U M J E T N I K KO D M E Š T R O V I Ć A

Kažimir Hrasteskulptura

27. srpnja - 11. rujna 2016.

Galerija MeštrovićŠetalište Ivana Meštrovića 46, Split

Rođen je 2. veljače 1954. u Supetru na otoku Braču. U Splitu je završio Školu primijenjenih umjetnosti. Kiparstvo je diplomirao 1978. na

Akademiji za likovne umjetnosti u Zagrebu, u klasi profesora Valerija Michielija. Godine 1984. završio je poslijediplomski studij kiparstva u Ljubljani, a kao stipendist talijanske vlade proveo je jedan semestar na stručnom usavršavanju u Rimu. Bio je jedan od osnivača Umjetničke akademije u Splitu, gdje je danas i zaposlen kao redoviti profesor kiparstva.

Sudjelovao je na više od stotinu skupnih izložbi u zemlji i u inozemstvu. Samostalno je izlagao tridesetak puta od 1974. godine. Autor je brojnih

javnih spomenika i skulptura (Visovac, Uskrsli Krist, 1988.; Solin, Don Frane Bulić, 1991.; Vrgorac, Spomenik Tinu Ujeviću, 1993.; Miljevci, Spomenik kralju Petru Svačiću, 2002.; Zagreb, Koncertna dvorana V. Lisinski – Omiš, Osnovna glazbena škola, Poprsje Lovre Matačića, 2009.; Zadar, Sveučilište, Poprsje Miroslava Krleže, 2010.; Šibenik, Spomenik Draženu Petroviću, 2011.).

Za svoj rad, u kojemu spaja tradicijska iskustva i suvremenu likovnu praksu, dobio je brojne nagrade i priznanja te državna odlikovanja.

Član suradnik je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 10. svibnja 2012. godine.

Kažimir Hraste

Koja je svrha i cilj ciklusa Umjetnik kod Meštrovića? Je li jedina zadaća ciklusa pretvoriti muzej sa stalnim postavom u izložbeni prostor novih umjetnika? Pružiti im velebnu Meštrovićevu vilu kao lijepu

scenografiju i okvir njihovim djelima? Hoćemo li izložiti djela i prepustiti ih međusobnom divljenju, na sigurnome od kritike i preispitivanja? Što zaista dobivamo izlažući velikoga i strogoga Meštrovića situaciji u kojoj njegovoj arhitekturi ispunjenoj skulpturama dajemo ulogu pozornice, izložbenog prostora… ?

Mnoštvo složenih pitanja iskrslih nakon više godina gostovanja umjetnika kod Meštrovića. Svaka je godina iznjedrila novo pitanje jer je svaki umjetnik pristupio drugačije, a u svojoj različitosti ukazao

na novo pitanje koje u svojoj srži nosi cijeli niz problema. Prvo i najsnažnije pitanje koje se nameće jest pitanje hrabrosti pristupanja hrvatskome kiparskom bardu koji svojim autoritetom i strogošću i dalje boravi u svojim prostorima. On je ovdje, sveprisutan i čeka nova pitanja i nove odgovore koji su naša dužnost stečena njegovom ostavštinom. Postavljamo li prava pitanja?

Akademski kipar Kažimir Hraste prepričava izjavu pokojnog nadbiskupa mons. Franića, koji se u propovijedi tijekom mise povodom tridesete godišnjice smrti Ivana Meštrovića u crkvi sv. Križa u

Crikvinama - Kaštilcu zapitao je li Meštrović i trideset godina nakon svoje smrti stigao u raj. Gdje je uopće Meštrović? Baštinici njegove bogate ostavštine i danas su svjedoci snage karaktera koja doslovno izbija iz svake pore Meštrovićevih ostvarenja, njegova prisutnost se itekako osjeća. Time pred nas stavlja izazov jer uz Meštrovića nije moguće samo bivati i komparirati se, bez posljedica se izložiti i ne očekivati odgovor, jer bezvremenost njegovih ostvarenja iznimno glasno govori sama.

Umjetnost Kažimira Hraste može sve osim mirno stajati i čekati na komparaciju. Hraste je kipar koji stvara da bi pitao, preispitao, ukazao, podcrtao i istaknuo. Kipar koji se ne da ukalupiti u komad gline

ili izliti u kruti komad gipsa. Ima živahan um koji ni jednog trenutka ne miruje i razigrano oko mladića koji mahnito traži savršen kadar među Meštrovićevim čempresima koji tvore popodnevni kumulusi na nebu iznad Bračkog kanala. Zanima ga veličina egocentrične eksplozije koja stvara antičke propileje na splitskim Mejama i potreba za paspartuom sačinjenim od jonske kolonade. Upravo u toj centralnoj točki Meštrovićeve splitske vile, Hraste odabire mjesto finalnog izazova. Kad je došao odlučiti na koji se način suočiti s Meštrovićem, odmah odabire upravo tu točku jer je na ulazu u umjetnikov ljetni dom, koji nije samo ulaz nego i monumentalno predvorje koje nas uvodi u Meštrovićevu gliptoteku, prepoznao simboliku lokacije i mogućnost koju će prostor pružiti njegovu izričaju, jer u izazivanju Meštrovića on mora ugrabiti svaku moguću prednost. Izaziva s onime u čemu je najjači. Hraste donosi svoj joie de vivre u kuću ozbiljnog, krutog i tradicionalnog umjetnika uvijek uvjerenog u svoja stajališta. Zato je ovo preispitivanje posebno. Zato se u ovoj prilici može u potpunosti shvatiti Meštrovićeva izjava u kojoj otkriva svoju tremu pred ispitom, a to je sučeljavanje s bivšima i budućima, a ne suvremenicima. Kažimir Hraste razlog je Meštrovićeve treme jer se usuđuje ne uklopiti se u Meštrovićev akademizam i klasicizam, usuđuje se ne povlađivati mu, ni u jednom trenutku ne niječući neprijeporni genij nenadmašnog umjetnika, nego pronalazeći samopouzdanja da pokaže drugačije i svoje, a njegova je radost života i radost stvaranja koju naprosto mora podijeliti sa svijetom.

Hraste je još kao student, dok je bio asistent Meštrovićevu suradniku Andriji Krstuloviću, razumio što znači biti uhvaćen u mrežu velikoga genija. Koliko god je mogućnost stvaranja uz talent Meštrovićevih

razmjera privilegij, toliko je to i ograničavajuće jer raspon Meštrovićeva talenta i snaga njegova autoriteta nisu dopuštali velike bjegove u nova istraživačka područja u koje mladi kiparski um želi zalutati. Kažimir Hraste svoj um pak odbija zauzdati. On svoju maštu pušta da se oslobodi i krene lutati neslućenim prostranstvima u kojima nema paske i nužnost savršene modelacije ljudskoga tijela ili potrebe za monumentalizmom. On želi da se njegova skulptura pokorava njegovome razigranom umu. Zato mu ne treba glina. Njemu treba mobilni materijal koji će u svakome trenutku odgovoriti njegovim potrebama da se igra s volumenima i cijelom prostornom koncepcijom skulpture, a da pritom taj isti komad stakla, drva ili metala sadrži jasno obilježje onoga što je naumio prikazati.

U M J E T N I K KO D M E Š T R O V I Ć A : K ažimir H raste

Kažimir Hraste je ovoga puta izazov shvatio doslovno. On odbija doći u Meštrovićev vrt samo izlagati. On se želi pokazati, izazvati onu tremu o kojoj je Meštrović govorio. I ne radi to polovično, već udara iz sve

snage. On neće izvući djela iz svoga atelijera. On ne želi retrospektivu.

Na početku stepenica dočekuje nas sam Meštrović, skulptura naziva 1901. – 1907. hommage je Meštrovićevom bečkom razdoblju i secesijskom početku koji mu je otvorio europske pozornice.

Uspinjući se dalje do šešira ispunjenog vodom Hraste nas vodi do krajeva svoga djetinjstva, …Nigdje toliko algi Kao u uvali moga djetinjstva… (J. Kaštelan). Dajući skulpturi naziv po Kaštelanovom stihu sve nas usmjerava prema našim prostorima bivanja i mjestima traženja vlastitoga bitka. Kapanje vode u šeširu-fontani smirujući je zvuk koji nas vodi do tih krajeva naše duše.

Svoje nastojanje da izazove najviše iskazuje u skulpturi Ništa lakše kojom doslovno ukazuje na lakoću skulpture od stiropora, ali pokazuje svoju tendenciju k provokaciji aludirajući na to da izrada skulptura

nije nikakav težak posao kao što to izgleda kad uspoređujemo masivne brončane i kamene aktove s njegovim od stiropora. U isto je vrijeme sva težina inspiracije i neostvarenih skulptorskih ideja zarobljena u staklenoj prizmi gdje su se okupile nikad realizirane kiparske ideje.

Serenissima II na vrhu stepenenica ranija je skulptura iz koje jasno iščitavamo kipareva konstruktivistička stremljenja, a u minimalizmu željeznih ploha i čistoći staklenih faseta prepoznajemo Prejasnu u svojoj

prozirnoj, modernoj, a opet klasicističkoj uzvišenosti.

Garnitura u hladu završetak je postava na stepenicama, ali i početak, odnosno ulaz u svijet drugoga kipara. Kućica koja je nenamjernim i podsvjesnim kiparevim impulsima postala asocijacija na

Meštrovićeva arhitektonska ostvarenja, zapravo je kućica čuvara baštine.

Mnogo je snage u jednoj malenoj izložbi. Njezina slabost ili snaga nije samo u broju i veličini eksponata. Njezina je snaga u manifestaciji moći suvremenoga kiparskog izraza. Ove skulpture ne

žele manifestirati sposobnost kreiranja snažne monumentalne skulpture, one su strelica koja svijetli, treperi i ukazuje na goruća pitanja. Ukazuje na nužnost konstantnog izazivanja i preispitivanja, povlačenja starih i novih pitanja kiparstva i umjetnosti općenito. Pitanja koja je postavljao i Meštrović. Iako snagom svoga autoriteta nije dopuštao preispitivanje onoga što je radio, dovodeći time i sebe u opasnost jer se izložio kasnijoj kritici koja mu je prije svega zamjerala klasicističku krutost, koja je pak prema mišljenju kritike bila ograničavajuća za njegov talent. U momentima kontemplacije u kojima je bio ranjiviji i skloniji tome da otpusti svoje misli iz krutoga sustava da lutaju u neka buduća vremena koja će ga preispitati i staviti na kušnju sve što je gradio, Meštrović otkriva svoju svjesnost o strogosti suda na koji će ga prije ili kasnije poslati neumoljivo vrijeme. On se stoički drži i ne popušta i dalje, ali to ne znači da suvremeno kiparstvo i akcije poput ove kipara Kažimira Hraste nisu nasušno potrebne da ga stalno preispituju, ne samo Meštrovića nego kiparstvo općenito. Na tragu smo nove zadaće: ne dopuštati da sve nekako prelazi u obožavanje i mit, koji zatvara vrata propitivanjima uloge Ivana Meštrovića u okvirima europske umjetnosti i unutarnjim supstancijalnim mogućnostima Meštrovićeve umjetnosti (I. Šimat Banov, 2012.).

Svaki se ciklus razvija, pa tako i ciklus Umjetnik kod Meštrovića jer to je i svrha, da svaki sljedeći krene na stepenicu više. Akademski kipar Kažimir Hraste svakako se zaputio i nekoliko stepenica više u startu

odlučujući da neće izlagati samo ranije radove, nego da će izazivati, i upravo to radi na način na koji to najbolje zna: on je homo ludens koji se poigrava staklom, željezom i vodom posloženima u živahne volumene nasuprot ozbiljnosti i strogosti Ivana Meštrovića.

Hraste se osjetio pozvan i zato je stvorio nova djela posebno za izlaganje na ulazu u Galeriju Meštrović. Naime, istina je da naposljetku kip ostaje na čistini svoje moći-nemoći (I. Šimat Banov, 2012.), a na nama

je izbor čime ćemo čistinu popuniti i time stvoriti nove kontekste za kojima sva umjetnost vapi. Vesna Bulić

U M J E T N I K KO D M E Š T R O V I Ć A : K ažimir H raste

Šimat Banov, Ive. Što je Ivan Meštrović nama i što smo mi njemu, 1.11.2012.http://www.matica.hr/vijenac/487/%C5%A0to%20je%20Ivan%20Me%C5%A1trovi%C4%87%20nama%20i%20%C5%A1to%20smo%20mi%20njemu/ (11.4.2015.)

POPIS DJELA1901. – 1907., 2016.

željezo i staklo / 180 x 150 x 180 cmNigdje toliko algi Kao u uvali moga djetinjstva, 2016.

željezo / 140 x 246 x 246 cmNišta lakše, 2016.

staklo, stiropor i žica / 240 x 130 x 250 cmSerenissima II, 2014.

željezo i staklo / 260 x 80 x 190 cmGarnitura u hladu, 2014. – 2016.

željezo / 180 x 190 x 242 cm željezo i akrilna smola / 100 x 140 x 40 cm

NOSITELJ PROJEKTA Muzeji Ivana Meštrovića,

ravnateljica Sandra Grčić BudimirKUSTOS IZLOŽBE

Vesna BulićAUTOR TEKSTA U KATALOGU

Vesna BulićFOTOGRAFIJE Zoran Alajbeg

GRAFIČKO OPREMANJE IZLOŽBE Josip Rajević, Studio 9PRODUKCIJA FILMA TV - Akademija, Split

RASVJETA Zoran Mihanović

TEHNIČKA REALIZACIJA Marko Borović, Marko Bradarić, Nediljko Pleić

TISAK Slobodna Dalmacija Print

NAKLADA 300 kom

Izložba je ostvarena zahvaljujući financijskoj potpori Ministarstva kulture RH, Grada Splita, Fakulteta građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu, kao i sredstvima

Muzeja Ivana Meštrovića.

Najsrdačnije se zahvaljujemo predsjedniku uprave Brodosplita, gosp. Tomislavu Debeljaku i radnicima Brodosplita za pomoć pri realizaciji izložbe.