udŽbenici sveuČiliŠta u zagrebu manualia … moderne arhitekture ii.pdf · va povijest američke...
TRANSCRIPT
Izvorno talijansko izdanje
Bruno ZeviSTORIA DELL’ARCHITETTURA MODERNA
Volume secondoDa Frank Lloyd Wright a Frank O. Gehry: l’itinerario organico
© 1950., 1975., 1994., 1996., Giulio Einaudi editore s.p.a., Torino© 2001., Edizioni di Comunità, Torino
Prijevod ove knjige sufinancirao je SEPSThe translation of this work has been founded by SEPS
SEGRETARIATO EUROPEO PER LE PUBBLICAZIONI SCIENTIFICHE
Via Val d‘Aposa 7 – 40123 Bologna – Italy tel. +39-051-271992 – fax +39-051-265983
[email protected] – www.seps.it
NakladnikGolden marketing-Tehnička knjiga
Jurišićeva 10, Zagreb
SunakladnikArhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Kačićeva 26, Zagreb
Za nakladnikaAna Rešetar
Za sunakladnikaprof. dr. sc. Lenko Pleština
Urednik bibliotekeZlatko Karač
UrednicaMia Roth-Čerina
Recenzentiprof. emeritus dr. sc. Nikola Filipović
prof. dr. sc. Ivan Jurasdoc. dr. sc. Karin Šermandr. sc. Tomislav Premerl
Objavljivanje ovoga sveučilišnog udžbenika odobrio je Senat Sveučilišta u Zagrebu odlukom br. 02-4256/6-2003. od 13. prosinca 2005. godine
Copyright hrvatskoga izdanja © 2009., Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb
Sva prava pridržana
ISBN: 978-953-212-267-1
Bruno Zevi
POVIJESTMODERNE ARHITEKTURE
II.Od Franka Lloyda Wrighta do Franka O. Gehryja:
organski slijed
UDŽBENIK ZA STUDIJ ARHITEKTURE
Prevela s talijanskogaZorana Sokol Gojnik
Stručna redakturadr. sc. Karin Šerman
Golden marketing-Tehnička knjiga, ZagrebArhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
2009.
Sadržaj
Proslov . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 623
VIII. Moderna tradicija i rani racionalizam u SAD-u . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 625
Američka historiografija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 626Obnoviteljska stremljenja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 627Arhitektura bez arhitekata, “Balloon Frame” i stilske orgije
Henry Hobson Richardson . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 628Bogardus, Roebling, Furness
Čikaška škola . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 630Root, Burnham
Louis Henri Sullivan . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 631Sullivanovi sljedbenici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 634Pioniri u Kaliforniji Maybeck, Gill, C. S. i H. M. Greene, kriza prvog američkog racionalizma
IX. Frank Lloyd Wright . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 675
Pionirska psihologija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 676Prairie Houses, Japan i Kalifornija
Kreativna dosljednost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 679Osvajanje življenog prostora. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 683Fallingwater, Johnson Wax, Taliesin West, Usonian Houses, Broadacre City i “The Illinois”, Guggenheim Museum
X. Wrightov međunarodni utjecaj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 741
Europska svjedočanstva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 741Van’t Hoff, Amsterdamska škola, Dudok, Häring
Američka svjedočanstva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 749Schindler, Goff
XI. Organski pokret u SAD-u. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 771
Drugi val racionalizma . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 771Neutra, Lescaze, Howe, Eliel Saarinen, Hood i Rockefeller Center, Skidmore, Owings & Merrill
Kalifornijska škola . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 775Harris, Wurster, Eames, DeMars
Ruralne i urbane zajednice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 779Vrtni grad, Greenbelts, TVA
XII. Treće razdoblje: od 50-ih do 90-ih godina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 819
Neoekspresionistička struja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 821Scharoun, Eero Saarinen, Utzon, Candela, Morandi, Niemeyer i Brazilija, Burle Marx
Neoracionalistička struja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 829Njemačka, Švicarska, UN i UNESCO, Ladsun, Jacobsen, Bakema i van den Broek, van Eyck, Izrael, Italija, Francuska, SAD, Latinska Amerika
Enformelistička struja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 834Bloc, Herbert Greene, Pietilä, Kiesler, Parent
Brutalistička struja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 838Stirling i Gowan, Švicarska, Italija, Izrael
Organska krajobrazna arhitektura . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 842Halprin, Moore
Neohistoricistička struja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 844Kahn, Venturi
Eklektička struja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 847Johnson, Yamasaki
Maniristička struja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 847Sert, Rudolph, Kallmann, Tange
Utopija i futurolozi metabolisti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 851Japan, Archigram, Soleri, Italija, Fuller, Drop City, Otto
Urbana dimenzija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 854Candilis, Gruen, Lubicz-Nycz, Netsch, Andrews, polifunkcionalnost, Safdie, Johansen
Sedam invarijanti modernoga kôda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 859Popis sadržaja i funkcija (Kroll), asimetrija i disonance (Meier), antiperspektivna trodimenzionalnost (Domenig), četverodimenzionalna dekompozicija (Renaudie), strukturalni aspekt (Foster, Kikutake), temporalizacija prostora (Lautner), reintegracija zgrada-grad-teritorij (Erskine)
Bibliografija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1021
Kronološke tablice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1167
Popis ilustracija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1201
Kazalo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1205
Pogovor (Karin Šerman) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1249
Bilješka o autoru. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1252
Dosad je naše poimanje prostora bilo povezano s kutijom. Primijećeno je, međutim, da formativne značajke pro-stora-kutije ne ovise o debljini stijenki kutije. Tu debljinu ne bi bilo moguće svesti na nulu, a da kao rezultat ne dobi-jemo gubitak “prostora”. U krajnjoj liniji, takav se prijelaz čini očevidnim: ... prostor bez kutije, samostalan. Takva ideja može se formulirati na drastičan način: ako materija mora nestati, ostaju još prostor i vrijeme, kao četverodimenzio-nalni kontinuum koji je objektivno nerazdjeljiv. Pokazala se stoga potreba za drugom idejom: događajem smještenim ne samo u vrijeme nego i u prostor.
ALBERT EINSTEINÜber die spezielle und allgemeine Relativitätstheorie, 1952.
Proslov
Nakon istraživanja postanka moderne revolucije i prosvjetiteljskih parametara koji su je uvjetovali, prouči-li smo prvo razdoblje koje zahvaća vrijeme od polovice prošlog stoljeća1 do Prvoga svjetskog rata, majstore ra-cionalističkog razdoblja, krizu tridesetih godina, europ-ski organski pokret i evoluciju arhitektonske misli. U ovoj knjizi slijedi razvojni put u Americi: pioniri čikaške škole, Frank Lloyd Wright i njegov međunarodni utjecaj, organ-sko istraživanje u Sjedinjenim Američkim Državama. U vezi s posljednjim poglavljem, posvećenim “trećemu raz-doblju”, odnosno tendencijama koje su se pojavile po-čevši od pedesetih godina, potrebno je upozorenje: pred golemom količinom građe i iskustvom koje još traje, bilo kakva historiografska sistematizacija bila bi i dokučiva i riskantna; ali da bismo o njoj ozbiljno raspravljali, trebali bismo preuzeti zadaću da se ponudi dosljedno svestra-no tumačenje tekućih pojava.
Metodološka napomena. Definiranju aktualnih stru-janja, od neoekspresionizma do enformela, od brutaliz-ma do urbatekture i neokonstruktivizma, uvelike su pri-donijele ličnosti koje su se već potpuno afirmirale u “dru-gom razdoblju”, Wright i Le Corbusier. Analiza njihove djelatnosti mogla se podijeliti na vrijeme do 1950. i na-kon toga. Takav kriterij koji je široko prihvaćen, ima veli-ku manu, a to je da rascjepkava put određenog umjet-nika. Ovdje su monografski prikazi cjeloviti. Uostalom, općenito, svatko pripada određenoj epohi: Victor Hor-ta napušta nas 1947., ali njegova se kreativnost iscrpi-la u osvit stoljeća; Auguste Perret kronološki živi sve do 1954., međutim njegov doprinos pripada periodu koji je
završio 1918–1923.; analogno tome, Mies van der Rohe doživljava svoj profesionalni trijumf pedesetih godina, ali kopirajući, štoviše ovapnjujući jezik neoplasticizma; nasu-prot njemu, Hans Scharoun, iako rođen 1893., pokazu-je svoju veličinu nakon Drugoga svjetskog rata i formira “treće razdoblje” koje se ne podudara, kao što se često pogrešno misli, s “trećom generacijom”, odnosno s arhi-tektima rođenima između dva rata.
To pravilo ima upravo dva izuzetka: Wrighta koji vlada trima razdobljima moderne arhitekture, utječući i na futu-ristička stremljenja, te Le Corbusiera koji, kao što smo vi-djeli, utjelovljuje racionalizam i kasnije, na jednak način, enformel, brutalizam i manirizam. U pogledu Wrighta nije bilo teškoća jer je geniju iz Taliesina posvećeno poseb-no poglavlje.
Za Le Corbusiera, međutim, ostaju neke nedoumice: svrstavanje kapele u Ronchampu ili Philipsova paviljo-na u racionalističko razdoblje može se činiti neprimjere-nim. Za to, ipak, postoji dvostruko opravdanje: ponajpri-je, to razdoblje obuhvaća ekspresionizam, Einsteinturm Ericha Mendelsohna, odnosno pobunu protiv kubističkih formula; osim toga, Le Corbusierov potez djeluje pre-tjeranim i potvrđuje neujednačenost etičkih stavova švi-carsko-francuskog majstora, njegovu hrabrost da sluša svijet i odstupi od svojih načela kako bi prihvatio nove kodove.
Drugih premisa nema. Uoči trećeg milenija, jezik mo-derne arhitekture poprimio je kritičke i povijesne vrijedno-sti koje mu omogućuju da postane modernim jezikom ar-hitekture, vodičem za čitanje starih i suvremenih djela.
B. Z.
1 Budući da je knjiga pisana u 20. st., autor misli na 19. st. (nap. red.)
Iako je stoljećima bila podložna europskoj kulturi, američku arhitekturu čine ciklusi koji se ne podudaraju s onima na Starom kontinentu. Zato ona zahtijeva zase-ban osvrt. Tko to smatra nepriličnim, ovo poglavlje može umetnuti između prvoga i drugoga, a sljedeće, posve-ćeno Wrightu, između drugoga i trećega; učini li to, tijek događaja postat će mu nejasniji. Smatram da je nedo-statak metodologije koju su prihvatili neki povjesničari, a koja umjetnike i tendencije dvaju svjetova smješta u me-hanički kronološki slijed, u tome što prekida biografske profile bez valjanih razloga. Uostalom, pregledne tablice na kraju sveska pružaju zaokruženu sliku internacional-nih prepletanja.
Slijed događanja u Sjedinjenim Američkim Država-ma, kao što znamo, utječe na Europu. Berlage i Loos, zatim Häring, Gropius, Mies i Mendelsohn, kasnije Aal-to i Markelius napajaju se na američkim izvorima. I na području urbanizma ideja vrtnoga grada počiva na pret-hodećoj zamisli Edwarda Bellamyja, čija je knjiga Loo-king Backward bila presudna za opredjeljenje Ebenezera Howarda. Različite faze moderne arhitekture pojavljuju se i na jednoj i na drugoj hemisferi tako da se njihove među-sobne veze i sučeljavanja čine neminovnima. Međutim, različita su obilježja tih dviju civilizacija, njihove društve-no-kulturne pretpostavke te vremena: stopiti ih u jedin-stvenu sliku značilo bi ujednačivanje njihovih posebnosti
u ime apstraktnih klasifikacija. Tek od pedesetih godina arhitektonski razvoj poprima svjetske razmjere.
James Marston Fitch postavio si je pitanje: Što je specifično “američko” u arhitekturi Sjedinjenih Američkih Država? Odgovorio je upućivanjem na tri dominantne od-like: otvorenost prema usvajanju uvezenih tehnika i formi; sklonost prema njihovoj transformaciji ovisno o lokalnim prilikama i brzim promjenama ukusa; sposobnost da ih se uvelike primijeni na serijsku proizvodnju. Amerika go-tovo i nema vlastitih izuma nego prihvaća i prilagođuje funkcionalne i industrijske strane europskih modela čime radikalno mijenja njihova obilježja. Iako su Bessemerov čelik i portland cement engleski, armirani beton francu-ski, tehnologija građenja, vodovod, struja, klimatizacija i akustika britanski ili njemački, njihova široka primjena ostvaruje se u SAD-u.
Postoji i četvrti aspekt, možda najvažniji: uloga anoni-mnoga graditeljstva, lokalnog u širem smislu, koje je, od razdoblja prvih kolonizacija do danas, snažan kulturalni spremnik, tek okrznut stilskim nadgradnjama: “arhitektu-ra bez arhitekata” pragmatična i anarhična, koja se opire konformizmu i rafiniranim plagijatima; “obična pučka ar-hitektura” koja je otporna na potrošnost kodificiranih jezi-ka. Istinska američka umjetnost koja teži poništenju svih konvencija napaja se “običnošću”. S Wrightom ta “obič-nost” poprima dostojanstvo jezika.
VIII. Moderna tradicija i rani racionalizam u SAD-u
Neboderi u presjeku grada. Lijevo: Usporedba između Empire State Buildinga u New Yorku, Eiffelova tornja u Parizu i Chrysler Buildinga u New Yorku. Desno: Newyorški skyline u 18., 19. i 20. stoljeću
417
418—419
626 VIII. Moderna tradicija i rani racionalizam u SAD-u
Američka historiografijaUnatoč brojnim općim i pojedinačnim doprinosima
posljednjih godina – među najvažnijima prisjetit ćemo se
onih Waynea Andrewsa, Chistophera Tunnarda i Henryja
Hopea Reeda, Johna Burcharda i Alberta Bush-Browna,
Johna W. Repsa, Vincenta Scullyja – još nije stvorena tak-
va povijest američke arhitekture koja bi iscrpno dokumen-
tirala istodobno postojanje i prožimanje često egzotičnih
idioma koje su rabili arhitekti i pučki graditelji. Marcus
Whiffen nabraja trideset i pet stilova koji su slijedili jedan
za drugim od 1780. do 1945., preciznije: dva do 1820.
(Adam Style, Jeffersonian Classicism); osam od 1820.
do 1860. (Greek, Egyptian, Early Gothic, Romanesque Revival, Italian Villa Style, Roman-Tuscan i North Italian, Octagon Mode); devet od 1860. do 1890. (High Victo-rian Gothic, High Victorian Italianate, Second Empire, Stick, Queen Anne, Eastlake, Shingle Style, Richardso- nian Romanesque, Châteauesque); dvanaest od 1890. do
1915. (Beaux-Arts Classicism, Second Renaissance, Ge-orgian, Neo-Classical, Late Gothic, Jacobethan Revival, Commercial Style, Sullivanesque, Prairie, Western Stick, Mission Style, Bungaloid) te četiri od 1915. do 1945.
(Spanish Colonial Revival, Pueblo Style, Modernistic, In-ternational Style). Prisutno je nevjerojatno mnoštvo orna-
mentalnih idiosinkrazija među kojima se po originalnosti
izdvajaju moda oktogona, stilovi Stick i Shingle, Richard-
sonova neoromanika, sullivanovske tendencije, Prairie House i racionalizam International Stylea. Ipak, bilo bi
korisno, prije analize modernog razdoblja, dati shematski
prikaz američke arhitekture:
1492. S europskom kolonijalizacijom započinje kraj
razdoblja pretpovijesti Sjedinjenih Američkih Država. Dok
u Italiji stoljeće renesanse utire put Bramanteovoj slavi, a
Biagio Rossetti projektira Ferraru, “prvi europski moder-
ni grad”, engleska gotika priprema se iznjedriti čudesno
remek-djelo, kapelu Henryja VII. u Westminsterskoj opa-
tiji. Genezu američkog razvoja teoretski označuje rasko-
rak između indijanske kolibe i europske raskoši. Zapra-
vo, protohistorija Novoga svijeta proteže se tijekom skoro
još dva stoljeća. Doseljenici žive u mnogo rudimentarni-
jim strukturama od domorodačkih, a ponekad, na jugo-
zapadu, nastanjuju se u špiljskim gradovima. Prvobitnoj
privredi i nomadskim običajima odgovaraju tipični oblici
prapovijesnog stanovanja.
1630–1790. Englezi, Nizozemci, Francuzi, Šveđani i
Španjolci nosioci su kolonizacije. Prevladava poljoprivre-
da srednjovjekovnih obilježja. Katoličke skupine, kveke-
ri, hugenoti koji su umaknuli vjerskim progonima podižu
kulturnu razinu. Problem formiranja arhitekture postavlja
se dvojbom: ili stvoriti autonoman jezik, polazeći od pret-
kolumbovskih spomenika, indijanskih logora Kansasa i
Arizone, krajobraza poput Grand Canyona i pueb lo na-
selja Mesa Verde u Coloradu, ili presaditi europske ar-
hetipove? Naravno, odabrano je manje zahtjevno rješe-
nje, ostvareno arhitekturom upravo i nazvanom “kolonijal-
nom”. Uvezeni modeli, ipak, brzo se, inventivno i spretno,
prilagođuju američkim potrebama tako da se udaljavaju
od svojih uzora: engleska drvena kuća s vidljivim gre-
dama i ispunom od štuka pretvara se u prugastu ovoj-
nicu. Široka paleta materijala donosi sa sobom razno-
vrsnost obličja: u Pennsylvaniji dominira neobrađeni ka-
men, na jugu crvena cigla. S društvenog stajališta, na
mjesto skromnih nastambi prvog razdoblja (1630–1700)
dolaze veličanstvene stambene kuće georgijanskog do-
ba (1700–1790). Iz Velike Britanije, sa sljedećim doselje-
ničkim valovima, dolaze elizabetanski stil, potom William and Mary, Queen Anne, Georgian: svaki od njih ostavlja
trag na ponekoj službenoj građevini, ali ponajprije naka-
lemljuje još jedan etimon na već veliko i razgranato sta-
blo kolonijalne tradicije. Paladijevske temelje prate nacrti
Iniga Jonsa i vrlo popularan Vitruvius Britannicus; kole-
ba se između jasnih stereometrija Massachusettsa ili Vir-
ginije i strogih rješenja Christophera Wrena sve do naj-
otrcanijeg rokoko manirizma. Naposljetku pobjeđuje stil
braće Adam koji se odražava u djelu Samuela McIntirea
u Salemu i Charlesa Bullfincha u State Houseu u Bo-
stonu. Američko graditeljstvo u cjelini ne kopira povijest
stilova: kuća, crkva, “meeting house” kolonijalnog raz-
doblja opstaju bez obzira na prolazne mode, tvoreći, u
mnogostrukosti svojih interpretacija, okosnicu neovisna
kreativnog pristupa. Od posljednjeg desetljeća 18. sto-
ljeća službenu povijest obilježava vrtoglavi niz stilova iza
kojega se krije neurotična “potraga za očinstvom”, uoč-
ljiva i u urbanizmu. Boston organički širi svoju prvobitnu
jezgru, ali New Haven već 1641. ima ortogonalnu matri-
cu koja je kasnije povećana u planu Philadelphije Willia-
ma Penna 1682., a potom se širi cijelim kontinentom, od
New Yorka do San Francisca.
1790–1820. Epoha Thomasa Jeffersona simbol je
nedosljednosti: jedan od najvećih američkih državnika,
autor Deklaracije o nezavisnosti, zagovara odbacivanje
kolonijalne kulture, provincijalnih, ali vrijednih inspiracija
Mount Vernona i Mount Airyja, u korist klasicizma, aksijal-
nih rješenja i zatvorenih volumena. Neuobičajenu ljepotu
njegove kuće “Monticello” u Charlottesvilleu, sagrađenu
između 1796. i 1809., slijede Virginia State Capitol u Rich-
mondu i knjižnica Sveučilišta Virginia podignuta 1818. U
627Američka historigrafija/Obnoviteljska stremljenja
njoj, građevinom koja podsjeća na Panteon, završava du-gi niz didaktičnih paviljona, od kojih je svaki kopija neko-ga starijeg prototipa: prvi oponaša dorski red Dioklecija-novih termi, drugi jonski red Fortune Virile, treći Palladi-jev korintski red, šesti jonski red Marcellova kazališta itd. Unatoč poštovanja vrijednom izgledu cjelokupnoga kom-pleksa, Jefferson je proširio klice strahovite epidemije iz koje će proizaći Capitol u Washingtonu Williama Thornto-na iz 1795., koji je vjerno rekonstruirao Benjamin Latrobe 1816. Plagijatima su tako vrata već širom otvorena.
1820–1860. Jeffersonovu rimsku modu slijedi grčki revival koji se afirmira u Londonu u crkvi St. Pancras i u Bank of England. Latrobe postaje nositeljem tog revivala, a njegovi učenici, osobito Robert Mills i William Strickland, šire ga svim istočnim državama. Akademskoj invaziji odo-lijevaju samo arhitekti španjolskih misija u Kaliforniji i ne-ki arhitekti pod francuskim utjecajem u Louisiani. Umno-žavaju se urbane mreže, a između 1857. i 1867. Frede-rick Law Olmsted spašava New York projektirajući Central Park prema slikarskim, antigeometrijskim načelima engle-skog vrta. Landscape architecture, američka krajobrazna arhitektura, spašava Ameriku od klasicističke propasti.
1860–1876. Napredak industrije koji je uslijedio na-kon Građanskoga rata označuje slom grčkog revivala. Za-mjenjuje ga neogotika: na arhitektonskim stolovima, djela Ruskina, Pugina i Viollet-le-Duca zamjenjuju Palladijeva, Adamova i Winckelmannova. Viktorijanska klima u Americi ponekad ih izjednačuje sa stilom Charlesa Garniera i Tre-će republike. Autor vrlo popularne knjige Hints on House- hold Taste, Charles Locke Eastlake, zagovara jednu vrstu
obrtničkoga medievalizma iskrivljenog dekoracijama naj-
višeg stupnja grotesknosti. Na vrhuncu smo kulturalne za-
bune. Dolari mogu kupiti bilo koji stil kad ih troše ljudi li-
šeni svakoga umjetničkog senzibiliteta. Slično je bilo i s
funtama engleskoga paleoindustrijskog razdob lja kojima
su kupovani serijski proizvedeni stupovi, pilastri, vijenci i
drugi uresi. U Europi će iz otpora takvu rasapu vrijednosti
nastati pokret Williama Morrisa Arts and Crafts koji će biti
uvezen u Sjedinjene Američke Države; ondje će pobuna
biti utjelovljena u liku Henryja Hobsona Richardsona.
Obnoviteljska stremljenjaSuprotnost monotonim urbanim mrežama i veličan-
stvenim scenografijama Washingtona Pierre-Charlesa
L’Enfanta čini panorama bezobličnih i privremenih nase-
lja i servisnih jezgri razasutih duž beskrajnih cesta koje
vode na Zapad. Analogan je kontrast između herojskog
mjerila nebodera i prozaičnih drvenih i zidanih nastam-
bi, sjenika i seoskih kuća. Prisutna je konstantna dihoto-
mija između rafiniranih zdanja arhitekata, ideologija eli-
ta, imperijalnih pokušaja vladara i bankara te anonimnih
stvaratelja, građevinskih radnika koji uopće ne poznaju
“magique de la construction spirituelle”. S jedne strane,
prosvjetiteljske dogme, sveta načela, “redovi” revivala; s
druge strane postupci lišeni ambicije za vlastitim ovje-
kovječenjem ili za “nadmašivanjem Europe”, neskloni
školskoj čistoći, nehajni prema pročeljima, ali s težnjom
da empirijskom jasnoćom stvore materijalno i psihološki
Američka graditeljska tehnika. Lijevo: Drvena konstrukcija kuće Gleason u Farmingtonu (oko 1660). U sredini: Primjer “balloon framea” koji je izumio George Washington Snow 1833. Desno: Izgradnja Brooklyn Bridgea (1869—1883), koji su projektirali John Augustus [Roebling] i Washington Roebling
422
628 VIII. Moderna tradicija i rani racionalizam u SAD-u
udobne sklopove osobito kad je riječ o interijerima i teh-
nološkoj opremi.
Dugo vremena su povjesničari i umjetnici sagledavali
samo jednu dimenziju američkih prilika, njihovu nadgrad-
nju. Erich Mendelsohn objavljuje 1926. knjigu Amerika, Bil-derbuch eines Architekten, odu modernitetu industrijskih
građevina. Le Corbusier zauzima dva stajališta: 1923. u
Vers une Architecture obznanjuje da su kanadski i ame-
rički inženjeri tvorci nove arhitekture; godine 1937. optužu-
je ih u Quand les Cathédrales étaient blanches. Voyage au pays des timides. Neutra, u djelima Wie baut Amerika?
iz 1927. i Amerika. Die Stilbildung des Neuen Bauens in den Vereinigten Staaten iz 1930. bavi se američkim čelič-
nim konstrukcijama. Tek u posljednjim desetljećima, na-
kon Drugoga svjetskog rata, znanstvenici otkrivaju vrijed-
nosti američke kontrakulture, a pop-art potvrđuje njezin
karakter. Navest ćemo neka imena: Vincent Scully doku-
mentira The Shingle Style and the Stick Style; Sibyl Mo-
holy-Nagy veliča pueblo zajednice u New Mexicu i žitnice
Pen nsylvanije u Native Genius in Anonymous Architectu-re; John Mass otkriva heretičku žestinu viktorijanske Ame-
rike u The Gingerbread Age; John B. Jackson i Robert
Venturi iskupljuju Las Vegas, snagu graničnog stripa.
Prema Giedionu, još 1851., u jeku grčkog revivala,
Europljani koji su posjećivali londonsku izložbu “bili su
silno zadivljeni jednostavnošću, tehničkom preciznošću i
izražajnom smjelošću američkih uređaja i pokućstva”, a
i danas zadivljuje genijalnost “balloon framea”, najrašire-
nijega konstruktivnog sustava u graditeljstvu Sjedinjenih
Američkih Država. “Balonsku konstrukciju”, ironično tako
nazvanu zbog izuzetne lakoće, dugujemo Georgeu Was-
hingtonu Snowu (1797–1870), a najstariji sačuvani pri-
mjer je crkva St. Mary u Chicagu iz 1833. Sastoji se od
drvenih greda pravokutnog presjeka koje tvore podove,
pokrov i zidove koji su s vanjske strane obavijeni dvostru-
kim slojem tankih ploča koje osiguravaju stabilnost. Ri-
ječ je o standardiziranim dijelovima koje je moguće lako
transportirati, a masovno su proizvedeni u pilanama. Na-
kon što se postave temeljni stupovi, slijedi jednostavna
montaža na suho koju svatko može sam izvesti rabeći za
spojeve čudesno otkriće epohe: čelični čavao.
Uostalom, mnogo prije “balloon framea” Amerikanci
su izrađivali drvene pokretne kuće, o čemu postoje svje-
dočanstva još od 1578. godine. Fitch piše: “Još 1727.
Francuzi iz Louisiane su ih ukrcavali na brodove za West
Indies. Jedna od tih struktura bijaše ukradena u luci Nat-
chez, Mississippi, 1791. godine, a jedna zajednica utopi-
sta podigla je u Economyju, Pennsylvania, dvije stotine
prefabriciranih kuća u razdoblju od 1824. do 1830. Za
vrijeme kalifornijske zlatne groznice iz radionica u Chica-
gu cijele su kuće slane brodovima u San Francisco”. Ni
Japan ne upotrebljava drvo tako mudro jer tekstura krova
izgleda teška i složena. Može se reći da je “balloon fra-
me” još uvijek aktualan: njegovi su konstruktivni elemen-
ti danas tanji i razmaknutiji budući da princip “stressed
skin” uključuje ukrutu otpornu na tlak i vlak; cijeli zidovi
se slažu na tlu, a zatim podižu polugom ili kranom. Ta je
metoda u osnovi analogna, a temelji se na maksimalnoj
iskorištenosti materijala i na uštedi radne snage. Uza sto-
lac “Windsor” koji je, u izvornoj verziji od isprepletenog
pruća, na tržištu od 1725., a kasnije usavršen zahvalju-
jući otkriću savijanja drva, “balloon frame” je stoljećima
okosnica američke stambene gradnje.
Zahvaljujući takvom tipu konstrukcije, očitovala se i jas-
na tendencija za razvijenom prostornom organizacijom. Za -
tvorene kolonijalne stambene kuće u obliku kutije u New
Englandu i Virginiji zamjenjuje planimetrijska i volumetrij-
ska fleksibilnost koja omogućuje proširivanje ili suzivanje
građevine: potrebe korištenja upravljaju arhitekturom. Gie-
dion nas podsjeća: “Kad je Wilhelm Bode posjetio čikašku
izložbu 1893. godine, uočio je da je, suprotno načinu rada
u Njemačkoj, američka kuća građena iznutra prema van.”
To svojstvo, kao što je poznato, obilježit će organski pokret
čiji će najveći predstavnik biti Frank Lloyd Wright.
Očevidno, Wrightov put podrazumijeva Richardsona i
Sullivana, ali ima daleke i duboke korijene u pučkoj gra-
diteljskoj tradiciji koja prožima sve stilove i njihove kom-
binacije. Između neogotike i klasicizma, čak i orgijanje
viktorijanskog eklekticizma koji doseže grozan i čaroban
zanos u Carson Mansionu u Eureki u Sjevernoj Karolini,
od 1880. do 1890., pokazuje tu vrijednost: u pozadini
kaotičnog skupa tijela i grotesknih i deliričnih dekoracija
treperi unutarnji motiv – prostorna sloboda.
Henry Hobson RichardsonUpućivali smo na Richardsonovo djelo u drugom po-
glavlju, u vezi s Berlageovom neoromanikom, ali u ovom
slučaju, prvi put u povijesti, Sjedinjene Američke Države
prednjače pred Europom za oko dvadeset godina. Osim
kronološkog datuma, umjetnička i kulturna važnost ame-
ričkog majstora nadilazi onu nizozemskoga velikana. Za-
pravo, Berlage, kada podiže Amsterdamsku burzu, od
1898. do 1903., ima iza sebe revoluciju pokreta Arts and Crafts i epopeju Art Nouveaua, u odnosu prema koji-
ma se neoromanički jezik čini više kao blagotvoran ne-
go kao hrabar izbor; Richardson pak, projektirajući fila-
delfijsku Centennial International Exhibition 1876., djeluje
14
420—421
422—423
107—110
Henry Hobson Richardson 629
u pustoši eklekticizma bez novatorskih iskustava na koja se mogao pozvati.
Imao je trideset i osam godina i već je jedanaest go-dina, nakon studija na Ecole des Beaux-Arts u Parizu, ra-dio u New Yorku. Moda toga doba upućivala je na dva smjera: viktorijansku gotiku ili klasicizam francuskih obi-lježja. On je odbacio i jedno i drugo: zazirao je od goti-cističkih patvorina i sarkastično je tvrdio da bi zatvorenih očiju mogao izgraditi niz besprijekornih klasicističkih gra-đevina od Bostona do Philadelphije. U romaničkom izvo-ru nije vidio stil koji bi mogao suprotstaviti prevladavaju-ćim stilovima, nego metodu koja omogućuje širinu origi-nalnih interpretacija, a izražava se strukturama i materijali-ma, ograničivši ukrašavanje na najmanju mjeru. U zbrka-nu američkom kontekstu 1870., Trinity Church u Bostonu, Sherman House u Newportu na Rhode Islandu, a još više knjižnica Ames u North Eastonu u Massachusettsu i pira-mida grobnice Ames u Laremieju u Wyomingu označivali su pročišćenje u koje se sve više utapala i sama roma-nička tradicija. Richardson nije žrtvovao kolonijalni drve-ni sustav gradnje, dapače, u Stoughton Houseu u Cam-bridgeu iz 1882., doveo je Shingle style do neuobičajena sjaja, koncipirajući deskriptivan, asimetričan organizam, posve oblikovan unutarnjim funkcijama, čija ovojnica od horizontalnih pojaseva obavija uvlake i izbočine, kubične i pravokutne forme čini fluidnima, a prijelaze mekanima, u skladu s dinamikom prostornoga kontinuuma.
U Sever Hallu Sveučilišta Harvard u Cambridgeu iz 1878., blok od cigle oživljen je i gotovo da diše u cilin-dričnim tijelima i prozorima u nizu, valovitim plohama iz-vrsno oblikovanima u spojevima bridova, u ulaznom lu-ku, vijencima i naborima. Ta se obilježja ističu i blistaju u temama malih željezničkih stanica, u neuravnoteženoj kompoziciji i neobičnim utorima knjižnice Crane u Quin-
cyju u Massachussettsu u grubom i živahnom komplek-su suda i zatvora u Pittsburghu. Svojom osobnošću, Ri-chardson je načinio profesionalni prevrat u Sjedinjenim Američkim Državama: vlada klijentelom kao humanist, nameće vlastite ideje, izobražava visokospecijalizirane obrtnike, mnoštvo mlađih umjetnika. Ulazeći u njegov studio, naručitelj zna da će bilo kakva diskusija o “grč-kom stilu” ili o “francuskom stilu” biti prekinuta; on odabi-re arhitekta ne zbog struje koju slijedi nego zbog njegova krivovjernog jezika.
Posljednja djela, robne kuće Ames u Bostonu i Mars-hall Field u Chicagu iz razdoblja od 1885. do 1887. nadi-laze te granice i postaju kamenom međašem američko-ga protoracionalizma. Suhi, čisti volumeni, veliki razmaci među otvorima, linearizam podjele katova koji gole zido-ve lišava bilo kakve težine, zaglađeni vijenci, slikarski, a ne plastički tretman površina te odsutnost ornamenta objašnjavaju kulturni potres koji se dogodio u prijestolnici Srednjeg Zapada. Sve do tog trenutka arhitekti s atlant-ske obale utjecali su na središnji dio kontinenta odjeci-ma njihovih europskih utjecaja. Sada je majstor rođen u Louisiani, nastanjen u New Yorku, a osobito aktivan u Novoj Engleskoj, ostavio u Chicagu svjedočanstvo čija je modernost uništila eklekticizam, uvodeći radikalne pro-mjene. Bio je to snažan i originalan glas koji je imao sna-gu ponovno prijeći Atlantik kako bi ga se čulo, posredo-vanjem Charlesa Harrisona Townsenda, u srcu samoga londonskog Arts and Craftsa.
Na istoku se dugo vremena nisu rabile izražajne mo-gućnosti novih graditeljskih tehnika. Jayne Building u Phi-ladelphiji iz 1849. ublažuje zamah gradnje nebodera jer William Johnston osjeća potrebu za primjenom veneci-janskih dekoracija. Njima pribjegava i James Bogardus 1854. kada projektira sjedište izdavačke kuće Harper &
Henry Hobson Richardson: Tlocrt F. W. Andrews House u Newportu (1872) i dnevni boravak W. Watts Sherman Housea u Newportu (1874—1876)
426—427 68
428
424—425
630 VIII. Moderna tradicija i rani racionalizam u SAD-u
Brothers u New Yorku, proziran željezni kostur obložen staklenim pregradama. John Kellum se odriče takvih tri-kova u uredima smještenima između Leonard Streeta i Broadwaya te u robnoj kući Stewart iz 1860–1862., ali superpozicija stupovnih redova daje njegovim rešetkama renesansne prizvuke. Samo se jedno remek-djelo ističe prije Richardsona: Brooklyn Bridge u New Yorku Johna Augustusa Roeblinga i Washingtona Roeblinga, započet 1869. godine. Neodoljiv viseći most veličanstvena ras-pona, dramatičan u nosačima i liričan u panorami svo-jih otvora, projektiran za promet ali i, kako pišu autori još 1860., za “mirne šetnje starih i mladih za lijepih dana, koje će ovom mostu u trgovačkoj metropoli dati neprocjenjivu vrijednost”. Zapravo, ako i jest malo ljudi lunjalo Brooklyn-skim mostom, ta prvotna ljudska i društvena brižnost pri-donosi tome da on postane legendarnim urbanim ele-mentom, nerazdvojnim dijelom slike New Yorka.
U tradicionalističku i umjerenu sredinu Philadelphije iznenada provaljuje i bogohulno galopira tijekom cijelog desetljeća, od 1874. do 1884., egzotična i zavodljiva hiro-vitost Franka Furnessa: sa sadističkom okrutnošću muči tijela i oblike, razbija proporcije, uništava etimone kapite-la, potporanja i stupova, iskrivljujući im uloge. Od Penn-sylvania Academy of Fine Arts do traumatične Provident Life and Trust Company, od bezočne i dražesne kuće u Walnut Streetu do pokrenutog sklopa National Bank of the Republic, gomila i demistificira, ismijava klasični aka-demizam i prijeti mu. Nije slučajno što se Louis Sullivan naziva njegovim učenikom: nekoliko mjeseci se zadržao kod Furnessa prije nego što se odvažio zaputiti u Chi-cago, ali ostavio je njegov nezaboravan portret: “Imao je režeći izraz lica, poput engleskog buldoga… Radio je
građevine vlastitom glavom… projektirao je i psovao u isto vrijeme”. Aberantan i čudesan paroksizam, vrhunac bijesa usmjerenog protiv društva koje “mozgove puni pi-ljevinom, kao lutke, dok ih ne pretvori u cjepidlake, sno-bove i idiote”.
Čikaška školaKad je Richardson umro, 1886. godine, Sullivan je
imao trideset godina, John Wellborn Root trideset i šest, a William Le Baron Jenney pedeset i četiri. Činilo bi se, dakle, logičnim započeti od ovoga posljednjeg, praoca čikaške škole. Ali Root je posebna ličnost u arhitekton-skom razvitku Middle Westa: obrazovan i neodlučan, ric-hardsonovsku neoromaniku prožeo je svojom konstruk-cijskom genijalnošću. Riješio je problem temeljenja vi-sokih zgrada na močvarnu čikaškom terenu zamijenivši kontinuiranu kamenu bazu mrežom željezničkih tračnica uronjenih u beton. Udruživši se s Danielom Burnhamom 1873., među prvima usvaja skeletnu konstrukciju koju je u uporabu uveo Le Baron Jenney. Ipak, ugled je stekao s djelima Rookery Building, Woman’s Temple i nadasve Monadnock Block koji se, iako je sagrađen tradicional-nim načinom zidanja, u američkoj povijesti smatra činom rođenja modernog nebodera.
Budući da opovrgava mehanicističke predrasude o sinkronosti ukusa i tehnike, podcijenili su ga znanstveni-ci kao što je Giedion. Ali, 1893., kad se mnoštvo Euro-pljana zaputilo na čikašku izložbu, blistavi šesnaestokatni Monadnock izazvao je oduševljenje, a ne već rasprostra-njene skeletne konstrukcije. Root je precizirao svoju na-mjeru: “Arhitektura se industrijalizira da bi postala senza-
James Bogardus: Presjek Harper & Brothers Buildinga u New Yorku (1854) i projekt industrijskog pogona s vidljivom konstrukcijom od lijevana željeza
428—429
432
430—431
Bruno ZeviPOVIJEST MODERNE ARHITEKTURE II.
Od Franka Lloyda Wrighta do Franka O. Gehryja:organski slijed
NakladnikGolden marketing-Tehnička knjiga
Jurišićeva 10, Zagreb
tel.: 01/4810-819, 01/4810-82; faks: 01/4810-821e-mail: [email protected]; www.gmtk.net
Izvršni urednikIlija Ranić
LektoricaAlka Zdjelar-Paunović
Jezična redaktura prijevodaMarkita Franulić
Likovno rješenje koricaStudio Golden
Grafička urednicaTanja Balotić
Tisak i uvezProfil, Zagreb
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 719748