22

identitet ožujak-mart 2008.

Istražujući pojedine krajeve u Hrvatskoj, nailazio sam na svjedoke koji su mi davali mnogobrojne vrijedne in-formacije u vezi pojedinih događaja, lokacija i osoba. U zadnje sam vrijeme istraživao područja na kojima su naseljeni Srbi u Hrvatskoj. Budući da se radi o narodu koji izumire, važno je pribilježiti svako pojedinačno sjećanje. Na nekoliko primjera jasno ću ocrtati o kakvim se slučajevima radi. Srbi su prema popisu iz 1991. godine sačinjavali oko 12 % stanovništva Hr-vatske. Prema zadnjem popisu iz 2001. godine taj je broj spao na svega 4,54%. Sada je situacija ponešto bolja, budući da su se odonda grupe ljudi vratile iz izbjeglištva. Nažalost, radi se uglavnom o starcima koji dolaze umrijeti u svoje krajeve. Istražujući kul-turno – historijske spomenike Srba u Hrvatskoj o njima sam razgovarao s mnoštvom starosjedilaca. Jedan od najljepših primjera bio je Mitar Roknić iz sjeničarskog zaseoka Roknići. Tražeći staru utvrdu Steničnjak, dvadesetak kilometara jugoistočnije od Karlovca naišao sam na ovoga starca od preko osam-deset godina kao jedinog koji mi je znao pokazati gdje se utvrda nalazila. Treba samo spomenuti da se radi-lo o važnoj srednjovjekovnoj utvrdi o kojoj mnogobro-jni povjesničari pišu, ali malobrojni su je obišli. Nije ni čudo kada se nalazi na četiri kilometra daleko od sva-kog civiliziranog puta. Bez pomoći staroga Roknića ne bih našao ovu utvrdu koju sam bezuspješno, pr-ije njegova povratka iz izbjeglištva tražio četiri puta. Pitanje je samo tko će nadobudnim povjesničarima i arheolozima pokazivati ruševine kada Mitra ne bude. Slična je situacija i u banijskom selu Gornje Jame, koje je prije posljednjeg rata bilo miješano, a koje je stajalo četiri godine na prvoj liniji. U selu je nekada stajala pravoslavna kapelica svete Petke koja se us-lijed trošnosti urušila. Nažalost, okruženost minama i ratni zločini koji su se zbili u ovom selu nisu omogućili da se itko u njega vrati tako da pravoslavno groblje, baš kao i temelji katoličke kapelice, stoje obrasli u gustom raslinju usred mina.

ŽIVI SVJEDOK VREMENA: DANAS 95-GODIŠNJI VASILIJE MUŽDEKA U MLADIM DANIMA

zaboravljeno kolektivno pamćenjeSELA KOJA TO VIŠE NISUPROŠLOST PREDSTAVLJAMO KAO PRIČU I PROŠLOST U GLAVNOM REKONSTRU-IRAMO NA OSNOVI PRIČA. POVIJEST JEST ZNANSTVENA DJELATNOST, ALI JE ONA JASNO POVEZANA S PRIČOM, ODNOSNO PRIPOVIJEDA NJEMPiše: FILIP ŠKILJAN

identitet ožujak-mart 2008.

23

zaboravljeno kolektivno pamćenjeSELA KOJA TO VIŠE NISUPROŠLOST PREDSTAVLJAMO KAO PRIČU I PROŠLOST U GLAVNOM REKONSTRU-IRAMO NA OSNOVI PRIČA. POVIJEST JEST ZNANSTVENA DJELATNOST, ALI JE ONA JASNO POVEZANA S PRIČOM, ODNOSNO PRIPOVIJEDA NJEMPiše: FILIP ŠKILJAN

A crkvice svete Petke nitko se i ne sjeća. Takvih »mrtvih sela« ima na pretek. Spomenimo samo srpska sela Kor-dunski Ljeskovac i Sadilovac nedaleko Slunja u kojima se mogu vidjeti samo ruševine usred neasfalta, te hrvatska Bišćanovo i Turčenica u blizini Gline do kojih vodi »kozji« put. U virovitičkoj Podravini pravoslavlje je gotovo izumrlo nakon Drugog svjetskog rata. Ondje još neke pravoslavne crkve stoje, ali ih nema više tko posjećivati. U Pčeliću kod Virovit-ice mi je jedan starac kazao kako ima više pravoslavnih na groblju nego u mjestu. Kada sam ga pitao za stare fotografi-je crkava u Borovi i Virovitici samo se nasmijao i rekao kako je ponekad bilo teško sačuvati živu glavu, pa tko da onda mari za fotografije. Ipak, ponekad mi se posrećilo. U selu Glavičani kod Dvora, u kući koja se nalazi ispod crkvišta nekadašnje crkvice svetoga Duha, naišao sam na čovjeka koji je posjedovao fotografiju kapelice koja se srušila uslijed dotrajalosti nakon Drugog svjetskog rata. Pravi zlatni rud-nik za priče o pojedinim crkvama bio je Vasilije Muždeka, devedesetipetogodišnji starac iz Buzete koji posjeduje čak i fotografije pojedinih objekata. Muždeka mi je pripovijedao legende o buzetskoj crkvi Svetoga Ilije, koja je spaljena u posljednjem ratu. Legenda o prenošenju starije kapele iz šume na mjesto gdje je do 1995. godine stajala današnja posebno je zanimljiva, jer je karakteristična. Budući da je Muždeka sam podigao i obnovio nakon Drugog svjetskog rata desetak crkava po Hrvatskoj i Bosni pojedinosti koje mi je pričao snimio sam na kameru. U Muždekinu pamćenju još uvijek stoje crkve u Bojni, Brezovu Polju, Gornjem Selištu, Velikom Gradcu za koje mi danas nemamo niti jednu fo-tografiju ili crtež. Zato su nam njegovi opisi toliko dragocje-ni.

U razgovoru s jednom mještankom sela Lipnice, između Svetoga Ivana Zeline i Vrbovca, doznao sam kako su njegova djeca otišla u velike gradove i kako su ondje pronašli životne part-nere, te se sada izjašnjavaju kao Hr-vati

U vrbovečkom kraju, gdje je Srba uslijed asimilacije pre-ostalo vrlo malo, krasna su dva primjera očuvanja tradicije. U selu Bolč, između Vrbovca i Bjelovara, stoji pravoslavna crkva svetih Mihajla i Gavrila. Došavši u mjesto snimao sam

KAPELICA SVETOG OCA NIKOLE U LIPNICI, SELA IZMEĐU SVE-TOG IVANA ZELINE I VRBOVCA

PRAVOSLAVNA CRKVA SVETIH MIHAJLA I GAVRILA U SELU BOLČ IZMEĐU VRBOVCA I BJELOVARA

24

identitet ožujak-mart 2008.

crkvu koja se nalazi u prestrašnom stanju. Ubrzo su mi prišla dva muškarca koja su mi izjavila da su oni čistili okolinu ove građevine, jer da se od žbunja koje je izras-lo, u hram nije moglo ući. Nadali su se da sam iz Ministarstva kulture i da snimam crkvu radi obnove. Koliko znam, do nedavno radovi na sanaciji krovišta i unutrašnjosti još nisu počeli, iako se radi o spomeniku kulture, a u crnoj kronici nedavno je osvanuo članak o krađi tri zvona sa ove »napuštene« građevine. U Lipnici, selu između Svetoga Ivana Zeline i Vrbovca stoji kapelica svetoga Oca Nikole. Ondje je prije nekoliko godina bilo još vrlo malo pravoslavnih. U razgovoru s jednom mještankom doznao sam kako su njezina djeca otišla u velike gradove i kako su ondje pronašli životne partnere te se sada izjašnjavaju kao Hrvati. Budući da ih je već sada vrlo malo, pitanje je tko će brinuti o crkvi kada više ne bude vjernika kao u obližnjem Salniku, gdje pravoslavnih više nema. Nije ništa bolje ni u Preradovićevom rodnom selu – Grab-rovnici u đurđevačkoj Podravini. Ondje stoji simpatičan muzej »Rodna kuća Petra Preradovića«, zapravo krajiška štacija u kojoj je njegov otac stanovao i gdje se on, igrom slučaja, rodio. Pravoslavaca u Grabrovnici više nema, ali su lokalni stanovnici ponosni da je Preradović ondje rođen. Bio je kršten u pravoslavnoj crkvi u obližnjoj Maloj Črešnjevici - ili Trešnjevici -, koja je u ovom ratu minirana, tako da od nje stoje samo zidine.

U VIROVITIČKOJ PODRAVINI PRA-VOSLAVLJE JE GOTOVO IZUMR-LO NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA. ONDJE JOŠ NEKE PRAVO-SLAVNE CRKVE STOJE, ALI IH NEMA VIŠE TKO POSJEĆIVATI. U PČELIĆU KOD VIROVITICE JEDAN STARAC MI JE KAZAO, KAKO IMA VIŠE PRAVOSLAVNIH NA GROBLJU NEGO U MJESTU

Pravoslavno neodržavano groblje je u Velikoj Črešnjevici što pokazuje kako je vrlo vjerojatno točna činjenica da na području općine Pitomača, gdje pripadaju navede-na mjesta, prema popisu iz 2001. godine, ima svega 48 Srba. Bez obzira na žalosno stanje stvari, ali i up-ravo zbog njega, na području čitave Hrvatske postoji mogućnost za istraživanje te bi stoga trebalo u što sko-rijoj budućnosti organizirati bilježenje svih podataka u vezi s poviješću, etnografijom, arheologijom i topografi-jom koje bi lokalno stanovništvo u ovim zonama moglo dati. Izumiranje stanovništva rapidno je upravo na teri-torijima gdje su nekada bili naseljeni Srbi, ali i na nekim drugim područjima gdje ih nije bilo - Žumberak, hrvatski otoci i dijelovi Gorskog Kotara -, pa stoga apel priku-pljanju informacija i građe ne smijemo ograničiti samo na neke zone. Putem ovoga teksta pozivam sve one koji mogu pomoći da se ne zaboravi historija naroda, da po-zovu djelatnike Arhive Srba u Republici Hrvatskoj i da nam daju prvenstveno podatke o kulturno – historijskim spomenicima na svojem području, a potom i svoje os-obne priče koje su značajne za razumijevanje kolektivne povijesti.

BUZETSKA CRKVA SVETOG ILI-JE, SPALJENA U POSLJEDNJEM RATU

OSTACI STARE UTVRDE STENIČNJAK KOD KARLOVCA