2

WILLIAMFAULKNER

RUŽA ZAEMILY

3

RUŽA ZA EMILY

I

Kada je umrla gospođica Emily Grierson, cijeli je naš grad pošao na sprovod:muškarci radi nekog osjećaja poštovanja prema palom spomeniku, žene ponajviše radiradoznalosti, da vide unutrašnjost njene kuće, koju nitko, osim jednog starog sluge — koji jeujedno bio vratar i kuhar — nije vidio tokom posljednjih deset godina.

To je bila velika uglata kuća od brvana, koja je davno prestala biti bijela, ukrašenakupolama i tornjićima i vitičastim balkonima, u teškom stilu sedamdesetih godina, i nalazilase u jednoj od onda najboljih ulica. Ali garaže i predionice pamuka preplavile su i uništile čaki najaristokratskija imena iz tog susjedstva; ostalia je jedino kuća gospođice Emily, dižućisvoje tvrdoglave i koketne ostatke u propadanju iznad kola za pamuk i gazolinskih pumpi —mrlja za oko između ostalih mrlja. A sada je i gospođica Emily otišla da se pridružipredstavnicima onih aristokratskih porodica, tamo, gdje su ležali na groblju obraslomcedrovima, između redova anonimnih grobova vojnika Sjevera i Juga, koji su pali uJeffersonskoj bici.

Živa, gospođica je Emily predstavljala tradiciju, dužnost i brigu; neka vrsta nasljednegradske obaveze, koja je potjecala još od onog dana 1894., kada. ju je pukovnik Sartoris,gradski predsjednik — оnaј, koji je izdao naredbu, da se ni jedna Crnica ne smije pojaviti naulici bez pregače — oslobodio plaćanja poreza. To je oslobođenje vrijedilo od smrti njena ocaza sve vijeke vjekova. Gospođica Emi!y ne bi bila prihvatila milosrđe. Pukovnik Sartoris jeizmislio zapletenu priču, iz koje se vidjelo, da je otac gospođice Emily posudio gradu novac, agrad radi poslovnih razloga vraćaj taj dug na ovaj način. Jedino je čovjek s tolikoširokogrudnosti i pameti, kakav je bio pukovnik Sartoris, mogao izmisliti takovu priču, ajedino je žena mogla u nju povjerovati.

Kada su ljudi slijedeće generacije, modernijih ideja, počeli postajati predsjednici igradski oci, taj je aranžman izaizvao nešto nezadovoljstva. Prvog dana godine poslali su jojobavijest o plaćanju poreza. Došao je i februar, a odgovora nije bilo. Napisali su joj služlbenopismo, pozivajući je da se javi općinskomu uredu, kad god joj to vrijeme dopusti. Tjedan danakasnije, pisao joj je sam gradski predsjednik, nudeći joj, da će je sami posjetiti, ili da ćeposlati po nju svoj automobil. Kao odgovor primio je kratku poruku na papiru starinskogoblika, napisanu uskim tečnim rukopisom i izblijedjelom tintom, u kojoj mu poručuje, da onaviše uopće ne izlazi. Obavijest o porezu je bila priložena bez komentara.

Sazvali su izvanredni sastanak Vijeća gradskih otaca. Sastavili su deputaciju, pokucalina vrata, kroz koja nije prošao ni jedan posjetnik već osam ili deset godina, od dana, kada jeprestala davati lekcije u bojenju porcelana. Stari ih je Crnac uveo u polumračno predvorje, izkojeg su se penjale stepenice u još tamniju sjenu. Mirisalo je naprašinu i nenastanjenost, —zagušljiv, vlažan miris. Ušli su za Crncem u dnevnu sobu. Bila je namještena teškim, kožompokrivenim namještajem. Kad je Crnac podignuo zastor na jednom od prozora, vidjeli su da jekoža ispucana; a kad su sjeli, neprimjetna se prašina lijeno podigla oko njihovih bokova,polako se vitlajući u jedinoj zraci sunca. Na pozlaćenom stalku, koji je izgubio sjaj, ispredkamina, stajao je portret oca gospođice Emily.

Oni su ustali, kad je ušla — mala, debela žena u crnom s tankim zlatnim lancem, kojijoj se spuštao sve do pasa i nestajao u pojasu, naslanjala se na štap od ebanovine sizblijedjelom zlatnom glavom. Kosti su joj bile malene i tanke, možda je baš zato ono, što bina drugoj izgledalo kao obična punoća, na njoj djelovalo kao debljina. Izgledala je napuhnuto,kao tijelo, koje dugo leži pod nepokretnom vodom, a i imala je takovu blijedu put. Oči su joj,izgubljene među debelim naborima lica, izgledale kao dva mala komada ugljena usađena utijesto i brzo su prelazile s jednog lica na drugo, dok su posjetioci izlagali razlog svogdolaska.

4

Nije im ponudila da sjednu. Samo je stajala na vratima i mirno slušala, dok govorniknije zbunjeno zastao. Tada su mogli čuti kako nevidljivi sat kucka na kraju zlatnog lanca.

Glas joj je bio suh i hladan. »Ja ne plaćam nikakav porez u Jeffersonu. PukovnikSartoris mi je to objasnio. Možda bi netko od vas mogao doći do gradske arhive i zadovoljitisvoju radoznalost.«

»Ali mi smo to učinili. Mi smo gradska vlast, gospođice Emily. Zar niste primiliporuku predsjednika, koju je sam potpisao?«

»Primila saim neki papir, jesam«, rekla je gospođica Emily. »Možda se on smatrapredsjednikom ... Ja ne plaćam porez u Jeffersonu.«

»Ali u knjigama nema ništa, da se to dokaže, shvaćate. Mi moramo po . . .«»Obratite se pukovniku Sartorisu. Ja ne plaćam porez u Jeffersonu.«»Ali, gospođice Emily . . .«»Obratite se pukovniku Sartorisu.« (Pukovnik Sartoris je bio umro gotovo prije deset

godina.) »Ja ne plaćam porez u Jeffersonu. Tobe!« Crnac se pojavio. »Isprati ovu gospodu dovrata.«

II

Tako ih je ona porazila hametice, upravo kao što je prije trideset godina porazilanjihove očeve, kad se radilo o vonju. To je bilo dvije godine nakon smrti njena oca i kratkovrijeme nakon što ju je njen dragi — onaj, o kojem smo vjerovali da će je oženiti — ostavio.Nakon očeve smrti vrlo je malo izlazila; kad joj je dragi otišao, ljudi su je jedva i vidjeli.Nekoliko se gospođa osmjelilo da je posjeti, ali ih ona nije primila i jedini znak života te kućebio je Crnac — onda još mlad čovjek — koji je izlazio i ulazio s košarom za kupovanje.

»Kao da muškarac — bilo koji muškarac — može voditi kuhinju«, govorile sugospođe; i tako se nisu iznenadile, kad se razvio vonj. To je bila još jedna veza izmeđugrubog, prostog svijeta, i visokih i moćnih Griersonovih.

Neka susjetka se potužila gradskom predsjedniku, sucu Stevensu, osamdesetgodišnjemstaircu.

»A što biste vi htjeli da ja tu učinim, gospođo?« rekao je.»Kako, naredite joj da prestane s time«, rekla je žena. »Zar nema takvog zakona?«»Uvjeren sam da to neće biti potrebno«, rekao je sudac Stevens. »To je vjerojatno

samo zmija ili štakor, kojeg je onaj njen Crnac ubio u dvorištu. Razgovarat ću s njim o tome.«Slijedećeg je dana primio još dvije pritužbe, jednu od čovjeka, koji je došao sa

bojažljivim neodobravanjem. »Mi stvarno moramo nešto poduzeti, suče. Ja sam posljednjičovjek na svijetu, koji bi gnjavio gospođicu Emily, ali moramo nešto učiniti.« Te se noćisastalo Vijeće gradskih otaca — tri sjedobrada starca i jedan mlađi čovjek iz generacije, kojase tek dizala.

»To je posve jednostavno«, rekao je on. »Naredite joj, da dade očistiti kuću. Dajte jojodređeni rok da to učini, a ako ne učini . . .«

»Prokletstvo, gospodine,« rekao je sudac Stevens, »možete li vi u lice optužiti jednudamu da smrdi?«

Tako su slijedeće noći, nakon ponoći, četiri čovjeka prešla travnjak gospođice Emily išuljala se oko kuće poput provalnika, njušeći temelje od opeke i podrumske prozore, dok jejedan od njih ravnomjerno mahao rukom, kao da sije iz vreće, koju je nosio preko ramena.Provalili su podrumska vrata i poprskali podrum krečem, što su učinili i u svim postranimzgradama. Kada su ponovo prelazili preko travnjaka, na jednom od prije mračnih prozora biloje svijetlo i na njemu se vidjela gospođica Emily, ocrtana u svijetlu, dok joj je uspravni torzobio nepokretan kao u kakvog idola. Tiho su se odšuljali preko travnjaka u sjenu bagremova,koji se bili poredani ulicom. Nakon tjedan dva smrada je nestalo

U to su je vrijeme ljudi stvarno počeli sažaljevati. Ljudi našega grada, sjećajući sekako je stara gospođa Wyatt, njena pratetka, poludjela, vjerovali su da Griersonovi drže nosnešto previsoko za svoj položaj. Nijedan mladić nije bio dovoljno dobar gospođici Emily i

5

takvima. Mi smo ih uvijek zamišljali slikovito: gospođica Emily, vitka figura u bijelom, stojiu pozadini; pred njom raskrečena silueta njenog oca s bičem u ruci, oboje na širokorastvorenim ulaznim vratima. Tako kad je došla do tridesete i još uvijek ostala neudata mismo osjećali, ako ne baš zadovoljstvo, a ono, da ju je stigla pravda; čak ni s ludošću uporodici, ona ne bi bila odbila sve svoje prilike, da su se zaista mogle ostvariti.

Kad joj, je otac umro, ispalo je da je kuća jedino što ona posjeduje; i ljudima je to naneki način bilo drago. Konačno su mogli sažaljevati gospođicu Emily. Kad je ostala sama,blizu prosjačkog štapa, postala nam je ljudskija. Sada će i ona znati ono uzbuđenje i onaj očaj,kad čovjek ima paru više ili manje.

Dan nakon njegove smrti sve su se gospođe pripremile da je posjete, da izrazesaučešće i da ponude pomoć, kao što je kod nas običaj. Gospođica Emily ih je dočekala navratima, odjevena kao obično i bez ikakva traga boli na licu. Rekla im je, da njen otac nijemrtav. Govorila je to tri dana, dok su neprestano dolazili svećenici i liječnici i nastojali jenagovoriti, da ih pusti da pokopaju leš. Upravo kad su nakanili da potraže pomoć zakona isile, ona se slomila., i oca su joj brzo pokopali.

Onda još nismo reklli da je luda. Vjerovali smo, da je morala tako činiti. Sjećali smose svih mladića, koje je njen otac otjerao, i znali smo, da se sada, kada joj ništa nije ostalo,mora pripijati uz onog, koji ju je orobio, kao što ljudi čine.

III

Dugo je vremena bila bolesna. Kad smo je ponovo vidjeli, podrezala je kosu nakratko,pa je izgledala kao djevojčica i nejasno nas je podsjećala na one anđele u obojenim crkvenimprozorima — nekako tragična i nebeska.

Grad je bio upravo izdao ugovore za asfaltiranje pločnika i u ljeto, nakon smrti njena oca,počeli su radovi. Građevinska je kompanija došla s Crncima i mazgama i mašinama ipredradnikom koji se zvao Homer Barron. Bio je to "Уаnkее — velik, jak čovjek, snažnaglasa i očiju svjetlijih od lica. Mali bi ga dječaci slijedili u gomilama, da čuju kako sipa kletvena Crnce, i da čuju Crnce, kako pjevaju u ritmu dizanja i udaranja pijuka. Uskoro je poznavaosvakog čovjeka u gradu. Kad god bi čuli mnogo smijeha, negdje oko trga, Homer Bairron bibio u centru grupe. Uskoro smo počeli viđati njega i gospođicu Emily. kako se svake nedjeljeposlije podne voze u kočiji žutih kotača, u koju su zapregli skladan par ždrijebaca izkonjušnice.

Isprva nam je bilo drago, da se gospođica Emily zanima za nešto, jer su sve gospođerekle, »Naravno, jedna Griersonka ne može ništa ozbiljno misliti s jednim Sjevernjakom, i tonadničarem.« Ali bilo je i drugih, starijih ljudi, koji su govorili, da čak ni bol ne bi smjelanatjerati pravu damu đa zaboravi noblesse oblige — ali nisu to nazivali imenom noblesseoblige. Oni su samo rekli, »Jadna Emily. Njeni bi rođaci morali doći k njoj.« Imala je neki rodu Alabami, ali je njen otac već davno raskinuo s njima, kad su se posvađali oko posjeda staregospođe Wyatt, luđakinje, i između dviju porodica nije bilo veze. Oni čak nisu poslalipredstavnika na sprovod.

I čim su starci rekli. »Jadna Emily«, počelo je šuškanje. »Mislite li, da je to stvarnotako?« govorili su jedni drugima. »Naravno da jest. Što bi drugo moglo. . .« To sakrivši ustarukom; šuškanje zavjesa od svile i satena iza žaluzija zatvorenih pred nedjeljnimposlijepodnevnim suncem, dok je prolazilo brzo, zvonko klop-klop-klop konjske zaprege:»Jadna Emily.«

Ali čak i onda kad smo vjerovali da je pala — ona je držala glavu visoko. Činilo se,kao da je više nego ikad zahtijevala poštovanje svog dostojanstva, kao posljednja Grierson:kao da je trebao samo taj doticaj zemaljskog da ponovo uspostavi njenu neprikosnovenost.Kao onda kad je kupovala otrov za štakore, arsen. To je bilo godinu drna nakon što su bilipočeli govoriti »Jadno Emily«, i dok su joj u posjetama bile dvije rođakinje.

»Hoću otrova«, rekla je apotekaru. Tada je prešla tridesetu, i bila ie još uvijek vitkažena, iako mršavija nеgо obično, hladnih, naduvenih crnih očiju. Koža joj je na licu bila

6

napeta na sljepoočnicama i oko očnih šupljina, onako kako zamišljiamo da bi morala biti usvjetioničara. »Hoću otrova«, rekla je.

»Da, gospođice Emily. Koju vrstu? Za štakore?«»Hoću najbolji koji imate. Svejedno koja vrsta.«Apotekar je nabrojio nekoliko. »Oni mogu ubiti sve do veličine slona. Ali vama

sigurno treba . . .«»Arsen«, rekla je gospođina; Emily. »Je li taj dobar?«»Je li... arsen? Da, gospođo, ali vama treba . . .«»Meni treba arsen.«Apotekar ju je pogledao. Ona mu je odvratila pogled, uspravna, s licem poput

razvijorene zastave. »Pa da, naravno«, rekao je apotekar. »Ako vam baš to treba. Ali pozakonu biste morali reći za što ćete ga. urpotrebiti.«

Gospođica se Emily samo zabuljila u njega, zabačene glave, tako da su im oči bileravno nasuprot, dok on nije spustio pogled i pronašao arsen i zamotao ga. Crnački dječak,raznosač, donio joj je paket; apotekar se nije vraćao. Kad je kod kuće otvorila paket, na kutijije ispod mrtvačke lubanje i kostiju pisalo: »Za štakore.«

IV

Tako smo slijedećeg dana svi rekli, »Ona će se ubiti«; i rekli smo da bi to bilonajbolje. Kad smo je počeli viđati s Homerom Barronom, govorili smo, »Udat će se zanjega.« Zatim smo rekli, »Već će ona njega prisiliti«, jer je sam Homer primijetio — sviđalisu mu se muškarci i bilo je poznato da je s mlađim ljudima pio u Elks’ Clubu — da on niječovjek, za ženidbu. Poslije smo govorili, »Jadna Emily« iza žaluzija, dok su oni prolazilinedjeljom poslijepodne u blistavoj kočiji. Gospođica Emily je držala glavu visoko, a HomerBarron je nakrivio šešir, držeći cigaretu u zubima, a uzde i bič u žutoj rukavici.

Tada su neke od gospođa počele govoriti kako je to sramota za naš grad i loš primjermlađim ljudima. Ljudi se nisu htjeli u to miješati, ali su gospođe konačno prisililebaptističkog svećenika — porodica gospođice Emily pripadala je episkopalnoj crkvi — da jeposjeti. Nikad nije htio da otkrije što se dogodilo za vrijeme tog razgovora i odbio je da ideponovo. Slijedeće su se nedjelje oni opet vozili uncama, a slijedećeg dana je svećenikova ženanapisala pismo rođacima gospođice Emily u Alabamu.

Tako je dobila svoj krvni rod pod isti krov i mi smo se pripremili da promatramorazvoj događaja. Isprva se ništa nije desilo. Onda smo postali sigurni, da će se vjenčati.Saznali smo, da je gospođica Emily bila kod draguljara i da je naručila srebrni kompletmuških toaletnih potrepština, na kojem je dala, urezati inicijale H. B. Dva smo dana kasnijesaznali da je kupila potpunu mušku garderobu, uključujući tu i noćnu košulju i rekli smo,»Žene se«. Bilo nam je zaista drago. Bilo nam je drago, jer su dvije rođakinje bilegriersonskije nego što je gospođica Emily ikada bila.

Tako se nismo ništa iznenadili, kad je Homer Barron — ulice su već bile dovršeneprije nekog vremena — otišao. Bili smo ponešto razočarani, što nije bilo javne predstave, alismo vjerovali, da je on otišao da nekog pripremi na dolazak gospođice Emily ili da njoj dadepriliku da se riješi rođakinja. (Tada je to već bilo kao zavjera, i svi smo mi bili saveznicigospođice Emily i spremni da joj pomognemo da odstrani rođakinje.) I zaista, nakon tjedandana one su otišle. I, kao što smo očekivali cijelo vrijeme, Homer Barron se vratio u grad.Neki susjed je vidio Crnca kako ga u sumrak jedne večeri pušta u kuću kroz stražnja vrata.

I to je bilo posljednje što smo vidjeli od Homera Barrona. I od gospođice Emily nadulje vrijeme. Crnac je izlazio i ulazio s košarom za kupovanje, ali su ulazna vrata ostajalazatvorena. Katkada bismo je vidjeli na prozoru, samo na trenutak, kao one noći, kad su ljudiposipali kreč, ali gotovo se šest mjeseci nije pojavljivala na ulici. Tada smo znali, da se i ovomože očekivati; kao da je ona osobina njenog oca, koja je uništila njen ženski život, bilapreviše otrovna i previše divlja da umre.

Kad smo slijedeći put vidjeli gospođicu Emilу, ona se bila razdebljala i kosa joj je

7

počela sijediti. Tokom slijedećih nekoliko godina sve je više sijedila, dok nije dobila nekuprljavo sivu, željeznu boju i onda je prestala sijediti. Sve do dana njene smrti u sedamdeset ičetvrtoj godini, kosa joj je još uvijek imala to živo željezno sivilo, kao kosa aktivnog čovjeka.

Od tog su vremena ulazna vrata ostala zatvorena, osim u razdoblju od šest ili sedamgodina, kad je imala oko četrdeset i kad je davala satove u bojenju porcelana. Načinila jeradionicu od jedne sobe u donjem katu, kamo su se kćeri i unuke Sartorisovih suvremenikaslale istom redovitošću i u istom duhu, kako su se slale svake nedjelje u crkvu i s novčićem oddvadeset pet centi za lemozinu. U međuvremenu ona je bila oslobođena plaćanja poreza.

Tada je mlađa generacija postala kičma i duša grada, i učenici oslikavanja porcelanasu porasli i otpali i nisu joj slali svoju djecu s kutijama boja i dosadnim četkicama i slikamaizrezanim iz kućnih magazina. Ulazna su se vrata zatvorila za posljednjim učenikom i ostalazatvorene zauvijek. Kad je grad dobio besplatnu poštansku službu, jedino je gospođica Emilyodbila, da joj pribiju metalni broj nad vratima i da joj postave poštanski sandučić. Nije ihhtjela ni saslušati.

Danima, mjesecima, godinama, motrili smo kako Crnac sve više sijedi i postaje svepognutiji, izlazeći i ulazeći s košarom za kupovanje. Svakog prosinca bismo joj poslaliobavijest o neplaćenom porezu, koja bi se tjedan dana kasnije vratila putem pošte neotvorena.Tu i tamo bismo je vidjeli na prozorima donjeg kata — očito je potpuno zatvorila gornji katkuće — kao isklesani torzo nekog idola u niši i nikada nismo bili sigurni da li je gledala u nasili nije. Tako je ona produžavala iz generacije u generaciju — draga, neizbježiva,neprikosnovena, smirena i perverzna.

I tako je umrla. Razboljela se u kući, punoj prašine i sjena, dok ju je njegovao jedinoostarjeli Crnac. Nismo čak ni znali da se razboljela; mi smo već davno prestali pokušavati danešto saznamo od Crnca. On nije ni s kim razgovarao, a vjerojatno ni s njom, jer je njegovglas postao grub i zarđao, kao da ga dugo nije upotrebljavao.

Umrla je u jednoj od soba na donjem katu, u teškom orahovom krevetu sa zastorima, anjena je sijeda glava ležala na jastuku, žutom i pljesnivom od vremena i nedostatka sunca.

V

Crnac je dočekao prve gospođe na ulaznim vratima i uveo ih unutra, s njihovimprigušenim piskavim glasovima i brzim radoznalim pogledima, a zatim je nestao. Prošao jekroz kuću i izašao na stražnja vrata i nitko ga više nilkada nije vidio.

Dvije su rođakinje smjesta došle. One su drugog dana vodile sprovod, dok je cijeligrad dolazio da gleda gospođicu Emily ispod gomile kupovnog cvijeća i slike njenog oca, kojije duboko razmišljalo nad izloženim lijesom, dok su gospođe bile pogrebno raspoložene, avrlo stara gospoda — neki od njih u očetkanim južnjačkim uniformama — razgovarali su natrijemu i travnjaku o gospođici Emily, kao da je ona bila njihov suvremenik, i sami vjerujućida su s njom plesali i da su joj možda udvarali, miješajući vrijeme i njihovu matematskuprogresiju, kao što već starci čine, kojima prošlost nije cesta, koja se smanjuje u daljini, negomjesto toga ogromna livada, koju ni jedna zima nikada ne dotakne potpuno, odijeljena od njihsada uskim grlićem boce posljednje dekade.

Već smo bili znali, da ima jedna soba u onom području na gornjem katu, koju nitkonije vidio tokom četrdeset godina, i koju će se sada morati na silu otvoriti. Čekali su dokgospođica Еmilу nije pristojno bila pokopana, a onda su je otvorili.

Činilo se da nasilno provaljivanje vrata napunja sobu sveprodornom prašinom. Činilose da na svemu u toj sobi, uređenoj i namještenoj kao za mladence, leži tanak, zagušljivgrobni pokrivač: na valencijanskim zastorima izblijedjele ružičaste boje, na svjetiljkamaružičastih abažura, na psihi, na nježnim kristalnim ukrasima, na kompletu muških toaletnihpotrepština, obloženom izblijedjelim srebrom, srebrom, koje je tako izblijedjelo, da semonogram više nije mogao razaznati. Među njima je ležao kruti ovratnik i kravata, kao da ihje netko upravo maločas skinuo, i kad su ih odmaknulij ispod njih je na površini ostao blijedicrtež u prašini. Na stolici je ležalo odijelo, pažljivo složeno, a ispod nje su stajale dvije nijeme

8

cipele i odbačene čarape.Sam čovjek je ležao u krevetu.Dugo smo vremena samo stajali, gledajući neprestano, bezusto cerenje. Tijelo je očito

jednom ležalo u zagrljaju, ali je sada dugi san, dulji od ljubavi, dulji čak i od te ljubavnegrimase, napravio od njega rogonju. Ono, što je od njega ostalo, trunulo je pod onim, što jeostalo od noćne košulje, postao je nerazdvojan od kreveta, u kojem je ležao, i na njemu i najastuku kraj njega ležao je taj jednoliki pokrivač strpljive i svedostižne prašine.

Tada smo primijetili da se na drugom jastuku nalazi udubljenje nečije glave. Jedan jeod nas nešto odatle podignuo, i naginjući se naprijed, osjećajući u nozdrvama slabu inevidljivu suhoću i gorčinu prašine, vidjeli smo dugu vlas željeznosive kose.

SUŠNI SEPTEMBAR

Nakon šezdeset i dva beskišna dana, krvavim se septembarskim sumrakom to proširilokao plamen u suhoj travi — te glasine, ta priča, štogod to bilo. Nešto o gospođici MinnieCooper i jednom Crncu. Osjećajući se napadnuti, uvrijeđeni, preplašeni: nijedan od onih, kojisu se sakupili u brijačnici te subote navečer, gdje je ventilator zujio na stropu, neosvježavajući zagušljivi zrak, zapljuskujući ih opetovanim strujama ustajale pomade i losiona,njhovim vlastitim ustajalim dahovima i mirisima, nijedan od njih nije točno znao, što sedogodilo.

»Osim ako to nije bio Will Mayes«, rekao je brijač. On je bio čovjek srednjih godina;mršav čovjek, blagog lica boje pijeska i brijiao je neku mušteriju. »Poznam Will Mayesa. Onje dobar Crnac. A poznam i gospođicu Minnie Cooper.«

»Što znadeš o njoj?« rekao je drugi brijač.»Tko je ona?« rekao je mušterija. »Mlada?«»Ne», reče brijač. »Imat će oko četrdeset. Nije udata. Zato i ne vjerujem —«»Ne vjeruješ, k vragu!« rekao je nespretni mladić u svilenoj košulji natopljenoj

znojem. »Zar nećete prije vjerovati bijeloj ženi nego crnokošcu? «»Ne vjerujem, da je to učinio Will Mayes«, reče brijač. »Poznam Willa Mayesa.«»Možda onda znaš, tko je učinio. Možda si mu već javio, da pobjegne iz grada,

prokleti crnoljupče.«»Ne vjerujem, da je itko išta učinio. Uopće ne vjerujem da se išta desilo. Recite i sami,

kako te stare gospođe, koje se ne udaju, dobivaju svakakve ideje, tako da čovjek ne može — «»I ti si mi nekakav bijelac«, rekao je mušterija. On se maknuo ispod bijelog ubrusa.

Mladić je skočio na noge.»Ne vjerujem, da je to učinio Will Mayes«.

»— ženu da laže?«Brijač je držao britvu iznad čovjeka, koji se napola ustao. Nije se osvrnuo.»Ovo je šugavo vrijeme«, rekao je drugi. »Dovoljno da navede čovjeka, da učini bilo

šta. Čak i njoj.«Nitko se nije nasmijao. Brijač je rekao blagim tvrdoglavim, glasom: »Nikoga ne

optužujem ni za što. Samo ja znam, i vi momci znate, kako žena, koja se nikad nije — «»Prokleti crnoljupče!« rekao je mladić.»Začepi, Butch,« rekao je drugi. »Saznat ćemo činjenice na vrijeme, da poduzmemo

potrebne mjere.«

9

»Tko? Tko ih traži?« rekao je mladić. »K vragu i činjenice! Ja — «»Krasan si mi ti bijelac«, reče mušterija. »Zar ne?« Sa svojom nasapunanom bradom

izgledao je kao razbojnik iz filma. »Reci im ti, Jack,« rekao je mladiću. »Ako u ovom gradunema bijelih ljudi, možeš računati na mene, makar sam samo trgovački, putnik i stranac.«

»Tako je, dečki,« reče brijač. »Prvo pronađite istinu. Poznam ja Willa Mayesa.«»E pa, bogami!« povikao je mladić. »Zamislite samo, da bijeli čovjek u ovom gradu

— «»Začepi, Butch,« reče drugi govornik. »Imamo mnogo vremena .«Mušterija se uspravio na stolici. Pogledao je govornika. »Mislite li vi reći, da može

nešto opravdati Crnca, koji napada bijelu ženu? Kanite li vi reći, da ste bijelac i da ćete gaovdje braniti? Bolje bi bilo da se vratite na sjever odakle ste i došli. Jugu nisu potrebni ljudivaše sorte.«

»Šta sjever?« rekao je drugi. »Ja sam se rodio i odrastao u ovom gradu.«»Tako mi boga!« reče mladić. Ogledao se napetim, zbunjenim pogledom, kao da se

pokušava prisjetiti što je želio reći ili učiniti. Povukao je rukom preko oznojenog lica. »Bioproklet, ako dopustim, da bijelu ženu — «

»Kaži im to samo, Jack,« reče trgovački putnik. »Bogami, ako oni — «Pokretna vrata su se otvorila s bukom. Čovjek je stao nasred sobe, rastavljenih nogu,

dok se njegovo teško tijelo lagano njihalo. Bijela mu je košulja bila rastvorena na grlu; nosioje pusteni šešir. Njegov vrući, smioni pogled prešao je preko grupe. Zvao se McLendon. On jezapovijedao trupama na francuskom frontu i bio je odlikovan zia hrabrost.

»Šta?« rekao je. »Zar ćete ovdje sjediti i dopustiti da Crnci siluju bijele žene najeffersonskim ulicama?«

Butch je opet skočio. Svilena tkanina košulje posve se pripila uz njegova širokaramena. Kod pazuha je imao tamne polumjesece. »To sam im i govorio! To sam im— «

»Je li se to zaista dogodilo?« rekao je treći. »Nije to prvi put, da ona kaže, da ju je nekičovjek napastovao, kao što Hawkshaw kaže. Zar se nije širilo ono, kako je neki čovjek bio nakrovu njene kuhinje i gledao je kako se svlači, prije godinu dana?«

»Šta?« rekao je mušterija. »Što to?« Brijač ga je polako gurao natrag na stolicu; on sezaustavio u polunagnutom položaju, uzdignute glave, dok ga je brijač još uvijek pritiskivao.

McLendon se je okrenuo prema trećem govorniku. »Dogodilo? Šta. to k vragu mijenjana stvari? Zar ćete dopustiti Crncima, da ovako olako prolaze, dok jedan od njih zaista neučini takovu stvar?«

»To sam im i govorio!« zavikao je Butch. Izustio je besmislenu dugu i smišljenukletvu.

»Hajde, hajde«, reče četvrti. »Ne tako glasno. Nemoj govoriti ovako glasno.«»Naravno«, reče McLendon, »nije uopće potrebno govoriti. Ja sam svršio s govorom,.

Tko je sa mnom?« Izdignuo se malo na prstima, probijajući ih pogledom.Brijač je držao rukom lice trgovačkog putnika, držeći britvu u pripravnosti. »Saznajte

prije činjenice, momci. Poznam Willa Мауеsа. Nije to on bio. Pozovite šerifa, da se ta stvaruredi po zakonu.«

McLendon je okrenuo prema njemu svoje bijesno oštro lice. Brijač nije spustiopogled. Obojica su izgledali kao ljudi različitih rasa. Drugi brijači su također prestali raditi nasvojim položenim mušterijama. »Mislite li mi reći«, reče McLendon, »da ćete prije vjerovatiCrncu nego bijeloj ženi? Šta, ti prokleti crnoljupče — «

Treći je govornik ustao i zgrabio McLondona za ruku; i on je bio vojnik. »Daj, daj.Promislimo malo stvar. Tko zna što se u stvari dogodilo?«

»Vraga ćemo razmišljati!« McLendon je istrgnuo svoju ruku. »Svi, koji su sa mnom,neka ustanu. Oni koji nisu — « Prelazio je očima s. jednog na drugog, povlačeći rukavompreko lica.

Tri su čovjeka ustala. Trgovački je putnik ustao sa stolice. »Hajde«, rekao je, trgajućiubrus sa svog vrata. »Skidaj s mene ovu krpu. Ja sam s njim. Ja ovdje ne živim, ali, bogami,ako naše majke i žene i sestre —« Prešao je ubrusom preko lica i bacio ga na pod. McLendonje stajao u sredini sobe i proklinjao ostale. Još jedan je ustao i krenuo prema njemu. Ostali su

10

neudobno sjedili, ne gledajući jedan drugoga, a onda su jedan po jedan ustali i pridružili muse.

Brijač je podigao ubrus s poda. Počeo ga je uredno slagati, »Momci, ne činite toga.Will Mayes nikada to ne bi uradio. Ja znam.«

»Hajdemo«, reče McLendon. Okrenuo se. Iz stražnjeg džepa njegovih hlača virio jedržak teškog automatskog revolvera. Izašli su. Pokretna vrata su zalupila, za njima, trepereći umrtvom zraku.

Brijač je brižljivo obrisao britvu i hitro je spremio i potrčao u stražnju sobu, i Skinuosvoj šešir sa zida. »Vratit ću se čim stignem«, rekao je drugim brijačima. »Ne mogu dopustiti—« Izišao je, trčeći. Druga su ga dva brijača slijedila do vrata i pridržala ih da se ne zatvore,naginjući se van i gledajući za njim ulicom. Zrak je bio nepokretan i ustajao. Pri dnu jezikaosjećao se njegov metalan okus.

»Šta on može učiniti?« reče prvi. Drugi je govorio: »Isuse Kriste, Isuse Kriste«, ispodglasa.

»Jednako bih rado bio u koži Will Miayesa, kao i u koži Hawka, ako razljutiMcLendona.«

»Isuse Kriste, Isuse Kriste«, prošaptao je drugi.»Misliš li, da ju je stvarno?« rekao je prvi.

II

Imala je trideset osam ili trideset devet godina. Živjela je u maloj brvnari sa svojommajkom, koja je bila invalid, i s mršavom, bolesno žutom, ukočenom tetom, gdje bi sesvakoga jutra između deset i jedanaest pojavljivala na trijemu u noćnoj kapici, obrubljenojčipkom i sjedila bi, ljuljajući se na trijemu sve do podne. Nakon ručka bi prilegla malo, dok seposlije podne ne bi malo ohladilo. Tada bi, u jednoj od tri ili četiri nove svilene haljine, kojebi kupilla svakog ljeta, otišla u grad da provede poslijepodne u dućanima s drugimgospođama, gdje bi dodirivale stvari i kukale nad cijenama, hladnim, nezainteresiranimglasovima, bez ikakve namjere da nešto kupe.

Poticala je od poznate porodice — ne od najboljemu Jeffersonu, ali prilično dobre — ijoš uvijek je u izvjesnoj mjeri izgledala normalno, vladajući se vedro, pomalo divlje, oblačećise u svijetle boje. Kad je bila mlada imala je vitko, živo tijelo i neko teško veselje, koje joj jeomogućilo da za izvjesno vrijeme bude na čelu gradskog društvenog života, onako, kao što jepriličilo srednjoškolskim zabavama i crkvenim društvenim sastancima njenih suvremenica,dok su svi još bili dovoljno djeca da budu klasno nesvijesni.

Ona je bila posljednja, koja je shvatila da gubi tlo pod nogama; da oni, između kojih jebila nešto svjetliji i jači plamen od bilo kojeg drugog, počinju shvaćati zadovoljstvo snobizma— muški — i osvećivanja: — ženski. Tada je njeno lice počelo dobivati onaj svijetli, divljiizgled. Još uvijek je dolazila na zabave na sjenovitim trijemovima i ljetnim travnjacima, kaomaska ili zastava, s onim izrazom bijesnog poricanja istine u očima. Jedne je večeri na nekojzabavi čula kako neki dječak i dvije djevojčice, njeni školski drugovi, govore. Nikada višenije prihvatila nijednog poziva.

Promatrala je djevojke s kojima je izrasla, kako se udaju, osnivaju domove i dobivajudjecu, ali nijedan joj čovjek nije stalno udvarao, dok je djeca njenih drugarica nisu počela,nazivati »tetice«, tokom nekoliko godina, dok su im njihove majke pripovijedale vedrimglasom, kako je teta Minnie bila popularna kao djevojčica. Tada, ju je grad počeo viđati kakose u nedjelju poslije podne izvozi s blagajnikom banke. On je bio udovac od oko četrdesetgodina — jako crven čovjek, koji je uvijek pomalo mirisao ili na brijačnicu ili na wlhisky. Bioje vlasnik prvog automobila u gradu, crvenih turističkih kola; Minnie je imala prviautomobilistički šešir i velo, koje je grad prvi put vidio. Tada je grad počeo govoriti: »JadnaMinnie.« »Ali ona je dovoljno stara, da se brine o sebi«, rekli, su drugi. To je bilo onda, kadje ona počela zahtijevati od svojih starih školskih drugarica da uče djecu da je ne zovu»tetice«, nego »rođako«.

11

Već je prošlo dvanaest godina, otkad ju je javno mišljenje svrstalo među odrasle, i,osam godina od dana, kada je blagajnik otišao u memphisku banku, vraćajući se svakogbožića na jedan dan, koji bi provodio na godišnjim zabavama neženja u lovačkom klubu narijeci. Iza svojih zastora, susjedi bi promatrali zabavu, i tokom božićne posjete pričali bi joj onjemu, o tome, kako su čuli, da napreduje u gradu, potajno promatrajući sjajnim očima njenodivlje, vedro lice. Obično bi se do tog sata u njenom domu osjećao miris whiskya. Donosio gajoj je neki momak, činovnik u prodavaonici sode: »Naravno: ja ga kupujem za staru. Mislim,da i ona ima pravo da se malo pozabavi.«

Njena majka je ograničila svoje kretanje potpuno na svoju sobu; sablasna tetka jevladala kućom. Na toj pozadini Minniene svijetle haljine, njeni besposlični i praizni dani, sveje to imalo osobinu neke bijesne nestvarnosti. Navečer bi sad izlazila samo sa ženama,susjedama, i to u kino. Svakog poslijepodneva bi se obukla u jednu od novih haljina i otišlasama u grad, gdje su se njene mlade »rođake« već šetale u kasna poslijepodneva, (sa svojimdelikatnim svilenim rukama i uskim nespretnim tijelom, svijesne svojih bokova, priljubljujućise jedna uz drugu ili vičući i kikotajući u društvu s dječacima kod trgovine sode, kad bi onaprošla i produžila uz nanizane izloge trgovina, gdje su pred vratima sjedili besposleni ljudi,koji je više nisu niti slijedili pogledom.

III

Brijač je žurno poletio niz ulicu, gdje su rijetka, svijetla okružena kupcima bliještala uukorenoj i strašnoj nepokretnosti u beživotnom zraku. Dan je zamro u baršunastoj prašini:iznad mračnog trga, pokrivenog poleglom prašinom kao mrtvačkim plaštem, nebo je bilojasno kao unutrašnjost brončanog zvona. Pod istočnim horizontom naslućivao se dvaputulašteni mjesec.

Kad ih je dostigao, McLendon i još trojica ulazili su u automobil, parkiran u slijepojulici. McLendon je sagnuo svoju debelu glavu, gledajući ispod oka. »Promijenio si mišljenje,zar ne?« rekao je. »Prokleto dobra stvar; bogami, sutra kad ovaj grad sazna, kako si noćasgovorio —«

»Hajde, hajde«, rekao je drugi bivši vojnik. »Hawkshaw je dobar čovjek. Hajde, hajde,Hawk, uskoči.«

»Will Mayes nikada to ne bi učinio, dečki«, reče brijač. »Ako je to itko učinio. Pa, viznate dobro, kao i ja da nema grada, koji ima bolje Crnce od nas. I vi znate, kako žene misle oljudima stvari, za koje nemaju nikakva razloga a osim toga gospođica Minnie — «

»Naravno, naravno«, reče vojnik. »Samo ćemo s njim malo porazgovarati, to je sve.«»Vraga ćemo razgovarati«, reče Butch. »Kad svršimo s — «»Začepi, tako ti boga«, rekao je vojnik. »Zar hoćeš da svi u gradu — «»Reci im, bogati«, reče McLendon. »Reci svakome od tih kujinih sinova, koji puštaju

da bijelu ženu — «»Hajdemo, hajdemo. Evo i drugih kola.« Drugi automobil je cvileći doklizio iz oblaka

prašine do ulaza u slijepu ulicu. McLendon je pokrenuo svoj automobil i pošao naprijed.Prašina je kao magla ležala na ulicama. Ulična svijetla su visjela kao u vodi. Izvezli su se izgrada.

Izbrazdana cesta zaokretala je pod pravim kutovima. I nad njom je visjela prašina, kaoi nad cijelom zemljom. Tamna zgrada ledane, gdje je Crnac Mayes bio noćni čuvar, ocrtavalase prema nebu. »Dobro bi bilo da se ovdje zaustavimo, zar ne?« rekao je vojnik. McLendonnije odgovorio Pritjerao je kola i naglo ih zakočio, dok su farovi osvjetljavali goli zid.

»Slušajte, momci«, reče brijač »ako je ovdje, zar to ne dokazuje, da nije ništa učinio?Zar ne? Da je to on, pobjegao bi. Zar ne shvaćate da bi pobjegao?« Stigao je i drugi automobili stao. McLendon je izašao, a Butch je doskočio do njega. »Slušajte, momci«, reče brijač.

»Zgasnite svijetla«, reče McLendon. Spustila se nepokretna tama. Nije se čulo nizvuka, osina dahtanja njihovih pluća, koja su tražila zrak u gustoj prašini, u kojoj su živjeliveć dva mjeseca; tada se začuje udaljivanje McLendonovih i Butchovih koraka, a trenutak

12

kasnije McLedonov glas:»Will! .. . Will!«Pod crtom istočnog horizonta blijedo se krvarenje mjeseca povećalo. Podigao se malo

iznad obzorja, posrebrujući zrak i prašinu, tako da se činilo, da oni dišu i žive u zdjelirastopljenog olova. Nije bilo zvuka noćnih ptica niti insekata, niti jednog zvuka osimnjihovog disanja i jedva čujnog pucketanja u metalnim dijelovima automobila, koji su sestezali. Na mjestima, gdje su se njihova tijela doticala, činilo se, da se suho znoje, jer sečinilo, da uopće nema tečnosti. »Kriste«, reče neki glas.

Ali nisu se ni maknuli, dok sprijeda iz tame nisu počeli dolaziti nejasni glasovi; ondasu izašli i napeto su čekali u nepomičnoj tami. Čuo se još jedan zvuk: udarac, piskutavoispuštanje daha i kako McLendon kune ispod glasa. Još su jedan trenutak stajali, a onda supotrčali naprijed. Trčali su, zapinjući, u gomili, kao da od nečega bježe. »Ubij ga, ubij,kujinog sina«, prošaptao je neki glas. McLendon ih je vratio natrag.

»Ne ovdje«, rekao je. »Stavite ga u automobil.« »Ubij ga, ubij crnog sina«,promrmljao je glas. Dovukli su Crnca do kola. Brijač je stajao uz automobil. Osjećao je kakose znoji i znao je, da će mu pozliti u želucu.

»Što je, šefovi?« rekao je Crnac. »Nisam ništa učinio. Tako mi boga, gospodineJohn.« Netko je izvadio lisice. Zaokupljeno su se bavili Crncem, kao da je on neki stup,šutljivi, zaposleni, zaplećući se jedan drugom pod noge. On je dopustio da mu stave lisice,brzo prebacujući pogled od jednog nejasnog lica do drugog nejasnog lica. »Tko je sve ovdje,šefovi?« rekao je, naginjući se, da zaviri u lica, dok nisu osjetili njegov dah i namirisali vonjnjegova znoja. Izgovorio je ime ili dva. »Što kažete, što sam učinio, gospodine John?«

McLendon je trzajem otvorio vrata automobila. »Ulazi«, rekao je.Crnac se nije ni maknuo. »Što ćete učiniti sa mnom, gospodine John? Nisam ništa

učinio. Bijeli ljudi, šefovi, nisam ništa učinio, kunem se pred bogom.« Izrekao je još jednoime.

»Ulazi«, reče McLendon. Udario je Crnca. Drugi su šištavo ispustili suhe dahove inasumce ga udarali i on se okrenuo i prokleo ih i mahnuo svojim okovanim rukama premanjihovim licima zviznuo brijača po ustima, pa ga je brijač udario. »Bacite ga unutra«, rečeMcLendon. Oni su ga ugurali. Prestao se boriti i ušao je i mirno sjedio, dok drugi nisu zauzelisvoja mjesta. Sjedio je između brijača i vojnika, povlačeći svoje udove tako, da ih ne dotakne,dok su mu oči neprestano i brzo prelazile s lica na lice. Butch se prihvatio za automobil,stojeći na stepenici. Automobil je krenuo. Brijač je njegovao svoja usta maramicom.

»Što je, Hawk?« reče vojnik.»Ništa«, reče brijač. Opet su došli na cestu i okrenuli suprotnim pravcem od grada.

Druga su kola zaostala u sumraku. Oni su produžili, ubrzavajući sve više; posljednji rub kućaostao je iza njih.

»Prokletstvo, on smrdi«, reče vojnik.»Udesit ćemo mi već to«, reče trgovački putnik, koji je sjedio na prednjem sjedištu

kraj McLendona. Na stepenici Butch je sipao kletve u vruće nalete zraka. Brijač se iznenadanagnuo naprijed i dotaknuo McLendonovu ruku.

»Pusti me van, John«, reče on.»Iskoči, crnoljupče«, reče McLendon, ne okrećući glave. Brzo je vozio. Iza njih su u

prašini sjali farovi drugog automobila i činilo se, da svijetlo nema izvora. McLendon jezaokrenuo uskom cestom. Bila je izbrazdama od neupotrebljavanja. Vodila je do nekezapuštene ciglane — niza crvenkastih gomila zemlje i cisterni bez dna, ispunjenih korovom ipovijušama. Nekad se taj predio upotrebljavao za pašu, dok jednog dana vlasniku nijeuzmanjkala mazga. Premda je dugo vremena pažljivo pretraživao cisterne dugim štapom, niječak mogao naći ni dna, a kamoli mazgu.

»John«, reče brijač.»Skoči van, što čekaš«, reče McLendon, vozeći automobil duž kolotečina. Kraj

brijača, Crnac je progovorio:»Gospodine Неnrу.«Brijač je sjedio nagnut naprijed. Uski tunel ceste jurio im je ususret. Njihovo je

13

kretanje sličilo mrtvom pražnjenju peći. Biilo je hladno, ali potpuno mrtvo. Automobil jeskakao s brazde na brazdu.

»Gospodine Неnrу«, reče Crnac.Brijač je bijesno počeo trzati kvaku vrata. »Stani, pazi«, reče vojnik, ali brijač je već

udarcem noge otvorio vrata i popeo se na stepenicu. Vojnik se nagnuo preko Crnca i pokušaoga zgrabiti, ali on je već skočio. Automobil je produžio nesmanjenom brzinom.

Brzina ga je zavitlala i udarila njime o prašnjav korov i bacila ga u grabu. Prašina sedizala oko njega i u oštrom pucketanju suhih stabljika on je ležao, gušeći se i hvatajući dah,dok druga kola, nisu prošla i_njihov zvuk zamro u daljini. Onda je ustao i počeo šepati, svedok nije došaio do ceste i okrenuo prema gradu, četkajući odijelo rukama. Mjesec se popeo,visok i jasan, konačno izvan prašine, i nakon nekog vremena grad je počeo blistati podprašinom. Nastavio je šepati. Zatim je čuo automobile i vidio njihov sjaj kako se povećava uprašini iza njega i sišao je s ceste i šćućurio se u korovu dok nisu prošli. McLendonov jeautomobil sada išao drugi. U njemu su bila četiri čovjeka, i Butch nije bilo na stepenici.

Oni su produžili dalje; prašina ih je progutala; zvuk i svijetlo su zamrli. Njihovaprašina je neko vrijeme visjela u zraku, ali uskoro ju je opet upila vječna prašina. Brijač seopet popeo na cestu i nastavio šepati prema gradu.

IV

Dok se oblačila za večeru te subote navečer, osjećala je kako joj meso gori u groznici.Ruke su joj drhtale dok je kopčala kukicu i oči su joj imale grozničav izgled, i kosa se krutopucketajući nije pokoravala češlju. Još dok se oblačila, prijateljice su došle po nju i sjedile su,dok je ona oblačila svoje najbolje donje rublje i čarape i nova svijenu haljinu. »Jeste lidovoljno jaki, da izađete?« rekle su svijetlih očiju, tamnog sjaja. »Kad bude prošlo izvjesnovrijeme i kad se budete oporavili od udarca, morate nam ispričati što se dogodilo. Što je rekaoi učinio, sve.«

U lisnatoj tami, dok su hodali prema trgu, počela je duboko disati, kao kad se plivačpriprema na skok, dok se nije prestala tresti. Njih četvero je polako hodalo, što od strahovitevrućine, a što od obzira, prema njoj. Ali kad su se približili trgu, ona je opet počela drhtati,hodajući uzdignute glave, ruku ukočenih, osjećajući mrmljanje njihovih glasova oko sebe,dok su joj oči grozničavo blistale.

Došli su na trg, ona u sredini grupe, izgledajući krhka u novoj haljini. Još je višedrhtala. Hodala je sve polaganije, kao što djeca jedu sladoled, uzdignute glave i svijetlih očijuna divljoj zastavi lica, prolazeći kraj hotela i kraj trgovačkih putnika, koji su bez kaputa sjedilina stolicama po pločniku, ogledavajući se za njom: »To je ona, vidiš? Ona u ružičastoj haljiniu sredini«. »Je l’ to ona? Što stu učinili s Crncem? Jesu li ga — ?« »Naravno. S njim je uredu.« »U redu je, a?« »Naravno. Krenuo je na mali put.« Onda kraj apoteke, gdje su čak imladi ljudi, besposličareći nа vratima, prstom dodirnuli šešir i očima slijedili micanje njenihbokova i nogu, dok je prolazila.

Nastavili su, prolazeći kraj podignutih šešira gospode, iznenada prekinutih razgovora,punih poštovanja, zaštitnilčkih. »Vidiš li?« prijateljice bi govorile. Njihovi su glasovi zvučalikao dugi uzdasi piskavog oduševljenja. »Nema nijednog Crnca na trgu. Niti jednog jedinog.«

Stigli su do kina. Izgledalo je kao minijaturna vilinska zemlja, osvijetljenog predvorjai zidova, na kojima su visjele litografije života zaustavljenog u svojim strašnim i lijepimpromjenama. Usne su joj počele treperiti. U mraku, kad je film počeo, bit će sve u redu: moćiće zadržati smijeh, tako da se ovo ne otrca tako brzo i tako skoro. I tako je ona projurila krajlica, koja su se okretala za njom, kraj prigušenih glasova zaprepaštenja, i oni su zauzeli svojastalna mjesta, s kojih je mogla vidjeti prolaz između sjedala prema srebrnastom svijetlu imladiće i djevojke kako dolaze dvoje i dvoje kroz to svijetlo.

Svijetla su se utrnula; platno se posrebrilo, i uskoro se život počeo odmotavati, lijep istrastven i tužan, dok su mladići i djevojke još uvijek ulazili, namirisani, pipkajući upolumraku; njihova udvostručena leđa su se ocrtavala nježno u silhueti, njihova vitka, hitra

14

tijela nespretna, božanski mlada, dok se s druge strane srebrni san neprestano razvijao,neizbježiv. Počela se smijati. Pokušavajući da se suzdrži, izazvala je još više buke; glave su sepočele okretati. Njene su je prijateljice povele van, dok se još uvijek smijala, i ona je stajalana pločniku, smijući se, visokim napregnutim smijehom, dok nije prišao taksi i one su jojpomogle da uđe.

Svukle su joj srebrnu svilu i najbolje donje rublje i čarape i spremile je u krevet iobložile joj sljepoočice tučenim ledom i poslale po liječnika. Bilo ga je teško naći i tako su jeone njegovale prigušenim uzvicima, mijenjajući led i gladeći je lepezom. Dok je led bio svježi hladan, ona bi se prestalai smijati i neko bi vrijeme mirno ležala samo malo jecajući. Aliuskoro bi smijeh opet prasnuo, i njen glas je vrištao.

»Ššššsš! Ššššššššššš!« rekle su one, mijenjajući vrećicu leda, popravljajući joj kosu,tražeći u njoj sjedine »jadna djevojka«. A onda bi rekle jedna drugoj: »Mislite li, da se ištadogodilo?«, dok su njihove oči tamno sjale, tajno i saučesno. »Ššššššš! Jadna djevojka! JadnaMinnie!«

V

Bila je ponoć, kad se McLendon dovezao do svoje uredne nove kuće. Bila je uredna isvježa kao ptičji kavez i gotovo isto toliko mala, obojena čistom zelenom i bijelom bojom.Zaključao je automobil, popeo se na trijem i ušao. Njegova je žena ustala sa stolice pokrajsvjetiljke za čitanje. McLendon je stao u sredini sobe i zurio u nju, dok ona nije spustila oči.

»Pogledaj na sat«, reče on, podižući ruku, pokazujući. Stajala je pred njim, spuštenalica, držeći u ruci magazin. Lice joj je bilo blijedo, napeto, umorno. »Zar ti nisam govorio, dane bdiješ ovako, da me ne čekaš, dok dođem?«

»John«, rekla je ona. Spustila je magazin. Pođignuvši se malo na prste, zurio je u njusvojim vrućim očima, svojim znojnim licem.

»Zar ti nisam govorio?« Pošao je prema njoj. Ona je podigla oči. Uhvatio ju je zarame. Bespomoćno je stajala, gledajući ga.

»Nemoj, John. Nisam mogla zasipati... Vrućina . . . Nešto. Molim te, John, boli me.«»Zar ti nisam govorio?« On ju je ispustio i pola udairio, pola gurnuo na stolicu i ona je

ležala na njoj i promatrala ga mirno kako izlazi iz sobe.On je prošao kroz kuću, skidajući košulju, i izašao na tamni, zastrti trijem s druge

strane kuće, stao, obrisao košuljom glavu i ramena i odbacio je. Izvadio je pištolj iz stražnjegdžepa hlača i položio ga na stol pokraj kreveta, i sjeo na krevet i skinuo cipele i ustao i skinuohlače. Opet se oznojio, i sagnuo se i bijesno počeo tražiti košulju. Konačno ju je našao i opetizbrisao tijelo, i naslonivši se tijelom na prašan zastor, stajao je teško dišući. Nije bilo nipokreta, ni zvuka, čak se nije čuo niti kakav kukac. Činilo se da tamni svijet leži ubijen podhladnim mjesecom i ukočenim zvijezdama.

WILLIAM FAULKNER

William Faulkner se rodio 1897. u mjestu Oxford u državi Mississippi. Zanimanjem jebio sve i sva, od običnog ložača do slavnog književnika, ali svaki je svoj posao radio spodjednakim entuzijazmom i fanatičnošću. Porijeklom Južnjak, posve je drukčiji od svojihpisaca-suvremenika Hemingwaya, Dos Passossa, Cummingsa, kao čovjek i kao pisac. Nijebio uvjereni »literat«, kao što su oni bili i književnost mu nije bila utočište pred poslijeratnimrazočaranjem. On je tradicionalist i vezan je kao ličnost za gorku, aristokratsku, plantažersku

15

tradiciju dubokog Juga, a kao pisac na manje poznatu južnjačku literaturu,tako da sekarakteristike pisaca izgubljene generacije niukoliko ne odnose na njega. On stoji po straninajbliži možda Thomasu Wolfu, zatvoren u svoj posebni, mračni svijet, u kojem vlada užas,propadanje, trulež i bezizlaznost. U njegovom svijetu jedini su ljudi Sartorisi (ime porodice,koja se pojavljuje u mnogim njegovim romanima i koje predstavlja propalu južnjačkuaristokraciju) ili Snopesi (mali, nepošteni trgovci, prljavi sitni novčari i nezdravo ambicioznisiromašni bijelci). Faulkner je mizantrop, povučeni razočarani južnjački gentleman, koji gledasvijet oko sebe vrlo crno i koji u propadanju rodnog Juga vidi propadanje cijelog isvijeta.

Faulkneru je jedini problem Jug i ljudi Juga i oko te svoje zatvorenosti Faulkner jespleo niz fabula, izgradio cijelu mrežu porodica i mjesta, izmišljenih imena i ličnosti,događaja i sukoba, koji se isprepleću u njegovim romanima. Područje na kojem se radnjaromana zbiva toliko je maleno i toliko ga je Faulkner točno opisao, da su neki kritičari nacrtaligeografsku mapu, koja prikazuje izmišljeni dio Juga — Faulkneriju! Lica jednog romanaprelaze u drugi, mijenjaju se s vremenom, događaji iz jednog djela spominju se u nekolikoromana kasnije, a često se djeca ili unuci nekog čovjeka pojavljuju opet na mjestu gdje je onživio davno prije u prvom romanu.

Na taj način Faulknerov opus predstavlja unatoč svojoj brojnosti i raznolikosti jednusagu — sagu o dubokom Jugu, sagu, koja po opsežnosti svoje zamisli podsjeća na Balzaca, posnazi emocija, koje razdiru njegove junake, na Dostojevskog, a po invencioznosti isuvremenom tretmanu na Јоусеа.

Međutim je Faulkner daleko od svih njih, ličan, zatvoren, neliteraran, kao da pišesvoju ispovijed. Istovremeno mrzeći i voleći Jug, podižući mu spomenik i razarajući u prašinuposljednje dobre uspomene, Faulkner se posve utopio u svojoj temi, tako da su mnogi kritičaripostavili pitanje granice, što je tu književnost, a što lično razračunavanje sa samim sobom.

Izgradio je svoj vlastiti izraz, posvema naročit, ali izraz koji nema sljedbenika usuvremenoj literaturi. Stil mu je prenakićenn s mnogo arhaičnih riječi, katkada staromodan,patetičan i nesklapan. S velikom se tečnošću služi dugim verbalističkim čipkastim frazama,punim neobičnih i nerazumljivih izraza, tako da su mu gotovo sva djela, osim prvog poznatogpolugangsterskog romana Sanctuary, gotovo nečitka.

Svi se njegovi romani odigravaju u mračnoj, nezdravoj, abnormalnoj atmosferi,degeneriranosti i smrti. I onda, kad se čini da se zalaže za pravednost i čovjeka, kao u »Suhomseptembru«, Faulknera mnogo više interesira neljudska surovost događaja, njihov normalnitok, unatoč skrivenom užasu. I onda, kad se čini da analizira prošlost kao čovjek koji tek sadashvaća njen smisao, on se utapa u njoj, kao u Ruži za Emiliju, tražeći u njoj nezdrave teškemirise ustajalosti i gnjiloće.

Najvažnija su mu djela Sanctuary (1931, prevedeno i na naš jezik pod naslovomSvetilište), Sartoris, The Unvanquished, The Sound and the Fury, As 1 Lay Dying, Light inAugust (1932., prevedeno: Svijetlo u Augustu) Absalom! Absalom! Intruder in the Dust(prevedeno: Uljez u prašinu) i druga.

A. Š.

Izdanje, Sloga, Zagreb, 1957. god.