije nije smještao u okvir ekle-zijalnosti nego ga oblikovao po matrici (osobne) svećeničke duhovnosti, pogodovao je da čašćenje svetaca ostane izvan liturgijskoga kulta te prona-đe nove, neliturgijske i izvanliturgijske oblike, vla-stite pobožnosti puka. Stoga pučka pobožnost ve-zana uz čašćenje svetaca sve više biva vezana uz pučku predaju, legende, ili pak uz pojedinosti iz svečeva života koje ne određuju njegovo mjesto u »kanonu svetih«.

Prvi zamah liturgijske obnove nakon Drugoga vatikanskog sabora bio je, glede »obnove« čašće-nja svetaca, nerijetko preoblikovan u jednostrano protivljenje čašćenju svetaca, a što je u suprotnosti s nakanama Sabora. Čini se da »efekt« takvog po-vršnoga razumijevanja obnove pokazuje u zadnja

dva desetljeća svoje drugo lice: ponovno se očitu-je sve veće zanimanje za čašćenje svetaca, ali ne-rijetko bez potrebne prosudbe i usklađivanja s li-turgijom Crkve. Uočava se, pritom, nesnalaženje pastoralne prakse pred novim valom pučke po-božnosti i duhovnosti. Iz te perspektive razmišlja-mo o nekim pitanjima liturgijskoga pastorala ča-šćenja svetih.

Čašćenje svetaca i »zajedništvo svetih«Čašćenje svetaca danas je izloženo različitim pro-sudbama, počesto s negativnim predznakom, me-đu kojima susrećemo ponajprije one koje će na-glašavati kako ‘suvremenome’ življenju vjere nisu potrebni sveci iz prošlosti, nego svetost današnjih kršćana. Međutim, ako svetost kršćana na najvid-ljiviji način očituje misterij Crkve i njezino posla-nje u svijetu (Novo millenio ineunte, 7), onda je ne-osporno da oni koji su u tome poslanju prepoznati i priznati uzorima, budu kroz posebne oblike čašće-nja čuvani u živoj uspomeni vjere. Sveci su, ističe Ivan Pavao II., »baština koju se ne smije rasuti, već je treba predati trajnoj obvezi zahvalnosti i ob-novljenomu nasljedovanju« (NMI 7). Oblici čaš-ćenja usmjerenoga prema svecima imaju, dakle, zadaću obnavljati njihovo nasljedovanje, tj. uprav-ljati korake Crkve i njezinih vjernika na put sveto-sti, te stoga svetački kult postaje hranom svetosti današnje Crkve. »Dok promatramo život onih ko-ji su vjerno slijedili Krista, dobivamo novi poticaj da tražimo budući Grad i učimo koji je najsigurni-ji put po kojemu ćemo među promjenjivim stvari-ma svijeta moći doći do savršenoga jedinstva s Kri-stom, tj. do svetosti, svaki prema svome posebnom stanju i položaju. U životu onih koji se, iako dionici naše ljudske naravi, savršenije preobraze u Kristo-vu sliku (usp. 2Kor 3,18) Bog živo očituje ljudima svoju prisutnost i svoje lice.« (LG 50)

Primjeri svetaca nisu, međutim, tek zasebni ili samo pojedinačni putovi svetosti. Liturgijski kult uvijek ih smješta u »zajedništvo svetih«, ka-

12

NAŠAtemaČ

AŠĆ

ENJE sv

etac

asv

etac

aČ

AŠĆ

ENJE sv

etac

aČ

AŠĆ

ENJE

mo smjera put Crkve hodočasnice i čega je litur-gija simbolički predokus. Zajedništvo svetih drev-na je slika Božje slave i ljudske proslave kod Boga. Zajedništvo ili ‘općinstvo’ svetih (communio san-ctorum) pripada simbolu kršćanske vjere. Pod tim pojmom razumijevamo zajedništvo duhovnih do-bara (vjere, sakramenata, karizmi, ljubavi…) te za-jedništvo zemaljske Crkve s onom nebeskom, pro-slavljenom. Iz vjere u zajedništvo svetih koji na zemlji još žive put svetosti i svetih koji su već u slavi neba rađa se prostor za čine kulta, očitova-ne osobito u molitvi zagovora pred onima koji su svojom svetošću i kristovim otkupiteljskim djelom dosegli slavu neba. »Oni kod Oca ne prestaju za nas posredovati (…). Njihova bratska briga mnogo pomaže našoj slabosti.« (LG 49; KKC 956)

Stavljajući tu vjeru Crkve u temelje čašćenja svetaca postaje razvidno da kult svetaca ne traži na prvome mjestu njihov primjer, nego ponajpri-je zajedništvo s njima. Zato Crkva u liturgiji uvijek moli zagovor nebeske Crkve. Štoviše, trajno pod-sjeća vjernike da je liturgijska molitva zajednička molitva okupljenih vjernika s nebeskom Crkvom: cum angelis et sanctis universis. Iz tog zajedniš-tva molitve rađa se »jednoglasna pjesma« sve-tih Onomu koji je jedini svet: »Sanctus, Sanctus, Sanc tus…«. Crkva je više ohrabrena i osnažena za-jedništvom sa svetima, negoli primjerom koji su nam oni svojim životom ostavili. Zajedništvo ko-je nam pružaju uvijek je djelo Božjega Duha. Pri-mjer pak uvijek ostaje pred ljudskom slobodnom voljom i pred ljudskom slabošću.

Prethodne misli o zajedništvu svetih nisu u ovome razmišljanju iznesene tek radi isticanja crkvenoga nauka o svetima i svetosti, nego i ra-di oblikovanja svetačkoga čašćenja koje bi tre-balo uvijek odražavati vjeru u zajedništvo svetih. Čašćenje svetaca nije moguće razumjeti, pa ni va-ljano opravdati, iz promatranja pojedinoga bla-ženika ili sveca zasebno, ili iz traženja primjera u njegovu svjedočanskom životu, nego iz vjere u »zajedništvo svetih«. Liturgijsko »kategorizira-nje« svetaca (apostoli, mučenici, pastiri, prezbite-ri, redovnici, djevice, naučitelji, muževi i žene) go-vori o različitim oblicima poslanja i o raznovrsnim oblicima poziva na svetost, ali istovremeno govori

i o zajedništvu koje je njihova svetost očitovala u životu Crkve. Tako liturgijske »kategorije« svetih služe kako bi se u svakome staležu i poslanju pre-poznao put svetosti, i to svetosti kroz udioništvo u zajedničkom pozivu i poslanju na svetost.

Današnje ponovno buđenje zanimanja za sve-tački kult, čini se, pokazuje tendenciju razilaženja vjernika u traganju za svetošću i segmentiranja za-jedničkoga puta svetosti u Crkvi. Pojedine se sve-tačke likove predstavlja kao »modele ponašanja« u pojedinim životnim okolnostima ili kao zaštitni-ke u posebnim (ne)prilikama života, pa se njihova ‘zadaća’ reducira samo na pomoć u tim izoliranim trenutcima. Lako je zamijetiti da pučko štova-nje i molitva traže danas ponajprije (i ponajviše) one svece koje predaja poznaje kao »čudotvorce« (tau maturge) ili ozdravitelje. Zapadna liturgijska tradicija nije nikada usvojila takvo kategoriziranje svetaca, nego je vjerno čuvala rasporedbu sveta-ca prema njihovoj službi i poslanju u Crkvi koja je »zajedništvo poslanja«, kaneći time pokazati pri-mjere svetosti u svakome crkvenom staležu. Još više je u suprotnosti s duhom čašćenja svetaca nji-hovo kategoriziranje u skupine u kojima je teš-ko uočiti liturgijsku i eklezijalnu poveznicu. Ideje o ustanovljivanju zajedničkoga blagdana »hrvat-skih mučenika« ne otkrivaju želju za njegovanjem duhovnosti i zajedništva sa svetima, nego potre-bu za nekim drugim ciljevima čiju bi plemenitosti i opravdanost bilo prikladnije ostvarivati na nekim drugim poljima umjesto na liturgijskome.

Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji na-glašava kako je potrebno vjernike na primjeren način poučiti o smislu općenitosti svetaca upisa-nih u Opći kalendar Crkve (br. 229). Takva pou-ka smjera k usvajanju zajedničkih putova svetosti te prema gajenju osjetljivosti za pripadnost Crkvi prisutnoj u svim krajevima i narodima svijeta.

Ako se ponegdje pobožnost prema svecima pokušava čvrsto vezati uz vjerno obdržavanje po-

Liturgija smješta čašćenje svetaca u zajed-ništvo svetih. Oni su nam svjetlo vjere jer nam objavljuju udioništvo u Božjoj slavi.

13

živo vrelo 200811živo vrelo11živo vreloČ

AŠĆEN

JEsvetacasvetaca

ČAŠĆ

ENJEsvetaca

ČAŠĆ

ENJE

jedinoga molitvenoga obrasca (trodnevnice, de-vetnice, krunice…) ili uz molitve upućene u poje-dine dane u tjednu ili mjesecu, nije li to znak da je svecima dana zadaća koja odudara od duhov-nosti Crkve i od zajedništva kojega su znak? Za-što ne pojasniti da se samom liturgijom, osobito euharistijskom, već njeguje ispravno čašćenje sve-taca i da slavlju euharistije nisu potrebni dodat-ci pobožnosti usmjerene prema nekome svecu? Unutar slavlja euharistije, pored molitvenih zago-vora koji nalaze mjesto u euharistijskoj molitvi, i sama liturgija Riječi pruža liturgijsko usmjerenje za ispravno njegovanje svetačkoga kulta: veliki li-kovi patrijarha, proroka, apostola i novozavjetnih učenika, koji su uživali blizinu i prijateljevanje s Gospodinom, pojavljuju se kao sluge Božje riječi, glasnici Božje objave i njegovih djela spasenja te kao vjerni nasljedovatelji Gospodinova puta. Ča-šćenje svetaca upućuje štovatelja na taj isti put.

Potrebno je, stoga, probuđeno zanimanje za čašćenje svetaca oblikovati na temelju vjere u za-jedništvo svetih te ga pročišćavati nadahnućem nad liturgijom u kojoj se Crkva moliteljica uvijek utječe zagovoru nebesnikā.

Sveci zaštitniciPovijesni razvoj čašćenja svetaca, pridružujući pr-votnome nizu mučenikā i druge zaslužne muževe i žene, prije svega utemeljitelje pojedinih krajev-nih Crkava te svete monahe i pustinjake, otvorio je vrata kultu koji nije vezan uz spomen na svjedo-čansku smrt pojedinih svetaca nego uz spomen na njihov način života. Tim je proširenjem vjernički osjećaj tražio u svakome vremenu nove svjedo-ke vjere, dostojne čašćenja i čuvanja spomena na njih, što je pogodovalo da pojedini sveci budu ča-šćeni na poseban način u nekoj mjesnoj Crkvi kao sveti »zaštitnici«. Uloga zaštitnika govori o očin-skoj skrbi (patronus se korijenski naslanja na ri-ječ pater, otac) pa se duhovna djeca svome zaštit-niku utječu osobito u nevoljama života. Iskustvo uslišanja molitve upućene svecu stvorit će pro-stor za nove oblike čašćenja: donošenje zavjetnih darova (ex voto), podizanje crkava i kapela u čast svecu, oblikovanje posebnih molitava, dovođenje u svezu sveca i pojedinih životnih okolnosti. Raz-

mjenom svetačkoga ka-lendara među pojedinih mjesnim Crkvama raste niz svetaca zaštitnika, pa se ubrzo svakome zani-manju i staleškoj udru-zi traži nebeski za štitnik, uz svaku se bolest veže svetac kojemu je korisno uteći se molitvom, a ide-ja zaštitništva veže se i uz pojedine krajeve, mjesta, ali i za pojedine važne poslove (sjetvu, berbu) te za blago. Ideja zaštitniš-tva s vremenom se uveli-ke udaljila od prvotnoga oblika i smisla čašćenja svetaca, pa počesto pre-rasta u čine praznovjerja, pokazujući katkada ap-surdnost odabranja po-jedinoga sveca za zaštit-nika. Tako je npr. sveti Kornelije, ranokršćanski mučenik, na temelju asocijacije na njegovo ime (asocijacija po zvučnosti: cornu, rog) bio sma-tran zaštitnikom blaga s rogovima. Ne manja ne-logičnost traženja zaštitništva susreće se ponegdje i danas. Tako smo zadnjih tjedana imali prigodu u crkvenome i društvenome tisku čitati o svetom Marku Križevčaninu kao »zaštitniku europskih integracija«. Proizvoljnost i nelogi čnost dava-nja takvih naslova pojedinim svecima ne promi-če čašćenje Sveca, nego služi u druge svrhe i kori-sti. Pojedinci i skupine, bez obzira na možebitnu ispravnost nakane, po jasnim crkvenim uredbama nemaju pravo na takvo 'dijeljenje' naslova sveci-ma, pa se i spomenuti naslov, uz ostalo, ima sma-trati i nedopuštenim.

Kao što je pastoralno razborito u zajednicama njegovati čašćenje svetaca koji su životom vezani uz pojedini kraj – kao utemeljitelji pojedinih kra-jevnih Crkava, navjestitelji Radosne vijesti u nji-ma, naslovnici crkava ili kao posebno čašćeni u nekome kraju ili mjestu – jednako je pastoralno korisno i potrebno vjernike upozoravati da pojedi-

Tie exero consequi eugiam,vendit lore veraestrud tet ectet ipit ea

Krsni poziv na svetost daje svim krštenicima poslanje biti Christofori, Kristonosci. (Sv. Kristofor, Wolkersdorf, Nürnberg)

14

NAŠAtemaČ

AŠĆ

ENJE sv

etac

asv

etac

aČ

AŠĆ

ENJE sv

etac

aČ

AŠĆ

ENJE

ne pobožnosti, osobito one njegovane u oblicima svetačkoga zaštitništva, lišavaju pojedinca obveze rasta na Kristovu putu svetosti te vode u prazno-vjerje. Ideja zaštitništva, koju je stvorila pučka po-božnost, ne smije prerasti u misao o zastupništvu ili nadomjestku za vlastiti vjernički hod u svetosti.

Posebnu pastoralnu brigu i opreznost zavrje-đuju svetačka blagdanska slavlja koja su prerasla dimenziju liturgijskoga te postala događajem ši-rega društvenog značaja i simbolom kulturalno-ga identiteta nekoga naroda, kraja ili grada. To se ne događa samo u sredinama s dubokom kršćan-skom tradicijom, nego i u sredinama koje su bez osjetljivosti za kršćansko i liturgijsko, ali u krš-ćanskome blagdanu prepoznaju priliku za druge oblike slavljenja, počesto s ciljem različitih oblika promidžbe i zarade. Ponegdje se dogodilo da su zaštitnicima mjesta (za potrebe nedefiniranoga načina slavljenja »dana grada« ili »dana općine«) postali sveci čije čašćenje nije prisutno u puku, pa takvo slavljenje, nametnuto od društvene zajed-nice i bez valjane prosudbe smješteno u liturgij-sku formu i crkveni okvir, ostaje prazno smislom i sadržajem kršćanskoga slavljenja. Čašćenje sve-taca istrgnuto iz prirodnoga okružja vjere usmje-rava misao o tome kultu na trag na kojemu Crkva nije nikada razmišljala o svojim svecima. Stoga nerijetko prijeti opasnost da liturgijsko slavlje-nje nekoga sveca postane tek dijelom društvene manifestacije ili predstavom kojoj će cilj biti nje-govanje folklora i običajā. Unatoč snažnim isku-šenjima socijalizacije vjere i kršćanske baštine, kršćanske zajednice imaju odgovornost da slav-ljenje svetačkih blagdana bude prije svega mjesto iskustva Kristova otajstva te u svim svojim pojav-nostima prodahnuto čuvanjem uspomene na ži-vot sveca zaštitnika.

Uz svece naslovnike crkava i zaštitnike pojedi-nih mjesta počesto se veže čašćenje njihovih reli-kvija ili pak slika koje nose njihov lik. Nakon sto-ljećā mnogih krivih interpretiranja svetačkih re likvija za život Crkve te brojnih iskrivljivanja smisla svetačkoga kulta, današnje su odredbe, gle-de čašćenja relikvija, znatno postrožene. Na pr-vome mjestu insistira se na vjerodostojnosti re-likvija: ondje gdje je vjerodostojnost dvojbena,

relikvije treba s dužnom razboritošću povući iz ča-šćenja vjernika. Važna je i odredba da se kod slav-lja posvete oltara relikvije nekoga sveca (koji ne mora biti mučenik) mogu staviti pod oltar, ali ni-pošto u oltarnu ploču (mensa). Položene pod ol-tar, relikvije (»moći«) upućuju na istinu da žrtva svetaca, Kristovih udova, ima svoje izvorište i zna-čenje u Kristovoj žrtvi te da slavljenje svetaca uvi-jek vodi k proslavi Krista i njegova djela otkuplje-nja (usp. Red posvete crkve i oltara, 5).

Sličnom teološkom prosudbom valja pristupi-ti i čašćenju slika koje nose lik sveca zaštitnika. Važ-no je, naime, naglasiti relativnost kršćanskoga što-vanja slika objašnjavajući da slika nema moć, nego da služi samo kao posredništvo u povezivanju s Li-kom koji predstavlja i s Božjim milosnim djelova-njem koje se događa po vjernikovoj molitvi i zago-voru svetih. Stoga se jasno određuje da se na oltar na kojemu se slavi euharistija ne stavljaju ni kipo-vi ni slike svetaca (Red posvete crk ve i oltara, 10). To osobito vrijedni za nove crkve. Mjesto koje će

Crkva u liturgiji slavi nebesku proslavljenost svojih svjedoka vjere. (P. Pirc, crkva bl. Alojzija Stepinca, Budaševo)

15

živo vrelo 200811živo vrelo11živo vreloČ

AŠĆEN

JEsvetacasvetaca

ČAŠĆ

ENJEsvetaca

ČAŠĆ

ENJE

unutar crkvenoga zdanja biti namijenjeno pučkoj pobožnosti (svetačkoj ili marijanskoj) ima biti pri-kladno uređeno da pogoduje osobnoj molitvi, raz-matranju, izvršavanju osobnih zavjeta (pri čemu mogućnost dodira kipa ne bi smjela biti olako zane-marena), ali se to mjesto ne smije urediti kao oltar. U crkvi, naime, postoji samo jedan oltar jer jedan je Krist i jedna je Kristova žrtva. Nadalje, kad je riječ o starijim crkvama u kojima su, u duhu vremena u kojem su građene, svetačke slike ili kipovi smješte-ni na oltar (pobočni ili na nekoć »glavni« oltar), ta se mjesta ne smiju urešavati kao što to dolikuje ol-taru, tj. oltarnim stolnjacima i slično. I sama posve-ta crkava vođena je istom logikom. Crkvu se posve-ćuje samo Bogu, neovisno o tome što će ona nositi naslov sveca koji će u njoj na poseban način biti ča-šćen častiti. Sve spomenute liturgijske odredbe po-kazuju kako je potrebna jasna značenjska distinkci-ja između čašćenja svetaca i liturgijskoga kulta koji je usmjeren prema Bogu i njegovu djelu spasenja, a razlikovanje ima biti uočljivo na razini sadržaja, ra-zumijevanja, kultnoga izražavanja te na razini vid-ljivih znakova koje prate kultne čine.

Liturgijska godina i čašćenje svetihRasporedba svetačkih slavlja unutar liturgijske godine i liturgijska logika njihova stupnjevanja nude put za ispravno shvaćanje i njegovanje čaš-ćenja svetaca. Prva naznaka te rasporedbe daje nam uočiti da sveci, unatoč razmjerno velikome broju danā na koji se slave u tijeku jedne godine, ne predstavljaju zasebni vremenski ciklus ili cjeli-nu unutar godišnjega ritma slavljā. Saborska Kon-stitucija o liturgiji kazuje da je Crkva »u tijek godi-ne unijela (inseruit) spomene mučenikā i drugih svetaca« (SC 104). Pozorno iščitavanje ključnoga glagola u toj rečenici (inserire, s naglaskom na ko-rijen serere) otkriva nam da sveci nisu samo »une-seni« u godišnji ritam slavlja koja proslavljaju Kri-stovo otajstvo nego da su ucijepljeni u taj ritam, isprepleteni s njime. Slavlja Božjeg otajstva spase-nja jesu »potka« koja daje temelj i uporište slavlje-nju spomena na Božje ugodnike, svece.

To teološko načelo rasporedbe pruža prednost Gospodnjim slavljima, pa i liturgijskim vremeni-ma ili vremenskim ciklusima kojima se proslavlja

Kristovo otkupiteljsko djelo, pred spomen-slavlji-ma svetaca. Pojedini vremenski ciklusi unutar li-turgijske godine (drugi dio došašća, vrijeme koriz-me) gotovo su u potpunosti oslobođeni svetačkih slavlja kako bi zajednica vjernika u tim »svetim vremenima« mogla na intenzivniji način živjeti i proslavljati Božje spasenjsko djelo. To je razlog da

su kod poslijesaborske obnove neki spomeni sve-taca, koji su po dotadašnjemu datumu slavljenja padali u drugi dio došašća (sv. Toma Akvinski) ili u vrijeme korizme (sv. Matija Apostol, sv. Grgur Veliki, sv. Benedikt), premješteni na neki prikla-dan dan u vremenu »kroz godinu«.

Valjani teološki razlozi, koji su Crkvu vodili u obnovi liturgijska kalendara, nisu još posvuda za-živjeli u praksi Crkve, pa se još uvijek susreću za-jednice u kojima se pojedine svetačke blagdane (osobito zaštitnike mjestā i naslovnike crkava) na-stavlja slaviti prema starome kalendaru, opravda-vajući to »tradicijom« ili »običajem koji treba ču-vati«, ili se pak pojavljuje udvostručavanje slavlja (što se pokušava ‘opravdati’ razlikovanjem dviju razina slavljenja, liturgijske i pučke). Takve poja-ve i izrazi samovolje »ne samo da teško narušava-ju sklad između liturgije i pučke pobožnosti, nego i, otvarajući prostor udvostručavanju, stvaraju ve-ću zabunu i nesnalaženje vjernika« (Direktorij i li-turgiji i pučkoj pobožnosti, 230).

Prednost proslavljanja Božjih djela spasenja pred čašćenjem svetaca zrcali se na jasan način u primjeru svetkovine svetoga Josipa, čiji nadnevak (19. ožujka) često pada u vrijeme Velikoga tjedna ili u dane Vazmene osmine, pa se njegovo slavlje-nje prenosi na prvi slobodni dan nakon tih »gos-podnjih dana«. Opiranje pojedinih pastoralnih djelatnika takvome ritmu liturgijske godine i lo-gičnoj nestalnosti svetačkih slavlja ne može se ni-pošto opravdati isticanjem želje da se vjernike ne dovodi u zabunu glede datuma slavljenja. Tragom takve želje moglo bi se jednako, i s puno više ra-

Slavljenje svetaca zaštitnika, kad je istrgnuto iz konteksta vjere i crkvenosti,

gubi snagu životnosti te prestaje biti očitovanjem Božje svetosti.

16

NAŠAtemaČ

AŠĆ

ENJE sv

etac

asv

etac

aČ

AŠĆ

ENJE sv

etac

aČ

AŠĆ

ENJE

zložnosti, inzistirati na datumskome ustaljivanju svetkovina Gospodinova uskrsnuća, Uzašašća, Ti-jelova… Riječ je, očevidno, o nerazumijevanju du-ha obnovljene liturgije te o opiranju nakani Crkve da liturgija bude prije svega slavljenje Božjega dje-la spasenja, a ne tek okvir za njegovanje pučke po-božnosti i naravne religioznosti.

Načelo precedencije valja poštovati i kad je riječ o slavljenju Nedjelje, Dana Gospodnjeg, koji je naj-stariji kršćanski blagdan. Tijek liturgijske godine ri-tmiziran je prije svega nedjeljama koje u vremenu došašća, korizme i vazmenoga vremena ne ustupa-ju mjesto nikakvim drugim slavljima, a u vremenu kroz godinu mogu dati mjesto samo Gospodnjim blagdanima (npr. Preobraženje, Uzvišenje svetoga Križa; Svetkovina posvete crkve) te onim svetkovi-nama(!) svetaca koje na nedjelju padnu po svome kalendarskome slijedu (Rođenje sv. Ivana Krstite-lja; Sv. Petar i Pavao; Uznesenje bl. Djevice Marije, Svi Sveti). Prenošenje pojedinih svetkovina (osobito zaštitnika ili naslovnika) s dana u tjednu na nedje-lje nije moguće opravdati nikakvim ‘pastoralnim’ razlozima jer je to premještanje zapravo pokazatelj

pastoralnoga neuspjeha koji slavlju sveca zaštitnika ne uspijeva dati važnost i snagu koja bi jedan dan u tjednu bila kadra pretvoriti u dan slavlja.

Pričest na Božjoj svetostiNakon ovih misli, koje naviru iz motrenja pastoral-ne prakse koja ne uspijeva uvijek djenuti u pravi suodnos čašćenje svetaca i liturgijsko štovanje, ko-risno je vratiti se slavlju euharistije gdje je zagovor-na molitva upućena svecima našla svoje začetke.

Svetost se živi od dara svetosti, iz udioništva na svetosti Onoga koji je Jedini Svet. Takvom po-imanju, izraslu iz vrjednovanja istočnoga grijeha, koji je ranio ljudsku narav, i Kristova spasenjsko-ga djela koje je obnavilo ranjenu ljudsku narav, protivna su ‘moderna’ razmišljanja, idejno svediva pod nazivnik neopelagijanizma, koja svetost smje-štaju na put ljudskoga nastojanja kroz djela poko-re, molitve, askeze… Premda svako nastojanje ko-je teži k udioništvu u Božjoj svetosti iziskuje život dosljedan i dostojan toga dara, kršćanska misao o svetosti ne počiva na ljudskoj moći nego na pri-hvaćanju Božjega dara. Euharistija je Božje dari-vanje, očitovanje Božje svetosti koja postaje priče-sna svetost. Sjedinjujući nas s Kristom, euharistija nam se nudi kao pričest u svetosti, udio ništvo (com munio) u Božjoj svetosti.

Naslanjajući ove misli na istraživanja kojima je Robert Taft razbistrio značenje drevnoga litur-gijskoga poklika Sancta sanctis (Sveto svetima), upućivanoga vjernicima prije pristupa euharistij-skoj pričesti, možemo naći i druge potvrde za ra-zumijevanje euharistije kao vrela svetosti na koju su krštenici pozvani. U spomenutome pokliku, ko-ji je ujedno i poziv na pričest, sveti (hagioi) su oni kojima su sveti darovi (hagia, svetinje) namijenje-ni. U starozavjetnoj tradiciji (prema prijevodu Sep-tuaginte) tim su potonjim pojmom (hagia) naziva-ni žrtveni prinosi koji su stavljani na žrtveniku kao prinos Bogu. Kršćanska liturgija je spomen Božje otkupiteljske žrtve u kojoj je Krist sama sebe prinio na žrtvenik križa za spasenje čovjeka. Krist sam po-staje hagia, žrtveni prinos za oproštenje i otkuplje-nje grijeha. Stoga su u kršćanskoj liturgiji, koja je spomenčin Kristova prinosa, svetinje (hagia) Bož-ja ponuda čovjeku. Po pričesti pričesnik postaje di-onikom darovanoga prinosa, otkupljenja. Potreb-

Život svetaca nadahnjuje život kršćana.(Sv. Frano Asiški, V. Blažanović, 2004.)

17

živo vrelo 200811živo vrelo11živo vreloČ

AŠĆEN

JEsvetacasvetaca

ČAŠĆ

ENJEsvetaca

ČAŠĆ

ENJE

LITURGIJSKIkalendar

16 N TRIDESET I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU 17 P Sv. Elizabeta Ugarska, redovnica, spomendan Otk 1,1-4; 2,1-5a; Ps 1,1-4.6; Lk 18,35-43 18 U Svagdan; ili: Posveta bazlikâ svetih apostola Petra i Pavla: Otk 3,1-6.14-22; Ps 15; Lk 19,1-10 19 S Svagdan: Otk 4,1-11; Ps 150,1-6; Lk 19,11-28 20 Č Svagdan: Otk 5,1-10; Ps 149,1-6a.9b; Lk 19,41-44 21 P Prikazanje Blažene Djevice Marije, spomendan Zah 2,14-17; Otpj. pj.: Lk 1,46-55; Mt 12,46-50 22 S Sv. Cecilija, djevica i mučenica, spomendan Otk 11,4-12; Ps 144,1-2.9-10; Lk 20,27-40

23 N ISUS KRIST KRALJ SVEGA STVORENJA, svetkovina Ez 34,11-12.15-17; Ps 23,1-6; 1Kor 15,20-26.28; Mt 25,31-46 24 P Sv. Andrija Dung-Lac i dr., mučenici, spomendan Otk 14,1-3.4b-5; Ps 24,1-6; Lk 21,1-4 25 U Svagdan; ili: Sv. Katarina Aleksandrijska Otk 14,14-19; Ps 96,10-13; Lk 21,5-11 26 S Svagdan: Otk 15,1-4; Ps 98,1-3b.7-9; Lk 21,12-19 27 Č Svagdan: Otk 18,1-2.21-23; 19,1-3.9a; Ps 100,1b-5; Lk 21,20-28. 28 P Svagdan: Otk 20,1-4.11 – 21,2; Ps 84; Lk 21,29-33 29 S Svagdan: Otk 22,1-7; Ps 95,1-7; Lk 21,34-36

STUDENI 2 N Spomen svih vjernika pokojnika, spomendan 3 P Svagdan; ili: Sv. Martin iz Porresa Fil 2,1-4; Ps 131,1-3; Lk 14,12-14 4 U Sv. Karlo Boromejski, spomendan Fil 2,5-11; Ps 22,26b-28.30-32; Lk 14,15-24 5 S Svagdan: Fil 2,12-18; Ps 27; Lk 14,25-33 6 Č Svagdan: Fil 3,3-8a; Ps 105,2-7; Lk 15,1-10 7 P Svagdan: Fil 3,17 – 4,1; Ps 122,1-5; Lk 16,1-8 8 S Bl. Gracija Kotorski, redovnik, spomendan Fil 4,10-19; Ps 112,1-2.5-6.8a.9; Lk 16,9-15

9 N POSVETA LATERANSKE BAZILIKE, blagdan 10 P Sv. Leon Veliki, papa i crkv. naučitelj, spomendan Tit 1,1-9; Ps 24,1-4ab.5-6; Lk 17,1-6 11 U Sv. Martin Tourski, biskup, spomendan Tit 2,1-8.11-14; Ps 37,3-4.18.23.27.29; Lk 17,7-10 12 S Sv. Jozafat, biskup i mučenik, spomendan Tit 3,1-7; Ps 23,1-6; Lk 17,11-19 13 Č Svagdan: Flm 7-20; Ps 146,6c-10; Lk 17,20-25 14 P SV. NIKOLA TAVELIĆ, prezbiter i mučenik, blagdan Mudr 3,1-9 (ili: Rim 8,31b-39); Ps 124; Lk 9,23-26 15 S Svagdan; ili: Sv. Albert Veliki 3Iv 5-8; Ps 112,1-6; Lk 18,1-8

no je i pojašnjenje da grčki pojam hagia ne ističe u prvi plan moralni vidik svetosti, nego vlastitost ko-ja pripada Bogu, svetost koja definira Boga. Euha-ristija je udioništvo u Bogu, u svetosti koja dolazi od Boga i koja nas čuva u zajedništvu s njim.

Ovih nekoliko slika, posuđenih iz davnoga iskustva Crkve, prisjećaju nas Isusove rečenice ko-ja je u liturgiji našla posebno značenje i interpre-taciju. U Govoru na gori Isus opominje učenike i mnoštvo koje ga je slijedilo da čuvaju riječi njego-va nauka i pritom rabi rečenicu koja parafrazira židovsko strahopoštovanje pred žrtvenim darom: »Ne dajte svetinje psima. Niti svoga biserja bacaj-te pred svinje…« (Mt 7,6). Strogost tih riječi lak-še je razumjeti ima li se u vidu ideja da »svetinja« (hagion) iz prvoga dijela rečenice aludira na dar koji je donesen na žrtvenik (tj. meso životinje), pa

bi bilo svetogrdno taj dar, namijenjen Gospodinu, dati psima. Dar je hagion, svet, jer pripada Gospo-dinu. Drugi dio rečenice preriče istu poruku dru-gom slikom u kojoj je znakovit termin biser (grč. margarites). Ranokršćanski spisi (npr. Didahé) primjenjuju spomenutu Isusovu rečenicu u poti-canju kršćana na dostojno vršenje euharistijskoga spomenčina te pojmom margeritai (biserje) na-zivaju euharistijske prilike kruha i vina. Stoga je euharistija biserje koje pripada samo onim kršte-nicima koji su po djelovanju Duha Posvetitelja do-stojni tako uzvišenoga dara (hagion) i koji po pri-česti na tome daru postaju hagioi, sveti, pričesnici na Božjoj svetosti. Euharistija je pričest na Božjoj svetosti. Stoga nas euharistija uči da je svetost dar, ne ljudsko postignuće. Prihvaćanje dara sili nas na život koji će biti dostojan primljenoga dara.

18

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanjeJob 19,1.23-27a

Ja znadem: moj Izbavitelj živi.

Čitanje Knjige o JobuJob progovorii reče:O kad bi se riječi moje zapisalei kad bi se u mjed tvrdu urezale;kad bi se željeznim dlijetom i olovomu spomen vječan u stijenu uklesale!Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živii posljednji će on nad zemljom ustati.A kad se probudim, k sebi će me dići:iz svoje ću puti tad vidjeti Boga.Njega ja ću kao svojega gledati.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 27,1.4.5.7.8b.9a.13-14

Otpjev: Vjerujem da ću uživati dobra Gospodnjau zemlji živih.

Gospodin mi je svjetlost i spasenje:koga da se bojim?Gospodin je štit života moga:pred kime da strepim?

Za jedno molim Gospodina,samo to ja tražim: da živimu Domu Gospodnjemsve dane života svoga,da uživam milinu Gospodnjui Dom njegov gledam.

Slušaj, Gospodine, glas moga vapaja,milostiv mi budi, usliši me!Lice tvoje, Gospodine, ja tražim.Ne skrivaj lica svoga od mene.

Vjerujem da ću uživatidobra Gospodnja u zemlji živih.U Gospodina se uzdaj, ojunači se,čvrsto nek’ bude srce tvoje:u Gospodina se uzdaj!

Prijedlozi za pjevanje

Ulazna: 751 Vječni pokojPripjevni ps.: Gospodin mi je svjetlost

(gl. prilog ŽV 2/2007.) Prinosna: 745 Za Lazarom si plakaoPričesna: 733 Svjetlost vječnaZavršetak: 746 O Kriste, Kralju svemoćni

Spomen svih vjernika pokojnika 2. studenoga 2008.

Ulazna pjesmaUsp. 4Ezr 2,34-35

Pokoj vječni, daruj im, Gospodine,i svjetlost vječna svijetlila njima..

Zborna molitva

Bože, slavo vjernika i živote pravednika.Otkupio si nas smrću i uskrsnućem svoga Sina. Budi milostiv našoj pokojnoj braći i sestrama. Oni su vjerovali u otajstvo uskrsnuća, udijeli im radost vječnoga blaženstva. Po Gospodinu.

Darovna molitva

Svemogući milosrdni Bože, ovom žrtvom izbriši grijehe našoj pokojnoj braći i sestrama u krvi Kristovoj. Umio si ih vodom krštenja:očisti ih do kraja u samilosnoj ljubavi.Po Kristu.

Pričesna pjesmaUsp. 4Ezr 2,24.35

Svjetlost vječna svijetlila njima, Gospodine,po dobroti tvojoj – u zajednici sa svima svetima. Pokoj vječni daruj im, Gospodine, po dobroti tvojoj – u zajednici sa svima svetima.

Popričesna molitva

Gospodine, tvoj je Sin za nas umro na križu i slavno uskrsnuo. Po ovoj pričesti molimo te za našu pokojnu braću i sestre: očisti ih ovim vazmenim otajstvom da uniđu u slavu budućeg uskrsnuća. Po Kristu.

Čitanja po izboru iz Reda sprovoda

DU

ŠNI da

nda

nD

UŠN

I dan

DU

ŠNI

19

živo vrelo 200811živo vrelo11živo vrelo

Molitva vjernikaBraćo i sestre, s pouzdanjem se utecimo Ocu nebeskome i molimo ga da naš zemaljski hod privede radosnom zajedništvu u svome domu.1. Svojoj Crkvi, Gospodine, pomozi da

u svojem djelovanju izvršava volju tvoga Oca te se ne izgubi nijedan od onihkoje ti je povjerio, molimo te.

2. Našu braću i sestre koji se bliže dovršetku zemaljskoga hoda osnaži radosnim pouzdanjem u tvoju vječnu ljubav, molimo te.

3. Onima koji tuguju za svojim pokojnima ojačaj vjeru da je smrt prijelazak u novi život s Kristom Uskrsnulim, molimo te.

4. Nama, koji smo danas u molitvi združenis našim pokojnima, podari milost radosnog svjedočenja vjere u uskrsnuće, molimo te.

5. Braću i sestre koji u vjeri preminuše uvedi u radost svoga nebeskog kraljevstva, molimo te.

Primi, svemogući Bože, naše prošnje. Iskaži svoju dobrotu i milosrđe našoj preminuloj braći i sestrama, a nas ispuni nadom u život koji nam je u vječnosti pripravio tvoj Sin, Isus Krist. Koji s tobom živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Drugo čitanjeRim 5,5-11

Opravdani krvlju njegovom,spasit ćemo se po njem od srdžbe.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo: Nada ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan! Doista, dok mi još bijasmo nemoć-ni, Krist je, već u to vrijeme, za nas bezbožnike umro. Zbilja, jedva bi tko za pravedna umro; možda bi se za dobra tko i odvažio umrijeti. A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grješnici, Krist za nas umrije. Koliko li ćemo se više sada, pošto smo oprav-dani krvlju njegovom, spasiti po njem od srdžbe? Doista, ako se s Bogom pomirismo po smrti Sina njegova dok još bijasmo neprijatelji, mnogo ćemo se više, pomireni, spasiti životom njegovim. I ne samo to! Dičimo se u Bogu po Gospodinu našemu Isusu Kristu po kojem zadobismo pomirenje.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaIv 6,39

Ovo je volja onog koji me posla:da nikoga od onih koje mi dao ne izgubim, nego da ih uskrisim u posljednji dan.

EvanđeljeIv 6,37-40

Tko vjeruje u Sina ima život vječnii ja ću ga uskrisiti u posljednji dan

Čitanje svetog evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu: »Svi koje mi daje Otac doći će k meni, i onoga tko dođe k meni neću izbaciti; jer siđoh s neba ne da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me posla. A ovo je volja onoga koji me posla:da nikoga od onih koje mi je dao ne izgubim, nego da ih uskrisim u posljednji dan. Da, to je volja Oca mojega da tko god vidi Sina i vjeruje u njega, ima život vječnii ja da ga uskrisim u posljednji dan.«Riječ Gospodnja.

DU

ŠNIdan

DU

ŠNIdan

DU

ŠNI

Tko vjeruje u Sina, dionik je njegove vječnosti.(Proslava svetih u Kristovu otajstvu, Aleksandar A. Zvjagin)

20

OTAJSTVO i zbiljaD

UŠN

I dan

dan

DU

ŠNI da

nD

UŠN

I

V jerojatno jedan od najljepših opisa tuge zbog smrti voljene osobe možemo prona-ći u komentarima Pjesme nad pjesmama

svetoga Bernarda iz Clairvauxa. Bernard piše ka-ko se za vrijeme sprovoda svoga rođenog brata i redovnika Gerarda uspio sudržati od plakanja te kako je bio miran i staložen. No, sada želi otvoriti svoju dušu i priznati svoje žalovanje i plač zbog vo-ljenoga Gerarda. Tako je prijateljstvo s Gerardom omogućilo Bernardu dubok duhovan život.

Opasnost neosjetljivosti»Dragi prijatelju«, priznaje sveti Bernard, »zahva-ljujući tebi imao sam trijezan duh i milostan mir, a govor mi bijaše učinkovitiji, molitva intenzivnija, čitanje snažnije i čuvstvo strastvenije.« »Sada, ti si mi oduzet i s tim i sve ostalo. S tobom su iščezli mo-ji ljupki trenutci i moje radosti… Dokle god budem živio, živjet ću u gorčini i tuzi, a moja je jedina utje-ha da bolno tugujem… Ne niječem ljudskost, ni da sam čovjek. Ako nije dovoljno, ne niječem da sam tjelesni čovjek. I ja sam takav… Priznajem da ni-

sam neosjetljiv za bol: bojim se svoje smrti i smrti ljubljenih mi osoba.« Tko bi samo očekivao od tako velikoga sveca, teologa i duhovnika, da mu je u ži-votu sada jedina utjeha »bolno tugovanje«, da »se boji vlastite smrti i smrti svojih ljubljenih osoba«.

Naveli smo ove riječi sv. Bernarda da nazna-čimo kako je Dušni dan spomen na pokojne oso-be, spomen u kojemu priznajemo tugu, bol, patnju zbog smrti voljenih osoba. Slaveći dan svih pokoj-nika Crkva nam ne dopušta amneziju, zaborav na-ših preminulih. Ali još više, želi nas osloboditi od velike opasnosti našega vremena, od neosjetljivo-sti za bol i tugu, od neosjetljivosti kojom niječemo svoju ljudskost, odnosno kojom samo potvrđuje-mo kako nikad nismo ni ljubili. Jer, ljubav ne mo-že biti neosjetljiva na odsutnost i smrt ljubljene osobe. Ljubav nosi i stvara bol, s njom nastaje ta-kođer i »jedan svijet od tužaljke« (Rilke) ili, kako opet piše Bernard: »Jako patim, jer jako ljubim.« Osim toga, kršćansko tugovanje ne niječe patnju, ne pravi od smrti (sprovoda) svojih ljubljenih oso-ba »show« ispraznoga veselja i očajne radosti.

Dušni dan i nježno tugovanje

V. Ka

ndin

ski, 1

911.

Svjetlo vjere zbližuje one koje smrt rastavlja.

21

živo vrelo 200811živo vrelo11živo vrelo

ODJECIRiječiRiječiRiječiRiječiRiječiRiječi Živjeti darovano dostojanstvo uz: Rim 5,5-11

Odlomak iz Poslanice Rimljanima povezuje ljubav, Duha Svetoga i krš-ćansku nadu. Darom Duha Svetoga kršćani primaju Božju ljubav koja je očitovana u Kristovoj smrti »za nas« (Rim 5,6). Veličina je te ljubavi u tome što ne traži uzvraćanje, jer Krist je umro za »grješnike«, za »bezbož-nike«, za one koji su »nemoćni« (5,6-8), nemoćni osloboditi se grijeha, budući da još nemaju snage Kristove i snage njegova Duha. Logičkim slijedom, ako je Krist umro već za grješnike i tako pokazao ljubav, koliko se više vjernik smije nadati Kristovoj ljubavi! Vjernik je, naime, već oprav-dan krvlju Kristovom, već je Kristov, s Bogom pomiren, pa može očekiva-ti i spasenje »životom njegovim« (5,9-10). To je život Kristova uskrsnuća kojeg su dionici i svi oni koji u Krista vjeruju, koji su u njega kršteni. Oda-tle i sigurnost nade svakoga vjernika da se može »dičiti« tim svojim po Kristu zadobivenim dostojanstvom. Već sada, na ovom svijetu, kršćanin živi Kristovim životom koji mu je jamstvo života vječnoga.

Darko Tepert

DU

ŠNIdan

DU

ŠNIdan

DU

ŠNI

Kršćanska osjetljivostNo, Bernardovo tugovanje ne vodi u drugu kraj-nost, u očaj zbog gubitka voljene osobe. Nerijetko se mogu susresti mnogi nekršćani, ali i sami kršća-ni, kod kojih je život stao sa smrću voljene osobe. Izgubili su svaku želju za životom. Ne znaju više za radost niti za žive, zaboravljaju na odnose s oso-bama te svoj posao i ostatak života samo »odra-đuju«, bez ikakvih emocija. Zapravo, i takve oso-be, poput onih ravnodušno zaboravnih koje smo već spomenuli, zapadaju u neosjetljivost: ovi zbog prevelike patnje kojoj ne vide smisao, a oni zbog premalo patnje koja zna samo za ravnodušnost. Bernardovo žalovanje, ali i svako istinsko kršćan-sko žalovanje, jest uvijek ono koje se događa pred Bogom, koji je »Bog živih, a ne mrtvih«.

Bernard piše: »Gerarda si nam dao, Gerarda si nam uzeo: ako tugujemo zbog toga što si ga uzeo, ne zaboravljamo da si nam ga ti i dao. Stoga ti za-hvaljujemo da smo zaslužili imati ga. Ne želimo biti bez njega dokle god smo bez njega.« Mogli bi-smo reći da Božja ljubav čovjeku ne dopušta očaj-nu i neosjetljivu patnju, jer sama čovjekova ljubav ne može zajamčiti ljubljenoj osobi život, tj. njihov ponovni susret. Jedino Bog Isusa Krista, Bog, koji je sama ljubav, omogućuje nadu u ponovni susret

s ljubljenom osobom. Stoga kršćani na Dušni dan iskreno tuguju, ali nježno tuguju. Nježno, jer njež-nost pretpostavlja dodir drugoga, dirnutost pre-minulom osobom, dodir Boga koji nas ljubi i tješi. Konkretno se u crkvenoj tradiciji to nježno kršćan-sko tugovanje ostvarivalo i pokazivalo slavljenjem euharistije, molitvama za pokojne i milostinjom. U euharistiji i molitvama za pokojne vjernici sebe i svoje pokojne prikazuju Bogu nade i ljubavi u Isu-su Kristu tako da već sada nastaje zajedništvo me-đu živima i mrtvima u Isusu Kristu. Milostinjom pak vjernici potvrđuju da njihovo srce nije otvrd-nulo, da nije postalo neosjetljivo, nego da je srce koje ljubi i suosjeća s patnjom drugoga. Zanimlji-vo je da je sveti Bernard napisao čuvenu rečenicu o Bogu koji ne pati, nego supati (»impassibilis est Deus, sed non incompassibilis«) upravo u kontek-stu svoga žalovanja za bratom Gerardom.

Onaj koji tako tuguje, iskreno i nježno, za svo-jim pokojnima, čitavim svojim bićem može bi-ti ohrabrenje drugima, kako to lijepo opisuje Job: »Osmijeh moj bijaše njima ohrabrenje; pazili su na vedrinu moga lica.« (Job 29,24) Tiho i nježno tu-gujući podarimo osmijeh svojim preminulima i ži-vim ljubljenim, ali i svim drugim osobama koje bu-demo susretali na svojemu životnom putu.

Ivica Raguž

Istinska radost nije ona koja je plod uspjeha ili dobrih djela. Istinska je radost ona koja je temelji usmjerenje življenja.Sreća nije plaća za vrlinu, nego je vrlina u sebi.Zato se sreću ne ‘postiže’, nego jednostavno živi. (N.)

22

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanjeEz 47,1-2.8-9.12

Vidjeh vodu gdje izvire iz Hrama. I svi do kojih doprije ta voda bijahu spašeni.

Čitanje Knjige proroka EzekielaU one dane: Odvede me anđeo natrag k vratima Doma Gospodnjega. I gle: voda izvirala ispod praga Doma, prema istoku – jer pročelje Doma bijaše prema istoku – i voda otjecaše ispod desne strane Doma, južno od žrtvenika. Zatim me izvede na sjeverna vrata i provede me uokolo vanjskim putemk vanjskim vratima koja gledaju na istok.I gle, voda izvirala s desne strane. I reče mi: »Ova voda teče u istočni kraj, spušta se u Arabu i teče u more; a kad se u more izlije, vode mu ozdrave. I kuda god potok protječe, sve živo što se miče oživi; i bit će vrlo mnogo riba, jer kamo god dođe ova voda, sve ozdravi i oživi - kuda god protječe ovaj potok. Duž potoka na obje strane rast će svakovrsne voćke: lišće im neće otpadati i s njih neće ne-stajati ploda; svakog će mjeseca roditi novim plodom jer im voda dotječe iz Svetišta. Plod će njihov biti za jelo, a lišće za lijek.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 46,2-3.5-6.8-9

Otpjev: Rijeka i rukavci njezinivesele Grad Božji, presveti Šator Višnjega.

Bog nam je zaklon i utvrda,pomoćnik spreman u nevolji.Stoga ne bojmo se kad se ljulja zemlja,kad se bregovi ruše u srce mora.

Rijeka i rukavci njezini vesele Grad Božji,presveti šator Višnjega.Bog je sred njega, poljuljat se neće,od rane zore Bog mu pomaže.

S nama je Gospodin nad Vojskama,naša je utvrda Bog Jakovljev!Dođite, gledajte djela Gospodnja,strahote koje on na zemlji učini.

Prijedlozi za pjevanje

Ulazna: 81 Bog je u svom svetom hramu Pripjevni ps.: 223 S nama je GospodPrinosna: 226 Od sva se četiri vjetra

(2. i 3. kitica) Pričesna: 200 O kruše živiZavršetak: 845 Krist Kralj vlada

Obljetnica posvete Lateranske bazilike 9. studenoga 2008.

Ulazna pjesmaOtk 21,2

Sveti grad, novi Jeruzalem vidjeh:silazi s neba od Boga, opremljen kao zaručnica, nakićena za svoga muža.

Zborna molitva

Bože, ti izabireš ljude, živo kamenje,da sebi podigneš vječno prebivalište.Umnoži u Crkvi Duha milostida se tvoji vjernici stalno ugrađuju u nebeski Jeruzalem. Po Gospodinu.

Darovna molitva

Primi, Gospodine, ovaj prinos.Daj da svi koji ti se u ovom domu moledobiju snagu od otajstva i ispunjenje svojih želja. Po Kristu.

Pričesna pjesma1Pt 2,5

Kao živo kamenje ugrađujte seu duhovni dom, za sveto svećenstvo.

Popričesna molitva

Bože, ovaj vremeniti dom tvoje Crkveznak je višnjeg Jeruzalema. Daj da i mi sudjelovanjem u ovom otajstvu postanemo hramom tvoga Duha te jednom uđemo u boravište tvoje slave. Po Kristu.

POSV

ETA La

tera

nske

baz

ilike

Late

rans

ke b

azilik

e

23

živo vrelo 200811živo vrelo11živo vrelo

Molitva vjernikaBraćo i sestre, nebeski Otac izabrao nas je za živo kamenje u izgradnji svoga hrama, Crkve. Molimo ga da budemo zauzeti sudionici u ostvarenju poslanja koje nam je povjerio.1. Za Crkvu, sliku novoga Hrama:

da bude dostojna i revna donositeljicažive vode svim ljudima, molimo te.

2. Za pastire Crkve: da budu ustrajni graditelji tvoga Kraljevstva i mudri predvoditelji tvojih vjernika na putu spasenja, molimo te.

3. Za kršćane, živo kamenje tvoga Hrama: da u revnosti oko njegove izgradnje nikad ne zaborave da je Krist temeljni kamen svemu našem postojanju, molimo te.

4. Za ovdje okupljenu zajednicu: da u ovome domu iskusi tvoju blizinu i snagu za kršćansko poslanje u svijetu, molimo te.

5. Za braću i sestre koji prispješe kraju svoga zemaljskog hoda: uvedi ih u boravište svoje slave, molimo te.

Primi, svemogući Bože, naše prošnje i podari nam evanđeosku odgovornost u izgrađivanju vremenitoga boravišta te na kraju zemaljskoga hoda prispijemo u tvoje vječno prebivalište, nebeski Jeruzalem. Po Kristu Gospodinu našemu.

Drugo čitanje1Kor 3,9c-11.16-17

Hram ste Božji.

Čitanje Prve poslanicesvetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo! Božja ste građevina. Po milosti Božjoj koja mi je dana ja kao mudri graditelj postavih temelj, a drugi naziđuje; ali svaki neka pazi kako naziđuje. Jer nitko ne može postaviti drugoga temelja osim onoga koji je postavljen, a taj je Isus Krist. Ne znate li? Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama. Ako tko upropašćuje hram Božji, upropastit će njega Bog. Jer hram je Božji svet, a to ste vi.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaEz 37,27

Moj će Šator biti zauvijek među njima, govori Gospodin, i ja ću biti Bog njihov,a oni narod moj!

EvanđeljeIv 2,13-22

Govorio je o hramu svoga tijela.

Čitanje svetog evanđelja po IvanuBlizu bijaše židovska Pasha. Stoga Isus uziđe u Jeruzalem. U Hramu nađe prodavače volova, ovaca i golubova i mjenjače gdje sjede. I načini bič od užetâ te ih sve istjera iz Hrama zajedno s ovcama i volovima. Mjenjačima rasu novac i stolove isprevrta, a prodavačima golubova reče: »Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku.« Prisjetiše se njegovi učenici da je pisano: Izjeda me revnost za Dom tvoj. Nato se umiješaju Židovi i upitaju ga: »Koje nam znamenje možeš pokazati da to smiješ činiti?« Odgovori im Isus: »Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.« Rekoše mu nato Židovi: »Četrdeset i šest godina gradio se ovaj Hram, a ti da ćeš ga u tri dana podići?« No on je govorio o hramu svoga tijela. Pošto uskrsnu od mrtvih, prisjetiše se njegovi učenici da je to htio reći te povjerovaše Pismu i besjedi koju Isus reče.Riječ Gospodnja.

POSVETALateranske bazilike

Lateranske bazilikeIzjeda me revnost za Dom Božji. (Jacopo Bassano, oko 1570.)

24

OTAJSTVO i zbilja

Vanjski okvir današnjega blagdana – Po-sveta Lateranske bazilike – snažno je obojen povijesnim okolnostima. Car Kon-

stantin Veliki dao je u Rimu, na području bivših vojarna, sagraditi baziliku koja je posvećena Pre-svetomu Spasitelju i pokraj nje krstionicu. To je prva crkva uopće koja je bila posvećena. Ujedno je i palaču plemićke obitelji Lateranus dao na ko-rištenje rimskomu biskupu za njegovo sjedište. Od tada je više od deset stoljeća sjedište poglava-ra Crkve bilo u Lateranu, a tek se u 15. st. preselilo u Vatikan. U srednjemu je vijeku ta palača dobi-la svoj impozantan izgled, a od 10. stoljeća bazili-ka nosi i dodatno ime sv. Ivana Krstitelja, te je po-znata kao “Bazilika svetoga Ivana Lateranskoga”. U toj je bazilici održano pet općih crkvenih sabo-ra, na kojima su donesene neke još i danas važeće odredbe, kao što je ona o potrebi godišnjega slav-lja pomirenja vjernika.

Kada je dakle papa Silvestar I. na današnji dan godine 324. posvetio Lateransku baziliku, bio je to jasan i vidljiv znak zaokreta u povijesti Cr-kve ondašnjega svijeta. Od tada se uz nju – mož-da i pomalo neprimjereno, ako dublje razmislimo o važnosti Jeruzalema – vezalo ime koje i danas stoji na njezinu pročelju: Mater et caput omnium ecclesiarum Urbis et orbis – “Majka i glava svih crkava grada Rima i svijeta”. Zbog njezine teološ-ke vrijednosti i druge važnosti u povijesti kršćan-stva, dan spomena njezine posvete slavimo kao Gospodnji blagdan koji je prigoda da razmišlja-mo o Crkvi, o sebi; da pokušamo prepoznati što nas to povezuje s iskustvima kršćana koji su živje-li na samim početcima Crkve. U čemu je progova-rala njihova vjera i što joj je bila istinska snaga?

Simbol povijesnoga i trajnoga obrataLateranska bazilika je simbol onoga što je nastalo od jedne progonjene Crkve; što je nastalo od po-svemašnje manjine u tadašnjemu društvu. Late-ranska bazilika je znak obrata u zapadnoj kulturi. Crkva i danas pokazuje svoju vrsnoću u čuvanju

Prva posveta crkve kao upućenost na živo kamenje

baštine i s ponosom upire prst u prošla vremena, nerijetko povezana i s društvenom moći. No, nje-zina je snaga negdje drugdje. To daje neobičnost ovomu slavlju, ali i nutarnje razumijevanje, kada ovaj blagdan slavimo kao da je riječ o našoj mje-snoj crkvi. Osim izvanjskoga sjaja, Crkva u svoje-mu krilu čuva oduševljenje koje mnogi ljudi i da-nas prepoznaju. Ljudi od Crkve, Kristova tijela, zajednice vjernika, i dalje očekuju vjerodostojne riječi koje neće biti po mjeri dnevne prolaznosti; očekuju djela u skladu s tim riječima.

Crkva nosi poruku koja leži na čvrstome teme-lju uz svu ljudsku nepostojanost i stvara odnos s Bogom koji bez nje ne bi bio moguć. Ona se ne po-vodi i ne ostaje samo na sociološkim istraživanji-ma i izrijecima. Ona naviješta onostranost, iako ta poruka ima snažan odjek na život ovostranosti.

No, crkveni je život protegnut od oduševlje-nja do ravnodušnosti i rezignacije. Često je Crkva, mi kao kršćani, promatrana kao razočaranje; kao prostor koji obeshrabruje, jer smo u njezine okvi-re unijeli nešto što otežava prepoznatljivost Poru-ke života koji nadilazi ovostrano; jer smo prionu-li uz trgovinu tamo gdje trgovine ne bi smjelo biti. Nije važno je li to u okviru hrama naše savjesti, obitelji; trgovina u hramu društvenoga i politič-koga života ili u hramu odnosa ljubavi. Jer sve-ti Pavao opominje: “Ne znate li? Hram ste Božji

Posvećena crkva slika je življene svetosti Crkve.(Reljef na timpanonu zagrebačke katedrale)

POSV

ETA La

tera

nske

baz

ilike

Late

rans

ke b

azilik

e

25

živo vrelo 200811živo vrelo11živo vrelo

ODJECIRiječiRiječiRiječiRiječiRiječi Božji smo hram uz: 1Kor 3,9b-13.16-17

Pavao u svojoj Prvoj poslanici Korinćanima opisuje članove Crkve kao Božju građevinu (1Kor 3,9), a samoga sebe kao »mudrog graditelja« koji je postavio temelj (3,10). To govori u situaciji u kojoj je postojalo više stru-ja unutar same zajednice (1,10-16). Pavao je postavio temelj, a drugi nazi-đuju (3,10). Ipak, temelj je samo jedan – Isus Krist (3,11). Svaki navjestitelj, ali i svaki pojedini vjernik, svojim postupcima, svojim djelima, naziđuje na tom temelju te ovo zdanje može biti dograđeno ‘materijalima’ razli-čite kvalitete (3,12). U svjetlu Dana Gospodnjega, odnosno konačnoga suda, vjernik mora paziti na kvalitetu svojih djela i postupaka (3,13). Na taj način svi zajedno, svojom vjerom i životom, postaju jedan Hram Božji, jer u njima prebiva Duh Božji (3,16). On potiče čovjeka na ispravan način života, u njemu moli i kliče Ocu, a od svih vjernika čini jedinstvenu Crkvu. Čovjek koji se na te poticaje ogluši i ne živi u skladu s Božjom voljom, »upropašćuje hram Božji« i svojom grješnošću razara Crkvu (3,17).

Darko Tepert

Ako se vjeru smješta samo u okvir osobnosti, bez odnosas drugima, prijeti joj opasnost da bude banalizirana.Samo odnosna vjera možebiti slavljena i samo ona doživljava provjeru u življenju s drugima. Crkva je mjesto rasta i slavljenja vjere. (A.)

i Duh Božji prebiva u vama.” Vjerujemo li uisti-nu da je svaki čovjek koji vjeruje u Krista njegov hram? U njemu živi Crkva, zajednica i Radosna vijest. Zbog toga nisam obeshrabren; zbog toga vjerujem da naša Crkva živi, sve dok mi vjeruje-mo da dolazimo pred Boga sa svime što nas opte-rećuje i raduje.

Jedinstvo živoga kamenjaDobro je, štoviše neizostavno, da postoje prediv-ne građevine u kojima pronalazimo dah nepri-padnosti zemaljskomu; u kojima možemo ponov-no udahnuti i naći smiraj; u kojima nam se vraća nutarnji odmak prema svakodnevnici. Ali zido-vi naših crkava trebaju biti propusni, prema van i prema unutra. Bog želi biti prisutan među ljudi-ma i to po nama. Otvorenost naših crkvenih zido-va moguća je samo onda ako su ti zidovi propusni i prema unutra.

Temelj crkve i njezin zaglavni kamen je Krist. Na to nas podsjećaju crkvene građevine u kojima često na znakovitim mjestima pronalazimo lik Ja-ganjca ili Kristov monogram, kao što je to slučaj sa zaglavnim kamenom koji upućuje na Onoga koji lukove i cijelu zgradu drži zajedno. Krist dr-ži i smisao svega kršćanski velikoga. Misao sve-toga Lava Velikoga trajno nas upozorava: “Ako

netko pomogne svomu bližnjemu, bilo tjelesno ili duhovno, više je učinio od onoga koji bi od Köl-na do Rima na svakoj milji sagradio crkvu od či-stoga zlata, kako bi se u njima pjevalo i čitalo do Sudnjega dana. Jer Krist nije podnio muku radi crkvene građevine, nego radi čovjeka.” No, time nije rečeno da crkvena građevina ne govori o čo-vjeku. Itekako.

U ovome blagdanu vidljiva je zbilja jedne te iste nevidljive Crkve koja se okuplja, živi zajedniš-tvo žive vjere i otajstvo. Krist izgoni iz Hrama tr-govce, ali se ne ograničuje na upozorenje protiv bogoslužnih zloporaba; ne prokazuje samo lažne sigurnosti, usidrene u formalizam, nepodudaran sa životom. On naviješta novo bogoslužje, nov na-čin susreta s Bogom. Za Židove je Hram bio mje-sto susretanja s Bogom, a Isus govori o svome Ti-jelu kao konačnome Susretištu s Bogom, gdje je omogućeno postajanje živim kamenjem, sa sigur-nošću življenja iste apostolske vjere koja je utka-na u liturgiju kroz stoljeća. Poveznica između Kri-stove žrtve, euharistije u kojoj prinosimo svoje živote kao duhovnu žrtvu dragu Bogu te okuplja-nje u ‘kući Očevoj’ u ljubavi jednoga prostora, do-kida povijesne udaljenosti i raduje nas otajstve-nom blizinom.

Ivan Šaško POSVETALateranske bazilike

Lateranske bazilike

26

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanjeIzr 31,10-13.19-20.30-31

Čitanje Knjige Mudrih izrekaTko će naći ženu vrsnu? Više vrijedi ona nego biserje. Muževljevo se srce uzda u nju i blagom neće oskudijevati. Ona mu čini do-bro, a ne zlo, u sve dane vijeka svojeg. Pri-bavlja vunu i lan i vješto radi rukama mar-nim. Rukama se maša preslice i prstima drži vreteno. Siromahu dlan svoj otvara, ruke pruža nevoljnicima. Lažna je ljupkost, tašta je ljepota: žena sa strahom Gospodnjimzaslužuje hvalu. Plod joj dajte ruku njezinih i neka je na vratima hvale djela njezina!Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 128,1-5

Otpjev: Blago svima koji se boje Gospodina!Blago svakome koji se boji Gospodina,koji njegovim hodi stazama!Plod ruku svojih ti ćeš uživati,blago tebi, dobro će ti biti.

Žena će ti biti kao plodna lozau odajama tvoje kuće;sinovi tvoji ko mladice maslineoko stola tvojega.

Eto, tako će biti blagoslovljen čovjekkoji se boji Gospodina!Blagoslovio te Gospodin sa Siona,uživao sreću Jeruzalemasve dane života svojega!

Drugo čitanje1Sol 5,1-6

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola SolunjanimaO vremenima i trenucima nije, braćo, potrebno pisati vam. Ta i sami dobro znate da Dan Gospodnji dolazi baš kao kradljivac u noći. Dok još budu govorili:»Mir i sigurnost«, zadesit će ih iznenadna propast kao trudovi trudnicu i neće umaći.Ali vi, braćo, niste u tami, da bi vas Dan mogao zaskočiti kao kradljivac: ta svi ste vi

Prijedlozi za pjevanje

Ulazna: 257 Naš dobri BožePripjevni ps.: 388 Blago svima ili: gl. prilog. str. 38.Prinosna: 233 Punina kad dođe vremenaPričesna: 273 Ja sam s vamaZavršetak: I Svi kliknimo Kristu

Trideset i treća nedjelja kroz godinu 16. studenoga 2008.

Ulazna pjesmaJr 29.11-12.14

Gospodin govori: Ja znam svoje naume koje s vama namjeravam – naume mira a ne nesreće: zazivat ćete me i ja ću vas uslišatii sabrat ću vas iz svih naroda.

Zborna molitva

Gospodine, Bože naš, daj da naša vjernost tebi bude i naša radost; jer duboka je i trajna sreća postojano služiti tebi, Stvoritelju svega dobra.Po Gospodinu.

Darovna molitva

Gospodine, daj da nam darovi, prineseni tvome imenu, udijele vjernost u tvojoj službii vječno zajedništvo s tobom u slavi,po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaPs 73,28

Milina mi je biti u Božjoj blizini,imati sklonište svoje u Gospodinu.

Popričesna molitva

Častili smo se, Gospodine, svetim otajstvomšto smo ga prinijeli na spomen tvoga Sina,kako nam je on naredio.Daj da po njemu rastemo u ljubavi,po Kristu, Gospodinu našemu.

TRID

ESET

I TR

EĆA ne

djel

jane

djel

ja

27

živo vrelo 200811živo vrelo11živo vrelo

sinovi svjetlosti i sinovi dana. Nismo doista od noći ni od tame. Onda i ne spavajmo kao ostali, nego bdijmo i trijezni budimo.Riječ Gospodnja.

EvanđeljeMt 25,14-30

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu: »Čovjek, polazeći na put, dozva sluge i dade im svoj imetak. Jednomu dade pet talenata, drugomu dva, a trećemu jedan – svakomu po njegovoj sposobnosti. I otputova. Onaj koji je primio pet talenata odmah ode, upotrijebi ih i stekne drugih pet. Isto tako i onaj sa dva stekne druga dva. Onaj naprotiv koji je primio jedan ode, otkopa zemlju i sakri novac gospodarov. Nakon dugo vremena dođe gospodar tih slugu i zatraži od njih račun. Pristupi mu onaj što je primio pet talenata i donese drugih pet govoreći: ‘Go spodaru! Pet si mi talenata predao. Evo, drugih sam pet talenata stekao!’ Reče mu gospodar: ‘Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malo-me si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!’ Pristupi i onaj sa dva talenta te reče: ‘Gospodaru! Dva si mi talenta predao. Evo, druga sam dva talenta stekao!’ Reče mu gospodar: ‘Valjaš, slugo do-bri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mno-gim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga.’ A pristupi i onaj koji je primio jedan ta-lenat te reče: ‘Gospodaru! Znadoh te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao i kupiš gdje nisi vijao. Pobojah se stoga, odoh i sakrih talenat tvoj u zemlju. Evo ti tvoje!’ A gospodar mu reče: ‘Slugo zli i lijeni! Znao si da žanjem gdje nisam sijao i kupim gdje nisam vijao! Trebalo je dakle da uložiš moj novac kod novčarai ja bih po povratku izvadio svoje s dobitkom.’ ‘Uzmite stoga od njega talenat i podajte onomu koji ih ima deset. Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A beskorisnoga slugu izbacite van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi.’«Riječ Gospodnja.

Molitva vjernikaBraćo i sestre, uputimo svoje prošnjeBogu Ocu, izvoru svakoga dobra i darivatelju svakoga dara:1. Za Crkvu u svijetu: da hrabro prenosi

tvoju poruku, uvijek svjesna tvoje djelatne prisutnosti, molimo te.

2. Za pastire Crkve: da s pouzdanjem u tvoju pomoć predvode tvoj narod u izgradnji tvoga kraljevstva, molimo te.

3. Za sve kršćane: da predano služe tebi i braći i sestrama te spremni dočekaju tvoj dolazak, molimo te.

4. Za ovu zajednicu vjernika: da svoje djelovanje u svijetu uvijek upravlja prema konačnom susretu s tobom, molimo te.

5. Za braću i sestre koji završiše svoj zemaljski hod: obraduj ih vječnim zajedništvom s tobom, molimo te.

Vječni Oče, u svojoj beskrajnoj ljubavi obdario si nas mnogim darovima. Udijeli nam milost da ti spremno prinesemo plodove svoga radai zavrijedimo ući u vječno zajedništvo s tobom. Po Kristu, Gospodinu našemu.

TRIDESET I TREĆ

Anedjeljanedjelja

Radosno primiti Božji dar i upregnuti život u njegov rast…(crkva Santa Maria in Insula, Cessapalombo, Italija, 9. st.)

28

OTAJSTVO i zbiljaTR

IDES

ET I

TREĆ

A nedj

elja

nedj

elja

Jedan od čestih slogana koje danas ču-jemo je onaj o »društvu znanja«. Svi se trsimo ostvariti takvo društvo jer,

ističe se, samo nam znanje može pomoći da izađemo iz bijede i ostvarimo bolji svijet. Znanje nam omogućuje osobni i društveni napredak. Čini nas sretnima i boljima. Zna-nje je rješenje za sve naše nevolje. I čini nam se da je to jedna od rijetkih krilatica oko ko-je će se većina složiti. Pa ipak razvoj našega europskog društva pokazuje da sve i nije ta-ko jednostavno. Znanjem smo mnogo dobi-li. Neizmjerno. No, istovremeno se sve vi-še pokazuje kako znanje shvaćeno samo kao primijenjeno znanje, ono instrumentalno, racionalno znanje ostavlja mnoge praznima i nezadovoljnima. Mnogi koji puno znaju, osjećaju se tužnima. Nitko nema ništa pro-tiv znanja. Pa ipak današnje nam prvo čita-nje pokazuje da nam nedostaje nešto drugo. Nedostaje nam mudrosti. Odvojili smo zna-nje od mudrosti. Ima ljudi koji puno znaju, ali nisu mudri. A ima ljudi koji nemaju »ve-

Mudrost životnog ulaganja

likih škola«, ali su mudri ljudi. Ljudi u koje se ima povjerenja, koji ulijevaju sigurnost. Sjetimo se samo naših djedova i baka za ko-je kao da nema mjesta u današnjem druš-tvu jer nisu produktivni i čini se da ne idu u korak s vremenom. Ali je toliko mudrosti u njihovim riječima, pogledima i dodiru.

I u Svetom Pismu i u umjetnosti mudrost je utjelovljena u ženi. Ona je figura koja u se-bi objedinjuje i dar mudrosti i plod koji mu-drost donosi. Knjiga Izreka nam tako svjedoči o mudroj ženi čija se mudrost očituje u odgo-vornosti. Odgovornosti koja je ustrajna, vri-jedna, darežljiva i sposobna bdjeti, iščekivati.

Odgovornost za darovanoKako ističu neki autori upravo je odgovor-nost ona koja povezuje prvo čitanje i evan-đelje. U odgovornosti se vidi i razlika iz-među dvojice slugu: dobroga i vjernoga te lošega i lijenoga. U odgovornosti prema daru koji je primljen i u vjernosti prema njemu očituje se prava mudrost koju smo

Tjeskobna briga za zemaljski život zakopava darove života, predaje ih zemlji.Mudrost življenja pretvara zemlju u prostor rasta primljenih darova za istinsku spoznaju Darivatelja.(Giacomo Marra, 1959.)

29

živo vrelo 200811živo vrelo11živo vrelo

ODJECIRiječiRiječiRiječiRiječiRiječi Dan Gospodnji dolazi, u noći uz: 1Sol 5,1-6

Cijeli odlomak 1Sol 5,1-11 poziva nas na iščekivanje dolaska Gos-podnjeg. Pavao upravo podsjeća na to usporedbom »da Dan Gos-podnji dolazi baš kao kradljivac u noći«. Čini se da želi podsjetiti zajednicu na Gospodinove riječi jer slično nalazimo u Lk 21,34-36: »Pazite na se da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u ži-votnim brigama te vas iznenada ne zatekne onaj Dan jer će kao za-mka nadoći na sve žitelje po svoj zemlji. Stoga budni budite i u sva-ko doba molite da uzmognete umaći svemu tomu što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjega.« I u jednom i u drugom tekstu pojavljuje se očekivanje da konac dolazi kao sud iznenada i neizbježno, kad je sigurnost dosegla svoj vrhunac (usp. 1Sol 5,3). Luka upozorava da se ne povodimo za svijetom jer nas sustiže onaj Dan. Odatle proizla-zi poziv na stalnu budnost.

Mario Cifrak

»Agere sequitur esse.« Djelovanje slijedi bitak. Dobro djelovanje slijedi iz života koji izvire iz Dobrai nadahnjuje se dobrom. Naši su čini istinski dobriu mjeri u kojoj očitujunašu dobrotu. (N.)

TRIDESET I TREĆ

Anedjeljanedjelja

pozvani otkriti i koja nam se daruje u za-jedništvu vjere. Mudrost je to koja nije su-protstavljena znanju, nego je prava svrha i smisao znanja. Samo znanje koje je odgo-vorno, koje je ustrajno, darežljivo, sposob-no za osluškivanje i iščekivanje, jest pravo znanje. Ono je ukorijenjeno u svijesti da je darovano i da se treba ostati vjeran daru. A koji je najveći dar? Primljeni život. Mi smo dar. Evanđelje nas prispodobom o talenti-ma poziva da vidimo kako živimo darovani život. Ne prvenstveno na moralnom planu, nego na razini smisla i znakovitosti. Bog nam daruje u skladu s našim sposobnosti-ma. Ne traži od nas da se uspoređujemo s drugima nego da vidimo ono što nam je da-rovano i to živimo na najbolji mogući na-čin. Odvažno, znakovito, smisleno. Odgo-vorno i sa zalaganjem.

Istina je da je sluga koji je najmanje dobio iz straha sakrio novac. I nama se ponekad či-ni da je drugima dano više i da trebamo lju-bomorno čuvati za sebe ono što imamo. Stoga ne samo da postajemo zavidni drugima, nego postajemo nesposobni za bilo kakav životni

iskorak. Rizik o kojem govori današnje evan-đelje nije rizik ekonomskog ulaganja niti je današnji evanđeoski odlomak u ovom vreme-nu u kojem svi sa zabrinutošću promatraju što se događa s ekonomijom poziv na beskraj-ni rizik s ciljem ostvarivanja što većeg profi-ta. Radi se o riziku koji je spreman prihvatiti izazov života s Bogom, sa sobom i bližnjima. U stalnoj potrazi za znanjem, za sigurnošću pa i u težnji da ne budemo naivno iskorište-ni često se bojimo mišljenja drugih, često se bojimo predati do kraja, radovati se i patiti, bojimo se tražiti smisao koji nadilazi svakod-nevno i prosječno, obično i beznačajno.

Bog želi da budemo odgovorni i vjerni, ne lijeni, nesposobni prihvatiti izazov života. On ima povjerenja u nas. On nam daruje nas sa-me. Poziva nas da otkrijemo mudrost koju samo on može dati i da ju dijelimo s drugima. Poziva nas da riskiramo u životu ne idući za znanjem koji čini tužnima, nego za mudro-šću koja nas čini ispunjenima i sposobnima za suradnju s Bogom u oblikovanju njegovo-ga Kraljevstva.

Željko Tanjić

30

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanjeEz 34,11-12.15-17

Čitanje Knjige proroka Ezekiela»Ovo govori Gospodin Bog: ’Evo me, sam ću potražiti ovce svoje i sam ću ih pasti! Kao što se pastir brine za ovce svoje kad se nađe uza sta-do raspršeno, i ja ću se pobrinuti za svoje ovce i skupit ih iz svih mjesta u koja se raspršiše u dan oblaka i mraka. Sam ću pasti ovce svoje i sam ću im dati počinka’ – govori Gospodin Bog. ’Potražit ću izgubljenu, dovesti natrag zalutalu, povit ću ranjenu i okrijepiti nemoćnu, bdjeti nad pretilom i jakom – past ću ih pravedno.’A vama, ovce moje, ovako govori Gospodin Bog: ’Evo me da sudim između ovce i ovce, između ovnova i jaraca!’«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 23,1-3.5-6

Otpjev: Gospodin je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam.Gospodin je pastir moj:ni u čem ja ne oskudijevam;na poljanama zelenimon mi daje odmora.

Na vrutke me tihane vodii krijepi dušu moju.Stazama pravim on me upravljaradi imena svojega.

Trpezu preda mnom prostirešna oči dušmanima mojim.Uljem mi glavu mažeš,čaša se moja prelijeva.

Drugo čitanje1Kor 15,20-26.28

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo! Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih! Doista po čovjeku smrt, po Čovjeku i uskrsnuće od mrtvih! Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi biti oživljeni. Ali svatko u svom redu: prvina Krist, a zatim koji su Kristovi, o njegovu Dolasku; potom – svršetak, kad preda

Prijedlozi za pjevanje

Ulazna: 222 Gospodin kraljuje(ili gl. prilog ŽV 11/2005.)

Pripjevni ps.: 94 Gospod je pastir mojPrinosna: XVIII Blagoslovljen koji dolaziPričesna: 241 Oče naš dobriZavršetak: 180 Isuse Kralju

Krist – Kralj svega stvorenja 23. studenoga 2008.

Ulazna pjesmaOtk 5,12; 1,6

Dostojan je zaklani Jaganjacprimiti moć i bogatstvoi mudrost i snagu i čast:Njemu slava i vlast u vijeke vjekova.

Zborna molitva

Svemogući vječni Bože,svome ljubljenom Sinu dao si svu vlastna nebu i na zemlji i postavio ga glavarom cijelom svijetu. Molimo, oslobodi sva stvorenja iz ropstva zla da tebi jedinome služe i tebe bez kraja slave. Po Gospodinu.

Darovna molitva

Gospodine, prinosimo ti žrtvu kojom je rist ljude pomirio s tobom. Molimo te,nek tvoj Sin dade narodima dobra jedinstvai mira, koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Pričesna pjesmaPs 29,10-11

Stoluje Gospodin – Kralj dovijeka.Gospodin narod svoj mirom blagoslivlje.

Popričesna molitva

Gospodine, pozvao si nas da služimoKristu, Kralju svega svijeta. Okrijepi nas ovom hranom, koja daje besmrtnost, da budemo dionici njegova kraljevanja i vječnog života,po Kristu, Gospodinu našemu.

KRIS

T Kralj

sve

ga s

tvor

enja

Kralj

sve

ga s

tvor

enja

KRIS

T Kralj

sve

ga s

tvor

enja

KRIS

T

31

živo vrelo 200811živo vrelo11živo vrelo

Molitva vjernikaKristu, izvoru života i Kralju svega stvorenja, uputimo svoje prošnje zajedno moleći:

Dođi kraljevstvo tvoje, Gospodine!1. Za Crkvu u svijetu: da u svojem

zemaljskom hodu bude vjerna tvojoj riječi te o tvome ponovnom dolasku bude dostojna tvoga dara vječnosti, molimo te.

2. Za pastire Crkve: da predvodeći tvoj narod u izgradnji tvoga kraljevstva budu vjerni nasljedovatelji tvoga Sina, jedinoga pravog pastira, molimo te.

3. Za vršitelje svjetovne vlasti: da svoju službu vrše uvijek na dobro svih ljudi, promičući pravednost i mir, molimo te.

4. Za nas ovdje sabrane: da svoje djelovanje u svijetu umijemo oplemeniti ljubavlju prema tebi i braći koja su u potrebi, molimo te.

5. Za braću i sestre koji pred nama pođoše iz ovoga života: uvedi ih u svoje nebesko kraljevstvo, molimo te.

Gospodine Isuse Kriste, upravi naše korake putem spasenja da na kraju zemaljskoga hoda budemo primljeni u Kraljevstvo koje si nam svojom smrću i uskrsnućem pripravio. Ti koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.

kraljevstvo Bogu i Ocu, pošto obeskrijepi svako vrhovništvo, svaku vlast i silu. Doista, on treba da kraljuje dok ne podloži sve neprijatelje pod noge svoje. Kao posljednji neprijatelj bit će obe-skrijepljena smrt. I kad mu sve bude podloženo, tada će se i on sam, Sin, podložiti Onomu koji je njemu sve podložio, da Bog bude sve u svemu.Riječ Gospodnja.

EvanđeljeMt 25,31-46

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme reče Isus svojim učenicima:»Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njego-vi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje.I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva. Tada će kralj reći onima sebi zde-sna: ’Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.’ Tada će mu pravednici odgovoriti: ’Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i na-hranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogr-nusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamni-ci i dođosmo k tebi?’ A kralj će im odgovoriti: ’Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’ Zatim će reći i onima slijeva: ’Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i an-đelima njegovim! Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me!’ Tada će mu i oni odgovoriti: ’Gospodine, a kada te to vidjesmo gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola,ili bolesna, ili u tamnici, i ne poslužismo te?’ Tada će im on odgovoriti: ’Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najma-njih, ni meni ne učiniste.’ I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni.«Riječ Gospodnja.

KRISTKralj svega stvorenjaKralj svega stvorenja

KRISTKralj svega stvorenjaKRIST

Istina o čovjekovu životu i dobrima ogleda se u Kristovu licu.(Aleksandar A. Zvjagin)

32

OTAJSTVO i zbiljaKR

IST Kr

alj s

vega

stv

oren

jaKr

alj s

vega

stv

oren

jaKR

IST Kr

alj s

vega

stv

oren

jaKR

IST

Kao kršćani često nailazimo na nerazumije-vanje svoje okoline. Čini se kao da živimo u nekome drugom svijetu i vremenu. Rijet-

ki nam osporavaju da je naš nauk lijep, plemenit i smislen, ali često nam prigovaraju da ne odgova-ra vremenu. Slično je i s današnjom svetkovinom Krista Kralja. Izgleda jednako neaktualno. Osobi-to začuđuje što je novijega datuma. Uspostavlje-na je u vrijeme kad su padala kraljevstva i nestaja-le monarhije, a svijet težio demokraciji. Uveo ju je godine 1925. papa Pio XI. u povodu 1600. obljet-nice Nicejskoga sabora koji je proglasio dogmu o Kristovu božanstvu i čovještvu. Dalo bi se pomisli-ti kako je i ustanova ove svetkovine još jedna po-tvrda zaostajanja Crkve za vremenom.

Krist pobjednik Sami naziv svetkovine Krista Kralja, u suzvučju s današnjim evanđeljem, može nas uplašiti i uda-ljiti od Krista, ukoliko ga doživimo kao strogoga kralja i nemilosrdnoga gospodara koji će nas sta-viti na lijevu ili na desnu stranu. Većina nas osje-ća kako pripadamo sredini, ali nam evanđelje ne ostavlja mogućnost da tu ostanemo. Sredina nas privlači jer smo svi mi ponekad pomogli onima koji nemaju, posjetili bolesne, utješili žalosne…, ali jednako često smo okrenuli pogled da ne po-mognemo onome tko je potreban i ne budemo uz one koji su po našim kriterijima neuspješni. U svakome od nas postoji i tamna i svijetla stra-na, pa bismo mogli biti nagrađeni, ali i kažnjeni. Današnja svetkovina nema zadaću istaknuti ta-mnu, nego potaknuti svijetlu stranu kako bi bila još svjetlija, snažnija i djelotvornija.

O podvojenosti u čovjeku i njegovu pozivu go-vori i sveti Pavao u poslanici Korinćanima. Čovjek po slici Adama, čija je oznaka sebičnost jer sve že-li za sebe, želi biti veći od drugih i od Boga, ide pre-ma smrti. Čovjek po slici Krista, koji se cijeli daje za druge, ide prema životu. Apostol nas podsjeća ka-ko se čitav ljudski život odvija u perspektivi borbe Adamovog i Kristovog: oproštenja i ljubavi s mr-žnjom, altruizma s egoizmom, života sa smrću…

Kristovo kraljevstvo

Povijest je puna primjera da je narod pobjed-nika važne borbe izabrao i okrunio za kralja. Zato mi kršćani s pravom Isusa Krista nazivamo svo-jim kraljem jer je pobjednik nad zlom. U isto smo vrijeme u paradoksalnoj situaciji da među nama i dalje vladaju smrt, osveta, mržnja… One određu ju život svijeta. Naš izbor Krista za kralja znači da ne prihvaćamo i ne želimo takav svijet. Hoćemo svi-jet u kojemu će vladati zakoni našega kralja i ozna-ke njegova kraljevstva. No, ne smijemo zaboravi-ti da njegovo kraljevstvo moramo ostvarivati istim sredstvima kojima je to on sam činio, a ne nasi-ljem, zakonima, propisima i zapovijedima. Ne smijemo se, zavedeni oznakom kralja, ponašati činovnički ili vojnički kako bismo svoga kralja branili ili u njegovo ime vladali. Time bismo zau-zeli mjesto koje Krist nije htio za sebe niti ga je na-ma namijenio.

Nova svetkovina stare vjereIako je današnja svetkovina novijega datuma, nje-zin sadržaj nije novost. Dugi niz stoljeća nije po-stojao blagdan Krista Kralja, ali je Crkva uvijek vjerovala da on to jest. Molimo: Dođi kraljevstvo tvoje. Ispovijedamo da njegovu kraljevstvu ne-će biti kraja. On sam nije skrivao svoje kraljevsko

33

živo vrelo 200811živo vrelo11živo vrelo

Krist – prvina uskrsnulih uz: 1Kor 15,20-26.28RiječiRiječiRiječiRiječiRiječiODJECIPavao govori o uskrsnuću mrtvih i predlaže na vrlo svečan način te-meljnu istinu naše vjere: »Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih!« Upravo u tom uskliku krije se dinamična i neraskidiva veza između Kristova uskrsnuća i mrtvih. Njega se naziva prvinom uskrsnulih od mrtvih. To nas podsjeća na prvine plodova koje predstavljaju simbo-lički posvetu Bogu svega što je ubrano na polju, na zemlji (usp. Lev 23,10.17 i Pnz 26,2.10). Uskrsli Krist je nazvan ‘prvinom umrlih’ jer je prvi i jedini koji je izišao iz smrti. Uskrsno je kao garancija za sve lju-de kako nalazimo u Kol 1,18: »On je Glava Tijela, Crkve; on je Poče-tak, Prvorođenac od mrtvih, da u svemu bude Prvak«. Razlog naše smrti je Adam (usp. Post 2,16; 3,17-19). Iako smo u Adamu osuđeni na smrt, u Kristu imamo sigurnost uskrsnuća jer smo dionici njego-ve sudbine. Bit ćemo oživljeni: »Tako je i pisano: Prvi čovjek, Adam, postade živa duša, posljednji Adam – duh životvorni.« (1Kor 15,45)

Mario Cifrak

Krist nije obećao drugi život kao zbilju poslije smrti, nego se svojim uskrsnućem ponovno vratio u život, na zemlju, da bi već na zemlji postalo vječnim sve što je na njoj činio i ljubio. Božje kraljevstvo je vječnost življena na zemlji. (N.)

KRISTKralj svega stvorenjaKralj svega stvorenja

KRISTKralj svega stvorenjaKRIST

dostojanstvo. Pred Pilatom se priznaje kraljem, ali naglašava da mu kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Prije nego je počeo javno djelovati, a đavao ga na-pastuje nudeći mu sva kraljevstva svijeta, Isus po-tvrđuje da je kralj. U trenutcima kad učenici va-de mačeve da ga obrane, on govori o četama svoga kraljevstva. Kad mu se kao kralju dolaze pokloni-ti, on je u jaslama. Dok na ulasku u Jeruzalem svi kliču, on jaše na magarcu. Jedina službena potvr-da da je »kralj židovski« stoji iznad njega raspetog na križu. Priznajući se kraljem samo u teškim si-tuacijama, pokazuje narav svoga kraljevstva. U nj se stiže po križu. I kao što je prijestolje drugih kra-ljeva mjesto na kojemu se pokazuju javnosti, nji-hova slika i zrcalo, tako je i Isusovo prijestolje nje-gova slika.

Kristovo kraljevstvo nema ništa zajedničko sa zemaljskim kraljevstvima, obilježenim autori-tarizmima, silom i ispraznošću, nego naprotiv u službi je istine i ljubavi. Ne ostvaruje se velikim i herojskim djelima o kojima će povijest pisati. Ri-jetki su takvi. Nije u izvanrednim stvarnostima. Nastaje i raste u svakodnevici, malim stvarima koje život čine lijepim ili ružnim, sretnim ili ne-sretnim: bio sam gladan, žedan, usamljen, bole-stan, tužan... Upravo to iznenađuje. I lijevi i de-

sni se pitaju kada su to ostvarivali ili ne ostvarivali vrijednosti Kristova kraljevstva. Isus nas uči da je put u njegovo kraljevstvo put spontanosti, put sr-ca i logičan slijed života. On je budućnost koja se danas gradi i koja se na danas nastavlja kao dje-lo dobra života.

Identifikacija s ugroženimaKristovom identifikacijom s ugroženim čovjekom, o čemu govori evanđelje, kršćansko je vjerovanje postalo jednostavno, ali je zato kršćanska praksa postala zahtjevna. Stavljanjem međuljudskih od-nosa na razinu s Bogom, Krist uzvisuje čovjeka na kraljevsko dostojanstvo, čini da ovo nije blagdan nekoga dalekog Krista Kralja, nego svetkovina svih nas koji smo dio njegova tijela, kojima je on glava i učitelj. U Kristu Kralju otkrivamo svoje kraljevsko dostojanstvo, svoju veličinu, ali i veličinu i dosto-janstvo svake osobe. Ističe to i današnji ulomak iz Knjige proroka Ezekiela. Uspoređujući nas sa sta-dom Božjim, prorok naglašava da smo mi Božje blago i bogatstvo njegova Kraljevstva te označava zajedničarsku dimenziju vjere i neispravnost sta-va da je moja vjera stvar samo mene i moga Boga. Boga nećemo naći i prepoznati dok njegovu sliku ne prepoznamo u svojim bližnjima!

Slavko Slišković

Iz Kristova umiranja niknuo je novi život.

34

RIJEČ IPismo

34

Ulazna pjesma: Gdje god su dvojica (PGPN 220).Nakon znaka križa i uvodnoga pozdrava predvo-ditelj bdjenja pozove i potakne zajednicu na moli-tvu ovim ili sličnim riječima:Zaustavljajući svoj životni hod u ovome trenutku molitve i razmatranja, razmišljamo pred pitanjem »Čime hranimo svoj život?« Prorok Izaija tješeći narod prenosi Božju poruku: »Svi koji ste žedni, do-đite na vodu; ako i nemate novaca, dođite! Zašto da trošite novac na ono što kruh nije i nadnicu svoju na ono što ne siti?« Te riječi prozivaju naše postupke i htijenja koja izriču našu žudnju za mirom, za sito-šću duha, za zadovoljstvom, ali se gube u traganju i trčanju za brigama, za zaradom, za uspjehom za onim što pruža samo trenutak sitosti i zadovoljstva, ali nas ostavlja gladne duha i smisla. Krist se pojav-ljuje kao obećani Kruh života, kao smisao koji hrani i preporađa naš život, životne žudnje i brige.

NAVJEŠTAJ BOŽJE RIJEČI Evanđelje: Mt 14,13-21 (Isus hrani mnoštvo)Otpjevni psalam: Otvaraš ruku svoju, Gospodine, i sitiš nas (PGPN 124.II). Predlaže se pjevati stro-fe 1., 2., 3., 5., 6.

RAZMIŠLJANJE

Nakon što je doznao za smrt Ivana Krstitelja, Isus se povlači u osamu. To isto je učinio kad je doznao da je Ivan utamničen. U životu postoje trenutci ko-ji zahtijevaju jedno izvjesno i neminovno potrebno, pa barem i kratko povlačenje, odvajanje od dru-gih i od redovitih poslova, kao što su npr. trenutci rastanka s dragim osobama. O dužini Isusova bo-ravka u osami da se nasluti da je mogla biti riječ o kratkom vremenskom razdoblju. Možda je mo-gao tek malo odahnuti. No trajanje vremena povla-čenja i osame ovdje i nije toliko bitno. Važno je da nam Isus o istinskoj hrani govori iz osame i moli-tve. Mnoštvo ljudi koji su pošli za njim čekalo ga je na obali. Vjerojatno su i oni čuli za Isusovo suosje-ćanje s čovjekom, pravednikom koji je ubijen u ime istine koju je naviještao.

Kad je Isus izišao – vjerojatno iz lađice, vrativši se iz osame, molitve ili odmora – te vidio mnoštvo onih koji ga čekaju, sažalio se nad njima. Razumio

Jeli su svi i nasitili se…Molitveno bdjenje: Krist, kruh života

je njihove želje. Ta i oni su bili potrebni odmora i okrjepe, okrjepe koja će pružiti novu odrednicu nji-hovom životu, u kojem bolest i druge opterećeno-sti, zbog kojih su dolazili k njemu, željni čudesnoga ozdravljenja, neće predstavljati brigu koja će zao-kupljati sav njihov život. Tražili su prisutnost ono-ga koji odmara i pruža smisao odmoru, jer su nje-gove riječi ispunjene nadom i bremenite smislom kao i okrjepljujućom snagom i utjehom. Jer su vje-rovali, mogli su doživjeti ozdravljenje. A on, koji je znao za njihovu glad i umor, i premda je tada želio biti sām, nalazi razumijevanja za njih, suosjećanja s njihovim bolima, odriče se i ono malo vremena što mu je preostalo od odmora i daruje ga njima.

U čudesnom umnoženju kruha, kojim hrani mnoštvo željno njegovih riječi i njegove blizine, Isus pruža više od kruha. Brojevi su ovdje tek simbolični. Nije važan ni broj kruhova i riba, ni broj ljudi. Važ-no je primijetiti da je Isus prije umnoženja kruha da-rovao ljudima svoje vrijeme, samog sebe, svoju riječ, naklonost, ljubav. Time je on, koji je Riječ-tijelom-postala, nahranio svoje slušatelje svojom prisutnoš-ću, riječju i kruhom. Ovaj izvještaj podsjeća i na usta-novljenje euharistije (usp. Mt 26,26-29). I ovdje, kao i kod ustanovljenja euharistije na oproštajnoj večeri, Isus najprije blagoslivlja kruh iskazujući hvalu nebe-skome Ocu, potom ga lomi i dijeli. U događaju o ču-desnome umnoženju kruha nije riječ o euharistiji, ali taj događaj nagoviješta euharistiju i njegovo konač-no predanje. Bliskost evanđeoskoga opisa i jednoga i drugoga događaja nije nevažan. Znakovit je redosli-jed Isusovih gesta. Isus u molitvi hvale Ocu najpri-je blagoslivlje kruh. Molitva je očito izvorište iskre-noga darivanja, izvorište dijeljenja s drugima, ali i umnažanja darova. U razlomljenu kruhu tek se na-kon molitve može vjerom prepoznati okus drukčijo-sti – doživljaj Boga koji od »malo razlomljenog« čini puno više. Od oskudice čini obilje. Oskudnost kruha i hrane koju su ponijeli sa sobom oslikava čovjeka i ono što on ima, oslikava slabost i nedostatnost ono-ga što sam stvara. Umnoženi kruh govori o otajstvu Boga. On uvijek nadilazi ljude, njihovu moć, njiho-vu sposobnost da pruže životu smisao i radost. Tek razdijeljeno te sa zahvalnošću blagovano preobiluje još većim darom. Očito je da razmišljajući o ovim ka-

MO

LITV

ENObd

jenj

ebd

jenj

ebd

jenj

ebd

jenj

e

35

živo vrelo 200811živo vrelo11živo vrelo

35

tegorijama prelazimo iz jedne dimenzije vremena u drugu kao i iz jedne stvarnosti u drugu. Ovdje se pro-žimlju običnost zemaljskoga i tajnovitost nebeskoga, koji u jednom susretu slavlja nadilaze običnost vre-mena te naznačuju drugo vrijeme koje je već prisut-no i koje treba još doći.

Kratka šutnjaTekst iz Matejeva evanđelja možemo razumjeti kao poziv na predah ili odmor, jer je potrebno više puta zastati i osluhnuti poziv na drukčijost življenja. Da bismo to mogli potrebni su nam susreti kao i slav-lja, potrebno je uzeti ono malo vremena i darova-ti ga drugima, ali pri tome ne zaboraviti Darivate-lja svih darova. Zato nas ovaj izvještaj o umnoženju kruha poziva i na slavlje euharistije te potiče na za-hvalnost, koja je bitni dio ovoga slavlja. U njoj se do-gađa zahvala za darove da bi od te zahvalnosti ti isti darovi mogli biti umnoženi i podijeljeni onima ko-ji su ih potrebni. Zato se u slavlju euharistije očitu-je najljepši primjer darivanja vremena, iako slavlja gledana logikom proračunatosti ili korisnosti pred-stavljaju uzimanje vremena, bilo od rada ili od ne-kih drugih oblika odmora. Ovdje se, međutim, radi o darivanju kako bi i drugi mogli zahvaljivati te u da-rovanome mogli uživati obilje dobrote našega Dari-vatelja. Zato i njegov poziv: »Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti« treba razumjeti kao poziv na susret, na darivanje vreme-na jednih drugima, kao i na darivanje vremena Gos-podinu. U takvom darivanju past će okovi optereće-nosti, a bremena i tereti života zadobiti svoj smisao. Jer smisao našim brigama, poslovima, radostima i žalostima dariva upravo dan susreta s Gospodinom, vrijeme podijeljeno s njim u njegovu darivanju. Kao što u susretu s čovjekom drugi čovjek ostvaruje svo-ju čovječnost, slično se događa i u susretu čovjeka s Bogom; tu postajemo njemu slični, on nam dari-va udioništvo na svom božanskom životu i vremenu koje se ne mjeri našim mjerama.

Slijedi kratka šutnja, a zatim pjesma: Tražite najprije Božje kraljevstvo.

MEDITATIVNA MOLITVA

Gospodine, mi smo često u trci i žurbi, htjeli bismo uraditi puno toga,a vrlo često ne uspijevamo planirano ostvariti. Prebrzo zaboravljamo da je potrebno zastati i odmoriti se da bismo mogli ići dalje.

Zato te ne želimo moliti da nam daruješ vremena kako bismo stigli obaviti ovaj ili onaj posao,nego te molimo za milost prepoznavanja tvoje voljete da nam udijeliš svijest u darovanom nam vremenu činiti tvoju volju kako bi naše vrijeme, ponekad turobnog ali i radosnog življenja te darivanja drugima,postalo vrijeme našega spasenja.Gospodine, ti ne želiš da se izgubimo u vremenu, kao ni u prolaznosti vremena. Želi da ga živimo ispunjeno.

Kratka šutnjaNarod koji je čeznuo za tobom, Gospodine,želio je čuti tvoju riječ, koja daje život, odmarati se u njezinoj blagosti i snazi djelovanja. Oni su znali prepoznati ono malo i jedino potrebno,koje se često nalazi u tišini i skrovitosti,daleko od mnoštva zamamnih poziva i velikih obećanja, kao i od trke za moći i slavom.Jer tebe, Gospodine, nalaze oni koji te tražei otkrivaš se onima koji te željno očekuju.Njima pružaš obilno svoju ruku.Od malo kruha jeli su mnogi i nasitili se.Isto tako od malo vremena koje si darovao onim ljudimaoni su dobili spoznaju o novome vremenukoje želiš obznaniti i darovati svima.Pouči nas, Gospodine, gledati očima srca da umijemo prepoznati ono što i mi trebamo darivati drugima. Molimo te, pomozi nam prepoznati milosne trenutke nama darovanog vremena,kao i vrijeme koje trebamo bližnjima darivati.Ako ono malo što imamo podijelimo s drugima oni će imati dovoljno.Od toga dovoljnog uvijek će preostati za naredne dane kao i za vječnost.Gospodine, ti si živio u vremenu,a sada si iznad svakog vremena.Ti si središte i smisao vremena.Pouči nas, najprije tebe Darivatelja darivatisvojim mrvicama vremena u slavljenju euharistije;ispuni nas darovima tvoga božanskog životada bismo već sada živjelipredokus darovane vječnosti. Amen.

Pjesma:Krist nas je sobom hranio danas (PGPN 259).

Priredila: V. B.

MO

LITVENObdjenjebdjenjebdjenjebdjenje

36

SYMbolon

Zalazeći u naše crkve na zidovima nekih od njih zamjećujemo križeve, narisane ili ukle-sane u kamen, ili pak izrađene nekim dru-

gim umjetničkim izričajem. U općemu znanju vjernika prisutna je misao da su ti križevi znak po-svećenosti crkvenoga zdanja. No, manje je u svijesti vjernikā prisutna misao o smislu i značenju posve-ćenosti neke crkve. Još manje je razvijen osjećaj za slavlje obljetnice posvećenja crkve. Kratki pogled u povijest liturgije posvećenja može biti nadahnu-ćem drukčijemu razumijevanju i vrjednovanju crk-ve i znakova posvećenja u njoj.

Premda neke naznake o jednostavnome obliku ‘posvećenosti’ mjestā okupljanja kršćanskih zajedni-ca dolaze već iz drugoga stoljeća, općenito se o litur-giji posvete crkve može govoriti tek nakon razdoblja progonstva, dakle u Konstantinovo doba. Povjesni-čar Euzebije Cezarejski u djelu Historia ecclesiastica govori o podizanju i svečanom posvećivanju crkava u mnogim gradovima uz sudjelovanje većega broja biskupa i mnoštva vjernika. Njegov opis posvete cr-kve u Tiru (između 314. i 319. godine) opisuje tu sve-čanost kao liturgia mistica, pri čemu se, po svoj si-gurnosti, misli na euharistijsko slavlje koje je prvim slavljenjem u novopodignutoj crkvi zapravo čin nje-zina posvećenja. Povijesna svjedočanstva o slavlju posvećenja neke crkve gotovo neizostavno spominju okupljeno mnoštvo koje se doima kao element slav-lja. Takve naznake upućuju na misao da slavlje po-

svete crkvenoga zdanja treba uvijek čita-ti kroz posvećenje žive crkve, sazidane

od živoga kamenja, krštenikā, koji svojim zajedništvom vjere tvore

živi hram posvećen Gos-podinu.

Već u početcima ra-zvijeno i pomno njegovano čašćenje mučenika i čuvanje liturgijskoga spo-

mena na njihov dies natalis te kasnije podi-

zanje crkava i bazilika na mjestu nji-hova mučeništva ili ukopa pružit će zaseban

element slavlju posvećenja: prijenos i pohranjiva-nje relikvija pod oltar. Ipak valja zamijetiti da taj čin ne biva shvaćen kao čin posvećenja, nego kao dio ši-rega slavlja vezanoga uz podizanje crkve. Prvi ele-ment liturgije posvećenja crkve veže se uz čin po-mazanja oltara (a kasnije i zidova crkve) krizmom, posvetnim uljem. Tome činu u 5. st. pridružuje se škropljenje oltara i crkve blagoslovljenom vodom. Činu pomazanja oltara pridružuje se i svečana po-svetna molitva, čije obrasce čuvaju rimski i galski sakramentari.

Srednjovjekovni razvoj liturgije posvećenja cr-kve, iz ranih sakramentara te iz Rimsko-german-skoga pontifikala (10. st.), umnažao je obredne ele-mente. Liturgija je započinjala ophodom oko crkve, uz vršenje dvaju ‘egzorcizama’, molitava otklinjanja te škropljenjem zdanja blagoslovljenom vodom, u znak da ono bude najprije očišćeno od svakoga utjecaja zloga duha. Na podu crkve posipanjem pe-pela čini se trag u obliku križa koji ide dijagonalno u kutove svetoga zdanja, a biskup pastirskim štapom na tome tragu upisuje cijeli alfabet latinskim i grč-kim pismom, čime se, između ostaloga, kazuje da je crkva po Kristu koji se ondje slavi mjesto istinskoga nauka i spoznaje. Uz pomazanje oltara i zidova cr-kve pomazuju se i dovratci crkvenih vrata.

Spomenuti rimsko-germanski sakramentar nakon Reda posvete crkve (Ordo romanus ad de-dicandam ecclesiam) donosi i razjašnjenje samoga obreda pod naslovom Quid significent duodecim candelae. Dvanaest križeva, koji imaju biti ureza-ni ili ugrađeni u zidove crkve, povezuju živu Crkvu, okupljenu zajednicu vjernika, s oltarom i Kristo-vom žrtvom koja se slavi po sakramentu euharisti-je. Pomazanje zidova crkve na mjestima označenim križem govori o ‘pomazanju’ i posveti vjernika kako bi svakim okupljanjem na tome posvećenom mje-stu i mjestu posvećenja mogli biti ojačani u Božjoj ljubavi posvjedočenoj u življenju zajedništva Crkve. Pod križeve na zidovima stavljaju se i pale svijeće koje govore o trajnosti posvećenja i ‘izgaranju’ u po-svećenosti za živu Crkvu.

U nekim liturgijskim tradicijama, npr. u kelt-skoj, kod posvećenja crkve biskup bi oštrim pred-

Posvetni križevi u crkvi – znak posvećenosti Crkve

lja. Takve naznake upućuju na misao da slavlje po-svete crkvenoga zdanja treba uvijek čita-svete crkvenoga zdanja treba uvijek čita-

ti kroz posvećenje žive crkve, sazidane od živoga kamenja, krštenikā, koji

svojim zajedništvom vjere tvore živi hram posvećen Gos-

podinu. Već u početcima ra-

mena na njihov natalis

crkava i bazilika na mjestu nji-hova mučeništva ili ukopa pružit će zaseban

svete crkvenoga zdanja treba uvijek čita-ti kroz posvećenje žive crkve, sazidane

od živoga kamenja, krštenikā, koji svojim zajedništvom vjere tvore

živi hram posvećen Gos-podinu.

mena na njihov natalis

zanje crkava i bazilika na mjestu nji-hova mučeništva ili ukopa pružit će zaseban

37

živo vrelo 200811živo vrelo11živo vrelo

metom urezivao dvanaest križeva u zidove jed-nako i s vanjske strane crkve (ali bez pomazanja krizmom), a iz čega se kasnije razvilo da se u zido-ve i s vanjske strane ugrade kameni križevi. Zani-mljive primjere takvih križeva susrećemo na kate-dralama u Salisburyju i Devonu.

Posvetni križevi u crkvama i katedralama re-dovito su uklesani u kamenu stijenu, ili su fresko tehnikom naslikani na zidu. Nisu rijetki ni primje-ri reljefnih križeva ugrađenih u strukturu zida. Po-negdje susrećemo i križeve koji su ukomponirani u fresko, reljefne ili skulptorske prikaze anđela ili dvanaestorice apostola (npr. Saint Chapelle u Pa-rizu, crkva San Bevignate u Perugi) gdje apostoli ili anđeli u ruci drže štit ili medaljon s križem. Činjeni-ca da posvetni križevi nisu mogli biti drveni, ili osli-kani na nekoj drugoj podlozi koja bi se stavljala na zid, tj. takvi da bih ih se moglo ukloniti, govori o nji-hovoj pripadnosti samome zdanju i o zadaći da bu-du trajni znak posvećenosti crkve.

Pomazanje zidova crkve kod njezina posvećenja ostaje za vjernike trajni i vidljivi znak posvete, pod-sjetnik da su i sami posvećeni te da tvore živi Gospo-dinov hram. Trajni znak posvećenosti crkve vidljiv je u križevima na zidovima crkve. God. 1696. Kongre-gacija obreda određuje da u nedostatku valjanih pi-sanih svjedočanstava o posveti neke crkve spomenuti križevi mogu biti prihvaćeni kao potvrda o posveće-nosti, što pak govori o važnosti i neizostavnosti toga znaka u posvećenim crkvama. Premda je Tridentski sabor odredio da se euharistija ne može slaviti nig-dje doli u posvećenoj ili blagoslovljenoj crkvi, mnoge su crkve – dijelom i zbog kompliciranoga i predugoga obreda posvećenja – samo blagoslovljene.

Današnji Red posvete crkve, obredno znatno pojednostavljen i skraćen, glede pomazanja stijenā crkve pojašnjava: »Pomazanje crkve označuje da se ona sva i zauvijek namjenjuje kršćanskom bogo-služju. Prema predaji crkva se pomazuje na dvana-est ili, ako je zgodnije, na četiri mjesta, i time ozna-čuje da je ona slika svetoga grada Jeruzalema.«

Križevi, uklesani ili ugrađeni u zidove crkve, nji-hov broj (dvanaest, odnosno četiri) te pomazanje sti-jena crkve na tim mjestima, ostvaruju simboličku igru značenjā u kojima se sjedinjuju i izmjenjuju pod-sjećanja da je sveto zdanje znak zemaljske, putujuće

Crkve i ujedno slika nebeske, proslavljene Crkve. Simbolika križeva čitana po ključu eshatološko-

ga gledanja i liturgijskoga anticipiranja proslavljene Crkve izranja iz biblijske simbolike broja dvanaest, a osobito iz Knjige Otkrivenja čije viđenje opisuje No-vi Jeruzalem kao grad »s dvanaest vrata: na vratima dvanaest anđela i napisana imena dvanaest pleme-na Izraelovih. (…) Gradske su zidine imale dvanaest temelja, a na njima dvanaest imena dvanaestorice apostola Jaganjčevih.« (Otk 21,12.14)

Sažetak tumačenja posvetnih križeva ipak va-lja tumačiti po kristološkome ključu, a primjer za to su križevi katedrale u Santiagu de Compostella. Oko križa koji stoji nad arhitravom vrata kroz koja prola-ze hodočasnici (porta sancta) stoji natpis: »Ovaj je hram u trenutku posvećenja označen sa svih strana križem jer nas križ odasvud skuplja i ujedinjuje.«

Redovita forma posvetnoga križa je jednako-kračni križ upisan u kružnicu ili kvadrat. Kruž-nica kao i jednakostranični kvadrat označavaju univerzalnost Kristova spasenja. Kvadrat simboli-zira sjedinjenost krajnjih ekstrema, zemlje i neba. Otajstvo križa pomiruje i ujedinjuje zemlju i nebo, ljudsko i božansko. Zato su graditelji u nekim cr-kvama pored križa koji bi stajao iznad ulaznih vra-ta, ili na nekome drugom uočljivijem ili središnjem mjestu, znali urezati početno i završno slovo grč-koga alfabeta (Alfa i Omega), ili bi uz križ naslikali mjesec i sunce, koji su u kršćanskoj simbolici ozna-čavali dvije naravi u Kristu, te stoga i pomirbu ze-maljskoga i ljudskoga po njegovu utjelovljenju i ot-kupiteljskome djelu.

Posvetni križevi koji obilježavaju zidove crkve pretvaraju cijelo zdanje u mjesto zbilje Otajstva kri-ža, u mjesto uprisutnjenja slavljenoga otajstva ot-kupljenja. Tako čitava zajednica, sabrana u crkve-noj lađi, postaje dionicom i subjektom svetih čina i samoga spasenjskoga događaja.

Okupljajući vjernike među ‘posvećene’ zidove, crkva podsjeća zajednicu vjernika da sami tvore Cr-kvu, živi hram, »sazdan na temeljima apostola, sa zaglavnim kamenom Isusom Kristom«, kako ispo-vijeda molitva posvete crkve. Križ, uklesan i ugra-đen u zidove i stupove crkve, poziv je Crkvi da je hram ukoliko je u njezino tkivo i njezinu strukturu utkano otajstvo Kristova križa.

Ante Crnčević

POSVETN

Ikriževikriževi

38

U DUHUi istini

Blago svima koji se boje GospodinaOtpjevni psalam za 33. nedjelju kroz godinu

Stipica Grgat

prilo

gpr

ilog

GLA

ZBE

NI

Ant.

Bla

go

- svi ma

- ko

ji

- se bo

je

- Go spo

- di- na,

-

ko

ji

- nje

go

- vim- ho

de

- sta

za

- ma.

-

Ps 128

1. Bla

go

- sva

ko- me

- ko

ji

- se

bo

ji

- Go

spo

- di- na,

- ko

ji- nje

go- vim

- ho

di

sta

za- ma!

-

Ponovi se Antifona

Plod

ru

ku- svo

jih

- ti

ćeš

u

ži

- va- ti,

- bla

go- te

bi

- i

do

bro

- će

ti bi

ti.

-

39

živo vrelo 200811živo vrelo11živo vrelo

prilogprilog

GLAZ

BENI

2. Že

na

- će

ti bi

ti

- ka

o

- plo

dna- lo

za

- u

o

da- ja

- ma

- ku će

- tvo

je;

-

si

no

- vi

- su tvo

ji

- ko mla

di

- ce

- ma

sli- ne

- o

ko- sto

la

- tvo

- ga.

Ponovi se Antifona

3. E

to,

- ta

ko

- će bi

ti

- bla

go

- slov

- ljen- čo

vjek

- ko

ji

- se bo

ji

- Go spo

- di na!

-

Ponovi se Antifona

Bla

go

- slo

- vi o

- te,

Go

spo

- din

- sa

Si o

- na,

- u

ži

- va

- o- sre

ću

- sve

da

ne

- ži

vo

- ta- svo

ga.

-

40

TRENutakPI

SMA čit

atelja

čitate

ljaPI

SMA čit

atelja

PISM

A

Molitve koje svećenik u misi izgovara tiho

Sudjelujući redovito u slavlju euharistije pri-mjećujem da neki svećenici prije pričesti izgo-varaju glasno molitvu »Gospodine Isuse Kri-ste, neka mi blagovanje tvoga Tijela i krvi ne bude na sud i osudu…«, dok drugi to čine u ti-šini. Koji je postupak ispravan i gdje je razlog različitosti postupanja?

Bartol M.

Slavlje euharistije tijekom svoga povijesnog ra-zvoja doživljavalo je različite mijene, ne samo obredne nego i one koje se tiču shvaćanja i

teo loškoga interpretiranja misnoga slavlja. Znatan dio tih promjena proizlazio je iz promjene paradi-gme slavlja: nakon prvih stoljeća, u kojima je litur-gija bila poimana kao čin Crkve, zajednice vjernika, rani je srednji vijek, osobito pod utjecajem franač-ke tradicije, nametnuo novu paradigmu u kojoj je liturgijski čin postao poglavito djelo svećenika po-jedinca. Taj novi pristup slavlju euharistije oprav-davan je mišlju da je euharistija otajstvena zbilja koja ‘pripada’ duhovnoj intimi svećenika kojemu je po sakramentu svetoga reda udijeljena »vlast« (potestas) vršiti sakramentalne čine. Odmak od prvotnoga oblika slavljenja, gdje je Crkva bila su-bjekt slavlja, dijelom je uvjetovan i inzistiranjem na slavljenju liturgije na latinskome jeziku koji puk ni-je poznavao te, stoga, nije mogao na djelatan na-čin ni sudjelovati u slavlju. No, snažniji razlog uda-ljavanja od zajedničarskoga (eklezijalnoga) prema pojedinačnome (‘privatnome’) slavljenju liturgije stoji u ranosrednjovjekovnome razvoju svećenič-ke duhovnosti u kojoj je misa postala najvažnijim činom njegove pobožnosti. U takvome misaonom i duhovnom okružju rađa se praksa pojedinačno-ga slavljenja euharistije, bez sudjelovanja zajedni-ce. Čak i kad je zajednica prisutna, najveći dio mise svećenik izgovara tiho, pod glas, tako da je zajednici onemogućeno djelatno udioništvo u slavlju.

Sasvim je razumljivo da tome novom načinu slavljenja euharistije nije odgovarala stara obred-na forma, oblikovana nekoć za slavlje kojemu je subjekt mjesna Crkva, predvođena svojim bisku-pom i prezbiterima. Stoga će se tijekom 9. sto-ljeća, osobito u franačkim krajevima koji su tada imali snažan utjecaj na oblikovanje rimske liturgij-ske tradicije, u red mise unositi molitve koje poti-

ču svećenikovo »pobožno« slavljenje mise. Budući da je poglavita zadaća tih molitava pomoći sveće-niku da ispovjedi svoju nedostojnost pred uzviše-nošću otajstva koje slavi te potaknuti njegovo kaja-nje i molitvu da ga Bog učini dostojnim za sveti čin, spomenute su molitve u literaturi nazvane sveće-ničkim apologijama. Ponegdje je njihov broj nara-stao na više desetaka. Mnoge od njih dočekale su i liturgijsku obnovu nakon Drugoga vatikanskog sa-bora. Najveći dio njih ispušten je iz obnovljenoga Reda mise, a ostalo ih je tek nekoliko: molitva pri-je navještaja evanđelja; molitva prije euharistijske molitve (tj. za vrijeme pranja ruku); molitva pri-je pričesti (ponuđena su dva obrasca). Postoje i molit veni vapaji koji nisu u pravom smislu riječi »svećeničke apologije«, premda ih svećenih izgo-vara tiho: npr. nakon navještaja evanđelja (»Evan-đeoskom riječju uništili se naši grijesi«) ili kod stavljanja djelića hostije u kalež (»Ovo sjedinjenje Tijela i Krvi…«).

Spomenute apologije i molitveni vapaji u no-vome su redu mise ostavljeni zbog duboke povije-sne ukorijenjenosti, ali oni ne pripadaju zajednici i »slavlju«, nego svećeniku pojedincu. Budući da go-vore o svećenikovu duhovnom raspoloženju i pri-pravi za pojedine čine, svećenik ih ima izgovarati sam, tiho, sklopljenih ruku (osim kad nisu prateća molitva nekoj gesti). To su molitve koje nemaju di-jalošku formu, formulirane su u prvome licu jedni-ne, nemaju poziv zajednici na molitvu ni zaključni »Amen«. One se i formom i sadržajem bitno razli-kuju od tzv. predsjedateljskih molitava, koje sveće-nik izgovara kao predsjedatelj slavlja (u prvom licu množine). Ove potonje zato imaju poziv na moli-tvu (npr. »Pomolimo se«, »Molite braćo i sestre«), trinitarni ili kristološki završetak te završni poklik »Amen«; svećenik ih izgovara glasno, raširenih ru-ku, čime se pokazuje da je riječ o molitvama koje iz-govara u ime zajednice koja je subjekt te molitve.

Ako svećenik molitve koje su osobnoga karak-tera (apologije) izgovara glasno, tada – svjesno ili nesvjesno – pogoduje da liturgija u zajednici ne bude shvaćena kao slavlje, nego kao pobožnost te kao čin pojedinca (ili pojedinaca). Liturgija je, pak, slavlje Crkve, zajednice vjernika, a svećenik je u za-jednici predslavitelj, pa mu nije dopušteno osobnu pobožnost nametati zajednici kao formu slavlja.

god. XXV. (2008.) br. 11Liturgijsko-pastoralni list

za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:Petar Bašić, Ante Crnčević, Ivan Ćurić,msgr. Ivan Šaško, msgr. Antun Škvorčević,Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:msgr. Antun Škvorčević

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić, Gabrijela Miličević

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoralpri Hrvatskoj biskupskoj konferencijiKaptol 2610000 ZAGREBTelefon: 01 3097 117Faks: 01 3097 118e-mail: hilp@zg.t-com.hr

Tisak:Grafi ka Markulin, Lukavec

živo vrelo

List izlazi 13 puta godišnje.Cijena pojedinog primjerka: 13,00 Kn

inozemstvo: 3,00 EUR; 5,00 CHF; 6,00 USD; 6,00 CAD; 7,50 AUDGodišnja pretplata: 169,00 Kn

inozemstvo: 39 EUR; 65 CHF; 78 USD; 78 CAD; 97,50 AUD

BiH, SRB, MNE: 30 EUR

Za pretplatnike s deset i više primjerakaodobravamo popust od 10%.

Uplate za Hrvatsku: žiro-račun: Privredna banka Zagreb, d.d. 2340009-1110174994 model plaćanja: 02poziv na broj: upisati vlastiti pretplatnički broj

Uplate za inozemstvo: devizni račun: Privredna banka Zagreb, d.d.: 703000-012769 SWIFT: PBZGHR2X

Međunarodni broj bankovnog računa - IBAN:HR88 2340 0091 1101 7499 4

iz naših izdanja:

Naša izdanja potražite: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Kaptol 26, 10000 Zagrebtel.: 01 3097 117

faks: 01 3097 118e-mail: hilp@zg.t-com.hr

urednikova riječ

Zajedništvo svetih

naša tema: čašćenje svetaca

Štovanje Boga i čašćenje svetih, I. Žižić

Oblikovanje ciklusa slavlja svetaca – – sanktorala, I. Šaško

Čašćenje svetih između pobožnostii slavljenja, A. Crnčević

otajstvo i zbilja

Biblijska razmišljanja:I. Raguž, I. Šaško, Ž. Tanjić, S. Slišković

Spomen svih vjernika pokojnika

Obljetnica posvete Lateranske bazilike

Trideset i treća nedjelja kroz godinu

Krist – Kralj svega stvorenja

riječ i pismo

Jeli su svi i nasitili se… (molitveno bdjenje)

symbolon

Posvetni križevi u crkvi – znakposvećenosti Crkve, A. Crnčević

u duhu i istini

Glazbeni prilog

trenutak

Molitve koje svećenik u misi izgovara tiho

živo vrelo

Božanski časoslov. Liturgijski molitvenik za puk,

1110 str. � 120 kn

Obasja ih svjetlom.Zbirka homilija za liturgijsku godinu B.

Autori: suradnici Živoga vrela320 str. � 75 kn

bbb ccccccccc

Obasja ih svjetlom.

cccBMensa Verbi, 6

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 0 7

ISBN 978-953-7377-00-7

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 1 4

ISBN 978-953-7377-01-4

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 2 1

ISBN 978-953-7377-02-1

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 3 8

ISBN 978-953-7377-03-8

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 4 5

ISBN 978-953-7377-04-5

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 4 5

ISBN 978-953-7377-04-5

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 5 2

ISBN 978-953-7377-05-2

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 7 6

ISBN 978-953-7377-07-6

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 8 3

ISBN 978-953-7377-08-3

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 9 0

ISBN 978-953-7377-09-0

1

2

3

4

5

6

7

8

9

10

OB

ASJ

A I

H S

VJE

TL

OM

OBASJA IH SVJETLOM

Ad tet wismolo rerosto cortie magnis dolore doloborero delit iure mincipsusto doloree tummod tin utpat vendre estrud tin utatinim amcore tio dolore magna faccum quat, quatinim in utpatum ver aliqui et ut wisis num vercilla faci blam, cons del ex ex eum in ut lutat. Isisi.Hendreet la acil ullum et luptat dolenisis at.

Essi et ipsum alismolor sustinis nos ecte tie delit at. Ut velit lorperilit acil eu facilit accummo dolortie faciliscilit lortis nons nummy nis auguero consequat, quamcon sequatum zzriure et alis nonsenim autpatem volor senisisis augue feum adigna facilis do estrud delis er sum nibh elis acillaore consenis nis nim quat ad deliquat, quismod tat.

Met lute magna alit ad eu feum inis nummolortin eumsan utet alis et, vullamet praessis nim nullam ea consenit velesecte te duipit aliscil luptatu erilis delit dit la feum in ulluptatet, consenit, velent luptat wis adit, sum ad modip et, volendionse dolore tetum etue tat prat.

Lore faccumm odolestrud tio consequ ismodolore vel ut dolortisi enim zzriure facipit prat.

Ipsusto et lutatin ulla facipisse et inis dolobore dolut acidui blan ut lum ate ming ex ero dit aliquat. Duismolobor

A. Crnčević

C siđoše s goreA povede ih na goru

Autori tekstova:

Ante AkrapAnte Crnčević

Vlado Košić Josip Kuhtić

Nenad Malović Tonči Matulić

Ivica Raguž Miron Sikirić

Ivan ŠarčevićIvan Šaško

Miljenko ŠtekoIvan Štengl

Željko TanjićTomislav Zdenko Tenšek

Dario TokićMarinko Vidović

Ante Vučković

biblijska razmišljanja za liturgijsku godinu b

\uro Seder:Kristov slavni dolazak 2004.

aaaaaaaaaaaaa bbbbbbbbbbaaaaaaaa bbbbbbbbbbbUSKORO

!

Plemenita djela donoseplodove dobrote i radost življenja,

a slava pristaje Onomuu kojemu je izvor svakoga dobra

i od koga dolaze snaga rastai snaga djelovanja.