vox minorum 2012

Glasilo odGojnih ustanovaprovincije sv. jeronima

franjevaca konventualaca: sjemeništa, postulature,

novicijata i klerikata.

BROJ 6 • GODINA VI.PROsINAc 2012.

IssN: 1847-0904

Vjera daje da naš rad urodi plodomBenedikt XVI., Porta fidei

minor!Semper

internet StranicabogoSlova franjevaca

konventualaca

- saznajte više o bogosloviji i bogoslovima- pobliže se upoznajte

s franjevačkim načinom života- pročitajte tjedna razmatranja Riječi Božje

- upoznajte izvorna franjevačka mjesta- pogledajte zanimljive foto i video galerije

www.bogoslovi.ofmconv.hr

Darčitateljima

ImPRessumissn: 1847-0904

VOx mINORumGlasilo odgojnih ustanova provincije

sv. jeronima franjevaca konventualaca: sjemeništa, postulature, novicijata

i klerikata

e-mail: [email protected]

Glavni urednik: fra Zdravko Tuba

ovaj broj uredio: fra Josip Ivanović

lektura: mr. sc. Filip Galović

foto: Arhiv Vox minoruma

suradnici u ovom broju:fra stjepan Brčina, fra Vladimir Vidović,

fra Filip Pušić, fra milan Gelo, fra Josip Ivanović, fra Ivan Lotar,

fra Franjo Škarec, fra Robert Janđel, fra Vjekoslav Džijan, fra marko Parat,

Jurica Jureta, Petar Krašek, Nikola Novosel, Krešimir Košutić, Antun Radovanić, Vilček Novački

nakladnik: Hrvatska provincijasv. Jeronima franjevaca konventualaca

Grafička priprema i dizajn:Veritas – Glasnik sv. Antuna Padovanskoga

Grafičko oblikovanje: Ivica Beljan

naslovnica: Arhiv Vox minoruma

tisak: “Denona d.o.o.”, Zagreb, Getaldićeva 1

list izlazi povremeno i nije na prodaju.

sADRžAJ

I vi budite Isusovo srce i ruke! . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3fra Zdravko Tuba

Četvorica novaka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4fra Josip Ivanović

Slijedi me! . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5fra Milan Gelo

Svečani zavjeti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 6fra Vladimir Vidović

Znam kome sam povjerovao . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 8fra Filip Pušić

Đakonsko ređenje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10fra Ivan Lotar

Novi žeteoci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11Postulanti i sjemeništarci

Mlado lice franjevaštva u Europi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13fra Josip Ivanović

Vjera - dar Božje ljubavi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 16fra Ivan Lotar

Franjo – srednjovjekovni evangelizator . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 19fra Milan Gelo

Vojska Bezgrešne u svjetlu nove evangelizacije . . . . . . . . . . . . . . 23fra Stjepan Brčina

Viđenje vjere . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 28fra Filip Pušić

Biskupska sinoda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 32fra Vladimir Vidović

Putem svetoga Franje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 36fra Marko Parat i fra Robert Janđel

Lectio Divina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 38fra Josip Ivanović

Gdje sam ja? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 42fra Franjo Škarec

Malenost kao stil . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 43fra Vjekoslav Džijan

Čovjek koji pomiče granice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 44Jurica Jureta

Evanđelje po meni . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 45Petar Krašek

Ljubav liječi ljudska srca i donosi mir . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 46Nikola Novosel

50 godina svećeništva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 47fra Vladimir Vidović

Kronika događaja kroz 2012. godinu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 48fra Josip Ivanović

3voX minorum

Suvremenici smo niza povijesnih ak-tualnosti koja su započela u Crkvi, a u ovome broju vrijedni suradnici našega glasila posvećuju im poseb-nu pažnju. Godina vjere, evange-

lizacija, biskupijska sinoda samo su neke od tema i razmišljanja koja nalaze prostora u ovo-me trenutku.

Apostolskim pismom “Porta fidei” Papa je proglasio ovu milosnu Godinu kako bi Crkva obnovila zanos vjere u Isusa Krista, jedinoga spasitelja svijeta i ponovno oživjela radost što kroči putem koji joj je On pokazao, svjedoče-ći na konkretan način preobražavajuću snagu evanđelja. Proslava pedesete obljetnice otva-ranja Drugoga vatikanskoga koncila, nova je prigoda za povratak Bogu. Produbljivanje i živ-ljenje vlastite vjere. Osnaživanje pripadnosti Crkvi, učiteljici ljudskog roda, koja nas naviješ-tanjem Božje riječi, slavljenjem sakramenata i djelima ljubavi vodi ususret i spoznanju Krista – pravoga Boga i pravoga čovjeka.

Radosni susret sa živim Isusom Kristom ob-navlja naše ljudske odnose usmjeravajući ih iz dana u dan u logici ljubavi prema većoj solidar-nosti i bratstvu. Vjera u Gospodina nije nešto

što se tiče samo našega uma, područja intelek-tualne spoznaje, već je promjena koja zahvaća život i sve ono što mi jesmo: čuvstva, srce, um, volju, tjelesnost, emocije, ljudske odnose. Uisti-nu, s vjerom se sve mijenja u nama i za nas te jasno otkriva naše buduće određenje. Istina o našem pozivu u povijesti i svijest da smo putni-ci prema nebeskoj domovini.

Osobna svjedočanstva i posveta vlastitoga života znak su da nas vodi snaga ljubavi Bož-je. Ona pobjeđuje težnju od zatvaranja u svoj privatni svijet. Ne treba se bojati ako imamo osjećaj neprikladnosti, nesposobnosti, slabos-ti u naviještanju i svjedočenju vjere jer vjero-dostojno se svjedočenje temelji na molitvi i sakramentima. Iz molitve se rađa naviještanje evanđelja.

Usmjerujući svoj pogled prema velikomu kipu Krista Otkupitelja koji se uzdiže nad za-ljevom brazilske metropole Rio de Janeiro, u poruci za Svjetski dan mladih papa Benedikt obratio se mladima ovim riječima: “Na kipu gledamo Isusovo srce puno ljubavi za sve, bez razlike, a njegove se ruke šire da sve zagrle. Bu-dite vi Isusovo Srce i ruke, svjedočite njegovu ljubav! U doba globalizacije budite novi misio-nari nadahnuti ljubavlju i ljubaznošću”.

i vi budite isusovo srce i ruke!

uvodnik

PIŠe: FRA ZDRAVKO TuBA

4 voX minorum

PIŠe: FRA JOsIP IVANOVIć

četvorica novaka

“Nakon tečaja talijanskoga jezika u Seraphi-cumu, došao je trenutak za novi početak. Slijedi godina novicijata u Asizu.” Ovakve i slične izja-ve čuo sam po dolasku u Rim od četvorice naših postulanata. Da, pred njima je, uistinu, novo i dragocjeno razdoblje novicijata, a sve je zapo-čelo ovako.

Dolaskom u svoje nove sobe u Svetome sa-mostanu, naši postulanti (kao i svi kandidati za novicijat) našli su pismo dobrodošlice magista-ra fra Alfreda M. Avallonea i fra Lucia Massa-ccesija: “Predragi, molili smo za tebe i došao si među nas. Pred tobom je posebno vrijeme ispu-njeno Njegovom Prisutnošću, Njegovom željom da govori tvomu srcu. Prvi dar koji ti je Gospo-din dao jesu tvoja braća, njih trinaestorica… Čuvaj ih u svome srcu…”

Na blagdan Rana svetoga Franje, 17. rujna 2012. godine, ovogodišnji kandidati naše Pro-vincije – Franjo Škarec, Marko Parat, Robert Janđel i Vjekoslav Džijan – obredom oblačenja

redovničkoga odijela započeli su godinu kušnje ili novicijata u asiškome Svetome samostanu. Obred oblačenja započeo u 12 sati procesijom četrnaestorice mladića prema grobu svetoga Franje gdje je uslijedila molitva Srednjega ča-sa.

Nakon otpjevanih psalama, kratkoga čita-nja te odlomka iz franjevačkih spisa, fra Giu- seppe Piemontese, kustos Asiške kustodije i predslavitelj obreda, biranim je riječima po-taknuo i ohrabrio mladiće koji su se odlučili odazvati Gospodinovu pozivu u nasljedovanju Krista siromašnoga po primjeru svetoga Franje. U ime bratstva asiškoga Svetoga samostana, iz- razio je kandidatima dobrodošlicu, rekavši ka-ko ih zajednica prima s velikom radošću.

Magister fra Alfredo blagoslovio je habite koje su kandidati obukli i postali novaci, mala braća konventualci.

Ovogodišnji novicijat ima četrnaest nova-ka: osmoricu mladića iz Italije, četvoricu iz Hr-vatske te po jednoga iz Francuske i Mađarske.

Obredu su prisustvovali fra Zdravko Tuba, fra Josip Ivanović, dvojica postulanata, Vilček Novački i Antun Radovanić, a sudjelovao je i fra Stjepan Brčina, koji je u rujnu boravio u Asi- zu.

asiški novicijat 2012/13.

fra Marko Parat, fra Franjo Škarec,

fra Robert Janđel, fra Vjekoslav Džijan

Novaci 2012./2013.

5voX minorum

PIŠe: FRA mILAN GeLO

slijedi me!

U subotu 8. rujna, na blagdan Ro-đenja Blažene Djevice Marije, u bazilici svetoga Franje u Asizu dogodio se nesvakidašnji doga-đaj. Okupljeno mnoštvo, radost

na licima i gotovo vidljivo nestrpljenje, utišalo se na zvuk zvona u 10 sati u Donjoj bazilici sv. Franje. Koliko god je nestrpljenje pomiješano s radošću bilo prisutno, toliko je i slavlje bilo svečano. Tijekom ulazne procesije pjevale su se marijanske litanije. Na tome svečanome slavlju svoje prve redovničke zavjete, nakon godinu dana novicijata provedenoga u Svetome samo-stanu, položio je fra Ivan Marija Lotar u ruke generalnoga ministra Reda franjevaca konven-tualaca, fra Marca Tasce. Euharistiju je pred-slavio sam generalni ministar u koncelebraciji s provincijalima redovničkih kandidata. Svetoj misi i obredu redovničkoga zavjetovanja pri-sustvovali su brojni redovnici iz više provincija našega Reda, kao i rodbina novozavjetovanika. Obred redovničkoga zavjetovanja započeo je nakon navještaja Evanđelja prozivkom kandi-data koji imaju biti zavjetovani. Svojim odgo-vorom “Evo me!” kandidati su izrazili svoju spremnost služiti Gospodinu po uzoru na sve-

toga Franju – živjeti u poslušnosti, siromaštvu i čistoći. Nakon prigodne propovijedi, u kojoj ih je fra Marco ohrabrio na putu koji su odabrali, uslijedio je obred redovničkoga zavjetovanja. Svaki pojedini kandidat pristupio je general-nomu ministru, a stavivši svoje ruke u njego-ve, izrekao je obrazac zavjetovanja. Potom je uslijedila predaja Pravila i Konstitucija Reda. Nakon toga, svi okupljeni redovnici pružili su znak mira novozavjetovanicima i na taj način izrazili dobrodošlicu mladim franjevcima u svoje redove. Osim kandidata iz Hrvatske pro-vincije zavjetovala su se sedmorica redovnika iz talijanskih provincija, trojica kandidata iz Kustodije Bliskoga Istoka i Svete Zemlje te po jedan kandidat iz Francuske i Austrijske kusto-dije našega Reda. Ovomu uistinu svečanomu i ujedno franjevački jednostavnomu obredu iz Hrvatske provincije svetoga Jeronima franjeva-ca konventualaca nazočili su fra Miljenko Hon-tić, generalni asistent našega Reda, fra Josip Blažević, vikar Provincije i magister bogoslova, fra Zdravko Tuba, gvardijan u Cresu i magister postulanata i novaka, te bogoslovi fra Stjepan Brčina i fra Milan Gelo.

prvi zavjeti fra ivana m. lotara

Trenutak zavjetovanja

6 voX minorum

PIŠe: FRA VLADImIR VIDOVIć

svečani zavjeti

Svečani da! Da Bogu, koji sam izrekao 4. listopada 2012. godine, i odluku koju sam položio na oltar crkve sve-toga Antuna Padovanskoga na za-grebačkome svetoduškome brijegu,

satkan je od nepreglednoga mnoštva malenih i jednostavnih da koji se svakodnevno događaju u jednostavnosti i običnosti redovničkoga živo-ta. Iskustvo zajedničkoga, bratskoga i nadasve franjevačkoga načina života koji su me neumit-no oblikovali kroz godine početne formacije – od postulature preko novicijata do klerikata – pripremali su me za taj trenutak. A trenutak je to zaista velike radosti, ispunjenosti i svoje-vrsni vrhunac redovničkoga života.

Zavjete koje sam nedavno položio i javno obećao da ću obdržavati do kraja svojega ži-vota, za mene su veliki i neprocjenjivi dar koji sam dobio od samoga Gospodina. Dar koji uve-like nadilazi moje osobne mogućnosti, dar koji nikako nisam dostojan, ali dar ljubavi kojom me nebeski Otac ljubi.

Samomu činu polaganja svečanih ili doži-votnih zavjeta prethodi dugotrajna priprema koja, po mome mišljenju, započinje već prvoga dana života u samostanu. Prije dana zavjeto-vanja najčešće pitanje koje sam čuo bilo je: Jesi li spreman? Odgovor na to pitanje nije nipošto lak niti jednostavan, kako se može činiti na prvi pogled, jer zadire u samu nutrinu mojega bi-

prepusti Gospodinu putove svoje (ps 37,5)

7voX minorum

ća. Kako se približavao dan zavjetovanja pos-tajao sam sve svjesniji da idem u susret neče-mu odista velikomu i značajnomu, da idem u susret Onomu koji me neizmjerno nadilazi, Gospodinu koji me poziva da mu se slobodno i u potpunosti predam. Promišljao sam o vlas-titoj malenosti i neznatnosti te Božjoj veličini i čudesnoj promisli Njegove volje u kojoj je baš mene izabrao. Razmišljao sam, po tko zna koji put o malenome i skromnome Asižaninu, koji me već davno oduševio svojom ljubavi prema Kristu do te mjere da sam odlučio nasljedovati njegov primjer života. Razmišljao sam o vlasti-toj ograničenosti, skromnim mogućnostima, svojim slabostima i manama i pokušao sve to staviti u ozračje duhovnoga poziva i svoga od-

govora na taj tihi i nenametljivi Gospodnji zov. Razmišljao sam o budućnosti vlastitoga redov-ničkoga života, žudio sam čuti odgovor na pita-nje koje je moje poslanje u današnjem svijetu… Što mi je činiti?!

Iako ne mogu znati što me sve čeka u svo-me redovničkome hodu prema Vječnosti, na koje ću prepreke i poteškoće nailaziti, znam da imam silno pouzdanje u Onoga koji me pozvao i čijemu sam se pozivu odazvao te mu u pot-punosti prepuštam kormilo svoga života da ga providonosno upravlja onamo kamo On hoće.

Gospodina ponizno molim da mi da snage, hrabrosti, ustrajnosti i nadasve vjernosti da ži-vim dostojno poziva na koji sam pozvan.

8 voX minorum

PIŠe: FRA FILIP PuŠIć

znam kome sam povjerovao

Prije nekoliko godina jedan je mladić poželio biti svećenik. Za vrijeme od- rastanja, školovanja, različitih kuš-nji i neprilika, došao je do svoga naj- važnijega cilja – cilja koji će ga odre-

diti za cijeli životni vijek. Njegov je san postao stvarnost koja prožima cijelo njegovo biće i od- ređuje ga za službu Gospodinu. Stajati pred ol-tarom i na otajstven način sudjelovati u svetoj misnoj žrtvi, predajući sebe Gospodinu i posta-jući tako alter Christus, neizmjeran je dar. Taj mladić, sada već odrastao, darovao je sebe u službu Gospodinu te je ostvario svoj san. Postao je svećenik!

Fra Željko Klarić, sin Peje i Kaje Klarić, ro-đen u Jajcu, zaređen je za svećenika 14. lipnja 2012. godine u Zagrebačkoj katedrali. Priprema za taj dan odvijala se tijekom gotovo jedanaest godina. Godine Gospodnje 2001., fra Željko je na pomalo neobičan način stupio u malo sje-

menište franjevaca konventualaca na Svetome Duhu u Zagrebu. Njegova prvotna želja bila je upisati se u sjemenište u Visokome, koje se na-lazi u susjednoj Bosni i Hercegovini. Sakupivši sve potrebne papire, poslao ih je u Visoko, ali su mu isti vraćeni iz razloga što su sva mjesta u sjemeništu bila popunjena te ga, nažalost (a na našu sreću), nisu mogli primiti. Na prijed-log njegove tetke, časne sestre, poslao je papi-re u Zagreb, gdje je ubrzo nakon toga došao u sjemenište. Božja providnost darovala je našoj provinciji njega za svećenika, da bude radost i primjer zajednice. Tijekom srednje školu, no-vicijata, primanja prvih redovničkih zavjeta, studija, đakonata, fra Željko je učvršćivao svoj poziv i pripremao se za ostvarenje punine dara poziva koji mu je darovan, a to je ređenje za prezbitera. Gledajući očima onoga dječaka koji je bio, dostigao je cilj. Ali gledajući iz sadašnje perspektive, taj ostvareni cilj nije više cilj. On je tek početak!

Šesnaestorica mladih ljudi, među kojima je bio i fra Željko, primili su sakrament svetoga reda i postali su svjedoci koji pokazuju da u da-našnjem sekulariziranome svijetu u ljudima još uvijek postoji živa vjera u Isusa Krista i želja za nasljedovanjem.

fra Željko klarić - mladomisnik

Mladomisnik s najbližima

9voX minorum

Na početku obreda svećeničkoga ređenja po-stoji prozivka kandidata koji se spremaju primiti sakrament svećeničkoga reda. Samo istu-panje i izgovaranje riječi “Evo me!” pokazuje odlučnost i snagu čovjeka te njegovu odluku donešenu u slobodi da se opredijeli za drugačiji način življenja – u potpunoj pripadnosti Bogu. Ta odlučnost doživljava svoj vrhunac u pro-straciji za vrijeme pjevanja litanija Svih svetih, kada kandidati ležeći prostrti po podu, u naj-poniznijem i najskrušenijem činu, na izvanjski vidljiv način pokazuju ono što imaju u srcu. A to je želja za služenjem Bogu čitavim svojim bi-ćem. Prenošenje apostolske tradicije, molitva nad kandidatima i silazak Duha Svetoga mani-festira se u činu polaganja ruku na glave kandi-data. Mazanje svetim uljem svoje korijene vuče iz Staroga Zavjeta gdje su se kraljevi pomazivali svetim uljem. Danas u tome činu na kandidate prelazi Isusova proročka, kraljevska i svećenič-ka vlast kojom postaju odgovorni za povjereno im stado – Crkvu. Oblačenje misnice gesta je postajanja novoga čovjeka – svećenika – koji po prvi puta sudjeluje na Presvetoj euharistiji na otajstven način u uprisutnjenju Gospodina našega Isusa Krista. Predavanje kaleža i pate-ne simbolizira ono što će svećenik svaki dan obavljati i na što je pozvan, a to je slavljenje eu-haristije i pretvorba kruha i vina u tijelo i krv Kristovu.

Gledajući fra Željka za vrijeme ređenja, mo-gla se gotovo osjetiti gorljivost za Krista i želja za nasljedovanjem u službi prezbitera jer onaj mladenački san napokon postaje stvarnost, a to je služiti Bogu na najizvrsniji način – kao sveće-nik. Potpuno biti predan Njegovoj svetoj volji, njegovoj mudrosti i beskrajnoj providnosti.

Po završetku ređenja, sveta misa nastavila se dalje svojim tijekom s prinosom darova. Svi

novozaređeni prezbiteri sudjelovali su u svojoj prvoj misi. O, uzvišena li dara i milosti!

Nakon završetka svete mise uslijedilo je čes-titanje novozaređenim svećenicima, a slavlje s našim novozaređenim prezbiterom nastavilo se u samostanskoj blagovaonici oko bratskoga stola.

MLADA MISA

U postmodernoj kršćanskoj tradiciji, svaki novozaređeni svećenik ima svoju prvu misu u javnosti, s okupljenim Božjim narodom, na da-tum koji on izabere, a ta se misa naziva mlada misa. To može biti odmah nakon rođenja ili u kratkome periodu nakon ređenja. Do mlade mise svećenik ne misi u javnosti. Fra Željko je svoju mladu misu slavio u svojoj rodnoj župi sv. Ive u Podmilačju u Bosni i Hercegovini 1. srpnja 2012. godine. Svetoj misi koju je predslavio fra Željko, prisustvovalo je oko tisuću vjernika.

Razmišljajući o ovome događaju, često se sjetim izraza lica kojeg je fra Željko imao za vri-jeme ređenja i slavljenja mlade mise. Lice, na koje se zamijeti radost i istinska sreća te zado-voljstvo s onime što je postao! Ispunjenje sna: postati svećenik. Ali i novi početak: trajno usa-vršavanje u ljubavi Kristovoj i briga za povjere-no stado. Svećenik – onaj bez kojega ne može-mo!

10 voX minorum

PIŠe: FRA IVAN LOTAR

Đakonsko reĐenje

Nedjelja, 07. listopada osvanuo je u uobičajenome jesenskome ras-položenju. No, ne i za fra Josipa Petonjića, našega subrata u Redu franjevaca konventualaca. Fra

Josip je toga dana stupio u klerički stalež kao đakon. Postao je poslužitelj kod stola Gospod-njega i navjestitelj evanđelja Isusa Krista. Uz ove službe đakon preuzima obvezu da “potiče na dobro one koji ne vjeruju i one koji vjeruju, da ih hrani svetim naukom, da predsjeda moli-tvenim skupovima, da krsti, vjenča i blagosliv-lje mladence, da nosi popudbinu umirućima i predvodi pogrebne obrede.” (Rimski pontifikal br. 14) Fra Josipa je zaredio biskup varaždinski mons. Josip Mrzljak u prisutnosti provincijal-noga ministra fra Ljudevita Maračića, fra Josipa Blaževića te nekoliko braće iz naših samostana iz unutrašnjosti Hrvatske (Molve, Vinkovci) te bogoslova i sjemeništaraca Provincije uz veliki broj nazočnih vjernika u župi Rastanka svetih apostola u Novigradu Podravskom.

Sam obred ređenja sastoji se od nekoliko dijelova:

Prozivka – ovdje jedan od unaprijed odre-đenih poslužitelja proziva poimence onoga koji ima biti ređen za đakona. “Znate li da li je dostojan?” – to je pitanje koje biskup upućuje prezbiteru kojega je unaprijed odredio. Isti na to odgovara: “Jamčim da ga kršćanski puk koji je pitan i odgovorne osobe koje su izrazile svoje mišljenje smatraju dostojnima”, čime potvr-đuje ređenikovu duhovnu i psihičku zrelost za primanje reda đakonata te vršenje službe.

Nakon čina prozivke, i ovdje je toga dana uslijedila prigodna homilija, u kojoj se mons. Mrzljak osvrnuo na ljepotu dara duhovnoga poziva i njegov značaj za obitelj pozvanoga, kao

i značaj obiteljske potpore u životu ređenika. Naglasio je također dar službe đakona kroz či-tavu povijest Crkve te na njihov poziv danas: da služe kod stola Gospodnjega i navješćuju Božju riječ sa žarom, onim žarom prve kršćanske za-jednice.

“Primi Kristovo evanđelje kojemu si postao glasnik. Pazi da što čitaš vjeruješ, što vjeruješ učiš, a što druge učiš to i živiš.” Ovim riječima biskup predaje novozaređenomu đakonu u ruke evanđelistar – knjigu s evanđeljima te ga time ohrabruje na odvažnost u služenju i navi-ještanju Božje riječi koja je “oštrija od svakog dvosjekla mača.”

Fra Josipu želimo da Duhom Svetim vođen “u njemu obiluje svaka vrsta kreposti: iskrena ljubav, zauzimanje za bolesne i siromahe, skro-mnost u upravljanju, potpuna neporočnost obdržavanja duhovne stege” te da ga na tome putu prati zagovor Bezgrešne i svetoga Stjepa-na, đakona prve Crkve!

“Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju.” (Mk 16,15)

11voX minorum

PIŠu: POsTuLANTI I sJemeNIŠTARcI

novi Žeteoci

KREŠIMIR KOŠUTIć

“I ja sam jedan od petorice sjemeništaraca!” U samostan sam došao 2012. godine u devetome mjesecu i upisao Nadbiskupsku klasičnu gim- naziju. Župa iz koje dolazim jest Bezgrešno Srce Marijino u Vinkovačkome Novome selu.

Prvi puta sam kročio na prag maloga sjeme-ništa na duhovnoj obnovi 2010. godine. Tada sam prvi puta vidio i doživio sjemenište. Na duhovnoj me obnovi posebno zadivio crni habit, koji su nosili naši fratri. Živjeti četiri dana po-put jednoga sjemeništarca, moliti Boga sa svo-jim skoro već prijateljima (jer smo se jako krat-ko poznavali), ispunilo je sva moja očekivanja!

Doživio sam nešto novo. Nešto neopisivo li-jepo! Ubrzo je glavnu ulogu u mome duhovno-me pozivu odigrao fra Zlatko Vlahek. On je do-šao u moju župu služiti oltaru kao đakon. Kada sam ga prvi put vidio u đakonskome ruhu, po-mislio sam u sebi: “I ja hoću jednoga dana biti đakon i služiti oltaru kao što on to čini!”

U početku nisam znao tko je đakon i kakvu ulogu ima u crkvi. Nakon nekoga vremena raz-govarao sam s fra Zlatkom i on me je približio životu “crnih fratara”. Kroz sve te razgovore,

mnogo toga sam saznao o sv. Franji i općenito o franjevačkome životu. U meni se polako bu-dila neka neobična želja za nečim višim, neki neopisivi osjećaji. S vremenom, shvatio sam da je to duhovni poziv od Boga, na koji sam morao odgovoriti. Došao sam po drugi puta na duhov-ne vježbe u Zagrebu, na Sveti Duh. To su mi bile druge duhovne vježbe.

Sve više su me privlačili ti “crni fratri” i njihov način života. Moje je srce žudjelo da bu-dem franjevac, da slijedim sv Franju. Nakon i ne baš dugoga razmišljanja, jer me to privlači-lo, poslao sam zamolbu Provincijalu franjevaca Konventualaca u kojoj je bilo napisano da želim ući u samostan. Vrijeme je prolazilo jako sporo, a moja je nestrpljivost postajala sve veća i veća. Napokon! Stiglo je pismo u kojem je pisalo da sam primljen u zajednicu maloga sjemeništa. Moje je srce zaigralo, moja je želja bila ispunje-na.

Danas se nalazim u sjemeništu, i ponekad se pitam zašto baš ja? Znam da je moj put težak i trnovit, ali ja neću i ne želim odustati od svoga poziva. Zahvaljujem ponajprije dragomu Bogu na daru duhovnoga poziva te potom fra Zlatku Vlaheku koji me je upoznao s Redom franjeva-

predstavljanje novih

fra Zdravko Tuba, Antun Radovanić, fra Ljudevit Maračić, Vilček Novački, fra Ferdinand Ćavar

12 voX minorum

ca konventualaca. Na poseban način hvala mo-jim roditeljima koji su mi dali svoj blagoslov ka-ko bih slijedio Krista putem svetoga Franje.

VILČEK NOVAČKI

Bogu hvala i ove godine na Porcijunkulu za-počelo je vrijeme postulature za dvojicu naših postulanata. Kako bi ih mogli pobliže upoznati oni su svoje prve dojmove života u našoj zajed-nici ostavili upisane svjedočanstvom dobrih djela u našem bratstvu, a kroz ovih nekoliko misli ocrtavaju odlučnost i zrelost prihvaćanja redovničkoga života.

Moje je ime Vilček, rođen od majke Marice i oca Josipa kao drugo dijete u obitelji Novački. Većinu svoga života proveo sam u Hrvatskome zagorju s roditeljima i braćom u Poznanovcu, župa Maće, gdje sam primio i sakramente. Prije osam godina životni me put doveo do glavnoga grada Lijepe naše u kojem sam se po prvi put susreo s franjevcima. U franjevačkom bratstvu OFS-a 2008. godine položio sam vječne zavjete, izabran sam u vijeće bratstva i bio aktivan u ka-ritativnoj grupi sve do ulaska u postulaturu.

Budući da je u meni već dulje vrijeme ti-njao plamen duhovnoga zvanja, nakon “Dana otvorenih vrata klerikata” na Svetome Duhu u Zagrebu donio sam odluku i predao molbu za postulaturu u provinciji sv. Jeronima franje-vaca konventualaca. Na moju radost molba je pozitivno prihvaćena i početkom mjeseca kolo-voza započeo je put postulature u Cresu. Prošlo je već mjeseca dana novoga iskustva. Vrijeme upoznavanja sa zajednicom koja me od prvoga trenutka prihvatila kao brata. Braća zajednice

poučavaju nas kako prihvatiti i darovati život Gospodinu u odgovornome predanju i služe-nju redovničkoj zajednici. Tijekom protekloga razdoblja imao sam prilike upoznati braću na- še provincije koja su dolazila na odmor u naš samostan te osjetiti poticaje ohrabrenja i za- jedništva s Kristom. Svjestan sam da će biti kušnji na tome putu, ali uz Krista i Njegovu majku Mariju, svaka poteškoća je podnošljiva. Na kraju vas pozdravljam našim franjevačkim pozdravom, “mir i dobro”!

ANTUN RADOVANIć

Ja sam Antun Radovanić, rođen u Zagrebu kao prvo dijete u obitelji. Primio sam sakra-mente u crkvi Pohoda Blažene Djevice Marije, župa Vukovina. Po zanimanju sam strojarski tehničar. Zaposlio sam se odmah po završetku školovanja i napredovao sve do svojega dolaska u postulaturu u samostanu sv. Frane u Cresu.

Kako sam se odlučio za duhovni poziv? Bog poziva svaku osobu da odgovori na posla-nje koje je za nju najbolje, u kojem će primati blagoslov za svoj život. Dugi niz godina raz-mišljao sam i promišljao te naposljetku sazrio u odluci odaziva Gospodinu. S vremenom je moja želja postajala sve veća i veća do konač-ne odluke prihvaćanja redovničkoga poziva u služenju Bogu, Crkvi, braći i sestrama. Jednoga dana čuo sam na radio Mariji da se na Svetome Duhu održavaju “Dani otvorenih vrata klerika-ta”. Prijavio sam se i tu proveo tri nezaboravna dana upoznajući braću franjevce konventualce i njihov samostanski život. Nakon razgovora s provincijalom i magistrom klerika te odgovo-ra na molbu, primio sam dobrodošlicu u naš red. Na spomendan Gospe od Anđela započeli smo postulaturu vrijeme u kojem svakodnevno upoznajemo redovnički život. Molitvom, služe-njem, čitanjem i proučavanjem vjerskih istina u koje nas uvode naši oci gvardijan i magister o. Zdravko Tuba i o. Ferdinand ćavar. Oni se trude svojim primjerom i djelima pokazati put sveto-sti žviota u jednostavnosti, poniznosti i blago-sti. Iako sam ovdje malo više od mjesec dana, mogu reći “Gospodine, lijepo mi je ovdje biti!” Na kraju želim poručiti: “Tko se osjeća pozva-nim od Gospodina, neka se odazove i neće se pokajati!” Gospodin vam dao mir!

Krešimir Košutić

13voX minorum


mlado lice franjevaštva u europi

Od 10. do 14. travnja ove godine održao se susret bogoslova i no-vaka našega Reda koji okuplja preko 300 mladih odgajanika iz 14 europskih zemalja (Hrvatska, Nje-

mačka, Engleska, Italija, Poljska, Rumunjska, Rusija, Slovačka, Slovenija, Malta, Francuska, Španjolska, Turska i Libanon). Tema susreta bi-la je “Identitet franjevaca konventualaca u Eu-ropi: obrazovni izazov za mlade odgajanike”.

Prvi dan, 10. travnja, do 19 sati okupili su se svi sudionici. Nakon zajedničke večere u Sveto-me samostanu, održana je pozdravna liturgija koju je predvodio kustos Svetoga samostana, fra Giuseppe Piemontese, koji je u prigodnoj homiliji rekao: “Mi smo jedna obitelj, koja se sastoji od brojne braće što se vraćaju na obitelj-

ski grob kako bi se obnovili i podsjetili na svoje korijene i izvore. U to ste uključeni i vi, mlada nada Crkve i našega Reda.” Pozvao ih je, nada-lje, ne samo otvoriti oči, već i proširiti pogled srca, kako bi shvatili značenje poticaja, što im svojim naukom uvijek iznova upućuje serafski otac sveti Franjo.

Nakon homilije uslijedilo je predstavljanje odgojnih kuća. Našu zajednicu predstavili su fra Milan Gelo i fra Josip Ivanović, koji je ukrat-ko progovorio o načinu života naše male za-jednice. Kao posebnost našega predstavljanja bio je bookmarker ili označivač knjiga, o kojem se moglo pročitati više na ovim internetskim stranicama.

Drugi dan, 11. travnja, je započeo euhari-stijskim slavljem u Gornjoj bazilici sv. Franje koje je predslavio fra Jacek Ciupinski, general-

duhovni identitet

14 voX minorum

ni asistent za Istočnu Europu (CEO). Tumačeći evanđelje o učenicima na putu u Emaus, posta-vio je nekoliko pitanja: “Koliko nas ova situa-cija, koliko nas ovaj događaj iz života Isusova i života ovih učenika podsjeća na naše iskustvo toga istog Isusa? Kakvu mi sliku imamo o Isu-su? Bježimo li iz svojih zajednica tražeći vlastiti prostor i vlastite užitke? Koliko su u nama živi prvi ideali koje smo odlučili slijediti? Moramo biti svjesni da se mi od Boga skrivamo, ali on od nas nikada! On se daje prepoznati. Naš zadatak jest: suobličiti se Kristu samome i odreći se nas samih – kao što je učinio i sv. Franjo.”

U papinsku salonu uslijedila su svjedočan-stva fra Arcadija Sichera, misionara u Nairo-biju, i fra Alercija De Carvalhoa, člana Svetoga samostana u Asizu.

Nakon ručka i pauze uslijedio je rad po te-matskim grupama: kontemplacija, siromaštvo, bratstvo, malenost te poslanje, a cilj je bio po-moći okupljenim novacima i bogoslovima u shvaćanju dara bratskoga zajedništva te među-sobnoga dijeljenja i prihvaćanja.

Uslijedila je molitva Večernje u bazilici sv. Klare koju je predslavio fra Miljenko Hontić, generalni asistent za Središnju Europu (CEC).

U svome kratkome obraćanju, fra Miljenko je istaknuo važnost bazilike sv. Klare u kojoj se čuvaju njezini posmrtni ostaci i križ sv. Damja-na: “Gledajući u križ, koji su gledali, razmatra-li i ljubili sv. Franjo i sv. Klara, što nam drugo može doći u misli, nego se svakodnevno pitati: Gospodine, što želiš da ja učinim? Samo pogledom uprtim u Krista raspetoga možemo dobiti od-govore na naša pitanja.”

Nakon večere upriličen je zabavni program u izvedbi bogoslova iz Rumunjske.

Treći dan, 12. travnja, započeo je molitvom Jutarnje u Gornjoj bazilici sv. Franje koju je predslavio mons. Domenico Sorrentino, asiški biskup. “Dobrodošli na izvore! Kao što je biskup Guido primio Franjo, tako vas i ja primam.” Svoju homiliju biskup je temeljio na Giottovim freskama koje prikazuju sv. Franju u crkvici sv. Damjana, Franju s biskupom i Franju koji po-pravlja crkvu sv. Ivana Lateranskoga u Rimu (Papin san). Uz prvu je povezao važnost vlastita odnosa s Bogom kojim život svakoga redovnika mora biti ispunjen. Uz drugu fresku biskup je istaknuo Franjinu spremnost da bude slobodan od svih svjetskih stvari. Uz posljednju povezu- je važnost Rimskoga biskupa – pape u životu sv. Franje i u životu svakoga pojedinca, poseb-no Bogu posvećene osobe: “Petar je znak jedin-stva; svaka lokalna Crkva ima srce univerzalne Crkve.”

U papinskoj dvorani Svetoga samostana fra Vincenzo Marcoli, tajnik Reda, svojom je du-hovnom meditacijom Vi ste sinovi proroka i sinovi Saveza uveo okupljene u smisao i važnost ovoga susreta i dana koji je pred njima. U uvodnome je dijelu rekao: “San svakoga od nas jest biti sre-tan; imati mir u srcu; znati ljubiti i biti ljubljeni, prepoznati i iskusiti sadašnjost, nježnost, Bož-ju veličinu – čak i preko osoba, preko događaja, preko prirode, s jednostavnošću srca i s veli-kom vjerom po uzoru najveće među vjernicima – Marije iz Nazareta.” Govoreći o strahovima, tjeskobama, kušnjama, bolestima, fra Vincenzo naglašava: “Ne bojte se. Niste sami! Gospodin je s vama, nikada vas neće napustiti.”

U 15 sati započelo je hodočašće od bazilike sv. Franje do Rivotorta, mjesta prve zajednice. Prva postaja bila je bazilika sv. Klare gdje je kratkom molitvom zatražen Svetičin zagovor na životnome putu. Druga postaja bila je crkvi-fra Josip Ivanović s malteškim bogoslovima

15voX minorum

ca sv. Damjana, gdje je generalni ministar fra Marco Tasca podijelio je okupljenima križić sv. Damjana koji podsjeća na početke Franjina ob-raćenja i djelovanja. Uslijedila je sveta misa u Rivotortu koju je predslavio fra Vincent Co-satti, predsjednik CEC-a, a propovijedao je fra Vincenzo Marcoli.

Dan je završio zanimljivom glazbenom ani-macijom i mjuziklom “Psalam Povečerja” u izvedbi poljskih bogoslova.

Četvrti dan, 13. travnja, započeo je u bazili-ci Marije od Anđela, u Porcijunkuli, svetom mi-som koju je predslavio mons. Francesco Nole, OFM Conv., biskup Tursija i Lagonegra. “Nala-zimo se u Maminoj kući. Ona nas prima kao što je nekada primila Franju i njegovu braću. Ona nas vodi Kristu.” U svojoj homiliji mons. Nole govorio o služenju u poslušnosti, poniznosti i ljubavi prema Bogu i braći, po Marijinu uzoru. “Ljubav nas čini slobodnima,” rekao je Nole pi-tajući kako se služi braći. Poželio je mladima da budu aktualni u današnjem svijetu jer oni jesu sadašnjost i budućnost Reda franjevaca kon-ventualaca.

Nakon mise uslijedila su svjedočanstva: fra Domenico Paoletti o franjevcima kao nosite-ljima kulture i graditeljima povijesti u Europi nekad i danas; fra Daniel Thevenet o iskustvu u Francuskoj; fra Piotr Kawa, misionar u Uzbe-kistanu.

Dan je završio molitvenim bdjenjem u Do-njoj bazilici te zajedničkim posjetom grobu sv. Franje. Bdijenje, koje je u sebi imalo i obred pranja nogu, predslavio je fra Jerzy Norel, vikar Reda, koji je u uvodu svoje homilije rekao: “Svi mi još uvijek pred očima imamo liturgiju Veli-koga četvrtka, s obredom pranja nogu. Obredni znak postaje za nas znakom našega duhovno-ga identiteta, koji objašnjava kako nasljedovati Isusa, kako utjeloviti naše zvanje manjega bra-ta. (…) Uistinu, nije moguće biti manji brat ako se stav Isusa koji pere noge ne učini potpuno svojim.”

Peti dan, 14. travnja, obilježen je zajednič-kim hodočašćem na La Vernu, gdje je svečano euharistijsko slavlje predslavio fra Marco Tas-ca, generalni ministar Reda. Govoreći okuplje-noj braći, fra Marco je istaknuo važnost otvo-renosti u zajednicama, “važnost zaljubljenosti i očaranosti Kristom kojemu nije važno jesmo lijepi ili manje lijepi, uspješni ili ne, baš kao apostoli.” “Draga braćo, pozvani smo biti lijepi, ali lijepi od ljubavi Kristove koja nas ispunja. To Europa od nas danas želi. Budite osobe snova i ideala, budite otvoreni i hrabri! Danas je mogu-će živjeti kao franjevaci!”

Po završetku euharistijskoga slavlja, fra Marco je okupljenima podijelio mandat: dvi-je knjige s Pravilom, Oporukom i Blagoslovom sv. Franje na europskim jezicima. Jedan primjerak za svakoga pojedinca, a drugi za osobu kojoj se želi pomoći na njezinu putu nasljedovanja Kri-sta i odluke za Krista.

Predstavljanje naših bogoslova

16 voX minorum

vjera - dar boŽje ljUbavi

Kako bi jasnije govorili o vjeri, mo-ramo početi s onime čemu je vjera posljedica ili s onime što je pret-hodilo čovjekovu odgovoru vjere, a to je Božanska objava čovjeku.

“U svojoj dobroti i mudrosti odlučio je Bog da objavi samoga sebe i da saopći otajstvo svoje volje, kojim ljudi po Kristu, Riječi koja tijelo postade, u Duhu Svetom imaju pristup k Ocu i postaju zajedničari božanske naravi.”1

Dakle, rezultat neizmjerne Božje ljubavi prema čovjeku jest objava Boga; Božji prilazak čovjeku, tako malenomu u svemiru, a tako pre-divnomu u Božjim očima. Prihvaćanje spasenja po Isusu Kristu božanski je čin ukoliko je dar vjere – milost. A ljudski čin ukoliko je ljudski od-

1 II. VATIKANSKI SABOR, Dogmatska konstitu-cija o Božjoj objavi Dei Verbum, 2.

govor vjere – prihvaćanje božanske Objave: u Svetome pismu i onome što Crkva naučava.

VJERA JE MILOSNI DAR

“Vjera je Božji dar, vrhunaravna od Boga ulivena krepost.”2 Ovdje Katekizam jasno pro-govara o naravi vjere. Ona je Božji dar prije svega. Na taj dar čovjek onda odgovara svojom slobodnom voljom, prihvaća taj od Boga ulive-ni dar ili ne. Ali mogu li svi uzvjerovati i o čemu to ovisi? “Da uzvjerujemo, treba nam Božja milost, koja predusreće i potpomaže, i unutar-nja pomoć Duha Svetoga da srce pokrene i k Bogu ga obrati, da otvori oči duši i svima dadne ugodnost pristanka i vjerovanja istini”3 Ja-

2 Katekizam Katoličke Crkve, 1533 II. VATIKANSKI SABOR, Dogmatska konstitu-

cija o Božjoj objavi Dei Verbum, 5.

kakva je moja vjera?

PIŠe: FRA IVAN LOTAR

17voX minorum

sno je da sve prvenstveno ovisi o milosti Božjoj koja je glavni pokretač vjere u čovjeka te jedini preduvjet odgovoru vjere svakoga pojedinca. S druge strane, svaki čovjek ima prirodnu unu-tarnju čežnju za onostranim, božanskim – Bo-gom. Time i preduvjet da prihvati vjeru kao takvu.

VJERA U STAROME ZAVJETU

Biblija je svakako temelj Božanske objave, a time i govora o vjeri. Stari Zavjet donosi nam pregršt primjera o pravim vjernicima. Dovolj-no je spomenuti praoca Abrahama i njegov od-lazak iz Ura Kaldejskoga temeljen isključivo na Božjoj riječi da će ga, unatoč poodmaklosti u godinama i činjenici da je Sara nerotkinja, uči-niti brojnim narodom. (Usp. Post 12,1-9)

Nakon Abrahama slijede toliki starozavjet-ni primjeri vjere kao npr. Mojsije koji, ponesen pravom, nekako suludom vjerom, ide ususret egipatskomu faraonu i uz Božju pomoć izvodi izraelski narod iz “kuće ropstva” (Izl 20,2). Na sličan nam način svjedoče proroci, toliko puta neprihvaćeni od strane Izraelaca, a ipak nošeni svojom vjerom ustraju u Božjem poslanju. Sve su to pravi primjeri “junačke” vjere ovih poje-dinaca.

Bog čovjeka poziva na prihvaćanje dara vjere i poziva na odgovor vjere tj. prihvaćanje no-voga načina života i poslanja koji Bog ima za svakoga od nas. Ono uglavnom od nas iziskuje pravu hrabrost, ali prava hrabrost nije ne bojati se, nego ići naprijed i kada se bojiš. Pokažemo li Bogu da želimo prihvatiti njegov dar, on će nam dati milost da to i učinimo!

“VJERA TE TVOJA SPASILA!”

Isus na mnogo mjesta u Novome Zavjetu iz- govara ovu čuvenu rečenicu: “Vjera te tvoja spasila!” (Usp. Lk 7,50; Lk 8,48; Lk 18,42; Mk 5,34 ; Mk 10,52; Mt 9,22). U svakome od nave-denih ulomaka riječ je o jednome ozdravljenju ili oslobođenju koje Isus čini iz samilosti prema ljudskoj bijedi, prema ljubljenoj djeci Božjoj. Njegov upit: “Vjeruješ li?” odzvanja prije sva-koga učinjenoga čuda. Božji Sin Isus Krist ne treba našu vjeru kako bi činio čuda, on je sve-moguć. Ta što je Bogu nemoguće? (Usp. Lk

1,37) No, ipak Isus od nas traži odgovor vjere. On traži od nas suradnju s milošću koja nam je dana. Time neizmjerno poštuje našu slobodu i pokazuje svoju poniznost i veličinu, neizmjer-nost svoje ljubavi za nas koja sve podnosi, sve vjeruje, svemu se nada, sve pokriva; ista je ona koja nikada ne prestaje. (Usp. 1Kor, 13,5-8)

ANTROPOLOŠKI VID VJERE4

Za vjeru možemo reći da je statična kada se promatra kao dar Božji, nepromjenjiva jer Bog svoj dar ne povlači. Međutim, kao dar daro-van pojedincu ona je dinamična, odn. iziskuje razvoj, napredak. Možemo čak reći da vjera ima svoju “dob”, godine. Vjera jest darovana, ali napredak u “dobi” vjere iziskuje zalaganje pojedinca. Postoje određene “dobne skupine” vjere, a to su: vjera djetinjstva, vjera puberteta, vjera rane mladosti ili adolescencije i zrela vje-ra. Vjera nikako nije uvjetovana godinama, od-nosno starošću osobe. Primjerice, osoba može imati 50 godina starosti, a da njezina vjera bude još na stupnju vjere djetinjstva. Cilj je svakako

4 Tema ovdje obrađena čini dio traktata o vjeri temeljenoga na proučavanju Enrica Galbiati-ja, La fede nei personaggi della Bibbia, Institut Propaganda Libraria, Milano 1979. str 257. do 271. Autor u zaključku iznosi sazrijevanje vje-re od djetinjstva do odrasle dobi. Galbijatijev tekst ovdje naveden samo je temelj spomenu-toga antropološkoga promatranja vjere. Osta-tak ovdje iznesen odnosi se na neka istraživa-nja psihologije i drugih znanosti.

18 voX minorum

prispjeti do stupnja zrele vjere. Do iste se dolazi tako da prođemo kroz sve prethodne faze vjere: djetinjstvo, pubertet i adolescenciju. To nikako ne znači da je vjera u prethodnim fazama bila manje važna ili manje ključna za duhovni život. Dovoljno je reći da se mora doživjeti vrhunac vjere u npr. pubertetskoj vjeri kako bi se prešlo na početak faze vjere adolescencije.

Svaki od navedenih stupnjeva vjere ima svoje specifične karakteristike, ali i točke osvr-ta u Bibliji kojima se isti stupanj pobliže pojaš-njava.

Vjera djetinjstva•

U ovoj fazi vjere biblijsku paralelu prona-lazimo u Starozavjetnim tekstovima. Glavna karakteristika ove vjere jest primanje. Vjernik se potpuno predaje u ruke Božje. (Usp. Mt 18,3) Čovjek sve očekuje od Svemogućega, provido-nosnoga Boga, onoga koji je tu da zadovolji nje-gove potrebe. Negativni je aspekt ovoga stup-nja vjere sebičnost. Posesivnost koja nastoji sve, pa i Boga, prilagoditi vlastitim potrebama sve do “posjedovanja” Boga (npr. Mojsije pita Boga za ime). Iskustva koja pomažu prelasku na sljedeću fazu jesu: otajstveno iskustvo – Bog koji nije posve jasan i unatoč tomu očekuje da mu povjerujemo (Usp. Post 22), iskustvo kazne – vjerom čovjek prihvaća i dobro i zlo koje mu se obija o glavu (Usp. 1 Sam 3,18 i 2 Sam 16,11), a događaji zla sredstvo su pročišćenja i rasta.

Vjera puberteta•

Ovdje je glavna karakteristika vjernost u izvršavanju obveza odn. “Zakona”. Djelomično starozavjetna, dijelom pak novozavjetna para-lela, ali tek do pashalnoga otajstva Isusa Krista. To je vjera Isusovih učenika – oduševljenost osobom i djelovanjem Isusa Krista. Negativni je aspekt ovoga stupnja vjere to što u jednome trenutku dobra djela koje osoba čini postaju “sustav osiguranja” vječnosti. Čovjek čini sa-mo ono što mora, nedostatak velikodušnosti bez obzira na obveze te bezuvjetovanosti dje-lovanja: neproračunatih poteza. Vjera postaje čovječja zasluga: mijenja se u preuzetnost te umor od rutine izvršavanja pobožnih praksi. Primjer je stariji brat u “Izgubljenome sinu”.

(Usp. Lk 15, 25-32). Iskustva koja mogu pomoći pri prelasku na viši stadij jesu iskustvo ljuba-vi prve i najveće zapovijedi koja omogućava “smekšavanje” čovjeka. “Izvršavanje” prelazi u djelovanje iz ljubavi.

Vjera rane mladosti ili adolescencije•

Glavno je obilježje prijateljstvo s Isusom. Pr-votna navezanost prelazi u duboku unutarnju povezanost s Gospodinom koje se može nazvati i zaručništvom. Isus je dobri učitelj, čudotvo-rac, snažna osobnost koja zadivljuje svojom čo-vječnošću i prema grešnicima te neobjašnjivim autoritetom. Krist je ovdje za osobu sve: put, istina i život (Usp. Iv 14,6; 8,12; 6,48). Negativni su aspekti obožavanje Isusa Krista bez njegove povijesnosti, intimizam (Krist da, Crkva ne) te vid vlastite svetosti u svome programu, a ne u programu volje Božje. Prelazak na stupanj više omogućuju iskustvo Krista Uskrsloga, ujedno iskustvo Velikoga Petka (napuštanje učenika i Petrova izdaja) te općenito Isusove odsutnosti – pustinje u kojoj Gospodin kao da nam govori: “Ti me ne posjeduješ, ja ti se darujem!”

Zrela vjera•

Osnova ovoga stupnja vjere jest vjera u Cr-kvu, u Krista poslije uskrsnuća, Krista proslav-ljenoga. (Usp. Ef 4,10; Kol 1,18) Apostolska Cr-kva od Krista prima zadatak, a Krist je ujedno i osnovna karakteristika ovoga stadija vjere. Ovdje se naglašava nužnost posredništva: sve-ćenika – kakvi jesu, Crkve – kakva jest, i samo je to zrela vjera.

Moglo bi se još toliko toga napisati o ovome predivnome daru s neba. Daru koji omo-gućava odnos sa živim Bogom. Daru, koji smo pozvani prihvatiti, iskoristiti, koji možemo svakodnevno upotrebljavati, daru koji trebamo živjeti i za nj sve dati, ne bojati se i odgovorno pristati u ono što nam je Isus ponudio kako bi i nama Gospodin jednoga dana pred svojim prije-stoljem radosno rekao: “Vjera te tvoja spasila!”

19voX minorum

franjo – srednjovjekovni evanGelizator

Većini su životi svetaca zanimljivi zbog svoje neobičnosti, predano-sti i zaljubljenosti u Istinu. Netko bi mogao reći da su nam, nakon što pročitamo zadnju stranicu

njihovih biografija, sve rekli. Pošto je i sam Franjo iz Asiza svetac, mogli bismo ga svrsta-ti istima. Život svakoga sveca koliko god bio

1 VIJEćE FRANJEVAČKIH ZAJEDNICA HRVAT-SKE I BOSNE I HERCEGOVINE, Franjevački izvo-ri, Sarajevo – Zagreb, 300.

proživljen u određenome vremenskome i pro-stornome razdoblju, nadilazi ograničenost vre-menom i prostorom. Stoga, sveci su, pa tako i Franjo Asiški, i danas naši savjetnici i putokazi u hodu prema Istini. U vremenu u kojem se go-vori o potrebi nove evangelizacije kršćana i ši-renju Radosne vijesti među onima koji nisu čuli za Njegovu riječ, sveti nam Franjo može biti primjerom, uzorom i suputnikom u postajanju pravim kršćanima. Samo onaj koji je i sam pri-hvatio u potpunosti Radosnu vijest, može po-stati njenim navjestiteljem. Budući da je Franjo

Onaj spremni duh, onaj gorljivi duh, onaj pobožni duh, koji je prebivao u tom tijelu, obišao je različite i prostrane krajeve da posvuda sije sjeme riječi Božje. Svu zemlju je napunjao Kristovim evanđeljem.

PIŠe: FRA mILAN GeLO

1

20 voX minorum

primjer ogromne zaljubljenosti u Božju riječ, gotovo nam se imperativno postavlja kao osoba vrijedna spomena u kontekstu govora o no-voj evangelizaciji.

EVANđELJE – PROGRAM ŽIVOTA

Franjo, čovjek koji je prije svoga obraćenja, bio osrednji kršćanin ispunjavajući crkvene propise, možda i prakticirajući kojekakve po-božnosti, doživljava iskustvo obraćenja. Njego-vo obraćenje dogodilo se u trenutku susreta s Božjom riječju. Riječ izlazi Franji ususret dok proživljava najteža životna iskustva. Dok mu se ruši svijet koji mu se činio idealnim i vrijed-nim dosljednosti, pogađa ga snaga Boga nađe-noga u osluškivanju Njegove riječi. Riječi koje je jednom prilikom čuo zasigurno mu nisu bile upućene po prvi put, ali ga je prvi put potre-slo ono što je čuo. Prihvaća ono što je čuo sa začuđujućom ozbiljnošću i posebnošću.2 Fra-njo, neposredno nakon upućenih riječi, počinje ostvarivati ono što je čuo te tako mijenja na-čin svojega života. Budući da je želio doslov-no, viteški odlučno, živjeti zahtjeve evanđelja, svako umanjivanje ili prilagođavanje evanđelja koje traži radikalno opredjeljenje, za njega bi bila svojevrsna izdaja. S pravom možemo reći da je Franjo, u vremenu velikih podijeljenosti, nemira i društvenih isključenosti, otkrio jednu novu paradigmu života utemeljenu na evanđe-lju kao jedinome programu, i Isusu kojega vidi kao jedini model vrijedan nasljedovanja.3 Junak iz Asiza prelazi jedan dugi put od kršćanskoga formalizma kojemu podliježu mnogi suvremeni kršćani do trenutka prihvaćanja evanđelja koje ga čini čovjekom evanđelja. Njegovo življenje evanđelja bilo je preteško i visoko, čak i njego-vim suvremenicima. Nama je još teže shvatljivo zbog vremenskoga jaza. Asiški siromah u evan-đelju pronalazi smisao vlastitoga života, Istinu koju želi ljubiti do potpunoga predanja i samo-ga Boga kao darovatelja svega. Premda teološki neobrazovan, obrazuje se u školi Duha Svetoga koji ga čini pravim apostolom. Svjestan kom-

2 Usp. EVANGILE AUJOURD'HUO, La spiritualita' di Francesco d'Assisi, Milano, 1993., 193.

3 Usp. Jasques LE GOFF, Sveti Franjo Asiški, Za-greb, 2010., 28-29.

pleksnosti svijeta u kojemu živi, gleda ga kao mjesto Božjih tragova. Svijet koji je simbol sa-moga Boga. U bratu čovjeku vidi samoga Kris-ta koji ga potiče da ide, da napusti zabačena mjesta u kojima je molio i da naviješta drugima. Shvativši riječi evanđelja kao Božji govor nje-mu samomu, ne zaustavlja se na radikalnome življenju evanđelja nego i druge na to poziva. Nije reducirao svoju vjeru na nešto privatno što je prijetnja kršćanima već stoljećima, već ispunjen dubokom vjerom, prožet božanskim nadahnućem i ohrabren Božjom milošću, stupa pred brata čovjeka pozivajući ga na obraćenje.

FRANJO – ŠIRITELJ RADOSNE VIJESTI

Kao što je cjelokupno bogatstvo Franjine duhovnosti proizišlo iz evanđelja, tako ni Fra-njine propovijedi nisu bile ispunjene drugim riječima. Sadržaj Franjinih propovijedi vrlo je jednostavan, tiče se najosnovnijih istina usko povezanih uz evanđelje.4 Prvi su se franjevci, nakon dopuštenja crkvenih autoriteta, zajedno sa svetim Franjom posvetili putujućemu propo-vijedanju pozivajući sve na pokoru i obraćenje. Franjo je, uz pokoru, propovijedao i mir kao jednu važnu odrednicu evanđelja. On, potaknut Božjim Duhom, propovijeda svima koje susreće na svome putu. Dok bi govorio, njegove riječi nisu bile dobro izbrušene dobrim poznavanjem govorništva, nego su odisale božanskom pri-sutnošću. Može se reći da je kroz Franju pro-govarao sam Svevišnji. Propovijedao je tako divno da je izgledao kao anđeo, a ne čovjek dok su se njegove riječi činile poput oštrih strijela koje su probijale srca slušatelja.5 Franjo je bio neopisivo siguran u ono što je govorio. Istinu je iznosio tako odlučno da su se mladi odrica-li grešna života, mlaki odlučili biti predaniji u svojoj vjeri, a nemali je broj i prihvaćao Franjin stil življenja. Jednostavno, Franjine su propovi-jedi odisale neodoljivošću, jasnoćom i živosti. Govoreći drugima, Franjo je želio da Svevišnji po njemu djeluje. Prije svake propovijedi pret-

4 Usp. Agostino GEMELLI, Il francescanesimo, Assisi, 2000., 30.

5 Usp. VIJEćE FRANJEVAČKIH ZAJEDNICA HR-VATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE, Franjevački izvori, 1509.

21voX minorum

hodilo bi dulje razdoblje molitvene pripreme tijekom koje bi Siromašak razmatrao evanđeo-ske tekstove. U nadi preobrazbe svijeta, Franjo se ne boji aktivizma koji bi isušio njegovu du-hovnost. Odlučno potiče braću da neprestance mole. U molitvi je dobivao inspiraciju za svoj apostolat. Franjina propovijed nije započinjala kada bi se pojavio pred mnoštvom, nego bi svo-je propovijedanje temeljio na molitvi.6 Franjo nije mogao drugima donijeti istinsku poruku evanđelja ukoliko je sam nije dobro razumio i prihvatio ono naviješteno u potpunosti. Nje-gove propovijedi nisu bile uspješna prodaja ondašnjega menadžera duhovnosti. Odlučnost s kojom iznosi istinu, nikoga nije ostavljala rav-nodušnim. U susretu s drugima, Franjo kroz iz- govorenu riječ unosi nemir i čežnju za promjer-nom vlastita života u srcu slušatelja.

Osim ozbiljne molitvene pripreme koja je srž Franjine propovijedi, on ispravno shvaća univerzalnost evanđelja. Riječ Božja poziva, tjera iz jazbine udobnosti i vuče iz statičnos-ti. Stoga, Asižanin propovijeda svima, svako je stvorenje pozvano dati hvalu Bogu. Ljubav prema Kristu tjera ga do samoga sultana koji dopušta Franji propovijedanje. Njegova propo-vijed pticama nije plod mašte ranih hagiogra-fa, nego primjer njegove želje za obraćenjem cijeloga svijeta.7 Jedinstvenost i neponovljivost asiškoga sveca vidljiva je u žarkoj želji donoše-nja Radosne vijesti svijetu u svoj njegovoj kom-pleksnosti. Franjo je prvenstveno čovjek vjere. Ispunjenost vjerom najočitija je u njegovu su-sretu s vukom. Upravo se u njegovoj otvoreno-sti prema svemu stvorenomu, očituje širina i snaga njegove vjere. Franjine propovijedi bile su prožete dubokom vjerom.

Asižanin, svjestan da nikada ne može u potpunosti živjeti evanđelje, doživljava pro-ces trajnoga obraćenja. Obrat vlastita života ne ovisi samo o nekome davno doživljenome trenutku, nego o svakodnevnome potvrdnome odgovoru na zahtjeve evanđelja. Propovijeda-jući drugima, poziva ih na obraćenje za kojim

6 Usp. Giambattista MONTORSI, Franjo Asiški – učitelj života, Poruka franjevačkih izvora, Zagreb. 2002., 174.

7 Usp. Giambattista MONTORSI, Franjo Asiški – učitelj života, Poruka franjevačkih izvora, 172.

22 voX minorum

i sam čezne. Njegovo se obraćenje ocrtavalo u njegovu svjedočenju. Franjo i kada ne govori, on propovijeda. Čovjek evanđelja svojim djeli-ma najbolje svjedoči svoju pristalost na poruku Isusa Krista. Ne postoji razlika između izgovo-renoga i učinjenoga. Franjino propovijedanje najbolje se očituje u spremnosti življenja onoga što bi drugima nudio kao životni program. Nje-gov je poziv vrlo jasan: živjeti evanđelje prije propovijedanja.8

FRANJO – SAVJETNIK SUVREMENIH EVANGELIZATORA

Koliko god nam se Franjin način evangeli-zacije činio pomalo arhaičnim, može biti pri-mjerom sadašnjim kršćanima koji žele ostvariti svoje poslanje. Europa Franjinih dana nije bila ništa kršćanskija, premda ju i danas neki žele zamisliti postkršćanskim kontinentom na ko-jem nema mjesta Bogu Isusa Krista. U učenju od Asižanina, nije potrebno činiti ono što je on učinio, jer to u našim okolnostima nije niti moguće. Potrebno je novost evanđelja ponuditi čovjeku današnjice koji je od svoga ja stvorio zlatno tele suvremenosti. U školi svetoga Franje

8 Usp. EVANGILE AUJOURD'HUO, La spiritualita' di Francesco d'Assisi, 194.

jasna je uravnoteženost između molitvenoga i aktivnoga života, trajna želja za obraćenjem i upućenost svima, krštenima i nekrštenima. Evangelizatori (u najboljem slučaju svaki krš-ćanin) moraju biti nositelji kršćanske nade u vre-menu koje je otupjelo pod navalom pesimizma, istinski svjedoci Boga u društvu koje malo komu daje kredibilitet i ljudi vjere koji iz vlastite intim- nosti s Bogom žele mijenjati svijet. Svaki na-vještaj Božje poruke nije nikada bilo ugodan. U ohrabrenju i ustrajnosti sveci se pokazuju kao pravi svjedoci koji su svojom svetošću dali novo lice Crkvi i ostavili oporuku koja nudi svetost kao jedini pravi način življenja Radosne vijesti. Unatoč vremenskomu jazu i mentalitetnoj raz-lici, oni izgledaju poput pravih orijentira nove evangelizacije koja uvijek istu evanđeosku po-ruku želi navijestiti na nov način. Budući da su ljudi evanđelja, oni nisu dotrajali, te nam se neprestance nameću kao uzori u nasljedovanju Isusa Krista.

23voX minorum

PIŠe: FRA sTJePAN BRčINA

vojska bezGreŠne u svjetlu nove evanGelizacije

Svatko tko posjeti centar Vojske Bez-grešne (dalje: MI) u Rimu, smješte-nu u ulici sv. Teodora, posebno će iskustvo doživjeti upravo kad posjeti sobu u kojoj je Sveti Maksimilijan

Kolbe boravio. U toj istoj sobi održan je i prvi sastanak upravo kada je ovaj pokret dosegao brojku od sedam, na kojem je službeno uteme-ljena MI. “Za vrijeme toga sastanka, pred Gospinim kipom, pred kojim su gorjele dvije svijeće, iza zatvo-renih vrata, razmotren je mali program u kojem su navedene najvažnije točke vezane uz udrugu.” Či-tajući papir na kojem je napisan mali program sažet u nekoliko točaka, koji se nalazi na stolu u Maksimilijanovoj sobi, zaključio sam da je već tada ovaj franjevački sin bio prožet duhom nove evangelizacije. Na istu je prvi puta po-

zvao blaženi papa Ivan Pavao II, a oko čijega se nastavka zauzima i sadašnji Petrov nasljednik papa Benedikt XVI. sazvavši ove godine Gene-ralnu opću Sinodu na kojoj se raspravljalo o no-voj evangelizaciji.

Pričati o novoj evangelizaciji, a ne spome-nuti sv. Maksimilijana Koleba i MI je nemoguće. Zašto? Zato što je njegov duh bio sav prožet MI koja je u cijelosti prožeta novom evangelizaci-jom. Tko god je imao priliku upoznati se sa sve-čevim životom, neće imati ništa protiv ako ga istaknemo svima nama za primjer nove evan-gelizacije, a MI modelom.

Danas slušamo kako “novost evangelizaci-je” ne znači novost sadržaja koji se treba navi-ještati, već bi se ta novost trebala naviještati na

nasljedstvo sv. maksimilijana kolbea danas

24 voX minorum

jedan nov način. Biti otvoreni Duhu Božjemu, uz radost i polet, naviještati isti sadržaj na dru-gačiji način. Svetomu Maksimilijanu ove bi ri-ječi zasigurno išle u prilog da su bile izrečene u njegovo vrijeme. Baš zbog istih ovih karak-teristika često je, u vremenu u kojem je živio, bio nerazumljiv i neshvatljiv drugima. Zato nije ni čudo što ga neki još nazivaju i pionirom XX. stoljeća u Crkvi. Znao je otvoriti svoje srce na poticaj Duha Svetoga koristeći sva moguća ras-položiva sredstva, koja je dijelio na “naravna” i “nadnaravna”, i staviti ih u službu evangeliza-cije.

Kolbe je bio jedan od onih koji je znao čitati znakove vremena i odgovoriti na njih. Vrijeme u kojem je rođena MI bilo je doista teško za Cr-kvu. Sveti Maksimilijan bio je duboko pogođen kada je vidio bezobzirnost masona koji su na Trgu sv. Petra protestirali noseći transparen-te na kojem je pisalo: “Sotona će upravljati Va-tikanom, a papa će mu služiti kao švicarska garda.” Nije se dao predati pesimizmu niti strahu jer je bio čovjek vjere. Svoje je suradnike ohrabrivao

govoreći im kako mi posjedujemo jače oružje: “…zaštitu Neba i Bezgrješne Djevice.” Nije čekao da to samo prođe već je razmišljao što može po-duzeti i zato osniva MI koja ima za cilj “obraće-nje grešnika, osobito masona, kao i posvećenje svih kršćana.” Time je položio temelj za svoj budući život i za udrugu MI.

Ovaj pokret potaknut Duhom Svetim izras-tao je u “Crkvenu udrugu i pokret marijanske du-hovnosti i apostolata.” Ta snažna pobožnost Sv. Maksimilijana prema Bezgrešnoj pronašla je svoje korijene i u samoj tradiciji reda franjeva-ca konventualaca, koji su se stoljećima zalagali za uspostavu Dogme o Bezgrešnome Začeću. Treba još spomenuti i to da je sveti Franjo Ma-riju postavio odvjetnicom Reda, i da je pod nje-zinu zaštitu stavio svoje sinove, koje je morao ostaviti, kako bi ih ona do kraja štitila.

Sigurno ste se nekada zapitali gdje leži taj-na uspješnosti u evangelizacije Svetoga Pavla? Taj neumorni evangelizator svoju nam tajnu otkriva u zadnjoj poslanici u kojoj piše svomu vjernom učeniku: “Ti sine moj ono što si čuo od mene po mnogim svjedocima povjeravaj vjernim ljudima, koji će biti sposobni i druge naučiti! (2 Tim 2,2) Eto u čemu je tajna evangelizatora! On nije samo onaj koji evangelizira, nego je i onaj koji formira druge evangelizatore. Sv. Maksimilijan jednom je rekao, pritom misleći na Bezgrešnu: “Ako pronađe vjerne službenike, poslušne njezinim zapovijedima, donijet će nove pobjede, veće od onih kakve smo ikada zamišljali.” Međutim, tko su to njezini službenici? To su Vitezovi Bezgrešne. I sve njih Sv. Maksimilijan poučava i otkriva tajnu uspješnosti evangelizacije pa kaže: “Slu-žiti se svim opravdanim sredstvima po mogućnosti u različitim životnim staležima i prilikama, unutar danih okolnosti: što je pripušteno revnosti i mudros-ti svakog pojedinca.” Normalno je da se netko ne može služiti baš svim sredstvima. Stoga, o. Kol-

25voX minorum

be, kako bi se izbjegla zbunjenost i neodluč-nost, iznosi kriterije na temelju kojih se vrši taj izbor te kaže: “Svatko treba odabrati sredstva na temelju vlastitoga životnog staleža: kao svećenik, pripadnik redovništva ili laik. Laici, pak to čine na temelju svoje profesije i obrazovanja.” Svi ovi sta-leži imaju isti način dolaska do završnoga cilja: ujedinjenje snaga. A sve to kako bi se postigao krajnji cilj, a to je obraćenje grešnika.

Svakako prvi znak Božje volje za Maksimili-jana Kolbea bio je pisani blagoslov generalnoga vikara Reda (nakon čega su uslijedila i druga priznanja), koji je cijenio dobru volju ovoga re-dovnika, ali vjerojatno nije polagao velike nade u ovu udrugu. Kažu, dok je fra Maksimilijanu predavao dokument s traženim blagoslovom, izjavio je “da vas je makar dvanaest…”, naravno ne sluteći da će ova udruga jednoga dana izras-ti na milijune, i proširiti se na svim kontinen-tima.

Marija i danas ne prestaje paliti svjetlo nove evangelizacije u tolikim ljudima širom svijeta, koji su spremni dati se za Bezgrešnu i obraćenje grešnika; moliti, činiti pokoru, prikazivati Bogu napore svakidašnjega života, ponavljajući svaki dan “O Marijo, bez gijeha začeta, moli za nas koji se tebi utječemo i za one koji se tebi ne utječu, a osobito za grešnike.” Ne nedostaje niti onih koji se trude kako bi, preko svih zakonitih sredstava, osvajali duše za Bezgrešnu. U Hrvatskoj MI djeluje na različitim po-

dručjima umjetnosti kao što su: radioemisije, novine, internet, kazalište, književnost, kroz različite molitvene susrete te pobožnosti s vjernicima kao što su euharistijsko klanjanje, krunica i dr.

Jednostavno, “kada se upali oganj ljubavi, ne nalazi mjesta unutar granica srca, već se širi izvan njega te pali prožima i zahvaća i druga srca.” MI se trudi odgovoriti na ono na što nas obvezuju saborski oci kao udove Crkve: “Budući da je sva Crkva misionarska, a djelo evangelizacije temeljna dužnost Božjeg naroda, Sveti sabor sve poziva na duboku unutarnju obnovu, da imaju živu svijest vlastite odgovornosti u širenju evanđelja te preuz-mu svoj dio u misijskom radu među narodima.” (AG 35).

O budućnosti ove udruge u sklopu nove evangelizacije poslužit ću se riječima što ih je izrekao papa Pio IX: “Velika je moć vojske koja u svojim rukama ne drži mač, nego krunicu.”

28 voX minorum

Kročeći našim životom, već od sa-mih početaka našega djetinjstva pa sve do danas, učimo vjerovati ne-komu. U početku su to naši rodite-lji kojima vjerujemo, a kasnije već

širimo svoje povjerenje na druge ljude, naše prijatelje, i na Boga. No, kada spominjemo Boga i kad ga povezujemo s pojmom vjerovati, mora-mo razlikovati tri razine vjere. Prva je vjerujem da Bog postoji, druga je vjerovati Bogu i treća imati pouzdanje u Boga.

U ovome intervjuu razgovarali smo s troji-com ljudi, koji su različitih životnih dobi, a svo-ju vjeru žive čitavo vrijeme a ne samo dok ih netko promatra. Željko Šprem po struci je viši medicinski tehničar i radi u bolnici Sveti Duh, Zvonimir Pervan studira, a fra Bojan Rizvan fratar je zadarske provincije. Razgovarali smo o tome kako oni doživljavaju vjeru i što ona za njih znači.

Kada netko spomene riječ vjera, na što vas aso-cira i što za vas znači taj pojam?

Zvonimir: Vjera kao jedna od tri bogoštovne kreposti za mene je čvrsti oslonac. Ona je ujed-no temelj drugih dviju kreposti, jer mi pruža nadu (ufanje), te me potiče ljubiti. Vjerom pri-hvaćam Boga, ona me vodi Bogu, te se u vjeri su-srećem s Bogom koji je Ljubav. Ona je pokretač moga života. Tijekom života javljaju se mnoga pitanja egzistencijalnoga karaktera (npr. zlo u svijetu, bolesti…), a odgovore na njih, kako sam se i sam osvjedočio, daje nam jedino vjera. Iako danas postoje mnogi koji nude instant-rješenja kao odgovor na ta pitanja, treba priznati da su to kratkoročna rješenja, jer samo vjera daje cje-lovit i istinit odgovor na takva pitanja.

Željko: Riječ vjera potiče me na razmišljanje gdje i kako ja doživljavam vjeru. Vjera je prven-stveno dar koji nam je darovan, a taj dar mo-žemo stalno produbljivati čitajući Sveto Pismo, Katekizam Katoličke Crkve, molitvom, prisus-tvovanjem na Euharistiji… Vjeru treba hraniti i obnavljati, a to možemo na različite načine, osim onoga što sam već naveo, sudjelovanjem

u raznim aktivnostima župe, katehezama, tri-binama koje se organiziraju po župama… Izbor je velik, samo trebamo htjeti. Ipak, vjera je dar, a na nama je što ćemo učiniti s tim darom.

fra Bojan: Vjera za mene jest stvarnost koja prožima cijeli život. Biti vjernik, za mene, znači cijeli svoj život, svaki trenutak svojega življe-nja prožeti vjerom, a vjera je u svojoj biti od-nos s Gospodinom. Ona za mene nije, kako neki rekoše, skok u prazno. Ona je za mene hod u istinitoj nesigurnosti punine života. Proći kroz “vrata vjere” (porta fidei) znači ući u stvar-nost gdje ne prevladava razumsko djelovanje, nego povjerenje koje osmišljuje životne korake. Time nipošto ne niječemo potrebitost razum-skoga gledanja na stvari, odnose i konkretne događaje nego ih promatramo pogledom vje-re, pogledom izoštrenim Božjim djelovanjem i prepoznavanjem njegova traga u našem životu. Vjera, prema tome, nije nešto jednom prona-đeno i dovršeno, nego je stvarnost koja pozna-je trenutke padova, trenutke trčanja, trenutke hoda, trenutke rasta. Svi ti trenuci vjeru čine dinamizmom dara koji ispunjava život jer uvo-di u dublji i istinitiji odnos s Gospodinom koji svoju puninu pronalazi u zajedništvu njegova života trojstvene ljubavi.

Iz pojma vjere izvodi se jedna druga, s njom vrlo usko povezana, riječ vjerovati. Možete li nam reći što za vas znači vjerovati?

Zvonimir: Vjerovati znači, kako to papa Be-nedikt XVI. kaže, srcem prihvatiti sadržaj vje-re koji ispovijedamo, ali i naviještati riječima i djelima Radosnu vijest. Treba istaknuti da je

viĐenje vjerePIŠe: FRA FILIP PuŠIć

Željko Zvonimir

29voX minorum

vjera prvenstveno milosni dar, stoga mi vjerni-ci trebamo uvijek ponizno zahvaljivati Bogu na tome daru. No, Bog taj dar nudi svim ljudima! Ovime želim reći da je vjera i slobodni čin. Bog traži moj i tvoj pristanak. On nam nudi vjeru, a mi smo ti koji odlučujemo hoćemo li prihvatiti ili odbiti Isusov dar. S time u svezi valja se sje-titi sv. Augustina kada govori otprilike ovako: stvorio si me bez mene Bože, ali me bez mene ne možeš spasiti.

Željko: Za mene vjerovati znači živjeti život kao čovjek koji vjeruje u Isusa Krista. To znači, ne samo vjerovati da je On postojao, nego vje-rovati u Njegovo uskrsnuće, u život vječni, u Njegovu riječ, potpuno se pouzdati u Njega, da-rovati mu cijeli svoj život i iz dana u dan nasto-jati slijediti njegov primjer i svjedočiti Radosnu vijest ovomu svijetu.

fra Bojan: Vjerovati prvenstveno označava stav (ne)sigurnosti u nečiju prisutnost. Taj stav određuje korake našega djelovanja i našega odnosa prema stvarnosti Drugoga. Prepoznati ne- čiju prisutnost, znati da ta prisutnost u svako-me dijelu života neće izostati (bez obzira na naše krize vjernosti), otvara prostor povjere-nju koje u najpotpunijem smislu izgrađuje cje-lovitost osobe. Upravo zato, vjerovati znači u potpunosti biti čovjek. Pritom prepoznajemo svoju nemoć dohvatljivosti spoznaje punine koja nas bitno nadilazi, ali istovremeno nazi-remo sposobnost izručiti se stvarnosti povjere-nja. To svakodnevno možemo iskusiti u našim odnosima koje gradimo. Očitovati nekomu svo-je povjerenje može se samo unutar postojane prisutnosti i sigurnosti da nećemo biti izigrani. Stoga, vjerovati znači osloniti se na osobu od povjerenja, dijeliti svoj život u predanoj odgo-vornosti i sigurnosti ne napuštanja. Biti obda-ren takvim stavom povjerenja prema Bogu sva-kako da znači dijeliti svoj život s Njim, dopustiti

mu da zahvati u naše življenje i od njega učini mjesto svoje prisutnosti.

Živeći svoju vjeru kao kršćani u svim segmenti-ma svoga života, možete li podijeliti s nama kako se vjera očituje u vašem svakodnevnome životu?

Zvonimir: Kada mi postavljate pitanje kako se vjera očituje u mome svakodnevnome živo-tu, odmah si postavljam retoričko potpitanje: “Očituje li se vjera u mojem životu?” I mislim da bi ovo potpitanje svi mi kršćani trebali redo-vito sebi postavljati. Tek nakon toga možemo govoriti o tome kako se ona očituje. Trudim se da moje ponašanje, djelovanje, život u obitelji, u bratstvu Franjevačke mladeži bude prožeto vjerom, ali se stalno preispitujem svjedočim li dovoljno.

Željko: Vjera u mome svakodnevnome ži-votu očituje se na način da pokušavam što više razmišljati o našem Stvoritelju, ne dopuštajući da me ovozemaljske, svjetovne i materijalne stvari previše zaokupljaju. Svakodnevno preispitujem svoju vjeru jer mi Gospodin daje puno pitanja na koja mogu odgovarati svakoga dana, ispočetka. Svjestan sam činjenice da nam je dano na korištenje sve ono što imamo i posje-dujemo i da za to moramo svakodnevno zahva-ljivati Bogu, od obitelji, posla, prijateljstava, međuljudskih odnosa… Svakoga dana nastojim živjeti u skladu s Božjom Riječi, a to se mani-festira kroz moj govor, djelovanje, činjenje i sve ono s čime se susretnem tijekom dana.

fra Bojan: Kao što već spomenuh, vjera jest stvarnost koja se očituje u svim trenucima na-šega života. Očitovanje vjere u mojem životu nazire se ne samo kroz svakodnevni susret s Gospodinom u molitvi i slavljenju sakramenata, nego i u susretu s ljudima koji svojom pri-sutnošću obilježavaju moj život. To svjedočan-stvo vjere nije uvijek jednostavno i lako, no svakako je najvjerodostojnije. Naš govor o po-trebitosti vjerovanja najglasniji postaje kada u našem življenju progovore djela. Naime, mjera vjerodostojnosti našega odnosa s Gospodinom jest svakodnevni život i redovito ispunjavanje svojih svakodnevnih obveza. U našoj svakod-nevnosti, u onome što nam i nije uvijek drago i što našu svakodnevnicu možda čini sivom, tu se naznačuje prostor mjerila mojega povjere-nja u Gospodina. Moram priznati kako se često fra Bojan fra FilipZvonimir

30 voX minorum

zastidim prepoznajući neautentičnost svoje vjernosti, ali me ohrabruje riječ evanđelja koja bilježi molbu učenika Gospodinu: “Umnoži nam vjeru!” (Lk 17,5) Umnažanje dara vjere uvijek označava i svjesnije pristajanje uz Gospodinov put kojim smo pozvani ići slijedeći njegov trag ljubavi očitovan u životima drugih.

Kako u današnjem sekulariziranome svijetu svjedočiti Radosnu vijest?

Zvonimir: Danas je osobito važno ne dopus-titi da vjera postane privatna stvar jer kao što netko smije javno iznositi svoj npr. neoliberalni stav, tako sam i ja kao kršćanin pozvan javno svjedočiti vjeru u Boga koji je Ljubav. Mi se krš-ćani ne smijemo povući u svoj geto, nego tre-bamo biti kršćani u obitelji, na fakultetu, poslu, politici, medijima… Ne možeš biti u obitelji (ili u nekoj kršćanskoj zajednici) kršćanin, a na fa-kultetu (ili drugdje) ne iznositi svoje mišljenje o pitanjima poput umjetne oplodnje itd. Lako je svjedočiti tamo gdje smo svi kršćani, ali to svjedočenje treba doći do izražaja osobito u ne-kršćanskim sredinama. Sigurno, to nije lako u današnjem sekulariziranome društvu, ali mo-ramo ustrajati jer nas Isus potiče riječima da tko ustraje – spasit će se.

Željko: U mojim očima, sekularizirani svijet potiče me da se svakodnevno bavim razmišlja-njem kako ne valja ovo ili ono, kako ne valja ovaj ili onaj, a izbjegavam pitanje, valjam li ja? Ponekad se zapitam zašto svijet djeluje na ta-kav način na mene? Jesam li ja svojim načinom življenja doprinio tomu “nevaljalomu”. Mogu li ja, mali i neznatni čovjek, u ovome vremenu kada svijet napušta crkvu i okreće se okultno-mu, vračarima, vidovnjacima i sl., nekako pri-donijeti da se situacija promijeni, pomoći da se narod vrati u crkvu, odnosno da crkva ponovno uđe u narod? Odgovor je, naravno, pozitivan! Treba samo živjeti u skladu s onim što vjeruje-mo i to je najveće svjedočanstvo koje možemo dati.

fra Bojan: U vašem pitanju, čini mi se, na-zire se već i sam odgovor jer kako drugačije svjedočiti Radosnu vijest osim samom radošću. No, pritom je možda potrebno istaknuti kako se ta radost ne očituje samo u nasmiješenome licu, nego još više u ozbiljnosti vjere i životno-me stavu koji odiše sigurnom nadom u buduć-

nost ispunjenu smislom, ljubavlju i zajedniš-tvom. Mislim da danas, kako ga vi nazivate, u sekulariziranome svijetu prevladava sve više diktatura relativizma vođena linijom manjega otpora. Osobito se to očituje na religijskome planu koji nosi izričaj vjere s prenaglašenim sinkretizmom. Vjernost Gospodinu, očitovana kroz vjernost Crkvi, omogućuje život sa stavom i prihvaćanjem cjelovitosti Radosne vijesti u njezinoj Riječi, Isusu Kristu i Predaji. Pristajati uz tu cjelovitost nauka ponekad znači i plivati uzvodno od suvremenoga svijeta i njegova mi-šljenja, ali omogućuje nam jasnoću naših sta-vova koji će spremno odgovoriti na zahtjeve sekulariziranoga svijeta kroz iskrenu radost i postojanu nadu.

Jeste li nekada bili izrugivani, ismijavani ili na bilo koji drugi način trpjeli zbog toga što ste se u društvu izjasnili kao vjernik?

Zvonimir: Jesam li bio kad ismijavan zbog svog vjerskog uvjerenja? Hm, zanimljivo pita-nje. Mogu reći da sam ponekad naišao na pod-smijehe i sl. U ovome trenutku sjećam se da sam jednom, komentirajući objavljenu vijest na facebooku o spolnome (pre)odgoju, izazvao mnoštvo različitih, kako pozitivnih tako i ne-gativnih komentara. Također bih dodao da me kao vjernika neki ljudi promatraju s odre-đenom dozom opreza, npr. kada izreknu neku psovku ili nešto slično, ispričavaju se ili im je neugodno.

fra Bojan: Element je trpljenja, mislim, ne-odvojiv od življenja vjere. Neslaganje, nerazu-mijevanje, odbijanje, vrijeđanje, neugodnost, stvarnosti su koje obilježavaju život vjernika. Naravno i sam sam bio dionik tih stvarnosti. Sjećam se kako su mi jednom, prilikom hoda u habitu, dovikivali da su svi popovi pedofili i lopovi naroda. U tome trenutku reagirao sam ignoriranjem. Takve izjave koje su dijelom i po-taknute krivnjom pojedinih članova Crkve, ali izricane s prijezirom, mislim da nisu vrijedne pažnje. One leže na neistinitim argumentima, nepromišljenim mišljenima i nedorečenim sta- vovima. Ali vjerujem da, ne gubeći svoju vjer-nost Gospodinu, u uvredama i ismijavanjima možemo postati vjerodostojan znak svoga pre-danja jer “tko god se prizna mojim pred ljudi-ma, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji

31voX minorum

je na nebesima” (Mt 10,32). Mislim da se Gospo-din govoreći ovo nije šalio.

Kako ste očuvali svoju vjeru u današnjem vre-menu bombardiranja različitih medija o lošoj repu-taciji Crkve?

Zvonimir: Svjestan sam činjenice da su mnogi na meti medija. Osobito pritom treba istaknuti Crkvu, koja je nerijetko izvrgnuta medijskoj manipulaciji. Tako primjećujemo da slučajevi o pronevjerama u Crkvi i druge zauzi-maju naslovnice mnogih dnevnih novina, ma-gazina, internetskih portala itd. S druge strane, vijesti i informacije o intelektualnome, socijal-nome, karitativnome djelovanju Crkve ili se ne pojavljuju u medijima ili su marginalizirane. Uvidom u takvo stanje shvatio sam da vijesti i informacije koje se pojavljuju u medijima treba promatrati s rezervom i uvijek temeljito pro-vjeriti, jer u suprotnome možete postati žrtva medijske manipulacije.

Željko: Prvenstveno si moramo postaviti pitanje zašto mediji ističu samo loše stvari? Crkva, kao takva, nije bezgrešna jer se sastoji od ljudi koji su grešni. Ističući samo negativne stvari, pokušava se omalovažiti ono što Crkva jest, a to je sveta Kristova zaručnica. Na ovo pitanje odgovoriti ću vam rečenicom koju je papa Benedikt izrekao u tekstu proglašenja Godine vjere: “Ne možemo prihvatiti da sol postane bljutava, da svjetlo bude skriveno.” U toj rečenici vidim poruku da ne prihvatim što svi-jet hoće, a to je da postanem bljutava sol i sa-kriveno svijetlo. Shvaćam da sam ja taj tračak svjetlosti koji može osvijetliti put drugima. Mi-jenjajući sebe i svijet će se oko mene mijenjati. Svakodnevno razmišljanje i nastojanje da pro-mijenim sebe na bolje, pomaže mi da ostanem vjeran Onomu komu sam povjerovao.

fra Bojan: Ne znam, mislim da ja nisam oču-vao svoju vjeru, nego je upravo Crkva ta koja je očuvala moju vjeru. Hraneći vjeru zajedništ-vom Crkve, Kristovom prisutnošću u njoj, darom sakramenata, molitvom koju ona preporu-čuje, mislim da učvršćujem svoju vjeru u Gos-podina i postajem vjerniji Njegovim naumima. Pritom ne treba bježati od istine stanja u kojoj živi Crkva, a koje iz svoje perspektive tumače pojedini mediji. Nedavno je dubrovački biskup, msgr. Mate Uzinić, u jednome intervjuu nagla-

sio kako Crkva ima svojih problema i da nisu toliko novinari “krivi” što pišu o tome. Važno je za- to naglasiti da je Crkva božansko-ljudska stvar-nost. Ona je sveta jer za svoj temelj ima Krista. Kristova prisutnost čini njezino djelovanje sve-tim. No, Crkva je i Crkva grešnika. U njoj smo mi, grešni ljudi, potrebni Gospodinova prašta-nja, njegove snage vjernosti i blizine prisutno-sti. Suobličavajući se Kristu u daru pomirenja i mi (p)ostajemo sveti, (p)ostajemo tumači Ra-dosne vijesti i njezina konkretizacija. Gospodin po Crkvi nastavlja svoju djelotvornu prisutnost u svijetu i stoga biti dio toga organizma znači hrabrije svjedočiti i živjeti svoju vjeru.

I za kraj, imate li što poručiti našim čitateljima, kako bi i oni što više uznastojali živjeti svoju vjeru izvan okvira svoje kuće i svoga dvorišta?

Zvonimir: Moja poruka za kraj bila bi da se po primjeru Abrahama, Blažene Djevice Marije i svih svetih čvrsto pouzdamo u Boga i da se ne bojimo javno svjedočiti naše kršćansko usmje-renje. Gospodin vam dao svoj mir!

Željko: Dužnost nam je svjedočiti Isusa Kris-ta, kao zahvalu za sve milosti koje nam Bog da-je. Da svojim ponašanjem i svjedočenjem rav-nodušnima, onima koji sumnjanju i onima koji ne vjeruju naviještamo Isusa. Moramo znati da nismo sami dok nekoga vodimo Gospodinu – Bog je uvijek uz nas. Molitvom i vjerom mo-žemo postati i više od onoga što jesmo, a ako ustrajemo, to ćemo i ostvariti. Na tome putu čekat će nas mnoštvo kušnji, ali moramo znati da nas Bog kuša samo onoliko koliko možemo podnijeti.

fra Bojan: Pa evo, želio bih poručiti da ne budemo obeshrabreni i malodušni unatoč broj-nim problemima, nerazumijevanjima i nejas-noćama koje donosi naš život. Ostati postojan u vjernosti Gospodinu i njegovoj riječi znači unositi vrtloge radosti u svu ozbiljnost naših odnosa. Stoga, želim svim čitateljima ovih re-daka da nastoje prepoznati važnost vjere u svo-jem životu kako bi upravo ona postala pokre-tač njihova djelovanja jer ona je put koji vodi u sigurnost nade i djelotvornost ljubavi. Samo postojanošću postat ćemo znak da nas Gospo-din nije ostavio, nego da i dalje ulazi u odnos s nama, odnos koji je prožet ljubavlju, a rađa nadu i hrani vjeru.

32 voX minorum


biskupska sinoda

Biskupska sinoda skupština je izab-ranih biskupa koji se u određeno vrijeme sastaju te u bratskome di- jalogu pod vodstvom Rimskoga biskupa raspravljaju o gorućim pita-

njima Crkve u današnjim društvenim prilika-ma. Biskupsku sinodu ustanovio je papa Pavao VI. apostolskim pismom “Apostolica sollicitu-do” 15. rujna 1965. dok je još zasjedao Drugi vatikanski sabor. U tome je dokumentu nagla-šeno da će ta skupština biskupa, nova ustanova sinodalne naravi u Katoličkoj crkvi, pomagati Rimskomu biskupu, Svetomu Ocu, u upravlja-nju sveopćom Crkvom.

Pojam sinoda grčkoga je podrijetla, a znači sastanak, skup, dogovor, sabor. Riječ se sastoji od dva dijela: syn, što znači zajedno, i hodos, ići. Prema ovomu, riječ sinoda doslovno bi se mo-gla prevesti “ići zajedno” ili “hodanje zajedno”, odnosno djelovanje više osoba prema istomu cilju. Sinodalnost, dakle, upućuje na susret,

razmjenu vijesti, razgovor, diskusiju, dijalog o pojedinoj temi s namjerom prihvaćanja rješe-nja za koja se postiže suglasnost. Sinodalnost podrazumijeva sudjelovanje u donošenju važ-nih odluka i suodgovornost za opće djelovanje pojedine zajednice.

VRSTE SKUPŠTINA BISKUPSKE SINODE

Biskupska sinoda u svome sadašnjem ustro-ju nema moć odlučivanja, osim ako joj je papa izričito ne podijeli. Skupštine Biskupske sinode dijele se na opće, na kojoj se raspravlja o stva-rima koje se izravno odnose na dobrobiti opće Crkve, (unutar te grupe još se dijeli na redovite i izvanredne) i na posebne, na kojoj se rasprav-lja o poslovima koji se izravno odnose na odre-đeni kraj ili određene krajeve. Opća redovita skupština biskupske sinode obično se održava svake treće godine. Na njoj sudjeluju predstav-nici cijeloga episkopata Katoličke crkve: 113 biskupskih konferencija, 14 katoličkih istočnih

33voX minorum

Crkava svoga prava, 24 poglavara dikasterija Rimske kurije i 10 predstavnika Generalne Uni-je redovničkih poglavara.

STALNO GENERALNO TAJNIŠTVO

Biskupska sinoda ima stalno Generalno taj-ništvo, a na čelu mu je generalni tajnik kojega imenuje papa. Generalnomu tajniku Biskupske sinode pomaže Vijeće tajništva, koje se sastoji od biskupa od kojih jedne bira sama Biskupska sinoda, a druge imenuje papa. Svima njima pak prestaje služba kad započne nova opća skup-ština. Za svaku skupštinu Biskupske sinode po-stavlja se jedan ili više posebnih tajnika koje imenuje papa, a oni ostaju u službi koja im je povjerena samo do završetka skupštine Sinode. Trenutno dužnost generalnoga tajnika obavlja Hrvat, naslovni nadbiskup Vinkovaca msgr. Ni-kola Eterović.

Dosadašnji generalni tajnici Biskupske sinode:Wladyslaw Rubin

† (27. veljače 1967. – 12. srpnja 1979.)Jozef Tomko

(12. srpnja 1979. – 24. travnja 1985.)Jan Pieter Schotte

† (24. travnja 1985. – 11. veljače 2004.)Nikola Eterović (od 11. veljače 2004.)

XIII. REDOVITA OPćA BISKUPSKA SINODA: NOVA EVANGELIZACIJA ZA PRENOŠENJE KRŠćANSKE VJERE

Izborom teme o novoj evangelizaciji za XIII. redovitu opću Sinodu, Crkva je željela naglasi-ti svu važnost, nužnost i hitnost u rješavanju aktualnih problema s kojima se susreće u su-vremenome svijetu. U završnoj poruci Božje-mu narodu, koja se redovito objavljuje na kraju zasjedanja Biskupske sinode, doneseni su za-ključci kao plod razmišljanja sinodskih otaca. U poruci se ističe da je suvremeni čovjek često rastresen i zbunjen te u opasnosti od razočare-nja s obzirom na vrijeme u kojem živi. Osjeća se poput Samarijanke na zdencu opisane u Ivano-vu evanđelju s praznom posudom, u njemu je prisutna žeđa i nostalgija za Bogom, pa upravo tomu čovjeku Crkva mora ići ususret da mu do-nese Boga. Voditi suvremeno čovječanstvo Isu-

su prijeka je potreba cijeloga svijeta jer tko su-sreće Isusa biva svjedokom navještaja spasenja i evanđeoske nade. Utoliko je veća odgovornost nas vjernika, stoga Crkva tvrdi da prije svega treba biti evangeliziran ako se želi evangelizi-rati i poziva sve – polazeći od sebe – na obraće-nje jer slabosti i osobni grijesi Isusovih učenika uvjetuju vjerodostojnost poslanja. Kršćani zato vjerom imaju pobijediti strah i vedrom hrabro-šću gledati svijet jer, iako je pun proturječnosti i izazova, njega Bog uvijek ljubi. Stoga nema mjesta pesimizmu jer svi problemi suvremeno-ga svijeta kao što su globalizacija, sekularizaci-ja, seljenja, ateizam, kriza političkoga vodstva i države, unatoč njihovim teškoćama i patnjama, imaju biti i jesu prigoda za evangelizaciju. Jer nije riječ o iznalaženju novih strategija za ši-renje evanđelja kao tržišnoga proizvoda, nego o otkrivanju načina kako osobe približiti Isusu Kristu.

Sinodski dokument potom navodi župe kao bitne centre evangelizacije, a spominje važnost posvećena života i trajne formacije za svećeni-ke i redovnike, pozivajući i laike na naviješta-nje evanđelja u zajedništvu s Crkvom. Posebna je pozornost okrenuta mladima – sadašnjosti i budućnosti čovječanstva i Crkve – potičući slušanje i dijalog s mladima da se potiče, a ne kroti, njihov zanos.

Nova evangelizacija ima široke obzore kao i svijet – kaže Biskupska sinoda – stoga je te-meljan sveobuhvatan dijalog s kulturom kojoj je potreban novi savez između vjere i razuma; s odgojem, za cjeloviti razvoj osobe; s druš-tvenim komunikacijama, gdje se često obliku-ju savjesti i koje pružaju novu prigodu da se dođe do ljudskoga srca; također i sa znanošću, jer ona biva saveznica u humaniziranju života kada ne zatvara čovjeka u materijalizam. Osim toga, dijalog je bitan i s umjetnošću koja kroz ljepotu očituje duhovnost, sa svijetom gospo-darstva i rada, da rad ne bude nepodnošljivi te-ret ili nesigurna perspektiva, nego da promiče ljudski razvoj; s politikom, od koje se zahtijeva nesebična i transparentna skrb za opće dobro, poštivanje dostojanstva osobe, obitelji uteme-ljene na braku između muškarca i žene, vjer-ske i odgojne slobode, odstranjivanje uzroka nepravdi i nejednakosti. Osim toga, temeljan je i međureligijski dijalog koji pridonosi miru, od-

34 voX minorum

bacuje fundamentalizam i osuđuje nasilje pro-tiv vjernika i teško kršenje ljudskih prava.

Za novu evangelizaciju posebno su znakovi-ta dva očitovanja vjerskoga života: kontempla-cija, gdje šutnja omogućuje bolje prihvaćanje Božje riječi, te služenje siromašnima, jer se u njihovim licima može prepoznati Krista. Ljubav je najveća snaga i treba plamsati u srcu svakoga

kršćanina, iz toga plamena ima se crpiti da bu-kne vatra evanđelja. Naša se strast za naviješ-tanjem mora napajati na vjeri, a vjera se ima preobraziti u vatru ljubavi. Kršćanin ne smije biti mlak. Vjera u nama mora postati plamen ljubavi, plamen koji doista zahvaća moj bitak i biva njegova velika strast te tako zahvaća i mo-jega bližnjega. U tome je bit evangelizacije.

OPćE REDOVITE SKUPŠTINE BISKUPSKE SINODE

1. Prva opća redovita skupština Biskupske sinode održana je od 29. rujna do 29. listopa-da 1967. na temu Kako očuvati i ojačati katoličku vjeru, njezinu cjelovitost, snagu, razvoj kao i doktri-narnu i povijesnu dosljednost? Sudjelovalo je 197 sinodalnih otaca. Od važnijih odluka treba spo-menuti dvije. Sinodalni su oci utvrdili kriterije za izradu novoga Zakonika kanonskoga prava. Spomenuti je Zakonik objavio papa Ivan Pavao II. 25. siječnja 1983. Na prijedlog sinodalnih otaca papa Pavao VI. je 1969. godine uspostavio Međunarodno teološko povjerenstvo.

2. Druga opća redovita skupština Biskupske sinode održana je od 30. rujna do 6. studenoga 1971., a na njoj je sudjelovalo 210 sinodalnih otaca. Oni su raspravljali o dvjema temama: Ministerijalno svećeništvo i pravda u svijetu. Prihvativši dokumente koje su izradili sinodal-ni oci, papa Pavao VI. odobrio je njihovo objav-ljivanje kao dva završna dokumenta Biskupske sinode: Ministerijalno svećeništvo i Pravda u svije-tu. U dokumentu o ministerijalnome svećeniš-tvu, nakon sveobuhvatne i žive razmjene mi-šljenja, velikom je većinom glasova potvrđena valjanost celibata za svećenike Katoličke crkve latinske tradicije.

3. Treća opća redovita skupština Biskupske sinode održana je od 27. rujna do 26. listopada 1974. na temu Evangelizacija današnjega svijeta. Na tome je zasjedanju bilo 209 sudionika. Na Sinodi je raspravljano i o oslobođenju, temi koja je tada bila veoma aktualna, a koja je na Sinodi bila uvrštena u kontekst evangelizaci-je. Papa Pavao VI. rezultate Sinode uključio je u apostolsku pobudnicu Evangelii nuntiandi, dokument koji s vremenom nije izgubio na ak-tualnosti i svježini i koji je na neki način usmje-rio odnos, često osjetljiv, između obveze evan-

gelizacije i potrebe dijaloga s predstavnicima nekršćanskih religija. Spomenuti je dokument služio kao uzor za ostale apostolske pobudnice svih dosad održanih redovitih općih skupština Biskupske sinode.

4. Četvrta opća redovita skupština Biskup-ske sinode na temu Kateheza u naše vrijeme održana je u Rimu od 30. rujna do 29. listopa-da 1977. Sudjelovala su 204 crkvena oca. U si-nodalnoj apostolskoj pobudnici Catechesi tra-dendae Sveti je Otac Ivan Pavao II. predstavio cijeloj Crkvi rezultate sinodalnih rasprava, koji i danas čine temeljne smjernice sveobuhvatne katehezne djelatnosti. Sudionici ove sinodalne skupštine prvi su se put obratili Porukom za narod vjernicima diljem svijeta, obavještava-jući ih o nekim točkama sinodalnih rasprava. Nakon toga sa svake je sinodalne skupštine upućena kratka Poruka Božjemu narodu.

5. Peta opća redovita skupština Biskupske sinode održana je od 26. rujna do 25. listopada 1980. na temu Kršćanska obitelj. Na zasjedanju je sudjelovalo 216 sinodalnih otaca. Oni su uputili Poruku kršćanskim obiteljima u modernome svijetu. Također su predložili izradu Povelje prava obitelji. Rezultati sinodalnih rasprava koje je prihvatio i obradio papa Ivan Pavao II. objavljeni su u Apostolskoj pobudnici Familia-ris consortio. Taj je dokument veoma aktualan jer se u njemu, na tragu enciklike Humanae vi-tae, raspravlja o danas gorućim pitanjima obi-telji i ljudskoga života od početka do prirodne smrti.

6. Šesta redovita opća skupština Biskupske sinode održana je u Rimu od 29. rujna do 29. li-stopada 1983. na temu Pokora i pomirenje u posla-nju Crkve. Sudjelovalo je 221 sinodalnih otaca. U Poruci su sudionici Sinode uputili poziv svijetu na pomirenje, naglasivši da je Crkva sakrament pomirenja i znak Božjega milosrđa za grešnike. Materijali Sinode poslužili su kao temelj za pi-

35voX minorum

sanje postsinodalne apostolske pobudnice Re-conciliatio et poenitentia. Nakon ove pobudni-ce sve druge povezane s Biskupskom sinodom nose naziv postsinodalne. Spomenutim doku-mentom, kao i Biskupskom sinodom, htjelo se naglasiti važnost sakramenta ispovijedi s naka-nom njegova promaknuća u Crkvi.

7. Sedma redovita opća skupština Biskup-ske sinode na temu Poziv i poslanje laika u Crkvi i u svijetu održana je od 1. do 30. listopada 1987. Sudjelovalo je 232 sinodalnih otaca. Postsino-dalna apostolska pobudnica Christifideles laici temeljni je dokument za apostolat laika kao aktivnih kršćana u modernim i skladnim pri-likama društva.

8. Osma redovita opća skupština Biskupske sinode na temu Odgoj sjemeništaraca u sadaš-njim okolnostima održana je od 30. rujna do 28. listopada 1990. U radovima je sudjelovalo 238 sinodalnih otaca. Papa Ivan Pavao II. u postsi-nodalnoj apostolskoj pobudnici Pastores dabo vobis obradio je materijal razrađen na Biskup-skoj sinodi. Svi koji se bave odgojem budućih svećenika umiju cijeniti ovaj dokument koji na svoj način predstavlja primjenu nauka Drugoga vatikanskoga sabora o odgoju u sjemeništima, prilagođenu sadašnjim crkvenim i društvenim okolnostima.

9. Deveta redovita opća skupština Biskupske sinode održana je od 2. do 29. listopada 1994. na temu Bogu posvećeni život i njegovo poslanje u Cr-kvi i svijetu. Sudjelovalo je 245 sinodalnih otaca. Zanimljivo je da su kao posebni dodatni tajnici ove Biskupske sinode bili imenovani jedan re-dovnik i jedna redovnica. Papa Ivan Pavao II. objavio je postsinodalnu apostolsku pobudnicu Vita consecrata 25. ožujka 1996. Ona je važan dokument o naravi redovničkoga života i nje-gova poslanja u Crkvi i u svijetu.

10. Deseta redovita opća skupština Biskup-ske sinode na temu Biskup služitelj Evanđelja Isusa Krista za nadu svijeta održana je od 30. rujna do 27. listopada 2001., a na njoj je sudjelovalo 247 sinodalnih otaca. Papa Ivan Pavao II. u postsi-nodalnoj pobudnici Pastores gregis obradio je narav i poslanje biskupske službe u sadašnjem trenutku Crkve i svijeta, imajući u vidu bogate sinodalne rasprave. Dokument je objavljen u Rimu 16. listopada 2003., na 25. obljetnicu pon-tifikata pape Ivana Pavla II.

11. Jedanaesta redovita opća skupština Bi-skupske sinode na temu Euharistija, izvor i vrhu-nac života i poslanja Crkve održana je od 2. do 23. listopada 2005. Sudjelovalo je 256 sinodalnih otaca. Sveti Otac Benedikt XVI. 22. veljače 2007. objavio je postsinodalnu apostolsku pobudnicu Sacramentum caritatis u kojoj je sabrao za-ključke Biskupske sinode.

12. Dvanaesta opća redovita skupština Bi-skupske sinode obradila je temu Riječ Božja u životu i poslanju Crkve u trajanju od 5. do 26 listopada 2008. godine. Sudjelovalo je 253 si-nodalnih otaca. Sveti Otac Benedikt XVI. 30. rujna 2010. godine objavio je postsinodalnu apostolsku pobudnicu Verbum Domini u kojoj su sabrana razmišljanja sinodalnih otaca kao i zaključci Biskupske sinode.

13. Trinaesta opća redovita skupština Bi-skupske sinode koja se održala od 7. do 28. li-stopada u Vatikanu imala je za temu Nova evan-gelizacija za prenošenje kršćanske vjere. Na sinodi su sudjelovala 262 sinodska oca, najviše do sada u povijesti sinoda. Iz Europe ih je bilo najviše, njih 103, iz Amerike 63, Afrike 50, iz Azije 39 te iz Oceanije 7. Među sidnodskim ocima bilo je šest patrijarha, 49 kardinala, 71 nadbiskup, 120 biskupa i 14 svećenika.

36 voX minorum

PRIReDILI: FRA mARKO PARAT I FRA ROBeRT JANđeL

putem svetoGa franje

Dvostruka papinska bazilika svetoga Franje u Asizu od početka svoga postojanja privlači mnoge hodo-časnike koji žele pobliže upoznati život sveca koji se posvetio raz-

matrajući život i primjer Isusa Krista. Kako su u vrijeme kada je bazilika nastajala mnogi bili poprilično neupućeni u vjeru Crkve i važnost liturgijskih činova, iznad svega euharistije, fra-tri su baziliku odlučili ispuniti simbolima i pri-

kazima koji predstavljaju put prema Gospodi- nu u vjeri, posebice do vrhunca Božje prisut-nosti, tj. euharistije, po primjeru svetoga Siro-maška iz Asiza.

U ovome tekstu pokušat ćemo vam približi-ti priču koju su freske središnje lađe donjega di-jela bazilike pričale svima onima koji su njome prolazili. U početku, bazilika nije bila zamišlje-na ovako velika, odn. bila je izgrađena u obliku jednostavnoga latinskoga križa. Zbog velikoga broja hodočasnika, koji su dolazili odavati po-čast svetome Franji, bazilika je proširena na štetu ovih freski. Neke su, nažalost, jedva čitlji-ve. S obzirom na to da je do 1824. godine hodo-čašće završavalo kod oltara jer se smatralo da je upravo tamo svečev grob, hodočasnika su na putu do duhovnoga epicentra bazilike – oltara – pratile freske koje u pet parova prikazuju, s lijeve strane život svetoga Franje Asiškoga, a paralelno s desne strane muku, smrt i uskrsnu-će Isusa Krista. Dvije priče, koje su svojevrsni ključ jedna drugoj, izražavaju srce franjevačke duhovnosti i karizme.

Put započinjemo s dva skidanja, onim Kris-tovim prije razapinjanja te s Franjinim skida-njem i razbaštinjavanjem pred biskupom i ci-jelim gradom. Isus se pušta skinuti i razapeti na križ jer je došao njegov čas, čas da svojom smrću, ostavljanjem svega ljudskoga, spasi čo-vječanstvo. Slično tomu, Franjo bira ostaviti sve što je u ljudskim očima vrijedno, želi za-početi svoj put za Gospodinom koji ga je tako snažno pozivao. Poruku koju ovaj par freski ša-lje hodočasniku, koji želi slijediti svetoga Fra-nju, jest da se i sam “skine”, da ostavi sve što bi mu na putu prema Bogu mogla biti zapreka. Liturgijski, ovaj početak puta možemo povezati s pokorničkim činom s početka svakoga euha-ristijskoga slavlja.

U nastavku primjećujemo san pape Ino-centa III. i smrt Isusa na križu. Isus, umirući na

kateheza U asiŠkoj bazilici

37voX minorum

križu, donosi otkupljenje i daje život Crkvi. Franjo u svoje vrijeme dobiva poziv od Boga da “popravi Crkvu koja je u ruševinama”. Isprva shvativši taj poziv doslovno, Franjo je poprav-ljao crkve po asiškoj dolini. Kasnije je shvatio da je Crkva kojoj je trebao pomoći ista ona kojoj je Krist dao život na križu. Duhovno izgrađuju-ći Crkvu Franjo je udahnuo novi život kršćan-stvu i dao mu novi polet. Poruka ovoga drugo-ga para fresaka je da, osjećajući se živim udom Crkve, istu i izgrađujemo, jer samo čineći dio Crkve možemo doći do Boga i susresti ga živo-ga u sakramentima.

Treći par fresaka prikazuje dvije, naizgled, nepovezive epizode: Franjo propovijeda ptica-ma i Isusovo skidanje s križa. Kako ih poveza-ti?

Krist svojom smrću izvršava projekt spa-senja. Činom otkupljenja Gospodin je povratio čovjeka u prvotno milosno stanje i svetost koju je čovjek imao u sebi prije Adama, kada je bio stvoren i uživao Božju prisutnost u Raju. Fra-njo, zahvaljujući Kristovomu otkupiteljskomu djelu, poistovjetivši se s Božjom voljom, posta-je “drugi Krist”. Otkrivši iznova stanje milosti i svetosti Adama prije prvoga grijeha, Franjo je osim prisnoga odnosa s Bogom u sebi, povratio i skladan odnos s čitavim stvorenjem kakav su imali praroditelji. Ova treća etapa poziva hodo-časnika na hod prema Bogu u potpunome skla-du sa svim stvorenim, ali i na život u svijetu ko-ji je stvoren kako bi čovjek bio sretan.

Freske četvrte etape prikazuju Franjino pri-manje stigmi na brdu La Verna 1224. godine i polaganje Isusova beživotnoga tijela u grob. Put koji je Franjo započeo javnim skidanjem u iskustvu primanja stigmi dostiže svoj vrhunac. Siromah iz Asiza dvije godine prije smrti pri-ma stigme kao potvrdu da se sve što je u životu bio učinio svidjelo Bogu. Susret s Raspetim vr-hunac je Franjina prihvaćanja Isusa Krista kao svojega spasitelja. Ova etapa, koja prikazuje Isusa mrtvoga i u grobu, poziva hodočasnika da bude “mrtav s Kristom” jer “ako umrijesmo s Kristom, vjerujemo da ćemo živjeti s njime” (Rim 6,8). Kao što je Krist morao umrijeti da bi ušao u slavu, tako su i kršćani pozvani umri-jeti i biti pokopani s Kristom, da bi zajedno s njim ušli u njegovu slavu. Zadnje dvije freske ove priče središnje lađe Donje bazilike sveto-

ga Franje prikazuju dvoja otvaranja očiju: ono Franjino pred licem sestrice smrti i ono učeni-ka koji putovaše s Uskrslim u Emaus. Franjine oči zatvaraju se ovomu svijetu. No, zatvarajući ih, on svijetu otvara Bogu kojega konačno vidi licem u lice. Isto tako i učenici u Emausu otva-raju oči i vide Sina Božjega koji je zapravo cijelo vrijeme bio s njima. U ovome zadnjem paru fre-ski hodočasnik biva pripremljen na to da “vidi” Boga prisutnoga u Euharistiji koja se slavi na cilju ovoga kratkoga, ali snažnoga puta.

Nakon što je prošao ovaj put, hodočasnik odlazi kući obogaćen iskustvom koje je još i da-nas svježe i novo.

U duhu nedavne Biskupske sinode, može- mo reći da ova bazilika i danas vodi čovječan-stvo Isusu i šalje poruku da i danas imamo ob-vezu susresti Isusa i navijestiti ga cijelomu svi-jetu.

38 voX minorum

lectio divina

“Lectio divina je čitanje – pojedinačno ili zajedničko – duljega ili kraćega ulomka iz Sve-toga pisma, prihvaćena kao riječ Božja, koje se potom poticajem Duha Svetoga razvija medita-cijom, molitvom i kontemplacijom” (Tumačenje Biblije u Crkvi, IV C 2). Ovdje predlažemo Lectio divina na temu ulomka iz Matejeva evanđelja – Isusov hod po vodi (Mt 14,22-33).

Smiri se i diši normalno. Uđi u tišinu svoga srca, ondje gdje je mjesto susreta s Bogom. Znamenuj se znakom križa, obnovi svoju vjeru u Oca i Sina i Duha Svetoga. Dopusti Duhu Svetomu djelovati u tvojem životu.

Slijedi zaziv i molitva Duhu Svetomu koja se mo-že izreći sličnim ili dolje predloženim riječima.

Dođi, Duše Sveti, u moj život koji je u neprestanoj borbenoj oluji. Razni vjetrovi me nose onamo gdje ne želim. Ne uspijevam se oduprijeti njihovim utjeca-jima i njihovoj snazi. Slab sam. Ti daješ život, ti si snaga, ti si moja potpora. Dođi, Duše Sveti, i pomozi mi otkriti smisao i važnost Pisma u mojem životu. Povrati mi mir, vedrinu i radost življenja.

LECTIO

Slijedi čitanje evanđeoskoga ulomka.

Iz Evanđelja po Mateju (Mt 14,22-33)

22 I odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko dok on otpusti mnoštvo.

23 A pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo, da se pomoli. Uvečer bijaše ondje sam. 24 Lađa se već mnogo stadija bila otišla od kraja, šibana valovima. Bijaše protivan vjetar.

25 O četvrtoj noćnoj straži dođe on k njima hodeći po moru.

26 A učenici ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: “Utvara!” I od straha krik-nuše.

27 Isus im odmah progovori: “Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!”

28 Petar prihvati i reče: “Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!”

29 A on mu reče: “Dođi!” I Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, pođe k Isusu.

ne bojte se! ja sam!


39voX minorum

30 Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne to-nuti te krikne: “Gospodine, spasi me!”

31 Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: “Malovjerni, zašto si posumnjao?”

32 Kad uđoše u lađu, utihnu vjetar.33 A oni na lađi poklone mu se ničice govore-

ći: “Uistinu, ti si Sin Božji!”

Tijekom nekoliko trenutaka razmisli o pročita-nome ulomku.

Razumijevanje teksta.

Ovaj odlomak iz Matejeva Evanđelja nalazi se, između Isusovih besjeda u parabolama (13) i besjeda o zajednici kao pripovjedni dio (14-17) koji opisuje Isusov posjet Nazaretu (13,53-58), Herodovo promišljanje o Isusu kao Ivanu Krs-titelju uskrslome (14,1-12) i čudo umnažanja kruha (14,13-21). Odlomak o umnažanju kruha govori o ljudima koji slijede Isusa u pustinju

gdje ih on hrani kruhom. Oni ga prepoznaju kao svoga kralja (usp. Mk 6,52). Cijeli ovaj raz-voj događaja i razmišljanja u narodu prisiljava Isusa da pošalje učenike u lađu, a potom otpusti narod.

MEDITATIO

Udaljiti se 22-33

Odmah na početku Matej koristi neuobiča- jeni glagol “prisiliti” kojim opisuje Isusov čin. Razmišljanje ljudi “oduševljenih i zadovolje-nih” (kruhom) može negativno utjecati na učenike, stoga Isus prisiljava učenike da uđu u lađu te otpusti mnoštvo. Narod Isusa naziva pro-rokom, htjedoše ga zakraljiti. On strahuje da učenici ne bi podržali narod, da se ne ponesu njegovim entuzijazmom. Učenici “silom” na-puštaju situaciju.

Isus se povlači. Ovaj nam prizor doziva u pamet onaj drugi kada se Isus povlači u Getse-mani prije svoje muke i smrti. Udaljuje se od naroda i svojih učenika. Želi biti sam. Želi osje-titi Očevu blizinu i u ovome trenutku, želi biti sam s Ocem. Lako je uočiti kontrast: Isus je u miru, u molitvi i razgovoru s Ocem, a učenici su sami, gotovo izgubljeni na otvorenome moru. Vjetar ih šiba sa svih strana, a Isus moli za njih kao Mojsije na brdu za vrijeme bitke s Amale-ćanima: daleko je od bitke, ali ona ovisi o nje-mu, o njegovim uzdignutim rukama, o njegovoj molitvi.

Lađa iz ovoga prizora simbolizira zajedni-cu (Crkvu) čiji je cilj prijeći u zemlju pogana i navijestiti Radosnu vijest. Put je, naime, dug i težak. More, vjetrovi, valovi, oluja – sa svih strana priječe put. Upravo tu je Isusova molitva za Crkvu čija je pobjeda, čija je snaga u Uskrs-loga Gospodina: “Zato i može do kraja spasava-ti one koji po njemu pristupaju k Bogu – uvijek živ da se za njih zauzima” (Heb 7,25).

Isus hoda po moru 24-27

Isus je onaj koji dolazi ususret. On dolazi o četvrtoj straži (između tri i šest sati ujutro). Dolazi nakon burne noći u kojoj učenici postaju svjesni svojih slabosti, dolazi hodeći po moru

40 voX minorum

kao gospodar života i smrti, kao gospodar pri-rode koji je u početku podijelio i razmjestio vode, mora i kopno. Upravo to olujno more i njegovi valovi put su kojim se Isus približava učenicima. U tome trenutku događa se nešto paradoksalno: umjesto da se “obraduju vidjev-ši Gospodina”, učenici ostaju prestrašeni i od straha kriknuše. Ne prepoznaju Isusa. Njihova je vjera, nakon svih znamenja koja je učinio, i dalje na razini maloga djeteta koje vjeruje u duhove i utvare. Isus prvi progovara: “Hrabro! Ja sam. Ne bojte se!” Ovaj izgovoreni “Ja sam” samo je jedan od Isusovih “Ja sam”1 koji naro-du i učenicima govori tko je. To je onaj isti “Ja sam” kojim se Bog obraća Mojsiju prije izlaska iz Egipta. To su riječi koje otklanjaju strah, ot-krivaju identitet. “Ja jesam” ne otkriva ono što je Bog u samome sebi, nego ono što On pred-stavlja za Izraela. Da je On prisutni Bog, Bog koji spasava, koji prati svoj narod u trenucima teškoće i sumnje. Nije dovoljno reći da Bog po-stoji, potrebno je priznati da Bog jest, da je pri-sutan, da je Onaj u kojega se čovjek može pouz-dati. Ove riječi “Ne bojte se! Ja sam!” važne su za Crkvu svakoga vremena.

Zapovijedi mi da dođem tebi 28-32

Uočimo izraz “hodajući po moru” (r. 25.26.28.29) koji predstavlja Isusa kao onoga koji ima vlast nad svim stvorovima. Ovaj čin otkriva Isusov identitet: on je gospodar koji kontrolira protivne snage (vjetar i valove), on je spasitelj koji dolazi. Hodati po moru ili činiti što čini učitelj jest jedini učenikov zadatak. Pe-tar želi biti siguran u Isusovu prisutnost. Podlo-ga Petrovoj molbi njegova je sumnja: “Ako si to ti, Gospodine...” Petar sumnja, ali je odvažan – pita. “...zapovijedi mi da dođem k tebi po vodi.” Petar ne želi hodati po vodi, on želi biti uz svo-jega Gospodina. Isus ga poziva: “Dođi. Ne gle-

1 Ja jesam! I gledat ćete Sina Čovječjega gdje sjedi zdesna Sile i dolazi s oblacima nebe-skim. (Mt 14,62)

Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni. (Iv 14,6)

Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. (Iv 11,5)

Ja sam istinski trs. (Iv 15,1)

daj svoje slabosti i nedostatke. Dođi. Ne boj se.” Apostol, koji će postati kormilar barke Crkve, ima povjerenja, pouzdaje se i kreće prema Isu-su. Korača preko voda smrti i ide ususret živo-tu. Petar je snažniji i hrabriji nego što možemo zamisliti, ali strah pred protivnim vjetrom čini ga slabim i smanjuje njegovu vjeru u Božju pri-sutnost u njemu samome. U nadi da će biti spa-šen viče svojemu Gospodinu: “Gospodine, spasi me!” Petar je primjer čovjeka vjere i straha koji predstavlja svakoga od nas, koji predstavlja Crkvu u svijetu. Crkvu koja se boji svijeta koji se Bogu protivi. Vjerovati znači pouzdati se u Boga više nego se bojati svijeta.

Ti si Sin Božji 33

More se smirilo. Petar je spašen i na lađi zajedno s ostalim učenicima i s Isusom. Dokaz je to da nas Bog nikada ne napušta. Zapanje-ni događajem, učenici ispovijedaju svoju vjeru u Isusa: “Ti si Sin Božji.” Lako uviđamo da nije samo Petar onaj koji Isusa naziva Kristom, nego to su svi učenici. Petar jest utvrđen u vjeri te može utvrditi svoju braću.

Za osobno razmišljanje.

41voX minorum

Vjerom je moguće premještati planine... i hodati po moru... Kakva je moja vjera? Imam li povjerenja u Boga?

Sumnjam li? Jesam li hrabar kao Petar? Po-sumnjam li poput Petra? Padam li i tonem li kao Petar?

Kako reagiram u trenucima tame i osamlje-nosti? Što molim Boga u tim trenucima? Da mi umnoži vjeru i učvrsti ufanje?

Kakav je moj osobni odnos s Bogom? Moja molitva?

ORATIO

(Ps 34,1-9).

Traži Gospodina oprost, zahvali mu za prisut-nost u tvojem životu, moli ga za pomoć.

Psalam 34,1-9Blagoslivljat ću Gospodina u svako doba,njegova će mi hvala biti svagda na ustima!Nek’ se Gospodinom duša moja hvali:nek’ čuju ponizni i nek’ se raduju!Veličajte sa mnom Gospodina,uzvisujmo ime njegovo zajedno!Tražio sam Gospodina, i on me usliša,

izbavi me od straha svakoga.U njega gledajte i razveselite se,da se ne postide lica vaša.Eto, jadnik vapi, a Gospodine ga čuje,izbavlja ga iz svih tjeskoba.Anđeo Gospodnji tabor podižeoko njegovih štovalaca da ih spasi.Kušajte i vidite kako dobar je Gospodin:blago čovjeku koji se njemu utječe!

CONTEMPLATIO

Hrabro!Ne bojte se! Ja sam!Malovjerni, zašto si posumnjao?

ACTIO

Koliko puta gledam i tražim Isusa u olujama svojega života, a ne vidim ga u svojoj blizini. Uprem li pogled u Gospodina, neće me pobije-diti valovi ovoga svijeta.

Od danas želim živjeti novim životom. Že-lim živjeti životom u Kristu koji mi pruža svoju ruku da me spasi. Želim postati novi čovjek, čo-vjek vjere. Pouzdavajući se u Gospodina, želim svjedočiti vjeru drugima.

42 voX minorum

Gdje sam ja?

Bila jednom jedna gusjenica koja je ima-la osjećaj da je metamorfoza kod lepti-ra previše naporna i bolna stvar. Tako da je odlučila ostati gusjenica. I dok je tako bolno i lagano gmizala kroz život,

stalno je gledala u vis prema nebu i prema svim tim šarenim i lijepim leptirima...

Po zavšetku sedmoga razreda osnovne škole bio sam na duhovnim vježbama u Cresu s grupom ministranata koje je vodio fra Ante Gašparić. Bilo je to baš u franjevačkome samo-stanu u kojem sam prošlu godinu proveo kao postulant. Vježbe su ostavile dobar utisak na moj duhovni život, no meni je muke tada zadao citat koji nam je pročitao jedan bogoslov, a gla-si ovako: “Bog ljubi one koji ga razapinju, a ra-zapinje one koji ga ljube”. Uznemireno sam ga pitao, pa kako to, zar ne bi trebalo biti obrnuto? Koja je to logika, ako je tako pa zašto se onda truditi, čemu se boriti, koji je smisao? Tada mi je pokušao objasniti kako je sve to s razlogom, kako Božja logika nije i naša logika, kako nje-gove misli i puti nisu i naši... No, nije mi bilo jasno i nisam tada mogao shvatiti i razumje-ti. Ipak, kako su godine prolazile počeo sam shvaćati tu poruku. Roditelji opominju svoju

djecu, uče ih kako bi danas-sutra bili spremni za život. Ipak, nekada zbog dječjega neposluha treba upotrijebiti i “šibu”. Kada bi im rekli da su batine dobili iz ljubavi, da je to za njihovo dobro, i da ih roditelji tolikom mjerom ljube da su za njih spremni život dati, bi li shvatili? Tako razmišljajući lakše mi je razumjeti smisao Kri-ža, i to sam otprilike shvatio, ali sam si postavio novo pitanje: “Gdje sam ja?” Odnosno, jesam li ja onaj koji razapinje ili onaj koji ljubi? I onda vidim... o ne! Oprosti mi, nisam znao, oprosti! I opet se sjetim da si za me već davno molio Oca tim riječima: “Oprosti im jer ne znaju što čine!” Koje li veličine, koje ljubavi! Da, vidim, na po-četku sam, i još uvijek u sebi nosim toliko ne-valjalosti i starih loših navika. Sada je vrijeme promjene, vrijeme kada mogu postati “leptir”, vrijeme metamorfoze! Trebam svući sa sebe taj teret i iznutra se zaodjenuti u novoga čovjeka! Baš kako nam govori sv. Pavao u svojoj posla-nici: “Zaodjenite se dakle kao izabranici Bož- ji, sveti i ljubljeni u milosrdno srce, dobros- tivost, poniznost, blagost, strpljivost te podno- site jedni druge praštajući ako tko ima protiv koga kakvu pritužbu! Kao što je Gospodin vama oprostio, tako i vi! A povrh svega – ljubav!” (Kol 3,12-15) Tako neka bude.

o smislU Života

PIŠe: FRA FRANJO ŠKARec

43voX minorum

malenost kao stil

T ijekom života postoje faze kada iz djetinje dobi prelazimo u adoles-cenciju pa u mladenaštvo pa u sred- nju dob i potom u starost.

Tako je slično i u redovničkome načinu ži-vota u kojem je prva etapa novicijat.

Novicijat je milosno vrijeme darovano od Gospodina; ovo je vrijeme odgoja i izobrazbe u duhu franjevaštva što ne znači slijediti neku ideju već zaista susresti i upoznati osobu Isusa Krista.

Ovo je razdoblje u kojem novak ostavlja do- sadašnji način života te započinje živjeti jedno-stavan bratski odnos sa svima – “Nasljedovati poniznost i siromaštvo našega Gospodina Isusa Krista”.

Sveti Franjo svoju je braću učio malenosti kao stilu nazočnosti u svijetu, da postanu bra-tom sviju, da budu poslužitelji malenih i siro-mašnih i da ne teže za vlašću i čašću, nego žive u jednostavnosti, skrovitosti i poniznosti živo-ta.

Dakle, novicijat, kao milosno vrijeme, ono je vrijeme u kojem novak živi u konkretnosti života zajedno s drugim franjevcima, upozna-je duh franjevaštva, živi ovo vrijeme ispunjeno molitvom i radom s braćom koja su nazočna u samostanu. U novicijatu se ne gubi niti jedan trenutak, svaki dan pomno je isplaniran i svaki

trenutak ima svoje značenje. Iako je od počet-ka prošlo malo vremena, mogu reći da zaista uživam u svakome trenutku koji mi Gospodin daruje.

Ispunjen ovom radošću i zajedništvom mo-gu reći da je zaista jako lijepo. Primjerice, svake srijede i subote imamo susret sa štićenicima instituta Serafico – s osobama koje su nijeme, slijepe ili boluju od različitih vrsta bolesti. Sri-jedom se družimo s njima, pričamo, pjevamo; subotom pak zajedno slavimo svetu euharisti-ju. Ovo me iskustvo iznimno dojmilo jer vidjeti sve te raspjevane i rasplesane mlade ljude koji slave Boga onako kako znaju i umiju, pokaza-lo mi je koliko smo mi “normalni” ljudi često nezahvalni. U njima vidim uzore vjere koja je upravo onakva kakva bi trebala biti – nevina i neokaljana. Ova je godina proglašena “Godi-nom vjere’’, pa mi je izuzetno drago što je to upravo godina moga novicijata. Jer u svojoj biti, novicijat je put na kojem sve bolje upoznajemo svoju vjeru, produbljujemo svoj odnos s Gos-podinom Isusom Kristom, a na poseban način po uzoru na svetoga Franju i ostale svece koji su živjeli i djelovali upravo u ovome samosta-nu.

Želio bih iz svakoga iskustva ponijeti što je više moguće, jednostavno se prepustiti u ruke koje su me i oblikovale još na početku vremena. Mir vam i dobro!

moj novicijat

PIŠe: FRA VJeKOsLAV DžIJAN

44 voX minorum

čovjek koji pomiče Granice

Normalno? Što je to normalno? Ka-da to kažemo vjerojatno mislimo na “uobičajeno”. Nemati ruke i noge sigurno nije uobičajeno, ali bez obzira na to čovjek koji nema

ni ruke ni noge živi potpuno “normalno”, on je potpuno “normalna” osoba. Smije se, radi, uči, igra nogomet, golf, ali i bodri ljude (“Ne samo da hodam, nego skačem, plivam i igram golf”). Čovjek kojega bi naizgled trebalo bodriti, ali ko-jega je u početku i trebalo bodriti, sada diljem svijeta drži motivacijske govore te motivira i vraća nadu mnogim ljudima.

Nick Vujičić živi – bez ruku i nogu. I to jako dobro, već dvadeset i osam godina. Voli život, diše punim plućima i vjerojatno je najpoznati-ji svjetski primjer i dokaz da čovjek sve može kada hoće. Važno je samo željeti. Nick ima za-vršena dva fakulteta, tipka na računalu, javlja se na telefon... Pravi je dokaz da čovjek trudom i radom može sve!

Nije uobičajeno i sigurno lako za neke ro-ditelje koji znaju da će dobiti dijete kojemu će trebat pomoć u svakome, naizgled banalnome zadatku u svakodnevnome životu. Roditelji Nicka Vujčića prihvatili su Božji zadatak rodi-teljstva i bez obzira na muku, koju sigurno tre-

ba uložiti u odgoj djeteta bez ruku i nogu, vo-ljeli su i podignuli sina, čovjeka koji je danas sa dvadeset i osam godina, s veseljem očekivana osoba u mnogim dijelovima svijeta.

Danas kamogod da ode unosi promjene u živote ljudi, nije mu uvijek bilo lako, posebno u razdoblju djetinjstva kada je padao u razne de-presije. “Nisam mislio da ću se ikada vjenčati. A ako se i vjenčam, nikada neću moći držati ruke svoje žene. Kako izliječiti slomljeno srce? Imao sam prijatelje i roditelje koji su me uvijek grlili, ali zagrljaj nije mogao mnogo pomoći. Čak sam pokušao s deset godina počiniti samoubojstvo, utopiti se u kadi jer sam htio prekinuti svoju bol”.

Ove godine, Nick je posjetio i našu Hrvatsku i nastupio je pred prepunom dvoranom Doma sportova, a slijedeći dan u Rijeci. Svojim priča-ma nasmijao je i podigao mnoge. “Da vas sve zagrlim, ruke bi mi otpale”, “Prema Guinneso-voj knjizi rekorda ja sam čovjek koji je zagrlio najviše ljudi”. Podsjetio je ljude da “mi nismo greške, mi samo činimo greške”.

Zaista je bilo prekrasno promatrati čovjeka koji pun života i nade svojim riječima potiče ljude da se vesele životu, i da budu radosni na onome što im je Bog dao. Vjerujem da je mno-gima vratio veselje i radost u život.

“kada vam bog ne da čudo, vi možete biti čudo za nekog drugog”

PIŠe: JuRIcA JuReTA

45voX minorum

evanĐelje po meni

Isuse blaga i ponizna Srca, učini srca naša po Srcu svome! O premili moj Isuse, hva-lim Te i blagoslivljam što si došao u moj život i prožeo me cijeloga svojim duhom da mogu razmišljati i djelovati kao jedan

kršćanin. Hvalim te, o Bože svemogući, što si mi dao život i smjestio me baš ovdje u domovi-nu Hrvatsku, dao mi predivnu obitelj i prijate-lje, hvala ti za sve što se događa u mome životu. Možda neke stvari ne razumijem, ali znam da će se – zahvaljući Tebi – sve prokrenuti na moje dobro i korist.

Mislim da ljudi u današnjem svijetu ponaj-prije mole Boga da im nešto dadne, da udovolji njihovim zahtjevima i željama, stalno traže ne-ke stvari umjesto da zahvaljuju na svem prim- ljenome, na svem dobrome što imaju u životu. Traže, a još nisu ni rekli HVALA! Stavljajući sebe u ulogu evanđeliste, želim vam reći samo jed-nu stvar: BOG JE ŽIV! Međutim, nekolicina nas ponaša se kao da ga nema, kao da ne postoji, a naši postupci i postupci naših bližnjih ponekad uopće nisu u skladu s učiteljstvom Crkve. Zato sam i odlučio odabrati ovu temu da vam kažem kako je Krist ovdje, samo ga mi ne doživljavamo ili ga ne želimo doživjeti, ali svejedno on nas ljubi i njegova je ljubav prema nama potpuna. Sada se postavlja pitanje: ako je ta ljubav toliko velika i ako nas toliko prožima, zašto ju u nekim situacijama “ignoriramo” i zašto se njom ne služimo kao vodičem? Često radimo po svome, makar znamo kako bi to Krist napravio, kako bi on postupio. Mislim da na ovo pitanje mogu odgovoriti sa samo dvije riječi, a to su: strah i

sram! Čini mi se da se ljudi u današnjem svijetu koji je, usudio bih se reći, “ugodno popunjen” ateistima odn. agnosticima, boje slobodno izra-ziti. A posebice se nekako boje iskazati svoje kršćanstvo, svoju vjeru prema bližnjima. Isto tako mislim da nemamo dovoljno hrabrosti, da se bojimo pokazati drugima svoje osjećaje. Za takvu je situaciju jednim dijelom kriv Domo-vinski rat, koji je u mnogim dušama probudio taj strah, ali je kod nekih ljudi probudio i hra-brost da započnu svoju vjeru naviještati bliž-njima.

Sada kada smo koliko-toliko riješili to pitanje, nameće se još jedno: Zašto neke ljude stal-no vidimo ili doživljavamo tužne, nezadovoljne i nesretne, a neke uvijek sretne, vedre i nasmi-jane gotovo u svim situacijama života? Odgovor na to pitanje nalazi se u odabiru. Promatrajući jednu prezentaciju, koju mi je poslao moj dugo-godišnji prijatelj, shvatio sam kako sve situacije treba sagledati s dvije strane i postaviti jedno ključno pitanje koje glasi: hoću li nad novo-nastalom situacijom tugovati i svojom tugom ražalostiti još neke ljude oko sebe ili ću tu si-tuaciju iskoristiti tako da na njoj vidim što sam to krivo učinio i da na njoj jednostavno učim te tako postanem sretan da sam shvatio ono što me do sada sputavalo, da budem sretan što sada znam kako ću to sljedeći put riješiti.

Krećući tako svojim životom, učeći iz svo-jih i tuđih grešaka, doći ćemo i do te hrabro-sti da nadvladamo sram i da naviještamo Sina Božjega kakav On uistinu jest: dobar i milostiv i koji nema mjere u ljubavi svojoj!

PIŠe: PeTAR KRAŠeK

46 voX minorum

PIŠe: NIKOLA NOVOseL

ljUbav liječi ljUdska srca i donosi mir

“Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu”1 (Deus caritas est). Oso-bito u ovoj Godini vjere koja je započela, pozvani smo više razmišljati, više produbiti našu vjeru i prožeti svoj život ljubavlju prema drugima i prema Bogu. Tražiti ljubav u miru ili mir u lju-bavi? Prije nego što uopće razmislimo o ovome pitanju valja naglasiti da se ljubav i mir upot-punjuju kao kalup i njegov odljev. I doista, ni ljubav bez mira nije ljubav, niti je mir bez lju-bavi mir. Kako bismo samo funkcionirali da ni-smo voljeni, da ne volimo? Ljubav liječi ljudska srca i naš život ispunjava mirom i blagosta-njem. Mnogi, nažalost, danas imaju potpuno krivu percepciju toga neophodnoga osjećaja u životu. Isus nam je dao svoje dvije zapovijedi ljubavi: “Ljubi Gospodina Boga svoga svim sr-cem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom”2 i “Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe”3. Na početku i na kraju svega – Bog je lju-bav i ljubav tražimo u Bogu. Mnogi je, nažalost, traže na krivim mjestima, u krivim osobama ili stvarima. No tko će im onda uzvratiti darovanu ljubav? Tko će izliječiti njihova srca i donije-ti mir? Gdje tražiti? Komu se obratiti? Tražiti treba na pravim mjestima, tražiti treba u srcu – potpuno iskreno i čisto. Sve što drugima da-jemo nama se uzvraća pa tako i ljubav, pružati ljubav treba pravim osobama, onima koji za-

1 1 Iv, 4, 162 Mt 22, 37 3 Lk 10, 27

služuju i onima koji su spremni za nas učiniti isto. Uvijek smo, a posebno u ovoj Godini vjere, pozvani da ljubav pružamo našemu Stvoritelju jer kao što sam već spomenuo – na početku i na kraju svega ljubav tražimo i pružamo upravo Njemu. Zašto? Oni koji su srca okrenuli prema pravomu putu, znat će zašto, moći će spoznati pravu bit ljubavi. Samo oni koji su dovoljno hra-bri srce otvoriti Bogu mogu biti sigurni da će nam Božja ljubav uvijek biti uzvraćena na ovaj ili onaj način, Božja ljubav uvijek će biti iskre-na i bez skrivenih znakova, u nju ćemo se moći pouzdati i prepustiti joj se u potpunosti. A ima li ljepšega osjećaja od onoga kada se u potpu-nosti, bez sumnje i straha prepustite nečemu? Samim time u sebi možemo stvoriti i ravnotežu s mirom iz čega pak mogu proizaći samo pozi-tivni osjećaji koji se nadovezuju na cijelu priču vezanu uz ljubav i mir, a to su ponajprije sreća i zadovoljstvo. Pa neka onda netko kaže da tu nema povezanosti. Itekako ima, što je zapravo i nužno, a i sam blaženi Ivan Pavao II. u svojoj propovijedi na blagdan Božjega milosrđa ista-knuo je kako se ljubav i mir upotpunjuju kao kalup i njegov odljev. Na nama je, dakle, sve ostalo i znamo što nam je činiti. Otvoriti srce prema onomu pravomu i nama ispravnomu putu, obratiti se Gospodinu, a sve plodove ulo-žene ljubavi dijeliti sa svojim najbližima. Tada će se svako ljudsko srce izliječiti od sveprisutne zloće, i bar na tren osjetiti kako ljubav doista liječi ljudska srca i donosi mir.

Od Boga pozvani,iz Božjega naroda uzeti,

u Red male braće primljeni,za svećenike zaređeni,u ovaj svijet poslani,

Bogu – Redu – narodu zahvalni.

Obljetnice nekih važnih događaja u ljudskome životu, pogotovo kada su jubilarne, slave se kako bi sačuvale spomen na taj događaj. Poznato nam je da ljudi rado slave rođendane, da se školske kolege okupljaju na obljetnice mature i tomu slično. Tu nije riječ samo o pukome

otimanju zaboravu određenih događaja, nego o izricanju zahvalnosti kako onih koji su bili sami akteri događaja, tako i svih drugih koji su s njima tijekom života bili povezani. Slaviti pedesetu obljetnicu svećeničkoga ređenja, ili brojkom 50 godina od kada si postao svećenik, nije mala stvar. Kada smo kod brojeva, to znači da je tijekom tih

pedeset godina svećenik slavio svetu misu gotovo 19 000 puta. Zadivljujuće, zar ne?Nama, koji smo svećenički kandidati, takva obljetnica veliki je poticaj

na vlastitome putu do oltara.Dana 2. prosinca 1962. primili su sv. red svećeništva petorica đakona u svetištu sv. Antuna

u Zagrebu na Sv. Duhu. To su: vlč. IVAN ČUČEK, rođen u Vrbišnici, župa Taborsko, o. LEON ŠIPEK, franjevac – trećoredac iz Kloštra Podravskoga te o. BERNARDIN FILINIć iz Cresa, o. DAMJAN GLAVAŠ iz Drinovaca kod Imotskoga i o. LJUDEVIT MARAČIć iz Pule, sva trojica franjevci konventualci. Sv. red podijelio im je preuzvišeni gospodin

Franjo Salis Seewis, pomoćni biskup zagrebački.Ređenju su prisustvovala redovnička subraća, roditelji i rodbina mladomisnika i veliki broj

pobožnih vjernika, koji je s radošću i molitvama pratio svoje nove duhovne pastire. Prve svoje svete mise mladomisnici će reći u svojim rodnim mjestima.

Tako je bilo prije pedeset godina.Pedeset godina u službi Crkvi, franjevačkomu Redu i Provinciji sigurno je nakupilo mnogo lijepih

događaja i uvjeren sam kako naši zlatomisnici imaju razloga biti zahvalni, ponajprije dragomu Bogu, ali imamo razloga biti zahvalni i mi koji dolazimo nakon njih. Pedeset godina strpljivoga

služenja Bogu u ne tako sjajnim vremenima. Pedeset godina navješćivanja Radosne vijesti, propovijedanja, dijeljenja svetih sakramenata. Prije pedeset godina krenuli ste zanosno u svijet

kao prave lučonoše istine, čije je srce bilo puno ljubavi prema svima u potrebi. Entuzijazam i vedrina koja se izlijeva iz vaših lica najbolji je svjedok da je vaš život bio duhovno plodan i

ispunjen. Neka vam je sretno i blagoslovljeno svih vaših pedeset godina svećeništva.Fra Bernardine, fra Damjane i fra Ljudevite, čestitamo vam na vašem zlatnome jubileju!


48 voX minorum


kronika doGaĐaja kroz 2012. GodinU

SIJEČANJ

Blagoslov obitelji• Odmor u svojim obiteljima• 17. – Na sastanku gvardijana i uprave • Provincije predstavljena je internetska stranica bogoslova Hrvatske provincije svetoga Jeronima franjevaca konventualaca. Stranicu su dizajnirali sami bogoslovi uz tehničku podršku gosp. Nikole Volarića iz Novoga Marofa.

VELJAČA

Razdoblje ispita za bogoslove• 10. – Zimsko poslijepodne na Sljemenu•

OŽUJAK

3. – Održana jednodnevna korizmena • duhovna obnova za bogoslove koju je vodio fra Ivan Bradarić. Duhovna obnova bila je u oazi mira, šutnje i sabranosti karmelićan-skoga samostana u Mariji Bistrici. Tema je bila milost Božja s posebnim naglaskom na prisutnost milosti u našem svakodnevnome redovničkome životu.

7. – Fra Josip Ivanović imao radijski • prvijenac na Radio Mariji u emisiji “Milosti puna” za članove Vojske Bezgrešne kao i sve štovatelje Bezgrešne.

16. – 19. Sjemeništarci u Mađarevu • sudjelovali na svojim godišnjim duhovnim vježbama koje je vodio đakon fra Željko Klarić. Tema duhovnih vježbi bila je “Susret s Kristom”.17. – U klerikatskoj kapelici svetoga Josipa • Kupertinskoga, u subotu 17. ožujka, provincijalni ministar fra Ljudevit Maračić postavio je u službu akolita bogoslove fra Josipa Ivanovića i fra Milana Gelu. Euharistijsko slavlje bilo je vrhunac cjelodnevnoga susreta koji je provincijalni ministar imao s bogoslovima.26. – Evangelizacijska skupina predvođena • fra Josipom Blaževićem i nekolicinom bogoslova, organizirala je duhovnu obnovu za učenike Katoličke gimnazije u Požegi.

TRAVANJ

5. – 8. – Uskrsni tjedan, Uskrsno trodnevlje, • Uskrs: bogoslovi sudjeluju u organizaciji asistencije i uređenja crkve sv. Antuna

49voX minorum

Padovanskoga za dane uskrsnoga trodnevlja, pomažu župniku mons. Zvonimiru Sekelju u Župi sv. Blaža.5. – Iz tiska je izišla oznaka za knjigu ili • bookmarker našega klerikata, odn. naše web stranice Semper minor.10. – 14. – Susret bogoslova i novaka u Asizu• 21. – Hodočašće u Padovu prigodom 50. • obljetnice Veritasa – Glasnika sv. Antuna Padovanskoga. Središte proslave bilo je euharistijsko slavlje u bazilici sv. Antuna koju je predslavio sisački biskup, mons. Vlado Košić. “Mi, bogoslovi, također smo aktivno sudjelovali u ovome veličanstveno-me događaju koji je okupio zaista veliki broj ljudi. Bila nam je iznimna čast organizirati svečanu asisteniciju za euharstijsko slavlje u papinskoj bazilici svetoga Antuna koju smo s puno ponosa i predanja, a na radost svih, besprijekorno obavili dobivši pohvale od odgovornih i mjerodavnih liturgičara u samoj Bazilici. Također, svaki od nas bogo-slova predvodio je jedan autobus hodoča-snika iz župe svetoga Antuna Padovanskoga u Zagrebu.” (Iz Kronike Klerikata)

26. – Povodom 49. svjetskoga dana molitve • za duhovna zvanja, u zagrebačkoj katedrali bogoslovi i sjemeništarci sudjelovali su na euharistijskome slavlju koje je predslavio mons. Valentin Pozaić, pomoćni zagrebački biskup.

SVIBANJ

27. – 29. – IX. dani otvorenih vrata • klerikata. Sudjelovala su šestorica mladića, od kojih su dvojica 1. kolovoza ušla u postulaturu.

LIPANJ

3. – Početak ljetnoga ispitnoga roka• 13. – Proslava blagdana sv. Antuna • Padovanskoga u Zagrebu (središnje euharistijsko slavlje predslavio je kardinal Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski) i u Cresu (mons. Valter Župan, biskup krčki); završetak godine postulature u Cresu.16. – Svećeničko ređenje fra Željka Klarića • po rukama kardinala Josipa Bozanića, nadbiskupa zagrebačkoga.

SRPANJ

1. – Mlada misa fra Željka Klarića u Župi • sv. Ive u PodmilačjuZajedničko ljetovanje u Cresu• Srpanj/kolovoz – fra Milan Gelo na tečaju • njemačkoga jezika u MünchenuKolovoz/rujan – Postulanti sudjeluju na • tečaju talijanskoga jezika u Rimu.

KOLOVOZ

Fra Josip Ivanović u Lurdu• Fra Vladimir Vidović sudjeluje na • pripremama za svečane zavjete u orga-nizaciji Hrvatske franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja iz Splita.

2. – Na blagdan Gospe od Anđela, fra • Ljudevit Maračić molitvenim je obredom otvorio godinu postulature. Dvojica kandidata, Vilček Novački (Zabok) i Antun Radovanić (Velika Gorica), započela su ovo razdoblje priprave, pod vodstvom magistra fra Zdravka Tube.

50 voX minorum

RUJAN

8. – Prvi zavjeti fra Ivana M. Lotara u Asizu. • U ime provincijala fra Ljudevita Maračića na polaganje zavjeta išao je fra Josip Blažević, vikar Provincije.17. – Magister postulanata fra Zdravko Tuba • zajedno s postulantima bio je u Rimu te u Asizu na početku godine novicijata četvorice dotadašnjih postulanata Franje Škareca, Vjekoslava Džijana, Roberta Janđela i Marka Parata. Uz postulante i fra Zdravka, prisutni su bili i fra Stjepan Brčina i fra Josip Ivanović. Po povratku iz Rima i Asiza postulanti su posjetili i Padovu.30. – Postulanti i bogoslovi sudjeluju na • proslavi zaštitnika Provincije sv. Jeronima u Splitu.

LISTOPAD

1./2. i 6. – Održan međunarodni znanstveni • simpozij “Početci franjevaštva u Hrvata” povodom 800. obljetnice dolaska sv. Franje na hrvatsku obalu, a u organizaciji Vijeća franjevačkih zajednica Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Svečanu svetu misu u Splitu predslavio je mons. Marin Barišić, nadbiskup splitsko-makarski. Na ovim slavljima sudjelovali su sjemeništarci, postulanti i bogoslovi.4. – Svečana proslava svetkovine sv. Franje • u Asizu. Svečani zavjeti fra Vladimira Vidovića u crkvi sv. Antuna Padovanskoga u Zagrebu.7. – đakonsko ređenje fra Josipa Petonjića • u Novigradu Podravskom po rukama mons. Josipa Mrzljaka, biskupa varaždinskoga.8. – Klerikatski kapitul i izlet u Strug•

15. – 18. – Bogoslovi su sudjelovali u • programu trajne formacije za mlade članove naše Provincije na temu “Perspektive apostolata Vojske Bezgrešne u spektru nove evangelizacije”.19. – 20. – Jubilarni Deseti dani otvorenih • vrata klerikata. Sudjelovala su devetorica mladića.25. – Tradicionalni godišnji susret • bogoslova Slovenske minoritske province sv. Jožefa i Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca ove godine održao se u Sloveniji. Osim samostana i crkve u Ljubljani, posjetili smo svetište Majke Božje u Kureščaku i Postojnsku jamu.

STUDENI

12. – 27. – Fra Josip Blažević u kanonskoj • vizitaciji braći u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi.15. – 17. – Teološki simpozij povodom 50. • obljetnice svečanoga otvaranja i počet-ka Drugoga vatikanskoga koncila (1962. – 2012.) koji se održao u Dvorani Vijenac Nadbiskupskoga pastoralnoga instituta u Zagrebu.16. – Oslobađajuća presuda hrvatskim • generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču i njihov povratak u Hrvatsku. Doček na Trgu bana Josipa Jelačića i misa zahvalnica u zagrebačkoj prvostolnici koju je predslavio kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački.18. – Nakon sprovoda pokojne sestre fra • Ivana Karlića, bogoslovi su posjetili groblje i Ovčaru u Vukovaru povodom Dana sjećanja na Vukovar.

Pozivamo sve mladiće koji razmišljaju o duhovnome pozivu ili žele izbližega upoznati franjevački način života da sudjeluju u programu

koji će se održati u klerikatu franjevaca konventualaca – Sveti Duh 31, Zagreb.

Dana otvorenih vrata klerikata

19. – 21. travnja 2013. (proljetni susret)18. – 20. listopaDa 2013. (jesenski susret)

INFO:fra Željko Klarić091/583 1620

email: [email protected]

PRATITE NAS I NA INTERNETU: SEMPER MINOR

internet stranica bogoslova franjevaca konventualaca

· saznajte više o bogosloviji i bogoslovima ·· pobliže se upoznajte s franjevačkim načinom života ·· pročitajte tjedna razmatranja Riječi Božje ·· upoznajte izvorna franjevačka mjesta ·· pogledajte zanimljive foto i video galerije ·www.bogoslovi.ofmconv.hr

Molitva za dar vjere

Gospodine, tebe svim srcem molimda moja vjera bude cjelovita i bez zadrške,ona koju naviješta i naraštajima predaje Crkva;da prodire u moje misli, u način prosuđivanjabožanske i ljudske zbilje.

Gospodine, daj da moja vjera bude slobodna:da prihvaća odricanja i dužnosti koje sa sobom nosite da izrazi srž moje stvorenosti ispovijedajući:vjerujem u tebe, Gospodine.

Gospodine, udijeli mi sigurnu vjeru,svjetlo koje jača u kušnjama, koje smiruje i odmara.Molim te za radosnu vjerukoja razveseljuje srce i uvodi u molitvu,koja posvećuje svaki životni trenutak,vjeru punu pouzdanja u tebe i tvoju Riječ.

Gospodine, daj da moja vjera bude djelotvorna,tako da prijateljstvo s tobom postane djelo ljubaviu svemu što činim, u iskustvu sreće, u trpljenjima,u iščekivanju konačne objave;trajno svjedočanstvo prisutnostii neprekidna hrana životu u nadi.

Gospodine, daj da moja vjera bude poniznai ne traži temelje u ljudskoj mudrosti,nego u tvojoj milosti i ljepoti križa,oslonjena na snagu Duha Svetoga,vidljivoga u tvojoj Crkvi kojoj si podariomajčinski zagovor Majke Marije.Umnoži nam vjeru tikoji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.

Amen.

(Priredio: I. Šaško)

vox minorum 2012

Documents