there has never been a book on humor written by a … u užem i širem smislu, a osim toga potrebno...

Obzirom na razlike u tumačenju pojma karikature u hrvatskim i inozemnim enciklopedijama, leksikonima i rječnicima, prvo treba što preciznije definirati pojam karikature i razjasniti razlike u in-terpretaciji pojma karikature. Postoji razlika u shvaćanju pojma karikature u užem i širem smislu, a osim toga potrebno je i objas-niti odnos karikature i srodnih i bliskih pojmova kao što su satira, groteska, drolerija, capriccio, parodija ili ironija.

Definicija karikature u užem smislu

Karikatura je crtež, plastički prikaz ili opis koji pretjerujući u prikazivanju prirodnih obilježja (preuveličavanje, umanjivanje i iskrivljavanje), pojavu subjekta čini smiješnom ili apsurdnom radi zabave ili kritike, odnosno predstavlja duhoviti (ironički,

Frano Dulibić (Zagreb)

DEFINIRANJE KARIKATURE KAO LIKOVNE VRSTE

There has never been a book on humor written by a funnyman.

/Nikad nije bilo knjige o humoru koju bi napisao komičar./

(Arthur Sheekman)

satirički, metaforički i sl.) komentar određene situacije1 . Tijekom XX. stoljeća i u sadašnje vrijeme dio karikaturista ponekad je izrađivao i još uvijek izrađuje karikature kojima nije cilj nasmijati promatrača – čitaoca, što je na neizravan način obuhvaćeno ovom definicijom.

Karikatura postiže komični dojam miješanjem podudarnosti i odstupanja od stvarnog izgleda prikazanog motiva. Rijetka u slikarstvu i skulpturi, karikatura je ponajviše vezana uz crtež i grafiku, odnosno namijenjena umnožavanju u tiskanim medijima. U svojim počecima karikatura je predstavljala oblik zabave za umjetnike i elitu, a tek tijekom XIX. stoljeća počelo se tematski i putem tiska karikaturu povezivati sa širokim slojevima društva, ismijavajući i razobličujući političke, socijalne ili moralne iskva-renosti i slabosti pojedinaca, slojeva ili društva u cjelini2 . Osim u likovnim umjetnostima karikatura postoji i u književnosti kao literarni žanr ili postupak.

Riječ karikatura dolazi od talijanskog glagola caricare (natovari-ti, pretjerati). Pretpostavlja se da je riječ karikatura prvi upotrijebio Giovanni Atanasio Mosini u djelu Diverse figure (Bologna, 1646).

1 Definicije karikature u svjetskim leksikonima i enciklopedijama nastoje istaći razliku između pojma karikature u užem i širem značenju. Navedena definicija temelji se na Columbia Encyclopedia, Columbia University Press, 1993. i Diction-ary of Art, Grove, New York, 1996, sv. 5, str. 775.

Zbog što jasnijeg uvida u bit pojma koji je predmet našeg istraživanja navodim i sljedeće definicije:

“Umjetnički izraz, uglavnom portretni, u kojem su karakteristike subjekta pred-stavljene izobličeno ili pretjerano zbog komičnog dojma.” Oxford Dictionary of Art, Oxford University Press, Oxford – New York, 1988, str. 92.

“Uže značenje: 1. Portret na kojem su karakteristike osobe pretjerane zbog satiričkih ili humorističkih razloga. 2. Sada, mnogo slobodnije, gotovo svaka vrsta satiričkog crteža ili situacijske karikature (cartoon).” Edward Lucie-Smith, Dictionary of Art Terms, Thames and Hudson, London ,1984, str. 42-43.

“Karikatura je iskrivljeno predstavljanje, osobe, tipa ili akcije. Zajedničko im je da su istaknute osobine sazdane na pretjerivanju, ili osobinama životinja, ptica ili povrća koji zamjenjuju dijelove ljudskog bića ili je analogija načinjena s ponaša-njem životinja. Pod pojmom karikature najčešće se misli na crtež i publiciranje za publiku koja poznaje subjekt karikature.” Encyclopedia Britannica, Macropedia, sv. 3, Chicago, 1974, str. 909.

2 Tezu o aristokratskom podrijetlu karikature u počecima njene povijesti obrazlažu Kirk Varnedoe i Adam Gopnik u: High & Low, The Museum of Modern Art, New York,1990. str. 109. i dalje.

Definiranje karikature kao likovne vrste

Utjecaj na izbor glagola caricare za pojam karikature, mogao je imati bliski pojam carattere (tal. karakter), ili španjolska riječ cara (lice). Povijest karikature polazi od nastanka prve portretne karika-ture – dakle od lica, od izrade karikature stvarne osobe. Prema tom kriteriju gotovo sva svjetska literatura bez dvojbi smatra Annibalea Carraccija (1560-1609) autorom prvih karikatura. Srodni radovi nastali prije kraja XVI. stoljeća smatraju se groteskama, likovnim satirama, parodijama ili drugim oblicima vezanim za izražavanje humora u likovnim umjetnostima. Istaknimo da se pojam karikature u užem smislu odnosi samo na portretnu karikaturu.

Kada su se krajem XVI. stoljeća pojavile prve karikature, bilo je to vrijeme kada se razvila commedia dell’arte, a razlozi koji su pogodovali razvitku obaju oblika zabave najvjerojatnije su srodni ako ne i istovjetni, ali njihovi međusobni odnosi, koliko nam je poznato, još nisu proučeni.

U Hrvatskoj se karikatura pojavljuje razmjerno kasno u odnosu na Zapadnu Europu – tek sredinom XIX. stoljeća, tako da prvu definiciju karikature u nas nalazimo pedesetak godina nakon početka učestalog pojavljivanja karikature, odnosno 1903. go-dine: “Karikatura – nagrda – jest pretjerano naopačje u pojavu

Frano Dulibić

Annibale Carraci (1560-1609), Karikature

i u djelovanju razumna sobstva. Ona je naopačje osobinske obilježnosti, koja je jedno potrebno oblikovno svojstvo ljepote. Kad se obilježene osobinske crte izopače tj. nagrde, a da ipak ostane jasan trag zbilji, navlastito kad se pretjeraju nelijepe crte u zbiljnu liku ili u značaju ili činu, onda nastane karikatura.” Dr. Franjo pl. Marković (1845-1914) književnik i sveučilišni profesor filozofije, ovu definiciju karikature objavio je u svom najznačajnijem djelu pod naslovom Razvoj i sustav obćenite estetike u posljednjem odjeljku “O komičnosti”.3 Markovićeva definicija polazi od ishodišta karikature, tj. od portreta.

Zanimljivo je primijetiti da se u literaturi o povijesti portreta često napominje kako su se tijekom renesanse razvile dvije osnovne težnje u načinima prikazivanja portreta: prema sličnosti i prema idealizaciji. Ne zaboravimo da se da se na kraju renesanse pojavila i tendencija ka transformaciji prikazanog lika vezana uz eksperi-mentiranje s grotesknim oblicima još u vrijeme visoke renesanse (Leonardo) i tijekom manirizma (Archimboldo), a tu težnju možemo povezati i s invencijom karikature na kraju XVI. stoljeća.

Nakon Franje Markovića, na europskoj literaturi utemeljene definicije karikature mogu se naći u našim starijim enciklopedijskim izdanjima, dok novijim enciklopedijama i u hrvatskim rječnicima ne nalazimo definiciju karikature koja bi pojam karikature tumačila sukladno većini suvremenih europskih tumačenja4 .

Situacijska karikatura

Zbog zapostavljenosti karikature u hrvatskom jeziku dosada nije protumačena razlika između pojma karikature u užem smislu koji podrazumijeva portretnu karikaturu i pojma karikature u širem smislu pod kojim se podrazumijevaju karikature koje naši karika-turisti nazivaju “geg-karikaturama” ili katkad koriste termin “crtani vic”. Neki europski jezici s duljom tradicijom u karikaturi razlikuju

3 Marković, Franjo, Razvoj i sustav obćenite estetike, Naklada Kr. Hrv.-Slav.-Dalm. zemaljske vlade, Zagreb, 1903, str. 543-551.

4 Enciklopedija leksikografskog zavoda, sv. 4, str. 131. Zagreb, 1959; Enci-klopedija likovnih umjetnosti, sv. 3, str. 145-146, Zagreb, 1964, te vrlo široko shvaćen pojam karikature u: Enciklopedija hrvatske umjetnosti, sv. 1, str. 404-406.


pojmove karikature i geg-karikature: engleski “caricature” i “car-toon”, talijanski “caricatura” i “vignetta umoristica” (ili “disegno um-oristico”), francuski “caricature” i “dessin humoristique” (ili “dessin satirique”) dok se u njemačkom pojam “die Karikatur” upotrebljava za oba termina, kao što se to uvriježilo i u hrvatskom jeziku5 .

Već na početku istraživanja povijesti karikature u Hrvatskoj poja-vio se terminološki problem: kako što bolje odabrati nazive kojima će se na jednostavan i jasan način razlikovati portretna karikatura i geg karikatura ili crtani vic. Naziv “geg” prije svega asocira na filmski geg vezan uz filmske komedije, a “crtani vic” suviše ističe tekstualni dio, odnosno implicira podređenost crteža vicu6 . S obzirom da ni jedan od ova dva dosadašnja naziva ne zadovoljavaju, u daljnjem tekstu umjesto tih naziva predlažem naziv: situacijska karikatura7 .

Za razliku od karikature u užem smislu koja se bavi pojedincem, situacijska karikatura zaokupljena je zajedničkim karakteristikama grupe, odnosno uže ili šire skupine ljudi. Razvijajući se od re-nesanse do sredine XIX. stoljeća, situacijska karikatura dobila je svoje sadašnje značenje: humoristički ili satirički prikaz ljudi, njihova izgleda, ponašanja i navika kao i suvremenih događaja, sastavljena katkad i od dvaju ili više crteža, najčešće s namjerom da izazove smijeh. Kao što se pretpostavlja da je portretna kar-ikatura proizišla iz renesansnog i reformacijskog isticanja značaja pojedinca, na isti se način tumači da je situacijska karikatura pov-

5 Knjigu The Art of Caricature (Umjetnost karikature) Edward Lucie-Smith počinje definiranjem (i razlikovanjem) portretne karikature i situacijske karikature te primjećuje da standardni rječnici “brkaju i nezadovoljavajuće tumače” oba termina. Edward Lucie-Smith, The Art of Caricature, Cornell University Press, Ithaca, New York, 1981, str. 7.

6 “Geg, (engl. gag) 1. u kazališnom jeziku: šaljiva improvizacija, šala; 2. neočekivan, efektan obrat u dramskoj radnji, osobito na filmu; isp. štos; u šatrovačkom govoru: prevara, laž, smicalica, podvala; Klaić, Bratoljub, Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod Matice Hrvatske, 1978, str. 474.

Naziv “crtani vic” ističe tekstualni dio jer implicira da je to vic koji nije ispričan ili napisan, nego nacrtan.

7 U Rječniku hrvatskoga jezika nalazimo da je situacija “skup okolnosti i prilika u kojima se tko/što nalazi, položaj, stanje”. Komedija situacije definirana je kao “komedija u kojoj se likovi dovode u smiješne situacije spletkom ili nesporazumom”. Anić, Vladimir, Rječnik hrvatskog jezika, Novi Liber, Zagreb 1994. Predloženi naziv situacijska karikatura na zadovoljavajući način pokriva sve pojavne oblike i teme na koje se odnosi.

Frano Dulibić

ezana s renesansnom potrebom za klasifikacijom i kategorizaci-jom. Smatra se da su i portretna karikatura i situacijska karikatura razvile kao suprotnost renesansnim težnjama stvaranja idealne ljepote. Spomenimo i mišljenje koje ne potire prethodno - da je situacijska karikatura, koja je prije svega satira društva, nastala s jedne strane na temelju djela Boscha i Brueghela, a s druge predstavlja nezavisni protest protiv renesansne “vjere u red, sim-etriju i pravilima određene kanone ljepote”.8 Situacijska karikatura, iznimno popularna od kraja XIX. stoljeća, najčešće prikazuje teme iz svakodnevnog života i služi se komedijom situacije (eng. “com-medy of manners”).

Portretna karikatura i situacijska karikatura u posljednjih stoti-njak godina često se istodobno pojavljuju u tisku, a kao što smo

8 Caricature, Cartoon and Comic Strip, The New Encyclopaedia Britannica (Macropedia, Volume 3) 15th edition, Chichago, 1974 (autor natuknice: Winslow


Petar Zrinski, Prosac, u: “Kokot”, Zagreb 1933.

ranije spomenuli, u našem jeziku terminološki su poistovjećene. Situacijska karikatura bila je polazište i bitno utjecala na razvitak drugih žanrova ili medija kao što su strip i crtani film.

Vrste i tematska raznolikost karikature

U literaturi o karikaturi teško je pronaći podjelu karikature po vrstama osim već spomenute osnovne podjele na portretnu i situacijsku karikaturu. Podjela karikature po vrstama koju ovdje navodimo, temelji se prije svega na vlastitom istraživačkom iskustvu, uzimajući u obzir tematska određenja i svrhu.

Temeljna podjela istodobno je i tipološka i tematska – to je podjela na portretnu i situacijsku karikaturu. Dok je portretna kar-ikatura u načelu prikaz pojedinca, situacijska karikatura prikazuje obitelj, grupu, klasu, odnosno društvo.

Kod portretne karikature lako se uočavaju dva tipa: karikatura lica, odnosno poprsja i karikatura čitave figure. Vrlo je malo primjera koji se ne uklapaju u ova dva osnovna tipa jer je i cilj jasno razd-

Gian Lorenzo Bernini (1598-1680), Karikatura pape Inocenta XI, signirani crtež, Stadtbibliothek, Leipzig

Frano Dulibić

vojen. Kod karikature lica karikaturist je usredotočen na psihološku studiju karaktera koja za polazište uzima prenaglašavanje ili djelomično transformiranje portretnih crta lica. Karikatura čitave figure (posebno popularna u Dalmaciji u razdoblju između dva rata) implicira poznavanje osobe koja je karikirana, a osim lica, karikaturist prikazuje prenaglašene karakteristične tjelesne osobine (debljina, mršavost, grbavost, ukočenost), dispropor-cionira dijelove tijela (kratki vrat, duge noge ili duga stopala), na smiješan način ističe karakterističan pokret (često pokret rukom) ili način hoda (npr. sa štapom). Karikatura figure ne zadržava se na detaljnoj psihološkoj studiji lica, nego izdvaja i na duhovit način “komentira” čitavu osobu na kojoj se na plastičan način odražavaju i njezine životne navike. Učinak ovakve karikature u vrijeme njezina nastanka bio je ograničen (ukoliko se nije radilo o nacionalno ili internacionalno poznatoj ličnosti). Naime, svodio se na krug ljudi koji su poznavali karikirane oso-be jer su jedino oni mogli procijeniti u kojoj mjeri je karikaturist “pogodio” osobine karikirane osobe. Stoga su na ovakvim karikaturama najčešće bili prikazivani ugledni građani, a njihove karikature prodavane na izložbama koje su često imale iznimno velik broj posjetilaca.

Podjela situacijske karikature s obzirom na sadržaj mnogo je složenija. Temeljnu podjelu uočavamo u razlici između društveno angažirane karikature koja se odnosi na određene ljude i događaje i karikature svakodnevice čiji je protagonist najčešće figura ili figure koje su predstavnice svoje klase, spola ili dobi u svakodnevnim situacijama.

Području društveno angažirane karikature pripada politička karikatura, karikatura ekonomskog ili socijalnog stanja društva ili pojedinaca, karikatura određene društvene klase ili zani-manja, karikatura događaja vezanih uz kulturu (npr. postavljanje spomenika ili karikatura arhitekture) ili u novije vrijeme, ekološka karikatura. Društveno angažirane karikature razdvajamo od kar-ikature svakodnevice po sadržaju i po svrsi, odnosno željenom učinku karikature. Društveno angažirana karikatura želi duhovitim prikazom raskrinkavati društvene (najčešće političke) negativnosti, izvrgnuti ruglu postupke odgovornih za događaje ili stanje u društvu i tako utjecati na javno mnijenje, odnosno potaknuti na promjene. Zabavni karakter karikature samo je sredstvo da se postigne cilj. Društveno angažirana karikatura nije uvijek služila pozitivnim


ciljevima. Bila je upotrebljavana i u propagandne, političke svrhe, odnosno služila poticanju negativnih stereotipova među kojima je poznata antižidovska karikatura.

S druge strane, karikature svakodnevice od sredine XIX. sto-ljeća obraćaju se uglavnom srednjoj klasi ili siromašnijim slojevima i prvenstveno im je cilj zabaviti gledaoca i čitaoca. Obitelj je često nukleus iz kojeg se rađaju bezbrojne varijacije duhovitih situacija temeljenih na stereotipovima (punice i zetovi, djeca i majke, muževi papučari i debele, mrzovoljne žene, itd.), a često su sadržajem vezane i uz pojedina zanimanja (doktori, advokati, veleposjednici, umjetnici, mesari, seljaci). Unutar karikature svakodnevice postoji čitav niz podtema iz kojih kao primjere možemo izdvojiti erotsku karikaturu (s ekstremnim, relativno rijetkim oblikom – opscenom ili pornografskom karikaturom), sport u karikaturi ili medicinu u karikaturi (prizori kod zubara ili doktora).

Od pojave situacijske karikature posebno popularna bila je politička karikatura kojom se najsnažnije izražavala kritika društva. Situacijsku karikaturu moguće je tematski dalje dijeliti na još manje i specifičnije segmente, poput karikatura koje su satirički komentar javnih spomenika (skulptura u karikaturi) ili arhitekture.

Umjesto tipološke podjele karikature, Josip Horvat nudi tipološku podjelu karikaturista koja ističe likovnost, ali pritom zanemaruje druge značajke karikature: “Savršen je karikaturista onaj kojega djelo govori samo – nepotreban je komentatorski tekst. Rijetki dosižu taj vrhunac karikaturske umjetnosti. Postoje karikaturisti koji sami daju koncizan tekst svojim crtežima. Treća vrsta su ilustratori tuđe dosjetke, katkad ingeniozni, većinom više manje uspješni tumači tuđe ideje, tu je crtež sporedan a tekst jezgro satire”.9 Uočavamo da Horvat pretjerano simplificira odnos slike i teksta. Karikatura s tekstom ne mora biti manje vrijedna od

9 Horvat, Josip, “Koprive” i prva generacija karikaturista-publicista u Hrvatskoj, Novinar, Zageb 1964, br. 1, str. 21.

10 Jedinu podjelu karikature u domaćoj literaturi našli smo kod Fedora Kritovca koji je izvodi iz suvremene karikature: “Kao ‘anegdotski-realnu’ odredili bismo prvu skupinu, dok bi se druga mogla odrediti kao’irealno-metaforička’, a u trećoj se skupini karikatura ostvaruje neposredni integritet vizuelnog i sadržajnog.” Kritovac, Fredor, Suvremena karikatura, Život umjetnosti, Zagreb 1973, br. 19-20, str. 59-68.

Frano Dulibić

karikature bez teksta. Radi se o dva različita pristupa karikaturi. Osim toga ako u nekom razdoblju prevladava karikatura bez

teksta, primijenimo li Horvatov model valorizacije, došli bismo do pogrešnog zaključka da su karikature iz tog razdoblja kvalitetnije od karikatura nekog drugog razdoblja a da ih pritom uopće nismo likovno usporedili10 .

Groteska

U užem smislu pojma, groteska je vrsta ornamenta koji se u renesansi razvio na temelju antičkih rimskih zidnih dekoracija koje su pronalažene u ruševinama najčešće ispod razine tla, koje su nazivali grotte pa je tako nastalo i njihovo ime. Te dekoracije

11 Edward Lucie-Smith, Dictionary of Art Terms, Thames and Hudson, London, 1984, str. 95.

Groteske iz Lukas Killianove Neues Gradesco Büchlein, 1607.


sastoje se od različitih motiva (ljudskih figura, ptica, životinja i čudovišta), međusobno povezanih oko središnjeg prizora. Tijekom renesansnog razdoblja smatralo se da su one suprotnost, odnosno antiteza stvarnosti.

U proširenom značenju, groteska se odnosi na bilo kakav izobličeni prikaz, posebice na prikaz koji donosi kombinaciju ljudskih i životinjskih svojstava11 . Ta svojstva su izrazito drugačija od oblika kakve susrećemo u prirodi. U Francuskoj se pojam groteska počeo primjenjivati u književnosti početkom XVII. stoljeća. U rječniku Francuske akademije iz 1694. godine pojam groteska odnosi se na ono što je fantastično, ekstravagantno, kapriciozno (capricieux). U tom proširenom značenju pojam je prenesen u Englesku i tijekom XVIII. stoljeća podrazumijeva neprirodno, mon-struozno, smiješno. U vrijeme neoklasicizma riječ groteska dobila je pogrdno značenje. Groteska je postala sinonim za pretjerano i nerazumno.

Frano Dulibić

Leonardo da Vinci (1452-1519), Pet grotesknih glava, 1494, Royal Library, Winsdor Castle

Poznati crtež Groteskne glave, 1494. Leonarda da Vincija (vl. Royal Library, Winsdor Castle) u većini stručne literature smatra se oblikom koji prethodi karikaturi. Nalik je na fiziognomsku studiju te se može tumačiti i kao suprotnost studijama idealnih proporcija čovjeka i idealne ljepote po kojima je Leonardo također poznat. Likovi prikazani na crtežu Groteskne glave ne predstavljaju por-tretne karikature određenih osoba, niti su crtani s namjerom da nas-miju suvremenike.

Možemo reći da postoji mnogo karikatura koje su groteskne ili djeluju groteskno, ali isto tako postoji mnogo grotesknih crteža koji niti su zamišljeni niti djeluju kao karikature.


Georg Grosz (1893-1959), Podrška društva, 1926.

Drolerija

Drolerija (fr. drolerie – lakrdija, šala) šaljiv je prizor s ljudskim i (ili) životinjskim likovima na marginama srednjovjekovnih rukopisa i na rezbarenim korskim sjedalima. Uz zabavni karakter, često ismijava ljudske slabosti.

Satira

Satira je mnogo širi pojam od karikature pa možemo reći da

12 The Dictionary of Art, Grove, New York, 1996. sv. 5, str. 755 (autor natuknice Judith Wechsler)

13 ibid, sv. 27, str. 868 (autor natuknice Paul Von Blum)

Frano Dulibić

Walter de Milemete, Drolerija, na margini iluminiranog manuskripta iz XIV. stoljeća De nobilitatibus sapientis et prudentiis regum

većina karikatura može biti objedinjena pod pojmom satire, ali “sva satira ne mora biti karikaturalna jer može djelovati kroz uporabu drugih sredstava kao što je simbolika ili sadržaji koji ne moraju biti temeljeni na pretjerivanju”.12 “Satira je pojam koji se primjenjuje na ciljano hiperboličko predstavljanje u umjetnosti čija je namjena da razotkriva ismijava bezbrojne poroke, bedastoće, gluposti i zla ljudske vrste13 . U likovnoj umjetnosti satira je jedan od najčešćih oblika u kojem je vidljiva društvena svijest. Mnogi istraživači ukazali

14 Marković, Franjo, Razvoj i sustav obćenite estetike, Naklada Kr. Hrv.-Slav.-Dalm. zemaljske vlade, Zagreb, 1903, str. 551.


Kurkynysky (pseudonim Kuprianova, Kirilova i Sokolova), Gorila Adolf, 1941, plakat (144 x 103),

Staatsbibliothek Preussischer Kulturbesitz, Berlin

su na bliskost verbalnih ili pisanih i likovnih oblika satire. Da je satira širi pojam od karikature, znao je već i Franjo Marković kada je 1903. godine uz karikaturu definirao i satiru: “Satira je komika s ozbiljnom namjerom, da moralne mane popravlja; nju obilježava rečenica: ridendo castigat mores; a oblikovna prikazivala satiri jesu kar-ikatura, parodija, travestija”.14 Satira uz parodiju upotrebljava i humor i ironiju.

Satira se javlja gotovo u svakom mediju od antičkih vremena, pa tako i u likovnim umjetnostima (Pompeji). U srednjem vijeku satira je bila uglavnom usmjerena na ljudske grijehe i poroke, a od XVI. stoljeća likovni umjetnici često koriste satiru kao sredstvo kojim djeluju protiv političke hipokrizije, socijalnih nepravdi i ugn-jetavanja. Poslije 1500. godine nekolicina umjetnika (među prvima Hieronymus Bosch) svjesna je ogromne razlike između vjerskih vrijednosti i nemoralnog ponašanja dijela svećenstva. Od tada postaje sve popularnije izražavanje kritike društva putem satire koja se širi Europom i realizira se u većoj ili manjoj mjeri u svim likovnim medijima.

Frano Dulibić

Guercino (Giovanni Francesco Barbieri) (1591-1666), Čovjek bježi od čudovišta, Walker Art Gallery, Liverpool

Capriccio

Riječ capriccio potječe od latinske riječi capra što znači koza, a u prenesenom smislu ima značenje: hirovito (poput kozjih kretnji). U likovnom smislu podrazumijeva slobodno, nesputano, maštovito izražavanje koje ovisi o trenutnom raspoloženju. Capric-cio najčešće podrazumijeva sliku ili grafiku koja prikazuje krajolik, odnosno vedutu koja spaja stvarne i izmišljene motive (ponekad se naziva i veduta ideata, primjerice kod Caneletta i Guardija). Pojam capriccio u širem smislu primjenjuje se i za najrazličitije fantastične motive, među koje se svrstava i poznati ciklus grafika Los Caprichos Francisca de Goye. Bliskost capriccia s karikatura-ma nalazimo u spoju fantastičnog i smiješnog (primjerice Guer-


Thomas Rowlandson (1756-1827), naslovnica knjige The English

Dance of Death (Engleski ples smrti), 1816.

cino, Čovjek koji se prepao monstruma), ali najčešće je sadržaj capriccia vezan uz mitološke, alegorijske ili magijske likove koji ne izgledaju smiješno.

Alegorija, parodija, ironija

Alegorija je jedan od najstarijih načina prikazivanja likova, predmeta ili događaja čiji prikaz zamjenjuje apstraktnu ideju, odnosno sugerira dublje simboličko značenje (alegorija pravde, proljeća). Nije moguće egzaktno navesti kada se počinju javljati satirički elementi u alegorijskim prikazima, ali možemo reći da se gotovo od samih početaka povijesti karikature karikaturisti služe i prikazivanjem alegorijskih figura, odnosno karikaturama istih (najčešći primjeri su karikature s alegorijom smrti ili pravde).

Pojmovi poput parodije, ironije, burleske ili travestije rijetko

Frano Dulibić

Edouard Manet (1832-1883), Balkon, 1868-69, ulje na platnu,Muzej D’Orsay, Pariz.

Pons, karikatura Manetove slike Balkon, iz: »La Parodie«,

br. 1, Pariz 1869.

se nalaze u rječnicima termina iz povijesti umjetnosti – ti pojmovi vezani su prvenstveno uz književnost i dramske vrste, odnosno komediju. Razmatranje različitih oblika komičnog koji su svojstveni književnosti i njihovo povezivanje s likovnim medijem potpuno je opravdano kada se radi o likovnoj vrsti poput karikature jer je karikatura često neraskidivo povezana s tekstom, odnosno tek s tekstom čini smislenu cjelinu.

Parodija je vanjsko oponašanje uz iskrivljavanje bitnog prema poznatom predlošku. U književnosti to je oblik satiričke kritike ili smiješne poruge koja imitira djelo ili način određenog autora tako da ističe slabosti pisca ili pretjeruje s upotrebom konvencija određene škole. Parodiju u karikaturi prepoznajemo u slučajevima kada karikaturist imitira i iskrivljuje način crtanja drugog karika-turista ili određenog likovnog djela iz područja tzv. “visoke umjet-nosti”. Primjerice, u razdoblju između dva svjetska rata karikaturisti su često ismijavali modernu umjetnost i prikazivali slikare uz slike


Nepoznati autor (Engleska 1778), Tri gracije, kolorirana grafika, Kunst-bibliothek, Preussischer Kulturbesitz, Berlin

koje su bile parodije futurizma ili kubizma. Poznate su parodije Leonardove Posljednje večere, Rodinova Mislioca ili Picassove Guernice.

Ironija u književnosti označava izražavanje putem suprotnosti, kada se misli obrnuto od onog što je izgovoreno ili napisano, a u likovnoj umjetnosti ironijski prikaz podrazumijeva da je autor prikazao osobe, situacije ili prostor na obrnut ili bitno drugačiji

Frano Dulibić

Ivan Šarić (r. 1943.), Bez naslova, Vjesnik, 2. lipnja 2003.

J. J. Grandville (Jean Ignace Isidore) (1803-1847), Privlači svako oko, grafika iz: Un Autre Monde, Pariz 1844.

Victoria and Albert Museum, London

način od očekivanog. Osim spomenutih postupaka, karikaturisti se služe i drugim

postupcima poznatim u teoriji književnosti, ali rijetko spominjanim u likovnim umjetnostima (osim alegorije) kao što je, primjerice para-doks, metonimija ili metafora. Kod pojedinih karikaturista posebno se ističe uporaba realizirane metafore. Primjerice, izreka temeljena na frazi “vući nekoga za jezik”, u karikaturi postaje realizirana metafora: lik je prikazan kako doslovce vuče za jezik drugi lik.

Profesija karikaturist

U Hrvatskoj je djelovao čitav niz karikaturista koji su se više ili manje profesionalno bavili karikaturom uz nepotpuno likovno obra-zovanje. Treba posebno istaknuti da studij na likovnoj akademiji nimalo ne utječe na vrednovanje karikatura određenog autora. Svaka karikatura predstavlja jedan od mogućih načina likovnog izražavanja, analizira se i prosuđuje kao zasebno djelo, u okviru cjelovitog opusa pojedinog autora, kulture i vremena u kojem je karikatura nastala, te u odnosu na srodna likovna djela i pojave u vlastitoj i drugim kulturama.

Profesionalni karikaturist je osoba koja živi prvenstveno od izrade karikatura. Prije Prvog svjetskog rata u Hrvatskoj je izrada karikatura bila samo jedan dio djelatnosti likovnih stvaralaca. Poslije 1918. godine rastom popularnosti i naklada humorističko satiričkih kao i drugih listova i novina, stvoreni su uvjeti da neko-licina karikaturista u Hrvatskoj doista živi isključivo od karikature. Do Drugog svjetskog rata nekoliko karikaturista bila je stalno zaposlena u novinskim redakcijama, a iza Drugog svjetskog rata to je iznimno rijedak slučaj.

Karikaturiste možemo podijeliti u tri vrste. Karikaturisti amateri najčešće se javljaju sporadično, izazvani nekom prilikom za afir-macijom ili dopunskom zaradom, odnosno zbog osobnog zadovolj-stva. Amatersko bavljenje karikaturom u razdoblju između dva svjetska rata bilo je u modi. Zbog različitih razloga - od bezazlene šale do pakosti i uvrede - ljudi su poklanjali jedni drugima kar-ikature, a time i svoje viđenje drugih ljudi. Karikaturisti amateri nerijetko izrađuju karikature prijatelja, znanaca i viđenijih ličnosti iz svoje struke kao što su to liječnici, odvjetnici ili književnici.


Drugu skupinu čine karikaturisti koji nemaju obrazovanje aka-demskih slikara ili kipara (dio njih završio je godinu ili dvije likovne akademije), a neki su iz drugih profesija. To su često crtači koji, na-kon što dostignu određenu kvalitativnu razinu, zapadaju u maniru te rijetko i neznatno mijenjaju likovni izraz. Među njima su rijetki koji rade upravo na suprotan način, neprestano eksperimentirajući, istražujući uvijek nove mogućnosti karikaturalnog izraza. Nakon Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj prevladavaju karikaturisti bez likovnog obrazovanja.

Posebno zanimljivu, kvalitetnu i obimnu skupinu čine karikaturi-sti koji su bili akademski obrazovani slikari i kipari čiji su dijelovi opusa koji se odnose na karikaturu nerijetko gotovo nepoznati javnosti. Oni predstavljaju treću autorsku grupu jer su po profesiji likovni umjetnici koji su se u jednom dijelu ili tijekom čitavog radnog vijeka bavili karikaturom, to su oni koji su posjedovali unutrašnju sklonost karikaturi, a nerijetko im je karikatura služila i kao dopun-ski izvor prihoda.

Frano Dulibić

Antun Motika, Bezidejna situacija, »Koprive«, br. 46, str. 908, Zagreb 1930.

Literatura

Gombrich, E. 1960. Art and Illusion, A Study in Psyhology of Pictorial

Representation, London.

grupa autora 1984. Das Bild als Waffe. Mittel und Motive der Karikatur

in fünf Jahrhunderten, München.

Hillier, B. 1970. Cartoons and Caricatures, Studio Vista/Dutton

Pictureback, London.

Horvat, J. 1960. Karikatura u Hrvatskoj (1862-1939.), u: Hadžić,

Fadil, Antologija hrvatskog humora i satiričke književnosti, Zagreb, 1999, str. 452-455.

1964. “Koprive” i prva generacija karikaturista-publicista u Hrvatskoj, Novinar, br. 1, Zagreb, str. 20-22.

Horvatić, D. 1975. Ples smrti, Antologija hrvatskog likovnog humora,

Zagreb.

Lucie Smith, E. 1981. The Art of Caricature, Ithaca - New York.

Marković, F. 1903. Razvoj i sustav obćenite estetike, Zagreb.

Ricardi-Cubitt, M. 1996. Grotesque, u: Dictionary of Art, New York, sv. 13,

str. 699-702.

Varnedoe, K. & Gopnik, A. 1990. High & Low, New York.

Von Blum, P. 1996. Satire, u: Dictionary of Art, New York, sv. 27, str.

868-872.

Wechsler, J. 1996. Caricature, u: Dictionary of Art, New York, sv. 5,

str. 755-761.


Defining Caricature as Visual-Art Form

Different interpretations of the term caricature in Croatian and foreign encyclopedias, lexicons, and dictionaries indicate a need for a very precise definition of this term in the narrow (caricature) and in the broader sense (cartoon). Different ways of presenting facial caricatures and caricatures of the whole figure are being considered. When creating a facial caricature, the caricaturist is focused on the psychological study of the character, whose starting point is overemphasizing or partial transformation of the facial features. The caricature of the whole figure implies a good knowledge of the caricatured person; apart from the face, the caricaturist presents overemphasized characteristic features of the body, disproportionate body parts, and emphasizes a charac-teristic movement or walk in a comical way. The caricature of the figure does not stop with the detailed psychological analysis of the face, but it singles out and comments (in a comical way) the whole person, and reflects his/her life habits in a plastic way. The division of the situational caricature (cartoons) into socially commit-ted caricature and everyday caricature is suggested. The domain of socially committed caricature includes political caricature, cari-cature of economic or social state of the society or an individual, caricature of the specific social class or profession, caricature of cultural and culture-related events, and, more recently, ecological caricature. The aim of the everyday caricature is to entertain a much broader public, and thematically it is often connected with family and specific professions. Considered primarily as visual-art forms, caricature and cartoon are analyzed in the context of related visual-art forms like grotesque, drollery, satire, capriccio, and in the context of the often used figures like allegory, parody, and irony. The differences between the amateur caricaturists, pro-fessional caricaturists who attended art schools, and professional self-educated caricaturists are also analyzed.

Frano Dulibić

there has never been a book on humor written by a … u užem i širem smislu, a osim toga potrebno...

Documents