Cetrdeset Godina Dervisa i Spavaca

Download Cetrdeset Godina Dervisa i Spavaca

Post on 02-Dec-2015

13 views

Category:

Documents

1 download

Embed Size (px)

DESCRIPTION

Kazaz, Enver. Makov i Mesin obrat: Cetrdeset godina Dervisa i Spavaca.

TRANSCRIPT

<ul><li><p>Enver Kazaz </p><p> MAKOV I MEIN OBRAT </p><p>etrdeset godina od objavljivanja Dervia i smrti Mee Selimovia i Kamenog </p><p>spavaa Maka Dizdara dobar je povod za raspravu o stanju bonjakog i </p><p>bosanskohercegovakog knjievnog kanona, principima njihovog izvoenja, kriteriologiji </p><p>koja je prisutna u njihovoj osnovi te modelima izvoenja kanonizacije u ovdanjoj praksi </p><p>vrednovanja knjievnosti. I Dervi i Spava, po opoj saglasnosti, uz Skenderove Sonete I-II, </p><p>najbolja djela bonjake knjievnosti, morali bi biti poloeni u temelj estetikih kriterija </p><p>prema kojima se izvodi kanonizacija. U momentu objavljivanja, danas ve daleke 1966. </p><p>godine, ova djela znaila su vrhunac modernizma u bonjakoj, a uz Andrieve romane i </p><p>pripovijetke i bosanskohercegovakoj knjievnosti, ali i na ukupnom junoslavenskom </p><p>kulturnom prostoru. </p><p>Selimovi je u svom djelu sintetizirao iskustva modernistikog romana interliterarne </p><p>junoslavenske zajednice, suoio, preko parabolikih aspekata svoje prie, tadanje </p><p>jugoslavensko drutvo sa totalitarnom ideolokom i politikom praksom, pokazao nasilje u </p><p>formiranju pojedinevog identiteta u kontekstu postnieanske kulture drame ateizacije na </p><p>Zapadu, ispitao tu kultura sa stajalita telosa ka kojem je ona upravljena, a njenoj apsurdnosti </p><p>suprotstavio ideju trasncendentalnog statusa pisma u kontekstu svijeta kao egzistencijalnog </p><p>gubilita. Istodobno s tim, ovaj romansijer je na planu strukturiranja naracije na bazi svog </p><p>antitetikog miljenja u maksimalnoj mjeri dramatizirao i intelektualizirao naraciju. </p><p>Na toj osnovi on je pokazao prostor ljudske svijesti i ukupan horizont ljudske psihe </p><p>kao topos i etike, i emocionalne, i psiholoke, i politike, i ideoloke, i metafizike, dakle, </p><p>ukupne drame uma, ali i drame ljudske akcije. Njegov roman pripovijeda priu o odisejskom </p><p>udesu ovjeka zapadnjaki shvaene moderne koji se naao u poziciji lukaevski shvaenog </p><p>transcendentalnog beskunitva i stalno promjenjivog identiteta. Antitetko miljenje kao </p><p>osnov dramatizirane naracije i Drevia i Tvrave omoguilo je Selimoviu zasnivanje </p><p>bahtinovski shvaene polifoninosti romana. Ona, meutim, nije u Derviu puka narativna </p><p>tehnika, ve model konsturiranja junakovog sistema miljenja i dehijerarhizacije drutvenog </p><p>poretka, ime je ovaj romansijer, govorei iz pozicije ovjeka koji se koprca u prostoru </p><p>apsurda egzistencije, doveo u pitanje utopijski karakter ne samo totalitarne ideologije nego i </p><p>ukupne megakulture zapadnocentrine moderne. </p><p>To i jesu elementi na osnovu kojih Dervi prevladava svaku kulturalnu granicu </p><p>izdiui se iz lokalne u prostor univerzalne kulture. Ali, politiki aspekti Nurudinove </p></li><li><p>antitetiki utemeljene dramatizirane ispovijesti o apsurdu i smrti i ivota, prevladavaju i </p><p>vremenske, a ne samo prostorne granice u kulturi. U dananjem postmodernom bipolarnom </p><p>svijetu kao konstruktu amerike ideoloke i svake druge moi, u kojem je ameriki </p><p>predsjednik Dord Bu ideolokom naracijom o globalnoj prijetnji terorizma omoguio </p><p>promjenama zakona pretvaranje amerikog demokratskog drutva u drutvo pijunae, ucjene </p><p>i straha, hvatajui u tu svoju zamku i ukupan meunarodni politiki poredak - raspala se </p><p>posljednja utopijska naracija Zapada, ona o parlamentarnoj demokratiji kao idealu slobode i </p><p>vrhunacu povijesnog napretaka i emancipacije ovjeanstva. </p><p>Selimovi je, ali ne samo on ve i niz drugih romansijera, u politikim aspektima </p><p>svoje parabolino organizirane prie pokazao kroz Nurudinovu dramu raspad svih ideolokih i </p><p>politikih utopija, te se tim svojim antiutopijskim duhom ovaj roman smjestio na granicu </p><p>izmeu megakulturnih koncepcija moderne i postmoderne. Otud njegova pria nije samo </p><p>bolna apsurdana ispovijest o totalitarnom poretku komunizma, ve simbolika pria o </p><p>totalitarnoj prirodi svakog oblika ljudskog drutva i totalitarnoj sadrini ukupne povijesti. Ta </p><p>sposobnost Dervia i smrti da misli sadraj ukupnog vremena i ini ovaj roman </p><p>transkulturalnim esteskim fenomenom. </p><p>Na slian nain transkulturalan je i Makov Kameni spava. U svom konstruiranju </p><p>bosanskohercegovakog povijesnog identiteta, Mak jeste poao od tradicije bosanskog </p><p>srednjovjekovlja i kosmogonije bosanskih krstjana, ali se u ciklusu Slovo o nebu, prije svega </p><p>u pjesmama kao to su Sunani hristos, Vrata itd. to povijesno vrijeme suoilo sa </p><p>metafizikim beskrajem, pa Kameni spava jest poezija susreta vremenitog i vjenog, </p><p>povijesnog i metafizikog, tradicionalnog i modernog koncepta ovjeka unutar postupka </p><p>arhazacije modernih iskustava i modernizacije arhainih. Ba onako kako su se npr. u </p><p>Modroj rijeci susrele politeistike koncpecije smrti sa onim monoteistikim. Pri tom je, </p><p>pokazuje Mak u svojim intertekstualnim obuhvatima ukupne kulture u ovoj pjesmi, </p><p>monoteizam izdigao u beskraj kosmosa politeistiku strogo definiranu prostornost smrti iz </p><p>razliitih mitskih figura podzemnog svijeta. Zato su rijeke Stiks i Leta postale modrom </p><p>rijekom u kojoj se njenom irinom, duinom i duljinom sabire ukupan prostor i ukupno </p><p>vrijeme zagledani u metafiziku vjenost i kosmiku beskrajnost. </p><p>Uronjen u lokalnu historiju, Kameni spava je arahaizacijom modernog i </p><p>modernizacijom arhainog sveljudskog iskustva suoio zapadnu materijalistiki koncipiranu </p><p>kulturu moderne sa nunou transcendiranja materijalizma i nunou povrataka </p><p>metafizikom konceptu miljenja, to ga je moderna izgubila padom svetih i mitskih jezika u </p><p>modernistiki logocentrizam i prostor politike funkcionalizacije svetog. </p></li><li><p>Ba kao to je Selimovi u Derviu ostvario modernistiki koncept metatekstualnosti </p><p>kroz dramu pisanja kao dramu samospoznavanja stalno promjenjivog Nurudinovog identiteta, </p><p>i Dizdar je u ciklusu Slovo o slovu, pogotovo u pjesmi bbbb, samoosvjestio poeziju na bazi </p><p>modernistike metatekstualnosti krenuvi od sumnje u rije kao mitsko tvorbeno prapoelo, </p><p>da bi je iz biblijsko-mitskog vratio u vremenito podruje. </p><p>Tako se u Kamenom spavau tragizam povijesti, kroz anatajnovski shavaeno </p><p>ovremenjenje prostora i oprostorenje vremena, pretoio u hajdegerovski shvaen odnos bitka </p><p>i vremena, da bi sve to bilo uzdignuto u metafiziki beskraj i bezvrijeme, tj. vjenost. Kao to </p><p>je Selimovi na bazi antitetiki postuliranog miljenja dramatizirao Nurudinovu ispovijest s </p><p>ciljem ostvarivanja polifoninosti romana, tako je i Dizadar dosegao polijeziku prirodu </p><p>poezije kombiniranjem razliitih funkcionalnih stilova, da bi u konnici ukrtajui modernu i </p><p>tradiciju kao megakulturne koncepte ukrstio i njihove jezike u stalnom kretanju poezije od </p><p>lokalno povijesnog do univerzalno metafizikog. </p><p>Imajui u vidu da su ovo tek nacrti jednog od niza moguih itanja ova dva djela, oba </p><p>pisca postaju u kontekstu bonjake i bosanske literature, u okvirima eliotovski shvaenog </p><p>susretu individualnog talenta i tradicije, knjievni zakonodavci, Selimovi u romanu, a </p><p>Dizadar u poeziji. Oba pisca, takoer, kako je to napomenuto, matinu literaturu i kulturu ine </p><p>transkulturalnim fenomenima, potvrujui nunost redefiniranja zapadnocentrinog </p><p>knjievnog kanona, pri emu je centar smjeten u viskodiferencirane literature tzv. velikih </p><p>jezika, a rub je u nediferenciranim literaturama tzv. malih jezika. Konana posljedica jest </p><p>uvoenje bonjake i bosanskohercegovake literature i kulture, nakon Andrievog dobijanja </p><p>Nobelove nagrade, u poredak zapadnocentrinog knjievnog kanona. To znai da su sa </p><p>Selimoviem i Makom, a poslije i sa Skenderovim sonetima, bonjaka i bosanska </p><p>knjievnost modernizma nakon Andrieve nagrade prele iz statusa lokalnih u podruje </p><p>globalno vanih kulturnih fenomena. Na planu bonjakog i bosanskohercegovakog </p><p>knjievnog konteksta to je znailo postavljanje novih, globalno relevantnih estetskih </p><p>standarda. </p><p> Oba djela, meutim, svojim znaajem nisu ostala samo u domenu knjievnosti, nego </p><p>se njihov uticaj prenosi i na cjelinu kulturnih praksi, ali i drugih drutvenih diskursa. Zato i </p><p>Dervi i smrt i Kameni spava vre presudan uticaj kako na kulturni bonjaki i </p><p>bosanskohercegovaki identitet, tako i na druge identitarne prakse u BiH, i onu politiku, i </p><p>ideoloku, i etiku itd., pa bi se gotovo moglo rei da ovi knjievni tekstovi ponekad postaju i </p><p>mitskim mjestima u postupcima konstruiranja i interpretiranja bonjakog kulturnog i </p><p>nacionalnog identiteta. </p></li><li><p>Kada se ima u vidu Makova i Selimovieva estetska gesta i prevladavanje lokalnih </p><p>kulturnih mjerila za raun modernistiki shvaene univerzalnosti esteskih kriterija, postavlja </p><p>se pitanje da li je to ostavilo traga u postupku kanonizacije bonjake i bosanskohercegovake </p><p>knjievnosti i da li se kanon izvodio iz perspektive Selimovievog i Dizadrevog eliotovski </p><p>shavenog knjievnog zakonodavstava, ili je, pak, kulturni, politiki i ideoloki kontekst </p><p>traio drugaije postavljenu kriteriologiju u konstruiranju knjievnog kanona. </p><p>Bonjaka knjievnost, naalost spada u literature sa samo djelimino izvedenom </p><p>kanonizacijom. Svi dosadanji pokuaji njenog kanoniziranja, od Isakovieve uvene </p><p>antologije Biserje, preko projekta Muslimanska knjievnost u dvadeset i pet knjiga i Alefovih </p><p>antologija bonjake knjievnosti, to ih je ureivao Enes Durakovi, do aktuelnog </p><p>Preporodovog projekta Bonjaka knjievnost u 100 knjiga, ustvari, su nastojali pomiriti u </p><p>sebi kriteriologiju panoramskog predstvaljanja ove literature sa postupcima njene </p><p>modernistiki koncipirane kanonizacije. Razlozi za takvo kombiniranje kriterija </p><p>panoraminosti i kanonizacije nalaze se koliko u knjievnoj toliko i u iroj drutvenoj praksi. </p><p>Akademska zajednica nije uspjela do danas izvesti historiju boanjake literature, pa </p><p>su svi projekti, zapravo, bili u poziciji da vre funkciju njene zamjene. Zato namjesto kanona </p><p>kao skupine knjievnih djela kojoj je (obino) akademska kulturna institucija pripisala </p><p>sredinju vanost za jednu kutlurnu zajednicu,1 bonjaka akademska zajednica operira sa </p><p>antologijama i projektima bonjake knjievnosti predstvaljene u 100 ili 25 knjiga kao </p><p>knjievnohistorijskim panoramama koje vrednuju spistaljeske opuse i pojednina knjievna </p><p>djela kroz smjenu stilskih formacija. A to znai da namjesto estetike strogosti koju kanon u </p><p>sebi podrazumijeva, bonjaka knjievnost se u dosadanjoj praksi vrednuje preko kriterija </p><p>panoraminosti, tj. kriterija knjievnohistorijske vertikale, ime, zapravo, akademska </p><p>zajednica pokazuje nemo da realizira bilo koju formu historije boanjake knjievnosti. </p><p>Budui da tvorba je kanona u neku ruku pretpostavka svake knjievnokritike kole, </p><p>jer ona preko njega legitimira svoje estetike i ideologijske sklonosti,2 nuno je ispitati i </p><p>knjievno teorijske modele ovdanje knjievne znanosti, da bi se moglo podrobnije </p><p>prosuivati o nainima na koje je ona legitimirala svoju estetiku i svoju ideologiju u </p><p>nastojanjima da izvede kanonizaciju literature. Preovlaujui tzv. imanentni metodi u </p><p>prouavanju knjievnosti, uz jo uvijek jak uticaj tradicionalnog obrasca pozitivizma, te tek </p><p>sporadino uspostavljanje postrukturalistikih postupaka kontekstualizacije u tumaenju </p><p>literature, nisu uspjeli estetsko nametnuti knjievnohistorijskom u postupku kanonizacije </p><p>knjievnosti. To jest i razlog to su ovdanje antologije knjievnosti vie zasnovane na </p><p> 1 Vladimir Biti: Pojmovnik suvreme knjievne teorije, Matica hrvatska, Zagreb, 1997, str. 170. 2 Isto, str. 170. </p></li><li><p>kiriteriju knjievnohistorijske panoraminosti, nego na strogosti estetskog koje bi literaturu, u </p><p>skladu sa idejom atutonomnosti knjievnosti i esencijalistikim postulatima tzv. imanentnih </p><p>metoda u njenom prouavanju, emancipiralo od politike i ideoloke funkcionalizacije. </p><p>A to znai da je antologiar bonjake knjievnosti nuno bio u poziciji da svojom </p><p>antologijom potvruje postojanje knjievnosti kojoj je bilo uskraeno pravo ak i imenovanja, </p><p>a kamo li identitarnog samosvjeenja kroz knjievnohistorijsku valorizaciju. Time je on </p><p>prinuen da iz strogo imanentnog podruaja ulazi u prostor politikog i ideolokog, u sferu </p><p>borbe za dokazivanje postojanja nacionalnog identiteta. Zato su antologiari bili u situaciji da </p><p>pomiruju nepomirljivo - ideju autonomnosti literature sa njenim politikim, ideolokim i </p><p>nizom drugih drutvenih funkcija. </p><p>Na toj osnovi antologije bonjake knjievnosti potvruju stav o kulturolokoj </p><p>zasnovanosti ovdanjih nacija, pri emu se u antologiji vidi neka vrsta telosa ka kojem je </p><p>usmjerno kretanje nacionalnog identiteta u vremenu. </p><p>Ako je upotreba kriteriologije panoraminosti u predstvaljanju bonjake knjievnosti </p><p>i razumljiva stoga to je ona bila izravnim odgovorom ideolokom i politikom negiranju </p><p>bonjake knjievnosti kao samosvojne knjievnohistorijske i kulturne cjeline unutar </p><p>junoslavenskih knjievnosti, onda ralozi za nju prestaju onog trenutka kada se bonjaka </p><p>nacija u potpunosti institucionalizirala, postala, skupa sa drugim bosanskim nacijama, nosilac </p><p>meunarodnog politikog suvereniteta i time meunarodnim politikim subjektom. Istodobno </p><p>s tim procesom nestale su sa scene i politiko-ideoloke negacije bonjake knjievnosti, to </p><p>znai da je akademska zajednica morala prei u novu fazu deskribiranja ove literature i njene </p><p>meunarodne znanstvene afirmacije. </p><p>Pitanje kako je mogue danas na slavistikim katedrama u svijetu izuavati bonjaku </p><p>knjievnost, ako ona ima napisanu samo jednu jedinu anrovsku povijest, onu romana </p><p>dvadesetog vijeka, direktno je povezano sa problemom meunarodnog reprezentiranja </p><p>bonjakog kulturnog identiteta. Odgovor na pitanje zato danas niti jedna katedra slavistike </p><p>u svijetu ne izuava totalitet bonjake knjievnosti i bosanskohercegovake interliterarne </p><p>zajednice ne treba traiti samo na tim katedrama, nego i u stanju domae akadameske </p><p>zajednice. Ali, taj dogovor nalazi se i u manipulativnoj prirodi nadlenih institucija drave </p><p>koje nisu sposobne izdvojiti niti onoliko novca za znanstvene projekte knjievne historije </p><p>koliko iznose dnevnice za jedan dan poslanika u bilo kojoj od mnogobrojnih skuptina ili </p><p>ministara u bilo kojoj od bezbrojnih to katonalnih, to federalnih, to dravnih vlada, a </p><p>politiari se pri tom licemjerno kunu da tite nacionalne interse, da bi naoruani tom </p><p>zakletvom to efikasnije opljakali vlastite nacije. </p></li><li><p>Ovako poredane stvari posvjedouju puni paradoks. Dervi i Spava su jo daleke </p><p>1966. godine kada su objavljeni, bonjaku literaturu uinili meunarodno vanim </p><p>fenomenom. To su, zapravo, ona djela koja jednu literaturu zbog svoje velike vrijednosti </p><p>ukljuuju u poredak svjetske knjievnosti. I Dervi i Spava su i u bonjaku i u </p><p>bosanskohercegovaku knjievnost uveli univerzalnost estetikih kriterija i uinili ovdanje </p><p>kulturne identitete bitnim subjektima na globalnom kulturnom planu. Nakon to su </p><p>Hasanaginica ili lirski korpus sevdalinke tokom 19. vijeka kao fenomeni literarne tradicije </p><p>uveli ovdanju knjievnost u Geteov koncept svjetske literature, Selimovi i Dizdar su u 20. </p><p>vijeku bonjaku i bosanskohercegovaku knjievnost skupa sa Andriem i Kulenoviem </p><p>prikljuili svojim djelima borhesovskoj vavilonskoj knjinici. </p><p>Na drugoj strani, bosanskohercegovaka interliterarna zajednica takoer je ostala bez </p><p>esteski strogo definiranog kanona. Negirana u vrijeme komunistike ideologije u periodu u </p><p>kojem je ova ideologija forsirala postojan...</p></li></ul>