mons.Mate Uzinić, propovijed na festi sv.Vlaha************************************************** 

REDOVNICAMA, REDOVNICIMA I POSVEĆENIM LAICIMA ČESTITAM DAN POSVEĆENOG ŽIVOTA! Od mons. Mate Uzinić, 2. veljača 2012.Poštovane redovnice, redovnici i posvećeni laici, drage sestre i braćo u Kristu! Uime Vijeća HBK za Ustanove posvećenoga života i Družbe apostolskoga života i u ime Vijeća Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica želimo vam blagoslovljen i Božjom milošću ispunjen Dan posvećenoga života. Hrvatsko je redovništvo uvijek promicalo evanđeoske i općeljudske vrijednosti u sredinama u kojima je djelovalo. Od svojih prvih dana, u suradnji s mjesnim ordinarijima, nastojalo je oko izgradnje boljega i plemenitijega društva na svim razinama njegove egzistencije: u znanosti, u kulturi, u karitativnim i humanitarnim aktivnostima, u brizi za socijalno najugroženije, a iznad svega u navještaju riječi Božje i proslavi spasenjskoga djela Isusa Krista. Ono i danas ima takvo poslanje. Zato bismo vas htjeli podsjetiti i usmjeriti vašu pažnju na neka područja posebno važna za život

Crkve i društva u novonastalim okolnostima u Hrvatskoj i svijetu. Čini se, naime, da sljedeće tri odrednice bitno utječu na oblikovanje suvremenoga mentaliteta i uvelike usmjeravaju ljudsko djelovanje. Prvo, globalizacija u najširem smislu te riječi i novi oblici međusobnih odnosa koji umanjuju ili potpuno uklanjaju nekadašnje prepreke u sporazumijevanju i zajedničkome djelovanju. Ova odrednica našega vremena otvara nova područja za širenje kršćanskih ideala, ali istodobno povećava mogućnost manipulacije ljudskim uvjerenjima, usmjerenjima i u konačnici ljudskim životima. S obzirom na našu konkretnu stvarnost, možda je geslo posjeta pape Benedikta XVI. našoj domovini najbolji odgovor na globalističke trendove: "Zajedno u Kristu". Ovaj poziv na zajedništvo odnosi se na sve nas, na Crkvu u cjelini, a to znači i na hrvatsko redovništvo. Zato je pronalaženje novih oblika zajedništva prijeko potrebno. U tome se smislu i nedavno ujedinjenje HKVRP-a i HUVRP-a u jednu Konferenciju može razumjeti kao odgovor hrvatskoga redovništva na poziv Benedikta XVI. Na izazov globalizacije, naime, redovništvo nije odgovorilo protuglobalističkom ideologijom, nego se odlučilo za još veće međusobno povezivanje radi boljega i potpunijeg postizanja ciljeva vlastitih karizmi. Vjerujemo da će ovo ujedinjenje pridonijeti i sveopćoj redovničkoj solidarnosti s potrebitima i nemoćnima, kojih je u ovo vrijeme recesije nažalost sve više. Drugo, sekularizacija i apsolutizacija ljudske autonomije, koje sve više zahvaćaju i tradicionalno kršćanske sredine. Na ovaj izazov Crkva odgovara pozivom na novu evangelizaciju. U tome redovništvo ima posebnu ulogu. Sve su redovničke institucije, naime, evangelizacijske, čak i one izrazito kontemplativne i klauzurne. Posebno ističemo evangelizacijski karakter svjetovnih redova i institucija posvećenih laika. Budući da je potrebna nova evangelizacija, potrebna je i reafirmacija specifičnih poslanja u novim eklezijalnim, kulturološkim i društveno-političkim uvjetima. Stoga potičemo na promišljanje i djelotvorno promicanje potencijala redovničkih karizma radi prikladna naviještanja evanđelja i obznanjivanja nauka Katoličke crkve, čiji je konačni smisao postojanja objava Istine i ostvarenje sveopćega ljudskog spasenja. Treća odrednica našega vremena koju bismo htjeli ovom prilikom spomenuti jest kulturološki i moralni pluralizam koji, u svome radikalnom obliku, može izazvati i uzajamnu svjetonazorsku i religioznu netrpeljivost. Crkva u Hrvata i njezino redovništvo imaju dugu tradiciju suživota i suradnje s ljudima različitih kultura i

svjetonazora, ali i iskustvo očuvanja vlastite kulturološke izvornosti i kršćanskoga identiteta. Zato vjerujemo da je redovništvo kadro ponuditi prikladan odgovor na izazov pluralizma i pridonijeti ekumenskomu i međureligijskom dijalogu, ne samo u okvirima Republike Hrvatske, nego i na široj europskoj razini. Stoga vas pozivamo na vjernost kršćansko-katoličkim i redovničkim idealima, ali i na širokogrudno prihvaćanje drugih u njihovoj različitosti. Time će se i misionarska dimenzija redovništva još više učvrstiti i zadobiti ono obličje koje zahtijeva ovo vrijeme i ovaj životni prostor. U ime Vijeća HBK i Vijeća Konferencije, još jednom vam želimo blagoslovljen Dan posvećenoga života! Mate Uzinić, predsjednik Vijeća HBKza UPŽ i DAŽo. Vinko Mamić, OCD, predsjednik HKVRPPs. Jasna Lučić, dopredsjednica HKVRPP

*************************************************   

Razmišljanje uz 4. nedjelju kroz godinu 

od mons. Mate Uzinić, 29. siječanj 2012. U našem ovogodišnjem slijeđenju Isusa pomaže nam Markovo evanđelje, koje je prepuno čudesnih događaja koji potvrđuju da je Isus prorok kojega je Bog navijestio i obećao, a o čemu smo čitali u prvom čitanju. Među opisima čuda Marko osobitu pažnju posvećuje ozdravljenjima opsjednutih. Iako nam se čini da su slične pojave daleko iza našeg vremena, ovaj ulomak sa svoje dvije razine pristupa ovom događaju ima što kazati nama i našem vremenu. 

Prva razina je razina opsjednutog. Komentirajući razinu opsjednutog, ne želim govoriti o opsjednuću onog tipa koji je opisalo evanđelje, nego o jednom drugom  tipu opsjednuća koji se očitovao, a nažalost i danas očituje, kroz sustavno istrebljenje milijuna ljudskih bića. Slične pojave nije moguće razumjeti drugačije nego kao rezultat opsjednutošća nečistim duhom koji je ljude učinio sredstvima svoje mržnje prema Bogu i prema čovjeku. Kako drugačije, u kontekstu prekjučerašnjeg Međunarodnog dana sjećanja na žrtve Holokausta, shvatiti žrtve nacizma i fašizma u nacističkim koncentracijskim logorima smrti, ali i komunističkih križnih putova, staljininstičkih logora i titoističkih zatvora? Kako drugačije razumjeti velikosrpske zločine, pa i neprimjerene odgovora i zločine počinjene s naše strane u domovinskom ratu? Kao se ne sjetiti i svega onog što se događalo i događa na ovom planu širom svijeta i pri tom se ne zapitati bi li takvo što bilo moguće bez đavolovog nadahnuća i opsjednuća? Ne bih, međutim, želio da se zaustavimo samo na prošlosti ili ratnim događanjima za koje svi lako priznajemo da su plod sotonskog djelovanja, nego bih želio da nam događaji prošlosti i prisjećanja na rat i njegove strahote pomognu u otkrivanju i u osobnom suočavanju s opsjednućima sadašnjosti s pouzdanjem u Isusa i njegovu moć. Ovdje mislim na suvremene logore smrti po našim bolnicama gdje se sustavno, sasvim legalno kao što je to svojevremeno bilo i istrebljenje Židova, vrši istrebljenje nerođene djece, ali i sve više, kako nam to pokazuju zakonodavstva nekih europskih zemlja, polako i ustrajno priprema plan za istrebljenje starih i bolesnih. I kako pri tom uspijeva tolike zavarati, i uvjeriti, nažalost čak i među kršćanima, da je to nešto normalno! Ovom sve prisutnijem i proširenijem znaku opsjednuća našeg vremena, mogu i želim pridružiti drogu i druga opojna sredstva, alkohol bez kojega se mnogi više ne znaju zabaviti ili ne uspijevaju živjeti, sve prisutniju pojavu kocke i klađenja koje ljude čine robovima vlastitog egoizma, niskih strasti i želje za što bržom zaradom, a što ih dovede do toga da 'zarade' samo kamatarske kredite, zatvore, uništene obitelji, a zatim izgube i vlastite živote i sl. I ni blizu ne mislim da sam iscrpio niz opsjednuća našeg vremena, koja nas na ovaj ili onaj način zarobljuju, očitujući tom zarobljenošću da im je pokretač na izravan ili neizravan način onaj koga je Isus definirao kao 'čovjekoubojicu od početka'. I svemu tome potrebna je što prije intervencija Isusa Krista i njegovog čudesnog ozdravljujućeg djelovanja jer pred Isusom i njegovim čudesnim djelovanjem Zli pokazuje da je sva njegova moć i snaga zapravo privid, da je u stvarnosti i jadan i slab: „Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećenine? Došao si da nas uništiš? Znam tko si: Svetac Božji!“ 

Druga razina na koju nas poziva današnji evanđeoski ulomak je razina Isusa Krista kojega smo pozvani slijediti. Nije samo Isus pozvan biti prorok poput Mojsija, nego je to svaki kršćanin, već zbog same činjenice da je kršćanin. Pozvani smo biti proroci u svom prostoru i vremenu. Zanimljiv je završetak prvog čitanja koje proročku vjerodostojnost  otkriva u sukladnosti između onog što Bog nalaže, a prorok govori i čini. U ovo se uklapa i Pavlova poziv iz drugog čitanja da svi kao kršćani, bez obzira što smo, jesmo li oženjeni ili neoženjeni, udate il neudate, budemo privrženi Gospodinu, proroci koji govore i žive ono što im Gospodin nalaže. Da bismo to mogli, da bismo bili proroci poput Isusa Krista i ostali njemu ostali privrženi u našem prostoru i vremenu govoreći i čineći ono što nam on nalaže, moramo svoj život pokušati što više uskladiti s njegovim životom. Današnje evanđelje prikazalo je jedan Isusov dan koji je prije svega drugoga bio obilježen molitvom jer „Isus u subotu uđe u sinagogu“ koja je mjesto molitve, zatim poučavanjem drugih, a onda i konkretnim djelima ljubavi prema bližnjima, trudeći se ne samo da bi sam i osobno pobijedio zlo, nego da bi i druge oslobodio od onog zla kojim su oni zahvaćeni. Vezano uz izneseno razmišljanje o opsjednućima, upravo u ovom vidim veliku proročku odgovornost nas kršćana ovog povijesnog trenutka. Mi smo ti koji ne smiju zašutjeti, koji se ne mogu i ne smiju pomiriti s različitim oblicima opsjednuća i djelovanja nečistog duha u našem vremenu, nego smiju i moraju dići svoj glas i upotrijebiti sva sredstva koja imaju na raspolaganju, pazeći međutim da u izboru sredstava i sami ne postanu dionici nekog drugog opsjednuća što se, nažalost, često znade dogoditi. Da bismo znali na pravi način odgovoriti na izazove opsjednuća našeg vremena i da u svojim odgovorima ne bi smo prešli granicu koju smijemo prijeći, a ta granica su pravo i dostojanstvo i osobito zaštita života drugih ljudi, trebamo poput Isusa svoj dan započinjati molitvom, nastavljati pažljivim i argumentiranim poučavanjem drugih, jer Isus je poučavao „kao onaj koji ima vlast“, da bi se sve to što govorimo drugima pretvorilo u život koji živimo i konkretna djela ljubavi kojima pokušavamo pomoći onima koji su zarobljeni različitim opsjednućima našeg vremena. Mislim da je jedino ovo ispravan put kojim ćemo ne samo pomoći drugima da se oslobode od opsjednutosti nečistim duhom, nego i sami uspjeti ostati neopsjednuti pogrešnom logikom i pogrešnim stilovima života, bez obzira na mržnju, neshvaćanja, opiranja, podmetanja, a ponekad i izravna proganjanja, kojima ćemo biti izloženi.  

Obraćenje sv. Pavla – Propovijed na Teološko-pastoralnom tjednu 2012. od mons.Mate Uzinić, 25. siječanj 2012."Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se. A ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u ime će moje izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti, zmije uzimati; i popiju li što smrtonosno, ne, neće im nauditi; na nemoćnike će ruke polagati, i bit će im dobro." (Mk 16, 15-18). Slavimo blagdan obraćenja sv. Pavla, jedne od najznačajnijih osoba u povijesti kršćanstva, a i, usuđujem se to reći, povijesti Europe. Ova činjenica današnji blagdan usko veže uz temu 52. teološko-pastoralnog tjedna koji nas je ovih dana okupio u Zagrebu, a koja glasi: 'Crkva u Hrvatskoj u perspektivi europskog društva'. Već smo čuli i još ćemo čuti brojne teološko-pastoralne odgovore na zadanu temu, koji se na svoj način mogu sažeti u ona dva pitanja koja smo kao narod postavljali proteklih tjedana, a koja glase: Što Europa može dati nama? i Što mi možemo dati Europi? Budući da sv. Pavao nije Europi ništa oteo, nego joj je, koristeći njezine resurse dao sve, jer joj je, darom Isusa Krista, darovao njezin temelj, u ovom razmišljanju ne želim odgovarati na ono prvo pitanje, koje je bilo važnije prije nedjeljnog referenduma, nego bih želio odgovoriti na drugo pitanje, koje je puno važnije nakon nedjeljnog referenduma. Dakle, što mi – mi Crkva u Hrvatskoj – možemo dati Europi?U traženju odgovora polazim, s jedne strane, od Poruke hrvatskih biskupa pred referendum o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji i, s druge strane, činjenice da je na referendum o ulasku RH u EH izišlo tek 43,68 % birača, od kojih se 66,27 % odlučilo za ulazak u Europsku uniju, čemu je prethodila, a i nastavlja se, podijeljenosti našeg društva na 'za' i 'protiv', koja etiketira sve koji drugačije misle ili ne žele misliti onako kako misle zagovornici jedne ili druge strane. Ovo govori o velikoj podijeljenosti našeg društva, a s njim i naše Crkve oko ovog pitanja. Dok smo u poruci biskupa mogli, između ostalog, pročitati ovo: „Svjesni smo da je odluka o ulasku u europsku zajednicu naroda po mnogo čemu dalekosežna te razumijemo strahove mnogih da bi nam to moglo ugroziti suverenitet i posebno nacionalni identitet. Ipak, uvjereni smo da će ta opasnost postati realnom samo ako sami ne budemo dovoljno držali do svoje

suverenosti, kulture, jezika, nacionalnih dobara i svega onoga po čemu smo to što jesmo. U globaliziranom svijetu, bili mi u Europskoj Uniji ili ne bili, s tim ćemo se izazovima neprestano suočavati. Zato više od straha od Europske Unije treba nam biti na srcu briga za razvijanje zdrave nacionalne samosvijesti i nemalih potencijala koje naša zemlja i ljudi nose u sebi. Povijest nas uči da se naš narod mnogo puta nalazio u teškim situacijama i dilemama koje je u onoj mjeri uspijevao pozitivno prevladati i riješiti u kojoj je vjerovao u sebe i držao se čvrsto kršćanske nade – Krista koji nikada ne razočarava one koji mu se povjeravaju“, u brojnim drugim izjavama i porukama kojima smo mi biskupi zasipani, mogli smo pročitati sasvim druge poruke. Jednu od njih, upućenu meni osobno, želim s vama podijeliti: „Uzoriti ... da li su biskupi svojom sugestijom da glasujemo za ulazak u EU osudili i nas vjernike ( koji živimo vjeru svojih otaca) i na ovakve uzor moralne vrline ... da li se nešto u Bibliji promijenilo a da mi, zagovoratelji života i Čovjeka nismo znali ? ... Zar zaista naši biskupi mogu ovome zapljeskati ... i zar nam to žele ... ??? ... Koliko ste nam gorčine priuštili učinjenom štetom ... da nam ni molitva za vaše duše ne može pomoći ...i sve ... za šaku škuda. MI i gladni pa nam izdaja nije pala na pamet ... Neka biskupima dragi i dobri Bog oprosti mi ne možemo ... samo smo griješni ljudi i Hrvati !!“ Uz sve ovo nastavlja se likovanje onih koji se smatraju pobjednici, iako se kod onako malog broja izašlih na referendum doista nema nad čime likovati, ali i veliko razočarenje poraženih, koje u svemu vide nekakvu đavolsku urotu. Ova nam suprotstavljena mišljenja, koja su na jednu stranu svrstala i nas biskupe iako nam to nije bila namjera – mislim da poruku biskupa, osobito u navedenom dijelu, izražava bit, ali i odiše pavlovskom odmjerenošću – daju odgovor na pitanja što mi možemo dati Europi. Povezano uz današnji blagdan taj odgovor je dvostruk, a glasi da im možemo dati ili Savla ili Pavla. Ukoliko nastavimo s našim nejedinstvom, ne poštivanjem drugih i njihovog mišljenja, etiketiranjima i sl. – a toga je ovih dana bilo i još ima s obje strane – u Europu ćemo unijeti Savla. Savao nije, da me netko ne bi krivo razumio, negativac. On želi dobro, kao što nam žele dobro obje strane u raspravama oko Hrvatske u Europskoj uniji. Problem je u tome što on ne vidi objektivno i što zbog toga dobro koje želi, želi postići na krivi način. Pavao se svom gorljivošću posvetio progonu kršćana, zato što se nije mogao pomiriti s činjenicom da su se neki od članova njegovog naroda odvojili od otačke tradicije, u kojoj je on kao gorljivi farizej bio odgojen. Reći će kasnije kako je bio “odgojen točno po otačkom Zakonu … revnitelj Božji … (koji je Kristov) Put na

smrt progonio, u okove bacao i predavao u tamnice muževe i žene.” Savao je progonio Crkvu zbog gorljivosti za Boga i za jedinstvo svog izraelskog naroda, ali je bio u krivu, jer je želio jedinstvo na krivi način. Njegov način bilo je nasilje, a nasilje nije put prema jedinstvu. Savao toga nije bio svjestan. To je shvatio tek kasnije. Njegovim riječima bio je onaj koji je imao “revnost, ali ne u pravom razumijevanju”(Rim 10, 2). Savlova revnost oko očuvanja jedinstva vlastitog naroda bila je revnost za Boga, ali shvaćena na ljudski način. Ukoliko, međutim, poslušamo biskupe i njihovu poruku, velika nam je šansa da u Europu donesemo Pavla u kojemu se, ovo je odgovor na one optužbe na račun biskupa, nije umanjila zabrinut za jedinstvo izraelskog naroda o čemu osobito čitamo u poslanici Rimljanima: „Istinu govorim u Kristu, ne lažem; susvjedok mi je savjest moja u Duhu Svetom: silna mi je tuga i neprekidna bol u srcu. Da, htio bih ja sam proklet biti, odvojen od Krista, za braću svoju, sunarodnjake svoje po tijelu. Oni su Izraelci, njihovo je posinstvo, i Slava, i Savezi, i zakonodavstvo, i bogoštovlje; njihovi su oci, od njih je, po tijelu, i Krist, koji je iznad svega, Bog blagoslovljen u vjekove. Amen“, ali ta je zabrinutost sada drugačije usmjerena. Obraćeni Pavao shvaća da put prema jedinstvu nije mržnja i ubijanje, već ljubav i žrtva. I u tom shvaćanju živi svoje obraćenje. Trpio je nasilje, ali za nasiljem nije posezao, postavši nam tako opomena i primjer. Opomena da ne smijemo ljudske misli i planove proglasiti “Božjim” mislima i planovima, i primjer kako prevaliti put obraćenja i od nasilnog traženja jedinstva doći do istinskog jedinstva oko temeljnih i neprolaznih vrijednosti, vrijednosti koje su u interesu svih kao zajednice i svakog pojedinca u našoj nacionalnoj zajednici. Postoje stvari oko kojih ne moramo dijeliti iste misli i stavove. To je naše bogatstvo u različitosti. Postoje, međutim, i temeljne vrijednosti u kojima moramo biti jedinstveni, jer nesloga oko tih vrijednosti je nesloga oko naše budućnosti. Što ćemo ili koga donijeti Europi? Nadam se da će to biti Pavao, ali od te nade nema ništa ukoliko Savao ostane Savao, a da bi Savao prestao biti Savao i postao Pavao, potrebno je obraćenje. Što je to obraćenje? Obratiti se znači promijeniti sebe, svoj način razmišljanja i ponašanja, svoj pogled na svijet i čovjeka i uskladiti ga Božjem pogledu na svijet i čovjeka koji nam objavljen u evanđelju Isusa Krista. Dozvoliti Isusu Kristu, da on, njegova osoba i sve ono što je on govorio i činio, obraćenjem postane dio naše osobnosti, vodilja našeg života i našeg ponašanja. To se dogodilo Savlu onog dana, odlučnog u njegovom životu, dana obraćenja u kojemu je susreo Krista:  „'Savle, Savle, zašto me progoniš?' Ja odgovorih: 'Tko si, Gospodine?' Reče mi: 'Ja

sam Isus Nazarećanin koga ti progoniš'“(Dj 22, 8). Od tog dana nije postojao više Savao, postojao je Pavao. Ma zapravo nije postojao ni Pavao. Postojao je samo Krist koji je govorio i djelovao u Pavlu i po Pavlu: „Po Zakonu ja Zakonu umrijeh da Bogu živim. S Kristom sam razapet. Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist“ (Gal 2, 19). Ovim smo se, zapravo, vratili poruci biskupa i onom vjerovanju u sebe „držeći se čvrsto kršćanske nade – Krista koji nikada ne razočarava one koji mu se povjeravaju“, jer to, ta povezanost s Kristom koji nas šalje svugdje i svima uz obećanje da nam ništa neće nauditi, nije samo osiguranje da ćemo mi nešto darovati Europi, nego i osiguranje za nas i našu nacionalnu i vjerničku opstojnost u Europi, ma kakva god da Europa bila.

************************************************* 

Razmišljenje uz 3.nedjelju kroz godinu 'B'od mons.Mate Uzinić, 22. siječanj 2012.

Jonina je propovijed urodila veličanstvenim rezultatom. Iako je propovijedao kratko i bezvoljno – 'Joščetrdeset dana i

Niniva će biti razorena!' –  cijela se Niniva obratila. Isusova propovijed nije imala takav rezultat. Obratila je tek nekolicinu, premda je i on propovijedao kratko – 'Ispunilo se

vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte

evanđelju!' –  i to, za razliku od Jone, činio tako oduševljeno da je „sav narod visio o njegovoj riječi“ (Lk 19, 48). 

Ne želim govoriti o onima koji propovijedaju, jer je očito da uspjeh propovijedi ne ovisi o njima i njihovom oduševljenju , iako je i propovjednik važan. Radije bih se, zajedno s vama,

želio staviti u ulogu onih kojima se propovijeda jer – očito je iz ovih primjera – o njima i njihovom raspoloženju ovisi uspjeh propovijedanja. Ninivljani su bili raspoloženi za Joninu propovijedi i obratili se, premda bi Jona volio da se nisu obratili. Isusovi suvremenici su se divili Isusovom propovijedanju, ali nisu bili raspoloženi za usvajanje onoga što im je govorio i zato se nisu obratili, premda bi Isus želio da se to dogodilo. Što je s nama i kakvi smo mi 'slušači'? Pokušajmo odgovoriti tako što ćemo voditi računa o tome da poziv na obraćenje i vjerovanje evanđelju nije upućen samo Isusovim suvremenicima – ili ninivljanima Joninog vremena – nego i ljudima svih vremena. Isusova se prisutnost, a po njoj i poziv na obraćenje i vjerovanje evanđelju, trajno nastavlja po učenicima koje je izabrao i nastavlja birati riječima: 'Hajdete za mnom i učinit ću vas

ribarima ljudi'. Tu misao vrlo lijepo sažima dokument Drugog vatikanskog sabora o svetoj liturgiji u ulomku ponuđenom u današnjoj Službi čitanja kad kaže: „Krist je u

svojoj Crkvi prisutan, a osobito u liturgijskim činima.

Prisutan je u misnoj žrtvi i u osobi službenika i – jer se

'svećeničkom službom sada prinosi onaj isti koji je onda na

križu prikazao sana sebe' – ponajpače pod euharistijskim

prilikama. Prisutan je svojom moći u sakramentima, pa kad

tko krsti, sam Krist krsti. Prisutan je u svojoj riječi, jer on

govori kad se u Crkvi čita Sveto pismo. Prisutan je napokon

kad Crkva moli i pjeva psalme jer je sam obećao: 'Gdje su

dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam ja među

njima'“ (SC 7). 

Pokušajmo, u ozračju iznesenog, razmisliti što u našem konkretnom slučaju znači poziv na obraćanje, kojemu Isus dodaje i poziv na vjerovanje evanđelju, kao nešto što je s obraćenjem neraskidivo povezano. Obratiti se znači promijeniti sebe, svoj način razmišljanja i ponašanja, svoj pogled na svijet i čovjeka i uskladiti ga Božjem pogledu na svijet i čovjeka koji nam objavljen u evanđelju Isusa Krista. Evo zašto je vjerovanje evanđelju neraskidivo povezano s obraćenjem! Vjerovanje evanđelju, vjerovanje radosnom događaju Božjeg spasenja koji nam je objavljen u Isusu Kristu, smjerokaz je svakog obraćenja jer je jedino ispravno obraćenje, ono obraćenje kojim netko, vjerujući evanđelju Isusa Krista, samoga sebe prilagođava duhu toga evanđelja, tako da evanđelje Isusa Krista – njegova osoba koja je sama po sebi najveće evanđelje kojem trebamo vjerovati, ali i sve ono što je on govorio i činio – postane dio naše osobnosti, kriterij i vodilja našeg života i našeg ponašanja. Želimo li na temelju spomenutih kriterija izdvojiti nekoliko konkretnih značajki tog obraćenja, onda bismo, kao primjer, mogli reći da obraćanje i vjerovanje znači vjerovati i živjeti u skladu s uvjerenjem da poštenje

vrijedi više od novca i bogatstva, da pravednost i iskrenost vrijedi više od napredovanja i karijere, da je blaženije davati nego primati, da se mržnja može pobijediti jedino ljubavlju,  da biti vjeran bračnom drugu vrijedi više nego popustiti svojim strastima, da je ljudski život počinje začećem, a ne „rođenjem djeteta, prvim plačem ili kad mama osjeti prve pokrete, obično u 5. mjesecu trudnoće“, kako u jednom svom intervjuu koji nas sve mora zabezeknuti vrlo 'znanstveno' smatra naš novi ministar zdravlja, dajući jednima mogućnost odabira, tako što drugima, nerođenima, niječe ono najosnovnije pravo, pravo na život od začeća do prirodne smrti. Za zapitati se je nakon takvih izjava gdje je zapravo granica. Obratiti se i vjerovati evanđelju znači, zapravo, prihvaćanje, ne samo riječima nego i životom, logike blaženstava, znači neslaganje sa sve prisutnijim uvjerenjem da nam sve odgovore na sva pitanje može dati znanost, da Bog nema ništa s nama i s našim životom, ali i dozvoljavanje Bogu da uđe u naš život, da uđe u život naših obitelji, društva, da on nadahnjuje naše društveno zalaganje, naš posao i našu zabavu, sve ono što kao kršćani govorimo i činimo bez obzira gdje smo i s kim smo. Za ovakvo nešto potreban nam je velika hrabrost i trajni trud i svakako nije dostatan dolazak u crkvu nekoliko puta godišnje – obično za Božić, Uskrs ili neku svečanost – a što

je mnogim kršćanima postao jedini oblik kršćanskog raspoznavanja. 

Slušamo li propovijed Isusa Krista, Bog će nam postati vrhovno mjerilo svega i sve drugo će nam postati manje važno. To nam poručuje sv. Pavao, još jedan propovjednik iz današnje liturgije. I on nas kratko, ali vrlo otvoreno i snažno, poziva na obraćenje. Obavještavajući nas, s uvjerenjem u ono što piše, da je 'vrijeme … kratko … jer

prolazi obličje ovoga svijeta' i dajući nam smjernice koje nam mogu pomoći otkriti što nam je činiti, on nas ne želi pozvati na nezainteresiranost za ovozemaljsku stvarnost. Danas smo kao kršćani dužni izići na referendum i opredijeliti se po svojoj savjesti, dobro računajući je li ono što ćemo dobiti, ne sam u materijalnom nego prije svega u duhovnom smislu, vrjednije od onoga što ćemo izgubiti. Pavao nas svojom propovijeđu želi podsjetiti na to da u svemu što činimo, pa i u svom izlasku na referendum, trebamo voditi računa o tome da svijet koji poznajemo i ovozemaljska stvarnost – uključujući i Europsku uniju, ma kako ona bili savršeno društvo kako nam je prezentiraju – nisu vječni, kao što to nije bila ni Niniva i svijet Isusovog vremena. Želimo li živjeti kao kršćani, trebamo živjeti u skladu s tom činjenicom. 

Onomu tko posluša, obrati se i povjeruje evanđelju sve će biti jasno, jer će mu sve postati relativno pred apsolutnom Božjom novošću s kojom se susreće. I tada mu neće biti teško na Gospodinov glas ostaviti ni oca, ni lađu, ni mreže, ni nadničare – ovomu možemo dodati sve ono što nas veže za ovozemaljsku stvarnost – i krenuti za Isusom kuda god ga Gospodin šalje, pa makar to bilo i u Dubrovnik, kao što je točno prije godinu dana bilo u mom slučaju.   *************************************************** 

Razmišljanje uz 

2. nedjelju kroz 

godinu 

Piše : Mons Mate Uzinić , 15. Siječnja 2012.Obično vrijeme liturgijske godine, koje nazivamo vrijeme kroz godinu, započinjemo evanđeljem koje nam kroz sliku poziva prvih učenika – slično kao i prvo čitanje kroz sliku Samuelovog poziva – nudi četiri znakovita trenutak kroz koje prolaze oni koji su pozvani i koji se odazovu Bogu, odnosno, u slučaju prvih učenika i nas, krenu s

Isusom na njegovom životnom putu. Prvi trenutak izražava onaj Ivanov usklik: „Evo Jaganjca Božjega!“, a želi reći da se prije svakog puta prema Isusu i s Isusom nalazi netko tko će ga pokazati i reći: Evo ga, to je on! Za Samuela je taj netko bio svećenik Eli. U tom nekome želim prepoznati i sebe kao biskupa i svećenika, jer moje izvorno svećeničko poslanje je pokazivati njega i jao meni ako to ne činim, ali u tom nekome želim prepoznati i svakog od vas koji ste povjerovali u Krista i koji ste po sakramentima krštenja i potvrde dobili zadatak, svetu dužnost, Krista pokazivati, riječima ga navješćivati i životom svjedočiti. Drugi trenutak koji trebaju proći oni koji kreću za Isusom i s Isusom je trenutak koji evanđelje izražava rečenicom: „Te njegove riječi čula … dva … učenika pa pođoše za Isusom“. Kod Samuela je to slušanje Elievog savjeta. Taj drugi trenutak nam želi reći da je za kretanje na put s Isusom nedovoljno sve ono što govore i čine drugi, ako to osobno ne želim prihvatiti, ako osobno ne želim čuti što mi se govori i krenuti za Isusom. Mnogo ateista i agnostika u ovom našem društvu, a njih je više od onoga što kažu popisi stanovništva i statistike, potječe iz dobrih i kršćanskih obitelji, prošli su cjelokupni vjeronauk, pričestili se i krizmali, a možda i vjenčali u crkvi itd. Pokazivanje za njih nije imalo i nema koristi jer su slušali i gledali, ali nisu čuli i vidjeli. Potrebno je čuti i vidjeti, a onda i krenuti, poći za Isusom. Spomenuto druženje s Isusom nužan je preduvjet trećeg znakovitog trenutka životnog hoda s Isusom. To je trenutak razgovora s Isusom. „Što tražite?“ – upita Isus, a učenici odgovaraju protupitanjem: „Učitelju – gdje stanuješ?“. Malo zatim smo čuli i najvažniji poziv koji svaki Isusov učenik može i treba čuti, a to je Isusov poziv: „Dođite i vidjet ćete.“ Kod Samuela je to bio odgovor Bogu: „Govori, sluga tvoj sluša.“ Samo oni koji su čuli tko je Isus i potaknuti tim što su čuli odlučili krenuti za Isusom, mogu ući u ovaj osobni razgovor s Isusom i ondje gdje je on pronaći odgovor na sva životna pitanja, sve životne situacije. Učenici u evanđelju „pođoše … i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan“. Tek nakon ovog dijaloga s Isusom života s njim može uslijediti i četvrti znakoviti trenutak, a to je povratak na početak, tj. postati onaj tko drugima pokazuje Isusa. Kojima je na početku rečeno: „Evo Jaganjca Božjega!“ i koji su nakon toga prošli druge dvije dionice postati su oni koji tog istog  'Jaganjca Božjega' pokazuju drugima:

„Jedan od one dvojice … nađe svoga brata … i reče mu: 'Našli smo Mesiju!'“ Kod Samuela je to njegov osobni rast, ali i činjenica da je „Gospodin bio s njim i nije dopustio da ijedna od njegovih riječi padne na zemlju.“ Možda nam se čini da je ovaj put od  početka prema kraju, pa opet prema početku bio lak i brz, ali u stvarnosti nije tako. Taj put od nas zahtjeva, a zahtijevao je i od onih učenika, više od jednog popodneva. Učenicima, kako će to jasno pokazati vrijeme, nisu bile dovoljne ni tri godine nego im je, da bi otkrili tko je uistinu Isus Krist i smjeli ga slijediti, s njim razgovarati i drugima ga navješćivati, trebao i Duh Sveti i cijeli život kojeg su pred sobom imali. Trebao im je i svakodnevni rad na sebi, trud u ispravljanju svojih pogrešaka, nadilaženje slabosti, pobjedu nad grijehom… Ovo se, vjerujem, osobito odnosi na ono o čemu govori ulomak iz Pavlove poslanice Korinćanima koji smo čuli kao drugo čitanje, a u kojemu nas Pavao potiče da pobijedimo grijeh i grješne sklonosti, osobito bludnost koja je – čini mi se i na temelju osobnog iskustva – najveći neprijatelj svakog Božjeg poziva i odziva na Božji poziv. To vrijedi i za mene kao biskupa i svećenika, ali i za svakog pojedinačnog vjernika. Bludnost od koje, po Pavlu, trebamo bježati, ali bježati u pozitivnom smislu, nije izazov samo mom duhovnom pozivu, nego i tvom pozivu biti kršćanski mladić, djevojka, muž, žena… Samo ako smo otvoreni Duhu Svetom i ako se trudimo, kroz redovitu molitvu, redoviti ispovijedanje, redovito sudjelovanje na misnim slavljima, ali i redoviti trud oko toga da ono što vjerujemo pokušavamo i živjeti u svojoj svakodnevici, moći ćemo pobijediti sve grješne sklonosti, biti ono što smo po krštenju i potvrdi postali, a postali smo hramovi Duha Svetoga, te zatim Krista slijediti i postati oni koji ga drugima pokazuju. Ako se to dogodi, a dao Bog da se dogodi, onda će i ovo 'obično' vrijeme liturgijske godine, koje zovemo vrijeme kroz godinu, postati za nas, ali i za sve druge oko nas, milosno vrijeme, vrijeme spasenja.

***************************************************

Krštenje Gospodinovo

Razmišljanje uzKrštenje Gospodinovo2012.Piše : mons.Mate Uzinić, 8. siječanj 2012

Blagdan krštenja Gospodinova nam poručuje da Božje utjelovljenje u našu povijest nije završeno onim što se dogodilo u Božiću, nego da se njegovo utjelovljenje nastavilo u prostoru i vremenu. Krštenje na Jordanu početak je jedne nove dionice na Isusovom životnom putu. To je trenutak u kojemu ga Bog javno očituje izabranom narodu i kojim on započinje u djelo provoditi plan spasenje zbog kojeg se utjelovio. Osim ovog uključivanja javnosti u događaj utjelovljenja i započinjanja Isusovog javnog djelovanja, krštenjem na Jordanu se dogodilo i još nešto. Dok se utjelovljenjem u betlehemskom djetetu Bog susreo s nama u našoj djetinjoj nevinosti, ovdje na Jordanu nam se pridružuje i u našoj grešnosti, onom jedinom što imamo, a da nam on nije dao, a što nas je do tada od njega dijelilo na tako drastičan i nepopravljiv način. Utjelovljenje nije značilo i ne znači samo da se Bog učinio čovjekom, nego je značilo i znači da je Bog u potpunosti na sebe

preuzeo i našu ljudsku sudbinu, pa čak i onu obilježenu grijehom i grješnošću sa svim posljedicama tog stanja. Zapravo, on je baš zbog grešnosti i grešnog stanja i došao među nas, postao jedan od nas. Nije utjelovio u čovjeka stanja milosti prije Adamovog grijeha, nego u paloga čovjeka nakon Adamovog grijeha. Ubrojivši se među one koji su na rijeci Jordanu priznavali i okajavali svoju grješnost, a ne među važne, bogate, poznate ili slavne ličnosti svoga vremena, Isus nam želi reći da njegovo utjelovljenje uključuje i tu dimenziju. Poslanica Hebrejima ovo će opisati riječima: „Trebalo je da u svemu postane braći sličan, da milosrdan bude i ovjerovljen Veliki svećenik u odnosu prema Bogu kako bi okajavao grijehe naroda. Doista, u čemu je iskušan trpio, može iskušavanima pomoći“ (Heb 2, 17-18), a Pavao će u poslanici Filipljanima ovome dodati: „On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe "oplijeni"uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu“ (Fil 2, 6-8). I ono što je osobito važno primijetiti je to da Otac nebeski, kako možemo čuti u današnjem evanđelju, prihvaća takav Isusov izbor glasom koji zaori s nebesa:

Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!“ I treća od božanskih osoba, Duh Svet silazi na njega poput goluba da bi, kako reče netko od crkvenih otaca prisjećajući se potopa iz Noinog vremena i goluba koji je objavio njegov svršetak, navijestila da prestaje brodolom svijeta  (sv. Petar Krizolog). Osim što nas današnji blagdan potiče na razmišljanje o Gospodinovu krštenju, on nam također želi dozvati u svijest događaj i otajstvo našeg sakramentalnog krštenja. I nad nama su se tad otvorila nebesa, Duh Sveti je sišao i čuo se Očev glas kojim smo proglašeni sinovima i kćerima u Sinu. Po krštenju smo ucijepljeni u Krista. On živi u nama i mi živimo u njemu. „U njemu – kako kaza Pavao Atenjanima na Areopagu – živimo, mičemo se i jesmo (…): "Njegov smo čak i rod!"“ (Dj 17, 28). I možemo, ne samo možemo nego i moramo, činiti njegova djela, ostaviti sve ono loše, svoje bezbožničke putove i zlikovačke naume, kako nas poziva Izaija u prvom čitanju, i početi činiti ono što je dobro čuvajući njegove zapovijedi, a zapovijedi njegove nisu teške, reći će apostol Ivan u drugom čitanju, a nisu teške jer smo u krštenju preporođeni od Boga, a sve što je od Boga

rođeno, pobjeđuje svijet. I tad i mi možemo biti, zahvaljujući svojoj vjeri u Isusa Krista, u čijem smo imenu kršteni, oni koji ovom svijetu otvaraju vrata raja, darivaju Duha Svetoga i uče sve koje susreću da su ljubljeni Očevi sinovi i kćeri u jedinom Božjem Sinu Isusu Kristu. Kako to činiti? Ljubeći druge onako kako je Bog ljubio nas jer tko god ljubi roditelja, ljubi i rođenoga, a po Kristu je to svaki čovjek, bez obzira na njegov spol, rasu, klasu, zvanje ili zanimanje, vjeru… Potaknut Isusovim primjerom s Jordana, usuđujem se reći da su to osobito najgrešniji među nama, a potaknut Godinom Caritasa ću reći i to da su to najsiromašniji među nama. Ljubeći ih budimo oni koji donose nadu ondje gdje nema nade, mir ondje gdje je nemir, ljubav ondje gdje je mržnja. Učinimo to Isusovim stilom i načinom pobjeđujući zlo dobrim, radujući se s radosnima i plačući sa zaplakanima, donoseći radost ondje gdje je žalost, gdje je uvreda donoseći oprost itd. Sve to kao poruka i polog sadržano je u otajstvu Isusovog krštenja koje je istovremeno i poziv na nasljedovanje svima onima koji se krštavaju u njegovo ime. 

Pada mi, u ozračju iznesenog, na pamet jedan vrlo proširen stav, povezano i uz blagoslove obitelji koje smo imali proteklih dana i koji je na ovaj način na koji se obavlja sličniji magijskom činu nego li blagoslovu i pohodu obitelji, da Božji blagoslov imaju samo oni kojima u ovom životu dobro ide, koji su sretni i bogati, u svemu uspješni. Ne znam je li to tako. Zapravo, sumnjam da je tako. Ono što znam je da se Isus nije ubrojio među takve, nego da se ubrojio među neuspješne ovoga svijeta, one malene, slabe i da je njima – kako rođenjem u Betlehemu tako i u krštenju na Jordanu – objavio svoj pravi identitet sina Božjeg, ali im i dao pravi blagoslov, blagoslov da u njemu i oni postanu Božji sinovi i kćeri. I svi, i oni veliki i oni mali, i oni bogati i oni siromašni, mogu postati dionici tog blagoslova samo ako postanu maleni, ako mu se u poniznosti pridruže, onako kako se on nama pridružio, jer, poručio nam je na jednom mjestu: „Ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko“ (Mt 18, 3). 

Pokušajmo postati svjesni ovoga otajstva, pokušajmo postati maleni obnavljajući krsna obećanja i ispovijedajući svoju vjeru: Odričete li se sotone?     O.: Odričem.I svih djela njegovih?      O.: Odričem.I svega sjaja njegova?    O.: Odričem.Vjerujete li u Boga Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje?        O. Vjerujem.Vjerujete li u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga. Gospodina našega, koji je rođen od Marije Djevice, trpio i bio pokopan, koji je od mrtvih uskrsnuo i sjedi zdesna Ocu?      O. Vjerujem.Vjerujete li u Duha Svetoga, svetu Crkvu katoličku, općinstvo svetih, oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela i život vječni?            O. Vjerujem.To je vjera naša. To je vjera Crkve. Njom se dičimo. Nju ispovijedamo u Kristu Gospodinu našemu.                    O. Amen. *********************************

Razmišljenje uz BogojavljenjeNapisao: mons.Mate Uzinić,6. siječanj 2012Slavimo svetkovinu Bogojavljenja. Bogojavljenje znači Božje očitovanje, objava Boga. Nekad se kao Bogojavljenje slavio blagdan krštenja Gospodinova

kojeg ćemo mi proslaviti u nedjelju. Kasnije se na kršćanskom zapadu uz krštenje Gospodinovo pod tim nazivom počeo slaviti također i dolazak mudraca s istoka, ali i Isusovo očitovanje učenicima na svadbi u Kani Galilejskoj. Danas se na kršćanskom zapadu pod nazivom Bogojavljenje slavi isključivo dolazak mudraca s istoka što je u skladu i s našom narodnom tradicijom i nazivom današnje svetkovine Sveta tri kralja. Iako mi ovu svetkovinu nazivamo Sveta tri kralja mi zapravo ne znademo je li riječ o kraljevima i koliko ih je bilo. Na temelju evanđelja znademo samo da se radilo se o mudracima s istoka. I to je sve. Kasnija tradicija je rekla da su bila trojica, da su bili kraljevi, da su se zvali Gašpar, Melkior i Baltazar, ali ta tradicija nije ni malo izvjesna. Ona je pobožna legenda koja je željela odgovoriti na ljudsku znatiželju i tome što se kasnije s njima dogodilo. Prema toj legendi pokrstio ih je sv. Toma, apostol, valjda zato što je on prodro najdalje od apostola na istok, čak do Indije. Zanimljivo je i nešto što smo mogli saznati prije nekoliko godina kad se u Köln-u održavao susret katoličke mladeži, a to je da se relikvije trojice svetih mudraca ili kraljeva, koje su prema legendi nakon njihove smrti bile odnesene u Carigrad, zatim u Milano, danas nalaze u katedrali u Köln-u. Sve ovo iznio sam više kao zanimljivost. Važnije od toga koliko je bilo mudraca, kako su se zvali i čim su se bavili, je ono što kao sigurno možemo iščitati  iz evanđeoskog teksta i na kojoj počiva evanđelistova poruka, a ta je da nam evanđelist želi poručiti da mudraci nisu bili Židovi. U toj činjenici Crkva je otkrila veliku novost ovog Bogojavljenja, koje je nadišlo sva dotadašnja Bogojavljenja ili objavljivanja Boga ljudima. Do tog trenutka Bog se objavio samo jednom narodu, a od tog trenutka on se želi objaviti i očitovati svim narodima svijeta koje predstavljaju 'mudraci s istoka'.  Bog je, kako kaže zborna molitva današnje svetkovine, 'po zvijezdi prethodnici narodima – dakle ne više jednom narodu nego mnogim narodima – objavio svoga Jedinorođenca'. 'Narodi' o kojima govori zborna molitva ili 'pogani' o kojima govori Pavao u drugom današnjem čitanju su svi drugi narodi na zemlji koji se razlikuju od Izraelskog naroda, do tog trenutka 'izabranog Božjeg naroda', što znači da je među njima i naš hrvatski narod.  Isus je, kako jasno kažu mudraci tražeći 'novorođenog kralja židovskog' prije svega 'kralj židovski', mesija, potomak Davidov, rođen u Betlehemu u skladu s proročanstvom proroka Malahije, ali on nije samo to, nego je također 'svjetlost na prosvjetljenje naroda' i spasenje (koje je Bog) pripravio pred licem sviju naroda', kako se izrazio starac Šimun u Jeruzalemskom hramu kad ga je primio na ruke. Ovo je istinska poruka današnje svetkovine, istinsko Bogojavljenje. Isus Krist nije došao samo 'za neke', nego je došao 'za sve'. On na ekskluzivan način, tako da isključuje druge, ne pripada niti jednom narodu, pa čak niti jednoj religiji, uključujući i nas katolike. Istina je da je on 'jedini posrednik između

Boga i ljudi', ali ta istina ne znači da se samo oni koji ga ispovijedaju spašavaju, nego znači da je on jedini zahvaljujući kojemu ljudi svih povijesnih razdoblja, svih rasa, naroda i vjera, ne isključujući nikoga, mogu biti 'subaštinici i sutijelo' i sudionici obećanog vječnog života u Bogu. Evo zašto je Crkva, kako u vjerovanju ispovijedamo, 'katolička', tj. sveopća po svojoj naravi. Kao takva ona je otvorena svim narodima i sastavljena od svih koji su povjerovali u Isusa Krista, a koji pripadaju različitim narodima, kulturama, govore različitim jezicima. Evo i zašto je svetkovina Bogojavljenje, svetkovina koja nas poziva da nadiđemo sve oblike zatvorenosti pred drugima, sve nacionalizme, rasizme, sve zatvorenosti u svoj mali svijet – bilo da je riječ o svijetu ideja ili navika ili običaja ili vlastitih interesa – kako bismo stvorili novi mentalitet, mentalitet koji ispravno vrednuje svoje, svoj vjeru, svoje kulturne i nacionalne vrijednosti, mentalitet koji se svoga ne odriče i na svoje ne pljuje, ali je ipak u duhu solidarnosti i ponuđenog bratstva, u punom poštivanju svih kultura, naroda, vjera i svakog pojedinačnog čovjeka, otvoren svima, cijelom svijetu i svim ljudima. Nije nevažno primijetiti da se svetkovina Bogojavljenja slavi uoči pravoslavnog Božića. Bilo bi dobro da baš u tom ozračju, a i na temelju svog vlastitog ponašanja i svojih osobnih razmišljanja, još jednom razmislimo o otvorenosti kršćanske poruke. Moramo postati svjesni da otvorenost kršćanske poruke svima, a osobito onima koji to čine samo malo drugačije od nas, nije nešto što se može, ali i ne mora prihvatiti. To je, bitni, sastavni dio kršćanske poruke. Na tome naše biti kršćani, katolici, prolazi ili pada. Ovo prije svega znači da druge ne smijemo odbacivati zato što vjeruju drugačije, da im ne smijemo nametati naš način i naše vjersko uvjerenje kao jedino ispravno, ali i da trebamo biti svjesni da i onda kad drugi i ne prihvaćaju našu kršćansku poruku ili je prihvaćaju na drugačiji način,  a i na jedno i na drugo imaju pravo, to ne umanjuje vrijednost te poruke o Bogu koji se za sve utjelovio, jer svi koji se spašavaju, a ja se iskreno nadam da će se svi spasiti jer Bog ne želi da itko bude izgubljen, spašavaju se po Isusu Kristu rođenom u Betlehemu i raspetom u Jeruzalemu. On je, kako već rekosmo, 'jedini posrednik između Boga i ljudi'. Neka nas ova istina tješi i potiče ne samo na odbacivanje mržnje, nego i na veću ljubav prema svim narodima, jer u trojici mudraca Bog se objavio svim narodima. Neka nas ta istina potiče i na ljubav prema svakom čovjeku, jer od onog prvog Božića u svakom čovjeku se na otajstven način nalazi Bog koji se utjelovio zbog svakog čovjeka i svih ljudi dobre volje. 

Tri kralja***************************************************

Razmišljanje uz svetkovinu sv. Marije Bogorodice, Dan Mira, Novu GodinuRazmišljenje uz Svetkovinu Novu Godinu.pAdobe Acrobat Document [341.5 KB]DownloadRazmišljenje uz Svetkovinu sv. Marije Bogorodice, Dan mira i Novu godinuPiše: mons. Mate UzinićLiturgija današnjeg dana, prvog u novoj godini, pred nas stavlja tri teme. Prva teme ovog dana je Svetkovina sv. Marije Bogorodice. Ta svetkovina je jedna od tri Gospine svetkovine u liturgijskoj godini. Uz ovu svetkovinu to su nedavno proslavljena Svetkovina bezgrešnog začeća blažene djevice Marije i svetkovina koju slavimo pod nazivom Velika Gospa, a riječ je o Svetkovini uznesenja blažene djevice Marije na nebo. Bez obzira o kojoj je Marijinoj svetkovini ili blagdanu riječ, mi kršćani smo pozvani u Mariji gledati zagovornicu, ali i uzor života, kako to ističe Drugi vatikanski sabor koji Mariji prepoznaje ulogu pomoćnice Crkve i istovremeno u njoj vidi model ili uzor Crkve. Mi katolici lako prihvaćamo Mariju kao zagovornicu, ali nam je zato puno teže shvatiti kako nam Marija može biti primjer. U odgovoru na pitanje kako nam Marija može biti primjer, a ne samo zagovornica, može nam pomoći jedna rečenica izgovorena od Origena, preuzeta od sv. Augustina, a zatim i od sv. Bernarda, pa

Luthera i drugih, a kojom se svi oni pitaju: „Što mi koristi ako je Krist jednom rođen od Marije u Betlehemu, ako se po vjeri ne rodi također i u mojoj duši?“. Postavljeno pitanje crkvenih otaca budi nam svijest o postojanju dviju razina bogomaterinstva. Prva razina bogomaterinstva je ona fizička, svojstvena isključivo Mariji, a druga razina bogomaterisntva je ona duhovna koja je također postojala u Mariji – Marija je Bogorodica ne samo stoga što je Isusa nosila u krilu i što ga je fizički rodila, nego još Bogorodica i stoga što ga je još od ranije fizičkog začeća Boga začela svojom vjerom u svome srcu – ali koja može, a prema crkvenim ocima i mora, postojati i u nama. Mi ne možemo nasljedovati Mariju u onom prvom fizičkom značenju njezinog bogomaterinstva, ali je možemo i trebamo nasljedovati u rađajući Boga vjerom u vlastitom srcu. Sveti Augustin će od ova dva Marijina bogomaterinstva prednost dati upravo onom drugom, duhovnom: „Niti materinsko srodstvo ne bi koristilo Mariji – kaže on – da nije bila radosnija nositeljica Krista u srcu, nego u utrobi“. Čini se da je isto mislio i Isus kad je rekao: “Majka moja, braća moja – ovi su koji riječ Božju slušaju i vrše” (Lk 8, 21; usp. Mk 3, 31 sl.; Mt 12, 49). Zanimljivo je da nam, vjerojatno na istom tragu, današnje evanđelje uopće ne predstavlja Mariju toliko kao Isusovu fizičku majku, iako je jasno da je ona prisutna uz Isusa u toj dimenziji, koliko mu je važno naglasiti ovu duhovnu dimenziju njezinog bogomateristva koja se ističe u tvrdnji da Marija, „u sebi pohranjivaše sve ove događaje i prebiraše ih u svome srcu“. Druga tema ovog dana je Svjetski dan mira koji se od 1967. na današnji dan slavi u svim katoličkim zemljama. U svojoj poruci za ovogodišnji 45. svjetski dan mira pod naslovom "Odgajati mlade za pravdu i mir", papa Benedikt XVI. nas poziva da u godinu pred nama gledamo s povjerenjem. On se obraća najprije mladima, jer su oni ti koji „svojom poletnošću i svojim idealizmom, mogu pružiti novu nadu svijetu“, ali se obraća i roditeljima, obiteljima, odgojnim i obrazovnim sastavnicama, kao i svima onima koji su odgovorni za razna područja religijskog, društvenog, političkog, ekonomskog, kulturnog života, kao i medijima, pozivajući ih da njihovo djelovanje i odgoj bude takav „da se mladima poruči da cijene pozitivnu vrijednost života te se tako u njima probudi želju da svoje živote utroše u služenju dobru.“ Papinu poruku možete u cijelosti pronaći na adresi:  http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=138029. Isplati se pročitati! Sve one kojima na srcu leži mir papa na kraju svoje poruke poziva: „Ujedinimo svoje duhovne, moralne i materijalne snage, da bismo "odgajali mlade za pravdu i mir." Da je taj poziv nešto što je vrlo hitno provesti i na našem dubrovačkom području govore alarmantni podaci o stanju naše mladeži kad su u pitanju noćni izlasci, ispijanje alkohola, a vjerojatno i uzimanje droge, po našim parkovima i način zabavljanja po disko klubovima, mladeži kojoj se za zabavu nude tzv. Noći gladijatora, kao da i bez toga, ili možda i zbog toga, u ovom gradu, među našim mladima, a i u našim obiteljima, nema i previše nasilja. Do mene dopiruz vijesti da na našim ulicama i po prostorima za zabavu

ima ne samo nasilja, nego i istinskog premlaćivanja i vrlo pogubne zavjere šutnje o tome među mladima, i ne samo njima, a što dovodi u pitanje ne samo trenutnu sigurnost naše djece i mladih, koja je vrlo ugrožena, nego i budućnost ovog grada i biskupije. Ukoliko nam djeca budu upropaštena, ukoliko nasilje i alkohol, nemoral i prostakluk zavladaju našim ulicama – takve pojave nemaju nacionalnost – nećemo imati budućnost. Ovomu možemo pridružiti i brojne prometne nesreće s najtežim posljedicama koje su usko povezane s ovakvim neodgovornim stilom života, slobodom koja smatra da je sve dozvoljeno, a pred kojima svi, i političke vlasti ovoga grada i županije, pa i državne institucije, i Crkva i odgojne ustanove, a nažalost najčešće i sami roditelji, sliježu ramenima i zakapaju glavu u pijesak, a podignu je kad je već kasno, kad se pogubnost takvog stila života obori na njih i pokuca na njihova vrata. Tome bismo svi mi konačno morali stati na kraj, a papa nam je u ovoj poruci svima dao prava usmjerenja. Treća tema današnjeg dana je Nova godina. Tu temu u današnjoj liturgiji osobito izražava svečani svećenički blagoslov iz prvog čitanja koji je u svojim željama da nas Gospodin blagoslovi i čuva, da nas svojim licem obasja i milostiv nam bude i da svoj pogled na nas svrati i mir nam donese, uključio sve ono najbolje što danas, na Novu godinu i Dan mira, možemo poželjeti jedni drugima. S istim tim željama i ja, vam i vašima, osobito našim mladima koji nam svima trebaju biti više na srcu, a koji su izgubljeni u svijetu relativizma i krivog poimanja slobode, želim sretnu i blagoslovljenu, mirom i zadovoljstvom ispunjenu, novu 2012. godinu. Uz ovo razmišljanje prilažem ikonu Bogorodice koju mi je poklonio episkop Zahumsko-hercegovački i primorski Grigorije. Činim to ne samo zbog toga što je to lik Bogorodice koju danas slavimo, nego i zbog simbolike koju taj poklon izražava povezano uz Dan mira - to je bio posjet pomirenja, a i obojica smo rođeni 1967. kad se počeo obilježavati Dan mira - te povezano uz Novu godinu kao simboliku novog početka dijaloga i molitve za jedninstvo među našim Crkvama.  *************************************************   

Razmišljanje uz blagdan Nevine dječice, 28. 12. 2011.Piše: mons.Mate Uzinić

Događaj pogubljenja nevine betlehemske djece samo je jedan u nizu tragičnih događaja u kojima je na djelu ljudsko nasilje koje ne štedi nikoga, pa ni djecu, nego je štoviše, kao u ovom slučaju, upravo i usmjereno protiv njih. Oni koji su sposobni za učiniti ovo tuđoj djeci, nisu se sposobni drugačije ponašati ni prema vlastitoj djeci. Nalogodavac ovog stravičnog pokolja, Herod Veliki, dao je pobiti ne samo betlehemsku djecu, nego i svoju vlastitu. Učinio to u strahu za kraljevsko prijestolje koje ni nije bilo njegovo jer je bio tek sluga rimskih okupatora. Dobro bi bilo da je to bio jedini slučaj u povijesti, ali nije. Povijest se nažalost ponavlja. Mnogi se i danas, u svojoj želji da dođu na vlas ili zadrže vlast po svaku cijenu, dodvoravaju velikima stvarajući nakaradne zakone koji dovode do sličnih tragedija umorstva nevine djece, ne samo tuđe nego i vlastite. Zanimljivo je u ovom kontekstu primjetiti da smo svi gotovo kao normalno primili vijest da će herodovski "zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji koji pruža mogućnost zamrzavanja zametaka bit među prvim zakonima koji će se uskoro naći na stolu pred članovima nove vlade". A ta vijest nije normalna, jer ona je priprema samo još jednog u nizu pokolja nevinih, da bi ih nekolicina preživjela. Ta vijest je za nas kao narod istinska tragedija, jer se budućnost ne može graditi na krvi nevinih. Nevinoj dječici i onima koji su na njihovoj strani ostaje utjeha. Ono što njihovom pokolju, pokolju betlehemske djece, a i svim nebrojenim nevinim žrtvama naše povijesti i sadašnjosti, daje posebnost i smisao u besmislu zla koje se na njih sručilo, a utjehu onima koji su na njihovoj strani, je povezanost njihove smrti s Isusom. On je na otajstven način zamijenjen od betlehemske djece izbjegao zlo koje je njemu bilo namijenjeno, ali će tridesetak godina kasnije on zamijenjeni njih i cijelo čovječanstvo smrću na križu kako bismo izbjegli vječnu odvojenosti od Boga koja nam je zbog grijeha bila dosuđena. U smrti nevinih, a i Isus je umro nevin, dotičemo otajstvo zla u svom najgrubljem i najneshvatljivijem obliku. I pitamo se kako se to moglo dogoditi onda, kako se u svojim najrazličitijim oblicima to može ponavljati danas, od smrti u utrobama majki, preko zvjerstva pedofilije zbog koje se ovo naše 'napredno' doba, a s njim i Crkva zbog neshvatljivo velikog broja svećenika pedofila, mora dobrano zastidjeti i neke stravi radikalno promijeniti, zatim preko nasilja mladih i nad

mladima, zatrovanosti drogom i sve više alkoholom i kockom, neshvatljivo velikog broja samoubojstava, brojnih žrtava na našim cestama, opet najviše među našim mladima koji još nisu ni počeli živjeti itd? Iako je u svemu tome puno besmisla i u ovozemaljskom poretku stvarnosti nikad nećemo pronaći pravi i u potpunosti zadovoljavajući odgovor, objava nam ipak nudi neke odgovore koji i patnji nevinih uspijevaju dati dostojanstvo i smisao. Objava nam već u Starom zavjetu, osobito kroz psalme, nudi kao odgovor na patnju nevinih ideju pravde, ne one ljudske nepravednih i korumpiranih sudova koji izjednačavaju agresore i žrtve, nego božanske pravde koja će u konačnici imati završnu riječ jer, kako kaže naša poslovica, 'ne plaća Bog svake subote'. Žeđ za pravdom nevinih koji pate nasilje, nerijetko i od onih koji to nasilje vrše navodno u ime Boga, kao u slučaju terorističkih napada ili grabežljivih vukova koji su se skrili iza svećeničkih haljina, Bog može i hoće zadovoljiti. Nije ovo poziv na vjeru u nekog Boga osvetnika, Bog je uvijek i svima pa i najokorjelijim grešnicima i zločincima uvijek milosrdni otac koji želi oprostiti, nego normalna posljedica života bez Boga onoga koji vrši nasilje, nepravdu i ubija ne samo bližnje nego i Boga.Ovim smo došli i do drugog odgovora na pitanje patnje nevinih, pa i općenito patnje, koju nam nudi objava, odgovora koji je vrhunac imao u događaju i osobi Isusa Krista. Taj odgovor je da nijedan patnik u svojoj patnji nije sam. U svakom patniku, osobito nevinom, pati i umire sam Bog.   Ovim odgovorima objave bih htio dodati i još jednu misao koja mi se čini važnom za naše razmišljanje o otajstvu patnje, a to je misao da ljudska patnja, ma kako nam čini besmislenom i želimo je izbjeći po svaku cijenu, u sebi ima i pozitivno značenje ako je promatramo u cjelokupnom planu spasenja, a ne samostalno i izdvojeno iz tog plana. To vrijedi za čovjeka pojedinca koji nerijetko tek u patnji uspijeva realno sagledati stvarnost koja ga okružuje i sebe u toj stvarnosti, ali to još više vrijedi kad je riječ o čovječanstvu otkupljenom patnjom Boga koji se utjelovio u naš svijet i koji kroz vlastitu patnju pokazuje da suosjeća s patnjom svakog pojedinog čovjeka i čitavog čovječanstva. Onaj tko pati, makar je to samo još jedna patnja nevinog, može svoj pogled usmjeriti na Boga koji pati s nama, za nas i u nama te tim

osmisliti svoju patnju, nadopunjujući svojom patnjom u svom tijelu, ono što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu, kao nas to na jednom mjestu uči sv. Pavao. Neka nam ove mislili pomognu u suočavanju s vlastitom patnjom i neka istančaju našu osjetljivost za patnju bližnjih, među kojima osobito mjesto zaslužuju nevina djeca koja pate i umiru, od one još nerođene i ubijene u utrobama majki ili u laboratorijskim eksperimentima, preko one izgladnjele, pothranjene i radno izrabljivane u zemljama trećeg svijeta, sve do one izložene fizičkom i seksualnom nasilju ili iskorištene u pornografske svrhe. Božić je blagdan Djeteta koje nam je darovano. U njemu, kao što je to na negativan učinio način Herod Veliki, možemo i moramo prepoznati svu djecu koju Bog ne prestaje darivati ovom svijetu unatoč svemu što činimo. Ovo nam u svijest treba dozivati dostojanstvo djece, njihovu nevinost, Tu nevinost smo dužni štititi jer Bog je njihov otac kao što je i otac Isusov koji je 'prvorođenac među mnogom braćom' (Rim 8, 29). 'Pustite dječicu i ne priječite im k meni jer takvih je kraljevstvo nebesko!' (Mt 19, 14) – govorio je Isus, ali i upozoravao: 'Onomu, naprotiv, tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku' (Mt 18, 6). U ovom vremenu u kojemu svaki dan ponovo otkrivamo nove patnje nevine djece, a bojim se da je sve to tek vrh ledenog brijega, Božić nas poziva da budemo preporođeni ljudi preporođeni Bogom koji se rodio i koji nas je u svojoj patnji otkupio, da budemo ljudi koji štite nevinost gledajući Božjim očima na patnju, svoju vlastitu i patnju drugih. Budemo li takvi ljudi nećemo moći reći da nas se to ne tiče, kao što to nije mogao reći ni Bog koji se u sve to uključio, postavši u Božiću dionik svega što predstavlja našu ljudskost, uključujući i našu ljudsku patnju.     *************************************************

Sveti Josip

Razmišljanje uz 4. nedjelju došašća 'B'U ovoj četvrtoj nedjelji došašća želim podijeliti razmišljanje o tri svetopisamske osobe koje spominje današnja liturgija 4. nedjelje došašća. Prva osoba o kojoj želim razmišljati je David, kralj. David je na vrhuncu svoje moći. Bogu želi zahvaliti za sva dobročinstva koja je primio tako što će mu sagraditi dom pokraj svoga doma. Bog ne prihvaća Davidov dar nego mu po proroku Natanu šalje poruku da je njegova želja, ma kako bila sama po sebi veličanstvena i hvale vrijedna, nije dovoljna da bi se Bog nastanio u tom domu i u njemu boravio. David je nedostojan podići Bogu dom jer se, uz ono pozitivno što ga potiče da se Bogu zahvali, u njegovoj želji primjećuje i nešto negativno. Nisu to samo okrvavljene ruke dugim ratovima i ubojstvima nevinih koje su značajka tog vremena, nego su također oholost i otuđenost od Boga. U svojoj oholosti misli da on Bogu može nešto dati, da on Boga može počastiti kućom koju će mu sagraditi, a istovremeno pokazuje da mu Bog nije više blizu kao što je to bio u vrijeme njegove mladosti jer ga ne želi primiti u svoj dom, svoju kuću od cedrovine, nego mu tek želi sagraditi dom u blizini svoga doma. Koliko puta se i mi u odnosu prema Bogu ponašamo na ovajdavidovski način trseći se i pitajući što možemo Bogu napraviti, kako možemo Bogu omogućiti da on boravi među nama, da on postane dio ovog svijeta i vremena. S tom nakanom mu gradimo mu katedrale i crkve, što po sebi nije loše, ali ostaje nedostatno da bi on tamo boravio ako inicijativu ne prepustimo Bogu. Bog je onaj koji ima pravo nuditi i njega se može i hoće udomiti u naš svijet samo ako u našem djelovanju ima dovoljno poniznosti koja će ono što mi možemo dati Bogu otvoriti onomu što Bog ima dati nama. I ne može Bog po nama doći drugima – našim obiteljima, prijateljima i poznanicima, muževima odnosno ženama, djeci, društvu u kojem živimo i u kojem se krećemo, ljudima koje

susrećemo – ako se prije toga ne dogodi njegovo udomljivanje u nama samima, u našoj kući, našem domu od cedrovine. Druga osoba o kojoj želim razmišljati je blažena djevica Marija. Današnje evanđelje nam je predstavlja u najsvečanijem trenutku njezinog osobnog života, trenutku navještenja, trenutku u kojem joj je ponuđeno da postane majkom Boga koji se odlučio udomiti u našu povijest. Za razliku od Davida koji ima inicijativu, u Marijinom slučaju inicijativa je na Božjoj strani. Bog je onaj koji traži, on je onaj koji po anđelu pita, a Marija, čovjek, ljudsko biće, ona koja se tome u svojoj poniznosti otvara. Ono što Bog nije pronašao u Davidu, pronašao je u Mariji. Nije tu riječ samo u njezinoj bezgrešnosti, nego i o drugim dvjema značajkama neophodnim da bi se Bog po Mariji utjelovio i postao čovjekom. Te značajke su poniznost u odnosu prema Bogu zbog kojeg Marija jednostavno pita: „Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?“, ali i njezina otvorenost za Božje udomljenje sebe same, svog doma, svog krila, a ne tek kuće u susjedstvu: „Duh Sveti sići će na te i sila ćete Svevišnjega osjeniti“, kaže anđeo, a Marija mu odgovara: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!“ Promatrajući Mariju i njezin primjer otvorenosti Bogu i njegovom djelovanju shvaćamo da i mi trebamo biti poput Marije želimo li da se Bog udomi u nama i po nama u dođe i u ovaj naš svijet i naše vrijeme. Ne možemo poput Marije biti bezgrješni, ali se po sakramentu pokore možemo s Bogom pomiriti. Ovo je tek jedan od preduvjeta da bi Bog po nama došao u ovaj naš svijet i u njemu bude rođen. I Davidu je bilo oprošteno, pa ipak nije bio dostojan. Drugi, važniji preduvjet, je naša poniznost u odnosu prema Bogu. Samo poniznošću, koje je danas kao i jučer znak onaj: Neka mi bude po tvojoj riječi, stvaramo preduvjet Božjeg utjelovljenja i u naš život, a onda po nama i našem životu u život svih kojima ćemo biti poslanu u ovom Božiću, konkretnom životu i konkretnoj svakodnevici koju živimo, počevši od svojih obitelji, preko svog mladića, djevojke, prijatelja, do onih potrebitih koji su nam izvrstan znak Isusa Krista i njegove prisutnosti među nama. Možda nam se taj zadatak čini teškim. I jest težak! Zapravo je i više nego težak. Ako bismo računali samo sa svojim snagama, onda je taj zadatak za nas nemoguć. Tad bismo čuli tek onaj: „Zar ti da mi gradiš kuću da u njoj prebivam?“ Ali: „Ne boj se, Marijo! … Duh Sveti sići će na te“ – reći će anđeo Mariji kad ga je upitala: „Kako će to biti …?“ On isto odgovara i na naše 'kako'.  I nama isto poručuje. Zato, nemojmo se bojati. Duh Sveti koji je sišao na Mariju, dat će i nama dovoljno milosti ako mu otvorimo i stavimo na raspolaganje onako kako on to želi i ondje gdje on to želi. Ovog je bio svjestan i apostol Pavao pa je zato s uvjerenjem mogao pisati: „Onomu koji vas može učvrstiti … Jedinomu Mudromu, Bogu, po Isusu Kristu: Njemu slava u vijeke! Amen.“ 

Pavao nije treća osoba o kojoj želim govoriti, nego je ta treća osoba sv. Josip. Današnje evanđelje ga je predstavilo kao Marijina zaručnika. Prisjećanjem na njega, želim odati priznanje njegovoj nezamjenjivoj ulozi u povijesti spasenja, ulozi oca, hranitelja i branitelja Svete obitelji. Odajući priznanje sv. Josipu, želim odati priznanje svim našim očevima i djedovima koji, u svojoj svakodnevnoj nesebičnoj brizi za boljitak obitelji, u sv. Josipu mogu imati uzor i zagovornika, a kojima, budući da se u ovoj nedjelji tradicionalno slave i Očići,  od srca čestitam današnji dan uz jednu dirljivu video priču o očinskoj ljubavi. Sretno!Mons. Mate Uzinić **********************************************

Blažena Majka Tereza

Razmišljanje uz 3. nedjelja došašća 'B'I u ovoj trećoj nedjelji došašća liturgija nam pred oči stavlja Ivana Krstitelja i njegov primjer. O Ivanu Krstitelju pišu sva četiri evanđelja. Definiraju ga kao Isusovog preteču, novog Iliju, proroka Svevišnjega, svjedoka Svjetlosti. Isus će ga nazvati najvećim rođenim od žene, dok kaže da je glas. Od svih njegovih naziva posebno me se dojmio naziv zaručnikov prijatelj. To je naziv kojim se Ivan predstavlja neposredno pred uhićenje, u svom posljednjem svjedočanstvu o Isus: „A prijatelj zaručnikov, koji stoji uza nj i sluša ga – kaže Ivan Krstitelj – klikće od radosti na glas zaručnikov. Ta se moja radost upravo ispunila. On treba da raste, a ja da se umanjujem.“ Mislim da je u ovoj trećoj nedjelji došašća koju liturgija naziva 'Gaudete' ili 'Radujte se', potrebno uočiti upravo ovaj naziv i ovo Ivanovo kliktanje od radosti koje treba postati poziv na radost i svim kršćanima.

 Kršćanin bi prije svega drugog trebao biti zaručnikov prijatelj, prijatelj Isusa Krista. To je ono što ga čini istinski radosnim kao što je učinilo Ivana Krstitelja. Problem ovog našeg biti radosni u zajedništvu s Isusom Kristom je u tome što mi radost zamišljamo drugačije od radosti koju nam predstavlja Ivan svojim neobičnim i radikalnim stilom života, osobito svojim umanjivanjem da bi Krist mogao rasti koje je neophodan preduvjet Gospodinovog dolaska u naš život. Ali, što je doista prava radost? Je li to ono što je živio Ivan, koji je svojim životom stvarao prostor Kristu i njegovu dolasku u naš svijet ili je to ono što pokušavamo živjeti mi u našem nastojanju da sebe i svoj interes, makar nam se on činio najnormalnijom potrebom poput zdravlja, materijalne sigurnosti itd., pretpostavimo Isusu Kristu? Navedeni evanđeoski tekst govori o tome da je Ivan, premda je bio korak od smrti, bio radostan čovjek, čovjek koji „klikće od radost na glas“ Isusa Krista. Ivanu je važno prijateljstvo s Isusom je važno, a ne to hoće li se spasiti iz zatvora, hoće li sačuvati glavu… I ne samo to. Pročitamo li bolje evanđelje otkriti ćemo da je Ivan zbog prijateljstva s Isusom, a upoznali su se još u utrobama svojih majki, bio i ostao čovjek radosti: „Žena će ti Elizabeta roditi sina“, kaže anđeo Zahariji i nastavlja: „Bit će ti radost i veselje i rođenje će njegovo mnoge obradovati“ (Lk 1, 13-14). „Gledaj samo!“ – kaže Elizabeta Mariji koja ju je pohodila – „Tek  što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi“ (Lk 1, 44). Uz ovaj kriterij za radost uvijek je postojao, a i danas postoji, i drugačiji kriterij. Herod je mislio da je radostan zbog Salominog plesa koji je platio Ivanovom glavom, a zapravo je istinski bio radostan Ivan koji je ostao bez glave. One kršćane koji iskreno žele živjeti svoje biti kršćani – poglavito one koji žele postati svećenici, redovnice ili redovnici – smatra se ljudima koji se odriču životnih radosti, koji, tko zna zbog čega, kažu ne životu tako što različitim moralnim zabranama sebi i drugima ne dozvoljavaju iskrenu radost. Ali, tko je zapravo radostan? Je li to onaj tko čini što hoće ili je to onaj tko čini Božju volju? Ivan Krstitelj nam svojim primjerom poručuje da prave i iskrene radosti nema i ne može biti bez prijateljstva sa zaručnikom, da je nema i ne može biti bez povezanosti s Isusom Kristom u ostvarenju

onog plana koji Bog ima sa svakim od nas. Sve ostalo je, kako se na kraju svi mogu uvjeriti, tek prividna radost. Ono što pogađa više od ove logike svijeta koja ono biti kršćanin, moralan, prijatelj Isusa Krista ne smatra razlogom za radost, je to što se kršćani povode za takvim razmišljanjem i svom zajedništvo s Kristom, svom prijateljstvu s njim, pretpostavljaju mnoge druge stvari, mnoga druga sitna zadovoljstva i radosti. I to ih čini mrzovoljnim kršćanima. A nema ništa i ne može biti neprivlačnije od mrzovoljnih kršćana. Takvi kršćani su daleko od onog što je svjedočio Ivan Krstitelj! Takvi kršćani nisu privlačni niti samima sebi, a kamo li drugima. Kršćani, dajte, stavite malo osmjeha na svoje lice! Pokažite malo radosti zbog toga što imate biti priliku sada i ovdje prijatelji Isusa Krista, što se s njim možete družiti, što možete slušati njegovu riječ, hraniti se njegovim tijelom! Jedino radosni kršćani, radosni zbog tog svoga biti kršćanin, mogu biti privlačni, mogu biti oni koji, poput Ivana Krstitelja, druge čine radosnima, oni koji drugima mogu biti privlačni, poticaj za bolje i kvalitetnije življenje. Kako to učiniti? Tako što ćemo poštivati ona usmjerenja koja nam Bog šalje po svojoj Crkvi. Koliko god da nam se  pojedine zapovijedi i zabrane koje Crkva propovijeda ponekad čine nerazumljivima, neprilagođenima duhu ovog vremena – možda je to  zato što ih mi svećenici ne znamo bolje predstaviti – niti jedna jedina zapovijed ili zabranama koju Krist po Crkvi nalaže, ne postoji zbog toga da bi nam nešto oduzele, nego dapače, da bi nas, a i druge oko nas, učinile istinski radosnima. Iz ovog uvjerenja izvire i Pavlov poziv koji nam je uputio u drugom čitanju: „Braćo (i sestre): Uvijek se radujte! Bez prestanka se molite! U svemu zahvaljujte! Jer to je za vas volja Božja u Kristu Isusu.“ Ova radost moguća je ne zato što nam sve u životu dobro ide, što nemamo problema, što smo zdravi, nego zato što tad naš život dozvoljava da Isus Krist i njegova poruka spasenja budu prepoznati u ovom svijetu i vremenu i da tom svijetu i vremenu – obilježenom mnogim površnim radostima, ali i mnoštvom problema do kojih su dovele i dovode upravo te i takve površne radosti – donesu pravi razlog za radost, Isusa Krista.   

U tom nastojanju nam svojim poticanjem na dobro može pomoći i ova nedjelja koju slavimo i kao Nedjelju Caritasa jer „blaženije je davati nego primati“ (Dj 20, 35), ali i primjer jedne osobite grupe darovateljica među nama – nažalost u našem narodu je i njih sve manje – a to su naše majke kojima čestitam Materice – tako se tradicionalno u mom kraju naziva ova treća nedjelja došašća – jednom osobitom pričom meni nepoznatog autora s nazivom Posebna mama: Zamišljam Boga kako s velikom pažnjom izabire subjekte za produženje vrsta. On sve promatra i diktira anđelima upute u veliku knjigu određujući ime subjekta koji će ispuniti određeni zadatak i sveca zaštitnika koji će mu ili joj u tome pomoći: Konačno jednom anđelu spominje jedno ime i kaže sa smiješkom: - Ovoj ću dati dijete s teškoćama u razvoju. - Zašto njoj, Gospodine, pa ona je tako sretna!- Upravo zbog toga - kaže Bog sa smiješkom - mogu li jednom djetetu s teškoćama u razvoju dati majku koja se ne zna smijati? To bi bilo okrutno. - Ali, ima li ona dovoljno strpljenja?- Ja ne želim da ga ima previše, jer će se utopiti u moru sažaljenja i očaja. Kad prođu početni šok i bijes, ona će to odlično obavljati. Gledao sam je danas. Samostalna je i nezavisna. Shvati, dijete koje ću joj darovati živjet će u svom vlastitom svijetu, a ona ga mora prisiliti da živi u njezinom svijetu, a to neće biti lako. - Ali, Gospodine, ona ne vjeruje u Tebe! - Nema veze - nasmiješi se Bog - to ću već dovesti u red. Ona je prikladna osoba. Ima i dovoljno egoizma. - Egoizma?!? Pa zar je to vrlina? - Ako se povremeno ne može odvojiti od djeteta, neće sve to moći preživjeti. Ovu ću ženu nadariti nesavršenim djetetom. Ona to još ne zna, ali treba joj zavidjeti. Nikada neće izgovorenu riječ prihvatiti kao nešto što je samo po sebi razumljivo. Ni jedan korak neće shvatiti kao nešto svakodnevno. Kada njezino dijete prvi put kaže "mama", bit će joj jasno da je doživjela čudo. Ja ću joj dopustiti da jasno spozna sve ono što i ja spoznajem: neznanje, okrutnost, predrasude. Dopustit ću joj da se izdigne iznad svega toga. Ona nikada neće biti sama. Ja ću biti s njom svaki dan njezina života, svake minute, jer ona radi moj posao toliko sigurno kao da je ovdje kraj mene. - A njezin svetac zaštitnik? - Ogledalo će biti dovoljno - nasmije se Bog.Mons. Mate Uzinić 

  ***************************************************

Razmišljanje uz 2. nedjelju došašća (B)'Ne kasni Gospodin ispuniti obećanje, kako ga neki sporim smatraju, nego je strpljiv prema vama jer neće da tko propadne, nego hoće da svi prispiju do obraćenja' (2 Pt 3, 9). Ovom svijetu potrebna je nova nada, novi putokaz kako bi Gospodin i njegova utjeha mogli doći i u pustinju života našeg vremena. Tko ovom svijetu i ovom vremenu može dati tu nadu, tko može biti putokaz? Nama vjernicima su to, između ostaloga, tri svetopisamske osobe koje izdvaja liturgija ovog tjedna. To su prorok Izaija koji proriče „dolazak Dana Božjega“, Ivan Krstitelj, koji pokazujući Isusa propovijeda da je taj dan došao i Blažena Djevica Marija, Bezgrješno začeta, koja je poveznica između onog što je proricao Izaija i onog što je propovijedao Ivan. Izaijino se, naime, proročansko počelo ostvarivati u trenutku Marijinog bezgrješnog začeća, dok je Ivanovom propovijedanju prethodio Marijin: 'Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!'. Gospodinov dolazak koji se uz njihovu pomoć dogodio u povijesti spasenja jedinstven je dolazak. Gospodin, međutim, i dalje želi dolaziti, želi postati dionik također našeg vremena i našeg svijeta. Jesu li ove tri svetopisamske osobe koje su omogućile Gospodinov dolazak u svom vremenu, dovoljne da bi Gospodin na nov način došao i u naš svijet i vrijeme? Ne! Želimo li da

Gospodin i danas dođe, da ovaj svijet i vrijeme postanu mjesto Gospodinova utjelovljenja,  da ovaj svijet i vrijeme imaju nadu, da nađu put prema Isusu Kristu, jedinom spasitelju ljudi, da Isus Krist dođe i u našu domovinu, da dođe u naša mjesta, naše obitelji, ovim svetopisamskim osobama se svojim djelovanjem i mi trebamo pridružiti. Pozvani smo kao kršćani biti nositelji nade, biti navjestitelji i svjedoci viših nebeskih vrijednosti, putokaz ljudima našeg vremena prema Isusu Kristu, Izaije koji navješćuju, Ivani Krstitelji koji pokazuju, Marije koje nose i rađaju Isusa Krista. Svjesni smo, kao što su to bili i oni, da naše snage nisu dovoljne, da je ovom našem svijetu i vremenu, uz naš trud i zalaganje, potreban Bog, Bog koji je iz ovog našeg svijeta i vremena često istisnut ili stavljen negdje na rub društva, Bog koji je jedini sposoban ovo naše vrijeme problema i kriza, ne samo one recesijske i političke, nego još više krize pravih vrijednosti i ideala, ispuniti svojom nadom. Taj Bog koji je trebao Izaiju da bi od njega bio navješten, koji je trebao Mariju da bi u njoj bio začet i od nje nošen, rođen, dojen, hranjen i odgajan, koji je trebao Ivana Krstitelja da bi od njega bio pokazan, treba i svakog od nas, treba mene i tebe, treba nas da bi mogao doći u ovaj naš svijet i vrijeme, treba nas kao navjestitelje, nositelje i pokazatelje njegove nade i ljubavi ljudima ovog vremena i svih vremena. Želimo li da Gospodin doista dođe, a to u Došašću molimo i govorimo, evo nam puta! Evo što trebamo činiti! Gospodin je prvi put došao zato što je na svijetu bilo osoba poput Izaije, Ivana Krstitelja, Marije, što je bilo na ovom svijetu osoba koje su ga navješćivale, pokazivale, začinjale, nosile i rađale. On će doći svijetu i u ovom Božiću, doći će i u ovom vremenu ako bude više ljudi poput njih, ljudi koji će ga navješćivati, pokazati, nositi i darivati jer: 'Ne kasni Gospodin ispuniti obećanje, kako ga neki sporim smatraju, nego je strpljiv prema vama jer neće da tko propadne, nego hoće da svi prispiju do obraćenja'.Mons.Mate Uzinić**********************************************

Razmišljanje uz 1. nedjelju došašća (B)

Evanđelist Marko nam u ovoj prvoj nedjelju došašća i prvoj nedjelji nove liturgijske godine nudi poziv koji se naslanja na pozive Matejevih evanđelja posljednjih nedjelja liturgijske godine. To je poziv na bdijenje i budnost. U želji da naglasi i da nam približi potrebu bdijenja i budnosti, Isus se poslužio slikom iz svakodnevnog života koju je Marko svojim evanđeljem prenio i svima koji će postati Isusovi učenici: 'Čovjek neki polazeći na put ostavi svoju kuću, upravu povjeri slugama, svakomu svoj posao, a vrataru zapovijedi da bdije'. Ovo prenošenje poziva na budnost i bdijenje svim učenicima osobito naglašava posljednja rečenica današnjeg evanđelja: 'Što vama kažem, svima kažem: Bdijte!' Među ovim 'svima' nalazimo se i mi, kao što su se nalazile i generacije kršćana prije nas i kao što će se, nadam se i vjerujem, naći generacije kršćana nakon nas. Isusova prispodoba odnosila se najprije na njegov skori odlazak. On je čovjek koji polazi na put – put je to muke, smrti i uskrsnuća – ostavljajući svoju kuću na upravu slugama sa zadaćom da se o njoj brinu. Učenici nisu shvatili ozbiljno ovaj Isusov poziv na bdijenje i budnost. Nastavljajući evanđelje koje smo pročitali Marko nas izvješćuje da dva dana kasnije bijaše Pasha tijekom koje će Isus biti uhićen i predan. A učenici spavaše! On ih triput poziva da bdiju i triput ih pronalazi pozaspale. I tad im kaza: 'Samo spavajte i počivajte! Gotovo je!' Srećom učenici su se probudili. Probudilo ih je uskrsnuće. Dana im je nova prilika i oni su je kvalitetno iskoristili, otvoreni Duhu Svetomu i njegovom djelovanju. I ostali su budni sve do kraja. Plod njihove budnosti je i ovo evanđelje. Po tom evanđelju koje se nastavilo navješćivati 'svima' plod smo također mi i naša vjera. Isusova prispodoba o dolasku nije se odnosila samo na taj odlazak, nego se odnosila i na sve njegove buduće dolaske. U skladu s ovim prispodobu možemo shvatiti kao Isusovu poruku upućenu svim ljudima, ali je možemo promatrati i kao poruku upućenu isključivo nama kao kršćanima u našoj posebnosti. Isusova poruka kroz prispodobu svim ljudima je poruka da je Bog gospodar svega stvorenoga. Sve što jest njegovo je djelo, njegova 'kuća'. On nam ju je ostavio da njom mudro i odgovorno upravljamo do njegovog povratka. Misleći na ovo Izaija kliče u prvom čitanju: 'Gospodine, ti si naš otac, mi smo glina, a ti naš lončar – svi smo mi djelo ruku tvojih'. Uistinu, sve što jesmo i imamo njemu pripada, a nama je povjereno. To od nas zahtjeva budnost i vjerno upravljanje s povjerenim u skladu s Božjom voljom. Zaboravimo li ove dvije činjenice – da mi nismo gospodari ni sebe, ni ičeg oko sebe i da smo i sobom i svim oko sebe dužni upravljati u skladu s Božjom voljom – u 'kući' koja nam je povjerena će vladati nered. A gospodar može bilo kad, pa i u ovom trenutku, doći i od nas zatražiti račun o našem upravljanju. U ozračju ove dimenzije možemo promatrati na naš odnos prema zemaljskoj domovini što uključuje i poziv da

slijedeće nedjelje ne stojimo skrštenih ruku nego da savjesnim sudjelovanjem u političkom životu ove zemlje i parlamentarnim izborima pokušamo nešto napraviti, vodeći računa o kršćanskim vrijednostima i osobito Božjoj volji kad su u pitanju ljudska prava, poštivanje života i ljudskog dostojanstva, pravo obitelji, odgoj mladeži za vrednote i sl. Specifično naša  kršćanska poruka vidi u Isusu gospodara iz prispodobe. A u Crkvi njegovu kuću. Da, Isus je gospodar, Crkva je njegova kuća, a mi kršćani – svatko na svom mjestu i u svojoj ulozi – sluge kojima je Isus svoju Crkvu ostavio i povjerio da njom upravljamo. I pitanje nad pitanjima koje svatko od nas sebi može postaviti je pitanje: Kako ja, u onoj ulozi koju imama u Crkvi, vršim ulogu upravljanja koja mi je povjerena? Iz odgovora na to pitanja proizlazi i odgovor bili me, ne hoće li me sutra, nego bili me danas, gospodar kuće našao budna i spremna da dođe. Gospodinova nakana nije prestrašiti nas. I ne bi mu bilo drago da nas iznenadi i pronađe pozaspale. Baš zato se svakog dana, a posebno u jakom vremenima liturgijske godine poput došašća, ponovo vraća u svojoj riječi, sakramentima, u  braći i sestrama, osobito onima koji su najpotrebniji. Budi nas on, posvješćujući nam svu relativnost ovozemaljske stvarnosti koju je svojim potpunim poniženjem uzdigao do nebeskih visina, u svim našim iskušenjima, bolestima, nesrećama, potrebama i poteškoćama., Uz svu tragediju i često neshvatljivu bol koju sa sobom nose, one su milosno vrijeme, Gospodinov način da nas u našem nesavršenom svijetu opterećenom grijehom i njegovim posljedicama probudi kao što je to triput radio učenicima u Maslinskom vrtu, kako bi nas, kao i njih, pronašao budne kad konačno dođe i kaže: 'Gotovo je!', bilo za nas osobno, bilo za svijet koji poznajemo. 'Bdijte … jer ne znate kad će se domaćin vratiti. … Što da vam kažem: Bdijte!' Od nas se traži budnost koju možemo imati samo ako ostanemo neraskidivim vezama Duha Svetoga povezani s drugim članovima Crkve i po Crkvi s Isusom Kristom, našim Bogom i gospodarom svega. Njega smo prošle nedjelje proslavili kao kralja i gospodara svemira. Njega ovim Došašćem iščekujemo u Božiću koji je pred nama. On je onaj koji će doći na kralju vremena. Ma on je onaj koji će nas – kako nas uči sv. Pavao u drugom današnjem čitanju – 'učiniti postojanima do kraja'. Mons. Mate Uzinić*******************************************

Razmišljanje uz svetkovinu Krista KraljaDijeljenja dobrih od zlih, lučenje ovaca od jaraca, podjela na desne i lijeve iz prispodobe o posljednjem sudu nam u pamet doziva vrlo bolne podijele ljudi na osnovu različitih kriterija koji se u pravilu kose

sa načelima ljudskih prava i sloboda, a kojima je obilježena ljudska povijest. Dosta se prisjetiti nekih stranica te povijesti u odnosu prema Židovima, kojoj je vrhunac bio u Drugom svjetskom ratu ili bolne segregacije između crnaca i bijelaca ili, na našim prostorima, onih podjela kojima su plod žrtve Dakse, Bleiburga i križnih putova, Jasenovca, Vukovara, Škabrnje i Srebrenice... Ta naša odvajanja, te naše segregacije, nam u susretu s ovom Gospodinovom segregacijom nameću pitanje: Zar i Bog to čini, zar nas i on dijeli? Ukoliko je odgovor na ovo pitanje pozitivan, a prema prispodobi se čini da jest, onda nam se spontano javlja želja da se solidariziramo s onima koji su odlučeni i odlučivanjem obilježeni kao zli, manje vrijedni, ljudi niže vrste. Dakako da ova želja, koja je kod naših ljudskih segregacija i podjela s pravom bila cijenjena kao znak hrabrosti i istinskog čovjekoljublja, stavlja pred nas neka nova pitanja, od kojih je najvažnije pitanje: Gdje je nestao onaj milosrdni Bog kojeg smo susretali kroz liturgijska čitanja u različitim razdobljima liturgijske godine? Čini mi se da se odgovor na sva postavljena pitanja može pronaći u činjenici da je sudac o kojemu je riječ sam Isus Krist. Pođemo li od te činjenice, onda današnje evanđelje ne možemo gledati izdvojeno od cjelokupne povijesti spasenja. U tu povijest uklapa se Ezekijelovo proročanstvo koje nam je ponuđeno kao prvo čitanje, a koje Boga predstavlja kao pastira koji traži zalutale: „Potražit ću izgubljenu, dovesti natrag zalutalu, povit ću ranjenu i okrijepiti nemoćnu, bdjeti nad pretilom i jakom – past ću ih pravedno“, kao što se uklapa i Pavlova tvrdnja iznesena u drugom današnjem čitanju: „Kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi – podcrtavam – svi biti oživljeni“. U svjetlu ovih dviju svetopisamskih poruka koje su okvir današnjeg evanđelja, mi u sucu posljednjeg suda, prepoznajemo Isusa Krista koji je, kako kažemo u Vjerovanju, „radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa … postao čovjekom“ i koji je „raspet također za nas“. Ovo nam pomaže shvatiti da uloga onoga koji je sve to učinio nije odvajanje, nego je prepoznavanje životnog opredjeljenja svakog pojedinog sudionika posljednjeg suda. Isus Krist, Kralj svega

stvorenja, bi za svakog od navedenih prihvatio i stotinu puta ponovo umrijeti - usuđujem reći da bi to učinio i za samog đavla - kad bi od toga bilo koristi, ali je, nažalost, ne može biti jer oni to jednostavno ne žele. Važno je primijetiti još nešto. Konačni izbor sudionika posljednjeg suda usko je vezan uz njihove ovozemaljske izbore. Onaj tko svojim životom na zemlji ustrajno govori Bogu da ne želi biti u zajedništvu s njime, teško će moći sutra promijeniti svoju odluku, ma kako Krist to želio i ma što sve zbog toga bio spreman. Kristu kao sucu preostaje jedino prihvati čovjekov slobodan izbor, čovjekovo osobno opredjeljenje za ljubav ili protiv ljubavi. Bijah gladan, žedan, gol, bolestan, u tamnici… i ti si mi poslužio, stavio si mi sebe i ono što imaš na raspolaganje, odlučio si se biti opredjeljen za ljubav. Tko ljubi Boga i druge, bit će ubrojen u one koji ljube i zajedno s njima će postati dionik života onoga koji je Ljubav. Tko ne ljubi Boga i druge, radije se opredjeljuje za društvo onih koji ne ljube, a tim i društvo onoga koji je po definiciji „ubojica ljudi i lažac od početka“ (usp. Iv 8, 44). Zamolimo Gospodina, koji nas poznaje bolje od nas samih i želi nam više dobro nego ga mi sami sebi možemo poželjeti, da nam sada i u ovom životu pomogne činiti prave izbore, da ti izbori budu izbori ljubavi prema njemu i bližnjima, kako bismo i na konačnom sudu mogli pravilno izabrati i kako bi taj naš konačni izbor bio izbor svrstanosti među one koji ljube, u vječnom zajedništvu s onim koji je Ljubav.Mons. Mate Uzinić******************************************** 

Razmišljanje uz 33. nedjelju kroz godinu (A)Prispodoba o talentima poziva nas da s povjerenjem u Boga iskoristimo svoje sposobnosti i život koji nam je darovan, onu slobodu koja nam je darovana. Tomu je, ako je suditi po prispodobi, glavni neprijatelj strah koji blokira trećeg slugu i čini ga nesposobnima za oplođivanje svojih talenata.  Taj strah, koji ni nama nije stran, dapače, prema prispodobi može biti trostruk:

 Prvi je strah od drugih i onog što drugi mogu reći o meni. Uspoređujući se s drugim slugama, treći sluga primjećuje da su oni su primili više talenata nego on. To u njemu izaziva zavist, a zavist blokira. Tražeći krivca za takvo svoje stanje, nalazi ga u gospodaru. Gospodar je kriv što mu nije dao više talenata. Bog je kriv što mi nije dao više sposobnosti. Adam je kriv, Eva je kriva, zmija je kriva. Prema prispodobi je upravo to ono što najviše ljuti gospodara. „Slugo zli i lijeni!“ – kaže gospodar. Kad god se netko uspoređuje s drugima i pita je li sposobniji on ili ja, bolji on ili ja, ljepši on ili ja, pobožniji on ili ja, takav sam sebi sprema propast. Uvijek će pronaći nekoga tko je sve to manje on njega, pa će ga prezirati.  I uvijek će pronaći nekoga tko je to više nego on, pa mu zavidjeti. Najgori od svega je zaključak onih koji vjeruju da je kriv Bog, a onih koji ne vjeruju da je kriva loša sreća. Gledajući ono što imaju drugi, ovakve osobe zaborave pogledati i cijeniti ono što imaju oni. A nije li uistinu besmisleno gledajući u ono što imaju drugi, zakopati i ne iskoristiti ono što sami imamo? Drugi je strah od Boga i onog što nam ono može učiniti: „Gospodaru! Znadoh te: Čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao, i kupiš gdje nisi vijao. Pobojah se stoga, odoh i sakrih talent tvoj u zemlju.“ Ova slika Boga, Boga koji je strog, koji žanje gdje nije sijao i kupi gdje nije vijao, Boga kojeg se treba bojati, široko je rasprostranjena. To je nastavak onoga zmija je kriva na: Bog je kriv. To, međutim, nije slika koju je Bog pokazao o sebi. To je slika o Bogu koju je čovjek smislio u sebi. Posljedica straha od Boga strah je od sebe samoga, od pogleda u vlastitu nutrinu i vlastite mogućnosti. Vjerujem li da me Bog ljubi, mogu pogledati u svoju nutrinu i mogu se suočiti sa svim što tu nađem, pa makar to što nalazim i nije onakvo kakvo bi trebalo biti. Znam da me Bog koji ljubi, neće i ne može osuditi. Ukoliko je, međutim, moj Bog, Bog straha, Bog kojeg se trebam bojati, pred kojim moram strepiti da ne bih pogriješio, onda je sve drugačije. Tad se više ne mogu suočiti sa sobom, jer tko to nikad nije sagriješio da može statui pred Boga uzdignutog čela? Sjećate li se one izreke: „Božje oko svuda gleda, sakrit mu se ništa ne da“. To je ta logika straha u kojoj smo odgajani, logika koja se Isusu ne sviđa, logika protiv koje se Isus buni i u ovoj prispodobi, logika koja je u trećem sluzi stvorila takvu sliku Boga da je zbog te krive slike Boga postao nesposoban nešto učiniti u svom životu i od svog života. Slika Boga straha ne može donijeti ništa dobra. Njezin proizvod su farizeji – oni koji kažu da vjeruju, a vjeruju zato što ni sami nisu sposobni zaviriti u svoju nutrinu nego se zadovoljavaju isključivo hladnom i proračunatom vanjštinom – i nevjernici koji su, nešto poput ovog trećeg sluge u evanđelju, u nevjeru pobjegli bježeći od Boga koji je neprijatelj čovjeka. Treći je strah od neuspjeha: „Pobojah se stoga, odoh i sakrih talent tvoj u zemlju“. U strahu da ne uspije, treći je sluga želio imati kontrolu u svojim

rukama. Ništa nje želio prepustiti slučaju. U životu je, međutim, nemoguće živjeti na taj način. Ne može se živjeti i u životu nešto napraviti, ako pri tom nismo spremni i na to da će se u našem životu i našim pothvatima dogoditi i razočarenja, padovi, pogrješke. Koliko neoženjenih mladića i neudatih cura ima samo zato što se jednostavno nisu usudili ući u brak, što ih je strah od neizvjesnosti blokirao i blokira, što su htjeli biti sigurni da će avantura udvoje uspjeti, a tu sigurnost im nitko nije mogao dati? Koliki se nikad nisu zbog istog razloga odlučili doći u bogosloviju, otići u samostan i postati svećenici, redovnici i redovnice zbog istog razloga, zbog straha da neće uspjeti? Koči ih strah učiniti prvi korak, odreći se samoga sebe i vlastitih navika, strah da im se neće uzvratiti, da će biti odbijeni, izgubiti vrijeme, strah od nezahvalnosti, strah da neće postići vlastite ciljeve. Postoji jedna uzrečica iz svijeta financija koja kaže: “Tko ne riskira, taj ne profitira“. Ta uzrečica vrijedi i za život kao takav jer uistinu tko želi biti u svemu potpuno siguran i tko se ne usuđuje riskirati u svom životu, jednostavno nije sposoban za život, ne živi. Kako ćeš saznati znadeš li plivati, ako se nikad nisi usudio skočiti u more? Isto je i sa životom. Kako pobijediti ovaj strah? Jedna istočnjačka priča kaže: „Netko je jako kucao na vrata. Strah nije otvorio. Vjera je, naprotiv, otvorila. Vani nije bilo nikoga“. Vjera pobjeđuje strah. Zanimljivo je primijetiti da su prva dvojica slugu zadovoljni s onim što su dobili, što rade i što se u njihovom životu događa. Treći sluga tijekom cijele prispodobe oko sebe širi nezadovoljstvo. Kako je ovaj sluga sličan mnogim ljudima koji se ne usuđuju živjeti život i riskirati ulažući ono što im je Bog dao? Možda se iz našeg zadovoljstva, odnosno nezadovoljstva, može zaključiti kojoj skupini pripadamo? Ako smo onaj treći sluga, učinimo nešto dok još nije kasno, pokušajmo shvatiti da nam je život darovan zato da bi ga mogli darivati, a ne zato da bi ga mogli zakopati. I nemojmo reći da ne možemo. Nemojmo reći da nemamo što uložiti. Nemojmo reći da smo zakinuti, da Bog prema nama nije bio dovoljno milostiv. Nemojmo gledati druge i mjeriti se prema njima. I mi možemo. I mi moramo. I mi imamo, jer sve što jesmo i sve što možemo, naše vrijeme, naša volja, naša vjernost, naša sposobnost, naša pažnja, naše znanje, naše molitve, naše lijepe riječi, naš blag pogled, naše upozorenje, naš poticaj, sve to i zajedno  s tim cijeli naš život su talenti koji mogu biti i hoće biti oplođeni.mons.Mate Uzinić-----------------------------------------------------------------------

Razmišljanje uz 32. nedjelju kroz godinu (A)

Prisjećajući se Gospodinovih riječi evanđelist nam evanđeljem o deset djevica želi ukazati na dva tipična ponašanja kršćana u vremenu između dva Kristova dolaska i probuditi onu prvotnu budnost koju smo imali kad smo povjerovali. Poziv na povratak prvotnoj budnosti  upućen je najprije prvoj Crkvi koja je očekivala da je Kristov dolazak blizu, a onda se pomalo umorila od iščekivanja, ali i Crkvi svih vremena koja kao da je, slično kao i prva Crkva,  s vremenom izgubi onaj prvotni zanos. Taj problem ima i današnja Crkva. Danas se većina ljudi ponaša kao da Krist neće ponovo doći. Kršćani nisu iznimka. Kako nam se to ne bi događalo trebamo se opskrbiti uljem Božje milosti. To se ne može dogoditi bez  pretvaranja vjere  u vjersku praksu od koje osobito ističem osobnu molitvu i sudjelovanje na nedjeljnoj euharistiji koja je navještaj Gospodinove smrti i uskrsnuća i ispovijest vjere u njegov ponovni dolazak: 'Tvoju smrt Gospodine naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo'. Tako se stiče ona prava mudrost koja „hodi naokolo i traži sebi dostojne; i pojavljuje im se dobrohotno na stazama i u susret im dolazi u svakoj

misli“. Dok drugi žive uronjeni u sadašnjost, oni koji su opskrbljeni tom mudrošću, koju „lako vide koji je ljube i nalaze je oni koji je traže“, imaju pogled usmjeren u budućnost. „Ako je Isus umro i uskrsnuo, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njime“, poručuje sv. Pavao i dodaje:  „Tješite se uzajamno ovim riječima“. Mnogima su ovo prazne riječi jer im svjetiljke nisu opskrbljene uljem mudrosti i unutarnje snage duha. Što je s nama? Prije nego li ponudimo odgovor pokušajmo se vidjeti u ozračju prispodobe o deset djevica u kojoj tradicionalno možemo izdvojiti sljedeće uloge: svadbena gozba kraljevstvo je Božje, zaručnik kojega se očekuje je Krist, zaručnikovo kašnjenje je vrijeme koje prolazi od prvoga do konačnog Kristovog dolaska, deset djevica su čovječanstvo koje čeka, neočekivan i iznenadan Zaručnikov dolazak nepoznati je čas Gospodinovog konačnog dolaska, prihvaćanje jednih i njihov ulazak na svadbu i odbijanje drugih kojima se zatvoriše vrata, konačna je, povoljna ili nepovoljna, presuda koja će biti izgovorena nad svakim od nas, ovisno o životu koji sada živimo i budnosti u trenutku

Gospodinova dolaska. Iz ovoga slijedi i pouka: „Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa“. Gdje smo mi kršćani u svemu ovome i koja je naša, osobito koja je moja, uloga u prispodobi? U životu svakog kršćanina ključni trenutak ulaska u krug djevica sa zapaljenim svjetiljkama je trenutak krštenja. To je bio naš ulazak u životnu avanturu iščekivanja Zaručnikova dolaska.  U tom trenutku pružena nam je krsna svijeća. Ona simbolizira vjeru u uskrsnuće. Gori li još ta svijeća? Ili samo tinja? Možda tek dimi? Moramo biti iskreni i priznati da postoje mnogi kršćani koji spavaju, kojima svjetiljka vjere jedva svijetli – ako još uopće svijetli – i koji su zbog toga nesposobni sagledati važnost konkretnog časa i stvarnost koju žive.  Koliki žive samo za sada, za novac, moć, zabavu i užitak i bivaju iznenađeni kad im smrt – a to je na osobnoj razini Zaručnikov dolazak u dan i čas koji je nepoznat – pokuca na varat i nađe ih nespremne, bez ulja vjere i dobrih djela. Mi svećenici i biskupi nismo izuzetak i, zapravo, ono što se nekima od nas događa u konačnici nije ništa drugo nego kronični nedostatak vjere zbog čega živimo kao da nikad nećemo umrijeti.

 Da bi svijeća naše vjere bila upaljena i gorjela i na kraju naše životne avanture – u trenutku kada dođe Zaručnik – trebamo je neprestano hraniti ljubavlju i vjernošću svom kršćanskom pozivu – koji se punopravno ostvaruje u različitim zvanjima – i puniti 'uljem' vjere, molitve, sakramentalne milosti, dobrih djela, životne vjernosti… Dogodi li se da zbog slabosti ponekad i zaspemo – ta i onih pet mudrih djevica su zaspale – to ulje će nas učiniti spremnima da s zajedno sa Zaručnikom zakoračimo na svadbenu gozbu njegovog kraljevstva, bez obzira koliko iznenadan bio njegov dolazak. Ima nešto u prispodobi što nam se može učiniti neusklađenim s drugim dijelovima evanđelja i evanđeoskim porukama o ljubavi, solidarnosti, milosrđu. Riječ je o neobičnom egoizmu mudrih djevica koje ne žele dijeliti ulje s ludim djevicama i o odlučnom odbijanju Zaručnika da primi one djevice koje su zakasnile jer nisu imale ulja. Razlog ove prividne neusklađenosti nakana je prispodobe da naglasi osobnu odgovornost svakog pojedinca. Osobna odgovornost je razlog što ulje ne može biti podijeljeno i što će neki biti

isključeni. Kako nekome dati svoja dobra djela, vjeru, sakramente, redovite dolaske na nedjeljno misno slavlje? Upaljene svjetiljke znak su unutarnje kvalitete, budnosti, snage duha koju netko ima ili nema, koju je netko za života stjecao ili je nije stjecao. To je nešto što se ne može dijeliti ili posuditi, jer u životu postoje stvari koje nitko drugi za nas ne može učiniti, kako nam to sugerira i sljedeća priča: „Neki je čovjek imao običaj svake nedjelje reći svojoj ženi; 'Pođi za oboje na misu!' Jedne je noći sanjao da su oboje umrli i zajedno došli do nebeskih vrata. Sveti ih Petar upita: 'Jeste li vi gospodin i gospođa Novak?' Oni potvrdiše. 'Dobro. Gospođa Novak neka uđe za oboje', reče svetac“ (B. Rustja, Na misi za oboje, u Sitne zgode za dušu, KS, Zagreb 2004., str. 103).Mons.Mate Uzinić

Peter von Cornelius : Mudre i lude djevice

Razmišljenje uz Dušni dan 2011.

„U trenutku kada zatvorim oči na ovoj zemlji, ljudi koji će biti u blizini reći će: 'Umro je'. To je, u stvari, laž. Mrtav sam za one koji me vide, koji su nazočni. Moje će ruke biti hladne, moje oko neće više vidjeti, ali u stvari smrt ne postoji, jer čim zatvorim oči na ovoj zemlji, otvaram se Božjoj beskonačnosti“. 

Ovako je svoju vjeru u vječnost ispovjedio don Oreste Benzi, osnivač udruge Ivan XXIII., koji je umro na današnji dan 2007. godine. Vjera u Božju beskonačnost učinila  je kvalitetnijim i njegovu ovozemaljsku konačnost tijekom koje je, kako netko napisa, „ostavljao snažan dojam i zbog svoje jednostavnosti, blagonaklonoga osmjeha i ljubaznosti, ali i

zbog svoje snage i nevjerojatne hrabrosti koju je pokazao odlazeći na ulice i odvlačeći s njih djevojke, oslobađajući ih od njihovih tlačitelja. Ovisnici, zatvorenici, Romi, oni isključeni iz društva nisu bili isključeni iz očinskoga pogleda don Orestea, svećenika zaljubljenoga u Krista i njegovu Crkvu; čovjeka koji se tijekom cijeloga života prepuštao da ga vodi Isus”. 

Vjerujemo da smrt nije kraj nego početak jednog drugačijeg života koji nam je zaslužio „Onaj što sjedi na prijestolju … Alfa i Omega, Početak i Svršetak“. On nas uvjerava da će svi koje mu daje Otac doći k njemu i da onoga tko dođe k njemu neće izbaciti, jer je s neba sišao ne da bi vršio svoju volju, nego Očevu volju, a njegova je volja „da tko god vidi Sina i vjeruje u njega, ima život vječni“ i da ga on uskrisi u posljednji dan. 

Ovo nas uvjerenje ne oslobađa od tereta života i suočavanja s njegovom stvarnošću kojoj je smrt dragih osoba tek jedna slika već nam pomaže životnu stvarnost, kakva god da jest,živjeti na kvalitetniji način. Vjerujući da smrt nije kraj nego početaki znamo što nam je činiti u našoj konačnosti, otvoreni Božjoj beskonačnosti kojoj, uz molitvu za našu preminulu braću i sestre, s pouzdanjem kličemo: 'Maranatha! Dođi Gospodine Isuse!'mons.Mate Uzinić  

 

Razmatranje uz 31.nedjelju kroz godinu AGospodin prekorava farizeje. Tko su zapravo farizeji? To su oni koji, kaže Isus, 'govore, a ne čine', a sve što čine 'čine zato da ih ljudi vide'. Ovo je središnji razlog Isusovog ukora, a sve ostalo što je rečeno o 'proširenim zapisima', 'produljenim resama', 'pročeljima na gozbama', 'prvim sjedalima u sinagogama', 'pozdravima na trgovima' i potrebi da ih ljudi zovu 'Rabbi', samo je nastavak istih misli i istog ukora.Isus nikad ne govori samo za svoje vrijeme, nego on govori svim vremenima. Danas on, kroz evanđelje koje smo čuli, govori nama. I danas su, kao i onda, farizeji oni koji 'govore, a ne čine', a ako što i čine, 'čine zato da ih ljudi vide'. To su, kao i u Isusovo vrijeme, ljudi koje karakterizira nedosljednost i licemjerje.Prebacimo li se s teorije na konkretne primjere, osobito u ozračju prvog čitanja i onoga - 'A sad, vas opominjem svećenici. … Vi ste s puta zašli. … Zato učinih da vas preziru i ponizuju svi narodi… - sigurno ćemo među onima koji su u opasnosti postati farizeji prepoznati najprije nas svećenike. Po svojoj smo vam službi pozvani govoriti, tumačiti Božju riječ, pozivati vas na obraćenje i život u skladu s vjerom, moralnim principima, da budete bolji ljudi i bolji kršćani. Postavši svećenici nismo, nažalost, postali sveci. Ne znači da zato što nismo sveci nemamo pravo govoriti, dapače, nego znači da ono što drugima govorimo mora uključivati i nas same. Opasno bi bilo zaboraviti da se i mi s drugima trebamo obraćati, živjeti u skladu s moralnim principima i iz dana u dan se truditi biti bolji ljudi, kraćani, svećenici. Inače nećemo činiti ni ono što činimo zato što je to dobro, nego zato da nas ljudi vide. Tu se nalazi izvor svih suvremenih zala koji pritišću Crkvu i uzrok mnogog prezira i poniženja koje doživljavamo posljednjih godina.Pogrješno bi bilo ako biste nas vi vjernici prosudili i osudili kroz prizmu ovog evanđelja – a to se nažalost svakodnevno čini kad se kaže 'vi popi', 'vi Crkva' – a ne biste u ozračju istog evanđelja pokušali pronaći među farizejima i sebe samoga. Nedosljednost i licemjerje su dva zla od kojih, bojim se, nitko od nas nije potpuno lišen. Koliki govore, a ne čine? Ne želim nabrajati, ali ovo 'govore, a ne čine' i ono 'čine da ih ljudi vide' smo svi iskusili. Svi smo ispunili svoj život riječima, a ne želimo biti svjedoci tih riječi. Riječ Božju pretvaramo u prazne riječi. Zato Isus u današnjem evanđelju ne prekorava samo farizeje svog vremena, nego prekorava i farizeja u

nama, farizeja koji i danas njega i njegovu riječ svodi na vanjštinu, na ispovijedanje Boga usnama, a zaboravlja to što vjeruje pretvoriti u život, u ispovijedanje Boga djelima.Isus se nikad ne zaustavlja samo na ukoru, nego onima koji ga slušaju želi ponuditi i izlaz iz situacije koja nije dobra. Izlaz se nalazi u drugom dijelu evanđelja: 'Ne dajte se zvati 'Rabbi' jer … svi vi ste braća'. On, dakle, želi da među onima koji su njegovi vlada bratstvo. Brat je onaj koji pripada istoj obitelji, ima isto ime, ista prava. Među braćom vlada odnos ljubavi, međusobne sloge i zaštite. Dakako, i u bratskoj zajednici netko treba preuzeti odgovornost. Rješenje koje Isus nudi je: 'Najveći među vama neka vam bude poslužitelj'. Služenje je ono što će onog koji je prvi još više učiniti bratom. O kad bi ovo shvatili i u skladu s tim živjeli mi koji smo na različitim službama u Crkvi, kad bi ovo bilo mjerilo za funkcioniranje naših obitelji, škola, poduzeća, osobito političke zajednice! Kad ej riječ o ovoj posljednjoj uskoro nas očekuje prava inflacija praznih riječi i slogana, što je sastavni dio folklora predizbornih kampanja . Kako bi bilo lijepo kad bi naši političari konačno shvatili da je biti političar poziv na služenje! Tad više ne bi bilo potrebe za floskulama i praznim riječima. Ovo je poziv onima koji se profesionalno žele baviti politikom da pokušaju govoriti ono što doista misle, ali i upozorenje svima drugima da pokušaju razdvojiti istinu od laži, iziđu na izbore jer sve dugo bi bilo pogrješni i biraju one koje prosude kao najbolje.Isus nije bio farizej, tj. nije 'govorio, a ne činio', niti je ono što je činio 'činio zato da ga ljudi vide'. Potvrda za to je cijeli njegov zemaljski život, od utjelovljenja do smrti na križu radi 'braće'. Sljedeći njega, a on je Put svima onima koji su njegovi, i mnogi drugi su to činili. Čuli smo sv. Pavla kako ispovijeda u Prvoj poslanici Solunjanima: 'Premda smo se mogli nametnuti kao Kristovi apostoli … bili smo među vama nježni kao majka što hrani i njeguje svoju djecu. … Puni ljubavi prema vama, htjedosmo vam predati ne samo evanđelje Božje nego i naše duše jer ste nam omiljeli'. U njegovom trudu i radu može se otkriti trud, rad i zalaganje mnogih naših vrijednih svećenika, vjeroučitelja, očeva i majki, djedova i baka koji su nam prenijeli poklad vjere baš zato što nisu bili farizeji, nego su onu vjeru koju su usnama ispovijedali sami živjeli. Iako naše vrijeme ima farizeja, ima i ovih drugih. Mi ih, nažalost, lako previdimo.Nalazimo se u ozračju svetkovine Svih svetih. Ovo je pravi trenutak da se sjetimo svih onih koji nisu samo govorili nego su i činili ono što govore, kako bismo, potaknuti njihovim primjerom i molitvenim zagovorom, iz svog života odbacili svaku nedosljednost i licemjerje, sve ono što nas čini farizejima, i krenuli putem Isusa Krista, putem svetosti. I ne zaboravimo da je upravo ta njihova značajka, ta odsutnost

svake prijetvornosti, svake nedosljednosti i licemjerja, ono zbog čega ih se s poštovanjem sjećamo, zbog čega ih poštujemo i volimo i da je samo to ono zbog čega će i drugi nas danas poštivati i voljeti i sutra nas se s poštovanjem sjećati.mons.Mate Uzinić