UNIVERZITET U SARAJEVUFAKULTET POLITIČKIH NAUKA

SIGURNOSNE I MIROVNE STUDIJE

Historija ratova

Seminarski rad

Vijetnamski rat

Student Profesor Hasanović Nihad /4642 Prof. dr. Čekić Smail

Sarajevo, 2013

Sadržaj

Uvod...................................................................................................................................... - 2 -

Predratna zbivanja.................................................................................................................- 3 -

Nacionalni front za oslobođenje Južnog Vijetnama (Vijetkong)...........................................- 4 -

Tonking „incident“................................................................................................................- 5 -

Ratna zbivanja.......................................................................................................................- 6 -

Operation Crimp...............................................................................................................- 7 -

Operation Masher.............................................................................................................- 8 -

Operation Cedar Falls.......................................................................................................- 8 -

Tet-ofanziva.....................................................................................................................- 10 -

Masakar u Maj Laju........................................................................................................- 11 -

Operacija Kingpin...........................................................................................................- 13 -

Pariški mirovni sporazum................................................................................................- 13 -

Ho Či Minh ofanziva........................................................................................................- 14 -

Zaključak.............................................................................................................................- 15 -

Izvori................................................................................................................................... - 16 -

1

Uvod

Na narednim stranicama ovog rada ćemo se pozabaviti i obraditi pojedina zbivanja, kao i ukupne događaje koji su prethodili samom izbijanju Vijetnamskog rata, kao i njegov ispod. Događaji koji su zapravo bili razlog za dugogodišnji konflikt na ovom i širem području.

Rat u Vijetnamu je i dan danas aktuelna tema, iz razloga što do dana današnjeg predstavlja traumu za američko drštvo, poznatu kao Vijetnam-sindrom.

Ovo je bio ustvari konflikt ideologija, istoka i zapada, socijalizma i kapitalizma, liberalne demokratije i komunizma, iz kojeg su vojno izašli komunisti kao pobjednici, ali naknadno posmatrano obije strane su na gubitku, pogotovo socijalno i ekonomski.

Intersantno za ovaj rat je to, što je vojno moćnija i naprednija strana izgubila, i pored sveg napretka i tehnologije, ipak je pobjedila taktika, neviđeno požrtvovanje i skoro pa slijepa vjera u ideologiju.

Sve je počelo kao protivljenje i nezadovoljstvo reformama, koje je imalo daleku prošlost, prije samog dolaska SAD-a na ove prostore. Razvilo je se vremenom u oružani otpor, koji nije mogao biti ugušen i koji je izazivao frustracije kod supersile. Upotrjebljeni su svi vidovi oružja i svi rodovi vojske, bez znatnog napretka. Brojčano i tehnički podređen neprijatelj, nije mogao biti uslovljen na kapitulaciju. Naravno da pruženi otpor nebi bio moguć bez podrške susjednih zemalja, koje su prvenstveno iz ideoloških razloga pružale materijalnu, logističku, vojnu, i svaku drugu pomoć. Sovjetski savez zvanično nije podržavao rat, kao ni Kina, ali je i tada bilo jasno da se braća po ideologiji neće tek tako suzdržavati od pružanja pomoći svojim drugovima i drugaricama u Vijetnamu, koji se bore za slobodu naroda i samoopredjeljenje.

2

Predratna zbivanja

Tokom drugog svjetskog rata Amerikanci su bacali letke iznad Vijetnama, u kojima su stanovništvo ohrabrivali u pružanju otpora Japanskim okupacionim snagama i obećavali im nezavisnost i samoopredjeljenje kao rezultat pružanja otpora. Ipak, nakon kapitulacije Japana i završetka drugog svjetskog rata, iz kojeg su SAD izašle kao jedni od pobjednika, o tome više nije bilo ni riječi.

Sada je se pojavila nova prijetnja, nova borba, pokušaj stavljanja komunizma pod karantenu i sprečavanje njegovog širenja. Tim povodom su SAD prihvatile francuske pretenzije za ponovnom uspostavom kolonijalne vlasti u Indokini. To se naravno nije moglo provesti bez upotrebe vojne sile, što je neizbježno dovelo do Francuskog rata u Indokini 1946. god. Za SAD je to u početku bio mali incident u uspostavi kolonijalne vlasti, ali se to mišljenje počelo da mijenja nakon pobjede komunista u Kini 1949. god. a pogotovo nakon izbijanja rata u Koreji 25. juna 1950. god.

Skoro istovremeno sa Američkim uplitanjem u Koreji, otpočeo je njihov angažman u Vijetnamu. Što je počelo kao Francuski kolonijalni rat, nastavilo se transformirati u krstaški rat protiv komunizma, kao jedan od sukoba koji su bili uočlljivi u svim dijelovima svijete, između istoka i zapada.

1953/54 SAD su snosile 75% ratnih troškova Francuske. I pored sve potpore i napora od strane Amerikanaca, porazom kod Dien Bien Phua u maju 1954. god. Francuske kolonijalne ambicije su našle jasan kraj u Indokini. Na konferenciji u Genfu je Vietnam podjeljen duž 17. paralele na Južni Vijetnam i Sjeverni Vijetnam i dogovoreno je održavanje slobodnih izbora u cijelom Vijetnamu. Na mjesto šefa države Južnog Vijetnama je postavljen

3

Ngo Dinh Diem, koji je povratkom iz egzila iz SAD-a trebao da štiti novonastalu državu od Sjeverovjetnamskog komounističkog vođe Ho Či Minha. Za to mu je na raspolaganje stavljeno bezbroj vojnih savjetnika, čiji je broj za vrijeme vladavine J. F. Kenedija (J. F. Kennedy) dostiagao cifru od oko 16.000 lica.

I za predsjednika Džonsona (L. B. Johnsona), koji je naslijedio Kenedija, je Južni Vijetnam bila domina koja je mogla izazvati nesnošljive posljedice. Smatralo se da će Jugo-istočna Azija pasti pod komunističku čizmu, ako se izgubi Vijetnam. Opšteprihvaćena parola u SAD-u u to vrijeme je bila: „sloboda San Franciska se brani u Sajgonu“ (Schmitt, 2011. s.10).

Gerilci Vijetkonga su dalje napredovali i imali značajne uspjehe u Južnom Vijetnamu, što je za generala Duong Van Minha bio razlog da predloži politiku kompromisa sa Vijetkongom i Sjevernim Vijetnamom, kao i manje uplitanje SAD-a i njihove vojske na ovim područjima. U januaru 1964. god. je, uz saglasnot SAD-a, svrgnut sa čela Južnovjetnamske vojske.

U Martu iste godine ,mininstar vanjskih poslova, Robert Mek Namara (Robert Mc Namara) prilikom posjete Južnom Vijetnamu, mora uvidjeti činjenicu da 40% područja Južnog Vijetnama kontrolira Vijetkong.

Nacionalni front za oslobođenje Južnog Vijetnama (Vijetkong)

Zastava Vijetkonga

Nacionalni front za oslobođenje Južnog Vijetnama ili Vijetkong, je bio naziv za grupu koja se protivila nametanju vlasti u Vijetnamu i dijeljenju države. Sam naziv Vijetkong je prvi put upotrebljen 1956. god. u dnevnim novinama Sajgona, i skraćenica je za "Vijetnamski komunista". Izraz se nakon nekog vremena mogao vidjeti i u drugim publikacijama na engleskom jeziku. U vojnoj upotrebi je korištena skraćenica „VC“ . U NATO-abecedi su za ova dva slova odgovarali izrazi Viktor i Čarli, zbog čega je naziv između vojnika SAD-a za Vijetkong bio Čarli.

Dolaskom Ngo Ding Diema na vlast u Južnom Vijetnamu, je došlo i do jakog ugnjetavanja opozicije, a pogotovu ciljanog progona pripadnika Viet Minha (Liga za

4

nezavisan Vijetnam), kao i članova komunističke partije. Pripadnici ovih grupacija su se okrenuli Sjevernovjetnamskoj vladi, koja u iščekivanju dogovornih izbora nije htjela da ih ugrozi uplitanjem u zbivanja južno od 17. paralele. Uvidjevši da će izgubiti izbore, Diem ih sprječava i naglašava da će se održavanje izbora pomjeriti.

Seljaci su se već djelimično počeli suprotstavljati Diemovoj reformi, iz čega se 1956/57. razvijaju snage otpora koje su 1958. god. brojale oko 1.700 pripadnika, sastavljeni uglavnom od članova Viet Minha, Komunističke partije, Budista, Katolika, itd. 1959. god. vidjevši da se dogovoreni izbori neće održati, vlada Sjevernog Vijetnama odustaje od svoje neutralnosi i odlučava podržavati snage otpora u Južnom Vijetnamu.

1960. god. je došlo do sastanka nekadašnjih vođa Viet Minha i ostalih grupa. Na konferenciji je predloženo osnivanje jedinstvenog vodstva koje bi obuhvatalo sve grupacije unutar otpora koje se bore za oslobađanje Južnog Vijetnama. To je bio dan rađanja Nacionalnog fronta za oslobođenje Južnog Vijetnama.

Struktura jedinica Vijetkonga je bila izgrađena po ćelijama, svaka ćelija je agirala u pojedinim mjestima ili na područjima. Struktura grupe od tri do deset lica je bila uobičajna. Osobe unutar grupe su imale jednaku poziciju i kolektivno su odlučivali o postupcima grupe.

CIA je 1964. god. snagu Vijetkonga procijenila na ca. 51.000 članova, čija borba se bazirala na gerilskom ratu.

Tonking „incident“

Početkom augusta 1964. god. je u Zaljevu Tonking došlo do kauzalnog incidenta. Naime u julu i augustu 1964. god. su Američki razarači Medoks (Maddox) i Tjuner Džoj (Turner Joy) plovili Vijetnamskom obalom. Plovidba je bila dio Operacije Desoto, koja je deklarirana kao izviđačka plovidba za prikupljanje informacija o radarskim uređajima neprijatelja na obali. Stvarni cilj ovih plovidbi je bila provokacija Sjeverovjetnamske granične straže, samim prisustvom američkih ratnih brodova u blizini Sjeverovjetnamske obale. Po američkim iskazima razarač Medoks je bila u internacionalnim vodama i nije uplovila u nacionalne vode Sjevernog Vijetnama, što je prema iskazima drugih sudionika neistina i dezinformacija.

2. augusta je razarač Medoks, pod komandom Herberta L. Ogiera, prijavio napad od strane Sjeverovjetnamskih patrolirajućih plovila, koji su otvorili mitraljesku paljbu i ispalili terpedo u smjeru razarača. Stručnjaci koji su upućeni na razarač da utvrde težinu oštećenja i stepen ugroževanja su došli do zaključka da nema dovoljno dokaza za opravdani protunapad. Razlog stručnjaka je bio razumljiv. Oštećenja na brodu nisu mogla biti pronađena, niti su pronađeni prijektili od navodnog napada. Jedino šta je nađeno su čahure, koje su bile Sjeverovjetnamskog porijekla.

5

4. augusta javljaju i Medoks i Tjuner Džoj napad, al ovaj put samo torpediranje sa ukupno 9 torpeda, nepoznatog porijkla. Kao i prethoni put, nisu se mogla ustanoviti oštećenja ni na jednom od plovila, a navodni napad je otkriven i diagnosticiran pomoću radarskih sistema. Iskaz, koji je kao izričit napad, deklarirao događa,j je kasnije od komandanta razarača promjenjen, nakon čega je opet isključivo kao napad potvrđen. Admiral Mur (Moor) je ocijenio događaj kao preduhitrenu spekulaciju od strane radarske jedinice, i kao posljedicu loših vremenskih uslova. Tako da je sve deklarirano kao koincidencija vremenskih uslova i napetosti radarskih jedinica, koje su informacije radarskih sistema, pogrešno tumačile.

Robert Mek Namara, koji je od 1961. god. bio ministar odbrane SAD-a, je izvještaj ipak proslijedio predsjedniku Džonsonu, koji se odlučio na poduzimanje daljnjih vojnih koraka i proširenje vojnih operacija. Predsjednik Džonson je nekoliko sati nakon dojave dao zapovjed za poduzimanje napada iz zraka na ciljeve Sjevernog Vijetnama, koji su obuhvatali luke i protivzračnu odbranu.

5. augusta je oko 30 borbenih aviona napalo je vojnu luku u Han Gaju, Lok Čadu, Puk Loiu, Vinhu i Kuang Kheu. Ministar vanjskih poslova Din Rask (Dean Rusk) se pozivao na obaveze iz SEATO ugovora, koji je predviđao poduzimanje svih potrebnih mjera u slučaju opasnosti za ostale članice SEATO-a. 7. augusta je Kongres SAD-a donio odluku o usvajanju Tonkin rezolucije. Ova rezolucija je dala Američkoj vladi ovlaštenja za poduzimanjem svih nužnih koraka, uključujući i oružanu silu, koji su neophodni u cilju zaštite Južnog Vijetnama i odbrane njegovih sloboda.

Rezultat usvajanja rezolucije je bilo slanje 514.000 američkih vojnika u toku rata u Vijetnamu.

Ratna zbivanja

Operation Rolling Thunder

Operation Rolling Thunder (bos. Operacija kotrljajuća munja) je označila otpočinjanje rata protiv Sjevernog Vijetnama i zvanično uplitanje SAD-a u zbivanja u Vijetnamu. Operacija je predviđala napade od strane zračnih snaga SAD-a i Južnog Vijetnama, bombardiranjem odabranih ciljeva na području Sjevernog Vijetnama i Laosa, kako bi se spriječila infiltracija Južnog Vijetnama od strane pripadnika vojske Sjeveonog Vijetnama, uništiti privrednu i vojnu moć Sjevernog Vijetnama i vlastima Južnog Vijetnama ulijeti samaopouzdanje, te na koncu vlast u Hanoju tako prinuditi na pristanak uslovima postavljenim od strane SAD-a.

Prvi napadi su bili koncentrirani na pogranična područja, da bi se kasnije kretali prema sjeveru. Napadi su bili kritizirani iz razloga što Sjeverni Vijetnam skoro pa nije ni imao

6

razvijenu industriju, jer je bio baziran na poljuprivrednu proizvodnju. Tokom ovih napada su uništeni mostovi, skladišta municije, elektrane, skladišta energenata, vojne luke i radarski uređaji. Prosječni broj ciljeva u toku jedne godine je bio oko 55.000. Američki napadi su kretali iz vojnih baza u Južnom Vijetnamu, Okinavi, Guamu i sa nosača aviona. Izbacili su oko 63.000 tona bombi na područje Sjevernog Vijetnama i Laosa. Ipak najvažniji ciljevi koji su se nalazili u Hanoju i Hai Phongu nisu bili obuhvaćeni napadima, kao ni pogranična zona sa Kinom.

Kako su trajali napadi na Sjeverni Vijetnam, rat u Južnon Vijetnamu je sve više izmicao kontroli, tako da je general Vestmorlend (Westmoreland) početkom marta 1965. god. dobio zatraženo pojačanje, koje je stiglo u vidu ljudstva, tenkova i druge artiljerije.

U aprilu 1965. god. je ministar vanjskih poslova Kine Zhou Enlai poslao poruku predsjedniku SAD-a u kojoj navodi da Kina ne želi rat protiv Amerike, ali ako dođe do njega, Kina je spremna i SAD se neće moći povući iz tog rata, jer kada dođe do njega, neće postojati granice.

Iako nisu postojali relevantni ciljevi 1966. god. i dalje su se Amerikanci držali taktičkog bombardiranja područja Sjevernog Vijetnama. Pokazalo je se da bombardiranje Sjevernog Vijetnama nije imalo značajnog utjecaja na razvoj rata u Južnom Vijetnamu, zato što Amerikanci nisu imali stvarnu predstavu o stanju Vijetkonga i njegovoj snazi. Bez obzira na pooštrenje zračnih napada, koji su sada obuhvatali i infrastrukturalne poveznice sa Kinom, infiltracija i osvajanje Južnog Vijetnama od strane komunista nije usporeno, a kamo li zaustavljena.

Sjeverni Vijetnam je bila država u sveobuhvatnom ratu, ali je uspjela kroz mobilizaciju cjelokupnog stanvovništva za pružanje otpora i uz pomoć SSSR-a i Kine, koja je bila samo materijalne prirode, održati štetu u granicama i nastaviti pružanje žestokog otpora.

Operation Crimp

Operacija Krimp (Crimp), koja je kasnije preimenovana u operaciju Bakskin (Buckskin), je bila kombinovana operacija snaga SAD-a i snaga Australije. Cilj operacije je bilo pronalaženje i eliminiranje sjedišta 4. vojne oblasti Vijetkonga. Trajala je od 7. do 13. januara 1966. god. i bila je do tada najveća vojna operacija vijetnamskog rata. Pretpostavlja se da je ukupan broj uključenih vojnika bio oko 8.000.

Početak operacije su započeli B-52 bombarderi, koji su izbacili oko 30 tona bombi u operacionu zonu i pretvori li je u zgarište. Vojne jedinice nisu mogle da lokaliziraju jedinice Vijetkonga, dok vojne jedinice Australije nisu otkrili da se Vijetkong koristi dobro izgrađenim i kompleksnim sistemima tunela u zemlji, i da su se povukli u zemljinu unutrašnjost. Cilj operacije je promjenjen u smjeru otkrivanja tunela, uništavanje istih i njihovo zatvaranje. Za ove akcije su Australijanci uključili dobro obučene i opremljene

7

specijalne jedinice za borbu „prsa o prsa“, koje su uspjele da zaplijenjeni značajne dokumente Vijetkonga.

Amerikanci su kao prvo pokušali da upotrebom raznih bojnih gasova i kroz rušenje tunela učine iste nekorisnim. Kako to nije dovelo do očekivanih rezultata, pribjegli su i oni upotrebi specijalno obučenim jedinicama za ovu vrstu borbe.

Vojno posmatrano operacija Crimp je bila katastrofa. Nije bilo jasne linije fronta, na drugoj strani je Vijetkong bio u mogućnosti upotrebom svojih tunela, u tami noći da izvodi iznenadne napade na vojne jedinice SAD-a i Australije, nakon čega su neprimjetno nestali u istim. Koristeći se tunelima Vijetkong je često bio u mogućnosti, neometano da napadne selektivne ciljeve, npr. da upotrebom snajperske vatre isključi neprijateljske oficire ili da ih rani.

U ovoj operacije je ubijeno 126 pripadnika Vijetkonga.

F-105 i B-66 avioni na zadatku u Vijetnamu

Operation Masher

Operacija Mešer (Masher - bos. Ženskaroš) je bila search and destroy (pronađi i uništi) operacija u kojoj su učestvovale snage SAD-a, Južne Koreje i Južnog Vijetnama. Trajala je od 28. januara do 6. marta 1966. god. Naknadno je operacija preimnovana u Operation Vajt Ving (White Wing - bos. bijelo krilo)

U trajanju ove operacije je došlo do upotrebe halocinogena „3-Chinuclidinylbenzilat“, koji ima slično djelovanje kao LSD na čovjeka. Ovaj halocinogen se ispaljuje pomoću artiljerijskih cijevi. Amerikanci su se nadali da će upotreba ovih sredstava smanjiti ili eliminirati borbenu sposobnost snaga Vijetkonga. Dalje u upetrebi bio je i Napalm, kojeg je izabačeno oko 130 tona i oko 770 tona konvencionalnih bombi tokom trajanja operacije.

8

1884 stanovnika je moralo napustiti područja u kojem su se vodile borbe. Preodgoj u osvojenim područjima je prepušten Južnokorejskim Tigrovima, koji su iz korejskog rata bili skeptični što se tiče preobrazovanja komunista i koji su bili poznati za svoju surovost i brutalnost. Rezultat njihovog djelovanja je skoro potpuna eliminacija ponovnog djelovanja Vijetkonga na tim prostorima.

Operation Cedar Falls

Operaciju Cider Fols (Cedar Falls) su izvodile pretežno Američke vojne snage. Njeni ciljevi su bili čišćenje takozvanog željeznog trokuta, područje koji je Vietkog pretvorio u svoju tvrđavu, a koje se nalazilo samo 20km od Sajgona. Operacija je otpočela 8. januara 1967. god. i trajal je do 28. januara 1967. god. U ovom poduhvati je angažirano 30.000 američkih i Južnokorejskih vojnika. Vijetkong se međutim odlučio da izbjegne ovaj masivni vojni napad, tako što je jedan dio snaga pobjegao u Kamboču, a drugi dio se krio u već pomenutim tunelima. Amerikanci su otkrili nekoliko tunelskih kompleksa, kao i veće količine zaliha svake vrste. Prvi put uopšte su u ovoj operaciji upotrebljene takozvane tunel rats (tunelski pacovi) , specijalno obučene jedinice za borubu u tunelima vijetkonga.

tunelski pacov na zadatku

Sa namjerom da zauvjek unište željezni trougao, kao prostor za povlačenje Vijetkonga, ova operacija je obuhvatala i cjelokupnu deportaciju civilnog stanovništva u takozvana „novi život“ mjesta, uništavanje cjelokupnih sela i lišća na drveću džungle u željeznom trouglu. Gustoću lišća je Vijetkong koristio kao zaklon. Za uništavanje lisća je korišteno hemijsko sredstvo, koje pripada porodici herbicida, pod nazivom Agent Orendž (Agent Orange - bos. Agent Narandža)

Vijetkong je ovom operacijom doživio kratkotrajan poraz, ali njegovi članovi su uspjeli ubrzo da se ponovo povrate na ta područja. Samo dva dana nakon završetka operacije su počele prve jedinice Vijetkonga da se vraćaju u područje željeznog trokuta. Deset dana nakon okončanja operacije, izvještava oficir SAD-a, da je područje preplavljeno svime što izgledao kao Vijetkong.

9

Vijetkong se sada vraća na područje koje je nakon nasilne deportacije stanovništva daleko više naklonjeno njima nego snagama Južnog Vijetnama ili Amerikancima. Vojno gledano, operacija je bila možda uspješna i ispunjeni su vojni ciljeve, ali dugoročno i sveobuhvatno gledano je ova operacija okrenula veliki dio stanovništva Južnog Vijetnama borbi i ispunjenju ciljeva Vijetkonga, pogotovo kada se uvaži činjenica da je sa ovog područja krenula Tet ofanziva snaga Vijetkonga 1968. god.

Tet-ofanziva

Ofanziva Tet je dobila ime po Vjetnamskoj novoj godini (tet ngujen dan), koja počinje 31. Januara. Podrazumjevala je ofanzivne operacije vojske Sjevernog Vijetnama i Vijetkonga. Započela je u večer 30. januara i trajal do 23. septembra 1968. god.

Napad Vijetkonga je u potpunosti iznenadio Amerikance, pogotovu zbog toga što su to bili praznici i mnogi pripadnici Južnovjetnamskih snaga su bili na odsustvu. Sjeverni Vijetnam je malo prije izvođenja operacije Tet, napao američku bazu Khe Sanh, tako da je veliki broj Američkih snaga prekomandovan na odbranu Khe Sanha.

Napad je bio razvučen preko širokog fronta u kojem je učestvovalo oko 80.000 vojnika Vijetkonga i vojske Sjevernog Vijetnama. Uspjelo im je da osvoje staru prijestolnicu Hue, a istovremeno su udarne jedinice uspjele da napadnu ambasadu SAD-a u centru Sajgona.

Vijetkong je u vremenu svoje vladavine od samo 3 sedmice u gradu Hue uspio da izvrši neljudske ekzikucije i mučenja. Pretpostavlja se da je u tom vremenskom razdoblju oko 5.000 lica ubijeno i mučeno, među kojima su bili strani ljekari, sveštenici i djeca, jer su u očima komunista oni svi bili pomagači Južnovjetnamske vlade.

Amerikanci su uspjeli u kratkom roku da reorganizuju svoje snage i uzvrate napad. Narednog dana su izvršili protunapad sa ukupno 5.000 vojnika i već nakon pet dana su uspjeli da povrate izgubljena područja. Malo duže je trebalo da oslobode grad Hue, ali i ovu bitku su dobili nakon mjesec dana i prinudili Sjeverovjetnamske snage i snage Vijetkonga na povlačenje.

Tet ofanziva, za Vijetkong nije bila vojno uspješna, gubici se sumnjaju na do 100.000 poginulih, što predstavlja više od pola ukupnog broja Vijetkonga. Ali je na drugoj strani, politički bila potpuni uspjeh, kao i njen propagandni utjecaj na stanovništvo Južnog Vijetnama i Američku vojsku.

10

Karta ciljeva koje je obuhvatala Tet ofanziva

Kao posljedica Tet ofanzive započeti su prvi mirovni pregovori u Parizu, Džonsonova vlada je prekinula napade sjeverno od 17. paralele, ali je zato pojačala iste južno od 17. paralele. Amerikanci su namjeravali da posao prepuste više vojnim snagama Južnog Vijetnama, koja je reagovala odbojno na njihove namjere i učestala je pojava dezerterstva.

Masakar u Maj Laju

Masakar u selu Maj Laju je nejveći ratni zločin počinjen od američkih trupa u Vijetnamu. 16. marta 1968. god. su kopnene snage amerike jačine 250-280 ljudi, pod vodstvom poručnika Vilijama Kaleja (William Calley) i vodnika Valtera Fabera (Walter Faber) ušle u mjesto za koje se sumnja da potpomaže Vijetkong.

7:30h toga dana su Američke snage sletjele sa helikopterima u blizini sela i odmah su otvorile vatru. Iako nije uzvraćena vatra na njih, oni nastavili napad duž cijelog sela i ubijali

11

su svakoga ko im se pojavio pred puškom, žene, djeca, starci, koji su bili u bjegu od napada, muškarci koji su obrađivali polja, itd. Američki vojnici su bezobzirno bacali ručne bombe u kuće, a jednog starca su bacili u bunar a za njim ručnu bombu. Dvije mlađe ženske osobe su prvo silovali, zatim iz neposredne blizine ubili vatrenim oružjem. Oko 150 osoba se sakrilo u jarku pored puta, pretežno žene i djeca, kada ih je otkrio poručnik Kalej, otvorio je paljbu na njih i naredio svojim vojnicima da isto učine. Skoro ni jedan vojnik se nije suprotstavio naređenjima, što je još gore, rijetko je i jedan smatrao ove postupke pogrešnim.

Slike napravljene u toku akcije na selo Maj Laj

Svjedoci zločina su neželjno postali reporter Džej Robert (Jay Robert) i fotograf Ronald Haberle (Ronald Haeberle), koji su bili pozvani da dokumentiraju akciju američkih snaga, nesluteći da će doživjeti takav masakar. Haberle navodi: „vidio sam ženu kako je mrtva pala na polju riže. Vojnici su nastavili da pucaju na nju, iznova su ciljali na nju, jednostavno nisu prestali. Moglo se vidjeti kako su joj kosti letjele kroz zrak“

Za nekoliko sati je ubijeno 503 civila svih generacija i svakog spola, bezbroj stanovnika sela je silovano i mučeno, nakon čega je uslijedila naredba da se spali selo u potpunosti. Broj masakriranih civila, je jednostavno dodat broju ubijenih snaga Vijetkonga, vjerovatno da bi se prosjek uspješnosti američkih snaga popravio.

Međutim postoji čovjek koji nije mogao da vjeruje šta se dešava. Pilot helikoptera, koji je transportirao trupe Hju Tompson mlađi (Hugh Thompson junior), čim je shvatio šta čine njegovi suborci, naredio je svojoj posadi da sleti. Sletio je između američke vojske i vijetnamskih civila, naredio svom čovjeku za mitraljezom da otvori vatru u slučaju da neki od vojnika pokuša da im se suprotstavi. Uspio je da spasi nekoliko djece i žena.

Preko godinu dana je trebalo da se razjasni šta je se događalo tog dana, a tek 1971. god. je Kalej osuđen na doživotnu robiju, koja je kasnije smanjena na 20 godina. Nakon samo tri godine u zatvoru, je po ličnoj naredbi predsjednika SAD-a Ričarda M. Niksona (Richard M. Nixona), koji je 1969. god. vlast preuzeo od Džonsona, prebačen u kućni pritvor i iste godine je amnestiran.

Maj Laj nije jedini slučaj američke arogancije, kojoj su bile hiljade nedužnih žrtve. Mnoga sela u Vijetnamu su izbrisana sa lica zemlje tih godina. Ali se treba naznačitii ni da Vijetkong nije drugačije postupao sa naseljima ili osobama koje nisu bile spremene sa njima da kooperiraju.

12

Operacija Kingpin

Početkom 1970. god. je izviđačka drona američke vojske otkrila logor za ratne zarobljenike, zapadno od Hanoja. Analiza podataka je pokazala da se tu nalazi oko 50 američkih vojnika. Nakon ovog otkrića, oficir zelenih beretki (specijalna jedinica američkih kopnenih snaga) Artur D. Simons (Arthur D. Simons) zadužen je za planiranje i izvođenje akcije oslobađanja zarobljenih.

Ekipa koja je selektirana od 500 dobrovoljaca, koji su imali velika iskustva na ratištima na području jugo-istočne azije je otpočela treneing na Floridi u eksaktnoj repliki logora koji se nalazi u Sjevernom Vijetnamu.

Konačno je akciju lično odobreio predsjednika Nikson. 21. novembra 1970 je otpočela akcija, i na početku se činilo da ide sve po planu, svi stražari su neutralizirani bez sopstvenih gubitaka, ali odjednom su amerikanci utvrdili da su svi zarobljenici bili premješteni zbog opasnosti od poplave, i to nekoliko sedmica prije akcije američke vojske.

Iako je akcija bila vojni neuspjeh, jer glavni cilj nije ispunjen, ipak je imala pozitivan ishod za ratne zarobljenike u Sjevernom Vijetnamu. Vodstvo Sjevernog Vijetnama je uvidjelo da njihovi logori mogu u bilo koje doba btii otkriveni i zarobljenici oslobođeni, pa je iz tog razloga sve ratne zarobljenike premjestila u centralni zatvor Hoa Loa u Hanoju, gdje su im se uslovi pritvora drastično poboljšali.

Pariški mirovni sporazum

27. januara 1973. god. je potpisan Pariški mirovni sporazum koji je imao za posljedicu povlačenje SAD-a iz vijetnamskog rata. Ovaj sporazum su potpisali pretstavnici Sjevernog Vijetnama, SAD-a i Južnog Vijetnama. Ovim ugovorom su sva ratna dejstva zaustavljena, 591 američki vojnik je pušte iz zarobljeništva i 29. marta 1973. god. je i posljednji vojnik SAD-a napustio Južni Vijetnam.

Međutim konflikti u Vijetnamu nisu riješeni ovim ugovorom. Povlačenjem SAD-a iz Južnog Vijetnama je ostao veliki sigurnosi i finansijski vakum, jer je država izgubila velika sredstva koja su stizala u vidu vojnih i novčanih sredstava. Nezaposlenost je rapidno porasla, hiljade su napustile svoju domovinu, a gubitci vojske Južnog Vijetnama su bili katastrofalni. Do kraja 1974. god. je oko 76.000 pripadnika oružanih snaga Južnog Vijetnama izgubilo život u borbama koje su slijedile nakon sastanka u Parizu.

Ho Či Minh ofanziva

Uskraćivanje pomoći Južnoj Koreji od strane SAD-a je dala vjetar u krila Hanoju, da konačno zauzme Južni Vijetnam. Prekršili su mirovni sporazum iz Pariza i započeli 1975. god. napad na Južni Vijetnam.

13

Snage Južnog Vijetnama, iako su bile brojčano i materijlno, višestruko, u prednosti, bile su nesposobne zaustaviti neprijatelja, velikim dijelom zbog nedostatka pomoć moderne avijacije SAD-a. Ubrzo je naređeno povlačenje u južna područja, te uslijedila optužba da su ih SAD izdale. Predsjednik SAD-a je u međuvremenu postao Džerald Ford (Gerald Ford), koji je odbio pružiti bilu kakvu pomoć i ponovno uplitanje Amerike u sukob.

Povlačenje je bila taktička greška, jer je izazvalo masovno dezertiranje u redovima Južnokorejske vojske, što je značajno oslabilo njihovu snagu. Ova greška je omogućila Vijetkongu da zauzima grad za gradom, što je izazvalo ogromne navale izbjeglica u pravcu Sajgona. Vodstvo Južnog Vijetnama je vidjelo jedini izlaz u pregovorima, ali i to je bilo otežano zbog rivaliteta unutar samog vodstva države i vojnih struktura Južnog Vijetnama.

U međuvremenu je vojska uspjela da zaustavi navalu Vijetkonga u bitci za Ksuan Lok, ali samo na kratko, jer ni oni nisu bili u stanju da u potpunosti zaustave nadmoćnog protivnika.

Predsjednik Južnog Vijetnama, Thieu je podnio 21. aprila ostvku i pobjegaou u Tajvan. Njegov naslijednik Tran Van Huong se uzalud trudio za mirovne pregovore nakon čega je prepustio poziciju Duong Van Minhu, čija vladavina je bila okončana nakon 2 dana, jer je došao na vlast u pravo vrijeme, da potpiše kapitulaciju.

30. Aprila 1975. god. je Sajgon pao u ruke komunista, time je došao i kraj Južnom Vijetnamu i njenim vojnim snagama. Zahtjev bezuslovne kapitulacije je kod mnogih generala Južnovjetnamske vojske izazvao toliku povredu ponosa, da su radije počinili samoubistvo, nego da se predaju.

Republika Južni Vijetnam pod vodstvom Hujn Tan Phata je 2. jula 1976. god. nestala i ponovno spojena sa Sjevernim Vijetnamom, nastala je Socijalistička Republika Vijetnam.

Preko 1.600.000 ljudi je nakon pada Južnog Vijetnama pokušalo preko Kineskog mora da napusti svoju domovinu.

Zaključak

Vijetnamski rat je bio najduži vojni sukob 20. stoljeća. Započeo je kao konflikt između kolonijalne sile Francuske i nacionalnog komunističkog pokreta Viet Minha, a završen je tek 30 godina kasnije, povlačenjem Američkih vojnih snaga sa područja Vijetnama, padom Sajgona i ponovnim spajanjem teritorija u jednu državu.

14

Za SAD je rat završen sa prvim vojnim porazom u njihovoj historiji, promjenio je mišljenje mnogih amerikanaca o njihovoj državi, kao i internacionalni ugled Amerike. Između ostalog su ogromni troškovi vođenja rata u Vijetnamu ubrzali finansijku krizu. SAD i dan danas osjeća posljedice ishoda rata, što u velikoj mjeri odrđuje i njihovu vanjsku politiku.

I ovaj rat, kao i prethodni, a i oni što će slijediti, je pokazao ljudsku surovost i bezobzirnost, prema ljudskom rodu i ostaloj prirodi. I još jedan je dokaz da ni jedan rat nije vođen po pravilima i poštujući ljudsko dostojanstvo. Bez obzira koliko se narod ili nacija u ratu smatrali superijornijim i pravednijim, na koncu se pokaže da rat na pojedinca utječe negativno i izbaci na površinu njegovu najružniju stranu.

Rat je u Vijetnamu ostavio duboke ožiljke. Jošuvijek država socijalno i ekonomski pati od posljedica ovih sukoba, kao i neposredne komšije Laos i Kambodža. Ekološke posljedice su, čini se, najteže, zbog toga što je poljuprivredno zemljište toliko kontaminirano herbicidima i drugim hemikalijama, da se i dan danas rađaju djeca sa mentalnim i tjelesnim poremećajima. Ostaje otvoreno pitanje, kada i dali će se uopšte Vijetnam ikada u potpunosti oporaviti od posljedica rata, socijalno, ekonomski, a pogotovu ekološki.

Izvori1. Frey, Marc. Geschichte des Vietnamkriegs. Die Tragödie in Asien und das Ende des

amerikanischen Traums. Minhen. C.H.Beck. 1999.2. Schmitt Christian. Vietnamkrieg - Die Gründe und Kontroversen des militärischen

Engagements der USA. Berlin. GRIN Verlag. 2011.3. Borojević, Danko. Paklena krila, Mlazni borbeni avioni u ratu 1943-2004. Beograd. 2009.

15

4. http://www.gemeinsam-fuer-vietnams-kinder.org/vietnamkrieg.html5. http://www.gwu.edu/~nsarchiv/NSAEBB/NSAEBB132/index.htm6. http://www.spiegel.de/spiegel/print/d-46135810.html7. http://www.fold3.com/image/4346699/8. http://www.specialoperations.com/Operations/sontay.html9. http://www.bpb.de/internationales/amerika/usa/10620/vietnamkrieg?p=all10. http://www.combatwife.net/hastings.htm11. http://www.tallcomanche.org/February_1966.htm12. http://www.lebensgeschichten.org/vietkrieg/vietnamkrieg04.php13. http://sqr.de/hp/HTML/HP8/MyLai.html14. http://www.focus.de/wissen/mensch/geschichte/tid-29199/kapitulation-vor-40-jahren-im-

vietnamkrieg-verloren-die-usa-den-nimbus-des-ewigen-siegers_aid_905696.html

16