Dr

Dr. Ante Barii

POLITIKE BEZ POLITIARA I DRAVNIKA

RAVNATELJSTVO JAVNIH POSLOVA-OSNOVE

Predgovor

Svrha je ovoga rada razrjeiti metodologijsko pitanje mjerenja u prostoru politike, ime se stvaraju pretpostavke za zasnivanje i razvoj odgovarajue ope teorije politike, kakve jo uvijek nema. Rije je o potrebi prevladavanja predteorijskog stanja u polju politologije, danas bitno obiljeenoga prevlau koncepata, paradigmi, pa ak i metafora, najee hibridnih po svom karakteru, s obzirom da su nekritiki posuivani iz drugih znanstvenih polja i podruja. Nedostatan teorijsko-metodologijski razvitak u polju politologije stoga se iskazuje u negativnom svjetlu po tri osnove: u sluaju identiteta polja, njegove autonomije, te autoriteta politologije u politikom diskursu.

Stanje u polju politologije danas openito je takvo da se ispunjavaju tek deskriptivne svrhe znanja o politici, svedene na razvijanje mnogobrojnih i dometom ogranienih postupaka sistematiziranja, klasificiranja i tipologiziranja. Stoga je posve samorazumljivo to preskriptivne svrhe znanstvenog bavljenja predmetom politike nije bilo mogue postii bez prethodno rijeenog fundamentalnoga teorijskog problema mjerenja kao prve pretpostavke za utvrivanje kauzalnosti te utemeljeno predvianje.

S druge strane, gorui metodologijski problem mjerenja uvjetovan je istodobnim postizanjem jednoga od najvanijih inovativnih iskoraka u definiranju procesa oblikovanja politike. To znai da je nuno djelatnost oblikovanja politike pojmovno razgraniiti od najireg okvira sveukupnih javnih poslova, polazei od konkretne povijesne slike svijeta u kojoj je glavna analitika jedinica postmoderna drava. Dvojnost inovativne misije reenoga teorijsko-metodologijskog iskoraka u svojoj meuuvjetovanosti ne predstavlja nepremostivu prepreku ve klju za izlazak iz predteorijskog stanja u kojem se zateklo polje politologije.

Glavni istraivaki cilj je modelski definirati proces oblikovanja politike, polazei od pretpostavke da je mogue primijeniti ve poznate fizikalne zakonitosti materijalnog svijeta na virtualni svijet politike. Modelskim definiranjem policy ciklusa kao nespontanog, proraunljivog procesa omoguuje se provedba postupka mjerenja koje je prethodno teorijski razrjeeno kao fundamentalno metodologijsko pitanje.

Ostvarivanjem postavljenoga primarnoga istraivakoga cilja razrjeenja metodologijskog problema mjerenja u formi algoritma ispunjavaju se nune pretpostavke za kreiranje opaajno-mjerne naprave/politometra te razvoj odgovarajuih mjernih i analitikih tehnologija. Temeljem dobivenih izmjera na podlozi rezultata digitalne revolucije mogue je pristupiti mapiranju/vizualizaciji ili izgradnji virtualne zbilje svijeta politike unutar najirega okvira javnih poslova, ime se, u konanici, stvaraju pretpostavke za izvrenje policy procesa bez obiljeja spontanosti i stihijnosti. Vano je naglasiti kako se djelatnost oblikovanja politike u ovakvim uvjetima mjerljivosti ili proraunljivosti izvodi u formi operacija, to otvara posve novi prostor za skokoviti znanstveno-istraivaki razvoj sa stajalita teorije organizacije i menadmenta, prvenstveno i poglavito u polju politologije.

Budui da je uznapredovala biologizacija ili naturalizacija politologijskog i politikog diskursa bila glavna karakteristika aktualnoga pristupa bavljenju predmetom politike slijedom polustoljetne prevlasti bihevioralnoga pristupa, nuno je postaviti modelski proces oblikovanja politike kao nespontani, kruno-ponovljiv i mjerljiv po mjestu, dobi i uvjetima. Kod toga valja razumjeti kako teorijsko zasnivanje procesa oblikovanja politike u vidu odgovarajueg policy modela ne znai eventualno tek puku primjenu strojno-mehanikog pristupa.

Rad je organiziran sukladno postavljenim ciljevima tako da se u prvom poglavlju definiraju osnovni pojmovi potrebni za razrjeenje fundamentalnog teorijskog problema metodologijske naravi-kako mjeriti u prostoru politike. U tu svrhu uvodi se posve novi pojmovnik te se razgraniavaju koncepti javnih poslova, politika i ravnateljstva javnih poslova.

Slijedi modelski prikaz procesa oblikovanja politike te odgovor na metodologijsko pitanje naina mjerenja. Time se stvaraju pretpostavke i uvjeti za razvijanje potrebnih politometrijskih tehnologija kako opaanja i mjerenja, tako i za provedbu ralambe.U prvom koraku bilo je potrebno provesti ekstrapolaciju odabranih pojmova i pristupa iz podruja tehnikih znanosti u

virtualni svijet politike. Primjenjen je modelski proces hlaenja i dizalica topline kao najprikladniji za policy proces u

formi zatvorenoga ciklusa pripreme, donoenja i provedbe odluke. Proces odluivanja definira se kao proces politikoga planiranja kroz dvije faze: a) prosudba, temeljem politometrijskih

izmjera iskazanih u apsolutnim i relativnim veliinama, te, b) vjetina postavljanja ciljeva.Metodologija mjerenja podrazumijeva kreiranje odgovarajue opaajno-mjerne naprave, te procesuiranje kodificiranih

ulaznih podataka. Dobivene izmjere su polazita za politologijsku analizu i politiku analitiku, te osnova za operacijsko

voenje policy procesa.Ujedno u drugom poglavlju pokazujemo na djelu kako se ostvaruju preskriptivne svrhe znanja o politici.Tree se poglavlje ekstenzivno bavi organizacijskim i menadment aspektima operacije kao osnovne forme za izvrenje

ravnateljstvenih djelatnosti putem grana politometrije, pregovaranja i uvjeravanja u praksi oblikovanja politike. U zakljuku se ukazuje na znanstveno-teorijske potencijale razrjeenja temeljnoga metodologijskoga problema mjerenja

za policy praksu. Razvoj ope teorije politike, temeljen na odgovarajuem metodologijskom proboju, istodobnoomoguava da se unaprijedi i stanje u praktino-politikome djelovanju. Znanstveni i struni kapaciteti u nastajanju

slijedom rezultata ovoga rada ine odrivim policy pristup u teorijskim i praktinim aspektima unutar sveukupnosti i

cjelovitosti koncepta javnih poslova provedbom sadraja ravnateljstvenih djelatnosti. UvodDjelovanje u prostoru javnih poslova sve donedavno nije poprimilo obiljeja zasebnog zvanja i pripadajueg znanstvenog

polja. Gotovo iskljuivo problematiziralo se pojedinane sfere politike, ekonomije ili drutva na nain koji je uvijek

iznova gubio perspektivu cjeline, tj. partikularitet se nametao kao cjelina. No zahvaljujui sve veoj uporabi poznatog

anglosaksonskog pojma governance, koji je, zajedno s terminom globalizacija, krajem prolog stoljea na velika

vrata uetao u pojmovnike iz podruja drutvenih znanosti, stekli su se uvjeti za definiranje ove vrste djelatnosti. Prvi korak na tom putu je pronalaenje odgovarajueg hrvatskog izriaja za sva ona djelovanja, procese i kakvou u

ukupnosti javnih djelatnosti iskazan terminom governance. Neovisno o razliitim perspektivama u pristupu sadraju

pojma governance, prije svega rije je institucionalnom i konstruktivistikom pristupu, njegovo tradicionalno

poimanje (izvorno problematizirano u grani meunarodnih odnosa) karakterizirala je hijerarhija institucija sa dravom na

vrhu, te odnosi/reimi koju su se uspostavljali u meunarodnoj zajednici. Ti odnosi su se kretali du operativnog

kontinuma na ijim krajevima su bili odnosi anarhije (ukljuivo i natjecanje), i hijerahije, ovisno o razini i konkretnom

povijesnom razdoblju. S obzirom da je pojam governance izvorno teorijski blizanac pojma government/vladavina ili vlast, a danas ukljuuje

djelovanja koja su karakteristina za sve tri sfere societalne zajednice politiku, ekonomsku i socijalnu-, nuno je

odrediti kljuno razlikovno obiljeje ove djelatnosti koju nalazimo u svakoj pojedinoj spomenutoj sferi, izdvojenoj za

analitike svrhe. Za razliku od vladavine, koja u tradicionalnoj politologiji kao topografska kategorija igra glavnu ulogu u

ispunjavanju deskriptivnih svrha znanja o politici, iscrpljujui se poslovima sistematizacija, klasifikacija i tipologizacija,

pojam governance je apstraktniji te se odnosi prvenstveno na djelatnost. Razumijevanje djelatnosti kao organizacije kolektivne akcije analitiki gledajui ukljuuje dva odvojena vida procesa:

pregovaranje i ugovaranje. Pregovaranje vodi do stanja koji dijele aktere, dok ugovaranje utvruje pogodbu ili sporazum

do kojega se dolo. Mjesto u kojem se odvija praksa vladavine u formi politikoga sukoba ili politikoga

nadmetanja/politics odreeno je pojmom governance.

I ba tu nalazimo da je nuno zapoeti istraivanje novog znaenja pojma governance, te utvrdititi kako je izvorni

pojam vladavine ili vlasti u najnovijim okolnostima globalizacije modificiran te postao tako iroko prihvaen, iako

nedovoljno precizno obraen. Kod toga se ini da nije prihvatljivo izjednaavati paradigmu svjetske vladavine sa global

governance pristupom. Odmah je jasno kako preinaenje pojma vladavine u pojam governance za sobom povlai

preusmjeravanje fokusa sa tradicionalnih institucija i moi vlasti u obliku moderne drave na praksu javne regulacije u

kontekstu nove funkcionalnosti koju postmoderna drava dijeli s drugim akterima iz sve tri sfere. Organizacijsko polje javnih poslova, shvaeno kao funkcija societalne zajednice kao cjeline, daje okvir, podlogu i sadraj

za odreenje pojma governance, ime se svako ovakvo djelovanje legitimira kao zasebno u odnosu naspram drugih

djelovanja u podruju, bitno odreenih kao funkcija partikularnosti, individualne ili grupne, svejedno. Iskorak u pravcu

razumijevanju polja javnih poslova kao funkcije zajednice kao cjeline, s jedne strane, te stavljanje ove djelatnosti u

prostor osvjetenog i mjerljivog postupanja, s druge strane, omoguuje pronalaenje odgovarajue znaenjske

transkripcije pojma governance koji bi u hrvatskom izriaju bio vladavinstvo.Konstitutivni princip, ali i kljuno razlikovno obiljeje za djelatnosti na koje se odnosi pojam vladavinstva je naelo

jednakopravnosti. Ovo naelo primjenjeno kao norma na materijalni supstrat pojasa javnih poslova predstavlja kako za

teoriju, tako i za praksu sveukupnih djelatnosti svojevrsni gravitacijski centar. U primjeni naela jednakopravnosti u

kulturi prava sredinje mjesto ima kategorija ugovora ili ugovaranja pa stoga termin kontraktualizam na neki nain

obuhvaa svu kompleksnost naela jednakopravnosti na djelu.JAVNI POSLOVI, POLITIKE I RAVNATELJSTVO JAVNIH POSLOVAOdreenje pojma javnih poslovaDanas se ukupnim djelatnostima javnih poslova pristupa kao trima povezanim, ali razliitim krugovima djelatnosti. Javni

poslovi, umijee oblikovanja politike i ravnateljstvo javnih poslova u suvremenoj politikoj zajednici su krugovi

neizostavnih djelatnosti lanova zajednice (skupina ljudi na datom mjestu) - sudionika politike. Kao takve i promatrane u

cjelini poznajemo ih pod imenom ustrojstvo (dinamika) modernoga politikoga procesa. Javni poslovi kao najiri krug ustrojstva modernoga politikoga procesa podrazumijeva suradnju javnoga i privatnogasektora u utvrivanju zajednikih ciljeva. Radi se o sferi delegiranog vladavinstva u kojoj anatomija postmoderne drave

ukazuje ne samo na nastanak hibridnih i paradravnih organizacija u formi produenih ruku javnih tijela i javno

privatnoga partnerstva, ve i na onu topografiju i skalu delegiranog vladavinstva koja zahtijeva redefiniranje temeljnih

politologijskih koncepata i paradigmi, prije svih pitanje moi, ovlasti i ubrojivosti. U okolnostima u kojima se proces oblikovanja politike sve vie realizira kao globalizirana djelatnost, a svrha javnih poslova postaje vladavina prava koja poiva na konstitutivnom naelu jednakopravnosti, valja organizacijski i funkcionalno primjereno oblikovati posebna podruja sloaja javnih poslova ( dihotomija javno/ privatno) i stadije procesa oblikovanja politike.Primarna je djelatnost u provedbi javnih poslova kroz proces oblikovanja politike izvrenjem sadraja ravnateljstvene djelatnosti osigurati da se artikulira i promie cilj cjeline societalne zajednice njeno preivljavanje ili neprijekidna prilagodba na promjene do kojih dolazi u okruju. Proizlazi da je politika zajednica podcjelina societalne zajednice, dok su druge dvije podcjeline gospodarstvo i drutvo. Sve su tri podcjeline povezane sponama zajednitva u jedinstvenu cjelinu societalne zajednice.1.1. Sloaj javnih poslova U sloaju javnih poslova praktiki se ne moe oblikovati ni jedno specifino podruje u odreene ustanove kao elemente zasebnoga ili samodostatnoga sustava. U uvjetima ope meuovisnosti koja vlada u odnosima u dananjem globaliziranom svijetu na svim razinama (subnacionalnoj, nacionalnoj, supranacionalnoj) jednostavno vie nije mogue definirati podruja i mjerodavnosti, a da se problem rijei bez angairanja drugih. U tom smislu pojam procesa oblikovanja politika i sloaja javnih poslova nisu sinonimi.Niti ono to se tradicionalno zove birokracijom ili javnom upravom i javnim slubama, kao namjenski primarnih resursa za provedbu usvojenih javnih politika, nije sposobno uspjeno ispunjavati postavljane zadae bez potpore i izravnog angairanja resursa privatnoga sektora, neovisno da li su profitno ili volonterski zasnovani njihovi odnosi. Pojam privatnoga izjednaujemo s partikularnim, pojedinanim i skupnim, dok pojam javnoga identificiramo s cjelinom ili totalitetom odnosne zajednice. Odnosi meu lanovima zajednice uspostavljaju se provedbom javnih poslova i postignuem njihove svrhe vladavine prava koja poiva na konstitutivnom naelu jednakopravnosti. Primjereno novoj zbilji u prostoru javnih poslova, gdje je temelj odnosa i ija je svrha ostvarenje vladavine prava, djelatnosti su javnih poslova podruja javnoga i privatnoga kao funkcija cjeline politike zajednice. Za razliku od prethodnih razdoblja, u kojima su vladavinske institucije i pripadajua mo vlasti realizirani primjenom najraznolikijih oblika prisile i u krajnjim sluajevima uporabom nasilja, te su kao takvi bili dominantni spram podruja privatnoga, dananji javni poslovi ostvaruju se vielanom podjelom njihovih ukupnih djelatnosti te tu praksu nazivamo vladavinstvom. Povijesni prijelaz, do kojeg je dolo s nastankom moderne politike zajednice u vladavinskoj formi liberalne demokracije zasnovane na kulturi prava i ovlasti, doveo je do uspostave novog temeljnog okvira svake vladavine, onog ustavnog. Zatita temeljnih prava graanina putem ustava povezana je s idejom konstitutivne moi pojedinca i njegovim pravom odluivanja izravno ili preko ovlatenih predstavnika ini jezgru liberalnodemokratskoga vladavinstva.Zasnivanje politike zajednice u formi vladavine pomou hijerarhije pravnih normi pretpostavlja odvajanje zakonodavne od suverene moi. Naime, zakonska zatita neotuivih prava pojedinca je razlog pojave ustavnosti kao prakse, a istodobno ova temeljna prava su osnova ili izvor suverenosti ustavno zasnovanog oblika vladavine. Jasnoa etiologije razdvajanja temeljnoga zakona-ustava (u kojem su zajamena neotuiva prava svakoga lana zajednice), i zakonodavstvom usvojenih zakona omoguuje provjeru ustavnosti ili neustavnosti zakonodavne djelatnosti. Upravo u praksi amerikoga konstitucionalizma jo u kolonijalnom razdoblju prihvaen je teorijski ve osvijeteni stav da je zakonodavac inferioran ustavu. Povijest modernog svoenja prirodnih prava ovjeka na razinu ustavnih prava popraen je izdizanjem parlamentarno nastalog zakonodavstva, osobito onoga proceduralne naravi, na razinu ustavnih prava. S vremenom je osvijeteno sredinje mjesto prava za politiku zajednicu (u formi moderne drave liberalno-demokratskoga tipa), te razliitih razina na kojima su prava smjetena. Glavno obiljeje kulture prava u SAD u XX. stoljeu postaje ustavno sudovanje koje ukljuuje promicanje temeljnih prava. Ustav kao vrhovna konstitutivna mo pojedinca/graanina u politikoj zajednici je posljedica ili nain zatite neotuivih prava pojedinca iskazanih kroz naelo jednakopravnosti, a ne njegov izvor. Tehnika zatita neotuivih prava pojedinca-graanina lana politike zajednice uz pomo suda titi samu ustavnost u sluaju da legitimirani nositelji delegiranih ovlasti graanina, tj. njihovi predstavnici u zakonodavnoj djelatnosti zloporabe svoje ovlasti.Dalekosene su posljedice prvenstva ili izuzetnosti zakonodavne skuptine kao izraza suverene volje lanova politike zajednice. Naime, u stanju negacije kulture prava i narastajuega relativizma spram vladavine prava (najee sa stajalita iskljuivosti koncepata nacije, sigurnosti ili interesa), jedino jamstvo da nee doi do pojave novoga despotizma je uspostava odnosa izmeu ustavnosti i zakonodavstva na naelima uzajamne kontrole i ravnotee.

Pretvaranjem igre moi i nadmoi (power game) u novu mreu pravnih propisa uspostavljaju se novi odnosi zasnovani na ovlastima (powers), to u prvi plan dovodi i djelatnost sudovanja kao integralni dio vladavine prava. Time se vladavinske djelatnosti u uvjetima ustavne vladavine izvravaju putem ugovora a ne primjenom nasilja s ciljem postizanja nadmoi i nametanja odnosa prevlasti.

Sastavnice su vielane podjele djelatnosti javnih poslova u uvjetima ustavne vladavine sloaji javnoga i privatnoga te stadiji procesa oblikovanja politika.

Sloaji podruja javnoga i privatnoga razlau se na tri podcjeline: politiku, gospodarsku i drutvenu.

Sa stajalita oblikovanja politike kao djelatnosti sloaja nie razine od djelatnosti razine javnih poslova proces se odvija kroz tri stadija:

1. stadij pripreme

2. stadij donoenja odluka

3. stadij provedbe i primjene.

Sloaj, pak, nie razine u odnosu na razinu oblikovanja politike je ono to nazivamo ravnateljstvom javnih poslova te ukljuuje resurse iz podruja javnoga i privatnoga u svakom od tri stadija kroz koja se odvija proces oblikovanja politika.

Kljuno je pitanje za svaki od tri nabrojena sloaja kako se odnose spram ciljeva cjeline zajednice. Naime, upravo na temelju odnosa spram ciljeva cjeline zajednice u procesu oblikovanja politike moe se odrediti da li je dolo do postignua svrhe javnih poslova ili ne. Ukoliko se provedba javnih poslova na razini oblikovanja politike izvrenjem sadraja grana ravnateljstvenih djelatnosti odvija na podlozi ovlasti i u okviru prava (realiziranog kroz postignue konsensusa pregovaranjem i u formi ugovora), a ne vie na primjeni moi koja se ostvaruje i kao nasilje, tj. negiranjem konstitutivnoga naela jednakopravnosti, svjedoimo ispunjavanju svrhe javnih poslova.

1.2. Sloaj oblikovanja politike

Nakon usuglaavanja zajednikoga uratka javnoga i privatnoga sektora u odgovarajuoj institucionalnoj areni kroz proces oblikovanja politike ravnateljstvo javnih poslova odreuje svoje zasebne ciljeve i ostale polazne osnove ravnateljstvenoj operaciji. Time umijee oblikovanja politike i ravnateljstvena djelatnost kao krugovi djelatnosti ustrojstva modernoga politikoga procesa nemaju znaenja izvan okrilja javnih poslova kao najireg kruga ustrojstva modernoga politikoga procesa.

Krug imenovan kao umijee oblikovanja politike je bio glavna djelatnost svih povijesno poznatih vladavinskih sustava. Danas je vanost umijea oblikovanja politike izvravanjem sadraja ravnateljstvene djelatnosti (tradicionalno poznate kao javno upravljanje) posve prepoznata. U osnovi je umijee oblikovanja politike slaganje ravnateljstvenih djelovanja i dogaanja onim slijedom kojim e se postignuti odluni ciljevi. Znai, umijee oblikovanja politike povezuje krajnji cilj iz kruga javnih poslova sa sadrajima ravnateljstvenih djelatnosti.

Bit je umijea oblikovanja politike utvrivanje izvora snage suparnika (njegovo gravitacijsko sredite) te usredotoenje postupovne moi prema tome cilju. Postupovna mo se iskazuje kroz tri resursna vida/grane: politometrija, pregovaranje i ugovaranje.

Umijee oblikovanja politike je angairanje ravnateljstvenih resursa kako bi se dizajnom (oblikovanjem), organizacijom i provedbom ravnateljstvenih operacija i odreenih angamana u pojasu institucionalne arene i/ili postupovnog polja postigli utvreni ravnateljstveni ciljevi.

Umijee oblikovanja politike je kljuno stoga to se realizacija politike ili politiki sukob bez svrhe procesa oblikovanja politike i smjera svodi na niz nepovezanih sueljavanja i rasipanje resursa. Jedino mjerilo uspjeha ili neuspjeha u realizaciji politike politikim nadmetanjem/politics sastoji se u ispunjavanju ili neispunjavanju svrha cjeline zajednice. Rezultat policy procesa je optimalno niska cijena uspjeha ravnateljstvenih djelovanja uz istodobno osiguranje njegova uspjeha za ostvarivanje krajnjega cilja sveukupnih javnih poslova.

Temeljna su obiljeja koja odvajaju umijee oblikovanja politike od ravnateljstvenih djelovanja, sljedea:

1. plan oblikovanja politike mora jasno iskazati vezu i usmjerenje na krajnji cilj javnih poslova u pojasu oblikovanja politika

2. plan oblikovanja politike neupitno ukljuuje sekvencioniranje (povezivanje) ravnateljstvenih dogaaja u vremenu i prostoru i kretanje radi prihvaanja ili izbjegavanja sukobljavanja/borbe

3. za razliku od ravnateljstvenih djelatnosti gotovo je nemogue zamisliti ravnateljstvenu operaciju u podruju umijea oblikovanja politike koju vodi samo jedna ravnateljstvena grana.

Temeljna je zadaa umijea oblikovanja politike pruiti odgovor na sljedee pitanje:

Gdje, kada i s kojom svrhom treba djelovati kako bi se izbjeglo sueljavanje ili djelovati kako bi se prihvatilo sueljavanje? Ignoriranjem ovoga pitanja prije sueljavanja riskira se gubitak resursa, a inicijativa se bez borbe predaje suparniku.

Ni jedna se razina ravnateljstvenoga elnitva/nalogodavstva angairanih snaga ne bavi iskljuivo umijeem oblikovanja politike, jer se sredite odgovornosti za oblikovanje politike mijenja sukladno prirodi politikoga cilja, veliini i obliku (reljef, konfiguracija i arhitektura) prostora oblikovanja politike te broju i gustoi angairanih resursa.

Ravnateljstvene djelatnosti kao krug ustrojstva modernoga politikoga procesa jesu djelatnosti u pripremi i provedbi angamana i ravnateljstvenih operacija u postupovnome polju. To su sueljavanja sredstava i ravnateljstvenih tehnika i suparnikih manevarskih snaga, poduprtih postupovnom i logistikom potporom. Razmjerno su kratki i provode se na razini namjenski oblikovanih ravnateljstvenih snaga.

1. Ope odrednice djelatnosti oblikovanja politike

S obzirom da je proces oblikovanja politika, zasnovan na postizanju konsensusa, posebno nenasilno sredstvo razrjeenja konflikta posve je razumljivo to specifino politologijsko znanje tretira pojam i praksu konsensusa jezgrom politikog sukoba i nadmetanja, tovie, kao samu sr politike/politics kao djelatnosti. No, konstitutivno naelo koje tek omoguuje postizanje konsensusa putem pregovaranja i ugovaranja jest naelo jednakopravnosti, pa se moe zakljuiti kako su konsensus i naelo jednakopravnosti meuuvjetovani.

Izgradnjom ili postignuem konsensusa kroz proces pregovaranja, pomirenja i kompromisa uspostavljaju se odnosi miroljubive koegzistencije meu lanovima politike zajednice. Konsensus kao sporazum posebne vrste iskazuje se u postupovnome smislu kao spremnost donoenja odluka kroz tri stadija procesa odluivanja u specifinim institucionalno-organizacijskim arenama konkretne politike arhitekture, konfiguracije i reljefa s pripadajuim ozrajem koje vlada u odnosima meu akterima.

Konsensualno oblikovanje politike podrazumijeva umijee pogaanja i kompromisa u uvjetima sukobljenih ciljeva bez mogunosti utjecanja primjeni nasilja u bilo kom obliku. Upravo je stupanj izgraenosti konsensualnog naina oblikovanja politika u perspektivi kulture prava glavno razlikovno obiljeje demokratskih politikih zajednica bez obzira na pojedinani kriterij koji se primjenjuje kod njihove sistematizacije, klasifikacije ili tipologizacije.Istodobno, pojam i praksa konsensualnoga oblikovanja politike prua mogunosti za razlikovanje politikoga od politologijskoga diskursa ime su stvorene potrebne pretpostavke za konani izlazak polja politologije iz stanja teorijske i metodologijske podrazvijenosti. Problem identiteta, autonomije i autoriteta za politologiju nije samo i prvenstveno pitanje odnosa spram drugih graninih i teorijsko-metodologijski izgraenijih polja iz podruja drutvenih znanosti, ve uvijek i iznova otvoreno pitanje prakse odnosa spram predmeta svog istraivanja u najirem smislu.

II. kolokvij2. Razgranienje politologijskoga od politikoga diskursa

Kako sveukupnim javnim poslovima pristupamo sa stajalita triju zasebnih i uzajamno povezanih djelatnosti svakoga lana zajednice vano je razumjeti da ih kao takve i promatrane u cjelini poznajemo pod imenom ustrojstvo (dinamika) modernoga politikoga procesa. Kad je rije o tipu znanja koji je kljuan za sadraje pojedinih djelatnosti u sloaju javnih poslova, prije svega u metodologijskom smislu mogunosti provedbe mjerenja, onda je presudno na kakvom se razvojnom stupnju nalazi polje politologije.

Ve smo ukazali na injenicu teorijske i metodologijske podrazvijenosti polja politologije u odnosu na dodirna polja u podruju drutvenih znanosti kad je u pitanju identitet i autonomija, s jedne strane, te na odnos politologije spram politike prakse kao predmeta istraivanje kad je u pitanju autoritet politologije, s druge strane.

Za svrhe ovoga rada nuno je u kratkim crtama naznaiti uzroke i obiljeja nezadovoljavajueg stanja u polju politologije te ponuditi novu politologijsku paradigmu koja omoguuje dostatno potreban teorijski i metodologijski razvoj a koji sobom nosi i razrjeenje kritinih pitanja identiteta, autonomije i autoriteta. S obzirom da ne postoji opa teorija politike politologija se koristi konceptima kao alatima za razumijevanje, objanjenje ili ralambu svijeta politike. Znanje o politici na razini koncepata nedostatno je da bi politologija razvila svoju vlastitu metodologiju pa se posuivanjem metoda drugih znanstvenih polja i podruja stvaraju konceptualno-metodologijski hibridi, po svom samorazumijevanju pretenciozno nazvani teorijama, kolama ili pristupima.

Izostanak ope teorije politike ima za posljedicu zaostajanje metodologijskog razvoja politologije, a njihov kumulirani uinak ogleda se u posvemanjem koloniziranju discipline od strane drugih znanstvenih polja i podruja. Rezultat koloniziranja ogleda se prvenstveno u gubitku identiteta i autonomije polja politologije, a time se osigurava jedva ispunjavanje deskriptivnih svrha znanstvenoga bavljenja svijetom politike. Zbog manjkave politologijske metodologije ne vrijedi niti otvarati raspravu o znanstvenome autoritetu u politikom diskursu.

Kako se u provedbi sadraja djelatnosti javnih poslova, oblikovanja politika i ravnateljstva javnih poslova kao okvir i podloga pojavljuje ustrojstvo (dinamika) modernoga politikoga procesa uvjet je funkcioniranja sveukupnih javnih djelatnosti dovoljno razvijen politologijski diskurs. Naime, u misaonim postupcima prosuivanja i odreivanja cilja kao funkcija planiranja i provedbe djelatnosti u svijetu politike nije dovoljan samo politiki diskurs, najee sveden na korumptivnu igru moi i nadmoi pojedinih politikih mainerija.

Puko promatranje i gledanje prostora politike, ak i onda kad iznova oivljava zanimanje za glavnu analitiku jedinicu kakva je drava u svom postmodernom izdanju, nije dovoljno da bi se izgradilo takvo znanje koje nam omoguuje predvianje i politiko planiranje. Da bi se udovoljilo preskriptivnim svrhama znanstvenoga bavljenja politikom potrebno je ostvariti takav teorijsko-metodologijski razvoj kod kojeg je mogue utvrditi uzrono-posljedini lanac, ili moi spoznati kako se dogaaju promjene.

Tradicionalna organizacija politologijskog diskursa i grananje polja nisu dostatni za ispunjenje ove zahtijevne zadae koja se postavlja pred politologiju sa stajalita sloaja javnih poslova pa stoga valja pronai novi pristup promiljanju i znanstvenom bavljenju politikom. U sreditu alternativne politologijske matrice nalazi se kategorija mjerenja kao teorijski i metodologijski imperativ.

Ukoliko se na temelju odgovarajuih mjerenja i dobivenih izmjera u prostoru politike moe pristupiti provedbi ralambe stvaraju se pretpostavke za definiciju kauzaliteta, a time onda i za postupak predvianja i planiranja zasnovan na egzaktnim podatcima. Ralamba ima dva vida: trenutani karakter politike analitike, te fundamentalno-kauzalni politologijske analize. Ovakav pretpostavljeni teorijsko-metodologijski iskorak vodi ka formiranju nove politologijske grane politometrije.

Ovim putem ne samo da se uspostavlja identitet i autonomija polja politologije nego se postie i toliko potreban autoritet politologijskog diskursa, prvenstveno stoga to nikakav budui politiki diskurs nije mogu ukoliko se ne zasniva na znanstveno-strunom argumentu i dokazu. Akteri politike koji djeluju u maniri kulture prava te pridruenim uvjetima vladavine prava, a ne odnosa moi i nadmoi koji se realiziraju kao nasilje, svoju akciju provode prvenstveno kao misaoni proces pa je stoga politiki diskurs bitno odreen kakvoom politologijskoga diskursa.

Osnove politometrije

Meuodnos funkcija pripreme i provedbe procesa planiranja kao elementa djelatnosti oblikovanja politika bitno ovisi o kakvoi prosuivanja te umijeu odreivanja ili izrauna ciljeva. Podatci potrebni za prosudbu moraju se moi iskazati u fizikalnim veliinama mjesta, dobi i uvjeta, a da pri tome prosudba ima relativnu a ne egzaktnu vrijednost. Relativna vrijednost ima smisao tek u usporedbi s drugom stranom, pa se kategorija moi poima kao odnos snaga, tj. sile i protusile. Mo je legitimna kategorija u procesu oblikovanja politika samo ukoliko se realizira u okvirima prava kao ovlast a ne kao nasilje ili hegemonija, polazei od konstitutivnog naela jednakopravnosti. Ima smisla samo za dano doba, mjesto i uvjete i samo u odnosu na tono odreenu drugu stranu. Rije je o svojstvu djelovanja koje utjee na ishod.

Ve smo pokazali na povijesnome primjeru razdvajanja ustavne od zakonodavne razine u sluaju moderne liberalnodemokratske drave kako osamostaljivanje zakonodavne vlasti, koje nije popraeno primjenom tehnikoga naela uzajamne kontrole i ravnotee na relaciji ustavne i zakonodavne razine putem ustavnoga sudovanja, vodi ka moguoj zloporabi i nastanku despotskoga oblika vladavine. S druge strane, neovisno o topografiji konkretne politike zajednice iskazano stanje neravnotee zbog izostanka vladavine prava, prvenstveno u vidu apsolutne i univerzalne primjene naela jednakopravnosti, generira impulse nestabilnosti te konano krizno stanje izravne i neposredne prijetnje raspadom zajednice.

Ovisnou o mjestu, dobi i uvjetima u djelatnosti oblikovanja politike mo iskazana kao odnos snaga (tj. relacija sile i protusile), moe biti as na jednoj, as na drugoj strani. Nakon to se uspostavi kao relativna vrijednost taj se odnos moe mjeriti i iskazivati u fizikalnim veliinama kao egzaktna vrijednost. Time su stvorene pretpostavke za uspjeno djelovanje u procesu oblikovanja politike poto je bit u realnu utvrivanju moi.

Djelatnost oblikovanja politika u sloaju javnih poslova je proces zasnovan na prosudbama koje rezultiraju odlukama. Provodi se kroz vidove politometrije, pregovaranja i ugovaranja unutar institucionalnih arena i postupovnih polja, u historijskoj konfiguraciji politike arhitekture, politikog reljefa i politike atmosfere, kao organizirana djelatnost. Ukoliko je rije o organiziranoj djelatnosti koja se odvija unutar institucija onda je posve razvidno kako nije mogue provoditi mjerenja ukoliko se ispunjavaju samo deskriptivne svrhe znanstvenog bavljenja politikom. Provedbom procesa sistematizacije ne ostvaruju se pretpostavke potrebne za postupak mjerenja pa je stoga i nemogue tim putem eventualno utvrditi uzrono-posljedini lanac.

Stoga je nuno okrenuti se problematiziranju glavnih aktera procesa oblikovanja politike, a to su organizacije koje djeluju na podlozi i u okviru institucija. Ukoliko fizikalne zakonitosti materijalnoga svijeta primjenimo na virtualni svijet politike u namjeri da stvorimo pretpostavke za provedbu mjerenja i posljedino za utvrivanje kauzaliteta, nuno je u pojmovnoj konverziji izjednaiti kategorije atoma sa terminom organizacije, a pojam molekule sa politologijskim terminom institucije.

Proizlazi da je za djelatnost oblikovanja politike odreujue obiljeje nain na koji se pristupa izvedbi njenih sadraja. Ukoliko se izvedbi sadraja djelatnosti oblikovanja politika pristupa iz perspektive konstruktivizma onda se postavlja prethodno pitanje o tome kako se politologija kao polje podruja drutvenih znanosti odnosi spram kategorija konstrukta, izgradnje, tehnologija gradnje, gradbenih materijala, njihove strukture, obiljeja, graditelja i tome slino.

Naivno i neznanstveno bi bilo pomisliti da oni koji kreiraju politiku, tj. izvode konstruktivne radove u politikome procesu, odreuju materijale, sastojke, tip gradnje te izravno upravljaju procesom izgradnje. U sluaju da doe do naturalizacije politologijskog diskursa, a to se dogaa uvijek kad se u okvirima konstruktivizma govori u tradiciji socijalnog konstrukta pa se pri tome misli na konkretni ljudski gradbeni materijal strukturiran na naelima biologijskog organizma, ili do tehnifikacije politologijskog diskursa na nain da se namee vrijednosno zasiena rasprava o tome to je dobra ili loa gradnja, kakve su tehnike i tehnologije gradnje koritene, nalazimo se usred politikog diskursa koji znai negaciju znanstvenoga dokaza i argumenta.

Naime, politologija koja u teorijsko-metodologijskom smislu poklekne pred tendencijama naturalizacije i tehnifikacije gubi svoj identitet, svoju autonomiju i u konanici prestaje biti bilo kakav autoritet u polju politikoga. Pojam konstrukta u politologijskom rjeniku nosi sobom upravo ove dvije spomenute tendencije kao optereenje koje proizlazi iz metaforike saturiranosti nekritiki koritenih pojmova.

esto koritene sintagme o politikoj arhitekturi, institucionalnoj izgradnji ili stvaranju politike stvaraju pogrean dojam da je praksa oblikovanje politike iz perspektive konstruktivizma, u vidu tehnologija gradnje ili gradbenih materijala, predmet istraivanja polja politologije koje vie nije smjeteno u podruje drutvenih ve podruje tehnikih ili biologijskih znanosti. Vrijeme je da se kae kako teorijsko-metodologijska emancipacija politologijskoga diskursa poprima formu konceptualne dekolonizacije izlaskom iz predteorijske faze, svedene na zadovoljavanje deskriptivnih svrha politologije, proglaavanjem alternativne politologijske paradigme u kojoj sredinje mjesto zauzima grana politometrije u nastanku. Umjesto beskrajnih opisa, pokuaja sistematiziranja, klasificiranja ili tipologiziranja nuno je rijeiti metodologijski problem provedbe mjerenja, a time onda stvoriti pretpostavke za zasnivanje i razvijanje ope teorije politike.

Da bi se ubrzano postigao potreban stupanj razvijenosti alternativne politologijske paradigme nuno je prestati gledati na praksu oblikovanja politika u skladu s teorijom akcije, a koja podrazumijeva naelo intervencionizma na nain kako to pojam konstruktivizma implicira. U biti, naelo intervencionizma predstavlja izravnu negaciju konstitutivnoga naela jednakopravnosti, to onda uvjetuje prethodno ralanjenje i razrjeenje mogunosti prijelaza iz stanja intervencionizma u stanje jednakopravnosti, sve unutar koncepta akcije.

Naime, konstruktivizam u osnovi polazi od ideje kreatora, tvorca ili stvaratelja koji u ulozi initelja raspolae moima da djeluje i ini po svom nahoenju sve to je potrebno, ukljuujui i koritenje odgovarajuih gradbenih materijala, za realizaciju datih planova i nacrta. Rije je o svemonom kreatoru koji posve sam gospodari onim to je stvoreno, izgraeno ili proizvedeno iz niega. No, uporabom pojma konstrukta ili kreacije u drugom koraku dolazi do premjetanja pozornosti na materijale gradnje to je posebno vidljivo kod sintagme o socijalnome konstruktu.

Ukoliko se socijalno/drutveno obiljeje odnosi ili na ljudski materijal iz kojeg su stvari u prostoru politikoga proizvedene, sukladno znanstvenom obrazloenju sa stajalita bihevioralizma u svim njegovim inaicama, ili na determinirajue strukture koje dubinski jame, tovie proizvode i objanjavaju dugotrajnost i vrstou institucionalne arhitekture u svijetu politike, onda ga valja to prije ukloniti iz politologijskoga diskursa u korist brze provedbe konceptualne dekolonizacije politologijskoga diskursa.

Sa stajalita znanja ne moe se govoriti o politikoj praksi koja trai odreene materijale iz kojih se izgrauju druge stvari ve o djelatnostima u politikoj zajednici usmjerenima na postizanje ciljeva koji su iskaz svrha cjeline zajednice. Predmet kojeg politologija kao polje znanja ekskluzivno istrauje je zajednica u kontekstu politike prakse. Pogubni uinci bihevioralne revolucije u polju politologije uvjetuje jasno razgranienje izmeu onoga to se opaa i onoga to se osjea. Percepcija odreenog dogaaja u prostoru politikoga stapa se s percepcijom osobne reakcije na taj dogaaj. Za politologijske svrhe bitna je opaajna percepcija, a ne osjeajna reakcija jer za objanjenje i rasvjetljavanje cijelog sloenog procesa koji omoguuje oblikovanje politike nije dovoljno problematizirati osjeajnu interakciju bia i svijeta. Valja, dakle, na znanstven nain osvijetliti i utvrditi ono to prethodi i ono to slijedi inu oblikovanja politika, i to modelskoj formi.Zadaa je politika da tee uspostavi sklada izmeu vanjskog i unutarnjeg svijeta zajednice na koju se odnosi, to znai da se nastoji adaptirati. Politike se raaju u situaciji u kojoj zajednica opaa i prosuuje da je dolo do znaajne promjene u odnosu nje i svijeta. Politike su rezultat te promjene, no, istodobno, one su i tenja da se uspostavi novi sklad izmeu zajednice i svijeta.

Spoznavanje situacije je proces koji se sastoji od percepcije ili uoavanja vanjske promjene, pripisivanja znaenja opaenoj vanjskoj promjeni ili apercepcije, te odreivanja vrijednosti tom znaenju ili valorizacije. Sustav pravila, kodova i vrijednosti/naela potreban za razumijevanje onoga to dolazi iz vanjskoga svijeta definiramo kao referentni okvir. Pri tome, opaatelj reagira na znaenje koje se pripisuje a ne na podraaje kao takve.Neovisno u kom obliku se javlja podraaj on nikada ne moe izravno i neposredno izazvati oblikovanje odreene politike. I vanjski i unutarnji podraaji moraju biti opaeni te politometrijski percipirani, da bi, tek onda, bilo odreeno njihovo znaenje i znaaj po zajednicu.Kako se zajednice razlikuju po tome kako tumae i vrednuju promjene, kao to se razlikuju i po svojim vrijednosnim sustavim, posve je razumljivo da u istoj situaciji razliite zajednice oblikuju kvalitativno razliite politike, kao i da ih neke uope ne oblikuju. Osnovni elemenat potreban za pojavu neke politike je postojanje znaajne predodbe, to povlai za sobom pretpostavku o postojanju predodbe, zatim da joj je odreeno znaenje te, konano, da je procijenjena kao vana.

Politike oito imaju iskljuivo adaptivnu funkciju pa stoga posve pouzdano moemo zakljuiti da su politike uvijek logine. Logiku politika ne treba izvoditi iz svevaeeg a nikad odredljivog zdravog razuma, povijesti, filozofijskog ili teolokog uvida, ve iz iz onih politometrijskih nalaza na osnovi kojih donosimo prosudbu situacije u kojoj se politike oblikuju. Ako se otkriju i osvijeste zakonitosti na osnovi kojih se donose prosudbe o sebi kao zajednici, drugima i svijetu u cjelini, lako je utvrditi logiku adaptacije. Ovisno o tome da li je logika tona ili pogrena i politike mogu biti adekvatne ili neadekvatne.

Politike su uvijek usmjerene ka adaptaciji pa i kad polaze od pogrene logike njihova namjera u okviru reene logike je uvijek adaptivna, a samim tim i pozitivna. Drugo je pitanje to takve pogrene logike ne vode ka uspjenoj readaptaciji ve produbljuju poremeaj na relaciji zajednica-svijet. Za neku zajednicu moe se rei da je adaptirana kad postoji sklad izmeu njenih predodbi o sebi, drugima i svijetu, s jedne strane, te objektivne stvarnosti, s druge strane. Stanje adaptiranosti je suglasje izmeu referentnog okvira i svijeta, tj. izmeu mape i teritorija. Adaptacija ne podrazumijeva samo tonost predodbi, ve i vrijednosni element koji podrazumijeva meusobni sklad svijeta kakav bi trebao biti i svijeta kakav zaista jest. U idealnom sluaju kad je takvo stanje adaptiranosti konstantno, ono je za zajednicu normalno pa ga ne prate politike.

Promjene u vanjskom okruenju ili u referentnom okviru dovode do poremeaja u adaptaciji; do nesklada dolazi u trenutku procjene promjene kao vane, onda kad se prijee prag ujnosti, a to je trenutak kada zajednica reagira oblikovanjem neke politike. Glavni cilj svakog oblikovanja politika jest ponovna uspostava stanja adaptiranosti. Ono to valja svakako uoiti jest to da su naini kojima se postie stanje readaptacije razliiti za razliite politike.

Logika adaptacije na kod uspjelih i neuspjelih politika potpuno je razliita: dok su neuspjele politike reakcija na poremeaj adaptacije, ili na neadaptaciju, uspjele su politike reakcija na unapreenje adaptacije. U odnosu na navedenu razliku izmeu uspjelih i neuspjelih politika i u odnosu na to je li neuspjela politika reakciju na promjenjivu ili nepromjenjivu podraajnu situaciju, odnosno moe li se nepromjenjiva podraajna situacija izbjei ili ne, moe se izdvojiti nekoliko tipova readaptacije za paradigmatine politike.

Prvi tip readaptacije je na djelu kad je registrirana vana promjena u vanjskom okruju zajednice ugroavajua ali i promjenjiva, to onda uvjetuje da zajednica djeluje na samu podraajnu situaciju u nakani postizanja eljene promjene. Drugi je tip readaptacije u sluaju opaanja vane promjene u vanjskome svijetu koja se ocjenjuje kao ugroavajua, nepromjenjiva, ali se moe izbjei povlaenjem iz dijela svijeta u kojemu zajednica nije adaptirana u dio svijeta u kojemu je adaptirana. U treem tipu readaptacije opaa se vana promjena u vanjskom svijetu, ona je nepromjenjiva i ne moe se izbjei, pa adaptivni pristup nije svrhovit poto se nita ne moe uiniti kako bi se promijenila realnost. Kada je situacija promjene nepromjeniva i neizbjena, adaptacija se sastoji u prihvaanju egzistencijalne datosti i u promjeni referentnog okvira i vrijednosnoga sustava zajednice. U konanici, prilagodba sustava predodbi o sebi, drugima i svijetu novonastaloj stvarnosti, na kraju procesa dovodi do readaptacije. etvrti tip adaptacije karakteristian je za uspjene politike, dakle za politike koje su reakcija na ocjenu da je u vanjskome svijetu afirmirana neka vrijednost zajednice, to predstavlja poboljanje adaptacije jer se s jedne razine normalnosti prelazi na viu.Implicira se zamisao razvitka jer se pojavljuje tenja da se u nekom razdoblju poboljava stupanj adaptacije.

Tip odabrane adaptacije ovisi iskljuivo o nainu na koji zajednica apercipira situaciju promjene u odnosu na sebe i svoje mogunosti, jer apercepcija nije samo pripisivanje znaenja izazovu, nego i odmjeravanje podraaja u odnosu na sebe i druge aspekte situacije. Neuspjele politike, pak, ne uspijevaju promijeniti situaciju promjene i ugasiti razloge koji su ih pokrenule te ih moemo nazvati neadaptivnim. Posebna su pojava neuspjele politike koje su, naizgled, potpuno neadaptivne, ali njihovo dubinsko promatranje otkriva skrivenu pozitivnu adaptivnu funkciju. Moemo ih nazvati kriptoadaptivnim politikama po svojem uinku kojega ostvaruju.Politike kao reakcija su odgovori samo na one podraaje/izazove iz okruenja za koje opaatelj procjenjuje da su vani, tj da prelaze neki zamiljeni prag ujnosti. Pretpostavka je da je mogue na razini strunog i znanstvenog argumenta i dokaza ocijeniti izazove, tj. da im se moe pripisati znaenje i odrediti vanost. Stoga je za definiciju politika nuno poi od njihovih pretpostavljenih karakteristika reaktivnosti i adaptivnosti, pri emu onda politike predstavljaju reakciju zajednice na prosudbu kojom je utvrena vanost po cjelinu zajednice, a koje /politike/ onda pripremaju zajednicu na svim razinama /subnacionalna, nacionalna, supranacionalna/, i svim sferama /avna, privatna/, za adaptivnu aktivnost. Zajednica u kontekstu politike prakse kao kljuna kategorija politologijskog diskursa u perspektivi konstruktivizma, a u uvjetima djelovanja konstitutivnog naela jednakopravnosti, omoguuje da se pojmovima stvaranja, izgradnje, konstrukcije, kreacije, tvorbe pristupi kao sinonimima koji se u osnovi svode na uenje/znanje o tome kako postati osjetljiv na suprotne zahtjeve/sile, na kritine poloaje ili na pritiske suprotnih initelja. Drugim rijeima, znanje o politici se zasniva na nunosti uspostave odnosa osjetljivosti spram druge/nasuprotne strane/initelja; dakle, bitno je transakcijskih obiljeja.

Senzorska funkcija u metodologiji politologije zauzima sredinje mjesto te snano potie teorijski razvoj iskazujui rezultate provedbe senzorske funkcije kao razmjer. Upravo je pitanje proporcije kljuno za razumijevanje kauzaliteta u dinamici modernoga politikoga procesa. Temeljem primjene opaajno-mjernih sadraja na odnos osjetljivosti koji se uspostavlja u ustrojstvu modernoga politikoga procesa mogue je nalaze ili izmjere iskazati u fizikalnim veliinama. U procesu politologijske analize ovaj mjerljivi odnos osjetljivosti iskazan kao razmjer prua odgovor o smjeru ili trendu procesa oblikovanja politike sa stajalita svrha sveukupnih javnih poslova.Naime, ukoliko iskaz razmjera u fizikalnim veliinama kao relativnu vrijednost postavimo u prostor egzaktne vrijednosti, tj. dovedemo ga u odnos spram svrha sveukupnih javnih poslova iskazanih kao zahtjev za preivljavanjem zajednice ili cilj prilagodbe na promjene u unutarnjem i vanjskom okruju, onda moemo govoriti o progresivnom ili regresivnom trendu dinamike politikoga procesa.

Preivljavanje aktera u kaotinoj politikoj sferi osigurano je preciznim senzorima i sposobnou prilagodbe. Kako dosada nije bilo mogue razvijanje nove virtualne zbilje svijeta politike kojoj su analogni matematiki i fizikalni opisi dinamikih sustava, stohastikih procesa i kaosa, politometrija ini svrhovitim puno koritenje prednosti novih informatikih tehnologija koje su razvijene unutar dosega digitalne revolucije.

Razvijanjem politometrijskih informacijskih sustava gradi se nova virtualna zbilja ustrojstva modernoga politikoga procesa temeljem programskoga povezivanja karata, mapa i nacrta politikoga reljefa, politike arhitekture i politikih uvjeta/atmosfere/klime, s jedne strane, te baza podataka, s druge strane. Time se stvaraju nune pretpostavke za utemeljenje i razvoj ininjerski orijentirane politologije koja je sposobna osigurati uspostavu misaone predodbe, a to predstavlja osnovni element potreban za pojavu neke politike .

Izgradnja politometrijskih informacijskih sustava sadrajno pretpostavlja poddjelatnosti unosa posebno oblikovanih podataka, programersku potporu kojom se kreiraju naini za procesuiranje unijetih podataka, analitiku i analizu koja osmiljava procesuirane podatke, te projektno upravljanje putem kojega se postavljaju ciljevi i nadgleda rad.

Kako opa slika stanja i trendova razvoja u sferi politike do sada nije bila osvijetena zbog podrazvijenosti politologijskoga diskursa razumljivo je to ponajprije valja nai naina da se detektiraju procesi u vanjskom okruju zajednice koji istovremeno ve oblikuju njenu stvarnost. Kasno otkrivanje signala (u politologijskom diskursu signal je istoznanica za pojam), postaje prijetnjom ili rizikom za uspjenu prilagodbu ili preivljavanje zajednice.

Dinamika (ustrojstvo) modernoga politikoga procesa predstavlja onaj ureaj ili sklop za preivljavanje unutar kojega se razvijaju senzorske funkcije te organizira ivot u zajednicama. Razvijanjem ureaja koji sve manje odgovaraju uvjetima koji vladaju u unutarnjemu ili/i vanjskome okruju zajednica ne opstaje. Iskazivanjem sposobnosti prilagodbe na nove uvjete koji vladaju u okruju politika zajednica opstaje. Kljuevi preivljavanja nalaze se u osjetljivosti senzora (osjetljivost se odreuje kao niski prag detekcije i brzi vremenski oporavak) i fleksibilnosti.

Politika zajednica je sloen sustav zasnovan na naelu jednakopravnosti kao ugovoran odnos pa je prilagodba vieznana i sloenija te je potreban i neki stupanj inteligencije za usklaivanje kako bi se ouvala koherentnost. Pojam inteligencije sa stajalita politike zajednice identificiramo sa ustrojstvom modernoga politikoga procesa kao jednom od triju djelatnosti sveukupnih javnih poslova. Osim istodobnoga uma (proces) kojeg valja detektirati u vanjskom okruju politike zajednice prisutan je i vaan unutarnji um (proces koji oblikuje zbilju unutar zajednice), izazvan stalnim pomicanjem vrijednosti pokazatelja u vanjskom okruju.

Iz istraivanja djelovanja stohastike rezonancije u fizikalnim i neurobiologijskim sustavima poznato je kako se slabi signali ispod praga detekcije mogu pojaavati djelovanjem neke optimalne razine stohastikoga uma. um ispod ili iznad te razine maskira prisutnost signala (pojma). Poznato je pojava djelovanja vanjskoga uma na sustav detekcije, u kojemu unutarnji um smanjuje osjetljivost, tj. podie prag detekcije. Isto tako je poznato kako dodavanjem vanjskoga uma unutarnjemu do optimalne ukupne razine, signal (pojam) se moe izdignuti do razine razluivosti.

um predstavlja to to se manje promjene zbivaju uestalo i istodobno, u frekvencijama. Dakle, namee se pitanje o tome to pobuuje titranje irokoga spektra (um estica) u pojasu odreene logike ili, u terminologiji politologijskoga diskursa, kako je mogue razumjeti ustrojstvo modernoga politikoga procesa bez utvrivanja njegova sadraja, logike i kauzaliteta?!

Problem jezika kojim bi se iskazala logika ustrojstva modernoga politikoga procesa vodi ka odmaku od klasine, apstraktne matematike logike u kojoj je sve ili crno ili bijelo, ili nitica ili jedan. Alternativu nudi mekana fuzzy logika postavljajui pitanje o tome u kojoj je mjeri neto crno dok je istodobno u nekoj mjeri bijelo.

to je neki sustav poput politike zajednice sloeniji, a to znai da postoji vei broj dijelova ili lanova i meusobnih utjecaja, njegov je opis istinitiji ako se zasniva na manje iskljuivom matematikom fuzzy (sivom) jeziku. To znai da ako se i ne moe odrediti tona mjera, moe se odrediti utjeu li promjene pojedinih vrijednosti na ostale u sustavu i kakav je trend utjecaja.

Teorija kaosa podrazumijeva utjecaj i najmanjih promjena na sveukupni sustav u metafori o uinku leptira. Uzrono-posljedini lanac vie nije jednostavan, izrazito je nelinearan, a predikcija je neprecizna (siva). Ono to se u tom sluaju ipak moe odrediti su trendovi, tj. kad sustav zaoscilira, dolazi do amortizacije titraja i trenda prelaska u stabilno stanje.

Ovisno o stupnju slobode, sloenosti i otvorenosti sustava, sustav e teiti linearnoj ili nelinearnoj pravilnosti smjestiti e se u polje tokastoga, linearnoga ili kaotinoga atraktora, odnosno oscilirati e oko ravnotenoga poloaja. U praksi nije poznato da postoje sustavi koji mogu u potpunosti amortizirati oscilacije. Osim toga, biologijski diskurs polazi od pretpostavke da priroda kao predmet istraivanja ima valnoestina obiljeja. ini se da ova pretpostavka o valnoestinim obiljejima svijeta politike vrijedi i za politologijski diskurs.

U pokuaju odreenja mjere treba pretpostaviti kako protenosti sloenoga sustava nisu cjelobrojne. Osciliranje sustava uravnoteuje se u srednje sivom, to je broj atraktora homeopatije. Model otvorenoga sustava apliciran na politologijski diskurs podrazumijeva interaktivnost svih lanova zajednice i slobodni, tj. osvijeteni ili konsensualni odabir najbolje odluke. U paradigmi otvorenoga sustava sublimirala se svijest o svijetu kao zajednici visoke sloenosti i neusporedive fleksibilnosti, sa sposobnou samoodranja. Evolucijski klju na razini pojedinih politikih zajednica, neovisno o primjenjenoj sistematizaciji, ini osjetljivost senzora, izrazita fleksibilnost i inteligencija te visok stupanj interaktivnosti.

Spoznajna mapa sive fuzzy logike je nain predstavljanja sloene slike svijeta politike te kauzalnih veza. Podrazumijeva logiko povezivanje i intuitivni uvid u injenice stanja stvari, vrijednosti, pravila te objekte. U funkciji je postizanja preskriptivnih svrha politologijskoga diskursa.

Svaka strijelica u spoznajnoj mapi sive logike predstavlja fuzzy pravilo; znak + oznaava kauzalno poveanje utjecaja, a znak - smanjivanje. Svakom utjecaju moe se dodati fuzzy mjera, odnosno broj izmeu 0 i 1 (ili -1 i 1) ili nijansa sive izmeu crnoga i bijeloga, ili rijeima vrlo jako, jako, srednje, slabo i slino.

Svaki vor je takoer jedan fuzzy skup koji na utjecaj moe reagirati od 0% do 100%. Pretpostavka ove mape je da bi kod bilo koje evolucijske promjene kao obvezni vorovi ostali (iskazani kao ciljevi): opstanak zajednice, osiguran optimalnim ustrojstvom modernoga politikoga procesa.

Glavno obiljeje regresivnoga trenda ogleda se u postojanju primarnih i sekundarnih generatora impulsa nestabilnosti koji se manifestiraju kao simptomi ili sindrom. Zadaa je politologijskog diskursa da provedbom opaajno-mjernih sadraja, u funkciji sustava ranog otkrivanja/detekcije, doe do nalaza. Temeljem primjene analitikoga instrumentarija i metode na podatke iz nalaza postupkom indeksacije definira se narav opaenih i izmjerenih impulsa, tj. njihova regresivna ili progresivna usmjerenost. Konano, na temelju odreenja naravi impulsa utvruje se vektor trenda te se na podlozi tako definiranih trendova moe provesti postupak prosuivanja.

Rezultat prosudbe je odluka o planiranju pripreme i provedbe onih djelovanja koja su potrebna za postignue ciljeva. Odreivanje i postavljanje ciljeva kao i prosuivanje su neprijekidne misaone djelatnosti kojima potiemo i uvodimo promjenu definiranu kao budue poeljno stanje.

U sluaju da se ova arita nestabilnosti ne uklanjaju/gase moe doi do eskalacije nestabilnosti i nastanka kriznoga stanja koje predstavlja izravnu i neposrednu prijetnju opstojnosti konkretne zajednice i njenih lanova.

Temeljem tako uspostavljene relacije i vrijednosti koje je mjerenjima odgovarajuih protenosti mogue dobiti stvaraju se uvjeti da se putem politologijske analize egzaktno odrede kauzalne vrijednosti matematikim jezikom sive fuzzy logike. tovie, tek tada politologijski diskurs moe argumentirati i dokazivati kako je mogue razlikovati dobru od loe prakse u svijetu politike. Nadalje, postaje apsurdno i dalje se baviti ili sudjelovati u velikim debatama o tome da li je to to prepoznajemo kao konstrukt ili proizvod ili ostvarenje u prostoru politike neto to je dato/zadato ili je nastalo/izgraeno, i ako jest od koga, po komu ili po emu.

Zakljuimo kako djelatnost oblikovanja politika ni pod kojim uvjetima nije mogue poistovjetiti s djelatnou u smislu gradnje ili stvaranja. Iskljuivo je rije o djelatnosti sastavljanja, slaganja ili kompozicije zajednikoga svijeta u uvjetima djelovanja konstitutivnoga naela jednakopravnosti, pa bi u tome sluaju pravo pitanje bilo koji je zajedniki svijet najbolji. Odgovor na ovo pitanje mora proizii iz politologijskoga diskursa, nikako politikoga, koji ekskluzivno propituje onaj prostor u kojem sastavljanje zajednikoga svijeta zadobiva svoje puno znaenje.

Rije je o prostoru obuhvaenom najirim krugom sveukupnih javnih poslova u funkciji svrha cjeline zajednice, a koji se iskazuju kroz djelatnosti javnih poslova, oblikovanja politika i ravnateljstva javnih poslova. Naravski, nije dovoljno jednostavno biti ondje ve se moraju slagati ili sastavljati raznovrsne djelatnosti prema ciljevima koji se tee postii. Stanje stvari u zajednici u tom sluaju je nastalo ili postalo sukladno postavljenim ciljevima koji se postiu provedbom raznovrsnih djelatnosti, a nikako nije dato ili zadato po neemu ili nekomu.

to je jo vanije, argumenti i dokazi politologijskoga diskursa igraju ulogu aktivnoga initelja politikoga diskursa kao glavni sadraj postupka prosuivanja, susljednoga postupka donoenja odluka te djelatnosti planiranja kao naina kojim se iniciraju i uvode promjene. Promjene razumljene kao ono eljeno budue stanje se iskazuju sposobnou odreivanja i postavljanja ciljeva. Sposobnost i umjee odreenja cilja u svijetu politike izravno je uvjetovana mogunostima politologije da mjeri iskazujui u fizikalnim veliinama.Otvaranje mogunosti mjerenja za profesiju politologa znai zadobivanje autoriteta struke koja je kljuni element djelatnosti oblikovanja politika. Pretpostavka za redefiniciju profesije politologa kao elementa djelatnosti oblikovanja politika nalazi se u ubrzanom razvoju nove politologijske grane politometrije.

Metodologijski uzlet politologije, obiljeen nastankom grane politometrije, omoguava izlazak iz predteorijske faze te ostvarivanje povratnog utjecaja teorije na daljnji metodologijski razvoj. Time se postie profesionalni rast i razvoj na razini znanja, vjetina i dostupnih alata s pomou kojih struka politologa moe u punini ispunjavati svoju ulogu koju ima kao element djelatnosti oblikovanja politike u sloaju javnih poslova.

B) PROBLEM MJERENJA U POLITOLOGIJI KAO FUNDAMENTALNO TEORIJSKO PITANJE

Odgovor na pitanje mjerenja u prostoru politike stvara pretpostavke za zasnivanje i razvoj odgovarajue ope teorije politike, koja zauzvrat daje zamah daljnjem razvoju metodologije. Ova teorijsko-metodologijska meuuvjetovanost je kljuni uzrok sadanjeg nezadovoljavajueg stanja u kojem polje politologije ispunjava tek svoje deskriptivne svrhe. Meutim, i klju za izlazak iz predteorijskog poloaja polja politologije, a time i za zadovoljavanje prespkriptivnih svrha znanstvenoga bavljenja predmetom politike, nalazi se u prethodnom razrjeenju metodologijskoga problema mjerenja koje onda otvara mogunost uspostave ope teorije politike. .

Za uspjeno razrjeenje metodologijskog problema mjerenja valja istodobno postii teorijsku inovaciju na razini modela, a oituje se kao redefiniranje procesa oblikovanja politike. Modelsko definiranje procesa oblikovanja politike moe se izvesti primijenom ve poznatih fizikalnih zakonitosti materijalnog svijeta na virtualni svijet politike, tako da se proces postavi kao nespontani, kruno-ponovljiv i mjerljiv po mjestu, vremenu i uvjetima. Dakle, tek modelskim rjeenjem teorijskoga problema redefiniranja procesa oblikovanja politike kao nespontanog, proraunljivog procesa omoguuje se provedba mjerenja.

Ostvarivanjem postavljenoga teorijskoga cilja u formi algoritma ispunjavaju se pretpostavke za kreiranje opaajno-mjerne naprave/politometra te odgovarajui know-how razvoj tehnologije mjerenja i ralambe. Temeljem dobivenih izmjera mogue je pristupiti mapiranju/vizualizaciji ili izgradnji virtualne zbilje svijeta politike, ime se, u konanici, stvaraju pretpostavke za izvrenje procesa oblikovanja politike bez obiljeja spontanosti i stihijnosti.

1. Problem mjerenja u svjetlu modela oblikovanja politike

Polazei od pretpostavke da je mogue ekstrapolirati ve razvijene modele iz poduja tehnikih znanosti na proces oblikovanja politike najprije se provodi pojmovna konverzija odabranih kategorija i pristupa iz podruja tehnikih znanosti.

Slijedi aplikacija modelskog procesa hlaenja i dizalica topline na proces oblikovanja politike u formi zatvorenoga ciklusa pripreme, donoenja i provedbe odluke. Modelski proces hlaenja i dizalica topline je kruni proces preuzet iz podruja primijenjene termodinamike opravo stoga to takva vrsta procesa omoguava najbolju predodbu faza pripreme, donoenja i provedbe odluke.

Proces odluivanja definira se kao proces politikoga planiranja kroz dvije faze: a) prosudba, temeljem izmjera iskazanih u apsolutnim i relativnim veliinama, te, b) vjetina postavljanja ciljeva.

Jednom postavljeni model oblikovanja politike putem praenja procesa donoenja odluka zahtijeva razrjeenje metodologijskog problema mjerenja u prostoru politike. Slijedi razvoj odgovarajue metodologije mjerenja koja podrazumijeva kreiranje odgovarajue opaajno-mjerne naprave, te procesuiranje kodificiranih ulaznih podataka. Dobivene izmjere su polazita za politologijsku analizu i politiku analitiku, te osnova za operacijsko voenje procesa u djelatnosti oblikovanja politike.

Objanjenje temeljnih pojmova koritenih iz grane termodinamike: temperatura, toplina, kruni proces

Temperatura je mjerljivo svojstvo nekog sustava. Iako se esto zamilja kao mjera zagrijanosti nekog tijela ili sustava to nije dovoljno.Jedan od naina koji je vizualno vrlo lako shvatljiv za mjerenje temperature je mjerenje visine stupca ive. Naime, kako se temperatura poveava raste stupac ive i obrnuto, te je odmah uoljivo u kojem se smjeru temperatura kree.

Razlog zbog kojega smijemo donositi zakljuke o temperaturi na temelju oitane visine stupca ive daje nam nulti zakon termodinamike, po kojem svaki sustav preputen sam sebi tei postizanju ravnotee i u trenutku kada je ravnotea postignuta sve mjerljive promjene u sustavu iezavaju. Koristei visinu stupca ive, dobivamo mjerljivu veliinu tako da cijelo vrijeme dok je visina stupca rasla i padala nije bila uspostavljena ravnotea u sustavu. Tek kada se visina stupca ive ustalila dolo je do toplinske ravnotee sustava iz ega slijedi da je toplinska ravnotea jednoznano povezana s temperaturom. Sada moemo slobodno rei: dva su tijela ili sustava u meusobnoj toplinskoj ravnotei samo onda ako imaju iste temperature.Jednom kad je definirana temperatura moe se definirati i pojam topline. Naime, ona je povezana sa temperaturom i bez temperaturne razlike ne bi postojala. Takoer, temperatura jednoznano govori u kojem smjeru se odvija izmjena topline (od podruja vie temperature prema podruju nie temperature).

Toplina je energija koja prolazi kroz granice sustava kao posljedica temperaturne razlike izmeu njih. Naziva se jo i toplinskom energijom.

Toplina nije neto to sustav moe sadravati u bilo kojem trenutku. Toplina (bilo predana bilo primljena) se moe oitovati jedino u pojedinanom procesu koji se odvija u nekom sustavu tijekom njegovog prelaska iz jednog toplinskog stanja u drugo i to samo ako toplina presijeca granicu sustava.

Kruni procesi su oni procesi kojima sustavi mijenjaju svoja toplinska stanja vraajui se uvijek u poetnu toku inei tako u dijagramu skup zatvorenih krivulja povezanih sa zajednikim tokama (minimalno 2). Izmeu tih toaka odvijaju se procesi tijekom kojih sustavi mogu primati ili predavati toplinu (kao to je gore opisano), ili oni u kojima izmjene topline nema (adijabatski). 1.2 Prilagodba/ekstrapoliranje procesa hlaenja na proces oblikovanja politikeProces hlaenja sastoji se od: isparivanja (5-1), kompresije (1-2), kondenzacije (2-3), pothlaivanja kondenzata (3-4) i priguivanja (4-5). Za potrebe ovoga rada primjenjuje se jednostavniji proces hlaenja koji ne ukljuuje pothlaivanje kondenzata (3-4).

Slika 1: Proces hlaenja s pothlaivanjem radne tvari (3-4)

Potrebno je objasniti proces hlaenja prvo iz termodinamike perspektive.

U toki 1 radna tvar ulazi u kompresor koji usisava svu paru koja je prethodno isparila iz isparivaa, te je adijabatski tlai (die) na vii tlak i temperaturu (toka 2) uz utroak mehanikog rada. Toka 1 se mora nalaziti na liniji suhozasiene pare, kako kompresor ne bi usisao mokru fazu zajedno sa parom. U suprotnom bi moglo doi do oteenja kompresora i hidraulikih udara. U toki 2 radna tvar ulazi u kondenzator u kojem se hladi do temperature zasienja, te nadalje kondenzira uz konstantan tlak i temperaturu do stanja vrele kapljevine (toka 3), a nakon toga se pothlauje (toka 4). U toki 4 prigunim ventilom sniavamo tlak radnoj tvari s tim da vrijednost entalpije na kraju priguivanja ostaje nepromjenjiva. U toki 5 radna tvar je u stanju mokre pare sa puno veim udjelom kapljevine. Takva radna tvar se u isparivau isparuje do stanja suhozasiene pare (toka 1).

Radnu tvar se pothlauje od toke 3 na toku 4, kako bi poveali faktor hlaenja, na taj nain poveavamo povrinu specifinog rashladnog uina, qo. Pored toga postoje jo neki naini poveanja faktora hlaenja, no kao to je ve navedeno mi smo ih u svrhu fundamentalnog istraivanja zanemarili. Ipak, s ciljem boljeg razumijevanja procesa mi smo ga odluili objasniti i prikazati.

EMBED Visio.Drawing.11 Slika 2a, 2b: Specifini rashladni uini sa i bez pothlaivanja prikazani u dijagramima

qo= specifini rashladni uin qk =specifina toplina predana okolini w=qk - qo = specifini kompenzacijski rad

= = faktor hlaenja To = temperatura prostorije koju hladimo Tok = temperatura okoline

Slika 3: Specifina toplina predana okolini (qk)

Kako bi omoguili prilagodbu procesa hlaenja politologiskom virtualitetu potrebno je provesti pojmovnu konverziju, pa tako slijedi ovakvo preimenovanje:

Radna tvar (R717) = odluka;

Temperatura = izmjera (ovisna o koeficijentu);

Tlak = izmjera (ovisna o koeficijentu);

Entalpija (h) = stanje odluke;

Toplina dovoenja (q0) = energija aktivacije;

Toplina odvoenja (qk) = nuna energija;

Rad (w) = energija provedbe;

Entropija (s) = entropija;

Korisnost () = kvaliteta procesa (uinkovitost politikog procesa).

Slika 4: Dijagram politikog virtualiteta nastao konverzijom procesa hlaenja

Tlak (p) i temperatura (T) su veliine koje opisujemo stanja(1-4), a sa politologijskoga stajalita gledamo ih kao izmjere (vrijednosti koje dobijemo u ovisnosti o koeficijentima donoenja i provedbe odluke).

Entropija (s) je termodinamika veliina koja je vezana uz toplinu i temperaturu pa se u politologijskom smislu promatra na isti nain, tj. kao nositelja informacije o koliini nereda u sustavu i njegovoj mogunosti da obavlja koristan rad - to je nered vei to je sustav manje sposoban obavljati koristan rad. Kroz faze pripreme, provedbe i razmatranja posljedica dolazi do promjene entropije zbog raznih utjecaja. Jedino je nemogue na jednom doneenu odluku ostvariti vanjski utjecaj i zbog toga od toke 1 do toke 2 entropija ostaje nepromijenjena. Entalpija (h) je u termodinamici mjera za unutarnji sadraj toplinske energije. U svim tokama sustava od 1 do 4 ona poprima karakteristinu vrijednost za tu toku. U toki 3 do toke 4 entalpija tj. stanje odluke ima istu vrijednost, jer u tom dijelu procesa se odvija priguenje (pripremanje odluke, koja se zasniva na znanstveno strunim alternativama). Kod dijela pripremanja odluke koja jo nije dola u stadij donoenja, analiziraju se prednosti i mane te politike odluke od strane strunjaka. Priprema odluke nije politiki vezana, pa se i stanje odluke ne mijenja.

Kod prorauna uzimamo konstantnu radnu tvar R717(amonijak). Neovisno koji tip ili vrstu odluke provodimo radna tvar ostaje nepromijenjena, ali mu se mijenjaju toke i linije u dijagramu. Takav se pristup primjenjuje kako bi se odluke mogle usporeivati i, ujedno, olakati proraun.

1.3 Energija provedbe, nuna energija i energija aktivacije

Korisnost () predstavlja kvalitetu samog procesa odnosno omjer energije aktivacije i energije provedbe. Potrebno je energiju aktivacije drati to veom u odnosu na energiju provedbe kako bi za rezultat imali to bolji i kvalitetniji proces.

U naoj transfiguraciji realnog lijevokretnog krunog procesa na politologijski virtualitet, toke i procese promjene se poistovjeuju sa slijedeim: STANJA:

Toka 1 DONEENA ODLUKA

Toka 2 PROVEDENA ODLUKA

Toka 4 PRIPREMA ODLUKE

Toka 5 PRIPREMLJENA ODLUKA

PROCESI:

Od toke 4 do toke 5, dolazi do pripremanja odluke na razini alternativa

Od toke 5 do toke 1, dolazi do donoenja odluke

Od toke 1 do toke 2, dolazi do provedbe odluke

Od toke 2 do toke 3, dolazi do razmatranja posljedica odluke

Slika 5: Prikaz dijelova procesa, ''kruenje odluke''Temperatura To predstavlja idealni konsenzus izmeu aktera koji donose odluku i kao takav nije dostian. Udaljavanjem od te temperature smanjuje se povrina q0 to rezultira loijim procesom. Temperatura T4 i T1 nikad se nee izjednaiti sa To, iako se tomu tei, ali se zbog toga zadovoljavamo tolerancijom od 5C. Kada se linija donoenja odluke nalazi na udaljenosti od 5C postignut je konsenzus izmeu svih strana. Kvalitetu postignutog dogovora, odnosno konsenzusa predoili smo koeficijentom. Taj koeficijent se kree u granicama izmeu 0 i 1, a najpovoljniji je kad iznosi x=0,5. Tada je postignut konsenzus, odnosno udaljenost od T0 je 5C. Koeficijent se numeriki odreuje preko udaljenosti stvarne linije donoenja odluke u odnosu na udaljenost linije donoenja odluke kad je postignut konsenzus. Jednostavno reeno, to se vie udaljavamo od linije T0, manja je povrina q0, koeficijent se udaljava od vrijednosti 0,5 tj. proces postaje loiji.

Bitno je naglasiti da pri raunanju, neovisno o tome da li koeficijent mijenja vrijednost prema 0 ili 1, linija donoenja odluke se sputa. Koliko e se spustiti ovisi o razlici vrijednosti stvarnog koeficijenta i idealnog koeficijenta x=0,5.

Slika 6: Prikaz minimalne i maksimalne udaljenosti od idealnog konsenzusa (T0)

Analogno odreivanju linije donoenja odluke, proces provedbe odluke koristi iste zakonitosti. Naime, linija provedbe odluke mijenja svoj poloaj ovisno o njenoj udaljenosti od linije temperature Tok. Kada je na udaljenosti od 5C od Tok, provedba odluke je najbolja mogua. Kvaliteta provedbe odluke ponovno se opisuje koeficijentom kao i u dijelu donoenja odluke. Jedina razlika, u odnosu na liniju donoenja, jest kretanje linije. Naime, linija provedbe odluke se podie ukoliko se koeficijent udaljuje od vrijednosti y=0,5 (0