Ante Duraković / 1990. / Split

Završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu, smjer slikarstvo. Trenutno je na završnoj godini preddiplomskog studija slikarstva u klasi profesora Deana Jokanovića Toumina, na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Izlagao je radove na nekoliko skupnih izložaba, a ovo je prvi put da izlaže samostalno.

Katarina Duplančić / 1992. / Split

Završila je Drugu gimnaziju u Splitu. Trenutno je studentica druge godine preddipolomskog studija povijesti umjetnosti i anglistike na Filozofskom fakultetu u Splitu.

////////// Ante Duraković / Bez naziva / 2013. / ulje na platnu / promjenjive dimenzije ///////////

“It is the spectator, and not life, that art really mirrors.” – O. Wilde.

Ante Duraković predstavlja se nizom od sedam ulja na platnu promjenljivih dimenzija. Središnje je platno (205x160 cm) ujedno i najveće, a oslikano je monokromnim, lazurnim slojevima boje. Kao baza nanesen je sloj hladnih, plavih tonova koji je potom premazan tonalno komplementarnim slojem narančaste boje. Kao površinski namaz opet dolaze hladni tonovi, čime se stvara plavo platno s virtualno titravom teksturom.

Platna koja stoje lijevo i desno od središnjeg postepeno se smanjuju u dimenzijama, a izmjenjuju se topla crvena platna s hladnim, plavim. Ovakvim nizanjem i repetitivnošću donekle se ostvaruje statičnost, koja je opet razbijena upravo komplementarnim tonovima (crveno-zeleno, plavo-narančasto) što stvaraju suptilni pokret probijajući se ispod površinskih namaza boje. Kao još jedan dinamičan element stoje okvir platna i vertikalna linija koji se pojavljuju na svakom od platana. Okvir i linija su razlikovani smanjenjem intenziteta boje koja prevladava na ostatku platna. Na centralnom platnu linija je smještena na samoj sredini kompozicije koju tako odvaja na dvije identične polovine, a kako se odmičemo prema bočnim platnima, tako se i vertikala pomjera, približavajući se rubu kompozicije. Takvo odjeljivanje pravokutnika na polovine, četvrtine, osmine itd. stvara svojevrsnu perspektivnu iluziju i privlači oko promatrača ka središnjem platnu.

Slojevitost boje mogla bi simbolizirati psihološku slojevitost čovjeka koji podliježe društvenim konvencijama i okvirima. Kao vlastite uzore slikar navodi Vidovića, Resnicka, Newmana i posebice Rothka. Mark Rothko uvelike utječe na stvaranje ovog djela kroz opis svog stvaralaštva kao jednostavne ekspresije kompleksne metaforičke misli kroz reducirane, plošne forme. Kritika vremena i društva koju apstraktni ekspresionisti sredine 20. stoljeća predstavljaju slikarskim i osobnim individualizmom te reduktivnim sredstvima likovnog izražavanja iščitava se

i iz naslova njihovih djela (Newman - Vir Heroicus Sublimis; Resnick – The Elephant in The Room). Međutim, Duraković skreće analizu u sasvim drugom smjeru. Ostavlja ciklus bez naslova, odbacujući bilo kakvu naraciju i metaforička čitanja na koja bi taj isti naslov upućivao.

Apstrakcija ovog djela odmiče promatrača sve dalje od prirode, odnosno prirodnog predloška na koji se figurativno slikarstvo uglavnom pokušava nasloniti, te postavlja okvir i platno kao jedino ograničenje u stvaranju. Također, svojom veličinom ova platna privlače promatrača u introspektivnu, tihu komunikaciju sa samim sobom.

Duraković ističe kako u njegovim radovima boja simbolizira samu sebe. Linija također. Kad su u pitanju proporcije, kompozicija i tretman boje, apstraktnom slikarstvu pristupa jednako kao i figurativnom, ističući kako je u ovom ciklusu “najuspješniji onaj rad koji se najmanje može asocirati s prirodom”.

“Art is always more abstract than we fancy. Form and colour tell us of form and colour. That is all. It often seems to me that art conceals the artist far more completely than it ever reveals him.” – O. Wilde