UDŽBENICI SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

MANUALIA UNIVERSITATIS STUDIORUM ZAGRABIENSIS

Izvorno talijansko izdanje

Bruno ZeviSTORIA DELL’ARCHITETTURA MODERNA

Volume secondoDa Frank Lloyd Wright a Frank O. Gehry: l’itinerario organico

© 1950., 1975., 1994., 1996., Giulio Einaudi editore s.p.a., Torino© 2001., Edizioni di Comunità, Torino

Prijevod ove knjige sufinancirao je SEPSThe translation of this work has been founded by SEPS

SEGRETARIATO EUROPEO PER LE PUBBLICAZIONI SCIENTIFICHE

Via Val d‘Aposa 7 – 40123 Bologna – Italy tel. +39-051-271992 – fax +39-051-265983

seps@alma.unibo.it – www.seps.it

NakladnikGolden marketing-Tehnička knjiga

Jurišićeva 10, Zagreb

SunakladnikArhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Kačićeva 26, Zagreb

Za nakladnikaAna Rešetar

Za sunakladnikaprof. dr. sc. Lenko Pleština

Urednik bibliotekeZlatko Karač

UrednicaMia Roth-Čerina

Recenzentiprof. emeritus dr. sc. Nikola Filipović

prof. dr. sc. Ivan Jurasdoc. dr. sc. Karin Šermandr. sc. Tomislav Premerl

Objavljivanje ovoga sveučilišnog udžbenika odobrio je Senat Sveučilišta u Zagrebu odlukom br. 02-4256/6-2003. od 13. prosinca 2005. godine

Copyright hrvatskoga izdanja © 2009., Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb

Sva prava pridržana

ISBN: 978-953-212-267-1

Bruno Zevi

POVIJESTMODERNE ARHITEKTURE

II.Od Franka Lloyda Wrighta do Franka O. Gehryja:

organski slijed

UDŽBENIK ZA STUDIJ ARHITEKTURE

Prevela s talijanskogaZorana Sokol Gojnik

Stručna redakturadr. sc. Karin Šerman

Golden marketing-Tehnička knjiga, ZagrebArhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

2009.

Sadržaj

Proslov . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 623

VIII. Moderna tradicija i rani racionalizam u SAD-u . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 625

Američka historiografija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 626Obnoviteljska stremljenja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 627Arhitektura bez arhitekata, “Balloon Frame” i stilske orgije

Henry Hobson Richardson . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 628Bogardus, Roebling, Furness

Čikaška škola . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 630Root, Burnham

Louis Henri Sullivan . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 631Sullivanovi sljedbenici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 634Pioniri u Kaliforniji Maybeck, Gill, C. S. i H. M. Greene, kriza prvog američkog racionalizma

IX. Frank Lloyd Wright . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 675

Pionirska psihologija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 676Prairie Houses, Japan i Kalifornija

Kreativna dosljednost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 679Osvajanje življenog prostora. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 683Fallingwater, Johnson Wax, Taliesin West, Usonian Houses, Broadacre City i “The Illinois”, Guggenheim Museum

X. Wrightov međunarodni utjecaj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 741

Europska svjedočanstva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 741Van’t Hoff, Amsterdamska škola, Dudok, Häring

Američka svjedočanstva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 749Schindler, Goff

XI. Organski pokret u SAD-u. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 771

Drugi val racionalizma . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 771Neutra, Lescaze, Howe, Eliel Saarinen, Hood i Rockefeller Center, Skidmore, Owings & Merrill

Kalifornijska škola . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 775Harris, Wurster, Eames, DeMars

Ruralne i urbane zajednice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 779Vrtni grad, Greenbelts, TVA

XII. Treće razdoblje: od 50-ih do 90-ih godina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 819

Neoekspresionistička struja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 821Scharoun, Eero Saarinen, Utzon, Candela, Morandi, Niemeyer i Brazilija, Burle Marx

Neoracionalistička struja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 829Njemačka, Švicarska, UN i UNESCO, Ladsun, Jacobsen, Bakema i van den Broek, van Eyck, Izrael, Italija, Francuska, SAD, Latinska Amerika

Enformelistička struja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 834Bloc, Herbert Greene, Pietilä, Kiesler, Parent

Brutalistička struja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 838Stirling i Gowan, Švicarska, Italija, Izrael

Organska krajobrazna arhitektura . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 842Halprin, Moore

Neohistoricistička struja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 844Kahn, Venturi

Eklektička struja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 847Johnson, Yamasaki

Maniristička struja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 847Sert, Rudolph, Kallmann, Tange

Utopija i futurolozi metabolisti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 851Japan, Archigram, Soleri, Italija, Fuller, Drop City, Otto

Urbana dimenzija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 854Candilis, Gruen, Lubicz-Nycz, Netsch, Andrews, polifunkcionalnost, Safdie, Johansen

Sedam invarijanti modernoga kôda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 859Popis sadržaja i funkcija (Kroll), asimetrija i disonance (Meier), antiperspektivna trodimenzionalnost (Domenig), četverodimenzionalna dekompozicija (Renaudie), strukturalni aspekt (Foster, Kikutake), temporalizacija prostora (Lautner), reintegracija zgrada-grad-teritorij (Erskine)

Bibliografija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1021

Kronološke tablice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1167

Popis ilustracija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1201

Kazalo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1205

Pogovor (Karin Šerman) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1249

Bilješka o autoru. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1252

Dosad je naše poimanje prostora bilo povezano s kutijom. Primijećeno je, međutim, da formativne značajke pro-stora-kutije ne ovise o debljini stijenki kutije. Tu debljinu ne bi bilo moguće svesti na nulu, a da kao rezultat ne dobi-jemo gubitak “prostora”. U krajnjoj liniji, takav se prijelaz čini očevidnim: ... prostor bez kutije, samostalan. Takva ideja može se formulirati na drastičan način: ako materija mora nestati, ostaju još prostor i vrijeme, kao četverodimenzio-nalni kontinuum koji je objektivno nerazdjeljiv. Pokazala se stoga potreba za drugom idejom: događajem smještenim ne samo u vrijeme nego i u prostor.

ALBERT EINSTEINÜber die spezielle und allgemeine Relativitätstheorie, 1952.

Proslov

Nakon istraživanja postanka moderne revolucije i prosvjetiteljskih parametara koji su je uvjetovali, prouči-li smo prvo razdoblje koje zahvaća vrijeme od polovice prošlog stoljeća1 do Prvoga svjetskog rata, majstore ra-cionalističkog razdoblja, krizu tridesetih godina, europ-ski organski pokret i evoluciju arhitektonske misli. U ovoj knjizi slijedi razvojni put u Americi: pioniri čikaške škole, Frank Lloyd Wright i njegov međunarodni utjecaj, organ-sko istraživanje u Sjedinjenim Američkim Državama. U vezi s posljednjim poglavljem, posvećenim “trećemu raz-doblju”, odnosno tendencijama koje su se pojavile po-čevši od pedesetih godina, potrebno je upozorenje: pred golemom količinom građe i iskustvom koje još traje, bilo kakva historiografska sistematizacija bila bi i dokučiva i riskantna; ali da bismo o njoj ozbiljno raspravljali, trebali bismo preuzeti zadaću da se ponudi dosljedno svestra-no tumačenje tekućih pojava.

Metodološka napomena. Definiranju aktualnih stru-janja, od neoekspresionizma do enformela, od brutaliz-ma do urbatekture i neokonstruktivizma, uvelike su pri-donijele ličnosti koje su se već potpuno afirmirale u “dru-gom razdoblju”, Wright i Le Corbusier. Analiza njihove djelatnosti mogla se podijeliti na vrijeme do 1950. i na-kon toga. Takav kriterij koji je široko prihvaćen, ima veli-ku manu, a to je da rascjepkava put određenog umjet-nika. Ovdje su monografski prikazi cjeloviti. Uostalom, općenito, svatko pripada određenoj epohi: Victor Hor-ta napušta nas 1947., ali njegova se kreativnost iscrpi-la u osvit stoljeća; Auguste Perret kronološki živi sve do 1954., međutim njegov doprinos pripada periodu koji je

završio 1918–1923.; analogno tome, Mies van der Rohe doživljava svoj profesionalni trijumf pedesetih godina, ali kopirajući, štoviše ovapnjujući jezik neoplasticizma; nasu-prot njemu, Hans Scharoun, iako rođen 1893., pokazu-je svoju veličinu nakon Drugoga svjetskog rata i formira “treće razdoblje” koje se ne podudara, kao što se često pogrešno misli, s “trećom generacijom”, odnosno s arhi-tektima rođenima između dva rata.

To pravilo ima upravo dva izuzetka: Wrighta koji vlada trima razdobljima moderne arhitekture, utječući i na futu-ristička stremljenja, te Le Corbusiera koji, kao što smo vi-djeli, utjelovljuje racionalizam i kasnije, na jednak način, enformel, brutalizam i manirizam. U pogledu Wrighta nije bilo teškoća jer je geniju iz Taliesina posvećeno poseb-no poglavlje.

Za Le Corbusiera, međutim, ostaju neke nedoumice: svrstavanje kapele u Ronchampu ili Philipsova paviljo-na u racionalističko razdoblje može se činiti neprimjere-nim. Za to, ipak, postoji dvostruko opravdanje: ponajpri-je, to razdoblje obuhvaća ekspresionizam, Einsteinturm Ericha Mendelsohna, odnosno pobunu protiv kubističkih formula; osim toga, Le Corbusierov potez djeluje pre-tjeranim i potvrđuje neujednačenost etičkih stavova švi-carsko-francuskog majstora, njegovu hrabrost da sluša svijet i odstupi od svojih načela kako bi prihvatio nove kodove.

Drugih premisa nema. Uoči trećeg milenija, jezik mo-derne arhitekture poprimio je kritičke i povijesne vrijedno-sti koje mu omogućuju da postane modernim jezikom ar-hitekture, vodičem za čitanje starih i suvremenih djela.

B. Z.

1 Budući da je knjiga pisana u 20. st., autor misli na 19. st. (nap. red.)

Brojke na marginama odnose se na ilustracije nakon poglavlja.

Iako je stoljećima bila podložna europskoj kulturi, američku arhitekturu čine ciklusi koji se ne podudaraju s onima na Starom kontinentu. Zato ona zahtijeva zase-ban osvrt. Tko to smatra nepriličnim, ovo poglavlje može umetnuti između prvoga i drugoga, a sljedeće, posve-ćeno Wrightu, između drugoga i trećega; učini li to, tijek događaja postat će mu nejasniji. Smatram da je nedo-statak metodologije koju su prihvatili neki povjesničari, a koja umjetnike i tendencije dvaju svjetova smješta u me-hanički kronološki slijed, u tome što prekida biografske profile bez valjanih razloga. Uostalom, pregledne tablice na kraju sveska pružaju zaokruženu sliku internacional-nih prepletanja.

Slijed događanja u Sjedinjenim Američkim Država-ma, kao što znamo, utječe na Europu. Berlage i Loos, zatim Häring, Gropius, Mies i Mendelsohn, kasnije Aal-to i Markelius napajaju se na američkim izvorima. I na području urbanizma ideja vrtnoga grada počiva na pret-hodećoj zamisli Edwarda Bellamyja, čija je knjiga Loo-king Backward bila presudna za opredjeljenje Ebenezera Howarda. Različite faze moderne arhitekture pojavljuju se i na jednoj i na drugoj hemisferi tako da se njihove među-sobne veze i sučeljavanja čine neminovnima. Međutim, različita su obilježja tih dviju civilizacija, njihove društve-no-kulturne pretpostavke te vremena: stopiti ih u jedin-stvenu sliku značilo bi ujednačivanje njihovih posebnosti

u ime apstraktnih klasifikacija. Tek od pedesetih godina arhitektonski razvoj poprima svjetske razmjere.

James Marston Fitch postavio si je pitanje: Što je specifično “američko” u arhitekturi Sjedinjenih Američkih Država? Odgovorio je upućivanjem na tri dominantne od-like: otvorenost prema usvajanju uvezenih tehnika i formi; sklonost prema njihovoj transformaciji ovisno o lokalnim prilikama i brzim promjenama ukusa; sposobnost da ih se uvelike primijeni na serijsku proizvodnju. Amerika go-tovo i nema vlastitih izuma nego prihvaća i prilagođuje funkcionalne i industrijske strane europskih modela čime radikalno mijenja njihova obilježja. Iako su Bessemerov čelik i portland cement engleski, armirani beton francu-ski, tehnologija građenja, vodovod, struja, klimatizacija i akustika britanski ili njemački, njihova široka primjena ostvaruje se u SAD-u.

Postoji i četvrti aspekt, možda najvažniji: uloga anoni-mnoga graditeljstva, lokalnog u širem smislu, koje je, od razdoblja prvih kolonizacija do danas, snažan kulturalni spremnik, tek okrznut stilskim nadgradnjama: “arhitektu-ra bez arhitekata” pragmatična i anarhična, koja se opire konformizmu i rafiniranim plagijatima; “obična pučka ar-hitektura” koja je otporna na potrošnost kodificiranih jezi-ka. Istinska američka umjetnost koja teži poništenju svih konvencija napaja se “običnošću”. S Wrightom ta “obič-nost” poprima dostojanstvo jezika.

VIII. Moderna tradicija i rani racionalizam u SAD-u

Neboderi u presjeku grada. Lijevo: Usporedba između Empire State Buildinga u New Yorku, Eiffelova tornja u Parizu i Chrysler Buildinga u New Yorku. Desno: Newyorški skyline u 18., 19. i 20. stoljeću

417

418—419

626 VIII. Moderna tradicija i rani racionalizam u SAD-u

Američka historiografijaUnatoč brojnim općim i pojedinačnim doprinosima

posljednjih godina – među najvažnijima prisjetit ćemo se

onih Waynea Andrewsa, Chistophera Tunnarda i Henryja

Hopea Reeda, Johna Burcharda i Alberta Bush-Browna,

Johna W. Repsa, Vincenta Scullyja – još nije stvorena tak-

va povijest američke arhitekture koja bi iscrpno dokumen-

tirala istodobno postojanje i prožimanje često egzotičnih

idioma koje su rabili arhitekti i pučki graditelji. Marcus

Whiffen nabraja trideset i pet stilova koji su slijedili jedan

za drugim od 1780. do 1945., preciznije: dva do 1820.

(Adam Style, Jeffersonian Classicism); osam od 1820.

do 1860. (Greek, Egyptian, Early Gothic, Romanesque Revival, Italian Villa Style, Roman-Tuscan i North Italian, Octagon Mode); devet od 1860. do 1890. (High Victo-rian Gothic, High Victorian Italianate, Second Empire, Stick, Queen Anne, Eastlake, Shingle Style, Richardso- nian Romanesque, Châteauesque); dvanaest od 1890. do

1915. (Beaux-Arts Classicism, Second Renaissance, Ge-orgian, Neo-Classical, Late Gothic, Jacobethan Revival, Commercial Style, Sullivanesque, Prairie, Western Stick, Mission Style, Bungaloid) te četiri od 1915. do 1945.

(Spanish Colonial Revival, Pueblo Style, Modernistic, In-ternational Style). Prisutno je nevjerojatno mnoštvo orna-

mentalnih idiosinkrazija među kojima se po originalnosti

izdvajaju moda oktogona, stilovi Stick i Shingle, Richard-

sonova neoromanika, sullivanovske tendencije, Prairie House i racionalizam International Stylea. Ipak, bilo bi

korisno, prije analize modernog razdoblja, dati shematski

prikaz američke arhitekture:

1492. S europskom kolonijalizacijom započinje kraj

razdoblja pretpovijesti Sjedinjenih Američkih Država. Dok

u Italiji stoljeće renesanse utire put Bramanteovoj slavi, a

Biagio Rossetti projektira Ferraru, “prvi europski moder-

ni grad”, engleska gotika priprema se iznjedriti čudesno

remek-djelo, kapelu Henryja VII. u Westminsterskoj opa-

tiji. Genezu američkog razvoja teoretski označuje rasko-

rak između indijanske kolibe i europske raskoši. Zapra-

vo, protohistorija Novoga svijeta proteže se tijekom skoro

još dva stoljeća. Doseljenici žive u mnogo rudimentarni-

jim strukturama od domorodačkih, a ponekad, na jugo-

zapadu, nastanjuju se u špiljskim gradovima. Prvobitnoj

privredi i nomadskim običajima odgovaraju tipični oblici

prapovijesnog stanovanja.

1630–1790. Englezi, Nizozemci, Francuzi, Šveđani i

Španjolci nosioci su kolonizacije. Prevladava poljoprivre-

da srednjovjekovnih obilježja. Katoličke skupine, kveke-

ri, hugenoti koji su umaknuli vjerskim progonima podižu

kulturnu razinu. Problem formiranja arhitekture postavlja

se dvojbom: ili stvoriti autonoman jezik, polazeći od pret-

kolumbovskih spomenika, indijanskih logora Kansasa i

Arizone, krajobraza poput Grand Canyona i pueb lo na-

selja Mesa Verde u Coloradu, ili presaditi europske ar-

hetipove? Naravno, odabrano je manje zahtjevno rješe-

nje, ostvareno arhitekturom upravo i nazvanom “kolonijal-

nom”. Uvezeni modeli, ipak, brzo se, inventivno i spretno,

prilagođuju američkim potrebama tako da se udaljavaju

od svojih uzora: engleska drvena kuća s vidljivim gre-

dama i ispunom od štuka pretvara se u prugastu ovoj-

nicu. Široka paleta materijala donosi sa sobom razno-

vrsnost obličja: u Pennsylvaniji dominira neobrađeni ka-

men, na jugu crvena cigla. S društvenog stajališta, na

mjesto skromnih nastambi prvog razdoblja (1630–1700)

dolaze veličanstvene stambene kuće georgijanskog do-

ba (1700–1790). Iz Velike Britanije, sa sljedećim doselje-

ničkim valovima, dolaze elizabetanski stil, potom William and Mary, Queen Anne, Georgian: svaki od njih ostavlja

trag na ponekoj službenoj građevini, ali ponajprije naka-

lemljuje još jedan etimon na već veliko i razgranato sta-

blo kolonijalne tradicije. Paladijevske temelje prate nacrti

Iniga Jonsa i vrlo popularan Vitruvius Britannicus; kole-

ba se između jasnih stereometrija Massachusettsa ili Vir-

ginije i strogih rješenja Christophera Wrena sve do naj-

otrcanijeg rokoko manirizma. Naposljetku pobjeđuje stil

braće Adam koji se odražava u djelu Samuela McIntirea

u Salemu i Charlesa Bullfincha u State Houseu u Bo-

stonu. Američko graditeljstvo u cjelini ne kopira povijest

stilova: kuća, crkva, “meeting house” kolonijalnog raz-

doblja opstaju bez obzira na prolazne mode, tvoreći, u

mnogostrukosti svojih interpretacija, okosnicu neovisna

kreativnog pristupa. Od posljednjeg desetljeća 18. sto-

ljeća službenu povijest obilježava vrtoglavi niz stilova iza

kojega se krije neurotična “potraga za očinstvom”, uoč-

ljiva i u urbanizmu. Boston organički širi svoju prvobitnu

jezgru, ali New Haven već 1641. ima ortogonalnu matri-

cu koja je kasnije povećana u planu Philadelphije Willia-

ma Penna 1682., a potom se širi cijelim kontinentom, od

New Yorka do San Francisca.

1790–1820. Epoha Thomasa Jeffersona simbol je

nedosljednosti: jedan od najvećih američkih državnika,

autor Deklaracije o nezavisnosti, zagovara odbacivanje

kolonijalne kulture, provincijalnih, ali vrijednih inspiracija

Mount Vernona i Mount Airyja, u korist klasicizma, aksijal-

nih rješenja i zatvorenih volumena. Neuobičajenu ljepotu

njegove kuće “Monticello” u Charlottesvilleu, sagrađenu

između 1796. i 1809., slijede Virginia State Capitol u Rich-

mondu i knjižnica Sveučilišta Virginia podignuta 1818. U

627Američka historigrafija/Obnoviteljska stremljenja

njoj, građevinom koja podsjeća na Panteon, završava du-gi niz didaktičnih paviljona, od kojih je svaki kopija neko-ga starijeg prototipa: prvi oponaša dorski red Dioklecija-novih termi, drugi jonski red Fortune Virile, treći Palladi-jev korintski red, šesti jonski red Marcellova kazališta itd. Unatoč poštovanja vrijednom izgledu cjelokupnoga kom-pleksa, Jefferson je proširio klice strahovite epidemije iz koje će proizaći Capitol u Washingtonu Williama Thornto-na iz 1795., koji je vjerno rekonstruirao Benjamin Latrobe 1816. Plagijatima su tako vrata već širom otvorena.

1820–1860. Jeffersonovu rimsku modu slijedi grčki revival koji se afirmira u Londonu u crkvi St. Pancras i u Bank of England. Latrobe postaje nositeljem tog revivala, a njegovi učenici, osobito Robert Mills i William Strickland, šire ga svim istočnim državama. Akademskoj invaziji odo-lijevaju samo arhitekti španjolskih misija u Kaliforniji i ne-ki arhitekti pod francuskim utjecajem u Louisiani. Umno-žavaju se urbane mreže, a između 1857. i 1867. Frede-rick Law Olmsted spašava New York projektirajući Central Park prema slikarskim, antigeometrijskim načelima engle-skog vrta. Landscape architecture, američka krajobrazna arhitektura, spašava Ameriku od klasicističke propasti.

1860–1876. Napredak industrije koji je uslijedio na-kon Građanskoga rata označuje slom grčkog revivala. Za-mjenjuje ga neogotika: na arhitektonskim stolovima, djela Ruskina, Pugina i Viollet-le-Duca zamjenjuju Palladijeva, Adamova i Winckelmannova. Viktorijanska klima u Americi ponekad ih izjednačuje sa stilom Charlesa Garniera i Tre-će republike. Autor vrlo popularne knjige Hints on House- hold Taste, Charles Locke Eastlake, zagovara jednu vrstu

obrtničkoga medievalizma iskrivljenog dekoracijama naj-

višeg stupnja grotesknosti. Na vrhuncu smo kulturalne za-

bune. Dolari mogu kupiti bilo koji stil kad ih troše ljudi li-

šeni svakoga umjetničkog senzibiliteta. Slično je bilo i s

funtama engleskoga paleoindustrijskog razdob lja kojima

su kupovani serijski proizvedeni stupovi, pilastri, vijenci i

drugi uresi. U Europi će iz otpora takvu rasapu vrijednosti

nastati pokret Williama Morrisa Arts and Crafts koji će biti

uvezen u Sjedinjene Američke Države; ondje će pobuna

biti utjelovljena u liku Henryja Hobsona Richardsona.

Obnoviteljska stremljenjaSuprotnost monotonim urbanim mrežama i veličan-

stvenim scenografijama Washingtona Pierre-Charlesa

L’Enfanta čini panorama bezobličnih i privremenih nase-

lja i servisnih jezgri razasutih duž beskrajnih cesta koje

vode na Zapad. Analogan je kontrast između herojskog

mjerila nebodera i prozaičnih drvenih i zidanih nastam-

bi, sjenika i seoskih kuća. Prisutna je konstantna dihoto-

mija između rafiniranih zdanja arhitekata, ideologija eli-

ta, imperijalnih pokušaja vladara i bankara te anonimnih

stvaratelja, građevinskih radnika koji uopće ne poznaju

“magique de la construction spirituelle”. S jedne strane,

prosvjetiteljske dogme, sveta načela, “redovi” revivala; s

druge strane postupci lišeni ambicije za vlastitim ovje-

kovječenjem ili za “nadmašivanjem Europe”, neskloni

školskoj čistoći, nehajni prema pročeljima, ali s težnjom

da empirijskom jasnoćom stvore materijalno i psihološki

Američka graditeljska tehnika. Lijevo: Drvena konstrukcija kuće Gleason u Farmingtonu (oko 1660). U sredini: Primjer “balloon framea” koji je izumio George Washington Snow 1833. Desno: Izgradnja Brooklyn Bridgea (1869—1883), koji su projektirali John Augustus [Roebling] i Washington Roebling

422

628 VIII. Moderna tradicija i rani racionalizam u SAD-u

udobne sklopove osobito kad je riječ o interijerima i teh-

nološkoj opremi.

Dugo vremena su povjesničari i umjetnici sagledavali

samo jednu dimenziju američkih prilika, njihovu nadgrad-

nju. Erich Mendelsohn objavljuje 1926. knjigu Amerika, Bil-derbuch eines Architekten, odu modernitetu industrijskih

građevina. Le Corbusier zauzima dva stajališta: 1923. u

Vers une Architecture obznanjuje da su kanadski i ame-

rički inženjeri tvorci nove arhitekture; godine 1937. optužu-

je ih u Quand les Cathédrales étaient blanches. Voyage au pays des timides. Neutra, u djelima Wie baut Amerika?

iz 1927. i Amerika. Die Stilbildung des Neuen Bauens in den Vereinigten Staaten iz 1930. bavi se američkim čelič-

nim konstrukcijama. Tek u posljednjim desetljećima, na-

kon Drugoga svjetskog rata, znanstvenici otkrivaju vrijed-

nosti američke kontrakulture, a pop-art potvrđuje njezin

karakter. Navest ćemo neka imena: Vincent Scully doku-

mentira The Shingle Style and the Stick Style; Sibyl Mo-

holy-Nagy veliča pueblo zajednice u New Mexicu i žitnice

Pen nsylvanije u Native Genius in Anonymous Architectu-re; John Mass otkriva heretičku žestinu viktorijanske Ame-

rike u The Gingerbread Age; John B. Jackson i Robert

Venturi iskupljuju Las Vegas, snagu graničnog stripa.

Prema Giedionu, još 1851., u jeku grčkog revivala,

Europljani koji su posjećivali londonsku izložbu “bili su

silno zadivljeni jednostavnošću, tehničkom preciznošću i

izražajnom smjelošću američkih uređaja i pokućstva”, a

i danas zadivljuje genijalnost “balloon framea”, najrašire-

nijega konstruktivnog sustava u graditeljstvu Sjedinjenih

Američkih Država. “Balonsku konstrukciju”, ironično tako

nazvanu zbog izuzetne lakoće, dugujemo Georgeu Was-

hingtonu Snowu (1797–1870), a najstariji sačuvani pri-

mjer je crkva St. Mary u Chicagu iz 1833. Sastoji se od

drvenih greda pravokutnog presjeka koje tvore podove,

pokrov i zidove koji su s vanjske strane obavijeni dvostru-

kim slojem tankih ploča koje osiguravaju stabilnost. Ri-

ječ je o standardiziranim dijelovima koje je moguće lako

transportirati, a masovno su proizvedeni u pilanama. Na-

kon što se postave temeljni stupovi, slijedi jednostavna

montaža na suho koju svatko može sam izvesti rabeći za

spojeve čudesno otkriće epohe: čelični čavao.

Uostalom, mnogo prije “balloon framea” Amerikanci

su izrađivali drvene pokretne kuće, o čemu postoje svje-

dočanstva još od 1578. godine. Fitch piše: “Još 1727.

Francuzi iz Louisiane su ih ukrcavali na brodove za West

Indies. Jedna od tih struktura bijaše ukradena u luci Nat-

chez, Mississippi, 1791. godine, a jedna zajednica utopi-

sta podigla je u Economyju, Pennsylvania, dvije stotine

prefabriciranih kuća u razdoblju od 1824. do 1830. Za

vrijeme kalifornijske zlatne groznice iz radionica u Chica-

gu cijele su kuće slane brodovima u San Francisco”. Ni

Japan ne upotrebljava drvo tako mudro jer tekstura krova

izgleda teška i složena. Može se reći da je “balloon fra-

me” još uvijek aktualan: njegovi su konstruktivni elemen-

ti danas tanji i razmaknutiji budući da princip “stressed

skin” uključuje ukrutu otpornu na tlak i vlak; cijeli zidovi

se slažu na tlu, a zatim podižu polugom ili kranom. Ta je

metoda u osnovi analogna, a temelji se na maksimalnoj

iskorištenosti materijala i na uštedi radne snage. Uza sto-

lac “Windsor” koji je, u izvornoj verziji od isprepletenog

pruća, na tržištu od 1725., a kasnije usavršen zahvalju-

jući otkriću savijanja drva, “balloon frame” je stoljećima

okosnica američke stambene gradnje.

Zahvaljujući takvom tipu konstrukcije, očitovala se i jas-

na tendencija za razvijenom prostornom organizacijom. Za -

tvorene kolonijalne stambene kuće u obliku kutije u New

Englandu i Virginiji zamjenjuje planimetrijska i volumetrij-

ska fleksibilnost koja omogućuje proširivanje ili suzivanje

građevine: potrebe korištenja upravljaju arhitekturom. Gie-

dion nas podsjeća: “Kad je Wilhelm Bode posjetio čikašku

izložbu 1893. godine, uočio je da je, suprotno načinu rada

u Njemačkoj, američka kuća građena iznutra prema van.”

To svojstvo, kao što je poznato, obilježit će organski pokret

čiji će najveći predstavnik biti Frank Lloyd Wright.

Očevidno, Wrightov put podrazumijeva Richardsona i

Sullivana, ali ima daleke i duboke korijene u pučkoj gra-

diteljskoj tradiciji koja prožima sve stilove i njihove kom-

binacije. Između neogotike i klasicizma, čak i orgijanje

viktorijanskog eklekticizma koji doseže grozan i čaroban

zanos u Carson Mansionu u Eureki u Sjevernoj Karolini,

od 1880. do 1890., pokazuje tu vrijednost: u pozadini

kaotičnog skupa tijela i grotesknih i deliričnih dekoracija

treperi unutarnji motiv – prostorna sloboda.

Henry Hobson RichardsonUpućivali smo na Richardsonovo djelo u drugom po-

glavlju, u vezi s Berlageovom neoromanikom, ali u ovom

slučaju, prvi put u povijesti, Sjedinjene Američke Države

prednjače pred Europom za oko dvadeset godina. Osim

kronološkog datuma, umjetnička i kulturna važnost ame-

ričkog majstora nadilazi onu nizozemskoga velikana. Za-

pravo, Berlage, kada podiže Amsterdamsku burzu, od

1898. do 1903., ima iza sebe revoluciju pokreta Arts and Crafts i epopeju Art Nouveaua, u odnosu prema koji-

ma se neoromanički jezik čini više kao blagotvoran ne-

go kao hrabar izbor; Richardson pak, projektirajući fila-

delfijsku Centennial International Exhibition 1876., djeluje

14

420—421

422—423

107—110

Henry Hobson Richardson 629

u pustoši eklekticizma bez novatorskih iskustava na koja se mogao pozvati.

Imao je trideset i osam godina i već je jedanaest go-dina, nakon studija na Ecole des Beaux-Arts u Parizu, ra-dio u New Yorku. Moda toga doba upućivala je na dva smjera: viktorijansku gotiku ili klasicizam francuskih obi-lježja. On je odbacio i jedno i drugo: zazirao je od goti-cističkih patvorina i sarkastično je tvrdio da bi zatvorenih očiju mogao izgraditi niz besprijekornih klasicističkih gra-đevina od Bostona do Philadelphije. U romaničkom izvo-ru nije vidio stil koji bi mogao suprotstaviti prevladavaju-ćim stilovima, nego metodu koja omogućuje širinu origi-nalnih interpretacija, a izražava se strukturama i materijali-ma, ograničivši ukrašavanje na najmanju mjeru. U zbrka-nu američkom kontekstu 1870., Trinity Church u Bostonu, Sherman House u Newportu na Rhode Islandu, a još više knjižnica Ames u North Eastonu u Massachusettsu i pira-mida grobnice Ames u Laremieju u Wyomingu označivali su pročišćenje u koje se sve više utapala i sama roma-nička tradicija. Richardson nije žrtvovao kolonijalni drve-ni sustav gradnje, dapače, u Stoughton Houseu u Cam-bridgeu iz 1882., doveo je Shingle style do neuobičajena sjaja, koncipirajući deskriptivan, asimetričan organizam, posve oblikovan unutarnjim funkcijama, čija ovojnica od horizontalnih pojaseva obavija uvlake i izbočine, kubične i pravokutne forme čini fluidnima, a prijelaze mekanima, u skladu s dinamikom prostornoga kontinuuma.

U Sever Hallu Sveučilišta Harvard u Cambridgeu iz 1878., blok od cigle oživljen je i gotovo da diše u cilin-dričnim tijelima i prozorima u nizu, valovitim plohama iz-vrsno oblikovanima u spojevima bridova, u ulaznom lu-ku, vijencima i naborima. Ta se obilježja ističu i blistaju u temama malih željezničkih stanica, u neuravnoteženoj kompoziciji i neobičnim utorima knjižnice Crane u Quin-

cyju u Massachussettsu u grubom i živahnom komplek-su suda i zatvora u Pittsburghu. Svojom osobnošću, Ri-chardson je načinio profesionalni prevrat u Sjedinjenim Američkim Državama: vlada klijentelom kao humanist, nameće vlastite ideje, izobražava visokospecijalizirane obrtnike, mnoštvo mlađih umjetnika. Ulazeći u njegov studio, naručitelj zna da će bilo kakva diskusija o “grč-kom stilu” ili o “francuskom stilu” biti prekinuta; on odabi-re arhitekta ne zbog struje koju slijedi nego zbog njegova krivovjernog jezika.

Posljednja djela, robne kuće Ames u Bostonu i Mars-hall Field u Chicagu iz razdoblja od 1885. do 1887. nadi-laze te granice i postaju kamenom međašem američko-ga protoracionalizma. Suhi, čisti volumeni, veliki razmaci među otvorima, linearizam podjele katova koji gole zido-ve lišava bilo kakve težine, zaglađeni vijenci, slikarski, a ne plastički tretman površina te odsutnost ornamenta objašnjavaju kulturni potres koji se dogodio u prijestolnici Srednjeg Zapada. Sve do tog trenutka arhitekti s atlant-ske obale utjecali su na središnji dio kontinenta odjeci-ma njihovih europskih utjecaja. Sada je majstor rođen u Louisiani, nastanjen u New Yorku, a osobito aktivan u Novoj Engleskoj, ostavio u Chicagu svjedočanstvo čija je modernost uništila eklekticizam, uvodeći radikalne pro-mjene. Bio je to snažan i originalan glas koji je imao sna-gu ponovno prijeći Atlantik kako bi ga se čulo, posredo-vanjem Charlesa Harrisona Townsenda, u srcu samoga londonskog Arts and Craftsa.

Na istoku se dugo vremena nisu rabile izražajne mo-gućnosti novih graditeljskih tehnika. Jayne Building u Phi-ladelphiji iz 1849. ublažuje zamah gradnje nebodera jer William Johnston osjeća potrebu za primjenom veneci-janskih dekoracija. Njima pribjegava i James Bogardus 1854. kada projektira sjedište izdavačke kuće Harper &

Henry Hobson Richardson: Tlocrt F. W. Andrews House u Newportu (1872) i dnevni boravak W. Watts Sherman Housea u Newportu (1874—1876)

426—427 68

428

424—425

630 VIII. Moderna tradicija i rani racionalizam u SAD-u

Brothers u New Yorku, proziran željezni kostur obložen staklenim pregradama. John Kellum se odriče takvih tri-kova u uredima smještenima između Leonard Streeta i Broadwaya te u robnoj kući Stewart iz 1860–1862., ali superpozicija stupovnih redova daje njegovim rešetkama renesansne prizvuke. Samo se jedno remek-djelo ističe prije Richardsona: Brooklyn Bridge u New Yorku Johna Augustusa Roeblinga i Washingtona Roeblinga, započet 1869. godine. Neodoljiv viseći most veličanstvena ras-pona, dramatičan u nosačima i liričan u panorami svo-jih otvora, projektiran za promet ali i, kako pišu autori još 1860., za “mirne šetnje starih i mladih za lijepih dana, koje će ovom mostu u trgovačkoj metropoli dati neprocjenjivu vrijednost”. Zapravo, ako i jest malo ljudi lunjalo Brooklyn-skim mostom, ta prvotna ljudska i društvena brižnost pri-donosi tome da on postane legendarnim urbanim ele-mentom, nerazdvojnim dijelom slike New Yorka.

U tradicionalističku i umjerenu sredinu Philadelphije iznenada provaljuje i bogohulno galopira tijekom cijelog desetljeća, od 1874. do 1884., egzotična i zavodljiva hiro-vitost Franka Furnessa: sa sadističkom okrutnošću muči tijela i oblike, razbija proporcije, uništava etimone kapite-la, potporanja i stupova, iskrivljujući im uloge. Od Penn-sylvania Academy of Fine Arts do traumatične Provident Life and Trust Company, od bezočne i dražesne kuće u Walnut Streetu do pokrenutog sklopa National Bank of the Republic, gomila i demistificira, ismijava klasični aka-demizam i prijeti mu. Nije slučajno što se Louis Sullivan naziva njegovim učenikom: nekoliko mjeseci se zadržao kod Furnessa prije nego što se odvažio zaputiti u Chi-cago, ali ostavio je njegov nezaboravan portret: “Imao je režeći izraz lica, poput engleskog buldoga… Radio je

građevine vlastitom glavom… projektirao je i psovao u isto vrijeme”. Aberantan i čudesan paroksizam, vrhunac bijesa usmjerenog protiv društva koje “mozgove puni pi-ljevinom, kao lutke, dok ih ne pretvori u cjepidlake, sno-bove i idiote”.

Čikaška školaKad je Richardson umro, 1886. godine, Sullivan je

imao trideset godina, John Wellborn Root trideset i šest, a William Le Baron Jenney pedeset i četiri. Činilo bi se, dakle, logičnim započeti od ovoga posljednjeg, praoca čikaške škole. Ali Root je posebna ličnost u arhitekton-skom razvitku Middle Westa: obrazovan i neodlučan, ric-hardsonovsku neoromaniku prožeo je svojom konstruk-cijskom genijalnošću. Riješio je problem temeljenja vi-sokih zgrada na močvarnu čikaškom terenu zamijenivši kontinuiranu kamenu bazu mrežom željezničkih tračnica uronjenih u beton. Udruživši se s Danielom Burnhamom 1873., među prvima usvaja skeletnu konstrukciju koju je u uporabu uveo Le Baron Jenney. Ipak, ugled je stekao s djelima Rookery Building, Woman’s Temple i nadasve Monadnock Block koji se, iako je sagrađen tradicional-nim načinom zidanja, u američkoj povijesti smatra činom rođenja modernog nebodera.

Budući da opovrgava mehanicističke predrasude o sinkronosti ukusa i tehnike, podcijenili su ga znanstveni-ci kao što je Giedion. Ali, 1893., kad se mnoštvo Euro-pljana zaputilo na čikašku izložbu, blistavi šesnaestokatni Monadnock izazvao je oduševljenje, a ne već rasprostra-njene skeletne konstrukcije. Root je precizirao svoju na-mjeru: “Arhitektura se industrijalizira da bi postala senza-

James Bogardus: Presjek Harper & Brothers Buildinga u New Yorku (1854) i projekt industrijskog pogona s vidljivom konstrukcijom od lijevana željeza

428—429

432

430—431

Bruno ZeviPOVIJEST MODERNE ARHITEKTURE II.

Od Franka Lloyda Wrighta do Franka O. Gehryja:organski slijed

NakladnikGolden marketing-Tehnička knjiga

Jurišićeva 10, Zagreb

tel.: 01/4810-819, 01/4810-82; faks: 01/4810-821e-mail: gmtk@gmtk.net; www.gmtk.net

Izvršni urednikIlija Ranić

LektoricaAlka Zdjelar-Paunović

Jezična redaktura prijevodaMarkita Franulić

Likovno rješenje koricaStudio Golden

Grafička urednicaTanja Balotić

Tisak i uvezProfil, Zagreb

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 719748