1

ŽIVOT NIJE SAMO

TUGA

2

ŽIVOTNE PRIČE

Landeka Nada

3

UVOD

Često nam se sreća pojavljuje u obliku boli, gubitka, ili razočaranja; no budimo strpljivi, uskoro ćemo je vidjeti u pravom svjetlu.

Ljudi s kojima surađujem, i koji mi se obrate za savjet moje su svjetlo. Iz razgovora s njima crpim snagu za nove životne borbe.

Moj život nije ni malo sličan drugima. Nikad nisam upoznala djeda, nisam upoznala jednu baku, a drugu pamtim samo po jednom prekrasnom ljetu, i to je jedini period mog djetinjstva koji pamtim po sreći.Nisam imala majku, umrla je kad mi je samo bilo 5 godina, otac mi nikada nije bio otac, nikada me nije zagrlio, poljubio, rekao riječ utjehe, nikada nije bio na roditeljskom sastanku, niti prisutan u mom životu.

No mene je dragi Bog ipak nagradio i nikad nisam bila žalosna što mi je život drugačiji. U trenucima najveće tuge vrijeme sam provodila u Crkvi, moleći se i pjevajući. BILA SAM SAMA NA SVIJETU. Zaista jesam.

Jedinu sestru koju sam imala dragi Bog je pozvao k sebi. Bol je bila neizmjerna, još uvijek je, ne znam da li će ikada prestati, no zbog te boli moja ljubav prema drugima je samo veća, nikako ne manja.

Bog me je i nagradio. Sa samo 18 godina uzela sam k sebi roditelje svog muža i brinula se o njima. Bili su 50 godina stariji od mene, drugi svijet.

No moj svekar kojeg sam zvala djedom, i moja svekrva koju sam zvala bakom meni su bili moja obitelj.

4

Imali su šestero djece, a imali su samo mene. Međusobno smo se darivali ljubavlju. Moj svekar me je naučio kako voljeti, kako opraštati, kako moliti za svoje neprijatelje. Svaku večer kad bi pošao spavati kroz kuću je odzvanjala njegova molitva." Bože, hvala ti za ovaj dan, hvala ti za ovu osobu koja se o meni brine, hvala ti na svemu što mi daješ. Molim te za moju obitelj, za moje prijatelje, za moje neprijatelje, svima im udijeli blagoslov."

Bio je čovjek sa sela, a svaku večer je provodio slušajući mene kako mu čitam knjige, politiku, bajke, dnevne novine. Sve je gutao. Bio je riznica znanja. Često sam ga uhvatila, kad mene nema, da kradom ulazi u moju radnu sobu. "Samo sam tražio još neku knjigu"..... rekao je.

Ja, djevojka iz grada, zbog njih sam naučila obrađivati vrt. Kupila sam svu moguću literaturu o voćkama, o vrtu, da bih naučila obrađivati vrt da bude takav da bi moj svekar bio ponosan na mene. Imali smo najljepši vrt u naselju. Zbog svekrve sam naučila plesti, veste, čarape, šalove, kape, vesti stolnjake, heklati. Ni jedna seoska žena nije znala toliko ručnih radova koliko sam ih ja naučila da bih svoju svekrvu učinila sretnom. I sebe sam učinila sretnom. 20 godina života proživjeli su sa mnom bez i jedne prepirke. Kamo god sam išla ja, sa svojom djecom, njih sam vodila sa sobom. I danas moja djeca o njima pričaju s ljubavlju, i važan su dio njihovog odrastanja.

Jednog dana, njihov sin, rekao je da ih vodi u njihovu rodnu kuću jer ne želi da kuća bude prazna. Ostavio ih je dole same, ja kao snaha nisam imala pravo glasa, suprotstaviti se njegovoj djeci, a muž me u tome nije želio podržati.

5

U samo nekoliko mjeseci djed je umro. (Nakon doručka, samo je legao i zaspao). Par mjeseci nakon njegove smrti umrla je i baka. (U snu, samo je zaspala).

Dva tjedna prije Božića, djed je umro dan prije Stare godine, svi smo sjedili kod nas u kući (sva njegova djeca), kad je zazvonio telefon. Bio je to djed. Nije imao telefona u kući, ali je prošao pješice veliki dio puta da bi došao do telefona. Javio se moj muž. Rekao je; trebam nevjestu!

Ja sam uzela telefonsku slušalicu u ruke i slušam; „Nevjesta, htio sam ti reći da sam čuo da ti je umrla sestra, da znam koliko ju voliš i da si samo nju imala na svijetu, htio sam ti reći i da ja suosjećam s tobom s tvojom boli. Nevjesta, još sam ti htio reći; volim te! Brini se za svoj život, ne daj se maknuti sa svoga puta, i nastavi dalje putem kojim si krenula. Imaj svoj posao i svoj kruh u rukama jer žena mora biti samostalna."

To mi je rekao on - čovjek koji je potjecao iz Hercegovine, gdje žene nikada nisu radile, on koji je mene zvao Zagorkom jer sam bila iz Zagreba, koji mi je rekao da ne znam držati grablje kad sam tek došla, i koji po mentalitetu nije znao uzdići ni jednu ženu.

To je rekao i nakon dva tjedna umro.Nakon njihove smrti više ništa nije bilo isto. Posjetivši njihovo rodno mjesto, svećenik koji je ispovjedio baku dan prije smrti, rekao je da je samo ponavljala moje ime.

Brat od mog svekra, mužev stric imao je teži oblik raka pluća.

6

Mjesecima sam ga obilazila, brinula se o njemu, unatoč svim svojim obvezama, svim svojim brigama i boli, unatoč djeci koja su mi tada bila bolesna, i unatoč svađi sa ostalim ukućanima koji zbog financijskog troška nisu to odobravali. Umro je, a na putu u vječnost, rekao je, pozdravite mi Nadu. Volio bih da sam ju vido prije smrti.

Ne pišem ovo da bih se uzdizala ni hvalila već da bih objasnila kako dajući sebe dobila sam puno više.

Dajući malo ljubavi dobila sam puno više ljubavi.

Bilo je dovoljno samo zamoliti dragog Boga, da udovolji svim mojim molitvama.

Nisam imala obitelj, Bog mi ju je dao! Nisam imala ljubavi, Bog mi ju je dao! Bog mi je dao predivnu djecu - njih troje, nikada ni jedno nije bilo u lošem društvu, nikada okusilo kap alkohola, nikada probalo drogu, nikada odbilo prijatelja u nevolji.

Pamtim Božić, kad sam ja bila veoma nesretna jer nisam imala novca zbog situacije u kojoj sam bila zahvaljujući neprijateljima, zadnju kunu koju sam imala podijelila sam svojim radnicima, iako firma nije radila nekoliko mjeseci zbog podvala, išla sam kući - bez kune.

Znala sam da doma ima hrane, da me doma djeca čekaju sa borom, kojeg ćemo okititi sa nakitom kojeg po tradiciji imamo godinama.

Suze su mi tekle niz lice. Suze radosnice. Bila sam tako sretna što sam uspijela sve podijeliti da mi nitko nije bio ravan.

7

Došla sam doma djeci, i pitala su me zašto plačem? Kad sam im rekla, da su to suze radosnice, rekli su "ovo nam je majko najljepši Božić". Mi smo svi zdravi, na okupu, mi imamo tebe, i imamo hrane i svega. A ti ljudi nemaju tebe, i dobro je da si im dala novac da im uljepšaš Božić"

Moja djeca danas su ljudi. I danas dijelimo sve na puno dijelova. Jednako postupaju sa svojim prijateljima. Kad im treba pomoć sve ostavljaju. I nastradamo na tom putu. Povrijede nas prijatelji, mnogi nas iznevjere, mnogi namjerno nešto loše naprave, prevare. No što je to što bi nas moglo skrenuti s našeg puta?

Ja se osjećam nagrađenom unatoč gubitku, osjećam se sretnom unatoč boli, osjećam se snažnom unatoč patnji.

Tko mi može uzeti ono što imam? Ljubav se ne troši. Ona se samo povećava, raste. Izvor ljubavi je nepresušno vrelo.

Koliko god da daješ Otac Nebeski uvijek višestruko uzvraća. Nitko me nikada neće moći uvjeriti u to da On ne brine o svakom biću, stvari i biljci na ovoj Zemlji. No mi smo kreatori našeg života.

Kako može netko ući u naš život ako zatvorimo vrata. Ja sam svoja otvorila ljubavi, ljubav je moj izbor.

Znam da smo svi pred Bogom jednaki, da smo svi otvoreni prema Njemu i svoj život i sudbinu dali smo u Njegove ruke. A On zna što čini.

8

ZAGRLJAJ

Lijepa riječ, zagrljaj i utjeha prepliću se kroz cijeli život. Ostanu utkani u sjećanju i temelj su budućnosti….

Prevrtala se u krevetu. Ne zna da li joj je teži jastuk ili pokrivač. Okrene se na trbuh, pa na leđa, pa zagnjuri glavu duboko u jastuk… Nemoćno već peti put pogleda na sat čije kazaljke jedva da su se pomakle za koju minutu. Još jedna besana noć je iza nje…Skoro svaku noć isto. Prvo joj se uopće ne ide spavati, tko bi svaku noć borio se sa jednakim košmarnim snovima, sa mnogobrojnim likovima koji se se redali pred njenim očima. Od slike bake koja ju drži na krilu i ljubi joj uplakane obraze, do oca koji sa nožem u ruci trči po kući, po dvorištu po svuda, lud od alkohola, od bijesa, lud od ludila….

Noćas je ipak bio poseban razlog za nesanicu.Još su joj pred očima lokalni klinci koji napucavaju loptu. Sretni, nasmijani, srdačni i prepuni šala.Pozvali su i nju da se zajedno igraju.

Toliko je bila sretna što su je uvijek primali u društvo iako im nije bila ni do koljena. Siromašna, napola gladna, uvijek bijedno odjevena, a i kad bi se poigrala malo nakon što je pozovu u igru već je pijani otac trčao sa šibom u ruci.

-Dolazi, kakva si ti to ženska kad se povlačiš po ulici, šta će biti od tebe?Nisu ni suze više mogle prikriti bol ni tugu.Jedina utjeha su joj bili ti njezini prijatelji, prijateljice koji su joj pokazali malo ljubavi. No to ju nije baš moglo utješiti.

9

Tužno je gledala kako majke zovu svoju djecu na ručak, ili dođu po njih na livadu:

-Hajde  zlato moje, dođi, majka ti je pripremila toplu juhu, meseko, hajde da se ne ohladi…

No noćas  ju ipak nije mučila nesanica zbog toga.Ma nije bila ni ljubomorna, sretna je bila što ipak ima malo ljubavi na tom svijetu, makar za nju nema baš ni malo…

Danas je Davor pao, dok je napucavao loptu i razbio koljeno… Njegov plač orio se ulicom sve do njegove kuće. Majka mu je istrčala  s pregačom na sebi, i bez daha dotrčala ljubeći mu obraze, milujući ga po kosi i pridržavajući bolesno koljeno… Brzo mu je poljubila čelo,  koljeno; eto, sada je sve prošlo, majka je sve izliječila, više ne boli…

Davor je u tren prestao plakati, suze su presušile baš jednako kako su i potekle, čarobne riječi njegove majke izlijećile su svu bol…

Zagledala se tako, dugo, svi su već otišli kućama na ručak, ona nije imala kamo… Maćeha je sa ocem bila u kući, otac pijan, maćeha ljuta i nervozna, a kamo bi ona mogla…

Sanjarila je o lijepoj riječi, o ruci koja ju miluje po glavi, ljubi po obrazu…

Maštala …i odjednom joj sine…Kada bi se i ona povrijedila, razbila koljeno, sigurno bi i njoj utisnula njena maćeha poljubac na obraz. Bio bi to početak lijepog života….. Sigurno ima u sebi malo majčinskog osjećaja kao Davorova majka…

10

Bez razmišljanja uzme oštri kamen u ruku i namjesti ga ispred sebe kako bi koljenom pala baš na njega…Ne ide… I tu je nesretna… Ni udariti se ne može kako Bog zapovijeda… Uzme jedno oštro željezo i zareže po koljenu…

S veseljem je gledala tamnu krv kako curi niz koljeno…

Uspjela je!

Konačno će i ona biti voljeno dijete, drago dijete, netko koga ima tko utješiti…

Šepajući je pošla prema kući, suzdržavajući se da glasno ne jeca, ipak je strah u njoj bio jači…Strah od batina koje je svakodnevno dobivala…No sada ima ranu, ranu koju treba previti, zbog koje je netko treba utješiti poljubiti… Došepala je do vrata… iščekujući nježni dodir na obrazu, na tren je zatvorila oči ne vjerujući sama sebi da se ipak nešto lijepo može dogoditi, kad je iz njenog iščekivanja prene šamar…

-Šta si to radila, ni hodati ne znaš, nespretnjakovićko…… Mate… gdje je šiba…. dolazi…. donesi kukuruz… neka kleči na kukuruzu kad ne zna hodati… neka kleči!

Okrenula se u krevetu na drugu stranu…Nije jecala… samo je zatvorenih očiju maštala o zagrljaju… toplom, nježnom, ljudskom zagrljaju i lijepoj riječi……i pred jutro zaspala.

11

MAJKA

Polako nježno i stidljivo prva jutarnja zraka sunca odluči ući kroz moj prozor. Najprije nekako bojažljivo, a onda se ohrabri pa brzo svoju žutkastu boju najprije prospe na  moje jedno pa na drugo oko. Sve jača svjetlost već davno probuđenog sunca i mene natjera da se razbudim. Kao da mi govori; Hajde ustani, ne gubi vrijeme, imaš još puno posla danas. Nisi valjda zaboravila kako je važan dan?Dosjetivši se, iznenada sam skočila iz kreveta i na brzinu obukla stvari pripremljene još od jučer. U mojoj još pospanoj podsvijesti tiho je nešto šaputalo;-Lijepo se obuci i dotjeraj, nemoj da te majka vidi neuređenu!To je bilo dovoljno da se sasvim razbudim.Danas je došao taj tako dugo očekivani dan, dan kada je moja draga, moja prelijepa, predobra mamica trebala doći kući iz bolnice. Nakon 5 mjeseci što je majka preležala u bolnici i poslije teške operacije svi su nestrpljivo čekali ishod a ja najviše. Njezina maza, mamina miljenica i najmlađa kćerkica.Jučer su nam javili liječnici da danas možemo doći po mamu. U kući je sve već bilo spremno, čak sam i ja iako petogodišnjakinja i nesposobna da radim kakve teške poslove dala svoj doprinos u uređenju mamine sobe. Za moju dragu mamu sve je moralo biti najbolje stoga sam u susjedinom vrtu krišom ubrala đurđice, mamino omiljeno cvijeće kako bi njihov miris majci dočarao proljeće čim uđe u sobu.Mislila sam, koliko je curica mojih godina mogla razmišljati da će mami to biti najdraže, a da ću ja za svoje djelo dobiti zasluženu pohvalu.

Sve je bilo gotovo. Tata je još samo radi provjere otišao na telefonsku govornicu, a ja sam ostala da

12

svoju mekanu, svilenu kosu svežem u konjski repić, baš onako kako je to i mama običavala.Stajala sam na vratima, svečano obučena, lijepo začešljana, vesela, čekajući tatu. Ugledavši ga, stadoh veselo poskakivati. Nestrpljiva, jedva razumljivo sam ga zapitkivala:

-Onda, kada idemo, kada, reci mi?Možemo li odmah?Hajdemo, molim te!

Nisam od silnog uzbuđenja ni primijetila da se u očima moga oca zrcale velike bistre suze. Pritisle su mu oči poput kamenja, a ja uopće nisam  primijetila da me gleda ali da me ne vidi.Polako je skupljao snagu da mi nešto naročito važno kaže.Uhvati me za ruke, nježno stisne, i gledajući me u oči kaže:-Ljubice, moram ti reći nešto jako važno. Znaš, naša mama danas nije mogla doći kući!Nestrpljiva da čujem djetinjom radoznalošću, prekinula sam njegov govor želeći što prije saznati što se zbiva:-A kada će, reci mi, kada će doći ako ne danas? Sigurno sutra? Hoće li doći kada se probudimo?Slušaj me Ljubice, opet me nježno oslovi moj otac, naša mama, tvoja draga mama neće doći, ona je umrla.Polako je u moju malu glavicu stizala novo izrečena vijest. Jedino što sam shvatila bile su riječi: -neće doći….., neće doći…..

Suze su sve brže i brže navirale iz mojih crnih očiju. Slijevale su se niz obraze, kao da su znale da tako polako tope tugu što je kao oklop stegla malena mi

13

prsa.Otac također poče plakati.Cijeli taj dan u kući je vladala ogromna tuga. Smjenjivali su se susjedi, rodbina, prijatelji. Sve se oko mene vrtilo u nekakvom krugu, a u mojoj glavi samo su odzvanjale riječi: -neće doći……neće doći….., žao nam je!Bila sam neutješna i nikako nisam prihvaćala činjenicu da majke nema. Još uvijek sam tužno dizala glavu na zvuk svakog koraka koji se čuo ispred vrata i na zvuk zvona. Iako su se misli i svijest protivile, želja je bila jača, silno sam željela vidjeti majku, bar još jednom. Vrištala sam i plakala neutješno i nitko mi nije mogao pomoći nikakvim riječima stoga je otac odlučio odvesti me na groblje, u mrtvačnicu, da bi mi pokazao tijelo mrtve majke misleći da ću onda shvatiti da je to konačno, i da je kraj, da mame više nema.Gledala sam njeno tijelo na odru, no nisam našla sličnosti sa svojom majkom. Moja mama je bila nasmiješena, veselog izraza lica i blagog pogleda. Tijelo na odru bilo je hladno i ukočeno, nokti crni, požutjele ruke sa tragovima crnih točki od uboda injekcija i infuzije, usnice tamnoplave, nigdje ni traga osmijehu, ni pogledu kakvog sam upamtila. Osjećala sam se još puno gore, i iz glave mi više nije izlazilo tijelo na odru koje meni, onako maloj nije na ništa ukazivalo. To jednostavno nije bila moja mama, i sve što god su činili da me utješe im je bilo uzalud.Prilikom pogreba još je bilo gore. Moju preveliku tugu nitko od moje rodbine nije mogao umanjiti. Moja mala glava nije znala što znači umrijeti, ona je samo znala i osjećala da više ništa neće biti isto. Sve ono što mi je nedostajalo proteklih pet mjeseci više nikada neću imati.

Kako da gledam Tanju kad ju mama uzme na krilo pa ju poljubi, ili Tihomira kad ga njegova majka bude zvala da idu na ljuljačke, a mene nitko ne bude zvao.

14

Tuga je bila nesavladiva. Suze su same pronalazile put a ja sam ih puštala da teku jer samo tako mi se činilo da će moja majka dobiti pravi i dostojan ispraćaj.

ŽIVOT S BAKOM

15

Prošla su četiri mjeseca.Svačije srce je počelo novi život, osim moga. Rodbina se priviknula da u obitelji imamo jednu osobu manje, žalost se polako stišavala.Jednog dana, pozove me moj tata;-Slušaj me, Ljubice, ja sam odlučio da malo odeš na selo, baki, jer ja moram raditi, a baka bi se ljepše brinula o tebi!-Ali, tata, ja ne želim nikuda ići! …bolno sam zavikala, sva prestrašena , jer rastanak od oca nije mi se nikako sviđao.Međutim, odluka je već bila donešena, otac je bio neumoljiv, a nije bio osoba kojoj bi se moglo ili smjelo suprotstaviti;-Rekao sam da ćeš ići i ići ćeš. Gotovo je s raspravama!Kako sam ja bila dobra i poslušna djevojčica prihvatila sam tatinu zapovijed.-Ti otiđi dole na selo, a ja ću doći po tebe za dva mjeseca, jer sada moram raditi a tebe nema tko čuvati. Kad dođeš opet u Zagreb, kupiti ćemo ti knjige i ići ćeš u školu …rekao je otac.Kako je odlučio, tako je i bilo. Spremila sam ono malo stvari što sam imala, a na vrh putne torbe polako sam spustila privjesak …malog bijelog psića što mi je moja draga majka poklonila prilikom našeg zadnjeg susreta u bolnici.Glavom su mi odzvanjale njezine nježne riječi izgovorene već sa pola snage;-Evo, kupit ću ti nešto da ne plaćeš, a kada se slijedeći puta vidimo onda ćemo biti stalno skupa!Sada se osjećam tako prevarena. Prevarena od majke koja me napustila, iako ne svojom voljom, ali to meni petogodišnjoj djevojčici nije bilo bitno.

Ja sam samo znala da  svi moji prijatelji imaju mamu, samo ja nemam. I sada kada sam se polako prilagođavala novonastaloj situaciji, kada je tuga

16

polako puštala moje srce da živi, uslijedio je novi šok. Sada se moram rastati i od oca.Autobus je polako drmusao. Drijemala sam nezainteresirana za sve oko sebe. Tek kad sam ugledala zgradu autobusnog kolodvora u Osijeku malo sam živnula i izvila vrat ne bih li ugledala bijelu maramu moje bake.Stali smo. Polako se digoh ogledavajući se oko sebe. Nigdje nikoga. Već me počela hvatrati panika kad začujem glas;-Ljubice, ovamo! Tu smo!Potrčala sam u naručje svoje bake, tražeći na njezinom licu bar neki znak radosti zbog našeg susreta, ali uzalud. Njeno lice je bilo ozbiljno i ovijeno oklopom beskrajne tuge.Čvrsto sam je primila za ruku i krenula. Ruka moje bake u tom se trenutku činila kao najjači štit podignut na moju obranu, spreman da me čuva od svega zla oko mene.Svidjeo mi se obiljeski život uz baku. U moje malo dječje srce ponovno je ušla mrvica radosti. Ušuljala se kroz dječje igre, razgovore s mojim malim prijateljima, bakine priče za laku noć, nedjeljne mise za koje me baka posebno pripremala mažući obraze sa „krep papirom“ i šetnje kroz selo u kojima su se seljani divili mojoj rumenoj boji lica, doduše umjetno izazvan bojom krep papira, ali  koji je za seoske standarde bio slika zdravlja.Polako sam postajala normalno dijete uvijek sa osmijehom na licu skrivajući tako ranjivu dušu.Ali život, nažalost kroji drugačije priče nego li onakve kakvim ih mi zamišljamo. Mojoj seoskoj idili došao je kraj.

Jednog jutra, baš kad sam se spremala sa prijateljicama na pašu sa njezinim kravicama koje su se meni činile najljepšim bićima na svijetu, dođe baka

17

do mene. Ozbiljnog lica, kao i uvijek, tiho mi reče;-Ljubice, došlo je vrijeme da ideš. Zovu te kući!Suze su mi ponovno navrle na oči. Poželjela sam vriskati iz sveg glasa, da me svi čuju.-Ne želim ići. Neću! Hoću da ostanem ovdje uz vas, uz baku. Nemojte me opet seliti sa mjesta na mjesto kao da sam neka stvar. Želim negdje i nekome pripadati. Želim rasti u normalnoj obitelji, imati majku, oca, baku i djeda koji mi dolaze na rođendane, brata koji bi me vodio u kino, sestru s kojom bih se igrala.Hoću svoj dom, miran i tih, bez utjecaja izvana i zla što mi ga stalno nanose!U sebi sam vrištala, ali sam samo tiho rekla;-Dobro, idem se spremiti!Ni slutila nisam da sve nevolje koje su me odlučile pratiti kroz život, nisu još ni počele

MAĆEHA

Stigavši u Zagreb očekivala sam da će me otac dočekati na kolodvoru.

18

Zurila sam na sve strane, zamišljajući crveno lice moga oca, zacakljeno od dvije tri rakijice koje je običavao popiti za dobro jutro, ali ga nigdje nisam mogla ugledati.Već sva izgubljena gledala sam gdje bih sjela da ne smetam ljudima koji prolaze, kad me oslovi neki čovjek.U prvi tren sam se preplašila, ali zatim sa svojim dječjim povjerenjem odlučila saslušati što mi govori;-Jesi li ti Ljubica Čalić, kćerka Josipova? Tvoj otac je rekao da i tebe usput povedem kući, on nije imao vremena doći!-Jesam – odgovorih.Uzeo me za ruku i povede. Trčkarala sam pokraj njega silno se trudeći da koračam usporedo, što je izgledalo gotovo nemoguće zbog nesrazmjera u njegovoj i mojoj visini, ali on kao da to i nije primjećivao.Došli smo nadomak kuće. Srce mi je tuklo, prepuno sjećanja koja su se sva odjedanput pojavila. Lik moje majčice stalno mi je lebdio pred očima. Toliko je bio stvaran da sam očekivala svakoga trena ugledati mamu kako širi ruke da me dočeka u zagrljaj.Ušla sam u dvorište, pomalo zapanjena njegovih izgledom. Naime, dvorište je bilo prepuno namještaja, našeg namještaja. Krevet na kojem je mama ležala dok je bolovala, stol, stolice, sve je bilo vani.

Prošla sam pokraj stvari nezainteresirana, očekujući oca da me zagrli, dočeka, kao što to i priliči nakon dva mjeseca izbivanja.

Provirivši na vrata, ugledah ga. Stajao je malo nagnut nad kuhinjskom peći a pokraj njega neka žena, plave kose, osrednje visine, jače građe. Okrenula se prema njemu, kao prema svojoj svojini.Neki led mi je okovao srce osjećajući da nešto nije u redu.

19

Otac me ugleda, pođe prema meni, posrne, zaljulja se, ali začas opet uspostavi ravnotežu. Odmah mi je bilo jasno da je pijan. Takve scene sam viđala i za vrijeme majčina života, i u tim trenucima sam ga gotovo mrzila.Dođe do mene.Bok mala! Stigla si! Ovo je tvoja nova mama!Strašne riječi  u svega par sekundi su mi doputovale do mozga;-Nova mama! Nova mama!-Kakva nova mama?-Ja ne želim nikakvu novu mamu, je neću novu mamu! Hoću svoju mamu, svoju staru mamu, majke se ne mijenjaju poput namještaja. Mama je mama, nema stare i nove mame. Ne želim  nikavu drugu mamu osim one koja me rodila.-Ako već trebam imati mamu, neka to bude moja mama, a ne neka druga, nova, koju ja ne poznajem i koju nikada prije nisam vidjela!Tako je mislila moja mala djetinja glava.-I što će mi uopće sada neka nova mama, kada sam ovih šest mjeseci sasvim dobro proživjela  i bez nje?-Neću nikakvu novu mamu, glasno sam vikala, ona nije moja mama!

Žena se okrenu, oči joj bljesnuše, i toga momenta kao da sam joj u očima ugledala svu mržnju ovoga svijeta.

Hladan joj pogled polako dopre do moga mozga tražeči put kroz krupne suze.Nasuprot pogledu prozbori umilnim glasom;

-Što ti je pobogu? Ja sam tvoja mama i tako ćeš me od sada zvati! Jasno?-Nikakva tetka ili teta ne dolazi u obzir. Ako hoćeš da s

20

tobom razgovaram, ili da te neku sa sobom vodimo, onda ćeš me zvati mamom, ili ćeš ostajati zaključana u kući!Nisu me toliko uplašile njezine riječi koliko tatina šaka podignuta i spremna na udarac. Samo sam kimnula glavom jer sam se toliko bojala da me ne odaju drhtavost glasa ili nesigurne ruke.Ušla sam u kuću osjećajući da ja tu više ne pripadam, da je to samo prolazna postaja dok se osposobim za samostalan život.U tom trenutku više se nisam osjećala kao šestogodišnjakinja nego barem dvostruko starija.Malo kasnije pozvali su me na ručak.  Moja nova „mama“ natrpala mi je pun tanjur neke čudne hrane koju nikad prije nisam vidjela. Odbila sam to jesti – i opet pogriješila.Mama me pogledala sa toliko mržnje da se nisam ni usudila više prosvjedovati. Samo sam pognula glavu i jela. Zalogaji su klizili niz grlo, do želudca, pa opet od želudca se dizali prema grlu, gdje su zastali. Imala sam osjećaj da ću se ugušiti. Nije mi se jelo, ali strah je bio jači, nisam imala drugog izbora i na silu sam gutala.

Dani su prolazili. Užasni. Monotoni. Jedan za drugim slični, kao jaje jajetu. Ustani, jedi, radi, spavaj.  Bez ijedne prijateljske riječi, bez osmijeha, bez zagrljaja.

Nikako nisam pronašla zajednički jezik s „mamom“ da li zbog toga što je ja nisam željela prihvatiti ili što se ona nije htjela potruditi ali uglavnom smo jedna prema drugoj bile potpuno ravnodušne.

21

ŠKOLA

Sutradan, je kao i obično počeo sa školom. Učitelj je bio visok i jak Dalmatinac, strog ali dobroćudan. Veoma me je volio jer sam svoje obveze uvijek marljivo izvršavala. -Što si ti Ljubice danas tako zamišljena? … prenuo  me je iz razmišljanja …jesi li obavijestila oca da je danas roditeljski sastanak?

22

-Jesam, učitelju, ali otac poručuje da mora raditi i ne može doći. Rekao je da ja ostanem! …prozborih pognute glave srameći se zbog toga što moram opravdavati nemar svojeg uvijek pijanog oca.Već više nisam mogla podnositi njegovo zacrvenjele i podbuhle oči, smrdljiv zadah iz usta. S jedne strane mi je bilo je drago što ne dolazi na roditeljske sastanke da ga bar nitko ne vidi takvog, dok sam s druge strane zbog toga bila tužna jer nisam nikoga imala tko bi se za mene brinuo i upitao u školi za moj uspjeh. Nikoga, tko bi bar malo pokazao da mu je do mene stalo.Tako se poslije nastave i ja ušuljah u učionicu u kojoj se održavao roditeljski.Moj još mali i nerazvijeni mozak nije shvaćao da sam se i ovakvim postupkom izvrgla ogovaranju i sažaljevanju ostalih roditelja i djece iz razreda.Ukočila sam se sva, kad negdje iz predzadnje klupe začuh tihi glas;-Jadno dijete, siroče!Siroče! Siroče! Poput jeke odzvanjao mi je u ušima ovaj glas gotovo cijele večeri.Nekako sam izdržala na sastanku do kraja, a zatim blijeda poput krpe izjurila iz učionice u mrak.Bilo je već jako kasno i vani je bio potpuni mrak.S obzirom da se naselje u kojem smo imali kuću tek naseljavalo još nije bilo javne rasvjete u svim dijelovima, tako i ja uronih u mrklu noć.Još mi je u ušima odzvanjalo: Jadno dijete! Siroče! Siroče! Jadnica!Iznenada me iz tuge prenu glas:-Stani, da vidimo koliko imaš novaca i dragocjenosti, a onda ćemo vidjeti kako ćemo dalje?Sjetila sam se da su prijateljice pričale da na ovom putu neki dječaci iz viših razreda ovdje dočekuju manju djecu i pljačkaju ih i maltretiraju.Shvatila sam da sam i ja naletjela na jednoga od njih. No meni ionako nije imao što uzeti.Jedino što sam imala, svoj ponos, svakim je danom

23

bivao sve manji i manji, a večeras je bio manji od zrna pšenice.Jedva skupih snagu da progovorim.-Zašto otimaš novac? Zbog čega to radiš?-Nemam nikoga da o meni brine pa se snalazim, ali tebe to nije briga! Daj pare i odlazi! Začepi gubicu! …grubo će dječak.-Slušaj me! …opet progovorih …rado bih ti dala da imam koji novčić, ali ja sam također bez mame a i oca kao da nemam, nikada mi nije dao nikakav novac. Nemam ti što dati!Stadoh plakati u glas.-Ajde, dobro, ne plači! Ne bih te dirao ni da umirem od gladi. Vidim da smo supatnici, jednaka nas je sudbina zadesila. Jednako smo tužni i ja i ti!-Hajde, idi kući na miru. Nitko te neće i ne smije dirati. Od sada se ja o tome brinem! …prozbori dječak i iz tame se začuje i njegov plačan glas.

BATINE

Dođoh do kuće, a tamo svi već polegli.  Kuća zaključana. Što ću sad, pomislih? Zar je otac zaboravio da sam ostala na roditeljskom?Nema mi druge nego pokucati. Uzalud, nitko ništa ne čuje. Kucam ponovno …jače! U kući se začuje komešanje. Digne se otac i dođe do vrata, a iza njegovih leđa i mama.-Vidiš li samo u koje doba kurva dolazi kući? Još će nam svašta donijeti u kuću …čujem ju kako mu govori u uho.

24

Sva sam se stresla. Ocu su već doprle njene riječi do mozga, ali ni malo ne razmišljajući o njima zamahnu snažno šakom. Nisam se ni stigla obraniti i već sam se zaljuljala. Udarac je bio tako snažan da sam jedva stajala na nogama. Krv mi poteče iz nosa. Mislim, sada će me pustiti na miru, ali uzalud.Nije mi ova misao ni prošla do kraja kroz glavu kad li osjetim i drugi udarac, ovaj put po leđima. Treći u trbuh. Četvrti u glavu i tako bezbroj, čini mi se.Kad je prestao, nisam bila ni sposobna misliti samo se provukoh  pogleda punog mržnje pored mame, očekujući bar trunke žaljenja zbog netom izgovorenih riječi.Uzalud! U njezinom pogledu, a ni u postupcima nije bilo žaljenja. Samo je prošla pokraj mene i otišla mirne duše spavati kao da ništa nije ni bilo.

Svu sam se noć prevrtala od bolova. Između  plača izmjenjivali su se jecaji i molitva.-Bože moj, budi uz mene! Daj mi snage! Pomozi mi!

Na koju god stranu da sam se okrenula osjećala sam strašnu bol. Jedva sam čekala jutro da ustanem. I prije nego li sam i pokušala pokraj mojih vrata prođe otac jer je morao na posao.

-Boli li, stoko, boli?

-Nije to ništa, kad dođeš iz škole, platiti ćeš ti meni još!

Bilo mi je baš svejedno. Došla sam u fazu kad sam podjednako bila mirna i isto reagirala i na radost i na bol. Samo radosti gotovo da i nije bilo, a boli je bilo i previše. Strepila sam nakon završetka nastave. Nije mi se išlo

25

kući. -Ljiljana, hajdemo se malo prošetati, molim te! Nemoj još ići kući! …molila sam svoju dobru prijateljicu. Ona je već znala zbog čega je to molim. Vidjela je danas na tjelesnom. Nisam se mogla skinuti, a učitelj je naredio da svi moramo obući dresove, bez iznimke. Prestrašeno sam ustuknula. Kako ću se skinuti kad sam sva plava.Ljiljana je ugledala kako sam se malo povukla pa mi je prišla.  Nije bilo prvi puta da je svjedokom mojih muka. Već smo bile u sedmom razredu, a od prvog sam bila skoro svaki dan pretučena i plava. Suze sažaljenja krenule su niz njeno lice. -Za ime Božje, zašto to nekome ne pokažeš, zar nema Zakona? Zar je to dozvoljeno? Tako tući dijete, to je životinjski! …jadikovala je ona umjesto mene. Poslušala me i malo smo prošetale. Nju ionako kod kuće razumiju i nitko je neće psovati što je malo zakasnila. No došlo je i vrijeme da ipak moram kući. Ma koliko željela pobjeći, otići, nisam mogla. Bila sam dovoljno bistra da znam na kakva sve zla još dodatno mogu naići ako odem od kuće.

Mogla bih postati sve ono čime me moja maćeha nazivala svaki dan kad uđem kroz vrata.Moj karakter nije mi to nikako dozvoljavao

26

SEKA

Nešto je bilo još gore, nego što sam očekivala. Moja nova mama imala je kćerku iz prvog braka koju sam ja trebala prihvatiti kao sestru.Jednog jutra, baš kad se počela okretati u krevetu, spremajući se za nastavak sna u ugodnoj toploti kreveta prene me glas;-Ajde lijenčino! Ustani! Moraš odnesti ove torbe Štefici!Polako sam se ustala bez otpora, jer za ovih nekoliko dana uspjela sam shvatiti da otpor nema svrhe. Obukla sam na sebe  izblijedjele krpice koje sam imala, umila se nad umivaonikom u dvorištu, jer u kući nije bilo dozvoljeno umivanje da se kupaonica ne bi zaprljala.

27

Ledena voda prodirala je do kosti, no i taj ritual, kao i sve ostale stvari, obavila sam bez protesta.Uzeh torbe i krenuh. Već nakon par stotina metara oštre ručke usjekle su mi se u  dlanove. Otpočivala sam na par mjesta, putem, ali ne baš rado, jer sam se bojala da me ne bi tko vidio i odao mami da sam odmarala. Zbog toga sam odlučila ići putem koji je možda bio i nešto dulji nego da sam išla glavnom cestom, no išao je kroz šumu i bio je skriven, tu me ljudi nisu poznavali pa sam lakše prolazila. Bez srama.Na jednom mjestu, već pri kraju puta, neočekivano izleti pred mene veliki pas šarplaninac.Zagledao se u mene, ogromnim očima, iskesio zube, čini mi se samo čeka da me zaskoči.Stotinu i jedna misao u tom trenu prošla mi je kroz glavu, ali jedina mi je u sjećanju ostala kako mi je nešto u podsvijesti šapnulo da se ipak treba boriti. Da se ne treba predavati bez obzira što su šanse da se izvučem bez da me pas napadne minimalne.

Tako smo se ja i pas nekoliko sekundi gledali netremice i tada ja odlučih da promijenim taktiku. Uzeh onu torbu što sam ju nosila i zamahnem na psa tek toliko da mu pokažem da ga se ne bojim. Ali nije se bojao ni on mene. Već se spremao da i on meni uzvrati, da skoči na mene, kad iz dvorišta izađe vlasnik i zovnu ga;-Medo dođi …dođi!Nerado me Medo napustio, ali na naredbu vlasnika polako se okrenuo i vratio u dvorište.I ja također odlučih krenuti dalje. Još drhtavih nogu, sva prestrašena, sa teretom u slabim i nejakim rukama, polako dođoh do sekine (tako sam zvala maminu kćer) kuće.Uđoh.-Bok! Evo ti jabuke što ti je mama poslala!Već su mi bile tako teške da sam ih jedva nosila. Ruke

28

su mi sve prokrvarile od tereta, a uz to me napao i neki veliki pas. Ogroman.Skoro sam se zagrcnula brzo pričajući sve što sam doživjela očekujući sažaljenje zbog svega netom pretpljenog ali ono je izostalo.-Ajde, prestani već jednom s pričom i odi u dućan. Samo sam tebe čekala čitavo jutro. Nije ti pas skrojio gaće i dobro! Nećemo sad o tome raspravljati čitav dan! – strogo će ona.Pokunjeno uzeh  ponovno torbu, i put pod noge. Ponovno istim putem jer dućan je bio na istom mjestu gdje i kuća mog oca tako da mi je opet isti put uslijedio kojim sam maloprije došla.No nisam bila ogorčena zbog njenog nastupa prema meni. Putem bih veselo pozdravljala bakice koje su se nadnijele nad svoje ograde željno očekujući nekoga za jutarnji razgovor.-Dobro jutro bakice!Kako ste? Jeste li se naspavale?Pitala sam ih sve redom.-Dobro smo, dobro, zlato! Kako si ti?-I ja sam dobro …odgovorih skrivajući duboko rane svoje duše, a u tom trenutku sam i bila dobro. Jer njihove su mi riječi uljepšale dan.Ubrzo sam se vratila iz dućana.-Evo me, stigla sam! – viknuh sa vrata, opet beznadno očekujući bar mrvicu dobrote sa druge strane.Umjesto toga, sledi me glas;-Dolazi ovdje već jednom, i donesi novčanik!Slijedila je naravno provjera da ne bih koji dinar izgubila ili ukrala.Stisnula sam zube i prešutjela  nepravdu kao i obično.-Hajde …reče mi seka  -Otiđi u vrt, uberi salatu i operi ju, potom operi ovo posuđe što je ostalo neoprano, a onda možeš ići!Nakon što sam donijela salatu, pognute glave polako sam prišla starom istrošenom sudoperu. Polako sam stala prati tanjure da ne bih nakon kakvog oštrijeg

29

zvuka opet bila izložena kakvom nepravednom prijekoru.U sebi sam mislila;-Gdje ću ja dobiti jesti?Maćeha me poslala Seki, a Seka me šalje maćehi, a na oba mjesta ručak je bio završen.Sve tako razmišljajući obavila sam zadane zadatke i krenuh kući.Već sam bila  naučena da zadaću pišem u trku, par minuta prije nastave, ako stignem, ako ne onda čak i između odmora.Unatoč tome bila  sam odličan đak.  Silno sam željela da me otac pohvali za moje ponašanje i za odličan uspjeh, no od njega nikada nisam čula pohvalu.  Umjesto pohvale, nakon škole dočekivao me sa debelim štapom u ruci,  koji je bio pripremljen za mene.

Bez ikakvog posebnog razloga dobila bih batine, tako da su se modrice danima vidjele, a potom me slao kod susjeda po kukuruz na kojem sam klečala više od jednog sata, sve dok mi koljena ne bi prokrvarila;-Sama otiđi kod Viktora po kukuruz, nek vidi kakva si i da te moram kažnjavati! – rekao bi.Voljela sam školu, i radovala se svakodnevnoj nastavi. Nedjelje su za mene bili najgori dan u tjednu, jer sam bila izložena zapostavljanju i batinama, dok sam u školi bila često hvaljena i nagradjivana za svoj trud i zalaganje. Što mi je drugo i preostalo osim knjige. Ni sa ocem pijanicom ni sam ženom koja je na silu htjela da mi zamijeni majku nisam imala ni mogućnosti ni volje za razgovor.Bilo je i razgovora, ali taj nikada ne bi završio dobro po mene

30

ODRAZ U OGLEDALU

Ogledalo je čudnovata stvar jer gledajući se u njemu često si znamo prikrpati mali million fizičkih mana za koje mislimo da nas okrnjuju u svakodnevnom životu i umanjuju našu ljepotu.Dnevno provodimo veći dio dana maskirajući te fizičke nedostatke kako bismo prema našem mišljenju vanjskom svijetu prezentirali najljepši dio sebe i pokazali se onakvima kako mi želimo da nas drugi gledaju svojim očima. Na žalost, često ta slika nije takva u očima drugih. Iako silan trud trošimo na maske, najveća ljepota i čar čovjeka, i ono što privlači drugo ljudsko srce je lice bez maske.Ljudska ljepota nije sadržana u stražnjici punoj celulita, ni u širokim bokovima. Glavnina ljepote ne odražava se niti u licu punom akni, za koje mislimo da je smak svijeta ako ih ugledamo.Ono što bismo trebali svako jutro vidjeti u ogledalu je topao osmijeh, i oči koje se sjaje od radosti. Ne oči pune tuge, niti ukočene od zlobe i ljubomore usmjerene na sve one za koje mislimo da su napredniji

31

od nas, bolji, ljepši, sposobniji.Svatko od nas dovoljno je lijep i sposoban da bi bio jedinstven i savršen upravo onakav kakav je. Jedino što svakog od nas može nagrditi je zločesti karakter i narav.Jeste li vidjeli kada bijesnog čovjeka, kako mu se lice iskrivi u izljevima napadaja mržnje i predbacivanja?U samo jednoj sekundi izmijeni fizički izgled i podsjeća na bijesnu zvijer a ne na čovjeka.Dakle, ogledalo može biti varljivo jer je samo sekunda dovoljna da promijeni nečiji izgled!

Znate li kako izgleda lice čovjeka koji laže i izmišlja, trača, i veseli se tuđoj nevolji, a da čak nije siguran u to, ili čak ne zna da li je osoba koju trača i čijoj nevolji se zlurado smije, da li je ta osoba stvarno u nevolji ili je i to samo izmišljotina?Vrlo često osobu o kojoj zlurado govori čak niti ne pozna, ali se vrlo rado uključuje o polemike i sudi.Da, ljudi vole suditi, iako najteže sude svom vlastitom liku kojeg svako jutro gledaju prilikom umivanja i dotjerivanja.Kako izgleda lice čovjeka koji je zabrinut za svoj status u poduzeću bez plaće, i lice majke koja ne zna što će biti sutra i kako će platiti režije, knjige, dati djetetu džeparac jer je svaki dan nova borba i nova briga?Svi ovi opisani likovi nemaju vremena vidjeti sebe i svoj odraz u ogledalu jer su previše okupirani pronalaženjem tuđih mana i pogrešaka, tuđih nedostataka, dok ovi tužni, okupirani su tugom i brigom, i od suza ne vide svoj lik jer je zamagljen od suza i patnje i samo se vidi u magli.Zabrinuti ljudi često se gledaju u ogledalo i vide samo potpuni krah, a u stvari da malo dublje zagledaju u sebe vidjeli bi da u svakom čovjeku čuči jedinstvena sposobnost i moć da upravlja svojim životom, i da riješi svaki problem, izvuče se iz svake nevolje, jer

32

smo svi mi mala čuda, svatko na svoj način, i da svi možemo uspjeti u onom području za koje je svatko od nas nadaren od rođenja.Ali moramo pogledati u sebe, da bi to otkrili!Da bismo vidjeli sebe u potpunosti i mogli se ogoliti pred samim sobom i uočiti svaku nepravilnost, kako fizičku, tako i nepravilnost našeg karaktera, moramo prvo uroniti u sebe.

Priznati sami sebi neke svoje pogreške, priznati male pakosti koje činimo ljudima oko nas a koji nisu zaslužili biti predmet izrugivanja, podmetanja, zluradog smijeha.Da bi smo se vidjeli u pravom svijetlu moramo skinuti opterećenje koje nam pritišće dušu jer ne znamo oprostiti ili nismo oprostili onome kome smo trebali, ili se ispričali.Moramo pogledati duboko u sebe i pokušati izbrisati prljavštinu koja zamagli naš lik u ogledalu i ne dozvoljava da se vidimo kristalno jasno.Lijepo je vidjeti uglađenu, našminkanu, lijepo nafriziranu osobu s druge strane, možda joj se čak i diviti zbog izgleda – no jesmo li to mi, zaista ili je to samo okvir slici koju želimo prezentirati na izložbi koja se održava svakodnevno na poslu, gradskim ulicama, kafićima.Osobno sam prošla i jednu i drugu fazu. I onu kad nisam sebe vidjela od očiju punih suza, i onu kad sam se pitala što vide ljudi koji su zlobni, pokvareni, neiskreni u ogledalu kada sebe pogledaju.Ubrzo sam došla do zaključka da niti oni, niti ja ne vidimo pravi odraz.Sebe sam vidjela kao jednu tužnu, dotučenu, izmoždenu osobu, bez snage, a to nisam bila ja. Istina, oči su bile pune suza, duša i srce razočarani i duboko povrijeđeni, no snaga je bila tu no nisam ju vidjela gledajući se.

33

Ta ista snaga na početku me povukla putem na kojem sam u prvo vrijeme navukla na lice umjetni osmijeh, tj. osmijeh koji nije bio iz duše već samo prikrivao tugu koju oči nisu mogle sakriti jer su bile duboke kao ocean, a isto toliko suza je bilo u njima, no malo po malo, rane su zacijelile, suze su s vremenom presušile i osmijeh postao pravi, iskreni, radostan, iz duše – upravo onakav kakav bi trebao biti osmijeh svakog čovjeka bio on lijep, ružan, uspješan, neuspješan.Ovi drugi, za koje sam se pitala što vide u ogledalu, shvatila sam da oni ne vide, pa je uzaludno si i postavljati takvo pitanje.Oni s druge strane vide odličnu, kvalitetnu i skupu šminku, markiranu odjeću, kožu zatamnjenu od solarija, skupocjeni nakit – ali to nisu oni. No oni vide ono što žele vidjeti i što im je najbitnije.A kad se svi ti vanjski znakovi tzv. ljepote otklone ispod njih ili ostaje ljepota duha ili praznina, zavisno tko se gleda u ogledalo.U ovim svojim zrelim godinama, svjesna sam i znam da je unutrašnja ljepota ona koja čovjeku daje sigurnost i sreću.Sigurnost u sebe, u svoj uspjeh, snaga i hrabrost koju čovjek osjeća, njegovom licu i očima daje poseban izraz i ljepotu. Svjesnost da nikome nisi počinio zlo, i da si svakom kome si mogao ili htio pomoći, da si učinio najbolje što si mogao u tom trenutku, I da si baš ništa ne možeš predbaciti, taj osjećaj daje čovjeku odraz u ogledalu koji je odraz savršenstva.Sve drugo je laž i maska, koja se poput bala u Veneciji, stavlja prema trendu i prema potrebi.

34

LJUBLJENA MOJA

Već godinu dana dugujem nešto učiniti.U snu, pojavila se ona, moja sestra, i upitala me: -A zašto nisi stavila moju sliku?Dugo je slika stajala na mom stolu… nisam imala dovoljno hrabrosti to učiniti… no prije dva dana ponovno sam je sanjala, nasmijanu, vedru… s kosom, i svu u sjaju… Pa eto, seko moja, ispunjavam obećanje… nadam se da si stvarno sretna tamo gdje jesi… Sve je počelo nekoliko dana pred Božić. Otišla si na rutinski pregled… iz dosade.Utvrdili su ti da imaš izraslinu na jajniku i naručili te u bolnicu odmah iza Nove Godine. Istog dana zadržali su te u bolnici na operaciji.Ti, koja ni jednog dana od 22 godine staža nisi bila na bolovanju, koja nikada nisi koristila porodiljski već si odmah otišla raditi, koja si voljela život, smijeh, zdravu hranu i domaću rakijicu za dobro jutro, koja nisi bila pod stresom…. koja si bila najvoljenija žena na svijetu….otišla si samo pet mjeseci nakon postavljanja dijagnoze.Bila si mi sve.I majka, i otac, i sestra, i prijateljica. Sve moje suze ostale su na tvom ramenu, i s tobom otišle u grob….Nisam se kolebala niti jednog trenutka, kad si otišla u bolnicu, sve drugo je postalo manje važno, jer ti si trebala moje prisustvo… baš kao i ja tvoje…

35

Neću zaboraviti, kako smo, nakon prve kemoterapije koju si jedva podnijela i teško se probudila, napravili tulum u bolničkoj sobi.Osoblje se smijalo skupa s nama jer smo nas dvije ispričale toliko štosova da su skoro svi popadali od smijeha…

Ni kada si došla doma, i nisi htjela ni s kim pričati dok ja ne dođem…Kad bih došla… rekla si, onako, iz one mračne sobe… moja sekica će me podići… i pružila mi ruku…Nakon treće kemoterapije pala si u komu.Nisi se budila pet dana i to mi je bio najteži period u životu. Nismo to očekivali, liječnici su očekivali oporavak, a vidljivo smo te gubili…Noći sam provela kraj tebe, držeći te za ruku da mi ne umreš, ako ja slučajno sklopim oči od umora…Pet noći zaredom nisi se niti pomakla, a ja se nisam predala… molila sam se… pozvala svećenika da ti da bolesničko pomazanje… a vjerovala sam u život… nisam ti još sve rekla… nisam ti još zapravo ništa rekla ni pokazala jer nas je život tukao sa svih strana… a voljela sam te neizmjerno i još te volim…Nisam nikad odustala niti se predala.Masirala sam ti noge i ruke da ti cirkulacija ne stane… umivala ti besvjesno lice, češljala te, pričala ti “naše” priče…Petog dana ujutro – otvorila si oči… Sa onim svojim najljepšim smiješkom na licu rekla si:“Jesam te nazajebavala, jel da?”Nasmijala sam se, očiju punih suza, sjeli smo na zajednički doručak, uživali u njemu kao puno puta do sad…Bog nam je pružio priliku da u narednih mjesec dana možemo razgovarati i otvoriti si dušu… Nedugo poslije, nakon zajedno provedenih dana i noći… sjećaš se kad je došla od maćehe kćerka kod tebe …i

36

nahranila te… i onako pred sobom punom ljudi …pohvalila se… kako si lijepo jela iz njezine ruke…A ti si, svojim krupnim zelenim očima u kojima su sijale zlatne zvjezdice …pogledala u mene… i rekla …pred svih dvadesetak ljudi…JA TEBE VOLIM!…Znala sam da si to uputila SAMO MENI…Seko, eto, godine prolaze, tebe nema…Fališ mi!Voljela bih da je i ovo sada sve “zajebancija” i da baš onako kao tada, jednostavno dođeš i nasmiješ se osmijehom kakav si samo ti imala…….P.S. Oprosti na suzama… to mi je oduvijek bila slabija strana…

37

LJUBAVNA PRIČA

Marica je bila tiha, nježna, sramežljiva, crnokosa djevojčica. Osnovnoškolka. Oduševljavala ju je radio-muzika koju je uz knjigu slušala po cijeli dan. Nikad je nisu previše zanimali dečki i niti jedan od njezinih vršnjaka nije mogao promijeniti njezin stav da se u društvu ne ističe previše i da vječito šuti. Protekla je tako cijela školska godina u kojoj je Marica uspješno završila sedmi razred. Toga ljeta otac ju je nagradio putom u Bosnu gdje je sa obitelji provela prekrasnih tjedan dana.

Kao i obično, ništa ju nije naročito impresioniralo, međutim na njezinom uvijek ozbiljnom licu iznenada se počeo pojavljivati skriveni osmijeh, a u očima počele svjetlucati čudesne iskrice. Na svako postavljeno pitanje zbunjeno bi podigla glavu, pa brzo spustila pogled, dok bi joj lice prekrilo crvenilo. Svi smo se pitali što se s njom događa.Ubrzo smo upoznali simpatičnog smeđokosog dječaka, tek malo starijeg od nje, koji se znao vrlo brzo uklopiti u razgovor i koji je osvojio njezino djevojačko srce. Dane su provodili u razgovoru, zajedno slušajući njezinu omiljenu muziku, a najčešće su dugo šetali kroz  prirodu, simpatično se držeći za ruke.U trenucima kada su boravili u kući, samo su se bez prestanka gledali i pogledima izmjenjivali sve one riječi koje vjerovatno odrasli i zaljubljeni parovi glasno izgovaraju u najstrasnijim trenucima,  a koje nitko od nas nije mogao naslutiti u tom trenutku.

38

Praznici su prošli u trenu i svatko od nas je pošao na svoju stranu.

Nitko u trenutku rastanka nije  primijetio dva biserna zrna u kutku  Maričinih očiju, niti stisnute šake malog dječačića u trenutku kada su se pozdravljali. Život se nastavljao.

Nekoliko godina poslije dogodio se čudesan trenutak. Vraćajući se iz srednje škole, putem prema kući, već izdaleka je primijetila poznati korak, prepoznala siluetu i osmijeh dječarca kojeg je upoznala i zavoljela prije nekoliko godina. Samo su se pogledali, i sve je bilo jasno. Trnci su joj prostrujili tijelom, od vrata pa naniže osjetila je plamen koji se spuštao niz leđa, obavio joj struk i nastavio plaziti niz obadva stopala.Bez riječi je stala, pružila mu ruku, i njih dvoje produžili su ulicom a da nisu ni primijetili ostatak svijeta. Ništa nije trebalo reći. Osjećaji su govorili umjesto njih, a njihove ruke bile su provodnici njihovih osjećaja.

Od tog dana njih dvoje postalo je nerazdvojno. Božo joj je objasnio da su ga roditelji poslali na školovanje u Zagreb, a ona je njemu objasnila da je upisala srednju školu, i da marljivo uči kako bi se ubrzo zaposlila i osigurala primanja jer potiče iz siromašne obitelji i mora se što prije početi brinuti za sebe.Godine su prolazile, njih dvoje su svakodnevno zajedno učili i slušali muziku na Radio Velikoj Gorici.  Svi susjedi su već znali koja je  «njihova ulica» kojom su svakodnevno šetali vraćajući se iz škole, njih dvoje skupa, držeći se za ruke, i satima stojeći na kraju ulice nježno se gledali. Nikada im nije trebalo puno riječi! I nikada među njima nije bilo suza, prepirke, glasnih razgovora. Samo nježnost, toplina – čista, iskrena i

39

nesebična ljubav.

Prava ljubav, to nam je svima bilo jasno. Svi smo bili raznježeni tako jednom osjećajnom scenom, gledajući njih dvoje kako se nježno maze, poput dvije ptičice.

Svi smo s oduševljenjem dočekali vijest da će uskoro vjenčanje i s još većom radošću prihvatili poziv na svadbenu svečanost. Kakva je to radost bila na njihovim licima. U svakom trenutku moglo se primijetiti da usprkos godinama koje su bile ize njih i mnogobrojnim trenucima u kojima su njih dvoje davali jedno drugom bezgraničnu potporu da bi što prije završili školu, njihova ljubav je bila još jača i još toplija.

Isti takav pogled pun nježnosti i ljubavi mogao se vidjeti kada je na svijet došlo njihovo prvo dijete, djevojčica. Tamna, nježna, i osjećajna kao i njezina majka. Tek se u pogledu punom topline mogla naslutiti sličnost sa ocem. Njihova ljubav sada je bila još jača, još vatrenija  i nitko ju nije mogao ugasiti. Razgovor između njih dvoje tekao je kao pjev između dviju grlica: Božo ljubavi, gdje si? …ženice moja, trebaš li što?

Idila nije prestala niti u trenucima kada bi Božo zaglavio u društvu i odao se napasti alkohola. Samo je pozvao svoju dragu i ona je u trenu bila kraj njega i odvezla ga kući.

Čak su i tada izostale grube riječi. Popila bi s njim čašicu soka u kafiću, dovezla ga kući i uz poljubac ga smjestila u krevet. Sutra je novi dan, a svakim danom i njihova ljubav je bila sve jača, a nakon rođenja njihovog sinčića činilo se da će im srca puknuti od

40

siline osjećaja koja je njima zavladala. Imali su sve!Polako su stvarali budućnost, gradili kuću i planirali brižljivo svaku sitnicu koju su u nju unosili. Bližio se dan kada će se preseliti i okrunjeni svojom dječicom, prebogati ljubavlju koja vlada među njima u svojoj novoj kući započeti novi život. Kad joj je liječnik nakon rutinskog pregleda rekao da su pred njom izuzetno teški trenuci jer boluje od teške i neizlječive bolesti njih dvoje su bili sigurni da uz svoju obitelj i ljubav koja je među njima nema tako neizlječive bolesti da ju ne bi mogli zajedno pobijediti.  Zajednički su prebrodili teške trenutke nakon operacije kojom prilikom joj je odstranjena maternica i dio crijeva. Držeći se za ruke, sa suzama u očima, slušali su liječnika koji ih je izvijestio o citološkom nalazu.Zločudni tumor!Nakon prve i druge  kemoterapije snaga je lagano istjecala iz njezinog tijela. Više nije imala snage stati na  noge i sama se kretati. Ležala bi u mraku, razmišljajući o zelenim livadama, malim brežuljcima po kojima su njih dvoje hodali sretni, nasmijani. Ležeći tako gotovo je osjećala miris trave i borova koji su rasli uz potočić. Na ništa se nije obazirala.Uzalud su je kod kuće  posjećivali prijatelji, rodbina. Ni na čiji glas nije reagirala, samo je čekala vrijeme kada njezina ljubav dolazi s posla. Ušao bi na vrata, tiho, da ju ne probudi ako spava, i lagano usnama dotaknuo njezino čelo. A ona bi u trenu otvorila oči i prvi puta toga dana podigla ruku, primila njegovu, uz osmijeh. Sada je sve bilo dobro!

Kad je ponovno išla u bolnicu, nakon treće kemoterapije, i kad joj je već sasvim jasno bilo da je sve zdravo i snažno iscurilo iz njezinog tijela, držala je svoju ljubav za ruku i nije ni progovorila.

41

Snaga je polako prelazila iz njegovog tijela u njezino, krala je njegovu hrabrost za novu borbu sa teškom bolešću.

Danima je ležala u nesvijesti, bez snage, i čekala da samo čuje njegov glas. Satima smo gledali u nju kako nepomično leži i ne otvara oči, dok ne osjeti njegov korak po hodniku.

On tiho ulazi na vrata, a ona otvara oči «Božo, ljubavi!». On je primi za ruku i ona počne lakše disati, osmijeh ne silazi s njezinog lica. On je ljubi po čelu, po obrazima, masira joj zapešća na kojima se naziru kosti s kojih je pobjeglo meso, masira joj gležnjeve, a ona samo šapuće …Božo moj, tu si, ljubavi moja!

U dugim noćima, donijeli su liječnici krevet pokraj njezinog, legao je do nje i držao je za ruku. Nije se budila, niti je jaukala,  samo bi na sekundu otvorila oči …Božo, ljubavi, tu si! …i nastavila spavati dubokim snom.

Jedne nedjelje, nakon četiri beskrajno teška mjeseca, i cjelonoćnog bdjenja uz nju, vidjelo se da je kraj. Nije zajaukala. Svi oko nje smo plakali, skrivajući jecaje duboko u sebi kako ona ne bi znala da smo svi svjesni da je gubimo, samo njih dvoje i dalje su se držali za ruke, nježno izmjenjujući svoje osjećajne dodire. U jednom trenutku je nakon desetak sati duboke nesvjestice otvorila oči i tiho prošaptala  …Božo ljubavi! …i otišla!On je, slomljen od bola i tuge  klekao pokraj nje, ljubeći joj beživotno tijelo i šapćuči riječi koje su tolike godine izmjenjivali uz tople i nježne poglede prepune najljepšeg osjećaja na svijetu. Iskrene ljubavi, koja u njihovoj kući i danas još lebdi u zraku.Toplina se  može osjetiti i danas  kada se prođe

42

njihovom ulicom jer je njihova ljubavna veza toliko jaka da ju obična smrt ne može raskinuti. A njemu se često čini da u noći čuje glas najdivnije žene na svijetu, za njega jedine …Božo, ljubavi moja.I sve je nakon toga lakše, pa čak i trpjeti toliku silnu bol. Jer doživio je nešto što mnogi ljudi nikad ne spoznaju. Bezgraničnu, požrtvovnu, nesebičnu i besmrtnu ljubav!

IVANA

43

Ivana je prelijepa mlada djevojka. Pametna i uspješna. Već neko vrijeme zaposlena i voli svoj posao.

U Zorana se zaljubila na prvi pogled. Opčarao ju je njegov glas, izgled, njegov nastup čovjeka sigurnog u sebe. Sve na njemu svidjelo joj se. Nije joj smetala ni razlika u godinama, iako je on stariji od nje čak četrnaest godina. Rekao joj je da je slobodan, da se nikada nije ženio jer nije našao još uvijek ljubav svog života....do sada....

I on je zavolio nju. Njihovi zajednički trenuci uvijek su bili prepuni romantike, nježnosti, zajedničkih planova o budućnosti, o gradnji kuće, o bebi....

Želio je bebu s njom..... Ona je bila odabranica njegovog života.... puno puta joj je to u naletu strasti rekao tiho na uho... I ona je voljela njega svim srcem i ničeg nije bilo što bi moglo uništiti njihovu sreću.....

Nakon godine i pol ove predivne i romantične veze, ona je napravila test na trudnoću..... Pozitivan.... Srce joj je kucalo kao ludo... Sve joj je izgledalo kao nestavaran san... Ostvarenje svih njenih želja...

Nježno je milovala trbuščić sa ljubavlju kakvu samo majka može imati prema nerođenom čedu... tepala mu najljepše riječi..... i jedva je čekala da ljubavi svog života...... ocu njenog djeta.... saopći ovu najradosniju vijest...

Uzela je nestrpljivo mobitel u ruku i utisnula drhtavom rukom njegov telefonski broj.... Nije mu htjela reći ovakvu novost preko mobitela....htjela ga je gledati u oči....vidjeti radost u njegovim očima....onu istu strast kakvu je osjećala i u njegovom zagrljaju..... htjela da

44

tog trenutka kada mu kaže da on bude najsretniji čovjek na svijetu.....

Nije bila vozač pa je zamolila prijatelja da ju poveze u grad gdje on živi..... nije mogla dočekati da on dođe k njoj..... Odlučila ga je iznenaditi......

Prijatelj ju je čekao u obližnjem kafiću, dok je ona sigurnim, ponosnim i čvrstim korakom koračala prema kući u koju ju je već puno puta bio doveo..... Zvao je to njihovim domom.... a sad će to biti dom njihove male obitelji.... Gotovo da je mogla čuti cupkanje malih dječjih nogica po betonskim pločama u dvorištu..... i smijeh koji se orio dvorištem.....

Zvoneći na vrata, prenula se iz tog svog sna..... Morala se spustiti u stvarnost  da bi  mu rekla ovu lijepu vijest..... Njihovo dijete.... Plod njihove ljubavi......

On je iznenađeno stajao iz poluotvorenih vrata, bez riječi, nije se nadao da će ju ugledati.....

Ona, jednostavno nije shvaćala čemu tako iznenađen pogled..... pa toliko puta je već bila ovdje da se osjećala kao doma.....

Prošla je pokraj njega.... i gotovo da se srušila.... U dnevnom boravku, u kućnoj garderobi stajala je njoj nepoznata žena.

Lijepa i mlada...... njegova žena.... doduše nevjenčana, ali već sedam godina s njim u ozbiljnoj vezi.... i pred brakom.... saznala je iz njezinih riječi toga dana.......

Bila je previše ranjena skupljajući krhotine svojih snova..... da bi mogla uopće shvatiti što se dogodilo....

45

On, njezin Zoran.... njezina ljubav..... nije bio slobodan..... s njom je gradio budućnost i dom..... a već je imao dom sagrađen.......

A beba..... Što s bebom? Prvi osjećaj je bio da treba iz sebe izbaciti i najmanji trag njegove prisutnosti...... Odmah se naručiti kod liječnika i dogovoriti pobačaj........ 

Onda, ipak, budeći se u jutro,  rukama još uvijek milujući svoj trbuh i čedo u njemu..... shvati..... da je njena ljubav tu.... u njenom trbuhu.... i donijela je odluku.....Ona i njezino dijete biti će obitelj.... A on ako želi...... vrata će mu biti otvorena..... ona ih nije zatvorila......

VJETAR

Kao što rashuktali jesenski vjetar nosi lišće i plodove jeseni, sjemenke, koje ponešene njegovom snagom i namočene toplom jesenskom kišom nađu svoje mjesto na sasvim neplaniranom mjestu, procvatu čak i između dva kamena, u pukotini ili na rubu neke rijeke ili potoka, na proplancima, tako je i mene ponio život, bacao me na različita mjesta, ponekad me tako jako

46

bacio da me sve boljelo, a onda me nježno uzeo u naručje i spustio na proplanak gdje sam procvjetala....

Čovjek bez korijena reklo bi se, ili bez porijekla, ili čovjek koji nikome nije pripadao......

Rođena na današnji dan.... rekli bi u TV kalendaru, pri spominjanju nekih od zaslužnih ličnosti s ovog svijeta.... i ja tako razmišljam, rođena na današnji dan.... dok životne scene od dana rođenja pa nadalje prolaze kroz moje misli....

Rođena od majke, teško bolesne, a opet najhrabrije žene za koju sam ikad čula, čiji sam bila izbor (hvala Bogu i njoj na njenoj odluci inače me ne bi bilo ovdje među vama), i od oca koji i dan danas ne pronalazi ni sam sebe, nažalost. Davno su protjerani iz svojih ognjišta, još za vrijeme 2 svjetskog rata, i otišli kako bi negdje stvorili novi dom. Izabrali su za to Zagreb i time odredili sudbinu i svojoj djeci.

Jedini period iz sretnog dijela djetinjstva pamtim tamo negdje izmedju četvrte i šeste godine života kada je mene i sestru čuvala baka za vrijeme dok je majka bila na teškim operacijama srca. Bilo je to za nas djecu, predivan period, pun sitnih djetinjih radosti. Jutrom nas je rano budio miris bijele kave i svježe ispečene pogače, kokodakanje kokoši i glasanja gusaka u seoskom dvorišu. Najdraža i najbolja igračka bilo nam je slavonsko blato. Bože kako lijepe igračke su se mogle napraviti od tog blata.

Uživali smo izrađujući ležaj za bebu, bebu, pokrivač, tacnu za kolače, kolačiće, sve što nam je bilo potrebno od slavonskog blata moglo se napraviti.

47

Kad smo završili „kolače“ sva seoska djeca skupila bi se i napravila svadbu. Baka se veseila zajedno s nama. Udovica od svoje dvadesete, majka dvoje djece, sudbina joj je odredila težak životni put. Starija kćerka (moja majka) bila je bolesna i u bolnici pa se prihvatila čuvanja djece, a mladji sin se rastao i djecu ostavio kod nje na čuvanju. Zajedno sa svom ostalom seoskom djecom protrčali bismo razdragano zajapurenih obraza s kraja na kraj sela, uvijek sa drugom mladenkom i drugim mladoženjom. Uvijek smo svi radosno iščekivali trenutak kad bi „svećenik“ rekao; sad možeš poljubiti mladu. Većina curica zacrvenila bi se od stida, ali je ipak željno nagnula obraz da bi dobila prvi dječji, stidljivi poljubac.

Sjećam se, na povratku u bakinu kuću, zastali smo na ulazu bez riječi. Baka nas je htjela razveseliti i pomaljati kuću veselom bojom. Odlučila se za plavu boju za koju ni danas ne znam kako ju je napravila, a onda da bi kući dala veseli štimung, uzela je krpu koju je skupila u rukama i zamočila u bijelu boju i tako išarala zidove. Zidovi su bili puni bijelih ruža, svaka drugačija, unikatna. Veselo smo se smijali zajedno sa bakom, uživala je u tim trenucima.

Uvijek bi nas na podne odvela spavati, po dvoje u svaki krevet i baka naizmjence uz nas. Mi smo, vražićki, napravili se da spavamo, a kad bi baka već od nestrpljenja i od umora klonula i počela hrkati mi

48

bismo se izvukli i otrčali vani, do naših „igračaka“ koje smo načinili od blata.

Subotom navečer bi nas sve okupala u metalnom koritu (bilo je očajno hladno u njemu iz početka), sve nas istrljala krpom, obukla u svježe oprane pidjame i spremila u krevet pokriven tankom gazom da nas ne izgrizu komarci. Bili smo spremni za nedjeljnu misu. Rano ujutro zvala bi nas na doručak, potom oblačenje najljepšeg odijela, sve bi nas s velikom ljubavlju počešljala i s ponosom prošla pješice do kraja sela gdje se nalazila crkva.

Kad god bi prošla pokraj susjeda koji su nedjeljom sjedili na klupicama ispred kuće pozdravila bi „Hvaljen Isus i Marija“ a oni su odzdravljali „Uvijek hvaljen bio“ pa smo i mi djeca na jednak način naučili pozdravljati.

Dugo sam još, i u Zagrebu pozdravljala svakog svećenika i svaku časnu sestru pozdravljala na jednak način kako me je baka naučila.

Velika radost su nam bili i „radni dani“ kada se brao kukuruz. Tada bismo mi djeca uživali trčeći i trgajući klipove požutjelog i dozrelog kukuruza, i toliko bismo dosadjivali baki da nas je poslala na dud da ne pravimo štetu. Na licu smo joj vidjeli da nije baš bila presretna kad nas je ugledala nakon što su sve pobrali, jer smo mi bili od uha do uha crni od slatkih plodova duda, a na odjeći se nije mogla raspoznati boja koliko smo se umrljali. No samo bi nas izljubila i nikad nas nije prekorila.

To je bio jedini period koji mogu posvetiti svojim precima. Danas imam samo grobove, dva pradjeda,

49

dvije prabake (na jednu od njih ja jako sličim tako su mi rekli ljudi iz sela) kojima čak ni imena ne znam, dvije bake i dva djeda, a samo jednu uspomenu, na jedinu baku koja je preživjela sve te nedaće koje su ih pratile kroz život. Nemam čak niti jednu sliku, Imam nekoliko ručnih radova koje čuvam u svom ormaru, kao uspomenu na svoju baku. Često mi moji prijatelji pokažu slike iz svog djetinjstva, slike u kojima su ih držali roditelji za ruke, bake ih držale u krilu i tada me malo štrecne oko srca, no nije to ljubomora, prije bih rekla da je tuga...

Od svoje šeste godine, kada me je maćeha doslovce otrgla iz bakinog krila (branila je da ju viđamo) pripadam samo sebi. Često sam čeznula za zagrljajem, za poljupcem, za lijepom riječi.

Navečer, u krevetu, puno puta sam zaspala uz tihe jecaje, sa suzama u očima, razmišljajući o sreći i blagoslovu koji su imali moji prijatelji koji su odrasli u cjelovitoj obitelji.

Otac se predao alkoholu. Nije proživljavao moje dječje bolesti, moje petice, moje pohvalnice i diplome, stipendiju i nagrade koje sam dobivala za učenje i znanje. Ne znam ni da li je znao kako izgledam, jer me često od alkohola nije niti prepoznao kad bih ušla u kuću.

Udala sam se rano, bježući od same sebe, od svojih korijena, od svega što sam proživljavala služeći od svoje šeste godine maćehu i njezinu kćerku, od alkohola i besanih noći, od batina, od svađa izazvanih njegovim  gubitkom razuma.

50

Donijela sam odluku, pozvala sam muževe roditelje da se dosele k nama u kuću i od moje osamnaeste godine oni su mi bili otac i majka. Sjećam se dobro tih dana, sjedila sam sa osamnaest godina i djetetom u krilu i plakala, čeznula za majkom, za tim najdražim bićem, čeznula za zagrljajem, za osmijehom, za bilo čim što bi ukazalo na njenu prisutnost. Nije je bilo, a tako mi je trebala....

Nitko me nije mogao posavjetovati, nitko utješiti, ni sa kim nisam imala razgovarati, a onda su došli u moj život svekar i svekrva i moj život se promijenio.

Možda zato što su oni bili jednostavni i normalni ljudi, a možda i zato što sam im ja dala svu ljubav koju sam dugo skrivala u svom srcu, neizmjernu ljubav koju nisam mogla dati svojim roditeljima, možda je zato naš odnos bio jednostavno savršen.

Svaki dan smo se skupili za obiteljski stol, ručali hranu koju sam skuhala s ljubavlju za ovo dvoje dragih ljudi i moju djecu, kojih je sad već bilo troje, a za stolom se uvijek pridružio i još poneki rođak, uživajući u opuštajućoj atmosferi. Ručak je započeo s molitvom, završio s molitvom. Nakon ručka smo sjeli, popili kavu, potom razgovarali, čitali knjige.

Zbog svekrve sam naučila plesti čak i čarape, ne samo šalove i veste, već i „priglavke“ tj. šlape koje su žene na selu plele svojim ukućanima da im nije zima za noge. Zbog nje, da bi se ona sa mnom ponosila, naučila sam vesti, izradila sam Wihlerove goblene, njih desetak, kako bi se ona mogla mojim radovima

51

pohvaliti ženama iz sela, heklati, sve ono što je prava žena prema principima sa sela trebala znati, pa čak i peći domaći kruh i pitu. (I danas kažu, da ja žena iz grada pečem najbolju pitu, valjda je ta ljubav još u meni).

Zbog svekra sam naučila kopati, grabljati, saditi povrće i sve o voćkama. Oni ljudi sa sela, za mene su mislili da nikad ništa neću naučiti. Prvi put kad sam došla u njihovo selo, smijali su mi se pri mojim pokušajima da uzmem drvene grablje i sakupim pokošeno žito koje se kasnije treslo da bi se zrnje skupilo u vreće. (Tamo nije bilo kombajna).

No, ja sam otrpila smijeh ljudi iz sela, stisnula zube i zaboravila na žuljeve, i hrabro se primila posla. Nekoliko godina kasnije, dida je stajao pokraj mene dok sam uređivala gredice u našem vrtu i nije prestao gledati. „Što gledaš“ pitala sam ga? „Nisam nikada vidio da netko tako zna urediti i usitniti zemlju, i tako lijepo posaditi“ govorio mi je, a ja sam se osjećala velika poput Baracka Obame u tom trenutku....

Uz svekra sam čitala, učila... Njega je sve zanimalo. Volio je slušati moje priče o dalekim gradovima, o poznatim ljudima, volio je slušati dok sam mu čitala knjige, ponosio se mojim nagradama, ponosio se sa mnom. ONI SU BILI MOJI RODITELJI..... I MOJI DJED I BAKA.....Mojoj djeci su pružili ljubav koju samo djed i baka mogu dati......

Godinu dana prije nego su umrli, jedan od njihovih sinova odlučio je da se oni trebaju vratiti u svoje selo. Svi smo bili nesretni, naročito ja, ali bila sam najmlađa

52

„nevjesta“ od svekrve mlađa 40 godina, od svekra 55 godina, jedna od četiri nevjeste koliko su ukupno imali, i nisam imala nikakvo pravo glasa. Tužno sam gledala u muža, nadajući se da će on podići svoj glas i suprotstaviti se braći, ali nije, i on je bio mlađi brat, a prema njihovom načinu odgoja mlađi je morao poštovati odluku starijeg.

Prošlo je godinu dana, a u tih godinu dana moj najteži period života. Najdraža osoba, osim moje djece, moja jedina sestra oboljela je od raka i umrla u roku samo četiri mjeseca.

Ja sam mjesec dana poslije toga završila u bolnici, od bola, od tuge, od stresa, od svih životnih nedaća, gdje su me liječnici jedva spasili.

Nakon povratka kući, nekoliko dana pred sam Božić, bila je puna kuća muževih rođaka koji su me došli posjetiti, zazvonio je telefon. „Trebam nevjestu“ s druge strane se začuo didov glas.

Bila sam zatečena. U kraju, u kojem se žene nisu baš ništa pitale, u kojem nisu imale pravo glasa, niti su ih ikad tražili da bilo što kažu, dida je tražio, uz svu njegovu rodbinu i sinove, mene na telefon.

Drhteći sam držala slušalicu u ruci slušajući što mi govori: „Nevjesta, htio sam ti reći da mi je strašno žao što ti je umrla sestra, znam koliko si ju voljela i kako ti je. Nevjesta, samo da znaš, htio sam ti reći i da te volim. I upamti, nemoj nikad pustiti posao, žena mora imati svoj kruh u rukama“.

53

Ove zadnje riječi shvatila sam kao ispriku, jer sam uvijek puno radila u borbi da djeci priuštim sve ono što nisam sama imala, i silan trud mi je bio potreban da budu i materijalno zbrinuti i da uvijek budem uz njih, a bila sam u svakom trenutku njihovog života, a dida je volio da sam kod kuće i to je jedina stvar bila oko koje smo se znali raspravljati.

Rasplakala sam se od tuge, zbog njegovih riječi. Jako mi je nedostajao, a nisam imala pravo glasa da bih mogla odlučivati o njihovoj sudbini. Dva dana nakon našeg razgovora, dida je umro.

Nisam mu mogla otići na sprovod jer mi je najmlađe dijete bilo teško bolesno, ali sam u mislima bila stalno uz njega i molila za njegovu dušu.

Samo par mjeseci nakon njega, umrla je i baka koja je smrt dočekala u staračkom domu, tužna i sama. Patila je za svojom djecom, i svaki dan je govorila da će sigurno njena djeca doći po nju i odvesti je. Na sprovodu nisam mogla zaustaviti suze. Bila sam neizmjerno tužna zbog njezinog odlaska.

Nakon sprovoda, među ljudima me potražio svećenik, koji ju je dan prije ispovjedio. Rekao je: „Ona je pričala samo o vama, nije bilo trenutka kada nije spomenula vaše ime“. Te su mi riječi dale snage za dalje, kroz život, znači da mi nije zamjerila što se nisam borila, što se nisam ako treba i posvađala sa njezinom djecom, i izborila se za njih i za sebe. Ne, ona je voljela svoju djecu iznad svega, i poštovala je njihovu odluku iako je zbog toga patila.

54

I danas, kad god imam neki problem za riješiti, u snu mi se jave did ili baka, češće did. Govori mi: „Nevjesta ne boj se, sve će biti u redu“! Zbog tih snova i riječi koje mi često govori, znam da su oni moji anđeli na zemlji, i da gdje god pođem oni su uz mene.

Moj otac i danas živi. Pet minuta udaljenosti od kuće u kojoj ja živim. Nikada mi nije rekao dijete moje, nikada me nije zagrlio, nikada me nije poljubio, niti me obišao kad sam bila bolesna.

Ne vjerujem niti da bi prepoznao moju djecu kada bi ih gdje sreo, iako sam ih često vodila kod njega dok sam željela da uspostavimo zajednički jezik i oprostim mu takvo njegovo ponašanje. Prije dvije godine, kad dide i bake više nije bilo među živima, a maćeha je umrla, pokušala sam reći tati sve što mi je duši. Objasniti mu kako se osjećam, i kako je meni. Bio je bolestan, nisam mu okrenula leđa, vozila sam ga u bolnicu, iz bolnice, doma sam mu kuhala i spremala, uz sav svoj posao i djecu, kapala mu oči po šest puta dnevno i sve poslove ostavila da bih mu pomogla. A onda sam mu našla ženu koja bi me zamijenila dok ja radim i bila uz njega da nije sam. Rekao mi je „Slušaj bio sam na sudu, raspitivao sam se da li si ti meni šta, s ozbirom da si punoljetna, i oni su mi rekli da mi nisi više ništa???!!!!! I da nemam nikakvih obveza prema tebi“ Mislio je pri tome na činjenicu da sam ja jedina ostala, i da bih mogla biti njegova nasljednica, a on se opet planira oženiti i sve dati toj ženi! Materijalno sam zbrinuta, i ne treba mi ništa od njega, i zato sam gledala šokirano u njega zbog riječi kojima je to rekao. 

55

Gledala sam u njega dugo i bez riječi, bol je bila prejaka i prevelika, suze su me pekle u očima, ali nisam rekla baš ništa. Pozdravila sam se, otišla na grob majci, zapalila svijeću čiji su plamen topile slane suze s mog lica, preko puta nje zapalila svijeću na grobu svoje sestre. Dugo sam plakala, sama, čekajući da sol rastopi bol koja se nakupila u prsima.

Nisam htjela ići kući da me djeca takvu vide, a i ne bi razumjeli moju bol jer ONI SU IMALI I IMAJU SVU LJUBAV OVOG SVIJETA i ne znaju što znači BITI SAM I ČOVJEK BEZ KORIJENA, NE PRIPADATI NIKOME.

Slijedećeg dana, i ja sam išla na sud. Pitala sam mogu li se službeno odreći svog oca. Ne mogu. Zakon nije predvidio takvu mogućnost, iako bi mene takva mogućnost fiktivno zadovoljila. Moj otac, čovjek koji je u mom životu imao manju ulogu od onog vjetra s početka priče, imao je najbolje dijete na svijetu. Najboljeg đaka u školi, dijete koje nikada nije izreklo niti jednu psovku, nikada nije otišlo na ples, u kino, nikada dobilo komad nove odjeće, niti lijepu riječ, pa čak ni kocku šećera, baš ništa od njega..... čovjeka koji me donio na ovaj svijet........ čovjeka bez odgovornosti i bez osjećaja.....

Danas mi je rođendan. On stanuje samo par stotina metara od moje kuće..... S druge strane moje ulice stanuje kćerka od moje maćehe na čije rođendane je svake godine redovito odlazio i odlazi. Kaže, morao je, zbog maćehe. Ja njegova kćerka, i danas buljim u mobitel, i gledam, možda se sada, na rubu svog života probudi njegova svijest, pa se sjeti, da i ja negdje postojim..... negdje...... no ni ovaj put se na mobitelu

56

nije prikazao njegov telefonski broj.... on ne zna da mi je rođendan, ni danas, ni svih prijašnjih godina... .... a ja ne mogu iz glave izbrisati modrice koji mi je nanio i tjelesno i na duši.......

Ne mrzim ga...... Mislim da ne osjećam baš ništa.... više čak ni bol...... Htjela sam ga se službeno odreći, da i on zna da postoje ljudi koji ne zaslužuju da imaju djecu.......

Bog je bio milostiv prema meni i dao mi ipak obitelj, prekrasnu djecu, mir...... Brojanje naših korijenja počinje od mene......... jer nemam prošlosti....... ni predaka......ali njih sam dobro naučila da cijene svaku dobivenu stvar i svaki poklonjeni osjećaj, a naročito osjećaj ljubavi.......

57

BOL.........

Oduvijek ti želim reći još ponešto, ali nikad mi se ne pruži prilika……. Uvijek se nešto pokvari…….Iako sam te već dugo pokušala sakriti u najdublji kutak svoga srca, i uopće ti ne dozvoliti da proviriš…. Ne uspijevam….. i jutros opet…. Po ne znam koji put…… probudila sam se sa nekoliko suza skrivenih u kutu očiju……. I srce plače… ne samo oko…… A negdje iz kutka tog ranjenog i tužnog srca….. vrišti ljubav koju sam zakopala….. želi na površinu….. a ja ne dam… ne dam:…. Previše je toga lošeg bilo, toliko lošeg da ne postoji terapija koja bi ovu bolest zvanu „pokušaj zaborava jedine ljubavi“ mogla izliječiti……

Sjećaš li se onih prvih jutara…. Trenutaka u kojima smo se samo gledali…. Ništa drugo nije bilo potrebno….. pa čak ni riječi…. Možda ponekad samo dodir koji bi prenio svu jačinu osjećaja…….

Dok si ti obavljao svoje poslove, ja sam u uzbuđenju pripremala „doručak“…. Upravo onaj koji je tebe najviše usrećio……. Ništa mi nije bilo teško….

Ne znam kojeg trenutka i kad točno je naša ljubav krenula silaznom putanjom……. Jer mi se čini da smo i danas vezani kao i onda, i da ona niti trenutka nije oslabila……. A opet, ništa nije kako treba….. Već dugo

58

se ne pitam tko je kriv……. Nije nam suđeno……ili nam je suđeno da se nikad ne raziđemo a opet da nikad ne budemo sretni….

Jer ne možeš se razići od nekog tko te nikad nije niti napustio, ili koga nisi napustila….. tko je uvijek u srcu…….

Ne znam koji mi je trenutak najdraži…. Da li onaj kad smo uz odsjaj svijeća uživali u zajedničkom ručku …. Ili miris jutarnje kave….. ili je najdraži trenutak bio upravo onaj kad smo s rukom u ruci, bez riječi, šetali rivom uživajući u šumu morskih valova i cvjetovima oleandra koje je raznosio vjetar……

Ne znam ni koji mi je najteži……. Toliko je bilo sastanaka i rastanaka da ne znam koji bih navela kao najbolniji….. svaki je jednako bolan…… jer nikad nisi otišao iz srca…. I sad kad nisi tu u mom uhu odzvanjaju tvoje riječi……. Anđele……

Taj prelijepi zov prekrio je sve one ružne riječi koje su proizašle iz tuđih spletki, podmetanja i lažnih priča….. nikad te nisam povrijedila… nikad ti lagala….. a uvijek si iznio neki novi problem i neku novu priču od koje mi se ledila krv u žilama…… Moj ponos je preveliki da bih ti pojašnjavala da ništa od tih priča nije istina…. Da je sve laž…. Moje srce je jednostavno željelo da ti to znaš…… da osjetiš….. da ti nikada nitko i ništa ne može promijeniti sliku mene u tvojim očima….. baš kao što nitko nije mogao promijeniti tvoju sliku u mojim……

Već dugo su naši putevi na dva različita kraja svijeta, a zanimljivo, uvijek se vrte u krug i uvijek završavaju

59

na istom mjestu….. u srcu, ranjenom, tužnom, bolnom…. i samo ponekad, na jednoj od stanica na tom putu me sretne tvoja pjesma…… i riječi…… koje dopiru ravno do onog zakopanog bola i izazivaju suze koje i sada teku……. Isto tako i ti znaš…. Kad čuješ našu pjesmu…… i slušaš riječi…..znaš…… da sam ja uvijek tamo gdje si ti…. A da si ti uvijek tamo gdje sam ja….. i koliko god da ovaj život traje….. i kad god da završi…… neće se otići s ovog svijeta praznog srca…. Ono je puno ljubavi………

 

60

STJEPKO -PRIČA O LJUBAVI

Ovo je istinita priča. Žalosna priča o jednoj ljubavi.... ili o samo jednoj polovičnoj ljubavi......Stjepko je bio drag dečko iz susjedstva. Volio je svirati gitaru, pjevati uvečer u društvu, uz logorsku vatru i čašicu pića. Bio je i dobar student, prijatelj. Uvijek spreman na razgovor i šalu, omiljen u društvu.

Imao je stalnu djevojku Snježanu. Voljela ga je. Ma ne samo voljela, obožavala ga. Ona je studirala pravo. Bila je iz imućne obitelji, on također. Pred njima je bila jedna lijepa i sigurna budućnost.

Ona je  marljivo učila i pripremala se na zajednički život. Ubrzo se preselila k njemu, kod njegovih roditelja, u obiteljsku kuću. On je studirao, a uz učenje često je i putovao. Volio je sa društvom otići na more, međutim nikada nije Snježanu zvao da ide s njim. Ona je vrijedno učila, a on je putovao. Na tim putovanjima pratila ga je i jedna djevojka, Jasna. Nije bila baš neka reprezentativna, malo je bila debeljuškasta, ali voljela ga je jako, i za njega bi dala sve na svijetu. Redovno ga je financirala, razmazila ga je. Voljela je njegov glas, onako strastan i dubok, uz pratnju gitare, osjećala je tada da je cijeli svijet njezin i sve bi dala za taj trenutak sreće. Ponekad bi je štrecnula pomisao da on ima djevojku, ali nije ju to previše uzbuđivalo jer je i njoj ukazivao podjednaku pažnju.

61

Snježana je bila pri kraju svog studija. Uskoro je trebala biti diplomirani pravnik. Bila je ponosna na sebe, i sanjala o sretnoj i lijepoj budućnosti. Njega je vidjela pokraj sebe, u kolijevci njihovo dijete, oni zaljubljeni…… Kad se vratio sa jednog od njegovih putovanja, maznim glasom ga je upitala….. „dragi, dugo sam već kod tebe…. Volim te…. Voliš me…… kad ćemo se vjenčati“?

„Kad ostaneš trudna“, brzo je odgovorio. Za sada nam se nikuda ne žuri. Zajedno smo, volimo se, nema potrebe to mijenjati. Lijepo nam je ovako.

Ubrzo je Snježana prestala koristiti zaštitu, i za kratko vrijeme dočekala je svoga Stjepka sa najradosnijom vješću. Roditi će dijete. Njihovo dijete. Plod njihove ljubavi……

On nije baš iskazao neko pretjerano veselje, ali nije niti pokazao žalost. U stvari pokazao je totalnu ravnodušnost, samo ona to u svojoj radosti nije niti primjetila.

Prolazili su mjeseci, već je bila u šestom mjesecu trudnoće, a on je i dalje bio isti. Malo je učio, često je putovao, radio nije ništa, Jasna ga je i dalje financirala svaki mjesec, a on se izjašnjavao da mu je ona samo prijateljica. Snježani je već pomalo postalo blesavo sve to, pa je porazgovarala sa budućom svekrvom.

„Rekao je da ćemo se vjenčati kad budem trudna, a sada me niti ne primijeti. Što ću ako se dijete rodi, a ja ipak ostanem sama? Roditelji će me se odreći, nikoga

62

neću moći više imati sa djetetom bez oca. Što da radim?“

-         „Pa nisam ti to htjela prije reći, ali najbolje ti je da pobaciš – kaže joj njegova majka. Vidiš i sama da je on neozbiljan, od toga svega neće biti ništa, a ti ćeš si upropastiti život. Nemoj razmišljati, uradi to.“

Nakon dugo razmišljanja, preko svojih veza, prijatelj liječnik izveo joj je pobačaj u tako visokoj trudnoći . Stjepko ju je naravno odmah izbacio iz kuće: - „Ubila si naše dijete, nisi zaslužila niti da te pogledam više ikad“ – govorio joj je bez imalo žaljenja prema njoj, i bez imalo osjećaja.

Ona je spakirala svoje stvari i zauvijek otišla.

Vrlo brzo poslije tog događaja, točnije samo mjesec dana kasnije, dođe Stjepko i zove u svatove. Bili smo zatečeni, jer je Snježana bila u našem srcu, voljeli smo je, bila je dobra osoba, ali nismo mi mogli odlučivati.

Mjesec dana nakon što je Snježana napravila pobačaj i odselila,  održala se svadba. On u crnom odijelu, veseo, zadovoljan, sretan, a mlada – mlada je bila apsolutno iznenadjenje. Mlada djevojka, sa nepunih osamnaest godina, u visokoj trudnoći – svega jedno mjesec dana pred porod.

Svi smo bili šokirani. No svadba je prošla, a oni su nastavili život u obiteljskoj kući njegovih roditelja, samo u zasebnom stanu. I svi su se pravili kao da života prije ovog nikad nije ni bilo.

63

Kad se rodila beba, sinčić, dali su mu ime u ime njegovog oca. On je bio ponosan na to. Par mjeseci poslije rođenja i krštenja djeteta, njegova mjka, njegova mlada supruga, njezina šogorica, brat, bratovo dijete, i ovo malo novorođeno dijete, putovali su na more.

Putem su doživjeli prometnu nezgodu. Unatoč činjenici da je auto teško oštećeno, nije bilo teško povrijeđenih, samo je jedna osoba poginula. Njegovo malo dijete…..

MOJA „PRIJATELJICA“  

Naše „prijateljstvo“ započelo je sasvim slučajno. Jednog dana, vraćajući se s posla, opazih na autobusnoj stanici ženu sa djetetom, koje je bilo veoma blijedo i jedva se držalo na nogama. 

64

Parkirala sam se sa strane, upitah mogu li kako pomoći? Rekla mi je da dijete mora k liječniku, i da, ako mogu da ih odvezem do Doma zdravlja.

Primjetila sam po djetetu da je u veoma lošem stanju, pa sam odlučila odvesti ih skroz do bolnice, s obzirom na činjenicu da je dijete potpuno klonulo, bilo skroz žute kože, i da je bilo gluhonijemo, te da nije moglo reći što mu je.

Nakon primitka u bolnici, liječnik je došao i obavijestio nas da je dijete u vrlo lošem stanju, da smo došli u zadnji tren, te da je odmah stavljeno na infuziju, da ima vrlo visoku temperaturu, i da je oporavak još uvijek neizvjestan dok ne naprave sve pretrage. Dijete je ostalo u bolnici dva tjedna, a ja sam ga redovito posjećivala u nastojanju da čujem kako je i hoće li se oporaviti. Tu sam i ovu gospođu susretala gotovo svakodnevno, te mi je ispričala priču kako je od Centra za socijalnu skrb preuzela djevojčicu koja se zove Laura, da se o njoj brine, te da ne čuje od rođenja. Rekla mi je također, da je njezina najveća želja da bi joj platila operaciju kojoj bi djevojčica ponovno čula no da nema financijskih sredstava kojima bi to realizirala.

Svakodnevnim razgovorima, prilikom posjeta u bolnici, sve više smo se zbližile, te je ona tako saznala da ja imam tvrtku sa više desetaka zaposlenih, a ja sam saznala da ona nigdje ne radi, kao ni njezin muž, te da nije kreditno sposobna kako bi realizirala sredstva kojima bi platila operaciju za koju treba veći iznos novca. Predložila je da bi ona dala svoju nekretninu pod hipoteku, a da ako mogu da dignem kredit preko poduzeća, i da njoj dam taj novac.

65

Bez razmišljanja sam rekla da. To što sam rekla, i uradila sam i novac joj je ubrzo bio predan. Stjecajem okolnosti, u isto to vrijeme prolazila sam najteži period svog života, jedina sestra koju sam imala bila je na umoru, od najgoreg oblika raka, sama sam odgajala troje djece od kojih dvoje teško bolesno, i također sama vodila kompletno poduzeće sa četrdeset zaposlenih.

„Prijateljica“ je bila osoba koja me svakodnevno zvala, saslušala, razgovarala, jer ni s kim drugim nisam ni imala vremena razgovarati. Kroz razgovor me često pitala kakva je situaciju u poduzeću, kako idu poslovi, s kim radim, s kim sam sklopila nove ugovore i sl.

Nakon dolaska kući, sve sam češće imala problema, iako nisam znala zbog čega. Suprug mi je sve češće bio ljut na mene, predbacajući mi nekakve okolnosti i dogadjaje koji se uopće nisu dogodili, a naročito me boljelo kad mi je predbacivao da sam bila s raznim muškarcima, što je bila apsolutna laž, jer od silne brige za tvrtku, djecu, i bolesnu sestru, nisam imala vremena ni jesti a kamo li s nekim muškarcem provoditi vrijeme. Medjutim, svaki put, kad bismo se tako žestoko zakačili oko toga da li sam, ili da li nisam s nekim bila, pokazao mi je telefon ili mobitel ukazujući na pozive ili poruke koje je dobivao od „dobronamjernika“. Nikako nisam shvaćala, kome je to u interesu da ja imam toliko problema i da se svađam s mužem.

Naravno, ona, „moja prijateljica“ bila je uvijek tu. Spremno je slušala moje jadikovke, pružala rupčić da

66

obrišem suze, savjetovala, i usput se požalila kako nema novac za struju, za vodu, telefon, odjeću, razne kazne, putovanja i slične probleme.

Puno puta su to bili iznosi i preko deset tisuća kuna, no bila je uz mene, bila je osoba koja se predstavljala kao da joj je jako važno kako mi je i što mi se događa, a bila je i vrlo slatkorječiva. Kako se nisam družila sa drugim ljudima oko sebe, nisam shvaćala da je ona ljudima oko sebe pričala potpuno drugačije priče, i da je svaku prigodu koristila da me oblati i da mi nešto podmetne. Tako sam saznala i da su ti pozivi i poruke došli od nje, i da je ona željela da se posvadim doma sa svojima, kako bi ona mogla manipulirati sa mnom. Tada još nisam znala reći „ne“ i „dosta je“.

Plakala sam, tugovala, ali nisam ju osuđivala. Mislila sam da sve što se događalo je bila čista slučajnost, i nisam vjerovala da bi netko namjerno činio takve podlosti.

Jednog dana, kad mi je sestra već bila pri kraju svoje teške bolesti, a s obzirom na činjenicu da je ona često dizala kredite u raznim bankama, i da joj je to dobro išlo, zamolila sam ju bi li ona mogla, preko tih svojih veza, pomoći da što prije dobijem kredit od nekih deset tisuća eura kako bih imala dovoljno novca da platim liječnike, da osiguram sestri pristojan sprovod i kupim odjeću sebi, njezinoj djeci, svojoj djeci. Rekla mi je „srce, banke su ti obustavile kredite, sada ne primaju zahtjeve i ne isplaćuju, žao mi je!“

67

Dva dana nakon toga, pregledavajući poštu koja je pristigla u ured uočila sam nekoliko pisama na kojima su pošiljatelji bili razne banke.

Otvarajući, sledila sam se, jer su u kovertama bile administrativne zabrane, kojima se traži zapljena plaće za nju „moju prijateljicu“ koja nije uopće radila u poduzeću, a osim toga rekla je da banke ne odobravaju kredite, a sudeći prema pristigloj pošti, u nekoliko banaka podigla je nekoliko desetaka tisuća eura kredita. Odmah sam nazvala direktora banke, koji mi je rekao da je istina što mislim, i da su moje sumnje točne. „Moja prijateljica“ zloupotrijebila je situaciju u kojoj sam se nalazila, i činjenicu da sam je zamolila da ode s pečatom kod knjigovođe, dok sam ja kod sestre, te tu okolnost iskoristila kako bi ispunila dokumentaciju kao da je radnik u poduzeću i podizala kredite.

Direktor mi je rekao da ako se kredit bude redovno vraćao da neće ništa poduzimati, zbog mene, a ja nisam mogla pričati koliko me gušilo, od razočarenja, bola, tuge, očaja. Ne znam kako bih taj osjećaj nazvala.

Odmah sam ju nazvala i gotovo vrišteći, u plaču, rekla da nek odmah dođe da mi kaže zbog čega je sve to uradila a da mi nije rekla. Slatkim glasom rekla je „dušo, htjela sam pomoći teb, samo ti nisam stigla rećii“! Mislim koja pomoć, da me uvali u probleme, i još da mi za to uopće ne kaže. Prijavila sam sve policiji, no kad je došlo do istražnog postupka pustila

68

sam da se izbuče i nisam ustrajala da ju osude. Prešla sam preko toga, upozorivši je da mi to više nikada ne smije uraditi, te da mora biti iskrena i otvorena bez obzira o kako teškom problemu se radi.

Ona je gotovo stalno  imala „nekih nerješivih problema“. Od gotovo svakodnevnih primitaka u bolnicu za koje je trebala veće iznose novca, do velikih zdravstvenih poteškoća male Laure, za koju je također trebala novac, pa potom za nekakve prekršajne kazne koje je počinio njezin sin, na kraju za sprovod svekrve, pa za iskopčanu struju, uglavnom svih tih godina, ona i cijela njezina obitelj bili su na mojim leđima, i to ne sa malim sredstvima.

Moji doma su me osuđivali, rekli su da nije vrijedna toga da me tretira poput državnog trezora, da tome more doći kraj, a ja sam smatrala da mi je ona „prijateljica“ i da ju ne mogu i ne smijem odbiti ako joj treba pomoć.

Kako sam cijelo to vrijeme vodila svoje pravne bitke sa vladajućim sustavom, često sam bila tužna zbog čega sam odlazila na Mariju Bistricu crpeći snagu u molitvi i tišini koju sam gore nalazila. Ona se uvijek ponudila da ide sa mnom, i da bude uz mene.

Tako sam i prošle godine, obećavši prije toga Majci Božjoj da ako neke događaje uspješno okončam, da ću se otići zahvaliti u Međugorje. I ona je naravno željela ići, ali je rekla da nema novca. Bez riječi sam joj ponudila da ide sa mnom i da ću ja snositi sav trošak. Znala je govoriti: „dok nisam tebe upoznala, nisam nikad bila u restoranu na ručku, nikad nigdje

69

otputovala, ti si mi pokazala jedan drugi svijet, za koji nikad ne bih saznala da nije tebe. Svima govorim da si ti moja Nada, da si moja prijateljica, da te volim najviše na svijetu, da smo nas dvije kao jedna.“ Govorila je puno toga lijepog, a moje tužno srce, bez majke, bez sestre koja je netom umrla, bez supruga koji je godinama živio vani i rijetko razumio moje osjećaje, prihvaćalo je njezine riječi poput melema. Vjerovala sam da u meni gleda zaista dobro biće kakvo i jesam.

Otputovale smo sa hodočasničkom grupom u Međugorje. Spavale smo u istoj sobi, provodile dane i noći zajedno. Otvorenog i iskrenog srca molila sam se Majci Božjoj da u moj život unese mir i radost, ljubav, koja mi je toliko bila potrebna, ne onu tjelesnu ljubav između muškarca i žene, već ljubav unutar obitelji, među poslovnim suradnicima, prijateljima.

Molila i zahvaljivala u isto vrijeme, što mi je dragi Bog dao predivnu djecu koja su ozdravila od teških bolesti, koja su predivna mlada bića, nesklona alkoholu, lumpanju, koji su svi dobri đaci, i dobri ljudi. Imala sam razloga biti sretna zbog toga, a dodatni razlog je bio prisustvo „jedine prijateljice“.

Uz put mi je objašnjavala kako se u teškoj situaciji nalazi, kako bi htjela pokrenuti posao, da i ona svojima, sada kad već ima pedeset i nekoliko godina dokaže da zna i da može biti uspješna. Željela je kupiti poduzeće ali nije imala novca za to. Trebala je trideset tisuća eura. Pristala sam da joj pomognem, no uz uvjet da zajednički otvorimo poduzeće kako bih mogla i ja vratiti dio svog ulaganja kroz poslovanje, takodjer

70

sam joj rekla da taj novac mogu skupiti kroz određeni period, jer mi treba neko vrijeme da ga zaradim, no ona je inzistirala da joj je jako žurno, da će sve propasti, da ćemo izgubiti to poduzeće i da treba hitno intervenirati. Pristala sam da joj pomognem, nazvala ljude koji posudjuju novac uz kamatu, prethodno njoj objasnivši da je to veliki rizik jer se novac posudjuje na veoma skup način, i da se mora brzo raditi kako bi se isplatilo ulaganje i vratio novac. Na sve je pristala, naravno. Rekla je; „dušo, srce, ne brini, sve će to biti u najboljem redu, samo ti uzmi novac“! Ljudi od kojih sam posudila novac, isti su posudili znajući da imam poduzeće kao pokriće, da puno radim, i da nema straha od toga da ne bi svoj novac dobili nazad i bez razmišljanja su dali pozajmicu.

Na svu sreću, osobno sam odnijela vlasniku firme novac za kupnju poduzeća, iako u tom trenutku nisam znala planove svoje „prijateljice“.

Slijedeći dan nije došla, niti se javila, ni dan poslije toga, ni puno dana iza toga. Zapravo nije se više uopće javljala. U poslovni prostor koji smo dogovorile kupiti uselila je nekog svog rođaka, nije uopće plaćala obveze poduzeća, i uvalila je i vlasnika tog poduzeća u probleme, jer godinu dana je koristila poslovni prostor a ništa nije plaćala. Cijelo to vrijeme ja sam plaćala kamatu na puni iznos, bez da sam taj novac uložila u posao, i hvala dragom Bogu, nakon punih godinu dana uspjela isplatiti cjelokupnu glavnicu i cjelokupnu kamatu. Već tri tjedna konačno mirno spavam, nakon puno neprospavanih noći.

71

Vlasnik poduzeća je progledao i vidio da je nasamaren, te da ona uopće nije imala namjeru raditi, već uništiti poduzeće koje je trebalo kupiti (na sreću nije bilo prenešeno kod javnog bilježnika) pa me nazvao i rekao da zna da sam ja dala svoj novac za kupnju poduzeća te da bi htio da se poduzeće prenese na mene kako bi i on ispravio nepravdu. Naravno da sam objeručke prihvatila, jer to je bio jedini način da bar djelomično povratim bar ova sredstva koja sam teškom mukom skupila vraćajući posudbu kako bih „pomogla prijateljici“. Kupnjom poduzeća, stekla sam konačno i pravo vlasništva nad prostorom koje je ona zaposjela, te sam ju iselila van.

Tad je počeo za mene pravi pakao.

Sve razgovore, sve moje tajne, sve o čemu samo prijatelji razgovaraju, i najdublju intimu ona je ispričala gotovo svima. Mojem mužu na mobitel su svakodnevno dolazile lažne obavijesti, gdje sam , s kim sam, no na svu sreću i to je sad već potpuno pogrešan pristup jer je muž shvatio da sam ja iskrena, a da dotična neprekidno laže i podvaljuje.

No vrhunac svega je bio, kad me na kućnoj adresi potražila jedna očajna gospođa blizu već sedamdesetim godinama, u crnini. Ona mi je tada ispričala još ostatak priče. Kako se „moja prijateljica“ svima predstavlja kao vlasnica MOJEG PODUZEĆA, MOJIH NEKRETNINA, ljudima je obećavala poslove i uzimala novac na prevaru, pričajući im da će im vratiti novac kad proda nekretnine (moje nekretnine). Cjelokupni popis svih imena i prezima ljudi koje je prevarila sam predala policiji (koji su premni

72

posvjedočiti istinu), takodjer i sve što je dotična radila, no istraga je bez uspjeha.

Policija kaže da nije nadležna za takve stvari, već da to treba riješavati građanskom parnicom. I to sam uradila. Za sada sve stoji. 

Posao ide dalje, uspješno hvala Bogu! Imam mirnu i stabilnu obitelj koja me cijeni i poštuje zahvaljujući tome što me poznaju kakva sam kao osoba. Djeca koja su mi neko vrijeme zamjerala jer sam njoj pomagala sa velikim iznosima novca, sada me više ne osuđuju već su uz mene i shvaćaju moju tadašnju potrebu da pomognem „prijateljici i osobi kojoj pomoć treba“.

No sada sam uvjerena da njoj ni dobar psihijatar više ne može pomoći. Jer što reći za osobu koja mi je doslovno ukrala život. Predstavljajući se u javnosti, ne mojim imenom, već koristeći djelatnosti kojima se bavim kao njeno pokriće, iznoseći sve moguće, pa i najmanje sitnice iz mojeg života pred drugima, jednostavno prekopirajući činjenice i događaje, glumeći, počinila je najveći mogući grijeh i protiv Boga i protiv Zakona.

Na svu sreću, ne bavim se lošim stvarima, normalna sam i poštena osoba koja se bavi poštenim poslom, pa mi osim što mi je uzburkala dušu, nije previše naškodila, naprotiv učvrstila je moju obitelj, ljude oko mene s kojima surađujem, u nastojanju da ju raskrinkamo.

Što da ja sad mislim o dobroti, o pomaganju?

73

Naravno da nisam odustala od pomoći ljudima. Naravno da nisam prestala ni vjerovati u ljude. Samo je ljudima sad puno teže uvjeriti me u njihove dobre namjere.

Zašto danas pišem o ovome?

Zato, jer pred sobom imam slike iz Međugorja, na kojima ONA kleči pred Majkom Božjom, pred Isusom. Ne znam u čemu je značenje tog klečanja, kad je svojim postupcima uništila sve što je uništiti mogla.

Moju obitelj nije jer je puna ljubavi i razumijevanja, ali je uništila nešto što je moglo biti bezrezervna podrška koju je u meni imala, moguće prijateljstvo do smrti, uništila je svoju obitelj svim tim intrigama i lažima.

Svaka laž dođe na svjetlo dana, prije ili kasnije. Tako se i sada danima razotkrivaju sve njezine makinacije. Ljudi se pitaju – kako jedno tako slatkorječivo stvorenje može biti tako podmuklo. I ja se još uvijek pitam, ali unatoč mojem čitanju Biblije po stoti put, tumačenju svim mogućih načela, pitam se, koje bi me to načelo trebalo uvjeriti da joj pomognem, kad bi opet pokucala na moja vrata?

Oprostila jesam, nemam gorčine u svom srcu, ali kako da joj pružim pomoć kad me zatraži?

74

OSMIJEH

Kao i sve žene sanjala je o svom princu koji bi u njezin život stigao na bijelom konju. No nije sve bilo kao u bajci, ona zapravo nije bila žena, bila je još djevojčica od samo šesnaest godina, a on nije došao na bijelom konju nego u crvenoj Alfi. No, zaprosio ju je, a ona je njega zamišljala baš kao da je pravi princ.

Prolazile su godine. U početku nije niti primjetila da u njezinom braku gotovo da i nema nježnosti, niti pažnje koja je svakoj ženi potrebna kao hrana, da bi cvjetala, da bi sjala.

Prve godine Ljiljana je rodila prvo dijete. Muško, prema očekivanju, i njezin princ je naravno bio ponosan. To što je zaboravio poljubiti je, i donijeti joj cvijeće prilikom posjeta u rodilištu, smatrala je znakom uzbuđenja. Od sreće i veselja jednostavno je zaboravio, pravdala ga je.

Dijete je odrastalo, ona se zaposlila, brinući se svesrdno o kući, obavezama na poslu i o djetetu. Jutrom dok se oblačila na posao bila je izvrgnuta

75

njegovom podsmjehljivom pogledu: "kakva si to, pogledaj se samo, našminkala si se kao vještica", "a te hlače ti stoje kao na vješalici" užasno.

Bolile su je te riječi, očekivala je da ju voli, nju, njezinu dušu, njezin karakter, njezin osmijeh, njezino tijelo, bila je majka njegovog djeteta, njegova žena. No takvih znakova nije bilo, a i na njenom licu sve se rjeđe mogao vidjeti osmijeh.

S godinama, komunikacije je bilo još samo kad su u goste dolazili njegovi rođaci. Tada je Ljiljana bila raspoložena, nasmijana, srdačna, baš kako i priliči pravoj domaćici. Samo je ponekad skrenula pogled prema njemu, ali bi ga brzo makla, jer je njegov pogled bio hladan i prijeteći. Mislila je, "u čemu sam sada pogriješila?"

Na radnom mjestu, kolegice i kolege su je obožavale. Voljeli su njezino društvo, jer je uvijek bila zabavna, nasmijana, voljela je pričati vesele priče i zgode, a nikad se nije bavila tračevima. Često je njemu, u večernjim satovima znala prepričati događaje s posla i reći mu kako prijateljice i prijatelji vole njezino drutšvo. "Ti si glupa i ne kužiš, da prave budalu od tebe. Tko zna što trebaju pa ti se samo dodvoravaju" - rekao bi joj. Slegla je glavu, i nastavila čitati knjigu.

Svakim danom je bila sve više načitana, sve više informatički naobražena, jer su knjiga i kompjuter bili njezino najčešće društvo. Slijedeće godine stiglo je još jedno dijete, pa još jedno, pa još jedno. Ona je voljela djecu, uživala je u njihovom odrastanju, prenosila im je svoje znanje, uživala u igri s njima. On nikada nije nigdje izašao s njima, čak niti u svakodnevnu kupnju, nikad nije otišao u školu, nikad s njima u Crkvu. Na godišnjem odmoru nikada nisu bili zajedno, on se

76

pravdao neizostavnim obvezama, a ona je sve manje inzistirala jer u njegovom prisustvu nije bilo smijeha. Zrak se mogao osjetiti, rezati nožem, kolika je bila napetost u njegovoj blizini.

Ona je izrasla u prelijepu ženu. Izvan kuće nasmiješenu, sada već i jako naobraženu i načitanu, inteligentnu, plijenila je poglede ljudi oko sebe. A njezino srce tužno.

Čeznula je da joj on, bar nekad, jednom, kaže da je lijepa. Da je njemu lijepa.

Da je pametna žena.

Njemu da je pametna.

Jer ona je znala da je lijepa. Osjećala je to, muškarci su voljeli biti u njezinom društvu, patili su zbog toga što im nije uzvraćala pažnju, no nikada je nisu povrijedili, uvijek u nadi da će im možda ipak uzvratiti bar djelić pažnje.

A ona, ona nije željela njega povrijediti iako je čeznula da toplim zagrljajem, za osmijehom, dodirom ruke, osjećajem da je njegova, da mu pripada. Večeri, kad bi pao mrak, odlasci u krevet bili su najgori. On se okrenuo na svoju stranu, između njih praznina, led, tišina. Osim u pojedine dane, kada bi morao obavljati svoje potrebe, tada bi samo posegnuo rukom za njom, u roku par minuta zadovoljio svoje potrebe, i to tako brzo, da nije osjetio niti suze koje su u mraku natopile njezine obraze.

U dugim noćima sanjarila je. O princu. Ne ovom, o princu koji bi joj s vremena na vrijeme donio cvijet. Koji bi ponekad došao u njezinu blizinu i zagrlio je oko

77

struka, rekavši joj da mu je baš nedostajala. O princu koji bi je upitao da li joj je teško i je li umorna nakon napornog dana. Sanjarila je o šetnjama uz obale mora, sa princem koji je drži za ruku, koji ujutro kuha kavu za nju i njega, i koji je mazi dugo, dugo, ljubi sa strašću i ljubavlju.

 Noć ne traje dugo, jutro začas svane, san postaje java.

Ulazi opet u kuću, nakon napornog radnog dana, on je doma, ne radi. "Nisi sposobna ništa napraviti! Sta radi ovaj komad mesa u tavi? Da je nešto valjao sigurno ne bi tu stajao, ti bi to pojela!"

I tako svaki dan. Ponavlja se priča, danas, sutra, već 30 godina. Svake noći, kad zatvori oči, ona sanjari, o čovjeku koji zna što je ljubav.

A ona u stvari više nije sigurna šta je to ljubav, jer nakon svih godina za nju ljubav znači: "LIJEPA SI", "MOJA SI", "JE LI TI TEŠKO?" i o takvoj ljubavi mašta.

78

ISKUŠENJE, PONUDA, POBJEDA ILI ŠTO?

Marija je pametna žena, intelektualka, s dugogodišnjom praksom u radu s ljudima. Iz puke znatiželje posvetila se i onom dijelu znanosti koja proučava onostrano. Bioenergija, Astrologija, Numerologija, Proricanje, Radiestezija, Ljekovito bilje, Magija – sve je proučavala, o svemu čitala, i što je više čitala sve više su joj se nametala razna pitanja na koje je još dublje i upornije bila prisiljena tražiti odgovore. Kroz život je prošla različita iskustva, od borbi s bolešću, do borbi s ljudskom glupošću kroz koju su mnogi magijom pokušavali naći rješenja svojih problema a rezultirali su samo zlom i ludilom, ljudskom zlobom, ali jednako tako se susretala i sa ljudima koji u srcu i duši još uvijek čuvaju dobrotu i plemenitost. Rijetko, ali još uvijek se doživi.

Nije bila pretjerano sretna. U braku bez ljubavi, prolazio je dan za danom, pokušavajući ipak ponekad probuditi malo strasti i uzbuđenja kakva su opisana u knjigama ili ljubavnim romanima, sanjarila je o princu na bijelom konju, a ušavši u svijet energija, pomislila je kako će upravo s njom – energijom možda uspjeti

79

promijeniti ponašanje svojeg bračnog partnera i uspjeti u onome što svojom dobrotom i ljubavlju nije uspjela dugo godina – probuditi u njemu poštovanje!

Naime, previše vremena slušala je uvrede, doživljavala poniženja, omalovažavanja, ružne riječi su joj tako često odzvanjale u uhu.

Često je sanjala o slobodi, o ptici u letu koja doduše u svom gnijezdu nema takovu sigurnost kao čovjek u svom domu, ali ima više slobode i životne radosti. Puno puta, u noći, razmišljala je, tužna, kakva to mora biti kazna, slušajući hrkanje njezinog životnog partnera, nakon nečega što bi se valjda trebalo zvati „vođenje ljubavi“ a u stvari je sličilo samo surovom zadovoljavaju strasti i to samo jedne strane – njegove naravno.

Pokušala je, zaista jest. Puno puta je uzela u ruke knjige, savjete, posjećivala različita savjetovališta, tražila ono sjeme ljubavi koje se moglo naći u ljubavnim romanima ili bajkama pokušavajući to isto sjeme posijati u svom srcu. Uzalud! Ružne riječi, uvrede, ponižavanja ubile bi svako sjeme, pa tako i ono posijano u njenom srcu.

Posvetila se Bogu i pomaganju ljudima! U onim trenucima kada bi ugledala osmijeh na licima ljudi kojima bi uputila lijepu riječ, osjećala je ipak da ono sjeme u srcu, sjeme ljubavi nije umrlo. Tu je i živi. Nije mrtva, mrtva iznutra. Još uvijek ima osjećaje, još se zna radovati, još uvijek se zna smijati, razmišljala je i te večeri, kada je nakon tretmana koje je obavila osjetila radost jer je ljudima kojima je pomogla da bi

80

riješili svoje životne probleme bilo puno bolje. Kroz uho su joj samo prošle njegove podrugljive riječi:

„Opet izvodiš gluposti, kome bi to moglo pomoći?“

Nepopravljivi nevjernik koji je vrlo često u trenucima ljutnje psovao Boga i ostale svece, a često je i izgovarao kletve koje je bilo vrlo ružno za čuti. Tuga koju je Marija zbog toga osjećala u srcu svakim je danom bila sve dublja i dublja, često je željela zbog te tuge da ga ne mora slušati dok psuje ono što je njoj bilo drago – Boga u kojeg neizmjerno vjeruje. Vjerovala je i da će joj Bog ipak pomoći na neki način da u njezinom srcu ne bude praznina i tuga, već da se ipak ispuni svjetlom i radošću.

Ubrzo su ona i njezin muž krenuli na spavanje! U jednom trenutku, iz potpuno nepoznatog razloga on se počeo trzati. Bili su to trzaji poput elektro šokova, vrlo jaki i nekontrolirani, bilo ih je gotovo nemoguće zaustaviti. Prenula se Marija iz sna, i onako još uvijek nerazbuđena stavila je ruke na njegova ramena pokušavajući te trzaje zaustaviti. Već više od desetak godina doživljavala je razna „viđenja“, znala je predosjetiti događaje i „vidjeti“ kojekakve sjene naročito prilikom tretmana koje je obavljala i uvijek je osjećala što se događa, da li se radi o dobrim ili lošim stvarima i da li će izaći na dobro ili loše.

Ovaj put je „znala“ da se radi o lošim sjenama, o osobama koje nisu na strani Boga, i koji su iz nekog razloga došli po njenog muža. Prepoznala je to po njegovim nekontroliranim trzajima, po tome što ga je

81

uzalud vukla svom snagom prema sebi, a on je ipak odlazio, svu snagu je potrošila no ipak ga nije uspijevala vratiti, već je bio jako daleko od nje.

U jednom trenu, ne zna da li je čula ili osjetila glas; „Zašto ga ne pustiš da ode? Dovoljno ti je zla učinio kroz život, toliko puta te povrijedio, rasplakao? Zar si zaboravila sve one tužne dane, u kojima si lila suze, povraćala, u kojima ti se tijelo kidalo od bola?“

„Nisam“ – kaže Marija. „No to ne znači da ga trebaš uzeti!“

„Pa što ti on znači? Pusti ga da ide! Ja sam tebe pustio da pomažeš ljudima, da ih oslobađaš negativnih energija i zla koje je u njima, ti pusti njega, on je zlo, pusti ga da ide sa mnom!“

Prođe u tom trenutku kroz Marijinu glavi tisuću i jedna misao. Poput Šume Striborove prikažu joj se slike – slobode, srebrne ogradice, one o kojoj je sanjala još kao mlada žena, prije puno godina, naročito u trenucima dok je grcala od suza, dok je molila dragog Boga da joj pruži priliku da nađe rješenje, da ne bude zlostavljana.

Prođu joj kroz glavu djeca – koja su tako često sjedila šuteći i pognute glave, sve moguće misli su joj u samo jednoj sekundi prošle kroz glavu, vidjela je ispred sebe sjaj, okus slobode, radost koja se pred njom ukazala za ostatak njenog života.

82

A već drugog trenutka reče; „Ja sam mu oprostila, sve sam mu oprostila!

Ostavi ga tu, nemoj ga odvesti“, i nadoda – „Isuse moj dragi, Tebi je također ponuđeno mnogo blagodati i bogatstva, sjaja, da bi izdao svog Oca, molim te, u ovim teškim trenucima, daj i meni snage da se oduprem ovoj ponudi, da ne izdam Tebe i Tvog oca, da ne prodam svoju dušu! Molim Te pomozi mi, zaštiti me!“

Osjeti Marija kako već u slijedećem trenutku sve sjene napuštaju sobu u kojoj su htjeli zaspati, i kako se tijelo njenog muža prestalo trzati.

U svojem srcu osjetila je beskrajno blaženstvo, radost, mir, sreću! U toj sreći zaspala je!

Slijedećeg jutra, sjeli su za stol da doručkuju i počeli su razgovor o događaju koji se zbio te noći. Muž joj reče: „Noćas su bili sa mnom ljudi koji su preminuli još prije nekoliko godina, moji prijatelji koji su imali problema sa alkoholom, sa problematičnim ponašanjem, koji su bili bezobrazni prema svojim obiteljima i ženama. Razgovarao sam s njima, (nabrojao je njihova imena) zvali su me pođem i budem s njima!“

Znam, kaže Marija! Budi miran, neće više doći! On joj priđe i spusti joj lagani poljubac na čelo. Kaže; „Hvala ti!“

83

I ona osjeti u svom srcu ono sjeme, koje je tako dugo u njezinom srcu klijalo a nikada još do sada nije izraslo. Osjeti kako to sjeme raste i njezine grudi postanu ispunjene!

LJUBAV NA DAR - NAJLJEPŠI DAR ZA BOŽIĆ......

Božić je za mene dan kada se daruje ljubav! Kada se i onim zaboravljenim članovima obitelji čestita, počasti ih se toplom riječi, iskrenom čestitkom, od srca, kada i beskućnici dočekaju da ih se počasti toplom juhom i kolačima! Dan kada se pokloni traže u našem srcu, neki su blizu, pri ruci, neki malo dublje zakopani i treba više vremena da izbiju na površinu, no jedini pravi dar, najdragocjeniji može se pronaći i darovati samo iz srca......

Darovanje, i to darovanje za ove Božićne blagdane najteža mi je tema! Godinama sam gledala obitelji koje su izmjenjivale medjusobne nježnosti, toplinu, darove zapakirane u lijepe šarene papire, sve ono što je meni silno nedostajalo i sanjala o tome kako ću ja, kad budem imala svoju obitelj darovati im sve ono što je meni kroz moje odrastanje nedostajalo.

Kroz prethodne godine tako je i bilo! Sve što sam mogla s ljubavlju načiniti za svoju djecu, za prijatelje, poznanike, sve znane i neznane, za sve drage, činila sam od srca, kako bi i za njih Božić bio posebni dan, dan kada se daruje od srca i s velikom ljubavlju.

84

Predivna su bila ta Božićna jutra, puna iščekivanja, kada su djeca, još uvijek mala, sa nestrpljenjem iščekivala da se nakiti bor, i da se ispod njega poslože darovi namijenjeni njima.

Godine su se smjenjivale, djeca su rasla, a kroz godine su naučili da je najvrijedniji dan ljubav, i da samo dar darovan uz ljubav, i s ljubavlju može ispuniti srce toplinom.  Dar koji može biti u raznim oblicima, a najčešće je ono što je najpotrebnije onima koje darujemo.

Ova godina mi je za Božić bila posebno teška, prvo iz razloga što tri člana moje obitelji nisu s nama i jako nam nedostaju, naročito unučica, a drugi je razlog jer smo izgubili jedno drago biće, mladog prijatelja moje kćerke, prekrasnog 22 godišnjaka koji je nažalost umro par dana prije Božića.

Što darovati nekome tko je u jednom trenutku izgubio najboljeg prijatelja, osim toplog zagrljaja, lijepe riječi, utjehe?

U tri sata u noći probudila me poruka; "Majko, ja sam ti u bolnici, prijatelj nam je imao prometnu nesreću, ovdje se molimo za njegov život. Ako si budna, molim te moli za njega, možda ga uspijemo vratiti!"

Nismo uspjeli! Sve naše molitve, sve naše želje, naša jedina želja za Božić, da nam dragi Bog sačuva život

85

dragog bića nije nam ispunjena. Ispratili smo njegovu dušu, uz molitvu, Anđelima, među zvijezde.

Tek sad sam postala svjesna da sam svojoj kćerki, kroz sve ove godine darovala najbolje što sam imala. Toplinu, suosjećanje, razumijevanje, potrebu da pomogne drugima u najtežim trenucima...

Iako joj je i samoj bilo teško, i bila je neizmjerno tužna, cijelu je noć tješila majku preminulog mladića, držala je za ruku, pričala joj utješne riječi; "Ima Boga, neće dozvoliti da nam ga uzme...."!

Na dan sprovoda, takodjer je bila uz majku svog prijatelja, bez prestanka. Njegovoj sestri bio je rodjendan, i bila je slomljena, tužna, zbog tuge za svojim bratom! Njegova majka bez prestanka je ponavljala, ispred tijela svog sina; "Rekla si mi da ima Boga, da neće dozvoliti da moj sin ode, a gledaj ga sad gdje je...."

Svi zajedno dogovorili smo da će ovaj Božić biti drugačiji. Bez darova! Odrekli smo ih se zajednički, za potrebe onih kojima je potrebnije. Naši darovi ove godine su bili tople riječi, zagrljaj, utjeha, sve ono što smo i ovih godina nesebično dijelili, no ove godine je to bilo naročito potrebno.

Na Badnju večer, svi prijatelji pokojnog mladića skupili su se i odlučili provesti tu noć s roditeljima njihovog prijatelja. Bio je to njihov dar njima, znali su da bi to njihov dragi preminuli prijatelj odobrio i da bi ga to silno veselilo. I bio je to zaista, dar od srca, najljepši

86

mogući dar koji se mogao nekome pokloniti. Nikome od njih nije bilo važno tog trenutka ništa drugo, nego da pokažu tim ljudima da nisu sami, željeli su da nisu tužni, ali istovremeno da zajednički podijele s njima te trenutke kada su najviše mislili na svog sina.

A što su oni dobili zauzvrat? Najljepši mogući poklon nad kojim sam i ja ostala zatečena. Naime, izgubiti sina neposredno prije najljepšeg obiteljskog blagdana, a imati toliko snage, toliko ljubavi, toliko topline u srce zaslužuje da se o tome piše, da se istakne, i da se pamti.

Majka pokojnog mladića dala je na kamene prirodnog oblika naslikati anđele, za svakog prijatelja po jednog, uz poruke anđela i sve ih je zapakirala u prelijepe vrećice zavezane mašnicama, odnijela na Badnje jutro u crkvu, zamolivši svećenika da ih blagoslovi s posebnom namjenom - da čuva sve prijatelje njezinog pokojnog sina, da oni ne bi doživjeli istu sudbinu. Darovala im je ja Anđela koji ima zadaću da ih čuva, uz poruku napisanu njenom rukom na papiriću,  jer je takvu poruku dobila od svog sina, koji je bio toliko zlatno biće da je istog trenutka kada je njegova duša napustila tijelo sigurno otišao među Anđele!

Svi smo plakali nad ovim poklonom! Nitko od nas nije smogao snage da kaže niti jednu riječ, osim da izusti molitvu za našeg dragog.....i da se divi snazi koju je njegova majka skupila prigrlivši svu djecu - njegove prijatelje!

87

ZAVIST

Zavist je baš kao i mržnja negativna emocija. Manifestira se u neprijateljskom stavu i osjećanju prema drugima koji imaju nešto što smatramo da to više pripada nama. Kao i u ljubavi, tako i u mržnji i zavisti postoje različite gradacije u samom sadržaju i intenzitetu. Tako ispoljavanje mržnje i zavisti može varirati od blagog neprijateljstva do otvorene agresije.

Voljela bih kad bi svi mi voljeli druge baš kao i sebe, kad bi svi bili jednaki pred Bogom i pred ljudima i kad ne bismo poznavali osjećaje kao što su zavist, mržnja, srditost, škrtost, oholost i sl.

Nažalost nije tako. Puno puta osjetila sam zavist na svojoj koži i nije mi se svidjelo. Strašno je to kako ljudi mogu biti zločesti, zlobni, podrugljivi pa čak i agresivni kada ih obuzme zavist.

Teško je kad zavist i mržnju doživiš od nepoznatih ljudi i stranaca, a bolno je i strašno kad su ti zavidni tvoji rođaci, susjedi, prijatelji...

Uvijek sam se pitala kakva je to vrsta ljudi i što je to što ih obuzima i njima vlada u tim trenucima kada ne kontroliraju svoje postupke i svoje riječi.

I sama sam ponekad doživjela taj osjećaj zavisti koji mi se nije baš svidio, ali eto, poznat mi je.

Kad sam bila mala djevojčica, osnovnoškolka, imala sam prijateljicu čiji roditelji su radili u Njemačkoj. Imala je sve što (po mom mišljenju) može poželjeti. Od

88

skupocjene i lijepe odjeće, do nakita, i džeparca. Iako sam ju voljela i bila mi je dobra prijateljica, bile smo gotovo nerazdvojne, ipak me često  probolo u srcu, kad bi došla svaki dan u drugoj odjeći, sa novim satom. Nisam imala roditelje, nikad mi nitko nije mogao ništa kupiti, i bilo mi je teško. Nisam zbog toga bila zločesta, ali ipak me malo zabolio želudac kad sam vidjela da ona svaki dan ima nešto novo i lijepo, a ja nisam imala ništa. Bila sam joj zavidna. Danas se ponekad sjetim tog osjećaja i žao mi je, no bila sam dijete i zbog toga sebe opravdavam zbog toga.

Danas kad sam odrasla i kad sam prošla težak put od siromaštva do  možda čak i iznadprosječnog životnog standarda bole me riječi zavidnih ljudi. Dok nisam imala za život, i dok sam se borila sa par kuna kako prehraniti obitelj, kako da svi budu normalno obučeni, da platim struju, školarinu, knjige i sl. tada su mi se rugali; "da je sposobna imala bi, vidiš da nikad ništa od nje neće biti" govorili su zlobni jezici. Živjela sam sama, suprug je radio vani, bili smo razdvojeni 20 godina, i oni su uživali u svojoj zlobi i želji da me povrijede.

Kad sam 20 satnim dnevnim radom uspjela postići sve što sam planirala i osigurala budućnost i sebi i svojoj djeci, zlobni i zavidni jezici opet su se javili; "da je živjela poštenim i normalnim životom kao mi, brojala bi kovanice za kruh, ne bi se šepurila u lijepoj odjeći, u autu, putovala i imala novac, sigurno su to neki mutni poslovi. Tko zna s kim se spetljala i na koji način je sve to zaradila?"

Boljelo me to, oduvijek sam željela  da priznaju moj uspjeh, da vide da sam uspjela svojim radom, željela sam postići što više, imati lijepe stvari.

89

Danas znam da to nije uvjet za sreću.

Kad sam uspjela ostvariti sve što sam naumila, i po mom razmišljanju dokazati susjedima, rodbini, mužu, i ostalim zavidnicima da sam sposobna, okrenula sam se oko sebe, i shvatila da sam izgubila godine borbe sa zavidnima i onima koji "do podne mrze sebe, a od podne cijeli svijet". Shvatila sam da to nije sreća.

Šetala sam SAMA sa punim novčanikom po City Centru, gledala robu u izlogu za koju nije bilo ograničenja što bih željela kupiti, a u očima suze. Oko mene šetali su ljudi, parovi, držeći se za ruke, zaustavili se sa velikim osmjesima na licu, sjeli da popiju kavu. I ja sam im zavidila.

Zavidna sam bila na njihovom bezbrižnom osmijehu, na njihovoj sreći u malim stvarima, na njihovim isprepletenim rukama, na njihovoj bliskosti, uživanju u zajedničkoj kupnji i šetnji.

Bože, griješnica sam. Zavidjela sam ljudima koji nisu znali za moje brige, za moj mukotrpan put kroz život u kojem sam dobila materijalno a izgubila ono što je najbitnije u životu - sitnice koje život znače - osmijeh, zagrljaj, kava u društvu drage osobe, jednostavnost svakodnevnice.

BLUDNOST!

BLUDNOST je neuredna želja ili razuzdana naslada spolnog užitka. Spolni užitak moralno je

90

neuredan kad se traži radi samog sebe, izdvojeno od svrhovitosti rađanja i sjedinjenja - tumačenje je Crkve. A što da kaže čovjek kojeg je Bog stvorio dajući mu mogućnost da sam bira, da se bori protiv svojih nagona ili da se za njima povodi.....

Čini mi se da je ova Tema mjeseca malo škakljiva jer nas nije potakla na previše žurno pisanje. Razmišljajući dugo o svemu, došla sam do zaključka da smo mi - ljudi - duboko u grijesima. Tko se može pohvaliti da je potpuno bez grijeha i da nikad nije sagriješio.

Razmišljam tako o Bludnosti. Mislima se vraćam se u period kad sam bila mlada djevojka, potom mlada žena. Vraćam se  trenucima kada je zaista bilo teško odoljeti iskušenjima na koje navodi kontakt između muškarca i žene.

Tko od nas nije osjetio leptiriće u trbuhu, želju, potrebu za milovanjima, za dodirom osobe prema kojoj smo osjetili privlačnost? "Oprosti mi Bože, jer sam sagriješila mišlju, rječju, djelom i propustom!"

Tako kaže Crkva - mišlju, rječju, djelom i propustom.

Mišlju, sagriješila sam bezbroj puta. Rječju puno manje, nisam sklona vulgarnom i prostom rječniku.

A djelima?

Što znači prakticirati seks radi svojeg užitka, a ne radi svrhovitosti rađanja i sjedinjenja. Kako živjeti život u današnje vrijeme, s totalno promijenjenim

91

vrijednostima, a biti vjeran crkvenim načelima i ne sagriješiti?

Dvadeset godina razdvojenog života jednog bračnog para dovodi čovjeka u razna iskušenja. I muško i žensko! Svakodnevno dolaziš u iskušenja, naročito u doba mladosti. Znači, mišlju si već sagriješio....

Kad sam bila veoma mlada žena, sa nekih dvadeset godina, sjećam se osjećaja koji su vladali mojim tijelom. Bila je to želja.... Želja koju je ponekad bilo teško zakopati ispod površine, ona bi se opet pojavljivala, i opet, i opet.... Nađeš se u društvu nekog tko ti je veoma privlačan, drag, nasmijava te, nježan je prema tebi, po  koji put ti dodirne rame ili obraze i ti si već na pola puta da sagriješiš. 

Kako se zaustaviti, naročito ako si u postojećoj vezi nesretan, nezadovoljan, nisi dovoljno cijenjen, ne javlja ti se danima, tjednima, a vezan si pred Bogom?

Da li je i to grijeh?

Tada, prije dvadesetak godina, bila sam čvrsto uvjerena da se za svaku Božju zapovijed koja je prekršena dobiva packa.

Sjećam se da me u to vrijeme veoma privlačio zgodan suradnik iz moje firme, i ako je misao grijeh - tada sam bezbroj puta sagriješila.

Nekoliko dana nakon što su me okupirala griješna razmišljanja, dobila sam neki osip po licu - Rekoh; "Bože, oprosti mi, meni griješnici, neću više griješiti, ni mislima, ni djelima"!

92

No osip je prošao, a moje griješne misli su ostale. Nikako da se otresem želje da dotaknem tu osobu, da mu se približim, da se veselo smijem njegovim šalama i pričama.

Uh! Opasna situacija, toliko opasna da sam sebe natjerala da se maknem iz njegove blizine da ne bih pokleknula i predala se griješnim radnjama.

Tako eto život slaže kušnje. Dovodi nas u napast, izlaže nas griješnim situacijama, mami nas u bludnost kojoj malo tko može odoljeti, koja nam pruža toliko radosti i užitka! Poslije nas peče savjest, razmišljamo da li je naš postupak bio ispravan, da li smo trebali ili nismo trebali predati se. No, po mome bitno je ne povrijediti druge osobe. Teško se upustiti u odnose sa nekim tko ima obitelj, naročito ako i ti imaš obitelj, tada situacija postaje komplicirana i teška. Puno je povrijeđenih, a i sami smo povrijeđeni i trpimo. I takva situacija ne može trajati dugo, prije ili kasnije puca jer nije potpuna. Nikog ne može učiniti sretnim.

No kakve zapreke mogu biti ako je oboje sudionika slobodno?

Ljubav nikad nije mogla naškoditi nikome, škodi mržnja i netrpeljivost, zato ja podržavam ljubav, podržavam veze u kojima su ljudi zaljubljeni, i eto i ja griješim skupa s njima, jer prihvaćam takav oblik bludnosti kao nešto što je razumljivo i normalno.

Zahvalna sam Bogu što sam već u godinama pa me s godinama poštedio kušnji koje sam prolazila kao mlada žena. Sada je puno lakše kad me "nagrizao zub vremena" i puno manje takvih situacija doživljavam. Što ne znači da mi opet ne treba ljubav, bliskost,

93

dodir. Kad kažem ljubav mislim na tjelesnu ljubav, ne na duhovnu.

Jer, da bi pravilno funkcionirali trebamo i jednu i drugu.

No postoji i drugačiji oblik bludnosti? Perverzije, pedofilija, mazohizam, sadomazohizam, silovanja i mnogi drugi načini iživljavanja nad drugom osobom. Ovo smatram velikim i neoprostivim grijehom.

Iskoristiti drugog za svoja vlastita zadovoljstva i namirenje pohote je neoprostivo. Željeti ju,  ili zadovoljavati se nad osobom koja tebe neće ili ne želi, ili nije svjesna što joj činiš,  je više nego strašno.

Zato treba razlikovati blud od bludnosti. U današnja vremena normalno je da se dvije osobe koje se međusobno privlače, nakon vrlo kratkog vremena prepuste seksu. Također je postalo normalno da veze ne traju dugo, da nakon kratkog vremena pucaju.

No da li smo zbog toga svi smrtno sagriješili?

Vjerujem da nismo. Ne može biti grijeh prepustiti se tjelesnoj ljubavi u kojoj vezi nitko sa strane ne trpi. Daleko veći grijeh je trpiti ili mrziti osobu s kojom smo u vezi i ne reći joj otvoreno da ne možemo više biti sretni zajedno.

S druge strane, ako je netko s nekim u vezi isključivo radi zadovoljavanja svoje strasti, a ljubav je u potpunosti izostala, ako s takvim namjerama iskorištava mladu i nezrelu djevojku ili čak dijete, ako se u zadovoljavanju svoje pohote koristi nerazumnim i

94

nastranim djelima tada je to definitivno smrtni grijeh i  takvu osobu po mome treba liječiti.

ŠKRTOST

Onaj koji je okrutan spram sebe samog, za koga li je bio dobar? On se neće nauživati svojih

95

blaga. Nema goreg nego onaj koji zlostavlja samog sebe, to je otkupnina za njegovu opakost. Čak i ako čini dobro, on to čini iz nepažnje, i završava otkrićem vlastite opakosti. Često se postavlja pitanje; do koje mjere je čovjek spreman ići da bi stekao materijalno i sačuvao bogatstvo? Da li je spreman izdati prijatelje, odnose, brak? Da li je zbog škrtosti ili za novac spreman mijenjati ljubav, mir, zadovoljstvo duha - sve ono što čovjeka zaista čini čovjekom?

''Jer od najmanjega do najvećega svi gramze za plijenom.'' – napisao je davno prorok Jeremija.

Osim što je škrtost dio svakoga od nas, kod nekih je toliko izražena da se zaprepastimo koliko su dopustili istoj da bolesno zahvati njihove živote.

Dopuštam li škrtosti da vlada mojim životom?  

Štedljivost i škrtost nisu isto. Razbacivanje je podjednako grijeh kao i škrtost dakle, ako se jedno isključuje ne mora se nužno primjenjivati drugo.

Najbolje je biti umjeren. No kako?

Škrtost je gotovo bolest, to znaju mnogi koji su bili u prilici raditi, družiti se ili živjeti sa osobom koja je škrta.

U želji i nastojanju za što većim postizanjem materijalnog čovjek se često izgubi. Povećavanjem količine novca ima osjećaj da ga ima sve manje i osjeća strah da ne ostane bez njega. Iz tog straha

96

rađa se škrtost koja uzrokuje mnoge probleme ne samo prijateljima i rodbini već i užoj obitelji.

Škrt čovjek ne može od sebe odvojiti novac ni za svoje potrebe a kamo li za potrebe svojih bližnjih. Svaki novčić okrene dva puta, dobro razmislivši da li bi ga potrošio, a i ako ga negdje i potroši neće prestati zbog toga jadikovati ne samo mjesecima već i godinama.

"Zašto ne kupiš na rasprodaji, jeftiniju garderobu? Bolje ti je dva jeftinija komada nego jedan skup!"

Škrt čovjek ne želi sebi priuštiti normalnu garderobu za presvlačenje, kupuje sapune, šampone koji su razdvodnjeni i slabi, i nesvjesno više troši, no njegov um ne razmišlja tako, on jednostavno zbraja potrošeni novac, ne posljedice nepravilne potrošnje.

Živjeti sa škrtom osobom doslovce sliči na pakao. Svaki dan dolazi do svađa i rasprava.

"Koga zoveš? Zašto? Zašto nisi pustila da on ili ona nazovu tebe? Zašto voziš prijatelje sa autom?  Kad ćeš ti dočekati da oni tebe povezu ili da ti uzvrate? Nemoj činiti nikome ništa jer ti to nikada neće vratiti, a tebe košta, ako ničeg drugog onda vremena!"

Novčići se broje, premeću. Odlučivanje o kupnji ili nabavci svakidašnjeg pretvara se u najveći mogući problem o kojem se danima raspravlja.

Škrtca ne možeš ništa niti zatražiti jer nikad nećeš shvatiti da on nešto ima. Škrtac je obučen u garderobu staru nekoliko godina..... Nek te ne začudi ako su hlače pri dnu poderane i prljave..... nije još došlo vrijeme da ih promijeni..... Škrtac ima mobitel koji je sav izlizan, i nema pretplatu jer je skupa, već

97

karticu (da drugi mogu doći do njega, a da on ne koristi previše blagodat telefonskih poziva)  a ako i pokušaš zamoliti posudbu od škrtca nećeš ništa dobiti jer se škrtac ne može odlučiti da nešto odvoji ni za sebe, a kamo li za drugoga.

Škrtac nije svjestan da je takvo ponašanje grijeh. Tek kad se u njegovu svijest usadi činjenica da sve svoje blago i imanje mora ostaviti na ovom svijetu i da ništa ne može ponijeti sa sobom, možda postoji nada da se škrtac izliječi od te bolesti.

 

OHOLOST

Svi mi volimo za sebe reći sve najbolje. Gledamo se najljepšim očima i opisujemo se najljepšim riječima. Nitko od nas za sebe ne vidi ni mrlje, ni tame gledajući se u zrcalu, sve sama svjetlost. No da li je zaista tako i je li naše srce čisto i spremno voljeti jednakom ljubavlju naše bližnje?

Oholost je suprotnost poniznosti.

98

Crkva Oholost svrstava u prvi od "sedam smrtnih grijeha" dok ga psihologija promatra kao nezdravu ljubav prema samom sebi koja je redovito povezana s nezdravim i nerealnim samoprecjenjivanjem.

Kako se rađa oholost?

Oholost se rađa u nama, zajedno s našim postankom i dolaskom na ovaj svijet i duboko je ukorijenjena u našem biću. No mnogi od nas dozvoljavaju joj da često izbije na površinu i da prevlada, dok ima i ljudi koji ju znaju prikriti i zanemariti njezinu želju da vlada.

Teško da postoji čovjek koji nikada nije dozvolio oholosti da prevlada. Tko se od nas može pohvaliti da je učinio nešto, za nekoga, od srca, samozatajno, ne ističući to i ne hraneći svoj ego djelima koja je počinio. Tko se od nas nije pohvalio počinjenim djelom, uspjehom, položajem koji je postigao, materijalnim bogatstvom koje je stekao kroz ovozemaljski život?

Znaš, upravo sam sagradio kuću..... Da, gdje? Pa, dugo sam gledao koja lokacija bi bila najpogodinija, ali sve više ljudi gradi kuće u podsljemenskoj zoni, Mlinovi, Šestine, Gračani, Zelenjak pa eto, odlučio sam štedjeti i tamo kupiti zemljište jer svi koji nešto vrijede tamo imaju kuću.....

Kupujem stan.... Posrećilo mi se s poslom, radim u državnoj firmi i tamo me cijene, imam veoma odgovoran posao i dobru plaću pa sam odlučio kupiti stan, pa kad već kupujem, neka to bude negdje u centru grada, više vrijediš ako stanuješ u centru grada i bliže vladajućima...

Stižu zimski godišnji odmori i sve destinacije izvan zemlje su već rasprodane i popunjene. Pitanje prestiža

99

je biti na skijanju izvan zemlje, u hotelima u kojima borave oni koji obnašaju važne dužnosti, koji su nešto postigli u životu. Bio sam tamo, s njima, vrijedim nešto.....

Ljeti, pitanje prestiža postalo je imati jahtu, pa makar i onu manju od 8 m. Normalno je da što je jahta veća više vrijediš, ali Bože moj, koliko para toliko muzike, i mala brodica već nešto znači....

Odijevni stil pokazuje kojem društvenom sloju pripadamo. Kreditne kartice su za ovo rođene. Svi možemo vanjskim izgledom pokazati da smo "nešto" i da "vrijedimo" odijevajući markiranu odjeću i vozeći se u skupocjenim vozilima.

No jesu li svi gore opisani pokazatelji znaci uspjeha, naše sposobnosti ili tek naše oholosti?

Hranimo li s tim vanjskim pokazateljima sebe, svoj ego ili ljude oko nas?

Vrijedimo li sebi bez obzira na postignuća (koja su uvjetna, jer kreditne kartice, krediti, posudbe stižu na naplatu) a tada našim prijateljima naravno nećemo pokazati da kuhamo "grah s kobasicama" jer nam je dospjela rata za Audi, rata za stan, i rata za Diners. Pozvat ćemo ih da nam dođu u posjet kada budemo imali janjetinu na jelovniku, nikako ne grah, jer grah nije za prestižne ljude.

Normalno da ćemo u svemu tom iskazivanju bogatstva, ako želimo biti uspješni i prestižni, sudjelovati i u dobrotvornim akcijama, biti ćemo sponzori onima koje treba potaknuti, no istovremeno ćemo zahtijevati da se to istakne debelim i masnim slovima radi reklame nas osobno ili naše tvrtke. Da li

100

zbog naše iskazane oholosti u tom postupku, naš dar manje vrijedi?

Ne, naravno! Kakav bi svijet izgledao bez dobročinitelja i bez sponzora?

No još uvijek je prepun sirotinje koja po kontejnerima traži bar mrvicu kruha, komad pristojnije odjeće, školsku torbu, dio namještaja i sl. Da li bi ti uspješni i bogati ljudi na tren zaboravili na svoj ego, i svrnuli pogled na ljude koji šeću po ulicama, beznadno, tražeći kontejnere u tim prestižnijim naseljima (u njima ima možda nećeg što vrijedi i za njih), pa recimo, pozvali takvog jednog "gubitnika" na topli čaj, na toplu juhu, dali mu sendvič tek napravljen u skupoj talijanskoj kuhinji?  Da li bi mu se uopće obratili ili bi okrenuli glavu od straha da netko ne vidi da su ga primijetili jer time ruše svoj ugled?

Eto, svi smo oholi. Svi hranimo svoj ego uspjesima koji nešto znače vanjskom svijetu, ljudima oko nas, domaćima i strancima. Netko je ohol manje, netko više, no nitko nije nikada učinio dobro djelo nekome a da se istovremeno nije osjećao zbog toga bolji, drugačiji i više vrijedan od ostalih i da to nije bar nekome spomenuo da bi istaknuo bar na trenutak sebe kao dobru osobu. A i to je oholost.

Zatim oholost zbog ljepote - naročito žene ... Satima uljepšavaju svoju vanjštinu samo da bi im muškarac ili netko drugi uputio kompliment kako su lijepe, dotjerane. A koliko godina treba proći da njihova oholost postane manja i da shvate da je unutarnja ljepota doživotna (ljepota duše) i da vanjski izgled nije ogledalo ljepote....

101

Znanjem - mada se učen čovjek  ne hvali znanjem, jer on ohološću pokazuje svoje neznanje, jer obično se svojim znanjem hvali onaj što ne zna i ne zna da ne zna...(Kuran)

Koliko puta si s nekim raspravljao i uvjerio se da onaj drugi govori istinu, a da si ti u krivu,  i teško ti je to priznati, prihvatiti i zahvaliti mu se na upozorenju, a to je također znak da je u tvom srcu oholost.

Jesi li doživio da se tvoje kolege okupe na nekom sastanku ili "portalu" pa ljudi hvale tvoje kolege a na tebe ne obraćaju posebnu pažnju (ne pišu komentare na tvoje tekstove), a tebi je zbog toga teško i osjećaš zrnce ljubomore (gdje je ljubomora tu je i oholost).

No čovjek bi trebao biti svjestan da Onaj koji daje vlast i moć, On ju i uzima.

Tko uzvisuje, Taj i ponižava, On daje i bogatstvo i siromaštvo, On nas je učinio pametnima, snažnima, lijepima i sve nam to može i uzeti ukoliko u svom životu ne slijedimo i naše srce i našu dušu koju smo zapustili zbog oholosti koja često zavlada u našem srcu.

No dragi Bog svojom voljom okreće i naša srca na pravi put, na put milosrđa i poniznosti. Ako imamo vjeru pomoći će nam da shvatimo sebe, svoje slabosti i nedostatke, jer nitko od nas nije mogao izabrati gdje će se roditi, hoće li biti lijep, imati kakvih nedostataka i potreba kao i svi ljudi, biti bolestan ili zdrav, i ako pogledaš oko sebe shvatiti ćeš da si tek jedna

102

obična mrvica  u odnosu na ostala stvorenja, i da nema potrebe za ohološću.

Ne hodi po zemlji nadmeno, jer zemlju ne možeš probiti ni brda u visinu dostići, (El-Isra, 37.)

U svakom slučaju dugačak je put od oholosti do poniznosti od nadmenosti do iskrene i nesebične velikodušnosti.

POČETAK I KRAJ LJUBAVI

Osjećaj je najsnažnije oružje. Osjećaj mržnje može razoriti, uništiti, prekinuti svaku kariku u lancu ma koliko lanac bio jak. Osjećaj nemoći čovjeka može unazaditi, ne dozvoliti mu da se nosi sa životnim problemima. Osjećaj bolesti dovodi čovjeka u situaciju da je nesposoban za život bez obzira koliko bolest bila značajna ili beznačajna. Osjećaj ljubavi .... to je duga priča.... Osjećaj ljubavi može te dovesti do vrha najviše planine, ili u najdublji ponor.....

ONA

103

Bio je lijep, sunčan ljetni dan. U stvari posljednji dan ljeta ali toliko lijep i sunčan da se ni blizu nije nazirala jesen. U crvenom kostimu, kratke suknjice, i s osmijehom na licu, sigurno i samouvjereno kročila je u prostorije poduzeća u kojem je trebala dogovoriti novi posao. Na samom ulazu susrela se sa vlasnikom i istog trenutka znala je da će ovdje dugo ostati. Nešto ju je presjeklo, trnci prostrujili tijelom od vrha glave do nožnog prsta, drhtala je od nekog čudnog osjećaja za koji nije znala kako se zove jer nikada do sada nije osjećala ništa slično. Dugo je gledala njegove oči, plave kao more, i jednako tako vlažne, duboke, pune suza. Zašto, pitala se u tom trenutku? Zbog čega tolika tuga u tim prelijepim očima?

ONI

Dani su prolazili, njih dvoje, poput dvije grlice svakim danom bili su sve sretniji. Gradili su svoje carstvo, napredovali, stvarali budućnost za sebe, za djecu.

Svakodnevno su izmjenjivali nježnosti, poljupce, strasne zagrljaje. Bila je to zaista prava, velika ljubav, poput Romea i Julije, poput mnogih sličnih ljubavi iz prošlosti, iz sadašnjosti... Njoj je smisao svega bila udovoljiti njemu, učiniti ga sretnim, zadovoljnim, pružiti mu najveću i najljepšu ljubav kakva još nije opisana u pričama.......Njemu je smisao bio da ona uvijek bude nasmijana i sretna.............

104

Svjedoče o toj ljubavi još uvijek riječi posvećene samo njemu:

"Život prolazi brže od vode

koja teče u "našoj" fontani.

Tako će i ovaj život doći do kraja.

Svatko od nas imati će nešto

čega će se sjećati.....

Kada dođe vrijeme da se i Ti sjećaš

nečega što je zaista ostavilo

traga u Tvom životu

onda neka te ova fontana podsjeti

da postoje žene koje ljube svim srcem,

i da je ljubav žene koja piše ove riječi

nepresušna, baš kao i izvorska voda.

Uvijek svježa i snažna i samo Tebi

namijenjena.....

Mislima i srcem, uvijek uz Tebe!"

105

Prolazile su godine. Vatra ljubavi lagano je postajala žar. Gasila se pod vjetrom svakodnevnih problema, nestašice novca, ružnih riječi, predbacivanja, uvreda... Trenuci nježnosti izmjenjivali su se sa trenucima svađe. Poljubac, zagrljaj, plač ili obrnuto...

Jednog dana samo su se pogledali, još jednom... Njene oči bile su jednako vatrene kao i pri prvom susretu, njegove oči bile su jednako suzne, između njih bio je ponor. Nije ljubav nestala, samo su je zarobili negdje duboko i sve više vremena i truda trebalo je uložiti da bi ju jedno drugome pokazali.....

"GOTOVO JE, VIŠE TE NE VOLIM"....

ON

.... poput groma odzvanjale su mu u uhu njezine riječi Ona koja se klela u sve da je on njena ljubav do kraja života. Da će s njim biti i u dobru i u zlu. Ona koja je u svakom trenutku za njega bila tu. Uvijek je znala što mu treba i kako ga utješiti.

Znala je što treba reći da bi ga umirila, a kada treba šutjeti,  jer je šutnja često govorila više od riječi. Njima tako često riječi nisu ni trebale...  Njihovi pogledi, dodiri bili su jači od riječi.....Osoba koju je on volio najviše na svijetu, osoba zbog koje je živio, disao.... za koju je postojao.... samo za nju... Sad kada je više nema u njegovom životu... pita se gdje je to pogriješio? Što je učinio da je ugasio iskricu u njoj...

106

koji je to njegov postupak promijenio njegovu sliku u njenim očima... u najljepšim očima? Od kad nje nema u njegovom životu.. sve je uzalud... izgubio je dio sebe... najvećio dio sebe... onaj dio koji je najviše volio... dio koji mu je otela... njegovo srce... a mislio je da će je imati cijeli život, da će ispunjavati svako jutro u njegovom životu kad se probudi, i svaku večer kad legne u krevet.

Dala mu je svoje srce... Dao  joj je srce... cijelo, samo njoj... Tako su bili sretni... a sad se sve raspalo na tisuću komadića. 

Sve ga podsjeća na nju... vjerovatno zato jer je sve vidio i gledao kroz nju.. kad je  želio savršenstvo na nju je pomislio... kad je želio biti sretan... njena usta su mu se nasmijala... kad mu je trebao dodir njena ruka ga je dotaknula... kad mu je trebao poljubac njene usne su ga poljubile..... utjehu mu je davalo njeno prisustvo...

Sad sjedi i razmišlja... u kojem to trenutku je nestalo sve što smo gradili.....

Volio bih da joj mogu reći... da ju još volim.. da mi nedostaje.... da ju nisam smio pustiti da ode.... a ne mogu izreći riječi... koje bi me ovog trenutka možda vratile u život...

Umjesto tih tiječi kojima bih joj točno opisao kako se osjećam, kako samo za nju tuče moje srce, izrekao sam joj milion uvreda, ružnih riječi, predbacivanja, a ništa od toga nisam tako mislio. Još mislim za nju da je

107

jedina i neponovljiva, znam da i ona mene još voli.... ali previše je bola između i previše ružnih riječi....

STRES - SLABOST ILI JAČANJE ORGANIZMA

Stres je odgovor našeg tijela i uma na nešto što uznemiruje njihovu naravnu ravnotežu. U ljudi odgovor na stresne događaje potiče još iz davnih vremena kad je život bio stalna borba za preživljavanje. Primjer stresa je način na koji reagirate kad ste preplašeni ili se nalazite u opasnosti. Adrenalne žlijezde luče adrenalin - hormon koji aktivira obrambene mehanizme vašeg organizma: srce počinje udarati, krvni tlak raste, mišići se zatežu, očne zjenice se šire. Ovaj sklop reakcija - odgovor "bori se ili bježi" - usredotočuje sve tjelesne sustave na prijeteću opasnost te vam pomaže poduzeti sljedeći korak, oduprijeti se opasnosti ili pobjeći.

108

Svaki izazov koji nas potpuno obuzme poput teške bolesti, smrti člana obitelji, gubitka posla ili voljene osobe može biti jako stresan, opterećujući do te mjere da onemogući naše tjelesno i psihološko funkcioniranje. Neki od nas osobito su osjetljivi na stresne situacije ili događaje te na ekstreman način reagiraju čak i na svakodnevne odluke.  Dok se neki ljudi pod prejakim pritiskom raspadaju na komadiće, drugi su pod pritiskom visoko produktivni.

Stalna izloženost stresu može iscrpiti tjelesne snage i izazvati kroničan umor, gubitak teka ili prejedanje te druge reakcije.

Nesmanjivanje stresa - izazvanog stvarnim ili umišljenim razlozima - može dovesti do hipertenzije koja je dokazani čimbenik u nastanku srčane bolesti, nekih vrsta raka, može doći do depresije ili do posttraumatskog stresnog poremećaja i anksioznosti ili napadaja panike.

Međutim, što je zapravo stres? Do njega dolazi kad postoji neravnoteža između zahtjeva koje postavlja život i naše sposobnosti da se s njima nosimo.

Tko od nas nije izložen stresu gotovo svakodnevno?

I kako mjerimo jačinu stresa koji svakog od nas pogodi?

Da li je stres jači ili slabiji u odnosu na svakog od nas, ili smo mi slabiji ili jači u odnosu na stres?

109

Kad sam bila mala curica i rano ostala bez majke, nisam znala da su tu gomilu tuge na mojim leđima ljudi zvali stresom. Za mene je to jednostavno bila bol koju sam morala isplakati, držati u sebi, po noći moliti da bih ju prebolila. Danju je bilo teže, kad su djeca išla na ručak, igrala se se majkama i očevima ja sam odlazila u Crkvu i molila. To je bilo moje utočište, mjesto gdje sam nalazila smirenje i gdje je bol zahvaljujući molitvi i psalmima bila puno manja. Međutim to je tek bio jedan u nizu od stresova koje mi je priredio život. 

Danas ne znam u kojem trenutku mi je bilo najteže (u stvari znam ali ne znam da li ću smoći snage da o tome ovdje pišem) jer su sve situacije bile teške i veoma bolne.

Mnogi koji su me poznavali rekli su da kad bih prodavala suze,  bila bih najbogatija na svijetu. Nisam ih prodavala, nažalost, tekle su potocima niz moje lice - a ja sam sama sebi pisala pjesme kako bih si ulila snage da izdržim. Nakon što su sve troje djece bili prilično teško bolesni sa dijagnozama od kojih zastane dah u grlu, nisam se predala. Samo sam laganim korakom, odšetala do Kamenitih vrata (u to vrijeme nisam imala auto) klekla i molila. Moja djeca trebala su moju snagu i nisam imala prilike očajavati. Međutim,  dogodilo se čudo. Unatoč neohrabrujućim dijagnozama liječnika i dokumentaciji koja bi obeshrabrila i najjačeg čovjeka, moja djeca su se nakon par dana oporavila  (danas su svi troje potpuno zdravi i odrasli ljudi) a ja opet skupila snagu za nove životne borbe.

110

Nisam klonula duhom ni kad je meni dijagnosticirana teška bolest - reumatoidni artritis i kada sam sa samo 23 godine ležala u krevetu, pokraj mene moje dvogodišnje dijete, a ja ne mogu iz kreveta već mi samo suze klize niz obraza. Nisam imala snage u rukama ni da ih obrišem, niti da zagrlim svoje dijete.

Vraćajući se iz bolnice, s terapije, šokirana vanjskim izgledom osoba koje su bolovale od iste bolesti kao i ja (komisija mi je odobrila 4 satno radno vrijeme zbog invalidnosti a moje ruke su se već bile deformirale), pala sam.

Žena koja je prošla pokraj mene - smijala se misleći da sam pijana ili drogirana, no ja sam se digla i zarekla - NEĆU BITI INVALID, NEĆU BITI BOLESNA NI NESPOSOBNA ZA ŽIVOT. NEĆU SE DATI SLOMITI.

Odluka je bila donijeta ili ću biti pobjednik ili pobjeđena. A gubiti nisam naučila, bar ne na tom području.

Okrenula sam list u  knjizi svojeg života, upisala se na fitnes, pribavila gomilu shema za izradu ručnih radova - goblena i stolnjaka, kupila knjige o sadnji voćki i povrća. Bacila sam se na posao, a kad nisam bila u poslu, tada sam bila na vježbanju. Noćima sam znala vesti goblene do 3, 4 u noći jer od boli nisam mogla spavati.  Bilo je teških dana, kada je tjelesna bol bila jača od snage koju sam imala, a tada je pomagala molitva. Ne znam ni sama koliko puta sam obišla oltar u Mariji Bistrici, moleći, tražeći malo pažnje. I ozdravila sam. Nema čak ni deformacija koje bi ukazivale na to

111

da sam bila bolesna od takve bolesti. Danas kada liječnici gledaju dokumentaciju moju i moje djece, naprosto ne mogu vjerovati, jer nemoguće je nakon tih bolesti biti zdrav tjelesno, biti zdrav duhom (tako kažu liječnici, a ja kažem "Bogu je sve moguće").

Svakodnevnim poslovima kao što su građenje kuće, dječije zadaće, smrti bližnjih i daljnjih članova obitelji (izgubila sam pet najdražih osoba u samo dvije godine), razvod,  nisam dozvolila da me dovedu u stanje stresa.

Glumila sam jaku, snažnu ličnost, nesalomivu. Na poslovnim sastancima, uvijek strogo službena, ali uvijek nasmijana bez obzira na osobne probleme i uvijek na distanci.

Tako su prolazile godine, nekad teže nekad lakše, no uvijek isprepletene beskrajnom tugom, boli i žalosti. Između tih boli malo radosti bilo je kao komadić sunca nakon oblačnog dana. Naučila sam se veseliti malim stvarima, radovati se cvijeću u vrtu, kućnim ljubimcima, dječjem napretku. Doduše neprekidno sam naporno radila, drugog izbora nisam ni imala, prvi razlog je bio da prehranim obitelj, drugi da zaboravim bol. No uz sve te trenutke boli, u našem domu uvijek se orio smijeh. Nikada nisam dozvolila da tuga i očaj nadvladaju, osim jednom kada se ni sama nisam smjela pogledati u ogledalo. Oči su bile pune suza, lice sivo od plača, iskrivljeno od bola. Takvom su me

112

vidjeli i drugi i imali su previše problema da bi mi pomogli rješavati još i moje.

No kada sam na lice nabacila osmijeh, to je bila druga priča. Svi su mislili da mi "cvjetaju ruže" i svu su htjeli pomirisati miris tih "ruža".

Moja jutra nisu bila kao u filmovima - nitko mi nije dozvolio da se dugo rastežem u krevetu, niti mi je uz poljubac nosio doručak u krevet.

Moje buđenje bilo je oko tri sata ujutro, a ja sam sa strahom, onako tiho, pitala samu sebe: što me danas čeka?

Toliko sam se naučila na probleme, boli, patnje i stres da nisam uopće više mislila  da bih mogla dočekati dan bez njega. Podsjeća me to na imunizaciju organizma kod liječenja astme. Provodi se tako da se alergen na koji je osoba osjetljiva ubrizga u krv kako bi se stvorio imunitet. Tako sam ja na sebi provodila imunizaciju od stresa. Svaki dan određena doza stresa da bih bila jaka i otporna.

Međutim, na neke stvari nisam jaka. Za razliku od situacija kada sam se držala gesla "bori se" (u trenucima kad su mi htjeli uništiti život naši tajkuni koji su bacili udicu na moje nekretnine i posao koji radim) bilo je i trenutaka kad nisam imala snage i kad sam se držala gesla "bježi".

Ne, krivo mislite, ako mislite da sam u tim trenucima o kojima govorim izgubila snagu, ili da je stres bio jači

113

od mene, naprotiv čak i tada se nisam dala slomiti, međutim kada čovjek dođe u situaciju da osoba kojoj najviše vjerujete, s kojom dijelite kruh svagdanji, koju godinama uzdržavate da ne bi osjetila teret života, i kada ta osoba od vas uzme veću količinu novca (mislim na nekoliko desetaka tisuća novca u stranoj valuti) a tada nestane, ugasi mobitel, i više nikada se ne javi,  to je najteža bol koja postoji. Ako mislite da je zbog novca, opet pogrešno mislite, nije zbog novca nego zbog razočaranja. 

Jednom je moj sin mene pitao: "majko, što da uradim, posudio sam novac prijatelju a sad se on više ne javlja,  a ja nemam priliku da mu kažem da mi je stalo do njega, a ne do novca, i da bi jednostavna riječ - čuj nemam, vratit ću kad budem imao, sve riješila". Isto to sam i ja pomislila kada je osoba koju sam voljela, poštovala s kojom sam sve dijelila, i koja mi je bila druga sestra, zamijenila naše prijateljstvo hrpicom novca. 

Taj stres još nisam naučila pobijediti, ali s obzirom na obrambeni osjećaj koji se rodio u meni kad su u pitanju ljudi, nadam se da sam na najboljem putu da i na tom području ojačam.

114

SMRT - I UMIRANJE

Nemoj stajati na mom grobu i plakati. Nisam tamo. Ne spavam. Ja sam jedan od tisuću vjetrova koji pušu. Ja sam dragulj što blista na snijegu. Ja sam sunčevo svjetlo na zrelom žitu. Ja sam jesenja kiša. Kad se probudiš u jutarnjem miru, ja sam užurbanost koja se javlja od ptica što kruže u letu. Ja sam zvijezda što sja na nebu. Nemoj stajati na mom grobu i nemoj plakati. Nisam tamo. Ne spavam.

     08. lipnja umrla je najdivnija osoba koju sam poznavala i neizmjerno voljela nakon kratke bitke s rakom.

     Osoba koja nikada nije ni jedan dan bolovala od ni jedne bolesti. Osmijeh nije silazio s njenog lica i brojni ljudi, koji su je tijekom godina života upoznali o njoj i danas govore sa velikim simpatijama.

     Kada se nađete u situaciju da smrt kuca na vrata, i svjesni ste činjenice da pješčani sat neumoljivo curi i nakon što sve pokušate da biste zadržali voljeno biće upitate se:

"Je li smrt zaista nešto tako strašno i apsurdno da je bolje da o tome ne mislimo i ne govorimo?"

 "Da li je bolje da se pretvaramo da je uopće nema?"

115

"Je li smrt tako apsolutan kraj naših misli i djelovanja da joj jednostavno ne možemo gledati izravno u lice?"

"Da li je moguće pripremiti se za smrt i umiranje?"

     U trenucima dok sam sjedila uz osobu s kojom sam proživjela svaki bol i grč na licu tražila sam sve mogućnosti da preskočimo smrt. Nije je bilo. Stajala je pred vratima i čekala svoj plijen i svaki put kad bih prošla kroz vrata bolničke sobe osjećala sam njen dah za vratom. Čak i miris u sobi promijenio se i u zraku se osjećala njena prisutnost. Gledajući u oči osobe koja je pred vratima Raja shvatiti ćete da oni znaju - svjesni su činjenice da odlaze, ali nitko o tome glasno ne govori. Pogled osobe koju pred vratima čeka smrt nikada neću zaboraviti. Zaista je to poseban pogled, toliko prepoznatljiv da nikada ne možete pogriješiti. A ipak svi pognemo glavu i ne priznajemo da ne postoji drugi put od ovoga koji je određen.

    Puno puta sam postavila pitanje: -"Reci, kako se osjećaš? Na što misliš ovoga trenutka? Podijeli sa mnom svoje strahove i razmišljanja! Uzalud. Ni jedne jedine riječi, ni jednog znaka iz kojeg bi se dalo naslutiti da se kraj bliži.

    No da li je kraj?

    Ljudi umiru. Ne samo oni koje mi poznajemo, nego bezbroj ljudi širom svijeta, svaki dan, svaki sat. Umiranje je najopćenitiji događaj, nešto što svi moramo pretrpjeti.

    Gledajući kako svakog dana tijelo napušta snaga, kako osoba koju volimo sve brže kopni, i više nije svjesna ničega oko nas, preostaje nam samo molitva da ovozemaljske muke budu što kraće. Osjećamo

116

tugu, bol, očaj zbog nemoći i strah od smrti. Treba li je se bojati?

    U trenutku kad je smrt došla a duša osobe koja je umirala, na odlasku dotaknula moja tijelo, pozdravljajući se prije odlaska, shvatila sam da se smrti ne treba bojati.

   To tijelo koje je ležalo na bolničkom krevetu više ništa zajedničko nije imalo sa osobom koja je ležala tu do trenutka smrti. Ne samo krevet i tijelo je bilo prazno!

   I drugog dana, na patologiji, na licu nas koji smo je bezgranično voljeli, nije bilo suza.

   Znali smo da je svojom dobrotom, susretljivošću i ljubavlju koju je nesebično dijelila lsvima oko sebe osigurala sebi novi život.

    Ostalo nam je samo da dostojanstveno ispratimo tijelo koje je tijekom godina bilo štit njene duše, njene osobnosti.

117

CAR JE GOL

Dok sam bila mala obožavala sam bajke. Izgleda da me je život „počastio“ tom mojom ljubavlju pa me svakodnevno iznenadjuje scenama iz bajki. Npr. mnogi su, baš kao u bajkama zloćeste maćehe, ili zločesti carevi, negativne osobe a koje se predstavljaju kao dobre. Obučeni u srebreno i zlatno ruho, sa zlatnim kaležom ispred sebe, odaju utisak veličine. Dok ne pokažu pravu narav pa se ubrzo shvati, baš kao i u bajkama da car voli vladati, i pokoravati svoj puk, i da je njegova predstava samo za javnost. U toj svojoj vladavini ne bira riječi kojima će počastiti svoj narod, niti bira na koji način će eliminirati jedne pristaše da bi stekao druge.

Uglavnom u takvim carstvima nema osjećaja, postoji samo vlast kojoj se ne smije nitko suprotstaviti i puk koji mora slijepo služiti i slušati. Ako netko nešto od puka i osjeća, ubrzo biva kažnjen za to, jer u velikim carstvima osjećajima nema mjesta. Tu se sve vrti oko zlata i zlatnog ruha!

I „Djevojčica sa žigicama“ sanjala je o sjaju. Gledajući svojim očima u ljudima oko sebe vidjela je dobrotu, plemenitost, ljubav, ljepotu a snašla ju je ciča zima, studen promrzlost i na kraju smrt. Bilo je to baš negdje u predbožićno vrijeme, jedne zime poput ovogodišnje.

118

Snijeg do koljena, a ona, promrzlih ruku, i mokrih nogu s nadom je gledala kroz prozore u svjetlost i blagdanski stol, okićenu jelku, a ništa od toga joj nije trebalo, osim samo malo topline i lijepe riječi.

Bajke na kraju završavaju sretno!

Princeza poljubi žabu pa se žaba pretvori u princa!

Zla maćeha umre!

Zločestog cara prokažu pa shvate da su njegovi pučani uzalud klimali glavom i povlađivali mu, jer se ISTINA ne može sakriti!

Ona može biti privremeno zakopana, negdje u nečijoj namjeri da ju zataška, ali ona je uvijek tu, i ma koliko god ju zamjerki, licemjerja, laži i predstava prikrivalo, uvijek će isplivati na površinu!

SRETNO VALENTINO!

119

Sjedila je za stolom, sama, čitajući dnevni tisak i polako uživala u toplim gutljajima Nescafea od vanilije, njezinog omiljenog pića. Iako su u njezin lik bili uprti pogledi svih muškaraca za susjednim stolovima, ona niti jednog nije primjećivala, nisu je uopće zanimali. Njezino srce odavno je već ispunjeno ljubavi, ljubavi prema muškarcu njezinog života, a koju nije smjela niti mogla proživjeti, no nije ga mogla zaboraviti. Često je doživjela da joj se muškarci upucavaju, dijele komplimente, pokušavaju doprijeti do nje i zavesti je, no uzalud. Ništa ju nije moglo impresionirati, niti ju je itko od njih zaintrigirao da bi započela bilo kakvu vezu.

Danas je Valentinovo i njezino srce je zbog toga ispunjeno posebnim titrajima. Vratila se mislima u onaj period kad je tek propupala njezina ljubav, kad još nije niti znala kako bi nazvala taj osjećaj koji joj nije dao da diše, koji je treperio njezinim žilama poput struna violina, zbog kojeg noćima nije spavala već je neprekidno vidjela njegov lik ispred sebe.

Ludo ga je voljela. I još ga voli, makar to nikad nikom ne bi priznala. Glumi hladnu i nedodirljivu osobu, teško zavodljivu, glumi da ju zanima samo posao, papiri, a u dubini duše voljela bi možda pronaći onu začaranu šumu, iz bajke Šuma Striborova Ivane Brlić Mažuranić i zamoliti šumskog starješinu Stribora da ju vrati u mladost. K njemu.

Možda bi onda opet propupala, procvala, usprkos godinama kada je učila svoje srce da bude hladno, nedodirljivo. Možda bi izniknuo cvijet iz kamena.

Čitala je novine, a čitajući članak o Valentinovu, misli su joj odlutalo daleko. U sjećanje. Pred njom je bio on – ljubav njenog života, najnježnije i najdraže stvorenje. Osoba koja je znala čitati njezine misli, prepoznati sve njezine potrebe. Osoba čiji je dodir poput dodira

120

električne jegulje izazivao strujni udar u njezinom tijelu, od korijena kose do nožnog palca.

Prisjetila se njihovog posljednjeg zajedničkog ručka. Gledao ju je onim svojim predivnim plavim očima, dodirnuvši joj ruku tek toliko da ju prođu trnci, da osjeti snagu njihovih osjećaja.

-          „Volim te!“ - rekao joj je. -          „Sad znam da mi ništa u životu ne znači

toliko kao ti“. -          „Ne želim te izgubiti, niti želim biti bez tebe

i jednog dana svog života“. -          „Ti si mi sve na svijetu“. -          „Svi dani bez tebe su ništa, sati bez

razgovora s tobom su prazni“.

Gledala je u njega, širom otvorenih očiju, gotovo bez daha, zamišljajući sebe i njega u zajedničkom domu, njihovoj postelji, za njihovim stolom. U jednom trenutku su joj mislima prošle sve scene iz svih filmova, romana, i iz njezine mašte, i ni jedna nije bila toliko upečatljiva i snažna kao trenutak s njim. Trenutak s osobom koju voliš i koja voli tebe. Kako je malen bio korak do sreće.

Samo je trebala skupiti hrabrost i izreći: „I ja volim tebe svim svojim srcem. Želim živjeti našu ljubav, naše snove, sve naše želje!“

Bila je tiho, nije ni znala što reći. Nije imala snage za promjene.

Previše je trebalo stepenica srušiti i izgraditi nove da bi se doseglo visine. No na trenutak se kolebala. Zašto – pitala se? Zašto nam je Bog dao da se toliko volimo ako nigdje nije u našim životu zacrtao zajedništvo? Odakle onda tolika snaga osjećaja?

121

Još uvijek kolebajući se, zanesena njegovim riječima i otkucajima svoga srca, htjela je već primiti njegovu ruku i dati mu do znanja da ga želi. Da, želi ga. Voli ga svim srcem i želi biti njegova do kraja života. Već je izustila da mu to kaže, kad je konobar došao naplatiti. Posegla je za novčanikom, otvori ga da plati račun, i ugleda slike svih članova svoje obitelji, svog ponosa, svoje djece. Znala je odluku. Gutajući suze, pogledala ga je, i rekla je: „Zlato, nije ovo naše vrijeme, oprosti!“

Ne gledajući ga u oči, kako ne bi shvatio što se dogodilo, trudeći se biti najhladnijom osobom na svijetu, podigla se od stola.

-          „Zbogom“, rekla mu je, a dok je izgovarala tu riječ vidjela je u njegovom pogledu kako mu se ruši cijeli jedan san.

Nije željela više gledati, nije mogla.

Drhtavom rukom uzela je ključeve od auta, gotovo dotrčala do njega i sjela a onda je pustila suzama da teku. Mislila je da će suze isprati bol i da će ljubav s njima nestati. No nije.

Danas, dok gleda ove reklame za Valentinovo ponovo ju sve to vraća u prošlost. Podsjeća ju na buket žutih ruža, na bombonjeru u obliku srca, na parfem, na poljupce. Na njegove darove.

Možda da mu napiše samo jedan kratak SMS? Ili da ga bar nakratko nazove?

Ah, ništa. I ove godine, kao i sve prethodne, ipak će mu samo u mislima poželjeti da je sretan. Još nije došla do faze da stavi svoje srce ispred odgovornosti i da donese drugačiju odluku.

122

"Sretno Valentinovo ljubavi!" -  rekla je u sebi dok su stranice časopisa ispred nje natopile tople suze.

ROĐENDAN

Snježana se tog jutra digla odlično raspoložena. Dobro se naspavala, otuširala kratko toplom vodom, pa potom hladnom za bolju cirkulaciju i raspoloženje, na brzinu nabacila šminku, pa onda dugo birala što bi obukla.

123

Htjela je danas biti posebno lijepa. Danas je njegovoj ženi rođendan, i ona to zna, dobro pamti datume, a i majci mu je imendan, nije mu nimalo lako. Njoj priča priče o vječnoj ljubavi, o osjećajima samo njoj posvećenima, o zajedničkom životu, a istovremeno želi kod kuće biti dobar muž i dobar sin, a ne može se sjediti na dvije stolice, samo on to nikako ne može i ne želi shvatiti.

Sjeli su na kavi, u omiljenom kafiću. Gledao ju je onim svojim plavim okicama, sa par suza u kutovima, tek toliko da osjeti prema njemu neizmjernu nježnost, gotovo majčinsku. Znao se uvući pod kožu, naročito kad bi nježnim i strastvenim glasom šaputao o ljubavi.

"Moraš ići kući" rekla mu je. "Nije u redu da si danas vani. Trebao bi ženi i nešto kupiti, ipak joj je rođendan, cvijet ili nešto drugo, kao znak pažnje!"

"Zbog čega" naivno je pitao, kao da onaj svijet doma nikad nije postojao .Gledao ju je ravno u oči, ne treptajući, i trudeći se da njoj pokaže da je samo ona sav njegov svijet.

"Pa rođendan ti je ženi, a majci imendan, nije u redu da si ovdje, odi kući, sigurno pripremaju ručak!"

"Ma kakav ručak. S njom ne bih ručao ni za što na svijetu. Kakav ručak? Ja i ti idemo na ručak, čuješ li? Ja i ti? Mi samo postojimo, nitko drugi na ovome svijetu nam ne treba! Kakve gluposti pričaš, šta bih ja s njima ručao? I šta bih joj kupio, mogu joj kupiti samo kaktus, ili čičak, nikakav cvijet, nije ona ni to zaslužila."

Naći ćemo se ja i ti kasnije u tri sata i idemo na ručak. Sad idem samo nešto obaviti prije toga, imam nekog posla" rekao je.

124

"Možeš li mi dati jedno petsto kuna", usput je priupitao?

Nije to bilo prvi put da je pitao novac, dapače vrlo često je to radio, i to je smatrao za normalno, Bože moj, pa ona je bila njegova.

Ona je bez komentara otvorila novčanik i pružila mu novčanicu.

Razišli su se, ona je sjela u svoj auto, on u svoj a prethodno su se dogovorili za slijedeći sastanak.

Ona je krenula prema kući, a onda se iznenada predomislila.

Napravila je krug s autom i parkirala se iza njegovog koji se još uvijek nije maknuo s mjesta. On nije bio u autu, a nije ni vidjela gdje je.

Sjedila je par minuta u autu, kad ugleda ga sa dva buketa najljepših orhideja koje je ikada vidjela.

Iako su joj suze pošle na oči zbog laži, pokušala ih je progutati, stisnuti u grlu, praviti se da se baš ništa posebno nije dogodilo. Htjela je sačuvati bar dostojanstvo, iako joj se povraćalo od tolikih laži.

Otvorila je prozor, i rekla tihim glasom: "Lijepo cvijeće si odabrao. Sigurno će im se svidjeti"!

"Budalice - rekao joj je - ja sam tebi kupio jedan buket, znam da ti voliš orhideje, a drugi je za moju majku, nju jako volim i poštujem. Kaj ti misliš da te nisam vidio, kad si se stala iz mog auta, pa sam te htio iznenaditi s

125

ovim lijepim orhidejama. Daj uzmi, buket, za tebe je ljubavi, čuješ li za tebe"!

U trenutku joj je prošla misao da zatvori prozor i ode i nikad se više ne javi, a onda je ubrzano prokalkulirala koliko su koštala ova dva buketa cvijeća i izračunala da više nema za treći, ni za ručak,n ukoliko ona ovaj uzme.

Slatkim glasom je rekla: "Znam ljubavi, osjećala sam da si me htio razveseliti. Srce si"! I pruži ruku prema buketu.

On joj preda buket i pognutih leđa, kao da se nebo na njih spustilo sjedne u auto.

A ona, uzme buket i ode na Kamenita vrata, i ostavi ga Majci Božjoj  na dar.

126