Vrati mi ljeto...

... za itanje dok vani pada kia

Vrati mi ljeto...... za itanje dok vani pada kia

Autori: Jadranka Cvetkovska, Biba Duni, Tihomir Duvnjak, Florian Hajdu, Andreja Hraanec Jezerek, Melinda Kostelac, ura Mihi- -ivi, Maja Sindii, Jelena Ugrica, Robert Vrbnjak, Milan Zagorac

Studio TiM 2013.

Biblioteka Objavi knjigu, knjiga 6

Izdava[studio TiM]V. Babi 2, Rijekatel. (fax.) 051/677-196www.studiotim.hr

Fotografija na naslovnici: Wolf Kopi

Priprema materijala: Tamara Modri

Fotografije: Biba Duni, Melinda Kostelac, Suzana Medved-Domiter, Zdravka Prni, Wolf Kopi

ISBN 978-953-7780-20-3

Vrati mi ljeto...... za itanje dok vani pada kia

[studio TiM]Rijeka, 2013.

5

Dragi nai itatelji ...

ljeto nam se polako primie kraju. Zato smo sve slike, boje, okuse, mirise i zvukove toga godinjeg doba odluili trajno konzervirati , ba poput jesenske zimnice .Nakon prve e-zbirke Sunce, more, prie ... uslijedila je ova druga: Vrati mi ljeto... Neka su imena stara, neka nova, bilo u literarnom, bilo u fotografskom pogledu.Posebnost ove fotoknjievne zbirke jest u tome to su sve prie i fotografije najprije bile objavljene na Facebooku.elja nam je (i namjera) poticati itanje, promovirati autore i njihova djela, ali i elektroniko izdavatvo.Zato iskoristite zadnje ljetne dane za jo poneko kupanje ili makar samo sunanje . A kada kie krenu nezaustavljivo padati , toliko da o izlasku iz kue neete ni pomiljati , sjednite ispred svojih kompjutora i laptopa ili pak uzmite readere u ruke i prepustite se sjeanjima na ljeto.

T. M.

6

7

Jadranka Cvetkovska

Ljeto iz drugog ugla

Ljeto... Vruina... e... Znoj... to je tu lijepo, pitam se. Na sunce ne mogu zbog alergije, kapilara... ljepote. Veinu dana izgledam kao jo neiscijeena spuva otvorenih pora, crvenog lica prekrivenog znojem koji neprekidno kapa po meni. U rukama mi papirnata salveta ili lepeza, ovisno o ambijentu u kojem sam tog trena. Kosa se nekako prilijepi za glavu, oi oteknu i pogledavajui se u ogledalu, udim se i pitam gdje je ona stara poznata faca. Sama se sebi ne dopadam. A stalno nas ue da trebamo prihvatiti sebe i svoje tijelo kakvo god ono bilo... Ha, ha, ha, treba... Zbog toga ne mrdam iz kue gdje mi klima omoguuje da je sve po starom.

Kada e zima, mislim i tjeim se da e i ovo brzo proi. Zimi se zabundam, zgrabim svoje dukele i pravac etnja. Lice mi je rumeno, ali hladno. Nema traga znoju. Hodam brzo jer se tako bre zagrijem. Kada doem doma, veselo zbacim viak odjee i uivam. Sada ne znam to bih stavila na sebe, a da se to ne prilijepi uz mene... a ima me. Sve me grije, stee, ulja...

Ipak, ima trenutaka kada i ljeti uivam. Uivam kada je oblano, kada pue, kada mogu plivati, biti u dragom drutvu u debeloj hladovini. Volim kasno naveer etati Trsatom, pojesti dobar sladoled, pogledati neku predstavu na otvorenom, upoznavati psee prijatelje i njihove vlas-nike. Neki su mi stvarno postali prijatelji, iako sam mislila kako je u ovoj dobi to teko ostvariti.

Najljepe mi je biti vani kasno naveer ili rano ujutro (ali

8

tada moje tijelo ni ne pomilja da se pomakne iz kreveta, osim ako je primorano, jer tek tada zaspem). Svake si veeri obeam da u ujutro krenuti van, da u... da u..., a onda kada jutro osvane... ne da mi se.

I tako se dan za danom polako vue. I dok se godinjem poooolaaaako nazire kraj, pitam se to sam radila, gdje sam bila...

Poet u raditi, a onda u sa sjetom misliti o proteklom slobodnom vremenu i eznuti za iduim godinjim odmo-rom.

9

Biba Duni

Sjeanja

Lagano eem gradom... Iz daljine vjetri mi nosi neke poznate note. Pribliavam se zvuku gitare ulinog sviraa... koji kao da vodi ljubav s njom. Njegovi dugi, spretni i razi-grani prsti njeno miluju njene ice koje se preputaju i stvaraju arobnu melodiju... Sjeanje na Alhambru... do potpune ekstaze. O, te prekrasne note... poput kista daju boju ulici, fasadama zgrada... licima prolaznika, daju boju zraku... boju trenutku... boju DUI... Sklad zvuka i boje traje, traje, zaustavlja dah... do nekog drugog, treeg... ponovnog... Sjeanja na Alhambru...

Ona

Ona je tiha i utljiva. Ona je njena. Ona uje veoma dale-ko... um valova...

Njena je blizina lijepa i njeni obrazi bijeli poput polar-nog neba. Ona mirie na jasmin ili rue. Haljine su joj od pauine... prozrane...

Ona ljubi toplim usnicama, a svira violonelo u ljubiastim tonovima. Njena je pjesma poput eha... uje se u svim tokama dodira.

Ona ima nevidljiva krila... ona je neuhvatljiva... poput ptice slobodna... djevojka iz Ulice zagonetki. ONA.

10

Putovanja

Mislima putujem na mjesta koja se spontano preda mnom otvaraju i postaju dio mene... Otvaraju se poput karata... prva, druga, trea... sedma i ne elim se zaustaviti... moda samo predahnuti... baciti sidro na tren i ostati u ovom plavetnilu due moje... due Tvoje... Putujem dalje... Poi sa mnom... Jedostavno je!

11

12

13

Tihomir Duvnjak

Kapetanova unuka

Odmah do Marinkove kue protezala se kua gospodine Nevene. Ona je dijelila sudbinu neudanih, premda mi to nikad nije bilo jasno; meni je uvijek bila zgodna (istina, pomalo staromodnog utogljenog oblaenja) i uvijek je mirisala na sapun. Gospodina Nevena se oduvijek drala visoko. Nije se druila ni sa kim iz kvarta i nikome se ne bi javila prolazei ulicom. to je veina i prihvatila smatrajui je starom uobraenom curom. ivjela je uglavnom od uteevine i rente poslovnog prostora koji se nalazio u donjem dijelu njezine kue. Kua je zasigurno bila najljepa u kvartu, a dao ju je sagraditi njezin djed s majine strane. On je oplovio sva mora i bio poznat u gradu po tome da je mogao najvie lagati i izmiljati dogaaje smatrajui ih stvarnima. Zimi bi se oko njegovog stola u bircu znalo okupiti veinom pijano drutvo koje je on astio, a zauzvrat bi oni sluali njegove izmiljene dogaaje. Neki su ga zvali Don, drugi pak Kapetan blebetan. Kada bi se znao vraati kui pijan iz birca, klinci bi ga znali zadirkivati: Kapetan blebetan!, a on bih na njih prosuo pregrt psovki koje su se odnosile na majke i familiju, na to bi klinci nastavili jo vie: Don lagaton! ... Kapetan blebetan!, dok bi on tako pijan i bijesan pokuavao uhvatiti nekoga od djece, no to mu nikada nije polo za rukom. Tog ljeta nije ga vie bilo vidjeti na ulici ni u bircu. Neki su govorili da je bolestan. I tek u kasnu jesen izaao je sa svojom keri i unukom Nevenom u etnju rivom. Bio je vidno omravio i njegov stari, teki mornarski kaput nevoljko je visio s mravih ramena. One su, naprotiv, etale uzdignutih glava drei

14

se visoko i otmjeno. Premda su svi znali da je njegova ki Biljana zatrudnjela s nekim francuskim mornarom koji je mjesec dana nakon Nevenina roenja otputovao i vie ga nitko nije vidio. Biljana je bila izrazito lijepa ena, velikih grudi, velikih bokova i uskoga struka. Kada bi prolazila ulicom, obavezno bi se svi okretali. I makar je u to vrijeme vladalo staromodno miljenje, branih joj ponuda nije falilo i usprkos tome to je Nevena roena kao izvanbrano dijete. Ali Biljana je sve ponude odbila uz neki nepoznati ponos, pritom nadajui se i gledajui u budunost. Znalo se je nekada zatei kako gleda u brodove koji su uplovljavali u luku, a kada bi neki od brodova nosio francusko ime, urno bi se uputila ka dokovima. Biljana je znala i otpu-tovati i ne bi je bilo mjesecima. Tada bi se govorilo da je nala nekoga, ali bi se uvijek vraala sama, pomalo starija i bljea. Dok se prije etiri godine, ve u poodmakloj dobi, nije ponovo uputila sa starim konim koferima na put. Tada je na vratima poljubila Nevenu i lagano epajui pod teretom starih kofera, ula u taksi. Okrenuvi se, pogledala je prema kui i Neveni sjetno mahnuvi, a pogled je skrila pod obodom eira. Od tada je nitko vie nije vidio. ene iz ulice su znale u popodnevnoj hladovini, pletui stolnjake, priati... kako je Biljana otila u Francusku i da ponovo ivi sa svojim Francuzom, dok bi druge govorile da je Francuz umro u nekom gradiu u okolici Nansa i da je njezina elja bila da je pokopaju kraj njega; a neke bi pak govorile da je kapetan imao jo jednu ker koja ivi u Americi i koja je silno bogata te da je saznala da ima polusestru i pozvala je da ive skupa u njezinoj raskonoj vili na Floridi. Iako se istina mogla uti samo iz Neveninih usta, ali ona je uvijek ponosno prolazila ulicom utei kao riba...

15

16

17

Florian Hajdu

Jelsa

More! Hvar! Jelsa! Zaveerje! More dunkl plavo, kao kada plavi ve stavite u vodu koja ima veoma mnogo gvoa u sebi. Svetiljke na rivi se tiho pale, oseaj je da ih neko dahom puni, a pluni kapacitet mu nije ronilaki. Odsjaj ili dosjaj je prvo narandasti, nalik baba Staninim narandama koja ih je na Zelenjaku preprodavala za Boi govorei poloajnicima da jedna naranda, kada se tada, sluajno, pokoni, jedno je sigurno razmnoavanje kod voljene ili izabrane osobe. I tada sam bio uzbuen, kao i uvek u svim situacijama kada se emocija uvue u mene pa nikako da ode, dri, stoji, ne da, gura, pomie sve delove tela, mozga, elija. Valjda su me tako izvukli iz dudovog rebra kod moje Terz pa zamolili onu Rodu bebonoseu da me pusti na bikove dizgine da klackajui nauim da rum-bam, sambam, u trenucima svih predigri, zaigri, doigri i igri... kada se ini ili ve je to to na svetu ovome nita ne moe da zameni, ali i na drugim svim svetovima koliko ih ima, a ima ih.

Leposava Krsti iz Starog Sajmita iz Treeg reda, ulice su se tada delile na redove, valjda zato to nije bilo dovoljno umrlih znaajnih ljudi da se po njima nazovu, letovala je kolektivno tu na narandastoj rivi jelsanskoj. Ja zbog slabe uhranjenosti, a ona zbog lepote. Mirisala je na ono to se ne moe omirisati, moda na bananu koju nikad nisam probao, a miris sam pokuao da Leposavom nazovem, valjda zbog identinog oseanja... A Beti, da Beti, tako bi nas na rivi spojila, Leposavu Krsti i jas...

18

More, kameni gradovi, zemlja koja izgubi teu, ljudi koji plivaju u moru kroz oblake do Boga /koga nema/ i jo dalje od toga, do Raja, do rupe crne, purpurne, plameno sive boje... ure u zaborav da bi budunost to pre stigla...

19

Andreja Hraanec Jezerek

Java ili san

Vru je dan. Sunce nalik velikoj narani besramno pri. Kou. Mozak. Tijelo.

O, jebi ga uzdahne Mia i ue u portun. Otkljua prva vrata lijevo. Ue u stan zalupivi vratima. Ovaj put nema onog uima parajueg: Bum! kada vrata tresnu uza tokove. udno. Okrene se. Vrata su nestala. Umjesto njih vidi samo uto obojeni zid koji bezlino zuri u nju.

Svata promrmlja.Zatim se okrene prema ogledalu na suprotnoj strani.

Skine cipele. Stane ispred ogledala. Ono to vidi pravi je ok. Gleda sebe, ali to nije ona. Bar ne onakva kakva bi trebala biti. U nju zuri stara ena. Sijeda kosa, lice ukraeno dubokim borama. Rukom proe preko lica. ena u ogledalu takoer. Kako? Ne, ne To ne moe biti istina pomisli. Protrlja oi. Ponovo pogleda u ogledalo. Starica i dalje zuri u nju.

U spavaoj sobi netko se uje. Krene prema vratima. Otvori ih brzinom munje. Na njezinom krevetu smjestio se mukarac. Ne prepoznaje ga odmah. Tek kada se lagano podigne, sve joj je jasno.

Bok, stara, kae on podrugljivim glasom. Bijes, taj razarajui bijes trenutka, prostruji joj tijelom.Ovo je ve previe! zasike poput ljute zmije. Mukarac na krevetu njezin je bivi. Svojim teleim po-

gledom... skida je. Do gola. A koji kurac ti radi ovdje da mi je znati? povie Mia. I

20

kako si uope uao? Jebemti! Ubit u te! Ubit! Gubi se! I to odmah! urla.

Zidovi kao da se tresu pod jainom njezina glasa, bijesa koji granii s ludilom, pomijeanog tragovima beznaa.

Neu ja nigdje, on e. Hladno. Poput netom otvorenog friidera. Naslonivi glavu na jastuk, jo se udobnije na-mjesti.

Nee me se tako lako rijeiti! zloesto se smijulji. Ovaj put ba ne, aa!

Crko' da Bog da! sada ve na rubu plaa krikne ona. Izae iz sobe grubo zalupivi vrata. Iz oka kapne joj suza. Velika i sjajna, poput kristala.

Novo iznenaenje eljno je iekuje u kuhinji. Dok pokuava spremiti neto za jelo, pogled joj skrene kroz pro-zor. Vani je zabijelilo. Snijeg. Krov susjedne kue obuen je u tanki pahuljasti sloj snjenog pokrivaa.

Milog ti Bokca, to je sad ovo? Pa vani je ljeto Mislim, bilo je

Ni u to vie nije sigurna. Muno joj je. Ulazi Tomo. Sine, otac se vratio. Eno ga u mojoj je sobi, uzrujano e

Mia.to kuha? pita Tomo. Mia ne odgovara. Umjesto toga

pita:Jesi li me uo? Otac ti je u sobi.Neka je. to u mu ja? nezainteresirano e Tomo. Zatim

nestaje kroz hodnik izgubivi se u svojoj sobi.Mia sjedne na kau. Plae. Mora da sam luda. Totalno. Ovo je poput none more.

Kuda su nestala vrata? Kako to samo izgledam? Od kuda

21

se stvorio onaj debil od biveg? I taj snijeg usred sparnog ljeta?

uje se samo klokotanje uzavrele vode koja kipi u loncu na tednjaku.

Odgovora nema.Mia ne samo da plae, iz njezinih oiju slijeva se potok

suza koji se zatim pretvara u rijeke, slapove, jezera, mora Utapa se. Grca za zrakom. ini se da nema izlaza Kakav udan, muan dan Nita joj vie nije jasno.

Mia! Mia! iznenada zauje neiji glas. Probudi se, zlato! Zakasnit e u kolu!

Otvara oi. Ljubi je polumrak. U svom je krevetu. Glas koji je zove... majin je. Utipne se za lice. Zatim ga pogla-di. Glatko je i mekano, poput maslaca.

Mia! opet zove majka.Evo idem! povie jo uvijek zbunjena Mia.Slae misli. Javu i san. San i javu. Hvala Bogu! Sve je to ipak bio samo san! Ma koji san!

Nona mora! Strava u ulici Brijestova! na kraju sretno zakljuuje dok ulazi u uske traperice. Kad zavri s pranjem lica, jo jednom, za svaki sluaj, skrene pogled na obraze. Ljepukasto, rumeno mlado lice smijei joj se s druge strane ogledala. O nekakvoj staroj, naboranoj eni ni traga ni glasa.

Trei prema izlazu, za dobro jutro poprati je onaj dobro poznati: Bum! koji svaki put proizvedu vrata dok se estoko sljubljuju sa tokovima. Veselo zakoraivi u novoroeno ljetno jutro, nimalo ne primjeuje sjenu koja je prati. Sjenu ostarjele, umorne ene.

22

23

Melinda Kostelac

Prekozemnost 2

trst the final opened frontier. zone A i Be su se proiri-le (prati ritam).le nostre zone erronee.zjapee kuice ocarinjenog zlata, zelenilo omareno vijori se na vjetru kroz staklobran u prolasku. burovito ljetno jutro, iste olovne misli pored sasuenih livadnih pezjaa.sati u klaustru-fobiji itaonice Arhiva, osmeene pranjavoraspadnute drvenjae papira i zapisnika. atti generali, a onda via carducci. rasprsnuti, dugo nakupljeni osjeaji pobjegli su iz mene preko vida. skrenem desno.danas sam bila s tatom u Trstu.

26

27

ura Mihi-ivi

Ples sivoga goluba

Nebo je bilo bijelo, mlijeno, zgusnuto, a maglica trepera-vog zraka uljala se izmeu starih zidova pa preko usijalih krovova automobila i preko privezanih barica spajala s mutnim morem u kojem su hrabro plivali cipli.

Na leima sam osjetila kakljanje znoja koji se oslobodio iz moje koe, a sunce me tipalo po obrazima pa se preko grudi upijalo u trbuh i onda se okomilo na moje noge koje su se olovno vukle preko vulkanskog asfalta do gorueg kamena.

Zakoraila sam na Korzo koje je lebdjelo u fatamor-gani i sudarala se s ostalim nesretnicima koji su bjeali na desnu stranu gdje je sjena nudila onu blagoslovljenu mrvu olakanja, a razum me pitao kako je mogue da sam devetnaestog srpnja dola u grad u podne; onaj izudarani dio tijela koji je gorio ljutio se na mene, a to predbacivanje samoj sebi izrodilo je neki prkos koji me lagao da sam ba htjela osjetiti pakao za kojim u udjeti zimi.

Pogledala sam rijetke goste koji su sjedili na terasama pod ogromnim suncobranima, a po lijevoj strani Korza, tamo gdje je neumoljivo arilo, laganim korakom etala se starija dama pod draesnim ipkastim kiobraniem, dok su ljudi na terasi vukli rukave na ramena, brisali potoke s ela, trzali nogama i onako rumeni od nemilog ognja oblizivali su sladoled koji se svemirskom brzinom pre-tvarao u kau.

Na ulazu u banku dotaknula me neija vlana, lje-

28

pljva, blijeda ruka i otjerala me u sam kut vrata, a osjeaj munine smirio se tek kada sam ula.

To! Klima!Svjeina boje jorgovana, milovanje umjetnog povjetarca

i poljupci ohlaenog metala na stolicama. A u redu ispred mene samo jedna osoba. Uvijek ih je bilo bar pet i sada kada meni odgovara da dugo ekam, ve se pojavio moj broj, a ja jo nisam dovoljno odahnula.

Ma dobro, novac!Hvala Vam najljepa i dovienja!Djelatnica u banci ljubazno se nasmijeila i ve se za-

gledala u starca koji je dolazio.

29

Iz oaze mramornog pulta zakoraila sam u plazmu kovaeve pei, na braki kamen koji je tamo, malo dalje, vibrirao i micao se u bljetavilu pa vraao suncu dodir u svjetlucanju svojih bora.

Pasja ega!Novi spas bio bi bijeg u robnu kuu, no u tom mi je tre-

nutku stigla poruka na mobitelu.Ej, draga! Gdje si?Nasred Korza...Dok sam pisala poruku, uzmicala sam prema robnoj

kui.Mobitel se opet oglasio: Ajme super! Evo ja kod

Mc'Donaldsa. Hoemo popiti jednu kavicu?itala sam retke na ekranu s nevjericom i odgovorila: to

na ovom paklu?Ajde nemoj biti kukavica, dolazi i nita te ne pitam.Ok...Ne znam zato sam pristala jer sam se ve pokajala.Zbogom, hladovino, odoh ja jaati ivce.Moja susjeda ve se zavalila u sjenu suncobrana i dok sam

ila prema njoj, gledala sam je kako povlai nogavice hlaa sve do koljena.

Vesela sveska je poela priati dok sam se ja jo provlaila izmeu stolova.

Svi su ve bili na moru, a ovi malobrojni koji su uzdisali odljepljujui robu s tijela spadali su, vjerojatno, u onaj mali broj koji je morao raditi pa su iskoristili prazne urede da izau malo van i obave kupovinu u koju obino idu nakon posla.

Tu i tamo nailazili su i mladi turisti u japankama i s ruk-sacima na leima.

30

Sunce i more! Zato su i doli u Lijepu nau pa su se hra-bro suoili sa Zvizdanom smijui mu se u lice. A nas dvije lude, u sjeni suncobrana, ogovarale smo same sebe!

Kavu sa lagom i macchiato te dvije velike ae vode s ledom platile smo odmah kako bismo ionako besposlenom konobaru dopustile da se i dalje hladi u klimatiziranoj unutranjosti.

Ispod kose me lokva vrele vode tjerala da se raupam, a izvor meu grudima uporno sam brisala crvenom majicom.

Susjeda mi je rekla da mora do bankomata, da je priekam jer ona e zaas!

Sada me jo ostavila samu da se praakam u vlastitom znoju kao riba u brodetu.

Lijepi sivi golub na ijem se vratu sjajilo ljubiasto blago, kljucao je pored mojih nogu videi ono to ja nisam vidjela. Mrvice!

Kao da mi je dao neki vaan znak, natjerao me da se zagledam u ta divna stvorenja koja ima svaki grad, koja u svakom gradu prate ovjeka, koja u svakom gradu netko hrani, koja svakom gradu daju posebnu dra i to jo od vremena pretpotopnog Noe pa do dana dananjega. A evo, ja sam tek danas postala svjesna tih divnih ptica kojima je ovjek najbolji prijatelj.

Njihova je mudrost i sposobnost da se prilagode udesna pa od pamtivijeka prate ljude jer znaju da tamo gdje ima ljudi, ima i ostataka hrane. I njima dosta.

Divlji, samostalni i skromni, a opet privreni i postojani.Gledala sam kako tapkaju pored stolova, sivi, bijeli,

areni sa smeim flekama, tamni, svi odreda obueni u svileno ruho koje se zlatilo, prelijevalo i sjajilo na njihovom vratu.

Stalno mi se inilo da e ih netko zgaziti, ali oni su se

31

spretno izmicali velikim tabanima, muvali se lijevo, desno, naprijed, nazad... I uza sve to vrludanje neumorno su klju-cali po kamenu pronalazei ostatke, mrvice koje su njima bile dovoljna gozba.

Jedan ljepotan s dva crna pera na leima poeo se vrtjeti pleui nekoliko krugova lijevo pa nekoliko krugova des-no, zaljubljen u samoga sebe, pokuavao se umiliti ne-koj njenoj golubici. No, dodirnuo je moje srce (umjesto njezino) svojom ljepotom, gracioznou, ljupkou u kojoj su po zraku leprale boje pa se kamen zarumenio od njego-vih noica, a zrak se razmaknuo da prsne u zlatno-zelenoj, oroenoj, sivoj, kraljevski ljubiastoj pa modroj i crno-bi-jeloj, sve dok se nije zaustavio i bez odmora nastavio klju-cati kao da je cijeli ivot bio tako pognute glavice, prema podu, a jo do maloas je plesao sambu uz zvuke brojnih auspuha.

Nastavila sam gledati to neumorno vrzmanje malih tijela, poneko lepranje, kimanje glavicama, tapkanje po usija-nom kamenu i ljupki ples pokojeg Don Juana.

Bijeli je snano zamahnuo krilima i rasjekao mutni zrak, a to je, valjda, bio znak cijelom jatu pa se u trenu podigoe, svjesni da imaju mo da nestanu kad poele, a ja sam ih poljubila zjenicama, mahnula im srcem i zapamtila ih duom.

Susjeda se s velikim osmijehom vratila s bankomata jer sada je i njezin novanik bio pun, ba kao i moj nakon odlaska iz banke, a nevidljive strune kipueg kamena ispraale su nae korake, spremne da doekaju novi par nogu pa jo jedan, drugi, trei... Naravno, doekat e opet i moje stope, ali neki drugi dan i neko drugo podne!

32

33

34

35

Jelena Ugrica

Za mene je ljeto

... milovanje rosnih vlati trave po golim stopalima, sto-tinu djejih osmijeha uokvirenih okoladom, onaj osjeaj radosti i ljutnje kad te val zapljusne po suncem uarenoj koi, kap smole koja zabrljavi krialjku koja mi je tako dobro ila, dosadno zujanje komarca, povjetarcem donesen miris rotilja, obiteljska druenja na otvorenom do dugo u no, kad pokuaj da okupam Rosie zavri tako da smo obje mokre, zrele rajice u bakinu vrtu, miris tetina dema od marelica i kiselih krastavaca na brzaka, zvuci kosilice i onaj udan spoj benzina i netom pokoene trave, klapski zvuci u predveerje, lica to samozatajno proviruju ispod klobuka eira, oblutak koji me ulja ispod runika, kockice leda to nestaju u ai, striek to urla ulicama lubeniceeeeee... Ah, ljeto... fali mi! Dobrodolo!

36

37

Robert Vrbnjak

Nestajanje

Nisam sklona planiranju. Nikad nisam ni bila. Znam to u raditi pola sata, eventualno sat unaprijed, ali misliti to emo jesti za veeru i hoe li biti dosta mlijeka za kavu, to je ve izvan mojih mogunosti. Prolost su tek uspomene, a budunost je neizvjesna. ivim u trenutku. Ovom tre-nutku. Nosim se s intervalima od po deset minuta. To uspijevam. Zijevam, tjeram muhe, usitnjavam perin, pijem vodu, perem zube, vodim ljubav sve su to aktivnosti koje iziskuju jedva desetak minuta. Jedino su komarci i znojenje iznimka. Te dvije pojave, dva fenomena, uvijek na neki nain zaobilaze moj desetominutni koncept i predstavljaju prijetnju tijekom cijelog dana. Mogu ih usporediti s ispadi-ma bijesa svoga supruga. S onom stranom njegova karak-tera o kojoj on ne eli sluati, kao to ni ja ne elim znati o onome to se moe dogoditi sutra.

A kad legnem, san mi ne dolazi na oi.Ujutro je sve isto: mlijeka za kavu nema, on je nervozan,

sve je isto, a opet i nekako drukije. Kao da se tijekom noi neto promijenilo. Nestalo. Ja ne znam to, a njega ni ne pitam.

utim. Mislim: Zar sam ja jedina koja to primjeuje? Znate li vi to o tom nestajanju?

ini mi se kako je sve poelo onoga dana kada se ljeto stalo osipati nalik laticama jasmina, topiti kao led na sun-cu, a ja, naivna kakva ve jesam, mislila sam kako to tako mora biti, sve se nekako nadajui da e prestati. Ali nije. Ne zabrinjavam se budunou, ali sam jutros, po onoj vruini,

38

ipak odluila izvriti svoju graansku dunost i otila na policiju prijaviti poetak nestajanja ljeta i, zajedno s njim, jo nekih stvari i pojava.

A tamo su me ismijali.Bezuspjeno sam pokuavala objasniti onom

ogranienom panduru kako nestajanjem ljeta prestaju razna dogaanja, primanja u lanstvo EU, izlobe, koncerti, guve i kolone turista, pa ako se neto ne poduzme, uskoro nee biti amora i zvukova s kule i Ljetne pozornice, prekr-canih plaa ni vatrometa u luici. Pogledao me kao da gleda kakvu ludu enu, a onda nervoznim pokretom odgurnuo list papira to ga je imao namjeru ispuniti, zamolivi me da napustim prostoriju jer e me morati privesti.

Poalila sam se i susjedima, ali su odvratili kako takvo

39

nestajanje njima apsolutno odgovara. U rujnu, s prvim kiama, kada ljeto odsvira svoje, barem e moi spavati. Sada ne mogu zbog buke. Spavat e mjesecima. Do doeka Nove godine. Zvuk otvaranja ampanjca i petardi e ih probuditi.

Kada sam kasnije otila kupiti mlijeko za kavu, prolazei pored njihove kue, primijetila sam da su nestali. I oni i njihova kua. Kako stvari stoje, nita od slavlja.

Rekla sam suprugu to se dogodilo, ali on me uvjeravao da tih ljudi nikada i nije bilo u naoj ulici.

Kako to misli nije bilo? pitala sam i ni okrenula se ni-sam, a ve je i on nestao. Samo su papue i novine ostale iza tako krupna ovjeka.

To nisam prijavila. A ni neu. Ako me tko pita, rei u da je otiao na slubeni put. Uostalom, tko bi me pitao? Nisam prijavila jer je ve jedan drugi ovjek uao u moj ivot.

No, sluajte dalje kako je to bilo.ekala sam ga tono deset minuta, a kada je postalo

jasno da se nee vratiti, dohvatila sam novine sa stola, prolistala prilog Zdrav ivot, a onda mi je pozornost privu-kao oglas: Djevojku ili enu naglaenih bokova za brak trai mukarac, slobodan i kulturan, situiran, zaposlen. Volim cvijee, narodnjake i duge jesenje etnje s tobom.

Slutim, ono to dolazi ve je neka druga pria, to e biti od svega, ne znam, moda nam se dogodi i ljubav, ali ne mogu matati, ne smijem, mogu biti jedino sada i ovdje, ivjeti svojih deset minuta i ekati kao led na suncu, kao ova ljetna crtica koja se topi, nestaje i postaje voda, hlapi, nestaje i na koncu vie niega nema.

I to je sve.

40

41

Milan Zagorac

Boje i mirisi ljeta

Sjeam se onog davnog vremena kada me mama vukla sa sobom na trnicu, arenu, bunu, zatrpanu ljudima, pa kod none, pa u grad, pa na plau... Ljeti, po vruini, kada smo znojni, kada liemo sladoled koji se topi i curi, kada je sve ljepljivo i grad dobije neki poseban ustajali miris, ali i to je bolje nego najbolji miris zime... Bitno da je toplo i da ima sunca. Naravno, vozai gradskih buseva drali su tada otvorena vrata, uvijek su se gurale one babe s vreicama, a ja sam bio mali i gledao kako voza okree onu volaninu i mijenja brzine. Ljeto je pravo rijeko (i ne samo rijeko) godinje doba, grad tada postaje kao Tel Aviv u onoj prastaroj Kishonovoj pripovijetci kada je vani +40 i kada je sve na asfaltu razlijepljeno, zalijepljeno, a klima vie teti nego koristi. A mi se vucaramo kao neke rastopljene krea-ture od toke a do toke b.

Meutim, ljeto je svakakvo, moe biti rano, kasno, pravo zrelo ljeto, dani mogu biti hladni i vrui, oblano ljeto, kino ljeto... Valjda ima bezbroj sitnih varijanti.

42

43

Maja Sindii

Bijeli pufasti oblaci

Bio jednom jedan Djeak Njean Poput Leptira. I nitko nije znao razumjeti njegov lepet krila kao Djevojica Leptirica. Ona je razumjela sve titraje koji su u valovima strujali pored nje, i one grublje i one njenije, ali njegov je lepet bio poseban. Svaki zamah stvarao je toliko ugodan titraj koji je sve u Djevojici Leptirici pretvarao u ljubav. Svakim novim zamahom palio je svjetlo u najskrivenijim tamnim kute-vima njezine due. Ali Djeakova su krila bila tako krhka. Djevojica Leptirica toliko ih je eljela dodirom pomilo-vati, no takvu istou ne smije se dodirivati jer ona onda ustukne i iezne. eljela se pribliiti Djeaku Njenom Poput Leptira i htjela ga je voljeti svom onom ljubavlju ko-jom ju je on obasjao i ne znajui da ga moe povrijediti ako samo njeno puhne u njegova krila.

ivjeli su svatko na svom kraju livade sanjarei jedno o drugom, ni ne znajui za obostranu simpatiju. Djevojica Leptirica, leei u kakljivoj zelenoj travi, matala je kako moe poletjeti i zagnjuriti se u mekane bijele pufaste oblake, skakutati po njima, valjati se i roniti kroz njih. Kad je imala pet godina, roditelji su joj rekli da je to nemogue. Bez obzira na tu spoznaju, nitko joj nije mogao uskratiti matanje i ona je satima leala u travi grijui suncem jo vie svoj san. Negdje u dubini svoje due vjerovala je da je to ipak mogue i nitko je zapravo nije mogao uvjeriti u su-protno. Obeala je samoj sebi da e ih dosegnuti, kad-tad. Djeak Njean Poput Leptira ponekad je proletio pored nje znajui za njezino skrovito mjesto i uvijek bi je uspio

44

makar krajikom oka okrznuti, usprkos svojoj pretjeranoj srameljivosti. Brzo bi odletio na svoj cvijet i dugo, zaklop-ljenih oiju, uvao sliku njezina lika u ivom sjeanju. Nije smogao hrabrosti prii joj, iako je imao razraen scenarij, i to ne samo jedan ve nekoliko varijacija na temu, no nikako nije mogao scenarij u svojoj glavi provesti u djelo. Zato je tomu tako, zapitkivao se i on sam. Njegove niti bile su protkane strahom. Iracionalnim naravno, ali kakva god vrsta straha bila u pitanju, dovoljna je konica da se njih dvoje nikada ne sretnu. Djevojica Leptirica svaki ga je put promatrala dok bi prelijetao, uivala u njegovoj ljepoti i pitala se vidi li je on uope i razmilja li on o bi-jelim pufastim oblacima poput nje. I voljela ga je, tiho i u sebi, jo malo vie nego trenutak prije. Nije dolazila svaki dan na omiljenu dozu sna, izabrala je neparne datume za matanje, jer voljela je i ivot na zemlji, radosno koraajui bosonoga, osjeajui povezanost s majicom zemljom.

Jedno popodne, mislei da je neparni datum, upu-tila se u svoje skrovite gdje je, pribliavajui se, na svoje zaprepatenje ugledala Djeaka Njenog Poput Leptira kako nedostino gleda one iste bijele pufaste oblake. Sve joj je u trenu postalo jasno i istovremeno laknulo, te je ve-selo potrala prema njemu. Djeak Njean Poput Leptira, shvativi da je otkriven, obuzet osjeajem stida, panino je odletio mislei da bi ga Djevojica Leptirica prijezirno ukorila. A Djevojica, ona je zabezeknuto gledala u smje-ru u kojem je prohujao. No, ipak, znala je to joj je initi. U noi praznog Mjeseca, dok je mirno odmarao svoja krila, Djevojica Leptirica, priuljavi se njegovom cvi-jetu, kradomice ih dotakne, prah utisne na prste i prisloni ih na svoje usne. Suze sree nekontrolirano su potekle i pokropile Djeakova krila. On to nije ni primijetio. Drugo jutro Djeak Njean Poput Leptira vinuo se u zrak i shva-

45

tio da je postao toliko snaan da je doletio do Djevojice Leptirice, sletio joj na dlan i zauvijek joj razvukao osmijeh na lice. U zoru, u podne i u suton zajedno su pratili bijele pufaste oblake, a nou sjajili uz zvijezde. Djevojica Lep-tirica voli Djeaka Njenog Poput Leptira. I on nju. I oboje znaju za to.

46

47

48

Sadraj

Jadranka Cvetkovska: Ljeto iz drugog ugla 7Biba Duni: Sjeanja, Ona, Putovanja 9Tihomir Duvnjak: Kapetanova unuka 13Florian Hajdu: Jelsa 17Andreja Hraanec Jezerek: Java ili san 19Melinda Kostelac: Prekozemnost 2 25Dura Mihi-ivi: Ples sivoga goluba 27Jelena Ugrica: Za mene je ljeto 35Robert Vrbnjak: Nestajanje 37Milan Zagorac: Boje i mirisi ljeta 41Maja Sindii: Bijeli pufasti oblaci 43

49

Fotografije

Biba Duni str. 8, 11, 18, 26, 28, 40, 47Melinda Kostelac str. 24, 25Suzana Medved-Domiter str. 15, 22, 34, 42, 46Zdravka Prni str. 6, 12, 16, 23, 36, 38Wolf Kopi str. 32, 33, 36