the myst reader: book 3

Download The Myst Reader: Book 3

Post on 26-Dec-2014

151 views

Category:

Documents

7 download

Embed Size (px)

TRANSCRIPT

ibs@crostuff.net

-1-

ibs@crostuff.net

Rand Miller; David Wingrove - MYST KNJIGA D'NIJAOdanoj ekipi u Cyanu

PROLOG*

KLIKTAJ MORSKE PTICE. ON KOJI NE ZNA STOJI POKKRAJ TRANICA. MIR. KRUG JE ZATVOREN. POSLJEDNJA RIJE NAPISANA. IZ KOROKH TIMAH:W. 13245-46Spilja bijae tiha. Blaga je izmaglica lebdjela iznad povrine vode, osvijetljena odozdo priguenim naranastim sjajem to je naoko izvirao iz dubine jezera. Sa svake su se strane uzdizali golemi granitni zidovi, dok je iznad vrsta stjenovita ploa zatvarala pogled na zvijezde i mjesec to niti su se mogli vidjeti niti osjetiti. Po jezeru su se posuli otoci, iskrivljeni iljci tame to izbijaju iz ravne povrine vode, a tamo, na dalekome kraju pilje, stajala je jedna golema stijena, raspukla, ali jo uspravna, poput rascijepljena debla, a vrh joj se skrivao u tami. Iza nje leao je grad, obavijen tiinom, a njegova su se pradavna zdanja slijepila uza zidove pilje. D'ni je spavao, ne sanjajui, u ruevinama. A ipak, zrak je bio svje. Kretao se, kruio medu piljama, a udaljena buka ogromnih elisa bijae tek malo vie od nagovjetaja zvuka, jedva ujan, vrtloan puls ispod tiine. Izmaglica se nakratko razdvojila kad je amac skliznuo preko vode, njegov prolaz oznaen tek najblaim mrekanjem, a potom ni njega vie nije bilo, nestao je u tami. U D'niju bijae no. No koja je sad ve trajala gotovo sedamdeset godina. Na ulicama grada izmaglica se zmijoliko uvijala, kao neto ivo, na hladnom kamenu prastarih plonika. A ipak, tu vie nita nije ivjelo, samo mahovina i gljive to rasle su iz svake pukotine. Prazan bijae, kao da je tako leao tisuu godina. Razina za razinom leala je izloena pogledu, naputena i zaputena. Tisuu praznih uliica, deset tisua praznih soba, pust krajolik smrvljenih zidova i otpale kamene grade kamo god ovjek pogleda. U velikome zaljevu izmeu dva mramorna boka grada leala je luka; iz njezinih svjetlucavih dubina izranjale su sjene potonulih laa; tamo preko otvorenih usta luke velika arkada od kamena, Kerathova arkada, tako su je zvali, a povrina joj sad bijae izmreana pukotinama. Tiina. Neprirodna tiina. A potom zvuk. Isprva jedva ujan i udaljen, a ipak jasan. Tap, tap, tap metala o kamen. Visoko gore, u uskim uliicama gornjega grada pred djelomino sruenim vratima zastane sjena i okrene se, ogledavajui se oko sebe. Zvuk je doao iz dalekog kraja pilje, s jednoga od otoka razasutih po jezeru. Izmaglica se zakovitlala, a zatim se ponovno slegla tiina. A potom novi zvukovi: zujava, visoka mehanika kripa popraena dubokim brujanjem builice. Zatim opet kuckanje, to je odjekivalo preko vode. K'veer. Zvukovi su dolazili s K'veera. Tri kilometra preko jezera, eno ga, otok to se izdie iz svjetlucave vode kao golem, crn pluteni ep, njegovi neko otri obrisi omekani nedavnim odronom. Priavi blie, ovjek bi uo kako zvuk postaje glasniji: stalno buenje, mukli udarci ekia po kamenu. Otok podrhtava pod silinom napada, izrezbarene stijene vibriraju poput kakvog zvona. Ali ta strana buka nikoga ne budi. Prastare sobe mrane su i prazne. Sve osim jedne, one u samome dnu otoka, dolje ispod povrine jezera. Tamo, duboko u stijeni, lei najstarija od svih soba, komora s mramornim stupovima i hladnim kamenom, koju je zapeatio gnjevni otac ne bi li sina nauio lekciju. Sada, etrdeset godina kasnije, ta ista prostorija puna je uurbanih ljudi u tamnim zatitnim odijelima. ela su im oroena znojem dok se napinju pod svjetlima, desetak njih stoje podno dva velika hidraulina potpornja, radei

-2-

ibs@crostuff.netna zidu s maljem i builicom, dok ostali ure naprijed-natrag, odnosei odronjeno kamenje, slaui ga na gomilu u drugome kraju prostorije. Pokraj lijevoga potpornja stoji jedan lik, promatrajui: Atrus, sin Gehnov, jednom davno zatoenik u toj prostoriji. Nakon nekog vremena pogledava u biljenicu, otvorenu u ruci, pa opet die pogled i dovikuje neto najbliim radnicima. Jedno se lice podie, glava kima, okree se natrag. Poruka biva prenesena. Trenutak stanke. Dobrodola tiina. Priavi, Atrus se sputa u uanj izmeu dvojice mukaraca i naginje se naprijed, pregledava zid, gurajui prste duboko u pukotinu, potom se okree, vrti glavom. Uzmie unatrag, puta ih neka nastave, gledajui kako se laaju posla gotovo osvetniki, uz zagluujuu buku, kao da znaju da su nadomak proboja. Komora se polako ispunjava prainom. Potom se jedan od njih dvojice odmie, uspravlja, iskljuuje svoju builicu. Okree se, podie zatitni vizir i iroko se smijei. Ostali se oko njega odmiu, gledaju naprijed. Atrus se vraa zidu, saginje se, gura ruku duboko u otvor, pipajui amo-tamo, gore-dolje. Zadovoljan, odmie se, vadi pisalo iz depa, uspravlja se i crta po kamenu. Obris vrata. Na njegov znak jedan od buaa zakorauje naprijed i poinje rezati uzdu crte. Brzo je to obavljeno. Tucet udaraca ekiem i kamen pada. Krhotine bivaju brzo raiene i dok ostali promatraju, Atrus jo jednom zakorauje naprijed. U rukama dri reza debljine nadlaktice, s trbuastim spremnikom. Poloivi kruna usta orua na krunicu brave krug koji prelazi preko debelog okvira vrata Atrus se upinje, polako pritie otponac, putajui da zupci zagrizu u povrinu. Tek kad je reza vrsto zahvatio metal Atrus poinje gurati, upirui se cijelom svojom teinom. Reue zavijanje, otar zadah paljevine, razliit od ranijih mirisa kamena i praine i sredstva za podmazivanje. A potom, naglo, sve je gotovo. Zveket brave kad je pala u hodnik s druge strane, sve nie zavijanje builice dok se zamuckujui stiavala. Spustivi builicu, on podie vizir, skida zatitnu kacigu i puta je neka padne. Atrus se ispravi, uputi jedan znaajan pogled svojim ljudima, a onda se opet okrene prema vratima. etrdeset je godina ekao ovaj trenutak. etrdeset dugih godina. Poloivi stopalo obuveno u izmu na povrinu, on snano gurne, osjeajui kako se metal isprva odupire pa zatim poputa. Polako, neujno, vrata se otvorie. Dobra d'nijska vrata, pomisli on, s dobrim kamenim arkama koje nikad ne hraju. Vrata napravljena da traju. Kad su se vrata otvorila, opet je nakon toliko dugo vremena ugledao hodnik i na njegovu kraju stube to vode gore u kuu, tamo gore gdje ga je, neko davno, njegov otac Gehn nauio pisati. Tamo gdje je prvi put saznao istinu o D'niju. A i ostale stvari, da. Prie mu Irras i stane pokraj njega. "Hoete li proi kroz njih, Metre Atruse?" Atrus se okrene, gledajui mladia u oi. "Ne treba pourivati ovakve trenutke, Irrase. ekao sam etrdeset godina. Mogu priekati jo etrdeset sekunda." Irras spusti pogled, postien. "Osim toga," nastavi Atrus, "jo uvijek ne znamo je li D'ni nastanjen ili nije." "Mislite da bi mogao biti?" Izraz Irrasova lica bijae gotovo komian. "Ako jest," ree Atrus, "onda ve znaju da smo ovdje. Podigli smo toliku buku da bi to probudilo i mrtve." "Moda bismo se trebali naoruati." "Protiv drugih D'nijaca?" nasmijei se Atrus. "Ne, Irrase. Ako ovdje ima ikoga, bit e nam prijatelji, ne protivnici. Jer ako su ovdje, onda su se, kao i mi, vratili s razlogom." Atrus se okrene, gledajui prema stubama, a zatim otrese prainu s izama i konatih rukavica te zakorai kroz vrata u prigueno osvijetljen hodnik.

-3-

ibs@crostuff.net

PRVI DIO*

VATRENE RIJEKE. AK I STIJENE GORE. IZ MORA SE IZDIE OTOK. TAMNA AROLIJA U POGRENOM IZRAZU. LJUDI SE KLANJAJU GOSPODARU POGREAKA. - IZ EIEMAH'TERAK, KNJIGA SEDMA, W. 328-31Morske su se ptice raskliktale kruei iznad zaljeva, prhutava bjelina nad plavetnilom. Bijae vrue i Marrim, gledajui prema selu, povue kosu s lica pa skupi pletenice na potiljku. Da nije bilo oca ve bi je odavno odrezala kratko, muki. Na kraju krajeva, radila je muke poslove pa zato ne bi imala i muku frizuru? Ali nije eljela uzrujati oca. Bilo mu je ve dovoljno teko razumjeti promjene koje su se zbile na Averoneu, a kamoli shvatiti nagon za istraivanjem i spoznajom koji se probudio u njegovoj najmlaoj keri. S mjesta na kojem je stajala, na uzvisini, pruao joj se pogled na cijeli njezin svijet. Tijekom djetinjstva to joj je bilo dovoljno. est velikih krunih koliba, rijeka, iroke njive gdje su sadili usjeve, a iza njih uma u kojoj su lovili i igrali se. Dovoljno svijeta, sve dok se nisu pojavili Atrus i Catherine. Sad si je jedva mogla zamisliti kako je bilo prije njihova dolaska. Kako li je uspijevala preivjeti bez tog nagona u sebi, te potrebe za znanjem. A sad, gotovo jednako naglo kao to je i poelo, trebalo je zavriti. Tog su jutra rastavili i posljednu radionicu i raistili mjesto gdje je bila stajala. Tako je Atrus bio obeao seoskim starjeinama kad su doli, a ipak Marrim nije shvaala zato to mora biti tako. Tako su brzo postigli tako mnogo. Zato to mora zavriti? Ona se vie ne moe vratiti na ono to je bila. Ne. Promijenila se. A ovaj svijet, premda je jo uvijek bila emotivno vezana za njega, vie nije bio dovoljno velik za nju. eljela je vie. Atrusove Knjige otvorile su joj um prema beskrajnim mogunostima koje postoje i eljela je vidjeti, ako ne sve, onda barem neke od tih mogunosti. A sutra e sve to otii. Atrus, Catherine i sve to oni predstavljaju. Mora postojati nain da to sprijei. Ili, ako ga nema, mora postojati nain da pode s njima. Samo kad bi je Atrus pitao eli li poi. Ali ak i tad se starjeine i otac medu njima ne bi sloili. Ma koliko im se sviao Atrus, nisu im se sviale promjene koje je donio na Averone. Vidjeli su uzbuenost u oima svoje djece i gledali su to kao prijetnju. Atrus je to shvaao. Zato je i bio pristao na odlasku unititi sve to je ovdje izgradio za svoje potrebe. Ali nije mogao unititi ono to je bilo u njezinoj glavi. Ni sjeme koje je posijao u glavama ostalih, poput Irrasa i Carrada. Marrim je znala da i oni osjeaju istu frustraciju. I oni su se sad osjeali zatoenima u premalenom svijetu. Pustila je da joj se misli stiaju, zagledana dolje u selo. Svaka od velikih koliba imala je etvera golema vrata: na sjeveru, jugu, istoku i zapadu, s okvirima od poliranih grana jarrasa, najveih stabala u umi. Dok je promatrala, kroz juna vrata njezine kolibe izilo je troje ljudi; bijahu siuni u usporedbi s golemim prastarim drve-em, a ipak ih je o