Jft'to

1 BIBLIOTEKA!

UREDNIK

VERA BARIĆliji i i« *STRIBORl

’V?]/ ff /fwW

ZNANJE D DULICA KRALJA ZVONIMIRA 17, ZAGREB

H'MIMil

ZA NAKLADNIKA

BRANKO JAZBEC

BLANKA DOVJAK-MATKOVIČ ZAGREBAČKA PRIČACOPYRIGHT© 1994., 1998., 2002. NASLJEDNICI

ILUSTRACIJE

VLADIMIR KIRINI STARE RAZGLEDNICE

GRAFIČKI DIZAJN

GRAFFITI DESI6N

IZVEDBA DIZAJNA

KRISTINA MARIN

TEHNIČKI UREDNIK

NI KIČA OSTARČEVIĆ

KOREKTOR

LELA COFFOU

TISAK

TISKARA ZNANJE D DMANDIČEVA 2, ZAGREB - 9002,

B LAN KA DOVJAK-MATKOVI

TREĆE IZDANJE U OVOJ BIBLIOTECI

z n ci m o

Rodnom gradu Zagrebu

MUKA ^jjj

iK/ilka se pojavila u mom životu davnoga dana, kada ju je iz Zagorja dovezao moj Tatek u prikolici svoga crvenog motor-kotača.

Mamica je iznosila debele razloge za njezin dolazak u našu malu obitelj. Udebljala se i njezine su mi prijateljice dosađivale pitanjima želim li sestricu ili brata. Ja sam se opredijelila za sestricu i zato smo očekivali djevojčicu. Puno se tada pripovijedalo o rodi i ja sam svakodnevno trčala u dvorište ne bih li je primijetila u času kad će moju sestricu ubaciti u dimnjak.Ali, to se dogodilo noću i ujutro je u zavežljaju osvanuo — brat! Bila sam iznenađena i prevarena.

Svi su bili zaposleni oko maloga plačljivca i ja sam se osjećala osamljenom. Ostala djeca iz bliže i dalje okolice igrala su se na ulici, trčala bosa, mijesila kolače od blata, kupala se u mutnoj vodi potoka Medveščaka, a zimi se sanjkala niz Mirogojsku. Meni nije nikada dopala takva sreća. Svoje igre izmišljala sam sama u zaključanom dvorištu ili stanu.

Jednom sam se umotala u sag i kotrljala se iz sobe u sobu. Na sreću, Mamica je to primijetila prije nego što sam se u sagu ugušila. Drugom nekom zgodom sinula mi je prekrasna zamisao i ja sam s velikom radošću lišila Mamičin ogrtač mnogobrojnih puceta, koja su zbog mode bila pri­šivena i tamo gdje nisu bila potrebna. S pucetima sam odrezala i komadiće tkanine. Svoje bogatstvo zamijenila sam s djecom iz susjedstva za — živoga miša!

Zamisli su mi sijevale iz bilo čega. Opazila sam Tatekovu kravatu preko naslonjača i zanimljiva je igra bila na pomolu. Otkrila sam da se pletena kravata može parati. Čudno! Svilenoga konca bilo je sve više, a kravata bivala sve manja.

Nekom opet zgodom uspjelo mi je dokopati se kutije s Mami- činim pismima. Iskrala sam se iz dvorišta i čučnula pokraj potoka. Puštala sam »lađice« niz potok. Lađice su bile Tatekova ljubavna pisma što ih je pisao mojoj Mamici prije nego sam im ja postala kćerkom. Kod Gupčeve zvijezde »lađice« je pohvatala neka susjeda i čitala ih kao ljubavni roman u nas­tavcima.

Eto, zbog svega toga Mamici je bila potrebna kućna pomoćnica. 9

EBBH35ia

— Jednu dobru Zagorku, Jurica! — naručila je od Tateka, kao da on drži u džepu svakakve Zagorke i na Mamičinu želju izvući će samo jednu i to — dobru!

Tatek je nije izvadio iz džepa, nego ju je dovezao iz Zagorja. Doduše, nije imila razumijevanja za rezanje puceta s ogrtača, nije voljela da param kravate i bacam Mamičine ljubavne lađice u potok, ali me često izvodila iz dvorišnog zarobljeništva. Otkrivala sam našu lijepu okolicu s mnogobrojnim mostićima nad potokom Medveščakom od Gupčeve zvi­jezde do Ribnjaka. Bijelo ili zeleno obojeni spajali su dvije obale. Kod Higi­jenskog zavoda otkrila sam stara debla rogača, okićena u jesen mnogim plodovima. Na Klakovim livadama brala sam ivančice i divlje makove. Doznala sam za sve obližnje crkvice, kapelice, križeve na raskrižjima, za Jurjevsko groblje, Kamenita vrata, izvore na Kaptolu. . . Kako mi je svijet odjednom postao velik. . .

Milka je donijela malu usnu harmoniku »made in Austria« i pred spavanje mi na njoj svirala zagorske pjesme. Znala je i mnogo dugačkih priča o duhovima, sablastima, vješticama, zmajevima i ostalim ništarijama koje plaše nedužnu djecu. Te su priče bile svaki put drukčije i podizale su mi kosu, ali sam ih ipak voljela slušati.

Nisam bila oduševljena dolaskom brata Boreka. Morala sam Milku dijeliti na dva nejednaka dijela. Veći dio pripadao je Boreku, jer je bio malen. Bila sam ljubomorna. Pokušala sam ga »utopiti« malinovcem. Izlila sam mu na glavu bocu malinovca. Mamica mi je za kaznu zabranila da sudjelujem kod Borekovih kupanja, previjanja, hranjenja i sveg ostalog što se obavljalo oko malog popišanca.

Vijest o Milki brzo je otišla među naše bliže rođake. Bila je to u prvom redu Vesela koja se i prva zahihotala:

—Treba im kinderfrajla, hi-hi-hi! — Bila je ponosna što njezino petero zamusanedjece može samostalno čeprkati po balavom nosu, češkati čiravu glavu, hodati boso i što ja znam!

Naš stari pradjed došao je da se na svoje oči uvjeri u istinitost vijesti, koja je do njega doprla. Nije bio nimalo očaran što je Mamici bila

potrebna Milka. Njegova Karolina, naša prabaka, brinula se o velikom gospodarstvu, o dva mlina, o četici djece, i nije joj nikada pala na pamet

IO nekakva Milka. Ali Mamici je na jedno uho ulazilo, na drugo izlazilo. Fućkalo

joj se na pradjedove opomene, pripomene, napomene, uspomene na pok­ojne ove i one, koji su stekli i ovo i ono, a moja Mamica samo loš glas o svojoj rasipnosti.

— To je propast, Štefica, za Boga miloga! — cvilio je pradjed.Tatek je često naglašavao da su pradjedu kod rođenja bile sklo­

ne vile-sticateljice pa mu je cijeloga života novac skakao u džepove i na bankovne račune. Od moga Tateka novac je bježao. Vjerojatno su gazačarale vile-rasipnice! Bio je građevni poduzetnik i puno je zarađivao u poratno vrijeme, poslije prvog svjetskog rata. Tada se gradilo mnogo kuća sa sta­novima za iznajmljivanje. Te su kuće svojim vlasnicima rađale druge i treće kuće i građevnih je poslova bilo napretek.

Tatek je radio s graditeljem Baranjošem. S njim je bio prijatelj i u vinskom veselju. Često bi se vraćao iz njegova prijateljstva natočen čaši­cama. Obojica su bili članovi pjevačkog društva »Slavuj«. Ne znači da su uvijek pjevali. Znali su se i uzrujavati kad posao nije išao kako su željeli.

Naravno da se takav Tatek nije dopadao starom pradjedu. Ne zbog toga što je mnogo zarađivao, već zbog toga što je mnogo trošio. Nije ostavljao za crne dane kao što je radio pradjed.

— Moja pokojna. . . — razvezao bi o svojoj pokojnoj ženi, koja je na sve dospijevala.

— I rano je vmreti dospela — zašuškala bi moja Mamica svilen­kastim glasom, namještajući pred ogledalom šešir velikog oboda, ukrašen cvijećem.

U dvorištu, ispod razgranatog oraha, nalazio se stol od bijelog mramora. Oko njega su škripili pleteni vrtni stolci. Trčala sam oko stola, psić Murko trčao je za mnom, a Tatekovi su razgovori trčali oko prošlih ratnih zbivanja. S velikom je radošću prepričavao ratne uspomene. Čaše se najčešće podizahu za one koji iz ratnih kreševa uspješe donijeti živu glavu.

Uz plot je kunjala pusta i slabo osvijetljena Ksaverska cesta. Čulo se cviljenje tramvaja koji je dolazio iz Nove vesi ili se spuštao Mirogojskom.

U tim razgovorima pod orahom moje su uši hvatale raštrkane rečenice. Činilo mi se da je moj Tatek mogao izmijeniti tok ratovanja, ali nije htio.

Često su dolazile Mamičine blistave prijateljice, nakićene šeši­rima i napljuskane mirisima. Najbolja prijateljica bila je draga Dori, žena 11

g*SBamaga

graditelja Baranjoša. Najdraža mi je bila Fanika Prah, okruglih očiju. Darivala me veselim živim darovima: grlicom, papigicom, češljugarom. Zbog njezi­nih darova zavoljela sam ptice i često poželjela da okrilatim i poletim. Slavica Hendrich (Hendrih) bila je učiteljica plesa. Doktorica Nela Kralj zaudarala je po bolnici. Ruža Hlebec, koja nije imala nikakvo dijete, govorila je:

— Imam-rada-decu!Sve su Mamičine prijateljice imale kućnu pomoćnicu, pa je bio

red da je i moja Mamica ima. Tim više što je željela u budućnosti još koje dijete. A njezine su prijateljice voljele svoju vitku liniju i nisu željele ni komadić djeteta.

Tako je Tatek sparnoga ljetnog nedjeljnog poslijepodneva do­vezao Milku iz Zagorja.

Ne sjećam se što je Milka rekla u tom nezaboravnom trenutku stupanja u moj život. Sjećam se njezinih zagorskih riječi što mi ih je šaptala prije spavanja:

— Kraflin moj zbigecani! Maček z mustaček! Grličica moja pla- čliva! Taubica moja bela! Šmrklivka frntasta! Cifrasta metulčica! Rojžica ro- zekasta!

Afamica je trošilaTatekovu zaradu bez grižnje savjesti i bez osjećaja krivnje. Ali s ushićenjem! Kupovala je skupe sagove, stilske svjetiljke, umjetničke slike, modernu odjeću, nakit, porculan, srebro i razne potrebne i nepotre­bne sitnice.

Stari doktor Žalek oslovljavao je Mamicu »milostiva«. Svaki put, kad bi mu Mamica izbrojila novac za njegove medicinske usluge, poljubio bi joj ruku. Mamica nije voljela njegove udvornosti kao: Feš ženska! Hercig dušica! Šik milostiva!

— Jopec! — promrmljala bi Mamica zatvarajući za njim vrata mračnog predsoblja.

Dolaskom Milke taj se posao preselio među njezine brige. Ali njoj doktor Jopec nije upućivao laskave riječi kao Mamici. Riječi upućene Milki, zvučale su tvrdo: Trotl zagorski! Mužača štrklasta! Sliva pišliva!

U to vrijeme stanovali smo pokraj ugledne pradjedove vile. U maloj kući, koju je za nas izgradio Tatek. Mamica se plašila stanovati u vili,

12 jer je u njezine temelje bio uzidan živi pijetao jednogodišnjak da čuva

stanove od zlih uroka. Često je »čula« kukurikanje tog nesretnika i uvijek bi se nešto iza toga dogodilo u obitelji, susjedstvu ili dalje: provalnička krađa, požar, potres, poplava, tuča, prolom, tučnjava, svađa, smrt. . .

Taj pijetao, tragične sudbine, raspaljivao je moju maštu tako dugo dok nisam dobila živoga pijetla na dar od Mamičine prijateljice Fanike Prah. Nazvala sam ga Ferdinand po Tatekovoj želji. Rekao je da će naš Fer­dinand jednom zaglaviti u loncu kao što je neki povijesni Ferdinand zaglavio u Sarajevu.

Naš Ferdinand bijaše pospanac i svako jutro su ga budili pijetli s Košu tiče va brijega. Ali dolaskom Milke i Košutićevi pijetli postali su po- spanci. Milka je ustajala prije svih obližnjih pijetlova, Uz to joj je uspijevalo da bude dobre volje. S mlinčićem za kavu među koljenima započinjala je novi dan. Pjevušila je, fućkala i okretala mlinčićevu ručicu. Bila je marljiva.Na sve je dospijevala. Podjarivala je plamen u štednjaku i kuhala mlijeko što bi se koji put nagnulo iz lonca.

Mamica bijaše zadovoljna s Milkom. Nagrađivala ju je kad god joj se pružila prilika. Često je »prilike« izmišljala:

— Videla sam ovaj lepi delen, pa sam si mislila kak bi ti lepo pasal očima. . . — okolišala bi Mamica. Nije htjela povrijediti Milku zbog njene iznošene haljine. Po Mamičinu mišljenju trebalo ju je zamijeniti no­vom. — A kiklu ti bu zašila moja šnajderica, znaš! — rekla je Mamica i pokazala u kut kao da se tamo nalazi njezina »šnajderica«. Tamo se nalazila njezina singerica. Šivati je dolazila gospa Kuhačka, koja je bila fina švelja i šila samo finim ljudima u finim kućama.

Mamica je imala povjerenja u Milku. Puštala je Boreka i mene s njom u šetnje iz kojih nas je dovodila žive, zdrave i — gladne. Ovo posljednje Mamica je najviše voljela. Željela je od nas štrkljastih uzgojiti nekakve de­beljke. S takvih šetnja donosila sam kitice žutih maslačaka i zdrave rumene obraze.

Milka bijaše navikla na zagorske duge staze pa je rado odlazila u daleke šetnje. Jednoga nas je dana odvela na Mirogojsko groblje.

Iza arkada zagledavala se u nadgrobne spomenike. Čitala je imena pokojnika. Zbrajala je i oduzimala godine da bi doznala starost umrlih. Mene su boljele noge pa sam zaostajala i brala cvijeće s grobova. A 13

onda sam otišla svojim putem. Uskim stazama među grobove. Krivudala sam i — izgubila se. Slušala sam kako ptice pjevaju u mirogojskoj samoći. Sjela sam na jedan grob i zaspala.

Užas je ošinuo Mamicu kad je čula da me Milka izgubila nagroblju.

Snalažljivi Tatek nabio je na glavu kožnatu motorističku kapu sa zaštitnim naočalama i jurnuo prema »Črlenoj lampi« u Novu ves. Stražari su baš udarali »ajnc«. Naš ulični stražar Miško sjeo je u prikolicu Tatekovog motor-kotača i — na Mirogoj! Za njim su krenula još trojica stražara na biciklima. Bila je noć. Gorjela su slaba svjetla uz Mirogojsku. Zarazna bol­nica utonula je u mrak. Na ulici ni žive duše.

-Na kraju Mirogojske nalazila se gostionica u koju su navraćali mirogojski radnici. Tamo su sitne groše pretvarali u špricere. Iskusni stražar Miško otvorio je gostionička vrata, a u isparavanju alkohola, među oblacima duhanskog dima, u žagoru pijanih glasova, ugledao me na koljenima grob­ljanskog čuvara.

— Je, pa kaj! Dete sem na grobju našel. Sem si štel jenoga špricera popiti i curicu vami na »Črlenu lampu« dopelati, gospon stražar!

Tatekovu veselju ne bijaše kraja. Naručio je špricere za sve pri­sutne čašoljupce. Zatim je još naručio. Sebi je naručio metar gemišta. Go­stioničar je pred njega poredao čaše i napunio ih, a Tatek ih je izmjerio građevinskim metrom. Izlijevao je u svoje žedno grlo čašu za čašom dok nije ispraznio i posljednju. Od silne sreće što me našao. Sjedila sam radosna na Tatekovim koljenima. Veseli prisutnici praznili su čaše i nazdravljah mu. Stražar Miško hvalio je svoj pasji njuh za pronalaženje izgubljene djece. Njegova tri pomoćnika, koji su se dovezli biciklima, pospano su odobravali. Ali su se razbudili kad su, nakon istrušenih čaša, našli pred gostionicom prazna mjesta na kojima su ostavili službene bicikle. Tatek se nasmijao:

— Sad bu zesigurno gospon nadstražar napisal izvještaj da su negovi ljudi našli jenu curicu, a zgubili tri bicikla, ha-ha-ha!

— Fuj, kak mi to zglediš, Kečkica! — jauknula je Mamica kad je Tatekov motor-kotač veselo zatrubio u dvorištu. S rukom na čelu uputila mi je pogled u kojem sam naslutila sapun, spužvu, šampon.

Milka me okupala bez milosrđa, a ja sam cviljela kao da mi dere 14 kožu. Da me ušutka, nakon kupke me zalila — mirisom!

p mmm

U »vesele« dane Tatek je kupovao Mamici skupe mirise, jer se na njega srdila. Srdila se zbog njegove žeđi, koju je tažio u gostionici »Kod vesele mlinarice«. On ju je uvjeravao da je dosadno hodati kroz život uvijek istom crtom i da zato mora malo skrenuti »Veseloj mlinarici« i kucnuti se s prijateljima.

Pradjed, koji je došao vidjeti svoju odbjeglu, izgubljenu i na­đenu praunuku, prostenjao je zlovoljno:

— Thjaaa, Štefica! Si štela Zagorku i sad ti gubi decu po grobju!— Milka je naša! — nakostriješila sam se kao da mi je netko želi

oduzeti. Starac je podigao štap i zaprijetio mi. Mamica je kriknula:— Stari tata! Ona je još mala.— V mali deci su mali grehi, koji buju zrasli vu — velke! —

zapjevuckao je pradjed.Mamica je prekoračila pristojnost prema svom djedu:— V starim škrcima su najvekši grehi!Pradjeda je to pogodilo u srce. Ali on se uhvatio za želudac, jer

je imao čir na želucu.Tatek je prigovorio Mamici zbog nepoštivanja pradjeda. Mamica

je digla ruku na čelo i čudila se Tateku što brani pradjeda. Pradjed je bučno zatvorio vrata za sobom, a Mamica i Tatek se lijepo posvadiše. Riječi su najprije letjele kao papirići, onda se pretvoriše u kamenčiće, pa u pokvarena jaja. Napokon su tutnjile poput grmljavine.

Mamica, s rukom na čelu, upozoravala je Tateka da nije odgojno svađati se pred djecom. Zato me Milka morala izvoditi u šetnju kada su se događali kućni sukobi.

Ostala mi je u ušima nepoznata riječ — hohštaplerka! Radosno sam je upamtila. Zanimalo me zašto je Mamica hohštaplerka.

— Kečkica, dete slatko, to mi još nigdar niko ni rekel! A sad — viš — tvoj Tatek! Od njega sam doznala da sam — hohštaplerka.

— A Milka? Je i Milka hohštaplerka? — htjela sam doznati.Mamica nije odgovorila. Išla sam joj na živce. Otišla sam u kuh­

inju i postavila Milki znatiželjno pitanje. Nije znala je li hohštaplerka ili nije. U kuhinji je kuhala, pekla, prala, ribala, glačala, hrmbala. . . Kada to nije radila, uzimala je usnu harmoniku i svirala.

MAMICA

IVI oja Mamica bila je najljepša Mamica u cijeloj ksaverskoj okolici. Bila je ljepša od svih debelih rođakinja i svojih mršavih prijateljica, koje nisu imale raskošne šešire kao moja Mamica, ni cipele takvih ludih potpetica.

— Niko nema za ženu takav komad lepote, kak ja imam! — govorio je Tatek, noseći Mamicu na rukama i vrteći se s njom po sobi. Volio je da se Mamica veseli njegovim darovima. Zato je često donosio male zamotke iz kojih su izlazile kutijice sa zlatnim nakitom. Zbog toga je Mamica uskoro postala slična zlatarskom izlogu. Stogodišnja teta Neva nije to mogla podnijeti.

— To je izazivanje sudbine! — prigovarala je.Tatek je još više izazivao sudbinu. S još većim žarom kupovao

je nakit.Mamica se voljela fotografirati u sretnim obiteljskim pozama.

Voljela je isticati svoje školsko obrazovanje. Voljela je da smo joj, nas dvoje djece, zdravi i veseli. Govorila je mazno i umiljato kad je htjela, a kad nije htjela, znala je povisiti glas poput ružne Vesele kad je tjerala krave iz dje­teline.

Prema Milki je bila blaga. Bila je sretna što je Milka htjela raditi i one poslove koji nisu bili u pogodbi kad je došla pod naš krov. Milka je ugađala Mamici i od kamilice joj pravila obloge za njezino nježno lice.

— Moja Milka! — rekla bi Mamica.— Milka je moja! — bunila sam se.

Mamica bijaše uvijek nasmijana, vedra, namirisana, okićena. . . Rado nam je pjevala vesele pjesme. Trčala je za nama oko stola pod orahom.

Plela nam je vjenčiće od tratinčica. Grlila nas i s nama plesala kad je Milka svirala na svojoj »austrijanki«. Ali -iznenada — Borek je obolio. Dobio je vrućicu i ukočenje vratnih kralješaka. Povraćao je i plakao. Mamica je poslala Milku po doktora Žaleka. Pregledao je Boreka i zahtijevao da ga otpreme u Zaraznu bolnicu na Zeleni brijeg.

— Obolio je od meningitisa — rekao je stari liječnik bezo­sjećajno.

Mamica je bila očajna. Nije dopuštala da Boreka odvezu u bolnicu. 17

Bdjela je nad njim, njegovala ga, ljubila. . . Htjela ga je spasiti svojom neizmjernom ljubavlju. Aon je bespomoćno ležao u svom krevetiću.

Dani su postali tmurni, jedan za drugoga slijepljeni Mamičinom tugom i strahom. No, ipak su je nosile nade i strpljivo očekivanje ozdrav­ljenja. Vjerovala je u čudo. Ali čuda nije bilo.

Borek se ugasio kao slabi plamičak na propuhu.Kuća je odjednom postala puna suza i Mamičinih jecaja.Stigle su tankonoga stara mama i kumica Pepica s mnoštvom

tješiteljskih riječi. Hrabrile su Mamicu. Ali, u njoj ne bijaše ni zrnca hra­brosti. Prepustila se tuzi i nije mogla izbaciti iz glave teške misli. Stenjala je:

— Dragi moj Borek, srce malo. . .Draga Dori tješila je Mamicu kako je najbolje znala, a sve se

činilo uzaludnim. Nitko je nije mogao utješiti. Čudila sam se kako su se mogli smjestiti u Mamicu toliki jecaji što su neprekidno iz nje izlazili. Osje­ćala sam da je to vrijeme smrti ali nisam mogla vjerovati da je moj mali brat zaista umro. Svi su razgovarali samo o Boreku. Mene nije nitko primjećivao. Smetala sam im u njihovoj žalosti. Slali su me u dvorište:

— Hodi van, Kečkica! — rekla je teta Valika i izgurala me iz kuće.Uz vrtnu ogradu stajala su prljava i znatiželjna Veselina djeca.

Rekla sam im značajno:— Moj brat je vumrl. — Učinilo mi se da su zavidni što imam

mrtvog brata. Bedasta Lenka je uskliknula:— I mi burno imali mrtvoga brata! — Njezin jedini brat Rudica

udario ju je po čiravoj glavi i Lenka je otišla kući derući se.Golubovi su šetkali dvorištem, šareni, crvenih očiju. Gugutali

su kao da se nije ništa dogodilo.Rodbina nije odlazila. Ostali su i kad se mrak već debelo spustio.

Čuli su se psi iz ksaverskih dvorišta i tramvaji što su drndali Novom vesi.Odjednom je pred kućom zacvilio automobil. Čuo se ženski

vrisak. Netko je otvarao vrata na ogradi i uskoro vrata predsoblja. Nepoznata djevojka, krvavih koljena, uletjela je u sobu. Opazila je na odru mrtvo dijete. Zaplakala je s rukama na obrazima.

— Što je to, zaboga? — pitala je susjeda Lipovec. A vani je auto- 18 mobil ponovno zacvilio i odjurio u noć.

«P*®S8|

Djevojka krvavih koljena i okruglih crnih očiju, nakovrčana i zbunjena, rekla je da se zove Volga. Ispričavala se i molila za razumijevanje. Govorila je tihim, nježnim glasom. Nekakvi su je mladići silom ugurah u auto i htjeli je odvesti izvan grada, a ona je uspjela iskočiti iz automobila i ozlijedila koljena. U ruci je držala suncobran s dugom drškom od bjelokosti.

—Vidjela sam na vašim prozorima svjetlo, ali nisam znala, nisam znala da je ovdje dijete, oh Bože, kakvo lijepo dijete...

Nije znala gdje se nalazi. Bila je iz zapadnoga dijela Zagreba. Svi su s njom suosjećali osim Vesele. Zakriještala je:

— Praf vam budi! To vam se ne bi dogodilo da ste doma sedeli i ručni rad delali.

Tatek je poslao Milku po susjeda Brezinščaka, fijakeristu:— Nek fpregne svoje belce i nek sim dojde s fijakerom.Kad se Milka vratila, Tatek joj je naložio da gospodičnu odvede

u kupaonicu i da joj ispere krvava koljena. Zatim joj je Tatek na rane nasipao žutoga praška. Susjeda Lipovec joj je koljena zavila. Stigao je Brezinščak s fijakerom i odvezao gospodičnu i Tateka.

Borek je ležao na bijelom jastuku i svijeće su uz njega treperile, a Mamica je plakala.

U srebrnom okviru na komodi smiješio se Borek uz svoje prve koračiće. Tek je naučio sjediti na staklenoj noćnoj posudi, a već je morao napustiti svoje igračke, i krevetić u dječjoj sobi zamijeniti malim bijelim lijesom.

Milka se brinula za mene, a Boreka je prepustila grobarima. Oni su ga spustili na dno hladne jame gdje ga je zagrlila duboka, vječna noć.

Poslije Borekove smrti u kući se svakodnevno razgovaralo o njegovoj iznenadnoj smrtonosnoj bolesti. Pradjed je prelistavao nekakve stare njemačke liječničke knjige i pronašao kako se oboli od bolesti koja je ugasila Borekov život. Okrivio je Milku:

— Nije pazila na dete pri kupanju. . . Ostala mu je voda u uhu . . . Razvila se gnojna upala srednjeg uha. . . Bakterije su prodrle u mozak . . . Gnojni leptomeningitis. . . Milka je kriva! Nije pazila. Dete je zbog te puranke vmrlo. — Pradjed se razbacivao medicinskim riječima što ih je pozobao iz njemačke knjige. Razbacivao se bezobzirnošću prema Milki:

— Ta glupa kokoš je kriva za Borekovu smrt! — udarao je šta­pom o parket, koji je pod udarcima stenjao.

Mamica je pažljivo saslušala svoga staroga tatu. Taj put nije imala za Milku niti jedne riječi obrane. Spakirala je Milkine stvari i s puno suza isplatila joj za tri mjeseca unaprijed. Nije mogla gledati nekoga u kući, koji je, možda, kriv 2a Borekovu smrt.

Uzalud je Milka plakala i zaklinjala se da nije nikada Boreku ostalo u ušima ni kapi vode poslije kupanja. Da je bila savjesna i pažljiva. Da nije kriva za njegovu bolest. Da bi radije i sama umrla umjesto Boreka, kojega je voljela. Tvrdoglavi pradjed ostajao je kod svoje tvrdnje. Milka me izljubila. Ja sam plakala za Milkom. Mamica me tješila da ćemo dobiti drugu Milku, bolju.

Zaista! Uskoro je stigla nova kućna pomoćnica. Zvala se An­đelka. Nisam je voljela. Bila je bolesno pobožna i svake bi subote pokupila sve svoje tjedne grijehe i odnosila ih ispovjedniku u crkvu Svetoga Ivana Krstitelja u Novoj vesi. U ispovjedaonici je tužakala svoje grijehe. U početku je i mene vodila sa sobom, ali ja sam se plašila crkvenog polumraka i plakala.

Mamica je Anđelku poučavala kućnim poslovima, a ona je nali­kovala čudovišnoj gromadi nespretnosti. Ja sam joj prkosila i srdila je na svakom koraku. Priče nije znala pripovijedati, nije dospjela sa mnom šetati, nije svirala usnu harmoniku i nije se znala igrati.

Kad sam vidjela da je Mamica s njom zadovoljna i da nema nade za Milkin povratak — prestala sam jesti. Osjećala sam da je to najranjivije mjesto u Mamičinoj ljubavi. Nisam htjela ništa ni okusiti što je Anđelka skuhala. Bacala sam njezine kolače, gazila ih i cviljela da hoću Milku i da neću tako dugo jesti dok se Milka ne vrati.

Mršavjela sam. Anđelka me nutkala kašicama, ali ja ih nisam ni kušala. U želucu mi je cviljelo, ali nisam htjela jesti.

Zabrinuta Mamica zapitala je sjedobradog pradjeda za savjet.— To su njezine muhe! Bu ju več prešlo! — predviđao je. Ali se

prevario.Kada sam napokon toliko smršavjela da me bilo žalosno po­

gledati, Mamica je popustila. Poslala je Tateka s njegovim crvenim motor- 20 -kotačem i prikolicom u Zagorje po Milku.

Milka se vratila. Gledala je Anđelku ispod oka. Anđelka je uga­đala Mamici, pa je nije imala srca otpustiti. I tako je Mamica imala dvije kućne pomoćnice.

Stari se pradjed zgražao:— Za Boga miloga! Pa Štefica je čistam znorela! Dve puce nema

ni ona Baranjoška. — Uzimao je Veselu za primjer: — Pogleč, Štefica! Viš kak Vesela more na sve dojti sama. Ne trebaju joj nikakve Anđelke ni Milke.

Mamica se branila.— Je, dedek, ja nis Vesela. Ne morem biti zalublena v krave i

prasce. Ja sam zalublena v lepše stvari. — Nabrajala je: — Rada idem v kavanu Corso sa svojim prijatelicama. I vkazališče prejdem. Neko mi mora čuvati Kečkicu.. . Neko mi mora stana čistiti. Ja imam rada čiste ruke i lepe klajde. Nemam rada da smrdim po dinstanom luku. A Vesela sama stoji vuz vrući šporhet. Sama dinsta bubrege na luku. . . Po kuhnji joj pijukaju pilići.. . Zalublena je v kravje siseke pa ih rada navlači i doji. . . Ona je štalska princeza, dedek! Ona ne dospe imati rada svoju decu. Ne dospe napisati par reći svojemu mužu v zarobleništvo. .. Zato jer nema nikakve Milke.

Pradjed je zaprepašteno slušao. Tako mu se nitko nije obraćao. Volio je da mu klimaju glavom kako je činila priprosta Vesela.

Uzrujano je zatvorio za sobom vrata i vratio se svojim računima.A Mamica, iako je kritizirala Veselu, često je bila darovateljski

raspoložena prema Veselinoj zapuštenoj djeci. Naručivala je haljinice za Veseline djevojčice i mornarska odijelca za njezinog boležljivog Rudicu. Nakon Borekove smrti poklonila im je njegove igračke. Bilo mi je krivo što se Veselina djeca igraju Borekovom loptom ili jašu Borekova konjića.

Mamica je odlazila na Borekov grobić i nosila mu cvijeće, a ja sam zapitkivala što će Boreku cvijeće? Zašto mu ne nosi igračke? Zamjeravala sam joj što je Borekove igračke poklonila prljavoj Veselinoj djeci.

Milku sam čvrsto držala za ruku. Plašila sam se da opet ne ode. Pitala sam je koga voli više: Zagorje ili mene?

—Tebe imam najrajše! — uvjeravala me Milka i suze su joj klizile niz pjegave obraze. Znala sam da Zagorje jako voli, ali, eto, mene ipak voli više.

— A Mamicu? Imaš rada Mamicu? 21

— I njih imam rada.— A koga imaš rajše: Mamicu ili mene?— Tebe imam najrajše! — tvrdila je Milka.— Azakaj si onda otišla v Zagorje?— Zato kaj su me milostiva Mamica sterali. I sad su si milostiva

želi Anđelku, pak ne znam kaj bum ja sad tu?— Kaj nas briga za Anđelku! Niko ju nema rad. Nema ni har­

moniku. Ima samo svoje grehe koje pripoveda v maloj kućici, v crkvi. . .Milka je bila zadovoljna mojim izljevom ljubavi, pa je s mnogo

dobre volje radila po kući, a uvečer me uspavljivala svojom usnom har­monikom, koju je čuvala u svom siromašnom kartonskom kovčegu.

22

TATEK

i atek je opet kupio novi kožnati ogrtač. Objesio ga je na orah u dvorištu, odakle mu je nestao, jedne ljetne noći, isto takav.

—To su učinili lopovi, koji se posvuda klatare — rekla je susjeda. Lipovec.

Milka je donijela svjetiljku pod orah, a ja sam zadivljeno proma­trala kako moj domišljati Tatek veže novi kožnati ogrtač za konopac i pro- vađa ga u stan, gdje je za njegov kraj privezao zvončić. Rekao je da će se čuti ako lopovi budu htjeli ukrasti njegov kožnati ogrtač, a onda će ih on pohvatati:

— Kak mise, Kečkica! — blistao je kad mi je to tumačio. — To je mišolovka za lopove! — I novi kožnati ogrtač ostao je visjeti na starom dvorišnom orahu kao bombon na božićnjem drvcu.

Lopovi se nisu ulovili naTatekovu »mišolovku«. Opet su odnijeli skupi kožnati ogrtač, jer zvonce na »mišolovci« nije zazvonilo.

— Proklete vucibatine! — grmio je Tatek i kupio treći kožnati ogrtač, ali ga nije objesio na orah.

Nedugo zatim, jedne tople ljetne noći, po treći put posjetiše nas »lopovi koji se posvuda klatare«. — Murka su podmitili kobasicom i iz podruma iznijeli škrinju u kojoj je Mamica, preko ljeta, u naftalinu, čuvala zimsku odjeću. Lopovi su očistili škrinju od Mamičinih ogrtača i krzna, Tatekovih odijela i tkanina za odijela... Kad je Murko pojeo kobasicu, počeo je režati. Režanje je probudilo Tateka, i on je podviknuo:

— Milka, donesi mi pušku da posmicam te gade v dvorišču!Silno uplašena, u noćnoj košulji, Milka je donijela — kliješta!

Tatek je hrabro škljocao kliještima, a lopovi su pobjegli s punim vrećama naše robe.

Nitko nije suosjećao s mojim roditeljima. Veselili su se. Zlobno su šaputali, hehetali se, a Mamica je morala kupovati nove haljine, ogrtače, krzna, odijela, tkanine. . .

Pradjed nije škrtario s podvalama:— Kak to, Jurica, da nisi opet postavil onu mišolovku za lopove? 23

Vesela je, u poderanoj pregači, došla po otpatke za svinje. Za - hihotala se i ugrizla:

— Sam čula da su vam moljci kapute pojeli!

7atek me često vodio sa sobom u lov na rakove. Čim bi Mamica čula takve njegove namjere, počela je nizati opomene:

— Pazi mi na dete! Pazi da ne opadne v potok! Pazi da se ne prehladi! Pazi daše ne zgubi!

— Nis Milka. Kaj mi to pripovedaš?Mamica je ustrajno nastavljala:— Nemojte dojti kasno! Obed bu točno v podne. Moramo se

držati dobroga staroga reda.Mi se dobroga staroga reda nismo držali. Umjesto na objed,

stigli smo na večeru. I to zbog moje nespretnosti.Pala sam u potok. Htjela sam ga, doduše, preskočiti, ali pre­

skočiti ga je mogao jedino most. Ja nisam bila most i zakoračila sam objema nogama, do koljena, u hladnu vodu potoka Medveščaka.

— Kaj burno sad? — pitao je zabrinuti Tatek kad me izvukao.Na sreću, u blizini je bila gostionica »Veseloj mlinarici«. Vesela

mlinarica mi je skinula mokre čarape i sušila ih iznad štednjaka na kojem se, u velikim posudama, brčkao gulaš. Tatek je naručio gemišt gostioničarki i sebi, a meni malinovac. Čarape se još nisu bile osušile, a Tatek je naručio još tri gemišta. Za sebe i dva slučajna gostionička prijatelja, koji su strpljivo slušali o Tatekovim ukradenim ogrtačima.

Bilo mi je dosadno pa sam brojila muhe na pecivu u košarici. Gadile su mi se crvene gostioničarkine ruke, ispucane i izgrebene, kojima je rezala kruh za goste. Sjetila sam se Mamičinih, uskih i bijelih, što ih je njegovala kremom iz plavih staklenih lončića.

Tatek je pročitao dosadu u mojim očima. Da me zabavi, na­pravio mi je lađicu od desetice. Gostioničarka je s kruhom u jednoj i nožem u drugoj ruci, osupnuto gledala dinarsku lađicu. Tatek je bio sretan da mi se lađica dopala. Vadio je iz lisnice deseticu za deseticom, nove, nepresavi- jene. Izrađivao je lađice i slagao ih pred mene. Zatražio je zdjelu od go-

24 stioničarke, koja je još uvijek stajala poput spomenika i buljila u moje lađice.

Napokon se odlijepila od kruha i noža i donijela staklenu zdjelu. Tatek je u zdjelu ulio litru crvenoga vina i na površini toga »crvenoga mora« zaplivale su moje ladice od novih novčanica.

— Gospon Juricaaa... — uspjela je procijediti vesela mlinarica. Tatekovi slučajni prijatelji zaboravili su na svoje gemište. Zurili

su u moje lađice u crvenom vinskom moru.Zazvonila je Zdravamarija kad se Tatek odlučio izvući iz gosti­

onice. Oko njega su nazdravljali vinski prijatelji, kojima je cijelo poslije­podne nemilosrdno ulijevao u čaše.

— Kečkica, viš, kak je čovek srečen kad ima prijatele! — rekao je dobro raspoloženi Tatek i umotao me u fijakerski gunj staroga Brezin- ščaka, koji nas je pred »Veselom mlinaricom« čekao od podneva.

Tatek je sjeo do mene i zagrlio me. Brezinščak je pucnuo bičem iznad svojih bijelaca. Njegov fijaker, najljepši u Zagrebu, zanjihao se na visokim kotačima i zakotrljao niz šudjivu Ksaversku.

Tatek se raspitivao zašto je Brezinščak došao po nas.— Milostiva su me poslali. Starom gosponu dedeku je pozlilo.

Morti bu hmrl. .. Pa su milostiva rekli da dojdete.— I to mi stopram sad veliš? — srdio se Tatek.Kod pradjeda se skupila rodbina. Starac je ležao na krevetu s

ukočenom desnom stranom tijela. Vesela mu je octom masirala srce. Ma­mica je šaptala plačući:

— Morti bu stari tata vumrl. .. a nije napravit teštament. . .Nije mi bilo jasno plače li Mamica zbog toga što će pradjed

umrijeti ili zbog toga što nije napravio oporuku.Ali pradjed je prebolio. Pozvao je svoga odvjetnika i izdiktirao

oporuku. Što je bilo napisano u oporuci nitko nije znao.

Milka je čistila Tatekovo odijelo. U malom džepu kaputa bio je zataknut bijeli rupčić. Milka ga je izvadila, a Mamica je primijetila na njemu crvene tragove šminke. Naćulila sam uši. Doznala sam da ti crveni tragovi šminke pripadaju —Volgi! Onoj, koja je banula u naš stan, krvavih koljena, kada je Borek ležao na odru.

— Ona je poštena ženska, Štefica, kaj pripovedaš? — uzrujao se Tatek. Kleo se svojom ratnom srećom da voli Mamicu i mene i da bi za nas krv svoju prolio i srce nam iz prsiju poklonio.

Kad je Tatek tako govorio, slušala sam ga zadivljeno. Iako mi puno toga nije bilo jasno, svojim sam srcem glasala za Tateka, koji uvijek bijaše svježe izbrijan, blistavih zuba, podrezanih brčića, začešljane kose.

Vrijeme je prolazilo. Žalost je za Borekom jenjavala.Tatek je opet počeo odlaziti u pjevačko društvo. Tamo su se

pjevale zborske pjesme, budnice, »U boj, u boj. . . «. Pjevajući, Tatek je ispratio mnoge kasne večeri. A onda, Mamica je doznala da i Volga pjeva u istom zboru. Postavljala je neugodna pitanja na koja Tatek nije volio odgo­varati. Doznala sam da je Mamica ljubomorna, da je Volga »pokvarena puca«, da je Tatek i-ovo-i-ono, a Tatek je potišteno vapio:

— Štefica, to su bedastoče, koje ne bi smele živeti v tvoji lepiglavi.

Mamica je privremeno prestala ispitivati. Valjda nije htjela da joj »bedastoće« žive u glavi. Tvrdila je da ima pravo na čiste račune.

— Ljubav nisu računi, Štefica! — jaukao je grešni Tatek.U mojim očima Tatek je bio najpametniji, najdarežljiviji. Ku­

povao mi je skupe igračke, obasipao slatkišima, vodio na motorističke utrke . .. Mamici je kupovao zlatni nakit, skupu svilu za haljine, krzna... Tumačio mi je:

— Nofci su zato da se trošiju. Niš ni lepše na svetu nek videti srečna lica oko sebe.

Uz to je Tatek volio veselo društvo i vesele pjesme. Zato u one dane kad je primao isplatu, nikad se nije znalo kad će dolutati kući ruku punih zamotaka.

Pradjed mu je to zamjerao. On nije nikome kupovao darove. Pa ni sebi. Nosio je jeftina odijela, vidljivo ulaštena na laktovima i koljenima. Isti par cipela nosio je sto godina. Brojio je svake večeri novce i spremao ih u svoju željeznu blagajnu.

Tatek nije brojio novce i nije imao blagajnu, jer je sve novce uspio potrošiti i blagajna mu nije bila ni potrebna.

A onda, jednoga dana, Tatek je kupio — auto!26

Striček Baranjoš je rekao da je auto potreban Tateku, jer je nadzirao po tri, četiri gradnje istodobno. Ali rodbina se zgranula. Zavidna teta Neva, koja je nalikovala stogodišnjem hrastovu trupcu, nije mogla riječ procijediti. Zanijemjela je pred ulaštenom grdosijom sa sklopivim krovom.

Šepavi striček Tenček udario je Tateka po ramenu i nasmijao sekiselo:

—Jurica, ti znaš živeti! A kaj bi ja, siromak! Z onim kaj zaslužim v banki, ne mrem ni kraj z krajom naštuklati.

— Tenček, idemo doma! — rekla je Neva-trupac. I oni odoše uvrijeđeni što je moj Tatek kupio auto, a oni nisu mogli »ni kraj z krajom naštuklati«.

Tatek me, prepun autovlasničke taštine, vozio na automobilističke utrke, izlete, cestovna krstarenja. Sjedila sam u otvorenom automobilu i gutala prašinu naših zapuštenih cesta. Tatek bijaše veličanstven kad mu se pružila prilika da nekoga prestigne i ostavi za sobom u oblacima prašine.

Otkucala sam Mamici Tatekove automobilističke neustrašivosti. Uhvatila se za glavu. Uputila je Tateku neka pitanja i neke riječi ružnog značenja. A onda mu je zabranila da me vozi sa sobom.

Tatek nije mogao sam voziti svoj kočoperni auto. Morao je s nekim dijeliti svoju radost. S nekim tko će se diviti njegovoj vozačkoj hrabrosti. Zvao je Mamicu, ali ona nije imala volje sjedati u taj srditi auto­mobil, koji je režao sa što ja znam koliko konjskih snaga. Nije ga voljela od prvoga dana.

I — počele su stizati vijesti da Tatek u svom automobilu vozi neku zgodnu gospodičnu. Neku crnku s crnim okruglim očima. Onduli- ranu, s nosom od porculana.

— Ljudi su jalni, Štefica! — vadio se Tatek.Ali — uskoro se Mamica osvjedočila. Vidjela je da se s Tatekom

vozi Volga.— Auto se mora prodati! — zahtijevala je Mamica. Mislila je da

će Volga nestati iz Tatekova života kad nestane i auto.Tatek je udario šakom po stolu i zarežao da auto neće prodati.

Da bi to bila njegova »moralna kapitulacija«. A on nije bio »kapitulant« i radije će auto — razbiti!

Bio je od riječi. Zaletio se s autom u lipovo stablo u Šestinama. Lijepo ga je i propisno razbio. Razbio je i glavu, slomio nogu. . . Mamica je plakala, a Tatek je ležao s nogom u gipsu. Posjećivali su ga striček Baranjoš i draga Dori. I mnogobrojna rodbina, koja se morala svojim očima uvjeriti, vidjeti Tateka u gipsu i zavojima. Pravili su se suosjećajni, a vidjelo se da su sretni od zluradosti. Samo sto ne rekoše: »Tako je! Bravo! Pravo mu budi! Što je tražio, to je dobio!« I tako dalje.

I mi smo opet živjeli bez automobila.

28

PRADJED

/Vjed moje Mamice, moj pradjed, imao je dugu bijelu bradu i dobroćudne plave oči. Oslanjao se o štap, koji bijaše ukrašen srebrnom orlovom glavom.Tatek ga je nazivao bogatunom. Možda zato što mu se preko trbuha rastegao zlatni lanac, o koji bijaše obješen zlatan sat. Imao je i mnogo zlatnih zuba. Htjela sam ih izbrojiti, ali pradjed nije nikada držao usta tako dugo otvorena.Osim toga, znala sam tada brojiti tek do deset.

Pradjedova najstarija kćer bila je moja baka. Nazivala sam je grandma, jer joj je životni put skrenuo u Ameriku, a u Americi nisu postojale bake, nego samo grandme. Djed je bio grandpa. Njihova kćer Milka u Ame­rici se zvala Mildred. Slala nam je mnogobrojne fotografije i pakete s robom po ludoj američkoj modi. Ona je bila sestra moje Mamice Štefice, koja bi se u Americi zvala Stephanie. Ali moja Mamica nije otputovala u Ameriku.

— Rajše je otputovala v brak s tvojim Tatekom! — rekla je tetaValerija.

Pitala sam Mamicu što je to »brak«.— To ti je, Kečkica, dete slatko, kad se Tatek i Mamica oženiju

i onda ideju jen drugom na živce.— A kak se to ide na živce? — zanimalo me.— Kad se postavlaju takva pitajna kak ti meni postavlaš — rekla

je Mamica slatko i poljubila me u vrh nosa. Osjećali sam da preda mnom glumi sretnicu. A često je puta brisala suze i nazivala Ameriku prokletom, jer joj je odmamila roditelje. Ali govorila je o Americii kao o blagoslovljenoj zemlji kad su stizala pisma s dolarima.

Pradjed se protivio odlasku moje bake i djeda u »strajnski svet« kako je nazivao Ameriku. Nudio im je posao u mlinovima. Ali oni su znali kako bi morali raditi danonoćno, pa su radije otputovali.

Pradjed je imao dva mlina koji su gutali pšenicu i kukuruz, a bljuvali brašno. Iz mlinova su izlazile vreće utovljene nulericom. Poput debelih dama vozile su se niz Ksaversku. Te debele dame, to jest vreće s brašnom, pretvarale su se u novac, koji je pradjedu stvarao blagostanje. To blagostanje je omogućavalo njegovom najmlađem sinu Ranceku da bude 29

»vječni student« u Pragu. Govorkalo se da se on tamo »fakinari«. Pitala sam Milku kako se to fakinari. Ali ona nije znala. Nikad nije bila u Pragu.

A onda, iznenada, vratio se najstariji pradjedov sin Rudek iz ruskog zarobljeništva. Vratio se ušljiv, buhljiv, bolestan, opustošen. Crveni križ mu je poklonio prevelike čizme, koje su ga nažuljale i prevelike hlače, koje je svezao oko pasa konopcem.

— Zglediš kak sedam gladnih let, onkl Rudek! — izrekla je moja Mamica dobrodošlicu. Tatek joj je šapnuo da se tako ne veli čovjeku koji je na rubu života.

Rudekova žena Vesela nije se obradovala muževljevu povratku. Sedam dugih godina vjerovala je da je poginuo u ratu, a tada je osvanuo stran, bolestan, ostario. Osim toga, u međuvremenu je povećala svoju četicu djece za još jedno. Gledala je svoga muža izblijedjelim plavim pogledom. Na njenom ružnom vratu nabrekle su žile kada mu je prigovarala što je dao na nadlaktici utetovirati srp i čekić.

— To je majnši greh nek si dati dete napraviti — dreknuo jeRudek.

Pitala sam Milku kako se prave djeca, ali ona je znala samo kako se prave palačinke.

Pradjed, koji bijaše škrt na riječima, zaključio je:— Ostal si predugo, ali — božja vola!Čudila sam se zašto je u tome imala prste božja volja. I zašto je

stricu Rudeku bilo ljepše postati zarobljenikom u ratu nego mlinarom u miru? I što je to rat, a što je to mir? Dosađivala sam Mamici. Ona je uzda­hnula:

— A kaj češ, Kečkica! Nije ga štela šrapnela, štele su ga vuši — to je rat. Sad ga hoče mlin, a neće ga Vesela, to je mir!

Rudek u svojem predratnom odijelu, izgriženom od moljaca, pripovijedao je o ruskim zimama, ruskim ratnim zbivanjima i kako je pješice došao preko granice s utetoviranim srpom i čekićem na nadlaktici.

— Baš imal neprilikih napretek! — zagunđao je pradjed i nije se prevario. Uskoro su počeli policijski automobili navraćati u mlinsko dvo­rište.

30

Jednoga dana iz pradjeda je šiknula dugo zatomljivana srdžba. Bez uvodnih odugovlačenja izrazio je želju da malu kuću otkupi od Tateka i da se iselimo. Činio se vrlo starim i umornim i kao da ga je ta odluka stajala napora. Istina, nikad nije ni imao izgled proljeća, ali tada je bio nalik kasnoj jeseni.

— Najdite si drugde stanovajne! Ne morem gledati tu vašu rasip­nost pod svojim nosom. To terajne mode! Taj luksuz! Te gozbe! Te sluškijne jedna, pa druga. . . Te gluposti!

Mamica se nije iznenadila. Razvezala je jezik i zaboravila na poštovanje prema svom djedu:

— Je, dedek, ne dopadam vam se, to znam. — Gurnula mu je pod nos svoje njegovane ruke iskićene prstenjem: — Ne hodim po svetu s golim rukama, ke ne? Trsim se da ne zgledim kak govedski šnicl. I kaj je to greh?

Izgledala je prelijepo u kratkoj haljini što je urlala jarkim bo­jama. Na visokim potpeticama s prelijepim nogama.

Stari pradjed, velika tvrdica, sigurno je želio da Mamica hoda svijetom u samostanskim haljinama, bez šminke i smijeha. Možda je pri­željkivao da bude zaokupljena strepnjama i brigama. Možda bi je volio da se htjela izljuštiti iz svojih radosti i da se čitava posvetila staranju za »crne dane«.

Ali Mamica ga je darivala malim glasnim kriškama smijeha, koje su pradjeda dovodile do granica strpljenja.

— Niš se ne skrbite za budućnost. Ovo dete bu se vas sečalo samo po rasipnosti — predbacivao je srditi, brkati i bradati stari panj.

Nakon toga isporučio je Mamici nekoliko mudrih savjeta i zatvo­rio za sobom vrata.

31

KUĆA IZ SNOVA

xV saverski su dani odlazili u prošlost. Mamica je živjela s mislima na budućnost. Tatek je tumačio kako je uplatio jedan dio za kuću u Šestinskom dolu:

— To bu kuca ze sajnih! Garantiram svojim građevnim talentom! — klicao je. Olabavio je kravatu i oduševljeno nabrajao prednosti. Okrenuo se k meni:

— To ti je tak, Kečkica! Kad čovek ima svoju hižu, kak da ima svoj identitet. Čovek brez hiže je čovek brez identiteta.

— In-den-tin-tent! — propentala sam.— Da, Kečkica! To je važno v životu. Zapamti! — Zatim se trsio

da mi opiše okolicu: — Šestinski dol ni gartlec, a ni pustošija. Zbigecan je ze svih stran šumam. Sama hrastovina, Kečkica! — a onda tajanstveno do­dao: — A znad šume, morti, vile zestenke imaju. Tam na Opatičkoj livadi!

— Vile? — živnula sam iznenađena.— Nemoj, Jurica! — ljutila se Mamica. Ali ja sam vjerovala Tate-

ku. Ja sam uvijek vjerovala onome tko je tjerao vodu na mlin mojih sanja.Cijelo ljeto Tatek je jahao svoj crveni motor-kotač prema našoj

budućoj kući u Šestinskom dolu. U njoj su radili Zagorci zidari, tesari, krovopokrivači, ličioci, parketari, pećari, različiti majstori. . .

Jednog poslijepodneva odvezao je i mene u Šestinski dol. U kući se čulo lupanje, zabijanje, nabijanje, probijanje, mirisalo je vapno i svježe drvo. Tatek me vodio kroz prostorije poput mjesečara. Govorio je povi­šenim zvonkim glasom da bi nadglasao buku čekića, sjekira, pila i zagorskih kletvi. Bio je mahnit od zadovoljstva. Htio je, želio, trsio se da u meni izazove oduševljenje, divljenje, ushićenje. . .

— A vile, Tatek? Gde su vile? Štela bi ih videti.Tatekovse užareni zanos hladio. Nije se ljutio što su me vile više

zanimale nego sve ovo zbiljsko i stvarno, oko čega se toliko trsio. Zagrlio me i rastreseno nastavio o blagodatima vlastitoga krova nad glavom.

— A vile, Tatek? — pitala sam uporno. Htjela sam biti načistu s tim vilama koje sam zadivljeno promatrala svake večeri na zidu iznad kreve-

32 tića, na slici Gundulićev san. Ali odgovor, kakav sam željela, nisam dobila.

Mamica nije imala smisla za izmišljotine. S tračkom osmijeha tumačila mi je:

— Vile, veštice, vukodlaki, sve je to zmišljeno za bedake, Keč- kica, dete slatko! A na Opatičkoj livadi buš videla samo opatice i njihove lajave pese.

— Štefica, moramo isplatit zajdnu ratu! — rekao je Tatek, a Mamica je ciknula:

— Jurica!Tatek je raširio oči nakon Mamičina usklika. Znao, je, dobro je

znao što to znači:— Si potrošila, ha? — pitao je kratko. Nije se srdio. Rekao je

gorko: — Sad imaš priliku da postaneš spisatelica.Slijedećih dana mi se razjasnilo kako će Mamica postati spi­

sateljicom. Pisat će pisma u Ameriku svojoj bogatoj mami. Grizla je držalo i umakala pero u ljubičastu tintu. . . Svojim lijepim kovrčavim rukopisom ispisivala je guste rečenice. Gužvala je papire i bacala ih u štednjak. Vidjela sam da joj ta pisma za Ameriku zadaju velikih muka. Ali ona je uporno uzimala nove ljubičaste papire i slagala po njima kićene rečenice...

Odgovor od grandme-Amerikanke stigao je brzo. Prijekori kako se ne troše novci, pouke kako se štede novci, ljutnje zašto su se potrošili novci, opomene: »Lepo sam ti pripovedala. . . « i na kraju: »Ljubeča vas grandma!« Ali dolari nisu stigli.

Mamica nije posustala. Ponovno je pisala. Dugačko pokajničko pismo. Znala je za neku tajnu žicu u srcu »ljubeče« grandme.

I dolari stigoše na vrijeme.

Jesen je donijela dan naše selidbe. Mamica se uhvatila za čelo i dok je trajalo pakiranje nije skidala ruke s njega. Milka je zapovijedala, Anđelka ju je gledala s mržnjom. Mamicu je boljela glava, a ja sam dosađivala s vilama.. .

Kad je naša imovina bila natovarena na dvoja selidbena kola, ostalo je neriješeno pitanje našega vjernoga Murka. Nije mnogo vrijedio kao pas čuvar, ali je bio moj suučesnik u svakodnevnim igrama. Tatek je zagonetno govorio kako će se riješiti tog »luftera«, ali ja sam shvatila na koga se odnosi takav razgovor i počela cviljeti: 33

— Murka ne dam! Murko je moj! Murko ide z nama!Čuo je to i stari pradjed pa je provirio kroz prozor i zaurlao:— Dajte detetu tog prokletog pesa! — Tada mi se najviše dopao.Murka je Tatek svezao za posljednja kola. Na čelu je Brezinščak

u fijakeru vozio našu malu obitelj, puckajući bičem nad svojim bijelcima. Milka i Anđelka sjedile su, svaka na jednim kolima, uz kočijaše, i — karavana je krenula na zapad.

Klečala sam na sjedištu i gledala s ponosom naše stvari na selid- benim kolima i Murka koji je dahtao na začelju. Uskoro mu se pridružila jedna kujica. Imala je veseli i nemirni repić. Kevkala je nešto Murku. Murko je bio postiđen što ga na takav način vodimo kroz grad. Pravio se da ne primjećuje kujicu. Na Ribnjaku se pridružio Murku i kujici crni skitnica- -šepavac. Nije bilo posve jasno ide li za kujicom ili Murkom. Do Mandaličine ulice nije se više pridružio ni jedan pas. Ali na uglu Mandaličine čekao je nekakav crno-bijeli-žuti. Slijedio je svoje srodnike. Trčkarao je oko kujice. Kujica je svu pažnju poklonila Murku, a šepavac je bio mrzovoljan i režao na pridošlicu. Kad smo se zaustavili u Šestinskom dolu, na začelju bijaše šestero pasa. Prva mi je briga bila da zacvilim:

— Hoču sve ove pese!— Kaaaj? — razrogačio je Tatek oči.— Hoču sve ove pese! — ponovila sam. — Tak se ne veli —

šapnula je Milka.— Prosim lepo sve ove pese! — proslijedila sam molbu Mamici.

Ona se kolebala. Tatek je odmahnuo rukom:— Ni govora!— Prosim lepo sve ove pese, Tatek! — ponovila sam molbu i

njemu. Pravio se gluhim. Milka je pozvala pse u dvorište i natočila im vode. Izvadila je šepavcu trn iz noge. Tatek se pravio da ne vidi.

Bio je to početak moje skrbi za pse lutalice.Tako se iskrcasmo u Šestinskom dolu.

Mamica se preko plota upoznala sa susjedom Generalicom. Imala je jedi­nicu Desanku, istih godina kao i ja. Desanka mi se nije dopala. Njezina

34 mama i moja su se zbližile, ali Desanka i ja nismo se nikada sprijateljile.

Na kraju Šestinskog dola stanovala je Lena. Već prvog dana došla se upoznati s novom djevojčicom. Imala je nedužne plave oči, a na njezinu mršavu tijelu mogli su se naslutiti zaboravljeni objedi. Prokuhavala je u sebi bijes, koji se odnosio na Desanku:

— Moj tata njima čepa drva, a ona se neče s menom igrati. Posrano gospocko derišče!

Lenu je njezina mama Ruskinja, u rijetkim trenucima nježnosti, nazivala Lenočkom, a u srditim — čort prokljatij. Više je živjela na ulici nego u roditeljskom domu. Polazila je tada prvi razred prvi put. Njezin tata bio je ruski ratni zarobljenik i u Rusiji upoznao Leninu mamu. Poslije rata doveo ju je u Zagreb. U trbuhu je donijela svoju jedinicu Lenočku. Živjeli su si­romašno. Lenin tata bio je kolodvorski trhonoša, koji je prosijedu glavu pokrivao crvenom kapom s brojem na mjedenoj pločici. Kad se ukazala kakva usputna prilika za rad, skidao je kapu s brojem i savijao se nad raz­ličitim poslovima, zarađujući siromašne dinare. Težak život nacijepio je na njegove lice izgled beznađa. Zaudarao je na jeftine cigarete. Stanovali su u pljesnivom stanu neugledne kuće što je sjedila iza trošne ograde. Namještaj u stanu bio je svakakav, samo ne onakav kakav bi trebao biti. Na krevetima su se lijenile neuredne šarene perine, pod krevetima su čučale iznošene cipele. . . Stolice sa slomljenim naslonima, prozori s razbijenim staklima, vrata bez kvaka. . .

Lenina mama Avdotja bila je sitna ženica. Znala je iz svojih puša­čkih usta izbacivati grube ruske riječi. Bacala je i gazila opuške po nago- renom kuhinjskom podu. Bio je tako nečist da bi se po njemu mogla sijati djetelina. Tukla je Lenu ako ne bi htjela ići po ruske novine u Ruski dom na Kuniščaku. Bila je vječito zaokupljena pitanjem novca. U njihovu domu nije bilo dovoljno novaca da se Leni kupe igračke ili slikovnice, a ponaj- manje maramice za njezin balavi nos.

Desanka-Desa živjela je na suprotnom polu svijeta. Živjela je u lijepoj kući iznad našega gornjeg dvorišta. Odgajale su je guvernante i lijepe riječi. Imala je bezbroj haljina. Pred njom su bile prostrte bogate i udobne godine djetinjstva. Živjela je u prijaznim sobama, koje su imale balkone, verande, lijepe vidike. . . Kuću je svakodnevno čistila četica pokorne slu- žinčadi. Desina gizdava mama, koju su Šestinskodolčani zvali Generalicom, ustajala je kasno i brinula se o svojoj ljepoti, modi, generalskim balovima, lovu i ostalim gospodskim razbibrigama. Kuću sa šljivikom ili šljivik s kućom 35

dobila je na dar od svoga bogatog tatice, kojemu je tvornica tjestenine rađala bogate prihode.

Prilaze dostojanstvenoj kući čuvali su oštri psi i zaključane brave.Generalica je Mamicu pozivala na liker uz koji ju je posluživala

opširnim pričama o svojoj odanosti »dragom veličanstvu kralju«. Mamica je strpljivo slušala, a kod kuće uzdisala:

— Nigdar nis videla vekše odanosti »dragom veličanstvu«. Kod njih i luft smrdi po toj strašnoj odanosti.

Desa bijaše razmažena. Široko se cerekala i pokazivala svoje rijetke, izbočene, ali njegovane zube. Izgledala je oholo. Nije se dolazila igrati u Šestinski dol. Nije joj se dopadao. Ja sam se pitala zašto joj se ne dopada. Počela sam pažljivije promatrati ulicu u koju smo doselili.

Šestinskodolski početak »resio« je pljesnivi i dugi, visoki zid, iza kojega se nalazilo vojno-bolničko-dvorište. Zid bijaše išaran ružnim rije­čima i uvredama: »Milan je vol!« Uz taj zid su se u sumrak grlili ljubavni parovi. Danju su na njemu ljenčarili bolesni vojnici. Kroz velika željezna vrata moglo se vidjeti kako se u slobodno vrijeme češkaju, gledaju svoje prišteve u ogledalcima. Kartali su se ili rezali nokte na nogama. Kad je prolazila Milka, dobacivali su:

— Lepa gospođice!Kuće su sjedile u dvorištima kao iznemogle, neumivene bakice.

S njih nisu nikada zastave mahale državnim blagdanima. Po dvorištima su se lijenile kokoši, koje su se iščuđavale kokodakanjem kad im je uspjelo snijeti jaje. Psi su se srdili što nema lopova da im malo poderu tur.

Ulica bijaše nasuta koksovom šljakom. Po njoj kravlji kolači i kozje kuglice. Petrolejske svjetiljke nalazile su se na stupovima, zaštićene mrežastim kućicama. Svake se večeri Miško-lampar penjao ljestvama do svjetiljke, otvarao ključićem vratašca, čistio stakleni tuljak, ulijevao petrolej i palio stijenj. Takvo je osvjetljenje bilo slabo i ja sam se plašila navečer izlaziti iz kuče.

Šestinski dol bijaše dio zagrebačkog predgrađa u kojem su ži­vjeli tvornički i građevinski radnici, tramvajci, željezničari, poštari, portiri, piljari, nosači.. .Njihovživot odvijao se između posla i gostionice. Kod kuće

36 su ih žene i djeca znah po grubostima i pijanstvu.

Žene su radile u tvornici duhana, u tvornici cikorije, u tvornici sukna, pivovari, ili su bile domaćice. Djeca su veći dio godine hodala bosa, igrala se na ulici nožićkanja, lovice, »došla majka s kolodvora«, »kradem, kradem grožđe«, gađala su iz praćke, špekulala se, igrala »školice«. . . U svibnju su hvatala hrušteve i vezala ih za nožice, a oni su zujavo letjeli oko svojih mučitelja.

A kad bi se navečer u kućama zapalile žmirkave petrolejke, djeca su jela skromnu večeru, očevi su se, većinom, nakitili, mame prale, glačale, krpale, dojile djecu, tukle ih i voljele.

Jedino na Duhove, kad je u susjedstvu, na Sv. Duhu, bilo pro­štenje, ritnula bi se obamrla šestinskodolska jednoličnost. Roditelji su se isprsavali pred djecom s malo sitniša da udovolje njihovim željama na- huckanim vrtuljcima, streljanama, licitarima, »amerikanskim« sladoledom. Cigani su dovodili lijene medvjede, koji su tromo plesali uz mukle zvukove bubnja. Prosjaci bi obično zaposjeli crkvene stube i mrmljali nad ispruženim šeširima. Pod šatorima se pilo, jelo, pjevalo. .. Teklo je vino, pivo, medica. . .Pekli se odojci, svirali tamburaši, okretali se vergli. .. Gostovao bi i poneki nevelik cirkus u kojem se pokazivala najdeblja žena, najjači muškarac, naj­gluplji August. . . Grmjela je »Dona Klara« i prašio se Kuniščak uz drmeše i polke. Žandari su bili neželjena čeljad. Pazili su da se kome ne omakne neljubaznost prema Državi i Veličanstvu.

Desa nije dolazila na proštenjsko pučko veselje. Prezirala ga je.Ali Lena je voljela svetoduško proštenje. Nije dobivala novaca od svojih roditelja i ja sam bila njezina tajna banka od koje je, bez sustezanja uzimala. Mislila sam da ću je potkupiti i da će biti blaža prema meni. Ali ona bi me, kad bi proštenje minulo, ismjehivala, podmetala nogu, raščupavala ple­tenice, bacala gliste i žohare za vrat. Plašila sam se povjeriti Mamici što trpim od Lene, koja bijaše prava napast ulice. Čak su je se i hajduci Manovići bojali.Ona se nije nikoga i ničega plašila. Usudila se i svojoj mami reći »neću!«, ako joj se nije išlo po ruske novine. Istina, dobivali je zbog toga debelih batina i suze su joj klizile niz išćuškane obraze.

A^asuprot našoj kući, preko ceste, spokojno je živjela hrastova šuma. Žirom je prehranjivala šestinskodolske svinje. U njoj su se čuli šapat lišća, pjev ptica i šuškanje vjeverica. Kroz šumu se penjao zavojiti puteljakdo Opatičke livade. Na njoj su revne opatice kosile travu za svoje krave. Kad bi primijetile 37

djecu, zadigle bi dugačku suknju i jurile, sablasno bijelim nogama, tjerajući ih s livade. Razmišljala sam: pretvaraju li se, možda, opatice noću u — vile? Ali Lena, koja im je pokazivala »dugi nos«, rekla je:

— Kaj bi! Viš da su sebične.Između ceste i šume protjecao je potočić. Nad njim se nadvila

grbava divlja kruškica. Jedna je grana služila djeci za prebacivanje na drugu obalu. U toj vještini najviše su se junačila braća Manovići. Znali su izvoditi prave ludorije. Visjeli su na kruškici poput majmuna. Zavidno sam proma­trala njihove akrobacije. Pomoću grane spretno su se zanjihavali i prebaci­vali na drugu stranu. Lena se popela na kruškicu i zvala me da je dođem vidjeti. A onda mi pljunula na pregačicu. U meni je zakipio bijes. Htjela sam se popeti i uzvratiti na Lenino pljuvanje. Ali — grana je pukla i ja sam pala. Slomila sam nogu u gležnju. Lena je pobjegla s »mjesta nesreće«. Tulila sam i dozivala Milku Mamica se uhvatila za čelo, a Milka me uprtila na leđa i odnijela u Vojnu bolnicu.

Tamo smo pronašli — Volgu. Bila je medicinska sestra. Mamica joj se obratila:

— Oprostite, jeste vi ona gospodična. . . One noći. .. Kad mi je dete ležalo mrtvo. . . Na Ksaverskoj. ..

— Da, milostiva. . . — rekla je Volga zbunjeno, mekim glasom i tankim osmijehom. Imala je živahne ruke i nije zaudarala na bolnička raskužna sredstva. Njena bijela bolnička odjeća mirisala je na jasminov cvijet.

Mamica je uzdahnula i više nije primjećivala brižljivu Volgu, koja mi je napravila lijepu čizmicu od gipsa.

Očekivala sam da će se »nešto dogoditi«.Uvečer je cviljenje ogradnih vrata, pseće lajanje i dahtanje mo-

tor-kotača najavilo Tatekov dolazak. Zatrubio je po običaju i ugasio motor. Ušao je bučno u predsoblje. Čulo se kako je zviznuo motorističku kapu na vješalicu. Ušao je u sobu i odmah primijetio moju bijelu gipsanu čizmicu. Uperio je u Mamicu upitni pogled. Mamica mu je suho objasnila. Osjećala sam da je moj slomljeni gležanj manje zlo od onoga koje je otkrila u Vojnoj bolnici. . .

Anđelka je jednoga dana otišla. Nije mogla izdržati Milkinu strahovladu. Našla je posao u nekoj iličkoj slastičarnici. Jednom mi je donijela kolača, ali ih je Mamica, nakon njezina odlaska, bacila u smeće.

Tatek više nije radio s Baranjošem. Nadzirao je gradnju umjet­nog jezera uz Zoološki vrt. Svaki dan donosio je poneki zoološki primjerak.Volio je životinje i želio da ih i ja zavolim. Ali susjedima se to nije dopalo.Iako se Milka trsila da održava red i čistoću na gornjem dvorištu, susjedi su prigovarali.

Mamica nije voljela mačke, a Tatek joj je donio angorsku ma- čketinu. Lijeno se protezala na naslonjaču i ostavljala dlake. Mamica joj je opraštala lijenost, pa i dlake, ali se plašila kako će to izgledati u veljači kad budu dolazili mačji prosci.

— Burno imali punu kuću mačkih! — tješila sam Mamicu, a u njezinim sam očima čitala užas.

Tatek je najviše volio golubove. Grivnjaše, paunaše, gušane. Milkin brat Tomaš, koji je subotom dolazio isprašivati sagove, sagradio im je kućice na visokim stupovima.

Tatek je volio i ostale životinje. Kupovao je viškove Zoološkog vrta ili dobivao na dar. Donosio je životinjice u džepovima, kutijama, krlet­kama. A ja sam silno željela — devu! Svi su se nemilice smijali mojoj želji, ali ja sam uporno molila Tateka da dojaše na devi. Nije! Sve je manje donosio životinje. Sve je manje mislio na životinje. Mamica je rekla da sve više misli na — Volgu.

Mamica je sve češće pisala u Ameriku, na ljubičastom papiru, tankim i nježnim rukopisom. U desni gornji ugao, umjesto datuma, crtkala je cvje­tiće. Nizala je opširne rečenice o svojim vedrim i oblačnim razdobljima života. Umjesto točaka stavljala je zvjezdice. Ispod svega se potpisivala, a iza potpisa bi utisnula svoje našminkane poljupce. Pitala sam je zašto to radi.Zašto otiskuje svoje usne na kraju pisma.

— To ti nemreš razmeti, Kečkica, dete slatko!Ali ja sam ipak razumjela. Nakon takvih pisama grandma-do-

larašica slala je svojoj miloj Stephanie, dolare. Voljela je Mamicu isto kao što je Mamica voljela nju. Samo moja je Mamica slala našminkane poljupce, a grandma je slala novce. To je bila njihova razmjena. 39

Pš^UPIž

Mamica je za dobivene dolare kupovala sve sto je željela, a Tatekje vapio:

— Štefica, prosim te, nemoj rasipavati dolare na gluposti!Ja sam uzimala Mamicu u obranu:— Mamičini šeširi i klajde nisu — gluposti!— Evo, odgajaš rasipnicu kakva si i sama! — prigovorio bi Tatek

i zadubio se u novine.

Mamica je napokon odlučila učiniti kraj mojim zapitkivanjima o vilama. Obećala je da ću imati u vrtu svoju vilu.

Pozvala je jednu ženicu iz Kustošije koja je iz betona oblikovala vrtne patuljke i pijetle za krovove. Mamica je naručila — vilu! U ljudskoj veličini.

Majstorica je došla. Nazvala je:— Falen Bog! — i popila čašicu ponuđena likera. Šutljivo se

užurbala oko posla. Kliještima je savijala željezo za kostur. U starom koritu izmiješala je beton i zidarskom žlicom oblikovala postolje.

— Mora imati dobar fundament! — rekla je znalački i zatim golim rukama nanosila sloj po sloj betona na željezni kostur. Šestinskodol- ska dječurlija dolazila je gledati. Radoznalo su zapitkivali što će to biti. Hvalila sam se da ću imati u vrtu vilu. Lena se nasmijala:

— Kakvu posranu vilu?Čučeći uz majstoricu pratila sam njezine ruke pune nadahnuća.

Radila je tjedan dana, a onda su Šestinskodolčani mogli vidjeti otjelovljen beton: vilu razgoljenih prsiju s velom preko bokova, s podignutim rukama i razvijorenom kosom. Prolaznici su zastajkivali i gunđali. Nije im se dopala golotinja. Prigovarali su što vila nije odjevena.

Meni se bosonoga vila dopala. Bila sam sretna što imam svoju vilu. Nazvala sam je Julijom, ali ju je Milka preimenovala u Julču.

Jedne noći netko je na mojoj golišavoj Julči razbio bočicu tinte. Mamica je shvatila da će zloba šestinskodolskih čistunaca biti

jača od naše ljubavi za razgolićenu Juliju-Julču. Zamolila je Tomaša jedne subote, kada je došao isprašivati sagove, da s Milkom premjesti vilu, za-

40 mrljanu tintom, u gornje dvorište.

— Tu ne bu pri ruki razbojnikima — zaključila je Mamica.Ali na gornjem dvorištu, na vilu su slijetali golubovi i puštali po

njoj izmetine. Jadna Julča! Nije imala sreće u našem dvorištu, Milka bi je ponekad oprala, ali golubovi su joj i nadalje sjedali na gola ramena, udva- rački joj gugutali u gluhe uši i šarenili joj prsa. A ona je bila posebno »lijepa«: s kvrgavim bokovima, s hajdučkim smiješkom na obrazima, s uzdignutim mišićavim rukama. . . Nalikovala je dizačici utega.

Uz vilu, na gornjem dvorištu, životarila je ušljiva šljiva bjelica. Mamica je prijetila da će je dati iskopati. Počela samcviljeti i spasila šljivu.

—A kaj će ti takva šliva? Skorom svaka ima podstanara! — uzdi- sala je Mamica. Ja sam je uvjeravala da nam je šljiva potrebna zato da na njoj naša Angora brusi pandže i da će na šljivi ptice praviti gnijezda i da ćemo imati punu šljivu ptica i ptičjeg cvrkutanja.

I tako — šljivu nismo iskopali, iako je bila ušljiva, a u plodovima uzgajala crve. Ptice nisu na njoj gradile gnijezda, jer su se plašile mačke Daće.

K nama su često dolazile teta Valerija-Valika i baka, koju sam nazivala starom mamom. Stanovale su u blizini. Obično su dolazile u vrijeme nedjeljnih objeda. Teta je nosila kukičanu torbicu postavljenu žutom svilom i bijele pletene rukavice. Bila je duhovita, dobrog pamćenja, nadarena pripovje­dačica. Kad je prepričavala filmske sadržaje, od vremena do vremena bi kriknula:

— Ti vrak! Si moreš to zmisliti?Ja sam sve mogla zamisliti. Pažljivo sam slušala njezine vesele

riječi što su trčale s njezinih našminkanih usnica. Koji put bih osjetila da prešućuje filmske poljupce. Kao — nije odgojno. Ako je bilo grubosti, ona ih je omekšavala. Mrtvace nije prebrojavala. Bilo je dana kad sam primje­ćivala da nije zadovoljna sadržajem filma, pa je na licu mjesta smišljala nove scenarije, sa, dakako, sretnim završetkom. Jedno je bilo posve sigurno: teta Valika nije mi nikada išla na živce.

U to vrijeme trsila se da bude nalik filmskim glumicama, koje su nosile Ijepuškaste glave ukrašene srcolikim ustima i »brenanom« kosom. 41

Tetu Valiku je često opsjedala misao da je sreća zaobilazi. Glavne su joj nevolje zadavale njezine ljubavne zbrke. Bila je krcata nedoumicama. Dečki, koje je ona voljela, nisu voljeli nju, a oni, koje ona nije voljela, nju su voljeli. Najuporniji je bio Ivo Dudić. Teta nas je obavijestila da je Ivo obožava. On je pred njom klečao i molio je da mu bude vjerna žena. Govorio je da će ljubiti tlo kojim bude hodala, samo neka mu dopusti da joj bude vjeran muž. Ljubio joj je ruke i molio da mu bude Sve na svijetu.

— Pa kaj čekaš? — pitala je Mamica. — To je zgodna prilika!— Nije! — ciknula je teta. — On ima rad i — čašu! Zato čekam

da mi bolši opadne z neba.— A kakov bi trebal biti taj — bolši? — zanimao se Tatek.Teta je opširno pripovijedala kakvog muža želi: ne bi smio će­

lavih. Ne bi smio znati niti jednu kletvu. Morao bi mrziti piće i voljeti ići u kino. Po njezinu mišljenju to bi bila istinska »zgodna prilika«.

— Samo si jedno zaboravila — pripomenuo je veselo Tatek.— Kaj? — zasvjetlucala je smeđim očima teta Valika.— Moral bi kraj svega toga biti bedak, pa da oženi takav suhi

kus puce.Teta Valika se nije uvrijedila. Pogledala je svoju dirljivu vitkost

u ogledalu, nakesila se kao da ju je ugrizao bijesan pas i otišla kući. A Mamica je otkrila Tateku;

— Tvoja sestrica si išče srodnu dušu!Mamica mi je, zbog svoje velike ljubavi prema meni, i zbog

straha da me ne izgubi, mnogo toga zabranjivala. Nije mi dopuštala da jašem konjića na vrtuljku, jer je, navodno, neka djevojčica pala za vrijeme vožnje i slomila kralješnicu. Nije mi kupila klizaljke niti mi dopuštala klizati se, jer je u novinama pročitala da se pod klizačima na Savi prolomio led i da su se utopili. Nije mi dopuštala ni da se njišem na njihaljci što ju je Milka svezala za debelu šljivinu granu, jer je Rok u Zagorju pao s njihaljke i ostao grbav. Nije mi dopuštala voziti bicikl, jer se neki Pepić ubio kad se, na biciklu, spuštao niza strmu Mandaličinu. Obećavala je da me neće pustiti na ples kad odrastem, jer se na plesu oznoji, prehladi i umre od upale pluća, kao što je umrla sestra Olgice Lipovec. Ali mi je obećala da ću ići u »špilšul«.

U »špilšulu«, navodno, još nitko nije umro.

v. ’lllSilSPiiiirt

mangia

Pronašla je neku madmoazel Žizel, koja je vodila privatni »špilšul«. Moju Mamicu je pozdravljala: »Kistijand, milostiva!« Odlazila je s djecom u šestinskodolske šume, na Zrinjevac, u Zoološki vrt, na predstave u samostansku dvoranu na Svetom Duhu. Prema želji roditelja poučavala je djecu njemački ili francuski. Mamica se opredijelila za njemački, jer je sama loše govorila taj jezik. A madmoazel je klicala:

— Njemački jezik je neprolazna vrijednost!I tako otpočeše dani pod rukovodstvom ostarjele madmoazel

Žizel, plamenocrvene kose i izblijedjelih trepavica, u staromodnim halji­nama i smiješnim šeširima. Mi smo djeca za njom hodala poput ovaca, zapahnuta mirisima što ih je ostavljala iza sebe.

Manovićkina momčad nije imala mogućnosti da bude pod ok­riljem svesrdne madmoazel Žizel. Ni Lena. Ni ostala mnogobrojna šestin- skodolska dječurlija, koja se slinavo derala:

— Gospocka deca ždereju pereca!Naše mnogobrojne šetnjice bile su začinjene madmoazelinom

dobrom voljom da nas nešto nauči. Kad su cvjetale Generaličine šljive, vodila nas je u šljivik i nespretno nam tumačila cvjetove, tučkove, prašnike ... A mi smo živahno kreštali i ritali se po voćnjaku ne mareći za to nerazum­ljivo podučavanje.

Valja reći da je program madmoazel Žizel bio u neprekidnim naporima da u nas nešto zasadi. Učila nas je njemačke brojalice i kratke molitvice. Učila nas je pjevati. Dane nam je kitila poukama. . .

Nitko nije znao koliko sam čeznula za Milkom, svojom najvjerni­jom saveznicom. Neprestano je, zasukanih rukava, dotjerivala kuću i dočeki­vala me svojim pjegavim osmijehom. Govorila je priprostim i razumljivim jezikom. Iz nje su zračili dobrota i veselje. Bez pouka. TO sam voljela.

Napokon, jednog dana, rekla sam odlučno da više neću ići k madmoazel Žizel. Baš neću i neću! Cviljela sam i očekivala od Milke razu­mijevanje. Rekla mi je:

— Imaš praf! Kaj bi išla tam gdi ti se ne dopada.Mamica ju je poprijeko pogledala, ali Milka nije ustuknula:— Je, milostiva, kaj bi vi išli tam gdi vam se ne dopada? —

44 zapitala je Milka, a ja sam je poljubila u njezine mnogobrojne pjege.

I tako je završilo moje (m)učenje kod poštovane madmoazelŽizel.

Mamica me silno voljela fotografirati. Kad bih primijetila da je prionula uz našu kodak-kameru, obamrli bi mi obrazi od naručenih osmijeha.

Mamičine tople, iskrene, plavetne oči blistale su od radosti. S podignutim obrvama, prijazna, blaga, strpljiva, šaptala je:

— Ti si meni velika sreča!Kada su dolazili naši rođaci i prijatelji, pred njima su paradirale

Mamičine najuspjelije fotografije. Željela je pomoću kodak-kamere ostaviti svjedočanstvo Sreće za tko zna kakvu nepoznatu budućnost.

— Bum poslala jednu tvoju fotografiju na natječaj za najlepše dete Zagreba, samo budi, prosim te, malo strpliva!

Ne znam je li poslana fotografija bila objavljena. Mamicu su uskoro zaokupile druge brige. Unutrašnje preuređenje naše kuće.

Nenadana nadahnuća su je usmjeravala u nove odluke, koje su tražile da se potrate dolari »ljubeče grandme«. Iskopala je neke svoje davne želje i ostvarivala ih.

Opet je jedna blatna jesen docunjala u Šestinski dol. Vojnici su brali šljive za generala, u šljiviku iznad našeg gornjeg dvorišta. Pogledavali su našu Milku i dobacivali joj grube vojničke riječi.

Jesenske su se magle zavlačile među stare hrastove i umotavale šumu u tišinu. Opatičkoj livadi bila je ostrižena zelena frizura i psi su bili pušteni s lanca. Braća Manovići prelazili su potočić na štulama, a Lena je sjedila u krošnji divlje kruškice i pijuckala ljuske tikvinih koštica.

Te jeseni umro je pradjed.Poslije objeda čitao je Brehma (Brem) na njemačkom, svoju

najdražu knjigu, i lijepo — umro!Vijest je do nas stigla istog poslijepodneva.— Zaboga, Jurica, dedek je vumrl! — rekla je Mamica zapre­

pašteno. Brisala je suze. Tatek je, srčući juhu i čitajući novine, rekao od­sutno:

— Pa kaj! I tak nisi imala rada staroga — te nastavio srkati juhu i čitati novine.

Mene je ta vijest silno iznenadila. Mislila sam da će starac živjeti vječno. Nikada nisam pomišljala da bi mogao umrijeti. A, eto, umro je!

Tužnu, iznenadnu vijest donio je Fijačkov sin Roni, dečko ne­zgrapnih nogu i velikih ruku. Pitao me, je li mi žao što je pradjed umro. Rekla sam da mije žao i pitala ga tko će naslijediti pradjedov štap za šetnju sa srebrnom orlovom glavom.

— Pa, sigurno ja! — samosvjesno se zacerekao Roni, a ja sampotvrdila:

— I ja tak mislim. Ti treba zbogradi tvojih kozjih nogih!— Sirota! Pogleč svoje čačkalice! — odbrusio je Roni uvrijeđeno

i otkljakao. Stala sam pred Mamičino ogledalo u spavaćoj sobi i tužno pro­matrala svoje noge-čačkalice.

Aedugo iza pradjedove smrti pozvana je rodbina na čitanje oporuke. Iz daleke Amerike doputovala je naša »ljubeča grandma«. Ispod slamnatog šešira, okićenog umjetnim cvijećem, donijela je — trajnu ondulaciju! Nešto još neviđeno u to vrijeme. Donijela je bombone na štapiću, lili-hip. Tateku je donijela hrpu prigovora na ovo i ono, a svojoj miloj Stephanie — zelene dolare!

Ožalošćena obitelj sastala se kod crvenonosog odvjetnika.Grandma je šaputala s Rancekom, svojim najmlađim bratom.

Do mene su dopirale njezine opomene:— Več si mogel završiti taj študij da si malo bolše študiral knige,

a ne ženske!Pradjedova druga žena zagrezla je u udovičke patnje. Tonček

Fijačko doimao se ukočeno u svečanoj košulji s uškrobljenim okovratni- kom. Šaptao je nešto svojoj ženi Janki, najljepšoj i najširoj grandminoj sestri. Vesela je pod okom imala plavu šljivu. Od prevelike Rudekove ljubavi. Roni me pogledavao urokljivim pogledom i pokazivao sklopivi nožić sede- fastih korica, koji me uopće nije zanimao.

Za vrijeme čitanja oporuke telefon je nekoliko puta zajaukao.46 Odvjetnikova tajnica podizala je slušalicu i nešto prigušeno cvrkutala.

Odvjetnik, sipljiv i kratkovidan, čitao je, meni nerazumljivu,oporuku.

Mamica je došla neopterećena nadama. Ništa nije očekivala od »starog škrca«. Došla je iz znatiželje. Htjela je vidjeti taj gramzljivi čopor u času čitanja oporuke. Za sebe je vjerovala da se djedu zamjerila:

— Pa kaj bi mi ostavili I tak je imal grdo mišlejne o mojem gospodarejnu — rekla je svojoj mami-Amerikanki. Za inat je odjenula ogrtač boje neba, kojeg je zajahala raskošna žuta lisica. Na prste je izložila najvrednije prstenje, u uši zataknula briljantne naušnice i oko vrata sat na dugačkom zlatnom lancu. Grandma je bila ponosna na Mamičinu ljepotu i otmjenost.

Nasljednici su mrmorili, važno se nakašljavali. Rancek je šaptaoRudeku:

— Ti bogara, kak je naša Štefica postala feš ženska. Jedina v naši familiji koja ima zagrebačkog šika.

Pažnju mi je privuklo čitanje dijela oporuke koji se odnosio na grandmu. Odvjetnik je pročitao da pradjed ostavlja svojoj kćeri Štefaniji, »živućoj u Americi«, građevinsko zemljište pokraj Klakovih livada. Svi su ponešto naslijedili, ali nitko nije očekivao da će to zemljište pripasti mojoj baki. Međutim, u oporuci je tako pisalo i bilo vjerodostojno potpisano.

Baka je podigla svoje dostojanstvene kilograme sa škripave sto­lice i obavijestila odvjetnika da se ona toga zemljišta odriče u korist svoje kćerke Štefice. Nastao je tajac. Čulo se samo odvjetnikovo pero kako škri- puće po papiru. Mamica je obrisala dvije suze radosnice i poklonila baki zauzvrat dva poljupca u obraze.

Tatekse smijao kad je čuo da je Mamica naslijedila veliko zemljište:— Ha-ha-ha! To ni bilo čitanje teštamenta. To je bila do­

brotvorna zabava s tombolom. . .— Viš, Kečkica, čovek nigdar ne zna gdi ga bu sreča strefila! —

veselila se Milka s nama.A Mamica je sanjarila:— Tam burno zazidali lepšu vilu nek je dedekova.Uključila sam se u Mamičino sanjarenje. Zahtijevala sam da naša

buduća vila mora imati tornjić poput pradjedove. 47

Mamica mi je obećala da će uz tornjić imati i ljepše prozore, više balkona i — mramorne stube!

— Nemoj, Štefica, luksuza terati! — opomenula je Mamicu naša »ljubeča grandma«.

Za vrijeme bakinog boravka u Zagrebu svakodnevno smo slušali duge priče o američkom načinu života. Tatek se redovito vraćao kući, stav­ljao na gramofon američke ploče, točio vino i blagoslivljao našu zemlju u kojoj nije bilo zabranjeno točenje alkohola kao u Americi. Ja sam tetošila američku lutku i šepurila se s njom Šestinskim dolom. Lena ju je zavidno gledala i zaključila:

— Posrana amerikanska beba!

A onda je došao dan rastanka. Cijeli tjedan Milka je pekla najfinije kolače što ih je Mamica odabrala u Deželićevoj kuharici. Grandmi za putovanje preko veeelikog mora. Tumačili su mi kako će baka duuugo putovati.

Baka je Mamici, Tateku, Milki dijelila savjete. Svi su je pobožno slušali. Ja sam tu i tamo uspjela ubaciti po koje glupo pitanje:

— A kad nam buš opet do-ošla?Grandma mi je tumačila da je put jaaako skup. Da je njezin dom

jaaako dalekooo. . .— To znam! — pravila sam se važnom. — Ali kad nam buš opet

došla? — ustrajala sam.Baka me nježno poljubila i suze su joj se caklile u očima. Njezine

suze izvabile su Mamičine suze. Mamičine suze su na mene djelovale i ja sam se rasplakala kao Ijuuuta godina-a-a. . .

Tatek je upotrijebio sve razumne riječi što ih je znao, da bi smirio naše jecaje. A onda smo svi krenuli na kolodvor i mahali vlaku što se udaljavao, a u sebi nosio našu »ljubeču grandmu«.

?Vakon bakina odlaska život je opet poprimio stare tokove. Sve do onoga dana kad je Mamica rekla razgovijetno i odlučno:

— Dala sam ovlast geodetu Mikecu da tu velku parcelu raspar­celira na četiri manjše.

48 Zabezeknuto sam je gledala:

— A vila? Ne burno gradili vilu? Lepšu od pradedekove? — os­jetila sam prazninu i besmislenost maštanja, kojim sam se napajala sve do toga dana i te »ovlasti«.

I — Mamica je te četiri manje parcele prodala!— Kak došlo, tak otišlo! — rekla je Vesela zlurado. Ona svoju

naslijeđenu parcelu pod potokom nije prodala. Na njoj je sadila luk i salatu ružnim, hrapavim rukama.

A Mamica je i dalje kupovala i kupovala potrebne i nepotrebne stvari. Ispod njezine tuge za Borekom krila se dublja tuga. Zbog Volge. Tateku je postavljala nepodnošljiva pitanja, glasom koji je treperio od uzbuđenja. Tatek je odgovarao pokunjeno i zbunjeno. Volio je Mamicu, to je bilo sigurno, ali — umiješala se Volga.

Mamica se borila svim snagama protiv tuge. Vodila me u ka­zalište gledati Hasanaginicu i Bez trećega. Vodila me u kino da se nasmi­jano nespretnostima Pata i Patašona. Kupovala je gramofonske ploče i navi­jala gramofon. . . Sa strašću je čitala romane Marije Jurić-Zagorke u novinskim nastavcima. Odlazila je opaticama koje su joj izrađivale pokrivače za krevete s osmerokutnim čipkastim uzorcima od bijelog konca, vezle jastučiće, plele pulovere.. . Jedanput tjedno odlazila je u društvo »Hrvatska žena«, skupljala dobrovoljne priloge za posrnule djevojke. . . A gospa Ku- hačka dolazila je i dalje u kuću šiti gizdave haljine s ukrasima propisanim modom 1928. godine.

49

jsgjj UČITELJICA

1 Vekak si brzo zrasla do škole — čudila se teta Valika i nježno me pomi- lovala. Priključila se našoj obiteljskoj radosti mojeg prvog školskog dana. Putem do škole raspričala se o svojim ljubavnim zagonetkama.

— Tvoje stare pripovesti! — uzdahnula je Mamica, koja je uvijek slušala tetu Valiku s puno strpljenja.

— Ti vrak, Šteflca! — gorko se nasmijala teta. — I kaj če mi, reči, Ivo Dudić? Taj romantični ljubavni muzikant!

Suosječala sam s tetom. To je zbilja šašava nesreća da te voli »romantični ljubavni muzikant«, a ne netko drugi. I što će sada biti? Za koga će se udati teta Valika? Kako će se razuzlati njezini zauzlani ljubavni planovi?

I tako — stigosmo do Ulice svetoga Duha. Prema ozbiljnoj škol­skoj zgradi svetoduške škole slijevale su se četice brbljave djece. Dolazile su s Antunovca, Vrhovca, Nad lipe, iz Mandaličine, Zlatarske, Zagorske, ispod Grmoščice, iz Črnomerca, Ilice. . . Sve ulice koje su potpadale pod svetodušku školu, bile su bogate djecom.

U školskom dvorištu žagorili su i brujali dječji glasovi. U tor­bama na leđimazveketale su pernice s kamenčićima za pisanje i pločice od škriljevca. Znatiželjnija djeca listala su početnicu: a — anđeo b — beba; c — cipela. . .

Mamici se priključila Generalica sa svojom jedinicom Desan­tom. Pojavile su se ozbiljne učiteljice i strogi učitelj. Dječake su odvojili u južni dio dvorišta, djevojčice u sjeverni. Učiteljice su prozivale. Mene je prozvala jedna koja mi se najmanje dopala. Imala je muški nos i strogi izgled. I Desa je bila dodijeljena istoj učiteljici. Pozdravila je »Ljubim ruku!« i klecnula koljenom. Meni je zapeo pozdrav u grlu zbog učiteljičina strogog izgleda. Nikome se nije nasmiješila, nikoga nije pomilovala kako je to činila jedna mlada, srdačna učiteljica s dječačkom frizurom.

U razredu nas je učiteljica razmjestila u klupe. Moj »par« bila je vesela, pjegava djevojčica Stana. Bila je srdačna i odvažna. Ja sam plaho

sjedila u prevelikoj klupi, na kojoj bijaše rupa za tintarnicu i puno urezanih 50 slova. Pod bijaše svježe premazan smrdljivim uljem za podove. Promatrala

sam nepoznatu zemljovidnu kartu na zidu, kralja iznad školske ploče i nepoznate djevojčice u klupama.

Preda mnom je sjedila neka Benko, priprostog lica i s nogama u nečijim prevelikim cipelama. U posljednjoj se klupi utaborila Lena, koja je započela prvi razred drugi put.

Učiteljica nije okolišala. Nije nam se predstavila, ali je nabrojila svoje »vrline«: strogost i — strogost! Naglasila je da je odgovorna i vjerna Kralju i Bogu. Da je vlastoručna kažnjavateljica. Da ne voli bedake. Zatim nas je prozivala i ispitivala što su nam očevi zanimanjem. Desa se glasno pohvalila:

— General, molim lepo!Iza nje su sve djevojčice ponavljale onaj »molim lepo!« Najviše

su cijukale:— Radnik v pivovari, molim lepo!— Radnik v cikor-fabriki, molim lepo!— Radnik v štoferici, duhan-fabriki, na ciglani, na kolodvoru,

na vodovodu, na munjari, molim lepo!Došao je red i na mene. Izlanula sam:— Dobar čovek, molim lepo!Djevojčice su se zahihotale, a naša napudrana učiteljica podigla

je obrve i pogledala me iznad naočala.Benko, u izgužvanoj i ispranoj haljinici, okrenula se k meni:— Čuj, kaj tvoj »dobar čovek« krade nofceda ti more kupiti lepe

cipele?Iza mene sjedila je neka Durakica. Izgledala je opustošeno i

polugladno. Nagnula se prema meni i šaptala češnjakom natopljene riječi:— Čuj, ti, reči svoji mami da moja mami ide v hiže veš prati.

Sigurno tvoja mama ne pere veš s tak lepim rukama.Prve dane vodila me u školu i dočekivala pred školom Milka.

Djevojčice su bile radoznale. Lagala sam im da mi je Milka sestra.— Imaš ružnu sestru! — rekla je zubata Veljićka, a Desa se

požurila objasniti da je Milka naša »devojka«.Kod kuće sam proučavala Milkinu ljepotu. Predložila sam da

njeguje lice kremom, kojom se njeguje Mamica. Bila je to »Vukovarska po-

mada protiv pjega«. Uzela sam iz ladice Mamičina toaletnog stolića »Vuko- varsku« i poklonila je Milki. Svaku večer usrdno ju je razmazivala u svim smjerovima, ali njezine su pjege ostajale.

f/čiteljica bijaše Icao sve učiteljice toga doba. Već prvi dan obznanila nam je da je njen posao utuvljivanje znanja u naše glave. Zahtijevala je da budemo društvo rajskih anđela. Obećala nam je da će šibati naše dlanove i iz nas istjerivati neznanje.

Benko, koja je često stajala u nečasnom školskom kutu, tvrdila je da učiteljica ima dvije duše: dobru i zlu. Zlu bi joj trebalo ukrasti i baciti u kanal, pa bi učiteljica, sa samo dobrom dušom, bila dobra. Ne bi upotre­bljavala trskovaču, ni školsko ravnalo, ni školski kut za klečanje. Ali mi nismo znali kako bismo učiteljici ukrali tu njezinu zlu dušu. I tako su u njoj ostale obje. Pozdravljali smo je dodvorno:

— Ljum ruke! — a ona nas je učila plesti »cvaj-glat-cvaj-fer- kert«, vesti »stilštih« i križiće. Bistrila nas matematikom, poviješću, zem­ljopisom koji bijaše oženjen zemljovidnom kartom. A kao kruna svemu bila je zadužena da naše rukopise okrasovječi. Učila nas je tanko-debeli krasopis između uskih i širokih crta u krasopisankama.

Zavirivala sam u tuđe pisanke i bila iznenađena različitim slo­vima. Benkičinasu, na primjer, bila nagnuta ulijevo. Kao da se opiru da ne padnu u ponor, prema kojemu ih je gurala. Takšićka je prosipala slova kao kozje kuglice. Stojakica je njegovala svoja slova poput cvjetnih gredica. Desina slova lijepila su se za crte kao da su pijana. Mira Horvat pisala je poslušna jajolika slova. Stanina plaha slova lebdjela su nad crtom. Lena je pisala debela i priprosta slova. Eškovićka je pisala umorna, sjedeća slova. Holcanica ljupka i nježna. Veljićka šiljasta i svađalačka. Daraševićkina slova su žeđala, pa im je tu i tamo udijelila pokoju mrljicu tinte.

U krasopisne dane bilo mi je žao učiteljice. Morala je sva slova, rastrčana i nečitljiva, pročitati, ocijeniti, a sigurno nije bila u njih zaljubljena.

Ispucana, stara zemljovidna karta na zidu bila je svjedok našega krasopisnog naprezanja i učiteljičina prigovaranja. Bilo nam je jasno da su čovjeku potrebni za život zrak, svjetlo, voda, hrana, toplina, ali zašto bi nam bio potreban krasopis u životu, nije nam bilo poznato. A učiteljica nam je

52 zbog njega nemilosrdno dijelila ćuške i lijepila udarce.

Dogodilo mi se jednoga nesklonog krasopisnog dana da mi je mrlja tinte »uljepšala« krasopisanku. Zbog toga sam morala osjetiti učite- ljičinu trskovaču. Jer mrlja u krasopisanci bila je grijeh, koji se kažnjavao trskovačom. Zato je učiteljica nemilice odbrojila na moje dlanove deset udaraca.

Kad sam se vratila iz škole kući, Mamica je primijetila tragove suza na mojim obrazima. Pokazala sam joj dlanove.

očiju.— Ja ne morem prejti prek toga, Kečkica! — rekla je suznih

Milka mi je stavljala hladne obloge i poljubila mi oba natečena dlana, a ja sam istiskivala iz sebe uzdahe da bih dobila što više Milkinih poljubaca.

Drugi dan Mamica je otišla u školu na razgovor s učiteljicom. Razgovarale su u hodniku. Na kraju je Mamici pala na pamet grešna misao: pozvala je učiteljicu u nedjelju — na objed!

Za taj događaj Milka je pospremila stan pažljivije nego obično. Pod Mamičinim rukovodstvom zabijala je čavle u zidove velike sobe. Na njih je vješala uljene portrete Mamičinih predaka, preslikane sa starih fotografi­ja. Pradjed, koji za života nije doživio od Mamice nikakvo poštovanje, os­vanuo je na zidu između svoje kćeri Amerikanke Stephanie i njezina muža.

— Taaak! — Nek se vidi da nismo kaj god. Da potičemo z vele- trgovačke, veleposedničke, mlinarske i pristojne familije — prsila se Ma­mica. — V naši familiji ni bilo vodenoglavih ni nepismenjakov. Tu i tam koji čelavec, kaj se more!

Na sjevernom zidu visjela je slika, koja nije prikazivala pretke. Bila je to Mamičina najmilija slika što ju je naslikao »defektni« Robert, mi­roljubivi svetoduški luđak. Nije morao trunuti u ludnici, jer nije bio opasan za okolinu. Sitne duše su ga nazivale »mazalo«. Za Mamicu je bio — slikar. Nju su njegove »srdite« slike oduševljavale. Ona je bila njegova jedina šestin- skodolska štovateljica.

Robert je slikao buntovne slike, pune srditih detalja. Mamičina slika zvala se »Zagonetka«, ali ju je Mamica nazvala »Norom fantazijom«.

Slika bijaše naslikana neposlušnom rukom, potezima u svim smjerovima. Poštovani su se rođaci zgražali ili pak hinili razumijevanje pred nerazumljivom slikom. Teta Valika promatrala ju je pažljivo i zaključila da 53

je slika »pikantna«. Ta me riječ dugo progonila. Kako je na toj slici bilo utrošeno nemilice mnogo ljubičaste boje, u meni se razraslo uvjerenje da je ljubičasta boja — pikantna!

Robert je mijenjao sliku za Tatekov zimski ogrtač. Koji put bi zazvonio na ogradnim vratima i pitao za svoju sliku:

— Je još živa? Kaj visi v sobi ili na — šekretu?Mamica ga je pozivala u kuću i pokazivala mu »Zagonetku« u

širokom pozlaćenom okviru. Milovao je mršavim prstima ljubičaste vijuge na slici, a Mamica mu je punila džepove ogrtača narančama.

U nedjelju mije Milka splela pletenice i na njih svezala široke bijele vrpce. Obećala mi je da će mojoj učiteljici izbrojiti na svaki dlan po deset vrućih udaraca. Da joj vrati nemilo za nedrago. Rekla je da se svakome može dogoditi mrlja u krasopisanci:

— I veliki delaju packe v životu, a kak ne bi deca z tulikimi slovimi na brigi.

Učiteljica je došla u dogovoreno vrijeme. Povukla me za ple­tenice:

— Se još srdiš? — pitala je.Nije čekala odgovor. Radosno je sjela za naš svečano priprem­

ljen stol. Govorila je isjeckanim rečenicama, puneći usta hranom. Praznila je tanjure kao gladna gusjenica. Brojila sam kolače koje je uzimala prstima. Milka je posluživala u bijeloj srcolikoj pregačici. Tatek je stolovao kao vinski kralj i točio vino, zagorskog porijekla, u učiteljičinu čašu. Otpijala je gutljaj po gutljaj i praznila čašu za čašom. Hvalila je moj napredak u školi. Sramila sam se njezine laži. Znala sam kakvih mi je muka zadavala gramatika i kako sam pisala hrapave i kvrgave rečenice. Nestrpljivo sam čekala da vidim Mil- kine obećane udarce. Ali Mamica je nakon objeda stavila na gramofon ploču i ona je lijepo vrtjela svoju pjesmu, a učiteljica je slušala, čačkajući zube.

Milka nije održala riječ. Zamotala je u ubrus najljepše kolače, predala ih učiteljici na odlasku uz smiješak:

— Najte kaj zameriti!

54

mmm

puppupsgp^ps

Mamicu je u to vrijeme opsjela ljubav prema knjigama. Čitala je sve do čega je mogla doći posudbom od drage Dori i njena ujaka župnika. Potajice sam uzimala te knjige, gledala slike i počela čitati.

Mamica je primijetila moju znatiželju. Zanimala se kakve knjige čitaju moje suućenice. Većinom su čitale — ništa! Svetoduška škola nije imala knjižnicu, a sva književna nadahnuća s poučnim zagorčavanjima čitali smo u Anđelu čuvaru i Smilju i bosilju. Doduše, Horvatica je imala otrcanog Kačića Miošića, a Stana se napajala pustolovinama Petrice Kerempuha, za­grebačkog potepuha. Desa je bila zaljubljena u Kraljevića Marka i Miloša Obilića, u vilu Ravijojlu i sličnu čeljad. Za Mamicu to nije bila književnost kakvom je naumila hraniti moju gladnu dušu.

—Andersen! — klicala je Mamica i naručila kod stolara hrastove police za knjige. Četiri su bile namijenjene kućnoj biblioteci, a dvije za — Andersena! I tako je Mamica najavila kupovanje knjiga.

U zimskim predvečerjima prijazna Ilica hvalila se bogatim i ras­vijetljenim izlozima. U ljudskoj vrevi se činilo kao da svi putovi vode kroz Ilicu. Drndali su tramvaji, snijeg je prsio, svjetlucao se pod nizom uličnih svjetiljaka. Osvijetljene električne reklame plamtjele su veselim bojama. Ilica je bila duša Zagreba.

Mamica je bila ljubazna i vedra. Kad bi susrela svoje školske kolegice, pozivala ih je u knjižaru da pogledaju nove knjige. Ali one nisu imale nikakvih čitalačkih želja. Radije su sjedale za stol u kavani Corso, smijale se i srkale vrući punč.

Fanika Prah prijetila mi je prstom:— Moraš više jesti! Preveč si štrklasta.Ruža Hlebec kitila je svoje rečenice na moj račun:— Nežna si kak pričesna hostija!Slavica Hendrich plašila se starosti, reume i debljine. Doktorica

Nela Kralj upotrebljavala je stručne liječničke izraze. Zaudarala je na bol­nicu. Blještava draga Dori nalikovala je putujućoj zlatarnici. Ljubile su me u obraze:

— Kak si lepa pucica!Promatrala sam njihova krzna, prstenje, smješkala se srame-

56 žljivo. Pila sam vruću čokoladu, čupkala kavanski stolnjak. Bila sam ljubo-

morna na njihovu okretnu brbljavost. Osluškivala sam njihove preporuke za kreme, toaletne vodice, pudere. . . Pokazivale su jedna drugoj najnovije obiteljske fotografije. . . Divile se Mamičinim fotografskim nadahnućima. Mamica se smijala na šale, slušala pažljivo Ružu, koja je htjela imati dijete, ali ga nije imala. Kad bi se Mamica do sita napripovijedala, plaćala je račune i ostavljala napojnicu uz tanjurić. Rukovala se s prijateljicama i dogovarala za slijedeći susret.

— Kak ti se dopadaju moje prijatelice? — pitala me Mamica.Pretvarala sam se da mi se sviđaju. A nisu mi se sviđale. Bile su

škrte. Uvijek su dopuštale da Mamica plaća račune.U izlozima knjižare »Kugli« Mamica bi čitala naslove, što su se

šepurili na sjajnim koricama knjiga. U knjižaru sam ulazila kao da ulazim u crkvu. Nakovrčane prodavačice pozdravljale su Mamicu i bile prekomjerno srdačne. Lijevo od ulaza nalazili su se balkoni s policama punim knjiga. Do njih su se prodavačice uspinjale ljestvama. Uslužno su iznosile na pultove i nizale naslove knjižica za djecu.

Mamica je kupovala mnogo knjiga. Nije žalila novaca.Iz knjižare sam izlazila užarenih obraza, sa žmarcima pod tje­

menom. Striček Rudek Kugli, s crnim brkom pod jakim nosom, ispraćao je Mamicu do izlaza, trljao ruke i preporučivao se za buduću Mamičinu rasip­nost.

Sljedeće se godine opet jedno proljeće iskrcalo na šestinskodolsku stranu svijeta. Zaljubičastila se ljubicama Opatička livada. Opatice su mrmorile svoje molitve i sadile salatu u uredne gredice.

Za Manoviće je došlo vrijeme da se penju na hrastove i grabe iz gnijezda ptičja jaja. Kad se nisu penjali na hrastove, gađali su iz praćke i rastakljivali susjedske prozore.

Stari susjed Sudec i njegova žena slavili su toga proljeća zlatnu obljetnicu svoga braka.

Mrgodna Lenina mama sjedila je na kućnom pragu, čitala ruske novine i gnječila potplatom ostatke dopušenih cigareta. Nije primjećivala proljeće što je oko nje cijukalo, pijukalo, zujalo, brujalo. . .

U školi smo deklamirali pjesme o proljeću, a učiteljica je napo­kon kupila novi šešir, okićen kiticom umjetnog cvijeća. 57

ff

Proljeće je rascvjetalo divlje kestenove uz crkvicu Svetoga Duha. Stara mama je u njoj proklečala i promolila više od pola života. Tvrdila je da se čovjek ne osjeća osamljenim ako zna usrdno izmoliti kakvu toplu molitvu. Teta Valika, očito, nije znala nikakvu molitvu, jer se još uvijek osjećala osamljenom. Čekala je nepoznatoga, dragocjenog muža.

Proljeće je odjenulo Mamici novi kostim, obulo joj nove cipele i Mamica je nova-novcata sjedila s prijateljicama u kavani Corso. Kad se nalazila kod kuće, pisala je dugačka pisma »ljubečoj grandmi«.

To je proljeće izbacilo Generalicu iz jahaćeg sedla i slomilo joj nogu. Desa je izvodila solističke gudačke koncerte uz otvorene prozore.

Toga šestinskodolskog proljeća napisala sam svoju prvu pjesmu i počela — kašljati. Milka je ostavljala usnu harmoniku i pržila mi šećer, miješala žutanjke i varila čajeve za moj iscrpljujući i beskrajni kašalj. Ali zlopaki kašalj natkričao je sve Milkine pokušaje liječenja. Mamica me odvela školskom liječniku. Kuckao me, slušao, gledao na rendgen i ustanovio ka- vernicu veličine graškova zrna. Predložio je da me Mamica što hitnije odvede na selo. Na mirovanje i svježi zrak. Mamica je očajavala. Tatek ju je tješio:

— Nije tak zlo, Štefica! Pa Kečkica bu ozdravila. Znaš i sama kaj je rekel još doktor Žalek. . . da je Kečkica osetliva. Da je sposobna pobrati svaku dečju bolest. . .

— Nemoj mi pripovedati o dečjim bolestima! Kavernica nije dečja bolest.

Mamica je zdvajala:— Kečkica moja! Kečkica! Zlato. . .Čitala sam užas u Mamičinim očima. Zagrlila sam je i uz kašalj

joj obećala da neću umrijeti uskoro. Tamo oko stote!— Prije ne, khk-khk-khk!

Milka je počela spremati kovčege.— Idemo k Milkinim, v Zagorje! Na friški zrak! — rekla je Mami­

ca, a ja sam iza toga veselja osjećala njezinu tjeskobu.Učiteljica me na brzinu ispitala za prvi razred i školi sam za

uspomenu ostavila svoju krasopisanku zamrljanu tintom.Zatim smo otputovali u Zagorje.

Milkin brat Tomaš obijelio je sobu u kojoj su bila dva priprosta, stara, crvotočna kreveta sa svježom slamom u slamaricama. Uz jedan zid stajala je izrezbarena drvena škrinja. Osjećali su se zidah i pljesnivost stare škrinje. Pod stropom su se crnjele grubo tesane stare grede. Na njih je Mamica povješala muholovke, jer se gadila muha.

Uvijek otvorena, oronula ogradna vrata visjela su na stupu i uz škripu se njihala. Dvorište je bilo obraslo kratkom sočnom travom, posutom žutim maslačkovim cvjetovima. Kuća je bila nagnuta starica, pokrivena sla­mom, obraslom mahovinom.

Milka je spavala na štaglju. I Tomaš. I ja sam htjela spavati uz njih. Mamica nije dopuštala. Gledala sam iznad štaglja mršavi mjesec i ro­gate zvijezde. Trsila sam se da prestanem kašljati. Milka je odlazila u šume i polja i brala neke nepoznate biljke. Sušila ih je u sjeni i od njih varila čajeve. Pila sam ih s gađenjem.

Milkini roditelji spavali su na velikoj zidanoj peći. Tomaš je do­lazio sa štaglja u rano jutro i okretao žrvanj. Mljeo je kukuruz za žgance. To je trajalo dugo i Mamica, razdražljivih živaca, okretala se u krevetu uzdišući.

Milka je u staji spretno muzla dobroćudnu kravicu Pergu. Do­nosila je punu muzlicu toploga mlijeka. Nutkala me, ali meni se mlijeko gadilo.

— Nemaš apetita! — uzdisala je Mamica,Život na selu bio je za mene nešto novo. Čudila sam se Milkinom

pranju rublja na udaljenom potoku. I ostale djevojke iz sela nosile su na glavi drveno korito s rubljem. Zagazile bi u potok, stavile korito pred sebe i udarale rubljem po koritu. Usput su pjevale. Kod naše kuće je Milka rublje mučila u praonici i nije pjevala u oblacima vruće pare. Ovdje nisu imali praonice, ali su svi imali potok, drvena korita i pjesmu.

Seoska djeca hodala su bosa, a ja sam morala obuvati čarape. Oni su se penjali na drveće, a ja sam morala ležati u ležaljci. Zaviđala sam im što ne kašlju.

Grbavi Rok mi je pravio fućkalice od lijeske. Resio ih je vijugama i na njima oponašao fućkanje kosa.

Dalekozorom sam promatrala ptice, leptire, pčele.. . Zavidjela sam im na krilima. Šaptala sam Roku da bih željela letjeti poput ptice. Pogledao me kao luckastu i otkrio mi svoju luckastu tajnu:

— A ja bi štel, kak glista, se zavleči v zemlu! Stresla sam se od te šašave Rokove želje.

Aoncem lipnja došla je u Zagorje teta Valika i donijela mi moju odličnu svjedodžbu i nagradnu knjigu Kozlić Bekan. Nije me osobito zanimalo što sam ocijenjena odličnim uspjehom. Zanimalo me hoće li se teta napokon udati i za koga.

—Joj, kakve misli nosi to dete v glavi! — uzdahnula je Mamica. Teta se naširokoraspripovijedala o svojim nestrpljivim bračnim planovima: da će se ipak udati za Ivu Dudića, jer se za nekoga mora udati.

—Ti vrak, Štefica, kaj ne, nije baš najbolši z moje čete hofirantof. Rad prazni čaše pri Zlatnom kokotu. Prazniju i drugi. A kaj čovek zna, kaj ne?

Nije mi se dopao izbor tete Valerije. U svom srcu uzgajala je ljubavza ljepše ibolje vrhovečke dečke... Ali njima su se dopale neke druge tete. . .

Rok mi je pleo vjenčiće od ivančica i molio me da mu budem žena. Nisam htjela biti Rokova žena.

— Onda budi moja kralica! — rekao je Rok pomirljivo.Pristala sam. Bila sam Rokova kraljica s vjenčićem ivančica na

glavi.

PERSIDA

U jesen sam se vratila oporavljena iz Milkina Zagorja. Više nisam kašljala, udebljala sam se i liječnik je bio zadovoljan. Mamica je odahnula.

Tada je, iznenada, u naš život uljezla — Persida!Prvog školskog dana pjevali smo u dvorištu iza škole Lijepu našu

domovinu i Bože, pravde. Uz pratnju školskog zbora otpjevala sam Karan­file, lane moje. Pljeskale su mi Mamica, Milka, teta Valika, kumica Pepica, stara mama.. .

Mamica je blistala od sreće što sam opet među djecom, što sam zdrava i što mi je kupila prvi zlatni satić. Svakog sam se časa zagledavala u taj sat na zlatnoj rastezljivoj narukvici.

Nakon školske svečanosti Mamica je pozvala učiteljicu na sve­čani objed. Toga dana kuhala je Persida, jer je Milka dobila dopuštenje da prisustvuje mom »karanfilskom« koncertu.

Mora se priznati da je Persida znala dobro kuhati. Ne sjećam se što je iznijela na svečano urešen stol, ali se sjećam da je učiteljica govorila punih usta. Dobar objed joj je na lice nacijepio dobro raspoloženje. Milka je odnosila prljavo posuđe, a Persida je u kuhinji oblizavala prste.

Stanovala je kod staroga Vida Sudeca, s mužem i sinom. Bavila se tumačenjem snova, gatala je budućnost iz karata, dlana, graha, taloga crne kave. Dozivala je duše pokojnika, bajala protiv uroka, znala je pripre­mati lijekove za rane, opekline, protiv reume i ispadanja kose. (A njezinom je mužu ipak s tjemena pobjegla sva kosa.) Živjela je skromno. Susjedi su šaputali da ima »sumnjive« novce u banci.

Persidin muž je tajio svoje zanimanje. Imao je podmukle i pod- buhle oči. Nitko nije znao kakvim se poslom bavi.

Sin Lujo, svirač u noćnom baru, izgledao je prijaznije od svojih roditelja. U vezi s njim Mamici je pala na pamet zamisao:

— Gleč, Kečkica! Lujo zna svirati klavir. Hajd, bu i tebe navčil!Desa je u to doba već dobro mrcvarila violinu i pravila se važna

kod otvorenog prozora. Mamica je na gornjem dvorištu sjedala u vrtnu stolicu i slušala. . . U nju je tada zabasala nemila zamisao da i ja naučim svirati neko glazbalo. I — Luju je proglasila učiteljem klavira!

Lujose razveselio Mamičinoj ponudi. Ali nije imao nikakva dara niti iskustva za učenje takvih glazbenih neznalica kakva bijah ja. Mamica je stavljala ruku načelo kad joj je Lujo govorio o mom sporom napredovanju. Zato je odlučila kupiti klavir.

— Ti živiš v oblakima, Štefica! — srdio se Tatek i iznosio tužne činjenice: Maksimirsko umjetno jezero bilo je izgrađeno i tada je počeo raditi kao suradnik jednog manjeg poduzetnika, graditelja Galica. Taj bijaše sklon piću i sve je poslove prepuštao Tatekovoj snalažljivosti. Tatek je imao neopisivih briga da dobije nove poslove, jer sve se manje gradilo. Stanova je bilo napretek.

— Janis čudotvorne, Štefica! Ne znam, bogaramu, delati nofee na hokus-pokus — govorio je Tatek ojađeno.

Mamicu nije zabrinjavalo Tatekovo prigovaranje. U Americi je živio njezin izvor dolara u liku bogate grandme. Slatko se i bezbrižno smije­šila, odijevala svoje gizdave haljine i sa mnom odlazila u kavanu Corso.

Ponesena dobrim raspoloženjem isključivala bi sve brige i pre­puštala se razgovorima s prijateljicama. Zbližila se s Persidom i koji put je pozvala u svoje društvo. Persida se ulagivala Mamici prepredeno i pro­računato. Za Mamicu se uhvatila kao krpelj. Smijala se neiskreno, poka­zujući zlatne zube, nikako ne pristajući u to njegovano društvo.

Tatek je često razgovarao s prijateljima do kasnih sati. Uz čaše i nazdravljanja. Bili su to prijatelji iz »Slavuja«: Nacek Petrinjak, Drago Jurak, Posavec, Glogoček, Martin Malec, Štef Plavec, striček Baranjoš. . . Tatekovi vrhovečki dečki. Bez Jože Masneca, koji se nije znao vratiti iz ratnih strahota. To su bili »muški« razgovori o ratnoj prošlosti: o ratu u Galiciji i na talijan­skom ratištu, odakle je Štef Plavec donio drvenu nogu. Tatek je donio do­mobranski ugled okićen odlikovanjima. Zaslužio ih je jer je jedanput bio smrtno ranjen, dvaput nastrijeljen, triput vrlo hrabar i tako dalje.

Tatek i njegovi prijatelji ostavili su najljepše godine mladosti u blatnim, ratnim rovovima i ušljivim uniformama. Zato su mrzili rat. Striček Baranjoš je tvrdio da rat proizvodi ratne invalide, ratne udovice, ratno si­romaštvo i ratne bogataše. Kad su spominjali ratne bogataše, očešali bi se o Tončeka Fijačka, zelenaša, dvostrukog kućevlasnika.

O svjetskom ratu se raspravljalo već desetak godina, a ipak se 62 svaki puta započinjalo novo poglavlje. . . Mamica je bila daleko od ratnih i

političkih razgovora kao nebo od zemlje. Radije je kovrčala svoju svijetlu kosu vrućim škarama za kovrčanje i odlazila na kazališne predstave s Gene­ralicom, koja je zbog generalskog ugleda plaćala stalno mjesto u loži.

U našoj su se kući čitale sve novine što su izlazile u Zagrebu. Donosio ih je brat frajle Etelke, smušenjakinje, koja se odijevala kao da su poklade cijele godine. Rado je upotrebljavala pridjev »smrtan«. Ona je bila smrtno zaljubljena, smrtno ozbiljna, smrtno bolesna. . . Da bi podcrtala istinitost, prizivala je — smrtni grijeh! Zastajkivala je pred ogradom i dozi­vala Mamicu:

— Frau Štefiii!Katkada je donosila novine umjesto svoga brata. Ispričavala ga

je da je smrtno umoran, a bio je zapravo — smrtno pijan.Koji put bi nam dolutali stric Tenček i stoljetna teta Neva, koja

je drobila sitne podvale zbog Mamičina trošenja novaca. Stric Tenček udarao je Tateka po ramenu, škubio usta i govorio da je njemu »tak-tak« u Prvoj hrvatskoj štedionici, a Tatek mu je odgovarao:

— Rajše se sto let kilavim kak građevinec, nek kak činovnički črv jedno jedino leto.

Baranjoš je dobio velike građevne narudžbe u Mađarskoj. Po­zivao je Tateka da mu se pridruži. Tatek je odbio. Tvrdio je da mora posla naći kod kuće. I tako su Baranjoši otputovali, a Mamica je ostala bez drage Dori.

Tatek je preuzimao male poslove, jer velikih nije bilo. Ali i malih poslova bilo je sve manje.

Onda se zdvojni Galić objesio na tavanu svoje kuće. U džepu su mu nađena oproštajna pisma. Jedno bijaše naslovljeno na Tateka. Duboko ga se dojmila Galićeva smrt. Obećao je Galićevoj kćeri da će se za nju brinuti.Ali ona je otišla u samostan i zaredila se. Za nju više nismo čuli.

Mamica je govorila kako je Galićeva kćer pisala lijepe kajkavske stihove. Počela ju je proganjati zamisao da i ja počnem pisati kajkavske pjesme. Zašto ne? Vjerovala je da ja to mogu. Učiteljica je pucala proročan­skim riječima, da će iz mene »jednom nešto biti«, jer sam, po njezinu mi­šljenju, pisala dobre zadaće. Mamica se uhvatila za tu učiteljičinu izjavu. Priznala sam joj o svojim pjesničkim pokušajima i kako sam već u proljeće, prije odlaska u Zagorje, potajice skrpala pjesmu o proljeću. Mamica je bila 63

Bgamaa

zadovoljna pjesmom i ja sam nastavila pisati. Milka je bila moja najvjernija slušateljica. Koji put bi me zagrlila da su mi kosti škripile. Zbog oduševljenja. Rekla je da ću jednoga dana, sigurno, postati slavna kao Zagorka i da ću nju zaboraviti. Klela sam se da je neću nikada zaboraviti i da će ona biti, kad odrastem, moja najbolja prijateljica. Da ćemo putovati »ljubečoj grandmi« u Ameriku. Ona se smijala s rukom na ustima.

— Ti bus kuma mojemu detetu! — rekla je Milka i zacrvenjela se. Ispitivala sam je kad će dobiti dijete. Rekla je da to još ne zna, jer nema dečka. Savjetovala sam je neka ima dijete bez dečka. Što će joj dečko? Kako je teta Valika imala briga i muka s dečkima, a dopao ju je Ivo Dudić.

Milka mi je obećala da se neće udati ni za kakvog Ivu Dudića. To je donijelo mir mom nespokoju.

/Vaša uredna bijela kuća s hrastovim rebrenicama, žutim, plavim i crvenim oknima na ulaznim vratima, izazivala je poštovanje i zanimanje. Dolazili su naši bliži i daljnji rođaci, naši prijatelji i nazovi-prijatelji. U njima je cviljela gladna znatiželja da vide unutrašnjost. Čuli su se pobožni uzdasi, vidjeli se začuđeni izrazi lica.

— STaki kut tvoje hiže, Štefica, je izložba! — divila se Fijačkica.Vesela je uzdisala gledajući skupocjene sagove, kristalne lus­

tere, zidnu uru.. . Podbadana zavišću zagledavala se u stakleni ormar s potrebnim i nepotrebnim finim oslikanim porculanom, blistavom stakleni- nom i mojom zbirkom porculanskih psića. Pogledavala je klavir u kutu velike sobe na kojemu je stajala žuta svjetiljka od murano stakla. Uz nju baršunasti album krcat obiteljskim fotografijama. Na prozorima su visjeli tanki zastori, vezeni marljivim rukama časnih sestara. Pa onda gramofon, gramofonske ploče, lijepo uvezane, vrijedne knjige. . . Kuhinja je blještala u bjelini pločica. Blistali su isjajeni štednjak i vodokotlić. Na zidu nisu visjele krpe s natpisima kao u Vesele: »Najboljeg gosta, tri dana dosta!« ili u Fija- čkice: »Kuharice, manje zbori, da ti ručak ne prigori!« Nad kuhinjskom komodom šepurila se uvećana fotografija raspjevanog pijetla, što ga je Ma­mica u jednom sretnom trenutku uhvatila svojim foto-aparatom. Sve to skupa, s tim veselim pijetlom u posrebrenom okviru, davalo je kuhinji vedar izgled.

64 Nevas tapeciranim prsima i pretvorljivim smijehom, zaregetala je:

— Štefica, ti si zbilam fina gospa!Pitoma dušica, kumica Pepica, koja mi je umjesto darova do­

nosila buketiće nježnih riječi, zagledala se u moju sobu:— Kak je slatka Kečkičina soba! Sva rozekasta! Čak i vura!U roditeljskoj spavaćoj sobi divila se:— Ti ormari sa špiglimaaa! Viš, viš, i radio-slušalice. . .Uljudna Olgica Lipovec divila se Mamičinim njegovanim žutim

ružama. U ostalim šestinskodolskim vrtovima rasle su rajčice i sazrijevale tikve, a u našem su mirisale ruže.

Iz šume je draškao mirisni šumski zrak, s potočića se čuo žablji kreket, a s tornja svetoduške crkvice dopirala je zvonjava.

Rancek se razmetljivo vladao. Već je mnogo godina uvjeravao rodbinu da ima »još samo jedan ispit položiti«. Imao je olinjalo tjeme i Mamica je govorila da ga zbog toga neće domaće djevojke.

— Pa hajd, Kečkica! Kaj čekaš? — pitao me Rancek i pokazao klavir u kutu.

Oh, pogled na klavir kočio mi je prste. Ali, morala sam svirati pred rodbinom. Udarala sam po tipkama s mržnjom. To nisu bili posvećeni zvuci kako je očekivala Mamica. To je bilo udaranje mržnje. Uostalom, valja reći, da je moj klavir bio puka neznalica. Nije znao svirati Chopina (Šopena) ni inog klavirskog velikana. Svojim bijelim zubima režao je uvijek iste vje- žbice za početnike.

Mamica, ljubazna, gostoljubiva, nutkala je goste da jedu, piju, da se smiju, pjevaju, vesele. . . Razgovaralo se o svakodnevnim sitnim do­gađajima, a Mamica je bila vrhom puna prijaznih riječi. Fijačkica je uzdisala, slušajući gramofonsku ploču sa snimljenim Paljetkovim pjesmama. Tatek, uredno potkresanih brčića, pušio je skupe cigarete utaknute u jantarni usnik optočen zlatom. Ja sam morala govoriti svoje blijede kajkavske sti­hove, pokrpane, zakrpane i prikrpane za kućnu upotrebu.

Mamica je slala Milku po Persidu, koja je čitala našim gostima budućnost iz dlana, iz graha, iz kavina taloga. Persida bi sjedala za stol uspravno kao da je progutala Tatekov štap za šetnju.

U kavinom talogu otkrila je Ranceku da će se kad-tad oženiti, zasigurno za — jalovicu! Da neće imati potomaka. Njegovo naslijeđeno bogatstvo će se smanjivati i na kraju će ga profućkati strankinja, aha, da,

66 upravo tako!

Zapanjenoj Veseli Persida je pročitala ra dlanu da će Rudek umrijeti na ulici od pijanstva, da će Vesela umrijeti u siromaštvu, da će se mlinski kotač prestati vrtjeti, da će njezina kći i njezine kćerke kći skončati u »strajnskom svetu«. . .

— Dostaaa! — vrisnula je Vesela i povukla svoj grubi dlan ispred Persidinih zlih očiju.

Kumica Pepica željela je doznati hoće li se ikada zaposliti njezin lijeni Vasilije? — Među zrnima graha bilo je vidljivo da se kartaš Vasilije neće nikada zaposliti. Da će on cijeli život provesti za kartaškim stolovima, jer u njemu teče kartaška krv. Jadna kumica Pepica! Morala je čitati slijepcima novine i knjige da bi zaradila za život sebi i neradniku Vasiliju.

Mršavoj rođakinji Refici, koja je imala volovske oči, Persida je tumačila snove. Refica je često sanjala vjenčane prstene, vjenčanja, svadbe, svatovske kumove i sve u tom ženidbenom stilu. Na temelju njezinih snova Persida joj je prorokovala udaju — za sto godina!

—Hi-hi-hi! — smijala se teta Valika. — Štela bi joj videti mladenca.A onda, jednoga dana, u Tateku je prekipjelo. Bilo mu je navrh

glave Persidine magije, za što ju je Mamica nagrađivala nemalim napojni­cama. Tatek je rekao da bi već i luđaku bilo jasno da Persida nije Mamičino društvo. Da zloupotrebljava Mamičinu dobrotu i da on više ne želi da se Persida bavi tom gatalačkom rabotom u našoj poštenoj kući.

Zanemarila sam učenje klavira. Lujo je u meni izazivao dosadu. Obuzela me želja da učim svirati gitaru. U gitaru je udarao Rus Arkadije u Ruskom domu.

Često sam s Lenom tamo odlazila po ruske novine, gdje je sud­bina iskrcala koloniju ruskih emigranata. Živjeli su u siromašnoj svakida­šnjici. Sve neki bivši bankari, pukovnici, balerine, kneginje... Musava djeca igrala su se u dvorišnoj prašini.

Neke tajanstvene sile vukle su me u to dvorište gdje sam susre­tala lijepog Arkadija. Dopao mi se. Bio je visok, imao je čvrsti pogled, ozbilj­ne crte lica, rasječenu bradu, mekana, baršunasta usta. Studirao je agro­nomiju. Osjećala sam njegove znatiželjne poglede. U mom su se srcu počeli šetati predivni osjećaji. U svojim bezazlenim maštanjima htjela sam postati njegovom ženom.

Bilo je dobrih dana kad bi mi Arkadije uputio poneku lijepu riječ. Tada mi je srce kipjelo od sreće. Jednoga dana me upitao što mi je 67

otac kad sam tako njegovana i lijepo odjevena. Ne znam zašto odjednom mi se Tatekovo zanimanje činilo otrcano pred lijepim Arkadijem. Smislila sam da mi je otac — radnik!

Lijepi je Arkadije raširio svoje lijepe oči, okrenuo se i više me nije primjećivao. Nije ga zanimala radnička kćer.

Bilo mi je žao što se lijepi Arkadije više ne zanima za mene. Zbog toga sam iskreno patila.

Tatek me pozvao:— Kečkica, dojdi! Sedni mi na koleno! Znaš, lagati se ne srne.

A opet — kak se zeme. Ak je laž lepa i nikomu ne škodi. . . Ak te zabavla, a nikoga ne vređa.. . Kaj čoveku ostane za život ak ne srne lagati? Ha? Kaj mu ostane? Dobro, ti si lagala da ti je Tatek radnik, ha-ha-ha! Sigurno te je to veselilo i niko od toga ni imal štete. Neko bi lagal da mu je tatek doktor, profesor, inžinirili nekakovluftinšpektor... Ti nisi te sorte. Tebi se dopadaju radniki i meni si prikelila da sam radnik. Niko od toga ni imal štete, a tebe je veselilo. I kaj sad? To tam nekakov ruski dotepenec ne more razmeti.

Riječ »dotepenec« ružno je zazvučala i ja sam iskreno zažalila što je lijepi Arkadije »dotepenec« i što ne voli radnike. Potajice sam ipak priželjkivala njegov pomirbeni zagrljaj.

Pitala sam Lenu što misli o tome. Slegnula je ramenima i pljucnula:— Kaj me briga za toga ruskoga posranca!Tada sam odlučila da više ne idem u Ruski dom. Lijepi je Arka­

dije ishlapio iz mojih misli, a s njim i moja želja za sviranjem na gitari.

Afrika je jedne nedjelje donijela uzbudljivu vijest:— Jezuš Marija, milostiva, Berta je vu drugom stajnu!Pitala sam Milku kakvo je to »drugo stanje«? Protumačila mi je

da će Berta dobiti dijete.Gazdarica je otkazala Berti i Milka je zamolila Mamicu za dopu­

štenje da se Berta doseli k njoj u sobicu. Mamica, bogata milosrđem, pristala je. I Berta se doselila. Radila je lakše poslove i turobno pjevušila hrapavim glasom.

Mamica nije ništa spominjala Tateku, ali je on sam primijetio 68 nekakvu žensku previše. Pitao je Mamicu jesu li joj opet potrebne dvije

kućne pomoćnice. Mamica mu je rastumačila svoju čovjekoljubivost. Tatek je rekao da ta »čovjekoljubivost« jede naš kruh. Mamica se ražalostila:

— Jurica, ti imaš srce od kamena!Berta je, uplakanih očiju, pripovijedala da će dobiti dijete u

rujnu i da se plaši svojih u Zagorju. Da je ona sad, eto, nepoštena ženska. Prijavila se na burzu nezaposlenih i dobivala siromašnu pripomoć. Svake srijede odlazila je tamo i raspitivala se za posao.

— Sirota Berta! — uzdisala je Mamica. Milica je morala donijeti s tavana Borekovu odjeću i dati je Berti za njezino dijete.

Persida je počela puniti Mamičine uši neprijateljstvom premaBerti:

— Milostiva Štefi, nije u redu, je li, da ta Berta jede vaš kruh. Trebala bi, je U, otići u Zagorje. Neka tamo rodi Bosanca, je li?

Tako sam doznala da će Berta roditi Bosanca. Pitala sam je kakvo će ime dati malome Bosancu.

— Ak bu dečec, se bu zval Suljo. Ak bu curica, svojimi rukami ju bum zadavila, da se ne muči kak se ja, sirota, mučim i kak se sve ženske, sirote, mučiju.

/zmjenjivali su se događaji, važne odluke, prolazne bolesti, nesporazumi, brige... U Desinom šljiviku drozdovi su tražili gusjenice, ptice su ćurlikale, zviždukale, pijukale, lepršale. . . Kreštale su šojke ipištali kopči. U svako godišnje doba šuma je mirisala drukčije. Uz potok je živjelo kraljevstvo žaba i čulo se njihovo ljetno zborsko regetanje.

Na kućnom pragu sjedila je naša mačka Daća, koja nije htjela loviti miševe. Bila je to rabota ispod njezinog angorsicog dostojanstva. Nije ni repom mahnula kad ju je Milka grdila da je niškoiisti.

Na Opatičkoj livadi opatice su klepale kose i njima zamahivale u visokoj travi. Strigle su naraslu bradu zelenoj livadi.

Jednoga ljetnog popodneva banuo je Peisidin muž:— Milostiva, Štefi, spašavajte novac! Od sutra će banke zamr­

znuti sve štedne uloge. Po paragrafu tom-i-tom.Mamica se uzrujala. Ne zbog svojih novaca. Zbog tuđih. Zbog

novaca Tončeka Fijačka. Znala je da ima mnogo novaca na bankovnim knji­žicama. Ispričala je to Tateku, a on se razljutio:

— A kaj se ti, sad, Štefica, brineš za tuđe peneze? Hodi v banku i podigni z naših knižic nofce! Naše spašavaj! Kaj se nas tiče ju nofci Tončeka Fijačka? Nek si on i dale špara za tu propalu državu.

—Jurica, kakvi naši nofci? Kakve naše knjižice? Mi imamo — nišv banki.

Tatek je raširio oči, zagladio nemiran pramen, što mu je padao načelo, i postao znatiželjan:

— A oni nofci od Baranjoša? A oni nofci od četiri gradilišča? A dolari od tvoje mamice?

— Je, pa, Jurica. . . V banki nemamo ni groša.Tatek je još jače raširio oči. Pripalio je cigaretu. Ruke su mu se

tresle. Nekoliko je puta zagladio kosu. Obratio se meni:— Kečkica, kaj čekaš? Hajd v postelu!Poljubila sam Tateka i šapnula:— Pa, Tatek, more se živeti i brez nofcih.— Ti mali bedak! Brez penezih moreju živeti anđeli i tu nekakve

Berte. . . — Tatek više nije obraćao pažnju na mene. Obratio se Mamici i govorio joj žestoke riječi, nakon kojih sam očekivala propast svijeta. Ali propast svijeta se nije dogodila. Mamica je dostojanstveno mirno nabrajala:

— Klavir, novi mebl, umjetničke slike, Julča, tepihi, srebrnina, porculan, apanaža gospi materi. . .

— Kaj je to »apanaža«, Mamica? — usudila sam se pitati.— To ti je podupiranje Tatekove drage matere, koja nigdar ne

zaboravi dojti k nama v nedelu, jer je nedela dan isplate, hm, apanaže. Tak se dragi Bog pobrinul da jedna mamica šale z Amerike dolare, a druga dojde po dinare, burno rekli — apanažu!

— Štefica, za Boga! Mati mi je ratna vdovica. Od te proklete države dobiva pišlivu pemziju kaj ni dost ni za vmreti. Smo se dogovorili da ju pomažemo. Kaj to sad spomijneš? Ona je sirota z Nad Lipe, nije z bogate Amerike.

Pomalo sam shvaćala. Još je manjkao Mamičin veseli smijeh, koji je uvijek bio nalik najljepšoj prirodnoj pojavi.

Napokon se i to dogodilo, jer se Mamica voljela smijati. Tatekov mlaki osmijeh otjerao mu je bore s čela. Natočio je čašicu i popio nadušak.

Brzo je opraštao Mamici njezine rasipnosti. Pogledao je na barometar i upozorio:

— Bu kiše, Štefica! Nejdi nikam! Znaš daše ne smeš prehladiti.Nisam znala da se Mamica ne smije prehladiti.— A zakaj se Mamica ne srne prehladiti? — pitala sam i ostala

bez odgovora.Mamica je bila odlučna i u njezinoj je odluci da ode obavijestiti

Tončeka Fijačka nisu mogli pokolebati ni barometar, ni Tatek, ni njegove opomene. Na odlasku je ispalila pitanje:

— A ona »poštena frajla« z Kuniščaka? Kolko je ta koštala v ovihpar let?

Mamica je zatvorila vrata, osjećaj veselja je izvjetrio. Iako je »po­štena frajla« posljednja spomenuta, činilo se da je upravo ona u središtu problema. Tiho sam promatrala. Nešto sam shvaćala, nešto nisam, ali sam osjećala da postoji neko tajno zlo koje je tištilo Tateka, zbog čega je bio osjetljiv, razdražljiv, tužan. Zbog čega je bio žedan, a žeđ je gasio čašicama.

— Hodi v krevet, Kečkica! — rekao je tužno. Navukao je kožnatu kapu s celuloidnim naočalama i izašao iz kuće. Čula sam kako je u dvorištu upalio motor, dao gas i, preko jedne stube, izjurio na ulicu.

U dvorišnoj perionici gorjelo je svjetlo. Pokucala sam na prozor. Milka i Berta punile su nove jastuke guščjim pahuljicama. Jedan jastuk bijaše neobičan; dugačak, uzak.

— Kaj je to? — pitala sam.Milka je šutjela kao da ne čuje pitanje. Berta se smijuckala.—Je to za tvojega Suljeka? — obratila sam se Berti.— To je za tvojega braceka — smijuckala se Berta.— Ja nemam braceka. Moj je bracek vumrl.Milka me blago pogledala:— Daj, Kečkica, pesima vode... Viš kak lajeju! Gda bum gotova,

bum došla v hižu i se ti bum rekla.Oko mene je lajala moja pasja nahočad, koju sam dovodila s

ulice, iz šume. . . Skakali su oko mene, laptali svježu vodu, mahali repom, zahvalno mi lizah ruke. 71

Prvim psima, koji su se dovukli za našim Murkom u Šestinski dol, pribrojila sam još trojicu i jednu kujicu. Nazvala sam je Dadula. Zazirala je od kućice. Umiljavala se i uvijek izmolila da je pustim u predsoblje.

Dadulu sam našla u šumi. Netko je se htio riješiti i ostavio je u šumi svezanu zahrast. Tužno je cviljela. Bila je uplašena i nesretna. Odvezala sam je i povela kući. Imala je ružne kratke noge i veliki trbuh koji joj se vukao po zemlji. Pošla je veselo za mnom. Mamica se uhvatila za čelo:

— Kečkica! Sad još i skotna kujica?— Mlade burno ostavili za susede — rekla sam veselo.Od tada se naša Dadula svesrdno brinula za potomke, koje je

darivala šestinskodolskim dvorištima.Milfca je često gunđala. Čistila je gornje dvorište, prala pseće

posu diče, kuhala im žgance. . . Znala sam Milku pridobiti za svoje ciljeve. Bio je dostatan zagrljaj ili poljubac i na njoj sam mogla cijepati drva.

U početku se psi nisu odazivali na imena koja sam im nadijevala, jer su kod bivših gospodara imali drukčija imena. Ali, ovako izgubljeni, protjerani ili ostavljeni, vremenom su prihvaćali nova imena.

Prije Dadule najviše sam voljela Gumbeka. Tumarao je mršav Šestinskim dolom. Susjeda Horvatica je doznala da je to pas jednoga »me­sarskoga gada«, koji mu je kliještima polomio zube zato jer mu je pojeo komadić mesa si stola. Strašno je patio zbog svojih polomljenih zuba. Tužno je skvičao. Bezvoljno je ležao na gornjem dvorištu. Nagovorila sam Tateka da se raspita kod veterinara ima li pomoći Gumbekovim polomljenim zu­bima. Da, moglo se pomoći. Tatek ga je odvezao motor-kotačem i dovezao za tjedan dana $ popravljenim zubima. Od tada je mogao bezbolno jesti i piti.

Lem nije voljela moje pse. Nije razumjela ni moju ljubav prema njima. Nikada nije imala psa.

— A kaj če mi pes? Dost imamo v krevetima stenicih i buhih, pod šparhertom žoharof, na tavanu štakorof, kaj čeju nam još i posrani cucki? — rekla je i pljunula poput braće Manovića.

Persida nije također voljela moje pse. Kad bi se pojavila na gornjem dvorištu, psi su je sumnjičavo njuškali, neprijateljski režali podvi-

72 jenih repova.

fpfflplfgp S*wp

Ona nije voljela ni žabe, koje su, za ljetnih večeri, regetale uspa­vanke. Nije voljela ni šumu preko ceste. Ni potočić podno šume. Nije voljela ni lastavice. Htjela je srušiti njihova gnijezda pod kućnom strehom Vida Sudeca. Ali stari je susjed volio lastavice i nije to dopuštao.

Persida nije voljela ni ruže u našem vrtu. Savjetovala je Mamici da posije u vrtu korisni peršin. Ma koliko je imala utjecaja na Mamicu, na sijanje peršina je nije mogla nagovoriti.

Persida je bila drukčija od Mamice. Sigurno nikada ne bi polo­žila ispit iz milosrđa. Svakodnevno je dolazila u našu kuću. U sve je nagu- ravala svoje mišljenje. Ali nije mogla Mamicu nagovoriti protiv pasa, koje sam prikupljala i za njih se brinula uz Milkinu pomoć. Mamica je odobravala moje milosrđe prema nesretnim psima, koje su zli gospodari otjerali ili dovodili u šumu, bezdušno ih ostavljajući njihovoj nesretnoj sudbini.

Natočila sam vodu u pseće posude. Nebo je bilo bez zvijezda. Tu i tamo, negdje daleko iznad Medvednice, bljesnula bi munja i čula se daleka grmljavina.

Milka i Berta završile su punjenje jastuka. Otresle su svoje ha­ljine i izlupale jastuke. Berta je u drvarnici sjeckala drvca za potpaljivanje, a Milka je sjela za kuhinjski stol i privukla me na koljena:

— Znaš, Kečkica, trebali su ti to reči... — okolišala je. — Mamica ili Tatek. Morti te hočeju iznenaditi. Znaš, dobila buš brateka. Ili sestricu. To se još ne zna. . .

— Kada? — pitala sam ljubomorno.— Skorom!— Neću braceka. Bu vumrl — rasplakala sam se.— Zakaj bi? Burno ga čuvali.— A zakaj nisi čuvala Boreka, ha? Zakaj ga nisi čuvala? Pustila si

da ga zakopaju v zemlu.— Kečkica... — htjela je još nešto reći Milka, ali je nisam slušala.

Otrčala sam u svoju sobu, zaključala vrata i plakala za Borekom i srdila se što dolazi novi brat.

73

NIKADA VISE

Tk/amica je kihala, kašljala, šmrcala, kuhala čajeve i hodala na prstima.

imala je vrućicu i groznicu. Milka je

— Mamica su ti se ščeraj jake prehladili gda su išli domov od Fijačka. Vlovil ih je prolom oblakov. . . — objašnjavala mi je Milka.

Tjeskoba me hvatala za srce. Mamica nije nikada bila bolesna. Iz Milke je zračila velika požrtvovnost. Trčala je u Vojnu bolnicu

po liječnika, trčala je u ljekarnicu po aspirine, gore u vilu, Generalici, na telefon. Javila je Vuršiću, s kojim je Tatek radio, da je Mamici loše.

Tatek je dojurio na motor-kotaču. Bučno je ušao u kuću, bacio motorističku kapu u kut predsoblja i jurnuo Mamici u sobu. Bespomoćno je ležala. Teško jedisala i kašljala. Persida se vrzmala oko Mamice i izgovarala bljutave riječi:

— Kašljuca.. . Slabačka. . . Prehladica. . . Temparaturica. . . Nijeto-ništa!

Tatek je sjeo na krevet, zgrabio Mamičine vrele ruke, ljubio ih istenjao:

— Štefica, mila moja, moraš ozdraviti! Bum nebo i zemlu prevr- nul da ti leka najdem. . . Bum pozval tvoju Nelu Kralj, hm?

U međuvremenu je došao liječnik iz Vojne bolnice i pregledaoMamicu:

— Upala pluća. Težak oblik upale pluća — naglasio je nakon slušanja drvenom slušalicom. Izvadio je iz džepa notes i nadrljao recept za lijek. Spremio je slušalicu, notes i novce, što mu ih je Tatek gurnuo u ruke. Možda su ga novci obvezali da još nešto veli. Zastao je na vratima i zakimao glavom:

— U ovom stanju. . .Persida, razmetljivog i nametljivog vladanja, prazno je i površno

brbljala iako je nitko nije ništa pitao i nitko joj nije odgovarao. Svi smo gledali Mamicu i čekali Milku, koja je otrčala u ljekarnicu. Berta je Mamici podmetala pod leđa nove jastuke od guščjih pahuljica, a ja sam čučala u kutu i plašila se da će Mamica umrijeti. Tatek je milovao Mamičinu svilenastu

74 kosu i ljubio joj prste i molio je, molio, silno ju je molio da ozdravi.

Milka je donijela lijek. Mamica ga je uzimala svaka tri sata po veliku žlicu. Ali kašalj i vrućica nisu popuštali.

Poslije podne Tatek je dovezao u prikolici motor-kotača Ma- mičinu prijateljicu, specijalisticu za plućne bolesti, doktoricu Nelu Kralj. Imala je glas poput baršuna:

— Bok, Štefica! Kaj je s tobom?Mamica se slabo osmjehnula, teško dišući uz napadaje kašlja.

Nela me srdačno uštinula za obraz i ulila mi kapljicu utjehe:— Kaj se plašiš, Kečkica? Bu ti Mamica ozdravila. Opet ju buš

srdila, hm? — smijala se svojim baršunastim smijehom i osluškivala Mami- čina pluća. Sigurno je čula nešto loše, jer se uozbiljila. Nije nam otkrila što je čula u Mamičinim plućima. Pogledala je recept što ga je napisao vojni liječnik:

— Da, da! Dobro! Nastavi s tim lekom, Štefica! Treba strplenja. Ak vručina ne popusti, nek dojde Jurica zutra opet po mene.

Tatek je odvezao baršunastu doktoricu Nelu, a ja sam napeto osluškivala Mamičino kašljanje. Kad se Tatek vratio, ostao je budan uz Mami- čin kašalj i temperaturu. Čula sam njegove nježne riječi:

— Najdragša moja! Duša moja!Molio je Mamicu da ozdravi. Molio ju je u svoje i moje ime.

Molio ju je u ime »deteta koje nosi«. Pun ljubavi i straha. Istjerao je Persidu, izbacio Daću. . . Ostajao je uz krevet rastužen i zabrinut.

Pred večer stigla je stara mama. Zahtijevala je da idem k njoj dok Mamica ozdravi. Nisam htjela ni čuti. Sjela sam do Mamičinih nogu i rasijano razmišljala o onome što mi je rekla Milka. Sid sam tek primijetila da je Mamica nešto deblja no što je bila ranije. Gospi Kuhačka joj je sašila široke haljine. Bila sam srdita što se to sve krilo od mene. Osjećala sam se isključenom iz obiteljskih događaja. Naglo sam izustila nedužno pitanje:

— A kad bum dobila brata?Svi su se pogledali. Jedino se Mamica nije iznenadila mom pi­

tanju. Uz kašalj je prostenjala:— A sestricu ne bi štela?— Ne! Štela bi brata. Živoga! 75

— Dobro! Dobila buš živoga brata—rekla je Mamica pomirljivo i nasmiješeno. — Samo posluhni staru mamu i hodi k njoj. Ščim buš dobila brata, bum poslala po tebe.

Vjerovala sam Mamici. Željela sam biti poslušna. Možda će moj posluh pridonijeti njezinu ozdravljenju. Dopustila sam da me stara mama odvede k sebi, u svoj skromni stan.

Noću sam slušala tiktakanje zidne ure i deranje neke ptice ublizini.

Ujutro je pokucala Milka. Poletjela sam joj u zagrljaj.— Brat? — pitala sam veselo.Milka je kimnula glavom.— Zakaj se ne veseliš mojemu novom bratu? — pitala sam je.Rekla je da je Mamica otpremljena u bolnicu. I mališan.— Zakaaaj? — proderala sam se.— Milostiva su bolesni. Ah ozdravili buju — rekla je Milka mlako.Stari mama se uspetljala s krunicom oko prstiju, a ja sam otišla

s Milkom upućujući joj putem stotinu pitanja, na koja je Milka rasijano odgovarala.

Kući je bila prazna bez Mamice. Prozore je lizala kiša, a ja sam u svojim uskomešanim mislima ponavljala nesabrano-.

— Molim-te-dragi-Bože-moj!Dani su prolazili kao duge godine od Mamičina odlaska u bol­

nicu. Svi su bili zabrinuti. Zagonetno su preda mnom razgovarali. Na moja pitanja rasijano su odgovarali. Počela sam sumnjati u sve što su mi pripovi­jedali. Plakala sam. Milka me umirivala. Zahtijevala sam da Mamica već jednom dođe kući. I mali brat.

Tatek je zamolio Pepicu, koja je bila Borekova i moja kumica, da bude kumici i mališanu. Zagrlila me i pitala kakvo bih ime izabrala za svoga maloga brata. Ja sam o tome razmišljala sve vrijeme. Sve se više u meni razrastala misao da bi se morao zvati Zdravko, da bude zdrav, da ga ime sačuva od one strašne grobne jame u koju je položen Borek.

— Lepo je to ime — složila se kumica Pepica.Izvukla sam svoju zaboravljenu bilježnicu i u nju pisala jed­

nostavne, ali iskrene i vruće riječi. Željela sam njima prokopati tunel do 76 Božjih ušiju.

- np wm

A onda. . .Moj mali brat došao je kući s lijepim imenom Zdravko, a Mamica

se nije nikada vratila iz bolnice.Tatek je očajavao. . . Plakao je. . . Čupao kosu. . . Jecao:— Štefica premila-a-aaa. . .Osjećala sam se izigranom, napuštenom, iščupanom iz zagrljaja

sreće. Oslijepljena suzama predbacivala sam Bogu:— Nisi me htio slušati-i-iii. . .Stara mama, izmučena žgaravicom i molitvama, htjela me tješiti.

Ali nije bilo tih riječi koje bi me mogle utješiti.U kući se obazrivo razgovaralo, a ja sam negdje duboko u sebi

slušala dvije strašne riječi:NIKADA VIŠE!

Mislila sam na Mamicu, veselu i lijepu, koja me voljela, koja je sve nas voljela. .. Koju smo mi svi voljeli. Suze su mi tekle. Nisam ih brisala.

Jecala sam:— Mamica, vrati se, Mamicaaa. . .Ali Mamica je sklopila oči i nije ih željela otvoriti. Nije ju zanimao

svijetao i vedar dan što se radosno naslonio na Šestinski dol.Ni plač maloga Zdravka nije čula.Dozivala sam Mamicu, a ona je, u svojoj najljepšoj haljini, ležala

negdje u bolničkoj mrtvačnici s prstenom na ruci, što joj ga je Tatek nedavno poklonio. Nitko joj više nije bio potreban. Čak ni moja ljubav.

Došli su rođaci, Mamičine prijateljice, stogodišnja Neva... Pitala sam se zašto živi stara i ružna Neva, a moja Mamica morala je umrijeti mlada i lijepa.

Milka je skupila hrabrost, znanje, snagu i uhvatila se ukoštac s brigama i dužnostima. Bila je nesebična i izdržljiva. Posebice je bila dirljiva njezina skrb za mališana.

U Tateka se uselila tuga. Strašno se mučio s tom tugom u sebi. Učinilo mu se najlakše podnositi je ako mozak zamuti alkoholom. S čašom u ruci, zavaljen u naslonjač, s mislima tko zna gdje. .. Možda je osluškivao optužbe, svađe, pomirenja; možda je čuo negdje duboko u sebi Mamičin 77

svilenast smijeh? Zabrinuto sam gledala rastresenog Tateka i sjetila se jednog davnog njegovog pitanja: »Kaj bi ti, Kečkica, štela? Da se pretvorim vu vuko­dlaka? Vukodlak ne pije vino, nejde vu veselo društvo, nema prijatele.«

Duhom odsutan, prilijepljen uz čašu, dočekao je dan pogreba. Istuširao se, isprao iz usta gorak okus mnogih cigareta, odjenuo crno odijelo i odvezli smo se na Mirogoj.

Tatek se šutljivo rukovao i odsutno slušao izraze sućuti. Ogrlio mi je ramena i mi smo, plačući, ispratili Mamicu malome Boreku.

Bi\o je strašnih dana. Zagušljivih i očajnih. Kad su izranjale slike prošlih radosti.

Bilo je dana kada se Tatek zaklinjao da više neće. Neće biti popustljiv prema nasrtljivosti alkohola. Prezirao je samosažaljenje.

Odlazio je na posao s uvjerenjem da je prebolio Mamičin od­lazak u grobnu pustoš. AH, kad bi se vratio kući, nagnuo se nad kolica u kojima je spavao Zdravko. Nije mu tepao, nije s njim razgovarao, nije ga uzimao na ruke. Nije ga zanimalo kako ga Milka prehranjuje. Obilazio je prazne sobe, milovao Mamičine mrtve haljine. . . Sjeo bi na svoj brokatni naslonjač i natočio čašu. . . Ispustio je kormilo obiteljskog broda i pio sa svojom tugom.

Milka je svako jutro nosila Zdravka u Domobransku ulicu jednoj dobroj ženi, koja je imala više mlijeka nego što je bilo potrebno njezinoj djevojčici. Pohlepno je posisao svoj najslađi obrok. Sve ostale obroke pripremala mu je Milka.

Prestala sam odlaziti na satove klavira. Berta je morala napustiti našu kuću. Otišla je sa svojim otrcanim kovčegom punim siromaštva.

Više nisam Milki postavljala stara pitanja: »Koga imaš više rada?« Bio je tu mališan kome je bila potrebna naša ljubav i ne bih se srdila na Milku da je rekla: »Zdravka imam najrajše!«

Brinula se o njemu kao da je njezin. Ustajala je noću, mijenjala mu pelenice. . . Kupala ga, hranila, mjerila na kuhinjskoj vazi i bila zado­voljna njegovim napretkom. Plela mu je košuljice, glačala pelenice, vozila ga u kolicima, nosila na rukama, tepala mu nježnim zagorskim riječima:

— Rojžica moja pisana! Metulček moj beli! Črešnica črlena!

i i. pio

KRIZA

/robudila sam se. Vani je blago čavrljala kiša. U polumraku se na noćnom ormariću nazirala uokvirena fotografija iz sretnih ksaverskih dana. Mamica nas je ostavila sredinom ljeta. Sad je već jesen zagrlila šumu i svlačila hrastove krošnje. Osamljena, pogrbljena divlja kruškica uz potok, po kojoj su se ljeti poput majmuna vješah Manovići, ostala je bez lišća. S njezinih grana cijedile su se kišne jesenske suze.

Tatek više nije održavao svoje stare navike i nije pozivao pri­jatelje na antidržavne razgovore. Više nije bilo srdačnog rukovanja pri po­zdravljanju. Ušutjeli su razgovori o ratu između četrnaeste — osamnaeste. U našoj se kući više nije istezao stol, nisu se prostirali svečani stolnjaci. Moje haljinice nisu održavale korak s modom. Još nisam bila svjesna da nastaje novo doba koje će imati svoje ime.

Drljala sam skromne stihove kojima sam opisivala svoju sestrin­sku ljubav prema malom bratu. Pokazivala sam Milki. Čitala je površno. Nad njezinim jantarnim očima nadvile su se smrknute obrve. Brinula se za sve. Slobodno je vrijeme provodila s vunom oko prsta, parajući stare i pletući nove pulovere.

Zdravko je napredovao. Više mu nije bila potrebna tuđa sisa. Gutao je prežgane juhe, jer ga je Milka hranila na zagorski način.

Iz kuhinje je domirisala kava. Do kuhinje sam morala proći kroz veliku sobu. Primijetila sam prazno mjesto gdje su prije stajali gramofon i gramofonske ploče.

— Odnesli su gospon Tatek založiti — objasnila mi je Milka.— Kaj je to »založiti« ? — pitala sam začuđeno. Još nikada nisam

čula takvu riječ.— Trebaju im penezi — kratko je odgovorila Milka i nastavila

brojiti očice na pletivu.Tatek se vratio s malo novaca što ih je dobio u zalagaonici za

gramofon i ploče. Morao mi je objasniti što je to — zalagaonica.— To je dučan v kojem za male nofce založiš vredne stvari. Kad

prejde rok otkupnine, stvari ostaneju zalagaoničaru i on ih proda za veče peneze. Tak se bogati bogatiju. . . — Uzdahnuo je gorko: — Kapitalizam!

Opet jedna zagonetna riječ. Molila sam ga da mi je objasni. Nije imao volje. Tumačio mi je da je stiglo teško vrijeme nezaposlenosti i da se to vrijeme zove Kriza. Ta nepoznata riječ prostrujila je kroz našu kuću kao nagovještaj nepogode.

Nisam žalila za gramofonom. Moglo se živjeti i bez njega. Ionako ga nismo navijali otkako nas je Mamica napustila.

Požurila sam da sve to dojavim dugonogoj Leni. Ali ona je o Krizi znala više od mene. I Benko je već poznala Krizu. Njezin je tata bio nezaposlen. Primali su socijalnu pomoć i Benko nije imala ogrtača.

Milka se s Krizom hrvala kako je znala. Još je uvijek dobro ku­hala, iako se osjećala skromnost jelovnika. Shvatila sam da je Kriza došla i u naše lonce.

Tatek je uzalud tražio posao. Obilazio je bivše građevinske suradnike, ali i oni su bili nezaposleni. Katkada bi otišao debeloj trgovkinji u Ilicu, koja je sjedila za blagajnom, s olovkom zataknutom za uho i bila slična lokomotivi. Od nje je donosio živežne namirnice. Zatim bi danima sjedio u svom naslonjaču i razgledavao Mamičine fotografije. Mračnih misli, promatrao je Mamičine osmijehe. . .

U školi je učiteljica govorila o teškom vremenu što je stiglo u sve kutove svijeta. Iskaljivala je bijes zbog muževe nezaposlenosti, lijepeći ćuške i brojeći udarce.

Bez obzira na teško vrijeme, Desin tatica-general nije ostao nezaposlen. Ona se i nadalje lijepo odijevala i na školskim odmorima je- duckala pecivo sa šunkom.

Beljakičin tata se ubio. Bacio se pod vlak. Žegićkina mama umrla je od sušice. Lenina mama je vikala:

— Čort prokljatij! Opet si pojela kruh!Iz Amerike je stiglo tužno pismo. Grandma je pisala da joj više

nema veseloga života otkada je njezina premila Stephanie mrtva. Poslala je ček na sto dolara i uz njega sto savjeta, opomena, bezbroj žalosnih, dobro­namjernih riječi.

Nakon toga pisma kod nas je dugo u noć gorjelo svjetlo. Tatek je, s cigaretom među prstima, nadugačko odgovarao na bakino pismo. Ras-

82 plitao je zamršene nade da bi se još u nekom kutu svijeta mogao početi novi

život. Pisao je nervozno, ispisanim, teško čitljivim rukopisom. Rojevi nje­govih raštrkanih, kvrgavih i skvrčenih slova pretvarali su se u guste, sumorne rečenice. . .

Smetali su mu psi na gornjem dvorištu:— Hodi, Kečkica, žmiri svoje zveri! — rekao je razdražljivo.Psi su uplašeno podvili rep i cviljeli. Dadić je skakao na mene i

lajao. Htio mi je nešto reći. Moj stari i odani Murko ležao je — mrtav!Iz Milke je zagrmjela srdžba:— Negdo ga je otrovali — U pogledu sam joj čitala sumnju na

Persidu.

Tatek je založio klavir.Uskoro je založio i srebrni pribor za jelo.Za te poslove bila je od tada zadužena Milka. Tatek se nije htio

uzrujavati i natezati sa škrtim i bezočnim zalagaoničarom.Iz naše kuće, malo-pomalo, nestali su skupocjeni sagovi, sa

zidova su nestale umjetničke slike, ostavljajući za sobom bijele praznine. Ispraznio se stakleni ormar. S Tatekova prsta nestao je krupni zlatni prsten, s njegovih orukvica nestali su zlatni gumbi, s kravate dijamantna igla. Jedino za »Zagonetku« nije zalagaoničar htio dati ni groša.

Jednog dana primijetila sam da je Mamičina baršunasta kutija za nakit — prazna. Mislila sam da je Tatek nakit založio do boljih dana. Do svoga zaposlenja. Morao je to da bi se nekako preživjelo. I da bi Tatek mogao kupiti svoj Pokorny konjak, bez kojega više nije mogao. Ispričavala sam ga pred sobom: »To je zbog teškog vremena. Kad bude bolje, stvari ćemo donijeti iz zalagaonice. Tatek će opet raditi posao koji voli, zna i hoće.«

Ali — izašlo je na vidjelo. Optuživala sam Tateka cijelim svojim srcem. Vidjela sam Mamičin broš na bluzi debele trgovkinje-lokomotive.

— Mamica ti to ne bu nigdar oprostila, Tatek! — plakala sam. — Dal si Mamičin broš za špeceraj. . .

Tatek je pružio ruke. Htio me zagrliti. Okrenula sam mu leđa. Podviknuo je:

— Bogara mu, valda moreš razmeti! 83

fpii

Ne, to nisam mogla razumjeti. Nisam htjela razumjeti da se Mamičin nakit smije obezvrijediti naprćenim trgovkinjinim prsima.

Milka se umiješala:— Kečkica, to ti je sejeno: ili gospon Tatek zameniju broš za

melu, mast i cukor, ili ga založiju a ne buju ga nigdar mogli nazaj otkupiti. . .Plašila sam se da Milka ima pravo i da sve založene stvari nećemo

više nikada vidjeti. Plašila sam se da će i Milka jednoga dana otići služiti nekoj debeloj trgovkinji, kojoj još ide dobro.

— A kaj bi! I kaj me briga za debele štacunarke. Ja imam tebe rada. I Zdravka. I za gospona Tateka se moram brinuti. Bili su navek dobri spram mene. I gdo bi se, nek ja, za vas brinul? Nigdo više sim ne dojde. . .

Sjetila sam se kako je Mamica pratila goste do ulice i opominjala ih uz srdačan stisak ruke:

»Nemojte zaboraviti našu adresu!«Sada su odjednom svi zaboravili našu adresu. Više nisu dolazili

rođaci iz Ksaverske, Nad lipe, iz Ilice i Bakačeve. . . Ni Mamičinim prijatelji­cama više nismo bili zanimljivi.

Nikome nisam pripovijedala što se događa u našoj kući. Uosta­lom, nitko se nije, uz breme vlastitih briga, htio još prtiti tuđima. Svatko je krpao svoje nevolje kako je znao. Naša strpljiva Milka raspolagala je neo­graničenim količinama dobre volje, savjesno obavljajući po kući svakod­nevne i mnogobrojne poslove.

Zdravko je već naučio sjediti. Šaptala sam mu:— Brzo rasti! Zakaj tak polahko rasteš? — On se smijao, hvatao

me ručicama za pletenice. Bio je plavook, živahan. . . Bio je zdrav. Raz­mišljala sam kako bi se Mamica radovala njegovu zdravlju.

Učiteljica, stroga lica i oštra glasa, nije se zanimala za ičije kućne neprilike. Sjećala sam se kako je kod nas, na objedima, ushićeno oblizivala prste. Nestalo je njezinih ljubaznosti iskićenih lijepim riječima. Sad ih je još upućivala jedino Generalici. Ona nije zaudarala na Krizu. Pozivala je učite­ljicu na Desine rođendane, na generalske objede. . .

Benko mi je, za vrijeme ručnog rada, šaptala da se Daraševićkina mama rastala od Daraševićkinog tate. Da je Holcanica dobila novoga stri- čeka-tateka. Gostioničara Pepeka udarila je kap. Da je »onu lepu Volgu iz

84 Vojne bolnice« vidjela podruku s nekakvim oficirom.

— A moj se tata prošle subote tak napil, da je otprl susedina vrata i legel se k njoj v postelu, ha-ha-ha ! — veselo se smijala Benkica. —Kaj to ni smešno?

— Benko, u kut! — zagrmjela je učiteljica i Benko je, umjesto smijeha, objesila na obraze izraz »mile-Gere«. Otklimala je u kut proučavati ispucalu zemljovidnu kartu, koja je na tom mjestu visjela još od pučkoškol­skih dana njezine mame.

Prekoputa naše kuče živjela je šuma. Pitoma i zelena. Voljela sam je. U njoj je zrak bio svjež, čist, proziran. Bez vjetra bila je prijateljska i mirna, prijazna. A kada bi se u njoj sukobili vjetri, izazivala je u meni ushit. Voljela sam dah, šum i miris šume. U njoj su zujali bumbari i pčele, šetkali jelenci, letjele libele, gmizali puževi i gusjenice, kljuckale žune, šetkali koso­vi, skakutali zečevi, leptiri admirali bezbrižno plesali. . . Rasle su gljive, cvjetale ciklame i proljetni pasji zub. Radosna je bila i raspjevana ptičja šuma šestinskodolska. Hrastova debla bila su korijenjem zagnjurena duboko, osovljena visoko, raspjevana široko. U šumu nisu ulazile sjekire i pile. Živ­jela je nepomućeno i snažno disala mnogobrojnim zelenim plućima.

Mamica je nekada govorila da je hrast kralj drveća. Zaključila sam da je hrastova šuma — šuma kraljeva!

Jednoga dana pozvala sam Lenu da izbrojimo koliko kraljeva živi u »našoj« šumi.

— Nis bedasta! — kolebala se Lena. — Znam, zoveš me zato jer te strah v šumi, ke ne?

— Ni me strah. Šuma ni prazna. Puna je ptić, veveric, lisic i — patulkih! — naglo sam izmislila to posljednje o patuljcima.

— Patulkih! — razrogačila je oči Lena.— Da! — potvrdila sam što je bilo moguće uvjerljivije. Ah Lena

bijaše sumnjičava:— Si opet nekaj zmislila.— Nis! — uvjeravala sam je. — To je živa istina! — I u trenu sam

izmislila priču o patuljcima, koji poslužuju hrastove-kraljeve: donose im vodu iz potoka kad ožedne, penju se u njihove krošnje i češljaju im mlade grančice kada ih vjetrovi zamrse. U proljeće idu na ptičje svadbe, u jesen pobiru žir i sade ga uz pjesmu i veselje. 85

— A zakaj ih nigdar ne vidim i ne čujem? Ha? — pitala je Lenasumnjičavo.

— Zato jer ne veruješ da su zbilam tu. Vidi samo onaj koji v to veruje. — I Lena, željna vidjeti patuljke, povjerovala je mojim izmišljoti­nama.

Krenule smo brojiti hrastove, kraljeve drveća. Lena je zagle­davala pod podlokano korijenje na padini brijega, gdje su se stvorile udu­bine u kojima su se skrivale lisice. Htjela je pošto-poto otkriti patuljke. U hrastovim krošnjama pjevale su ptice pjevice. Pitala sam Lenu bi li željela postati pticom. Gledala me začuđeno, a onda prostenjala:

— Bi me pojel škanjec!*Dogovarale smo se gdje ćemo početi brojiti hrastove. Lena je

predlagala hrast na početku šume, koji je imao niske grane i zvali smo ga »cigeldekerov hrast.« Na njega se objesio jedan ludi krovopokrivač. Visio je izbuljenih očiju, ljubičastih obraza i otečenog jezika. Odrekao se života, a na prsa objesio cedulju na koju je napisao: »Javite mi ak doznate za kakov posel!«

Nisam se složila s Lenom da počnemo brojiti od toga hrasta. Htjela sam početi od hrasta na vrhu brijega, uz Opatičku livadu. Stajao je gord i snažan. Nazvala sam ga »kraljem kraljeva«.

Dok smo se tako dogovarale, začuo se slabi dječji plač.— Čuješ? — pitala je Lena.— Čujem! — prošaptala sam.Dječji plač dolazio je ispod obližnjega grma. Držale smo se za

ruke, stiskale oznojene dlanove i približavale se grmu. Ispod lišća izvirivala je šarena krpa. Lišće se pomicalo. Plač je utihnuo, a onda se opet oglasio.

— To je sigurno patulček. . . — rekla je Lena šapćući.Nagnule smo se i oprezno razgrtale mokro lišće. U šarenoj krpi

bilo je umotano novorođenče. Jedna nožica izvirivala je iz krpe. Razmotale smo krpu i ugledale poplavjelu djevojčicu. Otrčala sam po Milku. Lena je ostala uz djetešce za koje je vjerovala da je patuljčić.

Vikala sam uzbuđeno:

86 * vrsta jastreba

— Milka, dete! Dete v šumi! Mala, tak mala bebica! — pokazivala sam Milki rukama. — Pod lišćem. . .

Milka je požurila za mnom u šumu.— Prokleta zver, a ne mati! — srdila se Milka i umotala dijete u

svoju pregaču. Nosila je zamotak preko ceste. Naprijed je Lena obavještavala susjede, koje su razgovarale uz plotove, da smo našlepatuljčića, sakrivenog pod lišćem. Žene su se okupile oko Milke i začuđeno zapitkivale. Lena je uzbuđeno pripovijedala o patuljku sve dotle dok joj njezina nervozna mama nije prilijepila zvonku pljusku.

Milka je zaplakanu djevojčicu okupala u toploj kuhinji i zavila je u čiste Zdravkove pelene. Susjeda Horvatica je savjetovala da dijete od­nese u Vojnu bolnicu.

— Pa nije soldat! To je samo pol metra deteta — srdila sam se na susjedu Horvaticu. Ali Milka je poslušala savjet. Trčala sam uz Milkine dugačke korake. Molila sam je da djevojčicu ostavi nama. Obećavala sam da ću se s njom igrati. Obećavala sam vatreno, uvjerljivo, grabila Milku za ruke:

— Nemoj, Milka! Prosim te, nemoj ju ostaviti u bolnici! Milka, nek ostane kod nas. . . Milka, bu se igrala sa Zdravkcm. Prosim te!

Ali Milka me nije slušala. Bila je ljutita i odlučna. U Vojnu bol­nicu na Kuniščaku ušla je bez čekanja i bez pitanja. Dežurni je vratar za nama vikao, ali je prema ambulanti Milka grabila, kamo me je nekada doni­jela sa slomljenim gležnjem. Pojavila se Volga.

— Deca su našla dete v šumi — rekla je Milka i gurnula mali, živi zamotuljak Volgi u ruke.

— Ali. . .— Dale je vaša briga! — otresla se Milka, okrenula i istom ta­

kvom žestinom izašla iz bolničkog hodnika. Potrčala sam za Milkom očiju punih suza. Milka je koračala dugačkim ljutitim koracima.

Pred našom kućom stajale su susjede i razgovarale o tom nes­vakidašnjem događaju. Postavljale su Milki kojekakva pitanja na koja nije odgovarala.

Poslije podne došao je policijski agent i ispitivao Milku. Rekla je ogorčeno:

— To je Bertina curica. Bila je oblečena v Borekovu rubačicu, teru su dali pokojna milostiva Berti. Bila je zamotana v komad Bertine stare 87

; ; • • • •

kikle. — Zatim je dala Bertinu adresu u Zagorju i suze su joj tekle niz mnogobrojne pjege na licu.

Tatek nije mario za naša pripovijedanja o nađenoj djevojčici. Njegove misli bladjele su tko zna kuda. Ja sam žalila za malom odbačenom djevojčicom i Milki postavljala nesnosna pitanja.

Na. početku četvrtog razreda jesen je prala krovove i mijesila blato na ulici. Dovlačila je magle i tjerala djecu i njihove igre iz šume. Uz zaštitni zid na gornjem dvorištu penjao se puzavac, crvenog jesenskog lišča. U školskom dvorištu, posutom oštrim šljunkom, počeli su iskakati divlji kestenovi iz svojih bodljikavih oklopa.

Te jeseni Zdravko je prohodao. Pravio je kratke, nespretne ko­račiće, njihao se u hodu ili se dočekivao na ručice, a onda iskoristio priliku da malo prošeće četveronoške.

Učiteljica nam je pokazala u zraku ptičje selidbene klinove:— Ptice selice odlaze na jug. I ti ćeš se malo, Kečkica, odseliti

na jug! I ti, Benko! I Lena. Dobro će vam doći tri tjedna morskog oporavka.Na kolodvoru je smrdjelo na dim lokomotiva-skitnica. Peron

bijaše zakrčen putnicima, prtljagom, bukom, gužvom, dovikivanjima. Opro­štaji, stezanje ruleu, poljupci, mahanje: »Javi se!« »Sretan put!« »Do viđenja!« »Zbogom!« »Dođi opet!«

Zarazna žurba gurnula me u vlak. Lokomotiva je zafućkala, Mil- ka je zaplakala:

— Naj se ftopiti, Keckica! — Držala je Zdravka na rukama, a on mi je nespretno mahao.

Vlak je krenuo. Tresao se kao da je bolestan. Djeca su u njemu veselo podvikivala. Ja nisam bila ni vesela ni tužna. Ni uzbuđena u neured­noj utrobi vlaka. Slušala sam tugaljivo kloparanje kotača i pjevanje mornara i vojnika u susjednim vagonima.

Lokomotiva je otegnuto fućkala, a tračnice su je vodile prema moru i kraju putovanja.

O ntma se brinula gospođica Šarlota. Imala je oko stotinu go­dina. Kratkovidna, malo hroma, malo pogrbljena. Imala je snažan glas i

88 strani naglasak:

oko!— Hej, ti malo! Što stojaš na prozor? Može tebi žeravac past na

Mi smo se gospođici Šarloti smijuckali, ali smo pazili da neprimijeti.

— Hej, ti, malo! Je li ti žeravac opalo na oko? — pitala me vesela Benkica. Hodala je između drvenih vagonskih klupa oponašajući hod go­spođice Šarlote. Svi su joj se smijali i ona je do mora izigravala našega dvorskog zabavljača.

Jutro se zaplavilo i netko je povikao:— More!Benko je skočila kao ubodena. Istegla se pokraj prozora da vidi

to more, koje još nikada nije vidjela.— Hej, ti, malo! — prodrmala me. —Još ti more nije opalo na

oko?Sve su djevojčice u vagonu nagrnule da vide plavu i mirnu po­

vršinu mora. Ležalo je napušteno i osamljeno, bez čamaca i brodova, bez kupaca i bez sunca.

Bili smo dobro raspoloženi. Oni koji su još štogod imali u svojim masnim papirima, nastojali su na brzinu pojesti i papire pobacati kroz pro­zor. Prolomio se dalekometni glas gospođice Šarlote:

— Hej, ti, malo! Ne bacati papiri na prozor! Hoćeš ti jedanćušak?

U Rijeci su nas prebrojavali pri izlasku iz autobusa, pri ulasku u odmaralište. U odmaralištu su nas prebrojavali pri ulasku u blagovaonicu, pri ulasku u spavaonicu, pri izlascima na šetnju, pri povratku sa šetnje. . .

U blagovaonici je Benko sjela nasuprot dječaka. Primijetila je jednoga plavokosog:

— Hej, kak ti se dopada onaj prekputa? — pitala me. Okrenula sam se i sukobila s pogledom plavokosog dječaka.

Nakon objeda gospođica Šarlota nas je pratila na spavanje. U odmaralištu nije bilo dosta kreveta, pa su bile zakupljene neke sobe u kući podalje. Tamo smo bile bez paske, prepuštene brizi čistačica, koje su u to vrijeme, kradom, odlazile svojoj kući da prigledaju domaćinstvo. Čim bi se za njima zatvorila vrata, poskakale bismo iz kreveta. Smijale smo se ko-

vrčavoj Benkici i njenim ludorijama. Dokopala se životne uloge i glumila našu gospođicu Šarlotu. Tako su se popodneva pretvarala u Benkičine ka­zališne predstave. Koji put se činilo kao da se nalazimo u umobolnici, a ne u dječjem odmaralištu.

U takvim smo podivljalim raspoloženjima dočekivale zvonjavu. Odijevale smo se i polazile s gospođicom Šarlotom u šetnju. Plavokosi i plavooki dječak hodao je uz mene. Benkica ga je opominjala:

— Hej, ti, malo! Ovo gospodična moj par!Dječak je ipak ostajao uz mene. Hvatao me za ruku. Imao je

toplu i čvrstu šaku. Zagledavao mi se u lice i govorio:— Slična si mojoj sestri. I ona ima takve kečke. I veze takve

mašle.— A kak se zove tvoja sestra? — pitala sam.— Nera.— A ti?— Siniša. Znaš, naša mama je čitala »Gričku vešticu«. . .— Ha-ha-ha! — smijali smo se oboje.— A iz koje si škole? — zanimala sam se.— Iz Krajiške. A ti si iz Svetoduške, ne?— Sveti duh, pun je buh! — podviknula je Benko, klimajući iza

nas.Kada su se, jutrima, čistile cipele u dvorištu, Siniša je čistio moje

sandale. Bilo me sram, jer su imale rupe na potplatima. Siniša se pravio kao da ih ne primjećuje. Skupljao mi je najljepše oble kamenčiće i mi smo se igrali piljaka.

Benkici je dozlogrdilo:— A kaj se fort mešaš oko mojega para? Hodi k dečkima! Nisi

cura.Siniša se uvrijedio. Otišao je grupici dječaka i s njima bacao

plosnate kamenčiće u more. Njegovi su kamenčići po triput dodirivali po­vršinu i jurili dalje.

— Moreš ti tak? — pitao me.

■ / ' ■ ■ *,

Pokušavala sam, ali moji su se kamenčići odmah utapali.— Znaš plivati? — pitao me Siniša.— Ne znam. Mamica se plašila da se ne vtopim.— A roniti?— Ne. Mamica se plašila. . .— Veslati?— Ni to. Mamica. . .— Mamica ti se plašila da se ne prevrneš! — veselo se smijao

Siniša i pokazivao svoje pravilne, bijele zube.— Da je sad leto, ja bi te sve naučil — uvjerljivo je govorio Siniša.

Ali — bila je jesen. Sjedili smo u dvorištu odmarališta, smijali se šalama i igrali se »stare košare«.

— A konop znaš preskakivati? — zanimao se Siniša. To sam znala. Naučila me Lena. Bila je odlična učiteljica. Kad god sam pogriješila, morala sam joj donijeti kolač.

Unatoč preskakivanju konopa, igranju različitih igara, bilo je dosadno. Pisali smo pisma svojima puna oduševljenja kako je lijepo na moru. Benko je napisala svojoj mami:

»Draga mama! More je mokro, a ja sam suha. Mi imalo go­spođica Šarlota, koja nama ne dobra. Ono malo šepavo, malo grbavo, malo gluho i puno staro. Nisam opalo na more. Voli te tvoja Ljubica!«

Smijali smo se Benkičinoj dopisnici, ali se Benko nije dugo smijala. Gospođica Šarlota čitala je naša pisma. Imala je što pročitati na Benkičinoj dopisnici. Izderala se na Benkicu:

— Ti bezobrazno, ti netesano, kak to pisalo mamo? Ha? Tako se ne pisalo. Ja tebi dobro, ti meni bezobrazno. — Ispljuskala je Benkicu slijeva i desna, vukla je za uši, za kosu... Benko je bila crvena od srama. Gospođica Šarlota je to izvela pred svim djevojčicama i dječacima u blagovaonici prije objeda. Kuharice su stajale s loncima i zaimačama u rukama ne usuđujući se ni beknuti razgoropađenoj gospođici Šarloti.

Benkica nije htjela objedovati. Obrazi su joj gorjeli, a prkos joj se ugnijezdio u očima. Kad smo odlazili na spavanje, šapnula je:

— Nemoj nikomu reči da me nema! —i pobjegla je. 91

Brinula sam se za Benkicu. Pitala sam se što će učiniti? Na posli­jepodnevnoj šetnji zapitala je gospođica Šarlota:

— Gdje ono malo, koje se meni rugalo?Ogledavali smo se, ali Benkice nije bilo. Gospođica Šarlota se

uznemirila. Vratila nas je u odmaralište i započela potragu za Benkicom. Nigdje je nisu pronašli. Javili su policiji u Rijeku. Policajci su pregledavali morsku obalu, zapitkivali ljude, ali Benkici ni traga. Gospođica Šarlota bila je uzrujana:

— To tako meni kad ja dobro! — ponavljala je.Na ulici su nonice ćakulale kako je nestala jedna djevojčica iz

zagrebačkog odmarališta.Bili smo u napetosti. Slijedećeg jutra počela su šaputanja:— Možda su je oteli Cigani?— Možda se odmetnula u hajduke?— Možda je otputovala, kao slijepi putnik, u Ameriku?Onda je stigla vijest iz zagrebačke policije, da je Benkica do­

putovala u Zagreb kao slijepi putnik — u vlaku!Gospođica Šarlota je odahnula. Zapjevala nam je neke mađar­

ske pjesmice međimurskih melodija. Htjela je i nas učiti, ali nitko nije imao dara za mađarski. Nikome više nije prilijepila ćušku. Moglo se odsada s njome živjeti u miru.

Nakon uzbuđenja zbog nestanka Benkice, doživjeli smo uzbu­đenje zbog pobješnjele bure. Zasijevale su munje, zatutnjili gromovi. Gos­pođica Šarlota i njezina staromodna frizura tresle su se od straha. More je mahnitalo, hučilo, navaljivalo na obalu. Srditi oblaci istresali su sve bješnje munje i gromove. Gospođica Šarlota bijaše pobijeljela poput krede. . .

Šćućurila sam se uz prozor i promatrala niske tamne oblake što su, vijani poludjelim vjetrom, naglo mijenjah svoje oblike. Pobješnjelo more odmotavalo je svoje srdite valove. Srljalo je raspregnuto i podivljalo. Grizlo je izlizano kamenje uz obalu. Kao da je došlo s obalom sređivati neke davne račune. Ta eksplozija i mahnitost morske zlovolje izazivahu u nama osjećaj bespomoćnosti. Činilo nam se da ćemo do kraja života čučati u zajedničkoj sobi, zalijepljeni pogledom kroz prozor, prisiljeni gledati zločesto more, sa

92 sklupčanim strahovima u svojim uplašenim mislima.

— Bog čuvao! — mrmljala je gospođica Šarlota svoju molitvicu. A zlatne su munje svrdlale glomazne oblačine i survavale se među pobjes­njelo valovlje.

Kad se razjareno, pomahnitalo more istutnjilo, kad ga bijaše minula srdžba, polako se stalo smirivati, da bi napokon postalo plavoputno, bezopasno, čarobno i čudesno. Pošašavjela oluja zaustavila se u pravo vri­jeme, jer su nam gotovo poispadali zubi od cvokotara straha. More je sada mrmorilo kao da se kani do tjemena zakopati u ponizne molitve. Razbistreni valići nosili su na svojim obrazima čisto nebesko plavetnilo.

— Bog blagoslovio! — prošaptala je olakšano gospođica Šar­lota, a u njezine kredaste obraze počela se vraćati boja života.

Dok je trajala bura, Siniša je crtkao čaroliju: raskošni brod s mnogo okruglih prozorčića, s raznobojnim zastavicama na jarbolima. Na pramcu je ispisao moje ime. Smiješeći se, stidljivo je otkrio zavrnuti ugao slike, ispod kojeg je pisalo: »Volim te!« Od ganuća sam zatreptala očima ne znajući što bih rekla. Glava mi odjednom postade posudom punom neizre­civih misli. Siniša se zatim potpisao u dnu slike i opet, blago i stidljivo se smiješeći, pružio mi sliku.

Drugog jutra se nad odmarališni rezervat nagnulo toplo i milo sunce. Siniša je u dvorištu čistio svoje i moje sandale, a ja sam mu pripovi­jedala o svojoj zbirci porculanskih psića. Obećala sam mu najljepšega: rus­kog hrta.

U Leni se rasplamsala ljubomorna zavist:— Bum te tužila Milki, da si si našla dečka!Na povratku u Zagreb Siniša se nalazio pokraj mene i ganuto

mi povjerio da se njegov tatek rastao od njegove mame.— Moja mama skuplja dokumente, burno išli njezinoj sestri v

Ameriku — rekao je Siniša, zagledan u sanjanu daljinu.Na istrgnutom listu iz čitanke, na kojemu je Preradović mudro

zborio: ». . . tuđa zemlja ima svoje / ne poznaje jade tvoje. . . « — napisala sam mu svoju adresu i zamolila ga da mi se javi kad bude stigao u Ameriku. A ako ne otputuje u Ameriku, neka dođe k meni u Šestinski dol po obe­ćanoga hrta.

Siniša nije nikada došao i nikada se nije javio.

Na kolodvoru me dočekala Milka. Bez Zdravka.— Milka... — izgovorila sam uplašeno. Strah mi je ukočio vilice.

— Milkaaa. . . — propentala sam. — Zdravko?— Otišel je v Zagorje.— Kak, Milka? Zakaj? Z kim? Zakaj si ga dala? Milka-aaa-a. . . Počela sam je tući, udarati po licu, prsima, rukama, kud sam

stigla. Derala sam se. Ljudi su se osvrtali. Milka me umirivala:— Zdrav je. Niš mu nije. Kaj si tak ponorela? To ni lepo. Dala

sem ga v Zagorje jer mu je tam bolše, kaj ne razmeš? — Držala me čvrsto za ruke i uvjeravala da je Zdravku bolje u Zagorju.

— Zakaj bi mu bilo bolše v Zagorju? Kaj je kod nas tak grdo? Milka je kimnula glavom:— Jako grdo, Kečkica!Više nisam ispitivala. Bilo mi je žao Milke. Ogrlila mi je ramena

i vraćale smo se kući. Iz moje su se glave isparile sve misli o Siniši. Sad sam, strahujući, mislila na Zdravka. Prošaptala sam:

— Morti bu postal grbav kak Rok. Morti mu buju svinje odgrizle prste kak Marekovoj Janici. Morti bu opal s peči kak stric Tenček, kad je bil mali v Zagorju. Milka, morti bu vumrl v Zagorju?

— Kaj pripovedaš! Viš, i ja sam zrasla v Zagorju. Mi kaj fali? Milka je umirivala moje strahove. Objašnjavala mi je da će Zdrav­

ku biti lijepo na svježem zraku, da se za njega brine njezina mama Treza, da će Tatek plaćati za Zdravkovo uzdržavanje. . .

— Zakaj je Tatek pustil Zdravka v Zagorje? — pitala sam.— Gospon Tatek nemreju gledeti maloga. Veliju da je kriv za

smrt milostive Mamice. Opet ideju Volgi, znaš. . .Nisam znala. U meni su se vrtložile strašne misli. Željela sam

Volgi smrt. Ona je bila kriva za mnogo toga. Od srca sam joj željela smrt. Zašto se umijesila u našu sreću? Neka bude kažnjena smrću!

— Mrzim ju! — rekla sam Milki.— Od tega ne bu nejina lepota nastradala — rekla je Milka

gorko.94

i’utra ćemo da vidimo naše drago veličanstvo Kralja! — afektirala je Desa, odgojena u podaničkom poštovanju kralja i kraljevskog dvora. Doznala je od svoga tatice-generala da će »drago veličanstvo« proputovati kroz Zagreb i da će školska djeca zagrebačkih škola pozdraviti kralja na kolodvoru.

Učiteljice su toga sunčanog jutra podijelile zastavice i mi smo krenuli pješice, Ilicom, prema kolodvoru.

Tramvajska zvonjava, automobilsko trubljenje, kloparanje špe- diterskih kola i konjskih kopita po kamenim kockama stvarali su buku u glavnoj zagrebačkoj ulici. Konji su frktali, rzali ili se propinjali pod udarcima biča. Mi smo se djeca razmiljela pločnikom uz žagor i pjesmu. Veselili smo se što nema nastave. Naša učiteljica napudrala je svoj veliki nos, nacrvenila svoja trešnjolika usta, stavila na glavu nedjeljni šešir. Na njezinu licu treperio je smiješak, upriličen za izlazak. Katkada bi zastala, pogledala nas i zavapila:

— Mir, djeco, mir!Pred kolodvor su stigla i ostala djeca iz Krajiške škole, Nove

ceste, Kaptola, Lašćine. . . Većinom se na dječjim cipelama vidjelo da im Kriza nagriza pete, skraćuje haljinice, stavlja zakrpe na hlačice.

U sveopćem žagoru sudjelovali su vojska, vojni glazbenici, cr­kveni visokodostojanstvenici, policajci, cilindraši s ordenjem. . . Oholi stra- žari u izlaštenim šljemovima i novim modrim uniformama, s bijelim rukavi­cama na rukama, šetali su s palicama. Nas, djecu, pustili su na peron sat i pol prije dolaska kraljevskog vlaka. Pomalo smo počeli osjećati umor i u očima nam se više nije zrcalilo iščekivanje. Benkica je svoju zastavicu po- derala na sitne komadiće i spustila u kanal nad čijim je slivnikom stajala. Neke su djevojčice i dječaci smotali zastavice i držali ih za zamotuljak, a ne za drvce.

Netko je povikao:— Dolazi vlak!Vojni je kapelnik podigao urešen štap sa sjajnom metalnom

kuglom na vrhu. Dao je znak i bubnjevi gromko zabubnjaše, trube zatrubiše . . . Djeca su počela vikati što su ih učiteljice poučile:

— Živio kralj!Pojavio se svečani vlak. Protutnjila je lokomotiva i prvi vagoni,

aondaje stao. Najednom prozoru pojavio se, iza prozorskog stakla — kralj.

Iz njegova žutog lica gledao je rasplinuti pogled u gomilu zastavica, gomilu cilindera, gomilu uniformi i odlikovanja. Mi smo, djeca, nagrnula prema vagonu. Stražari su nas sprečavali, ali stražnji redovi gurali su prednje.

Na kraljevom velikom nosu sjajile su se naočale sa zlatnim okvi­rima. Nije imao izgled dobroćudnih kraljeva iz priča. Činilo mi se da iz njegova pogleda viri dosada.

Iznenada je kiša počela snažno bubnjati po krovu vlaka. Gusti konopi kiše spojili su oblake s kolodvorom. Gromovi zatutnjiše. Djeca su se uskomešala. Nitko više nije mario za kralja. Svatko se htio zaštititi od kiše. Nahrupili smo prema izlazima.

Učiteljice su, kao kokoši piliće, zvale svoje đake, koji su se gurali u tramvaje. Oko kolodvora ostalo je mnogo zgaženih i mokrih zastavica.

Jednog jutra čula se neobična tišina s gornjeg dvorišta. Moji su psi utihnuli. Nije se čulo guranje posudica ni kevkanje Daduline mladunčadi. Nisam na to obraćala pažnju.

— Šiiic! — zašištala sam prema brkatoj Daći, koja je prostrla svoje uređeno krzno po naslonjaču. Umivala je svoju nježnu njuškicu i nije joj, na moj uzvik, zadrhtala ni jedna dlaka u brku.

Milka je čula da sam se probudila. Ušla je u sobu pretvorena u klupko srdžbe. Iz nje su procurile hladne riječi:

— Tvoji pesi, Kečkica!— Kaj je z mojim pesima?Milka je prokuhavala u sebi bijes. Zatim je iz sebe pobacala

nekoliko teških uzdaha. . . A onda je rekla bez odugovlačenja:— Tvoji pesi su krepali.— Kak? Od čega? Zakaj? Svi? — nisam znala koje bih pitanje prije

izrekla.Iz Milke je šiknula mržnja:— Persida!Bila je napeta kao puška. Kad je ispalila taj otrovni metak, po­

godio me u glavu. Zavrtjela mi se u glavi misao kao pokvarena gramofonska 96 ploča: »Persida je otrovala pese. Persida je otrovala pese!«

Milka je izbacivala srdite riječi, a ja sam pitala:— A gde su sad moji pesi?— V rane jutre sem jih v tačkemi otpeljala v šumu i zakopala.

Kaj sem mogla drugo?— I Dadulini mali-i-i... — zajecala sam i zaronila glavu u jastuk.

U meni je cvilio jad. Osjećala sam se nemoćno, pogođena Persidinom mržnjom.

TVitko više od rodbine nije k nama navraćao. TetaValikase brinula o Dudiću. Ispod njegove uškrobljene košulje kucalo je tvrdo srce bez trunka neka­dašnje ljubavi. Nije klečao pred tetom kako je obećavao. Nekada podrugljiva i tašta, teta je postala ojađena, iscrpljena, zabrinuta. Njezine nekadašnje raskošne misli o budućnosti istopile su se u skromnom životu s čovjekom koji je više volio pune čaše nego nju.

Stara mama nije već nedjeljama dolazila na objed i po novčanu pomoć. Postala je dio tetina kućanstva.

Dobroćudna kumica Pepica, mekog glasa i tankog osmijeha, nekada je, umjesto darova, donosila buketiće nježnih riječi. Sada ni to više nije činila.

Teta Neva i stric Tenček hranili su golubove na Jelačićevom trgu i vezali kraj s krajem svoje činovničke plaće.

Fijački su, svakoga mjeseca, muzli mnogobrojne stanarine svo­jih plodnih kuća. Ilička trokatnica im je izlegla dvokatnicu na Trešnjevci. Zatim su te dvije kuće porodile četverokatnicu u Martićevoj. Očekivali su da će im u slijedećim rodnim godinama niknuti još poneka kuća. Fijačko se bavio zanimanjem kućevlasnika: izbacivao je iz stanova one koji nisu mogli plaćati najamninu, oduzimao pokućstvo za neplaćene stanarine, vu­carao se po zagrebačkim sudovima tužakajući dužnike. Brojio je novce i posuđivao ih uz lihvarske kamate. Njegova žena nagomilala je na sebe stoti­njak kilograma udobnog života. Brinula je najveću brigu: da njezin Roni postane liječnik.

Ljubeća grandma sve je rjeđe pisala. U pismima je, umjesto dolara, slala mudre savjete, opomene i zagrljaje.

Olinjali Rancek, diplomirani inženjer i bogati nasljednik, zapo­slio se u jednom solidnom zagrebačkom poduzeću Slao je ponude na 97 *

*

novinske oglase »ženidba i udaja« u kojima su bogate udavače tražile bogate muževe. Svakoj je takvoj pronalazio greške, a on je ostajao stari, ćelavi dečko.

Mamičine prijateljice i školske kolegice nisu nam se više javljale. Plašile su se da se ne zaraze našom nesrećom.

Iz Zagorja su stizale vijesti da Zdravko raste, pa su mu potrebne nove cipele. Daje zdrav i nisu mu potrebni liječnici. Ali, da dobro jede i da su zato potrebni novci. Već nekoliko mjeseci Tatek nije poslao ni dinara. Obećavao je: »Zutra sigurno!« Ali kod njega ništa nije bilo sigurno.

Vesela, Rudek i njihova mnogobrojna dječurlija brinuli su se o mlinu. Nisu poznavali Krizu. Za njih je radio mlin i gomilao im novce. Danju i noću. . . Mlin je bio pun brašna, pa nisu oskudijevali ni kruhom ni ko­lačima. . .

Milka je smislila lažljivu priču, koju sam morala odnijeti Veseloju mlin:

— Reči, Kečkica, da su gospon Tatek dobili posel v Slavoniji i da su nam pozabili ostaviti peneze. Reči da buju došli v subotu i da im burno melu platili v nedelu.

Veselu sam zatekla u vrućoj kuhinji. Zrak je bio natopljen mi­risom luka, koji se pirjao u velikoj posudi. Na prozoru su visjeli vijenci kobasica. Vesela je bila mrgodna. Ona je uvijek bila mrgodna. Bila je spo­sobna da mrzi sve oko sebe. Kad je bila ljutita, lupala je vratima, šakama udarala po stolu. Nalikovala je vreći piljevine. Na toj vreći piljevine izrasle su dvije mršave noge i dvije duge, grube ruke. Tukla je svoju zamazanu djecu, koju nikada nije zagrlila ili poljubila. Samo prema kravama se nije tako ponašala. Bila je zaljubljena u kravlja vimena. Prala ih je i muzla iz njih mlijeko. Mlijeku je dolijevala vodu i tu mješavinu prodavala. Novac je skri­vala u loncima na tavanu. Lonce su pronašli miševi i pojeli joj pomno slo­žene novčanice

Takroj Veseli poslala me Milka sa svojom izmišljotinom.Vesela se iznenadila mom dolasku. Odmjerila me. Bila sam ure­

dno odjevena, ali na cipelama se vidjelo da nisu skorašnje. Vesela se spo- taknula pogledom baš o moje cipele. Zatim je istegla svoj ružni vrat i za- tutnjila:

98 — Kaj si došla?

>s w *

Potišteno i sa sramom lagala sam što me Milka naučila. Vidjela sam u zlobnim Veselinim očima da mi ne vjeruje i da likuje. Čistila je zak­lanog pijetla. Sjetila sam se kako je i nama, nekada, klala živad. Zauzvrat je uzimala krv, glavu i utrobu. Jednom je zaklala moga omiljenog pijetla Fer­dinanda. Kad sam vidjela njegovu odrezanu glavu, zaplakala sam. Vesela se zlopako zahihotala. Mahala je krvavim nožem nad zaklanim Ferdinandom. Pitala sam Veselu tko će nam odsada svako jutro kukurikati? Vesela je obri­sala krvave ruke o poderanu pregaču i obećala da će se ona svako jutro popeti na krov i kukurikati umjesto Ferdinanda. Zaista sam očekivala Ve- selino kukurikanje na krovu. Ali ona nije održala riječ. Sad je u plavoj zdjeli, iz koje se pušilo, čupala nepoznatoga zaklanog pijetla.

— Znam ja te gospocke laži! — prosiktala je okrutno. Zlurado je čeprkala po našim ranama. Bilo je tada jasnije nego ikada da Vesela nikada, nikome, u cijelom svom životu, nikakvo dobro neće učiniti. Da u zlim kutovima njezine ružne duše neće biti nikada mjesta za dobrotu.

Vraćala sam se niz drvene mlinske stube, pokraj kojih je iz veli­kog mlinskog lijevka sipilo brašno. Htjela sam ukrasti šaku brašna, ali sam se sjetila Veselinih zlih priča o tome kako na kotaču sjedi vrag i čeka da nekoga smota svojim repom i baci u lijevak, da ga samelje i od njega skuha — žgance.

Pod prozorima Veseline kuhinje, između stabala jabuka, šare­nile su se poredane košnice. Poželjela sam da joj razjareni rojevi ulete u kuhinju i da je izbodu.

Iza sebe ostavila sam gakanje, kokodakanje, mukanje, meke- tanje. . . Veselin svijet.

Milka se rasrdila na škrtu Veselu:— Bu joj vre Bog štrofa* odmeril. Od toga melina ne bu joj

ostala ni jena cigla da si ju v grob odnese. — Podsjetila me kako je Tatek izradio besplatne nacrte za prigradnju mlinu. Kako joj je ishodio građevnu dozvolu za novogradnju. Kako je Mamica kupovala odjeću za njezinu za- musanu djecu. Zaželjela je da joj opet miševi požderu novce na tavanu. Da joj požderu sve brašno u mlinu. Da joj požderu cijeli mlin.

* kaznu 99

w®m p ^p^pipilpipglp m m

/Vapokon je stigao odgovor na Tatekovo pismo grandmi. Naravno, bez do­lara. Baka nas je izvijestila o razlozima zbog kojih se ne može ući u Ameriku. Pismo je vrvjelo zabrinutostima i bakinim suzama. Za sjećanje nam je poslala svoju kovrčavu frizuru i sito zadovoljstvo u njezinih dva metra obujma. I na kraju: — »Ljubeča vas grandma!«

Tateku je to pismo prerezalo sve nade. Zgnječio ga je i bacio u štednjak. Znala sam da je to bila posljednja slamka za koju se pokušao uhvatiti. Sad je ta slamka izgorjela, a Tatek je otišao tražiti utjehu u čašama.

Milka je posudila Jutarnji list od susjede Hoi vatice. Čitala je oglasnik. Tražila je posao.

— Čuj, Kečkica, na! — I Milka pročita jedan privlačan oglas. Netko je tražio žensku osobu za glačanje rublja, dva dana u tjednu.

— To pem poglejeti! Joj, gda bi mi se sreča nasrnejala, Kečkica! — Milka se prekrižila i počela obuvati cipele.

— Idem s tobom! — predložila sam.— Pa, hajd! — dopustila je.Adresa, koja je tražila žensku osobu za glačanje, nalazila se u

Novoj vesi. Pošle smo pješice. Milka nije započinjala nikakve razgovore. Znala sam da grčevito želi ta dva dana u tjednu. Znala sam kako dobro glača. Naučila ju je Mamica. Bila je u tome nepopustljiva. Rublje se moralo na­vlažiti, čvrsto smotati u tuljke, a onda na dasci za glačanje besprijekorno izglačati. Bez ijednog nabora. O, kako bi Milka dobro glačala ta dva dana u tjednu!

Ispred nas šetkao je nosač reklama. Nosio je velike tablć. Spri­jeda i straga po jednu. Nalikovao je živom sendviču. Velika muška cipela, na reklami laštila za cipele, besprijekorno se sjajila. Zaobišle smo nosača reklame, koji je hodao u razgaženim cipelama izlizanih peta.

Kamenim kockama Ilice bučno su se kretala teretna selidbena kola. Selila su nečiju skromnu imovinu. Na šarenoj strunjači sjedila je žena s djetetom u naručju.

Kad smo se uspinjale Bakačevom ulicom, Milka je predložila da odemo u katedralu pomoliti se za sreću.

Siva katedrala, nagrđena kišama i nevremenima, stajala je tvrda 10O i neljubazna. Stršila je gorda i hladna. Nije pozivala vjernike ljubazno i toplo.

1®»(PW#

Sjetila sam se ljupke crkvice Svetoga Duha, na brežuljku, uz fratarski samo­stan. Svojom ljupkošću pozivala je prolaznike da u nju svrate, da sjednu u njezine ostarjele klupe, da u njezinoj polutami i tišini urone u razmišljanje i skrušenost.

Stigosmo i do adrese u Novoj vesi. Grupica žena stajala je pred lokalom nad kojim je pisalo: PRAONICA RUBLJA.

Upravo je prolazio poluprazan tramvaj prema Gupčevoj zvijezdi i Mirogoju. Kad je minula tramvajska buka, čule smo jednu ogorčenu ženu, koja je upravo izašla iz lokala:

— Je, taj si gazda išče žensku koja bi mu peglala i koju bi on peglal. Za iste peneze. — Ostale kao da nisu vjerovale njenim riječima.Čekale su. Milka je ipak povjerovala ženi. I mi smo se polako vraćale niz Novu ves i Kaptol.

U Ilici smo susrele staru mamu. Pod svojim staromodnim šeširom čuvala je svoju staromodnu frizuru. Prigovarala je:

— Pa zakaj ti Milka nije zaštirkala volančeke? Kak to hodiš posvetu?

Milka je nešto promrmljala, a ja sam se čudila brizi stare mame za »štirkane volančeke« i o nebrizi za moj prazan želudac.

Afilki su gorjeli obrazi od zadovoljstva. Uvijek, kad je bila zadovoljna, lice joj se razbuktalo. Donijela je iz trgovine brašno, sol, šećer, mast. . . Čitala je pitanje u mojim očima.

— Prodala sam zlati prsten teri sem dobila od gospona Tateka.Viš, kulike sem za nejga dobila.

Bilo mi je žao što je Milka morala prodati svoj zlatni prsten sa srcem od koralja. Znala sam koliko ga je voljela. Obećala sam da ću joj jednom, kad odrastem, kupiti drugi, lijepi, neka se ne žalosti.

— Kaj bi se žalostila, Kečkica! Sem vesela kaj je tulike vredel, viš !Netko je pozvonio na ogradnim vratima. Milka je s prozora

velike sobe pogledala na ulicu. Bili su neki nepoznati ljudi. Rekli su da su od suda. Prošli su me srsi. Milka je spretno na obraze objesila iznemogli osmijeh i podviknula im, da je zametnula ključeve, neka se časak strpe. Prošaptala mi je: 101

— Pomogni mi, Kečkica! — i počela gurati Mamičinu singericu prema stražnjimvratima. — I Tatekovu fotelu. . . — šaptala je Milka.

S mukom smo izgurale singericu i naslonjač iz kuće.U naše uredno pospremljene sobe banuo je, bez isprike, hladan

glas sudskog činovnika.Bio je kišovit dan. Vjetar je izvodio obijesne vragolije s otpalim

lišćem. Ljudski su koraci mijesili ulično blato. Upravo je prolazila frajla Etelka, smrtno ozbiljna.

Sudski činovnici nisu poznavali prijazne riječi. Namršteno su popisali neke naše preostale predmete, koji nisu bili neophodni za život. Jedan je otvorio Mamičin ormar i opazio lisice i krzneni kaput. Izvukao ih je iz ormara i zapisao u svoje papire. Na krzna je privezao ceduljice: »Zapli­jenjeno«.

Javila se zidna ura. Otkucala je cijele sate. Ovrhovoditelj je pitao kakve je marke.

— Najte, gospon! To nam je jedina vura v hiži — usplahirila se Milka, a namršteni je činovnik prekrižio riječ »ura«. Zatim se vijugavo pot­pisao i otišao bez pozdrava. Za njim je otklimao drugi pljenitelj, moljac brižno začešljane, prhutave kose.

Tateku smo pripovijedale kako su nam sudski činovnici zapli­jenili stvari. Ali, u njega se uselila ravnodušnost za sve što se zvalo odgovor­nost.

Milici je zapadala u dugotrajne šutnje kao i njezina usna har­monika. Tatek je zalijevao svoje dane Pokorny konjakom što ga je donosio na dug od pozamašne birtašice Jane. Milka se nije usuđivala prigovarati. Tatek je u njezinim očima još uvijek bio gospodar i gospodin. Protumačila mi je da se Tatek zadužio. Posuđivao je novac uz visoke kamate. Vjerovnici su ga tužili i zato su došli sudski ovrhovoditelji. Sve je to tjeralo Tateka u Pokorny-utjehe. Kući se vraćao kasno, pun krivnje i konjaka. Govorio je o teškoj sudbini čovječanstva, koje tone u Krizu kao u živo blato. Hodao je u tamnom odijelu sa žalobnom vrpcom na rukavu. Hodao je teškim koracima kao da na leđima nosi nesreće cijeloga svijeta.

Sretnih događaja više nije bilo. Posvuda su se nazirale drame. Kriza se hranila očajima, nesrećama, besposlicama, sudskim ovrhama,

102 stečajevima, samoubojstvima, propašću ljudskom.

Milka je u našim dobrim godinama često listala Deželićevu Hrvatsku kuharicu iz koje se nadahnjivala za kuhanje dobrih i ukusnih jela.Tu je knjigu naslijedila moja Mamica od svoje mame prije nego je grandma otišla preko Oceana. — A sada je ta Hrvatska kuharica iz 1876. ležala besposlena, kao rascarena kuhinjska carica, u ladici kuhinjskog ormara.

Nekada je kuhinja zapahnjivala mirisima, a sada je životarila izvjetrena, čista i prazna. Kuhinjsko posuđe spavalo je oprano i čisto na policama. Kavovar i porculanski mužar sjedili su neuposleni na kominu. Odavno je nekoliko veličina limova za kolače i torte besposličilo u smočnici i ja nisam imala mogućnosti da izgovaram hvalospjeve Milkinim tortama.

Svakodnevno mi je u želucu rovarila dobro poznata Glad. Uzi­mala sam Deželićevu Hrvatsku kuharicu, čitala upute za pripremanje jela, od kojih Glad, na žalost, nije imala nikakve koristi. Priželjkivala sam da se obistini čarolija Milkine priče o stoliću koji se, na zapovijed, prostirao pre­pun svakakvih jela. Istina bijaše posve drukčija i nisam je mogla izmijeniti.

Već nekoliko dana nismo imale hrane u kući. Milka me nago­vorila da odem teti Valiki:

— Imaš praf oditi. Kulike je pri tvoji Mamici pojela kolačof, pohancof! Kulike je dinarof dobila od tvojega Tateka. I za saki rojendan nekaj zlatnega. Je došlo vreme da i ona tebi pomogne.

Obećala sam da ću otići sutradan. Legle smo po običaju, bez večere. U krevetu je Milka glasno izgovarala zagorske molitve i nagovarala me da i ja molim, jer se, moleći, zaboravlja Glad. Poslušala sam, ali Glad nije nestajala. Nije uzmicala ni pred kakvim molitvama.

Moleći, razmišljala sam o jelu. Dolijetale su mi u misli pečene guske, valjao se prema meni svježe ispečen kruh, rasula se kiša pečenih krumpira, vrućih, zlatnožutih. . . Zaspala sam i sanjala svečano prostrt stol, prekriven bajnim jelima. . .

Probudila sam se utrnulih zuba.Negdje je pijetao najavljivao novi gladni dan. Znala sam da

nema ničega u kući što bi se moglo nazvati hranom. Sjetila sam se obećanja da ću otići teti Valiki. Počela sam smišljati plan posjete, a znaci gladi su se javljali ozbiljno i uporno. Od mozga do želuca i obratno vodile su stube o koje se spoticala samo misao o jelu. Uvjeravala sam samu sebe da će me teta dočekati srdačno i ponuditi domaćim bijelim kruhom, kakvog je mi- 103

pupi

jesila i pekla tankonoga stara mama. Zamišljala sam kako će mi napuniti vrećice brašnom, šećerom. . . Masti će mi nagrabiti pun lonac. Dat će mi i novaca. . .

Pozvonila sam. Teta je otvorila vrata, s brigama ubilježenim na čelu. Nemarno odjevena, neuredno počešljana, bez čarapa, u poderanim papučama, pustila je staroga mačka iz predsoblja i on je tužno zamijaukao pred vratima. Pitala me zašto sam došla. Nisam htjela reći pravi razlog. To, što me nije pustila u stan, znala sam da ne miriše na dobro. Rekla sam da sam je htjela posjetiti, ah sigurno njen Dudić spava, pa je nezgodno.

— Da, da. . . — zbunjeno je odgovorila teta Valika i rukom se uhvatila za užareni obraz. Bilo mi je jasno da je ispljuskan grubom muškom rukom.

Iz kuhinje je banuo Dudić u razdrljenoj košulji i u mene zapiljio svoj pijani pogled:

— Tko-o je to-o? Kakva-a je to-o fukara-a? — zarežao je.Potrčala sam niza stubište. U ušima mi je odzvanjalo pijano

pitanje Dudićevo. Zateturala sam na ulicu. Bila sam tako slaba da nisam mogla zatvoriti šake. Pred očima su mi se ukazivali sivi krugovi. Bila sam izmučena mislima o Hrani.

Polako sam se vraćala kući. Razmišljala sam kako bi bilo divno prokrijumčariti se nekamo gdje se može besplatno jesti. Bar toliko da se otjera ta nesnosna avet-Glad.

Sjetila sam se časnih sestara u Samostanu svetoga Vinka. Možda baš sada, na samostanskim vratima, dijele objed siromasima. Čopori pljes­nivih baba i poniznih staraca dolazili su po svoj besplatni obrok. Mozak mi je odrvenio od straha da ću i ja, jednoga dana, zakucati na samostanska vrata s posudicom za besplatni objed.

Mučni osjećaj gladi istresao je iz mene snagu. Iz pameti su mi iščeznule sve ostale misli, osim one o Hrani. Zbunjivali su me izlozi s Hra­nom. Buljila sam u njih, od čega mi nije bilo ništa bolje. Plašila sam se da me moj izgled odaje. Da svatko može lako vidjeti u mojim očima strašnu neman, koja me progoni, a zove se — Glad.

Gubila sam ravnotežu. Zemlja mi se uvijala pod koracima. Hvatala me drhtavica. Mozak se praznio. Glad je svrdlala.. . Sa strahom sam

104 pogledavala svoje ruke. Pričinjalo mi se da postaju prosjačke.

U blizini Fijačkove kućerine susrela sam Janku, nekada naj­ljepšu, sada najširu, Šlajzericu. Zagrlila me i poljubila. Činilo mi se da je pročitala nešto u mom izgledu i zbunjenosti. Pozvala me k sebi. Putem je nabacivala neke rečenice na koje nisam imala snage odgovarati. Mislila sam samo o pozivu, o Jankinoj toploj kuhinji, koja je mirisala na začine i pune zdjele. Sjetila sam se njezinih ćupova pekmeza u smočnici sa svezanim šeširićima od pergamenta. U srcu mi je cviljela zahvalnost i gledala sam ponizno Janku, obilnih dimenzija, iz koje je kipjela bezbrižnost udobna života.

Koljena su mi klecala i put do Jankine kuće činio se beskrajno dug. Napetost mi je oduzimala strpljivost, a ja nastojah da to Janka ne primijeti. Govorila je ljubazno oprezno mi spominjući pitu od jabuka, još toplu, koju je pred kratko vrijeme izvadila iz pećnice. Izašla je, kaže, iz kuće do ugla gdje je bila trgovina, jer joj je uzmanjkalo šećera za posipanje.

— Baš dobro kaj sam te zastala, Kečkica! Buš kušala moju pitu. Svi veliju da znam speči finu pitu. . . — govorila je prijazna Janka, a riječi su joj mirisale na pitu s jabukama.

Stigle smo do ulaza u Jankinu ružnu kuću. Nešto se u meni usprkosilo. Uljudno sam pozdravila i zamolila je da mi oprosti što ne mogu kušati njezinu pitu od jabuka, ali Milka će se ljutiti ako ne stignem na vrijeme na objed. Obećala sam da ću je posjetiti drugi put.

— Milka bi se srdila ak ne bi došla na vreme na obed — još sam jednom naglasila, neka vidi da nisam gladna, da me doma čeka objed. Usrdna Janka još je pokušala da me dovabi svojom prokletom pitom od jabuka. Plašila sam se da ću popustiti. Nisam. Rekla sam:

— Ljum ruke, teta Janka! — i prešla na drugu stranu Ilice, a Janka je sa svojim šećerom za posipanje ušla u kuću da pospe mirisni kolač.

Uhvatila sam se za stari zid jedne ozbiljne kuće. Pozlilo mi je od gladi, misleći na pitu s jabukama. Nastojah je zaboraviti, ali uzalud. Mirisala je u svim mojim mozgovnim vijugama.

Toga dana objedovale smo, Milka i ja, nekoliko pečenih jabuka, koje je Tomaš donio iz Zagorja.

105

A"aj ste danas imali za obed? — pitala sam Benkicu, idući u školu.— Bažul-zelje, bogečko veselje! — brbljala je Benko veselo.

Bilo je fino-fajn!Nije mi bilo teško zamisliti tanjur graha s kiselim kupusom.

Milka je, nekada, stavljala u to varivo i suho meso. Nisam voljela ni grah, ni kupus, ni suho meso. A sada su mi potekle sline pri pomisli na veličanstven skloništarski objed. Benkica me »pročitala«:

— Hočeš da te otpeljam v blagovaonicu? Kaj kuharica zna jesi ti skloništarka ili nisi.

Pristala sam. Glad je bila jača od ponosa.Benko me ugurala među ostalu djecu na trošnu klupu uz žuti

oribani stol, a ona je sjela do mene. Kuharica je dijelila velikom zaimačom grah s kiselim kupusom. Pred nama su bili čisti tanjuri i ona ih je napunila. Benko je počela pohlepno jesti kao da već nije pojela jedan obrok. Ja sam se stisnula uz nju da budem što neprimjetnija. Da me kuharica ne uoči. Ipak sam nekako odskakala od ostale djece. Imala sam lijepi kaputić, čistu ha­ljinicu, uredno spletenu kosu. Grah s kiselim kupusom išao mi je u tek. Brzo sam grabila da me kuharica ne otkrije prije nego što pojedem. Sretno sam postrugala žlicom tanjur, ustala od stola i krenula prema izlazu.

— Kaj, ti, mala! Od kad ti tu jedeš? — pitala je kuharica s loncemu rukama.

— Ona opče tu ne jede! — tužila me jedna djevojčica, koja me poznavala. — Oni su bogati. Imaju kuću i sluškijnu.

— A tak! A v koji razred ideš?Pokunjeno sam odgovorila. Rekla sam i ime učiteljice i otišla

posramljena u školu. Benko me tješila:— Ne bu ona niš rekla. Samo se dela važna. A kaj je ona? Kuha­

rica, ke ne? Ni stražarica, he-he-he!Ali kuharica me ipak tužila učiteljici. Učiteljica me pozvala u

hodnik i opomenula da to više ne činim, da ja nisam socijalno ugrožena, da je moj Tatek ugledni građevinski poduzetnik, da imamo kuću i služavku. . .

Benko se pokazala pravom prijateljicom. Nikome u razredu nije rekla što mi se dogodilo i zašto me učiteljica zvala u hodnik. Prišapnula mi

106 je na odmoru:

— Si vidla kak su znatiželne? Su im sline curele od znatižele. Ne boj se! Niš im ne bum rekla. Ne bi one razmele. . . — Šalila se dobrodušno i svakoj suučenici prikrpala poneku zluradu opasku. Rekla mi je značajno:

— Kaj misliš da ih se buš setila za sto let?To me njezino pitanje potaknulo da bolje pogledam djevojčice

s kojima sam sjedila dan na dan u istoj učionici s četiri velika prozora i jednom, uvijek istom, učiteljicom:

Okrugla Cee nalikovala je ukrasnom jastučiću. Edekovićka je mirisala na Elida-šampon. Mila Haas je izgledala kao uskršnje pile. Gurićka je dolazila u školu kao da se vraća iz križarskih ratova. Stojakici je uvijek sjedila na glavi svezana vrpca poput leptira. Subotićka bijaše nezamisliva bez ječmenca na oku. Podrugljivu Lenu krasio je nadimak »školskog inven­tara«. Pjegava Stana bijaše nadarena za recitiranje smjernih pjesmica iz Prigodnog čestitara. Desa je izgledala kao najbolje izdanje sreće. . .

Promatrajući ih, bijah uvjerena da će, ovako ili onako, još dugo živjeti u mom pamćenju. A najviše Lena i Desa, koje bi često upriličile predstavu svoga znanja i neznanja. Na primjer; učiteljica bi prozvala Lenu:

— Reci nam, Lena, što znaš o uroti Zrinskog i Frankopana?Lena, crvena kao cikla, odlijepila bi se od svoje sudbinske klupe

u posljednjem redu i započela neiskreno:— Ja, ovaj, molim, gospođo, ja, khm, nisam čula. . .— Reci, što znaš o Zrinsko-Frankopanskoj uroti? Tko su bili

Zrinski i Frankopan?Dugonoga Lena držala je jezik za zubima kao da ne želi otkriti

državnu tajnu. Nitko joj nije htio šapnuti. Podizala je pobožan pogled prema stropu, krivila svoje izgažene pete, lice pretvarala u zamišljenu sfrngu. . .

— Ja, ovaj, khm, molim, gospođo. . . Zrinski i Frankopan. . .Što je bio Petar Zrinski? — pojednostavila je pitanje učiteljica.Hrvatski ban! — šapnula je dobroćudna Benkica.Hrvatski ban, molim, gospođo! — odahnula je Lena.— To nam

je rekla Benko. Hajde, Benko, stajati u kut!Benkica je sklupčala u sebi svoje strahove i otklimala u kut

pokraj ploče. U Leni bi se tada ugasio posljednji plamsaj nade. Znala je da 107

108

joj samo Benkica želi pomoći. Svi ostali imali smo s Lenom nekih osvetolju­bivih računa.

— Protiv koga je ratovao Petar Zrinski? — upitala je učiteljica, strpljivo čekajući odgovor.

Lena je mislilački nabrala obrve i bistro odvalila:Protiv neprijatelja!Tada bi Desa dolazila na scenu. Obuzimala ju je neodoljiva želja

da zablista. Podizala je dva prsta i kipjela od zadovoljstva što Lena ne zna, a ona zna, aha!

— Reci joj, Deso! — zapovjedila bi učiteljica.Desa je bila navijena:— Petar Zrinski sudjelovao je u tridesetogodišnjem ratu, zatim

je ratovao s Turcima 1654. u Dalmaciji. Bio je saveznik Mlečana. . .— Dosta, Deso! Reci, Lena, gdje i kada je Petar Zrinski pobijedio

Turke?Lena je razmišljala, hvatala dah, nabirala obrve, a oko nje kame­

na šutnja. Nakašljavala se:— Khk-khk! Ja, ovaj, khk, khk, molim, gospođo, ne mogu se

sjetiti.— Reci joj, Deso!

Desa je podigla usnice kao hrčak i odrecitirala:

— Petar Zrinski pobijedio je Turke 1655. kod Perušića, a 1663. -.

— Nastavi, Leno! — učiteljica bijaše neumoljiva.

— Molim, gospođo? Nisam čula.

— Gdje je Zrinski pobijedio Turke 1663 ?— 1663 ? — pitala je značajno Lena.

— Deso!

— Turke je 1663. pobijedio Petar Zrinski kod Jurjevih stijena.— Leno, kada je Petar Zrinski pristupio uroti protiv Habsbur-

govaca?— Petar Zrinski pristupio je uroti protiv Habsbur. . .

— Reci joj, Deso!

— Petar Zrinski pristupio je uroti protiv Habsburgovaca 1664. uz svoga brata. . .

— Dosta, Deso! Reci, Lena, kako se zvao Petrov brat, također hrvatski ban?

— Petrov brat, također hrvatski ban, zvao se. . . — Lena je razmišljala, a onda joj je dojadila učiteljičina znatiželja i odvalila kratko: — Ne znam!

Hrčak-Desa ustala je bez poziva i nastavila recitirati:— Brat Petra Zrinskoga, također hrvatski ban, zvao se Nikola,

rođen u Čakovcu. . .— Dosta, Deso! Reci, Lena, tko se još priključio uroti?— Uroti se još priključiooo. . .— Deso, reci!— Uroti se priključio Franjo Krsto Frankopan. Bečki je dvor

saznao za urotu. Pozvao je Petra Zrinskog i Krstu Frankopana i smaknuo ih u Bečkom Novom Mjestu 30. travnja 1671.

Lena, smrtno ozbiljna, posve je utihnula, nesretna, što se u njezin mozak nisu htjele useliti povijesne istine o Zrinskom i Frankopanu.

Znala sam da ću Desu pamtiti i po tome što je živjela udobnim životom generalske kćeri-jedinice, gdje sve bijaše svila i smijeh, ugled i sitost. U meni je, u to vrijeme, Hrana bila glavna misao na javi i u snu. Shvatila sam da se može živjeti bez roditelja i prijatelja, bez pameti i sreće, bez dostojanstva, ali bez Hrane ne može. Hrana bijaše posvećeno područje na koje sam svak­odnevno hodočastila. Sanjala sam Desine kolačiće sa šarenim prelivima. Desine mirisne zamotke u košarici za odmorski doručak. Njezine mirisne, sočne kruške, krupno grožđe što ga je lijeno čupkala prstima.

Nikome nisam, u to vrijeme, priznavala da u mom životu caruje sablasna Glad. Stidjela sam se. Ali ona je uporno gospodarila mojim mislima i želučanim sokovima. U meni je pustošila sve ostale misli. Ona je bila slijepa ulica u kojoj su čučali naši prazni tanjuri.

109

Zagrizla je zubata zima. A naša drvarnica — prazna! Milka se snašla. Ispilila je šljivu bjelicu u klade.

— I tak to ni bila fina sliva — tješila me, podjarujući vesele i jarke plamenove u štednjaku.

U toplini koju je stvarala pokojna šljiva, učila sam. Milka je strpljivo slušala o turskim ratovima, hrvatskim velikašima, o hrabrom Nikoli Šubiću Zrinskom. .. Pisala je pisma u Zagorje priprostim riječima i čitala mi ona što su stizala iz Zagorja s priprostim pozdravima na početku pisma:

»Falen Isus i Marija Damo vam znati dasmo živi i Zdravi kaj i vami od Srca našega želimo. . . «

Više su pisali o nedačama svojih svakodnevica nego o Zdravku. O njemu bi usput javili:

». . . dečec je Živ i zdrav lepije kak pokojnjača Milostiva rad je zagorske žgajnce. . . «

U jednom su pismu javili da je umro grbavi Rok, moj nekadašnjipodanik.

Zagorska su pisma bila puna briga i žalopojki zbog neplaćenog poreza. Milka im nije mogla pomoći, jer kod nas nije dobivala plaću, a oni su u svakom pismu spominjali taj državni harač, što im je oduzimao svaki spokoj. I na kraju pisma:

»Primite odnas Pozdrav a od dragoga Isusa našega blagoslova.«Zima je bila duga, oštra i snjegovita. Željezničke pruge bile su

zametene. U Zagreb nisu stizali vlakovi s ogrjevom. Ljudi su se snalazili kako su znali. Noću su krali tuđe drvene plotove i obarali mlada stabla u šumi.

Zima je pretjerano hladila naše sobe u kojima bijaše tako hladno da bi se u njima i polarna klima prehladila. Zato je Milka sašila nekakve uske vrećice i natrpala ih starim krpama, pa smo te »zmije« stavljali pod vrata i u prozore da ne ulazi hladnoća.

Kada sam imala nastavu poslije podne, ostajale smo u krevetu do podne. Milka bi ponekad zasvirala harmoniku ili bi čitale i razgledavale stare brojeve Svijeta. Čitale smo i pjesmice Bogumila Tonija u Smilju i bosilju i Anđelu čuvaru.

—Jemput, gda buš zrasla, i ti buš pisala pesmice kak taj gospon 110 Bogumil Toni — uvjeravala me Milka.

•i ̂ n|

lilllllBIlMSfi^ ^0(n-%wf*O¥m mi\

— Bum napisala i jednu pesmu za tebe! — obećala sam.Te oštre zime sasjekla je Milka sve što nije bilo neophodno i

time ložila peć. Tateka uopće nije zanimalo što se kod kuće i oko kuće zbiva. Odlazio je Veseloj Jani i tamo tažio žeđ i tugu kiselišima od kojih ga je boljela glava. Nije se više šalio ni razgovarao. Hodao je mrk i zamišljen. Dolazio je kasno. Milka je hodala na prstima i šaptala:

— Gospon Tatek su dešperatni zato kaj je Kriza.I Leni je došla Kriza, ali ne u tako oštrom obliku. Lenin tata

zarađivao je, tu i tamo, noseći na kolodvoru kovčege putnicima. Još su postojali ljudi koji su putovali i imali novaca da plate nosača. Njezin tata zvao je mog Tateka da koji put pođe s njim na kolodvor. Tatek se zgranuo. Što on to misli? Zarežao je da je on gospodin građevinar i da takve poslove ne preuzima. Da su mu ispod građevinarske časti. Da će opet doći vrijeme kad će se graditi kuće. Da ta Kriza neće vječno trajati. . .

— Treba samo prespati do bolšeg vremena! — mudrovao jeTatek.

viSuma, preko puta naše kuće, bila je lijepa uvijek, ali u proljeće najljepša. Ozelenjela divlja kruškica strpljivo je podnosila na svojim granama naša obijesna veranja. Tada su na Opatičkoj livadi, iznad šume, cvale ljubice. Cijeli rub uz šumu bijaše ljubičast.

Opatička livada bila bi vesela od dječjih glasova da je nisu čuvali neugodni opatički psi. To nisu bili psi kakva je bila moja pasja nahočad; zahvalni i puni povjerenja. Opatički psi bili su neprijazni, nepovjerljivi, pa je Opatička livada bila zbog toga opasna. Ali mi smo se, djeca, ipak, kriomice šuljah i brali ljubice. Koji put bismo se pritajili i promatrali opatice kako sjede u krugu, čiste grašak i tiho pjevaju:

Jeste-li-vidjeli-moga-sinka-Janka!Oko njih su kljucali pilići. U stajama su mukale krave, a one su

sjedile u krugu na praznim drvenim škrinjicama »zagrebačke pjenice«, tj. kvasca.

Voljela sam zapanjiti Manoviće svojim izmišljanjima. Izmislila sam da se opatice u svom dvorištu — kartaju! Uvjerljivo sam kitila i gomilala sablazni kako opatice, bez bijelih kapa, nakovrčane kose, drže karte u ru-

112 kama, raširene poput lepeze i glasno izbacuju uzvikujući:

— Tref-sedmica! Herc-desetka! Pik-as!Da bi sve skupa bilo što uvjerljivije, potpaljivala sam Mano-

vićima maštu kako suknje podižu iznad koljena i gole noge prebacuju jednu preko druge. To je bilo nešto! Manovići su slušali be2 daha. Htjeli su nahra­niti svoju gladnu znatiželju, pa su se šuljali oko ruba Opatičke livade i stajali satima iza hrastova ne bi li vidjeli napokon taj nesvakidašnji prizor. Ali redovnice su sjedile čedno, ljuštile grašak i mrmorile:

. . . moga-sinka-Janka-Janka-moga-sinka-Janka!Manovići mi nisu ostajali dužni. Proširiše moju laž. Izmisliše da

se opatice kartaju za novac! Da su vidjeli svojim očima. Da su pred njima bile hrpe novca.

A ja sam izmišljala dalje. Odmahnula sam rukom:— Pa kaj! To znam. Ali vi ne znate gde čuvaju novce, aha!— Gde? — zablenuše se Manovići.— V kapelici iza oltara. Tam v drveni okovani kištri!Osupnuti Manovići su zinuli.— Smrdi mi greh! — promrmljala sam nerazgovijetno i ostala

strašno ozbiljna, držeći »figu« u džepu. — Ak ne verujete, hodite na večer v kapelicu, pak si poglečte!

— Ne znamo se krstiti katolički — snuždili su se Manovići.— Kaj je to važno? — pitala sam ih.Nije bilo važno.Oni se uvečer uputiše u kapelicu. Došuljali su se iza oltara i

tražili škrinju s novcima. Ali, iza oltara nalazile su se samo ljestve i na nji­hovim prečkama obješene krpe za brisanje prašine.

Dežurna ih je opatica primijetila i pozvala kapelana. Njemu su se, izgleda, dopali Manovići. Izljubio ih je šibom, jednoga po jednoga, vrlo temeljito.

Manovići su o svojoj pustolovini šutjeli, a ja sam se pravila kao da ništa ne znam.

Opatice su ponekad bile dobro raspoložene i dopuštale nam brati ljubice. Mi smo ih smjerno pozdravljali, a one nam ljubazno odgo­varale. 113

bližio se svršetak pučkoškolske čarolije. Nisam težila za odličnim uspjehom kao svake godine, kad je to Mamici mnogo značilo. Za mene odličan uspjeh više nije bio važan. Ipak sam se veselila svršetku školske godine, jer mi je Milka obećala praznike u Zagorju. Cijela dva mjeseca na zagorskoj hrani mame Treze, u društvu s mojim malim bratom, kojega su Zagorci u pismima nazivali »dečec«.

Pisali su da dečec natjerava kokoši po dvorištu, da jaše staroga, klempavog Lumpija. Da je jako dobar, samo je jednoj patkici zakrenuo vratom, a svinji je bacio u kopanju iglu za šivanje. No kako svinja nije znala šiti, morali su je zaklati. Zatim je otkopčao svoj zlatni lančić i svi su mislili da ga je izgubio. Posvuda su ga tražili, a onda ga je on pokakao. Uspio je ugurati u nosnice dva zrna graha, koji su tamo lijepo proklijali. Milkina sestra glumila je doktoricu i kukičastom pletaćom iglom iz nosa mu izvadila proklijali grah.

Milldni Zagorci nisu nas dočekali s takvim veseljem kako su nas dočekali prije tri godine. Sada je Milkin otac Jakup promatrao, šuteći, naše siromaštvo. Zagledao se u jeftine tenisice na mojim nogama. Izblijedjela haljinica bila je nestručno produljena drukčijom tkaninom. Tu je operaciju izvela Milka. Nismo donijeli ni novaca, ni darova kao što je donijela, nekada, Mamica.

Pohrlila sam Zdravku. Nepovjerljivo me promatrao. Nije vje­rovao da sam njegova sestra. Nije ni znao što znači riječ — sestra. Milkinu mamu Trezu zvao je — mama. Bila sam strašno nesretna zbog toga. Šaptala sam mu da je naša Mamica bila lijepa, mlada, u svilenim haljinama. . . Ali on je pobjegao u Trezin zagrljaj. Ona se škrbavo smijala i podizala moga brata na ruke, a on ju je grlio ne hajući za moju sestrinsku ljubav.

— Bu to tak dan-dva, naj se plakati, Kečkica! On je tu zrasel i misli da je tu nejgova hiža. Mali Zagorec! — nasmijala se Milka.

Ovaj put seoskoj djeci nisam bila zanimljiva. Nisu se skupljala oko plota ili kojeg stabla, pa me, kao nekada, začuđeno i zadivljeno proma­trala. Osjećala sam se golo i prazno kao da je iz mene iščupano moje negda­šnje biće.

Nabrala sam kiticu ivančica i pošla s Milkom na Rokov grobić.114 Kiša je oprala njegovo ime s križa, trava je obrasla mali humak pod kojim

je ležao. Ostvarila mu se želja da se poput gliste uvuče u zemlju. Zaplakala sam za onim sretnim vremenom kad mu bijah — kraljica.

A/ilka je svako jutro muzla dobroćudnu kravicu Pergu. Mlijeko je divno mirisalo. Ispijale smo ga, još toplog, koliko smo htjele. Osjećala sam nje­žnost za tu nesebičnu kravu, koja je dopuštala da pijemo njezino mirisno mlijeko.

Jednoga jutra pozvala me Milka:— Pojdimo koruzu zgrtati, Kečkica!— A kak se to dela? — pitala sam plašljivo.Milka me u kukuruzištu učila kako se drži motika, kako se zama-

huje, kako se razbija suha, zakorovljena zemlja i kako se korijenje okreće da ga sunce osuši.

Trsila sam se da dobro i brzo radim, ali mi ni jedno ni drugo nije uspijevalo. Uskoro su svi bili daleko, a ja sam se mučenički sagibala do zemlje i udarala motikom po tvrdoj zagorskoj zemlji. Ako sam posjekla koju stabljiku, sakrivala sam je pod korov da to ne bi primijetili stara Treza ili mrgodni Milkin otac.

— To ni ona motika iz priče kaj sama okapa — žalila sam se Milki, umorna i znojna, sjedeći u hladovini i objedujući.

— Ni te mojtike na svetu, tera sama okapa koruzu — rekla je Milkina sestra, a ja sam njezinoj Marici šaptala da postoji takva motika, da ja to sigurno znam.

— Dedek, Kečkica veli da ma jena mojtika tera sama okapa koruzu! — tužila me Marica. Bilo me sram i nisam znala što bih rekla u svoju obranu.

Sljedeće nedjelje spremali su se Milkini suseljani na hodočašće Mariji Bis- tričkoj. Dan prije u svakoj su se kući pekli kolači. Većinom bučnice sa sirom. U rano nedjeljno jutro, uz slabo svjedo svijeće, uskomešala se kuća. Došle su djevojke i momci po Milku i mene. Djevojke su bile u najboljoj odjeći: svečanim bluzama, izvezenim pregačama, kupovnim rupcima. Momci u ši­rokim bijelim gaćama, dugim bijelim košuljama, crnim prslucima i crnim šeširima. I Milka je izvukla iz škrinje svoju blagdansku odjeću.

'■ &' ‘i". «■*■& *

Susjed Makovec vozio je na bistričko proštenje pletene košare od šiblja i kukuruzovine, pa je i nas povezao, vesele i glasne.

— Se molite Zagovornici! — usrdno nas je poticala zabrinuta Milkina mama.

Momci su često povukli iz boce. Ni djevojke nisu odbijale kušati. Sjedila sam među njima i osjećala vonj vrućih tijela što se stapao sa zadahom rakije. Pogledavala sam Milku. Nije se ljutila kad ju je nekakav Francek uhvatio oko pasa. Ruku joj je zavukao pod bluzu. Sućutno sam promatrala Milku, koja je morala trpjeti toga seoskog klipana. Šaptao joj je nešto u uho, a ona je odmahivala glavom.

Bilo se već dobro odanilo kad smo stigli na ilovastu livadu, izrovanu mnogim kotačima i zagađenu mnogim konjima. Susjed Makovec je zaustavio svoga Pubu. Poskakali smo iz kola i pošli pješice prema svetištu.

Uz put su sjedili iznemogli siromasi, sušičave prosjakinje, pada- vičava, gladna djeca. Rijetko im je tko dobacio sitniš iz te mnogobrojne kolone koja se stutnjila sa svih zagorskih strana. Rahitična sirotinja, posuta čirevima i odjevena u prljavštinu, skakala je za bačenim dvadesetpetparka- ma u prašinu, kao da hvata kolut za spašavanje. Bogalji su pokazivali gole batrljke, a pokraj njih su u prašini ležale grubo tesane drvene štake. Izišle iz svojih jazbina, ponizne prosjakinje s grozdovima podbuhle, blijede, ku- štrave djece, dosadno su naricale. Ta sirotinja, ta štrkljasta, izgladnjela i kljasta djeca, podsjetili su me na nekadašnje Tatekovo dokazivanje da je Kriza najteže pogodila ionako siromašne slojeve čovječanstva: radnike i seljake. Počela me progoniti znatiželja kojem »sloju čovječanstva« pripadaju ti bistrički prosjaci. Dosađivala sam Milki:

— Kaj su ovi bokci, Milka, selaki ili radniki?Milka je uvijek imala jasan odgovor:— Kaj bi bili selaki? Ni radniki nisu. To su bokci.— Milka, a kak postaneju bokci?—Joj, Kečkica, rodiju se od bogicih.— Milka, a zakaj su bogice — bogice?—Azakaj sem ja Milka, ha? Zakaj? Zato jer jesem. Tak su i bogice

— bogice!— Milka, a je li bum i ja. . . je li bum i ja. . . jenput. . . postala

— bogica?

— Kečkica! — zgranula se Milka i zagrlila me. — Kakve to be­dastoće pripovedaš? Nigdar ne buš postala bogica. Buš išla v školu i pisala popevkice, i meni buš jenu napisala. . . Si obećala. I naj nigdar tak grdo misliti, bedak jen! Viš moje ruke kak su žilave, na! Bum te ž nimi branila i hranila! — I Milka me ponovno zagrlila, a ja sam poljubila njene pjege na obrazima.

Bistričko me se proštenje dojmilo tužno i dosadno. Dosadilo mi guranje oko crkvice i u njoj. Prosjačenje. I Crkva je prosjaćila. Seljačić u crkvenoj odjeći hodao je sa škrabicom na kojoj je visio zvončić. Gurao ju je svakome pod nos. Ljudi su ubacivali novac.

Dječak je napunjenu škrabicu odnosio i ponovno dolazio s praznom i opet je gurao pred vjernike. Crkva je i trgovala. Žene su kod crkvenjaka kupovale svijeće. Plamtjelo je mnoštvo žižaka. Topili su se vosak i loj. Zaudaralo je i dimilo se. Utrnule i rastaljene svijeće crkvenjaci su strugali s pladnjeva i odnosili u sakristiju. I Milka je zapalila mršavu svjećicu.Pitala sam je zašto.

— Kečkica, zato da prejde Kriza, da moremo platiti poreza, da burno zdravi, pošteni, srečni. . . — nabrajala je šapćući i zaneseno gledala pocrnjelu Zagovornicu, čudotvornu Mariju Bistričku i njezino pocrnjelo dijete Isusa.

Znala sam neke molitve kojima me Milka naučila, ali ih nisam šaptala. U toj nepojmljivoj bujici što se vrtložila u staroj crkvici, ljudi su zazivali Božju pomoć glasno i nasrtljivo. Njihove molitve gurale su se put nebesa. Puzali su, stenjali, cviljeli, cendrali, cmizdrili. . . Shvatila sam da su ljudi došli ovamo zato jer su ih pritisnule različite životne tegobe. Činilo mi se da je svijet sastavljen od većine koja prosi, bilo novac od ljudi ili milost od Marije Bistričke; i od manjine koja ne prosi nikoga i ništa, jer ima svega u izobilju, kao Desa, generalova kćer i kao Persida, policajčeva žena. Zgrabio me osjećaj gađenja. Van iz ovoga vrtloga pobožnih i poniznih uzdaha! Van!Na zrak i sunce!

Iza crkve nekoliko se hrapavih i grubih baba nagnulo nada me svojim sućutnim pogledima.

— Kečkica, moja! — grlila me Milka. —Je li ti bolše? — Odvelame iza svetišta, gdje su brundali bajsovi, vrtjeli se odojci na ražnju, grmjeli 117

fcuumd

orkestrioni na vrtuljcima. . . Na streljanama se pucalo, pod šatorima, uz litrenjake vina i čaše piva, pjevalo se:

Kulko kaplic, tulko letiMetež, prašina, vruće kolovoško sunce, znojna lica, žandari,

verglaši, ponapiti vjernici:Denesjesme, zutre nisme, apozutregdoznagdisme\ —pjevalo

se gromoglasno, plesale se polke i jelo se, jelo se, jelo. . .Milka mi je kupila čašu medice. Sagnula sam se pod stol i po­

vraćala. U ušima su mi brujale prosjačke molitve, cilinkali crkveni zvončići, brundali bajsovi. . . Plamsale svijeće i zvonile škrabice. Odojci na ražnju, masna kotlovina, žderanje, lokanje, deranje:

Denesjesme, zutre nisme\

Sljedećih dana razgovaralo se o bistričkom proštenju, a ja sam bila glavna tema tih razgovora. Došla je Rokova babica i pitala me zašto mi se nije dopalo pri Majčici Božjoj Bistričkoj. Ona je puna milosti i trebala bih joj se svesrdno moliti.

Nisam odgovarala na njihova beskrajna, dobronamjerna pita­nja. Nisam ih željela uvrijediti svojim odgovorima, a nisam htjela ni klimati na njihove tvrdnje. Bili su puni strahova. Grlila sam Milku. Ona nije posta­vljala nikakva slična pitanja.

Zapitkivanja su pomalo utihnula. Počelo se pripovijedati o Po­rezu. Kad god bi se spomenula ta ružna riječ, svi su ukućani postali utučeni. Porez je mučio selo kao što je Kriza mučila ljude u gradu.

Iako su svi ukućani radili u polju, u vinogradu, od svanuća do mraka, u kući nije bilo novaca da se namiri Porez. Tomaš je odlazio u Zagreb kolima susjeda Makovca, koji je vozio svoje košare na Jelačićev trg. Nosio je na tržnicu nekoliko jaja, malo sira, oraha, povrća, po koje slabunjavo pile, a to je jedva dostajalo za ono najnužnije što se moralo nabaviti za život. Za Porez nije nikada doteklo.

A onda — jednoga dana — došli su poreznici. U kući nisu imali što zaplijeniti. U staji je mukala kravica Perga. Ti bezdušni ljudi ušli su u

staju i odvezali Pergu, koja je svakog jutra i večeri nesebično punila muzlicu 118 toplim mlijekom. Stara Milkina mama Treza, Milka i ostali ukućani plakali

su za hraniteljicom Pergom. A Zdravko, mašući ručicom, dovikivao je kravici:

— Pa-pa!Iznenada, stiglo je pismo od Perside. Milka se začudila:— Kaj nam piše ta babetina?Najprije je pročitala Milka, a ja sam strpljivo slušala njezino

polagano, oprezno slovkanje. Nisam vjerovala onom što sam čula. Istrgla sam pismo iz Milkinih ruku i sama ga pročitala. Pisalo je, crno na bijelom, da nam je kuća prodana na dražbi i da ju je ona kupila. Požurivala nas je da dođemo u Šestinski dol, jer su joj smetale naše preostale stvari, koje je nagurala u jednu sobu. Naređivala je da joj kuću što hitnije ispraznimo. Na kraju je napisala da je Tateku bolnici, da mu nema spasa da ima galopirajuću sušicu.

Nisam htjela vjerovati da su te crne vijesti istinite. Opet sam i opet pročitavala to opako Persidino pismo.

— Prekletaaa. . . — užasavala se Milka. — Kaj burno zdaj? — pitala me Milka. Nisam znala odgovoriti na njezino pitanje. Bilo mi je samo deset godina.

Navečer, kod stola, svi su raspravljah o našoj najnovijoj nesreći. Milkina je mama predložila da se doselimo k njima na selo:

— Ne bute hmrle od gladi! — obećavala je.Milka se s tim nije složila:— Kečkica mora v gimnaziju. Tak su šteli milostiva Mamica.— A kak? Kak bute plaćale stanovajne? Kak bute živele?Bila su to pitanja na koja Milka nije znah odgovoriti.— Pozutre pemo v Zagreb. Sused Makovec pelja košare na

kralevski sejem. . . Bu i nas otpeljal. .. — zaključila je Milka. — Zdravko bu ostal. Gdi ma za vas četiri, i peti se more najesti! — rekla je odlučno i nitko nije protuslovio osim zabrinutoga pogleda njezinoga oca Jakupa.

Cijeli taj i slijedeći dan visjelo je nad nama strašno Persidino pismo. Milka je šutjela, a ja sam vidjela da ona s njom u sebi razgovara. Stiskala je zube i škubila usnice. Između njezinih obrva urezala se bora zabrinutosti. 119

Milkina mama zaklala je za nas mršavo pile. Cijeli dan spremala je u košaru svega po malo od svojeg siromaštva.

Zapitkivala sam Milku i dosađivala joj stotinama uplašenih i nespokojnih pitanja.

— Naj, Kečkica, preveč misliti na Persidu! Buš se otrovala! — rekla je, odsutno pletući moje tanke pletenice.

v5estinskodolska cesta živjela je svojim svakodnevnim životom. U tihim dvorištima sjedile su šutljive, neugledne kuće. U vrtovima su se rascvjetali dragoljubi uz uredne gredice sa salatom. Psi su se javljali tromo i nevoljko.

Naša kuća mirno je drijemala u toplom kolovoškom jutru.Milka je htjela otključati ogradna vrata. Gurala je ključ, ali uza­

lud. Izašla je koščata Persida u dugačkoj svilenoj Mamičinoj kućnoj haljini. Na kolutu je, zveckajući, nosila ključeve. Polako je otključavala ogradna vrata i gledala nas telastim očima. Milka nije razmišljala. Bacila se na Persidu. Razgnjevljena, činilo se kao da joj kani iščupati crijeva, iskidati utrobu, glavu joj razmrskati. Nemilosrdno joj je vrištala u uši pogrdne riječi.

Persida mi se tada činila čudovištem kojem je iz usta palucao zmijski jezik. Mucala, je, skvičala, roktala, kreštala. . . Milka ju je vukla za kosu. Grebla po licu. Udarala šakama. . . Trgala je s nje Mamičinu kućnu haljinu.

— Strela te božja strefila! — derala se uzrujana Milka. — Žderala si i lokala pri milostivi Mamici, na! A ti si, krepalina, da Bog da, njihovu hižu na dražbi zgrabila, na, na, na! I pese si otrovala, na! — Milka bi pri svakom »na!« iščupala Persidi pramen kose. Strijeljala ju je istinama, bubotala ša­kama. Persida je nalikovala vreći rasutog smeća. Milki je srdžba davala sna­gu. Udarala ju je, gnječila joj prste na nogama. Persida se povlačila prema kućnom zidu. Okrenula se da zaštiti lice. Rukata Milka imala je u sebi stotinu konjskih snaga, koje su radile u svim smjerovima.

Pred kućom je zastao putujući trgovac-pokućarac. U svojoj tr- govinici, u košari na trbuhu, nosio je ogledalca, vezice za cipele, sapunčiće, ukosnice, olovke, svijeće, igle, staklene perle, kremenčiće za upaljače, šibice i još stotinu i više sitnica.

Razgovorljiv i krakat, brkati Mate podbočio košaru na kvrgavu 120 štapinu i raspitivao se što je uzrok ovom »ženskom megdanu«? Kad su mu

okupljeni susjedi protumačili da je Persida zgrabila našu kuću na dražbi, počeo je navijati za Milku:

— Deder, curo, zerkice je po gubici opauči, ter joj vučje zube u grkljančinu saspi! Deder, divojko, anđela ti osvetnika!

Jedra Milka, rukata i nogata, domogla se Persidina lica i lijepo ga izvezla krvavim ručnim radom.

Mate je i dalje navijao:— Pljuni joj u lice prostačko! Žile joj počupaj, kučki kučkinoj!

Ogluši je! Obnevidi! Nožurine joj polomi, trbušinu izđuši!Milka je u svom poslu bila doista temeljita. Mlatila je već pre­

mlaćenu Persidu udvostručenom snagom i mržnjom, što je Matu poticalo na novo bodrenje:

— Tako, tako, dite materino! Srce joj, dušu joj kroz nozdrve izgnaj, krmači poganoj! Udri, udri. . .

Još nikada, do tada nisam vidjela tučnjavu. Šćućurena uz ogradu promatrala sam taj pomahnitali bijes što je frcao iz razjarene Milke.

Astmatični Vid Sudec, u svom starom, iznošenom tijelu, proma­trao je ovo kreševo bez navijačkih strasti. I susjeda Horvatica. Lenina mama pljuvala je u prašinu:

— Fuj, čort prokljatij!Došao je i Lenin tata, umornog konjskog koraka. Manovići i

njihova mama. I još gomila radoznalih baba, koje su dolepršale iz svojih kuhinjskih krletki. Zadovoljno su gledale kako Persida dobiva batine.

Onda je Milka sa zemlje pokupila Mamičinu poderanu kućnu haljinu, zgrabila me za ruku i izvela iz dvorišta. Zamolila je Vida Sudeca da kod sebe spremi našu zagorsku košaru i kovčeg s našim siromaštvom.

— Idemo Kečkica, Tončeku Fijačku!Nisam se usudila zapitati zašto sad moramo ići Tončeku Fijačku,

i što on ima s našom nesrećom.Milka je obrisala zajapureno, izgrebeno lice, rukama zagladila

kosu i mi smo krenule iz Šestinskog dola. Hodale smo šuteći, a ja sam mislila na opake Persidine riječi, što su mi progrizle bubnjiće i ušle u mozak:

— Milka, Persida je kričala da Tatek ima kopile. Kaj je to —»kopile«? 121

— Je ona dobila za to. Bu zapamtila gda je to rekla.Popele smo se na drugi kat Fijačkove neprovjetrene ružne kuće.

Milka je pozvonila. Čekale smo. Ponovno je pozvonila. U predsoblju se začulo struganje nečijih papuča. Vidjela se nečija sjena iza stakla na vratima. Fijačko je otvorio prozorčić:

— Kaj se dogodilo? — zapitao je neljubazno.Milka ga je zamolila da nas pusti unutra pa će mu sve reći. On

je polako otključavao tri brave na vratima.U kuhinji je Milka objasnila kako je naša kuća prodana na dražbi

i da nemamo stana.— V podrumu mate praznu sobu. Bum vam za tu sobu prala

štejnge i čistila dvorišče — rekla je Milka odlučno.Nastala je neugodna tišina. Prijazna kuhinja mirisala je na ok­

ruglice sa šljivama. Na licu Tončeka Fijačka jasno se vidjelo koliko mu je teško donijeti odluku.

— Dobro! — napokon je pristao.Milka je odahnula:— Popoldan bu nas doselil moj Zagorec Makovec.— Ljum ruke! — pozdravila sam, a Milka je zahvalila i mi otiđo-

smo na kraljevski sajam.Na trgu pred katedralom žagorila je svjetina. U katedrali su

mrmorile molitve. S visokih zvonika, kao s nebesa, na zemlju je padala svečana zvonjava. S Kaptola se talasala procesija na čelu s Božjim odli­čnicima i uviralau katedralu iz koje su grmjele orgulje.

Oko licitara okupljala su se djeca i vojnici. Pogledavala sam Milku. Bila je odsutna. Možda je mislila na dlakavu Persidu, izdevetanu i izgužvanu.

Pronašle smo košaraša Makovca.— Kak ide? — pitala je Milka.— Slabo! — pljucnuo je Makovec u prašinu pokraj nagomilanih

košara. Milka ga je zamolila da dođe u Šestinski dol i da nas preseli u Fijačkov podrum u Ilici. Makovec je kimnuo i mi smo se vraćale niz Ba- kačevu.

— Pojdimo v bolnicu poglejeti gospona Tateka — rekla je Milka zabrinuto. I mi krenusmo u bolnicu Milosrdnih sestara u Vinogradsku ulicu.

Popele smo se na prvi kat. Staklena ploča je upozoravala:PLUĆNI ODJELOzbiljna opatica, u bijeloj pregači, hodala je kao nošena krilima

svoje naškrobljene kape. Zaustavila se i saslušala Milku. Povela nas je na kraj navoštenog hodnika i otvorila vrata dugačke bolničke sobe. Bolesnici su ležali u mrtvoj tišini. Suzdržavala sam se da ne zaplačem. Suzdržavala sam u sebi poriv ljubavi prema Tateku, koji je ležao u dnu prostorije. Ma­hnuo je mršavom, sablasno bijelom rukom. Nalikovao je izmučenom bro­dolomcu. Na njegovim nekada opaljenim obrazima, sada je bila zategnuta prozirna koža, pod očima plavi krugovi, na jagodicama crvene mrlje. Po­javile su se i sijede na sljepoočicama. Ruke su mu bile vruće i suhe. U njegovim izrazito plavim očima ogledala se smrtonosna bolest.

Govorio je. U početku nisam shvaćala o čemu pripovijeda. Kra­lješnicom su mi puzali žmarci straha. Užasnuto sam promatrala njegov pro­pali izgled iscrpljen bolešću.

U vrućem poslijepodnevu bolesnici su bili pokriveni plahtama, a u sobi je zaudarao lizol. Tatek je govorio. Rečenice su mu teško silazile s usana. Prosuo je sve moguće pogrde na varalicu Vuršića, nalicemjerku Janu, na svoju lošu sreću, na Krizu i besposlicu. Ali Volgu nije spominjao.

Slušala sam Tateka i mislila kako je nekada volio šalu i smijeh, društvo i zabavu, ali i rad. No tugu za Mamicom nije uspio podnijeti. Mamica bijaše zlatni okvir njegovu življenju. Volio ju je.

Tatek se zagledao kroz prozor susprežući suze. Potišten, s osjećajem krivnje. Kao da motri krivudavu cestu svoje prošlosti

Postalo mi je jasno da se nalazi u posljednjem krugu života. . . Da se zauvijek gasi i da mu pored uzglavlja već stoji putokaz smrti.

Došla je ozbiljna i tiha časna sestra i zamolila nas da ostavimo bolesnika. Pozdravila sam se s Tatekom i izašla.

— Neka mala pričeka u hodniku, a vi pođite za mnom! — naredila je Milki.

Poslušno sam sjela na klupu u hodniku. Dok sam čekala, gledala sam susjedno bolničko krilo. Prozori su bili otvoreni kao razjapljena usta 123

kroz koja se vide bolesnici kao truli zubi u ustima bolnice. Mislima sam se vraćala u sobu gdje je ležao Tatek. Htjela sam ga zagrliti, otrgnuti od galopi- rajuće sušice. Dosta bijaše umiranja. Željela sam da nam se vrati vesela bajka prošlog života. Suze su mi žegle obraze. Nisam nalazila ubojitu riječ kojom bih ubila sušicu. Poslužila sam se Leninim rječnikom:

— Posrana sušica!— Molim? — tihim i pristojnim glasom upitala je neka uljudna

časna sestra, koja se nečujno pojavila na svojim gumenim potplatima.— Ta-a-tek mi bu vu-u-mrl! — zajecala sam.Milka se vratila i zagrlila me.— Kaj ti je rekel doktor, Milka?— Rekli su da buju gospon Tatek ozdravili. Nek se malo strpimo.

Da im davaju medecine i da buju ozdravili. . .Časna sestra se tiho udaljila, a ja sam znala da Milka laže.

Vratile smo se u Šestinski dol. Htjele smo prosjediti kod susjede Horvatice do Makovčevog dolaska. Ali u dvorištu Vida Sudeca vidjele smo nagomilane naše stvari. Persida ih je izbacila iz kuće. Milka je zabrinuto pogledavala prema nebu. Gomilali su se oblaci.

— Da barem Makovec dojde pređi deža! — uzdisala jeŽalosno je bilo vidjeti naše, nemilosrdno razbacane stvari. Po­

kućstvo, posuđe, raščupane knjige, kutije s Mamičinim šeširima, pleteni i kartonski kovčezi, snop kravata, torba za spise, slomljeni suncobran, prazna baršunasta kutija za nakit, rastvorena risanka, zavežljaj posteljine u dvori­šnoj prašini Vida Sudeca. Iz drugog zavežljaja visjele su gizdave Mamičine haljine. Podalje je zijevala kutija s razbacanim obiteljskim fotografijama. Rasuto Smilje i bosilje, smrskana staklena noćna posuda, prevrnuta ladica s lijekovima, ukrasni svileni jastučići, razbijeno zidno ogledalo u pozlaćeno- -iskićenom okviru. Sve izbačeno u mahnitosti Persidinog bijesa.

Srce mi je krvarilo nad tom gomilom razgolićenih stvari. Osje­ćala sam da je naš život okaljan ovim izbacivanjem. Još jedno poniženje pridruženo ostalima.

Milka je rukavom obrisala prašinu s uokvirene Madone. Bila je zabrinuta. Dan je odlazio i pitomi je sumrak polako palio petrolejke iza

124 šestinskodolskih prozora.

Hgamaa

Napokon je stigao Makovec. Utovarivao je s Milkom našu bro- dolomiju. Pomagali su Vid Sudec i susjeda Horvatica.

Nad Medvednicom su već urlikali gromovi. Nad mirnim kro­vovima, kao da nad našom propalom srećom plaču, proplakali su ljetni oblaci.

Makovec je pucnuo bičem i konj je potegao.

Te noći sanjala sam Tateka. Igrao je sa mnom »Čovječe, ne ljuti se!« Bacao je kocku, koja je uvijek gornjom stranicom bila prazna. Gledao me svojim plavim, tužnim očima.

Probudila sam se. Soba je smrdjela po plijesni. Nisam se mogla snaći u zbrkanim mislima. Osjećala sam, duboko u srcu, da je Tatek zako­račio na sastanak sa smrću. Možda već vidi kako izgleda lice smrti.

Milka je glasno disala. . . Zidna ura je tiktakala. . . Danilo se. U ovaj podrum nije dopirala svetoduška zvonjava. Nisu se čule žabe s potoka.Iz šume se nije čula žuna.

Dan se uvukao među visoke zidove kuća, u Fijačkovo dvorište, oprano kišom. Milka je naglo ustala. Potpalila je sitna drva u štednjaku, koji se stidljivo dimio. Pristavila je vodu za kamilicu.

U dvorištu se igrao Fijačkov Roni. Razmažen i trapav grubijan.Mučio je žabu. Bezdušno je u nju zabadao igle. lipiljio je u mene svoj hladetinast pogled i pitao:

— Ste se smestile v toj podrumskoj luknji?Izašla sam iz dvorišta na Ilicu. Gledala sam poluprazne tramvaje

što su teturali prema istoku. Promatrala sam novo susjedstvo. U blizini se nalazila tekstilna trgovina s izvješenim ženskim džemperima na vratima.Podalje, na ulazu u željeznariju, bili su izloženi lonciza iskuhavanje rublja.Pred prodavaonicom novina buljili su u novinske izloge besposleni mu­škarci i čitali oglase: »Traže se radnici«. Iz frizerskog salona navirivala se znatiželjna frizerka s dječačkom frizurom.

— Peskooo belegooo! — glasno je dozivao domaćice trgovčić pijeskom za čišćenje posuđa.

Policajac na dužnosti šetkao je sredinom Ilice, lijeno i besciljno.Lenin tata, kolodvorski služitelj, umorno je gurao stara kolica na dva kotača. 125

Vraćao se kući svojoj bosonogoj Leni sa hljebom kruha koji mu je izvirivao iz džepa radničke bluze.

Štropotala su teška pivarska kola natovarena bačvama. Iz Pivo­vare se čulo luparanje prenosnika za led. Negdje u blizini dahtala je pila za piljenje cjepanica.

Na suprotnoj strani ulice ugledala sam njegovanu i rumenoliku Desu. Plovila je nogostupom kao da je čitav svijet raj zemaljski.

Vratila sam se u dvorište. Ronijeva žaba je izdahnula. Nešto me pitao osorno i jetko. Nisam odgovorila. Vratila sam se u »podrumsku luk- nju«, gdje je Milica sređivala našu preostalu imovinu.

Netko je pokucao. Bio je listonoša s brzojavom.Milka je prošaptala:— Strah me, Kečkica!

Aakala sam, jecala, cijelu božju noć, bez prestanka, tiho, da ne probudim Milku. U Ilicu je počelo ulaziti jutro. Drndah su prvi tramvaji.

U dvorištu su počeli živkati vrapci, a ja sam još uvijek jecala, prigušeno, da ne probudim Milku.

U hladovitoj i mračnoj sobi s pljesnivim pjegama na zidovima, nije se znalo je li već jesen ili je još vrući kolovoz. Ali bio je kolovoz. Još se magle nisu uvlačile u šumu preko puta naše nezaboravne kuće. Oslijepljena suzama mislila sam na nju kao na dragu pokojnicu.

Na noćnom ormariću počela sam razaznavati svjetiljku sa sje- nilom, obrubljenim resama. Misli su mi jecale za Tatekom, koji, pobijeđen bolešću, leži u bolničkoj mrtvačnici. Uzalud smo, Milka i ja, spasile Tatekov naslonjač, presvučen brokatom, opkucan žutim čavlićima širokih glavica, u pravilnim razmacima. Tatek više nikada neće u njemu sjediti, razglabajući o vijestima iz dnevnih novina.

Okrugla kumica Pepica tvrdila je za Tateka da ima dobro srce imeku dušu.

— Tikvi ljudi ne prolaziju dobro v životu — rekla bi pomalo tužno. Svakog je većeg blagdana ozareno sjedala za naš gostoljubiv stol, pohlepno gledajući pečenog purana, za kojega bi nasmijana Milka ponosno tvrdila

126 — To je moj Zagorec!

A Zagorec bijaše rumeno pečen, mirisao je i izazivao zazubice. Kumica Pepica obvezno bi nespretno prevrnula čašu vina po stolnjaku od damasta, jer je zaneseno slušala Tatekove pripovijesti o ratu.

Tramvaji za Maksimir i Črnomerec skitaJi su se i hripali Ilicom. Milka je još spavala čvrstim zagorskim snom.

Sjetila sam se škole, koju sam ostavila kao haljinicu koju sam prerasla. Učiteljica Mirna postupala je s učenicama učiteljski strogo. Zvek- nula bi poneku školskim ravnalom ili poderala neurednu stranicu iz zada­ćnice. Pripremala nas je za život po tadašnjim propisima, u kojima ne bijaše ništa rečeno o Gladi, besposlici, bolesti, Krizi. . . Milka je naglo ustala. Bez protezanja. Skočila je na noge, otvorila vodovodnu pipu, podmetnula lavor, zatvorila pipu i nad lavorom se počela umivati. Sapunala se i šutjela. Plju­skala se vodom i šutjela. Brisala se ručnikom i šutjela. Sasušenih suza na obrazima promatrala sam Milku. Povukla sam je za pletenicu. Ona se nag­nula i poljubila me. Bila je koščata. Imala je žilave ruke i nježno srce. Zaba­cila je dugačku pletenicu na lijevu stranu prsiju. Rasplitala ju je zamišljeno, češljala odsutno, plela pretjerano čvrsto. Onda ju je zabacila na leđa i smo­tala u puževu kućicu. Zagrlila me. Zagrljaj joj je mirisao na čistoću i Jelen- -sapun.

Opet sam proplakala.— Naj se plakati, Kečkica! — rekla je Milka zamišljeno. Stavila

je lončić vode u rupu štednjaka. Kresnula je šibicom i potpalila papir ispod naslaganih sitnih drvaca.

— Naj se plakati, Kečkica! — ponovila je.Voda je zakipjela. Milka je ubacila malo kamilice. Pružila mi je

šalicu zlataste tekućine. Nisam mogla progutati ni gutljaj. Ostavila mi je šalicu na noćnom ormariću i savjetovala da ostanem u krevetu. Da se is­pavam. Poljubila me i otišla obaviti posljednje tužne poslove oko Tatekove sahrane.

Kamilica se hladila, a moje misli, iz podrumske šudjive tišine pobjegle su na brbljavi potok Medveščak, gdje se truckao stari mlin i mirisao slatkim mirisom brašna. Vesela je već, sigurno, u to vrijeme, u staji, navlačila kravlja vimena. A Rudek je stario. Osijedio, obezubio, oćelavio. Čelo je isprekrižao borama i pripovijedao svoje rastegnute zarobljeničke priče. A Tatek je, mlad, ležao u bolničkoj mrtvačnici.

Sjetila sam se Boreka. Sjetila sam se naših zajedničkih igara pod starim dvorišnim orahom. U mislima sam vidjela Mamicu kako se s nama igra skrivača. . .

Cijelo jutro izbjegavala sam misli što su skretale u Šestinski dol, u našu ljepoticu, na dražbi prodanoj. Nisam pred tim tjeskobnim mislima mogla pobjeći. Sjetila sam se naših prozora iza kojih su se dičili uredni zastori. Sjetila sam se dimnjaka, iz kojega se zimi radosno izvijao dim. Sjetih se i mojih nezaboravnih pasa na gornjem dvorištu.

Čuo se tutanj vagona na ranžirnim tračnicama Zapadnog kolo­dvora. Neka je lokomotiva srdito fućkala.

Odjednom mi je postalo tijesno u krevetu, u sobi, u vlastitoj koži. Oprala sam tragove suza, odjenula se i potrčala na kat. Roni je bio sam kod kuće. Pozvao me u kuhinju.

— Tatek mi je vumrl — rekla sam.— Znam, pa kaj! — promrmljao je Roni.Na podu se trzao priklani pijetao.— Ti si ga. . . — prošaptala sam.—JA, da! — udario se u prsa. Svezao je čvršće majčinu pregaču

i naredio:— Idemo zaklati i mačku!Šarena mačkica oprezno se šuljala oko krvarećeg priklanog pi­

jetla.— Neću! — zavikala sam i potrčala prema vratima. Roni je bio

brži. Zaključao ih je i ključ stavio u džep. Mačkica se oprezno kretala na svojim nježnim šapicama. Slutila je da Roni nešto opako smjera.

— To je... To je... — tražio je Roni grijeh, koji bi mogao pripisati nedužnoj mačkici. Napokon se proderao: — To je vrag, koji se pretvoril v mačku!

Polako joj se približavao. A ona, oprezna, prestala je obilaziti oko krvavog pijetla. Plaho je micala repom sjedeći na stražnjim nogama, odupirući se o prednje. Motrila je Ronijeve pomake. Kad joj se približio, gipko je skočila uvis i pobjegla pod stol. A kad se Roni i tamo zavukao, mačkica je pobjegla u suprotni kut kuhinje. Bio je bijesan:

— Mačka je prokleta zver. Nakon sedam let postane veštica. . .

Plašila sam ga:— Ko vubije mačku, ne bu imal sreču vživotu.— Baš me briga! Moram ju zaklati. Svud ostavla glake. . . Ak

progutnem glaku, ne bum više rasel. . . — strahovao je Roni.— I tak si predugi. . .— Hoču zrasti do neba. Ti buš mala vuš, a ja bum na tebe stal,

tak! — i Roni lupi nogom o kuhinjske pločice.Mačkica je sve to vrijeme očekivala ponovni Ronijev napad.

Šćućurena, stisnutih očiju, ali spremna da se brani. I opet je Roni posegao za njom, ali ona je ponovno pobjegla njegovim lopatastim rukama.

Molila sam Ronija da mi otključa vrata.— Ne puščam te nikam. Buš mi držala mačku — derao se Roni

srdito i skakao po kuhinji za spretnom mačkicom. U jednom trenutku spo- takao se o stolac... Zateturao je prema štednjaku. Htio se za nešto pridržati.. . Uhvatio se za lonac u kojem se kuhao grah i prevrnuo ga po sebi. Izjurio je na balkon i zvao u pomoć. Dotrčale su stanarke i lupale na vrata. Nije mogao otvoriti, a ključ se nalazio kod njega. Stisnula sam se u kut i gledala kako se Roni previja u opekotinama. Netko je na silu otvorio vrata i ja sam pobjegla.

Milku sam dočekala pred kućom. Odmih je primijetila moje uzbuđenje. Nisam mogla odgovarati na njezina pitanja. Strah mi je ukočio vilice. Odvela me u sobu i umirivala:

— Kečkica, žmiri se, žmiri!Kad je saznala o Ronijevoj nesreći, nije ga sažaljevala:— Praf mu nek bu! Mačkokolec jeden!

/Va dan Tatekove sahrane vedrio se kolovoški dan. S golog, modrog neba smijalo se sunce. Na livadama ispred arkada rasle su visoka trava i majčina dušica.

Tateka su nosila četiri ukopnika u žalobnim odorama. Iz lijesa je visjela papirnata čipka. Sjetila sam se čarobnjaka u crnoj pelerini, koji je gostovao u svetoduškoj školi. Pitala sam se bi li on mogao svojim čarobnim štapićem zaustaviti povorku i oživjeti Tateka. 129

Mirogojsko zvonce sitno je zacilinkalo. Jedan fijakerist sišao je s fijakera dok ježalobna povorka prelazila cestu. Neki neobrijani čovječac, u prevelikom vojničkom ogrtaču, zastao je i salutirao pogrebnoj povorci.

Fratar Ambroz vodio je pogrebnu svečanost na čelu sprovodne zmije. Hodao je teškim koracima, kao da su mu noge obuvene u ronilačke cipele. Iza njega koračali su preostali članovi »Slavuja«: Nacek Petrinjak s komadićem šrapnele u potkoljenici, Štef Plavec s drvenom nogom, Drago Jurak, natočen špricerima, Martin Malec, bezbožni Posavec, grbavi Glogo- ček, učitelj Krivec... Malo ih je ostalo. I na njih su se survale razne nedaće besposlice, neuspjeha, očaja, pijanstva, bolesti, smrti. . .

Iza lijesa, Milka se uz mene kotrljala poput gluhog kamena. Rancek mi je obgrlio ramena. Na tankim nogama zipkala se stara mama podruku s tetom Valikom. Tenček je šaptao s Dudićem o našoj lošoj sreći. Namrgođena i brkata teta Neva ispuštala je žalosno uzdahe. Široka Janka šaputala je Rudeku o Ronijevoj nesreći. Gospa Kuhačka, bez krojačkog me­tra oko vrata, prigušeno je razgovarala s dobroćudnom kumicom Pepicom o — Volgi. Došla je i Benko u izblijedjeloj haljinici, koju je već odavno prerasla. Evica-Bogomoljica šaptala je molitve mičući tvrdim usnicama. U sprovodnoj povorci tiho su razgovarali šestinskodolski starosjedioci: Vid Sudec, prijazna susjeda Horvatica i ostali. Izmjenjivali su svoja mišljenja o mojoj i Zdravkcvoj budućnosti.

Lijepa Volga, crnih žarećih očiju i s crnom francuskom kapicom nakoso, koračala je dostojanstveno u uskoj crnoj suknji i nalikovala crnom tulipanu. Vodila je djevojčicu izrazito plavih očiju. Rasplakala sam se kad sam primijetila Volgu:

— Milka-a-aa. . .Milica je šutjela. Polako smo se približavali grobu u kojem su

ležali Borek i Mamica, koja se žalostila zbog Volge, a ona je sad tu, na Tatekovom sprovodu, s kitom crvenih ruža i nepoznatom djevojčicom.

Fratar Ambroz pročitao je pogrebne molitve i nježno me zagrlio. »Slavuji« su zapjevali jednu tihu, Tateku posebno dragu pjesmu. Ukopnici, s već spremnim lopatama u rukama, zastadoše. Pjesma je ganutljivo titrala mirogojskom tišinom. Jedino je još nedostajao Tatekov zvonki tenor.

Suhonjavi, prosijedi, puni peruti i briga, u oznojenim košuljama 130 ispod pazuha, slicem od krede, s glasom slavuja, pjevali su Slavujevci Tateku

posljednju pjesmu. Zvuk njihova pjevanja prodirao je u srca, oči punio suzama. Ustreptali glasovi ulazili su u krvotok vrućeg mirogojskog dana, a striček Baranjoš, s otkopčanim okovratnikom košulje i olabavljenom krava­tom brisao je suze. U tihoj mirogojskoj vječnosti. Nad vijencima s crnim vrpcama i zlatnim slovima, ispisanim posljednjim pozdravima.

Lijes je zastenjao pod udarcima bačenih gruda. Grobarske lopa­te grizle su komad po komad mokre ilovače i bljuvale je natrag u jamu. Osjećala sam nevidljive pandže što su me grabile za srce. Osjećala sam neizrecivu želju da šapćem Tateku najnježnije riječi.

Volga je na Tatekov lijes bacila kitu crvenih ruža i pružila mi ruku. Rodbina nije imala vremena da se sa mnom oprosti, odjurili su svojim udobnim kućama i punim tanjurima. . . A Volgi se nije žurilo. Stajala je s nama. Uz nju uredna djevojčica, slatka kao kuglica sladoleda. Volga me htjela poljubiti. Odmaknula sam se od njezinih našminkanih usana. Uzela je djevojčicu za ruku i otišla.

Zrak je bio zasićen vrućinom, tišinom, mirisom vijenaca, oku- žen smrtnom tugom. Riječi prisutnih bijahu tihe i obzirne. . . Tatekovi dru­gari, znojni i sućutni, grleći me, nešto su mrmljali i brzo se udaljavali.

Noge su mi se ukopale u zemlju. Nisam se mogla pomaknuti.— Hajd, Kečkica! — čula sam Milkin glas i grčevito se uhvatila

za njezinu ruku. Ona me iščupala iz zemlje i ja sam prohodala, oprezno i bojažljivo.

Grobovi, uz koje smo prolazili, bili su kao cvjetnjaci. Svaki po­kojnik imao je svoj mali vrt iznad sebe.

Iz mene je izletjelo nenadano pitanje:— Milka, čiju je to curicu Volga dopelala?— Svoju. — Tvrdo i kratko odgovorila je Milka.— Kak, Milka? Otkud Volgi curica?— Rodila ju je.— Pa kak, Milka? Volga nema muža.—Je mela tujega muža. Ali to ni za tebe, Kečkica. Kaj nas je briga

za Volgu i nejinu deklicu!Na nedalekoj sporednoj stazi dočekale su nas stara mama i teta

Valerija. Stara mama brisala je suze i žalila se na reumu, proširene vene, kurje oči i još desetak svojih staračkih nevolja.

mdlsMJ

Površno sam slušala njezine žalopojke, a mislila na Volgu. Pitala sam tetu Valiku za Volginu djevojčicu:

— Kak ti se dopada njezina curica?Ništa nije odgovorila.— I lepo je oblečena.Ništa nije odgovorila.— Ima lepe oči! — izazivala sam.Nije odgovorila. Od svoga vjenčanja s Dudićem izgledala je po­

tišteno i zbunjeno. Vlastite istine skrivala je u sebi, a tuđe je nisu zanimale.Polako smo ostavljali grobljanske puteljke. Slušala sam tetu Vali­

ku kako tu i tamo nešto pripominje iz dobrih jučerašnjica. Išla sam šutljivo uz nju i razmišljala kako je to tužno što više ne pripovijeda sadržaje gledanih filmova. U njoj ne bijaše više nekadašnjeg zanosa. Možda zato što su je kod kuće čekala djeca. Četvero! Jedno drugome do nosa.

— Komu sad pripovedaš kaj si gledala v kinu? — zapitala sam je ljubomorno.

— Komu? — ponovila je moje pitanje i slušala zvuk svoga glasa. — Nikomu. Nemam vremena. A nejdem ni v kino, Kečkica!

Sažaljevala sam njezinu djecu. Nikada neće poznati tetu Valiku kakvu sam ja poznala.

Začulo se cviljenje tramvaja na zaokretištu pred mirogojskim arkadama. Teta Valika je pozvala staru mamu da požuri. Pomogla joj je ući u tramvaj.

Milka i ja krenule smo pješice Mirogojskom. Pred nama su skre­nuli u gostionicu na čašu karmina Dudić i Tenček.

Pogledavala sam preko Klakovih livada, prema našem bivšem naslijeđenom zemljištu. Tamo su nepoznati ljudi sagradili kućice ograđene visokim ogradama, oboružane oštrim psima. Na pradjedovoj vili ljeskao se krov od škriljevca, a na balkonima su cvjetale fuksije.

Ljetni tramvaji zvoncali su uskom Novom vesi. Pred nama je koračala Olgica Lipovec. Puna sušice, vrućice i ljubaznosti. Kad me primi­jetila, pružila mi je mršavu ruku:

— Moje sažaljenje, Kečkica! Oprosti! Nisam došla na pogreb. . .132 Khk-khk-khk. .. Mrzim groblje. . . Khk. . .

Kratkim koracima ušla je u dvorište neke oronule kuće.Pred katedralom, na visokom postolju, dostojanstvena i blaga,

stajala je kaptolska Madona. Iz lavljih gubica štrcali je voda u tankim mla­zovima.

Nastavile smo pješice. Milka je usporavala svoj brzi, dugi, zagor­ski korak i usklađivala ga s mojim. Uz nas su žagorili ljudi, a mi smo bile obuzete, svaka svojim mislima.

Prolazile smo Ilicom, koja mi je, nekada, u dobrom vremenu djetinjstva, izgledala čarobno. Sada sam se našla u vrtlogu njezinih blještavih izloga, iz kojih su u mene zurili kolači i veličanstvene torte. Iz »Lovačkog roga« dopirao je miris pečenja. Prosjakinja je sjedila na pločniku s vodeno- glavim djetetom u naručju, s ispruženim prljavim dlanom. Iza nje su brbljale reklame o Gavrilovićevoj salami, Nestle čokoladi, Pokorny likerima, Franck cikoriji, Meinel kavi. . .

Zastale smo kod Bregovite ulice i pogledale uspinjaču što se, poput stare dame, dostojanstveno šetkala gore-dđje i svojom najkraćom prugom na svijetu odvozila i dovozila putnike s Gornjeg u Donji grad i obratno.

U izlogu knjižare »Kugli« visio je plakat-poziv na dobrotvornu zabavu s tombolom. Uz tombolu pečeni odojak. Uz odojak dobra kapljica. Uz dobru kapljicu dobro veselje. Ples do zore!

Milka je opet potonula u šutnju.U jednom je izlogu visjela zemljovidna karta. Uprla sam prstom

u točkicu Cleveland:— Tu je grandma!Milka je odsutno gledala u točkicu Cleveland.Nastavile smo dugačkom, brbljavom Ilicom, a izlozi su nam se

predstavljali sa svojim najboljim izlošcima. Sredinom Ilice razvukao se znoj­ni vojnički marš uz pjesmu. Tramvaji su drndali i teturali ispruženim tračni­cama kao da bježe, umorni, pred progoniteljima.

Milka je hodala pokraj mene i nalikovah, duhom odsutnoj, še- stinskodolskoj frajli Etelki.

Odjednom sam primijetila kako prema nama dolazi Lena. No­sila je okruglu kutiju za šešire s natpisom: »Salon šešira Melita«. Iz nje se iscijedio nekakav mlohavi pozdrav.

— Gde si bila? — pitala je grizući perec.— Tatek mi je vumrl. . .— Atak! — rekla je Lena ravnodušno. —Ja pak nosim škrlak

nekakvoj posranoj milostivi.— Se vučiš za modisticu? — otkinulo se od Milke pitanje i kap­

nulo pred Lenu. — Dobiš kaj tringelta?— Dobim drek na šibici. S tim škatulama zgledim kak bubnjar.

Bok! — I Lena je otišla sa svojim bubnjarskim mislima i kutijom »Salon šešira Melita«.

Milkase opet zatvorila među svoje misli, a ja sam hodala uz nju i slušala gladnu melodiju svojih crijeva. Mislila sam osvetoljubivo kako ću jednom iz svoga mozga zauvijek istjerati neprijateljsku riječ Glad.

Pokraj nas su prolazili ljudi sa svojim brigama, dugovima, be­sposlicom. . . Grbavi, grubi smetlar meo je pločnik. Pripadao je ulici.

Nakovrčana trgovkinja-lokomotiva, sa zveketom ključeva za pa­šom, stajala je navratima svoga dućana i razgovarala s Generalicom. Uz nju je stajala Desa s licem besposlenog hrčka. Zagledala se u moje crne vrpce na pletenicama i crnu traku na rukavu moje pretijesne mornarske bluze. Generalica me poljubila, a trgovkinja je popravila oko vrata Mamičinu jan- tarnu ogrlicu. Obuzela me želja da joj je istrgnem i prospem jantarne kuglice optočene zlatom Nisam. Pozdravila sam je. Od nje se odvalio uzdah pri­premljen za tužne prilike. Pozdravila sam je još jednom u panici, plašeći se da ću posegnuti za jantarnim kuglicama. Nisam. Trgovkinja me zagrlila, a onda se vratila u trgovinu kupcu nešto odvagnuti uz uslužan trgovački osmijeh.

Ušle smo u smradnu i zagušljivu Fijačkovu kućerinu. Iz prvoga kata čulo se kuckanje pisaćeg stroja. Povjerila sam Milki svoju želju za prosi­panjem kuglica. Stala je i zagledala se u mene. Od nje se otrglo priznanje:

— I ja sam mela takvu želu, Kečkica. A kaj moremo! Gospon Tatek su to zamenili za melu, cukor, mast. . . — Počela se uspinjati stubama i ponovno uzdahnula: — A kaj moremo!

Nakon deset stuba uspinjanja, čekalo nas je dvadeset stuba spu­štanja. U podrum. U »podrumsku luknju«. Gdje je jednolično kapkala vo-

134 dovodna pipa...

Milka se zaposlila oko naših cipela, zablaćenih mirogojskom ilovačom. Sjedila sam na rubu kreveta s povorkom zaglušnih misli u glavi. Na noćnom ormariću zijevala je stara pisanka u koju sam upisivala dugačke redove raznih jela, kojih sam se sjećala iz dobrih dana. Sada me nije izazivala na čitanje.

Između Milke i mene kapnula je debela kaplja tišine. Ona je čistila cipele, a ja sam se borila s pitanjem, koje sam napokon izbacila iz sebe:

— Milka, reči mi istinu! Kad bu Zdravko došel k nama?— Rečem ti istinu, Kečkica — okrenula se k meni ozbiljna Milka

s četkom za cipele u rukama. — Ščim dobim posel i najdemo si bolše stanovajne, znaš?

Gledala me iskrenim pogledom kojemu sam vjerovala.

135

POGOVOR

D lanka Dovjak-Matković bila je svestrana književnica: pisala je pjesme za djecu i odrasle na jezičnom standardu i na kajkavštini, kratke priče fan­tastične i zbiljske, tekstove za slikovnice, radio-drame, a gotovo pred kraj života, kao krunu svog književnog stvaranja, objavljuje roman »Zagrebačka priča«.

Rođena je 7. prosinca 1920. godine u Zagrebu, gdje polazi os­novnu i srednju školu, a i kasnije živi i objavljuje svoja djela. Već kao gim­nazijalka počinje objavljivati prozu i pjesme u podlistku tadašnjeg dnevnika »Jutarnjeg lista«. S osmanaest godina izdaje u rodnom Zagrebu zbirku kaj­kavskih pjesama»Od protuletja do zime« napisanih u domjanićevskom stilu i duhu. Poslije toga iz obiteljskih razloga prestaje pisati i tridesetak godina ne objavljuje ništa. A onda početkom sedamdesetih slijedi vrlo plodno raz­doblje njezina stvaralaštva, koje traje dvadesetak godina, praktički do kraja života. U to vrijeme izlazi joj knjiga za knjigom: »Neobična ulica« (priče za djecu), 1970., »Priče iz Dubrave«, 1973-, »Lamentacija na lanci« (zbirka kaj­kavskih pjesama), 1974., »Neke male važnosti« (priče za djecu), 1980., »Striptease« (zbirka pjesama), 1986. i »Zagrebačka priča« (roman), 1987. Osim toga objavila je dvanaest naslova slikovnica »Tajana«, posvećenih maloj unuci Tajani, tragično poginuloj u prometnoj nesreći. Umrla je iznenada 6. ožujka 1993. godine u svojoj kući u Zagrebu.

Iako se afirmirala i svojim pjesmama, posebice onima na kaj­kavskom dijalektu, još više je stekla književno ime kratkim pričama. Vješta je i duhovita pripovjedačica, koja i o naoko sitnim i beznačajnim stvarima zna saplesti zanimljive i neobične zgode. Polazi uvijek od nečeg zbiljskog, ali ne ostaje na tome nego pušta krila svojoj mašti i plovi u carstvo bajki. Nema u njima ni groznih adžajskih bića ni strašnih zbivanja. Nema onih grubih skokova karakterističnih za narodnu bajku, nego se pričanje gotovo neprimjetno pretapa iz realnog u irealno. Sve su to maštarije koje bi se i djeci, u trenucima maštovite razigranosti, u sličnom obliku mogle javiti.

Ipak po sudu kritike kao i po prihvaćenosti kod djece najuspje­lije djelo Blanke Dovjak-Matković je »Zagrebačka priča«. Nigdje toliko ne­

posrednosti, iskrenosti i slikovitosti kao u toj romansiranoj biografiji. Spi- 136 sateljica u obliku ispovijesti djevojčice Kečkice priča o jednom djetinjstvu

punom životne dramatike, ali i tragike. Uživanje u toplini obiteljskoga do­ma, prijateljevanje sa sluškinjama, nesretni gubitak brata, sve ostale nevolje, živopisni likovi generalice, tete Valike i kume Pepice, sporovi i nadmetanja sa susjedima, bolest i smrt roditelja—našlo se kondenzirano u pravoj maloj epopeji uspona i propadanja jedne zagrebačke građanske obitelji. Sav je taj životni mozaik sagledan kroz prizmu Kečkičinog odrastanja, preživljavanja i širenja spoznaja. U knjizi nema »lakirovke«, uljepšavanja, idealiziranja i pedagogiziranja, svojedobno karakterističnog za našu dječju stariju knji­ževnost, pa ni one nategnute vedrine obvezatne za dječji roman. Upravo obrnuto. Po naziranju Blanke Dovjak-Matković žiyot nije samo hod po zamišljenoj cvjetnoj livadi, nego nosi i svoje tamne mrlje, ima naličje, koje ne treba od djece skrivati.

Čak ni završetak u romanu nije onako uobičajeno »lovrakovski« optimističan, nego je tugaljiv, bliži Molnarevu nego Twainovu ili Kastnerovu raspletu. Dobro je uočila jedna kritičarka (Zrinka Meštrović, »Dubrava« br.126): »Iščezlo je ružičasto poimanje dječjeg svijeta. Pripovjedač je naoko naivna djevojka koja zlo i dobro oko sebe spoznaje na najbolji način, ne kroz pripovijedanje odraslih, već na svojoj koži.«

Premada navikla na kratke prozne oblike, autorica u svom ro­manu vješto vodi fabulu, ne rasplinjuje se u epizodama, likovi se ostvaruju i očituju postupcima i znakovitim dijalozima, a ne samo deskripcijom. Auto­rica ne daje dugačke opise pejzaža, u stilu starije književne škole, znajući da to djecu zamara, ali vrlo sugestivno, u svega nekoliko rečenica, ocrtava Sveti Duh, Kuniščak, Šestinski dol i druge zagrebačke gradske i prigradske ambijente.

Posebnu svježinu i boju tekstu daje protkanost književnog izra­za kajkavskim rečenicama. Nije to neki umjetni dekor, niti vjernost svom prvom pjesničkom jeziku, već funkcionalnost u karakteriziranju likova i određivanju zbivanja u prostoru i vremenu.

Iako se ne može reći da je »Zagrebačka priča« izrazito autobi­ografski roman, osjeća se da je njezin sadržaj autorica dugo nosila u sebi utisnuvši mu pečat svoje ličnosti, a to znači da je u djevojčici Kečkici dobrim dijelom oslikala sebe iz svojih mladih dana. To, doduše, i nije najhitnije, ali je ipak pokazatelj kako često umjetnička istina proizlazi iz životne istine i s njom se intenzivno povezuje. 137

Blanka Dovjak-Matković osebujna je pojava u našoj književ­nosti. Zaiskrila u mladosti, iščezla na dulje vrijeme, da bi se vratila sa zrelim plodovima, obogativši našu dijalektalnu liriku i dječju prozu, posebice ro­man.

Prof. dr. Ivo Zalar

NAPOMENADogađaji i osobe opisani u Zagrebačkoj priči plod su autoričine mašte. Svaka sličnost

138 s bilo kojom osobom slučajna je i nenamjerna.

SADRŽAJ

I . DIO

Milka 9Mamica 17Tatek 23Pradjed 29Kuća iz snova 32Učiteljica 50

. Persida 61Nikada više 74

n. dio

Kriza 81

Pogovor 136

139

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb

UDK 821.163.42-93-31

DOVJAK-Matković, BlankaZagrebačka priča : roman / Blanka

Dovjak-Matković; [ilustracije Vladimir KirinJ. - 3. izd. u ovoj biblioteci. - Zagreb : Znanje, 2002. - (Biblioteka Stribor)

ISBN 953-6124-52-1

420725021