cetrdeset godina dervisa i spavaca
Post on 02-Dec-2015
20 Views
Preview:
DESCRIPTION
TRANSCRIPT
Enver Kazaz
MAKOV I MEŠIN OBRAT
Četrdeset godina od objavljivanja Derviša i smrti Meše Selimovića i Kamenog
spavača Maka Dizdara dobar je povod za raspravu o stanju bošnjačkog i
bosanskohercegovačkog književnog kanona, principima njihovog izvođenja, kriteriologiji
koja je prisutna u njihovoj osnovi te modelima izvođenja kanonizacije u ovdašnjoj praksi
vrednovanja književnosti. I Derviš i Spavač, po općoj saglasnosti, uz Skenderove Sonete I-II,
najbolja djela bošnjačke književnosti, morali bi biti položeni u temelj estetičkih kriterija
prema kojima se izvodi kanonizacija. U momentu objavljivanja, danas već daleke 1966.
godine, ova djela značila su vrhunac modernizma u bošnjačkoj, a uz Andrićeve romane i
pripovijetke i bosanskohercegovačkoj književnosti, ali i na ukupnom južnoslavenskom
kulturnom prostoru.
Selimović je u svom djelu sintetizirao iskustva modernističkog romana interliterarne
južnoslavenske zajednice, suočio, preko paraboličkih aspekata svoje priče, tadašnje
jugoslavensko društvo sa totalitarnom ideološkom i političkom praksom, pokazao nasilje u
formiranju pojedinčevog identiteta u kontekstu postničeanske kulture drame ateizacije na
Zapadu, ispitao tu kultura sa stajališta telosa ka kojem je ona upravljena, a njenoj apsurdnosti
suprotstavio ideju trasncendentalnog statusa pisma u kontekstu svijeta kao egzistencijalnog
gubilišta. Istodobno s tim, ovaj romansijer je na planu strukturiranja naracije na bazi svog
antitetičkog mišljenja u maksimalnoj mjeri dramatizirao i intelektualizirao naraciju.
Na toj osnovi on je pokazao prostor ljudske svijesti i ukupan horizont ljudske psihe
kao topos i etičke, i emocionalne, i psihološke, i političke, i ideološke, i metafizičke, dakle,
ukupne drame uma, ali i drame ljudske akcije. Njegov roman pripovijeda priču o odisejskom
udesu čovjeka zapadnjački shvaćene moderne koji se našao u poziciji lukačevski shvaćenog
transcendentalnog beskućništva i stalno promjenjivog identiteta. Antitetčko mišljenje kao
osnov dramatizirane naracije i Dreviša i Tvrđave omogućilo je Selimoviću zasnivanje
bahtinovski shvaćene polifoničnosti romana. Ona, međutim, nije u Dervišu puka narativna
tehnika, već model konsturiranja junakovog sistema mišljenja i dehijerarhizacije društvenog
poretka, čime je ovaj romansijer, govoreći iz pozicije čovjeka koji se koprca u prostoru
apsurda egzistencije, doveo u pitanje utopijski karakter ne samo totalitarne ideologije nego i
ukupne megakulture zapadnocentrične moderne.
To i jesu elementi na osnovu kojih Derviš prevladava svaku kulturalnu granicu
izdižući se iz lokalne u prostor univerzalne kulture. Ali, politički aspekti Nurudinove
antitetički utemeljene dramatizirane ispovijesti o apsurdu i smrti i života, prevladavaju i
vremenske, a ne samo prostorne granice u kulturi. U današnjem postmodernom bipolarnom
svijetu kao konstruktu američke ideološke i svake druge moći, u kojem je američki
predsjednik Džordž Buš ideološkom naracijom o globalnoj prijetnji terorizma omogućio
promjenama zakona pretvaranje američkog demokratskog društva u društvo špijunaže, ucjene
i straha, hvatajući u tu svoju zamku i ukupan međunarodni politički poredak - raspala se
posljednja utopijska naracija Zapada, ona o parlamentarnoj demokratiji kao idealu slobode i
vrhunacu povijesnog napretaka i emancipacije čovječanstva.
Selimović je, ali ne samo on već i niz drugih romansijera, u političkim aspektima
svoje parabolično organizirane priče pokazao kroz Nurudinovu dramu raspad svih ideoloških i
političkih utopija, te se tim svojim antiutopijskim duhom ovaj roman smjestio na granicu
između megakulturnih koncepcija moderne i postmoderne. Otud njegova priča nije samo
bolna apsurdana ispovijest o totalitarnom poretku komunizma, već simbolička priča o
totalitarnoj prirodi svakog oblika ljudskog društva i totalitarnoj sadržini ukupne povijesti. Ta
sposobnost Derviša i smrti da misli sadržaj ukupnog vremena i čini ovaj roman
transkulturalnim esteskim fenomenom.
Na sličan način transkulturalan je i Makov Kameni spavač. U svom konstruiranju
bosanskohercegovačkog povijesnog identiteta, Mak jeste pošao od tradicije bosanskog
srednjovjekovlja i kosmogonije bosanskih krstjana, ali se u ciklusu Slovo o nebu, prije svega
u pjesmama kao što su Sunčani hristos, Vrata itd. to povijesno vrijeme suočilo sa
metafizičkim beskrajem, pa Kameni spavač jest poezija susreta vremenitog i vječnog,
povijesnog i metafizičkog, tradicionalnog i modernog koncepta čovjeka unutar postupka
arhazacije modernih iskustava i modernizacije arhaičnih. Baš onako kako su se npr. u
Modroj rijeci susrele politeističke koncpecije smrti sa onim monoteističkim. Pri tom je,
pokazuje Mak u svojim intertekstualnim obuhvatima ukupne kulture u ovoj pjesmi,
monoteizam izdigao u beskraj kosmosa politeističku strogo definiranu prostornost smrti iz
različitih mitskih figura podzemnog svijeta. Zato su rijeke Stiks i Leta postale modrom
rijekom u kojoj se njenom širinom, dužinom i duljinom sabire ukupan prostor i ukupno
vrijeme zagledani u metafizičku vječnost i kosmičku beskrajnost.
Uronjen u lokalnu historiju, Kameni spavač je arahaizacijom modernog i
modernizacijom arhaičnog sveljudskog iskustva suočio zapadnu materijalistički koncipiranu
kulturu moderne sa nužnošću transcendiranja materijalizma i nužnošću povrataka
metafizičkom konceptu mišljenja, što ga je moderna izgubila padom svetih i mitskih jezika u
modernistički logocentrizam i prostor političke funkcionalizacije svetog.
Baš kao što je Selimović u Dervišu ostvario modernistički koncept metatekstualnosti
kroz dramu pisanja kao dramu samospoznavanja stalno promjenjivog Nurudinovog identiteta,
i Dizdar je u ciklusu Slovo o slovu, pogotovo u pjesmi bbbb, samoosvjestio poeziju na bazi
modernističke metatekstualnosti krenuvši od sumnje u riječ kao mitsko tvorbeno prapočelo,
da bi je iz biblijsko-mitskog vratio u vremenito područje.
Tako se u Kamenom spavaču tragizam povijesti, kroz anšatajnovski shavaćeno
ovremenjenje prostora i oprostorenje vremena, pretočio u hajdegerovski shvaćen odnos bitka
i vremena, da bi sve to bilo uzdignuto u metafizički beskraj i bezvrijeme, tj. vječnost. Kao što
je Selimović na bazi antitetički postuliranog mišljenja dramatizirao Nurudinovu ispovijest s
ciljem ostvarivanja polifoničnosti romana, tako je i Dizadar dosegao polijezičku prirodu
poezije kombiniranjem različitih funkcionalnih stilova, da bi u končnici ukrštajući modernu i
tradiciju kao megakulturne koncepte ukrstio i njihove jezike u stalnom kretanju poezije od
lokalno povijesnog do univerzalno metafizičkog.
Imajući u vidu da su ovo tek nacrti jednog od niza mogućih čitanja ova dva djela, oba
pisca postaju u kontekstu bošnjačke i bosanske literature, u okvirima eliotovski shvaćenog
susretu individualnog talenta i tradicije, književni zakonodavci, Selimović u romanu, a
Dizadar u poeziji. Oba pisca, također, kako je to napomenuto, matičnu literaturu i kulturu čine
transkulturalnim fenomenima, potvrđujući nužnost redefiniranja zapadnocentričnog
književnog kanona, pri čemu je centar smješten u viskodiferencirane literature tzv. velikih
jezika, a rub je u nediferenciranim literaturama tzv. malih jezika. Konačna posljedica jest
uvođenje bošnjačke i bosanskohercegovačke literature i kulture, nakon Andrićevog dobijanja
Nobelove nagrade, u poredak zapadnocentričnog književnog kanona. To znači da su sa
Selimovićem i Makom, a poslije i sa Skenderovim sonetima, bošnjačka i bosanska
književnost modernizma nakon Andrićeve nagrade prešle iz statusa lokalnih u područje
globalno važnih kulturnih fenomena. Na planu bošnjačkog i bosanskohercegovačkog
književnog konteksta to je značilo postavljanje novih, globalno relevantnih estetskih
standarda.
Oba djela, međutim, svojim značajem nisu ostala samo u domenu književnosti, nego
se njihov uticaj prenosi i na cjelinu kulturnih praksi, ali i drugih društvenih diskursa. Zato i
Derviš i smrt i Kameni spavač vrše presudan uticaj kako na kulturni bošnjački i
bosanskohercegovački identitet, tako i na druge identitarne prakse u BiH, i onu političku, i
ideološku, i etičku itd., pa bi se gotovo moglo reći da ovi književni tekstovi ponekad postaju i
mitskim mjestima u postupcima konstruiranja i interpretiranja bošnjačkog kulturnog i
nacionalnog identiteta.
Kada se ima u vidu Makova i Selimovićeva estetska gesta i prevladavanje lokalnih
kulturnih mjerila za račun modernistički shvaćene univerzalnosti esteskih kriterija, postavlja
se pitanje da li je to ostavilo traga u postupku kanonizacije bošnjačke i bosanskohercegovačke
književnosti i da li se kanon izvodio iz perspektive Selimovićevog i Dizadrevog eliotovski
shavćenog književnog zakonodavstava, ili je, pak, kulturni, politički i ideološki kontekst
tražio drugačije postavljenu kriteriologiju u konstruiranju književnog kanona.
Bošnjačka književnost, nažalost spada u literature sa samo djelimično izvedenom
kanonizacijom. Svi dosadašnji pokušaji njenog kanoniziranja, od Isakovićeve čuvene
antologije Biserje, preko projekta Muslimanska književnost u dvadeset i pet knjiga i Alefovih
antologija bošnjačke književnosti, što ih je uređivao Enes Duraković, do aktuelnog
Preporodovog projekta Bošnjačka književnost u 100 knjiga, ustvari, su nastojali pomiriti u
sebi kriteriologiju panoramskog predstvaljanja ove literature sa postupcima njene
modernistički koncipirane kanonizacije. Razlozi za takvo kombiniranje kriterija
panoramičnosti i kanonizacije nalaze se koliko u književnoj toliko i u široj društvenoj praksi.
Akademska zajednica nije uspjela do danas izvesti historiju bošanjačke literature, pa
su svi projekti, zapravo, bili u poziciji da vrše funkciju njene zamjene. Zato namjesto kanona
kao «skupine književnih djela kojoj je (obično) akademska kulturna institucija pripisala
središnju važnost za jednu kutlurnu zajednicu,»1 bošnjačka akademska zajednica operira sa
antologijama i projektima bošnjačke književnosti predstvaljene u 100 ili 25 knjiga kao
književnohistorijskim panoramama koje vrednuju spistaljeske opuse i pojednična književna
djela kroz smjenu stilskih formacija. A to znači da namjesto estetičke strogosti koju kanon u
sebi podrazumijeva, bošnjačka književnost se u dosadašnjoj praksi vrednuje preko kriterija
panoramičnosti, tj. kriterija književnohistorijske vertikale, čime, zapravo, akademska
zajednica pokazuje nemoć da realizira bilo koju formu historije bošanjačke književnosti.
Budući da «tvorba je kanona u neku ruku pretpostavka svake književnokritičke škole,
jer ona preko njega legitimira svoje estetičke i ideologijske sklonosti,»2 nužno je ispitati i
književno teorijske modele ovdašnje književne znanosti, da bi se moglo podrobnije
prosuđivati o načinima na koje je ona legitimirala svoju estetiku i svoju ideologiju u
nastojanjima da izvede kanonizaciju literature. Preovlađujući tzv. imanentni metodi u
proučavanju književnosti, uz još uvijek jak uticaj tradicionalnog obrasca pozitivizma, te tek
sporadično uspostavljanje postrukturalističkih postupaka kontekstualizacije u tumačenju
literature, nisu uspjeli estetsko nametnuti književnohistorijskom u postupku kanonizacije
književnosti. To jest i razlog što su ovdašnje antologije književnosti više zasnovane na
1 Vladimir Biti: Pojmovnik suvreme književne teorije, Matica hrvatska, Zagreb, 1997, str. 170. 2 Isto, str. 170.
kiriteriju književnohistorijske panoramičnosti, nego na strogosti estetskog koje bi literaturu, u
skladu sa idejom atutonomnosti književnosti i esencijalističkim postulatima tzv. imanentnih
metoda u njenom proučavanju, emancipiralo od političke i ideološke funkcionalizacije.
A to znači da je antologičar bošnjačke književnosti nužno bio u poziciji da svojom
antologijom potvrđuje postojanje književnosti kojoj je bilo uskraćeno pravo čak i imenovanja,
a kamo li identitarnog samosvješćenja kroz književnohistorijsku valorizaciju. Time je on
prinuđen da iz strogo imanentnog područaja ulazi u prostor političkog i ideološkog, u sferu
borbe za dokazivanje postojanja nacionalnog identiteta. Zato su antologičari bili u situaciji da
pomiruju nepomirljivo - ideju autonomnosti literature sa njenim političkim, ideološkim i
nizom drugih društvenih funkcija.
Na toj osnovi antologije bošnjačke književnosti potvrđuju stav o kulturološkoj
zasnovanosti ovdašnjih nacija, pri čemu se u antologiji vidi neka vrsta telosa ka kojem je
usmjerno kretanje nacionalnog identiteta u vremenu.
Ako je upotreba kriteriologije panoramičnosti u predstvaljanju bošnjačke književnosti
i razumljiva stoga što je ona bila izravnim odgovorom ideološkom i političkom negiranju
bošnjačke književnosti kao samosvojne književnohistorijske i kulturne cjeline unutar
južnoslavenskih književnosti, onda ralozi za nju prestaju onog trenutka kada se bošnjačka
nacija u potpunosti institucionalizirala, postala, skupa sa drugim bosanskim nacijama, nosilac
međunarodnog političkog suvereniteta i time međunarodnim političkim subjektom. Istodobno
s tim procesom nestale su sa scene i političko-ideološke negacije bošnjačke književnosti, što
znači da je akademska zajednica morala preći u novu fazu deskribiranja ove literature i njene
međunarodne znanstvene afirmacije.
Pitanje kako je moguće danas na slavističkim katedrama u svijetu izučavati bošnjačku
književnost, ako ona ima napisanu samo jednu jedinu žanrovsku povijest, onu romana
dvadesetog vijeka, direktno je povezano sa problemom međunarodnog reprezentiranja
bošnjačkog kulturnog identiteta. Odgovor na pitanje zašto danas niti jedna katedra slavistike
u svijetu ne izučava totalitet bošnjačke književnosti i bosanskohercegovačke interliterarne
zajednice ne treba tražiti samo na tim katedrama, nego i u stanju domaće akadameske
zajednice. Ali, taj dogovor nalazi se i u manipulativnoj prirodi nadležnih institucija države
koje nisu sposobne izdvojiti niti onoliko novca za znanstvene projekte književne historije
koliko iznose dnevnice za jedan dan poslanika u bilo kojoj od mnogobrojnih skupština ili
ministara u bilo kojoj od bezbrojnih što katonalnih, što federalnih, što državnih vlada, a
političari se pri tom licemjerno kunu da štite nacionalne interse, da bi naoružani tom
zakletvom što efikasnije opljačkali vlastite nacije.
Ovako poredane stvari posvjedočuju puni paradoks. Derviš i Spavač su još daleke
1966. godine kada su objavljeni, bošnjačku literaturu učinili međunarodno važnim
fenomenom. To su, zapravo, ona djela koja jednu literaturu zbog svoje velike vrijednosti
uključuju u poredak svjetske književnosti. I Derviš i Spavač su i u bošnjačku i u
bosanskohercegovačku književnost uveli univerzalnost estetičkih kriterija i učinili ovdašnje
kulturne identitete bitnim subjektima na globalnom kulturnom planu. Nakon što su
Hasanaginica ili lirski korpus sevdalinke tokom 19. vijeka kao fenomeni literarne tradicije
uveli ovdašnju književnost u Geteov koncept svjetske literature, Selimović i Dizdar su u 20.
vijeku bošnjačku i bosanskohercegovačku književnost skupa sa Andrićem i Kulenovićem
priključili svojim djelima borhesovskoj vavilonskoj knjižnici.
Na drugoj strani, bosanskohercegovačka interliterarna zajednica također je ostala bez
esteski strogo definiranog kanona. Negirana u vrijeme komunističke ideologije u periodu u
kojem je ova ideologija forsirala postojanje jugoslavesnke književnosti, potom pod tom istom
ideologijom afirmirana kao homogena cjelina, bez prava da se osvijetle njene unutarnje
nacionalne razlike, ova interliterarna zajednica je, izuzimajući svega nekoliko antologijskih
projekata, prije svih onu čuvenu, izvanrednu antologiju bosanskohercegovačkog pjesništva
koju je uradio Slobodan Blagojevićeve, ostala bez žanrovskih kanona utemeljnih na strogosti
estetske kreteriologije. Iako se u višetomnom projektu priloga za istoriju književnosti naroda
BiH, što ga je osamdesetih godina prošlog stoljeća pokrenuo i pred sam krvavi rat djelimično
završio sarajevski Institut za književnost, nalazi dobar nacrt za uspostavljanje tradicionalnog
obrsaca književne historije, akademeska zajednica u BiH nije u mogućnosti relaizirati
interkulturnu povijest bosanskohercegovačke književnosti. Vladajuće nacionalističke
ideologije u BiH vide u takvom jednom projektu opasnost po svoj koncept homogenih, etnički
potpuno čistih identiteta. Pogubnost takvog ideološkog stava ponajbolje se vidi u činjenici da
se bosanskohrvatski i bosanskosprski kulturni identiti marginalizairaju za račun vladajućih
pannacionalnih ideoloških fantazmi. Zagrebocentrična i Beogradocentrična panhrvatska i
pansrpska koncepcija nacionalnih identieta, negira hibridnost srpskog i hrvatskog kulturnog
identiteta, a samim tim negira samosvojnost bosanskosrspkog i bosanskohrvatskog kulturnog
identiteta. Na toj osnovi ideološka moć vrši potpunu destrukciju bosanskohercegovačke
interliterarne zajednce, povlačeći stroge granice među literaturama koje tvore tu zajednicu i
autokolonizira bosanskosprsku i bosanskohrvatsku kulturu za račun pannacionalne ideološke
fantazme.
No, to ne znači da bi povratak u strogo estetsko područje, u ideju estetske autonomije
spriječio ideološku moć da autokolinizira bosanskohercegovački hibridni, poliloški utemeljen,
višeslojni kulturni identitet. Jer, imanentni metodi nisu se mogli oprijeti diktatu ideologije,
štaviše neki od njihovih zastupnika bili su ideolozima agresije na BiH, a znatan broj drugih
pristupio je u današnjoj tranzicijskoj BiH ideološkim centrima moći, izravno politizirajući
svoju akademsku funkciju.
Književni kanon «postaje teorijskim problemom istom onog trenutka kada škole
prestanu njime postavljati univerzalističke zahtjeve odnosno tražiti da se postojeći kanon
nadomjesti novim.»3 U otvaranju teorijske rasprave o književnim kanonima u BiH bi se,
zapravo, magao tražiti odgovor kako prevladati postojeće stanje. Jer, novi teorijski pristupi
kanonu pokazuju svu raznolikost poststrukturalističke kontekstualizacije u tumačenju
književnosti. Strogi estetski postuliran kanon je decentraliziran nizom koncepcija
alternativnih kanona koji otvoreno upućuju na svoju kontekstualnu zasnovanost i odustaju od
univerzalističkih zahtjeva. Alternativni kanoni prokazuju da kanon sa ambicijom
jednistvenosti i univerzalnosti negira hibridnu, kontekstualnu, slojevitu prirodu književnih
tekstova. Otud takvi kanoni insistiraju na afirmaciji mnogostrukih identiteta položenih u
književnost. Decentriranje književne institucije na toj osnovi otvara prostor marginaliziranim
identitetima da ukažu «na povijesnu varijabilnost ne samo estetičkih vrijednosti, već i samog
pojma književnosti.»4
Kritika univerzalističke prirode ortodoksnog shvaćanja kanona uslovila bi teorijsko
samoosvješćenje bosanskohercegovačkih akademskih instituacija, koje više ne bi mogle u
interpretiranju književnosti konstruirati predstave o esencijalistički koncipiranim nacionalnim
identitetima, već bi morale uvidjeti njihovu hibridnost i povijesnu dijalektičnost, ali i preći na
deskribiranje niza marginalnih identiteta prisutnih u književnim tekstovima. Na taj način bi
decentrirana, relitivistička koncpecija kanona, potvrdila njegovu kulturotvornu funkciju.
Prihvati li se Bitijeva tvrdnja da «uza svu njegovu problematičnost koju ne treba niti jednog
trenutka zaboraviti, kanon je u sadašnjim okolnostima nužnost, dapače uporište književnog
sistema», onda je neophodno bosanskercegovački valadajući model kanonizacije lišiti njegove
vjekovne frustracije – puke borbe za dokazivanje postojanja nacionalnih literatura kao
sastavnica bosanskohercegovačke interliterarne zajednice. Paradoksalno, tu su frustraciju
prevladali davno i Mak, i Meša, i Skender, i Andrić, ali i bosanskoherecgovačka interliterarna
zajednica u cjelini.
3 Isto, str. 170. 4 Isto, str. 170.
top related