SVIJET U LAŽI _ BIBLIJSKA SUBOTA I KRŠĆANSKA NEDJELJA

DESET BOŽJIH ZAPOVIJEDI

Najveće univerzalno svjetsko načelo etike koji je ikada dano čovječanstvu nalazi se u svetoj Božjoj riječi Bibliji. Razmotrimo područje odnosa toga načela. Deset zapovijedi se dijele na dva dijela.Prvi dio sadrži propise koji određuju odnos čovjeka prema Bogu, a drugi se bavi odnosom čovjeka prema čovjeku.Sveto pismo uzdiže Dekalog kao kraljevski Zakon i Zakon slobode. Isus je taj Zakon učinio velikim i slavnim, a za svakog vjernika on je najljepši predmet razmišljanja. Upravo taj zakon jednog će dana biti mjerilo po kojem će Bog svima suditi.Glavno je svemu što si čuo: Boga se boj i zapovijedi njegove drži jer je to sve čovjeku. Jer će svako djelo Bog iznijeti na sud i svaku tajnu, bila dobra ili zla . Reformator John Wesley opisuje Dekalog ovim riječima : “Božji Zakon je slika božanskoga vječnog Duha, izraz njegove prirode. Da, on je najljepši izdanak vječnoga Oca, najbistriji izvor njegove neizmjerne mudrosti, vidljiv dokaz savršenstva Najvišega. On je predmet divljenja i radosti kerubima, serafima i sve nebeske vojske, a čast i ponos svakoga pravog vjernika, svakoga prosvijetljenoga Božjeg djeteta na ovoj zemlji.” Opće je poznato da je Zakon nadnaravnim načinom predan Mojsiju na brdu Sinaju, pisan Božjim prstom na dvjema kamenim pločama i objavljen božanskim glasom. Svrha Zakona nije da bude sredstvom čovjekova spasenja, njegova je funkcija objavljivanje objektivnog stanja u kojemu se nalazi čovjek u odnosu prema Bogu.On upućuje na spasitelja Isusa krista. Na prvoj od dviju ploča reguliran je odnos između Boga i čovjeka.Dok se na drugoj nalaze regulirani odnosi između ljudi.Pregled Božjeg Zakona iz Knjige izlaska(prema Bibliji Starog i novog zavjeta, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1994., str 58.,59.)I. ploča Dekaloga (odnos između Boga i čovjeka)1.zapovijed (koga obožavati)(Izlazak 20,1-3.)“1. Onda Bog izgovori sve ove riječi:

2. Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. 3. Nemoj imati drugih bogova uz mene.”(Egipat ovdje simbolizira područje grijeha i neprijateljstva prema Bogu putem sebičnosti.Božja je volja da nas oslobodi od toga ropstva.)2. zapovijed (kako obožavati) (Izlazak 20,4.5.)“4. Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. 5. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca - onih koji me mrze - na djeci do trećeg i četvrtog koljena, 6. a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovijedi.”(Dok nam prva zapovijed otkriva jedinoga pravoga Boga, druga nam pokazuje na koji Mu način treba služiti.)3.zapovijed (pristup obožavanju)

(Izlazak 20,7.)“7. Ne uzimaj uzalud imena Jahve, Boga svoga, jer Jahve ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime njegovo.”

4.zapovijed(Ova zapovijed traži od čovjeka odnos strahopoštovanja prema Bogu stoga što je Božje ime izraz Njegova bića i Njegova karaktera (vrijeme obožavanja)(Izlazak 20,8-11.)“8. Sjeti se da svetkuješ dan subotni. 9. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. 10. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvoja, niti došljak koji se nađe unutar tvojih vrata. 11. Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotni.”(Subota nas podsjeća na stvaranje.Subota je znak Stvoritelja, a time i znak svakoga pravog vjernika.Bog je počinuo - Čovjeku dvadesetog stoljeća jedan takav potpuni odmor uistinu je potrebniji nego što je ikada prije bio. Bog je blagoslovio (hebrejski :šabat: znači odmor) . Bog je posvetio.Tako je sedmi dan ne samo dan odmora nego i dan molitve i dan objavljivanja Božje riječi.) (U komentaru Biblije, u izdanju Kršćanske sadašnjosti, str.1179 ).piše:”U tekstu je naglašeno:Bog je sve stvorio, sve ovisi o njemu,od njega je i sedmi dan u koji je sve blagoslovio.To je jaki poziv svećeničke predaje na svetkovanje subote , posljednjeg dana,s kojeg kao s vrhunca silazi Božji. blagoslov na sve ostale dane sedmice. Tako je radio Bog, tako ima raditi i čovjek stvoren na njegovu sliku. “ ) II. ploča Zakona (odnos između čovjeka i čovjeka)5.zapovijed (roditelji i djeca)(Izlazak 20.12.)“12. Poštuj oca svoga i majku svoju, da imadneš dug život na zemlji koju ti da Jahve, Bog tvoj.”(Dužnosti čovjeka prema bližnjemu počinju u obitelji, u tome najužem krugu ljudskog društva.)6.zapovijed (život)(Izlazak 20,13.)“13. Ne ubij!”(Čovjekov život je svetinja jer ga je dao sam Bog Isus i u gnjevu i u ružnoj riječi On vidi ubojstvo. Ako zemaljska vlast prekorači svoje ovlasti i počne se miješati u područje vjerovanja, tada vrijede riječi iz Pisma :Treba se više pokoravati Bogu nego ljudima. ) 7.zapovijed (brak)(Izlazak 20,14.)(Brak je prije svega božanska ustanova.On, kao i dan odmora,potječe iz Edena.)“14. Ne učini preljuba!”8. zapovijed (imovina)(Izlazak 20,15.)15.Ne ukradi!”“(Ova zapovijed čuva čovjekovo pravo vlasništva.)9. zapovijed (ugled)

(Izlazak 20,16.)“16.Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga!”(Ovom zapovijedi zabranjuje se svaka laž.) 10. zapovijed (razmišljanje)(Izlazak 20,17.)“17.Ne poželi kuće bližnjega svoga! Ne poželi žene bližnjega svoga: ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegava, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvoga.”(Sve što čovjek čini, začinje se još u mislima.Zato nije tek djelo,već i sama želja,težnja,zamisao korijen iz kojega raste zlo. Iskušenje još uvijek nije grijeh. Ono postaje prijestup Zakona tek kad mu čovjek podlegne,kad mu se prestane odupirati.)

Pregled Božjeg Zakona iz knjige Ponovljeni zakon(prema Bibliji Starog i Novog zavjeta, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1994., str 146.)I. ploča Dekaloga (odnos između Boga i čovjeka)1. zapovijed (koga obožavati)(Ponovljeni zakon 5,4.6.7.)“4. Licem je u lice Jahve govorio s vama na brdu isred ognja. 6. Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. 7. Nemoj imati drugih bogova uz mene.”

2. zapovijed (kako obožavati)(Ponovljeni zakon 5,8.)“8. Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. 9. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca - onih koji me mrze - na djeci do trećeg i četvrtog koljena, 10. a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovijedi.”3. zapovijed (pristup obožavanju)(Ponovljeni zakon 5,11.)“11. Ne uzimaj uzalud imena Jahve, Boga svoga, jer Jahve ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime njegovo.”4. zapovijed (vrijeme obožavanja)(Ponovljeni zakon 5,12-15.)“12. Dan subotni obdržavaj i svetkuj, kako ti je naredio Jahve, Bog tvoj. 13. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. 14. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni vol tvoj, ni magarac tvoj, niti ikakvo živinče tvoje, niti došljak koji je unutar tvojih vrata: Tako da mogne otpočinuti i sluga tvoj, i sluškinja tvoja kao i ti. 15. Sjeti se da si i ti bio rob u zemlji egipatskoj i da te odande izbavio Jahve, Bog tvoj, rukom jakom i ispruženom mišicom. Zato ti je zapovjedio Jahve, Bog tvoj, da držiš dan subotni.”

II.ploča Dekaloga (odnos između čovjeka i čovjeka)

5. zapovijed (roditelji i djeca)(Ponovljeni zakon 5,16.)“16. Poštuj oca svoga i majku svoju, kako ti je Jahve, Bog tvoj, zapovjedio, da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji koju ti Jahve, Bog tvoj, daje.”6. zapovijed (život)(Ponovljeni zakon 5,17.)“17. Ne ubij!”7. zapovijed (brak)(Ponovljeni zakon 5,18.)“18. Ne učini preljuba!”8. zapovijed (imovina)(Ponovljeni zakon 5,19.)“19. .Ne ukradi!”9. zapovijed (ugled)(Ponovljeni zakon 5,20.)“20.Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga!”10. zapovijed (razmišljanje)(Ponovljeni zakon 5,21.)“21.Ne poželi žene bližnjega svoga! Ne poželi kuće bližnjega svoga, ni njive njegove, ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegava, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvoga.”

BOG PISAC I AUTOR DEKALOGA

Unatoč tomu što mnogi eminentni teolozi sugeriraju da je Mojsije autor i pisac Dekaloga, Biblija nas upućuje da je Bog, Jahve, jedini i istinski autor i pisac. O tome nas nedvosmisleno izvještava Božja riječ, Biblija, i to na više različitih mjesta:

Izlazak 34,1. “Reče Jahve Mojsiju: Okleši dvije kamene ploče kao i prijašnje pa ću ja na ploče napisati riječi koje su bile na prvim pločama što si ih razbio.”

Izlazak 34,28. Mojsije ostade ondje s Jahvom četrdeset dana i četrdeset noći. Niti je kruha jeo niti je vode pio. Tada je na ploče ispisao riječi Saveza - Deset zapovijedi.(Prijevod "Krščanske Sadašnjosti", sugerira Mojsija kao autora Dekaloga.)(Biblija Daničić-Karadžić 2.Mojs 34,28.) “I Mojsije osta ondje kod Gospodina četrdeset dana i četrdeset noći, hljeba ne jedući ni vode pijući: i napisa Gospodin na ploče riječi zavjeta, deset riječi.”

Ponovljeni zakon 10,2. “Na ploče ću napisati riječi koje su bile na prvim pločama što si ih razbio. A onda ih položi u kovčeg.”

Izlazak 31,18. “Kad Jahve svrši svoj razgovor s Mojsijem na Sinajskom brdu, dade mu dvije ploče Svjedočanstva, ploče kamene, ispisane prstom Božjim.”

Izlazak 32,16. “Ploče su bile djelo Božje, pismo je bilo pismo Božje u pločama urezano”

Ponovljeni zakon 4,13. “Objavio vam je svoj savez i naložio vam da ga vršite - Deset zapovijedi, što ih ispisa na dvije kamene ploče.”

Ponovljeni zakon 5,22. “Te je riječi na brdu, isred ognja, oblaka i guste tmine, jakim glasom upravio Jahve svemu vašem zboru. Ništa nije dodavao, nego ih je ispisao na dvije kamene ploče te ih predao meni.”

Ponovljeni zakon 9,10. “I dade mi Jahve dvije kamene ploče, ispisane prstom Božjim, na kojima bijahu sve riječi što vam ih je Jahve isred ognja na brdu rekao na dan zbora.”

Ponovljeni zakon 10,4. “I napisa na te ploče, kao i prije, Deset riječi, koje vam je Jahve rekao na brdu, isred ognja, na dan zbora.”

ISUS POTVRĐUJE VALJANOST DEKALOGA

Isus je doslovno potvrdio zakon u Novom zavjetu (pogledaj II. ploču Dekaloga).

Luka 18,20. “Znaš Zapovijedi: Ne čini preljuba! Ne ubij! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno! Poštuj oca i majku!

(pogledaj I. ploču Dekaloga)Luka 18,22.”Kad to ču Isus, reče mu: Još ti jedno nedostaje:

prodaj sve što imaš, podaj siromasima, i imat ćeš blago na nebesima! Onda dođi i slijedi me! Riječima:”Slijedi me” Isus je jasno naznačio odnos između čovjeka i Boga, koji odgovara drugoj ploči Dekaloga. Na koji način treba slijediti Boga:”SVETO PISMO, DANIČIĆ - KARADŽIĆ, Croatian Bible 1995. Ivan 7 - 37 i 38 “A u posljednji veliki dan praznika stajaše Isus i vikaše govoreći :ko je žedan neka dođe k meni i pije .38 Koji me vjeruje, kao što pismo reče,iz njegova tijela poteći će rijeke žive vode. (U prijevodu od “ Krščanske Sadašnjosti “ ovaj je tekst posebice nejasan, po njemu nemožemo razumijeti kako je životno važno,vjerovati u Isusa u skladu sa Svetim Pismima (Biblijom ).U Katekizmu Rimokatoličke crkve na str.516.u čl.2056.i 2057. piše. “Tih Deset riječi označuju uvjet za život oslobođen od ropstva grijeha. Dekalog je put života (Ponovljeni zakon 30,16.) Ta se oslobađajuća snaga pokazuje u zapovijedi o subotnjem počinku.”

BEZAKONJE I SUDNJI DANU dnevnome tisku,u listu “Slobodna Dalmacija” od 18.veljače 1997.,

dopisnik iz Rima šalje članak o Ivanu Pavlu II. odnosno o najvažnijim pogledima na odnos između Boga i čovjeka.

“Papa: sudnjega dana neće biti”, kaže naslov članka .Hoće li sudnjega dana biti ili neće to je uistinu pitanje od velike važnosti

za sve stanovnike ove zemlje,osobito ako smo upoznati s tekstom iz Biblije. Rim .3,10-12. “10.Kao što stoji pisano: Nema pravedna ni samo jednoga: 11.Nema razumna, nema nikoga koji traži Boga. 12.Svi su zastranili, zajedno se pokvarili. Nema ni jednog jedinoga koji čini dobro.” Rim .3,23.”Jer su svi sagriješili i lišeni su Božje slave.”

Nakon ovih jasnih biblijskih stihova,očito je da su svi ljudi na ovome svijetu grešnici, odnosno bolesni - stoga što svi imamo naslijeđenu sebičnu ili egoističnu narav. Na taj je način i cijelo čovječanstvo osuđeno na smrt. Rim 6,23. “Jer je plaća grijeha smrt, a milosni dar Božji jest život vječni u Kristu Isusu, Gospodinu našemu.”

Znači li to da su oni koji su nas napustili, odnosno umrli, a to su dosad svi naraštaji koji su živjeli prije nas, primili plaću za grijeh, bezakonje ? Svakako da ne, jer Biblija uči o uskrsnuću pravednih,koji će primiti sud, život vječni -i uskrsnuću zlih, da prime vječnu smrt.Dakle,ne vječna agonija umiranja, nego smrt kao ništavilo, njihovo se postojanje doslovno dokida. O prvom uskrsnuću govori se u Otk .20,4-6. “4.Zatim opazih prijestolja i

onima što sjedoše na njih bi dana vlast da sude. Opazih i duše pogubljenih zbog Isusova svjedočanstva i Riječi Božje, i sve one koji se nisu poklonili zvijeri ni njezinu kipu i koji nisu primili žiga na svom čelu i na svojoj ruci. Oni oživješe i kraljevaše s Kristom tisuću godina. 5.Ostali mrtvaci ne oživješe dok se nije navršilo tisuću godina. Ovo je prvo uskrsnuće. 6.Blažen i svet tko je dionik ovog prvog uskrsnuća! Nad ovima druga smrt nema vlasti, nego će biti svećenici Božji i Kristovi i s njime će kraljevati tisuću godina.”

O drugom uskrsnuću i drugoj smrti (vječnoj smrti) govori se u Otk 20,13.14. “13.More predade mrtvace koji su se nalazili u njemu: Smrt i Podzemlje predadoše mrtvace koje su držali. I bili su suđeni, svaki po svojim djelima. 14.Tada su Smrt i Podzemni svijet bili bačeni u ognjeno jezero - ognjeno jezero, to je druga smrt.”(Točniji smisao riječi podzemlje jest grob. )

Svojim učenicima na Maslinskoj gori Isus daje odgovor o kraju svijeta i razlozima za njegovo uništenje. Matej 24,12. “Razmahat će se bezakonje i ljubav će kod mnogih ohladnjeti.To znači da čovječanstvo neće poštovati Dekalog,prema modelu objavljene Božje riječi-BIBLIJE.” Nakon propovijedanja Evanđelja dolazi kraj. Matej 24,14. “Ova Radosna vijest o Kraljevstvu propovijedat će se po svemu svijetu, svim narodima za svjedočanstvo, i tada će doći svršetak.” U Mateju 24,21.29.30. Isus govori o velikoj nevolji kakve nije bilo od postanka svijeta i potvrđuje subotu iz Dekaloga. S proročkom vizijom budućnosti nakon svoje smrti i uskrsnuća Veliki Učitelj nalaže svojim sljedbenicima u Matej 24,20. “Molite se da vaš bijeg ne bude zimi ni u subotu.” Ta je izjava od životne važnosti za prve kršćane i dokazuje kako su tvrdnje nekih suvremenih teologa potpuno neutemeljene spram Božanske objave. Da je to istina,dokazuje ispunjenje Isusovog proročanstva o razorenju Jeruzalema 70.g n.e.

Matej 24,35.37. “35.Nebo i zemlja proći će, ali moje riječi neće. 37.Jer kao što je bilo u Noino doba, tako će biti za dolaska Sina Čovječjeg.” Dolazak Sina Čovječjeg je dan suda. Pogledajmo zajedno koje su glavne značajke Noinog doba. U Postanaku 5,6. govoreći o ljudskim mislima “Vidje Jahve kako je čovjekova pokvarenost na zemlji velika i kako je svaka pomisao u njegovoj pameti samo zloća.” Postanak 6,3. “Onda Jahve reče: Neće moj duh u čovjeku ostati do vijeka: čovjek je tjelesan, pa neka mu vijek bude stotinu i dvadeset godina.” S obzirom na to da je ovaj prijevod nedostatno blizak izvornome značenju teksta,jer ima dvije nebiblijske konotacije,.pogledajmo što kaže drugi prijevod. (Biblija Daničić-Karadžić, 1.Mojs. 6,3.) “A Gospod reče: neće se duh moj do vijeka preti s ljudima, jer su tijelo, neka im još sto i dvadest godina.” Značenje koje iznosi prijevod Kršćanske sadašnjosti (u daljnjem tekstu KS) “neće moj duh u čovjeku ostati do vijeka” sugerira urođenu besmrtnost duše, koju Biblija nigdje ne potkrepljuje. Misao “pa neka mu vijek bude stotinu i dvadeset godina” sugerira misao da su tadašnji ljudi živjeli toliki broj godina.To je biblijski netočno, jer su ljudi tada živjeli više stotina godina, a ovih sto i dvadeset određenih godina bilo je dano za pokajanje (promjenu života).

Postanak 6,11. “U očima Božjim zemlja se bila iskvarila: nepravdom se napunila.” Nepreciznost se ovoga prijevoda vidi usporedbom s drugim prijevodom. (Biblija Daničić-Karadžić 1.Moj 6,11.) “A zemlja se pokvari pred Bogom, i napuni se zemlja bezakonja.” Loš prijevod iz KS pokušava Božji vječni zakon smjestiti tek u Mojsijevo vrijeme, što je biblijski neutemeljeno.Razlog što je pretpotopni svijet bio uništen vodom

nalazi se u tome što su ondašnji stanovnici prekršili Božji vječni zakon, Deset zapovijedi. U to vrijeme Dekalog nije postojao u pisanom obliku, za to nije bilo nikakve potrebe zbog visokih umnih sposobnosti ljudi onoga vremena.

Kada je Petar odvraćao Isusa da ne ide na križ,Isus mu je jasno odgovorio: Matej 16,23.“On se okrenu Petru i reče: Sotono, idi mi s očiju! Ti si sablazan za me, jer tvoje misli nisu Božje već ljudske.”

Tjelesno, ljudsko mudrovanje ili mišljenje ne pokorava se Božjemu zakonu niti može jer je zakon svet, pravedan i dobar. On je odraz Božjega karaktera “Ako li u srcu svom nosite gorku zavist i sebičnost, nemojte se ponositi i (nemojte) lagati protiv istine. Ta, naime, mudrost ne dolazi odozgo, već je ona zemaljska, ljudska, đavolska. A mudrost koja dolazi odozgo jest prije svega čista, zatim mirotvorna, blaga, dobrohotna, puna milosrđa i dobrih plodova, postojana i iskrena (Jak . .3,14.15.17.).” Isus također govori da je sad sud ovome svijetu: “... sad je sud ovome svijetu” (Iv. 12,30, II. dio). Najveći starozavjetni prorok Izaija govori o sudnjem danu i razlogu za njega: “Zemlja tuži, vene, svijet gine, gasne, nebo sa zemljom propada. Oskvrnjena je zemlja pod žiteljima svojim, jer prestupiše Zakon, pogaziše odredbu, Savez vječni razvrgoše” (Iz .24,4.5.). U Izaiji,13. poglavlje,9.-16. također se govori o sudnjem danu, a stihovi 14.-16. govore o porastu nacionalizma i nesnošljivosti između rasa te o njihovu sukobu u posljednje vrijeme. “I tada, kao gazela preplašena, kao ovce koje nitko ne prikuplja, svatko će se vratit svom narodu, svatko će u zemlju svoju pobjeći. Koga stignu, probost će ga: kog uhvate, mačem će sasjeći, pred očima smrskat će im dojenčad, opljačkati kuće, silovati žene.” U Otkrivenju Zmija ili Sotona se bori protiv onih koji drže svih 10 Božjih zapovijedi (Otk.12,17).

NEVJERSTVO KAO SINDROM BABILONSKE KULE

Nakon potopa Bog je s vjernim Noom učinio zavjet i dao obećanje da više nikada neće pustiti potop na zemlju. Obećanje je bilo potvrđeno time što je stavio dugu u oblake. Poganski narodi,udruženi u nevjerstvu i u strahu od potopa, započeli su s gradnjom babilonske kule. Točka jedinstva i prividnog mira tadašnje civilizacije sastojala se u nepovjerenju Božjemu zakonu i odbacivanju božanskih obećanja. I danas postoji babilonski sindrom. Težnja za jednom svesvjetskom religijom i za jednom svesvjetskom vladom, da svi jedno budemo, navodno po Isusovim riječima. Ovakva jedinstva, i religijska i politička, osim izvanjske tolerancije(jedinstva), ni u kom slučaju ne mijenjaju i čovjekove nutarnje karakterne osobine (zajedništvo). U Otkrivenju Isus nas upozorava na ove prisutne opasnosti i daje nam upozorenje u vijesti trojice anđela. “Uto spazih nekoga drugog anđela gdje leti u najvišem dijelu neba noseći jednu neprolaznu radosnu vijest koju mu je trebalo navijestiti stanovnicima zemlje: svakom narodu i plemenu, jeziku i puku. Vikao je jakim glasom: Bojte se Boga i zahvalite mu, jer je došao čas njegova Suda! Poklonite se Stvoritelju neba i zemlje, mora i izvora voda! Drugi anđeo nastupi za njim vičući: Pade, pade veliki Babilon koji vinom srdžbe i vinom svoga bluda napoji sve narode. Treći anđeo nastupi za njima vičući jakim glasom: Tko se god pokloni Zvijeri i njezinu kipu i primi žig na svoje čelo ili na svoju ruku, pit će vino Božje srdžbe koje stoji natočeno, čisto u čaši gnjeva njegova. Bit će mučen ognjem i sumporom pred svetim anđelima i pred Janjetom (...) na tome se temelji postojanost svetih koji čuvaju Božje zapovijedi i vjeru

Isusovu (Otk .14.,6.-10. i 12.).” “Uto opazih gdje iz usta Zmaja, iz usta Zvijeri i iz usta lažnog Proroka izlaze tri nečista duha kao žabe (Otk 16.,13.).” Prijevod Biblije KS u potpunosti pogrešno prevodi: “To su, uistinu, proročki duhovi koji proizvode znakove i koji odlaze kraljevima cijelog svijeta da ih skupe za rat velikoga Dana Boga, Svemogućeg (Otk.16.,14.” U grčkom izvorniku u izdanju Deutsche Bibelgeselschaft, 1992., stoji demonski duhovi, a ne proročki duhovi U drugim prijevodima kaže se. :D. F.DUSI ZLODUHA ,Z.DUHOVI ĐAVOLSKI, D.N.DUHOVI ĐAVOLSKI. Broj 666 označava nesavršenstvo, Sotonino demonsko trojstvo i svakako da bi trebalo pogledati iz kojih izvora dolazi ovo bezakonje, zbog kojeg će na kraju i doći sudnji dan,kao što smo i vidjeli u prethodnim biblijskim tekstovima.

Tvrdnje nekih najvećih svjetskih teoloških imena današnjice. Oscar Cullmann, rođen 25. veljače 1902.godine u Strasbourgu, slovi za jednog od najznamenitijih protestantskih teologa našega stoljeća i kao znanstvenik i kao ekumenist svjetskoga glasa.” Novinar : Da li vi svu odgovornost za raskid s Lutherom svaljujete na Rim?

- Cullmann: Ne, odgovornost za to snose obje strane. Luther je također govorio neumjesno o papinstvu (ustanovljeno od đavla) i euharistiji... no ipak, bio je reformator poput Martina Butzera u Strasbourgu, koji stvarno nisu željeli raskid već jednu nutarnju reformu. Luther je rekao, kada bi se priznala činjenica da Bog jedini po samoj milosti opravdava čovjeka, tada bismo papu htjeli ne samo nositi na rukama, već mu upravo noge cjelivati. Cjelivati noge Ivanu Pavlu II bilo bi nešto ipak malo previše...Novinar :- Nego, koju ulogu Vi prema svojem shvaćanju ekumene dajete Petrovoj službi?

- Cullmann: Petrovu službu smatram milosnim darom Katoličkoj crkvi od kojeg bismo i mi protestanti trebali učiti. Gledam na to u svjetlu problema, koji su sa sobom donijeli sekularizaciju u protestantske konfesije. Ne slažem se sa svime što papa kaže, ali u Katoličkoj crkvi postoje barem smjernice. U protestantskom svijetu one sasvim izostaju. Nama bi također bio potreban jedan oblik učiteljske službe. Papa je biskup Rima i zbog toga bi mu se moglo unutar “zajednice crkava” koju sam predložio priznati predsjedanje. Ja osobno bih na njegovu ulogu gledao kao na jamac jedinstva. To bi se moglo prihvatiti, ukoliko on ne bi imao jurisdikciju nad čitavim kršćanstvom, već samo prvenstvo časti. Petrova služba u novom obliku bila bi potrebna kao odgovor na moguće kolektivne zablude, jer većina nema uvijek istinu na svojoj strani. Radi toga sam protiv miješanja crkve i demokracije. U srednjem vijeku, na primjer dijelovi nižeg klera su tražili lomače za Židove dok su se pape takvim metodama protivile.”( 1 Der Sohn Luthers und der Prafekt,30Tage in Kirche und Welt;preveo Damir Bobovec,KBF,Zagreb u časopisu Spektrum,1,93,str.10.-13.) Razmotrimo sljijedeću izdvojenu izjavu jednog od najznamenitijih protestantskih teologa dvadesetog stoljeća u svjetlu povijesnih činjenica.

“ Cullmann: U srednjem vijeku, na primjer, dijelovi nižeg klera su tražili lomače za židove dok su se pape takvim metodama protivile.”

Pogledajmo što po tom pitanju kaže protestantski teolog Joachim Langhammer u knjizi “Was wird aus dieser Welt”, Evangeliums mission Bad Salzuflen..

“1095.papa Urban I. 27.studenog u Clermontu, u južnoj Francuskoj saziva prve križare. Tu počinje stoljetno progonstvo židova.

1099. križari dolaze u Jeruzalem i ubijaju više od 100.000 Židova i muslimana. U osvajanju Jeruzalema 15.srpnja ubijaju 65.000 Židova i muslimana.

1017. papa Benedikt VIII. odobrava da se Židovima u Rimu odrube glave.1020. papa Benedikt VIII. odobrava da se u Rimu spaljuju Židovi.1179. papa Inocent III.saziva Lateranski sabor na kojem je odlučeno da

Židovi stanuju u vlastitim četvrtima.1215. na četvrtom Lateranskom koncilu papa Inocent III.iznudio je da svi

Židovi nose posebnu odjeću (židovsku zvijezdu).

1335. papa Benedikt XII.odobrava da se nasilno ruši sinagoga u Pragu.1494. zbog papinske povelje o vješticama u mnogim mjestima Europe,

mučenički je ubijeno i spaljeno 1000 židovskih žena.”( Što če biti od ovoga svijeta.Riječi iskrene,Pušćine,1995,str,152.)

Na temelju povijesnih činjenica opažamo da O.Cullmann ima za cilj opravdavanje pape kroz povijest. To je uistinu nemoguće jer se povijest kao učiteljica istine ne može promijeniti, bez obzira na goleme napore da se ona krivotvori, kako bi se došlo do stanovitog potičko-religioznog jedinstva utemeljenog na neistini i laži.Na toj osnovi moguće je opravdati i samog Hitlera, pa i druge despote.

" O.Cullmann:Ne slažem se sa svime što papa kaže,ali u Katoličkoj crkvi postoje barem smjernice. U protestantskom svijetu one sasvim izostaju."

Ova izjava dokazuje da O.Cullmann vidi jasan pad protestantizma. Danas imamo protestantizam bez protesta i njegovo bitno udaljavanje od načela Sola Scriptura - tako govori Biblija.O.Cullmann u svojem najvažnijem i najkontroverznijem djelu “Krist i vrijeme,1945.” priznao je : "Budući da je Isus došao, umro i uskrsnuo, svetkovine Starog zavjeta sada su ispunjene i zadržavati ih znači vraćati se natrag Starom zavjetu, kao da Krist nikad nije došao. "

Na osnovi ovakvih teoloških stajališta i učenja o tome je li moguće opravdati držanje subote iz Dekaloga, učenjem da je Krist ukinuo, a ne ispunio Zakon (tj. da moralni zakon, Deset zapovijedi više ne vrijede) suvremeni teolozi uzimaju autonomiju (pravo pojedinca da određuje zakon) u svoje,subjektivne ruke. Time je otvoren široki put bezakonja, relativizacije i nejasnog poimanja morala i odnosa prema bližnjemu i Bogu, koji je jasno bio reguliran putem Deset zapovijedi (objektivni univerzalni kriterij). Teološki subjektivizam zamijenio je jasno biblijsko objektivno reguliranje odnosa između Boga i čovjeka te međusobnih ljudskih odnosa.

Osvrnimo se na trenutak na ono što govore eminentni katolički telozi današnjice o aktualnome katoličanstvu. Joseph Ratzinger, upravitelj Kongregacije za nauk vjere, drugi čovjek u Vatikanu, vidi opstanak Crkve jedino u još većem udaljavanju od države te ukidanju obveze crkvenog poreza u onim zemljama u kojima je on još na snazi.

Što govori O.Cullmann o Josephu Ratzingeru i njegovim stavovima prema crkvi današnjice kao svjetskog fenomena (iz Spektruma1-93 čitamo intervju s njim). “Novinar - Govorite o uzmaku kršćanstva.Da li se radi samo o kvalitativnoj pojavi ili opadanju kvalitete? Vaš kolega Ratzinger se boraveći nedavno po prvi put na fakultetu Valdenza u Rimu zajedno s njihovim teologom Paulom Riccom otvoreno izjasnio rekavši:" Najveća opasnost za crkve i kršćanstvo po mom mišljenju leži u tome da

pobjegnu u stanoviti moralizam, radi boljeg prihvaćanja i razumijevanja u svijetu, pri čemu se ono bitno pušta u stranu." Profesore Cullmann,tijekom razgovora ste više puta spomenuli svoje dopisivanje s kardinalom Ratzingerom. Kako je ono započelo? Kako objašnjavate da danas ništa od toga razgovora nije poznato u javnosti. Pogotovo kad se vodi s osobom na koju neki katolici gledaju kao na reakcionara i protivnika ekumenskog zagovora.

-O.Cullmann : Takvi ga ne razumiju. To je krivi sud. Upoznao sam Ratzingera prije trideset godina, za vrijeme Drugog vatikanskog koncila. Bio je ponajbolji među teološkim stručnjacima i slovio je za izrazitog naprednjaka. Ja sam bio u grupi nekatoličkih promatrača i sjećam se da smo svi bili znatiželjni što taj mladi perutis ima reći. Naše je dopisivanje počelo oko pojma egzegeze dok je još Ratzinger bio profesor dogmatike u Njemačkoj. Pisao mi je jednom da u Tuebingenu mora mnogo trpjeti zbog demagogije jednog kolege. Novinar :- Održavate li vezu s Hansom Kuengom koji je bio vaš učenik dok ste predavali u Parizu.

- O.Cullmann : Da, Kueng je posjećivao moja predavanja. Inteligentan je, no ja nisam odgovoran za sve što on govori i piše (smije se).Novinar :- Da li se dopisivanje prekinulo nakon što je Ratzinger preuzeo svoju službu u bivšem Svetom Oficiju?

- O.Cullmann: Naprotiv, ono se povećalo, ne samo zbog prijedloga moga ekumenskog modela “pomirenje u različitosti” kome je kardinal, kao što je rečeno, i privatno i javno izrekao priznanje. Od mnogih pisama koje sam primio za devedeseti rođendan baš me je njegovo najviše obradovalo. Novinar :- A što vam je pisao?

- O.Cullmann: Da je iz mojih istraživanja uvijek učio. Uvijek čak i onda kada se nije sa mnom slagao “sjedinjen u različitosti”.”

NOVINE PIŠU SLJEDEĆE O TELOŠKIM AUTORITETIMA" Zašto se Josephu Ratzingeru, kardinalu na čelu vatikanske Kongregacije za nauk vjere, žuri u mirovinu - VATIKANSKA PERESTROJKA "

“Sedamdeset godišnji Ratzinger rođen u obitelji siromašnog seoskog žandara ostvario je briljantnu teološku karijeru, što je nakon njegovog angažmana na Drugom vatikanskom koncilu išlo uzlaznom putanjom sve do pozicije drugog čovjeka u Vatikanu. Na koncilu je Ratzinger nastupio kao reformator ne bez ljubomore (stariji su ga teolozi,među njima i njegov profesor dogmatike iz Muenchena,"Schmaus," nazivali katoličkim tinejdžerom (teenagerom), htio je Crkvu otvoriti prema svijetu. Njegov tadašnji kolega Hans Kueng dolazio je na predavanja u Alfa romeu. Ratzinger je stizao na biciklu, otprilike su jednakom brzinom stigli do vlastitih razočaranja te sagradili suprotstavljene vizije budućnosti. Kuengu je 1979. na temelju odluke Kongregacije za nauk vjere koju je tada vodio Franjo Šeper, hrvatski kardinal, Vatikan uskratio pravo naučavanja. Ratzinger je 1981. naslijedio Šepera i kao nepopustljiva brana daljnjim reformama stao uz bok konzervativnome Ivanu Pavlu II. U knjizi “Sol zemlje - Kršćanstvo i Katolička crkva na prijelazu stoljeća”, nastaloj iz poduljeg intrevjua što ga je kardinal dao novinaru Peteru

Schwaldu, Ratzinger crta tmurnu budućnost što će Crkva doživjeti nastavi li s reformama. "Bezbožnost je u ofenzivi, pastva je sve kritičnija prema apostolskim nasljednicima, duhovnost svijeta se gubi. S druge strane i Crkva kao institucija pridonijela je takvu stanju. Suviše joj je stalo do zemaljskih dobara, birokratizirala se, isplela moćnu institucionalnu mrežu što je katkad samo sebi ciljem i svrhom." Pozivajući se na tradiciju stojeća prosvjetiteljstva kada su država i crkva razdvojene, Ratzinger opstanak Crkve vidi jedino u još većem udaljavanju od države, te ukidanju obveze crkvenog poreza u onim zemljama u kojima je on još na snazi. Kao kraj drugog tisućljeća Kristova Crkva označava i kraj crkve kao masovnog fenomena. Svaki pokušaj očuvanja Crkve kao masovnog fenomena, bilo zamrzavanjem dogme (Papa) bilo reformama što sežu preko granice II. vatikanskog koncila (katolički liberali) vodi u krajnjoj liniji ka njezinu sutonu. Crkva rezignirano - veli Ratzinger - može preživjeti samo u malim krugovima istinskih vjernika, koji će je tako očišćenu, minimaliziranu i esencijalnu nanovo pretvoriti u sol zemlji."( U tjedniku“Feral Tribune” dojavljen je članak 9.prosinca 1996. str. 27.28.pod naslovom: JURIŠNIK SE PREDAJE, ).

Iz sljedećih navoda moći ćemo bolje razumijeti što je dovelo do takva stanja da kardinal Joseph Ratzinger vidi Crkvu kao masovni fenomen bez perspektive. CRKVA KAO MASOVNI FENOMEN GUBI ORIJENTACIJU

DESET BOŽJIH ZAPOVJEDIZAKON SA STAJALIŠTA KATOLIČKOG KATEKIZMA

U prvom stupcu gdje piše Knjiga izlaska dvadeseto poglavlje,redci od dva do sedamnaest, korektno je prepisano sve kako piše u Bibliji. Ali u drugom stupcu gdje piše Ponovljeni zakon u 5. poglavlju, od šestog do dvadeset prvog retka potpuno je nekorektno neprevedeno i nepotpuno prepisano iz Biblije. Tako se stvara dojam kao da nije napisano jednako kao u Knjizi izlasku dvadesetom poglavlju. U drugom stupcu postoji gotovo istovijetan tekst kao u prvome stupcu Knjige izlaska, 20.,2.-17. U Katekizmu,na stranici 518.,u članaku 2066. piše: Razdioba i nabrajanje zapovijedi mijenjalo se tijekom povijesti. Na taj način dolazimo do trećeg stupca gdje piše vjeronaučna formula i stječe se dojam da su se od Knjige izlaska, 20., 2. -17, do Ponovljenog zakona 5, 6 - 21, promijenile zapovijedi prema vjeronaučnoj formuli.To uopće ne odgovara istini i nije korektno u odnosu na Sveto pismo, nego je proizvoljno pisanje stanovitih katoličkih teologa. Nakon ovih žalosnih zaključaka skrenimo svoj pogled na trenutak u povijest. ( Katekizam Katoličke crkve, H.B.K., glas Koncila, Zagreb 1994., stranica 511. i 512.)

Zakon sa stajališta Katoličkog katekizma,slijede citati iz (Katekizam Katoličke crkve, Hrvatska biskupska konferencija, Glas Koncila, Zagreb 1994., str.511.,512.)

DESET ZAPOVIJEDI BOŽJIH

Knjiga Izlaska 20,2-17

Ja sam Gospodin, Bog tvoj, koji sam te izveoiz zemlje egipatske,iz kuće ropstva

Nemoj imatidugih bogova uz mene.Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se, niti im služi. Jer ja, Gospodin, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca - onih koji me mrze - na djeci do trećeg i četvrtog koljena, a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovijedi.

Ne uzimaj uzalud imena Gospodina,Boga svoga,jer Gospodin ne oprašta onomekoji uzalud izgovaraime njegovo.

Sjeti se da svetkuješ dan subotni.Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao a sedmoga je dana subota, počinak posvećen Gospodinu, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni

živina tvoja, niti došljak koji se nađe unutar tvojih vrata. Ta i Gospodin je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Gospodin blagoslovio i posvetio dan subotni.

Poštuj oca svoga i majku svoju,da imadneš dug život na zemlji koju ti da Gospodin, Bog tvoj.

Ne ubij!

Ne učini preljuba!

Ne ukradi!

Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga!

Ne poželi kuće bližnjega bližnjega svoga! Ne poželi žene bližnjega svoga;ni sluge njegova, ni sluškinje njegove ni vola njegova, ni magarca, niti išta što je bližnjega tvoga!

Ponovljeni zakon 5,6-21

Ja sam Gospodin, Bog tvoj, koji sam te izveoiz zemlje egipatske,iz kuće ropstva

Nemoj imatidugih bogova uz mene...

Ne uzimaj uzalud imena Gospodina,Boga svoga...

Dan subotni obdržavaj i svetkuj...

Poštuj oca svoga i majku svoju...

Ne ubij!

Ne učini preljuba!

Ne ukradi!

Ne svjedoči lažno

na bližnjega svoga.

Ne poželi žene bližnjega svoga!

Ne poželi išta što je bližnjega tvoga.

Vjeronaučna formula

Ja sam Gospodin, Bog tvoj:

1. Nemoj imatidugih bogova uz mene.

2. Ne izusti imenaGospodina

Boga svoga uzalud.

03. Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji.

4. Poštuj oca i majku (da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji).

5. Ne ubij!

6. Ne sagriješi bludno!

7. Ne ukradi!

8. Ne reci lažna svjedočanstva (na bližnjega svoga)

9. Ne poželi žene bližnjega svoga.

10. Ne poželi nikakve tuđe stvari.

Zakon sa stajališta Božje riječi Biblije (KS,Zagreb1994.,str58.i146.)DESET ZAPOVIJEDI BOŽJIH

Knjiga Izlaska 20,2-17.

1. Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova uz mene.

2. Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca - onih koji me mrze - na djeci do trećeg i četvrtog koljena, a iskazujem milosrđe

tisućama koji me ljube i vrše moje zapovijedi.

3. Ne uzimaj uzalud imena Jahve, Boga svoga, jer Jahve ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime njegovo.”

4. Sjeti se da svetkuješ dan subotni. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina

tvoja, niti došljak koji se nađe unutar tvojih vrata. Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotni.

5. Poštuj oca svoga i majku svoju, da imadneš dug život na zemlji koju ti da Jahve, Bog tvoj.

6. Ne ubij!”

7. Ne učini preljuba!”

8. Ne ukradi!”

9. Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga!”

10. Ne poželi kuće bližnjega svoga! Ne poželi žene bližnjega svoga: ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegava, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvoga.”

Ponovljeni zakon 5,6-21

1. Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova uz mene.

2. Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca - onih koji me mrze - na djeci do trećeg i četvrtog koljena, a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovijedi.

3. Ne uzimaj uzalud imena Jahve, Boga svoga, jer Jahve ne oprašta

onome koji uzalud izgovara ime njegovo.

4. Dan subotni obdržavaj i svetkuj, kako ti je naredio Jahve, Bog tvoj. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni vol tvoj, ni magarac tvoj, niti ikakvo živinče tvoje, niti došljak koji je unutar tvojih vrata: Tako da mogne otpočinuti i sluga tvoj, i sluškinja tvoja kao i ti. Sjeti se da si i ti bio rob u zemlji egipatskoj i da te odande izbavio Jahve, Bog tvoj, rukom jakom i ispruženom mišicom. Zato ti je zapovjedio Jahve, Bog tvoj, da držiš dan subotni.

5. Poštuj oca svoga i majku svoju, kako ti je Jahve, Bog tvoj, zapovjedio, da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji koju ti Jahve, Bog tvoj, daje.

6. Ne ubij!”

7. Ne učini preljuba!”

8. Ne ukradi!”

9. Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga!”

10. Ne poželi žene bližnjega svoga! Ne poželi kuće bližnjega svoga, ni njive njegove, ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegava, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvoga.”

SUBOTA I NEDJELJA KAO DIO DEKALOGA SA STAJALIŠTA RIMSKOGA KATEKIZMA

Katekizam,str.518,čl.2066. “Razdioba i nabrajanje zapovijedi mijenjalo se tijekom povijesti. Ovaj katekizam slijedi diobu sv. Augustina, koja je postala tradicionalna u Katoličkoj crkvi. Nju su prihvatile luteranske crkve. Grčki su oci proveli ponešto drugačiju razdiobu, koju nalazimo u pravoslavnim crkvama i reformiranim zajednicama.”

Katekizam, str.519,čl.2072. “Budući da izriču osnovne čovjekove dužnosti prema Bogu i prema bližnjemu, Deset zapovijedi, u svom bitnom sadržaju, objavljuju teške obveze. One su u suštini nepromjenljive, i obvezuju uvijek i svagdje.”

Katekizam, str.519,čl.2069. “Dekalog je nerazdruživa cjelina. Svaka ‘riječ’ upućuje na svaku drugu i na sve skupa: one se međusobno uvjetuju. Dvije se ploče uzajamno osvjetljuju: tvore organsku cjelinu. Prekršiti jednu zapovijed znači povrijediti sve ostale...”

Katekizam,str.516,čl.2058 i 2059. govore jasno da je Bog autor i pisac zapovijedi.

Katekizam,str.520,čl.2076. “Isus je svojim djelovanjem i propovijedanjem posvjedočio trajnu vrijednost Deset zapovijedi.”

Katekizam,str.520,čl.2079. “...Prekršiti jednu zapovijed znači prestupiti sav zakon.”

Katekizam,str.521,čl.2082. “Kad nešto zapovijeda, Bog svojom milošću to čini mogućim.”

Katekizam,str.539. TREĆA ZAPOVIJED “Spomeni se da svetkuješ dan subotnji. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Gospodinu, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi (Izlazak 20,8-10.)

Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. Sin Čovječji gospodar je subote. Marko 2,27.28.”

Katekizam str,539,čl.2168. “Treća zapovijed Dekaloga doziva u pamet svetost subote. Sedmi dan neka bude dan posvemašnjeg odmora, Gospodu posvećen (Izlazak 31,15.)”

Katekizam str,539,čl.2169. “Tom prilikom Sveto pismo podsjeća na stvaranje: ’I Gospodin je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Gospodin blagoslovio i posvetio dan subotni. (Izlazak 20,11.)”

Katekizam str,540,čl.2172. “Djelovanje Božje uzor je ljudskom djelovanju. Ako je Bog sedmoga dana ‘prestao raditi i odahnuo’ (Izlazak 31,17.), treba također i čovjek ‘počinuti’ i pustiti da i drugi, nadasve siromasi, ‘odahnu’ (Izlazak 31,17.) Subota obustavlja

svakidašnji posao i omogućuje odmor. To je dan prosvijeda protiv robovanja radu i obožavanja novca.”

Katekizam,str.540 i 541,čl.2174 “...Za kršćane je postao prvi među svim danima, blagdan nad blagdanima, dan Gospodnji (‘he Kyriake hemera’, ‘dies dominica’), nedjelja: Sastajemo se u dan sunca jer je to prvi dan kada je Bog, promjenivši tamu i tvar, stvorio svijet. U isti je dan Isus Krist, naš Spasitelj, ustao od mrtvih.”

Katekizam, st,544,čl.2190. “Subota, koja je predstavljala dovršenje prvog stvaranja, zamijenjena je nedjeljom, koja je spomen novog stvaranja, započetog Kristovim uskrsnućem.”

Katekizam str,520,čl.2078. “Crkvena predaja, vjerna Svetom pismu i u skladu s Isusovim primjerom, priznala je Dekalogu temeljnu važnost i značenje.”

Katekizam str,518,čl.2064. “Vjerna Pismu i u skladu s Isusovim primjerom, crkvena je predaja priznala Dekalogu temeljnu važnost i značenje.”

Iz svega što smo mogli pročitati u Božjoj riječi i usporediti s katekizmom, proizlazi da crkvena predaja nije vjerna Svetom pismu kao što se proklamira, a jednako tako nije ni u skladu s Isusovim primjerom, jer Isus nikada nije svetkovao nedjelju (dan sunca), a to nisu provodili niti njegovi apostoli. Bog Otac nikad nije posvetio niti blagoslovio nedjelju kao svoj dan. Pitanje koje nam se nameće jest :pa kako je uopće došlo do promjene subotnoga u nedjeljni počinak?

POVIJESNA PROMJENA SVETKOVANJA SUBOTE NA NEDJELJU

“Obraćenjem cara Konstantina Velikog (285 - 337) na kršćanstvo 312. crkva, koja je do sada bila progonjena, carevim Milanskim ediktom objavljenim u ožujku 313. dobiva slobodu,a malo kasnije čak i privilegiran položaj u rimskoj imperiji. Konstantin je donio važan politički akt, zakon o svetkovanju ‘Sunčevog dana’ ili nedjelje proglašen 7.ožujka 321.godine. Kršćani Rima i Aleksandrije i u nekim drugim mjestima, počeli su već u drugoj polovici II.stoljeća održavati svoje bogosluženje u ‘Sunčev dan’ ili nedjelju, u čast Kristovog uskrsnuća, dok su pristaše stare rimske religije isti dan slavile u čast boga Sunca. Konstantin je uvidio da bi upravo ‘Sunčev dan’, nedjelja mogla biti spona koja bi sjedinjavala ove dvije religije, što bi pridonijelo unutrašnjoj stabilnosti carstva u času kada je ta stabilnost bila ugrožena sve češćim navalama barbarskih plemena. Ovaj čuveni Konstantinov zakon o obaveznom svekovanju nedjelje ili ‘Sunčevog dana’ glasi:

‘U časni dan Sunca neka se gradski službenici i građani odmaraju, sve radionice trebaju biti zatvorene. Međutim, na selu, oni koji se bave zemljoradnjom mogu se slobodno i zakonski posvetiti svom običnom poslu, jer se često dešava da neki drugi dan nije tako pogodan za sijanje ili za rad u vinogradu, uostalom

postoji opravdana bojazan da bi zanemarivanjem iskorištavanja pogodnih trenutaka mogli propasti darovi koje nam nebo daje.’

Oko 364. godine održan je crkveni sabor u Laodiceji, provinciju Male Azije. Ovaj je sabor poznat po tome što kršćanima zabranjuje da svetkuju subotu i izriče anatemu na one kršćane koji bi nastavili da i dalje svetkuju subotu. Kanon 29 ovog sabora glasi:

“Kršćani ne smiju na židovski način svetkovati i ne raditi subotom, već trebaju raditi tog dana. S druge strane, trebaju poštovati dan Gospodnji i uzdržavati se koliko je moguće, da kao kršćani ne rade toga dana." (dr. Golubić ‘Subota i nedjelja u Bibliji i povijesti’, str.137.)

(August Franzen u‘Pregledu povijesti Crkve’, KS,Zagreb 1993,) piše. “U proljeće 312. nakon Galerijeve smrti prijeđe Konstantin Alpe da bi potisnuo Maksencija iz Italije i osvojio Rim. Bio je to smion pothvat. Na Milvokijskom mostu kraj Rima sukobi se s vojnički znatno nadmočnijim neprijateljem. Pritisnut sa svih strana i nesiguran kako će bitka svršiti, obrati se on kršćanskom Bogu za pomoć: u toj njegovoj odluci učvrstilo ga je i noćno viđenje: ukazao mu s na nebu križ na kojem je pisalo: ’U ovom pobijedi.’ Kad je nakon toga 28. listopada 312. izvojevao sjajnu pobjedu nad Maksencijevim četama, činilo mu se da taj uspjeh pokazuje koliko je Krist silan a kršćanska vjera nadmoćna.

Mnogi su način na koji se Konstantin obratio smatrali samo političkim manevrom koji nije bio praćen njegovim unutrašnjim obraćenjem... Sve je radio u korist kršćanstva iako je kao i prije ostao ‘Pontifex Maximus’ poganskog državnog kulta. Težio je za tim da se crkva zakonskim putem uklopi u državu. Univerzalno kršćanstvo imalo je postati zemaljsko univerzalno carstvo kao biskup za vanjska područja (episkopos teon ektos) osjećao se potpuno odgovoran za crkvu. On je čak težio za ulogom u duhovnom i idejnom vodstvu crkve, onakvom kakvu je kao ‘Pontifex Maximus’ imao u poganskom kultu. Crkveni povjesničar Euzebije u svom djelu ‘Vita Constantini’, str.173., cara je prikazao kao idealnog kršćanskog vladara koji je sa sobom donio novo spasenjsko vrijeme za Crkvu. Mase su stale ulaziti u crkvu, koju je država štitila i pomagala, stavile su crkvu pred sasvim novu zadaću.”( August Franzen: Pregled povijesti Crkve.Krščanska sadašnjost,1993.,str.53.)Poganski Rim doživio je metamorfozu u Krščanski Rim i tako nastavio egzistirati.

Najočitiji pokazatelj da Konstantin nije bio istinski obraćen slijedi iz činjenice kako je nakon svojeg obraćenja počinio nekoliko okrutnih ubojstava, uključujući i ubojstvo vlastite žene i sina. Tako čitamo u Katoličkoj enciklopediji: “...Čak i nakon obraćenja prouzročio je egzekuciju svog šurjaka Licinija i njegovog sina, kao i Krispa, vlastitog sina iz prvog braka i druge žene Fauste.”

KRATAK OSVRT NA AUTORA RIMOKATOLIČKOG KATEKIZMA I JOŠ PONEŠT O TEOLOŠKIM AUTORITETIMA

U tjedniku“Feral Tribune”piše “Christoph Schoenborn,rođen 1945. u Skalenu, Češka, u staroj plemićkoj obitelji. Schoenborn je na Ratzingerov poziv šest godina vodio redakciju novog katekizma koji danas vrijedi u cijelom svijetu. Premda se u čitavom katoličkom svijetu kritizira Schoenbornov katekizam, Papa ga doživljava kao veliki uspjeh budući da se radi o prvom zajedničkom katekizmu nakon šesnaest stoljeća.

Ivan Pavao II. citiran je 165 puta,a Toma Akvinski 62 puta, za kojeg su žene bića nekim nesretnim slučajem (venti austales) vlažnim vjetrovima, zaustavljena u razvoju prema muškom idealu.

Schoenborn kao dominikanac pripada redu što je od 13.do 18. stoljeća punio arhivu arhive u podrumu Ratzingerove Kongregacije za nauk vjere. Čak ni austrijska javnost, neiskvarena virusom protestantizma kao Njemačka, neće propustiti da nadbiskupu stavi pod nos pola milenija opskurne povijesti dominikanaca,tada su “Božji psi” nemilosrdno vitlali plamenim mačem čuvara vjere. Kardinal Joseph Ratzinger ostvario je u 1996. godini svoju prijetnju od prije dvije godine i službeno zatražio da se koncem 12. mjeseca 1996. godine, kada istekne njegov treći petogodišnji mandat na čelu vatikanske Kongregacije za nauk vjere, pošalje u mirovinu. Teško bolesni “Pontifex Maximus“ u potpunosti se predao providnosti Božjoj, zahtijevajući to isto od svojeg prvog suradnika umornog i razočaranog Ratzingera koji tvrdoglavo najavljuje kako će usprkos svemu, pokušati otići u mirovinu u naredne dvije godine 1997/98. Ono što zbunjuje zapravo je činjenica da je već dvije godine sve spremno za smjenu u vrhu nekadašnje Inkvizicije, danas Kongregacije za nauk vjere. Od Ratzingerove izjave kako za sebe ne želi ništa drugo doli ponovno moći moliti u miru, do bučne pripreme barem u austrijskom tisku - bečkog nadbiskupa Christopha Schoenborna za funkciju prvog dogmatika u vatikanskoj hijerarhiji. Budući da Ratzinger i Schoenborn spadaju u skupinu konzervativnih teologa,pri čemu gotovo dvadeset godina mlađi Schoenborn raspolaže utoliko jačom motivacijom za sučeljavanje (s manjinskom skupinom liberalnih kardinala), smjena nije mogla oslabiti konzervativnu frontu: na dulji bi joj rok samo koristila. Papi je možda bilo i svejedno,ali Wojtyli nije. Ako je Papa i bio voljan odvrgnuti razloge za i protiv smjene u vrhu Kongregacije za nauk vjere, Wojtyla nije bio spreman lišiti se prijatelja, niti je vidio drugog načina kako istomišljenika i suborca spriječiti da razočaran napusti bojno polje na kojem se rješava budućnost Katoličke crkve.”( Feral Tribune,9.prosinca 1996., str.27.i 28.)

TEOLOGIJA HANSA KUENGA ZA KATOLIKE NEPRIHVATLJIVA

Glas Koncila 9. travnja 1978. 7 (377) u naslovu piše :"TEOLOGIJA HANSA KUENGA za katolike je neprihvatljiva." U nastavku članka govori se : " Knjiga poznatog i spornog teologa Hansa Kuenga "Christ sein ". (Biti kršćanin), koja je izišla u Zapadnoj Njemačkoj 1974.,objavljena je ovih dana u francuskom prijevodu...Profesor Kueng doputovao je

u Pariz, kako bi,prigodom toga francuskog izdanja svoje knjige 24. ožujka sudjelovao u razgovoru s nekim francuskim piscima..Dan prije toga televiziskog razgovora, 23. ožujka,tajništvo francuske biskupske konferencije poslalo je svim francuskim biskupima doktrinalnu notu, kojom se upozorava na katoličku neprihvatljivost teza Hansa Kuenga u spomenutoj knjizi. N/tu je sastavio teolog Fraingneau - Julijen, svećenik sulpicijanske družbe, na temelju prethodnih opazaka nekih njemačkih uglednih teologa, među njima i Ursa von Balthazara Karla Rahnera,W.Kaspera i kardinala Ratzingera. Dosad su se protiv te knjige izjasnili episkopati Zapadne Njemačke(17. veljače 1975 ). Švicarske odakle je Kueng rodom ( 20.veljače 1975), Austije ( 1. ožujka 1975 ). Svi su oni naglasili da u Kuengovoj teologiji : "nije zajamčen obvezatni, definirani i trajni značaj odluka crkvenog Učiteljstva," te da se nikako ne mogu prihvatiti Kuengove teze o kristologiji, Crkvi, sakramentima, Marijinu mjestu u povijesti spasenja. O knjizi "Christ sein "napisao je bivši nadbiskup strasbourški mons. Weber...kako je Kuengova nauka o Crkvi "pokvarena u temelju " . O katoličkoj neprihvatljivosti spomenute Kuengove knjige pisao je i isusovac Jean Galot u Osservatore remano prigodom izlaska njezina talijanskog prijevoda. Doktinalna nota tajništva francuske biskupske konferencije upozorava....Kueng minimizira učiteljstvo episkopata, smatrajući važnijim subjektivni pristup Svetom Pismu . ( Glas Koncila 9. travnja 1978. 7 (377) )

IZ DEKLARACIJE O SVJETSKOJ ETICIRanije smo spomenuli da je Hans Kuengu 1979. godine na

temelju odluke Kongregacije za nauk vjere, Vatikan uskratio pravo na naučavanje. Tada je Kongregaciju vodio hrvatski kardinal Franjo Šeper. Također je bilo rečeno da je Hans Kueng bio učenik Oscara Cullmanna odnosno da je posjećivao njegova predavanja u Parizu. Danas je profesor doktor Hans Kueng u predsjedništvu Parlamenta svjetskih religija od 28. kolovoza do 5. rujna 1993. u Chicagu. Taj je Parlament održan u spomen stote obljetnice prvog Parlamenta svjetskih religija koji je također održan u Chicagu. Želeći podsjetiti na taj događaj i na pozitivnu ulogu religije u današnjem svijetu,četiri međunarodne i međureligijske organizacije:

Svjetska koferencija religije za mir,Svjetska udruga za vjersku slobodu,Svjetski kongres religija,Hram razumijevanja organiziran za taj parlament,.

organizatori su povjerili prof.dr.Hansu Kuengu zadatak da zajedno sa svojim suradnicima izradi nacrt Deklaracije o svjetskoj etici.

Deklaracija se temelji na konsenzusu svjetskih religija u području etike i naglašava ono što im je svima zajedničko. Sljedbenici monoteističkih religija: kršćani, muslimani, židovi mogli bi prigovoriti ovom dokumentu što samo jednom spominje Boga i to ne osobnim nazivom “Ultimate reality” (vrhunska stvarnost). Tekst pod naslovom “Uvod” sastavilo je uredničko vijeće “Koncila” Parlamenta svjetskih religija u Chicagu na temelju Deklaracije

sastavljene u Tuebingenu. (“Deklaracija o svjetskoj etici”, 4.rujna 1993, Chicago, SAD. )

Dobro je zapaziti da je u Tuebingenu 1986. izdano prvo, a 1991. drugo preuređeno izdanje Oscara Cullmanna “Jedinstvo u mnogostrukosti”.

. Model zajednice crkava kojemu je priznanje odao i kardinal Ratzinger u svom izlaganju na Fakultetu Valdenza u Rimu 28. siječnja 1993.godine...Na II. vatikanskom koncilu Cullmann je bio osobni gost tajništva za jedinstvo kršćana i dao svoj prilog biblijskom, kristocentričnom i povijesnom usmjerenju koncilske teologije. Institut Paolo VI iz Brescie dodijelio mu je zbog njegovih zasluga za traženje istine u ekumeni, za egzegezu i konkretan put Crkve, Nagadu Pavla VI. vrijednu 100. 000 DM..

Zanimljivo je da je Parlament svjetskih religija izdao pod vodstvom dr. Hansa Kuenga Deklaraciju o svjetskoj etici gdje se Bog proglašava “Vrhunskom stvarnošću”, dakle ne osoban, a u religijama naglašava se ono što je svima zajedničko, dakle “Jedinstvo u različitosti”.

. “Oscar Cullmann (odgovara) U svojoj knjizi “Jedinstvo u mnogostrukosti” predložio sam jedan novi model zajedništva “Zajednicu crkava” koja bi imala strukturu zajednice,ali poštovala i međusobne također strukturalne, različitosti.

Papa je biskup Rima i zbog toga bi mu se moglo unutar “Zajednice crkava” koju sam predložio priznati predsjedanje. Ja osobno bih na njegovu ulogu gledao kao na jamca jedinstva.”( Spektrum,1-1993.)

Dakako da i Hans Kueng u svojoj knjizi “Kršćanstvo i svjetske religije - Uvod u dijalog s islamom, hinduizmom i budizmom”, Zagreb 1994.,prati ovaj model,samo s mnogo više filozofskih sloboda.

KATOLICI O EKUMENIZMU PO MODELU JEDINSTVA U RAZLIČITOSTI

I dalje pratimo izrazite napore novog doba da se uspostavi jedna svesvjetska religija u koju bi bile uključene sve religije svijeta i svi vjernici i jedna svesvjetska vlada u koju bi bili uključeni i nevjernici.

U članku“O ekumenizmu” dr.Čedomir Drašković piše“ "Koliko je Jean Guitton,član Fancuske akademije, prvi svjetovnjak katolik kojemu je Ivan XXIII. dao pravo prisustvovanja Vatikanskom Koncilu u ulozi “auditora”, uspio svojim izlaganjem od 3. prosinca 1963. utjecati na autore Dekreta o ekumenizmu, to se tek treba vidjeti. On je tada skrenuo pozornost na dvije, kako se njemu čini pogrešne, međusobno suprotne koncepcije ekumenizma.

Na jednoj strani je minimalistički ekumenizam,opći svim kršćanima, koji teži ka udruženju kršćanskih ispovijedanja u nekoj nadcrkvi.

A na drugoj strani je maksimalistički ekumanizam koji se shvaća kao pasivno očekivanje povratka u podčinjenost Rimokatoličkoj crkvi svih onih koji su se od nje odvojili.

Guitton prvu koncepciju osuđuje, a drugoj je suprotstavio poziv ka općim herojskim naporima u duhu kršćanske ljubavi. Dekret “Unitatis Redintegratio”(O ekumenizmu ) priznaje da potpunom međusobnom općenju kršćana smetaju razilaženja u pitanjima vjerovanja, katkad i discipline, a također i crkvene organizacije.

Ekumenski pokret teži za savladavanjem tih zapreka, međutim dekret ipak naglašava da je punina spasonosnih sredstava samo u Katoličkoj crkvi. Međutim, ako Dekret o ekumenizmu promotrimo u kontekstu s glavnim postavkama rimokatoličke ekleziologije, a osobito s onima koji su s takvom upornošću potvrđene u dogmatskim odlukama Drugoga vatikanskog koncila, neizbježno se javlja pitanje u kolikoj se mjeri mogu opravdati izvjesni zaključci Dekreta njegovim točnim smislom.

Poznato je da u hijerarhiji dogmi koje ispovijeda Rimokatolička crkva posebno mjesto zauzima dogma o veličini i vlasti papa te crkvene dogme prethodnog, Prvog vatikanskog koncila, utvrđuju pravo rimskog episkopa da propisuje obvezno učenje za crkvu.

Kada papa govori ex cathedra, Crkva ne može ni ocjenjivati, ni provjeravati, niti potvrđivati,ona je dužna samo se pokoravati i vjeruovati. Ovu dogmatsku odluku o nepograšivosti papinskih odluka donesenih ex cathedra, kategorički je potvrdio Drugi vatikanski koncil u svojoj dogmatskoj konstituciji o crkvi “Lumen gentium”. Po njegovu objašnjenju takve odluke ne trebaju nikakva odobrenja, niti dopuštaju bilo kakav priziv na koji drugi sud.

U Rimskom biskupu, kao vrhovnom učitelju cijele crkve... posebno se nalazi dar nezabludivosti same Crkve. I ne samo to,Dogmatska konstitucija o Crkvi Drugog vatikanskog koncila proteže obvezu vjernih, jer od istih traži da religiozno podčinjavaju svoju volju i razum, autentičnom učiteljstvu Rimskog biskupa i kad ne govori ex cathedra (etiam cum non ex cathedra loquitur) Odmah treba istaknuti da Rimokatolička crkva danas ne smatra druge crkve i crkvene zajednice kao one koje ne trebaju postojati, niti da pomoću preobraćanja (vraćanja na pravi put) i konverzije pojedinaca (prijelaz na drugu vjeru) treba rješavati dosad anatemiziranu herezu ili raskol. Naprotiv, sve njih,kako misli katolički teolog svjtskog glasa Karl Rahner,treba smatrati partnerima dijaloga, pa i suradnje među kršćanima, koji imaju više zajedničkoga nego onog što ih razdvaja, a prije svega im je zajednički zadatak prema svijetu. Osnova tog dijaloga je, prema mišljenju Karla Rahnera, u znanju onog što je zajedničko, kao stvarnost i mnogostruko potvrđeni zadatak. Zajednička je vjera u Boga i Krista kao jedinoga Gospoda i Spasitelja. Prvi pokušaj dijaloga M. Kirigina iz 1962. g. suzbio je splitski biskup F. Franić, iako

je i sam nešto poslije,1964. g. popustio, premda još je uvijek njegov ekumenizam samo taktička metoda u promicanju katoličkih ideja. Ekumenizam isključuje pojam prozelitizma. Suvremeni ekumenski put nije put preobraćenja, prozelitizma, već istinske suradnje, prema razumijevanju, poštovanju, predanosti Isusu Kristu i poslušnosti njegovoj riječi kako je izloženo u Svetome pismu. No budući da se većina ne pridržava načela “samo Biblija” (sola scriptura), oni kritiziraju manjinu koja je dosljedna Svetim pismima, koristeći se protiv njih ispolitiziran im pojmom prozelitizma." (Dr. Čedomir Drašković:O ekumenizmu, u čaasopisu Pravoslavna misao, svezak 30, Beograd 1983.,str. 16.) Govor biskupa Strossmayera o nepogrešivosti pape u Rimu 1870. godine (nalazi se u Nacionalnoj i sveuč. knjižnici pod br. 159.666 )

Govor biskupa Strossmayera o nepogrešivosti pape na crkvenom saboru u Rimu 1870. godine (NACIONALNA SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA -ZAGREB -HRVATSKE BRATSKE ZAJEDNICE BB -SIGNATURA : 159666., u istoj knižnici čuva se još pet u različito vrijeme izdanih, posve jednakih, navodno nevjerodostojnih izdanja spomenutog Strossmayerova govora. )

" Štovani oci i braćo!Drščući, no slobodan i miran u svojoj savjesti pred Bogom, koji

živi i mene gleda, hoću da među Vama u ovoj svečanoj skupštini prozborim.

Cijelo vrijeme, odkako ovdje s Vama sjedim, slušao sam sve dosadašnje govore živom željom, da mi koja zraka odozgor oči uma rasvijetli i omogući da izreknem svoje mnijenje vrhu zaključaka ovoga svetoga općega sabora.

Obuzet čuvstvom odgovornosti pred Bogom proučio sam što dublje spise Staroga i Novoga zavjeta, i te dostojne spomenike istine zapitao, da li je Sveti Papa, koji ovdje predsjeda, uistinu nasljednik svetoga Petra, namjesnik Isukrstov i nepogriješiv učitelj Svete Crkve?

Za riješenje toga ozbiljnoga pitanja bio sam prinuđen sadanje okolnosti iz vida pustiti i sebe u duhu bakljom evanđelja u ruci u ono doba postaviti, gdje nije bilo ni ultramontanizma, ni galikanizma, kad je crkva jedine svece Pavla, Petra i Jakoba i Ivana za učitelje imala, kojima nitko božanstvene uglednosti odreći ne može, a da ne uzdvoji o nauci svete Biblije, koja evo preda mnom leži, i koju je u Tridentu obdržavani sabor crkveni za pravilo vjere i nauke o ćudorednosti proglasio.

Ja sam sve svete listove pregledao – pa smijem li to otvoreno reći – nisam baš ništa našao, što bi nazore ultramontanaca potvrdilo. Što više čudnovato ali istinito, ne nađoh za vremena

apostola ni spomena o papi, koji bi nasljednik sv. Petra i namjesnik Isukrstvo bio, kao ni o Muhamedu, koji tada ni postojao nije.

Vi ćete, moj gospodine Maninge. (engleski biskup), reći, da ja Boga hulim, a Vi,gospodine Piccoe, da sam poludio. Ali oboje je neistinito. Pročitao sam cijeli novi testamenat, pa izjavljujem pred Bogom, podižem ruku na ovo raspelo, da o Papinstvu kakvo je danas ni traga našao nisam.

Štovana braćo, ne uskratite mi Vašu pozornost, jer Vašim mrmljanjem i prekidanjem ne opravdavate ni malo one, koji sa ocem Hyacintom kažu, da ovaj crkveni sabor nije slobodan, jer da je našem umu već unapred nametnut bio.

Hvala budi njegovoj Excellenciji gospodinu biskupu Dupanloupu na znaku priznanja: to me bodri da nastavim.

Čitajući svete spise pomnjom kojom me Bog obdari, ne nađoh ni jedno poglavlje, ni jedan stih, u kojem bi Isukrst sv. Petru vlast med apostolima bio dao.

Kad bi Šimun sin Jonin ovo bio, za koga mi danas njegovu svetost Pia IX. držimo, onda je čudnovati, da Isukrst nije njemu rekao: Kad ja svojem ocu uzađem, slušajte Šimuna Petra, kao što ste mene slušali. Ja ga imenujem svojim namjesnikom ovdje na zemlji.

No Isukrst ne govori nigdje o ovomu, dakle ni ne misli crkvi glavara postaviti. Dapače obeća apostolima prestol, da sude dvanaest onih plemena izraelskih, obećao je to svoj dvanaestorici, a nije rekao da će jedan prestolj nad ostalima biti, koji da Petar taj bude. Što moramo dakle iz te šutnje zaključiti? Razum nam kaže da Isukrst nije imao namjeru sv. Petra za glavara apostolskog postaviti.

Kad je Isukrst apostole za osvojenje svijeta razaslao, dade svima jednaku moć i obećanje svetoga Duha. Dopustite mi da gore rečeno opetujem.

Kad bi Krist namjeravao Petra postaviti sovjim namjesnikom, jamačno bi ga i vrhovnim zapovjednikom nad svojom duhovnom vojskom imenovao.

Isukrst je, kao što to sv. pismo svjedoči, Petru i ostalim apostolima zabranio gospodariti i silu upotrebljavati ili moć po primjeru poganskih kraljeva imati (Luka 22, 25). Da je Petar tada papa bio, Isukrst zaista ne bi tako govorio, a i po našem predanju ne bi Papa imao kao znak duhovne i zemaljske moći dva ključa, već dva mača u ruci.

Jedna točka, moram reći, jako me je iznenadila, koju su poslije dužeg umovanja ovako protumačili: Da je Petar Papom bio izbaran,

ne bi bilo dopušteno njegovim sudrugovima poslati ga sa apostolom Ivanom u Samariju da ondje navješta evanđelja Sina Božjega.

Što bi mi poštovana braćo mislili, kad bi se u ovom trenutku usudili njegovu svetost Pia IX. i njegovu Excellenciju gosp. Plantiera u Carigrad, tamošnjem Patriarhi, da se ovaj obveže da će razdoru na istoku jednom konac učiniti.

Na to nam se nameće još važnije pitanje. U Jerusolimu sakupio se opći crkveni sabor, da stvori zaključak vrhu pitanja koja pravovjerje razdvajaju. Da je Petar papa bio, tko bi taj crkveni sabor sazvati imao? Jamačno sveti Petar! Tko bi u tom crkvenom saboru presjedovao? Sveti Petar!

Tko bi zaključke crkvenog sabora formulirao i obznanio? Naravno, da opet – sveti Petar. Ali toga nije bilo. Petar je prisustvovao tom crkvenom saboru kao i ostali apostoli, pak ne on, nego sveti Jakob sabrao je glavni sadržaj, a kada su zaključci proglašeni, učinio je to u ime apostola, starješina i braće. (Dj. Ap. 15,22).

Činimo li mi tako u našoj crkvi? Što više o tomu predmetu razmišljam, tim više se osvjedočavam da se u Svetom pismu sin Jonin nikako za namjesnika crkve samtrati ne može: i dočim mi učimo da je crkva na sv. Petru utemeljena, kaže nam apostol Pavao, o čijem ugledu dvojbe nema, u svojem pismu na Efežane (Ef. 2,20), da je crkva utemeljena na temelju apostola i proroka sa glavnim utemeljiteljem Isukrstom.

Isti apostol Pavao vjeruje tako malo u vrhovništvo svetog Petra, da očito kara one, koji kažu (1. Kor. 1,12): - Ja sam Pavlov. ja sam Apolonov – ja sam Klepharov, a ja Isukrstvo – daklem kad bi Petar namjesnik Isukrstov bio, jamačno ne bi se Pavao usudio tako ozbiljno one koriti, koji su njegovi suapostoli bili.

Isti apostol Pavao napominje apostole propovjednike, evanđeliste, učitelje i pastire, kad o zvanjima crkvenim govori.

Ne može se, štovana braćo, ni pomisliti, da bi ovaj veliki apostol Pavao zaboravio prvo zvanje, to jest papinstvo napomenuti kad bi isto namjesništvo po Bogu zaista postojalo. Ova zaboravnosti čini mi se tako nemogućom, kao da povjesničar ovoga crkvenog sabora ne spomene njegovu svetost Pia IX. (Više glasvoa se čuje: šuti, bezbožniče, šuti!). Umirite se, štovana braćo, još nisam pri koncu. Zabranjujući mi dalje nastaviti, dokazujete svijetu da nepravdu činite, jer želite neznatnog člana ove skupštine ušutkati.

Apostol Pavao ne spominje ni u jednom pismu, koje je na mnogobrojne općine razaslao, o vrhovništvu ovom. Kad bi ovo prvenstvo postojalo bilo, kojim bi, jednom riječju, crkva vidljivog

poglavara imala, koji bi u naučavanju nepogrešiv bio, bio bi taj apostol jamačno to prvenstvo spomenuo. Što sam rekao? On bi o ovom velevažnom predmetu poduže pismo napisao! Jer kako bi on, koji je u istinu zgradu kršćanskog naučanja podigao, na temelju i temeljni kamen zaboraviti mogao? Ako dakle ne možemo i ne smijemo reći, da je apostolska crkva krivovjerna bila, to moramo i priznati, da crkva nije nikad bila ljepša, čišća i svetija, nego za vremena kada jošte Pape nije bilo. (Vika: “Nije istina, nije istina”,) Neka gospodin Laval ne kaže: “nije”, jer ako se jedan od Vas, štovana braćo, usudi i pomisliti, da je crkva, imajući danas za Papu za glavara, čvršća u vjeri, čišća u ćudorednosti, nego li je apostolska crkva ona, to neka otvoreno pred cijelim svijetom ispovijede, jer ovo je središte od kuga će naše riječi na sve krajeve svijeta dopirati.

O Papinoj moći ne nađoh ni traga u spisima Pavla, Ivana i Jakova. I sam Luka povjesničar apostolskog djelovanja pri širenju Isusove vjere ne spominje ovu velevažnu točku. Ta šutnja ovih svetih ljudi, čija pisma sačinjavaju jedan dio kanoničkih ili bogom nadahnutih spisa, nedokučiva mi je, pa bi i bila neoprostiva, kao da je na primjer Thiers, koji je pisao povijest Napoleona Bonaparte, carev naslov izostavio.

Ovdje vidim jednog člana, koji prstom pokazujući na mene veli: Evo raskolničkog biskupa, koji je pod lažnom zastavom u našu sredinu došao.

Ne, ne, štovana braćo, nisam ja u ovu časnu skuštinu kao lopov kroz prozor unišao, nego na vrata, kao i Vi svi. Moj biskupski naslov daje mi pravo zato, a kao kršćanina sili me savjest ispovijediti što istinom smatram.

Šutnja sv. Petra jeste vjerovatan dokaz. Kad bi ovaj apostol namjesnik Isusov na zemlji bio, za kakvoga ga mi proglašujemo, to bi on sam za to jamačno znati morao, nu kad je on zato znati morao, zašto nije barem jednom djelovao kao Papa? Mogao je djelovati na duhove, držaći prvu propovjed, ali on to nije činio, mogao je djelovati na crkvenom saboru u Jeruzalemu ili Antiohiji, no i to nije činio, pa to ne učini ni u ona dva pisma, koja je na crkvu upravio. Štovana braćo, možete li Vi sebi takvog papu predstaviti, da je Petar zaista Papom bio?

Kad ga već Papom držati hoćete, naravno je da ustvrditi morate, da je njemu samome ta okolnost nepoznata bila. No pitam svakoga, koji je iole u stanju misliti, da li je takvo umovanje mogućno. Ja tvrdim, da crkva za vremena apostola, Pape nije imala, a kad se protivno tvrdi, onda bi se sva sveta pisma morala spaliti ili sasvim mimoići.

Sa svih strana čujemo: nije li Petar bio u Rimu, nije li bio razapet glavom dolje obrnut, nisu li mjesta, sa kojih je naučavao i oltari, na kojima je svetu misu držao, u ovom vječnom gradu?

Da je Petar u Rimu bio, temelji se, štovana braćo, samo na predanju, no neka je i biskupom bio u Rimu, kako možete iz njegove biskupske časti i njegovo vrhovništvo dokazati? Scaliger, veleum, nije se ustručavao tvrditi, da se biskupstvo i stanovanje Petra u Rimu među smiješne priče uračunati mora. (Vika:" Začepite mu usta! Dolje s njim!)." Štovana braćo, pripravan sam šutiti, no nije li bolje u ovakvom saboru sve ispitati kao što to apostol zapovijeda, pa samo “dobro” vjerovati? Ali imamo diktaturu, pred kojom i sama njegova svetost Pia IX. klanjati se i šutiti mora. A to je povijest. Ona nije kao neka priča, kojom bi se postupati moglo kao lončar sa svojom glinom. Povijest je alem, koji slova na staklo reže, koja se ne mogu više izbrisati. Do sada sam se uvijek pozivao na povijest. Pa ako za apostolsko vrijeme ni riječi o Papinstvu našao nisam, to nije moja krivica, nego povijesti. Želite li me dovesti u položaj čovjeka, koji je radi izopačenja istine okrivljen?, činite ako to možete.

Sa desna dopiru mi riječi: Ti si Petar, na toj stijeni sagradit ću svoju crkvu. (Matej 16,18.19). Ovom prigovoru želim štovana braćo, odmah odgovoriti, no prije toga ću Vam plod moga istraživanja povijesti saopćiti.

Budući da za apostolsko vrijeme ni traga o Papinstvu ne nađoh, pomislih da ću to možda naći u crkvenoj povijesti. Otvoreno Vam kažem, tražio sam u prva četiri stoljeća, da li se gdje god ime Pape nalazi, pa gle, nigdje toga nisam našao. Sigurno neće ni jedan od Vas posumnjati o velikom ugledu velikoga i slavnoga Augustina, svetog biskupa Hipponskog. Ovaj pobožni čovjek, dika i slava katoličke crkve, bio je tajnikom na crkvenom saboru u Melini. Među zaključcima ove časne skupštine možemo sljedeće velevažne riječi naći: tko želi one otkraj mora priznati, toga nitko u Africi u crkvenu zajednicu ne prima. Afrikanski biskupi nisu htijeli priznati rimskog biskupa, što više svakoga su progonili ako je priznavao Rim.

Sa šestoga crkvenoga sabora, koji se je u Karthagi pod biskupom Aurelijem održavao, pisali su svi biskupi Celentinu, biskupu rimskom, opominjali ga, da priziv ne prima koji bi mu ga afrikanski biskupi i svećenici slali, da nadalje poslanike ili komesare više ne šalje i da ljudsku oholost u crkvu ne uvede. Da je Patriarha rimski odmah isprva pokušao svu vladu i najveći ugled u svojoj osobi usredotočiti, sasvim je izvjesno, ali je to i očito, da takovo vrhovništvo nigda posjedovao nije, kakvu mu ultramontanci nametnuti hoće. Da li bi se afrikanski biskupi još prije Augustina usuđivali zabranjivati slati pozive na njegov vrhovni sud, kad bi on vrhovništvo zaista bio imao? Rado priznajem, da je rimski Patriarha prvo mjesto imao, kao što to zakon Justinijana veli: Učinimo po zaključcima četiri crkvena sabora, da bude sveti Papa staroga Rima

prvi biskup, a arcibiskup u Carigradu, kojega nazvaše novi Rim, da bude drugi. Na to ćete Vi da reknete, klanjaj se dakle Papinskom vrhovništvu.

Nu, časna braćo, ne stvarajte zaključke prebrzo, jer zakon Justinijana ovakav napis ima: O redu mjesta Patrijarha. Ovdje je samo prvenstvo naređeno, ali nije moć i vrhovna uprava dana. Na primjer, kad bi se svi talijanski biskupi sakupili u Florenciji na saboru, pa da prvenstvo prvi biskup iz Florencije ima – tako isto na istoku Patrijarha carigradski, a u Engleskoj arcibiskup Canterburški: no iz ovoga prvenstva ne može si ni jedan vrhovnu moć nad svojim sudrugovima izraditi. Važnost rimskog biskupa ne proizlazi iz božanstvene punomoći, nego poradi važnosti samoga grada u kojem su stanovali. Gospodin Darbog nema više časti od arcibiskupa Avignonskog, no zato mu daje Paris znamenitost, koju ne bi imao, kad bi svoju palaču na Rhoni mjesto na obalama Siena imao. To isto valja u građanskim i političkim okolnostima. Prefekt iz Florencije nije moćniji od onoga iz Puglija, no u građanskim i političkim odnošajima ima ipak veću važnost.

Već od prvih stoljeća trsi se rimski Patrijarha, da zadobije vrhovnu upravu, te na nesreću umalo je ne dostiže: - njegovi zahtjevi nađoše otpora u zakonu kojega je car Theodozij II izdao da Patrijarha carigradski isti ugled ima, kao i onaj rimski, a na crkvenom saboru u Calcedonu učiniše biskupa starog i novog Rima, također u crkvenim stvarima jednakim.

Šesti crkveni sabor u Karthagi zabrani svima biskupima primiti naslov kneza ili vrhovnih gospodara.

U pogledu naslova “Opći biskup”, kojega si Pape kašnje pridodaše, napisa sveti Grugur, misleći da se njegovi nasljednici nigdje sa ovim slovom resiti neće, sljedeće:

“Ni jedan od mojih predčasnika da se ne usudi ovo nesveto ime primiti, jer kad si sam Patrijarha ovo ime daje, potkapa vrijednost svoga imena. Neka se klone svaki kršćanin težiti za naslovom, kada uzima svojoj braći časno i dobro ime.”

Ove riječi sv. Grgura odnose se na njegovog sudruga u Carigradu, koji je za prvenstvom u crkvi težio. Papa Pelagij drugi naziva carigradskog biskupa Ivana, koji je za čašću prvog svećenika težio – bezbožnim i nesvetim.

Ne poželi si, reče on, naslov općeg biskupa, koji si je Ivan nezakonito prisvojio – ne puštajte ni jednom Patrijarhi ovo oskvrnuto ime nositi, jer će nas velike nesreće stići, ako se među svećenicima takovi ljudi pojave. Dostiglo bi ih ono što se o njima proriče: “On je kralj sinova oholosti”. (Pelagije II. pis. 13).

Ova svjedočanstva, a mogao bi sličnih jednake vrijednosti na stotine još navesti, svjedoče kao sunce jasno, da su rimski biskupi mnogo kašnje, za opće biskupe i glavare crkve priznati. A osim toga kome nije poznato, da je od godine 325. kada je nicejski crkveni sabor držan pa do godine 580. do drugog ekumenskog sabora u Carigradu, između više od 1109 biskupa, koji na prvih šest sabora djelovali samo 19 biskupa sa zapada prisutnih bilo.

Tko ne zna, da crkveni sabori po carevima, bez znanja i protiv volje biskupa rimskih sazivani. Tko ne zna da je Hosiji, biskup kordovanski predsjednikom nikejskog sabora bio i zaključke istoga proglasio. Isti Hosiji predsjedao je i poslije toga (takozvanog sabora) saboru u Sardiki, na koji poslanik biskupa rimskog Julije pripušten nije bio.

S tim neka bude dosta, štovana braćo, no hoću jošte o dokazima progovoriti koje ste malo prije poradi utemeljenja biskupa rimskog naveli.

Pod stijenom, na kojoj je sveta crkva sagrađena, razumijete Vi Petra. Da je to prava pravcata istina, to bi bilo našem pravdanje konac, ali naši očevi, koji su o tom nešto znati morali, nisu mislili kao mi.

Sv. Ćiril u svojoj četvrtoj knjizi o trojstvu kaže: “Mislim da se pod stijenom sasvim sigurno vjera apostola razumjeti mora”. Sv. Hilarij, biskup Poitierski piše u drugoj svojoj knjizi o trojstvu: “Stijena je blagoslovljena i jedna je stijena vjera koju je Petar priznao. U šestoj knjizi kaže isti:“Na ovoj stijeni to jest vjeroispovijesti je crkva sagrađena”.

“Bog je, veli sveti Hijeronim u šestoj knjizi, - “po svetom Matiji, svtu crkvu na ovoj stijeni utemeljio, a to je stijena, od koje je apostol Petar ime dobio. Dalje kaže sv. Krisostom u svojoj 53. propovijedi o Matiji: “Na toj stijeni želim svoju crkvu utemeljiti, to jest, na vjeroispovijedi”.Što je pak bila ispovijed apostola? “Ti si Isukrst sin Boga živoga”.

Ambrozij, sveti arcibiskup milanski u 2.poglavlju pisma na Efežane, Bazilij,Selencij i oci kalcedonskog sabora pišu isto tako.

Među svima učiteljima kršćanskog starog vijeka pripada sv. Augustinu prvo mjesto, osobito što se znanosti i svetosti tiče: čujte dakle što se u ovom drugom razlaganju u pismu Ivanovu piše:Što znače riječi: “Želim svoju općinu na svojoj stijeni sagraditi”. Na ovoj vjeri to jest na vjeri koja kaže: “Ti si Isukrst sin Boga živoga”. A u 124. razlaganju nalazimo ovo vrlo znamenito mjesto: Na ovoj stijeni, koju si priznao, želim svoju općinu sagraditi, jer je Isukrst ta stijena bio.

Da taj veliki biskup nije vjerovao, da je crkva na sv. Petru sagrađena proizlazi jasno iz njegovih riječi, u svojoj 13. propovijedi: “Ti si Petar i na toj stijeni, koju si priznao, na toj stijeni, koju si spoznao to jest na tvojoj ispovijedi. Ti si Isukrst sin Boga živoga, hoću svoju crkvu sagraditi na sebi samom, jer sam sin Boga živoga, a hoću je sagraditit na sebi a ne pak na Tebi”. A kako je Augustin o ovome znamenitom mjestu mislio, tako je vjerovalo cijelo kršćanstvo onoga doba.

Skupno, sve u jednom tvrdim:1. Isus je istu moć apostolima dao kao i Petru.2. Da apostoli u Petru nikada namjestnika i

nepogrešivog učitelja priznavali nisu.3. Da Petar ni pomislio nije da bude Papom, niti je igda

kao Papa djelovao.4. Da su prva dva stoljeća držani sabori veliku čast

rimskom biskupu nad crkvom davali, poradi znamenitosti grada Rima priznavali, da su mu samo čast, a ne vrhovnu upravu podijelili.

5. Da sveti oci ono znamenito mjesto: Ti si Petar i na toj stijeni sagradit ću crkvu svoju, nikada tako razumjeli nisu, kao da je crkva na Petru sagrađena, već na stijeni (ne super Petrum, već super Petram), to jest na vjeroispovijedi toga apostola.

U sasvim dobroj namjeri i kršćanskoj savijesti stvaram taj neoborivi zaključak iz povijesti i razuma, da Isukrst Petru nije podijelio vrhovništvo, da rimski biskupi nisu imali biti vladari crkve,nego su to postali prisvajajući si po malo sva prava biskupske časti, (glasovi: šuti besramni protestante, šuti, štui jednom!) – Ja nisam besramni protestant, zaista ne, i tisuću puta ne! Povijest nije katolička, ni engleska, ni kalvinska, ni luteranska, ni armenska, ni istočno grčka, a najmanje ultramontanska. Ona je snažnija nego sve vjeroispovijedi i zakoni ekumenskih crkvenih sabora.Piši proti povijesti ako smiješ, ali nisi je u stanju uništiti, kao što ni jedne cigle iz Koloseuma istrgnuti ne smiješ a da se ovaj ne sruši. Ako sam što protivno iz povijesti rekao, posvjedočite to iz povijesti, a ja ću onda moje riječi oporeći: no strpite se, pa ćete vidjeti da nisam sve ono rekao, što sam htio reći i mogao, pa da znadem da se za mene na trgu vatrena lomača sprema.Ne bih šutio i zato ću nastaviti.

Gospodin Dupanloup napomenuo je sasvim pravo u svojim znamenitim primjerima o tom vatikanskom saboru: ako Piu IX. za nepogrešivog proglasimo, dosljedno moramo tvrditi, da su i njegovi svi predčasnici nepogrešivi bili. Ali proti tomu štovana braćo, podiže se snažno povijest, uvjeravajući nas, da su nekoji pape strašno zabludili bili. Proti ovom možete

prosvjedovati ili zanijekati, kako vam je volja, no ja ću to dokazati.

Papa Viktor (192.) odobravao je isprva montanizam, zatim ga je proganjao.

Marcelin (296.-303.) bio je sluga krivobogštva: pohađao je kult Vesne, obožavajući tu boginju. To je samo časak slaboće, odgovorit ćete Vi, ali ja kažem, pravi namjesnik Isukrsta, umire prije nego postane otpadnikom.

Liberij (385.) odobravao je progonstvo Atanasijevo i priznao arijanizam, da iz progonstva bude pušten i opet u službu postavljen.

Grgur I (578.-590.) naziva bezbožnikom svakoga, koji bi se općim biskupom nazvati dao, a naprotiv Bonifacij III. (607.-608-) naveo je cara Thoku, ocoubicu, da mu taj naslov podijeli.

Paskal II. (1088.-1099.) i Eugenije (1145.-1153.), obojica odobravaše, dočim ih je Julij II. (1509.) i Pio (1560.) zabranjivao.

Eugenij IV. (1433.-1439.) odobravao je bazelski koncil i pričešćivanje iz kaleža Češkoj crkvi, dočim je Pio II. (1458.) tu dozvolu opozvao.

Hadrijan (867.-872.) proglasio je građanske ženidbe valjanim, koje Pio VII. osuđuje.

Sixtus V. (1585.-1590.) izdao je jedan svezak biblije i preporučio ju nekom bulom, što je opet Pio VII. osudio.

Klement XIV. (1700.-1721.) ukinuo je red jezuita, koji je Pavao III. (1540.) dopustio, a Pio VII. opet ga podigao.

Ali čemu da tako daleko dokaze tražimo. Nije li ovdje prisutni sv. Papa u svojoj Bulli (papinski list), kojega ovaj sabor uređuje, za slučaj svoje smrti, dok sjednice ovog sabora traju, sve opozvao, što je s ovim saborom od prošlih vremena u protuslovlju, pa makar to bilo i od samih njegovih predšasnika naređeno. Zaista, da ovo ne bi tako važno bilo, kaj bi Pio IX. ovu naredbu sa propovjedaonice proglasio, nego što on istu tu svoju volju iz dubine svoga groba ostalim vladarima crkve nalaže. Nikada ne bi dokončao časna braćo, kada bi Vam sva protuslovlja Papa i njihova naučavanja tumačiti htio. Kad dakle nepogrešivost sadašnjeg Pape izreknete, to ujedno morate i dokazati (što je baš nemoguće), da si Pape nisu nigda protuslovile, ili morate opet izjaviti, da Vam je duh sveti

objavio, da nepogrešivost Pape od godine 1870. počima. Imate li toliko drzovitosti, jedno ili drugo učiniti?

Moguće je, da će narodi teološka pitanja mimoići, jer ih ne razumiju, a važnost njihovu ne dokučuju: ali prem su nemarni glede načina, nisu glede čina.

Ne varajmo sami sebe. Ako nauk o nepogrešivosti ne potvrdite, to će se protestanti, naši protivnici, tim većom drzovitošću na razvaline popeti, kojim smo mi sami uzrokom, jer već i povijest za se imadu, dočim mi protiv njima samo naše zanijekanje imademo. Što mi znademo odgovoriti ako nam sve rimske biskupe, počam od Petra pa sve do njegove svetosti Pia IX. navedu?A da su svi takovi bili, kao što je Pio IX., mogli bi se slavodobitno ponositi, ali žali Bože nie tako. (Glasovi: šuti, šuti, dosta je!). Ne vičite gospodo proti meni.ako se Vi povijesti bojite, to se pobijeđenim priznajete, a osim toga, ako svu vodu rijeke Tibera preko povijesti pustite, niste u stanju ni jednog lista joj uništiti. Dopustite da govorim a ja ću čim kraće da prozborim o tom velevažnom pitanju.

Papa Virgilij (538.) kupio je papinsku čast od Belizara, namjesnika cara Justinijana. Istina je, da nije svoju riječ održao, niti obećanu svotu platio. Je li to zakoniti način da se troguba kruna (Tijara ) Rima pribavi? Drugi kalcedonski sabor osudio je ovaj postupak ovako: Svaki biskup, koji tu čast novcem postigne, ima se skinuti.

Papa Eugenij III. (1145.) slijedio je Virgila. Sv. Bernard sjajna zvijezda svog vremena, ukorava tog Papu slijedećim riječima: Jeste li u stanju jednoga mi samo čovjeka velikoga grada Rima naznačiti, koji bi Vas za Papu priznao, da nije zato novaca dobio.

Štovana braćo, je li moguće, da je Papa, koji na kapijama hrama, novčane zavode podiže, od svetog duha nadahnut. Ima li takovi pravo poučavati, da je crkva nepogrešiva? Pripovjetka o Formosu, jamačno je svima poznata. Stjepan XI. dade njegovu lješinu, koja je u papinskom odjelu zakopana bila, iskopati, prste, kojima je blagoslov dijelio, sjeći, te sa izrekom da je vjerolomac i kopile bio, u Tiber baciti. Njega zatvori, otrova i zaguši narod. Da vidimo, kako je ovaj predmet opet u red doveden.

Roman, nasljednik Stjepanov, a za njim Ivan X. odobriše djela Formasova.

Odgovorit ćete mi – to su pripovjijetke, a ne povijest. – No pođite u vatikansku knjižnicu, pa čitajte Platiha, povijesnika papinskog i spise Baronia (898.).

Ovo su događaji, koje bi radi časti svete stolice na stranu ostavili, da se ne radi, da nauka o tomu svoj stav odredi, a koja u našoj sredini veliki jaz počiniti može.

Zar da iz ljubavi prema štovanoj materi crkvi šutimo?

Ja idem dalje.

Učeni kardinal Baronij, govoreć o papinom dvoru ovako veli:Čamu je u ono doba naličila rimska crkva, kakove su izvikane, ali moćne žene vladale u Rimu? One su biskupske časti dijelile, mijenjale i oduzimale, i žalibože, one su bile u stanju svoje ljubavnike ove krive Pape na prijestolje Petra podići (Baronius A.D.912.).

To nisu prave Pape bili, reći ćete, nu neka bude tako: ali kada su na prijestolju u Rimu kroz pedeset godina protu Pape sjedili, gdje ćete nasljedstvo papinstva započeti? Kako je mogla crkva stopedeset godina bez glavara opstojati?

I čudnovato, veći dio tih protu Papa proizlazi iz plemena raznih Papa, i to će biti oni, koje je Baronij opisao: pa sam Genebrado, najveći slavitelj Papa usudio se je u svojem časopisu reći (901.):Ovo stoljeće je baš nesretno, jer skoro je tomu 150 godina, od kako Pape, vrline svojih predšasnika, ne slijede i mogu se prije odmetnicima nego apostolima nazivati.

Mogu misliti, kako se je taj znameniti Baronij rumenio, kad je djela rimskih biskupa pripovijedao. O Ivanu XI. (931.) sinu Pape Sarazia sa Marcijom, napisao je ove riječi:“Sveta crkva, to jest rimska, osramoćena je strašno ovim izrodom”.

Ivan XII. (966.) u svojoj 18. godini, koji je bio po svojim ljubovcama Papom izabran, ni za dlaku nije bolji bio od svojih predšasnika.

Žao mi je, častna braćo, što toliko prljavptina moradoh na vidik iznijeti, zato ću da šutim o Aleksandru VI., ocu i ljubavniku Lukrecije: neću da navedem Ivana XXII. (1316.), koji je neumrlost duše nijekao i koji je ekumenskim saborom u Konstanci dostojanstva lišen.

Neki će možda prigovoriti, da taj sabor nije bio javan; ako je tome tako, onda dosljedno, da se ni izbor Martina V. (1417.) zakonitim smatrati ne može. Ali kamo će tada papinsko nasljedstvo?Možete li ovomu opet prigovor naći?

Neću da govorim o razdoru koji je crkvu obezčastio. U ono doba bilo je prijestolje u Rimu, po dvojici, a često i po trojici takmaca zauzeto. Koji je od njih pravi Papa bio?

Opetovano Vam velim: ako nepogrešivost sadašnjega biskupa rimskog zaključite, morate nepogrešivost sviju biskupa prijašnjih, bez razlike potvrditi, a kako bi to u stanju bili učiniti, kad Vam povijest bjelodano veli, da su Pape u svom naučavanju često zabludili. Možete li dakle tvrditi, da su lakomi, rodoskrvni, ubojni i radi simonije okrivljeni, namjesnici Isukrstovi? ali, časna braćo, takovu rugobu tvrditi, značilo bi Isukrsta izdati: gore bi sagriješili protiv Isusa nego Juda: to bi značilo njemu blato u lice bacati. – (Glasovi: “Dolje sa govornice brzo, začepite tom krivovjercu usta.”)

Štovana braćo, Vi glasno vičete, nu bilo bi časnije, kad bi moja načela i dokaze na vagi svetosti mjerili. Vjerujte mi, povijest ne daje se više ponoviti: tu je i ostaje za uvijek, za ozbiljni prosvjed protiv nauke o nepogrešivosti pape. Možete jednoglasno proglasiti, no moga glasa nikada dobiti nećete.”

Svi pravovjerni, gospodo, uprli su oči u nas, očekujuć od nas lijeku proti nebrjenim zločam koje cerkvu obezčašćuju. Zar ćete ih u toj nadi prevariti? Prevelika očekuje nas odgovornost pred Bogom, ako ovu svečanu priliku propustimo, koju nam Bog za liječenje prave vjere dade.

Hajde braćo, da ju upotrebimo, oružajmo se svetom hrabrošću, učinimo tešku ali plemenitu nategu, obazrimo se na nauku apostola, bez kojih ćemu u bludnji, tmini i krivoj predaji ostati.

Upotrebimo naš razum jer držimo apoštole i proroke za jedine naše nepogrešive učitelje u pogledu svijuh pitanja. Što moram činiti da blažen budem? Kad budemo o tom odlučili, tada smo i temelj našoj vjeri položili.

Čvrsto i postojano ćemo stajati na vječitoj stijeni od Boga danom nam svetom pismu, puni pouzdanja pred svijetom, ter nećemo drugoga osim razpetoga Isukrsta priznati. Mi ćemo biti po svuda pobjeditelji, i rimska crkva imati će svoju 89. godini ( t.j. preustrojstvo) (Žestoka vika: “Dole!” Napolje, protestante, kalvine, izdajico crkva.)

Nikako me, gospodo, vika vaša ne plaši, ako su moje riječi žestoke, ipak je moja glava mirna. Ja ne pripadam ni Lutheru, ni Kalvinu, ni Pavlu ni Apollonu, nego jedino Isukrstu. (Na novo vika: “Proketstvo, prokletstvo odpadniku.)

Prokletstvo! Gospodo prokletstvo! Dobro znate, da ne prosvjeduj proti meni, nego proti svetim apoštolom pod kojih zaštitu bi želio, da ovaj sabor crkvu stavi. O! da bi oni iz grobova ustali sigurnosti govorili na moja usta, a govor njihov ne bi se ni malo razlikovao od mojega!

Što bi jim protureći mogli, kad bi vam iz spisah dokazali, da je papinstvo od evanđelja Isukrstva udaljeno, tj od onoga, što su oni propovijedali i svojom krvlju potvrdili. Bili ste se usudili njim reći, da nauka naših papa,naših Bellarmina, naših Ignacija Loyole više cijenite negoli njihovu?

Ne, ne i tisuć puta ne. Nije možno da su uši začepili, da više naučuju, oči prikrili, da ne vide, a srca otupili, da više ne osjećaju. O! Kad bi ovaj gore nas kazniti i svoju ruku teško na nas podići htio, kao što je to sa Pharaonom učinio, onda ne treba da vojnikom Garibaldi dopusti, da nas iz ovoga vječitoga grada protjeraju; trebao bi samo Pia IX. za boga proglasiti, kao što mi sv. djevice Marije božicom proglasismo.

Ublažite se poštovana braćo, spasite crkvu od propasti, ispitajete Sveto pismo, koje će vam pokazati pravu vjeru, koju nam valja vjerovati, štovati i priznati.

Rekoh, a Bog mi bio u pomoći!

Ove zadnje riječi primljene su takovim negodovanjem kano u kazališnom stajalištu. Otci ustali su svi, a mnogi se udaljili iz dvorane. Mnogi Talianci, Amerikanci, Nijemci i Mađari a i gdjekoji Francuz i Inglezi obkoliše hrabroga toga govornika, pružiše mu ruku, za svjedočbu njihovoga jednomišljenja.

Govor taj doveo bi hrabroga ovoga biskupa u 16. stoljeću na lomaču dočim je u sadašnjem vijeku odobren je od cijeloga svijeta, samo je prezren od jednoga Pia IX. i njegovih jednomišljenika, koji žele narode u gluposti održati, da i nadalje zlouporebe činiti uzmognu. Sirote zavareni, oni će u jamu pasti, koju su drugim kopali! (Psalm. 7,16).

RIMOKATOLIČKO UČENJE O SVEĆENICIMA I NJIHOVOJ SPASENSKOJ ULOZI

Iz katoličke literature: Željko Rudolf PAVLIČIĆ, Kristova crkva i Kristovi svećenici, Budrovci 1994., str. 21-26, podnaslov: Vlast nad Kristovim tijelom: “Opraštati grijehe može samo Bog. To su Isusu

rekli židovi kada je uzetom mladiću rekao: Uzdaj se, sinko, praštaju ti se grijesi tvoji (Lk 5,21).

Nijedan čovjek na svijetu, kako god bio velik, moćan, pa ni jedan svetac koji nije svećenik, niti sam anđeo s neba, bio on i u najvišoj nebeskoj hijerarhiji, ne može oprostiti ni jedan grijeh (Castegnero). Međutim, takvu vlast milošću Isusa Krista ima svaki svećenik kada njemu pristupi grešnik, ma bio opterećen najvećim zločinima i opačinama, te mu raskajano ispovjedi svoje grijehe, svećenik ima pravo i vlast da nad njim izgovori riječi oproštenja. To čini govoreći: “Ja te odrešujem od tvojih grijeha u ime Oca, Sina i Duha Svetog.”, ali jedina ruka koja ima pravo i moć da uvodi duše iz stanja grijeha u kraljevstvo milosti i svjetla, jest ruka svećenika. Dakako, isključivo po milosti i volji Božjoj..., ako se ta ruka podigne iznad glave grašnika, kako to i vanjskom simbolikom svećenikpri ispovijedi čini, njemu se grijesi opraštaju i Bog ga ponovo prima u svoj naručaj. Ali ako svećenik neće podići ruku na odrešenje, ako velike riječi opraštanja ne provru na njegova usta, tada mogu doći svi kraljevi ovog svijeta, svi zemaljski mogućnici, može uz čovjeka stati i presveta Djevica, makar kako velika, moćna i svetija od svakog svećenika, opraštanja za grešnika nema. Jedan skromni svećenik, ni bogat, ni učen, ni moćan, ni slavan, ali svećenik zakonito posvećen o Katoličke crkve, u tom je slučaju po vlasti oproštenja po Kristu danoj više nego svi sveci i anđeli Božji. Postoji li uzvišenije dostojanstvo? To svećenik postaje na neki način Božji opunomoćenik. On zaključuje mir između uvrijeđenog Boga, uvreditelja čovjeka, on je sudac, Božjeg milosrđa, čuvar i upravitelj beskrajnih zasluga ljudskog otkupljenja... Još je veća i uzvišenija vlast što je svećenik vrši nad stvarnim tijelom Kristovim, tj. nad Euharistijom. Svećenik ne samo da drži u ruci ključeve neba da u njega dovodi duše, nego još više, beskrajno više, on može otvoriti nebo i učiniti da na zemlju siđe Gospodin nad vojskama, jer imade vlast da tako kažemo i nad samim Bogom. Kako? Svećenik sagnut nad oltarom za vrijeme svete mise zove Boga, poziva ga da se uprisutni u hostiji i kaležu: zapovijeda da siđe s neba te stane živ i stvaran na oltaru. Na jeku nekoliko riječi otvaraju se nebeska vrata, Bog kojemu je sve podložno, od koga sve zavisi, dolazi u ruke svećeniku, njemu se potpuno predaje da sa njim raspolaže, uzima ga i dijeli drugima. Sam se, dakle, Bog pokorava svećeniku te mu stavlja na raspolaganje svoje tijlo i krv, svega sebe. Kakve li moći i vlasti. Bilo je na svijetu velikih i moćnih ljudi, vladara i vojskovođa koji su vladali u svoje vrijeme velikim dijelom poznata svijeta, na čiji su mig milijuni ljudi sagibali svoje glave u znak pokornosti, na njihovu jednu prijetnju drhtali su narodi i padali na koljena. No, njihova moć se dizala na nekoliko pedalja iznad zemlje. Da si je ikoji od njih utvorio da može zapovijedati Bogu, svi bi ga proglasili luđakom.

Moć se svećenika diže iznad zemlje i nad oblake, siže sve do neba. Svećenik, naime, možemo reći, ide pred prijestolje Boga živoga i poziva ga da s neba siđe na zemlju. Divna li čuda,sav se krščanski svjet kroz dva tisućljeća divi čudu što se zbilo u krilu

presvete Djevice, kada je pred Arkanđelom Gabrijelom izrekla:evo službenice Gospodnje,neka bude po tvojoj riječi i tim je rječima pristala da bude majka Božja.Ali što je to,kažu neki crkveni oci, prema moći svećenika, koji ne samo jednom nego svaki dan, kroz cijeli svoj svećenički život, koliko god puta to hoće, može učiniti da u njegove ruke siđe utjelovljena riječ Božja..

“Misli svetog svećenika” Što je svećenik? Namjesnik Božji opremljen svim Božanskim mačem. On je rekao prvim svećenicima: Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji. Kada svećenik oprosti grijehe, u ispovijedi ne veli: Bog ti oprašta, nego Ja te odrešujem. Kada u misnoj žrtvi pretvara kruh u tijelo a vino u krv Isusovu, on ne veli: Ovo je tijelo Isusovo.. Ovo je tijelo moje i krv moja. On ne odrešuje sebe od grijeha. Iza Boga svećenik je sve u životu jedne duše. Kada ne bi bilo svećenika,ništa ne bi koristila muka i smrt našeg Gospoda.

Napravimo još jedan put kratki sažetak spomenutog teksta u nekoliko. točaka.1. Svećenik može opraštati grijeh, što ne može ni svetac ni anđeo;2. Jedina ruka koja ima pravo i moć da uvodi duše iz stanja grijeha u kraljevstvo milosti i svjetla jest ruka svećenika;3. Opraštanje za grešnika ovisi o svećenikovoj volji;4. Svećenik posvećen od Katoličke crkve viši je nego svi sveci i anđeli Božji;5. Svećenik zaključuje mir između uvrijeđenog Boga i uvreditelja čovjeka;6. On je sudac;7. Svećenik... u ruci drži ključeve neba da u njega dovodi duše;8. On može otvoriti nebo i učiniti da na zemlju siđe Gospod nad vojskama jer ima vlast,da tako kažemo,i nad samim Bogom;9. Svećenik zapovijeda Bogu da siđe s neba;10. Sam se, dakle, Bog pokorava svećeniku te mu stavlja na raspolaganje svoje tijelo i krv, svega sebe;11. Moć se, pak, svećenika diže iznad zemlje i nad oblake, siže sve do neba;12. O, neshvatljive li moći svećenika u okviru Katoličke crkve, oduševljava se sv. Augustin;13. Što je svećenik? Namjesnik Božji opremljen svim Božanskim moćima;14. Kada svećenik oprašta grijehe u ispovijedi,ne veli “Bog ti oprašta”, nego “ja te odrešujem”. Kada u misnoj žrtvi pretvara kruh u tijelo, a vino u krv Isusovu, on ne veli “ovo je tijelo Isusovo”, nego ”ovo je tijelo moje... ovo je krv moja”;15. Iza Boga svećenik je sve u životu svake duše."

Kada jedan običan svećenik ima ovakvu vlast,što kazati o vlasti pape? Svakako da nam se postavlja pitanje, što Božja riječ, Biblija, govori o ovakvim izjavama, o čemu ćemo govoriti u sljedećem poglavlju.

APOKALIPTIČKA LITERATURA PRORIČE OTPAD

U Bibliji postoji tzv. apokaliptička literatura: u Starom zavjetu Knjiga proroka Danijela, pisana u 6. stoljeću prije naše ere, a u Novom zavjetu Otkrivenje Ivanovo napisano potkraj 1. stoljeća nove ere. Spomenuta literatura izuzetnom točnošću precizno definira i proročki otkriva sve događaje koji su se pred našim očima ispunjavali, upravo ispunjuju ili treba da se zbudu. U toj literaturi se otkriva velika duhovna borba između Stvoritelja i nekadašnjega najvišeg anđela u nebeskoj hijerarhiji, Lucifera koji je postao Sotona (protivnik). Putem povijesnih zbivanja,osobito apokaliptička literatura prikazuje tu duhovnu borbu kroz fizička zbivanja i sukobe. Biblija Stari i Novi zavjet KRŠČANSKA SADAŠNJOST ZAGREB 1983.Otkrivenje 12-7“ Uto se zametnu rat u nebu koji je “ Mihael (tko je kao Bog) sa svojim anđelima morao voditi protiv Zmaja. Zmaj i njegovi anđeli prihvatiše borbu,Ot.,12 -8 ali je ne mogaše izdržati. I "mjesta" za njih više "nije bilo" u nebu.Ot 12 - 9 Bijaše zbačen veliki Zmaj, stara “Zmija” koja se zove “đavao” - “sotona”, zavodnik cijeloga svijeta - bijaše zbačen na zemlju i bijahu zbačeni s njime njegovi anđeli...Ot 12- 17 Tada, obuzet gnjevom protiv žene, Zmaj ode da vodi rat protiv ostalih iz njezina potomstva, protiv onih koji vrše Božje zapovijedi i čuvaju Isusovo svjedočanstvo” (Otk 12,7-17).SVETO PISMO Novoga zavjeta, preveo iz izvornog teksta dr.FRANJO ZAGODA naklada dr. STJEPANA MARKULINA ZAGREB 1925.. “Ovdje je strpljivost svetih, koji drže zapovijedi Božje i vjeru Isusovu” (Otk 14,12).:I kaže mi :Napiši: Blago onima,koji su pozvani na svadbenu večeru Janjetovu! I reče mi Ovo su riječi Božje istinite I padoh pred noge njegove, da mu se poklonim, I reče mi: “Gle, nemoj.! Ja sam sluga kao i ti i braća tvoja, koja imaju svjedočanstvo Isusovo. Bogu se pokloni, jer je svjedočanstvo Isusovo duh proroštva. (Otk 19,9-10). ( Anđeo govori o službi i da su svećenici službenici “ja sam sluga kao ti i braća tvoja”, te im ne pripada nikakva čast. Nadalje nam se jasno prikazuje borba protiv Božjeg karaktera koji je precizno iskazan u njegovom Zakonu. U Knjizi proroka Danijela Gospodnji anđeo je izjavio da će mali rog, simbol papstva kakvim ga prikazuju mnogi protestantski klasici, nastojati promijeniti vremena i zakone. ) BIBLIJA, K..S. ZAGREB 1983 “On će huliti na Svevišnjega, zatirati Svece Svevišnjega; pomišljat će da promijeni blagdane (orig. vremena) i Zakon, i Sveci će biti predani u njegove ruke na jedno vrijeme i dva vremena i polovinu vremena” (Dan 7,25).Novi zavijet -DUDA-FUĆAK K.S. Zagreb 1990. “Neka vas nitko ne zavede ni na koji način. Jer ako prije ne dođe onaj otpad i ne otkrije se Čovjek bezakonja,Sin propasti, Protivnik, koji uzdiže sebe protiv svega što se zove Bog ili svetinja, dotle da i u Božji hram zasjedne gradeći se Bogom...”... (2.Sol 2,3-4) (Novi zavjet s grčkog izvornika preveli BONAVENTURA DUDA, JERKO FUĆAK -KRŠČANSKA SADAŠNJOST,ZAGREB 1990.) OTKRIVENJE 13-5" I dana su joj

usta da govori drskosti I hule I dana joj je vlast da to čini četrdeset i dva mjeseca".OT 13-6" I ona otvori usta da huli Boga, da huli ime njegovo,njegov Šator i nebesnike".Pogledajmo što Biblija uči o huli: Ivan 10-33 Odgovoriše mu Židovi:”Zbog dobra te djela ne kamenujemo,nego zbog hule:što ti -čovjek-sebe Bogom praviš.”

KOMENTAR KARDINALA J. GIBBONSA O SUBOTI I NEDJELJI

Prigodom svjetske izložbe koja se održavala u Americi 1893. godine, Rimokatolička crkva dobila je zgodnu priliku da ušutka svoje napadače, i to pitanjem: "Zašto protestanti (a i pravoslavni) svetkuju nedjelju?" Protestantske vođe su u to vrijeme podigle svoj protest što se izložba održavala i nedjeljom. Oni su apelirali na Kongres, da zabrani otvaranje izložbe nedjeljom. Tako su se protestanti pokazali braniteljima nedjelje, koju je posvetila Rimska crkva. Tada je kardinal Gibbons u "Catholic Mirroru," koji je službeni organ Rimokatoličke crkve u Americi, opisao veliku neskladnost vjere i nauka protestantskih crkava. Ovdje navodimo njegov komentar.

"ZAŠTO PROTESTANTI SVETKUJU NEDJELJU?""NEDJELJA JE PRAVI POTOMAK KATOLIČKE CRKVE.

PRISVAJANJE NEDJELJE OD PROTESTANATA POSVJEDOČAVA SE OVIM DA JE NEOSNOVANO, PROTUSLOVNO I POGUBNO."

"Gore navedenom predmetu" veli kardinal Gibbons, "obratila se naša pozornost prošlog tjedna i to primitkom jedne brošure od dvadeset stranica, koju je izdalo Međunarodna udruženja za vjersku slobodu, pod naslovom"Apel i Protest", a koja( brošura ) sadrži rezoluciju što ju je usvojila Generalna konferencija Adventista sedmog dana ( 24.2.1893. godine). Rezolucija kritizira i strogo osuđuje akciju Kongresa Sjedinjenih Država i Vrhovnog suda, kojom se umiješaou vjerska prava naroda, zatvaranjem Svjetske izložbe nedjeljom. "Adventisti su jedino krščansko tijelo, koji imaju Bibliju za svog učitelja, i koji ne nalaze nikakva odobrenja

na njezinim stranicama za promjenu dana bogosluženja od sedmog, na prvi dan tjedna. Zato se oni nazivaju Adventisti "sedmog dana." Njihovo glavno načelo sastoji se u odvajanju subote isključivo za Božju službu, i to prema naredbi samog Boga koji je više puta ponavljao u svetim knjigama Starog i Novog zavjeta; kojoj se doslovno pokoravao izraelski narod tisućama godina sve do ovoga dana, a koju je potvrdio Božji Sin, svojim naukama i praksom, kad je bio na zemlji.

"Suprotno tomu, protestanti u svijetu, čemu su adventisti iznimka koji imaju istu Bibliju (kao i adventisti) kao svog cijenjenog i jedinog nepogrešivog učitelja, svojom praksom, od vremena svoje pojave u šesnaestom stoljeću, imajući pred svojim očima židovski narod, koji poštuje i svetkuje subotu, prezirali su taj dan, koji je Bog imenovao za svoju službu; a prisvojili su, u očevidnom protuslovlju s Njegovom zapovijedi, dan za Njegovu službu, koji se nije ni jednom spomenuo za tu svrhu, na stranicama Svete knjige.

"Koja protestantska katedra ne odzvanja gotovo svake nedjelje glasnim i žestokim ukorima, zbog oskvrnuća nedjelje? Tko

bi mogao zaboraviti fanatičnu opsjenu protestantskih propovjednika preko cijele zemlje, protiv otvaranja vrata Svjetske izložbe nedjeljom, i mnoge pismene molbe s milijunima potpisa, kako bi se sačuvao od oskvrnuča Gospodnji dan? (jer tako protestanti nazivaju nedjelju). Doista, takvo opće i rasprostranjeno uzrujavanje i bučno prosvjedovanje ne bi moglo postojati ako ne bi bilo najvećeg razloga za takve živahne proteste.

"Kada su se na Svjetskoj izložbi odredila odjeljenja raznim sektama protestantstva za izložbu svoje literature, tko bi mogao zaboraviti jasan izražaj iskrenog i savjesnog gnjeva, koji su pokazala naša prezbiterijanska braća, čim su doznali o odluci Vrhovnoga suda, da se neće miješati u otvaranje (izložbe) nedjeljom? Novine su nas izvijestile da oni nikako nisu htjeli zauzeti određenu im prostoriju, a ni svoje kutije otvoriti; nego su zahtijevali da se njihove stvari vrate, pridržavajući se čvrsto svojih načela. Tako su se oni uklonili da nemaju nikakve veze s bogohulnom izložbom koja je oskvrnjivala nedjelju....

"Naša svrha u izdavanju ovog članka," (produžuje kardinal Gibbons), "jest da ovo vrlo važno pitanje (zašto protestanti svetkuju nedjelju) tako objasnimo... da bi naši čitatelji mogli shvatiti to pitanje u svim svojim odnosima, i tako da dođu do jasnog uvjerenja.

"Većina u kršćanskom svijetu obavlja Božju službu u prvi dan tjedna. Izraelci, koji su rasijani po svoj zemlji, svetkuju posljednji dan tjedna i održavaju Božju službu. U odnosu na bogosluženje, Adventisti sedmog dana, (jedna zajednica kršćana) također su izabrali isti dan. Izraelci i adventisti pozivaju se na Sveto pismo gdje se nalazi božanska zapovijed koja strogo naređuje stalno svetkovanje subote.

"Izraelac poštuje samo autoritet Starog zavjeta, ali adventist, kao kršćanin, usvaja Novi zavjet na istoj osnovi kao i Stari, to jest, da je takođe od Boga nadahnut. On nalazi da se Sveto pismo, koje je njegov učitelj, usuglašuje u obadva dijela; daOtkupitelj, tijekom svog boravka na zemlji, nije nikad svetkovao bilo koji drugi dan osim subote. Tu činjenicu sva četiri Evanđelja njemu jasno dokazuju. Na stranicama Djela apostolskih, poslanica i knjige Otkrivenja, ne može se naći nijednog traga o ukidanju subote.

"Zato adventisti, jednako kao i Izraelci, izvode svoje uvjerenje iz Starog zavjeta, a koje stajalište i Novi zavjet potpuno potvrđuje nauke svete riječi i to životom i postupkom Otkupitelja i Njegovih apostola, gotovo sto godina kršćanskog doba.

"Računajući ih prema broju adventisti, sedmog dana zastupaju mali dio protestantskog stajališta na zemlji. Ali, ako se ovdje ne postavlja pitanje o broju, nego o istini, o činjenici i pravičnosti, strogo shvaćanje ispravnosti, zabranjuje osuđivanje ove male zajednice, bez mirne i nepristrane istrage.

"Protestantski je svijet, od svog početka (16.stoljeća) bio u potpunoj suglasnosti s Katoličkom crkvom, svetkujući ne subotu,

nego nedjelju. To jedinstvo mišljenja i prakse za prošlih 300 godina moralo bi pomoći da se ovim diskutiranjem protestantstvo stavi na čvrstu bazu u ovom odnosu, to jest, ako bi, u korist svoje pozicije, ovo raspravljanje prevladalo te dokaze, koje Izraelci i adventisti prinose iz Biblije, a koja je jedino priznati učitelj i jednih i drugih parničara; koja je također sudac i svjedok. Ako, međutim, s druge strane, Izraelci i adventisti prinesu dokaze, koje velika masa protestanata ne može pobiti, a obadvije se klase pozivaju na svoga zajedničkog učitelja, Sveto Pismo, onda velikom tijelu protestanata (i pravoslavaca), koji rade toliku galamu i to snažnom upornošću u korist svetkovanja nedjelje, ne preostaje ništa drugo nego da priznaju da su učili i izvršivali, za tri stotine godina, što je prema Svetom pismu, neistinito, i to prisvajanjem nauke i prakse, kako oni stalno tvrde, - otpadničke crkve; što je suprotno svakom nalogu i nauku Svetog pisma. Da bismo dodali ovoj velikoj i neoprostivoj vjerskoj pogrešci, navodimo jednu od najpozitivnijih i istaknutijih Božjih zapovijedi svojemu sluzi čovjeku: "Sjećaj se dana subotnjeg da svetkuješ."

"Nijedan protestant koji danas živi nije još nikada poslušao tu zapovijed,! (a niti su pavoslavni), "on više voli da slijedi (Rimokatoličku) otpadničku crkvu na koju smo se već pozvali, negoli svog učitelja, Sveto pismo; koje, od prve knjige Mojsijeve do Otkrivenja ne uči nikakvu drugu nauku, ako su Izraelci i Adventisti sedmog dana u tome ispravni, i jedni i drugi se pozivaju na Sveto pismo kao na svog "nepogrešivog" učitelja.Dakle neka Sveto pismo riješi, je li subotu ili nedjelju Bog odredio. Jedno od tih dvaju kršćanskih tijela" (protestanti ili adventisti sedmog dana) "zacijelo je pogrešno, a ako neispravan položaj o ovom veoma važnom pitanju nanosi strašne kazne, s kojim sam Bog prijeti svakom prijestupniku "vječnog zavjeta," mi ćemo ući u diskusiju o vrijednosti te rasprave i to s obadvije strane.

"Rasprava o ovom najvećem predmetu nije iznad sposobnosti običnih misli, a ne uključuje ni izvanredne studije. Ono se razdjeljuje na nekoliko jasnih pitanja koja se mogu lako riješiti:

"Pvo: Koji dan u tjednu Sveto pismo naređuje da se svetkuje?"Drugo: Je li se u Novom zavjetu, pravilom ili praksom,

izmijenila originalna zapovijed?"Treće: Jesu li se protestanti, od šesnaestog stoljeća,

pokoravali Božjoj naredbi svetkovanjem dana, koji naređuje njihov nepogrešiv vođa i učitelj Sveto pismo? Ako nisu, zašto nisu?

"Na gore navedena tri pitanja obvezujemo se da ćemo dobaviti jednu količinu inteligentnih odgovora, koji ne mogu promašiti da zaštite istinu i istaknu izopačenost zablude". Catholic Mirror,9.9.19893.

"Prema našem obećanju u prošlom izdanju," (veli kardinal Gibbons u ovom drugom članku) "nastavljamo da otkrijemo jednu vrlo odvratnu zabludu i neskladnost biblijskog pravila vjere, koje se

ne može oprostiti. Kako nas ne bi krivo razumjeli, smatramo za potrebno da navedemo činjenicu da protestanti ne priznaju drugo pravilo vjere, drugog učitelja, osim "nepogrešivog Svetog pisma". Kao što katolik prepušta svoje rasuđivanje u duhovnih stvarima, bezuvjetno, i s potpunim povjerenjem, tumačenju svoje crkve, tako i protestant ne priznaje drugog učitelja osim Svetog Pisma. Svu svoju duhovnu hranu on prima iz proučavanja Svetog pisma. Za njega je to Božji glas koji mu govori kroz njegovog jedinog nadahnutog učitelja. Sveto pismo sadrži njegovu religiju, vjeru i pravilo. Govor Chillingwortha, "Sveto pismo, cijelo Sveto pismo, i ništa drugo, samo Sveto pismo, religija je protestanata," samo je jedan oblik te iste ideje koja se obraća u raznolike druge oblike, takve kao "Knjiga Božja," "Povlastica Našeg Spasenja," "Proročanstvo kršćanske vjere," "Božji priručnik ljudskoj rasi,".Onda je to nepobitna činjenica da je samo Sveto pismo učitelj protestantskog kršćanstva. Prihvativši tu činjenicu, sada ćemo nastaviti diskusiju vrijednosti rasprave o pitanju koje smo postavili u prošlom izdanju.

"Prepoznavajući što se ne može poreći, a to je: činjenicu izravne proturječnosti između učenja i prakse protestantskog kršćanstva, u čemu su adventisti sedmog dana iznimka, s jedne strane, a židovski narod s druge, jer obadvije stranke (protestanti i adventisti sedmog dana) svetkuju drugi dan u tjednu i vrše Božju službu; mi ćemo produžiti da uzimamo svjedočanstvo jedinog svjedoka kojeg možemo imati u ovom pretpostavljanju, a to je: svjedočanstvo učitelja, kojeg obadvije stranke prisvajaju Sveto pismo.

"Prvi izraz s kojim se srećemo u Svetoj Riječi, nalazi se u Prvoj knjizi Mojsijevoj 2:2, "i počinu Bog u sedmi dan od svih djela svojih koja učini." Druga napomena o tome nalazi se u Drugoj knjizi Mojsijevoj, u 20., poglavlju, gdje je Bog zapovjedio da se svetkuje sedmi dan, zato što je On sam počinuo od djela stvaranja na taj dan. Svjetski nas tekst obavještava u sljedećim riječima, da baš zbog toga On želi da se svetkuje taj dan: "Zato je Gospod blagoslovio sedmi dan i posvetio ga." Ponovno, čitamo u 31. glavi 15. stihu: "Šest dana neka se radi, a sedmi je dan subota, odmor, svet Gospodu;" i šesnaesti stih: "Ona je vječni zavjet," i "znak dovijeka" "jer je za šest dana stvorio Gospod nebo i zemlju, a u sedmi je dan prestao sa radom.

"U Starom zavjetu, napomena o suboti nalazi se 126 puta. Svi se ti tekstovi skladno usaglašuju u izražavanju Božje volje, zapovjedajući da se svetkuje sedmi dan, zato što je to Božji počinak. Tim danom On nas sve obvezuje da ga praznujemo kao "vječnim zavjetom." Ne možemo ni zamisliti, da bi ito bio toliko bezuman da ne vjeruje kako je subota odmor ili sedmi dan, budući da vidi kako je izraelski narod svetkovao subotu otkad je izdan zakon (2514. godine od početka svijeta), sve do 1893. godine nakon Krista" (koje je godine kardinal Gibbons ovo pisao). "To je razdoblje od 3383 godine! S primjerom Izraelaca pred našim očima danas, ne postoji bolje ustanovljene povijesne činjenice od ove, koja se

navodi, a to je: da je Božji izabrani narod, čuvar Starog zavjeta i živi predstavnik jedine božanske religije dosada, kroz razdoblje od 1490 godina prije kršćanstva, sačuvao, sedmičnom praksom, živo predanje pravilnog tumačenja osobitoga dana tjedna subotu, da se drži "svetom Gospodu." To predanje taj je narod produžio svojom praksom jednim dodatnim periodom od 1893 godine, koje obuhvaća kršćansko razdoblje Božje milosti.Smatramo potrebnim objasniti potpuno ovu točku, i to zbog nekih razloga koje ćemo još jasnije pokazati malo kasnije.

"Sveto pismo Starog zavjeta koje se potvrdilo za 3383 godine živim predanjem sedmične prakse Božjeg izabranog naroda, uči nas, s apsolutnom sigurnošću, da je sam Bog imenovao dan koji će se "smatrati svetim Njemu". Taj određeni dan je subota. Bilo koji prekršaj tog naloga iziskivao je da se čovjek kazni smrću: "Čuvajte dakle subotu, jer vam je sveta; tko bi je oskvrnio, da se pogubi; jer tko bi god radio kakav posao u nju, istrijebiće se ona duša iz naroda svojega." Druga knjiga Mojsijeva 31 : 14.

"Nije moguće predstaviti sebi strožu kaznu odone, koju je sam Bog tako ozbiljno izrekao u gornjem tekstu, i to za sve one koji budu gazili zapovijed na koju se On pozivao ne manje od 126 puta u Starome zavjetu. Deset zapovijedi Staroga zavjeta formalno se utiskiju što ranije u pamćenje djeteta biblijskog krišćanina. Ali nijedna od deset nije tako istaknuto poznata, u nedjeljnoj školi i katedri, kao ona koja veli da se drži "svetim" subotni dan.

"Budući da smo se osigurali apsolutnom sigurnošću iz Njegove Svete Riječi, što je Božja volja, odnosno koji dan da se drži svetim, i to zato, što je On počinuo na taj dan, a koji nam je dan potvrđen praksom Njegovog izabranoga naroda tisućama godina; prirodno smo navedeni da pitamo: kada je i gdje je Bog promijenio dan Svoje službe, jer to je jasno svijetu da se dogodila promjena dana. Ne nalazimo li navoda o takvoj promjeni na stranicama Staroga zavjeta, niti u praksi židovskoga naroda, koji se kroz devetnaest kršćanskih stoljeća stalno pokorava napisanoj zapovijedi, to moramo potražiti u tumaču kršćanskog vremena, to jest u Novome zavjetu, takvu Božju naredbu kojim On poništava staru subotu.

"Sada pristupamo jednom razdoblju koje uključuje devetnaest stotina godina i idemo dalje istraživati da li dopunjeni božanski učitelj Novi zavjet, sadrži neku naredbu koja poništava zapovijed Staroga zavjeta, a u isto vrijeme zamjenjuje neki drugi dan, za subotu, koju je Bog ustanovio: budući da je subota bila dan koji se svetkovao, koju je Bog odredio da se svetkuje, onda bi jedino božanski autoritet, koji bi bio kao neki zakon, mogao ukinuti zavjet o suboti. Neki drugi božanski mandat, koji po imenu određuje drugi dan, da se drži "svetim" umjesto subote, isto tako je potreban da bi se zadovoljila savjest kršćanina. Budući da je Sveto Pismo jedini učitelj koj priznaje kršćanin, a međutim Stari zavjet ne pokazuje promjenu dana, pa ipak protestantski svijet drži drugi dan "svetim" umjesto subote, onda je zaista reformirani kršćanin obavezan pokazati, na stranicama Novog zavjeta, novu božansku zapovijed,

koja ukida subotu i postavlja nedjelju, koju Protestanti praznuju od osvitka Reformacije.

"Pretražujući kritički Novi Zavjet od početka do kraja, nalazimo da se subota spominje 61 put. Također nalazimo, da je Spasitelj stalno odabirao subotu, da uči u sinagogi i čini čudesa. Četiri Evanđelja spominju o suboti 51 put. Jednom prigodom Spasitelj se pozvao na sebe, da je "Gospodar od subote," o kojem spominje Matej i Luka (također i Marko). Tijekom cijelog izvještaja Njegovog života (na zemlji), On je stalno svetkovao subotu i nije ni jednom nagovijestio da je promijeni. Njegovi apostoli, a i osobni prijatelji, daju nam jasam primjer o savjesnom svetkovanju subote nakon Njegove smrti. Dokle je Njegovo tijelo bilo još u grobu, apostol Luka (23:56) obavještava nas: "i oni su povratiše i pripremiše mirise i miro; a u subotnji dan počinuše, prema zapovijesti." "Ali, u prvi dan tjedna, vrlo rano izjutra, oni su došli i donijeli mirise, koje su bili spremili." "Mirise i miro,", oni su spremili na Veliki petak uveče, jer se "subota približavala." (stih 54.) To djelo Spasiteljevih osobnih prijatelja dokazuje bez ikakva protuslovlja da su oni i nakon Njegove smrti držali subotu "svetom", a nedjelju su smatrali kao i sve druge dane u tjednu. Prema tome, može li išta drugo biti veći dokaz od toga da apostoli i svete žene nisu znali ni za jedan drugi odmor, osim za subotu do dana Kristove smrti?

"Sada da pristupimo istrazi vrlo zanimljivog pitanja o svetkovanju dana kroz sljedećih trideset apostolskih godina, o kojima nam govori evanđelist Luka u Djelima apostolskim. Zaista, neki trag o poništenju (svetkovanja subote) mogao bi se pronaći u praksi apostola tijekom ovoga poduljeg razdoblja. Ali, jao! Mi smo još jednom osuđeni na razočarenje. Devet puta nalazimo da se spominje odmor u Djelima apostolskim, ali to je subota. Ako naši čitatelji žele dokaza, u svakom slučaju mi ih upućujemo na glave i stihove: Djela apostolska 13:14, 27, 42, 44. Još jednom: Djela apostolska 15:21; ponovo: Djela apostolska 16:13; 17:2; 18:4. "Pavle govoraše u sinagozi svake subote, i uvjeravaše Jevreje i Grke" Prema tome, nalazimo subotu od Prve knjige Mojsijeve pa sve do Otkrivenja!!! U tom slučaju nije moguće da nađemo, u Novome zavjetu, da su Spasitelj i Njegovi učenici i najmanje kvarili originalnu subotu, nego nasuprot tome, nalazimo cjelokupnu sklonost originalnog uređenja. Ne, nego (nalazimo) potpunu potvrdu od Njega, dok je živio na zemlji; a i stalno, aktivno sudjelovanje apostola u svetkovanju samo tog dana, trideset godina nakon Njegove smrti (i uskrsnuća), kao što su nam Djela apostolska obilno posvjedočila.

"Dakle, zaključak je neizbježan, a to je: da od onih koji slijede Sveto pismo dao svog vođu, Izraelci i adventisti sedmog dana imaju sve dokaze na svojoj strani; dok protestanti nemaju ni jedne riječi u svoju obranu za svoju zamjenu nedjelje umjesto subote!" - Catholic Mirror,16.9.1893.

"Kada je, njegovo veličanstvo, sotona," (nastavlja kardinal Gibbons u svojem trećem izdanju), "krvnik od početka i "otac laži"

poduzeo, da otvori oči našoj prvoj majci Evi, podraživanjem njezine ambicije: "Vi ćete biti kao bogovi znajući i dobro i zlo;" bio je to tek početak mnogih uspješnih nastojanja, koja je kasnije poduzimao, u zavođenju miliona njezine djece. Kao što je Eva, tako i oni doznaju na žalost kada je već kasno cijenu tog zavaravanja, da bi odvojio njezinu slabu djecu od vjernosti prema Bogu. Predmet ove rasprave nije neka iznimka običnoj đavoljevoj vještini....

" Dokazali smo da Otkupitelj, za vrijeme svog boravka na zemlji, nije ni u kom slučaju otstupio od vjernog svetkovanja subote, na koje se pozivaju četiri evanđelista 51 put; premda je sebe označio "Gospodarem subote," On nije ni jednom, zapoviješću ili praksom, nagovijestio da od svoje strane želi promijeniti (subotnji) dan i postaviti drugi.

"Nakon što smo obratili osobitu pozornost na postupak apostola i svetih žena one iste večeri nakon Njegove smrti, da su se bile osigurale sa mirisima i mirom, kako bi pomazale Njegovo tijelo ujutro nakon subote; kao što nas apostol Luka o tome tako jasno obavještava (Evanđelje po Luki 24:1); time se, bez ikakve sumnje, uviđa postupak i volja Božjeg Sina, jer su stalno svetkovale subotu. Primijetili smo također i postupak Njegovih predstavnika nakon Njegove smrti (i uskrsnuća), kao što to dokazuje apostol Luka, i time smo stavili pred svoje čitatelje neporecivu činjenicu da apostoli za idućih 30 godina nisu nikad odstupili od prakse svojega božanskog Učitelja (Gospoda) u tome pogledu, kao što nas evanđelist Luka uvjerava: "Pavle govoraše u sinagogi svake subote i uvjeravaše Jevreje i Grke." Obraćenici iz neznaboštva bili su, kao što vidimo iz teksta, jednako poučavani da svetkuju subotu sa Židovima, nakon što je tog dana obratio u kršćanstvo zajedno "Jevreje i Grke."

"Obratili smo takođe pažnju na tekst iz Djela apostolskih, da su kršćanski Židovi i obraćenici iz neznaboštva svetkovali samo subotu kroz 30 godina nakon Spasiteljevog uskrsnuća, kao jedini dan u tjednu; koji su On i Njegovi apostoli svetkovali, a tim razdobljem (od 30 godina nakon Krista) završuje se i nadahnuti zapisnik, (tj. Djela apostolska). Sada ćemo dodati svojim dokazima, da je subota uživala ovu posebnu predanost i svaki navod gdje se Sveto pismo poziva na prvi dan tjedna.

"Prva napomena o skupu apostola u prvi dan nedjeljni (tjedna), nakon Kristovog uskrsnuća, nalazi se u Evanđelju po Luki,24.poglavlju, od 33. do 40. stiha, i Evanđelju po Ivanu,20:19. Ovi se stihovi pozivaju na jedini povod ovog sastanka od strane apostola. To se dogodilo na dan uskrsnuća, ali ne da bi ustanovili "novo odstupanje" od stare subote svetkovanjem novog dana, jer tu nije riječ o molitvi;- poukama ili čitanju Svetog oisma; nego pokazuje potpunu obeshrabrenost apostola, kojom su izvijestili ljudski rod, da su oni bili šćućureni zajedno u onoj sobi u Jeruzalemu "od straha jevrejskog," kao što nas apostol Ivan o tome jasno obavještava u dvadesetom poglavlju devetnaestom stihu.

"Drugi izvještaj o nedjelji nalazi se u Evanđelju po Ivanu,20.poglavlju 26. i 29. retku: "i poslije osam dana opet bijahu učenici Negovi unutra, i Toma s njima." Uskrsnuli Otkupitelj koristio

se ovim sastankom svih aposotala da bi ukorio Tomino nevjerstvo, koji nije bio prisutan na skupu uskrsne nedjelje uvečer. To bi dalo Otkupitelju zlatnu priliku da u prisutnosti svih svojih apostola promijeni dan; ali navodimo jednostavnu činjenicu da se ni tom prigodom, kao ni na uskrsni dan, nijednom riječju ne spominje o molitvi, hvalama ili čitanju Svetog pisma.

"Treći zapisani slučaj, kada su apostoli bili sakupljeni u nedjelju, nalazi se u Djelima apostolskim drugoj glavi i prvom stihu: "I kad se navrši pedeset dana, bijahu zajedno svi jednodušno." Sada, hoće li ovaj tekst pružiti našoj bibliskoj kršanskoj braći jedan znak nade da nakon dužeg vremena, nedjelja zamjenjuje subotu? Kada ih obavjestimo da su Židovi, tu takozvanu nedjelju, (tj. blagdan pedesetnice, što znači da su svetkovali pedeseti dan) (Treća knjiga Mojsijeva 23:15, 16, držali 1500 godina, i da su ga držali osamnaest stoljeća nakon ustanovljenja kršćanstva, a u isto su vrijeme svetkovali i tjednu subotu, onda ne nalaze ni utjehe niti ohrabrenja u ovom tekstu. Pedesetnica je pedeseti dan nakon Pashe, koja se (Pedesetnica) nazivala subotom sedmica, a sastojala se od sedam puta po sedam dana, a na kraju sedme sedmice subotnji dan, (tj dan obredne subote), a koji je bio glavni dan cijele svetkovine. (Takvih obrednih subota ili dana za počivanje bilo je sedam u tri godišnja Židovska praznika).

"Tko ne bi od Izraelaca požalio tu svrhu kojom se nastojala pronaći podrijetlo svetkovanju prvog dana sedmice u njihovoj proslavi Pedesetnice, koju su oni godišnje držali više od 3000 godina! Pribjegava li tko drugi osim protestantskog kršćanina, koji je dotjeran do zida u traženju izgovora, da bi opravdao svoje bogohulno oskvrnjivanje subote; koju su Spasitlj i Njegovi apostoli stalno svetkovali, - židovskome blagdanu Pedesetnice, za svoje djelo pobune protiv Boga i svog učitelja, - Sveto pismo?

"Još jednom, za promjenu dana, protestanti obraćaju našu pozornost na Djela apostolska,20. poglavlju, 6. i 7 redak : "A u prvi dan sedmice kad se sabraše učenici da lome kruh," i t d.; Po svojoj prilici, trebao bi taj navedeni tekst pridonijeti nešto utjehe našim nezadovoljnim biblijskim (protestantskim) prijateljima (zbog oskvrnjivanja nedjelje). Ali budući da su oni takvi koji se upleću i kvare planove (u vezi s ostvarenjem Svjetske izložbe nedjeljom), ne možemo im dopustiti ni ovu mrvicu ohrabrenja. Odgovaramo im općom istinom: "quod probat nimis, probat nihil," - što previše dokazuje, ništa ne dokazuje." Obratimo pozornost na ovo: u Djelima apostolskom 2: 46 čitamo "svaki dan bijahu jednako svi u hramu i lomljanu kruh po kućama," i t d.;. Tko ne bi mogao na prvi pogled opaziti, da tekst, koji se često citira, kako bi se dokazala osobita povlastica nedjelje, iščezava u vjetar - jedna varka, - kada se usporedi sa 46. stihom drugog poglavlja Djela apostolskih? To što bi protestanti htjeli, što se nalazi u ovom tekstu, da primjene samo na nedjelju, isti autoritet, (evanđelista Luka) obavještava nas, da se obavljalo svaki dan u sedmici: "Svaki dan...lomljahu kruh po kućama."

"Preporučuje se još jedan tekst, koji prividno naginje na zamjenu nedjelje za subotu. Uzima se iz poslanice apostola Pavla: "Što se tiče priloga koji se sakuplja za svete; u prvi dan tjedna, neki svaki od vas ostavlja kod sebe," i t d;. Pretpostavimo da su molbu apostola Pavla strogo poslušali; ali također obratimo pozornost na ono što je bilo izvršavano svake subote tijekom Spasiteljevog boravka na zemlji i stalno se ponavljalo trideset godina nakon Njega, kao što nas izvještava knjiga Djela apostolskih.

"Kristovi sljedbenici su se sastajali" svake subote da slušaju Božju riječ iz Svetog pisma koje se čitalo (u sinagogi) svakog subotnjeg dana. "Pavle, po svom običaju razlagao je u sinagogi svake subote." Zar bi moglo biti onda smješnijeg zaključka od od onoga koji pretpostavlja da se čitanje Svetog pisma, molitve, opomene i propovijedi, što je sačinjavalo propisane dužnosti svake subote, kao što smo o tome obilno dokazali, - to sve ukinulo jednom molbom, da se uzima milostinja u u prvi dan sedmice? (i to iz privatnih kuća, a ne u crkvi.)

"Da bismo potpunije cijenili vrijednost ovog teksta o kojem raspravljamo, potrebno je samo da se sjetimo postupka apostola i svetih žena na Veliki petak prije zalaska sunca. Oni su nabavili mirise i miro nakon što je Spasitelj bio skinut s križa; a sve su svoje poslove prekinuli dokle subota "sveta Gospodu" nije prošla, i tada su, u nedjelju ujutro, poduzeli korake da dovrše pomazanje Isusovog svetog tijela.

"Zašto, da bismo postavili pitanje, oni nisu poduzeli da dovrše djelo pomazanja u subotu? Zato što su oni dobro znali da bi to djelo pomazanja svetog tijela njihovog Učitelja smetalo strogom svetkovanju subote, što je bilo od najveće važnosti. Dakle, dokle ne bude pokazano da se subota nije svetkovala, što bi bilo neistinito, jer se svaka subota svetkovala; dotle molba apostola Pavla, da se daje milostinja nedjeljom, ostaje izjednačena sa djelom pomazanja Kristovog tijela - koje (također) nije moglo da se izvrši u subotu, te zato se odložilo za neki zgodniji dan, to jest u nedjelju, prvi dan sedmice.

"Raspolagajući sa svakim tekstom," (produžuje kardinal Gibbons), "koji se može naći u Novom zavjetu, koji se poziva na subotu, a i na nedjelju, prvi dan sedmice, pokazali smo zaključno iz tih tekstova, da se nijedna sjenka izgovora ne može naći u Svetoj Knjizi o zamjeni nedjelje za subotu." Catholic Mirror, 23. 9. 1893.

"Marljivo i točno sabrali smo iz Novog zavjeta svaki dokaz što postoji" (nastavlja kardinal Gibbons u svom zadnjem izdanju o pitanju praznovanje nedjelje) "koji bi se mogao navesti u svrhu nekog zakona koji poništava subotnji dan starog zakona ili jedan zakon koji postavlja drugi dan za kršćansku dispenzaciju. Bili smo vrlo pažljivi da napravimo tu navedenu razliku, kako ne bi netko govorio: da je treća zapovijed ukinuta novim zakonom. Bilo koji takav izgovor pobijen je službenom izjavom metodističkih episkopalnih biskupa u njihovou pastirskom pismu 1874. godine, iz kojeg je citirao urednik New York Heral novine, istog datuma,

sljedeći sadržaj: "Subota, koja je bila ustanovljena u početku, i mnogo puta potvrđivana od Mojsija i ostalih proroka, nikada nije ukinuta. Kao jedan dio moralnog zakona, nijedno slovo, nijedna titla od njene svetosti nije bila oduzeta." Ovaj navedeni službeni proglas podvrgava to veliko društvo biblijskih kršćana da se pokorava trajnosti treće zapovijedi pod novim zakonom (tj. Zavjetom).

"Ponovo molimo naše čitaoce da obrate osobitu pozornost na dvadeseti od "trideset i devet paragrafa vjere," Knjige zajedničke molitve: "Zabranjeno je da crkva određuje bilo što, što bi bilo suprotno Božjoj napisanoj riječi."

"U ovoj seriji članaka, " (završava svoj komentar kardinal Gibbons), "uložili smo mnogo truda, kako bismo pokazali našim čitateljima neporecive činjenice koje se nalaze u Svetom pismu, da bi došli do nepobitnog zaključka....

"Budući da smo kritički pregledali skupinu tekstova u Novom zavjetu, pod nazivom "subotom", koja se spominje 61 put u evanđeljima, Djelima apostolskim i poslanicama; ili nedjelja, spominje samo osam puta, pronašli smo kako nam ne daju ni najmanjeg traga da je Bog promjenio svoj dan bogosluženja....

"Tko bi mogao zaboraviti veliki gnjev koji su pokazali protestantski propovjednici po svoj našoj zemlji, sa svake protestantske katedre, dokle god to pitanje o otvaranju Svjetske izložbe nedjeljom nije bilo odlučeno....

"Ovi superlativno dobri i blagi kršćani, pozornim proučavanjem svoje Biblije, mogu naći svoju istovjetnost u jednoj klasi naroda, kad je Otkupitelj bio na zemlji, koja Ga je lovila dan i noć, zadavala mu nevolje preko mjere, i pravila skandal, da već nije mogao dalje podnositi, i to sve zato što On nije svetkovao subotu na takav način, kao što su oni. Zato su Ga oni zamrzili, što se vladao razumno i u pogledu svetkovanja subote. On nije imao dovoljno riječi da bi izrazio svoj najveći prezir na njihov farisejski ponos. Vjerovatno da božanska misao nije ni danas promjenila svoje promatranje, odnosno te pogrdne vike njihovih (farizejskih) sljedbenika i simpatizera, na kraju ovoga devetnaestog stoljeća. Stari farizeji svetkovali su pravu subotu,a naši moderni fariseji, oslanjajući se na lakovjernost i jednostavnost svojih varalica, nisu ni jednom, u svom životu, svetkovali pravi dan od odmora, subotu, koju je njihov božanski Učitelj svetkovao sve do svoje smrti, i koju su apostoli svetkovali, po Njegovom primjeru, za trideset godina kasnije, prema Djelima apostolskim. (To je period, u kojem je apostol Luka završio pisanje knjige djela apostolskih).

"Izraelci i adventisti sedmog dana svjedoci su njihova sedmičnog oskvrnjivanja dana, koji je Bog ponavljanjem imenovao; a pošto su zanemarili i osudili nauku Svetog Pisma, prisvojili su dan koji svretkuje Katolička crkva.... Katolička crkva je, više od tisuću godina prije postanka protestanata, promijenila dan svetkovine od subote u nedjelju. Prema tome, nedjelja je do ovog dana, priznat potomak Katoličke crkve."

"Tko bi od protestanata (a tako i ostalih kršćana) mogao, nakon pažljivog čitanja ovih članaka, s čistom savješću, da se i nadalje ne pokorava Božjoj zapovijedi, kojom naređuje da se subota svetkuje, a koju zapovijeda njihov učitelj, Sveto pismo, od Prve knjige Mojsijeve do Otkrivenja bilježi da to Bog tako hoće? "Povijest svijeta ne može pokazati nerazumniji primjer zanemarivanja načela, od ovog. Sveto pismo strogo naređuje, na svakoj stranici, da se pridržavaju pravila subote svi oni, koji priznaju da je ono jedini nepogrešivi učitelj, dok međutim učenici toga učitelja, za više od 300 godina, nisu se držali božanskog pravila! Taj veliki zbor protestantskih kršćana, metodista, izjavio je da subota nije nikad bila ukinuta; a tako su se i sljedbenici Engleske crkve, zajedno sa svojom kćerkom, Episkopalnom crkvom Sjedinjenih Država, obvezali dvadesetim paragrafom vjere, koji smo već citirali, da crkva ne može ništa s pravom naređivati, što je suprotno Božjoj napisanoj riječi. Božja napisana riječ naređuje da se Njegova služba vrši samo subotom, i to mnogo puta ponovljeno i veoma jasno naglašeno, s najstrožom smrtnom kaznom onome koji se ne pokorava. Sve protestantske crkve zauzimaju taj nerazuman položaj, koji nikakvo objašnjenje ne može preinačiti, a mnogo manje opravdati.

"Kako se istinito primjenjuju riječi Svetog Duha ovoj žalosnoj situaciji:"Iniquitas mentita est sibi" - "Bezakonje je sebi lagalo." Tvrdeći da slijede samo Sveto pismo kao svog učitelja, ipak pred svijetom, jedinog učitelja sramno su odbacili, a prisvojili su nauku i praksu Katoličke crkve "majke pokvarenosti," kao što je tako označavaju kada je to za njihovu korist,upsrkos najstrožoj prijetnji koju je sam Bog izrekao protiv onih koji se ne pokoravaju Njegovoj naredbi: "Sjećaj se dana subotnjeg da ga svetkuješ."

"Prije nego što završimo ove članke, umoljavamo svoje čitatelje, da još jednom obrate pozornost na naše uvodne naslove, a to su: 1) Nedjelja je pravi potomak Katoličke crkve. 2) Prisvajanje nedjelje od protestanata (i svih ostalih) posvjedočava se ovim da je neosnovano, protuslovno i pogubno.

"Za pravu izjavu potrebno je vrlo malo dokaza. Katolička crkva je, više od tisuću godina prije postanka protestanata, … promijenila svetkovine od subote na nedjelju.… Protestantski je svijet pri svome početku pronašao, da je nedjelja bila već prejako utvrđena, da bi se suprotstavili njezinu postojanju.… Stoga je nedjelja do ovog dana, priznat potomak Katoličke crkve, bez ijedne riječi prigovora od protestantskog svijeta.

"Sada, međutim, da pogledamo na našu drugu izjavu, i to sa Svetim Pismom samo kao učiteljem i vođom u vjeri i moralu. Ovaj učitelj veoma strogo zabranjuje ikakvu promjenu dana i to iz najvećih razloga. Zapovijed iziskuje jedan "vječni zavjet." Dan, koji Sveto pismo naređuje da se svetkuje, nije se nijednom svetkovao, (osim potomaka apostolske crkve), iz toga se razvio otpad od nepromjenljivog načela; a koji je otpad protivan samom sebi,

bezuman i stoga je toliko poguban da je to nemoguće govorom iskazati.

"Nisu još dostignuti vrhunci pokvarenosti. Daleko od toga. Njihov izgovor zašto su napustili njedra Katoličke crkve bio je, zbog otpada od istine, koja se nalazi u Svetom pismu. Oni su prihvatili napisanu Riječ kao svog jedinog učitelja, kojeg su i sami ubrzo napustili, kao što ovi članci o tome obilno dokazuju. Voljnom i grešnom izopačenošću, oni su primili nauk Katoličke crkve, kojim se izravno protive jasnoj, nepromjenljivom i neprekidnom nauku Svetog pisma i to u najvažniem nauku svoje religije. Time oni ističu svoje stanje, koje bi se moglo zgodno označiti kao neka poruga, prevara i zamka.…

"Protestanti (i pravoslavni) tvrde sa stoje samo na napisanoj Riječi. Oni ispovijedaju da se pridržavaju samo Svetog pisma kao pravila vjere. Oni opravdavaju svoju pobunu govorom, da je (Katolička crkva otpala od napisane Riječi i slijedi tradiciju. Ali tvrdnja protestanata (i pravoslavnih), da stoje samo na napisanoj Riječi, nije istinita. Njihovo ispovijedanje da se pridržavaju samo Svetog pisma kao pravila vjere, nepravilno je. Dokaz: napisana Riječ vrlo jasno naređuje svetkovanje sedmog dana, kao odmor. Oni ne svetkuju sedmi dan, nego su ga odbacili. Kad bi se oni doista držali Svetog pisma, kao svog pravila, oni bi onda svetkovali sedmi dan, kao što to Bog naređuje kroz cijelo Sveto pismo. Ali oni ne samo što ne priznaju svetkovanje subote, koju propisuje Sveto pismo, nego su prisvojili i praznuju nedjelju, za koji postupak oni imaju samo tradiciju (Rimske) crkve." ( Catholic Mirror 23.9. 1893. )

Rimokatolička crkva tvrdi da papa ima božansku moć, da mijenja Božji zakon po svojoj volji. Ali oni koji u to ne vjeruju, ona veli: prestupaju četvrtu zapovijed, praznovanjem nedjelje. Kardinal Gibbons je dokazao, izvrsno i vrlo pohvalno, da prema Svetom pismu ne postoji dopuštenje za promjenu dana. Stoga ta klasa kršćana adventisti sedmog dana, koje je kardinal Gibbons pohvalio u svojoj raspravi o pravom danu bogosluženja, svetkuju subotu, da bi se u svemu pokoravali Božjoj volji i naredbi. Ostali kršćani međutim, razdijeljeni u vjeri i nauku, zaista ispunjavaju Izaijino proročanstvo: "Puta mirnoga ne znaju, i na putovima njihovim nema pravde. Načinili su sebi krive staze, tko god ide po njima, ne zna za mir." Izaija 59:8.

Da bi kršćanski svijet našao mir i pravdu, Gospod savjetuje:"Stanite na putovima i pogledajte, i pitajte za stare

staze, koji je put dobar, pa idite po njemu, i naći ćete mir duši svojoj. Ali oni rekoše: nećemo da idemo. Zato čujte narodi, i poznaj, zbore, što je među njima. Čuj, zemljo! Evo Ja ću pustiti zlo na ovaj narod, plod misli njihovih, jer ne paze na moje riječi i odbaciše zakon moj." ( Jeremija 6:16, 18, 19, 21. )

Zato što narodi neće ići "pravim putem," putem Svetog pisma, nego su načinili sebi, veli Gospod, krive staze, nebiblijske nauke, zato se kršćanstvo i raspalo na nekoliko stotina dijelova.

Sjetimo se uvodnog navoda: istina ujedinjuje, a zabluda razdvaja. O nebiblijskim naukama, koje kršćani vjeruju i uče, proučavat ćemo u posljednjem poglavlju.

Dugo vremena protestanti, a i pravoslavni, napadali su Rimokatoličku crkvu perom i govorom i iznosili njezin nebiblijsi nauk, dokle naposljetku pisci Rrimokatoličke crkve nisu ušutkali, osobito protestante, zauvijek!

U šestanestom stoljeću Martin Luther postavio je Rimokatoličkoj crkvi 95 pitanja, na koja ona nije mogla odgovoriti iz Svetog pisma. Ali u dvadesetom stoljeću, Rimokatolička crkva je postavila protestantima, a i pravoslavnima, samo jedno pitanje: zašto oni "svetkuju nedjelju?" na koje oni nisu u stanju odgovoriti! Zašto? Zato što se nedjelja ne nalazi u Svetom pismu.

Rimokatolički pisci ponudili su protestantima i pravoslavnima tisuću dolara, ukuoliko dokažu iz Svetoga pisma da je nedjelja novozavjetni dan od odmora.Do danas nije se našao još nitko da zatraži tu ponudu, izjavio je nadbiskup Enright.

Iz protestantskoga duhovnog meteža razvio se racionalizam, modernizam, viša kritika, darvinizam i ateizam. Umjesto da se svijet približio Bogu putem reformacije, on se sve više udaljavao od Njega. Reforma, međutim, koja je bila spriječena ovim modernim znanostima, treba se dovršiti prije Gospodnjeg dolaska; jer ona je, prema proročanstvu Svetog pisma, od Boga određena da pripremi narode na zemlji za Njegov drugi dolazak u slavi. Taj ponovni pokret reforme propovijedanjem vječnoga Evanđelja, vidio je prorok da se širi po svemu svijetu u vremenu posljetka."

RAZLOZI ZA SVETKOVANJE NEDJELJE

U prethodnom poglavlju kardinal Gibbons dokazao je da se nedjelja ne nalazi u Svetom pismu. On je naglasio kako je prvi dan tjedna spomenut samo devet puta u Svetom pismu. Od toga samo jednom u Starom zavjetu, a osam puta u Novome. Ali ni na jednome mjestu ne govori da zamjenjuje sedmi dan subotu.

U svojoj knjizi ( "Vjera naših očeva," )kardinal Gibbons je potvrdio o nedjelji, sljedeće:

"Vi možete čitati Sveto pismo od Prve knjige Mojsijeve do Otkrivenja i nećete naći nijedne crte, koja ovlašćuje posvećenje nedjelje." (Vjera naših očeva.)

Dakle, budući da se nedjelja uopće ne nalazi u Svetom pismu, potrebno je onda obratiti se drugim izvorima, da bismo našli razloge za svetkovanje nedjelje.

Bez mnogo našeg komentiranja, sljedeće navode uzimamo iz spisa povjesničara i crkvenih vođa.

"Bogoslužbena ili sveta vremena se razviše u ovom periodu dalje (tj. u četvrtom stoljeću nakon Isusa). Što se tiče praznovanja

istih, moralna zapovijed, da se nedjelje i praznici posvete bogosluženju, religioznom promatranju i djelima kršćanske ljubavi, a ne radu za sticanje, postade uskoro nakon početka ovog perioda već strog zakon, koji je država potvrdila, i već je Konstantin Veliki zapovjedio, da se nedjeljom obustvi svaki rad, samo je seljacima dozvolio, da i nedjeljom gledaju svoj posao, ako su to zahtijevale zemljodjelske prilike. Kasniji carevi su te zakone pooštrili, i zabranili svaki rad nedjeljom i praznikom." (Opća crkvena povijest, knjiga prva, stranica 656.)

"Ovo Konstantinovo zakonodavstvo vjerojatno nije imalo nikakva odosa prema kršćanstvu. Iz ovog se jasno vidi, da je vladar, u svojem položaju kao Pontifex Maximus, (vrhovni svećenik obožavatelja Sunca), jednostavno dodao dan sunca (Sunday) (a u koji je dan služba već bila čvrsto ustanovljena u Rimskom Carstvu među neznabošcima), drugim svetkovinama crkvenoga kalendara." ( H. Webster, Ph.D.,"Rest Days,"str 122. New York: Macmillan and Co., 1916.)

"Što je započelo, međutim, kao poganski vjerski obred, završilo se kao kršćansko pravilo; a i drugim nizom imperijalnih naredbi,tijekom četvrtog, petog i šestog stoljeća sa sve većom strogošću, zabranjivalo se raditi nedjeljom." ( W.D.Killen, The Ancient Church,str. 5,6. London: James Nisbet and Co., 1883.)

"Car Konstantin, dok je bio još neznabožac, izdao je naredbu da se nedjelja općenito svetkuje kao narodna svetkovina po cijelom Rimskom Carstvu. Nakon svojeg obraćenja, on je ostao čvrst branitelj nedjelje, a svoj prijašnji proglas pojačao je tada u korist svoje nove vjere. Ali počast, što je dana tomu danu (nedjelji), još dotad nije bila dovoljna,kako bi spriječila kršćane da svetkuju subotu kao Gospodnji sveti dan. Neki drugi korak morao se poduzeti da bi se lažni dan odmora uzvisio i izjednačio sa pravim, tj. nedjelja sa subotom. Nekoliko godina nakon Konstantinove naredbe, rimski biskup je stavio na nedjelju naslov "Gospodnji dan." Tako se narod postupno naveo da smatra nedjelju kao da ona posjeduje neku svečanost. Ali se izvorna subota stalno svetkovala." ( E.G. White, The Spirit of Prophecy, v/l. 4, p. 55.)

"Budući da se carski nalog nije pokazao dovoljnom zamjenom za božanski autoritet, biskup Euzebije, koji je tražio počast od knezova, a bio je Konstantinov osobiti prijatelj i ulizica, počeo je tvrditi kako je Gospod prenijeo dan odmora od subote na nedjelju. Nijedno svjedočanstvo nije iznio iz Svetog pisma za dokaz toga novog nauka. Ali i sam Euzebije nesvjesno priznaje tu neistinu i pokazuje tko je,zapravo, izveo tu promjenu. "Sve, veli on, "što je bila dužnost da se čini subotom, to smo mi prenijeli na nedjelju." Ali to dokazivanje o nedjelji, iako je bilo bez osnove, poslužilo je da oslobodi ljude na prestupanje Gospodnje subote." ( E.G.White, The Great Controversy, p.574.)

"Ta ista nepopustljiva odanost starom bogu svjetlosti ostavila je svoj trag, sve do našega vremena, na jednoj od svetih i općih

kršćanskih ustanova. Staro neznabožačko ime "dies solis," ili "Sunday" (nedjelja), za tjedni kršćanski praznik, zadržano je, u velikoj mjeri, radi ujedinjenja neznabožaca i kršćana, za koju je svrhu prvi dan tjedna Konstantin preporučio svojim podanicima neznabošcima i kršćanima, kao "časni dan Sunca." To je bio njegov način da bi ujedinio nesložne religije svojega carstva jednom zajedničkom ustanovom." ( History of the Eastern Church, p. 193.)

"Car Konstantin osnivač je građanskoga praznovanja nedjelje. Tako je svetkovanje nedjelje u (rimskoj) crkvi moglo jedino postati univerzalno i dobro utvrđeno. … Kršćani su kao i neznabošci bili naviknuti na svoje svetkovine. Konstantin je učinio da njihov odmor dolazi u isto vrijeme, i on je izabrao nedjelju." ( History of the Christian Church," Vol..III, p.p. 379., 380.,by Philip Schaff.)

"Kada je i kako je postao običaj da se svetkuje prvi dan u tjednu, Novi zavjet o tome nas ne izvješčuje… Prvi zakon o tome izdao je car Konstantin. On je naredio, 321. godine, da svi građanski i obrtnički poslovi prestanu u gradovima, ali je polodjeljski posao dopustio… Ipak, tu naredbu da se nedjeljom ne radi, nitko nije smatraomislio, da se temeljila na trećoj (četvrtoj) zapovijedi, sve do potkraj šestoga stoljeća. Od tog vremena, malo - pomalo, postala je ustanovljeni nauk Crkve tijekom svojih "tamnih stoljeća," da su crkveni učitelji, ili biskupi s rimskim papom, njihovim predvoditeljem i zamjenikom Kristovim, prenijeli subotu Staroga zavjeta, njezinu slavu i svetost na prvi dan tjedna." ( Biskup Skat Rordam: "Report of the Second Ecclesiastical Meetings in Copenhage, Sept. 13-15, 1887. P. Taaning, pp. 40,41.)

"Nedjelja je katolička ustanova. Zahtjevi o svetkovanju nedjelje mogu se zaštititi samo načelima Katoličke crkve. Od početka pa do kraja Svetog pisma ne postoji nijedan stih, koji ovlašćuje prijenos tjednoga javnog bogosluženja od sedmog dana tjedna na prvi." ( Catholic Press, 25.8. 1900.)

"Biblija govori: Sjećaj se dana subotnjeg, da ga svetkuješ. Katolička crkva kaže: Ne,.. ja sam ukinula subotnji dan, i zapovijedam vam da svetkujete prvi dan tjedna. I gle, cijeli civilizirani svijet klanja se u odanoj poslušnosti naredbi Katoličke crkve." ( Archbishop T. Enright, in "American Sentinel, p. 173. Kansas City, Mo.) "Svetkovanje nedjelje, kao i svi drugi blagdani, bilo je uvijek samo ljudska naredba. Nije bila namjera apostola za uspostave božansku zapovijed u ovome odnosu. Nije bila njihova namjera, niti je bila namjera apostolske crkve, da promijeni zakon o suboti i postavi nedjelju." (The History of the Christian Religion and Church during the first three Centuries, p.186.)

"Gdje nam je rečeno u Svetome pismu da mi trebamo uopće držati prvi dan? Nama se zapovijeda da svetkujemo sedmi, ali nigdje nam se ne naređuje prvi dan.… Razlog zašto mi svetkujemo prvi dan tjedna umjesto sedmoga, onaj je razlog zbog kojega mi slavimo mnoge druge predmete, ne zato što Sveto pismo tako

naređuje,, nego zato što je crkva tako zapovjedila." (Plain Sermons on the Cathechism, by Rev. Issac Williams, B.d. (Church of England), Vol. I., pp. 334.-336. London: Rivintons, 1882.)

"Prvenstvo koje su štovatelji boga Mitre davali dies solis (Sunday) također zacijelo pridonosi općem priznavanju nedjelje, kao praznika, među kršćanima." (Cumont, Religion Among the Greeks and Romans, p.163.)

"Budući da je Mitra bio "Nepobjedivo Sunce," (neznabožačka) religija je tražila sebi cara, kojemu bi poslužila kao predstavnika Mitrina na Zemlji.…Čini se da je rimski vladar bio označen kao pravi car. Nasuprot kršćanstvu, mitraizam je priznavao cezara nositeljem božanske milosti.… Mitraizam je bio tako čvrsto prihvaćen da je mogao nametnuti na kršćanski svijet svoj sunčev dan umjesto subote; svoj rođendan sunca, 25. prosinca, kao rođendan Isusa. " ( Professor Gilbert Murray, Oxford University, in: "History of Christianity in the Light of Modern Knowledge," chapter 3, pp.73., 74.)

"Bog sunce, posljednjih neznabožačkih careva, u kalendaru je ustupio mjesto Spasitelju kršćana. Dies solis (latinski Sunčev dan), postao je kršćanska nedjelja, praznik uskrsnuća. Godišnjica sunčevog rođenja, Natalis Solis Invicti, koja se slavila 25. prosinca, prihvaćena je kao dan Spasiteljeva rođenja." ( Loisy, La Sybbile, p.95.)

"Kako je nedjelja bila taj dan, na koji su neznabošci obožavali Sunce, i nazivali je Sunčev dan (Sunday),… kršćani su našli prikladnim da drže isti dan i zadrže isto ime (Sunday), kako ne bi izazivali mržnju, i tako sprječavali obraćenje neznabožaca." (Dialogues on the Lord's Day, p.23. London:1701.)

U jedanaestom poglavlju, pod naslovom: Posljedice otpada, naveli smo, da je Rimska crkva tijekomu toku četvrtoga stoljeća prisvojila sve neznabožačke obrede i blagdane, kako bi lakše pridobila neznabošce, te tako imala više pripadnika negoli istočna,Grčka crkva. Međutim, otpad od istine koji se pojavio na Zapadu, utjecao je i na Grčku-pravoslavnu crkvu jer je i ona, u natjecanju s Rimskom crkvom, činila kompromise (nagodbe) s neznabošcima. Zapravo, Konstantinov zakon o nedjelji bio je uključio i istočno kršćanstvo u njegovu carstvu. O tome navodimo dalje:

"Konstantin se u to vrijeme neumorno trudio da spoji neznabošce i kršćane u jednu religiju. Svi njegovi zakoni i izumi ciljali su da se postigne udruženje neznabožačke i kršćanske religije. On je nastojao s pomoću svih zakonskih i mirovnih sredstava slijede ujedno neznaboštvo i kršćanstvo. … Njegova naredba da "Dan Sunca" bude opći dan odmora, obilježava njegovo stajalište.… Od svega njegova nastojanja da bi se spojilo i slilo ujedno kršćanstvo i neznaboštvo, ništa se jasnije ne opaža od njegova zakona o nedjelji." ( Kirkehistorie (Church History) pp.233, 234; by H.G. Heggtveit.)

"Prijašnje promjene, koje je car Konstantin učinio s, pomoću crkvenoga zakona 386. godine bile su još strože pooštrene, i posvud civilni poslovi, svake vrste, nedjeljom su bili strogo zabranjeni." ( General Histry of Christian Religion and Church, Vol.2, p.300; by Dr. A. Neander.)

"Svako tko je bio odgajan, kao što je većina nas bila, u sigurnom uvjerenju da je nedjelja bila ustanovljena božanskim autoritetom, a tko bi ipak htio sebe zadovoljiti istraživanjem o dostatnom dokazu koji podupire to uvjerenje, na samome početku svog istraživanja bit će veoma pogođen jednom osobitom činjenicom; a to je: prednost koju Židov ima nad kršćaninom odnosno dokazi u korist njihove subote. Zbog čega je to tako, ako bi i nedjelja bila, kao što je subota, Božja uredba? Zašto da se samo Židov može pozivati na Sveto pismo, kao na vlast, za svoje svetkovanje subote, i pokazati na jasno izraženu zapovijed, da se ona treba svetkovati; dok kršćanin, da bi našao zapovijed o praznovanju nedjelje, pretražuje Sveto pismo uzalud?" ( Sir William Domville, The Sabbath, pp. 1,2. London: Chapman and Hall, 1849.)

"Mi ne možemo istaknuti nikakvo pravilo odnosno promjene dana od sedmog na prvi. Neki su pokušali temeljiti svetkovanje nedjelje na apostolskom naređenju, premda apostoli nisu izdali takvo naređenje. Istina je: čim se doslovno obratimo Svetomu pismu, subotari (kršćani koji subotu svetkuju) imaju najbolji dokaz." (Shorter Catechism, p. 216.)

"Pitanje: Koji je dan odmoara?Odgovor: Subota je dan od odmora.Pitanje: Zašto mi svetkujemo nedjelju umjesto subote?Odgovor: Mi praznujemo nedjelju umjesto subote zato, što je

Katolička crkva, na Laodicejskom saboru (336.godine nakon Krista), prenijela svečanost od subote na nedjelju." ( The Convert's Catechism of Catholic Doctrine, p. 50. 2nd. edition, 1910.)

Pitanje: Imate li nešto što potvrđuje da Crkva ima moć uspostavljati svetkovine?

Odgovor: Da ona nije imala takvu moć, ona ne bi mogla izvesti ono u čemu se protestanti slažu s njome, ona ne bi mogla da zamijeniti svetkovanje nedjelje, prvi dan tjedna, za svetkovanje subote, sedmi dan, to je bila promjena, za koju ne postoji dopuštenje u Svetom Pismu." ( The Controversial Catechism, pp.124, 125; by the Rev.Stephen Keenan. Benziger Brothers: New York.)

"Naravno, ja to dobro znam, da je u ranoj kršćanskoj povijesti nedjelja bila prisvojena kao religiozni dan; kao što to doznajemo od ranih kršćanskih otaca i drugih izvora. Ali kako je to žalosno da je ona došla obilježena neznabožačkim znakom i krštena s imenom boga sunca, kada je bila prisvojena i posvećena papskim otpadom, a predana protestantstvu kao neko sveto nasljedstvo!" ( Dr. Edward T.Hiscox,author of "The Baptist Manual," in a paper read before a” New York Ministers Conference”, 13.11.1893.)

Nije potrebno komentirati navedene razloge u korist svetkovanja nedjelje. Ovi navodi veoma jasno svjedoče odakle je poteklo praznovanje nedjelje, kako je ušlo u kršćansku crkvu, kada i zašto.

Budući da je nedjelja postala popularan blagdan među pravoslavnima i protestantima, kao i među Katolicima, a u isto vrijeme te dvije grupe kršćana su odvojene od Rimske crkve, zato su vođe Rimokatoličke crkve postavljale pitanje: Zašto pravoslavni i protestanti svetkuju nedjelju kad nedjelja ne postoji u Svetom pismu? Pokazuje li time oni da se pokoravaju naredbi Katoličke crkve? Ako li, pak, svetkuju nedjelju zato što pretpostavljaju da je ona novozavjetni dan odmora, prema Božjoj naredbi, onda ih nadbiskup Enright izaziva ponudom od tisuću dolara, da to dokažu u Svetome pismu.

"Na primjer: ustanovljenje nedjelje, kakva prava ima ikoja druga crkva da drži ovaj dan? Vi ćete reći na temelju treće (četvrte) zapovijedi, koja glasi "Sjećaj se dana subotnjeg da ga svetkuješ." Ali, nedjelja nije subota. Bilo koji đak zna da je nedjelja prvi dan tjedna. Ja sam često nudio tisuću dolara bilo komu, tko bi potvrdio samo pomoću Biblije, da je nedjelja dan, koji nas obavezuje da ga svetkujemo, i niko još nije došao po novac.

" Katolička je crkva, promijenila dan odmora od subote, sedmog dana, na nedjelju, prvi dan tjedna, kojoj se cijeli civilizirani svijet pokorava! Sveto pismo veli: "Sjećaj se dana subotnjeg da ga svetkuješ". Ali Katolička crkva kaže: Ne! Drži prvi dan tjedna; i cijeli svijet se klanja u odanoj poslušnosti naredbi Katoličke crkve." ( Father T. Enright, 1118 N.Grand Ave. Des Mones, Iowa., 1893.)

GIBBONSOV EPILOG “ Neka se osoba htjela osvjedočiti, je li to baš istina da je

nadbiskup Enright osobno izjavio tu ponudu, te mu je pisala za objašnjenje. Ovdje se vidi nadbiskupovo pismo, kao odgovor na to pismo, a i prijevod njegovog rukupisa.

Dragi prijatelju:Ja sam ponudio i još uvijek nudim $1000 (jednu tisuću dolara)

bilo komu, tko bi mi mogao dokazati, samo iz Svetoga psma, da ja trebam svetkovati nedjelju; i da bih to bio grozan grijeh, ako ne bi.

Katolička je crkva, je načinila zakon kojim nas obavezuje da svetkujemo nedjelju. Ovaj zakon crkva je načinila mnogo kasnije od toga vremena, kad je Sveto pismo bilo napisano.Zbog toga, spomenuti zakon ne postoji u Svetome pismu. Katolička crkva nije samo ukinula subotu nego i sve druge Židovske blagdane. Molite se i proučavajte. Bit ću uvijek radostan da vam pomognem dokle god iskreno tražite istinu.

S štovanjem,

T.Enright

Gospodin Jakov Twist želio je osobno se osvjedočiti, je li Katolička crkva uistinu učinila tu promjenu u Božjem zakonu. On se obratio pismom kardinalu Gibbonsu. Ovdje se vidi odgovor i kardinala Gibbonsa, kao i prijevod njegova rukopisa.

Gospodinu Jakovu Twist 2.rujna Terre Houte

Dragi gospodine:Na vaše pismo u kojemu Vi pitate (1) je li subota sedmi dan

po Svetom pismu i prema deset zapovijesti? ja odgovaram, jest.(2) je li nedjelja prvi dan u tjednu? i je li Crkva promijenila

sedmi dan subotu za nedjelju, prvi dan?. Ja odgovaram, jest. (3) je li Spasitelj (Krist) promijenio dan? Ja odgovaram : nije !Vaš odani,

J.kardinal Gibbons."

APOSTOLSKO PISMO O PRIPREMI JUBILEJA GODINE 2000 IVANA PAVLA II TERTIO MILLENNIO ADVENIENTE(Nadolaskom 3. tisućljeća).

Str. 18.U subotnjoj godini,osim oslobođenja robova, Zakon je predviđao oprost svihdugova prema preciznim propisima. I sve je to moralo biti na čast Božju. Što seodnosilo na subotnju godinu, vrijedilo je također za" jubilarnu ", koja jepadala svake pedesete godine.Str. 19.Jubilarna je godina morala povratiti jednakost među svim sinovima Izraelovima.

Str. 20.Prema izraelskom Zakonu pravda se prije svega sastojala u zaštiti slabih....Jubilarna je godina morala poslužiti baš za povratak te društvene pravde.

Str. 21.........u tradiciji jubilarne godine svoje korjene ima društveni nauk Crkve,......

Str. 23.Godina 2000. će stoga označiti dan Velikog jubileja....... Među najžarčim molbamaovog izvanrednog časa u približavanju novog tisućčljeća, Crkva moli odGospodina da poraste jedinstvo među svim kršćanima različitih konfesija sve doostvarenja punog zajedništva.

Str. 26.Ni na jednom se koncilu nije govorilo takvom jasnoćom o jedinstvu kršćana,......

Str. 28 i 29.Pio XII.......On je dao jasna usmjerenje i za stvaranje novog svjetskog poretka,........

Str. 29.Osim toga kroz to stoljeće po primjeru Leona XIII. pape su se sistematskivraćali na teme katoličkog socijalnog nauka,obrađujući karakteristike pravednogsustava u području odnosa između rada i kapitala.

Str. 33.U perspektivi pripreme godine 2000. smještaju se i Svete godine posljednjegperioda ovog stoljeća. Još je svježe u sjećanju sveta godina koju je papa Pavao VI. proglasio 1975; na istoj je crti susljedno proslavljena 1983. kao GodinaOtkupljenja. Možda je još veći odjek imala Marijanska godina 1987./88.

Str. 35.Danas, (1977.g.,op.aut.) na crti Marijinske godine, živimo u sličnoj perspektivi,Godinu obitelji..............Može se, dakle, gajiti nada da će Godina obitelji,otvorena u Nazaretu, postatikao i Marijinska godina, još jedna značajna etapa pripreme velikog Jubileja..............Godina obitelji želi doprinijeti ostvarenju Koncila u toj dimenziji. Potrebno jestoga da priprema velikog Jubileja prođe, na neki način, kroz svaku obitelj.Str.38.........dar Crkve, koju je Krist ustanovio kao "sakrament,tj, znak i oruđe najtješnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskog roda".

Str. 40............Priznati jučerašnje propuste čin je iskrenosti i hrabrosti.

Str.45,.Na kraju drugog tisućljeća, Crkva je ponovo postala Crkva mučenika Str. 48.Na temelju ove široke senzibilizacijske akcije, biti će potom moguće pristupitiu fazi. To znači da je 1995. i 1996. godine senzibilizacije javnosti.

Str. 49.Prva će godina,1997., biti posvećena razmišljanju o Kristu, Riječi Očevoj,

Str. 50.Naglašavanje središnjeg mjesta Kristova,Riječi Božje i vjere ne bi smjela u kršćanima druge vjere ne pobuditizanimanje i povoljan prihvat.

Str. 51.Katekizam Katoličke crkve,koji izlaže "vjerno i na sustavan način pouku Svetogpisma, predaja koja živi u Crkvi i autentičnom učiteljstvu, kao i duhovnubaštinu otaca, svetaca i svetica Crkve.

Str. 51.Svetu Djevicu koja će biti prisutna na transverzalan način kroz čitavu pripremnu fazu, promatrat ćemo u toj prvoj godini iznad svega u otajstvu njezina Bogomaterinstva.

Str. 52.Druga godina Sveti Duh.

Str. 56.Treća godina Bog Otac.I sav je život kršćanski kao hodočašće prema Očevoj kući.

Str. 57.Tako će u duhu knjige Levitskog zakonika (25,8 - 28.) Kršćani morati bitiglasnonoše svih siromašnih svijeta. Predlažeći Jubilej kao prikladno vrijeme zarazmišljanje između ostalog o trajnom smanjenju ako ne baš o potpunom oprostumeđunarodnog duga koji opterećuje sudbinu mnogih naroda. Poteškoće dijalogameđu različitim kulturama, problemima vezanim uz poštivanje prava žene ipromicanje obitelji i braka.

Str. 60. 2000. će biti intenzivna euharistijska godina

Str. 62.Svi su dakle ljudi pozvani na ovo katoličko jedinstvo Božjeg naroda.

Str. 64.Crkva će i u budućnosti nastaviti biti misijska: misionarstvo je u stvari dionjene naravi.

Str. 66.Povjeravam ovu zadaću cijele Crkve nebeskom zagovoru Marije, Otkupiteljevemajke, Ona, majka lijepe ljubavi biti će za kršćane koji se zapute premavelikom Jubileju 3. tisućljeća Zvijezda koja sigurno upravlja korake u susretGospodinu.

Kada sumiramo sve što smo naveli iz papine poslanice, odnosno cijeli programKatoličke crkve do velikog Jubileja 2000.godine, koji se ukratko sastoji odsenzibilizacije javnosti 1995/96, godina Isusa Krista 1997., godina Svetog Duha1998. i godine Oca 1999., vidimo sve te tri godine kao hodočašće ka Očevom domu što je, prema papinim riječima,Katolička crkva. I naposljetku 2000. je intenzivnaeuharistijska godina - godina obitelji, godina ekumenskog zajedništva, sve tokroz nedjelju..

NEDJELJA KAO DAN EUHARISTIJE KROZ POVIJEST DO DANAS

Dr. Anton Benvin, str. 24,25 i 26.

" Izuzmemo li posljednje desetljeće od drugog Vatikanskog sabora, ovom ili ako se hoće one krugove u Crkvi gdje se liturgijski aspekt nedjelje i prije koncila vrednovao "koncilski" ostaju činjenice da se novi vijek možemo reći sav zadržavo na onoj liniji razvoja što smo ga uočili na prijelazu iz srednjeg vijeka u novi. Kanonisti i moralisti isticat će prvenstveno dužnost slušanja čitave mise. Zapovjed slušanja mise u nedjelju kvalificirat će se kao " teška", te će svaka njena povreda biti teški grijeh..... Raspored građe vrši se ponajčešće prema Božjim i Crkvenim zapovjedima i prema tome slušati svetu misu u nedjelju izvod je iz treće Božje zapovjedi (Spomeni se da svetkuješ Dan Gospodnji) ili točnije iz prve Crkvene zapovjedi

(Slušaj pobožno svetu misu u nedjelju i zapovjedane blagdane).... Otuda zaključak : nedjeljnja se misa mora slušati iz posluha prema Crkvi da se izbjegne smrtni grijeh.....Nedjelja i euharistija nužno konvergiraju jer im se sadržaji zapravo poklapaju. Zato je podudaranje nedjelje i euharistije, kad se obadvije stvarnosti zajedno svetkuju na određenom prostoru i u određenom vremenu, onaj vrhunac kojemu ide sva djelatnost Crkve.” ( Zbornik radova Teološko - pastoralnog tjedna 1970.)

PAPA IVAN XXIII.,U ENCIKLICI " MATER ET MAGISTRA" na str. 82. piše:

Član 251.Dakle, vjera, ćudoređe i briga za zdravlje skupa traže odmor u određenovrijeme. Katolička pak Crkva već mnogo stoljeća propisuje da taj odmor kršćaniuživaju nedjeljom kad sudjeluju kod euharistijske žrtve koja obnavlja spomen naBožje otkupljenje i ljudima dijeli njihove plodove.Član 253.

Zato promatrajući duhovnu i tjelesnu korist opominjemo takoreći riječimasamogBoga sve ljude bilo državnike, bilo poslodavce i radnike, da se drže zapovijedivječnog Boga i Katoličke crkve i da promisle kako su za to odgovorni pred Bogomi ljudskim društvom. "

Sve je ovo rečeno glede držanja nedjelje kao svete i kao Dana Gospodnjeg, ana samome početku knjige, kada smo dali izvještaj iz Knjige Izlaska, i Ponovljenog zakona,vidjeli smo da Bog nikada takvo što nije rekao, a još manje zapovjedio. "

Rene Laurentin u knjizi Bilanca II vatikanskoga koncila 1959. - 1966.,"Zagreb 1971., na str. 166. piše : "Samo po katoličkoj Kristovoj crkvi, koja je sveopće sredstvo spasenja može sedostići sva punina spasonosnih sredstava.Ta vjerujemo da je samo apostolskom zboru na čelu s Petrom Gospodinpovjerio sva dobra Novog zavjeta. Nakon II. vatikanskog koncila"načelakatoličkog ekumenizma" promijenjena su u" Katolička načela ekumenizma."

DIETRICH BONHOFFER O ZAKONUStrana 17 - IMANENTNA PRAVEDNOST

" Najčudnije, a istovremeno i najospornijoj spoznaji pripada činjenica da se zlo -često puta u roku koji nas iznenađuje svojom kratkoćom - pokazuje glupim i bezsvrhe. Time se misli reći da nakon svakog pojedinog zla, zlog čina odmahslijedi kazna, ali je činjenica da načelno ukidanje Božjih zapovijedi utobožnjem interesu zemaljskog samoodržanja ide na štetu upravo togasamoodržanja.Može se to naše iskustvo različito označiti. No čini se da je jedno posve sigurno : uljudskom životu postoje zakoni jači od svega što se pokušava na njih izdići. Stoga nesamo da je nepravedno nego je i nepametno ne poštivati te zakone.....Razboritost i glupost nisu etički indiferentne, kako nas je to htjela učiti izvjesna nova protestanska etika.....u toj spoznaji djeluje razborit čovjek dobro, odnosno dobar čovjek razborito. " ( Dietrich Bonhoffer, WIDERSTAND UND ERGEBUNG (OTPOR I PREDANJE) Kršćanska sadašnjost II. izdanje,1993,. u Zagrebu. )

VJERSKA SLOBODA I DEMOKRACIJA U AMERICI

"I vidjeh drugu zvijer gdje izlazi iz zemlje i imaše dva roga kao janjeta igovoraše kao aždaha." ( Otkrivenje 13,11. )

"Ako se simbol razumijeva pokazateljem sile, karaktera i ukoliko se shvaća tajnanjezine moći, čime se otkriva njezin karakter ili što izvana pokazuje, onda se moželako ustanoviti što predstavljaju dva roga te zvijeri (vlade). J. A. Bingem piše:"da nam je ključ za cijelu stvar, kad se kaže da je cilj onih koji su prvi došli do ovih obalabio da nađu ono što svijet stoljećima nije vidio tj. crkvu bez papei državu bez kralja. Izraženo drugim riječima, bila bi to jedna vlada u kojoj bicrkvena vlast bila odijeljena od građanske, a značajke bi joj bile građanske ireligiozne vjerske slobode.

Nisu potrebni nikakvi argumenti da se dokaže kako je to najpreciznije stajališteameričke vlasti. U članku 4., odjeljak 4., Ustava -Sjedinjene Američke Državejamče svakoj državi u ovoj uniji republički oblik vladsti". Članak 6.:"Nikada se neće zahtijevati bilo kakav vjerski test kao kvalifikacija za službuili državni posao u Sjedinjenim Državama."Prvi amandman Ustava počinje: "Kongres neće izdavati nikakav zakon u pogledu uvođenja religije, ilipak njezine zabrane."U tim se člancima daje najveće jamstvo za građansku i vjersku slobodu tepotpuno i vječno odvajanje crkve od države.Zar bi se mogao naći bolji simbol nego dva roga kao u janjeta?" ( Uriah Smith: Daniel i Otkrivenje,1979,str. 439.)

Riječ je o papinstvu koje je vladalo od 538. do 1798. godine, dakle 1260 godina, dok se smrtna rana nije iscijelila..... (.San Francisco Chronicle, 11. 2.1929 ) :piše u članku pod naslovom : " Mussolini i Gasparri potpisuju povijesni Rimski ugovor... Pitanje Rima večeras je postala stvar prošlosti i Vatikan je sada u miru s Italijom...pri potpisivanju nezaboravnoga dokumenta ( "zacijeljivanje rane" )...obje su strane pokazale veliku srdačnost."Dok je papa Pio IX.stajao na gornjem balkonu crkve svetog Petra,gomila od dvjesto tisuća ljudi je uzvikivala da živi papa kralj. Potpisivanje Vatikanskoga ugovora ili konkordata između Mussolinija i pape započeo je proces zacijeljivanja smrtne rane. Ugovor u Laternu vratio je papinsku svjetovnu vlast i predao mu na upravu grad Vatikan.

"1929. Benitto Mussolini potpisao je konkordat kojim je Crkvi jamči punusuverenost nad državom. Vatikan, teritorijem od 108,7 jutara na području gradaRima, u koji je uključena i katedrala svetog Petra, još jednom je papa postaomonarhom i svećenikom. Smrtna rana je izlječena, genijalni, dobrodušni papa IvanXXIII. (1958. - 1963.) i proceduralne reforme izglasane na njegovu Drugomevatikanskom koncilu, dalje su ojačale katolički utjecaj u svijetu. Oko godine1980. papa Ivan Pavao II. postao je najugledniji živi čovjek,"Isusov čovjek broj jedan",, kako su ga 1984.godine nazvali stanovnici Nove Gvineje.............. Kada je papa Pio IX.1852.godine, posl ao mramornu stijenu da se ugradi uVašingtonov spomenik, koji se upravo gradio došlo je do masovnih protesta.

Gnjev amerikanaca bio je tako silovit da se zidari nisu usudili veliki kamenpostaviti na mjesto što mu je bilo određeno.Poslije dvije godine,osjećaji su još bila tako jaki da je grupa fanatičkih Amerikanaca pronašla skladište u kojem je kamen bio čuvan, svezala ga konopcima i bacila u rijeku Potomak.Američki protukatolicizam bio je veoma jak i poslije 100 godina, pa čak i poslijeMussolinijeva konkordata 1929., kojim je, barem u Europi, bilo obilježenoizlječenje smrtne rane. Kada je predsjednik Hari Truman 20. listopada 1951. godinezatražio od Senata da odobri slanje veleposlanika u Vatikan, Amerika je proključala. " ( v.Maxwell, Otkrivenje,str. 343.)

"Jedva da je neka protestantska skupina u zemlji propustila prilgodu da izrazisvoje protivljenje, službeno i često ogorčeno. Predsjednik je povukao svojprijedlog. Međutim,u mjesecu ožujku 1984. godine, jedva tridesetak godina poslijetoga, prijedlog predsjenika Ronalda Reagana da se William Wilson postavi namjesto američkog veleoposlanika pri Svetoj Stolici, bio je brzo prihvaćen. Čulo sesamo nekoliko glasova koji su izražavali bojazan da je narušeno ustavno pravoodvojenosti države i crkve. Sve do onoga trenutka dok te promjene svjedoče kakolicemjerno pobožnjaštvo gubi tlo pod nogama, imamo razloga radovati se. .Zabrinuti smo zbog činjenice da je u toku i proces odbacivanja povijesti, i što je još ozbiljnije, odbacivanje odvojenosti Crkve od države i prihvačanje njihovog sjedinjavanja, što je uprošlosti uvijek dovodilo do nepravde i bijede. Takav proces može dovesti samodo novog oblika vjerskog fanatizma i licemjernog pobožnjaštva. Sve više i višeposebne grupe u Americi žele natjerati vladu da Zakonom zaštiti njihove posebneinterese. Čak se i protestantski fundamentalisti koji su nekada zahtijevalistrogu odvojenost Crkve i države, sada često pridružuju, takozvanoj moralnojvećini, tražeći da vlada propisima proglasi obaveznost nekih moralnih pravila.Amerika će uložiti svu svoju zastrašujuću političku i svaku drugu moć danametne oblik religije koji će biti u izrazitoj suprotnosti sa 10. zapovijedi.

Ona će svijet navesti da se povede za njezinim primjerom." ( v. Maxwell o.c.,str.344.)

"Žalosno je,ali istinito, da se Amerika u prošlosti uključivala u tlačenje manjina, pa se čak i ponosila svojim nenadmašenim Zakonom u pravima kaoinstrumentom takva pritiska. Na primjer,1857. godine, u glasovitoj Odluci DredScott Vrhovni sud Sjedinjenih Država svečano je prihvatio ropstvo i službenopotvrdio da,prema Ustavu, ni jedan crnac ne može biti građaninom Sjedinjenih Država.Sud je protumačio peti amandman, kojim se štiti život, sloboda i imovina, takoda se njime štiti i vlasništvo nad robovima kao privatnom imovinom, bez obzirana pravo roba da uživa osobnu slobodu.godine 1908. Vrhovni sud, pozivajući se na Ustav, potvrdio je pravo saveznedržave da zatvori privatnu kršćansku školu samo zato što je primalacrnce nastavnike i studente.U ta dva slučaja Vrhovni sud ograničio je slobodu etničke manjine u skladu svladajućim javnim mišljenjem. " (v. Maxwell,o.c,str.340-341.)

" Osamdesetih godina 19. stoljeća, kada su mormoni navodili Prvi amandman da biopravdali poligamiju kao dogmu svoga vjerovanja-, Vrhovni sud odbio je njihovprigovor na temelju zahtjeva preambule (predgovora, uvodnog dijela Ustava) da seosigura spokojstvo doma i opće dobro. Nezamislivo je da bi nekomu bilodopušteno učiniti ubojstvo ili zlonamjernu paljevinu u ime svoje religije jerse takvim djelom krši sloboda drugih ljudi. Vlada ima obvezu da spriječi,ako je to moguće, svaki masakr pooput onoga u Johnstownu. Ipak mnogirazumni Amerikanci bili su duboko razočarani Odlukom Vrhovnog suda tijekom II.svjetskog rata kada je u ime "savršene unije, zajedničke obrane", tražila oddjece u osnovnoj školi da obvezno pozdravljaju američku zastavu, iako su neki,na primjer, Jehovini svjedoci vjerovali da čine djelo idolopoklonstva ako bi, utome sudjelovali.Usto tijekom II.svjetskog rata, 70.000 Amerikanaca japanskoga podrijetla,

rođenih u Americi i lojalnih njezinoj zastavi, bilo je iznenadno stavljeno ukoncentracijske logore ili "centre za relokaciju". Prema naredbi jednoga generala,na zahtjev Predsjednika, po odobrenju Kongresa. Opravdavajući tu službenunepravdu,Vrhovni sud je u ime" zajedničke obrane", isticao da se nekolicinaAmerikanaca japanskog podrijetla ponašala izdajnički, dok je rat bio u toku i darat znači nagomilavanje teškoća. Komentirajući ponašanje Amerike prema tih 70.000 lojalnih građana japanskog podrijetla, dvojica poznatih stručnjaka za ustavno pravo upućuju svečano upozorenje."(v. Maxwell,o.c.,str. 341.)

"U budućim ratovima, ni jedna osoba koja pripada etničkim,vjerskim, kulturnim ili političkim manjinama, neće moći biti sigurna da sepredrasude i licemjerna pobožnost društvene zajednice neće izraziti u oblikuprograma opresije koja će se opravdavati vojnom nužnošću i koja će kaoposljedicu imati poništenje njezinih osnovnih prava, koja treba uživati kao članslobodnog društva.

Ovo upozorenje da u vrijeme vojnih kriza "nijedna osoba koja pripada....

"vjerskojmanjini"ne može biti sigurna da "predrasude društvene zajednice "neće bitiiskorištene da bi se opravdalo uskraćivanje njezinih osnovnih ljudskih prava,pomaže nam da razumijemo koliko je moguće ono što tvrdi 13. poglavlje Otkrivenja".( v.Maxwel,o.c.,str.342.)"Kongres je također postao vrlo sklon miješanju u vjerske poslove.U veljači 1981.godine,280 izaslanika gotovo svih organiziranih vjerskih zajednica u Americi došlo je u Washington žaliti se vladi da je miješanje u poslove vjerskih zajednica sada veće nego ikada prije u povijesti zemlje."( v. Maxwell,o.c.,str.344.)"Amerika će uložiti svu svoju zastrašujuću političku i svaku drugu moć da nametne oblik religije koji će biti u izrazitoj suprotnosti sa Deset zapovijedi. Ona će navesti svijet da se povede za njezinim primjerom......................

Iako će Amerika podići "ikonu zvjerinju", možemo pretpostaviti da će uvijek naglašavati svoje dobre namjere,kao što je činila i "zvijer"koju ona imitira.."( v.Maxwell,o.c.,str.344.)"Pobožni američki političari suočavaju se s tom katastrofom, uzimajući je kaopovod, pozivajući se na povratak vjeri otaca osnivača, i puritanskoj radnoj etici. Ijedno i drugo je prihvatljivo, ali predstavlja opasnost za vjeru pojedinacakoji žele svetkovati Božji sveti dan (subotu). U sukobu s nacionalnimpotrebama i s općim dobrom i zajedničkom obranom "iz preambule Ustava"nestat će osobnih razlika.I kako se panika bude širila,savjesni vjernici bitće optuživani, jer će ljudi tražiti krivca, neko žrtveno janje...................Oni koji su povjerovali Sotoninim lažima da Božji zakon nije nužan, da sene mora poštovati i da se ne može držati, neće imati nikakvih poteškoća da sepokore. Njih će lako prevariti Sotona čudima i znacima." (v. 2. Solunjanima 2., 9.-12.) ( v.Maxvel str. 345. )

VRHOVNI SUD AMERIKE I DEMOKRACIJA

U vrijeme kada je svijet priznavao vladavinu samo jednog suvereniteta, tvorciameričkog Ustava krenuli su radikalnim pravcem, proglasili su narodsuverenim.Čak i tada su shvatili da se demokracija može pokazati tiranskom,kao i monarhija, ne zaštite li se pojedinačna prava. Propis u prilogslobodi treba biti upućen onomu dijelu u kojemu leži najveća opasnost, naime,onima koji posjeduju najveću prerogativnu moć, pisao je James Madison. Da bi sejamčila suverenost "osobe", prvi Kongres izglasao je Zakon o pravima (Bill of rights) koji je pridodan Ustavu iz 1791., pošto su ga ratificirale savezne države. Tih deset amandmana razgraničava osnovna prava i slobode svakoga građanina, i zabranjuje vladi da donosi zakone koji bi ta prava kršili.Prvi amandman glasi:Kongres ne može donijeti nikakav zakon o ustanovljavanju državne religije, kao ni zakon koji zabranjuje slobodno ispovijedanje vjere, ni zakon koji ograničava slobodu govora ili štampe: ili pravo naroda na mirne zborove i na upućivanja peticija vladi za ispravljanje pogrešaka.

Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država ima devet članova koji, praktički, imajudoživotni mandat, osim u slučaju grubog ogrješenja o zakon. Suci Vrhovnog sudaodlaze u mirovinu na vlastiti zahtjev ili im mandat prestaje smrću. Vrhovni suddonosi svoje odluke većinom glasova. Nerijetko je to 5 : 4, a u američkompravosuđu koje počiva na načelu sudske prakse, njegove su odluke: dalekosežne,neosporive i uvelike određuju sudovanje nižih sudova. Od 1953. do 1969.predsjednik Vrhovnog suda bio je Earl Warren Vrhovni sud zauzeo je gotovo"apsolutno" stav prema Prvome amandmanu, te se smatralo da Prvim amandmanom štitisvako izražavanje političkih neslaganja. Od 1969.do1986. predsjednik Vrhovnogsuda bio je Warren E. Burger i Sud je uglavnom podupirao,takve presedane. Od1986.predsjednik Suda je Willam H. Rehnquist. Pogledajmo imena svih devet sudacaVrhovnog suda SAD-a :1. Predsjednik je Willam H. Rehnquist (Vilijem Renkvist); imenovao ga Ronald Reagan.2. Harry A. Blackman (Hari Blekman) ; imenovao ga Richard Nixon.3. William J . Brennan Jr. (Vilijem J. Brenen mlađi) ; imenova ga Dwight Eisenhower. Sudac W.J.Brennan, rimokatolik,snažno je branio vjersku slobodu u slučaju Šerbert protiv Vernera 1963 godine.(Scherbert V. Verner )4. Anthony Kennedy (Entoni Kenedi) ; postavio ga Ronald Reagan.5. Thurgood Marshall (Tergud Maršal) ; imenovao ga Lyndon Johnson.6. Sandra Day O. Connor (Sandra Dej O Konor) ; postavio je Ronald Reagan.7. Antonin Scalia (Entonin Skalia) ; imenovao ga Ronald Reagan8. John Paul Stevens (Džon Pol Stivens)9. Byron R. White (Bajron Vajt).

DUGA TRADICIJA SLOBODE GOVORA U ENGLESKOM I AMERIČKOM ZAKONODAVSTVU

Robert S. Peck iznosi povijest shvaćanja slobode izražavanja od samih njegovih izvora u engleskoj povijesti. O opsegu te slobode ne prestaje se raspravljati sve do današnjih dana. " Proširujući ustavnu zaštitu na spaljivanje američke zastave u znak prosvjeda, Vrhovni sud Sjedinjenih Država još je jednom pokazao da se sažeti jezik Ustava zasniva na složenostima koje jamče slobodu

govora.............dijalog što se vodi između naroda i onih kojima je on dao vlast predstavalja bit demokratske vladavine.......Nije iznenađujuće što sloboda govora, sa svojim mogućnostima da izazove promijene u vladinoj politici,bar apstraktno uzevši,uživa gotovu univerzalnu podršku..Međutim, pitanje koje ostaje je, kada to neslaganje zapravo prevršuje mjeru...Tu, dakle, treba povući crtu između onog što predstavlja Ustavom zaštićenu slobodu govora i onog što može biti kažnjivo ponašanje... Možda je samo iz tog razloga odluka Vrhovnog suda u slučaju spaljivanja zastave postignuta s jednim glasom većine...Nije iznenađujuće što sloboda govora sa svojim mogućnostima da izazove promjene u vladinoj politici, bar apstraktno uživa gotovo univerzalnu podršku.Relativno je lako podržati, pa čak i ohrabriti govor s kojim se većina svijeta slaže. Mnogo je teže braniti govor koji se razlikuje od uvjerenja većine. Međutim, važno je da se taj mrski govor prihvati. Tako bar glasi teorija zajamčenosti slobode govora sukladno prvom amandmanu... Čak i posvećeno društvo ima stanovitu prijelomnu točku u svojoj trpeljivosti kritičkog govora. U svijetu punom opasnosti demokratske većine žude za sigurnošću i redom. Ta čežnja može se izraziti ograničavanjem neslaganja koje se smata uznemirujućim, pa čak i razornim. Zakon o pravima, osbito Prvi amandman, pisan je kako bi se obuzdala vladina spontana i pretjerana revnosna težnja da se umanji djelovanje neslaganja. Usprkos svojemu doista kreativnom karakteru, Zakon o pravima nije se potpuno razvio iz pera Jamsa Madisona, američkog državnika koji je najodgovorniji za njegov sadržaj - jezik. Woodrow Wilson, glasoviti poznavatelj američke povijesti, prije nego što se otisnuo u političke vode koje su go dovele do toga da postane američkim predsjednikom, pisao je da su načela unešena u Zakon o pravima proistekla iz dugih procesa engleske ustavne povijesti. Iz presedana engleskih sudova i prakse engleske pravde, iz povelja ustava i starih parlamentarnih procesa. Bila je to katkad burna povijest...Kralj Alfred je, na prijmjer u 9. stoljeću reka da će svatko tko kleveta državu biti kažnjen ništa manje nego odsijecanjem jezika. Magna charta, koja je kralju Ivanu nametnuta 1215. godine, s pravom se smatra izvorom angloameričkog shvaćanja vladavine zakona. Ona nije sadržavala nikakvu zaštitu slobode govora.

Već 1620. godne sloboda govora je dobila otvorenu podršku kralja Jamesa I...kao uvjet za stupanje na prijestolje Wiliama i Mary, prihvaćen je Engleski Zakon o pravima 1689. g., kojim je uvedena suverena vlast parlamenta na račun kraljevske moći. Građanske slobode proširene su propisima Zakona o pravima,uključujući i jamstvo protiv proizvoljnog uhićenja i kraj cenzuriranju tiska...... za razliku od Američkog Zakona o pravima, koji je dio pisanog ustava, engleski Zakon o pravima bio je parlamentarni dekret koji je parlament mogao i ukinuti posebnim zakonom. Parlament je istodobno zabranio, neutralizirao izvještaje svojih zasjedanja kao i pisano kritiziranje vlade. Parlament je na sebe preuzeo ne samo kraljevsku vlast već i moralnu nesnošljivost prema

neslaganju...Usporedo s pravnim tradicijama, koje su više za pohvalu, engleska netrpeljivost prema kritici vlade nailazila je na plodno tlo u kolonijalnoj Americi. Tako je, na primjer u Virginiji 1660. godine čovjek koji se potužio na porez bio uhićen zbog skandaloznog, buntovničkog i podrivačkog govora. Dva desetljeća poslije jedan tiskar što je objavio kolonijalne zakone, ali propustio da pribavi odobrenje bio je prinuđen zatvoriti radnju. Pojedinci su redovito pozivani na odgovornost pred kolonijalnim vlastima da izmole oproštaj što su tiskali inkriminirane materijale prije no što ih pošalje u zatvor. Prekretnicu u ovoj povijesti vladina neprijateljstva prema slobodnom izražavanju predstavljalo je suđenje Johu Peteru Zengeru 1735. godine za podrivačku klevetu. Zenger se preseliu u Njemačku i New York kada mu je bilo trinaest godina. Učeći zanat kod jednog tiskara, ubrzo je postao majstorom toga posla. U tridesetoj godini otvorio je vlastitu radnju i ubrzo počeo objavljivati pamflet za jednu skupinu političkih aktivista. Kad su njegove gazde odlučile pokrenuti list, Zenger je bio presretan da ga tiska jer mu je to značilo stalnu zaradu. Nazvan " New York Weekly Journal," časopis je odmah postigao velik uspjeh kod čitatelja, ali ne i kod kraljevskog guverenera Williama Cosbyja, koji je bio predmet nekih najzajedljivijih i najduhovitijih novinskih napada zbog korupcije i nesposobnosti. Zengeru je suđeno zbog tiskanja i objavljivanja većeg broja podrivačkih kleveta. Nakon što su njegovi prvobitni branitelji lišeni odvjetničkog zvanja jer nisu dovoljno uvažavali autoritet suda, tajno je imenovan Andrew Hamilton, jedan od glasovitih filadelfijskih (Philadelphia) odvjetnika. Nastupajući dramatično iz pozadine prepune sudnice, Hamilton je priznao da je njegov klijent kriv za navodnu klevetu, ali je molio za strpljenje suda dok ne dokaže njenu istinitost. Znam da se kaže, rekao je sudu, da istina čini klevetu još izazovnijom te stoga i uvredu većom. A kao posljedica, presuda treba biti teža. Hamilton je tvrdio da sud treba prihvatiti dokaz o istinitosti publikacije kako bi odredio odgovarajuću kaznu. Iza neuobičajene taktike privrednog zastupanja tužiočeva stava ležala je odlučnost da se apelira na porotu, za koju je Hamilton vjerovao da neće osuditi čovjeka koji govori istinu. Iako mu nije dana mogućnost da dokaže istinitost novinskih članaka, Hamilton se i dalje držao svoje strategije. Rekao je poroti kako se treba držati vlastitog znanja istine o onome što je Zenger objavio, dodajući da zataškavanje dokaza treba uvijek smatrati kao najjači dokaz. U završnoj riječi Hamilton se svesrdno zauzimao za to da porota zada povijesni udarac za slobodu. Rekao je: "To nije stvar nekog siromašnog tiskara niti samog lista "New York", kojima ovdje sudite, ne po svojim posljedicama ovaj slučaj može pogoditi svakoga slobodnog čovjeka koji živi pod britanskom upravom na američkome kontinentu. To je najbolja stvar, stvar slobode i nimalo ne sumnjam da će nam vaše ispravno ponašanje danas dati pravo, slobodu, i da otkrijemo i da se suprotstavimo proizvoljnoj moći, barem u ovome dijelu svijeta, govoreći i pišući istinu."......Istina će poslije postati apsolutna obrana protiv optužbe za klevetu, a

sloboda izražavanja jedno od najvažnijih načela ove zemlje, Bez obzira na to što Zengerovo oslobađanje nije imalo značenje kao presedan, bila je to jedna slavna pobjeda, dobro poznata revolucionarnoj Americi i tvorcima UstavaKada se ustavna konvencija sastala u Philadelphiji 1787. godine kako bi pripremila nacrt za nacionalnu povelju, po kojoj se danas vlada u Sjedinjenim Državama, izaslanici su se usprotivili naporima da se tomu doda zakon o pravima. Oni su smatrali da se ustave u prvom redu treba baviti strukturom nove vlade koju su stvarali. Smatrali su da ustav neće dati vladi nikakvo pravo da se miješa u građanske slobode. On će biti ispunjen ograničenjima i ujednačenim odnosom snaga kako bi se spriječili autoritativni postupci i bit će dopunjen deklaracijama Saveznih Država o pravima kako bi se pružala odgovarajuća zaštita osobnih sloboda. Odluka da se izostavi neki zakon o pravima predstavljao je lošu računicu koja zamalo nije uništila Ustav. Nakon što je konvencija prihvatila Ustav, on je podnesen Kongresu na odobrenje, a potom Saveznim Državama na ratificiranje. Protivnici Ustava smatrali su da je njihov najsnažniji argument protiv predložene povelje to što joj nedostaje zakon o pravima. Ratifikacija je postignuta tek pošto su oni koji su Ustav podržavali obećali da će mu dodati zakon o pravima kada nova vlada počne djelovati. I onda 1789.g, James Madison je Ustavu dodao petnaest amandmana. Dvanaest je odobreno i podneseno Saveznim Državama 25. rujna 1789. godine. 15. prosinca 1791. godine, kada je Virginia postala devetom državom koja je ratificirala deset od tih amandmana...Ustav je dobio svoj zakon o pravima...Vlastodršci će uvijek nastojati da zadrže vlast, katkad kršeći osnovna načela. Godine 1798. federalistička stranka izglasala je zakone o stranim podanicima i pobuni, uvodeći ponovno zakon o podrivačkoj kleveti, koji je bio pao u sjenu poslije Zengerova suđenja. Ti su zakoni primjenjivani za šikaniranje opozicijske Demokratsko -republikanske stranke i doveli su do dvadeset pet uhićenja i petnaest presuda. Iako se dovodi u pitanje Ustav prema Prvom amandmanu, slučaj nije dospio pred Vrhovni sud, a niži su sudovi podržali hapšenje. Zakonu o pobuni istekao je rok uoči dana kada je Thomas Jefferson stupio na predsjednički položaj 1801. godine. Jefferson, čija je stranka trpjela zbog primjene tog zakona, oslobodio je osuđene i vratio im globu koju su platili. Godine 1964. Vrhovni je sud imao priliku potvrditi da je velika kontroverzija oko Zakona o pobuni iz 1798. godine...Prvi put je iskristalizirao nacionalnu vijest o najvećoj važnosti Prvog amandmana....Iako pitanje o Zakonu o pobuni nikada nije pokrenuto pred ovim sudom, napad na njegovu pravovaljanost prevagnuo je na sudu povijesti. Sjedinjene Države snažno se oslanjaju na svoje sudove da udahnu život u riječi Ustava. Poslije epizode sa Zakonom o pobuni, pravna znanost o Prvom amandmanu, koja se odnosi na klauzulu o slobodi govora, nije ni postojala više od jednog stoljeća. Za vrijeme Prvoga svjetskog rata donešen je zakon o špijunaži kojim je zabranjeno pomagati neprijateljima i stavio izvan zakona nelojalan, vulgaran, skaredan ili uvredljiv govor...On je dodao da, kada je neka zemlja u

ratu, mnoge stvari koje bi se mogle izreći u vrijeme mira mogu biti zabranjene. Donijevši takvu odluku, Vrhovni sud postao je vrhovnim arbitrom,u tome koje su vrste govora zaštićene Ustavom. Ako riječi mogu prouzrokovati nedvosmislenu i prisutnu opasnost, simbolički govor može predstavljati čak i veću prijetnju...Dobar simbol je najbolji argument, pisao je Ralph Waldo Emerson.....Nacionalna zastava stoga je značajan simbol jedinstva...Jeta Stromberg bila je osuđena jer je prekršila zakon Kalifornije, koji zabranjuje uporabu bilo kakve zastave, osobito crvene, kao simbola opozicije...Međutim, može li vlada tražiti prisilno poštovanje vlastitih simbola. To pitanje postavilo se u dva slučaja, rješavanih pred Vrhovnim sudom četrdesetih godina.Po jednom zakonu Pennssylvanije, zahtijevalo se da školska djeca pozdravljaju američku zastavu i da joj svakoga jutra prisežu na vjernost. S obzirom na to da je svečanost pozdravljanja zastave u suprotnosti s biblijskom zabranom obožavanja lika, dva mlada Jehovina svjedoka odbila su sudjelovati u tome i bili izbačeni iz škole. Godine 1940. Vrhovni sud se s tim izbacivanjem suglasio, smatrajući kako državni interes nalaže da očuvanje nacionalnog jedinstva prelazi osobne zamjerke djece. Ta je odluka izazvala kod ljudi val gnjeva upravljen prema nedomoljublju Jehovinim svjedocima. Isti takav slučao odigrao se u Zapadnoj Virdžiniji i Vrhovni je sud taj slučaj iskoristio da ponovno razmotri svoje ranije mišljenje. U toj odluci iz 1943. godine u vezi sa slučajem, "Prosvjetni odbor države Zapadne Virdžinije protiv Barneta (West Virginia State Board of Education v. Barnett ), Vrhovni sud je poništio odluku iz 1940. godine, izjavivši da postupak lokalnih vlasti kojim se zahtijeva pozdravljanje zastave i prisega, prekoračuje ustavno ograničenje njihove moći te zalazi u sferu intelekta i duha. A svrha Prvoga amandmana našeg Ustava jest da ih zaštiti od svake službene kontrole. Odluka u slučaju Barnett u većoj je suglasnosti sa suvremenim pravnom znanosti o Ustavu. Prvi amandman, pisao je sudac Vrhovnog suda William Brennan. Jr., predstavlja duboku nacionalnu privrženost načelu da rasprava o javnim pitanjima ne smije biti ometana, mora biti snažna i otvorena i svakako sadrži te žestoke, jetke i katkad neugodno oštre napade na vladu i javne djelatnike...Međutim, žešći i destruktivniji prosvjed je onaj koji iskušava granice te doktrine....Godinu dana poslije pred sudom se raspravlja mogu li školska djeca nositi crnu vrpcu oko ruke u znak prosvjeda protiv Vijetnamskog rata. Tri tinedžera iz Iowe bili su isključeni iz škole jer su tiho prosvjedovali i time kršili propise koje su dva dana prije prihvatile školske vlasti. Sud je bio na strani učenika, smatrajući da je propis na kojem se temelji njihovo udaljavanje iz škole bio usmjeren na neustavan nadzor nad sadržajem govora, posebno stoga što su samo neki politički simboli bili zabranjeni...Sud je odbacio obranu škole u smislu da je ona samo nastojala spriječiti nerede. Svaka riječ izgovorena u razredu, blagovaonici ili studenskom gradu koja odstupa od gledišta neke druge osobe, može započeti svađu ili prouzročiti nerede. Ili naš Ustav nalaže da se moramo izložiti tom riziku. Godine 1969. Sud je

prvi put razmatrao slučaj spaljivanja zastave. Jedan Njujorčanin je spalio američku zastavu, koja je bila njegova svojina, kada je čuo da je ubijen vođa pokreta za građanska prava James Neredith. U jednoj prolaznoj ulici čovjek je zapalio zastavu rekavši: "Kad su to učinili s Neredithom, ne treba nam ni američka zastava."Osuđen je po zakonu države New York, koji zabranjuje oskvrvnuće zastave. Sud je primijenio presudu, smatrajući da je možda kazna izrečena zbog riječi što ih je izgovorio, a ne zbog samog čina paljenja zastave. Zastava se našla ponovno pred sudom 1974. godine kada je jedan čovjek iz Washingtona bio optužen za nepristojno ponašanje prema zastavi jer je na nju stavio crnu vrpcu u obliku simbola mira i objesio je da visi naopačke s prozora svojega stana. Sud je našao da je taj primjer simboličkoga komuniciranja ustavno zaštićen jer ne predstavlja rizik da dođe do narušavanja mira. Jedan drugi slučaj pred sudom, te iste godine, odnosio se na čovjeka iz Massachusettsa koji je osuđen jer se ponašao prijezitno prema zastavi, sašivši jednu zastavicu na stražnjicu svojih hlača. Osuda je osporena, ali ne na temelju prvog amandmana. Sud je našao da je propis nejasan i ne objašnjava koje se ponašanje smatra zabranjenim....Godine 1989. prilgodom onošenja odluka u povodu paljenja zastave Sud nije izrekao posljednju riječ o t/m pitanju. Državna zastava, kao i bilo koji drugi važan simbol, budi snažne emocije. To je razlog što je simbolički jezik često efikasan govor....Takva je oduvijek bila priroda neprekidnog ustavnog dijaloga. Dijaloga koji iistodobno prožima američke slobode i definira njihov opseg.”Jasno nam je da Vrhovni sud ima za cilj odrediti ustavnost ili neustavnost određenognejasnog slučaja (u obrani ustava).

DEMOKRATSKE SLOBODE I VRHOVNI SUD AMERIKERELIGIOZNA POTČINJENOST PRISILJAVANA ZAKONOM"Ako se u SAD prihvati načelo da crkva može nadzirati državu

te da se religiozna pokornost iziskuje putem zakona, ukratko da vlast crkve i države ima dominaciju nad savješću, tada je trijumf Rima u Americi potpuno siguran." ( E.G.White - Velika borba,str.581.,1.izdanje1888.godine.)

" Kada je Američki Vrhovni sud razmatrao predmet nedjeljnog zakona, raspravljalo se je li nedjeljni zakon religigijske naravi. U svom izdvojenome mišljenju, opozicii (sudac Dallas) tvrdi da on jest ipak religijski. Usprkos iznesenim snažnim dokazima Sud je odlučio da je nedjeljni zakon građanski zakon. Mjerilo ovog zakonodavstva je stavljeno iza nedjeljnog zakonodavstva. U Massachusettsu je 1962. godine donesen amandman uz postojeći nedjeljni zakon,kojim se dopušta štovateljima sedmog dana (subote) da mogu svoje radnje držati otvorene u nedjelju.To je odobrio državni Senata 7.lipnja 1962. godine sa 21 glasom prema 14. Neposredno potom uslijedio je jedan članak uredništva katoličkog lista "Pilot", koji je silno napao

senatore što su glasovali za taj amandman. Imena tih senatora objavljena su i bilo je zapriječeno da će ovi ljudi biti zapamćeni kod sljedećih izbora. Urednik je pisao: “Senatori su odgovorni za poduzete mjere koje ruše poštovanje nedjelje u korist onih, u prvom redu Židova i adventista koji svetkuju subotu.”To je bilo javno priznanje da su vjerski motivi prevladali. Sljedeće nedjelje katolici su prisustvovali službi u Bostonu gdje su nastojali doći u kontakt sa svojim senatorima i utjecati na njih da preispitaju stvar. Izvješteno je da je bio montiran podli napad koji je postao gotovo nepodnošljiv. U ponedjeljak ujutro stavljen je na glasovanje prepravljeni amandman i poslije kraće diskusije bio je izglasan sa trideset jednim protiv osam glasova. Imamo pred sobom proroštvo. Suočeni smo s jasnim dokazima da će religiozno svetkovanje biti štićeno zakonom. Riječ je istinita i tumačenje vjerno. " (o.c.dr,Fernando Chai-Preparation for the Final Crisis"str.,178-179.)Posjeti pape Ivana Pavla II.mnogim zemljama u posljednih nekoliko godina potvrđuju činjenicu da se papinstvo uzdiglo do novih visina, Otkrivenje 13,8 .:"I pokloniše joj se svi koji žive na zemlji, kojima imena nisu zapisana u životnoj knjizi janjeta ."Moć rimokatolicizma raste tiho i gotovo neprimjetno, njegovo je učenje imalo velik utjecaj na zakonodavne skupštine, na crkve i na ljudska srca. On podiže svoju masivnu strukturu u čijim će se tajnim skrovištima ponoviti njegova prijašnja progonstva. Iz potaje i oprezno on prikuplja i učvršćuje svoje snage da bi ostvario svoj krajnji cilj kada dođe trenutak za presudan udarac. On želi zauzeti samo povoljniji položaj, a mogućnost za to mu je već pružena. Uskoro ćemo vidjeti i osjetiti što je namjera rimokatolicizma. Svi oni koji budu htjeli vjerovati riječi Božjoji i poslušati je izložit će se osudi i sramoćenju, te progonstvu. "Oni koji poštuju biblijsku subotu biti će optuženi kao neprijatelji zakona i reda, kao oni koji ruše moralne ograde društva,prouzrokovači anarhije i pokvarenosti, kao oni koji navlače Božje sudove na zemlju. Njihova ispričavanja biti će proglašena neprijateljstvom, tvrdoglavošću i prkošenjem vlastima. Oni će biti osuđeni za nepokornost prema vlastima." ( E. G. White- u Velikoj borbi na,str.592., :) 1.izdanje kaže

U Kongresu se priprema amandman uz naš Ustav, a kada se to postigne nastupit će prisiljavanje. Hoćemo li dopustiti da ovaj religiozni amandmanski pokret dođe i liši nas naših privilegija i prava zato što mi držimo zapovijedi Božje? Neka nam Bog pomogne da se probudimo iz svog mrtvila koje godinama vlada nad nama." ( E.G.White piše u časopisu Review and Herald 18. prosinca 1888.godine.)

Kao što smo već ranije spomenuli 29. svibnja 1961. godine Vrhovni sud SAD-a izglasao je većinom, jednu odluku od povijesne važnosti, osobito s proročke točke gledišta. Bilo je objavljeno da su nedjeljnji zakoni građanske, a ne religijske prirode i za to, su takvi zakoni Ustavni..Ova odluka je širom otvorila vrata daljnjem stvaranju nedjeljnjih zakona u svim državama Amerike.U sadašnjosti,većina država ima nedjeljnje zakone u nekom obliku, u

mnogo slučajeva s ograničenom primjenom. Sada je pokret za stvaranje nedjeljnjog zakonodavstva na putu da revidira ove zakone i učini ih strožima i sveobuhvatnijima. To će otvoriti put za potpunije ispunjavanje proročanstva."(o.c.dr.Fernando Chai.str.,101.)........

........................ Nacionalni Reformni Pokret,( osnovan 1889. godine da promiče nedjeljni zakon u SAD-u,) preporučuje upotrijebu sile u religioznom zakonodavstvu .(o.c.dr. Fernando Chai.srt.,84.).Poslušajmo riječi Johna F. Kennedyja, 1963.)godine:" Demokracija nije nikada posljednje postignuće, ona je poziv na neprekidni napor, na vječne žrtve i na spremnost da se za njezinu obranu i umre. “( U članku iz Vjesnika od 23.srpnja.1990.,piše )Težak izbor. Bitka za Vrhovni sud nakon neočekivane ostavke Williama Brennana, suca liberalnih nazora. William Brennan podnio je u petak na večer neopozivu ostavku na dužnost koju je obavljao gotovo trideset i četiri godine. Bijela kuća i Capitol bili su podjednako zatečeni. Brennanov svojevoljni odlazak u mirovinu (zbog lošeg zdravlja) došao je neočekivano i u trenutku koji ne odgovara ni Georgeu Bushu, ni demokratskoj većini u oba kongresna doma. (U Vjesniku od 11. listopada 1990.čitamo:) " David Souter, novi (105. po redu sudac, američkog Vrhovnog suda) u utorak je i službeno zauzeo svoje mjesto pod krovom čelne ustanove američkog pravosuđa. Ali, George Bush opet je prebrodio opasni vir. Njegova odluka da umjesto u mirovinu otišlog suca liberalnog nazora Williama Brennana, postavi umjerenog konzervativca Soutera, pokazala se mudrom i politički odmjerenom. Iz ovih članka zaključujemo da konzervativno krilo Vrhovnog suda Amerike sve više jača."

NEDJELJNI ZAKON SA STAJALIŠTA VRHOVNOG SUDA SAD-a

Amerika je uglavnom podijeljena, grubo rečeno na liberalno (ljevica) kriloAmerike, i političko agresivno konzervativno (desno) krilo. Kada jepredsjednik SAD Ronald Reagan postavio suce 1986. godine : Sandru Day O. Conor,Antonina Scaliju i Anthony Kennedy, kao i postavljanjem Villama H. Rehnquistaza predsjednika, konzervativni blok je vrlo osnažen i ohrabren. William Brennan,sudac je naglašenih liberalnih nazora kojega je imenovan 1956. godinepredsjednik Dwight Eisenhower. Republikanac Eisenhower Brennanovim jepostavljanjem htio izliječiti rane makartizma, ali je u kasnijim prigodama tonazvao, svojom najgorom predsjedničkom odlukom.

" Pitanje prava na pobačaj, koje je snažno podijelilo Ameriku..............Godine 1973. Vrhovni sud presudio je u poznatomslučaju Roe -Wade u korist prava na pobačaj,ustvrdivši da je to jedno od ustavom zaštićenih prava amerićke žene...............a upravo je Willijam Brenen davaoosnovni ton sudačkoj većini koja je presuđivala u korist prava na pobačaj.Brennanovim odlaskom otvoreno je pitanje budućeg odnosa snaga...........Pobačaj nije jedina aktualna vododjelnica liberalne i konzervativne Amerike.........pitanje prava na paljenje američke zastave ( upravo je Brennan bio presudan da sud toproglasi Ustavnim pravom, građanskim pravom, te odnosom crkve i države."(Vjesnik,23.7.1990.)Prije no što pogledamo događanja u svezi nedjeljnog zakonodavstva na Vrhovnom sudu SAD-a,čujmo što o tome govori duhovna spisateljica prije gotovo stotinu i pedeset godina."Nedjeljni pokret krči sada sebi put u mraku. Vođe prikrivaju pravu namjeru, imnogi koji se ujedinjuju u ovom p/kretu ne vide ni sami kamo ih oni potajno vode. "( E.G.White, u svojoj knjizi,"Peta svjedočanstva"na stranici 452-oj.)Na dan 29.05.1961. godine Vrhovni sud Sjedinjenih država zaključio je da jenedjeljni zakon ustavan. Na jedan istaknuti način jedan od sudija Vrhovnog sudaSjedinjenih Američkih država dao je eho ili odjek riječima duhovnog pisca prije150 godina u pogledu svog neslaganja s mišljenjem Suda o nedjeljnom zakonu.

"Jer u ovom slučaju Sud kao da kaže bez mnogo ustručavanja i obzira premauzvišenom položaju koji smo mi,u skladu s religioznim slobodama zauzimali uprošlosti, da nikakvi stvarni interesi ne opravdavaju prisvajanje religiozneprakse, napokon ako su ova prisvajanja zaogrnuta maskom nereligiozne javnesvrhe."( Sudac Brennan 29.svibnja .1961.g. )Duhovni pisac prije 150 godina spominje riječ "mrak" i "prikrivanje", a umišljenju jednog suca Vrhovnog suda čujemo odjek "zaogrnut" i "maskama".Uistinu je ovo iznenađujuće ponavljanje jedne iste misli od dviju osoba kojenisu imale prigodu za međusobni dodir."( Citirano iz : Dr. Fernando Chai " :PREPARATION for the FINAL CRISIS ", copyright 1966., by the PACIFIC PRESS PUBLISHING ASSOCIATION,California,USA str. 173.)

" Doktor Melvin Fornay bivši izvršni tajnik Saveza za Dan Gospodinji,piše u zavičajnom listu Saveza "Vodič Dana Gospodnjeg"da treći zahtjev- izazov - dolazi iz kršćanske crkve. Postoji, mali broj propovjednika, i drugih kršćanskih vođa, koji smatraju kako mi nemamo pravo nametati svoj dan bogosluženja drugima.Njihovo je stajalište da je održavanje bogosluženja stvar savjesti i da to stoga treba biti prepušteno našoj savjesti. Ova skupina unutar crkve, iako mala po broju, daje povod za uzbunu.Dr. Fornay ovdje ističe religiozno značenje nedjeljnog ozakonjenja. Poslije, kada je upitan zašto njegova organizacija ne iznese ovaj argument pred Vrhovni sud kada nedjeljni zakon bude razmatran, Dr. Fornay piše : "Kao organizacija mi se ograđujemo od zaoštravanja jer smatramo da su argumenti u korist nedjelje kao dana Gospodnjeg stvar civilnoga (građanskog ) zakona, umjesto na religioznoj osnovi ". ( Lord,s Day Leader, ožujka 1961.)

Tako nedjeljni zakon postaje predmet raspravljanja kao neka korisna i dobramjera dok se pravi povodi (motivi) skrivaju. Predsjednik Vrhovnog suda EarlWarren, kojega je imenovao Ronald Reagan, dopušta da nedjeljni zakoni imaju svojpočetak u religiji, ali navodi da su danas ti zakoni većinom građanski. SudijaDalas ne slaže se s time, tvrdeći da su nedjeljni zakoni u svijetu uvijek bilireligiozni od samoga svog početka. Doktor Samyel Yerns, koji je stanovito vrijemebio izvršni tajnik za Dan Gospodnji u New Jerseyu, piše članak pod naslovom “ Nikad u nedjelju ”. Premda njegova organizacija ponovno ističe važnost nedjeljnog zakonodavstva u svrhu zaštite svetosti nedjelje, njegova prva rečenica u tome članku glasi: " Neka bude rečeno jednom zauvijek, da nedjeljni zakoni u našoj zemlji nisu religiozni zakoni " .

"Pokazujući na nedostatak rasuđivanja u članku dr. Jeffersona, ja sam muodgovorio piše dr.Fernando Chai : " Dokazujete da nedjeljni zakoninisu više religiozni zakoni. Nikakva kamuflaža ne može izbrisati religioznoznačenje nedjeljnog zakona. Iako je Jakov obložio svoje ruke janjećom kožom inavukao Ezavovu odjeću na sebe, to nije moglo promijeniti njegov glas, nitičinjenicu njegova rođenja. Na isti način ni svjetovni izgled ne može sakriti

religiozno podrijetlo nedjeljnog zakona s njegovim povijesnim korijenima tijekom16 stoljeća religioznoga zakonodavstva, niti prigušiti glas religioznogafanatizma koji on govori. Radničke udruge, trgovačke kuće i prodavačkaudruženja prevarena su time što vjeruju kako su nedjeljni zakoni većinomsvjetovni regulatori, a to je točno ono što je u Bibliji prorečeno u Otkrivenjuda će se dogoditi".(o.c. Dr. Fernano Chai na str.,174. )Članak izvjesnog katoličkog svećenika o temeljima nedjelje, pod naslovomVAŽNOST NEDJELJE ZA LJUDSKI ŽIVOT“ Među zapovijedi, koje uređuju naš odnos prema Bogu na trećem je mjestu zapovijed o svetkovanju nedjelje kao dana Gospodnjeg. Dekalog je u najužoj vezi s čoviječijim životom. Cilj nam je, da to dokažemo za treću zapovijed.Temelj joj je religiozni, no naglašujemo: ova zapovijed nema samo religiozni već i socijalni karater............. Iznijeli smo vjerske razloge za svetkovanje nedjelje.......Vidjeli smo,da je temelj svetkovanja nedjelje vjerski..........Za nedjeljni počinak ne govore samo vjerski već i individualni i socijalni razlozi.”( “KATOLIČKI LIST”, u Zagrebu,12. siječnja 1939.str.,17. )SKENIRATI DEMOKRATSKI SUSTAV VLASTI

USTAV REPUBLIKE HRVATSKE I SLOBODA GOVORA

Temeljne odredbe, članak 3

Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštiovanje prava čovjeka, nepovredljivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina pravna i demokratski višestranački sustav najviše su vrijednosti ustavnog poretka Republike Hrvatske.

članak 5

U Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi s Ustavom i sa Zakonom. Svatko je dužan držati se Ustava, zakona i poštovati pravni poredak Republike.

3. Temeljne slobode i prava čovjeka i građanina

članak 14

Građani Republike Hrvatske imaju sva prava i slobode, neovisno o njihovoj rasi i boji kože,spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama. Svi su pred zakonom jednaki.

članak 17

U doba ratnog stanja ili neposredne ugroženosti i neovisnosti, jedinstvenosti Republike, te velikih prirodnih nepogoda, pojedine slobode i prava zajamčena Ustavom mogu se ograničiti. O tome odlučuje Sabor Republike Hrvatske dvotrećinskom većinom svih zastupnika, a ako se Sabor ne može sastati, predsjednik Republike. Opseg ograničenja mora biti primjeren naravi, pogibelji, a za posljedice ne može imati nejednakost građana s obzirom na rasu, boju kože, spol, jezik, vjeru,nacionalno ili socijalno podrijetlo. Niti u slučaju neposredne opasnosti za opstanak države ne može se ograničiti primjena odredbe ovoga Ustava, o pravu na život, zabrani mučenja, surovog ili ponižavajućeg postupka ili kažnjavanja o pravnoj određenosti, kažnjivih dijela i kazni te o slobodi misli, savjsti, vjeroispovijedi.

članak 39

Zabranjeno je i kažnjivo svako pozivanje i poticanje na rat ili uporabu nasilja na nacionalnu rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti.

članak 40

Jamči se sloboda savjesti vjeroispovijedi, slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja.

članak 41

Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države. Vjerske zajednice slobodne su u skladu sa zakonom javno obavljati vjerske obrede, osnivati škole, učilišta i druge zavode, socijalne i dobrotvorne ustanove te upravljati njima. U svojoj djelatnosti uživaju zaštitu i pomoć države.

članak 47

Vojna obveza i obrana Republike dužnost je svakoga sposobnog građana. Dopušten je prigovor savjesti onima koji poradi svojih vjerskih ili moralnih nazora nisu pripravni sudjelovati u obavljanju vojničkih dužnosti u oružanim snagama. Te su osobe obvezne ispunjavati druge dužnosti određene zakonom.

članak 122

Ustavni sud Republike Hrvatske čini jedanaest sudaca koje bira Zastupnički dom na prijedlog Županijskog doma, na vrijeme od osam godina iz reda istaknutih pravnika, osobito sudaca, državnih odvjetnika, odvjetnika i sveučilišnih profesora pravnih znanosti. Ustavni sud Republike Hrvatske bira predsjednika Suda na vrijeme od četiri godine.

članak 125

Ustavni sud Republike Hrvatske odlučuje o suglasnosti zakona s Ustavom. Odlučuje o suglasnosti drugih propisa s Ustavom i zakonom, štiti ustavne slobode i prava čovjeka i građanina.

članak 126

Ustavni sud Republike Hrvatske ukinut će Zakon ako ustvrdi da je neustava

USTAVNI ZAKON O USTAVNOM SUDU REPUBLIKE HRVATSKE

Uvjeti za izbor sudaca i predstavnik njihovih dužnosti

članak 15

1. Svatko ima pravo predložiti pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti Zakona i ocjenu ustavnosti i zakonitosti drugih propisa.

članak 28

1. Svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra ako smatra da mu je odlukom sudbene upravne vlasti ili drugih tijela koji imaju javne ovlasti povrijeđeno jedno od ustavom utvrđenih sloboda i prava čovjeka i građanina ( u nastavku Ustavno pravo)2. Ako je zbog povrede ustavnih prava dopušten drugi pravni put, ustavna tužba može se podinjeti tek nakon što je taj pravni put iscrpljen.

IVAN PAVAO II - O NEDJELJI( Glas Koncila, br. 14 (982), 4. 4.1993.) piše:

NEDJELJA VRATA K VRHUNAROVNOM" Na Gluhu nedjelju, petu korizmu 28. ožujka 1993., Papa je u Angelusu,nastavljajući svoje kateheze o pravima Božjim, tumačio treću zapovijed Dekaloga"Spomeni se posvetiti dan svetačni" Slavljenje kršćanske nedjelje, rekao je,biblijski dan stvaranja svijeta navješta događaj uskrsnuća Kristova. Nedjeljaje u pravom smislu riječi Dan Gospodinji, dan kada je život pobijedio smrt, dankada je posijano sjeme novog stvaranja. Nedjelja je dakle dan pridržan susretBoga Oca s njegovom djecom, dan intimnosti među Kristom i njegovom zaručnicomCrkvom. I kao uvijek dodao je Papa, ono što od nas Bog traži postaje korišću zanas. Nerijetko su ljudi osobito danas,u opasnosti da budu zahvaćeni pomamnimritmom svagdanjih obveza, događaja. Evo, dakle, nedjelje, kako dobro ističenovi katekizam Katoličke crkve: nedjelja se uzdiže kao prosvjed duha protivpodjarmljenosti rada i kulta novca. U neumoljivom protjecanju vremena nedjeljadolazi otvoriti prolaz k vrhunaravnom i vječnom i predlaže čovjekukontemplativni prostor koji mu pomaže u življenju zemaljskog života. K tomunedjelja pruža prigodu i poticaj za uspostavu i produbljenje društvenih dodirai odnosa u znak besplatnosti, prijateljstva, pažljivosti prema onome koji jesam patnik kad se nađe vremena za Boga, nađe se vremena i za čovjeka."( Glas Koncila, br. 14 (982), 4. 4.1993.)

APOSTOLSKO PISMO O PRIPREMI JUBILEJA GODINE 2000 IVANA P AVLA II

IZVADCI IZ TERTIO MILLENNIO ADVENIENTE( Nadolaskom 3.tisućljeća) .

Str.18. U subotnjoj godini,osim oslobođenja robova, Zakon je predviđao oprost svih dugova prema preciznim propisima.I sve je to moralo biti na čast Božju.Što se odnosilo na subotnju godinu, vrijedilo je također i za "jubilarnu", koja je padala svake pedesete godine,..............

Str.19.Jubilarna je godina morala povratiti jednakost među svim sinovima Izraelovim,........... Str.20-21.Prema izraelskom Zakonu pravda se prije svega sastojala u zaštiti slabih.....Jubilarna je godina morala poslužiti baš za povratak

te društvene pravde. U tom smislu u tradiciji jubilarne godine svoje korjene ima društveni nauk Crkve,............. Str.23.Godina 2000.će stoga označiti dan Velikog jubileja..............Među najžarčim molbama ovog izvanrednog časa u približavanju novog tisućljeća,Crkva moli od Gospodina da poraste jedinstvo među svim kršćanima različitih konfesija sve do ostvarenja punog zajedništva. Str.26.Ni na jednom se koncilu nije govorolo takvom jasnoćom o jedinstvu kršćana,o dijalogu s drugim nekršćanskim religijama,....... Str.28.i 29.Pio XII....... on je dao jasna usmjerenja i za stvaranje novoga svjetskog poretka........ Osim toga kroz to stoljeće po primjeru Leona XIII., pape su se sistematski vraćali na teme katoličkogsocijalnog nauka, obrađujući karakteristike pravednog sustava u području odnosa između rada i kapitala. Str.33. U perspektivi pripreme godine 2000.smiještaju se i Svete godine posljednjeg perioda ovog stoljeća. Još je svježa u sjećanju Sveta godina koju je papa Pavao VI.proglasio u1975: na istoj je crti susljedno proslavljena 1983.kao Godina Otkupljenja.Možda je još veći odjek imala Marijanska godina 1987./88........ Str.35.

Danas1997.g.na crti Marijanske godine,živimo u sličnoj perspektivi, Godinu obitelji......... Može se,dakle, gajiti nada da će Godina obitelji otvorena u Nazaretu, postati kao i Marijinska godina, još jedna značajna etapa pripreme velikog Jubileja.....Godina obitelji želi doprinijeti ostvarenju Koncila u toj dimenziji. Potrebno je stoga da priprema velikog Jubileja prođe,na neki način kroz svaku obitelj.

Str.40.Priznati jučerašnje propuste čin je iskrenosti i hrabrosti......... Str.48. Na temelju ove široke senzibilacijske akcije bit će potom moguće pristupiti drugoj fazi. (To znači da je 1995.i1996.godine senzibilizacije javnosti.) Str.49.Prva će godina,1997.,stoga biti posvećena razmišljanju o Kristu,....... Str.50. Naglašavanje središnjeg mjesta Kristova, Riječi Božje i vjere ne bi smjelo u kršćanima drugih vjeroispovijesti ne probuditi zanimanje i povoljan prihvat............ Str.51. Katekizam Katoličke crkve, koji izlaže vjerno i na sustavan način pouku Svetog pisma, predaje koja živi u Crkvi i autentičnom Učiteljstvu, kao i duhovnu baštinu Otaca,svetaca i svetica Crkve. Str.51.

Svetu Djevicu,koja će biti prisutna na tako reći" transvrzalan "način kroz čitavu pripremnu fazu, promatrat ćemo u toj prvoj godini iznad svega u otajstvu njezina Bogomaterinstva.

Str.52. Druga godina: Sveti Duh. Str.56. Treća godina : Bog Otac...........Sav je krščanski život kao veliko hodočašće

prema Očevoj kući,...... Str.57-58.Tako će,u duhu knjige Levitskog zakonika( 25,8-

28 ),kršćani morati biti glasonoše svih siromaha svijeta,predlažući Jubilej kao prikladno vrijeme za razmišljanje,između ostaloga, o trajnom smanjenju, ako ne baš o potpunom

oprostu,međunarodnog duga , koji opterećuje sudbinu mnogih naroda. Jubilej će također moći biti prikladan za razmišljanje o drugim izazovima sadašnjeg trenutka kao što su, na pr., poteškoće dijaloga među različitim kulturama i problemi vezani uz poštivanje prava žene i promicanje obitelji i braka.

Str.60.Dvijetisućita će biti intezivna euharistijska godina.......... Str.62.Svi su, dakle,ljudi pozvani na ovo katoličko jedinstvo Božjeg Naroda.......Str.66.Povjeravam ovu zadaću cijele Crkve nebeskom zagovoru Marije, Otkupiteljeve Majke. Ona, Majka lijepe ljubavi, bit će za krščane koji se zapute prema velikom Jubileju trećeg tisućljeća Zvijezda koja im sigurno upravlja korake ususret Gospodinu.

TEOLOŠKA STREMLJENJA - NEDJELJA U SVIJETLU KATOLIČKIH TEOLOGA U HRVATSKOJ 70-TIH GODINA(Zbornik radova teološkog-pastoralnog tjedna za svećenike Zagreb,27-30.siječnja 1970.)Što se događa u Hrvatskoj nakon tih šezdesetih godina, kada je na Vrhovnom sudu Amerike nedjeljnji zakon proglašen građanskim i,na taj način, u skladu s Ustavom. Od 27. do 30. siječnja 1970. organiziran je teološki tjedan za svećenike. I nakon toga radnog tjedna izdan je Zbornik radova Teološkog- pastoralnog tjedna za svećenike u Zagrebu od 27. do 30. siječnja 1970. Tema tjedna: Dan Gospodnji. Svetkovanje nedjelje danas u našem selu i gradu u izdanju Rimokatoličkog bogoslovnog fakulteta, Zagreb, Kaptol 29. Kratko prođimo tematiku o kojoj je bilo govora i pisano u Zborniku. Stranica 3. Dan Gospodnjiosmi dan, dr. Tomislav Šagi Bunićdekan.Stranica 5.Dan Gospodnji u Novom zavjetu i u novozavjetno vrijeme.Dr. Adalbert RebićStranica14.Nedjelja kao dan Euharistije kroz povijest do danas. Dr. Anton BenvinStranica28.Dan Gospodnji i počinak od rada kroz povijest do danas. Dr. Ante TamarutStranica37.Nedjelja kao dan kršćanske ljubavi. Jelena BrajšaStranica46.Zabavni život u gradu i posvečivanje nedjelje. Ivan CerovacStranica52.Nedjelja, dan Gospodnji kao nešto kršćanski religiozno (?) u našem današnjem selu. Frane Miočić

Stranica60.Blagdanska obaveza Bogoslužja. Dr. Jordan KuničićStranica69.Nedjelja u svećenićkoj egzistenciji. Franjo JurakStranica79.Opdgoj djece i mladeži na kršćanskom nauku za svetkovanje dana Gospodnjeg. Stanko WeisgerberStranica87.Nedjelja u prosječnoj našoj obitelji. Branko VajdoherStranica92.Nedjelja iseljenika. Vlado StankovićStranica103.Nedjelja u životu redovnice. S.Marija Iskra, OSUStranica113.Zaključci i rezolucije.Stranica133.Ovogodišnji teološko - pastoralni tjedan, koji je po deseti put organizirao Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu, održan je od 27. do 30. siječnja 19970., u prostorijama Dječačkog sjemeništa u Zagrebu.....S tjedna smo poslali pozdravni brzojav Franji kardinalu Šeperu, prefektu Kongregacije za nauk vjere i monsinjoru Mariju Cagni, izaslaniku Svete Stolice u Jugoslaviji. Oni su nam uzvratili pozdrav svojim brzojavima. Kardinal Šeper:"Srdačno zahvaljujem za pozdravni brzojav Teološko- pastoralnog tjedna želeći Božji blagoslov i uspjeh u radu.”Mario Cagna, apostolski delegat :"Od srca zahvaljujući, želim uspjeh u vašem sastanku u uvjerenju da istinski pastoralni rad mora tražiti vezu sa Apsolutnim. (Zbornik radova teološkog-pastoralnog tjedna za svećenike Zagreb,27-30.siječnja 1970.)

( Glas Koncila, br. 14 (982), 4. 4.1993.) I tako je u Zborniku od 156 stranica zabilježen taj

studiozan fakultativan rad u svezi s navodnim "danom gospodnjim" nedjeljom. Svakako da u cjelokupnom materijalu nema govora o socijalnom podrijetlu nedjelje, već isključivo religijskome. Koje dakako ima i svoje socijalne, konotacije. Godine 1970. za vrijeme bivše Jugoslavije,kad su komunisti bili na vlasti, nije bilo moguće ovakve sadržaje promicati u javnosti, stoga je sav ovaj rad našao odjeka uglavnom samo unutar katoličke sredine. Nakon dvadeset godina šutnje i nemogućnosti promicanja nedjelje široj javnosti zbog tadašnjih političkih okolnosti, rađanjem mlade demokratske Hrvatske, koja se često javnosti promovira kao katolička Hrvatska, oživljavaju pitanja nedjelje i njnihovo promoviranje u javnosti. Poslije ratnih godina, te iste 1993. godine nakon katehizacije nedjelje od Ivana Pavla II, pitanje nedjelje se i dalje promiće u javnosti i ostaje aktualnom temom.

PROMICANJE NEDJELJE U JAVNOSTI PUTEM JAVNIH GLASILA

( Članak iz Glasa koncila,15.kolovoza 1993., br. 33/1001)ZAŠTO NEDJELJA, A NE SUBOTA?"Kao prognanica živim u Zagrebu i preko zagrebačkih znanaca došla sam u dodir s ljudima iz dobrotvorne ustanove "Adra" i nekoliko puta dobila sam pomoć. Upoznala sam se s jednom ženom koja je obično bila na mjestu gdje se dijelila pomoć. Ljubazno mi je pristupila i lijepo smo ljudski razgovarali. Već kod drugog susreta počela mi je govoriti o biblijskim događajima. Svidjelo mi se kako lijepo i uvjerljivo govori i rado sam je slušala. Moram priznati da mi prije nitko nije tako lijepo govorio o biblijskim događajima, a isto tako da baš nisam redovito išla na nedjeljnu misu. U svemu tome lijepom propovijedanju zbunilo me što me moja "prijateljica" počela uvjeravati kako je Biblija iznevjerena kada je kao dan svetkovanja uvedena nedjelja umjesto subote. Onako zbunjena molila sam više katolika koji svake nedjelje idu na misu da mi pokušaju rastumačiti: Zašto nedjelja, a ne subota? Nisu mi znali odgovoriti i jedna znanica uputila me je da vama napišem ovo pismo i od vas zatražim odgovor." U odgovoru Glasa Koncila između ostalog pisalo je:"Žao nam je također što ste naišli na ljude koji su spremni dobrotvornu pomoć zloupotrijebiti za vrbovanje u svoju zajednicu, što je,gledano ljudski i kršćanski,apsolutno neprihvatljivo." ( Članak iz Glasa koncila,15.kolovoza 1993., br. 33/1001) Iz ovog napisa zaključujemo da je ova žena koja je spominjala biblijsku subotu, prozvana zbog prozelitizma. Je li prozelitizam živjeti prema izravnih Deset Božjih zapovijedi, kako piše u svetoj Božjoj riječi? Je li prozelitizam ispunjavati Božju volju i živjeti po Njegovoj riječi? Ukoliko je to prozelitizam uključujući i četvrtu Božju zapovijed o svetkovanju subote, tada i sam osobno želim biti izprozelitiziran.. Očito je postojanje političkog manevra u konceptu prozelitizma. Prethodno smo spominjali plan Katoličke crkve, odnosno vodstva crkve do 2000. godine. Pogledajmo zajedno što se događa u Hrvatskoj javnosti po pitanju nedjelje u prvoj pripremnoj fazi. Fazi senzibilizacije i javnosti 1995.-96.

SENZIBILIZACIJA JAVNOSTI U MEDIJIMAVjesnik, subota 16. ožujka 1996.

NUŽNA INTENZIVNA DUHOVNA OBNOVA" Među brojnim pitanjima o kojima se raspravljo, našla se i nedjelja. Dan kada bi obitelj trebala biti na okupu. Od tiskovnog ureda Hrvatske biskupske konferencije primili smo u petak priopćenje za javnost u kojima se ističe da od 12. do 14. ožujka u prostorijama Nadbiskupskog ureda Zagreb, održano deveto plenarno zasjedanje Hrvatske biskupske konferencije koje je otvorio predsjednik kardinal Franjo Kuharić. Prisustvovali su apostolski nuncij u Hrvatskoj nadbiskup Giulio Eiunaudi."

."Djelomično je dotaknuta i tema nedjelje kao Dana Gospodnjeg. Diskusija o tom pitanju potaknuta je

pismenim žalbama vjernika da nedjelja kao dan gospodnji dan zajedništva, obitelji sve više gubi svoje značenje." ( Vjesnik 16.03.1996 .) Zapazimo dvije stvari koje se spominju u članku. Prvo. Nedjelja je djelomično dotaknuto. Drugo. Motiviranost za djelomično doticanje došlo je od strane vjernika. Od njih je potekla motiviranost.Da li je to uistinu tako. Sjetimo se: Zbornika iz 1970. kada su eminentni katolički teolozi diskutirali o nedjelji na 156 stranica.

SENZIBILIZACIJA U HRVATSKOJ JAVNOSTI 1996. I 1997. GODINE( Večernji list, 18.travnja 04.1996.)TRGOVINE NEDJELJOM ZATVORENEOd prvog lipnja trgovinama na području grada Jastrebarskog, nedjeljom će biti zabranjen rad. Za vlasnike trgovina koji se nebudu pridržavali propisanog radnog vremena, predviđene su novčane kazne od 50.000od 150.000kuna. Članovi Poglavarstva, rečeno je, svjesni su da je riječ o radikalnoj odluci, koja će izazvati reakcije, međutim u Jaski se dosad nedjeljom radilo sve i svašta. "( Večernji list, 18.travnja 04.1996.)

( Večernji list, 19. travnja 1996. )JASKANCI BI IPAK DEžURNU TRGOVINU“ Gradsko poglavarstvo Jastrebarskog donijelo je tu odluku želeći uvesti reda, a time je istodobno, kako je istaknuto, prihvaćena i preporuka Hrvatske biskupske konferencije da nedjeljom sve trgovine budu zatvorene. Pri donošenju odluke nekoliko je puta ponovljeno da one neće biti djelotvorne ako inspekcijske službe ne budu oštro kažnjavali vlasnike koji se ne pridržavju propisanoga radnog vremena. Za njih su stoga propisane visoke novčane kazne od 50.000 do 150.000kuna. Zašto Jaska u nečemu ne bi bila prva, rečeno je za sjednice Poglavarstva uz obrazloženje da će takva odluka uskoro biti normalna pojava i u ostalim hrvatskim gradovima.”( Večernji list, 19. travnja 1996. )

( Slobodna Dalmacija, 21. travnja 1996.)NEDJELJA GUBI SVETOST" Dubrovački biskup i predsjednik vijeća Hrvatske biskupske konferencije za obitelj monsinjor Želimir Puljić : U vrijeme sekularizma i materijalizma ljudi su počeli gubiti osjećaj da je nedjelja sveti dan kada se slavi Boga.”( Slobodna Dalmacija, 21. travnja 1996.)Stranica 6.UGROžEN JE DAN GOSPODNJI"Biskupska konferencija je zaključila da njezino Vijeće za obitelj priprema građu koja će biti temom jednog potankog razmatranja toga pitanja, a na njegovu je čelu dubrovački biskup msgr. dr. Želimir Puljić,kojeg smo upitali što je potaknulu HBK da raspravlja o dostojanstvu nedjelje. On veli: Potaknuti informacijama kako se u

nas sve više narušava svetost nedjelje, hrvatski su biskupi raspravljali o potrebi zaštite nedjelje kao dana Gospodnjeg. Imajući u vidu svetost i mističnost toga dana, Crkva je kroz stoljeća ljubomorno bdjela nad obdržavanjem propisa slavljenja ovoga dana. Ti propisi naznačuju i točno određuju Zakon Gospodnji. Nedjeljom i drugim zapovijedanim blagdanima vjernici su obvezni sudjelovati na misi (Kan 1247). Isti kanon ističe da su vjernici dužni uzdržavati se od onih radova ili poslova koji sprečavaju izražavanje bogoštovlja ili pak sprečavaju odmor duše i tijela. O tome nam jasno govori deset Božjih zapovjedi kad veli: Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji (treća zapovijed).Prva od pet crkvenih zapovijedi, svetkuj zapovijedane blagdane i slušaj pobožno svetu misu u nedjelju,i ostale zapovijedane blagdane. Poštujući vjersku slobodu i opće dobro svih kršćana,oni će se truditi da nedjelja i blagdani budu i zakonski priznati kao neradni dani što će biti dragocjen prilog duhovnom životu društva uopće." ( Slobodna Dalmacija, 21. travnja 1996.)

Zanimljivo da se u članku odmah do ovoga, koji piše Ivica Mlivončić, doslovno ponavljaju riječi iz Vjesnika, od 16.ožujka 1996. i Slobodne Dalmacije 21.travnja 1996." Djelomično je dotaknuta i tema nedjelje kao dana Gospodnjeg. Rasprava o tom pitanju potaknuta je pismima i žalbama vjernika da nedjelja kao dan Gospodnji i dan zajedništva obitelji sve više gubi svoje značenje. "SUBOTA I NEDJELJA U BIBLIJI I POV IJESTI( Dr. Mirko Golubić;Subota i nedjelja u Bibliji i povijesti ; stranica 61.)" Sasvim je proizvoljna tvrdnja da su Kristovi sljedbenici već u onim prvim danima, mjesecima i godinama poslije Isusovog uskrsnuća održavali svoje molitvene sastanke u nedjelju. Biblija i crkvena povijest svjedoče suprotno o tome. Kristovo javljanje poslije uskrsnuća kao i izljevanje Svetoga Duha na dan Pedesetnice nemaju nikakve veze s podrijetlom nedjelje kao kršćanskog praznika. Ni Krist, i apostoli niti apostolska crkva ne poznaju nedjelje kao kršćanski blagdan. Ona će se pojaviti kasniije i to ne u Jeruzalemu, kolijevci kršćanstva, već u Rimu sjedištu antižidovske propagande i kulta boga Sunca.” ( Dr. Mirko Golubić;Subota i nedjelja u Bibliji i povijesti ; stranica 61.)

( Profesor kateheta dr. Dominik Gudek u svojoj knjizi Nauk kršćanski za rimokatoličke učenike srednjih škola, Zagreb, 1941,na stranici 59.kaže:)" 1.Crkvene zapovijedi. Osim zapovijedi Božjih dužni smo držati i zapovjedi Crkvene. Zapovjedi Božje vežu sve ljude, a zapovijedi crkvene imadu vršiti samo kršćani katolici. Crkva je dobila pravo od samoga Isusa Krista, da u ime Njegovo može upravljati vjernicima i zato naređivati potrebne zapovijedi...... Crkva ima pravo da pazi, kako se njezine zapovjedi vrše, te može kazniti one,koji prestupaju zapovjedi.........Zapovjedi crkvene vežu nas pod smrtni grijeh."

Svakako da iz ovakvog izlaganja možemo zamjetiti da je motiviranost za držanje nedjelje u strahu i korištenju

politike u religijske svrhe. Zakona, kazni, zastrašivanja. Bog koji je ljubav ne može primiti službu iz straha već samo dragovoljnu poslušnost iz ljubavi. Svaka prisila nametnuta ma u čijem interesu, pa bilo to i Božjem,protivna je slobodi volje i svakog oblika demokratskih sloboda, mišljenja, vjerovanja i govorenja.

U pakakao dolaze oni, koji umru u smrtnome grijehu.Paklene su muke vječne zato,jer je smrtni grijeh neizmjerna uvreda Božja, koja traži i beskonačnu kaznu. Samo vječna kazna može ljude u potpunosti odvratiti od zla...."Stranica 37 : "Opraštati grijehe može samo Bog....."Zato i svećenici Staroga zavjeta nisu mogli opraštati grijehe:mogli su samo reći, da je Bog oprostio grijehe."Stranica 35 :Katolička crkva jesu svi pravovjerni krščani na zemlji koji su pod jednom vidljivom vrhovnom glavom svetim ocem Papom. Ne pripadaju dakle crkvi katoličkoj nekršteni,kao što stu pogani, muslimani i židovi nisu članovi njezini krivovjerci, heretici, raskolnici (shizmatici) izopćeni.Stranica 33 :Prava crkva Kristova samo je crkva Rimokatolička, tj. ona crkva, koja priznaje biskupa rimskog za vrhovnog svojega poglavara.

Stranica 33 :1.Nepogriješivost Crkve u nauku. Krist je osnovao Crkvu zato, da po njoj vodi sve ljude u život vječni.. Crkva vodi ljude u život vječni....” ( Dr. Dominik Gudek, Nauk kršćanski,stranica 40- 41:)

( Slobodna Dalmacija, 21.travnja 1996.- Dr. fra Marko Babić )O POVIJESTI SVETKOVANJA NEDJELJE U KRŠĆANSTVU “ Kako se nedjelja svetkovala u doba prvih kršćana i kako se u crkvenim propisima uređivalo obilježavanje dana Gospodnjeg ? Do ožujka 321. godine, kada je car Konstantin proglasio "slavni dan Sunca" danom odmora za sve suce, stanovnike gradova za sve radnike, prvi dan u tjednu bio je radni dan pa su se kršćani sastajali rano ujutro i na večer, dakle prije i poslije radnog vremena. Ipak, Konstantinov zakon će utjecati na stvaranje mentaliteta da će se teški fizički poslovi strogo zabranjivati nedjeljom i kršenje te zabrane smatrat će se velikom povredom i crkvenih i državnih zakona.( Slobodna Dalmacija, 21.travnja 1996.- Dr. fra Marko Babić )

( Zbornik Pastoralnog-teloškog tjedna,1970.,stranica 3.)

Stranica 3 :

"Nedjelja je,po zanimljivom načinu koncipiranja prvog kršćanstva, osmi dan, tj. dan koji se zapravo ne uklapa u stari tjedan židovski,......Stranica 3 : .......ali Krist je već uskrsnuo u prvi dan tjedna i time ga učinio osmim danom,....... Veomaje zanimljivo ovo razmišljanje o nedjelji kao osmom danu ili danom novog stvaranja.”( Dan Gospodnji -osmi dan, dr. Tomislav Šagi Bunić.)Rezimirajmo:

Prvo. Biblija jasno uči da je nedjelja prvi dan sedmiceDrugo. Katolički teolozi govore da je Isus, zato što je

uskrsnuo, taj prvi dan učinio osmim.Treće. Katolički teolozi dalje naučavaju da nedjelja kao prvi

dan koji je Krist ustanovio postaje osmi dan i preuzima sve značajke biblijske subote- sedmoga dana.Ukratko, nedjelja ima sve duhovne značajke sedmoga dana subote; u kalendarima je tek sada zauzela sedmi dan, povijesno je prvi dan, a duhovno je osmi dan.Jeli to moguće?Do 31. prosinca 1975. godine širom svijeta je nedjelja bila prvi dan tjedna i to u nekršćanskim i u kršćanskim redovima. Kršćani su to objašnjavali time što je Isus uskrsnuou prvi dan tjedna. Od 1. siječnja 1976. godine u Ujedinjenim narodima sasvim iznenada, nedjelja je proglašena sedmim danom, a ponedjeljak prvim,i to bez prosvjeda Crkve. Vratimo se sredstvima javnog informiranja u Hrvatskoj, u pitanju nedjelje.( Večenji list, 5 svibnja 1996. )SINDIKAT NE DA NEDJELJU TRGOVCIMA

Po međunarodnim konvencijama zaposleni imaju pravo na jedan dan tjednog odmora koji uglavnom odgovara vjerskim, kulturnim i drugim potrebama nekog područja. U kršćanskoj je religiji nedjelja dan Božji, zbog čega smo se obratili i Biskupskoj konferenciji da nam pomogne u borbi protiv rada nedjeljom, kaže Ana Knežević,predsjednica Sindikata trgovine Hrvatske."( Večenji list, 5 svibnja 1996. )

Radnička društva, trgovačke kuće i prodavačka društva obmanuta su time što vjeruju da su nedjeljnji regulatori ekonomski regulatori.

(Globus, 11.listopada 1996., stranicea 9. i 10.)UKIDANJE RADNE NEDJELJE" Kao ilustracija stajališta dubrovačkoga biskupa Želimira Puljića spomenut ćemo nacrt dokumenta "Slavljenje dana Gospodnjeg na prijelazu u treće tisućljeće", o kojemu se raspravljalo na sjednici Hrvatske biskupske konferencije u Đakovu. Dokument je sastavio sam Puljić, a u njemu se, navodno, predlaže da nedjeljom čak i trgovine budu zatvorene kako bi se vjernici mogli posvetiti pravoj duhovnoj obnovi i učvršćivanju obitelji u vjeri. Na Kaptolu drže kako prijedlog o proglašenju nedjelje obveznim neradnim danom nikada

neće biti šire prihvaćen i da bi se to moglo vrlo loše odraziti na ugled crkve u društvu.” (Globus, 11.listopada 1996., stranicea 9. i 10.)

( Glas Koncila, 27.listopada 1996., broj 43/96.)GLAS KONCILA KOMENTIRA PRETHODNI ČLANAK IZ GLOBUSA

KOMENTAR" U Zagrebačkom tjedniku Globus od 11. listopada 1996. godine našla se zamjerka na račun dubrovačkog biskupa dr. Želimira Puljića. Kao dokaz da je taj biskup izrazito konzervativni erudit, Globusov glavni urednik navodi da on priprema nacrt dokumenta slavljenja dana gospodnjeg na prijelazu u treće tisućljeće. Taj bi dokument kada bude dovršen imala prihvatiti i objaviti Hrvatska biskupska knferencija. Ako je konzervativac svaki onaj koji smatra da je nedjelja obvezno neradni dan onda smo svi mi katolici konzervativni. Nije to stav dubrovačkog ili bilo kojeg biskupa,nego je sedmi dan kao dan odmora ustanovljen na samom početku Svetog Pisma." ( Glas Koncila, 27.listopada 1996., broj 43/96.)

Izvadci iz Glasa Koncila, br. 43/96, od 27.listopada 1996.

SLAVLJENJE DANA GOSPODNJEG NA PRIJELAZU U TREĆE TISUĆLJEĆETO JE I SMISAO BUDUĆEG DOKUMENTA HRVATSKE BISKUPSKE KONFERENCIJE SLAVLJENJE DANA GOSPODNJEG KOJI TREBA IZAĆI U PROLJEĆE 1997. GODINE1. I nije taj zakon donesen radi utvrđivanja Božjih prava ili povlastica svećeničkog staleža, nego je to prvi u povijesti socijalni zakon. 2. Tu je početak za zaštitu svih ljudskih prava.3. Biblijski Bog čovjekoljubac od početka preuzima na sebe tu skrb za socijalno ugrožene, za njihova osnovna prava.4. Pa je taj tjedni počinak zajamčen Božjim pravom.5. Oduzimati čovjeku zajamčeno mu slobodno vrijeme značilo bi ustajati protiv Boga.6. Božjim autoritetom prisiliti da poštuje svoje slobodno vrijeme.7. Božjim zakonom zajamčeno slobodno vrijeme svakoga sedmog dana.8. Povratak u izgubljeni raj.9. Tjedni počinak čuva ne samo spomen na izvorni Božji naum o čovjeku neko i navješta č/vjekovu budućnost.10. Takvo Božje zauzimanje za slobodno vrijeme.11. Crkva je dužna poticati i upozoravati, a država osiguravati da svakom čovjeku bude zajamčeno pravo na nedjelju.12. Zato svi moraju imati pravo na obiteljsku nedjelju.13. Ako se ne mogu osigurati idealni uvjeti, to ne znači da mudrom zakonskom zaštitom nedjeljnog počinka nije moguće osiguravati bolje uvjete.

14. Ako je potrebno da neke trgovine i druge javne službe i nedjeljom rade, to ne znači da nije i te kako važno kontrolirati i regulirati tu pojavu.15. Kada se katolička crkva kao čuvarica biblijskog humanizma zauzima za očuvanje nedjelje kao obaveznog neradnog dana, ona time ne želi nikoga natjerati na nedjeljna bogosluženja, ali želi svakome osigurati pravo na nedjelju odnosno na počinak u kome ga nitko neće ni izrabljivati ni obmanjivati.16. Upravo u pogledu na treće tisućljeće, što znači na neizbježnu i vrlo zahtjevnu budućnost,Crkva preuzima odgovornost da njezina bogosluženja i cijelo njeno navještanje bude što čišće i što razumnije služenje odgovornoj stvaralačkoj slobodi. To je i smisao budućeg dokumenta Hrvatske biskupske konferencije koji treba izaći u proljeće 1997. godine.( Glas Koncila,br.43/96,od 27. listopada 1996.)

( Večernji list,10.studenoga 1996., stranica 5.)CRKVA TRAžI POŠTIVANJE NERADNE NEDJELJE"Hoće li sedmi dan, tjedna nedjelja, uskoro postati hit temom, koliko će odjeka imati inicijativa hrvatskih biskupa s posljednjeg zasjedanja Hrvatske biskupske konferencije da se nedjelji posveti potrebna pozornost teško je prognozirati. No, Katolička je crkva, točnije sam njezin vrh, pustio javnosti temu "Slavljenje dana Gospodnjeg" vrlo diskretno i obavezujući se u proljeće iduće godine, tj. 1997, izdati dokument koji će izraziti cjeloviti crkveni stav o nedjelji. "

DUBROVAČKI BISKUP ŽELIMIR PULJIĆ O NEJELJI“Crkva upozorava na to da su kršćani po Svetom pismu upućeni na nedjelju kao na neradni dan, ali ne kako bi ljenčarili i dokoličarili nego kako bi se još više približili Bogu i jedni drugima. Naravno dokument koji je još u pripremi Crkva nikog ne kani tjerati na nedjeljni odmor u duhu kršćanske vjere. Ipak se nada kako će hrvatski vjernici prepoznati želju Crkve da se nedjelja ipak odijeli od radnog tjedna i posveti i čovjeku i Bogu, te da će prema tome sami ljudi osmisliti svoje slobodno radno vrijeme. Svaka bi prisila, naime, mogla izazvati negativan učinak, što Crkvi ni u kom slučaju nije u interesu. "( Večernji list,10.studenoga 1996., stranica 5.)

Kao što smo i sami mogli pročitati,cijela 1996. godina odiše senzibilizacijom javnosti. Iz priloženog vidjeli smo na kakav način se senzibilizira javnost radi promicanja nedjelje kao dana Gospodnjeg, uz pomoć državnoga aparata. Kao što smo prethodno napomenuli,1997. godina je Isusa Krista, 1998. godina Svetog Duha, 1999. godina Oca, a onda povratak u Očev dom, dakle majku Crkvu, i 2000. intenzivna euharistijska godina ili nedjelja.

( "Međimurje,"26.veljače 1997, stranica 9.)NEDJELJOM I BLAGDANIMA ZATVORENO IZMEĐU PROFITA I MORALNIH VRIJEDNOSTIŠto kaže sindikat ?

“ Ne pravni već moralni problem, nedjelja i blagdani neprikosnoveno bi trebale biti slobodni dani. Polazeći od kršćanskog, socijalnog nauka logično je da smo protiv rada u ove dane, također rad spomenutim danima protivi se temeljnom pravu čovjeka na odmor, i ti bi dani za odmor, trebali biti i obiteljski dani. Mišljenja smo kako nije u pitanju pravni,već moralni problem, pa smatramo da je rad nedjeljom i blagdanom nemoralan čin poslodavaca. U tom smislu i idućih ćemo mjesec i pol dana zaoštriti ovo pitanje kako bi se ono riješilo na zadovoljstvo svih radnika.”Mirko Pilaj, župnik"Šest dana radi, a sedmoga se odmaraj, zapisano je u Dekalogu. I najnoviji katekizam Katoličke crkve potvrđuje taj stav da se ljudi sedmoga dana u tjednu trebaju odmarati, uzdržavati od posla. "Supermarket No 1, Čakovec DEžURNE TRGOVINE U CIJELOM SVI JETUNajviše u trgovine dolaze nedjeljom ili u dane kada su druge trgovine zatvorene. Mnogi su se navikli na ovakvo radno vrijeme i u svijetu je normalno da nedjeljom i praznikom rade dežurne trgovine. Neki su prigovorili što se radi nedjeljom, ali mnogi od njih i sami dolaze u kupovinu tih dana, kaže vlasnik marketa. Njegove djelatnice imaju slobodan dan. Nisu ni u čemu zakinute. A zato što rade nedjeljom i noću, primaju veću plaću. Država također prima od toga određeni dio kolača. Odluke o zabrani rada nedjeljom, Slobodan Živković smatra nezakonitima s obzirom na to tko ih propisuje. Donese li takav zakon država, poštovat će ga i njegovo poduzeće. ( "Međimurje,"26.veljače 1997, stranica 9.)

Zahtjev Sindikata trgovine Hrvatske( Večernji list, 11.ožujka 1997.)TRGOVCIMA ZABRANITI RAD NEDJELJOM" Sindikat trgovine Hrvatske predstavio je svoj Prijedlog zakona o radnom vremenu prodajnih mjesta koja su uputili Ministarstvu gospodarstva. Sindikat već godinu dana lobira za jedinstveno određivanje radnog vremena i zabranu rada nedjeljom. Ana Knežević, predsjednica Sindikata, napomenula je da to čini u prvom redu zato da zaštiti pravo zaposlenih u maloprodaji. Nedjeljom bi,uz posebnu dozvolu koja se plaća, mogle raditi samo prodavaonice živežnih namirnica. Sindikat bi želio da Vlada, prihvati njihov prijednlog kao svoj i uputi ga u saborsku proceduru, a ne učini li to Vlada predložit će ga neki saborski zastupnik. Po Zakonu o trgovini o radnom vremenu na svom prostoru odlučuju općinska i građanska poglavarstva kojih ima 499. Sindikat je dobio potporu kardinala Franje Kuharića,koji je napomenuo da će Crkva uvijek podupirati zahtjev i pravo radnika da imaju slobodnu nedjelju.” ( Večernji list, 11.ožujka 1997.)

Slobodna Dalmacija, 21.travnja 1997.ULAZNICE ZA NEBO

"NEKI POJEDINCI BI TREBALI ZNATI DA KATOLIČKA VJERA PODUČAVA ČOVJEKA DA SE OVOZEMALJSKIM ŽIVOTOM OSIGURAVA "ULAZNICA" ZA VJEČNI ŽIVOT. .....Hrvatska stranka je za Hrvatsku katoličku državu jer se više od 94% Hrvata izjašnjava rimokatolicima jer time svi hrvatski državljani žive u blagodati života u državi sa zakonima najveće ćudoredne vrijednosti... prvenstveno jer Bog čovjeku nije dao zapovijedi po kojima se ne može organizirati ovozemaljski život i država........ Zanimljivo je da Gospodin Ćelić citira riječi Svetog Oca koje prenosi Glas Koncila od 3.travnja 1994. "i kad bi se pojavila diktatura koja bi državi htjela nametnuti katoličke zakone, za Crkvu bi takva diktatura bila bezbožna"... Neki pojedinci bi trebali znati da katolička vjera podučava čovjeka da se ovozemaljskim životom osigurava "ulaznica" za život vječni.....Za razliku od nekih sekta koje vjeruju da čovjek ovozemaljskim životom ne zavređuje tu "ulaznicu"..... Bog u kojeg vjerujemo čovjeku nije dao utopističke neprovodive zapovjedi, nego realne i životno provodive. Stoga naše zalaganje za katoličku državu nije predizborni trik jer smo jedina stranka na ovim prostorima koja od glasača traži da glasuju po savjesti, a da pritom nikada ne nastupamo po usko stranačkim interesima." (Slobodna Dalmacija, 21.travnja 1997.)

( Vjesnik, 17.ožujka 1997. )

BISKUPI UPOZORAVAJU DA žELJA ZA PROFITOM NEDJELJI ODUZIMA SVETOST DANA GOSPODNJEG" Centar za promicanje socijalnog nauka u Đakovu. Prvo plenarno zasjedanje Hrvatske biskupske konferencije u 1997. godini održano je od 11. do. 13. ožujka u Zagrebu. Na zasjedanju je nazočan apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj monsinjor Giulio Einauldi. Otvarajući zasjedanje, predsjednik Hrvatske biskupske konferencije kardinal Franjo Kuharić zaželio je da hrvatski biskupi svojim razmišljanjem, odlukama i poticajem senzibiliziraju crkvu u Hrvata kako bi predstojeći jubilej pokrenuo Crkvu na obnovu jer, kako je istaknuto, samo obnovljena Crkva može istinski djelovati. U potrazi za oblicima duhovne obnove ponovno je razmotren nacrt dokumenta o nedjelji kao danu Gospodnjem.. Poticaj dolazi od vjernika koji se obraćaju biskupima za zaštitu jer su im ugrožena temeljna, vjerska i građanska prava na nedjeljni odmor. "( Vjesnik, 17.ožujka 1997. )

( Slobodna Dalmacija, 17.ožujka 1997.)NEDJELJA DAN ODMORAU potrazi za oblicima duhovne obnove razmotren je nacrt zakona o nedjelji kao danu Gospodnjem,..... budući da mnogi poslodavci ugrožavaju Biblijski, duhovni i socijalni smisao nedjelje.......

Poticaj dolazi od vjernika koji se obraćaju biskupima za zaštitu jer su im ugrožena temeljna vjerska i građanska prava na nedjeljni odmor."

( Slobodna Dalmacija, 17.ožujka 1997.)

( Vjesnik, 18.ožujka 1997. )CRKVA TRAžI REAFIRMACIJU NEDJELJE

“Biskupi su kao jedan od razloga apela u Hrvatskoj javnosti za poštivanje nedjelje naveli da im se za zaštitu obraćaju vjernici jer su im ugrožena temeljna vjerska i građanska prava za nedjeljni odmor.U Velikoj Britaniji, primjerice,nedjeljno je trgovanje bilo zabranjeno još od 19. stoljeća, pa ni Margaret Thacher, koja je profit poslodavca stavila na pijedestal svoje politike, nije uspijela promijeniti britanski zakon koji zabranjuje trgovinu nedjeljom.Biblijski, duhovni i socijalni smisao nedjelje (koji je krščanske provinijencije) rapidno se gubi u zemljama Europske unije.Pohlepa za profitom odavno je u Europi dobrano degradirala sakralnu i sekularnu svetost nedjelje.Stoga nije čudno da se Europski parlament osijetio pozvanim donijeti rezoluciju koja želi vratiti dignitet nedjelji. ...Tako je, primjerice, odluka gradskog poglavarstva grada Jastrebarskog da zabrane rad trgovina nedjeljom izazvala burne reakcije, ali je ta odluka i danas na snazi.....HBK svojim apelom, dakako, ne poziva na sankcije, nego, osim pozivanja na savijest građana vjernika, očito želi senzibilirati javnost, poslodavce i saborske zastupnike, da uvaže one zasade hrvatske tradicije i kulture svakodnevnog življenja,za koju je nedjelja dan odmora, a za većinu građana Hrvatske i Dan Gospodnji. .( Vjesnik, 18.ožujka, 1997.)

E. G.White u Petoj knjigi svjedočanstva,na stranici 452.,piše :"Nedjeljni pokret sada krči sebi put u mraku, vođe prikrivaju pravu namjeru i mnogi koji se ujedinjuju u ovom pokretu ne vide ni sami kuda ih oni potajno vode. "Na dan 29. svibnja 1961. u SAD-u kada je vrhovni sud proglasio nedjeljni zakon građanskim odnosno ustavnim, sudija vrhovnog suda Wiliam Brennan koji se nije složio sa tom odlukom izrekao je sljedeće riječi: "jer u ovom slučaju sud kao da kaže bez mnogo ustručavanja i obzira prema uzvišenom položaju koji smo mi u skladu sa religioznim slobodama zauzimali u prošlosti da nikakvi stvarni interesi ne opravdavaju prisvajanje religiozne prakse. Konačno, ako su ova prisvajanja zaogrnuta maskom nereligiozne javne svrhe".

BIBLIJSKI, DUHOVNI I SOCI JALNI SMISAO NEDJELJE( Vjesnik, 18. ožujak 1997.)" Stoga nije ni čudo da se Europski parlament osjetio pozvanim donjeti rezoluciju koja želi vratiti dignitet nedjelji. Hrvatska biskupska konferencija svojim apelom, dakako ne poziva na

sankcije, nego osim pozivanja na savez građana vjernika očito želi senzibilizirati javnost, poslodavce i saborske zastupnike da uvaže one zasade hrvatske tradicije i kulture svakodnevnog življenja za koje je nedjelja dan odmora, a za većinu građana Hrvatske i Dan Gospodnji."( Vjesnik, 18. ožujak 1997.)

( Večernji list,subota 22.ožujka1997.str, 5.)SINDIKAT ZA RESTRIKTIVNO RADNO

VRIJEME TRGOVINA, A PODUZETNICI TRAžE JOŠ VEĆA OSTVARENJA Katolička crkva protiv rada nedjeljom, a Adventistička traži neradnu subotu. Treba li nedjeljom kupovati namirnice?" Sindikat trgovine Hrvatske ponovno je pokrenuo kampanju za jedinstveno dređivanje radnog vremena prodavaonica u Hrvatskoj i zabranu rada nedjeljom. Predsjednica Sindikata Ana Knežević napominje da se upušta u tu bitku isključivo radi zaštite prava zaposlenih koji rade u maloprodaji. ....Sindikat je svoj prijedlog zakona o radnom vremenu uputio Ministarstvu gospodarstva, ali pomoćnik ministra gospodarstva Ivan Škoro kaže da će Ministarstvo "što je moguće prije" izaći sa svojim prijedlogom Zakona prema Vladi. Vlada je još jednom predlagala da se unutar Zakona o trgovini propiše jedinstveno radno vrijeme za sve, ali prijedlog nije prošao u Saboru, nego su lokalna poglavarstva dobila pravo određivanja radnog vremena na svojem području."( Večernji list,subota 22.ožujka1997.str, 5.)

Primjer Jastrebarskoga" Gradić Jastrebarsko pokraj Zagreba jedino je općinsko sjedište u Hrvatskoj u kojem su gotovo godinu dana, odlukom lokalnih vlasti nedjeljom zatvorene gotovo sve prodavaonice. U početku je bilo protivljenja, ali odluka se poštuje. Gradonačelnik Jastrebarskoga Branimir Pasecky kaže da je zadovoljan odlukom. ali žali što ipak nisu predvidjeli koju dežurnu prodavaonicu živežnih namirnica.Nezgodno je što se nigdje ne može kupiti kruh..... “(Večernji list, 22. ožujka 1997.)

Što kažu Hrvatski biskupi, a što Adventistička crkva?...."Biskupi osjećaju da je o toj temi potrebno progovoriti jer želja za profitom kod mnogih poslodavaca sve više ugrožava biblijski, duhovni i socijalni smisao nedjelje. Dokument slavljenja nedjelje kao Dana Gospodnjeg, koji priprema dubrovački biskup msgr Želimir Puljić, bit će najvjerovatnije donesen na jesenskom zasjedanju Hrvatske biskupske konferencije. O neradnoj nedjelji zanimljiv je stav Kršćanske adventističke crkve. Od tajnika za komunikaciju Kršćanske adventističke crkve u Hrvatskoj Tihomira Žestića doznajemo da je inicijativu sindikata trgovine u samom polazištu i opravdana. Međutim, upozorava Žestić, pri oblikovanju ovog zakona ne smije se zaboraviti one skupine hrvatskog društva koje sukladno svome svjetonazoru, vjerovanju ili vjeronazoru neki drugi dan smatraju tjednim odmorom. Adventistima je to na primjer subota. Žestić ističe da bi ozakonjenje prava na neradnu nedjelju osigurali

ispravljanje sadašnje situacije, posebice ako bi bila popraćena pravnim mjerama provođenja. No, nasuprot tomu ozakonjenje zabrane rada nedjeljom učinilo bi neke građanima drugog reda jer više ne bi mogli biti trgovci, obrtnici i slično. Jer tko bi mogao opstati na tržištu 48 sati ako mu je lokal zatvoren.”( Večernji list, subota 22.ožujka 1997. strana 5 )

( Večernji list, 23. ožujka 1997., stranica 4).

PLAĆA VAžNIJA OD SLOBODNOG DANASučeljavanja. Za i protiv,rada nedjeljom.

Željko Ivančević, ravnatelj Hrvatske udruge poslodavaca.( za rad nedjeljom)" Posezanje za učenjem Katoličke crkve kao argumentom o zabrani rada nedjeljom smatram u najmanju ruku neukusnim jer poznajem stotine čestitih ljudi raznih struka koje zbog prirode posla kojim se bave, povremenog rada nedjeljom, nitko ne bi mogao ocijeniti slabijim vjernicima od onih koje je vjera približila samo ova epizoda borbe za radničko pravo. "Ana Knežević, predsjednica Sindikata trgovine Hrvatske.(protiv rada nedjeljom)" Konvencija broj 106 Međunarodne organizacije rada određuje da taj dan mora biti sukladan običajima, kulturi i vjeri svake zemlje. Zaposlenicima vjernicima posebno je važno da imaju nedjelju kao dan tjednoga odmora jer tada obavezno odlaze na misu. Svi koji moraju raditi nedjeljom uskraćeni su u obavljanju svojih vjerskih dužnosti. Budući da je rad nedjeljom postala sasvim normalna pojava, smatrali smo potrebnim obratiti se i Hrvatskoj biskupskoj konferenciji gdje smo dobili podršku Crkve u našoj borbi protiv nedjeljnog rada. Poduzetništvo, znači da je država dužna propisima osigurati svima jednake uvjete. Izrabaljivanje radne snage pod parolom poduzetništva u ovoj državi ne smije nitko tolerirati, a najmanje sindikat."( Večernji list, 23. ožujka 1997., stranica 4).

(Glas Koncila broj 25. od 22. lipnja1997.)ZNAMO LI SE LJUDSKI ODMARATI

"Što smo učinili s našom starom nedjeljom? Je li još uopće moguće uskladiti crkvene zakone o nedjeljom počinku i obvezi sudjelovanja u svetoj misisa suvremenim običajima i načinom provođenja nedjelje....Kažemo li da mjerilo toga rješenja prije svega mora biti čoviječnost, to nije zanemarivanje ni nijekanje prvenstva Božijeg zakona, jer sam Bog pokazuje da mu je prva briga čovijek, upravo ljudsko dostojanstvo....Kako od tih sigurnih načela oblikovati suvremeno slavljenje tjednog počinka? Kao što to čini Bog u Starom zavjetu, naši biskupi ističu sakralnost, svetost dana Gospodnjeg. Ako čovjek sam sebe ne poštuje toliko da bi shvatio potrebu i važnost tjednog počinka,potrebno je taj počinak osigurati višim autoritetom.Tjedni počinak stoga osigurava Bog svojim zakonom, a treba ga osiguravati i država svojim

zakonom...... Država mora osigurati čovijeku da može slaviti nedjelju. " (Glas Koncila broj 25. od 22. lipnja1997.)

(Glas Koncila broj 25. od 22. lipnja1997.)BISKUPI ZABRINUTI ZBOG UGROžAVANJA MLADIH

"Trinaesto plenarno zasijedanje Hrvatske biskupske konferencije održano je od 9. do 11. lipnja 1997. u Zagrebu.....Razmotren je prijedlog dovršenog plana i programa za vjeronauk u osnovnim školama....Kao konkretni znak posviješćivanja značenja dana Gospodnjg, biskupi su izdali svoju poruku o nedjelji - danu Gospodnjem i danu blagdanskoga počinka. Biskupska poruka je skraćena verzija dokumenta hrvatskih biskupa koji će uskoro izdati Vijeće HBK za obitelj." (Glas Koncila broj 25. od 22. lipnja1997.)

(Glas Koncila broj 25. od 22. lipnja1997.)Poruka hrvatskih biskupa

NEDJELJA - DAN GOSPODNJI I DAN BLAGDANSKOG POČINKA"Drugi vatikanski sabor ovako je izrazio značenje nedjelje za krščane: Crkva svetkuje vazmeno otajstvo svakog osmog dana koji se s pravom naziva danom Gospodnjim ili nedjeljom.To biva prema apostlskoj predaji koja potječe od samog dana uskrsnuća Kristva.....nedjelja je temelj i jezgra čitave liturgijske godine...To je prvi dan u tjednu.....To je "osmi dan", dan konačnog, eshatološkog počinka, prema kome je usmjerena Crkva....Gospodinovo uskrsnuće ima u kršćanskom životu takvu važnost da su kršćani smatrali kako upravo taj dan u tjednu treba posebno slaviti, a ne starozavijetnu subotu. Od početka su se kršćani toga dana okupljali i zajedno slavili, euharistiju. ...Zato je nedjelja i dan Crkve.Otkako je hrvatski narod primio kršćanstvo, s osobitim poštovanjem prihvatio je nedjelju kao "dan Gospodnji". Slavljenje nedjelje bilo je znak njegove vjernosti Bogu i Crkvi....Nedjelja je bila dan pouke o bitnim istinama kršćanske vjere. Ona je bila i u socijalnom smislu važan dan...Pošto su izgubili vezu s religijskim ozračjem svoga djetinjstva i mladosti, u mnogima je oslabila krhka osobna vjera. Zakon proizvodnje koji je skloniji individualizmu otvorio je put pluralizmu....Stječe se, naime, dojam da se u naše vrijeme stvara novo shvačanje nedjelje, utemeljeno na sekulariziranom svjetonazoru koji je stran kršćanskom shvaćanju nedjelje.Blagdan se često pretvara u bijeg od jednolične svakodnevnice i životne napetosti koje se liječe športom, izletima turizmom trgovinom no sve to redovito prelazi u dosadnu razonodu koja frustrira...u prvi plan stavljati etičke i religiozne kriterije...Obrana nedjelje i nedjeljnog počinka u velikoj mjeri ovisi i o zalaganja sindikata...Političke snage u Vladi i Saboru Republike Hrvatske pozivamo da izdaju pravednu zakonsku regulativuo nedjeljnom počinku.Pitanje od tolike važnosti ne može se prepustiti samo nižim (lokalnim) političkim

strukturama, odnosno ugovoru između društvenih strana. Povrh toga smatramo da u ime vjerske slobode kršćanima treba biti priznato pravo da ne rade nedjeljom....Svetkovanje nedjelje je znak po kojem se prepoznaje prisutnost kršćanina u nekoj sredini. ...Utječući se zagovoru nebeske Majke, na sve vas , na vaš rad i odmor zazivamo obilje Božijeg blagoslova.Zajedničkim slavljenjem nedjeljne euharistije,okupljeni oko Uskrslog Krista, posvijedočimo da smo njegova vjerna Crkva." (Večernji list 9.listopada 1997.)

(Vjesnik 29.rujna 1997.)NOGOMET CRKVI VRAĆA NEDJELJU

...Stoljećima pošto su kršćani umjesto subote odabrali nedjelju za dan Gospodnji, sada će se nogometaši odreći nedjelje i opredijeliti da subota bude dan obožavanja praznine zaogrnutom kožom.Premiještanje nogometnih utakmica s nedjelje na subotu najavio je predsjednik Talijanskog narodnog olimpijskog odbora(CONI) Mario Pescante, na posve primjerenu mjestu : na 23.narodnome euharistijskom kongresu u Bologni.Sudjelujući u raspravi za okruglim stolom o "sportu u funkciji vjere" Peskante je najavio da se CONI više neće opirati zahtijevu Katoličke crkve da se nedjelja vrati obožavanju Boga a ne baluna.Štoviše, kaže Pescante, premještanje nogometnih utakmica u subotu želi i Europska unija nogometnih udruga ( UEFA ).....Nije najavljeno otkad će nogomet vratiti Crkvi nedjelju, ali se pretpostavlja da bi to moralo usljediti prije Svete 2000. godine. (Vjesnik 29.rujna 1997.)

(Večernji list 9.listopada1997.)NEZBRINUTA NEDJELJA

"Hrvatski će biskupi idućeg tjedna u javnosti izaći s cjelovitim, dugo pripremanim i najavljivanim dokumentom o nedjelji.Nedjelja, kao dan Gospodnji, zaokupila je pozornost Katoličke crkve iz više razloga. Prije svega zbog njezina biblijskog značenja, tumačenja sedmog dana kao dana odmora i počinka, dana koji je u čovijekovu životu rezerviran za dublji odnos sa Bogom, za euharistiju....Biskupi nedjelji, dakle pristupaju s teološke strane, ali ne zanemaruju ni njezinu"ovozemnu" dimenziju. Crkva tim dokumentom "Nedjelja, dan Gospodnji"nastupa kao korektor savijesti suvremenog čovjeka, a ne kao zakonodavac ili apsulutni mentor njegova vladanja....Subotu, prema starozavijetnoj objavi, i adventisti, baš kao i Židovi, uzimaju za produbljivanje svoje vjere, apsolutno prestajući se baviti poslom koji rade tijekom cijelog tjedna.Zbog toga ih se pogrdno i naziva "subotarima", a vjernici te crkve gorko su to iskusili to ime ne šaljući djecu u školu subotom ili ne radeći pak toga dana u poduzećima. Mnogi su adventisti, na primjer, zbog toga otvorili svoja privatna poduzeća i postali sami sebi gazdekako nitko njihovom subotom ne bi mogao manipulirati.I adventisti i Židovi manjinske su zajednice u Hrvatskoj i zbog svojih, očigledno

suprotnih, običaja ne bi smjeli ispaštati ni na koji način. Jer, većina zna često biti okrutna prema manjini a da to i ne primjeti. Na mnoge će savijesti sigurno utjecati i biskupi, koji su prepoznali znakove vremena i nedjelju stiješnjenu suvremenim žrvnjevima odlučili još više posvetiti. (Večernji list 9.listopada1997.)

("Nedjelja dan Gospodnji", Duhovno sidrište i središte Hrvatskih katolika- HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORAL-ZADAR, 1997.priredio Bernardin Škunca,ofm.) NEDJELJA DAN GOSPODNJI U HRVATA

Stranica 11. "Slavljenje nedjelje bilo je znak njegove vjernosti Bogu i Crkvi."Stranica 14. "Obrana nedjelje i nedjeljnog počinka u velikoj mjeri ovisi i o zalaganja sindikata...Političke snage u Vladi i Saboru Republike Hrvatske pozivamo da izdaju pravednu zakonsku regulativuo nedjeljnom počinku."Stanica 14. "Dragi vjernici! Svetkovanje nedjelje je znak po kojem se prepoznaje prisutnost kršćana u nekoj sredini ." Stranica 16. "Apostlska Crkva....Svetkovanje Dana Gospodnjeg premjestila je na prvi dan u tjednu, jer se toga dana uskrsli Krist ukazivao apostolima..."Stranica 17..."U slavljenju Dana Gospodnjeg......Ostvaruje se ono što Drugi vatikanski sabor naziva"vrhunac" prema kojem teži djelatnost Crkve."Stranica 22. "Isus je u riječi "subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote"(Mk 2, 27) sažeo sav odnos prema suboti i prema ljudskim zakonima.Subotu je poštivao i subotom odlazio u Hram, ali se je osloboditeljski odnosio prema zakonima koji zarobljuju čovijeka....Spašavati čovijeka subotom ne znači kršiti propis o počinku nego ispunjavati ga u najizvornijem smislu.(usp. Lk 6,9).Takav Isusov stav prema suboti bio je povod njegovim povijesnim svjedocima i drugim propovijednicima evanđelja dase osjećaju slobodni premjestiti starozavijetnu odredbu o danu tjednog počinka i posebnog štovanja Boga sa subote na prvi dan tjedna kao spomen na Kristovo uskrsnuće."(Biblija Stari i Novi zavijet-"Krščanska Sadašnjost",Zagreb 1983.Otkrivenje 22,18.i19.)18.,Ja svakomu koji čuje proročanske "riječi"ove knjige izjavljujem: "Tko "ovomu" što "nadoda", Bog će mu dodati zla "opisana u ovoj knjizi";19.,a ako što "oduzme od" riječi ove proročke knjige, Bog će mu oduzeti njegov dio "na stablo života" i na Sveti grad,opisane u ovoj knjizi."(Precizniji prijevod , Biblija Karađić- Daničić 1973 Otkrivenje 22, 18. i 19.) 18.,Jer svjedočim svakome koji čuje riječi proroštva knjige ove; ako ko dometne ovome, Bog će nametnuti na njega zla napisana u knjizi ovoj; 19.,I ako ko oduzme od riječi knjige

proroštva ovoga, Bog će oduzeti njegov dijel od knjige života, i od grada svetog, i od onoga što je napisano u kjnizi ovojnPrijevod Krščanske sadašnjosti u potpunosti je nejasan.Stranica 35. "Nedjelja.... jedinstven spomenik svjetske civilizacije , jer je danas općenito priznat po svim kontinentima....Zato su mu subota i nedjelja postale "sveto vrijeme", ali u svijetovnom smislu riječi, što onda ima za posljedicu istiskivanje istinskog religijskog"svetog vremena"....Povratak "Božijem vremenu" jedino svetom u dubokom značenju te riječi-može vratiti čovijeka Bogu i samome sebi."Stranica 39. "Tako je Dan Gospodnji-baš u okviru misnoga slavlja-istinski rađala Crkvu:"Crkva čini Euharistiju, Euharistija čini Crkvu."Stranica 40. "To je i Božja zapovijed, koja nalaže, da održavamo i svetkujemo dan Gospodinov, kako je naredio "Gospodin,Bog tvoj"(Pnz 5,12).Stranica 48."Poštujući vjersku slobodu i opće dobro sviju, kršćani se moraju truditi da nedjelje i blagdani Crkve budu zakonom priznati kao neradni dani."("Nedjelja dan Gospodnji", Duhovno sidrište i središte Hrvatskih katolika- HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORAL-ZADAR, 1997.priredio Bernardin Škunca,ofm.)

(Slobodna Dalmacija 2. studenoga 1997.)NEDJELJU POSVETITI ČOVJEKU

"Sveto vrijeme""Bez obzira što knjiga ostaje vjerski motivirana i upućena prije svega katoličkim vjernicima, ona daje sažete i temeljne datosti o nedjelji u zapadnoj civilizaciji i poželjnim vrijednostima ovoga dana što bi ga trebao prakticirati svaki čovijek neovisno o vjerskim i drugim uvjerenjima...nedjelja postaje "sveto vrijeme", ali u svjetovnom smislu riječi destilirano od religioznog sadržaja, drži dr.Mardešić......Da hrvatski biskupi pred očima nemaju samo vjerske motive svjedoče riječi iz njihove već spomenute poruke....Prijedlog zakona o zabrani rada trgovina nedjeljom u Upravi za trgovinu pri Ministarstvu gospodarstva, čiji će predlagatelj biti hrvatska Vlada. Taj je prijedlog zakona izazvao predstavku Kršćanske adventističke crkve u kojoj se budući zakon označava kao neustavan i diskriminatorski u odnosu na vjernike nekatolike u Hrvatskoj a koji iz vjerskog uvjerenja kao dan Gospodnji slave..subotu ... Nije pitanje nedjelje povezano samo s radom trgovina, pa bi u cilju oblikovanja nedje kao posebnog dana posvećenog čovjeku (jer i nedjelja kao i subota, postoje radi čovjeka) trebali zajednički i nastupiti psiholozi, sociolozi, zakonodavci,vjerski predstavnici, te drugi kulturni i društveni djelatnici."(Slobodna Dalmacija 2. studenoga 1997.)

PREDSTAVKA KRŠĆANSKE ADVENTISTIČKE CRKVETjedni odmor - subotom

U predstavci što ju je predlagaču Zakona o zabrani rada trgovina nedjeljom Upravi za trgovinu i hrvatskojVladi uputila Komisija za dan Gospodnji Krščanske adventističke crkve u Hrvatskoj stoji da je

taj zakon s pravnog stajališta neustavan, s društvenog stajališta narušava demokraciju, a s teološkog se iznosi dvojba je li nedjelja ili subota dan Gospodnji.Adventistička Komisija za dan Gospodnji u svojoj predstavci upućuje na potrebu razlikovanja zabrane rada i prava na tjedni odmor u skladu sa vjerskim uvjerenjem, te tvrdi da bi zabrana rada u bilo kojem danu tjedna dovela građane u neravnopravni položaj glede njihove vjeroispovijedi,Komisija na temelju Ustava i zakona traži pravo da subotom građani prakticiraju tjedni odmor i pravo da nedjeljom mogu raditi.Obrazlažući Predstavku s pravnog aspekta, adventisti se pozivaju na ustavne odredbe o slobodi vjeroispovijedi, jednakosti vjerskih zajednica i pravo svakog zaposlenika na tjedni odmor, zaključujući da bi zabranom rada nedjeljom došlo do diskriminacije onih vjernika koji svetkuju petkom ili subotom.....a ističu da vjerske ideje ne bi trebalo provoditi silom državnih zakona....Donošenjem takvog zakona narušila bi se ravnopravnost građana Republike Hrvatske i ustavno načelo slobode savijesti i vjeroispovijedi, a demokratičnost društva očituje se u poštivanju prava manjih društvenih skupina, koja bi takvim budućim zakonom bila direktno ugrožena....Vjernici koji po svom uvjerenju ne prihvaćaju nedjelju kao vjerski blagdan i dan odmora došli bi u sukob sa zakonom, a poslovno bi bili neravnopravni, jer bi prakticirali dva dana odmora:jedan zbog vjerskog uvjerenja, a drugi po zakonskoj osnovi." (Slobodna Dalmacija 2. studenoga 1997.)

SENZIBILIZACIJA U HRVATSKOJ JAVNOSTI U 1998

(Jutarnji list, 17. lipnja 1998.)TRGOVCI NE žELE RADITI NEDJELJOM I BLAGDANIMA

"Sindikat trgovine Hrvatske zahtjeva od članova i predsjednika Biskupske konferencije da upute pismo Zlatku Mateši, predsjeniku Vlade , u kojemu bi podržali tekst Deklaracije i upozorili Vladu na sve moguće posljedice rada nedjeljom i blagdanima.Prihvate li crkveni dostojanstvenici njihov poziv, sindikalisti će odmah predložiti i mogućnost zajedničkih nastupa u javnosti i to putem tiskanja plakata, letaka, te radijskih i televizijskih emisija." (Jutarnji list, 17. lipnja 1998.)

(Vjesnik,6.srpnja 1998.)PAPA POZIVA KRŠČANE DA SAČUVAJU SVETOST

NEDJELJE"Papa Ivan Pavao II. pozvao je kršćane da sačuvaju svetost nedjelje, čak ako to znači ići protiv većine društva koji taj dan smatra samo dijelom vikenda....Govoreći o tematici novoga dokumenta koji će objaviti u utorak, Sveti Otac je istaknuo kako kod mnogih ljudi postoji opasnost da se nedjelja doživljava samo kao vikend.No,ona mora biti sveti dan,poručioje Papa. U utorak će papa objaviti svoju zadnju apostolsku poslanicu "Dies Domini"(Božji Dan),u kojoj će, kako se očekuje, govoriti o pitanjima poput rada trgovina nedjeljom i posvećivanju toga dana obitelji." (Vjesnik,6.srpnja 1998.)

(Vjesnik,7.srpnja 1998.)PAPA IDE NA ODMOR

"U utorak će u Vatikanu biti objavljen dokument apostolsko pismo "Dies Domini", kojim Ivan Pavao II. poziva vjernike cijelog svijeta, da nedjelji, sedmom danu u tjednu, vrate vjersko značenje odmora. Potvrđuje da je sedmi dan "Dan Gospodnji" u kojem se ne bi trebalo raditi, ali ni baviti se sportskim aktivnostima." (Vjesnik,7.srpnja 1998.)

(Večernji list 13.srpnja 1998.)IVAN PAVAO II. DAN GOSPODNJI PROVEO UZ SVJETSKO PRVENSTVO

PAPINA NEDJELJA POSVEĆENA NOGOMETU"U pojedinim zemljama su utakmice pomaknute na subotu da ne bi sportska idolatrija"konkurirala " Bogu na dan koji bi imao biti Njemu posvećen.Prije dvije godine je i u Italiji najavljeno da će se utakmice pomaknuti dan ranije, ostavljajući nedjelju Stvoritelju i Otkupitelju. Ivan Pavao II.prije desetak dana uputi apostlsko pismo o Danu Gospodinovu......U tome apostolskom pismu nije bilo ni riječi o utakmicama."(Večernji list 13.srpnja 1998.)

(Slobodna Dalmacija 19. srpnja 1998.)IZAZOVI (NE)RADNE NEDJELJE

Laička država, u kojoj ni jedno religijsko učenje nema izravnog udjela u državnim institucijama i temeljnim društvenim polazištima, često nailazi na kušnju u onim zemljama u kojima jedna religija pokriva većinski dio stanovništva. Republika Hrvatska, u kojoj se danas više od dvije trećine stanovništva izjašnjava kao katolici, također se nalazi u situaciji u kojoj tek treba nači granicu između vjerskih i svbjetovnih značenja.....Papino je pozivanje na ponovno vraćanje nedjelji značenja "dana Gospodnjeg"u Hrvatskoj naišlo na plodno tlo, jer su hrvatski biskupi još prošle godine uputili poruku vjernicima i javnosti o potrebi utvrđivanja nedjelje kao neradnog dana....Pitanje od tolike važnosti ne može se prepustiti samo nižim (lokalnim ) političkim strukturama.....Nemojte u prvi plan stavljati proizvodnju i konkurenciju, nego etičke i religiozne kriterije......Obrana nedjelje i nedjeljnog počinka u velikoj mjeri ovisi i o zauzimanja sindikata...Slavljenje nedjelje bilo je znak njegove vjernosti Bogu i Crkvi....Zakon "nerada"bio je tako važan da je i sam dan nazvan ne-djelja- ne -djelati, kaže se u poruci....U svakom slučaju, senzibilarnosti hrvatske javnosti će se po pitanju (ne)radne nedjelje moći izmjeriti već ove jeseni, kada bi prijedlog Zakona o radnom vremenu prodajnih mjesta trebao naći svoje mjesto na saborskim klupama..........

VATIKANPrema našim informacijama, i u samom Vatikanu nedjeljom radi prodavaonica suvenira, premda se`takvo ponašanje

vjerojatno pravda potrebom vjernika. Na taj način se već na samom izvoru poziva na neradnu nedjelju, taj isti poziv negira.(Slobodna Dalmacija 19. srpnja 1998.)

(Večernji list 30. srpnja 1998.)I KAPTOL PODUPIRE SINDIKATE

"SINDIKAT POSLODAVCI I HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA PREDLOŽILI NOVI ZAKON O RADNOM VREMENU PRODAVAONICARadno vrijeme i rad nedjeljom jedno je od rijetkih pitanja o kojemu zajedničke stavove imaju Katolička crkva, sindikat i poslodavci.Već dulje vrijeme traje kampanja za zabranu rada nedjeljom u koju su se te tri strane uključile, svaka iz svoga interesa.Još su prošle godine hrvatski biskupi pozvali političke snage u Vladi i Saboru neka "izdaju pravednu zakonsku regulativu o nedjeljom počinku"te da iznimno odrede koje su usluge prijeko potrebne nedjeljom i blagdanom......Sindikat trgovine Hrvatske koji je najgorljiviji zastupnik zabrane rada nedjeljom, a njegova bi trogodišnja nastojanja ove jeseni mogla imati i uspjeha... Zagreb je jedan od gradova u kojemu se radi prema prastaroj odluci, pa ni inspektori ne mogu u 11 ili 12 sati navečer pokucati na vrata brojnih prodavaonica koje rade do kasno u noći i naplatiti 50.000 kuna kazne za prekoračenje radnog vremena jer nemaju uporište u zakonu." (Večernji list 30. srpnja 1998.)

Uoči dolaska u Hrvatsku pape Ivana Pavla II.Što u svojim mnogim propovijedimai poslanicama o svetkovanju nedjelje govori sveti otac.

SPOMENI SE DA SVETKUJEŠ DAN GOSPODNJIPribližavanje trećeg tisućljeća potiče vjernike na razmišljanje o tijeku povijesti u svijetlu Kristovom i poziva ih na ponovno otkrivanje smisla nedjelje: njezine tajne, vrijednosti njezinog značaja za krščanski i ljudski život...Upravo u tim zemljama čiji zakoni propisuju nedjelju kao blagdan danas razvoj socioloških i ekonomskih prilika doveo je do korijenitih promjena kolektivnog ponašanja i kao posljedicu toga,poimanja nedjelje.....Čovjek stvoren na sliku Božju dobio je nalog da sebi podloži zemlju i sve što joj pripada, da svijetom vlada u pravednosti i svetosti i da se priznavanjem Boga kao Stvoritelja... svega njemu podredi sa svom stvarnošću...Zapovijed o svetkovanju nedjelje ne stoji uz ostale obredne propise nego u Dekalogu, među Deset zapovijedi koje označuju prave oslonce ljudskog života.Time Izrael a kasnije Crkva jasno pokazuju da ne promatraju ovu zapovijed kao puki propis već kao značajan i nezaobilazan izraz odnosa prema Bogu....Nedjelja je dan odmora jer ju je Bog "blagoslovio" i "posvetio", jer ju je odijelio od drugih dana da bude dan Gospodnji...Dan Gospodnji je odredio ritam dvijetisućljetne povijesti Crkve. Kako bi se moglo i zamisliti da neće i dalje označavati njezinu budućnost? Na pragu trećeg tisućljeća svetkovanje kršćanske nedjelje ostaje zbog svog značenja za temelje vjere

važan element kršćanskog indentiteta....Nedjelja kao dan kada čovjek sklapa mir s Bogom, samim sobom i svojim bližnjima....Vjernik pak mora zadovoljiti ovu potrebu tako da ne povrijedi osobne i zajedničke vjerske osjećaje. stoga je prirodno da se kršćani zauzimaju za zakonodavstvo koje će uz posebne datosti našeg vremena izlaziti u susret njihovoj obvezi svetkovanja nedjelje. Obaveza svakog kršćanina je organizirati nedjeljni odmor tako da mogu sudjelovati u euharistijskom slavlju...Gledano na taj način, počinak nedjeljom i blagdanom dobiva i jednu "proročansku" dimenziju....Ukratko dan Gospodnji je tako posve autentično i dan čovječiji..Nedjelja je dan koji čini samu bit kršćanskog života...Ne bojte se Kristu dati svoje vrijeme! Otvorimo svoje vrijeme za Krista da ga On prosvijetli i usmjeri."(Izvadci iz Apostolskoge poslanice o svetkovanju nedjelje). (Vjesnik 23.kolovoza 1998.)

(Večernji list 30.studeni 1988.)Što su se napokon dogovorili ,Ministarstvo gospodarstva, Sindikat i trgovciTRGOVINE OTVORENE DO 19 SATI, A NEDJELJOM - UZ POSEBNU DOZVOLU..."Sindikat več dulje uporno traži da se ograniči rad prodavaonica, u čemu je uspio dobiti potporu poslodavaca, ali i Katoličke crkve. Ni vlada se nije mogla oglušiti na zahtijeve tako jake koalicije te je ministar gospodarstva Nenad Porges nedavno otkrio da njegovo ministarstvo piše poseban zakon o radnom vremenu prodavaonica, koji će uskoro "ubaciti" u uobičajenu proceduru"....

GRAĐANI ĆE GUNĐATI PA ĆE SE NAVIKNUTI"Može se očekivati da će zbog skraćivanja radnog vremena gunđati i građani je su sada navikli skoknuti do obližnjeg dućančića u gluho doba noći.Međutim, zagovornici ograničenja smatraju da će se građani vrlo brzo naviknuti na novo radno vrijeme, baš kao što se to dogodilo u Jastrebarskom pored Zagreba, gdje su već drugu godinu nedjeljom i kasno navečer zatvorene sve prodavaonice.....Zabranu rada nedjeljom i kasno navečer s nestrpljenjem očekuju jedino zaposleni u trgovinama koji mjesečno, tvrde u Sindikatu, odrade i tristo sati za vrlo malu plaću." (Večernji list 30.studeni 1988.) (Slobodna Dalmacija 1. prosinca 1998.)

REZANJE PONUDE ILI SVETOST BLAGDANA"Vladina odluka da se još do kraja ove godine na Saboru predloži novi zakon o radnome vremenu trgovina u Šibeniku je izazvala različite reakcije. Može se reći da turistički djelatnici nisu oduševljeni prijedlogom zabrane rada trgovačke mreže nedjeljom i blagdanom, kada bi se radilo samo u iznimnim slučajevima i uz prethodna pismena odobrenja. Tako, na primjer, Ivan Kranjav, direktor Ureda TZ Vodica, kaže kako se "kategorički protivi" da se radno vrijeme, posebno u turističkim mjestima i u sezoni, određuje zakonom na razini države, već da sve i dalje treba ostati u

nadležnosti lokalne samouprave. Ja jesam za to da se za državne blagdane ne radi, ali nisam zato da se ne radi i nedjeljom."

TURISTI, KUPUJTE PRIJE ZALASKA SUNCA!"Uz posebnu dozvolu, neke bi trgovine mogle biti otvorene po nekoliko sati tijekom nedjeljnog jutra, ali poslije toga - nitko. Sretnog li rješenja za jednu zemlju koja se voli izjašnjavati kao turistička....Isto tako je i u tobože neturističkom Londonu gdje i nedjeljom cijelog dana rade sve trgovine."

UBIJANJE AMBICIJA"Zatvoriti prodavaonice nedjeljom u turističkom gradu potpuna je besmislica, pogotovu za trajanje sezone, mišljenje je direktora Turističke zajednice grada Zadra Josipa Vrsaljka koji se nedavno vrati iz Španjolske gdje su, kaže, velike trgovine otvorene i subotom i nedjeljom."

ISPAŠTAT ĆE I KUPCI I TRGOVCI"Predsjednik Turističke zajednice Istarske županije i pročelnik Odjela za turizam i trgovinu Istarske županije Branko Curić nije krio ljutnju zbog prijedloga nazvavši ga pravom glupošću." (Slobodna Dalmacija 1. prosinca 1998.)

(Vjesnik, 2.prosinca 1998.)PREDLOžENO NOVO RADNO VRIJEME TRGOVINA NEPRIMJERENO ZAGREBU"U siječnju, kako je najavljeno, na saborska bi vrata trebao ući prijedlog zakona o radnom vremenu......Često se navodi primjer europskih zemalja koje imaju jedinstveno kratko radno vrijeme i neradne nedjelje. Uz te argumente, najjače razloge protiv novog zakona predstavlja vjerničko poštivanje nedjelje kao neradnog dana, namijenjenog za odmaranje.....Neki smatraju da bi snažna suradnja sindikatai Crkve mogla utjecati na prihvaćanje prijedloga i konačnu promijenu sadašnje situacije, nekome na bolje, nekome na lošije....Ipak, život u Zagrebu kao velegradu i Jastrebarskom, gdje je, primjerice već uvedeno jednako radno vrijeme, u mnogo čemu se razlikuje, a potrebe suvremenog gradskog života ne mogu se zaustaviti na zahtijevima za neradnom nedjeljom, koji su puno lakše ostvarivi izvan grada." (Vjesnik, 2.prosinca 1998.)

( Feral tribune, 10. veljače 1997.)KAKO JE SKLOPLJEN BRAK IZMEĐU CRKVE I DRžAVE VATIKANSKA ZAVJERA

" Promicanje Hrvatske u katoličku državu, što je osnovni rezultat potpisanih ugovora, vjerojatno će potaknuti znatan dio svećenika da za uzvrat, uoči ovogodišnjih izbora među svojim vjernicima agitiraju za HDZ...... Katolička crkva je dobila ugovore kakve,prema riječima Jure Radića, njihova potpisnika u ime Hrvatske, nema ni s jednom drugom državom,pogotovu ne s onima koji su ustavom proklamirale odvojenost crkve i države..... otpori su se,međutim javili među onim liberalnijim koji vjeru, a onda i crkvu,smještaju među privatne svari građana to pokazuje već činjenica da su se Hrvatska država i svi njezini suvereni, potpisujući ugovore, obvezali da njihove odredbe čak i onda kada zadiru u ustavna prava i jednakosti svih građana. ne samo što ne smiju mijenjati nego ni tumačiti eventualne dvojbena i sporna pitanja bez dogovora i suglasnosti s Vatikanom, izdiže ugovore sa Svetom Stolicom usferu nedodirljivosti, u kojoj se ne nalazi ni Ustav RH, jer se pojedine njegove odredbe u propisanoj proceduri uvijek mogu promijeniti u Saboru RH. Na taj se način,osim Boga, ali i predsjednika Tuđmana, iznad Sabora izdigla i Sveta Stolica.....ugovori su u biti specijalni zakoni kojima se na poseban način reguliraju prava i status Katoličke crkve i vjernika katolika. Štoviše,osim što se u jednom dijelu kose s Ustavom, pojedina se prava reguliraju i mimo važečih zakona,odnosno prije donošenja novih zakonskih akata za pojedina područija kojima če biti propisani odnosi i prava za cjelinu društva. Ugovori o suradnji na području školstva i kulture,o dušebrižništvu vjernika katolika u Hrvatskoj vojsci i redarstvenim službama i pravnim pitanjima između hrvatske države i Katoličke crkve, bez istodobnog i odgovarajućeg zakonskog reguliranja tih pitanja s drugim vjerskim zajednicama, do daljnjeg promoviraju katoličku vjeru u državnu religiju,a njezinu Crkvu u državnu crkvu...... Primjerice, klerici po Ugovoru stječu svojevrsni imunitet, jer" u slučaju sudske istrage o kleriku", sudska vlast će o tomu"prethodno obavijestiti nadležne crkvene vlasti".....Kako je jedan od najžešćih kritičara ugovora unutar HDZ-a, Vice Vukojević"provalio" da je tekst ugovora prvo "napravljen na hrvatskome", a čak popravljen prilikom prevođenja na talijanski jezik, očito da je zgotovljen u domaćoj kuhinji,ponajprije za domaću uporabu." ( Feral tribune, 10. veljače 1997.)

BISKUPI SKRIVAJU MILIJARDE....."Prvo je Vatikan uložio novac u dionice. Veliki dio propao je zajedno sa lirom, a ostatak sa sumnjivim investicijama, što je ponukalo Papu Pavla VI. da anonimno investira u inozemstvu :SAD, Kanada, Karipske države, Njemačka.Za špekulantske poslove s brzom zaradom ponudila se " Banco Ambrosiano ".

Za sada je nedokazano da je Marcinkus znao da je banka prala novac mafije i poznatih tajnih ličnosti masonske lože P2. Stručnjaci kažu da je morao znati,........banka je zatvorena zbog bankrotstva.1,8 milijardi maraka trebalo je nadoknaditi Vatikanu. Na sastanku s vjernicima održanom 25.lipnja 1984. u Ženevi,

predstavnici Svetog Oca bili su iznenađujuće brzo spremni platiti naknadu u visini od 400 milijuna maraka mada im je navodno razina u blagajni bila nezavidno niska..... Istina je da je Njemačka katolička crkva jedna od najbogatijih na svijetu, ali ni za njih 400 mil. maraka nisu sitnica. Upućeni znaju da crkva ima nešto poput crnog fonda, novac koji se kreće mimo kontrole države čime bi crkva u Njemačkoj i bez poreza mogla živjeti do smaka ovog svijeta...... Makinacije crkve otkrile su se 1972. godine kada su na misteriozan način narasla primanja jednog Biskupa u Stuttgartu za 42 mil. maraka. Nije se radilo o grešci u knjiženju, nego o uplati u biskupski fond za koji isti nije nikome polagao račun otkud i kako. Dvadeset godina je jedna Njemačka radio postaja ispitivala postoji li crni fond dok ga nije uspjela dokazati. Budući da se u službenim bilancama nikako nije pojavljivao, njime su se prikrivale čudne metode poslovanja. Naprimjer od pranog novca se biskupu kupuje novi automobil, a prihod od prodaje starog tiho nestaje u kapitalnoj imovini. Kamo se to ulaže ostaje tajna nadležnog biskupa. U slučaju njegove smrti to se u tišini predaje njegovom nasljedniku sa povjerljivošću kao da se radi o tajni atomskog koda za predsjednika države. Sve u svemu procjenjuje se u Njemačkoj da Njemačka crkva raspolaže crnim fondom odnosno kapitalskom imovinom od 80 - 100 milijardi njemačkih maraka. No porez na crkvu u Njemačkoj i dalje ostaje budući da Njemci cijene socijalno djelo te ustanove. Naravno, nema sumnje da društvo cijeni dječje vrtiće, domove za starije i bolnice pod upravom križa, ali velika je zabluda da njih financira crkva. Sve te ustanove stopostotno održava država, socijalno osiguranje i ostali izvori. Bolnice čak predstavljaju čak izvor prihoda za duhovnike. Nositelji službi dobivaju uobičajene tarife, ali crkveni red kao vlasnik časnim sestrama daje samo nešto novaca u visini đeparca. Crkva je sama sebe zaštitila od mješanja zemaljskih duša u njihove poslove. Tako kanon 1254.- kaže "Katolička crkva ima prirođeno pravo da neovisno o svjetskoj vladi, imovinu stvara u svrhu ostvarenja vlastitih ciljeva da istu imovinu koriste, njome upravlja i ulaže.Kanon 1259.- ide korak dalje. Crkva može steći imovinu na bilo koji pravedan način koji je dostupan i drugima. Kanon. 1260 - Crkva ima prirođeno pravo da od vjernika traži što je u njezine vlastite svrhe nužno... Crkva time zadržava pravo bogaćenja i stjecanja imovine kao i svaki smrtnik ali ne živi prema tome. Malo više vjerodostojne iskrenosti prema stadu ne bi škodilo. Sve što bi trebalo da se njihova na ovom svijetu stečena imovina tako i tretira bio bi jedan šalter u Rimu, ali izvan Vatikana. To je jedina mogućnost da kontrola Talijanskih danaka ima uvid u poslovanje svetih ljudi. Zasad, to ostaje samo želja običnih smrtnika. " . ( Glas Istre, subota,11.siječnja1997.)

(Glas Koncila br. 43 /96 od 27.listopada 1996. )NEDJELJA PRVI U POVIJESTI “ SOCIJALNI ZAKON

”

" I nije taj zakon donesen radi utvrđivanja Božjih prava ili povlastica svećeničkog staleža, nego je to prvi u povijesti socijalni zakon. Biblijski Bog čovjekoljubac od početka preuzima na sebe skrb za socijalno ugrožene, za njihova osnovna prava." (Glas Koncila br. 43 /96 od 27.listopada 1996. ). Jasno nam je da se nedjelja u nedjeljnom zakonodavstvu pokazuje kao socijalno zakonodavstvo u interesu siromašnih i izrabljivanih.

DAN GOSPODNJI U NOVOM ZAVJETU I U NOVOZAVJETNO VRIJEME

" Iz svega do sada rečenog proizlazi dosta jasno da je nedjelja temporalis dispensatio solutis ( sveti Leon ), trodimenzionalna.

a) ona je spomen čin (memorijale) Kristova uskrsnuća koje slavimo u vjeri i radosti ;

b) ona je stvarna nazočnost Gospodina Isusa Krista u našoj sredini dok zajedno slavimo euharistiju ;

c) ona je iščekivanje ponovnog dolaska Gospodnjeg u slavi koji nadom proživljujemo željom pospješujemo, a slavljenjem anticipiramo ( Usporedi kanon iza svete potvrde.)Nedjelja, dakle, ne smije biti samo spomen - čin, nego prije svega susret s Bogom, susret s Kristom u našoj sadašnjosti..... Nedjelja, kad proživljavamo skrovitost svoje vjere, posjeduje izvjesnu napetost između sadašnjeg i budućeg. Slaveći nedjelju mi na neki način već pribivamo (paruziji) i cijelim svojim bićem šapćemo Maranatha, dođi Gospodine Isuse. U ovom iščekivanju eshatoloških dobara nedjelja imade takove vrijednosti da bez nedjelje mi kršćani ne bismo mogli živjeti...... Nedjelja je mjesto na kojem i vrijeme u kojem se Krist susreće sa vjernicima."( Zbornik radova Teološko-pastoralnog tjedna 1970., Adalbert Rebić, strana 12. i 13. )

KAMELEONSKA POLITIKA POGANSKOG RIMA

Rimski guverner Poncije Pilat osudio je Isusa na smrt. Rimski vojnici razapeli su ga na križ. Rimski je pečat stajao na vratima Kristova groba. Isus je uskrsnuo i bio uzdignut na nebo ka Bogu i Njegovu prijestolju kao što je proročanstvo predvidjelo. Da, zmaj ili Sotona radio je kroz neznabožački Rim s namjerom da uništi djete Isusa. Proročanstvo je pretkazalo da će ta sila ili neznabožački Rim dati sjedište ili glavni grad zmajevoj sili i velikom autoritetu. Ispunjava li neznabožački Rim ovo proročanstvo ? Ako ispunjava, tko će onda biti primatelj te sile ? Povijesne knjige kažu da je Konstantin, vrhovni vojskovođa neznabožačkog Rima, darovao svoju prijestolnicu gradu Rimu, blagajnu i vojsku rimskom biskupu.

Tristote godine poslije Krista Konstantin je svoje prijestolje preselio u Bizant i njegovo ime preinačio u Konstantinopolj, u čast samome sebi . Profesor povijesti na rimskom sveučilištu La Blanca rekao je: "Poslije careva u Rimu su na vlast došli pontifikati." Kada je K/nstantin napustio Rim, predao je svoje sjedište pontifikatu. Pape su zauzele upražnjeno mjesto rimskih imperatora. Konstantin je sve ostavio Rimskom biskupu. Papinstvo nije ništa drugo do duh propala Rimskog Carstva koje, okrunjeno, sjedi na njegovu grobu.

Stanley's History,str. 40. “Selidba kraljevske rezidencije u Konstantinopolj bila je žalostan udarac ugledu Rima i u to vrijeme je svatko mogao predvidjeti njegovu brzu propast. No rast crkve i sve veći autoritet rimskog biskupa ili pape produžio mu je život i opet od njega načinio prijestolnicu. Ovaj put vjersku prijestolnicu civilizirana svijeta. “

Abbot’ s Roman History, str. 236. “Rimski biskup postao je poglavarom crkve i svjetovnim kraljem. Crkva i država su se ujedinile."Poznato je da se grad Vatikan nalazio u sjedištu starog poganskog Rima. ( Novi zavjet iz izvornog teksta ; Dr. Ivan evanđelist Šarić, nadbiskup vrhbosanski,Sarajevo 1942., izdala “Akademija Regina apostolorum”, stranica 485 ).Komentar, Otkrivenja 14., 8.

" Pod Babilonom razumijeva se Rim, glavno sjedište neznaboštva. Taj svjetski grad prikazuje se kao bludnica, koja zavodi sve narode na blud tj. na idelopoklonstvo. Zato se na nju obara sva mjera Božjega gnjeva." Tako je neznabožački Rim prepustio mjesto papskom Rimu. I nama postaje jasno da je papski sustav ono što nalazimo u 13. poglavlju Otkrivenja pod nazivom"Moć zvijeri". Važno je, međutim, imati na umu da proroštvo govori o sustavu ili organizaciji na polju teologije, a ne o pojedincima. Otkrivenje 13., 7. govori da će ta sila biti sveopća. Riječ "katolički" ima značenje opći, sveopći sistem bogosluženja, a ne neka beznačajna sila. Da je riječ o papinskome Rimu, a ne o neznabožačkom Rimu govori činjenica što se borba vodi na duhovnom području (teološkom), a ne na fizičkom (vojnome). Otkrivenje 13, 5. i 6. :Karadžićev prijevod, " I dano je bješe usta koja govore velike stvari i huljenja. I otvori usta svoja za huljenja na Boga da huli na ime njegovo." Kada su Židovi Isusa osudili za hulu, učinili su to sljedećim riječima ( Ivan 10.,33.): "Odgovoriše mu židovi govoreći : za dobro djelo ne bacamo kamenje na te nego za hulu na Boga, što ti čovjek budući gradiš se Bogom." Da Isus nije bio Bog takve izjave bile bi uistinu huljenje. Iz pera pape Lava XIII. u okružnici popisano je 20.lipnja 1894. godine, čitamo:" Na ovoj zemlji mi zauzimamo mjesto svemogućeg Boga.

Ti si svećenik zauvijek, kaže biskup koji zaređuje… On više nije čovjek, grešno Adamovo dijete, nego (alter Christus) drugi Krist, zauvijek svećenik najvećega sa silom nad svemogućim. " ( Enciklika Lava XIII., stranica 304., papa Lav XIII., 2.)Euharističke meditacije (eucharistic meditation), čitamo u rimokatoličkom rječniku. "Papa je tako veliko dostojanstvo i toliko uzvišen da se ne može smatrati običnim čovjekom nego je poput Boga, božanski namjesnik." Iz Ferrarijevog crkvenog rječnika, članak o papi.(Ferrari ‘s Ecclesialistical dictionary)

" Povijesna činjenica govori da je od pedeset do sto tisuća milijuna ljudi mučenički ubijeno u mračnom srednjem vijeku od katolika i protestanata u vrijeme kršćanstva. Isus je prorokovao takvo stanje, Ivan 16., 2 ; " I doći će vrijeme kada će svaki koji vas ubije misliti da Bogu službu čini . Zanimljivo je primijetiti da Rimska crkva priznaje kako je progonila, a ipak tvrdi da je nepogrešiva. Crkva po božanskom pravu ima vlast oduzeti imovinu heretika, zatvarati ih i osuđivati na oganj. Pravo na primjenu najstrašnije kazne, pa i smrtne, u naše vrijeme pripada Crkvi. Nema većeg prijestupa od hereze... Stoga se ona mora iskorijeniti. " ( Public ecllesiastical, vol, 2,str. 142. )U Vjesniku od, 28. rujna 1997. piše članak pod naslovom : “Kako protumačiti riječi vatikanskog pročelnika zbora za nauk vjere na euharistijskom kongresu u Bologni. Kajanje kardinala Ratzingera .Crkva mora uvijek biti tolerantna. Molimo dakle u Gospodina oproštaj za te čine i molimo da ponovno ne upadnemo u te pogreške. Neka nam Gospodin pomogne da shvatimo da Crkva ne smije tvoriti mučenike, nego mora biti Crkva mučenika,izrekao je kardinal Ratzinger.”(Vjesnik : 28. rujna 1997.) (U knjizi kardinala Josepha Ratzingera, Sol Zemlje u izdanju Mozaik Knjige Zagreb,1997.na stranici 202 ) piše : novinar Peter Seewald pita :”Crkva i papa i dalje će se protiviti svim mjerama “koje se na bilo koji način zalažu za pobačaj, sterilizaciju i kontracepciju “. takvi postupci vrijeđaju dostojanstvo čovijeka koji je slika Božja, i podrivaju temelje društva. U načelu, riječ je o zaštiti života.S druge strane, zašto Crkva još nije “ukinula “ smrtnu kaznu kao “pravo države “, kako to piše u katekizmu?" Kardinal Ratzinger odgovara : “ Smrtnom kaznom kažnjava se, ako je pravedno dosuđena, netko za kojega je dokazano da je kriv za najteže kazneno djelo i tko predstavlja opasnost za socijalni mir . (Katekizam Katoličke Crkve str,560.u članu.2266. )piše :Obrana općega društvenog dobra traži da se napadača onesposobi da čini zlo. S tim u vezi je tradicionalni crkveni nauk priznao utemeljenim pravo i dužnost zakonite javne vlasti da određuje kazne srazmjerne težini prijestupa, ne isključujući u krajnje teškim slučajevima ni smrtnu kaznu . ( U Glasu Koncila od 27. listopada 1996 broj 43 (1167) ) na drugoj stranici kaže : "Ako je konzervativac svaki onaj koji smatra da je nedjelja obvezno neradni dan ...I nije taj zakon donesen radi utvrđivanja Božjih prava ili povlastica svećeničkog staleža, nego je

to prvi u povijesti socijalni zakon. Tu je početak svih nastojanja za zaštitu ljudskih prava..."( Glasu Koncila 27. listopada 1996 broj 43 (1167).

Dovoljno je samo pročitati povijest tamnoga srednjeg vijeka. izvještaj o španjolskoj inkviziciji, povijest Valdenza, povijest Husa i Jeronima, pa da otkrijemo kako je ova sila ispunjenje proroštva o sili koja progoni. Crkva je progonjena. Samo početnik u poznavanju crkvene povijesti može to negirati. "Vigilije se 538. godine n.e. popeo na papinsku stolicu pod zaštitom Beliazarove vojske." ( History of the Christian Church, vol 3, p. 327.)

Papa Virgilij (538.) kupio je papinsku čast od Belizara, namjesnika cara Justinijana. Istina je, da nije svoju riječ održao, niti obećanu svotu platio. Je li to zakoniti način da se troguba kruna ( Tijara) Rima pribavi? Drugi Kalcedonski sabor osudio je ovaj postupak ovako : Svaki biskup, koji tu čast novcem postigne, ima se skinuti .( Iz govora biskupa Strossmayera o nepogrešivosti pape u Rimu 1870 -te godine . )

538. godinom Rimska je crkva izrasla u evropsku vjersku i političku silu bez premca. Kraljevi su dolazili i polagali krune pred papinske noge. Govoreći o papi Inocentu II., povjesničar Majers je rekao: "Za njegove vladavine gotovo su se u potpunosti ispunile papinske tvrdnje da će svaki svjetovni vladar postati običan vazal rimskog biskupa. Gotovo svi europski kraljevi i prinčevi prisegnuli su mu na odanost kao vrhovnome gospodaru. Opet je Rim postao svjetskim vladarom. "(Myer's General history, p.455.)

Božja riječ je prorekla pad i ponovno oživljavanje ovog sustava, otkrivenje 13;-3; i vidjeh jednu od glava njezinih kao ranjenu na smrt." Godine 1798. Napoleon je poslao generala Berthjera u Rim da odvede papu u ropstvo. Obratimo pozornost na povijesni izvještaj o tome. Francuski se ubojica u Rimu ispričao Francuzima zbog zauzimanja Vječnoga grada i okončavanja papinske dugogodišnje vlasti. Samog starog biskupa odveli su u izgnanstvo u Valenciju... Neprijatelji crkve su se radovali. Izjavili su da je posljednji papa završio sa svojom vladavinom. ( Church history, p. 24.)

Ali nisu imali pravo. Božansko proročanstvo je reklo, Otkrivenje 13,3.: " I vidjeh jednu od glava njezinih kao ranjenu na smrt, i rana smrti njezine izliječi se; i čudi se sva zemlja iza zvijeri." Iako je sustavu zadana smrtna rana, on je preživio. Godine1929. otkrivamo da je započelo iscjeljenje smrtne rane kao što je to Bog prorokovao. Što se dogodilo 1929.? O tome čitamo u američkome časopisu.

San Francisco Chronicle. MUSSOLINI I GASPARRI

Mussolini i Gasparri potpisuju povijesni Rimski ugovor. Pitanje Rima večeras je postala stvar prošlosti i Vatikan je sada u miru s Italijom...Pri potpisivanju nezaboravnog dokumenta ("Zacjeljivanje rane")... obje su strane pokazale veliku srdačnost."

San Francisco Chronicle, 11.2.1929.:

"Dok je papa Pio IX. stajao na gornjem balkonu crkve svetog Petra, gomila od dvjesto tisuća ljudi je uzvikivala da živi papa kralj. Potpisivanje Vatikanskog ugovora ili konkordata između Mussolinija i pape započeo je proces zacjeljivanja smrtne rane. Ugovor u Laternu vratio je Papinsku svjetovnu vlast i predao mu na upravu grad Vatikan."Posjeti pape Ivana Pavla II. mnogim zemljama u posljednjih nekoliko godina potvrđuju činjenicu da se papinstvo uzdiglo do novih visina, Otkrivenje 13,-8.:"I pokloniše joj se svi koji žive na zemlji, kojim imena nisu zapisana u životnoj knjizi janjeta." Moć rimokatolicizma raste tiho i gotovo neprimjetno, njegovo učenje je imao veliki utjecaj na zakonodavne skupštine, na crkve i na ljudska srca. On podiže svoju masivnu strukturu u čijim će se tajnim skrovištima ponoviti njegova prijašnja progonstva. Iz potaje i oprezno on prikuplja i učvršćuje svoje snage da bi ostvario svoj krajnji cilj kada dođe trenutak za presudan udarac. On želi da zauzme samo povoljniji položaj, a mogućnost za to mu je već pružena. Uskoro ćemo vidjeti i osjetiti što je namjera rimokatolicizma. Svi oni koji budu htjeli vjerovati riječi Božjoj i poslušati je izložit će se osudi i sramoćenju, te progonstvu. Prije nego krenemo na druge oblike ili pogledamo potpunu situaciju iz druge perspektive, pozabavimo se na kratko proročanstvom o malome rogu.

PROROČANSTVO O MALOM ROGU

Profesor Georg Ladd, s teološkog seminara Fuber piše:"Mnogi veliki kršćani iz doba reformacije i poslje reformatorskog doba imali su jednako mišljenje o ovoj proročkoj istini. I Antikrista su poistovjećivali s rimskim papom. Pristaše ovakva mišljenja bili su Valdenzi, sljedbenici Jana Husa, Wycliff, Luther, Calvin, Zwingli, Melanchton, baptistički teolog John Gilli, mučenici Cranmer, Tyndale, Latimer, Ridley."

The blessed hope, stranica 33.

R.A.Anderson pisao je sljedeće: "Vođe kao što su Luther, Calvin, Knox i Cranmer upućivali su na Danijela 7 i 17 poglavlje iz Otkrivenja , povezujući pritom veliki otpad s crkvom u Rimu. Poruka

iz Otkrivenja 18., 4. bila je tema mnogih propovijedi. Izađite iz nje, narode moj, da vam ne naude zla njezina."

Unfolding Daniel's prophecies, stranica 92.

John Wycliff, kojeg mnogi nazivaju "jutarnjom zvijezdom reformacije," pisao je:"Papa je antikrist ovjdje na zemlji." (Doope, glava 2.) Reformatorima nije bilo tako lako otvoreno tumačiti ovo proroštvo. Martin Luther je to ovako objasnio: Kako mi je bilo teško, iako je Biblija bila na mojoj strani, da sam ustanem protiv pape i da ga nazovem antikristom. Borio sam se sa sobom i sa Sotonom, sve dok Krist svojom nepogrešivom riječi nije ojačao moje srce da odbacim svaku sumnju.

Martin stranice, 372., 373.

Ali možda ćete se upitati je li ovakvo tumačenje, Danijelova proroštva bilo samo pretpostavka reformatora ili ga i povijest potvrđuje. Postoji tako mnogo dokaza u Bibliji i svjetskoj povijesti koji govore u prilog ovomu, pa je takvo pitanje suvišno. Nakon što smo djelomično već proučili značajke maloga roga kao sile, onda možemo doći samo do jednoga logičnog zaključka. Pogledajmo biblijski opis malog roga i povijesne dokaze koji se odnose na njegovo ispunjenje. Danijel opisuje četvrtu zvijer ili četvrto svjetsko carstvo: Rim kao zvijer, Danijel 7.,7; koje se trebaše bojati strašno i vrlo jako... i imaše deset rogova što su predstavljali ovih deset rogova koje Danijel vidi u viziji.( Danijel 7., 24;). I deset rogova jesu deset careva koji će nastati umjesto jednoga svjetskog carstva koje bi se pojavilo na povijesnoj sceni poslije pada četvrtog cartsva.605., p.n.e.,(Babilon), 539. p.n.e. (Medoperzija), 331. p.n.e.( Grčka), 168. p.n.e. poganski Rim (neznabožački Rim). Biblijska proroštva govore o podjeli Rimskoga Carstva na deset manjih kraljevstava. Povijest bez ikakve sumnje potvrđuje ovaj dio Danijelova proročanstva. Poslije šest stoljeća vladavine, veliko je Rimsko Carstvo oslabljeno unutrašnjim nemirima, moralnim propadanjem, blagostanjem i uživanjem, propalo. Njegov pad bio je ubrzan invazijom germanskih plemena.Učestalim napadima barbara s vremenom više se nije moglo oduprijeti. 376. n.e. nekoliko germanskih plemena probilo je obrambenu liniju kod Dunava, a zatim su slijedili napadi. Upadi Germana u 4. i 5. stoljeću n.e. srušili su imperij.

Imperatorski Rim, stranice 146. -158.

Kada je prošao i posljednji val barbarskih napada Europa je promijenila svoj izgled. Na ruševinama Rimskog imperija nastala se nezavisna Germanska kraljevstva.

Church History, strana 175.

Povjesničari tvrde da je podjela Rima završena do 476. godine n.e. Engleski povjesničar Edward Eliott, u svojoj knjizi "Horae apocalypticae" piše da su barbarska plemena koja su zavladala poslije pada Rimskog Carstva 476. bila sljedeća: Alemani-Nijemci, Francuzi-Franci, Sasi-Englezi, Vizigoti-Španjolci, Burgundi-Švicarci, Langobardi -Talijani, Svevi-Portugalci te Heruli, Vandali i Ostrogoti koji su izumrli. To su deset rogova četvrte zvjeri koje je Danijel vidio. To su zapravo kravljevstva od kojih potječu današnji europski narodi. Prema proroštvu, mali rog trebao je ojačati poslije deset rogova i podjele Rimskog Carstva. (Danijel 7.,-24). "Deset rogova znači deset kraljeva koji će nastati u tom kraljevstvu. Poslije njih doći će drugi... i oborit će tri kralja." Danijel 7.,-8:"Promatrah joj rogove, i gle, među njima izraste jedan mali rog i pred tim se rogom isčupaše tri prijašnja roga, i gle, na tom rogu oči kao oči čovječje i usta koja govorahu velike hule." Gledajući u povijest, opažamo da su tri od deset rogova ili kraljevstva onemogućili dominaciju rimske crkve zbog vjerskih razlika. Ta bremena ili kraljevstva bila su (arijanskim kraljevstvima) jer su ispovijedali oblik kršćanstva koji je naučavao misionar Arije. Međutim, katolički kraljevi istočnoga Rimskog Carstva pomogli su rimskome biskupu da uništi ta tri arijanska kraljevstva. Godine 493. n.e. katolički car Leon uništio je Herule. Godine 534. n.e. Justinijan je potukao Vandale, a poslije i Ostrogote. Tako su tri roga, po Danijelovu proročanstvu, bila iščupana i omogućila rast rimske crkve. U to je vrijeme Justinijan izdao dekret kojim je rimskog biskupa proglasio političkim i vjerskim vođom Zapadnog Rimskog Carstva.Povjesničar Thomas Hobbes kaže: "Ako pogledamo podrijetlo ove velike vjerske sile, lako ćemo zapaziti da papinstvo nije ništa drugo nego duh pokojnoga Rimskog carstva koje je nastavilo vladati i nakon smrti."

Leviathan, stranica 457.

Povijesno promatrana sila koja je nastala poslije deset kraljevstava bila je ništa drugo do rimski izdanak Katoličke crkve. Naravno, rimska crkva i njezino postojanje vezuje se za početak kršćanstva. Međutim, nakon 538. godine n.e. i Justinijanova dekreta kojim se rimskom biskupu daje vlast da upravlja državnim i vjerskim poslovima, "mali rog" izrasta u silu za koju je Danijel rekao:" i bijaše po viđenju veće od drugih." Drugim riječima, veći i uticajniji od drugih rogova, odnosno kraljevstava. Carlo Conrad Eckhart piše: "Za vrijeme rimskog imperija pape nisu imale svjetovne vlasti. Ali kada se Rimsko Carstvo raspalo i kada su na vlast došli grubi barbarski kraljevi, Rimska katolička crkva ne samo što je postala neovisna o državi u vođenju religijskih poslova već je počela utjecati i na svjetovne poslove."

"The papacy and world affairs," strana 1.

Danijel je također pisao da će se vlast "malog roga" razlikovati od vlasti drugih kraljevstava... On će se razlikovati od prijašnjih, Danijel 7.,-24. Je li se sila malog roga doista razlikovala od drugih? Sigurno. Ostala kraljevstva bila su političkog značaja, a mali rog bila je crkva koja je dobila političku moć. Katolički je povjesničar J.J. Ignatius Bondailingeir pisao: "Iz ruševina Rimskog Carstva postepeno je izrastao novi sistem država čiji je centar bio papinska država. Stoga je njen položaj bio ne samo nov nego potpuno drugačaji od svih prethodnih." (The church and churches, stranice 42.,i 43.).Da proroštvo iz sedmoga poglavlja Knjige proroka Danijela nepogrešivo upućuje na Rimsku crkvu kao silu malog roga`upravo onako kako su to tvrdili protestantski reformatori :Trenutak prije nego što završimo s ovim poglavljem, usmjerimo pogled na današnju javnost i izjave u njoj.

CRKVENI OBREDI I PRAZNICI KOJE ISUS NIJE ZAPOVIJEDIO NITI SU APOSTOLI O NJIMA IKADA IŠTA ZNALI POVIJESNA POTVRDA OD VREMENA REFORMACIJE

Rim i Biblija, list broj 1088, svezak 2., stranice 641. - 650.Pod gornjim naslovom je tjedni časopis "The truth"( Istina) u Jeruzalemu, 3.studenoga 1911. godine donio članak u kojemu citira dokument pohranjen u Međunarodnoj knjižnici u Parizu. Taj dokument sadrži savjete koji su biskupi uputili papi Juliju III. 1550. godine. Dokument između ostalog sadrži sljedeće:" Između ovih savjeta želimo na kraju najvažnije dati našem svecu Papi. Trebamo držati oči otvorene i ući sa svom našom silom u stvari koje želimo sada osmotriti. Te stvari su sljedeće: čitanje Evanđelja; treba čitati samo malo kada se čita misa i to je dovoljno. Mora se svakomu zabraniti više od toga. Dokle god narod time biti zadovoljan vaš će interes napredovati. Bude li narod htio više čitati, onda vaš interes neće napredovati. Ova knjiga Biblije je više od svake druge prouzročila protiv nas protivljenja i nasilja koja su nas dovela u opasnost. Ako netko pažljivo ispita nauk Biblije u suglasju s onim što se događa u našim crkvama, odmah će naići na protivljenje i primijetiti da naši nauci nisu iz Biblije nego protiv njezinih nauka. Bude li narod svjestan toga, proganjat će nas bez prestanka dok to ne bude otkriveno i tada će nas sramotiti i postat ćemo mrska stvar po cijelome svijetu. Potrebno je, dakle, da se Biblija uzima iz ruku naroda i da se uništava, ali s opreznošću, da ne bi nastala revolucija." CRKVENI OBREDI I PRAZNICI KOJE ISUS NIJE ZAPOVIJEDIO NITI SU APOSTOLI O NJIMA IKADA IŠTA ZNALI

1. Molitva za mrtve . oko A.D. 300.

2.Upotreba znaka križa. 300.

3.Voštane sviječe. 320.

4.Obožavanje anđela i mrtvih svetaca. 375.

5.Upotreba slika (kipova). 375.

6.Misa kao svakodnevna služba. 394.

7.Početak obožavanja Marije:izraz "Majka Božija", prvi puta pripisuje se 431.njoj na Efeškom koncilu8.Svečenici se počinju oblačiti drugačije od laika.

500.9.Posljednja pomast. 525.10.Doktrinu o čistilištu uvodi Grgur I. 593.11.Grgur I nalaže upotrebu latinskog u nolitvi i bogoslužju. 600.12. Uvedena molitva neposredno upučena Mariji, mrtvim svecima i anđelima.600.13.Titulu papa (biskup svemira) dobio je Bonificio od cara Pochas. 607.14.Ljubljenje papinog stopala počinje sa papom Konstantinom. 709.15.Pipin, kralj Franaka, daje svjetovnu vlast papi. 750. 16.Štovanje križa,kipova relikvija službeno priznato. 786.17.Upotreba svete vode (s malo soli i blagoslovom svečenika ) 850.18.Počelo štovanje Sv. Josipa. 890.19.Osnovan kolegijum za kardinale u Vatikanu. 927.20.Krštenje zvona uveo je papa Ivan XIII. 965.21.Papa Ivan XV.,prvi vrši kanonizaciju mrtvih svetaca. 995.22.Post petkom i za vrijeme korizme počinje. 998.23.Misa postepeno prerasta u "žrtvu", obavezna nazočnost. 1050.24.Papa Gregori II.,zahtijeva celibat svečenstva. 1079.25.Petar pustinjak izumio krunicu, molitvenik sa znacima. 1090. 26.Koncil u Veroni službeno obznanjuje postojanje inkvizicije. 1184.

27.Počinje prodaja oproštajnica. 1190.28.Papa Inocent III., proglašava transupstanciju kao silu da se Bog spusti 1215.s neba u čašu i hostiju.29.Papa Inocent III., na Lateranskom Koncilu proglašava crkvenu ispovijed 1215.grijeha svečeniku, umjesto Bogu.30.Obožavanje hostije propisuje papa Honorije III. 1220.31.Laicima se službeno zabranjuje da imaju ili čitaju Bibliju- ona je stavljena na 1229.Listu zabranjenih knjiga na koncilu u Valenciji.32.Simon Stok, britanski redovnik, izumio je skapular- zaštitu komadom tkanine 1251.(naplečnik).33.Koncil u Konstasnci zabranjuje laicima da piju iz čaše za vrijeme svete pričesti.1414. 34.Čistilište je proglašeno dogmom na koncilu u Florenci. 1439.35.Dokrina 7 sakramenata je potvrđena pod prijetnjom smrtnog grijeha. 1439.36.Prvi dio "Ave Maria "(Zdravo Marijo ):, službeno prihvačen. 1508.37.Ignacio Loyola osniva Jezuitski (Isusovački ) red u Parizu sa još 1537.šestoricom istomišljenika.Papa Pavao III.,službeno priznaje Družbu bulom "Regimini militantis ecclesiae". 1540. Loyola izabran za generala (vrhovnog poglavara) reda 1541.38.Tradicija (izjave papa i koncila) proglašena su istog autoriteta kao i Biblija 1545.koncil u Trentu. 39.Apokrifne knjige dodane Bibliji na koncilu u Trentu. 1546.40.Kredo pape Pias IV.,nametnut kao službeni kredo crkve. 1560. 41.Pripremljen zadnji dio"Zdravo Marije"i zahtijevan je za vjernika od 1593. straqne pape Sixtusa V.42.Papa Pius IX., proglašava bezgrešno začeće Marije. 1854.43.Papa Pius X.,proglasio "Silabus grešaka" , odobren na 1. Vatikanskomkoncilu kao istina Božja (osuđuje slobodu religije, govora, pisanja i svihznanstvenih otkrića koje crkva nije odobrila). 1864.44.Svjetovni autoritet pape nad svim vladarima, službeno je potvrđen. 1864.

45.Apsulutna neplogrešivost pape po svim pitanjima vjere i moralaproglašena od strane Vatikana. 1870.46.Papa Pius XI.,osuđuje (proklinje ) javne škole. 1930.47.Papa Pius XII:;proglašuje uznešenje djevice Marije (tjelesno uznesenje na nebo nedugo nakon njene smrti). 1950.48.Papa Pavao VI proglasio Mariju majkom Božjom . 1965. 49.Dvije dodatne doktrine u pripremi : 1.Marija posrednica čoviječanstva . To znači da se Bogu i Kristu može pristupiti samo kroz nju.2.Dogma o Mariji kao o su-otkupiteljici svijeta .Otkuplljenje ljudskog roda, od početka do kraja, učinjeno je kroz Mariju, koja surađuje u svakom koraku sa Isusom.(Opća crkvena povijest, knjiga 1., stranice 111.-113.)"Svetkovanje Uskrsa u prvu nedjelju poslije punog mjeseca koji dolazi poslije 21. ožujka 325. Praznovanje Božića na 25. prosinca 325.g.Prije svega, nije pobliže precizirano u određeno vrijeme kada se Isus rodio. Kaže se tu: rodio se kada je August naredio popis cijelog imperija i kada je Kvirin namjesnik ili legat Sirije prvi put izvodio taj popis u Palestini. Ali s toga pogleda koje nam pruža Lukino Evanđelje nije moguće točno odrediti godinu Isusova r/đenja. Jednako tako ne znamo ni dan ni doba Isusova rođenja." (Opća crkvena povijest, knjiga 1., stranice 111.-113.)(Opća crkvena povijest, knjigai.,stranica 656.)Zaručni i vjenčani prsten u 4. stoljeću poslije Isusa.Izmjena subote na nedjelju 321.364 godine po Isusu. I bogoslužbena ili sveta vremena razvila su se u ovom razdoblju i dalje. Što se tiče njihova svetkovanja, moralna zapovijed da se nedjelja i praznici posvete bogosluženju, religioznom promatranju i djelima kršćanske ljubav, a ne radom za stjecanje, postade naskoro poslije početka ovog razsoblja već strog zakon koji je država potvrdila. I već je Konstantin Veliki zapovjedio da se nedjeljom obustavi svaki rad i samo je seljacima dopustio da i nedjeljom gledaju svoj posao ako su to zahitjevale zemljodjelske prilike. Kasnije, carevi su te zakone pooštrili, zabranili su svaki rad nedjeljom i praznicima. (Opća crkvena povijest, knjigai.,stranica 656.)Krštenje male dijece uvedeno je u četvrtom stoljeću."Biblija govori sjećaj se dana subotnjeg da ga svetkuješ. Katolička crkva kaže: Ne. Ja sam ukinula subotnji dan i zapovjedavam da držite svetim prvi dan tjedna. I gle, cijeli civilizirani svijet klanja se u odanoj poslušnosti naredbi katoličke crkve." (Father Thomas Enrigeht, Kansas sitty mo in American sentinel, stranica 173.)

(Opća crkvena povijest, knjiga I., stranica 652.,)

Ikona u crkvama iz početka nije bilo. Na kraju je neznabožačka naklonost slikama sasvim nadvladala. (ista knjiga, stranica 423.) Prema tradiciji koja se sačuvala kod prvog anglosaskog crkvenog povjesničara Bede, priznatoj 734. g., Grgur je, naime, u pismu Augustinu zapovjedio da ne iskorjenjuje neznabožačke institucije (ustanove) i običaje, nego da ih pretvara u slične kršćanske. Tako, neznabožačke hramove u crkvi, idolske kipove, svete ikone, neznabožačke žrtvene gozbe u agape - svetkovine i tomu slično. I tako se nije vrijeđala ljubav naroda prema narodnim običajima, te je bilo lakše zadobiti ga, tj. učiniti kršćanima. (Opća crkvena povijest, knjiga I., stranica 652.,)

(Feral tribune, 13.siječnja 1997.piše:)

KUTAK ZA DIKTATORE"Joseph Ratzinger, kardinal moćne vatikanske kongregacije za nauk vjere, nekad se to razumljivije i jednostavnije zvalo inkvizicijom, ovih je dana poslao novu žrtvu ne na lomaču nego u izolaciju., Ekskomunikaciju.Heretik je Tissa Balasuria 72-ogodišnji katolički svećenik sa Šri Lanke. Nakon što je pedeset jednu godinu proveo u mantiji, Tissa je osuđen za grijeh religijsko relativizma, zastupa naime tezu da se nijedna religija ne smije pozivati na to da jedina objavljuje punu i neporecivu istinu, a za zlo mu je uzeta i tvrdnja da su neke od dogmi, posebno Djevice Marije, izgubile svoju životnu uvjerljivost. "

NESLAVNA PRIČA O JEZUITSKOM SVEĆENIKU I NJEGOVOM OBRAĆENJU. ("Double cross ",1981., Jack T. Chick, Chick publications, P.O. box 662,.Chino CA 91790).Dr. Alberto Romero Rivera svjedoči u svojim spisima Alberto, Prijevara, Kumovi, Sila i Četiri jahača koji se zasnivaju na djelovima životne priče i drugih informacija koje Alberto Rivera dao Chick izdavaštvu. "Robert W. Julien, bivši misionar Mary Knolla :Kao bivši svećenik smatram dr. Riveru dragocjenim bratom u Kristu. Njegovo je svjedočanstvo istinito, iskreno i on iskreno voli, ljubi katolički puk, braću, on im kazuje istinu, riskirajući pritom njihov gnjev i svoj život da bi oni mogli spoznati spasenje. Dona Eubonks, bivša viša časna sestra, nadzornica,. "Sada sam istinska kršćanka, milošću Božjom, nakon što sam dvadeset i tri godine bila časna sestra reda Sv. Josipa Mogu tvrditi iz vlastitog iskustva da dr. Rivera govori istinu o rimokatoličkom sustavu." Clarck Butterfild, bivši svećenik." Nakon što sam pročitao knjigu Alberto, shvatio sam kako nisam usamljen u svojoj želji da kao bivši svećenik navijestim spasenje. Milijunima zarobljenika rimokatoličkog sistema počašćena sam što se mogu pridružiti službi propovijedanja dr. Rivere. "

Dr. Alberto Romero Rivera daje svjedočanstvo. " Vidite, bez rimokatoličkog svećenstva ne bi bilo rimokatoličke institucije (ustanove). Najvažniji je zavjet "celibata" bez kojega nema sakramenta reda. To postavlja svećenika na prijestolju. Oni traže od Boga da im bude naklonjen većom milošću nego drugima jer su ostali neoženjeni. Ako bi se svi svećenici vjenčali, to bi uništilo sistem jer je ustanova utemeljena na određenom zakonu (kanonu) koji kaže da papa može biti samo iz redova svećenstva, a ako nema pape, nema ni rimokatoličke institucije (ustanove). Papi je namijenjena uloga vladara svijeta." Jednom prigodom u nedjeljnoj propovijedi kardinal Kuharić je rekao sljedeće riječi u nedjeljnoj misi." Treba da se postavi jedan svesvjetski autoritet kojega bi svi sljedili." Dr. Rivera nastavlja:" Tu točku je najviše osvijetlio katolički pisac Augustin 420., u izvornoj verziji knjige "Božji grad". U svim ostalim verzijama taj je dio odstranjen, da se ne sazna u javnosti. Sada je papa sunce, vladar univerzuma (svemira). Zemaljski vladari su mjesec koji reflektiraju njegovu slavu. Zemlja su svi ljudi koji se klanjaju pred njim. U izvatku kaže da Bog papi jamči božansku pravdu kao Isusu Kristu na zemlji. Ta tajna kontrolira stanovništvo svake države preko obrazovanja, političke, gospodarske i vojne moći. "(Chick,o.c.)Glede celibata, pogledajmo Biblijski izvještaj i Božju volju u vezi s tim pitanjem. Prema Timoteju 3., od 2. do 5.: "A biskup treba da je bez mane, jedne žene muž, trijezan, pametan, pošten, gostoljubiv vrijedan, da uči. Ne pijanac, ne plašljivac, ne lakom nego krotak, miran nesrebroljubljiv koji svojim domom dobro upravlja, koji ima poslušnu djecu sa svakim poštenjem. Ako tko ne umije svojim domom upravljati, kako će se moći starati za crkvu Božju."Prva Korinćanima 9.,-5.:" E da li nemamo vlasti sestru, ženu voditi kao i ostali apostoli braća gospodnja i Cefa (Petar) ."

INKVIZICIJA

"Inkvizicija je bila najstrašniji stroj okrutnosti i moći koji je ikada postojao na svijetu. Rimokatolička je crkva od 1200. godine do sada bila uzrokom 60 milijuna ljudskih žrtava. Svetim uredom koji vodi inkviziciju upravljali su fratri dominikanci iza kojih su stajali jezuiti. Inkvizicija je širila teror gdje god je stigla. Nitko nije bio siguran pred njom. Danas je Rimokatolička crkva zaposlena preinakom povijesti inkvizicije da prikrije svoja djela. Knjige o tome predmetu tajanstveno su nestale iz mnogih knjižara.To je najviše štićena tajna modernog vremena."(Chick,o.p.) Dr. Alberto Rivera dalje piše:"Bio sam jezuitski svećenik i biskup u staroj rimokatoličkoj instituciji. Taj red je osnovao Ignacije Loyola 1541. da bi spriječio širenje protestantizma. Jezuiti su predstavljli inteligenciju (velike mozgove). Kraljevima i u prošlosti su bili savjetnici, a tako čine još i danas. Na rimokatoličkim fakultetima instruktori su i učitelji i imaju veliku moć. Taj red ima 102 tisuće članova, tu su obuhvaćeni i oni koji nisu

svećenici, ali su potpuno odani papi. Pored toga imaju posebnog vođu poznatog kao crnog papu, jezuitskog generala koji se odjeva u crninu i ima stvarnu moć u Vatikanu."(Chick,o.p.)Pogledajmo kako se danas govori o Ignaciju Loyoli. Ignacio de Loyola: ("Načela jezuita." Mladost, Beograd 1987., Ideje.)"Sveti Ignacio. Ignacio de Loyola duhovni vitez borbene crkve..... Kada je 31.listopada 1517. godine trideset četverogodišnji augustinski fratar, profesor Svetog pisma na sveučilištu u Wittenbergu Martin Luther pribio svojih devedeset pet teza, protiv oproštajnicama na vratima saborne crkve u Wittenbergu i objavio da je spreman javno ih odbraniti,vjerojatno nije ni pretpostavljao kakav će neizbježan učinak imati na dalju budućnost Katoličke crkve.Relativno nevažan povod "kritika prodaje oprosta za novac", imao je za rezultat raspad jedinstva zapadne crkve i otvorio,...eru vjerskih ratova koji su potresali Europu gotovo dva stolječa. U isto vrijeme na drugoj strani Europe u Španjolskoj jedna druga osoba, koja će na drugi način obilježiti predstojeća dva stoljeća, upravo je promijenila gospodara. Nakon lagodnog života na dvoru Juana de Juellara, vrhovnog blagajnika Španjolskog Kraljevstva, taj dvadeset šestogodišnji mladić prelazi u službu kod navarskog vojvode Antonija Manrique de Lara.Vičan maču, tučnjavama, pobjedama na turnirima već je za sobom imao podeblji dosje da bi španjolski Corregidor iz Guipuzcoa u optužnici iz 1515. opisao njegov lik kao drzak i izazivački. U kožnim hlačama i oklopu, naoružan mačem i pištoljem, s dugom kosom koja je pokrivena samotskom riterskom kapom. Uz taj gotovo poetski opis baskijskog delikventa išao je i prikladan opis njegova karaktera. Podmukao, nasilan i osvetoljubiv. Ime tog za to doba svakako neuobičajenog mladoga viteza bio je Don Inigo Lopez de Loyola. Svjetska povjest upamtila ga je kao Ignacija iz Loyole, pisca duhovnih vježbi i osnivača jezuitskog reda družbe Isusove.... Rođen 1491., umro 1556. Jedna od najkontroverznijih osoba katoličke protureformacije 16. stoljeća. Jedni ga poštuju kao sveca i reformatora Katoličke crkve i društva, a drugi smatraju da je organizator inspirator najreakcionarnijeg krila u Katoličkoj crkvi..... Papa Pavao III .službeno priznaje družbu 1540., godine bulom "Regimini militantis ecclesiae". Za generala vrhovnog poglavara reda izabran je 1541..... Autobiografija, navodno "svetog" Ingnacija je tek 1553. počela pripovijedati svoj životni put. Svakako naglašavajući karakterne osobine toga čovjeka koji je bio uzrok milijunima ubojstava, podmukao, nasilan i osvetoljubiv, usprkos činjenici da se od njega, pa čak i u ovoj knjizi pravi svetac, skloni smo vjerovati u izjavu bivšeg jezuite dr. Alberta Romera Rivere i Martina Luthera te svoju pozornost usmjeriti na jedinu istinu, a to je pisana Božja riječ.

Dr. Rivera nastavlja:DOGMA O BEZGREŠNOM ZAČEĆU MARIJE"Papa Pio IX., 1854. Štovanje Marije (Mariologija). Sljedeće stvari nigdje nisu zapisane u Bibliji. Rimokatolička institucija kaže: Isus je nebu kao sudac bez milosti. Nikomu nije

dopušteno s molbom doći k njemu. Pred njegovim prijestoljem sjedi Marija kao trpeća majka, puna milosti i razumijevanja. Ona moli svojega sina da oprosti, ima samilosti prema onim rimokatolicima koji se vjerno mole i vjeruju da je ona suspasitelj i suotkupitelj. I to s uvjerenjem da je Marija prolila svoju krv istodobno kad je i Isus umro kod raspeća, zbog svojih bolova i grijeha čovječanstva. Marija je njihova ulaznica za nebo. Nakon dolaska u čistilište, oni zbog straha za svoje duše nikada neće napustiti Mariju. Sustav je jednozemaljsku majku preobrazio u božanstvo, ali Marija je kao i svako ljudsko biće, grešnik. (Rimljanima 3., 10. i 23. kao što stoji pisano.): " Nema pravednog ni samo jednoga." Drugi prijevod kaže nema ni jednog pravednog. I 23.; jer su svi sagriješili i lišeni su Božje slave. Rimokatolici moraju vjerovati da je Mariju njezina mati zanijela bez grijeha, da je i ona rođena bez grijeha, te je poistovjećuju s Bogom Ocem i čine je majkom Božjom. Rimokatolik vjeruje da je spašen sve dok moli Mariju i ostane vjeran svome sustavu. Rečeno im je da izvan katoličke institucije nema spasenja. Kada rimokatolik kaže da je primio Gospodina Isusa kao svoga Gospoda i Stvoritelja, ne kaže što pod tim podrazumijeva. To ne znači da on nosi uskrsnulog Krista u svom srcu, već znači da prima Isusa svaki put kada jede hostiju ili kruh za vrijeme mise. On vjeruje da jede stvarno Isusovo tijelo i krv." (Chick,o.c.)

BABILONSKA MISTERIJSKA RELIGIJARalf Woodrow, 1966.(Copyright 1966. by Ralf Woodrow Evangelistic Association inc.)Istinsko kršćanstvo naučava da je Gospodin Isus i samo on put, istina i život i da samo on može oprostiti grijehe. Da je samo on od svih zemaljskih stvorenja uvijek živio život koji nikada nije bio umrljan grijehom i da je on taj koga trebamo štovati, nipošto njegovu majku. Poznati rimokatolički pisac Alphons Liguori piše nadugo i naširoko koliko su uspješnije molitve upućene Mariji nego Kristu. Liguori je proglašen svecem 1839. od strane Pape Grgur XIV., a papa Pio IX. proglasio ga je doktorom Katoličke crkve. Na jednome mjestu u svojim spisima on opisuje zamišljenuscenu u kojoj grešnik vidi dvoje ljestve kako vise s neba. Marija na vrhu jednih od ljestava dok je Isus na vrhu drugih. Kada se grešnik pokušao popeti na prve ljestve, ugledao je Kristovo gnjevno lice, te poražen pao sa njih. Kada se nakon toga stao penjati na Marijine ljestve, popeo se vrlo lako, a Marija ga je srdačno dočekala i, uvevši u nebo, predstavila Kristu. Tada je sve bilo u redu. Ta je priča bila namjenjena da pokaže kako je mnogo lakše i uspješnije doći Kristu kroz Mariju. Isti je pisac rekao kako grešnik koji se osmjeli doći izravno Kristu može to učiniti samo s užasom pred njegovim prokletstvom." U Danijelu 8., 10. i 11., govoreći o malome rogu,u desetom retku kaže se:" On poraste sve do nebeske vojske, obori na zemlju neke iz vojske i od zvijezda pa ih zgazi nogama." U jedanaestome:" Poraste sve do zapovjednika vojske, oduzme

mu svagdašnju žrtvu i razori mu njegovo sveto mjesto." Stih govori o zemaljskom sustavu iza kojeg stoji trećina palih anđela (demona) i sam Sotona, antikrist ili čovjek bezakonja. Zapovjednik vojske gospodnje svakako je uskrsli, uzneseni Gospodin Isus Krist. Primjetimo da mali rog ili religiozni sustav prijevare, oduzima Kristu svagdašnju, ali ne žrtvu nego službu. U izvornome hebrejskom, riječ svagdašnja stoji bez žrtve jer je to dodatak koji je dodan ljudskom mudrošću prevoditelja. U hebrejskome "svagdašnja" se uvijek odnosila na cjelokupnu službu svećenika, a to je cjelokupna služba spasenja, a ne samo dio te službe, žrtva. Upravo je Marija uzela to od Krista, tu posredničku službu, o čemu piše cijela Poslanica Hebrejima.( Hebrejima 3.-1.; Hebrejima 4., 14., 15. i 16., Hebrejima 7., 24. i 25., Hebrejima 8, 1. i 2.). Ovi biblijski tekstovi pokazuju pravi smisao Isusove službe na nebu. To je smisao Novog zavjeta. Danas ne moramo ići k svećeniku da posreduje za nas glede praštanja grijeha. Danas ne trebamo nikakve posrednike jer možemo izravno pristupiti ka prijestolju kroz Isusa Krista.Dalje nastavlja Ralph Woodrow u svojoj knjizi na stranici 20: " ali ako isti uputi molitvu Djevici, ona treba samo svome sinu pokazati grudi koje je sisao i njega će trenutno napustiti gnjev. Takvo je reagiranje u izravnoj opreci sa primjerom iz Svetog pisma. "Blago utrobi koja te nosila",,rekla je žena Isusu,"i prsima koje si sisao!" "Većma blago onima koji slušaju riječ Božju i drže je" odgovorio je Isus."(Luka 11., 27. i 28.) Dr. Rivera nastavlja:Protestanti su nas prihvatili raširenih ruku. Poticanje da budemo jedno duhom...Kao što možete vidjeti, Bog ne gleda tko je tko. Rimokatolici, Židovi, protestanti, svi su jednako veliki u Božjoj obitelji. Lažno probuđenje koje je prohujalo svijetom, oni guraju pred sobom smrtonosno Evanđelje ljubavi kao što je još jedno djelo otpada tvorevina rimokatoličke institucije.Svrha je da se protestanti uvjere da,budu li rimokatolici spašeni, trebaju ostati u svojoj instituciji. Bog u svojoj riječi Bibliji daje ozbiljan poziv posljednjemu naraštaju. Otkrivenje 18., od 1. do 3., Otkrivenje 18., 4.; "I čuh glas s neba koji govori: izađite iz nje, narode moj, da se ne pomiješate s grijehom njezinim i da van ne naude zla njezina." Liturgija. Maskirane religiozne ceremonije oblikovane da nametnu narodu uvjerenje njihovih religioznih vođa da su bili sveci. Kanonski zakon.Skup religioznih pravila zapovijesti ljudi. Matej 15., 9. No zaludu me poštujete učeći naukama i zapovjestima ljudskim. Dogme. Istina Vatikana pokazana pravila po kojima se mora strogo upravljati i ponašati. (Chick,o.c.)

Večernji list (datum nepoznat )

Na dnevnom redu kardinalskog konzistorija u Vatikanu, dvije teme. Odnos Crkve prema prijetnjama ljudskom životu i prema izazovu sekti. Strože prema kontracepciji. Ponešto je drukčije sa sljedbama ili sektama kao ponekad i diskriminatornom, velike crkve nazivaju male vjerske zajednice pripisujući im često s pravom agresivnost i šarlatanstvo koje katkad vodi u tragedije. Pojedinačno, kada je riječ o osobama koje su metodom pranja mozga dovedene da ostanu bez osobne volje i bez imutka. U prizemnu korist nekoga kriminalnog proroka, odnosno skupine poput masovnog samoubojstva nekoliko stotina pripadnika sekte paranoičnog "velečasnog" Jonesa u Gvajani. Iz drugih novina saznajemo kako u SAD navodno ima oko 4 tisuće raznih sekti, a milijuni ljudi vjeruju da svijet neće doživjeti iduće stoljeće bez neke vrste duhovne pomoći.Večernji list (datum nepoznat)

BIJELA NOĆ U GVAJANIPopijte ovaj otrov kao što su to učinili u staroj Grčkoj i pristupajte tiho i mirno jer ovo nije samoubojstvo već revolucionarni čin. Tako je vjerski vođa, fanatik ili jednostavno luđak Jim Jones u amzonskoj džungli 1978. poslao svoje sljedbenike na kolektivno samoubojstvo. I poslušali su ga. Ukupno u naselju Jonstonovom u Gvajani pronađeno je tada 908 tijela odraslih. Među njima su bili i samozvani prorok i djeca. Većina je umrla sa sretnim osmijehom na licu. Ubili su sami sebe doista dobrovoljno. Nije bilo nikakvih tragova oružja ili ožiljaka koji bi mogli govoriti da je netko počinio masovno ubojstvo. Bila je to stravična bjela noć američke sekte "Hram naroda Isusovih sljedbenika," u koji je fanatički vjerski vođa bulazneći čak i o željenom ali neostvarenom socijalizmu i komunizmu, putem razglasa, što je ostalo snimljeno na magnetofonskoj vrpci, tumačio da je jedini izlaz za sve kolektivno trovanje cijanidom. Povod objavi "bijele noći" bilo je ubojstvo američkog kongresmena. Deset tisuća ljudi u SAD, mnogi od njih i fakultetski obrazovani, sljedbenici su sotone, vjeruju u magiju i čaroliju."(Večernji list -datum nepoznat)

Dr. Alberto Romero Rivera piše: Jim Jones, kojeg sam osobno poznavao, bio je jezuitski đakon (laik pod posebno označenom zakletvom).Jonesov pokolj bio je dobro isplaniran kao vojni, religiozni i politički čin. Jones je bio student oca proviđenja, demonima opsjednut propovjednik duboko u okultizmu. Bio je snažan ratnik i dobro izvježbani jezuit. Bavio se ekumenskim i karizmatskim radom, propovjedao je evanđelje ljubavi. Najvećim dijelom njegovi sljedbenici su bili rimokatolici i otpadnici od rimokatolicizma. Drugi su bili nespašeni protestanti različitih denominacija. Godine 1953. on je ustanovio kršćansku skupštinu Božju. Godine 1962. postao je misionarom u Brazilu, udružen sa kršćanskom skupštinom Božjom koju je on utemeljio. Godine 1964. bio je zaveden kod učenika Kristove crkve. Njegovi glavni ljudi bili

su rimokatolici, i kao dobar jezuit Jim Jones naredio je svojim sljedbenicima da ga zovu "otac", a 1973. godine da mu se mole. Vjerujem da je sve ovo bilo dio planiranog masakra da primi svjetsku izliku. Jim Jones planirao je i pripremao, po naputcima Rima, da žrtvuje svoje stado kako bi ispunio svoju jezuitsku zakletvu.Kada se to dogodilo, svijet je bio potresen i šokiran. Tisak i TV po svijetu podrazumijevali su da je Jim Jones bio poludjeli vjerujući fundamentalist, tako da su odmah svi fundamentalisti pali pod sumnju. ". (Chick,o.c.)

KAKVA ĐAVOLSKA ZAVJERA

Naši pastiri moraju glasno alarmirati i propovijedati pokajanje i potpuno odvojenje za Krista i njegov nauk kako kaže Pismo ili će biti izgubljeni. Veoma je yanimliivo primjetiti da se izraz "bijela noć" povezuje s nemoralom, i u narodu kruži priča i to se pripisuje baš onima koji se solidariziraju sa svih deset Božjih zapovijedi, uključujući i svetkovanje subote.

NEDJELJNA PROPOVIJED KARDINALA FRANJE KUHARIĆA

Parafrazirano.Jesmo li smo za kulturu života ili za kulturu smrti, treba li život sačuvati ili pogubiti? Svakako da smo za kulturu života. Papa Ivan Pavao II. sa svojim uskim suradnicima odlučuje da Ivanu Berettu Molu proglasi sveticom. Tko je Ivana Beretta Mola? Katolikinja medicinske struke. Kada je bio u pitanju njezin život ili život njezina djeteta, ona se odlučila za djetetov život. Hrvatska biskupska konferencija priprema prijedlog zakona protiv pobačaja, za kulturu života. Nakon toga bila je spomenuta Marija. Uvedite Mariju u svoj dom, ona će nas naučiti moliti i završilo se sa: svetite kršćansku nedjelju.Teško nam je razumjeti tu golemu predanost i revnost Katoličke crkve u borbi protiv pobačaja. Jasno nam je da ta borba ide pod ruku sa socijalnim naukom o nedjelji kao danu zaštite obitelji, a sada i zaštite života.

Vjesnik, 13.siječnja 1997.

Pred Saborom Đapićev radikalan prijedlog zakona o pobačaju.Glas dijela javnosti također je poznat jednako kao i stav Crkve: ljudskim bićem postaje se rađanjem, a pobačaj je, potvrdila je to i enciklika Evanđelje života Ivana Pavla II, kao izvanjska intervencija, znak nasilja ili ubojstvo. Željka Antunović, predsjednica Saborskog odbora

za obitelj, mladež i sport, koji će prvi raspravljati o zakonskim prijedlozima. Protiv sam zakonske zabrane pobačaja, ali to ne znači da zagovaram pobačaj kao čin. Zabranu ne mogu prihvatiti ne samo zato što je ona i inače sama po sebi za svakog čovjeka djeluje loše jer negira njegov "osobni izbor" nego i zato što zabrana pobačaja zadire u određeno pravo žene, kaže Željka Antunović i naglašava da je u pitanju "osobno mišljenje", a ne stav odbora. Stav Crkve je logičan, ali činjenica je da ga mi kao društvo ne moramo prihvatiti. Umjesto zakonske zabrane društvo treba učiniti mnogo u preventivnom smislu proširiti znanje žena u toma činu, raditi na njihovoj zdravstvenoj zaštiti ili pružiti takve materijalne preduvjete da ona niti ne počne razmišljati o pobačaju kao izlazu iz teške situacije. Saborska rasprava mora se kretati u tom pravcu zaključuje Željka Antunović. Đapićev Zakon umjesto toga štiti pravo na život od začeća do njegove smrti.

Mi zbor, 3. 1996., katolički časopis

Razgovor sa nadbiskupom Splitsko-makarskim i netropolitom Antonom Jurićem. Najvaljena je skora rasprava u Saboru o pitanju pobačaja. Crkva nije zadovoljna s nacrtom novog zakona o tom pitanju. Možemo li, ako smijemo tako reći, formulirati minimum norme i moralne zahtjeve koje Zakon ima sadržavati a da bude prihvatljivo katolicima, te napokon što će crkva u ovom razdoblju poduzeti da taj zakon bude što bliže onom idealu koji bismo željeli. Naša crkva nije potpuno suglasna s nacrtom nogog zakona o pobačaju. Svakako stari zakon treba što prije ukinuti. Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarenje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece 1978. većina Europe zakonom dopušta pobačaj. Koje će konkretne korake Crkva poduzeti o tom pravcu, o tome se mi biskupi upravo dogovaramo i nešto će biti učinjeno. Naravno u borbi za moralnost Zakona nećemo se služiti silom. Najveći teret duhovne i moralne obnove dakako leži na leđima katoličkih obitelji.O tome smo upravo prigodom godine obitelji dosta govorili.

Msgr Želimir Puljić.

PITANJE POBAČAJA U POLJSKOJ

Hina, opći servis

Poljska - abortus kardinal Glemp je za kažnjavanje abortusa.

Varšava, 7.porosinca 1992.

Poljski kardinal primat Jozef Glemp izjasnio se danas u Varšavi nakon svog povratka iz Rima u korist kažnjavanja abortusa. Priopćila je novinska agencija, a upitan o nacrtu zakona o zabrani

abortusa o kojem se raspravlja u Poljskom parlamentu i kojim se predviđa kazna od dvije godine zatvora za svaku osobu koja obavlja namjeran prekid trudnoće, ali ne za majku koja to traži kardinal Glemps je izjavio da bi svaki zakon da bi se primjenio morao sadržavati i kaznu. Glas koncila, 13. listopad 1996., broj 41 1165.

Poljska. Senat odbacio Zakon o pobačaju. Poljski senat je odbacio zakon o pobačaju koje je predstavnički dom odobrio 30.kolovoza.Glasanjem je zapravo razbijeno postojeće savezništvo u Poljskoj vladi, te su protiv novog zakona o pobačaju glasovali članovi seljače stranke koje u koaliciji sa novokomunistima koji se nalazio demokratskom ljevicom. Na vjest o ishodu glasovanja o novom zakonu o pobaćaju pomoćni biskup u Sosnowiecu i ujedno tajnik Poljske biskupske konferencije Tadeuzs Pieronek očitovao je zadovoljstvo katoličke crkve te izjavio: "Glasovanje Senata protiv zakona o pobačaju plod je velikog zalaganja katolika i svijesti koja je pritom stvorena u javnosti. Bez obzira na ideološko uvjerenje mnogi su ljudi postali svjesni da se kod pobačaja radi o ljudskom životu, a ne o pukom lječničkom zahvatu.

Vjesnik, 16.siječanj 1997.

ĐAPIĆEV ZAKON O POBAČAJU SKINUT S DNEVNOG REDA

Sa 54 glasa za i 14 protiv s dnevnog reda 16. sjednice zastupničkog doma skinut je prijedlog zakona o pobačaju što ga je dao zastupnik Ante Đapić.

Vjesnik 23. srpanj 1990.

Pitanja pravo na pobačaj koji je snažno podjelio Ameriku danas je najjasniji primjer osjetljivih odnosa u Vrhovnom sudu i njihovog odnosa na američku svakodnevicu. Godine 1973. Vrhovni sud u poznatom slučaju Roe proti Wade presudio je u korist prava na pobačaj utvrdivši da je to jedno od Ustavom zaštićenih prava Američke žene, ali protivnici pobačaja uporno iskušavaju vrhovni sud podnoseći mu nove dvojbene slučajeve. Posljednje odluke donešene su tijesnom prevagom glasova, a upravo je Wiliam Brennan dao osnovni ton sudačkoj većini koja je presuđivala u korist prava na pobačaj. Brenannovim odlaskom otvoreno je pitanje budućeg osnosa snaga ne samo zakonskom rasplitanju pobačajnog čvora nego i u ostalim situacijama.

Washington, 23.sječanj 1997., HINA

U jednom od prvih javnih nastupa u novom mandatu Američkog predsjednika, prva Američka dama Hillary Clinton, potvrdila je u srijedu da je očuvanje prava Amreike na pobačaj prioritet

administracije njezina supruga. Američku administraciju i ove godine čeka bitka s kongresom oko zakona o zabrani pobačaja u kasnoj trudnoći, na koje je Clinton prošle godine uložio veto. Bijela kuća i kongres također će se ove godine sučeliti oko namjere republikanaca da ukinu sredstva u proračunu za pomoć planiranja obitelji u svijetu. Dok je predsjednički trojac u hotelu Mayflower podržavao pravo na pobačaj, više od stotinu tisuća demonstranata okupilo se u središtu grada na tradicionalnom mimohodu za život, krečući se zatim prema zgradi Vrhovnog suda gdje ih je dočekala dobro opremljena policija. Prosvjede protiv prava na pobačaj u Americi obilježava sve intenzivnije nasilje usmjereno prvenstveno prema klinikama koje provode pobačaje. 1997. do danas zabilježeno je 1700 slučaja podmetanja požara i bombi u klinikama za pobačaje. Posljednji bombaški napadi zabilježeni su prošli tjedan u Atlanti i Tulsi i Oklahoma. Kao što i sami možemo primjetiti iz svega priloženog da je ogroman pritisak na Vrhovnom sudu Amerike konzervatinih snaga da se sadržaj kao što je nedjeljni zakon i pobačaj ozakone, te se socijalna nauka promovira političkim sredstvima. To će otvoriti put da se svaka demokratska sloboda u potpunosti ukine i demokracija u tom kontekstu gubi teritorij ispod svojih nogu. Katolička crkva koja sebe proglašava čuvaricom Biblijskog humanizma prilično se daleko odmaka u svojoj praksi od Biblijskog humanizma. Na takovo razmišljanje nas navode sljedeće informacije javnih medija i bivših katolika.

Iz Francuske agencije 1993. preko Tanjuga

Tanjug od specijalnog dopisnika Dragan Mirosavljević, Beograd, 19.veljače

VATIKAN PRIKRIVAO NASTRANOST SVOJIH SVEĆENIKA

Dobro čuvana Vatikanska tajna eksplodirala je do razmjera nezapamćenog skandala. Samo u SAD katolički svećenici su upotrijebili preko dvadeset tisuća djece, javile su svjetske agencije. Zvanički izvještaj koji je poslije dugog opiranja crkve ugledao svjetlo dana, utvrđuje da je u SAD 500 Vatikanskih izaslanika optuženo za pedofiliju i da svaki ima na duši oko dvadeset do pedeset žrtava. Ovaj hobi katoličkih svećenika koji svoje seksualne frustracije iživljavaju na djeci vjernika, košta katoličku crkvu samo u Americi stotinama milijuna dolara. Radi se o odšteti koja se isplaćuje žrtvama preko sudskih presuda koja nepobitno utvrđuju krivicu svećenika napasnika. Vatikan će morati platiti na ime obeštećenja do kraja ovog stoljeća preko milijardu dolara. Kako navode agencije Dobro očuvana bruka proključala je i dospjela na svjetlo dana pošto su objelodanjene za javnost afere prečasnih Jamesa Potera i Davida Hoolleya koji su napastvovali i seksualno zloupotrijebili desetine dječaka u svojim parohijama. Javnost je bila šokirana, a zatim

eksplodirala protestima kada je saznala da je katolička hijerajhija u Americi bila potpuno upoznata sa grešnim navikama svojih duhovnjaka. Zadovoljili su se tima da ih prebace na druge dužnosti poslije neuspjelog lječenja u manastirima Viacoeli i u Novom Meksiku, preciziraju Američki izvori. Bio je potreban veliki propagandni napor katoličke crkve u Americi da razuvjeri pedeset osam milijuna svojih vjernika, naročito u Regini, Chicagu, Masacccusetsu najviše pogođenih nastranostima svećenika. Da se epidemija neće više ponoviti zapažaju mediji na kongresu episkopa, nedavo održanim ovim povodom razmotreni su programi lječenja i moralne rehabilitacije ovih svećenika koji su podlegli iskušenju da napastvuju mlađe vjernike. Upućen je poziv Vatikanu da diskretno ukloni sa predikaonice one koji se uporno vraćaju svojoj opakoj navici. Građani su se počeli organizirati u komitete u borbi protiv ovih vukova obučenih u pastirske odore ne bi li odbranili svoju djecu koju šelju u crkve, zapaža iz Washingtona Francuska novinska agencija. Ovi komiteti građana sačinjavali su čitave popise popova nasilnika na djecu i dostavile ih Vatikanu tražeći zaštitu od Pape osobno. Jedan od Američkih svećenika.................... je zbog skandala koji su počinili njegove kolege izjavio je: "imam dokaze da je Vatikan umješan u ovaj skandal ne samo kao saučesnik već i kao direktni učesnik u prikrivanju skandala."

Dr. Alberto Rivera

Dr.Alberto Rivera bio je obučen za skrivenog agenta. Bio je jezuitski svećenik sa zadatkom da se infiltrira u protestantske crkve i seminare i da ih uništi. Događaji u oboj brošuri sljedi nakon njegova obraćenja Kristu i napuštanja rimokatoličke vjere. Ti njegovi postupci uzrokovali su komešanje među njegovim bivšim pretpostavljenima u Španjolskoj i Vatikanu. Smrt moje majke bio je prvi veliki razlog koji je pokolebao moju vjeru. Sljedeći razlog koji me je jako pogodio desio se nešto kasnije. Jedne večeri u školi, baš sam legao spavati, netko se došuljao u moju sobu i počeo me ljubiti. Brzo sam skočio, te počeo vikati. Objasnio sam mu što se dogodilo. Poslao je homoseksualce iz moje sobe, a mene počeo koravati da nek me bude sram i neka odmah na koljenima priznam svoj grijeh. Pošto nisam razumio, objasni mi. Taj čovjek mi je htio podati svoju ljubav koja je od Boga a ja sam to odbio. Na moje iznenađenje homoseksualnost uopće nije bila u pitanju. Kako sam kasnije po nekom vremenu otkrio to je bilo svuda, i od svećenika do kardinala.

Prva Korinćanima 6, 9 i 10.

Prva Korinćanima 6: 9; zar neznate da nepravednici neće baštiniti Kraljevstva Božjega. Nemojte se varati. Ni bludnici, ni ideolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni oskvrnitelji dječaka. 10; ni lopovi, ni lakomci, ni pijanci, ni klevetnici, ni razbojnici neće baštiniti Kraljevstva Božjeg.

Ljubljana, 09.svibnja, HINA

Zatvoreni sudski proces na kojem je prije dva tjedna u Ljubljani 24-godišnji R.M. osuđen zbog iznuđivanja novaca od župnika iz gradića Vrhnike kojega je ucjenjivao video kazetom na kojem je snimljen njihov međusobni homoseksualni susret. Pretvorio se u skandal koji je dodatno opteretio ionako teške odnose između rimokatoličke crkve u Sloveniji i dobrog djela Slovenske politike.

Tjednik, 09.svibnja 1997.

TOPLI DUHOVNICI

Sloveniju ovih dana potresa neobična homoseksualna atmosfera čiji su glavni akteri četvorica katoličkih svećenika. Dr. Alberto Romero Rivera dalje govoti: " dogma da rimokatolička crkva svećenicima i časnim sestrama ne dozvoljava brak (celibat) uzrokuje ogromne probleme. Kada sam bio u ispovjedaonici neke časne sestre su priznale lezbijstvo, a neke ljubavni odnos sa svećenicima. Ta stvar predstavlja neprekidni izvor frustracije. Vremenom se doznalo također otkriće strašnog podzemnog groblja kraj nekog samostana. Bili su nađeni skeleti male djece koje su rodile trudne časne sestre (vanbračno). Dogodilo se to u Španjolskoj u Sevilli 1934. godine. Slično otkriće bilo je u Madridu 1932., te po drugim mjestima Baskije na sjeveru Španjolske. Vlast je tada provela službenu istragu u svim samostanima, rimokatoličkim školama i crkvama i otkrila puno takvih primjera u Španjolskoj. Mnogi takvi grobovi nađeni su također i u Rimu. Među samostanima za časne sestre i fratre nalazili su se podzemni hodnici, a kraj njih bila su mjesta gdje su se odlagala dječja tjelešca. Državni lječnici su pregledali tijela i izjavili da je smrt nastupila radi gušenja. Obzirom na to, zar nije čudno da je rimokatolička crkvena institucija protiv abortusa. Kako vidite bez rimokatoličkog svećenika ne bi bilo rimokatoličke institucije. Najvažniji zavjet je zavjet celibata bez kojeg nema sakramenta reda. Nemožemo sa sigurnošću tvrditi koliko je od ovih vjesti točno, ali svakako da nas navode na ozbiljno razmišljanje i sumnju u iskrenost pobuda po pitanju zakona o abortusu.

Vatikan city, travanj, 24. Reuter 1997.

Na taj članak pokazuje mnogo više susječanja prihvaćanje prema homoseksualcima nego što je to crkva činila ikada u prošlosti. Članak je na trenutke zaprepašćujući u svojoj otvorenosti prema homoseksualcima pozivajući na prihvaćanje ljudi u njihovoj različitosti. Naslov u listu La Republica 24.travnja 1997. Nevini homoseksualci bit će sveci. Članak kaže da bi homoseksualci trebali

imati svoju ulogu, mjesto unutar crkve i to u potpunosti uključujući i sudjelovanje u sakramentima ako uspiju ostati nevini.

NEDOSLJEDNOST KATOLIČKIH TEOLOGA U PREVOĐENJU BIBLIJE

1. Marko 16: 7. U prijevodu Kršćanske sadašnjosti Bonaventura Duda, Jure Kaštelan čitamo: "Idite i recite njegovim učenicima, posebno Petru."

Marko 16: 7. U prijevodu dr Frane Zagode: "Nego idite i kažite učenicima i posebno Petru". U svim ostalim prijevodima King James, također i Karađić-Daničić u Marku 16: 7 kaže: "Nego idite i kažite učenicima njegovim i Petru."Ovakav prijevod ovog stiha katoličkih teologa je nebiblijski sa ciljem da se Petra apostrofira, učini posebnim tako da bi ga se moglo proglasiti prvim Papom. U prijevodu K.S. Biblije Ivan 7: 37, i 38, stih 37: "U posljednji dan, glavni dan blagdana Isus je stajao i vikao. 38; "Ako je tko žedan neka dođe k meni i neka pije tko vjeruje ume kako veli pismo iz njegove će nutrine poteći potoci žive vode."Ispravan prijevod Ivan 7:37 i 38 glasi, 37 stih: "i u posljednji veliki dan praznika stajaše Isus i vikaše govoreći: tko je žedan neka dođe k meni i pije. 38; "Koji me vjeruje kao što pismo reče: iz njegova tijela poteći će rijeke žive vode."

Dr. Frano Zagoda, Sveto Pismo Novog Zavjeta, 16. travnja 1925.

Ivan 7: 37 i 38. 37; "Posljednji veliki dan blagdana stade Isus i povika: tko je žedan neka dođe k meni i pije. 38; "Tko vjeruje u mene kako kaže pismo, rijeke će žive vode poteći iz njegovog tijela".Komparirajući prijevode vidimo da su stari prijevod iz 1925. od Frane Zagode i Daničića točni, dok je K.S. netočan. U prijevodu K.S. stvara se dojam sa pogrešnom interpunkcijom. Kako veli Pismo "iz njegove će nutrine poteći potoci žive vode". To nije suština ovog reda, već da u Isusa treba vjerovati kako pismo o njemu govori, a ne slobodne ljudske interpretacije. Ovakav prijevod je usmjeren protiv Svetog Pisma.

Matija Vlačić, ilirik, katalog svjedoka istina, strana 17

Sveto Pismo nije u oprečnosti s Papom i njegovim zabludama samo po tome što iznosi protivnu nauku. Znano je međutim da se Papa izdavao za namjesnika Kristova i da je sebi prisvajao vlast veće od one koje je sebi prisvojio Sin Božji, Krist. Krist je naime uvjek bio pokoran Svetom Pismu i govorio je da ono što radi i što podnosi zato radi i podnosi da bi se ispunilo Sveto Pismo. Papa je naprotiv

tvrdio da može davati oprost i protiv onoga što kaže apostol Pavao i Evanđelist, te da pravo može učiniti krivim i obratno.

3. Ivan 20: 17, Kršćanska sadašnjost. Isus joj reče: "Nemoj me dulje držati jer još nisam uzašao Ocu. Dr. Fran Zagoda: "Ne drži me čvrsto." Ivan 20: 17, pravilan prijevod: "Reče Isus:ne dohvataj se do mene jer se još ne vratih k Ocu svojemu."Komentar.Isus još nije bio proslavljen i krunisan kod Oca. Zato ga se grešni čovjek nije smio dotaknuti jer još nije bio proslavljen u tijelo.

4. Izaja 8: 19, Kršćanska sadašnjost. "Reknu li vam, duhove pitajte i vrače koji šapće i mrmljaju. Dakako narod mora pitati svoje Bogove i za žive se u mrtvih raspitivati."Pravilan prijevod Izaja 8: 19. "i ako vam reku,pitajte vrače i gatare koji šapću i mrmljaju recite: Ne treba li da narod pita Boga svojega, ili će pitati mrtve mjesto živih?" Ovaj tekst je preveden tako da bi nas uputio na ureođenu besmrtnost duše. Idelopoklonstvo u smislu više Bogova i suradnu sa okultizmom.

Vjesnik, 01.prosinac 1996.

OPREZNO S DUHOVIMA UMRLIH

Ugledni Vatikanski teolozi tvrde da se doduše može komunicirati sa drugim svijetom, ali da ipak nije uputno zazivati mrtve. Nadalje, može biti da Bog dopušta našim dragima da nam upute poruku kako bi nas vodili u nekim trenucima našeg života. Što više svjetskog gledišta takve komunikacije pokazuju da duša nadživljuje, da dijalog nije završen, te da smrt..........................................

Luka 11:27 i 28. Blago utrobi koja te je nosila, rekla je žena Isusu, i prsima koje si sisao. Većma blago onima koji slušaju Božju riječ i drže je, odgovorio je Isus. Sa druge strane ideja o grudima nisu bile strane štovateljima poganstva božice majke. Iskopani su njeni kipovi na kojima su grudi često puta ekstremno velike u odnosu na tijelo. U slučaju Dijane da bi se simbolizirala njezina plodnost prikazivana je ni više ni manje nego stotinu grudi. Daljnji pokušaji unutar katolicizma se Marija glorificira možemo vidjeti u doktrini "bezgrešnog začeća Marije". Tu je doktrinu definirao i proglasio Papa Pio IX 1854. godine. U njoj se tvrdi da je Blažena djevica Marija u trenutku svoga začeća.. očuvana imunom od sve ljage prvotnog

grijeha. Katolička enciklopedija govori nam direktno ili kategorički uvjerljivi dokaz te dogme nemože se pronaći u Svetom Pismu. Na istom mjestu istaknuto je da su ideje doživjele postupni razvoj unutar crkve. Luka 1: 47., stih 21. "Duh moj kliče od radosti i u Bogu spasitelju mome." Ako je Marija trebala spasitelja onda je jasno da ona sama nije bila spasitelj. Ako je trebala spasitelja onda je trebala i spasenje, oproštenje i otkupljenje poput svih drugih ljudi. Matej 12:46, 50. Jednom prilikom kada je netko spomenu Isusu majku i braću Isus je upitao: "Tko je moja majka i tko su braća moja?" Tada je ispruživši ruke prema svojim učenicima rekao: "Evo majke moje i braće moje. Tko god dakle vrši volju moga negeskog Oca on je moj brat, moja sestra i mati."Strana 23. Daljnji pokušaj da se Marija glorificira nalazimo u rimokatoličkoj doktrini o trajnom djevičanstvu. To je učenje da je Marija ostala djevica cjelog svog života. Ali kao što to enciklopedija Britanica objašnjava doktrina o trajnom djevičanstvu djevice Marije nije bila naučavana u prvih 300 godina, nakon Kristova uzačašća. Sve do koncila u Kalcedonu 451. godine ta izmišljotina nije bila priznata od strane Rima. Prema Svetom Pismu Isusovo začeće je bilo razultat natprirodnog začeća (Matej 1: 23) bez učešća zemaljskog oca. Marija je rodila još djece koja su bila prirodno potomstvo njezina braka sa Josipom (Matej 1: 25) i ne znadoše za nju dok ne rodi sina svojeg prvenca što ne znači da je njezino i jedino djete. To da je Isus bio njezin prvorođenac nameće zaključak to da je kasnije imala drugorođeno djete, a vjerojatno i trećerođeno djete (Matej 13: 55). Pismo spominje četiri Isusova brata Jakov, Josipa, Šimuna i Judu, Ono spominje i njegove sestre (Matej 13: 56). Zar se njegove sestre ne nalaze među nama?Tvrdnja da je Josip sačuvao Mariju tako da je ostala djevicom cjelog svog života potpuno je nebiblijska. Kroz to vrijeme od opadanja od istinske vjere, a da bi se što više poistovjetili Mariju sa poganskom božicom Majkom, izmislili su kako se Marijino tijelo nije raspalo već je tijelo uzneseno na nebo, te da je sada kraljica neba. Danas se čuje da je Marija kraljica Hrvata iako je bila židovske nacionalnosi, hebrejka. Strana 24. Sve do ovog stoljeća doktrina o Marijinu uzačašću nije bila zvanično proglašena od strane rimokatoličke crkve. Tek 1951. godine je Papa Pio XII proglasio da se Marijino tijelo već je prenešeno na nebo. Riječi svetog Bernarda ovako sumiraju taj stav rimokatoličke crkve: Treći dan nakon Marijine smrti kada su se apostoli okupili oko njenog groba našli su ga praznog. Sveto je tijelo bilo uzneseno u nebeski raj. Grob nije imao moć nad onom koja je bila bezgrešna, ali nije bilo dovoljno da Marija bude samo prihvaćena u nebo. Ona nije mogla biti samo običan stanovnik neba. Ona je posredovala dostojanstvo nedostižno čak i najvišim arhanđelima. Marija je bila krunisama od strane vječnog Oca i postavljena na prijestolje z desne strane svome Ocu. Sada iz dana u dan, iz sata u sat moli za

nas, čuva nas od opasnosti, štiti nas od kušnje i izliva na nas blagoslove.Nedjeljnja misa kardinala Franje Kuharića, uvedite Mariju u svoj dom, ona će vas naučiti moliti. Tako da je Marija uzela i službu svetog Duha, posrednika, to je i razlog zašto se životi velikog broja vjernika ne mijenjaju. Biblija o svemu tome ne govori ni jednu jedinu riječ. Dr. Romero Rivera na strani 10. kaže: "Kada je rimokatolik spašen on nemože dalje ostati u rimokatoličkom sistemu. Ne vucite u tuđem jarmu nevjernika jer što ima pravda sa srbezakonjem ili kakvu zajednicu ima vidjelo sa tamom." Nadalje dr. Alberto Rivera u trećem dijelu Sila govori: "Vizija Fatije je jedan snažan politički trik, postavljen od Vatikana jer na lažno proročanstvo je iznjeta u kojem je Djevica Marija rekla svojim sljedbenicima da ako budu molili za mir Rusija će biti obraćena u rimokatolicizam. "

Vjesnik, petak,27. kolovoza 1993.

ŠTO JE GOSPA PORUČILA PAPI

Papa Ivan Pavao I znao je da će vladati vrlo kratko. To mu je otkrila jedna od vidjelice s Fatime. Rim. Papa Ivan Pavao I zna da će njegov pontifikat trajati vrlo kratko. To tvrdi Papin brat Eduardo Luciani 76, u intervjuu talijanskom listu Sabato. U povodu petnaestogodišnjice izbora kardinala Lucijana za vrhovnog poglavara katoličke crkve 26.kolovoza 1978. godine. Kardinal Albino Luciani izabran je za Papu 26.kolovoza, a u noći 29.rujna, preminuo je od infarkta. Njegov pet godina mlađi brat Eduardo kaže da Papa nije nikada govorio o svojim planovima za vladanje crkvom. Sve sam uvjereniji da je unaprijed znao da će njegov pontifikat trajati vrlo kratko. Stoga nije imao dugoročne planove. Eduardo ističe da nije bilo ni riječi o zdravstvenim problemima. Brat mi je znao reći da ima željezno zdravlje. Mislim da njegovo uvjerenje da će iznenada umrijeti datiro od jednog susreta s jedinom živom vidjelicom iz Fatime. Sestru Mariju je susreo 11.srpnja 1977. godine u Portugalu. Ona je tražila da se vidi sa njime. Sa toga se susreta vratio zbunjen. Svaki puta kada bi se u razgovorima spomenuo taj događaj on bi problijedio kao da ga muči neka mračna misao. To nas je uvijek uznemiravalo. Danas kada povežem sve primjedbe koje je moj brat izrekao u različitim susrretima sve je jasnije. Onoga mu je dana vidjelica rekla nešto đto se ticalo ne samo crkve već i njegovog života, sudbine koje mu je Bog odredio. Poznato je da je kardinal Luciano znao da će mu životni vjek Pape trajati vrlo kratko, mjesec dana. Naprimjer po tome što je izabrao ime Ivan Pavao i. Odmah su ga upozoravali da prema pontifikalnim običajima treba skinuti ono I odnosno da će to moći staviti aposteriori kada jednom u budućnosti bude izabran Pasa s istim imenom. On je međutim inzistirao da ostane obrazlažući, drugi će vrlo brzo doći.

Lucija dos Santos, odnosno sestra Marija, jedina je živa od troje vidjelica u Fatimi. Lucija se zaredila 1928. godine i ušla u samostan Karmelićanki 1947. u Coimbri gdje i danas živi. Neki pisci se svakako nebi mogli složiti sa ovom tvrdnjom koju smo upravo pročitali u vjesniku, petka 27.kolovoza 1993. David Jelop koji je napisao knjigu "U ime Boga" izdavač IRO Nova knjiga, Beograd 1988., u svojoj knjizi piše na strani 240.: "Albino Luciani imao je svoj san. Sanjao je rimokatoličku crkvu koja bi rješavala vitalne probleme naroda kao što je kontrola rađanja. Sanjao je crkvu koja bi bila oslobođena bogatstva, moći i prestiža koji je ostvaruje preko Vatikanske korporacije. Crkvu koja se ne bi pojavljivala ni na kakvom tržištu i koja bi poštovala Kristove poruke. Crkvu koja bi se vratila Evanđelju. Te večeri 28. rujna 1978. Albino Luciani napravio je prvi korak ka realizaciji svog neobičnog sna. U 9 i 30 zatvorio je vrata svoje spavaće sobe i san je bio svršen. U Italiji se danas puno govori o proglašenju Albina Luciania svecem. Mnoge peticije, desetine tisuća potpisa već su prikupljeni. Ako ovaj čovjek koji je bio siromašan i navikao na male stvari i tišinu bude posvećen, bit će to nešto više od posvećenja. Za svoje vjernike on je postao mučenik. Već 28. rujna 1978. godine. I talijansko rješenje je primljeno. Odluka da Papa mora umrijeti je izvršena i Božji kandidat za papsku stolicu bio je ubijen. strana 233.Ožujka 1982. nadbiskup Marcinkus dao je jedan od svojih rijetkih intervjua i talijanskom nedjeljniku Panorama. Pol je uživao naše povjerenje, nisam imao razloga da sumnjam. Naše namjere nisu bile da otkupljujemo akcije Abrozijanske banke. Imali smo druge investicije. Između ostalog i u katoličku banku koja je poslovala vrlo dobro. Sjetimo se da smo ranije u knjizi spominjali u članku "Glas Istre", subota 11.siječnja 1997." biskup je skrivao milijarde" o tom događaju. Pol Marcinkus je bio podvrgnut ispitivnjima Američkih vladinih istražitelja a sa optužbom da je bio umješan u prijevaru sa falsificiranim obveznicama vrijednim milijardu dolara travnja 1973. godine. Tom prilikom kako smo ranije kazali Mikele Sindona je izjavio da su on i Marcinkus bili partneri u dvije banke. Mikele Sindona, čovjek odgovoran za najveću bankarsku katastrofu u povjesti Sjedinjenih Država, proglašen je od Marcinkusa za čovjeka koji u bankarskim poslovima ide daleko ispred svog vremena. Marcinkus je to tvrdio samo godinu dana prije velikog Sindoninog kraha. Šest godina 1980. Marcinkus je bio spreman svjedočiti u korist Sindone, ali je bio zaustavljen na intervenciju kardinala Kazarolia. Danas postoji samo jedan razlog zašto Marcinkus nije dalje naimenovan za kardinala. Usprkos njegovim kompromitirajućin aktivnostima poznatim širom svijeta, Karlo Voitila je još uvjek je želio da čovjek koji iz cicera podari crveni šešir. Samo na inzistiranje Kazarolia to se nije dogodilo. Čini se da Papa ima puno tolerantniji stav prema grijehovima nastalim mahinacijama i pljačkama banaka nego prema grijehovima nastalim u bračnim krevetima.

Iz knjige David Jelop, "U ime Boga" 1988., strana 233

Strana 228 iz te knjige.Uklanjanjem Beneditia samo privremeno je odložilo mnoge nevolje koje će stići Marcinkusa, Kalvia, Gjelia i Ortolania. Naime Papi Ivanu Pavlu II ubrzo je stigo pismo potpisano od strane mnogih Milanskih katolika kao i nekih akcionara Ambrozijanske bnke. U ovom pismu iznesene su optužbe na račun Marcinkusa i navedene su mnoge kriminalne aktivnosti koje je učinio uz pomoć Kalvia, Gjelia i Ortolanija. Isto tako, naglašeno je da su aktivnosti Vatikanske banke bile povezane sa masonima kao i sa međunarodnim podzemljem. U pismu je traćeno od Pape Ivana Pavla II da stane na put svemu ovome i da pomogne nedužnim akcionarima Abrozijanske banke. Papa Ivan Pavao II govori mnogo jezika osim talijanskog. Tako je pismo iz Milana morali biti dato na prevođenje na poljski što je dalo dovoljno vremena da ljudi kojih se ovo ticalo osiguraju da nikada ne dođe do Pape. U svakom slučaju pismo je bilo ignorirano. Milanski akcionari ostali su bez formalnog odgovora. strana 227.Da paradok bude veći 28. rujna 1981. točno na treću godišnjicu Lucianijeve smrti Papa Ivan Pavao II ponovno je promovirao Marcinkusa u birotora pontifikatske komisije Vatikana. To je praktično značilo da će Marcinkus postati guverner Vatikana. On je također zadržao svoju poziciju šefa Vatikanske banke, a ovo novo naimenovanje automatksi je donosilo titulu nadbiskupa. Njegovo Litvansko porijeklo, financijske sposobnosti, potrebe poljske kao njegova uloga osobnog tjelohranitelja Pape Pavla VI, osiguralo mu je da napravi još jedan korak napred u svom napredovanju. Marcinkus je u ličnosti Pape Karla Voitilev našao najmoćnijeg zaštitnika kojeg bi svako u Vatikanu samo poželjeti mogao. I dok je Papa Karlo Voitila pokazivao svoje konzervativne stavove trudeći se da crkvu zadrži na stavu koji su propovjedali o zabrani razvoda, kao i to da su žene bića podređena u odnosu na muškarce, Marcinkus je nastavio sa svojim financijskim špekulacijama. strana 230Kardinal Jon Kodi drugi drugi je čovjek koga je Luciani namjeravao smjeniti. Međutim dolazskom Lucianievog nasljednika Karla Voitile na Svetu stolicu, zadržao je svoju poziciju kardinala Chicaga. U svojoj knjizi "Stvarane Pape" otac Endriu Grili piše: "kardinal Kodi dobro je investirao svoj kapital koji je godinama prako Vatikana slao u Poljsku. To mu nije bilo teško s obzirom da je broj Poljskog stanovništva u Čikaškoj biskupiji velik. Te investicije učvrstile su njegovo prijateljstvo sa bivšim kardinalom Poljske Voitilom, a sadašnjim Papom Ivanom Pavlom II. Ovo mu je omogućilo da organizira uspješnu kontra ofenzivu protiv svojih neprijatelja. Ivan Pavao II prema nekim svjedočenjima nekolicine kardinala, ponudio je Kodiu prosinca 1978. posao u Rimu. Kodi je to odbio, međutim Papu to nije mnogo uzbudilo i Kodi je ostao na svojoj poziciji u Chicagu. strana 231

Par mjeseci poslije papine posjete SAD-u, vlada Sjedinjenih Država otvorila je službenu, ali tajnu istragu o Kodiu. Američki istražitelji utvrdili su da je kardinal Kodi ilegalno prisvojio milijun dolara iz crkvenih fondova u korist svoje prijateljice Helen Wilson. Također su počeli istraživati slučaj oko kupovine stana na Floridi vrijednog devedeset tisuća dolara. Pored ovoga postoje tvrdnje da je kardinal Kodi u privatne svrhe koristio i mnoge druge crkvene fondove. Istraga o ovome je počela rujna 1980. godine. strana 229 Kardinal Žan Vio koga je Albio Luciani namjeravao smjeniti po dolasku Karla Voitile na Papsku stolicu, zadržao je svoju funkciju državnog sekretara. strana 197Kada je izabran sadašnji Papa odmah je upoznat sa promjenama koje je Luciani namjeravao provesti. Priopćeno mu je o konzultacijama koje je njegov prethodnih održao sa raznim ljudima u vezi raznih problema. Fiksalne informacije koje su prikupili Beneli Felici članovi APSA za račun Luciania date su Voitili. Pokazan mu je materijal na osnovu koga je Luciani odlučio smjeniti kardinala Kodia čije je središte u Chicagu. Pokazan mu je dokazni materijal iz koga se jasno vidi da su se masoni infiltrirali u Vatikan. Obavješten je o Lucianovom dijalogu sa State Departmentom i o planiranom susretu sa Kongresnim komitetom zaduženom za populaciju i kontrolu rađanja. Bio je također iscrpno obavjestio novog Papu o stavovima Albina Luciania u vezi kontrole rađanja. Ukratko rečeno, Papa Ivan Pavao II bio je u jedinstvenoj poziciji da provede sve Lucianove namjere u praksi. Nijadna od promjene koje se Luciano spremao izvesti nije izvršena. Tko god da je ubio pokojnog Papu nije ga ubio uzalud. strana 194Vio, Kodi, Marcinkus, Kalvi, Sindona, Geli svatko je od njih imao vrlo jak motiv. Zar se nije kardinal Vio mogao poslužiti ubojstvom da bi zaštitio svoj položaj državnog sekretara, da zaštiti položaje ljudi koji su trebali biti smijenjeni. strana 67Nekoliko dana kasnije Hans Küng izjavio je u intervjuu magazina "Panorama" da će rimokatolička crkva i dalje imati seksualne probleme ukoliko ne učini nešto sa Pavlom enciklikom Humanea Vitae. Rekao je da će glavni problem sa kojem će se suočiti novi Papa biti problem kontrole rađanja. To je ključno pitanje za Europu i Sjedinjene Države, a iznad svega za treći svjet. Revizija humanae vitae je neophodna. Novi teolozi biskupi ne vide nikakve poteškoće da bi se prihvatila kontrola rađanja. Čak i umjetnim sredstvima. strana 67Kardinali Beneli i Suenens izbjegavajući Rimsku vrelinu tiho su pripremali kandidaturu i čovjeka koji odgovara željama latinskoameričkih kardinala oca Grilia i profesora Kuenga, Albina Luciania. strana 57

U sljedećem pismu Luciani je savjetovao svoje stado mudrosi, odgovornosti, skromnosti, osjećajnosti, milosrđu. Ovaj Lucianiev rad ima vrijednost papske ciklike. Širenje "dobrih vijesti" bio je jedan aspekt njegova rada u Veneciji. Drugi aspekt bili su neposlušni svećenici koje je trebalo urazumiti. Neki od njih su na razne načine demonstrirali protiv prodaje crkvenog blaga. Jedni su bili zaneseni marksizmom, a drugi previše zaokupljeni kapitalizmom. i dok su prvi crvenom bojom pisali po zidovima Isus je bio prvi socijalist, drugi su tražili povećanje plaće. Luciani, čovjek sa izvanrednim smislom za humor nije bio oduševljen ovim lakrdijama. Srpnja 1978. sa propovjednicima redontorističke crkve u Veneciji govore o grijehu. Istina je da Papa, biskupi i svećenici neće odustati da budu siromasi podložni grijehu i zato često činimo grijehe. Kod ove konstitucije Luciani je podigao pogled i usmjerio ga ka prisutnim govoreći iskreno: "Uvjeren sam da je sam Papa Pavao VI pogriješio kada me je poslao u Veneciju". Istog dana kada je Luciani ovo izjavio Papa Pavao VI je umro. U nedjelju 6. kolovoza 1978. u 9 i 40. Tron je ostao prazan.

Paškal vešera O.F.M. Fatima, Zagreb 1967.

strana 5Iza triju osoba presvetog trojstva Oca, Sina i Duha Svetog. Blažena Djevica Marija je najuzvišenija osoba. Radi ovog velikog dostojanstva svaki dolazak Blažene Djevice Marije na zemlji je događaj od velike važnosti...I pratit će obilje milosti koje je Blažena Djevica Marija počela sipati odmah nakon svojih ukazanja u Fatimi, Portugal u toku ljeta 1917. Sveti Pio X čovjek vidovit i prožet duhom božjim rekao je kardinalima na konzistoriju održanom 25. svibnja 1914. ovo: "Više nego ikad svjet čezne za mirom, pa ipak gledamo kako se neprijateljski dižu staleži protiv staleža, narod protiv naroda, nacija protiv nacije. I mi znamo kako možemo iz te mržnje koja se među njima sve više produbljuje najednom izbiti strahoviti rat. Iskrica koja je bila povod da plane strahoviti rat, planula je u Sarajevu 28. lipnja 1914. mjesec dana nakon proročkih riječi svetog Pia. strana 7Benedikt XV želi da i Marija, majka Isusova bude čaščenja kao kraljica mira. Kao kraljicu mira on je prvi put naziva u svom božićnom govoru. 1915. u tom govoru kaže: "Vjera i povjest nas upućuju na Mariju kao na veoma moćnu zagovornicu i posrednicu svih milosti. Kao na naš jedini spas. Stoga molimo čvrstim pouzdanjem "Kraljice mira, moli za nas." Strana 11Zašto baš u Portugalu? U Portugalu je uvijek čašćena Blažena Djevica Marija, To je naročito došlo do izražaja u sjednici parlamenta 11.rujna 1646. Na istoj je svečanoj sjednici donesena odluka da se Marija u svojstvu bezgrešne Djevice izabere i potvrđuje za kraljicu i zaštitnicu Portugala. Tada su svi članovi dvora, parlamenta kartes (predstavnici Klera) otišli u dvorišnu kapelicu i tu je kralj Joao IV

skinuo svoju krunu i stavio je pred onaj časni stron, kip Majke Božje pred kojim je već jednom prvi kralj Protugala Alfonso posvetio Portugal svetoj Majci. Na dan velike pobjede na bojnom polju 25. srpnja 1139. Ongris nakon što su ga nakon što su ga proglasili za svog kralja. Kruna koju je Joao IV stavio pred Gospin kip u dvorskoj kapeli u vili Vicosa i sada se tamo nalazi na istom mjestu. Portugalski kraljevi više nikada nisu stavljali sebi krune na glavu niti su bili krunisani. Oni su samo proglašavali za kraljeve bez krunisanja. Uz to spomenimo da je Joao IV izmjenio kraljevski grb i da je stavio u sredinu grba lik Blažene Djevice Marije kako gazi zmiju s napisom (tuteloris regni) zaštitnca kraljeva. Na uspomenu ovih svečanih događaja kovan je zlatni novac sa likom Blažene Djevice. I sada se nakon svega toga može postaviti pitanje: Kakvo je državno pravno značenje od izbora Marije bez istočnog grijeha začeto, za zaštitnicu Portugala? strana 20Toga dana bili su na okupu samo njih troje budućih odabranika Lucija, Hijacinta i Franjo. Toga dana došli su njih troje na loac to cabeco. Tu su užinali i zatim su po svom običaju izmolili Gospinu krunicu. I tada se zbilo viđenje. strana 122Godine 1954. bilo je posvećeno Blaženoj Djevici Mariji na spomen stota godišnjida dogme bezgrešnog začeća 1854.-1954. strana 125Kardinal Rancalli budući Papa Ivan XXIII u Fatimi. Tako je 13. svibnja 1956. došao red i na Venecijanskog patrijarha kardinala Rancallia. Tog dana slavio je Portugal dvadesetpetogodišnjicu svoje posvete begzrešnom srcu Marijinom 1931.-1956. i s time u vezi dvadesetpetgodišnjicu svoga duhovnog preporoda.strana 129Marijina kuća je Papina kuća. O tome nam najbolje svjedoče dva najveća Gospina svetišta. Ludr i Fatima. Svaki događaj iz života Pape nalazi u njima svoj odjek i pravo razumijevanje. Tako je bilo i ove godine prilikom smrti Pia XXII i izbora Ivana XXIII. Pontifikat Pia XII je u važnoj najužoj vezi sa Fatimskom Gospom. strana 135... jer preko nje kraljica proroka sveznajući Bog otkirva svoje znanje budućih događaja. strana 136Fatima je dakle postala svjetski centar duhovnog u borbi protiv materijalizma.strana 137Da zaštiti dušu od ovoga puta propasti Fatimska Gospa je pokazala strašnu sliku pakla kamo srljaju mnogi i upozorila na sakrament svete ispovjedi i svete pričesti. Godina 1962. drugi Vatikanski sabor, koncil, sabor je stavljen pod zaštitu presvete majke Isusove. Tako Marija i na ovom saboru nastupa kao što je nastupila i na prvom aspostolskom saboru u Jeruzalemu kao Majka Crkve oko koje se okupljaju svi vjernici Isusovi, a posebno oni na koje je Isus prenio svoju svečenićku vlast, a to su apostoli i njihovi nasljednici biskupi.

strana 143Izgredalo je da smrću Ivana XXIII Fatimska gospa izgubila ostvarioca svojih planova, ali već prve riječi njegovog nasljednika Pavla VI svjedoče da on nije bio preuzeo samo njegovu službu vrhovnog svećenika nego i dobrotu, poniznost i pobožnost. Ivan XXIII a posebo njegovo veliko pouzdanje u pomoć presvete Bogorodice. strana 150Ti zaključci se odnose na konstituciju crkve na njezin odnos prema pravoslavnima, protestantima i prema svima koji vjeruju u Krista, a još uvijek su udaljeni od njegove prave crkve. U dokumentima koji se zovu Apostolska konstitucija o crkvi, nalaze se smjernice za preporod crkve, za njezino prilagođavanje, potrebama i prilikama u kojem živi sadašnji svijet. I uistinu katolička crkva se strahovito prilagođava svijetu pa i također su prihvaćena učenja i sa protestantske strane da bi se ostvarilo ekumensko jedinstvo. Dr. Albero Rivera kaže: "Masoni, slobodni zidari članovi tajnog religioznog rilozofskog društva sa mističnim obredima. To je bila stvar koju sam mrzio i protiv koje mi je bilo dano da se borim. Sve se rušilo. Saznao sam da je crni papa jezuitski general koji iz pozadine upravlja Vatikanom u Rimom također mason i član Španjolske teističke stranke. Dobio sam vrtoglavicu kada sam saznao da je jezuitski general u tjesnoj vezi sa iliminatima iz Londona. Ignatius de Lojola osnivač jezuitskog reda bio je član iluminata. Zbog mog prethodnog rada i iskustva bio sam postavljen u ekumensku skupinu pod Papom Ivanom XIII, neka vrsta policije. Protestanti više nisu nazivani hereticima, krivovjercima, već odvojenom braćom. Ateisti više nisu neprijatelji, sve to sa namjerom da bi svi vjernici bili udruženi u jednu svjetsku crkvu, a svi nevjernici u jednu svjetsku vladu.

Večernji list, srijeda 02. travnja 1997.

POMIRBA SA CRVENIM VRAGOM

"Katolička crkva prihvatila je talijanske postkomuniste kao jedno od demokratskih stranaka, te želi s njima postići temeljna jedinsta glede etičkih pitanja. Tako su neki talijanski mediji pročitali knjigu intervjua "Sol zemlje" u kojoj kardinal Joseph Racinger prefekt zbora za nauk vjere, iznosi gledišta o suvremenom svjetu. Netreba zaboraviti da je baš kongregacija kojoj predsjeda kardinal Racinger osnovan 1542. kao znak univerzalne inkvizicije 1908.-1965. pod nazivom Sveti zbor svetog Uficija. Iz općila iz crkve sve komuniste, sve koji glasuju za njih i sve koji glasuju za stranke povezane sa komunistima. Pa su sa talijanskim izborima 1948. i 1952. bilo na vratima mnogih crkvenih zdanja ili istaknuti plakat s tim odlukama kako bi odvratili vjernike od "crvenog vraga". U tom sklopu izjava

kardinala Racingera neki itali čitaju kao neslužbenu rehabilitaciju talijanskih postkomunista.

Dr. Rivera

To novostvoreno remek djelo treće sile zove se karizmatički pokret. To je most prema Rimu. Pa se stoga u tom sakramentu krvi i prikazuje odjeljen od tijela. Treći je razlog u spasonosnom djelovanju tog sakramenta. On vrijedi za spasenje tijela pa se zato žrtvom prinosi tijelo. Isto tako on vrijedi za spasenje duše pa se zato žrtvom prinosi krv. O braku svećenika Toma je mislio mnogo bolje nego što danas misli i naređuje papinska samovolja. Tako naime biskup Durandus iznosi uz mišljenje mnogih drugih i Tomino 4, 38, 2. Da je dostojanstvo u svećeničkog staleža zavjet odricanja od bračne veze nije pridodan esencijalno već samo po naredbi Crkve tj. akcidentalno. Stoga svećeniku ne smeta njegovo zaređenje da bude od Crkve razrješen tog zavjeta jer svećeniku zaređenje ne uključuje u sebi i zavjet celibata. Toma Akvinski dokazivao je i to da je za svećenika bolje da uđe u brak ne samo po Papinom dopuštenju već i po savjetu svećenika, svoga ispovjednika, negoli da bude razbludnik. Uostalom u svom djelu "Teološka suma" (summa theologica) koja se počinje riječima: smilovanje je Božje iznad svega. On u poglavlju 165 koje se počinje i stoga treba govoriti o incestu kaže o tome doslovce ovo: "U crkvenom kanonu stoji napisano: kada klerik koji je već primio niže redove izjavi da nemože čuvati zavjet čistoće hoće da stupi u brak ima pravo na izdržavanje koje će mu se davati od njegovih benificija izvan okvira crkvene službe, s time da ne vrši više službu u svojoj crkvi, već samo da bude pod crkvenom paskom i da praksa te kanonske odredbe zaveden je običaj da takvog crkva čim stupi u brak smjesta liši svih benificija iako kanon kako rekoh naređuje da se ima izdržavati iz benificija. Ako ipak klerik dođe na ispovjed obzirno svećeniku i požali mu se da nikako ne može izdržavati zavjet čistoće, ispovjednik neće mnogo pogriješiti ako mu savjetuje neka se potajno oženi i neka oprezno čuvajući svoju tajnu ne dopusti da biskup za to sazna. Smatram da je manji grijeh zadržati benificije uz tajni brak negoli protiv Božje naredbe držati uza se bludnicu. Ako bi takav bio kasnije primoran od svoga biskupa da prima više redove, mislim da ako već ne bude htio živjeti u potpunoj čistoći, da je manji grijeh živjeti u braku nego bludno griješiti s bludnom ženom. Eto, to su riječi onoga Tome koji je među fratrima reda svetog Dominika proveo svoj život u celibatu i svetošću svoje nauke, stekao besmrtno ime kao ljudi velike izobrazbe i prvaka u znanosti. Jasno se vidi da i on odobrava svećenički brak ali se zbog Papinskih zakona ne usuđuje otvoreno to tražiti, kaže Matija Vlačić ilirik u svojoj knjizi "Katalog svjedoka istine"

Dr. Francis A. Schaeffer, Otkaz razuma, strana 65

Čim nastane rascjep između vjere i razuma posljedice se najprije odraze na etici. Tako su ljudi u doba reformacije imali sustav zakona koji se temelji na samom Božjem zakonu. Moderni čovjek odbacuje taj sustav kao što odbacuje i kršćansku teologiju.

strana 67

Treba prihvatiti istinitost Biblije i onda kada govori o Bogu i kada onda kada govori o povjesti i svemiru. Bog se objavljuje Isusu Kristu, no ta se objava vrši posredstvom Svetog Pisma i nikad izvan njega. Ako ga izdvojimo iz Svetog Pisma Isusovo ime bit će samo prazna riječ bez značenja. Forma bez sadržaja. Ni Isus nikada nije odvajao svoj autoritet od autoriteta Svetog Pisma a to dokazuju sva njegova djela. Njegovo djelovanje temelji se na suglasnoti njegovog autoriteta sa sadržajem riječi.

stran 64

Ne zaboravimo da je pravi neprijatelj antikrist. On ne niječe Isusa. On ide samo za tim da zauzme njegovo mjesto. Ovih posljednjih godina riječ "Isus" izdvojeno je iz konteksta "Sveto Pismo" postala je neprijatelj povjesnog Isusa. Onog Isusa koji je umro i uskrsnuo, koji ima ponovno doć i koji je vječni sin Božji. Budimo na oprezu. Ako i evangelikaciju svajaju podvojenost između dviju razina spasenja, narav i milost, te ako u osobnom susretu s Isusom vidi iskustvo koje bi bilo neovisno o sadržaju Svetog Pisma i koje ne bi bilo otvoreno diskusiji ili provjeri. Mi bismo i nehotice postali zatočenici modernog sustava mišljenja što ga usvaja generacija koja nastupa i koja nas zapljuskuje sa svih strana.

strana 18

Djelo Sapsenja također ne dopušta nikakvu diobu jer se ono isključivo temelji na vjeri i Svetom Pismu. Ovdje skrećemo pažnju evangelikalnih kršćana na činjenicu da je reformacija u govornom načelu samo "Sveto Pismo" a ne u načelu da se objava Boga zbiva samo u Kristu. Ako na prihvatimo stajalište reformatora u Svetom Pismu riječ Krist gubi svako značenje, a upravo je u tome moderna teologija krenula krivim putem. Za nju ta riječ više nema nikakovo značenje jer je odvojila Krista od Pisma. Reformacija se pokorava u naučavanju samog Krista kada je dovodila u usku vezu objavu Boga u Krista s objavom što nam o tome daje pisana riječ... Biblija ne pruža istinu na iscrpan način. Ona nam pruža ono što ću ja nazvati "autentičnom istinom". Autentičnom ukoliko se odnosi na Boga, čovjeka i prirodu. Nasuprot teorije Tome Akvinskog reformacija je naučavala da je jedino Bog autonoman.

Otto Goldmann, Ima li biblija pravo, Zagreb 1971. izdaje HKD sv. Čirila i Metoda

Za opravdanje najnepravilnijih tvrdnji navode se besmisleni dokazi kao naprimjer u srednjem vijeku Biblija je bila okovana u lance. Ta je tvrdnja točna, no valja znati zašto je Biblija okovana u lance. Zacjelo ne zato da se oduzme kršćanskom puku već upravo obratno. To je zato da je svatko može čitati, a nitko ponjeti sa sobom. Papa Pavao VI naredio je na Trinidetskom saboru 1545.-1563. da se Biblija može čitati na pučkom jeziku samo sa izričitom dozvolom Svete Stolice. Pa koji bi se čovjek iz puka bio on obrtnik, trgovac ili poljodjelac potrudio u Rimu da traži dozvolu za čitanje Biblije. Zbog toga postala je Biblija kršćanskom puku tuđa, nečitana knjiga. Poznavali su je još samo po sadržaju iz propovjedi kateheza. Unatoč tome ili možda upravo s toga nemože se jednostavno tvrditi da je Biblija bila zabranjena knjiga kako se to još danas tu i tamo tvrdi. A zašto je onda Papa zapravo zabranio čitati Bibliju na pučkom jeziku? Jednostavno zbog brige da sačuva pravu vjeru i da spriječi da nebi takvim čitanjem Biblije nastala sumnjiva, ali možda nepravilna tumačenja vjere. Kako li su se tu...kako li su se tu pogrešnim prijevodom mogle lako ušuljati zablude. Kriv prijevod mogao je imati sasvim drugi smisao...nažalost moralo je proći tri stotine godina dok se nisu osigurali prijevodi i sada je Papa Leon XIII preokrenuo jednostavno rješenje Pape Pavla IV. On je vjernicima preporučio čitanje Biblije pri čemu je zadržao još samo neka ograničenja koja su još danas na snazi. Katolik smije čitati samo ono izdanje Biblije koje je Crkva odobrila. Vatikanski sabor 11.listopada 1962. do 08.prosinca 1965. pri kom su dogmatske konstitucije u božanskoj objavi br. 25 potiče kršćanske vjernike i sve Kristove vjernike..sveti sabor jako i sasvim posebno ističe zar čestim čitanjem pisma izučuje najuzvišenije znanje Isusa krista Filipljanina 3: 8 jer ne priznavati pisma znači ne poznavati Krista (Jeronim).

strana 8

Biblija je dakle uistinu knjiga Crkve i prema tome ovoj pripada i pravo da tumači Bibliju." Međutim nama koji već dugi niz godina najveći dio svog života izučavamo tu knjigu poznato je da Biblija objašnjava samu sebe.

Das gesets christi, moral theologie Bernard Haring

KRISTOV ZAKON OPĆA KRŠĆANSKA MORALNA TEOLOGIJA

Zagreb, 1973. 139. strana

Crkva je izričito definirala dogmu da Adamova djeca još posjeduju slobodu moralnog izbora. Time ništa više i ništa manje rečeno je

nego da normalni čovjek barem u odlučnim trenucima svoga života posjeduje u tolikoj mjeri slobodu volje da se može odlučiti za ili protiv Boga i to tako ozbiljno i valjano da Bog na to sa svoje strane izriče sankcije. Ovo je opet suprotno tvrdnji učenja Tome Akvinskog što smo prethodno vidjeli kod Matije Vlačića, ilirika.

strana 119

"Sloboda je samo tamo gdje osoba u svojoj najdubljoj jezgri može pristati ili se pobuniti. Sloboda je po svojoj biti sposobnost za dobro. Međutim snaga za dobro proizlazi iz čovjekove sličnosti sa Bogom. Prije smo iz pisma zaključili da čovjek nema sklonost ka dobru nego je vođen egoizmom, sebičnošću." Rimljanima 3, 10, 11 i 12.

strana 238

citat: "Po svetom Tomi vječni je zakon plan Božje mudrosti ukoliko upravlja svakim djelovanjem i svakim gibanjem. Vječni je Božji zakon kao pralik sadržan u biti Božjoj u bitnoj riječi. On postaje stvarnim zakonom po slobodnoj odluci Božje volje da ostvari određen poredan bitka a time i djelovanje dužnosti.

strana 231

"Bog nam je svoju volju objavio po Kristu koji je ustanovio katoličku crkvu kao čuvaricu i tumačiteljicu svoje objave."

strana 241

"Augustinsko Platonovski smjer vidi prirodni čudoredni zakon više sa strane uzma zbog njegovog sudjelovanja. Božanskim zračenjem ideja u vječnom Božjem zakonu. Toma u zrelijoj dobi cio aristotelovski smjer naglašava više stvarni poredak i njegova spoznatljivost u svezi sa zahtjevom trebanja. U obje Grčke filozofije, a još više u njima odgovarajućim kršćanskim smjerovima naravni čudoredni zakon govori ne samo preko razuma nego i preko prirodne sklonosti i ljudske naravi prema dobru." Pismo kaže: Na svoj razum i osjećaj ne oslanjaj se.pogledaj katekizam

strana 242

Kada je na početku novog doba sve više počala kolebati vjera u objavljenje čudoredne zakone potrudili su se najprije katolici i protestanti kalvinici, ali također i slobodni mislioci da u prirodnom čudorednom zakonu u prirodnom pravu dobiju zajedničke osnove.

Među najznačajnije učitelje prirodnog prava spadaju Grotius i Kufendoolf koji su bili pod utjecajem Vitorie Suareza. Nauku u prirodnom pravu pohlepno je prihvatio racionalizam.

strana 253

Zakon je po sebi dobar prva Timotiju 1: 8. Zakon je svet i njegova zapovjed je sveta, pravedna i dobra, Rimljanima 7, 12, 14. Zakon konačno nije ništa drugo nego dobra i sveta volja Božja. Sveto pismo Starog i Novog Zavjeta ima pred očima životnu volju Božju koja se milostivo očituje u Zakonu.

strana 250

Pojava Krista i njegova savršenog Bogoštovlja ukinut je starozavjetni obredni zakon. U slučaju ako bi se i nadalje vršio postao bi zakonom smrti jer po svom najdubljem značenju pretpostavljaju da Krist još nije došao. Ovdje nije riječ o moralnom zakonu, deset zapovjedi koji je vječna već o ceremonijalnom obredu koji je u Kristu našao ispunjenje.

strana 330

Grijeh kao suprotstavljanje objavljenoj volji Božjoj. Grijeh je misao, riječ ili dijelo protiv vječnog zakona (Augustin).

Anew Catechism of Christian doctrine and practice bujanesbellord, pp 86-87.

Pitanje: Koji je dan odmora šabat?Odgovor: Sedmi dan, naša subota.Pitanje: Da li držite šabat?Odgovor: Ne, mi svetkujemo dan gospodnji.Pitanje: Koji je to dan?Odgovor: Prvi dan, nedjelja.Pitanje: Tko ga je promijenio?Odgovor: Katolička crkva.

Anabridnent of the christian doctrine by, Henry Tuberville, p. 58

Pitanje: Kako dokazujete da crkva ima moć da uspostavlja praznike i svete dane?Odgovor: Pa upravo činom promjene subote u nedjelju koju protestanti sljede i na taj način potpuno se suprostavljaju sebi što strogo drže nedjelju, a krše većinske propise koje je crkva uspostavila. Pitanje: Kako to dokazujete?

Odgovor: Zato jer oni svetkuju nedjelju, priznaju crkvenu moć da zapovijeda praznike i da se svrstavaju pod grijeh.

Komentar nadbiskupa vrhbosanskog dr. Ivana Evanđelista Šarića. Sveto pismo Starog i Novog Zavjeta izdala akademija Ragina Apostorum, Sarajevo 1942.

strana 16Prva knjiga Mojsijeva, strana 2, komentar.

Prva Mojsijeva 1: 5. i postade veče i postade jutro, dan prvi.Pod 4. Čovjek ima da svetkuje Boga u određeni sedmi dan počinka. Taj dan ima da bude posvećen Bogu i našem odmoru. Pet. I postade veče i postade jutro, prvi dan. Kod židova nije kao u nas počinjao dan od ponoći nego uveče, zalaskom.

strana 429

Druga Mojsijeva od 1-17, komentar.

Glava 20 stih. Deset zapovjedi Božjih kojih nije moglo da uzdrma ni jedna bura vjekova napisao je Bog ne samo na kamene ploče, nego iz je plamenim mačem upisao u srca samih ljudi. One su već stajale u srcima prvih ljudi ali su ih opet potamnile sjene istočnog grijeha. Zato ih Bog obnovi uz gromove i munje da ih više nikad ne zaboravi pamet čovječja. Deset zapovjedi Božjih, one su ostale teme svakome zakonodavstvu i javnome poretku sve do dana današnjeg. One je u najkraćem obliku obuhvatio sav vjerski i čudoredni život čovjeka u njegovom odnosu prema Bogu i bližnjima. Društveno i osobno dobro ovisi o izvršavanju ovih deset zapovjedi Božjih.

strana 206. komentar nadbiskupa

Glava 23 od 1-3. Ne smijete raditi nikakva posla, hebrejski malakoh. Ovom zabranom bili su zabranjeni ne samo teški poslovi kao težački rad na polju ili rad različitih zanata nego i čisti kućni poslovi, kao rad u kuhinji. Ovaj potpuni odmor bio je propisan samo za dane subotne i za dan velikog pomirenja.

Novi Zavjet, strana 160.

Luka 23: 56. Potom se vratiše i pripraviše mirise i pomasti, a subotu provedoše u miru po zakonu. Luka 24: 1.Komentar nadbiskupa Šarića. U prvi dan tjedna, tj. rano u nedjelju sad su htjele žene izvršiti izostavljeno pomazanje. Da se nedjelja u to vrijeme svetkovala onda žene ne bi došle da pomažu tijelo u nedjelju, već bi je svetkovale, tj. odmarale.

Moj komentar. Strana 327 Prva Korinćanima 16: 2. Svaki prvi dan tjedna neka svaki od vas ostavlja kod sebe i skuplja koliko može da ne budu bivaju sabiranja tada kada dođem.

Komentar kardinala. Prvi dan tjedna i jeste nedjelja. strana 417 Hebrejima 4-5.

Hebrejima 4: 4. Jer negdje reče za sedmi dan ovako. I počinu Bog u sedmi dan od sviju dijela svojih. Hebrejima 4: 8. Jer da je Joza one doveo u pokoj ne bi poslije govorio za drugi dan. Hebrejima 4: 9. Dakle ostavljeno je još o počivanju naroda Božjem.

Komentar kardinala.

Glava 4 od 1 do 3. Pokoj Božji u koji će ući kršćani za muku i kušanja ovoga života isti onaj pokoj u kojega je Bog ušao i za kako je dovršio stvaranje svijeta. Već uredbom subote pokazuje Bog ljudima da će i oni biti dionici njegovog vječnog subotnjeg pokoja jer je subota imala biti znamanje vječnog pokoja u Bogu. Narodu Izraelskom htio je Bog dati pokoju zemlji i kanadskoj, ali je Izrael osujetio ispunjenje ovog obećanja svojim nevjerstvom i otpadom. Zato je ispunjenje ovog obećanja sačuvano za novozavjetni Božji narod.

strana 485.

Otkrivenje 14: 8. i drugi anđeo za njim ide govoreći: "pade Babilon veliki koji je žestokim vinom bluda svojega napojio sve narode". Otkrivenje 14: 10, 11, 12. Deset. I on će piti od vina gnjeva Božjeg koje nepomješano utočeno u čaše gnjeva njegova i bit će mučen sumporom i ognjem pred anđelima svetim, pred janjetom. Jedanaest. I dim muka njegovih diže se u vjeke vjekova i neće imati počinka dan i noć koji se klanjaju zvjeri i slici njezinoj i ako tko primi žig imena njezina. Dvanaest. Ovdje trpljenje svetih koji drže zapovjedi Božje i vjeruju Isusu.

Komentar kardinala. Od 6 - 11. Jedan anđeo propovjeda posljednju opomenu svim zemljama. Drug anđeo navješćuje pad glavnog grada protukršćanske svjetske moći. Treći prijeti svim poklonicima zvjeri vječnom osudom.Šesti stih. Vječno Evanđelje tj. knjiga u kojoj je vječna odluka Božja o spasenju ljudi po Isusu Kristu ili vječna odluka Božja o pobjedi Kristovoj a u svrhu da potakne ljude na pokoru. Osmo. Pad pod Babilonom podrazumijeva se Rim. Glavno središte neznaboštva. Taj svjetski grad prikazuje se kao bludnica koja zavodi sve narode na blud tj.na ideopoklonstvo. Zato se na njega obrušava sva mjera Božjeg gnjeva.

strana 495.

Komentar kardinala. Glava 22 od 1-3.

Jedu plod s drveta vječnog života. 19: 9, otkrivenje se potvrđuje kao istinito, ono dolazi od Boga koji je prosvjetljivao stare proroke. Već bliže vrijeme donjet će njegovo ispunjenje, zato blago onome koji uzima k srcu sadržaj ove knjige. Od 6-9, i kratko vrijeme upotrijebi za sovje posvećivanje da tako osigura sebi ulazak u nebo 10-15.

Još nekoliko riječi o Jezuitima. Religija i ateizam, Vinko Cecić, MIP Zagreb 1959., strana 135

Natko Nodilo rodio se 31. kolovoza 1834. u Splitu. Kao profesor opće povjesti djeluje na gimnazijama u Splitu i Zadru, a od 1874. - 1901. na sveučilištu u Zagrebu. Kao rektor umro 1912. u Zagrebu.

strana 145

"Proglašenje dogme o takozvanom "bezgrešnom začeću" 8. prosinca 1854. objavljivanje "syllabusa" uz encikliku quanta qura 8.prosinca 1864. i konačno proglašenje Pape nepogrešivim 18. srpnja 1870. izraz su procesa što se vrše u katoličkoj crkvi u vezi sa sve jačim utjecajem jezuita u njoj. U drugoj polovini 19. stoljeća ovaj je proces dostigao svoju kulminacijsku točku. Bijeli i crni Papa. Poglavar katoličke crkve i general jezuitskog reda potpuno su se poistovjetili po težnjama i interesima. Pio IX i Ivan Petar Beckx postali su jedno." Pročitajmo izjave bivšeg jezuitskog svećenika dr. Alberta Romerea Rivera. "Masoni, slobodni zidari, članovi tajnog religioznog filozofskog društva s mističnim obredima. To je bila stvar koju sam mrzio i protiv koje mi je bilo dano da se borim. Sve se rušilo. Saznao sam da je crni Papa jezuitski general koji iz pozadine upravlja Vatikanom u Rimu, također mason i član Španjolske teističke stranke. Dobio sam vrtoglavicu kada sam saznao da je jezuitski general u tijesnoj vezi sa iluminatima iz Londona. Ignatius de Lojola, osnivač jezuitskog reda bio je član iluminata. Nekoliko tjedana bio sam bolestan jer sve protiv čega su me učili da se borim, sjedinilo se negdje pri vrhu. Danas je rimokatolička institucija zaposlena sa preinakom povjesti inkvizicije da prikrije svoje djelo. Knjige o tom predmetu su tajanstveno nestale iz mnogih knjižara. Zbog mog prethodnog radnoh iskustva bio sam postavljen u ekumensku skupinu pod Papom Ivanom XIII, neka vrsta policije. Protestanti više nisu nezavisni heretici nazivani hiereticima, krivovjercima već odvojenom braćom. Ateisti više nisu naši neprijatelji. Sve to sa namjerom da bi svi vjernici bili udruženi u jednu svjetsku crkvu, a svi nevjernici u jednu svjetsku vladu. Mi smo se uspješni infiltrirali u sve organizacije. To novostvoreno remek dijelo, treća sila, zove se karizmatički pokret. To je most prema Rimu. Protestanti su nas prihvatili raširenih ruku."

RELIGIJA I ATEIZAM

Vinko Cecić, strana 145, NIP 1959.

I Nodilo to zna i vidi da su Pio IX i Ivan Petar Deckx Postali jedno. Jezuitski general otuda i njegova pažnja prema jezuitima tim pravim upravljačima Petrovom lađom... dodajmo, a kod nas posebno, da gdje je istina i gdje se činjenice koje bi prikazale pravo lice jezuitima kod nas? Koliko je kod nas utvrđeno u političkoj ulozi što su je jezuiti vršili kod nas. Premalo je bilo i ono što je Nodilo ostavio za sobom o tome. Koliko nam još i danas toga nedostaje da bismo imali pred sobom iole točnu sliku mjesta i uloge što su je oni izvršili u našem društvenom životu... pogledajmo barem neke aspekte ovih kompleksnih pitanja kao jezuitska religija, jezuitska nauka, moral i jezuitska politika.....Vokacija im, piše Nodilo, za pripadnike ovog reda bijaše negdje protiv protestanata. Sada im je protiv slobodarske jeresi. Sve novo, ovlaženo i opoganjeno duhom slobode, sve što svijet prigrli i za francuske revolucije, red je tako drže oni, rušiti i srušiti. Prokleti kvasac slobode uskiseli nam cijelo društveno tijesto....hijerarhija mora biti opet prvo u svim odnosima države i crkve pa i u samoj politici. Kako ona biješe kada planu u liku presjajne zvijezde na tmurnom nebu srednjih vijekova (liberalis i silabus). Nodilo ispituje i neke momente iz povjesnosti reda tj. pitanje njihovih ukidanja i ponovnog oživljavanja. Posebnu pažnju posvećuje buli Pape Klementa XIV od 02.srpnja 1773. kojem se jezuitski red ukida. Navodim iz nje mjesto gdje Klement kaže kako uz pouzdanje da ga pomaže sveti duh nakon zrelog promišljanja ukida družbu isusovačku od koje više nije očekivao predašnje obilate plodove i koristi. U istoj buli Klement daje i obrazlođenje svoje odluke. Bula, veli Nodilo vrvi žalbama na isusovce. Te njihovi razdori po kleru, po akademijama, po univerzitetima, po književnim školama, po raznim drugim posvuda tugaljivo raspravljanje o njihovu nauku. Tužba na njih poradi točnosti zemaljskih dobara. Ukratko i svojim moralom, i svojom religijom i svojom naukom, kao u svojom politikom, jezuiti su odbili od sebe sve napredno svjetovnjačko jednako kao i duhovničko. Godine 1890. Nodil je postao rektor zagrebačkog sveučilišta.

strana 150

U Bizantiji, država je najtješnije spojena sa crkvom. Tamo je i najmanji vjerski grijeh zločin državni. Novi autokrata od naroda se pozdravlja usklikom "Mnogo ljeta tebi caru pravovjerni!" Autokrat vrši na zemlji kršćansku Božju providnost, pa ipak to bizantijsko carstvo Kristovom vjerom kroz prethodništvo s vijeka na vijek umanjuje se, ruši se sve dokle njemu ne dođe sudnji dan. Pa i još nešto. Pokret za mirom, pokret koji dobiva i sve konkretnije oblike,

postizava sve vidnije uspjehe. Da dijalog nije završen, te da smrt ne razara osobu.

Večernji list 30. studenog 1996.

DOPUŠTEN RAZGOVOR SA DUŠAMA

Katolička crkva kaže da je moguće komunicirati preko granice života. Mnogi će vjernici shvatiti koliko je mjerodavno ono što je u Vatikanskom glasilu napisao franjevac Gino Concetti čest autor teoloških uputa u tom dnevniku. A on tvrdi da je preko granica života moguće ne samo imati dodire nego i komunicirati. Crkva piše "on vjeruje u općinstvo svetih". To znači da je moguće komunikacijom među onima koji žive na ovoj zemlji i onih koji žive u stanju pokoja vječnog. U raju ili čistilištu. Nadalje, može biti da Bog dopušta našim dragima da nam upute poruke kako bi nas vodili u nekim trenucima našega živpta. Štoviše s vjerskog gledišta takve komunikacije pokazuju da duša nadživljuje, da dijalog nije završen, te da smrt ne razara osobu. Torinski list izvješćuje da su i u posljednjih nekoliko desetljeća o tome bila različita mišljenje u katoličkim i protestantskim teološkim školama.

Dr. Mirko Golubić, vidjelac s Patmosa, strana 288

Umjesto Biblijskog nauka o besmrtnosti kao Kristovog dara vjernima uvela je Platonovu nauku o uređenoj besmrtnosti ljudske duše. Uveden je u crkvu lažni nauk o čistilištu i o vječnom mučilištu zlih u ognjenom paklu. Iako Biblija jasno uči da je čovjek smrtan radi grešnosti, ali da može uskrsnuti prihvati li Krista, prema tome kako pismo o njemu uči. Bog kaže u I Mojsije 1: 17, u koji dan okusiš njega umrijet ćeš. Sotona kaže u 1. Mojsije 1: 4. Nećete vi umrijeti. Gotovo cijeli svijet vjeruje sebi odnosno sotoni da neće umrijeti iako je to u potpunosti protiv Božje riječi.

MI sječanj, veljača 1993. katolički list o ljudskoj duši.

Da sve religije svjedoče za neumrlu dušu, posvjedočili su i predstavnici raznih religija na znanstvenom skupu održanom tijekom godine 1966. u mjestu Citadella Cristina kod Assiza. Pet. Izajija 8: 20 u prijevodu Kršćanske sadašnjosti. Uza zakon, uza svjedočanstvo tko ne rekne tako zoru neće dočekati. Pravilan prijevod Izajija 8: 20, Zakon i svjedočanstvo tražite, ako li tko ne govori tako njemu nema zore. King Jems prevodi: U njemu nema svjetlosti. Ovakav poguban prijevod Kršćanske sadašnjosti je u potpunosti nejasan u prijevodu katoličkih teologa. Kao što je i u samom novom katekizmu, katekizam katoličke crkve Hrvatske biskupske konferencije 1994. Kao umrijeću zato što nema svjetlosti u njima.

King Jams, Izaja 8: 20, zakon i svjedočanstvo tražite, ako oni ne govore u skladu sa tim svjetlosti u njima nema. Na 511. strani katekizma nedosljedan prijevod. Ponovljeni zakon od 5 od 6-21 što smo već spominjali. Da bi se stvorio dojam mjenjanja zakona kroz povijest. Što se uistinu baš nikada nije dogodilo.

Zbornik radova Teološko pastoralnog tjedna, 1970.

Dan gospodnji u Novom Zavjetu i novozavjetno vrijeme, dr. Adalbert Rebić, strana 5

Starozavjetna zapovijed o šabatu "koja se stoljećima mijenjala". To je uistinu potpuna neistina. Dalje govoi dr. Adalbert Rebić na strani 5 šabat svakako nije izraelcima s neba pao. Mojsije je tu predstojeću ustanovu vješto utkao u jahvističku religiju. U okvirima Sinajske objave i Sinajskog zakona, te tako u svjetlu jahvističke religije preoblikovao. Da li je to zaista tako kao što piše u Zborniku 1970. kao što tvrdi katolički teolog Adalbert Rebić.

Druga Mojsijeva, izlazak 20: 22.

Nakon davanja deset zapovijedi stih 22. Sami ste vidjeli da sam s vama govorio s neba. Druga Mojsijeva, izlazak 21. Onda Bog izgovori sve ove riječi: Dakako da židovi u sovom hebrejskom jezikom nisu imali izraze opisne za dane jer su pagani imali ili mnogobošci opisne izraze za dane. Oni su dane jednostavno brojili. Jedan, dva, tri, četiri, pet dan pripreme, i šabat. Subota koja se nikada nije promijenila. Šest. Izajije 28: 10 i 13. Deset. Sav Lasav, Sav Lasav, Kav Lakav, Kav Lakav, Zeer Šam,Zeer Šam. Trinaest. Zato će im jahve ovako govoriti: Sav Lasav, Sav Lasav, Kav Lakav, Kav Lakav, Zeer Šam, Zeer Šam. Da hodeći padu na uzmaku da se razbiju, zapeltu i uhvate. Pravilna prijevod Izaje 28: 10 i 13. Jer zapovjest po zapovjest, zapovjest po zapovjest, pravilo po pravilo, pravilo po pravilo, ovdje malo, ondje malo davaše se. Trinaest. I bit će im riječ gospodnja zapovjest po zapovjest, zapovjest po zapovjest, pravilo po pravilo, pravilo po pravilo, malo ovdje malo ondje da idu i padaju na uznake i razbiju se i da se zapletu u zamke i uhvate se. Čemu katolički teolozi nisu preveli deseti i trinaesti stih iz Izajije 28 glave. Zato što se to tiče i njih samih.

Dr. Mirko Golubić, vidjelac s Patmosa, strana 287.

Ona je Kristovo svećenstvo i njega posredno zamjenila ljudskim svećenstvom i posredovanje ljudskih posrednika proglašenim svecima.

Dr. Mirko Golubć, vidjelac s Patmosa, strana 287.

Kristovoj žrtvi jednom prinjetoj za nas i dovoljno za naše spasenje usudilo se izvršiti trostruku promjenu Božjem zakonu koji je svet i nepromjenjiv. Izbacila je iz Božjih zapovjedi drugu zapovjed koja zabranjuje pravljenje i obožavanje kipova i slika. Druga Mojsija 24 i 5. Promijenila je četvrtu zapovijed koja nalaže svetkovanje subote, druga Mojsija 20 od 8 do 11., a umjesto nje uvela je svetkovanje neznabožačkog blagdana dan sunca pod imenom nedjelja. Da nebi zbog izbacivanja druge zapovjedi broj zapovjedi u zakonu bio smanjen na deven podjelila je desetu zapovjed na dva dijela tj. od jedne zapovijedi napravila dvije. Ne poželi žene bližnjeg svojeg i ne poželi nikakve stvari bližnjega svojega. Ovo je jedna zapovjed koja zabranjuje da poželimo bilo što što pripada našem bližnjem, druga Mojsija 20: 17.Sedam. Dijela 8: 37, U prijevodu K.S. U prijevodu K.S. dijela 8: 37 tekst je u potpunosti izostavljen. Tekst dijela 8: 37 glasi; A Filip mu reče: ako vjeruješ od svega srca svojeg možeš, a on odgovarajući reče: vjerujem da je Isus Krist sin Božji.Razlog zašto je ovaj tekst u Kršćanskoj sadašnjosti izostavljen je sljedeći. Iz ovog teksta jasno proizlazi da se čovjek krsti kada je odrasla osoba i to uronjavanjem. Tada zrela osoba svojim zrelim promišljanjem, odlukom, vjerom može prihvatiti Isusa Krista kao svog osobnog spasitelja što je kod krštenja male djece isključeno. Sedam. Luka 9: 55 i 56 u Kršćanskoj sadašnjost. Pedeset pet. Isus se okrenuo pa ih ukori. Pedeset šest. i ode u drugo selo. Luka 9: 55 i 56 Ispravan prijevod. A on okrenuvši se zaprijeti im i reče: neznate kakvog ste vi duha. Pedeset šest: sin čovječji nije došao da pogubi duše čovječje nego da sačuva i otiđe u drugo selo. Ovaj tekst može biti izostavljen s namjerom da se ne vidi Isusov stav da nikakav teror i nasilje se nemože opravdati čak ni u interesu samog Boga. Osam. Postanak 8: 14 u Kršćanskoj sadašnjosti a drugog mjeseca sedamnaestog dana. Ispravno Postanak 8: 14, a drugog mjeseca dvadeset sedmog dana. Ova pogreška u kršćanskoj stvarnosti vrlo smeta u računanju kronologije. Danijel 12: 4.Devet. Kršćanska sadašnjost: a ti Danijele drži u tajnosti riječi i zapečati ovu knjigu do vremena svršetka. Mnogi će tumarati, bezakonje će rasti. Pravilan prijevod 12:4 ;A ti Danijele zatvori ovu riječ i zapečati ovu knjigu do posljednjeg vremena. Mnogi će pretraživati i znanje će se umnožiti. Pogrešan prijevod katoličkih teologa sugerira i stvara dojan da se knjiga proroka Danijela nemože razumijeti i da će uvijek ostati nerazumljiva. Ali ona je danas otpečaćena.

Matija Vlačić, ilirik, Katalog svjedoka istine, Zagreb, 1960. strana 14

Ne svačajući misterij Kristove muke ni dobročinstva koje će odatle poteći za ljudski rod nego sav zaokupljen mišlju, nadom i žudnjom za ljudskom vlašću koje se nadao od kraljvstva Mesijina, Petar drsko

prekorava Krista što je spreman da podnese muke za ljudski rod. Matej 16: 22 i 23; Dvadeset dva; I uzevši ga Petar poče ga odvraćati govoreći: Bože sačuvaj to neće biti od tebe. Dvadeset tri; A on obrnuvši se reče Petru: Idi od mene sotono, ti si mi sablazan jer ne misliš što je Božje nego ljudsko. Kršćanska sadašnjost, priejvod Matej 16: 22. Petar ga povuče na samo i poče ga odvraćati riječima: neka ti Bog bude milostiv gospodine, Bože sačuvaj tebi se takvo što nesmije dogoditi. Dvadeset tri; a on se okrene Petru i reče: sotono idi mi s očiju ti si sablazan zame jer tvoje misli nisu Božje već ljudske. Ovdje je korektan prijevod Krđćanske sadašnjosti, ali značenje ovog teksta je sljedeće: Petar je pokazao nerazumijevanje i nevjeru onog što je Isus izjavio i na taj način bio je prepušten svojoj egoističnoj naravi preko koje se poslužio sotonom odvraćajući Isusa od smrti na križu. Od misije spasenja svih koji ga prihvate kao svoh osobnog spasitelja. Svaka ljudska misao vođena od sotone preko nasljeđene egoistične naravi, osim ako nekoga ne vodi Sveti Duh preko savjsti ili preko doslovnog vjerovanja u Božju riječ, Bibliju. To je jedina zaštita.Matija Vlačić, iliri, u Katalogu svjedoka istine, strana 14.

No Krist ga oštro pobija predbacujući mu neznanje i omalovažavanje onoga što je božansko. Žudnja za Božanskom vlašću.Čime sablažnjavamo samog Gospoda.

strana 15

Na posljetku nakon primitka svetog duha Petar često odaje svoje grijehe i zablude. Još naime ne shvaća pozvanje pogana pa ga zato Bog točnije u to upućuje potrebnim proviđenjem sa neba jer se sramotno pretvarao da zazire od zajednice sa poganima. Pa ne pristupa časnim korokačih čistoći Evanđelja i umalo što se sramotno ne izdaje. Zato ga Pavao oštro ukorava i gotovo velikom silom i kao da ga je uhvatio za ruku i privodi na put pravi. Budući da ni židovi sami nisu nikada Isusa prihvatili kao mesiju kazali su:Proklet da je prst čovjeka koji otvori knjigu proroka Danijela, 9. glavu.

Biblija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1991. Komentar. Strana 1224. Kronološki podaci knjige Danijela više manje samo su približni. Piscu očito nije stalo toliko do povijesne točnosti koliko do pouke koju daje povijest.

strana 1224.

Mali rog, ne predstavlja papstvo, već se izjednačava sa Antiohom Epifanom IV godine 175.-174. prije Krista. Knjiga proroka Danijela

pokušava se smjestiti u drugo stoljeće prije naše ere. Međutim veliki jevrejski povjesničar Josip Flavije u svojoj knjizi "Starine" kaže , kada je Aleksandar Veliki ušao u Jeruzalem 333. godine prije naše ere.. Svećenici Jeruzalema su izašli pred Aleksandra sa svitkom proroka Danijelova i pozdravili ga kao prorećenog cara. Tako je Aleksandar Makedonski postao zaštitnik Jeruzalema. Pitanje: Kako su svećenici mogli izaći sa svitkom proroka Danijela u 333. godini, dakle u 4. stoljeću prije naše ere ako je pisana tek u 2.stoljeću, odnosno 164. godine prije naše ere.

Na stranici 1225. komentar Danijel 9: 24 do 27

KADA ĆE SE POMAZATI SVETI NAD SVETIMA - MESIJA

1. Knez pomazanik mogao bi biti Kir - osloboditelj od izgnanstva predslika budućeg mesije Izaje 41: 1 ili svećenik Izaj Gnafa Jošua HG 1: 1 - 14.Pomazanik pogubljen možda veliki svećenik Onija III, ubijen početkom progonstva 171. prije Krista. Druga Makabajcima 4: 30-38. Narod jednog kneza vjerovatno Atnioha IV Etifana. Inače je taj dio teksta u izvorniku možda naumice nejasan. Čuli smo katoličke teologe, a sada sumiremo.Izrazi, mogao bi biti, možda i vjerovatno, jasno nam kazuju da ti ljudi ne razumiju taj dio proročkog teksta. Da li zato što ne mogu ili ne žele, nije nam poznato. Inače svakom ozbiljnom istraživaču Biblije u potpunosti je jasno da je knez pomazanik Isus i njegovo krštenje. Pomazanik pogubljen, smrt Isusa Krista na križu golgote. Narod jednog kneza, Izrael ili ostatak iz Izraela. U samom početku knjige govorili smo o protestantskom teologu Oscaru Cullmannu jednom od najznamenitijih protestantskih teologa današnjice. Sjećamo se da smo kazali o njegovoj knjizi jedinsto u mnogostrugosti Tubingen 1986. drugo prerađeno izdanje 1991. Sjećamo se njegove izjave: ne slažem se sa svime što Papa kaže, ali u katoličkoj crkvi postoje barem smjernice. U protestantskom svijetu one sasvim izostaju. Stoga i nije čudno zamijetiti da se taj isti protestantski teolog nalazi u katoličkom prijevodu Biblije Kršćanske sadašnjosti citiran na strani 1254, 1255, 1240, 1237, 1176 kao jedini komentator Evanđelja Bibljije Kršćanske sadašnjosti izdanja 1991.

VISOKE AMBICIJE

Nedjeljnja Dalmacija, 28. studenog 1996.

KATOLICI NA MARSU

Prvi put smo primorani da čovjek nije jedino inteligentno biće u Svemiru, te moramo pripremiti nekoliko naših svećenika za misionarske zadaće, ponajprije na Marsu, izjavio je ovih dana u Rimu profesor teologije dr. Inzio Carelli s Alfosijanskoga fakulteta na Vatikanskom sveučilištu. Sukladno rečenom priznanju i budućim planovima u Vatikanu je osnovan i poseban odjel za odnose sa izvanzemaljcima. Premda je futuristički program njihove izobrazbe za sada tek ideja, neosporno jeste da njezino vrijeme dolazi, dodaje Vatikanski teolog otac Pierre Soreli. Reformatori kao što su Viklif, Hus, Luter, Calvin, Noks i Cramer, ukazivali su na Danijel 7 i otkrivenje 17, tumačeći da je veliki otpad prikazan kao mali rog sa sjedištem u Rimu. Otkrivenje 14 i 18 šalje poziv iskrenim ljudima da iziđu iz njene sredine i napuste njenu nauku, Otkrivenje 8: 9.Otkrivenje 18: 4. Uto čuh drugi glas s neba gdje govori: Iziđite iz nje, moj narode da ne postanete sudionicima njezina grijeha i da ne djelite njezina zala. Jedan od vrlo značajnih reformatora, Filip Melangton bliski suradnik Lutera, kazao je to mnogo jasnije. On je rekao: On je promijenio vrijeme i zakone tako što bilo koji dan u tjednu može proglasiti svetim ili nesvetim, a svoje nesvete dane da proglasi svetim, kao što je promijenila subotu u nedjelju.

Izlaganje o Danijelovom proroštvu sastavio Filip Melangton George Joye 1545. Lažni dan od odmora.

Prije nekog vremena je Edvard Thiscox, baptistički naučnik i teolog koji je pripremio baptiskički priručnik, pozdravio veću grupu propovjednika u New Yorku i tom prilikom govorio o ovom pitanju. O nedjelji kao kršćanskom prazniku on je rekao: Žalosno je što je prvi dan u tjednu, nedjelja koja je neznabožačkog prorijekla žigosan žigom paganizma pokršten imenom božansko sunca koga je prihvatilo i ozakonilo papsko otpadništvo i predalo kao sveto nasljedstvo protestantizmu. Zaista je žalosno, ali sve je ovo predskazano u Danijelovom proročanstvu, zatim u proročanstu apostola Pavla i Ivana.

TEOLOGIJA TOME AKVINSKOG I NEISTINE O NJEGOVOM UČENJU

U najnovijem katekizmu katoličke crkve koje je pripremio dominikanac Christoph Schonborn rođen 1945. šezdeset i dva puta citiran je Toma Akvinski.

Feral Tribun, 09.prostinac 1996., strana 27

Dominikanci danas svoje nadahnuće crpe iz dva izvora koja posebno iritiraju društvo na koncu 20. stoljeća, barem dobru polovicu društva. Jedan je srednjevjekovni teolog Toma Akvinski za kojeg su žene nekim nesretnim slučajima (venti australes) "vlažnim vjetrovima" zaustavljene u razvoju prema muškom idealu. Drugi je svetica Katarina Sienska, mističarka iz 14. stoljeća koja se u dobi od sedam godina zaklela na vječnu čistoću.

Dr. Maximilian Lach, Život svetaca, 18.travnja 1941., strana 143.

Sveti Toma Akvinski tako sjaji na svodu crkve, katolički svetac. Toma sin grofa Landulfa Akvinskoga i grofice Teodore rodio se godine 1225. u dvorcu Rockasekki u Kalabriji u južnoj Italiji. Kada mu je bilo pet godina dao ga je otac na odgoj benediktincima na gori Mante Casina. U tom gradu vladala je kod đaka velika raskalašenost. Zato se Toma povukao od njihovog društva i tražio razbor sa Bogom i okrijepu duha u knjigama. Toma je odlučio sasvim se predati službi Božjoj. Kada mu je bilo sedamnaest godina obuče bez znanja svojih roditelja redovničko odijelo svetog Dominika i zakloni se u Rim. Majka poleti za njim, ali ga dominikanci pošalju u Pariz.

Strana 144.

O daj nam sveti Tomo da se vazda grijemo na suncu Božanske nauke u kojoj su tvoj um i volja neprestano bili urezani.

OTKAZ RAZUMA

Dr. Francis A. Schaeffer, strana 10."Sa Tomom Akvinskim započinje renesansa i njen humanizam. U misli toga filozofa narav nije posve odvojena od milosti i među njima je moguće stanovito jedinstvo. Po mišljenju Tome Akvinskog preskonskim padom oslabljena je čovjekova volja ali ne i razum. To nepotpuno poimanje čovjekova pada ne slaže se Biblijom i uzrokom je svih kasnijih poteškoća. Ta autonomija očituje se na više načina u djelu Tome Akvinskog. Ona naprimjer ide uz ruku naravne teologije i to neovisno o Svetom Pismu, objavi. Polazeći od toga načela samostalnosti, filozofija se oslobodila od objave i prekinuvši svaku vezu sa Svetim Pismom krenula je svojim slobodnim putem. "

Matija Vlačić, ilirik, kataloga svjedoka istine, Zagreb 1960., strana 187, Toma Akvinski.

"Tomu Akvinskoga koji je živio oko godine Gospodnje 1260. papisti osobito slave i uzdižu zbog neke njegove svetosti i velikog znanja. Pa ipak ni on nije potpuno odobrio sve papinske zablude. Catharinus u svojoj knjizi protiv Španjolskog redovnika Asota tvrdi da je Toma u pitanju slobodne volje sljedio mišljenje starih crkvenih otaca nasuprot mišljenju novih. I zaista, u VI poglavlju komentara poslanice svetog apostola Pavla Rimljanima, u 2. i 4. poglavlju komentara poslanice Efežanima. Toma o tome jasno govori. Tako je i u 6. poglavlju poslanice Rimljanima kaže da je slobodna volja uvijek rob ili milosti ili grijeha. A u drugom poglavlju komentira poslanicu Efežanima. Tvrdi da vjera ili uopće prilaz ili obraćanje Bogu nije nikako čin slobodne volje već posebni dar Božji. I u spasu duše često sasvim ispravno govori tvrdeći da se naš spas ne ostvaruje djelima nego vjerovanjem. Da nas dakle, spasava samo vjera. Isto tako u III. poglavlju komentara Poslanice Rimljanima u I poglavlju komentara i u 1. poslanici Timoteju, jasno nam kaže da naše spasenje zavisi samo u vjeri. U III poglavlju komentara poslanice Galaćanima, stavku IV kaže se: i sve one kojih se vjera sastoji u djelima zakona propisanima čeka progonstvo. Pri tome treba promišljati na obredna djela, a ne moralna ili treba kazati da apostol Pavao govori ovdje o djelima uopće. Koliko o obrednim, toliko o moralnim. Djela naime nisu razlog zbog kojeg je netko pravednik pred Bogom, već su tu radi ostvarenja i očitavanja pravednosti. Ta nitko se pred Bogom ne opravdava djelima već stanjem vjere. I to ne stečenim već ulivenim u dušu. Stoga su svi oni koji traže da spas zasluže djelima osuđeni na prokletstvo jer se ne uklanjaju grijesi pomoću djela niti se itko opravdao pred Bogom pomoću njih već pomoću stanje vjere koje je oblikovano. Stoga su svi oni koji traže spas ljubavlju, iz III. poglavlja komentara poslanice Titu, on je upoznao naše pretvaranje pa zato i kaže Psalam: spas je pravednik od Gospoda. Sljede ove riječi: Zatim kad kaže, ne po djelima pravednim, navodi razlog našeg spasenja na taj način da se najprije isključi presuktivni, vjerojatni, pretpostavljeni razlog, a zatim se pokazuju pravi razlozi spasenja. Pretpostavljeni je razlog da smo spašeni zbog naših zasluga, što Toma Akvinski isključuje kada kaže: ne po djelima koje smo mi izvršili, komentar poslanice Rimljanima, poglavlje 11. Sve što je prostalo spašeno je po izboru izvršenom od milosti Božje. U deutoronomi, poglavlje IX. Neće zbog svoje pravednosti niti zbog čistoće srca ući u njihovu zemlju da bi te je posjedovali. Pravi razlog čovjekova spasenja jedina je milost Božja. Isto tako tumačeći poslanicu Rimljanima III poglavlje IV stavak ističe da se tu židovi i pogani izjednačuju u stanju milosti Božje. I dokazuje da se spasenje postižava jedino vjerom u Krista. Nadalje u komentaru 1. poslanice Timoteju poglavlje I, stavak III kaže: dat je zakon da se upozna grijeh a u poslanici Rimljanima poglavlje 7, stavak 7 stoji: grijeha nisam spoznao nego po zakonu jer ne znadoh što je pohota dok mi zakon ne reče neka te pohota ne zavede. Zato smatramo da se ljudi ne spasavaju po djelima na koje ih obavezuje zakon nego samo

po vjeri. U pitanju slobodne volje Toma kaže: čitajući poslanicu Efežanima poglavlje III stavak 8. Mogao bi tko pomisliti da naše vjerovanje potječe od nas i da se zasniva na našoj volji ali apostol Pavao isključuje to i ističe: i to ne po vama. Za vjerovanje naime, kaže dalje Toma nije dovoljno slobodna volja jer sve ono što pripada vjeri nadilazi naš razum kao i što se kaže i u crkvenici (eclesjesticus). Poglavlje III, stavak 25. Tebi je ukazano mnogo toga što nadilazi ljudska osjetila, a u prvoj poslanici Korinćanima, poglavlje 2, stavak 11, ono što je Božje nikome nije poznato osim duhu Božjem. Vjerovanje u Boga nemože dakle, čovjek imati sam od sebe ako mu to neda sam Bog. Kako je napisano u knjizi Mudrosti poglavlje 9.: tko će Bože saznati tvoju misao ako ga ti ne obdariš mudrošću i ne pošalješ s neba. Duha Svetog. Zato Toma i dodaje: taj je dar Božji sama vjera, a to je rečeno u poslanici Filipljanima poglavlje 1, stavak 29. Vama je dano poradi Krista ne samo to da u njega vjerujete nego da za njega i podnosite muke....o pričesti kod obje prilike kažu u komentaru 1. poslanice Korinćanima ovo: ovaj se sakrament daje pod prilikama kruha i vina. Za to postoje tri razloga. Prvi je u njegovom savršenstvu jer kad se njime daje duhovna okrepa, treba sadržavati i duhovno jelo i duhovno piće. Ni tjelesno se naime okrepa ne pruža bez jela i pića. Zato je rečeno u 10. poglavlju iste poslanice: svi su isto duhovno jelo blagovali i svi su isto duhovno piće pili. Drugi je razlog u značenju tog sakramenta. On je naime spomen stradanja Gospodinova u kojem se njegova krv odjelila od tijela, pa se stoga u tom sakramentu krv prikazuje odjeljeno od tijela.Treći je razlog u spasonosnom djelovanju tog sakramenta. On vrijedi za spasenje tijela pa se zato žrtvom prinosi tijelo. Isto tako on vrijedi za spasenje duše, pa se zato žrtvom prinosi krv. O braku svećenika Toma je mislio mnogo bolje nego što danas misli i naređuje papinska samovolja. Tako naime, biskup Durandus iznosi uz mišljenje mnogih drugih i Tomino 4, 38, 2 da dostojanstvo svećeničkog staleža zavjet odricanja od bračne veze nije pridodan esencijalno već samo po naredbi crkve tj. akcidentalno. Stoga svećeniku ne smeta njegovo zaređenje da bude od crkve razrješen tog zavjeta jer svećeniku zaređenje ne uključuje u sebi i zavjet celibata. Toma Akvinski dokazivao je i to da je za svećenika bolje da uđe u brak ne samo po Papinom dopustenju, već i po savjetu svećenika, svoga ispovjednika, negoli da bude razbludnik. Uostalom u svom djelu "Teološka suma" (summa theologica) koje se počinje riječima: Smilovanje je Božje iznad svega. On u poglavlju 165 kaže, koje se počinje: I stoga treba govoriti o incestu kaže o tome doslovce ovo; U crkvenom kanonu stoji napisano: kada klerik koji je već primio niže redove izjavi da nemože čuvati zavjet čistoće hoće stupiti u brak, ima pravo na izdržavanje koje će mu se davati od njegovih benificija izvan okvira crkvene službe. S time da ne vrši više službu u svojoj crkvi već samo da bude pod crkvenom paskom i da praksa te kanonske odredbe zaveden je običaj da takvog crkva čim stupi u brak smjesta liši svih bonificija iako kanon, kako rekon, naređuje da se ima izdržavati iz benificija. Ako ipak krelik dođe na

ispovijed obzirno svećeniku i požali mu se da nikako ne može izdržavati zavjet čistoće, ispovjednik neće mnogo pogriješiti ako mu savjetuje neka se potajno oženi i neka oprezno čuvajući svoju tajnu ne dopusti da biskup za to sazna. Smatram da je manji grijeh zadržati benificije uz tajni brak negoli Božje naredbe držati uzase bludnicu. Ako bi takav bio kasnije primoran od svoga biskupa da prima više redove, mislim, da ako već ne bude htio živjeti u potpunoj čistoći da je manji grijeh živjeti u braku negoli bludno griješiti s drugom ženom. Eto, to su riječi onoga Tome koji je među fratrima reda svetog Dominika proveo svoj život u celibatu i svetošću svoje nauke, stekao besmrtno ime kao ljudi velike izobrazbe i prvaka u znanosti. Jasno se vidi da i on odobrava svećenički bak koji se zbog papinskih zakon ne usuđuje otvoreno to tražiti, Kaže Matija Vlačić, ilirik, u svojoj knjizi "Katalog svjedoka istine".

Dr. Francis A. Shaeffer

OTKAZ RAZUMA

strana 65

"Čim nastane rascjep između vjere i razuma posebice se najprije odrazi na etici. Tako su ljudi u doba reformacije imali sustav zakona koji se temelji na samom Božjem zakonu. Moderni čovjek odbacuje taj sustav i kao što odbacuje i kršćansu teologiju."

strana 67

"Treba prihvatiti istinitost Biblije i onda kada govori o Bogu kao onda kada govori o povijesti i svemiru. Bog se objavljuje Isusu Kristu, no ta se objava vrši posredstvom Svetog Pisma i nikad izvan njega. Ako ga izdvojimo iz Svetog Pisma Isusovo ime bit će samo prazna riječ bez značenja. Froma bez sadržaja. Ni Isus nikada nije odvajao svoj autoritet od autoriteta Svetog Pisma, a to dokazuju sva njegova djela. Njegovo djelovanje temelji se na suglasnosti njegov autoriteta sa sadržajem riječi."

strana 64

"Ne zaboravimo da je pravi neprijatelj antikrist. On ne niječe Isusa. On ide samo za tim da zauzme njegovo mjesto. Ovih posljednjih godina riječ "Isus" izdvojena je iz konteksta "Sveto Pismo" postala je neprijatelj povjesnog Isusa, onog Isusa koji je umro i uskrsnuo, koji ima ponovno doći i koji je vječni. Budimo na oprezu. Ako i evangelikaciju usvajaju podvojenost između dviju razina, spasenja, narav i milost, te ako u osobnom susretu s Isusom vide iskustvo

koje bi bilo neovisno o sadržaju Svetog Pisma i koje ne bi bilo otvoreno diskusiji ili provjeri, mi bismo i nehotice postali zatočenici modernog sustava mišljenja što ga usvaja generacija koja nastupa i koja nas zapljuskuje sa svih strana."

strana 18

"Djelo spasenja, također, ne dopušta nikakvu diobu jer se ono isključivo temelji na vjeri i svetom pismu. Ovdje skrećemo pažnju evangelikalnih kršćana na činjenicu da reformacija govori u načelu samo "Sveto Pismo", a ne u načelu da se objava Boga zbiva samo u Kristu. Ako ne prihvatimo stajalište reformatora o Svetom Pismu, riječ Krist gubi svako značenje, a upravo je u tome moderna teologija krenula krivim putem. Za nju ta riječ više nema nikakovo značenje jer je odvojila krista od pisma. Reformacija se pokorava naučavanju samog Krista, kada je dovodila u usku vezu objavu Bog u Krista s objavom što nam o tome daje pisana riječ...Biblija ne pruža istinu na iscrpan način. Ona nam pruža ono što ću ja nazvati "autentičnom istinom". Autentičnom ukoliko se odnosi na Boga, čovjeka i prirodu. Nasuprot teorije Tome Akvinskog, reformacija je naučavala da je jedino Bog autonoman."

Otto Goldmann, Ima li Bilija pravo?, Zagreb 1971. izdaje HKD Sv. Ćirila i Metoda

"Za opravdanje najnepravilnijih tvrdnji navode se besmisleni dokazi kao na primjer u srednjem vijeku, Biblija je bila okovana u lance. Ta je tvrdnja točna, no važno je znati zašto je Biblija okovana u lance. Zacijelo ne zato da se oduzme kršćanskom puku. Već upravo obratno, to je zato da je svatko može čitati, a nitko ponjeti sa sobom. Papa Pavao VI naredio je na Trinidedskom saboru 1545. - 1563. da se biblija može čitati na pučkom jeziku samo sa izričitom dozvolom Svete Stolice. Pa koji bi se čovjek iz puka bio on obrtnik, trgovac ili polodjelac usudio u Rimu da traži dozvolu za čitanje Biblije. Zbog toga postala je Biblija kršćanskom puku tuđa, nečitana knjiga. Poznavali su je još samo iz sadržaja propovijedi kateheza. Unatoč tome ili možda upravo stoga, ne može se jednostavno tvrditi da je Biblija bila zabranjena knjiga kako se to još i danas tu i tamo tvrdi. A zašto je onda Papa zapravo zabranio čitati Bibliju na pučkom jeziku. Jednostavno zbog brige da sačuva pravu vjeru i da spriječi da ne bi takvim čitanjem Biblije nastala sumniva, ali možda nepravilna tumačenja vjere. Kako li su se tu...Kako li su se tu pogrešnim prijevodom mogle lako ušuljati zablude. Krivi prijevod mogao je imati sasvim drugi smisao... Na žalost moralo je proći tristotine godina dok se nisu osigurali prijevodi i sada je Papa Leon XIII preokrenuo jednostavno rješenje Pavla IV.On je vjernicima preporučio čitane Biblije pri čemu je zadržao još samo neka ograničenja koja su još danas na snazi. Katolik smije čitati samo ono izdanje Biblije koje je Crkva odobrila. Vatikanski sabor 11.listopada 1962. do 08.prosinca 1965. pri kom su dogmatske konstitucije u

Božanskoj objavi broj 25, potiče kršćanske vjernike i sve Kristove vjernike... Svti sabor jako i sasvi posebno ističe za čestim čitanjem pisma, izučio je najuzvišenije znanje, Isusa Krista, Filipljanima 3: 8 jer ne priznavati pismna znači ne poznavati Krista (Jeronim)."

strana 8

"Biblija je dakle, uistinu knjiga crkve i prema tome ovoj i pripada pravo da tumači Bibliju. Međutim, nama koji već dugi niz godina ili veći dio svog života izučavamo tu knjigu poznato je da Biblija objašnjava samo sebe."

Das gesepc christi, moral theologie, Bernard Haring

Kristov zakon opća kršćanska moralne teologija, Zagreb 1973.

strana 139

"Crkva je izričito definirala dogmu da Adamova djeca još posjeduju slobodu moralnog izbora. Time je ništa više i ništa manje rečeno, nego da normalni čovjek barem u odlučnim trenucima svoga života posjeduje u tolikoj mjeri slobodu volje da se može odlučiti za ili protiv Boga i to tako ozbiljno i valjano da Bog na to sa svoje strane izriče sankcije."

Ovo je opet suprotno tvrdnji učenju Tome Akvinskog što smo predhodno vidjeli kod Matije Vlačića, ilirika.

strana 119

"Sloboda je samo tamo gdje osoba u svojoj najdubljoj jezgri može pristati ili se pobuniti. Sloboda je po svojoj biti sposobnost za dobro. Međutim, snaga za dobro proizlazi iz čovjekove sličnosti sa Bogom. prije smo iz pisma zaključilit da čovjek nema sklonost ka dobru, nego je vođen egoizmom, sebičnošću." Rimljanima 3, 10, 11 i 12.

strana 238

"Po svetom Tomi vječni je zaklon plan Božje mudrosti ukoliko upravlja svakim djelovanjem i svakom gibanjem. Vječni je božji zakon kao prali sadržan u biti Božjoj u bitnoj riječi. On postaje stvarnim zakonom po slobodnoj odluci Božje volje da ostvari određen poredan bitka, a time i djelovanje dužnosti."

strana 231

"Bog nam je svoju bolju objavio po Krstu. Koji je ustanovio katoličku crkvu kao čuvaricu i tumačiteljicu svoje objave."

strana 241

"Augistinsko Platonovski smjer vidi prirodni čudoredni zakon više sa strane uzma zbog njegov sudjelovanja. Božanskim zračenjem ideja u vječnom božjem zakonu. Toma u zrelijoj dobi cio Aristotelovski smjer naglašava više stvarni poredak i njegovo spoznatljivost u svezi sa zahtjevom trebanja. U obje grčke filozofije, a još više u njima odgovarajućim kršćanskim smjerovima, naravni čudoredni zakon govori ne samo preko razuma nego i preko prirodne sklonosti ljudske naravi prema dobru." Pismo kaže: Na svoj razum i osjećaj ne oslanjaj se

strana 242

"Kada je na početku novog doba sve više počala kolebati vjera u objavljenje čudoredne zakone potrudili su se najprije katolici i protestanti kalvinici, ali također i slobodni mislioci da u prirodnom čudorednom zakonu u prirodnom pravu dobiju zajedničke osnove. Među najznačajnije učitelje prirodnog prava spadaju Grotius i Kufendoolf koji su bili pod utjecajem Vitorie Suareza. Nauku u prirodnom pravu pohlepno je prihvatio racionalizam."

strana 253

"Zakon je po sebi dobar prva Timotiju 1: 8. Zakon je svet i njegova zapovjed je sveta, pravedna i dobra, Rimljanima 7, 12, 14. Zakon konačno nije ništa drugo nego dobra i sveta volja Božja. Sveto pismo Starog i Novog Zavjeta ima pred očima životnu volju Božju koja se milostivo očituje u Zakonu."

strana 250

"Pojava Krista i njegova savršenog Bogoštovlja ukinut je starozavjetni obredni zakon. U slučaju ako bi se i nadalje vršio postao bi zakonom smrti jer po svom najdubljem značenju pretpostavljaju da Krist još nije došao. Ovdje nije riječ o moralnom zakonu, deset zapovjedi koji je vječna već o ceremonijalnom obredu koji je u Kristu našao ispunjenje."

strana 330

"Grijeh kao suprotstavljanje objavljenoj volji Božjoj. Grijeh je misao, riječ ili dijelo protiv vječnog zakona (Augustin)."

Anew Catechism of Christian doctrine and practice bujanesbellord, pp 86-87.

Pitanje: " Koji je dan odmora šabat?Odgovor: Sedmi dan, naša subota.Pitanje: Da li držite šabat?

Odgovor: Ne, mi svetkujemo dan gospodnji.Pitanje: Koji je to dan?Odgovor: Prvi dan, nedjelja.Pitanje: T+o ga je promijenio?Odgovor: Katolička crkva."

Anabridnent of the christian doctrine by, Henry Tuberville, p. 58

Pitanje: " Kako dokazujete da crkva ima moć da uspostavlja praznike i svete dane?Odgovor: Pa upravo činom promjene subote u nedjelju koju protestanti sljede i na taj način potpuno se suprostavljaju sebi što strogo drže nedjelju, a krše većinske propise koje je crkva uspostavila. Pitanje: Kako to dokazujete?Odgovor: Zato jer oni svetkuju nedjelju, priznaju crkvenu moć da zapovijeda praznike i da se svrstavaju pod grijeh."

Komentar nadbiskupa vrhbosanskog dr. Ivana Evanđelista Šarića. Sveto pismo Starog i Novog Zavjeta izdala akademija Ragina Apostorum, Sarajevo 1942.

strana 16Prva knjiga Mojsijeva, strana 2, komentar.

"Prva Mojsijeva 1: 5. i postade veče i postade jutro, dan prvi.Pod 4. Čovjek ima da svetkuje Boga u određeni sedmi dan počinka. Taj dan ima da bude posvećen Bogu i našem odmoru. Pet. I postade veče i postade jutro, prvi dan. Kod židova nije kao u nas počinjao dan od ponoći nego uveče, zalaskom."

strana 429

Druga Mojsijeva od 1-17, komentar.

"Glava 20 stih. Deset zapovjedi Božjih kojih nije moglo da uzdrma ni jedna bura vjekova napisao je Bog ne samo na kamene ploče, nego iz je plamenim mačem upisao u srca samih ljudi. One su već stajale u srcima prvih ljudi ali su ih opet potamnile sjene istočnog grijeha. Zato ih Bog obnovi uz gromove i munje da ih više nikad ne zaboravi pamet čovječja. Deset zapovjedi Božjih, one su ostale teme svakome zakonodavstvu i javnome poretku sve do dana današnjeg. One je u najkraćem obliku obuhvatio sav vjerski i čudoredni život čovjeka u njegovom odnosu prema Bogu i bližnjima. Društveno i osobno dobro ovisi o izvršavanju ovih deset zapovjedi Božjih."

strana 206. komentar nadbiskupa

"Glava 23 od 1-3. Nesmijete raditi nikakva posla, hebrejski malakoh. Ovom zabranom bili su zabranjeni ne samo teški poslovi kao težački rad na polju ili rad različitih zanata nego i čisti kućni poslovi, kao rad u kuhinji. Ovaj potpuni odmor bio je propisan samo za dane subotne i za dan velikog pomirenja." Novi Zavjet, strana 160."Luka 23: 56. Potom se vratiše i pripraviše mirise i pomasti, a subotu provedoše u miru po zakonu. Luka 24: 1.Komentar nadbiskupa Šarića. U prvi dan tjedna, tj. rano u nedjelju sad su htjele žene izvršiti izostavljeno pomazanje. Da se nedjelja u to vrijeme svetkovala onda žene ne bi došle da pomažu tijelo u nedjelju, već bi je svetkovale, tj. odmarale."

. Strana 327 Prva Korinćanima 16: 2. Svaki prvi dan tjedna neka svaki od vas ostavlja kod sebe i skuplja koliko može da ne budu bivaju sabiranja tada kada dođem.

Komentar kardinala. "Prvi dan tjedna i jeste nedjelja. strana 417 Hebrejima 4-5."

Hebrejima 4: 4. Jer negdje reče za sedmi dan ovako. I počinu Bog u sedmi dan od sviju dijela svojih. Hebrejima 4: 8. Jer da je Jozua one doveo u pokoj ne bi poslije govorio za drugi dan. Hebrejima 4: 9. Dakle ostavljeno je još o počivanju naroda Božjem.

Komentar kardinala.

"Glava 4 od 1 do 3. Pokoj Božji u koji će ući kršćani za muku i kušanja ovoga života isti onaj pokoj u kojega je Bog ušao i za kako je dovršio stvaranje svijeta. Već uredbom subote pokazuje Bog ljudima da će i oni biti dionici njegovog vječnog subotnjeg pokoja jer je subota imala biti znamanje vječnog pokoja u Bogu. Narodu Izraelskom htio je Bog dati pokoj u zemlji Kananskoj, ali je Izrael osujetio ispunjenje ovog obećanja svojim nevjerstvom i otpadom. Zato je ispunjenje ovog obećanja sačuvano za novozavjetni Božji narod." strana 485. Otkrivenje 14: 8. i drugi anđeo za njim ide govoreći: "pade Babilon veliki koji je žestokim vinom bluda svojega napojio sve narode". Otkrivenje 14: 10, 11, 12. Deset. I on će piti od vina gnjeva Božjeg koje nepomješano utočeno u čaše gnjeva njegova i bit će mučen sumporom i ognjem pred anđelima svetim, pred janjetom. Jedanaest. I dim muka njegovih diže se u vjeke vjekova i neće imati počinka dan i noć koji se klanjaju zvjeri i slici njezinoj i ako tko primi žig imena njezina. Dvanaest. Ovdje trpljenje svetih koji drže zapovjedi Božje i vjeruju Isusu.

Komentar kardinala. Od 6 - 11.

"Jedan anđeo propovjeda posljednju opomenu svim zemljama. Drugi anđeo navješćuje pad glavnog grada protukršćanske svjetske moći. Treći prijeti svim poklonicima zvjeri vječnom osudom.Šesti stih. Vječno Evanđelje tj. knjiga u kojoj je vječna odluka Božja o spasenju ljudi po Isusu Kristu ili vječna odluka Božja o pobjedi Kristovoj a u svrhu da potakne ljude na pokoru. Osmo. Pad pod Babilonom podrazumijeva se Rim. Glavno središte neznaboštva. Taj svjetski grad prikazuje se kao bludnica koja zavodi sve narode na blud tj.na ideopoklonstvo. Zato se na njega obrušava sva mjera Božjeg gnjeva. "

strana 495.

Komentar kardinala. Glava 22 od 1-3.

"Jedu plod s drveta vječnog života. 19: 9, otkrivenje se potvrđuje kao istinito, ono dolazi od Boga koji je prosvjetljivao stare proroke. Već bliže vrijeme donjet će njegovo ispunjenje, zato blago onome koji uzima k srcu sadržaj ove knjige. Od 6-9, i kratko vrijeme upotrijebi za sovje posvećivanje da tako osigura sebi ulazak u nebo 10-15."

Još nekoliko riječi o Jezuitima. Religija i ateizam, Vinko Cecić, MIP Zagreb 1959., strana 135

Natko Nodilo rodio se 31. kolovoza 1834. u Splitu. Kao profesor opće povjesti djeluje na gimnazijama u Splitu i Zadru, a od 1874. - 1901. na sveučilištu u Zagrebu. Kao rektor umro 1912. u Zagrebu.

strana 145

"Proglašenje dogme o takozvanom "bezgrešnom začeću" 8. prosinca 1854. objavljivanje "syllabusa" uz encikliku quanta qura 8.prosinca 1864. i konačno proglašenje Pape nepogrešivim 18. srpnja 1870. izraz su procesa što se vrše u katoličkoj crkvi u vezi sa sve jačim utjecajem jezuita u njoj. U drugoj polovini 19. stoljeća ovaj je proces dostigao svoju kulminacijsku točku. Bijeli i crni Papa. Poglavar katoličke crkve i general jezuitskog reda potpuno su se poistovjetili po težnjama i interesima. Pio IX i Ivan Petar Beckx postali su jedno." Pročitajmo izjave bivšeg jezuitskog svećenika dr. Alberta Romerea Rivera. "Masoni, slobodni zidari, članovi tajnog religioznog filozofskog društva s mističnim obredima. To je bila stvar koju sam mrzio i protiv koje mi je bilo dano da se borim. Sve se rušilo. Saznao sam da je crni Papa jezuitski general koji iz pozadine upravlja Vatikanom u Rimu, također mason i član Španjolske teističke stranke. Dobio sam vrtoglavicu kada sam saznao da je jezuitski general u tijesnoj vezi sa iluminatima iz Londona. Ignatius de Lojola, osnivač jezuitskog reda bio je član iluminata. Nekoliko tjedana bio sam bolestan jer sve protiv čega su me učili da se borim, sjedinilo se negdje pri vrhu.

Danas je rimokatolička institucija zaposlena sa preinakom povjesti inkvizicije da prikrije svoje djelo. Knjige o tom predmetu su tajanstveno nestale iz mnogih knjižara. Zbog mog prethodnog radnoh iskustva bio sam postavljen u ekumensku skupinu pod Papom Ivanom XIII, neka vrsta policije. Protestanti više nisu nezavisni heretici nazivani hiereticima, krivovjercima već odvojenom braćom. Ateisti više nisu naši neprijatelji. Sve to sa namjerom da bi svi vjernici bili udruženi u jednu svjetsku crkvu, a svi nevjernici u jednu svjetsku vladu. Mi smo se uspješni infiltrirali u sve organizacije. To novostvoreno remek dijelo, treća sila, zove se karizmatički pokret. To je most prema Rimu. Protestanti su nas prihvatili raširenih ruku."

RELIGIJA I ATEIZAM

Vinko Cecić, strana 145, NIP 1959.

"I Nodilo to zna i vidi da su Pio IX i Ivan Petar Deckx Postali jedno. Jezuitski general otuda i njegova pažnja prema jezuitima tim pravim upravljačima Petrovom lađom... dodajmo, a kod nas posebno, da gdje je istina i gdje se činjenice koje bi prikazale pravo lice jezuitima kod nas? Koliko je kod nas utvrđeno u političkoj ulozi što su je jezuiti vršili kod nas. Premalo je bilo i ono što je Nodilo ostavio za sobom o tome. Koliko nam još i danas toga nedostaje da bismo imali pred sobom iole točnu sliku mjesta i uloge što su je oni izvršili u našem društvenom životu... p/gledajmo barem neke aspekte ovih kompleksnih pitanja kao jezuitska religija, jezuitska nauka, moral i jezuitska politika.....Vokacija im, piše Nodila, za pripadnike ovog reda bijaše negdje protiv protestanata. Sada im je protiv slobodarske jeresi. Sve novo, ovlaženo i opoganjeno duhom slobode, sve što svijet prigrli i za francuske revolucije, red je tako drže oni, rušiti i srušiti. Prokleti kvasac slobode uskiseli nam cijelo društveno tijesto....hijerarhija mora biti opet prvo u svim odnosima države i crkve pa i u samoj politici. Kako ona biješe kada planu u liku presjajne zvijezde na tmurnom nebu srednjih vijekova (liberalis i silabus). Nodilo ispituje i neke momente iz povjesnosti reda tj. pitanje njihovih ukidanja i ponovnog oživljavanja. Posebnu pažnju posvećuje buli Pape Klementa XIV od 02.srpnja 1773. kojem se jezuitski red ukida. Navodim iz nje mjesto gdje Klement kaže kako uz pouzdanje da ga pomaže sveti duh nakon zrelog promišljanja ukida družbu isusovačku od koje više nije očekivao predašnje obilate plodove i koristi. U istoj buli Klement daje i obrazlođenje svoje odluke. Bula, veli Nodilo vrvi žalbama na isusovce. Te njihovi razdori po kleru, po akademijama, po univerzitetima, po književnim skolama, po raznim drugim posvuda tugaljivo raspravljan je o njihovu nauku. Tužba na njih poradi točnosti zemaljskih dobara. Ukratko i svojim moralom, i svojom religijom i svojom naukom, kao u svojom politikom, jezuiti su odbili od sebe sve napredno

svjetovnjačko jednako kao i duhovničko. Godine 1890. Nodil je postao rektor zagrebačkog sveučilišta."

strana 150

"U Bizantiji, država je najtješnije spojena sa crkvom. Tamo je i najmanji vjerski grijeh zločin državni. Novi autokrata od naroda se pozdravlja usklikom "Mnogo ljeta tebi caru pravovjerni!" Autokrat vrši na zemlji kršćansku Božju providnost, pa ipak to bizantijsko carstvo Kristovom vjerom kroz prethodništvo s vijeka na vijek umanjuje se, ruši se sve dokle njemu ne dođe sudnji dan. Pa i još nešto. Pokret za mirom, pokretkoji dobiva i sve konkretnije oblike, postizava sve vidnije uspjehe. Da dijalog nije završen, te da smrt ne razara osobu."

Večernji list 30. studenog 1996. postizava sve vidnije uspjehe. Sve više je država koje prihvaćaju princip da međunarodne sporove i pitanja rješavaju za diplomatskim stolom, a ne na bojnom polju.

strana 153

Kršćanstvo, priznaje dakle i Nodilo, kao ideologija nemože izvršiti revoluciju. Društvo koje je osnovano na ropstvu, dakle, na jednom ekonomskom stanju, ne može biti mijenjano od jedne ideologije koja dolazi izvana. Ona se može mijenjati samo po zakonima toga društva. Po zakonima koji leže u njemu samom, a to su zakoni ekonomski u prvom redu. Na pragu smo ostvarenja velikog Biblijskog proroštva da će biti ekonomski embargo za sve koji drže Biblijskih deset zapovjedi uključujući i subotu. Otkrivenje 13: 17. U povijesti negdje krajem 4. i početkom 5. stoljeća, točnije na zapadu 22.2.407. godine car Onorije izdao je zakon protiv Frigijanaca ili Priskilijanista.Evo nekoliko rečenica iz tog zakona koji pokazuje oštrinu napada koji je išao za tim da istrijebi ovaj Božji ostatak sa zemlje. "Naređujem da se zapljeni njihovo imanje i da ono prijeđe u nasljedstvo njihovoj rodbini.. ali samo pod uslovom ako oni nisu zaraženi. Montanisti ne mogu raditi testamente, darovnice, kupiti ni prodati niti sklopiti kakav drugi ugovor. Njihove bogomolje bit će zapljenjene, a vlasnici kuća u kojima su se održavali sastanci bit će posani u izgnanstvo."

Dr. Mirko Golubić, Povjest crkve, strana 55

U ovom tekstu iz otkrivenja 3: 17 vidimo da mora doći do izvjesnog zajedničkog oblika ekonomije da bi se ostvario svjetski embargo. 01.01.1997. oficijelni start Euroa, početak 1998. druga kontrola. 01.01.1999. utvrđen tečaj. I tako dolazi do tog trenutka da oni koji se pokoravaju Božjoj riječi i Bibliji neće moći ni kupiti ni prodati. U programu Ivana Pavla II 1997. je godina Isusa Krista, 1998. godina Svetog Duha i 1999. godini je godina Oca, te povratak u Očev dom.

2000. intenzivna je euharistijska godina odnosno nedjelja. Na vrhovnom sudu Amerike, konzervativne snage spremaju se izdati nacionalni nedjeljni zakon koji će biti sveopći i cijeli svijet će ga pratiti. Nedjelja će postati žig zvjerin dok će subotu u to vrijeme biti pečat Božji. Nedjelja - princip samoopravdanja ili spasenja osobnim naporima (djelima) Kainov sindrom. Subota - opravdanje vjerom ili solidarizacija sa Božjom voljom izražena u 10. zapovjedi. Nedjelja, pokloniti se autoritetu čovjeka. Subota, pokloniti se autoritetu živoga Boga. Nedjelja, otkrivenje 13: 16, pijetnja ekonomskim embargom i pod prijetnjom smrti u kasnijoj fazi. Subota, otkrivenje 14: 9, 10, Božja prijetnja. Devet. Tko se god pokloni zvjeri i ikoni njezinoj primi žig na čelo svoje ili na ruku svoju. Deset. I on će piti od vinja gnjeva Božjega koje nepomješano utočeno u čašu gnjeva Njegova i bit će mučen ognjem i sumporom pred anđelima, svetima i pred janjetom. U ovoj velikoj borbi nitko ne može biti neutralan. Ili će biti uz Isusa Krista, i vjerovat Isusa onako kako to pismo kaže ili će stati na stranu ljudskog autoriteta. neutralnih u ovoj velikoj borbi nema.

INKVIZICIJA

Emil Lucka, Torquemada

INKVIZICIJA U ŠPANJOLSKOJ

Beč, listopad, 1925. Torquemada und die spaniche inquisition, strana 16

Kao prvi veliki inkvizitor, postavljen je od kralja Tomas de Torquemada 1484.

strana 17

"Španjolac Francisco Garcia Rodrigo opisuje "muke" koje katolička crkva ima da trpi zbog ukidanja inkvizicije, i izražava želju da se ova ustanova opet uspostavi (historia vardadera de la inquisicion III, 502) - slično deviver, u Cours D'Apologetique chretienne 15. izd. 1899. Djelo koje je aprobirano šest kardinala i trideset i dva biskupa i prevedeno na više jezika. Isto i Hollweck "crkveno kazneno pravo" (Mainz 1899.) koji naročito odobrava probadanje jezika. Grisar

"sopstvenom tvrdoglavošću navukli su ovi nesrećnici (heretici) na sebe sebe smrtnu kaznu" ( časopis za katoličku teologiju 1879.) Martens: kao katolici moramo se čuvati da pometeni pogrešnim liberalizmom, smatramo smaknuća heretika erupcijom fanatički ograničenosti ili nezajažljivom krvožednošću (vring arhiv za katoličko crkveno pravo 8: 205). Crkveni leksikon od Wetzer i Welta, jedan suvremeni priručnik dijeli stanovište inkvizicije. Crkva ima pravo i dužnost da svoje vjerske istine objavljuje svim narodima... da ih štiti od svakog napada i da svaki prigovor protiv istina Božjim otkrovenjem objavljenih, sprečava i kažnjava svim sredstvima koje joj stoje na raspolaganju. Ako dakle neki kršteni, neki član crkve, zaluta i odstupi od prave crkve, ona ima pravo i dužnost da pouči zabludjeloga, da ga opomene i da ga ukori, i da ga u slučaju da ostane dalje u zabludi kazni tjelesnom i duhovnom kaznom, itd. (riječ: inkvizicija) kod riječi smrtna kazna u istom leksikonu (Joseph Laurentius) pisac izražava, naprotiv, sumnju u pravo crkve da ubija i želi da poznatu formulu kojom se heretik predaje svjetovnim vlastima, neka se s njim blago postupi, shvati ozbiljno. Časopis "Analecia ecclesiastica, revu romaine" koji izlazi u rimu kao organ kurije piše: (sječnja 1895.) Raspravljajući o spaljivanju heretika u Španjolskoj. Sigurno će mnogi među sinovima mraka kolutavih očiju i naduvenih obraza okomiti na tzv netrpeljivost srednjeg vijeka. Nije ni potrebno da našim čitaocima objašnjavamo ništavnost ovakvih glupih brbljarija. S punim pravom su se crkveni i građanski zakoni borili protiv ovakvih heretika, da vuci u janječoj kože ne bi kužili i opustošili stado. Dođu li vuci u janječoj koži da rastrgnu jaganjce, neka budu odagnani ognjem i mačem... O, vi blagoslovljeni plamene lomače! Vašom pomoću, uništenjem nekolicine skroz pokvarenih ljudi, sašene su tisuće duša od zabluda i vječnog prokletstva... O, presvjetla i prečasna uspomena na Tomasa Torquemadu! Ovaj prvi vrhovni inkvizitor dao je spaliti dvije tisuće heretika, itd. Najnovije Njemačko dijelo u Španjolskoj "Španjolska kultura i običaji u 16. i 17. stoljeću" od Ludwiga Tfandla (Kempten 1924. ) lijepa i bogato opremljena knjiga naziva inkviziciju "Španjolskom reformacijom" i zalaže se za nju. Nekolicina autora zahtjeva smaknjuće heretika. A.M. Leibcer O.S.M. profesor na papinom "collegium de propaganda fide" u Rimu u svom djelu "De stabilitate et progress dogmatis". Romae 1910. izdatom sa dozvolom crkve iznosi mišljenje da crkva kao najsavršenija zajednica ovoga svijeta ima isto pravo kao i sveta država da izriče sve kazne, pa i smrtnu. "Si enim societati ius compietit homicidam, etiam poenitentem capitis damnando, cur Ecclesia simile ius denegabitur relatead hominen, tam gravis criminis reum, quale est crinen infidelitatis". U prijevodu: "Ako društvo sebi uzima pravo da smakne nekog ubicu čak i onda ako se ovaj pokaje, zašto bi se uskraćivalo crkvi isto pravo kada je u pitanju čovjek koji je kriv za tako težak zločin kao što je hereza", zatim ustaje protiv gledišta koje smatra da tako strogi postupak ne odgovara našem vremenu. Pomislimo li kako je ozbiljna stvar kad netko krivotvori od samoga Boga utvrđenu

katoličku vjeru i koliku štetu hereza nanosi društvu. Moramo priznati da, ako se s pravom kažnjava smrću ubica još više zaslužuju smrt oni koji hule na katoličku vjeru koju su ispovijedali. Za dokaz, ovog autora se poziva na Tomu Akvinskog i na IV knjigu Mojsijevu 24: 16; ko huli ime Božje, neka umre. Kardinal Camillu Tarquini ide još dalje i zahtjeva za crkvu pravo da sama ubija heretike jer se u božanskom pravu nigdje ne može naći ni jedno mjesto gdje bi se to zabranjivalo (iluris ecclesiastici publici institutiones romae 1868. strana 48). Profesor De Luca sa Gregorijanskog sveučilišta u Rimu zahtjeva da se smrtna kazna protegne i na sve one koji su rođeni u herezi. Dakle, i na protestante. Institutiones iuris eccleiastici. Drugi su pak protiv kažnjavanja iako naprimjer državni leksikon Gorresove družbe 1904. knjiga 5 strana 212 itd. J.B.Sadmuller piše: U srednjem vijeku uobičajene svjetovne kazne kao zapljena imanja, bacanje u tamnicu, spaljivanje prestale su odkad hereza više nije građanski zločin." (Udžbenik katoličkog crkvenog prava, 1914. 2: 377)

strana 243

"Papska inkvizicija ni do dana današnjeg nije ukinuta. Još i danas postoji 1542. od Pape Pavla III osnovana "congregatio in quisitionis seu sancti officii" koja sada djeluje u Rimu pod imenom "Congregatio sancti officii".Svjetovna je pomoć ipak prestala, ali 22. kolovoza 1851. Papa Pio IX strogo je osudio mušljenje jednog učitelja crkvenog prava koji je izjavio da crkva nema pravo primjeniti silu. 1866. proglašen je za sveca inkvizitor Wilhelm Arnaut, 1867. inkvizitor Peter Arbpues, čime je crkva njihovo djelovanje ovjenčala najvećom slavom. Svake godine na dan 30. svibnja, dan svetog Ferdinanda II od Kastilije crkva ga se sjeća riječima: "Vlastitim rukama je nosio drva za spaljivanje heretika".

strana 25, Počeci inkvizicije

"Kada je sekta kršćana zbog svoje nerazumljive nauke koja je bila u suprotnosti sa cjelokupnom tradicijom, postala vlastodršcima rimske države sumnjiva, njihova je vjera proglašena za opasnu podržavni poredak i zabranjena. Počela je borba protiv kršćana kao neprijatelja ljudskog društva. Po svim krajevima rimske imperije nastadoše progonstva o kojima nam priča povijest i legende. Cezar, namjesnik, senat, činovništvo bili su različitog mišljenja o opasnosti ovih ljudi. Čas je postojalo raspoloženje da se trpe, a čas su lomače smatrane kao jedino efikasno sredstvo protiv ovih tvrdoglavih fanatika koji su se sve otimali da svojom smrću posvjedoče svoje uvjerenje, što je antičkom duhu bilo upravo neshvatljivo. Edikt o toleranciji, koji je izdao car Konstantin 313. godine u Milanu, učinio je kraj progonjenju krščana i vratio im njihova zapljenjena imanja i sam car postao je kršćanin, a nova vjera postala je državna vjera. Već dvanaest godina kasnije Nikejski sabor koji je prvi put utvrdio dogme obavezne za sve, prijetio je smrću svakome tko bude pristao uz arhijeretika Arija ili ma samo čitao njegove spise."

strana 26.

"Vrijeme trpljenja je prošlo. Pojavilo se doba moći. Pravovjernim kršćanima koji su još do pre malo godina stupali na lomače pjevajući spalme, odjednom je nečasti stao da uljeva uvjerenje i postojanost. I opet ih počeše spaljivati. Ali ovog puta ne kao osvjedočene pristalice pravog vjerovanja, nego kao njezine poricitelje i oskvrnitelje. Iz plamena lomače nisu se više dizali u raj da tamo sjede uz desnu stranu gospoda, već im je ovozemaljski plamen pokazivao put ravno ka paklenom. Kult starijih Bogova bio je u ono doba još u cvatu i ni od koga smeten. Car Justinijan koji je odpao od kršćanstva i prišao neoplatonizmu piše da ni jedna divlja zvjer ne postupa tako svirepo prema ljudima kao kršćani prema drugim kršćanima. Zakon Enikejskog sabora ponovili su i potvrđivali na sljedećim saborima novi carevi. Tko god se nije htio pokoriti nedavno utvrđenoj ortodoksiji, odluci većine biskupa u Nikeji, bio je neznabožac, jevrejin, kršćanski heretik, osuđivan je kažnjavan i pogubljen. Godine 447. naredio je Papa Lav I Veliki da se poubijaju svi oni koji su o kršćanskim istinama mislili drugačije nego ortodoksni biskupi i on sam. Raniji crkveni velikodostojnici bili su drugog mišljenja o prisilnom ispovijedanju vjere i kažnjavanju odpadnika. Tertullian kaže: "Protivno je vjeri ako mi se zabranjuje slobodan izbor božanstva koje žalim obožavati. Tako da ne mogu više obožavati onoga koga ja hoću nego koga moram. Čak ni čovjek ne želi prisilno bogoštovlje. Laktantius: Ako hoćeš braniti vjeru proljevanjem krvi mučenjima, zaprljat ćeš je i oskvrnit ćeš je, ali je nećeš obraniti. Ako postoji išta što je prepušteno slobodnom prosuđivanju, onda je to vjera. Isto tako i Atanasije u svom traktatu o isposničkom životu, nasuprot tome jedan duh veličine i dubine Augustina, proglašavao je ljude koji su provodili čiji život u Kristovoj vjeri za sinove nečastivog. Čak je i diktator Napoleon Bonaparte kazao: "U svijetu su samo dvije sile. Mač i duh. Najzad mač svugdje podleže duhu."

Povucimo paralelu između dva paganska imperatora. S jedne strane Nabuko Donozor, Babilonski imperator iz VI stoljeća, a s druge strane Konstantin, rimski imperator IV stoljeća. Nabuko Donosor, Babilonski imperator, Konstantin, rimski imperator, svjetski. Nabuko Donozor, paganin. Konstantin, paganin. Nabuko Donozor obratio se pravom Bogu, židovskom u Starom Zavjetu, Konstantin, obratio se pravom Bogu, kršćanskom u Novom Zavjetu. Nabuko Donozor zapovijeda prisilno bogoštovlje nove vjere koju je navodno usvojio. Konstantin zapovijeda prisilno bogoštovlje nove vjere koju je navodno usvojio. Nabuko Donozor time dokazuje svoju neobraćenost. Konstantin time dokazuje svoju neobraćenost. Nabuko Donozor, služba iz straha. Konstantin, služba iz straha. Nabuko Donozor, Danijel 3: 28 do 30, ljubav sile. Konstantin, edikt o toleranciji 313., Nikejski sabor 323. Proganja sve koji ne vjeruju tako kako su tvrdili biskupi. Za razliku od ovih principa ljubavi sile, Isus

Krist nas poziva da imamo silu ljubavi što je u potpunosti suprotno svakom nasilju.

SLOBODA DUHA ILI ROPSTVO

(Rudolf Berghofer, Sloboda duha ili ropstvo, Zagreb 1939.) Razmišljanje o jednoj istinitom vjeri i o mnogobrojnim lažnim crkvama i sektama. Kant. "Može biti mnogo raznih vjera, ali pravjera je samo jedna." Tolstoj. "Kada čovjek upozna pravu vjeru njemu biva ono što je čovjeku kome je zasjala svjetlost u tamnoj sobi. Sve mu postaje jasno i veselo u duši." Angelus. "Onaj koji ne umije da se učini sinom Božjim uvijek će ostati u staji sa stokom." strana 53"Lj. Vuličević. Svećenik ne vidi ništa iznad svoje crkve. Njemu je više crkva nego pravda, nego istina. On će poreći, on će zatajiti istinu, ućinit će koji mu je drago zločin da spasi svoju crkvu, ili da joj kako god koristi. On očito slobodno kaže da izvan njegove crkve nema ni istine ni Boga ni spasenja. Kaže da je Kristu evanđelje istinito. Dobro. Ako crkva reče da je istinito, dobro. Posvećeniku istina nije istina. Ne može biti istina ako njegova crkva ne reče da je istina. Crkva je nad Kristom, nad Bogom,nad istinom. Narode, ne spavaj! Otvori oči. Ja naučih čitanjem povijesti, a još bolje naučih svojim iskustvom da svećenici ne razabiru vjeru od slijepa posluha. A za nas je koji smo slobodni isto vjera i posluh, ali je naš posluh i naša vjera razložito i slobodno pristajanje na ono što svojim očima i svojim razumom vidimo da je istina i da se ima primati za istinu. Svećenik nezna za slobodu koju je Isus donio na svijet i koji on unosi ono što se vjerom i ljubalju u njega umeće. Nenaravna odgoja odaleći svećenika od razuma, od njegove osobe, i zato ga odaleći od istine i od slobode. Nije dakle ni čudo ni varedno što je on neprijatelj onima koji misle, razlože i žive na svoj način i po svojoj volji. Naravno je da svećenik progoni, muči i spaljuje one što neće da se polože njegovoj crkvi, što neće da budu poslušne ovce njegova stada i obora." (Rudolf Berghofer, Sloboda duha ili ropstvo, Zagreb 1939.)

strana 62. i 63.

"A. Šopenhauer. U bitnoj je vezi religija i njeno jedinstvo sa društvenim poretkom i opstankom svake države. Ona je svuda potpora zakonu i Ustavu, dakle, temelj socijalne zgrade: Ta bi se zgrada teško mogla održati, kada religija ne bi pozajmljivala važnost autoriteta, vlade i ugledu vladara. Kao posljedica ovoga, vidimo u 19. stoljeću da je kršćanstvo vrlo malaksalo i gotovo sasvim lišeno ozbiljne vjere, pšto više, ono se još samo bori za svoj vlastiti opstanak: dok se, međutim, zabrinuti vladari trude povratiti u život

umjetnim sredstvima. Kao što i liječnici pokušavaju da pomoću mošusa ožive onoga koji je pri izdisaju. Ali ču jedno mjesto iz Condorseova (cordorcet des progres del'esprit humain) koje je izgleda napisano kao opomena našem dobu: "Velika religioznost filozofa i vladara samo je jedna politička pobožnost, a svaka religija koja dozvoljava da se brani kao da je ona vjera koja je potrebna da vodi narod, nemože se više ničemu nadati nego agoniji koja će biti dužega i kraćega vijeka". Jer religije su, to i ti znaš slične svjetlacima. Da bi mogle svjetliti potrebna im je tama. Izvjestan stupanj općeg neznanja uslov je za opstanak svih religija. To je elemenat u kojem one jedino mogu živjeti. Jer nema sumnje, vjerska učenja koja se oslanjaju na autoritet čuda i otkrivenje, samo su pomoćna sredstva podesna za čovječanstvo dok je u dobu djetinjstva. Zato religija vrlo često vrše jedan direktno demolarizirajući utjecaj. Moglo bi se, upće, tvrditi da se, ukoliko se više udovoljava dužnostima prema Bogu, utoliko manje udovoljava dužnostima prema ljudima: jer, vrlo je praktično oskudicu dobrote prema ljudima zamjenjivati laskanjem Bogu. I na kraju zaista moramo kazati da prava biblijska istina osobađa. Ona stvara slobodne ljude kao što govori i sam Ivan Gundulić: O, lijepa, o, draga, o, slatka slobodo. Dar u kom sva blaga višnji nam Bog je do. Isto tako kao što apostol Pavao govori: stojte dakle u slobodi kojom nas Krist osobodi, i nedajte se opet u jaram ropstva uhvatiti jer ne primiste duha ropstva da se bojite, nego primite duha posinačkog kojem vičemo: Aba oče! Ovaj duh svjedoči našem duhu da smo djeca Božja." (Rudolf Berghofer, Sloboda duha ili ropstvo, Zagreb 1939.)

VATIKAN I VJERSKA SLOBODA

(Frane Barbieri, Vjera je novac, Kultura Zagreb, 1956.) strana 202Vjersku slobodu shvaća Vatikan isključivo kao apsolutnu slobodu političke religiozne aktivnosti samo za katoličku crkvu uključujući slobodu nasilnog gušenja svih ostalih religija. Pod pritiskom katoličke crkve vlasti u Italiji nalaze sve moguće smicalice da bi zaštitili i obezvrijedili odredbu Ustava koja proglašava vjersku slobodu svim religijama. Evo nekoliko primjera izabrano iz mnoštva. 1. U provinciji Salerno 17. srpnja 1949. pozvala je policija baptističkog svećenika Gasbara i upozorila ga da nema pravo da vrši obrede bez posebnog dopuštenja vlasti. Kada je on odgovorio da zakon traži posebno dopuštenje samo za civilne političke sastanke dok je sloboda vjeroispovjedi zagarantirana Ustavom, bio je prilikom sljedećeg obreda uhićen i predan sudu. 2. Protestanski svećenici koji se nisu pokorili neustavnim zahtjevima policije nisu prošli ništa bolje. Propovjednik Kristove crkve u Alessandriji zatražio je od policije dopuštenje za vjerski obred koje

mu je izdano uz uvjet da vjerski sastanak održi u tišini bez pjevanja. Nakon nekoliko dana 4. rujna godine 1952. dobio je, međutim, propovjednik novu pismenu obavijestod policije u kojoj se izvještava da mu se dopuštenje povlači, te da će obred ukoliko se održi biti silom spriječen, a učesnici kažnjeni po zakonu o kršenju javnog reda. Odluka je donjeta na zahtjev katoličkog biskupa, a tri dana kasnije odigrao se epilog i policija je provalila u prostorije "Kristove crkve" u Alessandriji i rastjerala vjernike. Propovjednik je bio novčano kažnjen. Dok je pred vratima crkvenih prostorija postavljena policijska straža da bi spriječila ulaz pripadnicima ove religije. 3. U proljeće godine 1952. nekoliko obitelji iz Chigoi prešla je iz katoličke vjere na protestantsku. Kako nisu imali svećenika zatražili su od valdenžanskog pastora iz Venecije da im vrši obrede u malim prostorijama koje su bile unajmljene. Nije prošla ni tjedan dana kada je kvestura iz Venecije naredila da se zatvore crkvene prostorije i da se zabrane obredi. Na protest pastora zaprijetilo mu se zatvorom i fašističkim zakonom iz 1929. Pozivanje na Ustav nije koristilo. Policija ga je odbila uz objašnjenje da ovi obredi vrijeđaju katolički duh stanovništva. To su naravno razumijevali katolički duh Venecijskog biskupa. Ako ne koriste policijske intervencije onda katolička crkva upotrebljava otvoreno nasilje. 4. U provinciji Agrigento evangelici su ožujka 1950. dobili dopuštenje da otvore vjerske prostorije. Kada se trebao održati prvi obred, zatekli su pred vratima gomilu ljudi na čelu sa katoličkim župnikom koji su kamenjem zatrpali vrata vjerskih prostorija i prijeteći čekali evangelike da ih rastjeraju kamenjem. U sukobu su neki evangelici bili ranjeni. Policija je odbila intervenirati i uhapsi izgrednike, naprotiv pozvala je evangeličkog pastora i uzela mu dopuštenje za vršenje obreda i zaprijetila mu ukoliko nastavi okupljati oko sebe vjernike, zatvorom. 5. Valdenžanskom pastoru u provinciji Siracusa rečeno je otvoreno na policiji kada se pozivao na Ustav, da je jedno uputstvo ministarstva unutrašnjih poslova govori da su odredbe Ustava nevažeće jer u tom smislu nije donjet zakon. 6. U Monsoneu karabinjeri su provalili u prostorije adventista za vrijeme obreda i uhapsili sve prisutne i predali ih zatim sudu. Dok su u Monferatu uhapsili pastora jer je izvjesio tablu na vratima vjerskih prostorija. 7. Naveče 28. svibnja godine 1949. karabinjeri su provalili u prostorije protestantske crkve u San Mitceli s mašinkama uperenim u vjernike te su im fizički napavši neke od njih naredili : "Ruke u vis!" Pregledavši im džepove, sproveli su ih u zatvor. Pastor je policijski protjeran iz mjesta, a u zatvoru su ga tukli. 8. U Rimu je prije dvije godine jedan akt vjerske netolerancije izazvao javni sukob i diplomatske intervencije. Rimska je prefektura 13.rujna 1952. zabranila američkom pastoru Padenu vršiti obred u hramu "kristove crkve" u ulici Achille Papa. Uskoro poslije toga policija je zatvorila i ovaj crkveni hram zajedno sa ostale dvadeset i dvije nekatoličke crkvene prostorije koje su postojale u Rimu. Iduće

nedjelje, vjernici koji nisu znali da su njihove crkve zatvorene, zatekli su kada su krenuli na obred pred crkvenim vratima policiju koja im je naredila da se raziđu, a neke čak i uhapsila. Ovaj događaj izazvao je veliki skandal u zapadnoj štampi, dok je Američka ambasada uložila diplomatski protest jer se radilo o policijskoj intervenciji i protiv nekih američkih građana. Prefektura je tada dopustila da se vrše obredi u prostorijama "Kristove crkve" ali uz uvijet da prisustvuju samo američki građani. (Frane Barbieri, Vjera je novac, Kultura Zagreb, 1956.)

DEMOKRACIJA I ŠKOLSTVO

(Frane Barbieri, Vjera je novac, Kultrua Zagreb, 1956.) "Svakoga dana događaju je slučajevi vjerske netolerancije u životu. U Italiji se veliki dio škola nalazi u rukama katoličke crkve. Kada su ipak protestanti zatražili dopuštenje da otvore privatne škole, molbe su im bile odbijene. A ukoliko su usvojene učinjeno je to uz paradoksalne uvjete. "Ministarstvo prosvjete usvaja otvaranje škole ukoliko se u nastavni program uključuju svi propisni među kojima i nastava katoličke religije. Prilikom vladinih konkursa za učitelje također se provodi vjerska diskriminacija. Učitelji se biraju na osnovu bodova koje dobivaju prema svojim klasifikacijama. Učesnici konkursa katoličke vjere dobivaju nekoliko bodova više koji se ostalima oduzimaju, odnosno učesnicima drugih religija. U provinciji Caltanissetta su godine 1952. bili otpušteni iz javnih službi gotovo svi protestanti, dok je u drugim pokrainama zabilježeno mnogo slučajeva otpuštanja kao i sprečavanje nekatolicima da stječu kvalifikacije npr. Treviso, Novara... Na zanimljiva svjedočanstva o vjerskoj netoleranciji, koju Vatikan diktira u Italiji, naišli smo u toku ove ankete u Napulju.

strana 204 - 205

Na kraju grada u Porticima nalazi se dom katoličkih svećenika disidenata. Za drugim zidom u sredini vrta našli smo kuću u kojoj je istaknuto ime Savaranola. Ući, međutim nismo mogli. Nepovjerljivo, već na vratima, zaustavio nas je vratar, također bivši svećenik. Tek u Rimu su nam objasnili to nepovjerenje i policija često šalje u vilu "Savaranola" agente i provokatore, te svećenici disidenti izbjegavaju posjete. Ovaj dom osnovao je talijansko-američki pastor Anton Caliandro. Da bi zaštitio svećenike koji su u vršenju svoga zvanja odbili da dalje služe Vatikanu. Prema konkordatu koji je godine 1929. Mussolini sklopio s Vatikanom iz ostale izvore na obaveze i konvencije što ih je Talijanska država dala Vatikanu stolji: "U Italiji oni koji su napustili svećenička zvanja katoličke crkve ne mogu zadržati ni dobiti zaposlenje u školama, urednima ni na kakvom drugom mjestu gdje dolaze u kontakt sa građanima. Svrha doma je da zaštiti ove ljude kojima je sloboda mišljenja gotovo

onemogućila egzistenciju. Reakcija Vatikana preko policije nije zakasnila. Pastor Caliandro dobio je naređenje da odmah napusti Italiju. Žalbe na Ministarstvu unutrašnjih poslova donjela je kao rezultat novo naređenje za izgon. Ovaj puta Vatikanska je štampa brzo otkrila pozadinu tih progona. Službeni "kvatidicino" je napisao: Nas vrijeđa namjera gospodina Caliandra da pobija katolicizam, podržava duhovno disidenstvo svećenika. Protiv ovoga nisu mogle pomoći ni interpilacije ni intervencije šestorice poslanika u parlamentu. Bivšim svećenicima iz vile Savaranola spriječeno je da drže javne konferencije uz motivaciju da se nemože tolerirati da se u gradovima stare katoličke tradicije drže anti katoličke javne konferencije. Takva je motivacija i pismeno data Padovi. Akcija moderne Vatikanske inkvizicije objašnjava i to kako Rimska kurija shvaća vjersku slobodu o kojima je u drugim prilikama uporno revedicirala o kojima katolička štampa svakodnevno daje lekciju.

Strana 206.

U svjetlu ovih akcija otkriva se da Vatikan shvaća slobodu religije isključivo kao potpunu slobodu katoličke crkve da guši druge crkve i vjeroispovjedi, a pod slobodom religije shvaća pravo gušenja svake slobode savjesti i uvjerenja koje ne bi služila Vatikanskim interesima i da na koncu pod maskom vjerske slobode zahtjeva slobodu političkog i socijalnog pritiska i diskriminacije u interesu očuvanja materijalnih i političkih pozicija Vatikanske kaste.

strana 207.

U jeku ovih progona desio se i slučaj Morales. Otac, majka i jedanaest sinova živjeli su u Monizalesu u Kolumbiji, a pripadali su protestantskoj crkvi. Jednoga dana, osam fanatičkih katolika pripadnika oružanih grupa nove inkvizicije, prodiru u kuću obitelji Morales i s pet metaka ubiju starog oca obitelji. Ovo ti je zato što si protestant. Dva sina Abraham i Obdulio polazili su školu koju su kontrolirali katolički popovi. Na njih se dugo vremena vršio pritisak da prisustvuju misama u katoličkoj crkvi, ali su dječaci odbijali ne želeći napustiti protestantizam. Šikanirali su ih i prijetili im. 07. srpnja godine 1953. dječaci se nisu vratili kući. Majka je bezuspješno tražila informacije od učenika, profesora i direktora škole. Tek sutradan direktor je pozvao Moralesovu udovicu da bi joj rekao: Vratite se Blaženoj Djevici i sinovi će vam biti vraćeni. Protestanti ne priznaju svetost i bezgrešno začeće Marije, majke Kristove. Direktor je još saopćio da su dječaci predani jednom jezuitu jer su tobože izrazili želju da se pričeste u katoličkoj crkvi što im je majka navodno zabranila. Tek poslije dužeg vremena majka je mogla vidjeti svoju djecu. Oni su bili zastrašeni, te nisu htjeli ništa kazati već su samo plakali. Tek kasnije u trenutku kada nitko nije bio prisutan jedan od dječaka rekao je majci da je bio nasilno zadržan i batinama prisiljen da se pričesti. Ovaj dječak je idućih dana pokušao pobjeći iz odgajališta u kojemu su ga zadržavali jezuiti.

Ali ga je policija uhvatila i vratila u odgajalište. Majci dječaci nikada nisu vraćeni. Vatikan najčešće šuti o ovakvim događajima. On ih ispirira i njima upravlja, ali svu javnost prepušta onima od kojih materijalno počinje. U slučaju Kolumbije nije mogao a da ne iziđe iz svoje rezerviranosti. Organ talijanskih jezuita "la civilta cattolica" objavio je u listopadu 1954. članak o progonima u Kolumbiji koje ovako opravdava: Protestanti upozoravajući na akte progona vrše to često na provokativni način i uvredljivo. Zar se onda treba čuditi što jedan narod sa dubokom vjerom reagira na nekontrolirani način protiv onih koji vrijeđaju njegove svete osjećaje. U svakom slučajunemože se smatrati žrtvom onaj koji provocira na takav način. Odgovarajući na proteste kolumbijskih protestanata koji su se pozvali na "slobodu kulta" garantiranu Ustavom jezuitski organ kaže: Ustavna povelja nemože sankcijama "slobodu kulta" u korist prodanika jedne nacije, a da pri tome ne vodi računa o općem dobru zajednice. Koncesija "slobode kulta" nemože se shvaćati kao apsolutna sloboda jer postoje granice koje civilne vlasti nametnu uzevši prema tome u obzir da civilne vlasti mogu intervenirati u pitanju vršenja obreda. Njihov stav će biti različit. Radi li se o kultu pravoga Boga u skladu sa normama koje određuje prava religija koja se po Božjem poslanju vrši jedino u katoličkoj crkvi. Ili se pak radi o objektivno krivoj vjeri. Tko ispovjeda pravu religiju ima pravo da je ispovijeda. Vršenje katoličkog kulta ne može se nikada zakonito smatrati suprotnim dobru neke nacije. Tko međutim, ispovijeda pogrešnu vjeru nema pravo vršiti svoje obrede jer oni ne odgovaraju istini, moralnim normama, te nemaju pravo na postojanje, na akciju i na propagandu. U ovin inkvizitorskim eksluzivističkim i antislobodarskim koncepcijama jezuitski se organ poziva na samog glavara katoličke crkve Pia XII koji je indentične stavove izrazio u govoru katoličkim pravnicima. Katolička crkva nastavlja: "civilta cattolica" je jedini kult koji treba uživati apsolutnu slobodu, dok je sloboda koju uživaju druge vjeroispovjedi ograničena sloboda koja nemože imati javni karakter i pravo na propagandu protiv katoličke crkve. Iz ovih jasnih razlaganja nije nam teško zaključiti da se vrijeme nije puno promijenilo od pedesetih godina. I sami smo svjesni da religijski prularizam kao takav u hrvatskoj javnosti ne postoji. Ova situacija danas, 1997. godine, u potpunosti je ista u hrvatskoj. Cijela 1996. godina senzibilizacija javnosti bila je prepuna naklapanja o nedjelji. Revoltiran ovim nebiblijskim pristupima, povjesno neutemeljenim, teološki neispravnim, napisao sam članak koji nije bio izašao niti u jednim novinama. Pozivajući se na dijalog, dijalog se ne ostvaruje, nego se ostvaruje samo onaj dijalog koji je u skladu sa izvjesnim idejama vodstva katoličke crkve. strana 208 Pozadina sukoba i progona protestanata u Kolumbiji ne temelji se isključivo na religiozno dogmatskom ekskluzivizmu koji ni na takav način ne bi bio dopustiv. Radi se sasvim o političkom i ekonomskom sukobu. strana 209.

Radi se prema tome i opet o iskorišćavanju religioznih institucija i utjecaja katoličke crkve da bi odbranila ekonomske, p/litičke i klasne pozicije crkvene hijerarhije. No upitajmo se, da li je negdje u povijesti bilo sličnih situacija." (Frane Barbieri, Vjera je novac, Kultrua Zagreb, 1956.)

(Povijest crkve, M. Golubić, Montanisti, strana 50 - 55.)

Govorili smo o tome da oni koji budu ostali lojalni Bogu i izvornim Biblijskim zapovjedima, neće moći ni kupiti ni prodati.

strana 52.

"Oko 172. godine došlo je u Frigiju u Maloj Aziji naročito religiozno probuđenje koje je poznato pod imenom montanizam. Izazvano proročkim darom koji je primio novoobrađeni kršćanin po imenu Montan. Uskoro su se Montanu priključile dvije žene, Priska i Maksimilija koje su pokazivale znakove istog dara. U toku svojih ekstaza one su se direktno obraćale onima koji su ih slušali i na jedan oštar i prodirujući način koji je činio na duše silan utisak. Sad su slavile i veličale otkrivenja koja su im data, a sad opet savjetuju prisutne da očiste i promjene svoje živote. Budeći njihovu savjest da bi uvidjeli svoje slabosti ovi ukori su bili tihi i snažni, ali iskreni da su slušaoci bili dirnuti osvjedočeni da ih Bog opominje. Monta nije propovijedao neku novu nauku za razliku od Ebonita koji se s pravom ubrajao u Herezu. Monta je samo želi da se crkva vrati apostolskoj čistoći i jednostavnosti. Pokret se počeo povećavati u potpuno organizirani oblik. Uskoro je ova grupa bila isključena iz velike crkve jer je učenje duhovnog pokreta nisu u svemu slagali velikom crkvom. U novom pokretu provedena je stroga Biblijska organizacija. Uveden je i sistem dobrovoljnog davanja. Tako je pokret mogao poslati plažene evanđeliste koji su širili dobru vijest. I sam Irinej, biskup lionske crkve bio je u prijateljskom odnosu sa montanističkim pokretom. U svom čuvenom dijelu "Protiv krivovjerja" on nigdje ne napada montaniste kao krivovjerce. On napada one koji uvode veći broj evanđelja tj. prihvaćaju i apokrifna evanđelja kao autentična, zatim napada one koji su smanjili broj evanđelja na jedno jedino evanđelje kao što je to učinio gnosnik Marcion. Ima također takvih, reče Irinej, koji ne priznaju proročki dar. Irinej je dakle branitelj proročkog dara protiv nekih katolika koji su u manifestaciji proročkog dara gledali više manje smetnje nego što su bili voljni priznati blagoslov tog dara. Smatrao je da Hipolit, čuveni tumač proročanstva i biskup rimski bio pod utjecajem montanističkog pokreta. Tertulijan u sjevernoj Africi prišao je tom pokretu u svojim zrelim godinama, navodno prema riječima Augustinovim, Terlulijan se kasnije odvojio od montanista i širio je svoje osobne ideje. U 3. i 4. stoljeću bili su montanisti kako na istoku tako i na zapadu. U Rimu, Galiji i u Španjolskoj. Krajem 3. i u 4. stoljeću montanizam se u mnogim mjestima sjedinio sa

novicijanizmom koji je također propovijedao potrebu strože discipline u kršćanskim crkvama. "Duhovni" iz reda montanista i "čisti kataroi" iz reda novicijanizma pružili su jedni drugima ruku. u 4. stoljeću, kada se velika crkva pomirila sa rimskim carstvom pisci Euzebije, Didim, Epifanije i Jeronim spominju montanizam kao živu sektu koja ima pristalice u svim krajevima carstva. Ovaj ostatak Božjeg naroda bio je, počevši od 4. stoljeća teško gonjen od takozvanih kršćanskih careva istoka i zapada. Već 331. godine car Konstantin izdao je zakon kojim se montanistima imaju oduzeti "molitveni domovi". Godine 398. car Istočnog carstva, Arkadije izdaje oštar edikt protiv montanista. Počevši 408. godine Teodozije II, sin i nasljednik Arkadijev počeo je borbu protiv ovih kršćana istom žestinom kojom je vodio i njegov otac. Teodozijanov kodeks sadrži pet Zakona izdatih u razmaku od 21.02.410. do 30.05.428. godine protiv montanista ili pepuzita ili priskilijanista. Zakonodavac nabraja ta imena u strahu da se ne bi propustio goniti koju od montanističkih crkava jer su montanisti u nekim krajevima bili poznati pod imenom pepuzijanti ili priskilijanti. Car Justinijan, također, zabranjuje ovim kršćanima održavanje sastanka i oduzimanje prava da svoju imovinu predaju u nasljedstvo svojoj djeci ili rodbini ako su i ovi montanisti. Zakon je izdat protiv montanista od strane rimskih careva od 4. do 6. stoljeća izdao je proglas u svom dijelu "Pierre de Labriolle les sorces de l'histore du montanisme". Na zapadu je 22.02.407. godine car Honorije izdao zakon protiv frigijanaca ili priskilijanta. Evo nekoliko rečenica iz tog zakona koji pokazuje oštrinu napada koji je išao za tim da istrijebi ovaj Božji ostatak sa zemlje. "Naređujem da se zapljeni njihovo imanje i da ono prijeđe u nasljedstvo njihovoj rodbini... ali samo pod uslovom ako oni nisu zaraženi. Montanisti ne mogu raditi testamente, darovnice, kupiti ni prodati niti sklopiti kakav drugi ugovor. Njihov bogomolje bit će zapljenjene, a vlasnici kuća u kojima su se održavali sastanci bit će poslati u izgnanstvo". Nasljednici montanističkog pokreta bili su novicijani, donatisti, pavlekijani, bogumili, katari, valdenžani, kvekeri, zinzendorf i drugi. Baklja je istine zapaljena u Jeruzalemu, a kasnije prenjeta u Frigiju, a odande u mnoge gradove rimske imperije. Nije se moglaugasiti nikakvom olujom progonstva." (Povijest crkve, M. Golubić, Montanisti, strana 50 - 55.)

BORBA PROTIV BOGUMILA U HRVATSKOJ I BOSNI IZ PERA KATOLIČKIH PISACA

(Juraj Kocijanić, Hrvatska uvijek katolička, Zagreb 1940., strana 13.)

"Kako su naši pređi bili postojani u katoličkom pravovjerju, a odlučno protivi krivovjerju, vidimo iz glagolskih rukopisa "svet vsake mudrosti" iz 14. stoljeća iz glagoskog rukopisa "dijalogi sv. Grgura Velikoga Pape". Tu čitamo riječi žaljenja i ogorčenja poradi bogumilskih krovovjeraca koji su hrvatski narod, napose u Bosni,

smutili i tako skrivili preteška i nepopravljiva zla koja su stigla hrvatski narod u vjerskom, čudorednom, kulturnom i narodno političkom životu. "O nesrićno kravljevstvo bosansko na koga ni rosa ni dažd ne padi, pokle rodi, ishrani tolike i takve jeretike". Tako je zapisano u dijalozima Pape Grgura, a tako će i ogorčeno zavapiti svaki svjesni hrvat katolik nad onim vlajnim krivovjercima koji danas adventizmom, starokatolicizmom i drugim krivovjerjem hoće da otruje naš hrvatski katolički narod."

strana 14"Glasoviti naš katolik, svjetovnjak, Ivan Zakmardi od Dijankovca, bilježnik županije Kraljevine Slavonije, tj. Hrvatske, stavio je godine 1643. na poklopac škrinje u kojoj su se čuvale sve javno pravne isprave naše, latinsku pjesmu koja veli da je Hrvatska nakon svakojakih doživljaja postala Kristova tj. kršćanska i da voli jedino katoličku vjeru."

strana 15"Na Saboru u Zagrebu u travnju godine 1673. potužio se zagrebački biskup, pobožni Martin Borković na one (a to su bili krivovjerci) koji neće držati crkvene katoličke zapovjedane poste. Saborski zapisnik zabilježuje to ovim riječima: Presvjetli se i prečasni gospodin Prelat (biskup) na saboru kraljevina bolno potužio na nekoje što se nalaze u ovoj kraljevini i što su zadojeni krivovjerničkom zloćom, te se ne plaše jesti meso u korizmeno vrijeme i u druge od crkve zabranjene posne dane. Ti su ljudi odbacili dužnu poslušnost majci Crkvi. Ne mare i ne boje se kazne Božje i preziru pravu vjeru katoličku koju je ova kraljevina uvijek od svog početka prigrlila isključeći ma svaku krivovjerničku skvrnu i pošast. Proti tome je ponovno najsvečanije prosvjedano i pridržaje sebi vlast i moć da proti takvima postupa i radi sa crkvenim kaznama."

strana 20"Bosanskomu su kralju Stjepanu Tomašu neki franjevci uskraćivali svete sakramente jer je bio osumnjičen kao pristaša bogumilskog krivovjerja." strana 42"Oko godine 1160., naime, prodrlo je iz Bugarske preko Srbije k nama u Bosnu bogumislko krivovjerje (patarenstvo)... Hrvatski ban Pavao Šubić imenovao je 1302. bosanskim banom svoga brata Mladena I da suzbija bogumilsko krivovjerje. Ban Mladen gorljivo je branio katoličku vjeru i progonio krivovjerce. Nije se bojao ni smrti koja ga je doista i stigla 17.lipnja 1304. od podmuklih bogumila. Pavao Šubić imenovao je onda banom svog prvorođenog sina Mladena II. Papa Ivan XXIII u pismu od 13. srpnja 1319. pobuđuje Mladena neka digne svoju jaku desnicu na obranu i utjehu crkve katoličke jer da će tako postati pobjednik i svojih neprijatelja. Ban Mladen II nije se dao mnogo moliti, bio je gorljiv privrženik katoličke vjere. Dao se svom gorljivošću na trebljenje bogumila u Bosni. No iza njegove smrti bili su se bogumili tako osilili da su navalili na

Kreševo, sijelo bosanskih biskupa, kuću razorili, svećenstvo rastjerali... Stjepana Tvrtka, kasnije bosanskog bana godine 1353. i prvog bosanskog kralja od godine 1377., a od godine 1390. - 1391. i hrvatskog kralja. Stjepan Tvrtko je kao kralj nastojao postići da se što više naroda u Bosni s krivovjernog bogumilskog puta vrati katoličkoj vjeri...na poziv bosanskog kralja Stjepana Tvrtka, pošao je u Bosnu da ondje radi oko obraćenja krivovjeraca bogumila. Blaženi je Nikola Tavelić." (Juraj Kocijanić, Hrvatska uvijek katolička, Zagreb 1940., strana 13.)

strana 43(Frane Barbieri, Vjera je novac, Kultura Zagreb 1956.)

SUKOB MEĐU KATOLICIMA, LIBERALIZAM PROTIV KONZERVATIVIZMA

"U krilu katolicizma rodio se novi ideološki pokret nazvan "Liberal katolicizam". On je najizrazitiji u Francuskoj gdje ga vodi opat Lamemmis s grupom svećenika okupljenih oko lista "Lavenir". Liberalni katolici traže da se odvoji crkva od države, da se ukinu ekonomsko političke pozicije crkve, kao i sama papinska država. Bio je to rascjep koji je još više istakao ekonomski, socijalni kontrast. "strana 26"Crkvene kaste i religioznih masa pogađajući ekonomske interese kaste, ugrožavajući njen oslonac u crkvenoj bazi. Crkvena je hijerarhija odmah i to žestoko reagirala najprije preko francuskih biskupa, a zatim direktno. Najprije je zabrnila da izlazi list "L'avenir", a zatim je pozvala Lamennaisa sa njegovim suradnicima u Rim pred Papu Grgura VI. Papa u isto vrijeme izdaje antiliberalnu encikliku "Mirori vos" u kojoj se proglašavaju anticrkvene i antireligiozne sve koncepcije liberalnih katolika i odvajanje crkve od države. Sloboda savjesti, mišljenja i štampe. Palpija saziva na ponovno feudalno poštovanje crkvenih vlasti u duhovnim i svjetovnim pitanjima. Lamennais se najprije pokorio Papinoj odluci, ali je uskoro napustio katoličku crkvu. Ideja Francuskih katoličkih liberala proširile su se u Italiji. Njihov inicijator je pisac i političar Alessandro Manzoni. On je bio najprije liberal, ali se zatim obratio na katoličanstvo. Za razliku od ostalih on kovertita Manzonni po svojim socijalno političkim koncepcijama postao konzervativac već katolički liberal. U novom periodu svoje aktivnosti on se bori za to da se ukine feudalna sila katoličke crkve i da se crkva ne miješa u društvene, ekonomske i političke poslove. Kler je uvijek, piše Manzoni, pozivao u pomoć silu vlasti za podršku religije i odobravao je sve nasilne akte koji su zabranjivali druge vjeroispovjedi i progonili ih. Kada je revolucija konačno proklamirala slobodu religije kler ipak nije napustio svoju doktrinu svjetovne sile i nije osudio djelovanje crkve u periodu prije revolucije, već naprotiv teži za onim vremenima i traži svjetovnu vlast. Zato oni koji hoće slobodu religije ne odobravaju politiku

klera. Svoje ciljeve prema svjetovnoj vlasti kler može postići samo iskorišćavajući religiozne ideje tako da neprijeatelje mogu deskriditirati i same ove ideje oduzimajući kleru temelj za izgradnju njegove zgrade. Iz pisma kanoniku Tosiju."(Frane Barbieri, Vjera je novac, Kultura Zagreb 1956.)

S obzirom na ove izjave dobro je da se podsjetimo Glasa koncila broj 43 od 27.10.1996. gdje se kaže da je to i smisao budućeg dokumenta Hrvatske biskupske konferencije "slavljenje dana gospodnjeg na prelazu u treće tisučljeće" koji sad po najnovijem treba izaći u jesen 1997. godine. Crkva je dužna poticati i upozoravata, a država osiguravati da svakom čovjeku bude zajamčeno pravo na nedjelju. Ako se ne mogu osigurati idealni uvjeti to ne znači da mudrom zakonskom zaštitom nedjeljnog počinka nije moguće osiguravati bolje uvjete... Ako je potrebno da neke trgovine i druge javne službe i nedjeljom rade, to ne znači da niije i te kako važno kontrolirati i regulirati tu pojavu...Kada se katolička crkva kao čuvarica biblijskog humanizma zauzima za očuvanje nedjelje kao obaveznog neradnog dana, ona time ne želi nikoga natjerati na nedjeljnja bogosluženja, ali želi svakome osigurati pravo na nedjelju, odnosno na počinak u kojem ga nitko neće ni izrabljivati ni obmanjivati.

(Frane Barbieri, Vjera je novac, strana 28.)

"Kada su, međutim, interesi Francuske i Austrije, imperije došle u sukob 1859. godine, centar talijanskog ujedinjenja Piemont uspijeva se odvojiti od Papinske države Romagnu, a zatim Umbriu i Marche. Pio IX izdaje encikliku o greškama našeg vremena, želeći dogmatski osuditi buržoaski liberalizam kao antidogmatske i anticrkvene, nabraja Papa u dodatku enciklike "syllabusa" ove koncepcije. XIX. Crkva nije perfektno udruženje, te civilne vlasti trebaju odrediti njena prava.XXIV. Crkva nesmije koristiti silu za nikakovu svjetovnu vlast. XXVI. Crkva nema urođeni ni zakonito pravo da kupuje i posjeduje. XXVII. Predstavnici crkve i rimski Papatreba biti isključene iz svakog učešća i dominacije u svjetovnim stvarima. XLV. Čitav javni školski sistem treba biti podređen civilnim vlastima. LV. Treba odvojiti crkvu od države i državu od crkve. LVII. Nauke filozofije i običaji, kao i civilni zakoni trebaju biti odvojeni od Božje i crkvene vlasti. LXXVII. U današnjoj epohi nije potrebno da se katolička religija smatra jedinom državnom religijom. Osuđujući ove liberalne postavke novog buržoaskog sistema Pio IX je želio somiti još jedno koplje crkvene moći u obrani feudalnog sistema i svjetovne prevlasti crkvene kaste." strana 28

"Pio IX saziva godine 1869. u Vatikanu dvadeseti ekumenski koncil. On zahtjeva od biskupa i kardinala da rade svim silama na očuvanju feudalizma u Europi i obrani pozicije papinske države. U nadi da će vratiti izgubljenu dominaciju crkvene hijerarhije nad svjetovnom vlašću zahtjeva od koncila da izglasa dogmu o nepogrešivosti Pape. U ovoj borbi na koncilu istaknuo se đakovački biskup Strossmajer. Pritisak Pape i kurije bio je tako žestok i nepopustljiv da je pedesetpet biskupa, protivnika dogme, moralo prilikom glasovanja napustiti koncil. Papa je odbio autoritet "nepogrešivosti" ali nije uspio skrenuti tok povijesti i da zaustavi propast feudalnih pozicija." (Frane Barbieri, Vjera je novac, Kultura Zagreb 1956.)

VATIKANSKE KASTE strana 31"Kao i uvijek do tada crkvena hijerarhija počinje prilagođavati crkvene i vjerske svojim novim ekonomskim i društvenim interesima." Ovo također možemo promatrati u svjetlu Glasa koncija broj 43 od 27.20.1996. Nedjeljni zakon je prvi u povijesti socijalni zakon za zaštitu socijalno ugroženih. Koliko je to istinito pogledajmo iz povijesti.

(Frane Barbieri, Vjera je novac, strana 33.)"Leon XIII je prvi puta u ime Vatikanske crkve proglasio "teorem socijalnog kapitalizma" zasnovan na zaštiti privatnog kapitalističkog vlasništva i na neutralizaciji klasne borbe u okviru katoličkog mira i jedinstva među klasama. Ukloniti u svijetu socijalne razlike nemoguće je, kaže Papa, zato ih treba trpjeti. Eksploatacija kapitalističke klase je nepravedan, subverzivan akt koji se protivi prirodnim pravima pojedinaca i denautuira funkciju države nastojeći preokrenuti društvenu zgradu, proklamira u enciklici Leon XIII, a Benedikt XV nastavlja. Kada siromašni napadaju bogate je kao da su ovi pristovjili tuđa dobra. Oni djeluju ne samo protiv pravde i milosrđa već i protiv dobrog smisla, jer bi oni kad bi htjeli mogli poštenim radom popraviti svoje životne uvjete. Kakva je situacija danas, u 1997. godini na vrhu katoličke crkve?" (Frane Barbieri, Vjera je novac, Kultura Zagreb 1956.)

(Mediterranee magazine, strana 38.)"Ljevica, Kardinal Carlo Maria Martini. Desnica, Kardinal Josep Rapcinger. Centar, Karol Woytila i drugi uglavnom iz zemalja istočne Europe i trećeg svijeta. Kardinal Roger Etchegeray, predsjednik papinskog vijeća "Justitiaex pax" predsjednik središnjeg odbora za proslavu velikog jubileja 2000. "Justitiaex pax" dijalog između crkve i središnjeg svijeta. Značajna je njegova misao. "Dijalog mogu

voditi samo ljudi snažne volje i sigurni u svoju vjeru. Tko se sam u sebi boji da mu se vjera ne raspadne u tom se strahu boji i dijaloga s onima koji drugačije misle i drugačije vjeruju." Jer uoči trećeg tisućljeća, poglavito je riječ o novoj evangelizaciji "novom navještanju vjere".

MARTIN LUTER KING O PRAŠTANJUInicijativa za praštanje mora doći od onoga kome je učinjena nepravda ili nanesena uvreda. Onaj koji je učinio zlo može doći k sebi kao izgubljeni sin, vratiti se prašnjavim putem i tražiti oproštenje, ali samo uvrijeđeni kao nježni otac koji je ostao kod kuće, može zaista oprastiti.(iz govora Martina Lutera Kinga).

("Veritas" prosinac 1998.broj12.)

PROCES INKVIZICIJI

"Pitanje inkvizicije sigurno i danas predstavlja jednu od najvrućijih žarišnih točaka crkvene povijesti. Zbog toga je, svjestan da još uvijek nema cjelovitog znanstvenog odgovora, papa Ivan Pavao II. na vlastitu pobudu, od 29. listopada do 1.studenoga 1998.,sazvao skup stručnjaka i zadužio ih da objektivno, to znači pošteno i pravedno, prouče ovu problematiku s raznih vidika, te mu dostave rezultate, kako bi ih on potom mogao objaviti i zatražiti oproštenje za učinjene pogreške (grijehe), i propuste. ...kardinal Roger Etchegaray, na otvaranju ovog znanstvenog skupa, istaknuo je kako se "Crkva ne boji svoju prošlost podvrgnuti prosuđivanju povijesničara",da bi se otkrila stvarna odgovornost, a švicarski dominikanac Georges Cottiner, teolog papinskog doma i stvarni predsjednik ovog skupa, istaknuo je da je ispitivanje savijesti od strane Crkve dio onoga što Papa naziva "čišćenjem sjećanja". To će Crkvi pomoći da prizna pogreške iz prošlosti, kako bi u novo tisućljeće mogla ući slobodna od svih zapreka koje su "poput paralizirajuće duhovne traume",rekao je ovaj dominikanac....nikome od sudionika, pa ni priređivačima, nije bilo ni na kraj pameti "isprati" povijesne činjenice."

DOKUMENAT O PAPINU PRVENSTVU"Stvarno i istinsko prvenstvo rimskog biskupa nad svekolikom

Crkvom stvar je vjere, a ne jednostavnog ili dogovorenog načina upravljanja i vladanja Crkvom,izjavila je Kongregacija za nauk vjere u svojem dokumentu koji je objavljen 30. listopada u Vatikanu. Papinstvo nije tek usklađivanje ili predsjedanje nekim uredom, te ne može biti svedeno na "primat u časti", niti ga se smije shvaćati kao monarhiju političke naravi, rečeno je u ovom dokumentu, koji je

potpisao kardinal Joseph Ratzinger." ("Veritas" prosinac 1998.broj12.)

Svakako da su ove misli o dijalogu značajne i stvara se potreba za promicanjem multikonfisionalnog pluralističkih dijaloških razmatarnja, ali nažalost, u praksi je to teško ostvariva jer su mogućnosti za dijalog mnogima uskraćena pa ostaje dijaloško monološko izjašnjavanje i promoviranje većinske crkve. Povijest nas pouzdano uči da većina nikada nije bila u pravu. Zato nastavimo tražiti odgovore u povijesti i Bibliji.

KAKVO ZNAČENJE IMA BROJ 666 IZ BIBLIJE

Spominjali smo da je pred nama vrijeme kada nitko neće moći ni prodati ni kupiti tko ostane solidarizirajući se sa deset Božjih zapovijedi (Božjim karakterom). Sljedeći tekst u otkrivenju 13: 18, ovdje treba pronicljivost. Tko je prodoran neka odgonetne značenje broja zvjeri. To je uistinu broj čovjeka i njegov je broj 666. Prijevod dr. Zagoda. Ovdje mudrost koji ima pamet neka izračuna broj zvjeri jer je broj čovjekov i broj njezin 666.

(Maxvel, Otkrivenje, strana 409.)"Očigledno je da je ovdje neophodna mudrost.Suvremeni jezici imaju na raspolaganju brojeve i slova. Grčki, jevrejski, latinski jezici novozavjetnog doba imali su samo slova od kojih su neki imali dvostruku ulogu slova i broja. Stoga većina ljudi smatra da se broj 666 mora dobiti izračunavanjem brojčane vrijednosti slova nečijeg imena. Ne, čak tekst prijevodi na ovaj način. Numerička vrijednost njegovih slova je 666 što i nije sasvim uredu jer grčki original jednostavno kaže njegov broj je. Neki ljudi su se rugali broju 666 dokazujući da se on može primjeniti na imena mnogih poznatih ljudi. To je nerazumno jer nije riječ o nekom nevažnom pojedincu već o broju zvjeri. Komentatori koji su mislili da je car Neron bio zvijer kažu da slova N E R O N na jevrejskom daju broj 666. Međutim, izgleda da je pomalo sumnjivo vrednovati Neronovo ime na jevrejskom jeziku jer Neron nije znao taj jezik niti je tim jezikom bio pisan Novi Zavjet. Ukoliko zvijer slična risu predstavlja rimske kršćane promatrano sa njegove najgore strane, onda se broj 666 može na neki način primjeniti i na njega. Broj je broj čovjeka, kaže tekst, a u knjizi proroka Danijela u 7. poglavlju; Rimska crkva je predstavljena kao rog i gle oči kao oči čovječji i usta koja govorahu velike hule. Danijel 7: 8. U drugoj Solunjanima 2: 3 objašnjava se da je to čovjek bezakonja. Latinski jezik je službeni jezik katoličke crkve. Papa po katoličkoj teologiji predstavlja cijelu crkvu. Jedna od

papinskih titula je "Vicarius filii dei" zamjenik sina Božjeg, u prijevodu.Odgovarajući na pitanje jednog čitaoca katoličkog dnevnika "Our Sunday visitor" od 18. travnja 1915. godine odgovara se: Slova urezana u papinu mitru (njegovu svećeničku krunu" su ova: Vicarius filii dei, što je latinski prijevod titule Zamjenik sina Božjeg. Katolici smatraju da crkva koja je vidljiva društvo, mora imati vidljivu glavu. Brojčana vrijednost te titule uzimajući brojčanu vrijednost latinskih slova lako se može izračunati Vicarius filii dei V-5 F-0

I- 1 I-1C-100 L-50A-0 I-1 R-0 I-1I-1 D-500V-5 E-0S-0 I-1

----------------------------------- ukupno: 666

strana 410

U otkrivenju u 17. poglavlju zvjer je povezana sa Babilonskom bludnicom. Broj 6 i njegovi umnošci kao što su 12, 36, 60 i 600 bili su vrlo značajni za stari Babilon. Šezdeset je bio broj Anua i Marduka. Vrhovnih božanstava Babilona u različita vremena. Omiljena amajlija koju su nosili babilonski svećenici sadržavala je ovu tajanstvenu konfiguraciju brojeva u kvadratu. "

1 32 34 3 35 630 8 27 28 11 7

20 24 15 16 13 2319 17 21 22 18 1410 26 12 9 29 2531 4 2 33 5 36

Pomoću malog računala zbrojite svaku liniju horizontalno i vertikalno i vidjet ćete šta ćete dobiti. Zatim zbrojite svih šest horizontalnih linija i svih šest vertikalnih linija i vidjet ćete što ćete dobiti. To pokazuje da je broj 666 ima veliku važnost u staroj Babilonskoj religiji. Ima toga još. Bog plodonsti Ningiszida u starom Babilonu, bog čije obožavanje je trebalo navesti njegovog obožavatelja da spolno opće i budu plodni, bio je predstavljen dvjema zmijama koje su šest puta bile omotane jedna oko druge. Najistaknutiji broj otrivenja je broj sedam. Govori se o sedam crkava, o sedam truba itd. Sedam je i broj Gospodnje subote. Sedmog dana u tjednu, dana kojeg je Bog izabrao da nas podsjeti na sebe, Boga koji je načinio nebo i zemlju, more i izvore vodene. Otkrivenje 14: 7. Božji svjeti u vrijeme posljetka poštuju stvoritelja i drže njegove zapovijedi. To trebaju biti ljudi sedmoga dana. Prema tome, broj sedam je broj kojim se odaje čast Bogu. Broj 666 je broj

čovjeka. Grčki jezik dozvoljava da se taj izraz prevede pravilno kao broj čovjeka, ali i kao čovjekov broj, broj čovječanstva. Šest dan, petak, to je dan kada je čovjek bio stvoren. Da li je broj 666 sa svoje tri šestice ukazuje na čovjeka koji je okrenut sebi samome. Svojem sistemu objavljivanja radnji, svom stvaralaštvu slično babilonskom caru Nadohudonozoru koji se hvalio svojim odbacivanjem i zanemarivanjem pravoga izvora svakog stvaralaštva. Danijel 4: 30. Suprotno tome, sedmi dan je vrhunac sedmice stvaranja kada je Bog uživao u djelima stvaranja. Druga Mojsijeva 31: 17. I pozva čovjeka da mu se pridruži u radosti. Izajija 58: 13, 14. Kada se Bog odmorio, prva Mojsija 2: 2, i kada je čovjek ušao u Božanski pokoj, Jevrejima 4: 10. Profesor Nil, o kome smo već nešto kazali, objavio je ovo zanimljivo mišljenje. Broj šest je svrsishodan kada upućuje na sedam. On predstavlja čovjeka u toku prve večeri njegova postanka kada počinje svetkovati Božju stvaralačku moć. Slava stvorenja je legitimna kada vodi prema Božjoj slavi. 666, međutim predstavlja nespremnost čovjeka da produži prema broju sedam, da oda slavu Bogu kao stvoritelju i otkupitelju. On predstavlja čovjeka obuzetim samim sobom, čovjeka koji traži slavu u sebi i svojim ostvarenjima. On govori o punini stvaranja i kreativnih snaga bez Boga, o stanju Božje neprisutnosti. On pokazuje da je neprreporođeni čovjek tvrdoglavo zao. Zvjer iz otkrivenja trinaestog poglavlja predstavlja čovjeka koji se služi svojom suverenošću neovisno od Boga. Čovjek koji se radije klanja ikoni zvjerinjoj nego obličju Božjem. Čovjek odvojen od Boga postaje kao zvijer, demon. Žig zvijeri prema tomer predstavlja odbijanje Božje suverenosti, odbijanje pravila o suboti koje je stvoreno da bi se ohrabrilo čovjeka da svoje dostojanstvo ne traži u samom sebi ili u prirodi, već u kontaktu sa Bogom i učestvovanju u Božanskom pokoju. Upravo je subota ono što razlikuje stvorenje od stvoritelja. Što otkriva tko je dostojan obožavanja, a tko nije. Upravo subota pokazuje Božju suverenost i čovjekovu zavisnost. Nasuprot tome, 666 je simbol obužavanja stvorenja umjesto stvoritelja. Promotrimo u svjetlosti ovog tumačenja žig zvjeri, prijestolja, iznuđeno svetkovanje nedjelje. Prkosno udruženo s odlučnošću da se Bogu služi onako kako to čovjek hoće ne obazirujući se na Kristovu posredničku službu za čovjeka u nebeskom svetištu i na deset zapovijedi koje se nalaze u njemu." (Maxvel, Otkrivenje, strana 409.)

BABILONSKA MISTERIJSKA RELIGIJA U bibliji Staroga Zavjeta Bog je podigao jedan narod da bude svjetlo onima koji se nalaze u sotonskom mraku. Taj narod je trebao prikazivati i predstavljati karakter pravoga Boga...Ali radi njihovog nevjerstva Bog je često puta dozvolio da budu pobijeđeni, zarobljeni, slao ih je u ropstvo i trpljenje dok se nisu obratili,

pokajali za svoje grijehe. Tada bi im Bog iz svoje milosti obično podizao nekog junaka i vođu da ih spasi. Bog je svom proroku Ezehilu otkrio tri gadosti koje njegov narod čini u tajnosti. 1. On je otkrio djela sedamdeset starješina u Izraelu kako u mraku kade tamjanom, obožavajući slike nečistih životinja i idola svakakve vrste. Ezehil 8: 10 - 12. Proroku je bila pokazana druga gadost.2. I odvede me na vrata doma Gospodnjeg i gle, žene sjeđahu i plakahuza tamuzom (nimrodom) Ezehil 8: 14. I treća gadost. 3. I odvede me u trijem unutrašnji, doma gospodnjeg, i gle na ulazu u crkvu gospodnju između trijema i oltar biješe oko dvadeset i pet ljudi okrenutih leđima crkvi Gospodnjoj s licem ka istoku i kljanjahu se suncu prema istoku. Ezehil 8: 16. To je obožavanje Bala. Tako je narod postupno bio zarobljen lažnim religioznim sistemom. Pogledajmo kako je babilonska misterijska religija našla mjesto u rimokatoličkom sistemu.

The antichrist 666 Roy Allan Anderson (Revised edition teach services in Brushton New York 1995.

"Nimrod, bog sunca baal,Prva kraljevima 16: 30 - 33.Semiramis, kraljica neba, Aštarota, Suci 2: 13.Tamuz, je Semiramin sin došao iz svetog bluda. Ona ga je proglasila reinkarniranim Nimrodom. Ezehil 8: 14. Uspoređujući običaje slavljenja poganskog boga sunca Baala sa rimokatoličkom ustanovom. S jedne strane Baal, s druge strane katolicizam."

Baal katolicizam

1. 25.12. rođendan Tamuza (sunca)

Isusov rođendan, Božić, prosinac 25.

2. 24.06. ljetni praznik 24.06 rođendan sv. Ivana (ivanje)3. Semiramidino

uznesenje(božice majke)uznesenje Marije Majke Božje

4. kraljica neba, Jeremija 7: 18 Djevica Marija slavljena kao kraljica neba

5. kolači posvećeni božici na slavu T Jeremija 44: 17 - 19

pecivo sa križem i pečeni kolači

6. 40 dana posta za Tamuzom,Ezehil8:14

post prije Uskrsa, 40 dana korizme

7. Uskrs, Ezehije 8: 16 uskrsenje Tamuza

Uskrs

8. procesija kipova kroz sveti tjedan

procesija Isusa, Marije i Petra

9. posvećivanje kipova Baala, Ištar, Tamuza, klanjaju mu se

Isus, Marija, Petar i sveci

10. vjerovanje u besmrtnost duše i pokojnika

vjerovanje u besmrtnost duše i pokojnika

11. čistilište čistilište12. vjerovanje da mrtvi posjećuju

živedan mrtvih, sisvete, 2.11 duhovi

13. pali se tamjan, Izaije 1: 13, Jeremije 11: 17, Ezehil 8: 11

svijeće, tamjan

14. ponavljanje molitva, krunica Matej 6:6

krunica, Zdravo Marija

15. simbol križa kao simbol obožavanja sunca

raspelo (križ)

16. amajlije, idoli da bi otjerali zle duhove

raspela i slike za zaštitu

17. pecivo, hrana za dušu Izis horus setIHS što u prijevodu znači Semiramis, Nimrod, Tamos

hostija IHS što znači Isus Krist Nazarećanih

18. slike sa majkom i djetetom sa oreolom na glavi

Isus i Marija sa oreolom

19. krštenje male djece prskanjem

krštenje male djece prskanjem

20. nekromanija misticizam21. prvi dan u tjednu, nedjelja

dan u čast Baalapromjena sa subote na nedjelju

22. Pontifeks Maksimus, najveći mostograditelj

prvo od imena Papa

23. Janus i Sibela imaju ključeve neba i pakla

Papa tvrdi da ima Petrove ključeve

24. veliki svećenik je nošen na tronu do hrama

Papa nošen na tronu u baziliku sv. Petra

25. Poganski kralj, veliki svećenik, inkarnacija boga sunca

Papa Kristov namjesnik

26. darovi i žrtve da bi umirili boga

pokora induligencije (oproštajnice) spasenje dijelima

27. kuća za djevice svećenice u paganskom hramu

časne sestre

28 ljudske žrtve prinošene na vatri da bi se udovoljilo bogu sunca

spaljivali sve one koji su se suprotstavili doktrini rimske crkve (inkvizicija)

Strana 42

"Ovdje su neka od imena koja se u različitim kulturama indetificirala pogonsko trojstvo. Babilonsko Nimrod, Semiramis, Tamus. Nimrod-gospdar neba, Tammus-paganski mesija, Semiramis-kraljica neba"Izrael.

Nimrod Tammus Semiramis

gospodar neba paganski mesija

kraljica neba

Izrael Baal Tammuz AshtorethFenicija EL Bacchus AstarteBabilon Belus Tammuz Rhea,IshtarAsirija Nimus Hercules BeltisGrčka Zeus Dionysus AphroditeRim Jupiter Attis Cybele, DianaEgipat Ra Osiris, Horus Isis, HathorIndija Vishnu Krishna Isi, DevakiKina Pan-ku Yi Heng-O, Ma

TsoopuMexsico Teotl Quetzalcoalt CoatlicueSkandinavija Odin Balder Frigg, Freyia

"U poganskim kulturama davana su imena za svaki dan u tjednu i tako bi ojnsti bili označeni. U židovskoj kulturi i tradiciji Starog Zavjeta postojala je samo brojčana numerička vrijednost tako da su se dani označavali brojevima odnosno brojili. Samo je sedmi dan bio označen sa "šabat" što do današnjeg dana nepromjenjivo u kalendaru odgovara našoj suboti. Stoga i svi korektni prijevodi Evanđelja govore u prvi dan sedmice. Prvi dan je bio svim poganskim kulturama označen kao dan obožavanja sunca."

strana 87

latin saxon english

dies solis sun's day Sundaydies lunae moon's day Mondaydies martis tiw'is day Tuesdaydies mercuri woden day Wenesdaydies jovis thor's day Thursdaydies veneris friga's day Fridaydies saturni saturn's day Saturday

(Jaroslav Francisty, Kalendar i mjerenje vremena, NIŠRO "Dnevnik" N.S. 1982.)strana 22"Slavensko porijeklo imena dana, naši nazivi za dane i opći slavenski nazivi za dane imaju logički ssmisao i vezu sa religioznim običajima, jer slavenski nazivi potječu iz vremena kada su slavenska plemena primila kršćanstvo. Zanimljivo je da su se današnji nazivi za dane prvo javili kod južnih slavena, tadašnjoj Bizantiji, da bi se vremenom preko Bugarske, Slovačke i Češke proširile i među ostalim slavenskim narodima. Početkom naše ere stvaranjem nove religije kršćanstva, crkva uvodi stari jevrejski praznik, subotu, kao

sedmični dan od odmora. Međutim, u drugom vijeku Rimski imperator Hadrijan, Publije Elije Hadrijan 76. do 136. godine naše ere, za imperatora proglašen 117. naše ere poslije smrti cara Trana. Kao veliki zaštitnik rimskih tradicija bio je veliki protivnik kršćanstva pa zakonoma zabranjuje subotu kao kršćanski dan odmora, a za odmor uvodi nedjelju, dan sunca. Dva stoljeća kasnije car Konstantin Veliki prešavši sam na kršćanstvo 312. godine proglašava nedjelju kao kršćansiki Bogom dan, dan odmora pa se ovaj dan morali prihvatiti i drugi narodi."(Jaroslav Francisty, Kalendar i mjerenje vremena, NIŠRO "Dnevnik" N.S. 1982.)strana 22

(Frank Breaden, Detalji promjene julijanskog u gregorijanski kalendar.)

"U dijelovima Europe prihvaća 1587. godine u Engleskoj 1752. godine, ovu kalendarsku promjenu jedino u kršćanskom dobu dogodila se na sljedeći način. Rimljani su kao i židovi koristili sedmodnevni tjedan. Julije Cezar, rimski diktator, sastavio je 46. godine prije naše ere reformirani kalendarski plan. Godina je prema njemu iznosila točno 365 i 1/4 dana, a zbog suvišnog je nagomilavanja vremena svaku četvrtu godinu brojala 366 dana. Suvišno nagomilavanje vremena nastaje zbog točne solarne ili planetarne godine izmjerene godišnjim kretanjem Zemlje oko Sunca za što je potrebno 365 i 1/4 dana. Međutim julijanska je godina iako 11 minuta i 11 sekundi duža od planetarne imala dvanaest mjeseci, a šesti je mjesec imenovan po samom diktatoru Juliju (lipanj). Julijanski je kalendar sačuvao sedmodnevni tjedan. Njegov je jedini problem bio dodavanje jednog punog dana svake četvrte godine što je rezultiralo nagomilavanjem vremena, svake sljedeće godine iznad dozvoljenog broja 365 dana 5 sati i 45 minuta. Tako je nastao suvišak kalendarskog vremena. Do šesnaestog stoljeća, ovo se nagomilavanje suvišnog kalendarskog vremena povećala toliko da je julijanski kalendar bio deset dana ispod normalnog redosljeda pa je Papa Grgur XIII odlučio prepraviti nedostatke. Talijanski je astronom 1582. godine iznašao metodu kojom bi se spriječilo nagomilavanje kalendarskog vremena. Predložio je da se svaka stota godina 1800., 1900., i.t.d. ne treba računati kao prijestupna godina osim svake četristote godine počevši od 2000. Na taj se način vrijeme gotovo savršeno usklađuje s kalendarskom godinom. Razlika između tako podešenog kalendara i prirodne godine (planetarne godine) je tako mala da će biti potrebno više od pet tisuća godina da se razlika među njima bude jedan dan. Da bi tako uređena godina ušla u raspored bilo je potrebno izbaciti deset kalendarskih dana tj. datuma jednog mjeseca suvišnog vremena pa su oni tretirani kao nepostojeći. Tako zapravo, julijanski kalendar nije napušten, nego prilagođen stvarnom planetarnom vremenu, a 5. listopada starog kalendarskog vremena jednostavno je numeriran u 15.listopada čime je dobiveno novo kalendarsko

vrijeme. Brojevi i imena julijanskog kalendara zadržani su i nadalje, kao i tradicionalni poredak dana. Iako je 5.listopad u starom kalendarskom vremenu preimenovan u 15.listopada, njegov je poredak u tjednom rasporedu do danas ostao isti. Petak 1582 godine, tako je promijenjen samo datum, a ne i dan. Povijesni tjedni sedmodnevni poredak nije ni najmanje poremećen promjenom kalendarskog vremena. Za više detalja o promjeni kalendarskog vremena vidi vodeće enciklopedije Britanska; Book Goldenbuk chabers.Do 31. prosinca 1975. je širom svijeta je nedjelja bila prvi dan tjedna i to kako u nekršćanskim tako i u kršćanskim redovima. Od 01. siječnja 1976. u OUN sasvim iznenadno je nedjelja proglašena sedmim danom, a ponedjeljak prvim danom i to bez protesta crkava." (Frank Breaden, Detalji promjene julijanskog u gregorijanski kalendar.)

Katolički časopis "Veritas" 7 - 8 1989.

ODMOR I DAN

"Biblija govori kako je Bog počinuo sedmi dan. Jednako i čovjek mora počinuti od svoga rada i posla. Šabat (subota) znači prekinuti rad, doći do dovršenja. Počinak sedmog dana znači da je stvaranje u punini urađeno i dovršeno."

Katekizam katoličke crkve, H.B.K. Glas koncila, Zagreb 1996.strana 544, član 2190"Subota koja je predstavljala dovršenje prvog stvaranja zamjenjena je nedjeljom koja je spomen novog stvaranja započeta Kristovim uskrsnućem." Ali ovdje se nigdje ni ne spominje od koga i kada, čijim autoritetom. Jednostavno je spomenuto da je došlo do promjene.

Na strani 540. član 2174"Isus je uskrsnuo iz mrtvih u prvi dan u tjednu: MT 28: 1 - MK 16: 2. LK 24: 1 IV 21. Kao dan Kristova uskrsnuća "prvi dan" doziva u pomoć prvo stvaranje, a kao osmi dan koji slijedi po suboti označuje novo stvaranje započeto Kristovim uskrsnućem. Za kršćane je postao prvi među svim danima, blagdan nad blagdanima, dan gospodnji, nedjelja."

Ova riječ postao asocira na promjenu. Iako nam Biblija jasno govori da je dan gospodnji od vječnih vremena subota, kako na zemlji tako i na nebu, nepromjenjiva.

strana 541 Katekizam član 2174"Sastajemo se u dan sunca."

strana 544, član 2188"Poštujući vjersku slobodu i opće dobro sviju, kršćani se moraju truditi da nedjelju i blagdani crkve budu zakonski priznati kao neradni dan." Ovo je upravo protiv svake vjerske slobode je za mnoge u nedjelju nema ni trunke svetosti, a isto tako i protiv demokracije.

strana 549, član 2211"Politička zajednica dužna je obitelj poštivati i priticati u pomoć, posebno osigurati slobodu ispovijedanja vlastite vjere, njezino prenošenja i odgajanje djece u toj vjeri s pravom na potrebna sredstva i ustanove." Izgleda da se ovdje misli samo na rimokatolike jer drugi nisu spomenuti. Ne spominju se ostale vjere.

strana 540, član 2172"Subota obustavlja svakidašnji posao i omogućujeodmor. To je dan prosvjeda protiv robovanja rada i obožavanja novca."

Strana 509, član 2043"Crkvene zapovjedi. Četvrta zapovjed je svetkuj zapovjedane blagdane, dopunjava opsluživanje nedjelj, sudjelovanjem u glavnim liturgijskim blagdanima u čast otajstva gospodnjih, djevičnih i svetačkih." Zaista je politika u potpunosti prožela religiju. Na jednom seminaru za vjerske predstavnike o rješavanju sukoba u organizaciji W.C.R.P.iz Washingtona u pozdravnom govoru Dougha Johnstona Pecs, Mađarska, 11.11.1996. između ostalog bilo je rečeno:" No u stvari religija je prije čimbenik koji se je još više zakomplicirao, nego korijen iz kojeg se razvio sukob kao što je slučaj u mnogim djelovima svijeta, religije su preuzele sile nacionalizma i upotrijebile u svrhu pokretanja društvenih događanja...čak i u sjevernoj Irskoj gdje je sukob opisivan kao vjerski u svojoj suštini ipak se radi o nečem drugom. Ispod religijske navjernice skriva se žestoka konkurentska borba za vlast i ekonomske resurse. Geer Adams, predsjednik organizacije Sinnfein, političkog krila IRA-e tvrdi, to zasigurno niije vjerski sukob premda u njemu ima mnogo natruha sektaštva. Oni preslikavaju događaje koji su se zbili prije mnogo stotina godina i u sadašnje vrijeme nemaju nikakovo značenje, osim da budu iskorišteni od strane demagoga. Ova je zaista jedna zabrinjavajuća izjava jer ide u prilog preinaki povijesti. U daljnjem nastavku govora spominje se... religija zapostavljena dimenzija državnosti koju je prije dvije godine objavila izdavačka kuća Oxford University Press. Između mnogih zapažanja, nalazi se i činjenica da svaka religija sadrži pojam univerzalnosti koji promiče moralno dobro svih ljudskih bića. Vaša sprenost da poduzmete buduće korake u suradnji i nastojanju na ekumenskom planu." I tako u silju novog svjetskog poretka jedne religije jedne svjetske vlade, religija postaje važan politički čimbenik što je u potpunosti suprotno Isusovom učenju i istinskoj demokraciji i svakoj osobnoj slobodi." (U

pozdravnom govoru Dougha Johnstona Pecs, Mađarska, 11.11.1996.)

BISKUPSKA KONFERENCIJA ITALIJE, O DANJU GOSPODNJEM "NEDJELJI"

(Biskupska konferencija Italije (C.E.I.) pastoralni dokument Eucaristia, Comunionee Comunita, Rim 22. svibnja 1983., broj 75 - 85.)Izdaje Kršćanska sadašnjost, Zagreb, Marulićev trg 14Dan gospodnji, pastoralna nota talijanskih biskupa, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1985.Dokumenti.Dan Gospodnji"Pastoralna nota talijanskih biskupaOvu "pastoralnu notu" posvećujemo nedjelji. Njome želimo potaknuti odličnu i hitnu pastoralnu obnovu: prikladnu katehezu, dostojno slavljenje, očito svjedočanstvo "dana gospodnjega" što ga valja dati ovome našemu društvu. Preporučujemo da se ova nota "objavljena odlukom 23. općeg sabora biskupske konferencije Italije od 7.-11-svibnja 1984." čita u duhu našeg dokumenta "euharistija", zajedništvo i zajednica.

strana 7

Za crkvu je slavljenje nedjelje znak vjernosti njezinom gospodinu...nedjelja, doista pripada Kristu i njegovom otajstvu.

strana 10...četrdeset devet mučenika iz Abitene, predvođeni svećenikom Saturninom, radosno su se suočili sa smrću radije nego da se odreknu slavljenja dana Gospodnjega... "Dan Gospodnji" broj osam, već odavno su kršćani napustili subotu, kao dan što su ga počinkom i bogoštovljem posvećivali Bogu i zamjenili ga prvim danom nakon subote (una sabbatorum) prvim danom u tjednu..."Dan subotnji održavaj i svetkuj", odzvanja zapovjed Staroga Zavjeta (PNZ 5: 12). strana 11...nije to u prvo redu pitanje zapovjedi, to je stvar identiteta... Dies dominicus (dan Gospodnji) je ujedno i die eucharistiae ( dan euharistije) dan crkve. strana 12Deset. Zajednica se najpotpunije i najsavršenije ostvaruje kada je sabrana oko svog biskupa. starana 13broj 12. To postaje sve prisutnijim u kršćanskoj svijesti. Ako je nedjelja dan euharistije,....strana 14...ako se u prvom redu pravo shvati zbiljsko i složeno značenje nedjeljenje euharistije. strana 17

No, nedjelja sekulariziranog čovjeka nije isto što i nedjelja kršćanina. Sekularizirani čovjek svoju nedjelju živi poglavito kao dan počinka od posla i njegovo se slavljenje često svodi na puki osjećaj da je oslobođen od težine i napora svakodnevnih briga: to je praznički dan koji je samo bjeg od svakodnevnice. Suvremena sekularizirana uljudba lišila je zapravo nedjelju njezina izvornog religioznog značenja. strana 18"Osmi dan" (dies octavus). Dvadeset. Za našu kulturu nedjelja je i sedmi dan, ali u svome pravom kršćanskom značenju nedjelja je prije svega prvi dan u tjednu... dan koji nikada ne završava, poslije kojeg više neće biti nekog drugog dana: osmi, posljednji konačni dan. strana 19NEDJELJA U LITURGIJSKOJ GODININedjelja, taj maleni tjedni vazam i prvotna izvorna jezera svakog daljeg razvoja bogoštovne i lturgijske prakse, živi i diše Kristovo otajstvo što svoj vrhunac dostiže u velikoj nedjelji godišnjeg vazma....izbija vazmeno trodnevlje kao vrhunac cijele liturgijske godine. strana 22III Pastorane smjernice, broj 24U Zaključku ove note mi, biskupi crkava što su u Italiji, upućujemo hitan poziv svima pastirima i vjernicima da svako svojim udjelom surađuje na vrednovanju i ponovnom otkrivanju kršćanskih vrednota što su u izvorištu nedjelje. strana 22Spomeni se da posvetiš blagdane, broj 25Ne možemo živjeti bez slavljenja dana Gospodnjeg; riječi mučenika iz Abitene. I u naše dane su postale suvremenestrana 23Suvremenog čovjeka sve je manje diraju zapovijedi. Istina, nitko ne može ukunuti Božju zapovijed. broj 26. Zapovijedi sudjelovanja misi udovoljava onaj koji misi prisustvuje kad se ona služu i katoličkom obredu...Prezreti taj poziv težak je prijestup: ne odazvati mu se iz ozbiljnih razloga, uzrok je žalosti. Na njemu sudjelovati preko volje, znači lišiti se obilja njegovih darova.strana 20 Njega kao jedinstveno otajstvo okružuje pedeset dana od Vazma do pedesetnice poput jednog dana. Četrdeset dana korizme su mu priprava...U Mariji koja je nerazriješivo združena s otajstvom spasenja, crkva se divi i uzvisuje najodličniji plod otkupljenja i u njoj s radošću promatra ono što sama želi biti i nada se da će biti. strana 26Mnogi u revnosti da svima pruže priliku da udovolje "nedjeljnoj zapovijedi" i preko svake mjere umnažaju nedjeljne mise.strana 27

Ženidbena slavlja u nedjelju valja obavljati u granicama pastoralne razboritosti tako da se izbjegne bilo pretjerani broj posjetilaca što samo može ometati tijek nedjeljnog bogosluženja.strana 24Sve je neophodnije da se temeljito razmotri uloga i svrha kraja tjedna u svjetlu novih sociokulturalnih razazbiljnosti i sudjelovanje svih onih koji su za to zainteresirani. strana 25Ne želi li se da nedjelja namjesto da za ljudsku zajednicu bude trenutak radosti, postane na kraju ne samo bijeg od kršćanskog zalaganja već i dalji razvoj njezina osipanja i otuđivanja. broj 30. U mnogim zemljama zapada veliki dio aktivnosti o kojima smo govorili sve se više premješta u subotu koja budući da se u subotu održava škola niti se radi, postaje tako dan skupnih i zajedničarskih aktivnosti. Nedjelja ostaje slobodna za vjerske aktivnosti. strana 28Liturgijski gledano "dies festus" počinje prvom večernjom uoči samog blagdana: tako, naprimjer, s liturgijskog gledišta subota naveče je već nedjelja... Ni u kojem slučaju nesmije se poslije podne služiti subotnja misa ili misa toga dana. strana 29Ne samo misa.broj 36Središte dana Gospodnjeg je euharistijsko slavlje. strana 30broj 38Isto valja reći i za tradicionalnu pobožnost prema pokojnicima što se izražava nedjeljnim posjetom groblju. Pravo shvaćen takav se posjet uklapa u pogledu vjere koju nedjelju čini navještajem osmog dana. strana 31Naša nedjelja se mnogo razlikuje od nedjelje naših djedova, a nedjelja u 2000. godini bit će pak različita od ove naše.strana 32Nijedan blagdan nije pravi ako se ne održava u radosti što dolazi od zajedništva s Bogom koji izgrađuje i podupire crkvenu zajednicu koja je znak nade našem svijetu. 41. Zadaća ove note nije u tome da iznese kako sve to provesti u nedjeljnju praksu naših zajednica. Naša je zadaća bila samo ukazati put župama, zajednicama, obiteljima, crkvenim skupinama i pokretima. Svima koji su vođeni i prožimani ljubavlju i Kristovim duhom, njihovom entuzijazmu, odvažnosti i stvaralačkoj domišljatosti povjerena je teška i hitna zadaća da danu gospodnjem vrate svu puninu kršćanskog čovjekoljublja. Rim 15. srpnja 1984. 15. nedjelje kroz godinu." (Biskupska konferencija Italije (C.E.I.) pastoralni dokument Eucaristia, Comunionee Comunita, Rim 22. svibnja 1983., broj 75 - 85.)

( Frank Braden u svojoj knjizi Upute za korištenje novog slikovnog priručnika u pouci broj 28.). "Božje predskazanje velikog odpada govori sljedeće: Pokušajmo zamisliti Petrovo i Pavlovo čuđenje kada bi došli u današnji svijet i ugledali što se sve svrstava pod kršćanstvo. Jedino apostolima poznato mjerilo istine bila je vjera jedanput zauvijek predana svetima, JD 3. Zasigurno bi se uspoređujući moderne kršćanske zajednice s izvornom kršćanskom crkvom njihovo srce silno ozlojadilo. Kao Pavlovo kada je prolazio neznabožačkom Atenom. Dijela 17: 16. U ovom prikazu ćemo razmotiriti nekoliko novih administrativnih službi motiva i običaja koji postoje u modernoj crkvi, a posve su nepoznati izvorskom biblijskom naučavanju i uzornoj apostolskoj crkvi.

MODERNA CRKVA RANA CRKVAcrkveni oci, svećenici, kardinali, redovnici, časne sestre potpuno nepoznatosamostani, palače, katedrale potpuno nepoznatoprijestolja, svećeničke haljine, krtune, mitre, dragulji, ceremonijali

potpuno nepoznato

raskoš, relikvije, svete slike, kipovi, sveta voda, krunica, privjesci,medaljoni

potpuno nepoznato

Videći sve to apostoli bi uvrijeđeni i ogorčeni uzviknuli: U što se pretvorila jednostavost i čistoća rane crkve? Tko je odgovoran za ovo, za ove Biblijom neutemeljene promjene? Da li su Božji stražari zaspali i dozvolili neprijatelju da posije toliki kukolj?"

DA LI NOVI ZAVJET NAUČAVA O SVETOSTI NEDJELJE

"U Novom Zavjetu postoje osam izvještaja o "prvom danu tjedna". Jedan izvještaj o "Gospodnjem danu". Zbog ozbiljnih tvrdnji o svetosti nedjelje zasnovanih na ovom tekstu potrebno je pažljivo proučavanje. Prvi tekst, Matej 28: 1Ovaj redak izvještava da su u ranim satima prvoga dana u tjednu, nakon što je prošla subota, Isusovi prijatelji došli posjetiti njegov grob.Međutim, nema naznaka da je to tom danu dana titula svetosti ili nagovještaj štovanja.Drugi tekst, Marko 16: 2Ponovno nailazimo na povjesnu zabilješku, a ne na naredbu. Marko bilježi isti posjet grobu kao i Matej 28: 1 koristeći nešto drugačiji jezik. Treći tekst, Marko 16: 9Jednostavan zapis Isusova uskrsnuća i njegovog ukazanja Mariji Magdaleni.

Četvrti tekst, Luka 24: 1Ovaj redak dodatno upotpunjuje sliku danu predhodnim retkom objašnjavajući da su učenici krenuli na grob kako bi pomazali Isusovo tijelo. Očekivali su očigledno da će ga naći mrtvoga. Peti tekst, Ivan 20: 1Ovaj redak opisuje Marijin posjet i njezino otkriće da je grob otvoren. Očigledno je da se ne trebamo dugo zadržavati na prvih pet spisa tražeći u njima Novozavjetni dokaz svetosti nedjelje. Oni jednostavno bilježe činjenicu Isusova uskrsnuća iz mrtvih prvoga dana u tjednu i posjet praznom grobu u rano jutro istog dana. Međutim, ovjdje ne nalazimo Božji primjer svetkovanja prvog dana. Tu nema Božje naredbe za takvo svetkovanje niti je tom danu pridana kakva sveta titula i pokazan bilo kakav razlog za njegovo svetkovanje. Tekstovi pokazuju da su Kristovi učenici prvi dan smatrali uobičajenim radnim danom, p/četkom tjedna, jer su došli balzamirati njegovo tijelo i izvršiti dužnost koju su odbili činiti subotom prema Zakonu.Šesti tekst, Ivan 20: 19Bilježeči okupljanje Kristovih učenika u predvečerje uskršnjeg dana tekst nam objašnjava razlog njihova sabiranja iza zatvorenih vrata. Oni su se tako sastali iz straha od židova. Njihovi su motivi bili nevjera i strah, a ne vjera i predanost. Postoji mišljenje da su se učenici okupili kako bi proslavili Isusovo uskrsnuće, ali Marko 16: 14 i Luka 24: 41 ukazuju da je većina učenika bila u stanju sumorne nevjere u uskrsnuće sve do večeri toga dana. Sedmi tekst, Djela 27Ovaj redak opisuje skup male gradske zajednice kršćana prvog dana u tjednu. Osvrnemo li se na kontekst primjetit ćemo da je sastanak bio sazvan u neku posebnu svrhu, u svrhu oproštaja sa Pavlom, a zbog slučajne smrti mladića iz zajednice i njegovog čudesnog vraćanja u život sastanak se nastavio tijekom cijele noći. Od 8 - 12. Ovaj nam izvještaj nedaje dokaz da se ova ili bilo koja druga kršćanska zajednica redovito sastajala radi svetkovanja prvog dana u tjednu. Nema dokaza da su oni ili bilo koji drugi kršćani prvi dan tjedna držali svetim i odvojenim za religiozne svečanosti. Tekst pokazuje da je iza cjelonočnog oproštajnog sastanka sljedio ne dan odmora i svetkovanja već običan dan ispunjen svakodnevnim aktivnostima i putovanjima. Nikakvi se znaci svetosti nisu pridavali prvom danu i nema dokaza da su kršćani u Troadi ili bilo gdje drugdje navikli proslavljati gospodnju večer svakog prvog dana u tjednu. Iz ovoga je teksta nemoguće dokazati proslavljanje i zajedničku službu jer se ne spominju vino i "lomljenje kruha" kao izrazi često korišteni u Novom Zavjetu za opis zajedničkog obroka. LK 24: 30, 35 DJ 2: 42, 46 27 35. Želimo li ovim recima pronaći dokaz za svetosti nedjelje u njih moramo unjeti veliki dio onoga čega tamo nema. Valja također imati na umu da je opisani sastanak počeo nešto prije ponoći tj. u subotu navečer prema današnjem računanju ili u nedjelju uveče prema ondašnjem. Ako je to bila subota navečer sastnak je počinjao satima prije naše moderne nedjelje. Ako je to bila nedjelja uvečer, sastanak se nastavio satima

nakon naše moderne nedjelje tj. do zore u ponedjeljak. Biblija ne donosi ni jedan primjer da je održavanje jednogreligioznog sastanka u određeni dan odvojenog od bilo kojeg Božjeg čina posvećenja učinilo taj dan subotom ili uobičajenim tjednim danom sastanka. Kad bi puk održavanje religioznog sastanka samo svojom skupnošću posvećivalo dan tada bi svaki dan u tjedno mogao biti subota. Osmi tekst, Prva Korinćanima 16: 2Usprkos široko rasprostranjenom nesporazumu ovaj se redak ne odnosi na prinošenje darova u uobičajenoj crkvenoj službi nedjeljom. Savjet neka "svaki od vas zasebice stavi na stranu odnosi se na privatno i ponaosobno izdvajanje određene sume u domu koja bi se koristila kao potpora za Judeju". Ove bi sume sakupio Pavao ili njegov zamjenik na putu za Jeruzalem ( 3,4 redak). Ovdje se na upućuje na javno davanje darova za potporu lokalnoj crkvi i njezinom misionarskom djelovanju ili pak propovijedanju diljem svijeta kako mi danas mislimo. Ovaj se tekst ne odnosi na neku univerzalnu ili stalnu kršćansku zajednicu niti na nekakav oblik stalnog kršćanskog bogoslužja.Pavao sigurno ne pokušava stvoriti zakone za cijelu crkvu ili za cijelo kršćansko doba. Njegov je poziv izazvan hitnošću prilika i trenutinim poteškoćama Judejskih vjernika izloženi gladi i progonu. Tako dakle vidino da se ova hitnost odnosila na mali dio kršćanske zajednice sredinom 1. stoljeća. Koristiti ovaj redak kao dokaz svakotjednog držanja nedjelje od strane svih ranih kršćana ili donošnje zakona za nedjeljno svetkovanje svih budućih kršćana u svim zemljama za sva vremena znači ići daleko izvan dosega dokaza koji se nalaze u tekstu. Time smo iscrpili osam novozavjetnih pojmova prvog dana u tjednu. Sada ćemo razmotriti jedini primjer spominjanja "Gospodnjeg dana" koji neki smatraju ključnim svjedokom svetosti nedjelje. Deveti tekst, otkrivenje 1: 10Ovaj se redak odnosi na stvarnu osobu Ivana i na stvarno mjesto otok Patmos, na stvarno stanje "u duhu" i stvarno vrijeme "Gospodnji dan". To dokazuje da je i u to doba Bog još uvijek imao svoj dan. Međutim, u ovom retku ne nalazimo nikakav broj povezan s Gospodnjim danom pa stoga nije sigurno nagađati o kojem je danu bila riječ. Samo Biblija može dati odgovor na ovo pitanje. Da bismo otkrili koji dan u tjednu Biblija naziva "Gospodnjim danom", okrenut ćemo se nekim drugim Biblijskim tekstovima. Izl. 28: 8 - 11, IZ 58: 13, 14 EZ 20: 12, 20 MK 2: 27, 28. Navedeni nam reci pokazuju da je jedini dan u tjednu za koji je Bog tvrdio da je njegova posebna svojina, sedmi dan. Ako odlučimo dopustiti Bibliji i samo Bibliji da riješi ovo pitanje onda je samo subota određena kao istinski "Gospodnji dan". Zaključak.Dokazali smo da za svetost nedjelje ne nalazimo Biblijski primjer. To Isus nije naučavao niti je to bio dio vjere koji je jednom zauvijek predana svetima JD 3. Dugo je vremena običaj svetkovanja nedjelje uveden bez inajmanjeg biblijskog opravdanja. Jedina osnova na kojoj je počivao taj nauk bila je "tradicija". Kako drugo ime za "čovječje zapovijedi" MT 15: 6,9."

BOžJI ZAŠTITNI ZID

"Biblije predstavlja pouzdanu i svrsishodnu sliku Božjih deset zapovijedi. One su uspoređene s velikim zaštitnim zidom (PNZ 6: 24). Unutar njega se nalaze svi najdragocjeniji čimbenici našeg civiliziranog društva: dom, škola, crkva, pravedna uprava, pošteni poslovni postupci, humani sportovi, mir, sloboda, zdravlje, napredak i sreća. Ove najdragocjenije ljudske vrijednosti zajamčene su nam i sačuvane za nas ovim ogromnim zaštitnim zidom. Kad bi zid bio srušen samo u jednom uporištu, niti jedna od ovih institucija ne bi bila siguna. Najbolji način da ispitamo vrijednost deset zapovijedi je da postavimo dva pitanja. Kakav bismo svijet imali kada bismo izbrisali deset zapovijedi. Vladavina nasilja u francuskoj revoluciji1793. i štrajk policajaca u Melburneu 1993. žalosni su primjeri. Život, sigurnost, dostojanstvo, sloboda, čudoređe, crkva, dom, ništa ne bi bilo sigurno. Samo bi sposobni opstali. Vladao bi zakon đungle. Slabi bi bili gubitnici. Svaki bi čovjek bio za sebe, a na koncu bi sotona sve uzeo. Da li biste željeli živjeti u takvom svijetu? Kakav bismo svijet imali kada bismo držali deset zapovijedi. Dom, škola, crkve, sve bi bilo siguro. Život, prilike, zakon i odredbe, dostojanstvo, čudoređe sve bi bilo sigurno. Zdravlje, sloboda, mir, sve bib bilo sigurno. Ne bi bilo potrebe za bankama, ne bi bilo porebe za zaključavanjem naših vrata, ne bi trebalo graditi tamnice, ne bi nam trebale vojske, sve bismo tenkove, puške, ratne avione i bombe mogli gurnuti u more. Svijet bi bio preobražen u predgrađe raja preko noći. Da li biste željeli živjeti u takvom svijetu?Božje se zapovijedi na ovom ispitu nemaju čega bojati. Ipak usprkos nesumnjivoj vrijednsoti zapovijedi u nekim se umovima pojavljuje sumnja da smo ih na neki način prerasli ili da su one važile samo za židove i da ih je Krist promijenio i ukinuo. Poslušnost prema Bibliji nije sredstvo spasenje, nego njegova povrda, nije korijen nego plod spasenja. Mi nismo spašeni jer smo poslušni. Spašeni smo da bismo mogli biti poslušni. Naučavati neko drugačije evanđelje isto što i staviti kola ispred konja. Da li su zapovijedi dane samo židovima ili su namjenjene svim ljudima u svim vremenima. Postanak 26: 5. Abraham je slušao moj glas i pokoravao se mojim zapovijedima. Matej 5: 17 - 19. Nemojte misliti da sam došao ukinuti zakon i proroke. Ni jedna kovrčica slova iz zakona neće sigurno nestati a da se sve ne ostvari. Svojim primjerom doživotne poslušnosti i svojom smrću na križu Isus je osnažio nepromjenjivost i vječnu važnost deset zapovijedi. Činjenica da je on umro kako bi platio kaznu za čovjekov grijeh jasan je dokaz da Božji zakon ne može biti ukinut, oslabljen ili promijenjen. Galaćanima 2: 20. Krist živi u meni. Ako je Isus zaista u nama kakvim životom on živi? Životom držanja zapovijedi ili životom njihova kršenja? Njegov život u nama danas bit će iskazan istom onom radosnom i revom poslušnošću koju je on

sam imao za vrijeme svog zemaljskog života. PS 40: 7, 8. Stoga je naše držanje zapovijedi tek jednostavno bujanje njegovog života u nama."

BOžJE MJESTO SJEĆANJA "Bog također ima svoje "mjesto sjećanja" koje nije izgrađeno u mramoru nego u vremenu. To je subota.Tjedni dan odmora uspostavljen od Boga u raju prije pojave ljudskog grijeha i svoje će funkcije podsjećanja imati i u obnovljenom raju kada grijeh zaubijek prođe. Tri su stepenice uključene u stvaranje subote. Prvo. Odmor Drugo. BlagoslovTreće. PosvećenjeNeki su se pitali da li je subota uspostavljena u vrijeme stvaranj ili kasnije. Odgovor dobivamo usporedbom postanka 1: 28 sa postankom 2: 3 gdje je riječ "blagoslovljen" primjenjena i na brak i na subotu. Čini se da nema sumnje da je brak uspostavljen u vrijeme stvaranja i namjenjen cjelokopnoj ljudskoj vrsti, činjenica da ista riječ "blagoslovljen" primijenjena je i na subotu u istom kontekstu, pokazuje da je subota također uspostavljena u doba stvaranja i da ju je Bog namijenio cijeloj ljudskoj rasi. Izlazak 20: 8 - 11Sječati se, znači da subota nije bila nova institucija uspostavljena na Sineju, nego već ranije poznati običaj. Dan Božji pokazuje da subota ne pripada niti jednoj rasi ili sekti ili crkvi. Ona pripada Bogu. To je osnovno načelo cjelokupne Biblijeske doktrine o suboti. To je ono što čini subotu drugačijom, važnom i svetom. Subota je Božje, a ne čovjekovo vlasništvo. Uzmemo li i upotrijebimo subotu svjesno za svoje potrebe možemo se smatrati kriviza za pokradanje Boga. Izajija 58: 13, 14Zadržiš li nogu da ne pogaziš subotu znači "skini svoju nogu sa subote,prestani je gaziti nogama kao da je to obična stvar."...Znak između mene i tebe, baš kao što je i vjenčani simbol koji nosi nevjesta vidljivi znak jedinstvene veze između nje i njenog supruga, tako je subotnji dan znak posebne veze između Boga i njegovog naroda. To je vidljiva oznaka onih koji slave boga kao stvoritelja dok je većina ljudi dozvolila da činjenicu o stvaranju izblijediz iz njihovih umova... da ja sam Jahve koji ih posvećujem. Riječi pokazuju da u Božjem umu subota mnogo više od vanjskog, formalnog običaja svetkovanja posebnog dana. U osnovi subota je iskustvo posvećenja. Stanje srca kada je vjernik izdvojen Bogu na službu i stavljen na stranu za njegovu upotrebu. To je vjenčanje ljudske volje s Božjom voljom. Ovo iskustvo nije zatvoreno unutar određenog perioda od 24 sata. Ono se preljeva iz subotnjeg dana i proširuje svaki dan u tjednu. Vanjsko držanje subote i od Boga postavljeni znak ovog unutarnjeg iskustva. Matej 24: 20Ovo je dokaz izrečen od samog Isusa da će svetost subote ostati nepromijenjena u kršanskoj eri. Rimska invazija na Judeju zbog čega

su se Kristove sluge morale pobjeći iz Jeruzalema i okolnih oblasti, nije počela prije 66. - 70- godine naše ere. Dakle gotovo četrdeset godina nakon ovog proročanstva. Stoga je očigledno da se Isusov stav prema suboti nije promijenio nakon križa niti on želio da se stav njegovih učenika mijenja. Luka 4: 16On je otišao u sinagogu u subotnji dan. Da smo bilo kojeg dana u tjednu prošli pored drvodjelske radionice u Nazaretu, čuli bismo udarce sjekire, kuckanje bata ili rezanje pile. Ondje bismo našli Isusa. Ako bismo sedmog dana navratili u radionicu, našli bismo zatvorena vrata, navučene kapke i uredno složene alate. Isusa ondje nije bilo. Ako je bio sat javnog bogosluženja našli bismo ga u Božjoj kući. U drugim bismo ga prilikama našli pored nekoga tko pati ili u mirnom kutku kako čita pismo i razgovara sa svojim ocem. Među mnogim prijestupimab onog vremena Bog posebno izdvaja jedan naročito odvratan grijeh. Toi je običaj gaženja subote i odnošenja prema njoj kao prema običnom danu. Stoga Bog hitno poziva: Ukloni svoju nogu sa subote. 13 - 14. Tako je u zidu Božjeg zakona tjekom kršćanske ere napravljena velika pukotina. Izvorna zapovijed o suboti isčupana je i bačena na stranu. Na njezino je sveto mjesto stavljena poganska nedjelja, neutemeljena na Božanskom autoritetu. Međutim, ovaj drski čin religiozne protuzakonitosti nije iznenadio Boga. On ga je predvidio davno stoljećima prije svitanja kršćanske ere u proročanstvima proroka Danijela. Danijel 7: 25Ono što je nevjerovatno je činjenica da je ovo smjelo zamjenjivanje istine lažju učinjeno od strane vođa kršćanske crkve. Da su to učinili priznati Božji neprijatelji ateisti, zločinci ili ideolopoklonici, ne bi bilo razloga iznenađenju, ali se ovaj otvoreni javni najdrskiji, najuporniji izazov vođen vlastodršću u čitavoj ljudskoj povijesti smislili i opravdali oni koji se nazivaju Kristovim prijateljima. Ovo je uistinu činjenica u koju je teško povjerovati."

POSLANICA JEVREJIMA KAO KNJIGA KOJA POTVRĐUJE BIBLIJSKE DOKAZE I poslanica Jevrejima jedina novozavjetna knjiga usredotočena na konačni prijelaz iz judaizma u kršćanstvo. Što je na Kristovom križu moglo ugroziti ili ukinuti subotu danu u raju. Odgovor je jednostavan. Ništa, zaista ništa. Križ je samo potvrdio i dodatno učvrstio velike moralne principe sadržane u deset zapovijedi. Rimljanima 3: 31.

ČUDA KAO DOKAZ ISTINITOSTI DOKTRINE U ODSUTNOSTI BIBLIJSKIH DOKAZA

(Glas koncila br. 16/775 od 16. travnja 1989.)

MARIJIN ZNAK NA ZASTAVI UJEDINJENE EUROPE"Najnoviji brojevi francuskih i talijanskih marijanskih listova Notredames des temsnouveax od siječnja i Madre de dio od travnja ove godine donose vijest u kojoj svećenik Pierre Saillon opisuje događaje u Karmelu u Lisixu u kolovozu 1987. Kada mu se približio čovjek i rekao: "Iz Strazburga sam. Povjereno mi je da načinim nacrt zastave Ujedinjene Europe. Bogo nadahnut narisao sam plavu zastavu s dvanaest žutih zvijezda s čudotvorne medarice iz pariške ulice. Dubacdie se bezgriješno ukazala Katarini Laboure. Tako je zastava ujedinjene Europe zapravo Gospina zastava. Nacrt zastave prihvaćen je na najslužbeniji mogući način. Glasovale su sve članice. Engleska se suzdržala. Nitko nije znao porijeklo ideje. Na kraju su svi potpisali."

Slobodna dalmacija, petak 27.prosinca 1996.

SUZE GOSPINA KIPIĆA NADNARAVNA SU STVARRim"Krvave suze kipića međugorske Gospe u Civitavecchiji jesu čudo...Utvrđeno je da je riječ o ljudskoj krvi nekog muškarca."

Globus, 3.sječnja 1997."Biskup Girolamo Grillo iz očiju kipića Gospe Međugorske po mojim je rukama pred nekoliko svjedoka tekla ljudska krv."

Slobodna dalmacija, ponedjeljak 10. veljače 1997. "Civitavecchia postaje veliko svetište. Međugorski kipić za novi Lourdes. Ali najinteresantnije u svemu tome je jedna tanjugova vijest pod naslovom "Neobične pojave uzbudile Burmance."

Večernji list

BUDE KRVARE

Bankog"Mnogi očevici tvrde da su pagodama širom zemlje počelo događati nešto što nitko ne pamti. Likovi Bude izrađeni od drveta, mramora ili bjelokosti krvare i plaču i otiču na lijevoj strani grudi."

Pitanje koje si nakon ovakvih članaka moramo postaviti je sljedeće: Kakve veze ima kršćanstvo sa budizmom i kakve veze imaju ta čuda osim da zavedu i prevare biblijski neupućene. Sve ukazuje na to da je inicijator tih čuda isti.

ČUDA U POVIJESTI HRVATSKEHRVATSKA UVIJEK KATOLIČKAJuraj Kocijanić, 1940strana 19"Oko godine 1410. zbio se u Ludbregu, Hrvatska, čudesan događaj. Neki je svećenik služeći svetu misu posumnjao da li se u kaležu poslije pretvorbe doista nalazi prava krv Kristova. Kada je pogledao u kalež opazio je da u kaležu nema prilike vina nego prava krv koja kao da vrije. Silno uplaše spremi je presvetu krv s kaležom i tek pred smrt svoju otkrio tu tajnu. Krv je bila istražena u Rimu, povedena istraga i nakon sto godina dovršio je istragu papa Leo X, te izdao o tome posebnu bulu godine 1513. u kojoj je opisana povijest toga događaja. Kalež s presvetom krvi povraćen je u Ludbreg, te se i danas čuva i štuje u tamošnjoj župnoj crkvi. strana 21Sretni smo što imamo božjeg ugodnika koji je naše krvi, a proslavio se s izvanrednom pobožnošću spram presvete euharistije. S pravom se naziv svetac euharistije, to je blaženi Gracijan. Rođen je godine 1438. u Mulu kod Kotora. Stupio je u red svetog Augutstina, umro svetački u Mlecima godine 1508. Gracijan je neprestano boravio pred svetohraništem, klanjao se i molio Isusa u oltarskom sakramentu. Želio je da svaki dan poslužuje kod svete mise i čeznuo za čestom svetom pričesti. Bog ga je zato nagradio vanrednom milošću. Vidio je naime, jednom kod svete mise u svećenikovim rukama samog Isusa u obliku djeteta. Papa Leon XIII proglasio ga je blaženim godine 1889. zajedno s blaženim Nikolom Tavelićem.strana 22Čudo. Spominjem kao pobožnu predaju ovaj događaj. Kada je u Novoj godini 1499. knez Bernardin Frankopan došao u Modrušku crkvu slušati svetu misu, dogodilo se ovo čudo.Svećenik služeći svetu misu htio je prelomiti posvećenu hostiju, ali začuđen opazi da je hostije nestalo sa oltara. Uto su došli ljudi iz vana i kazali da su vidjeli kako bijela hostija leti zrakom iznad njih. Svećenik i puk izašli su iz crkve i molili da bi se hostija povratila. No ona je izčezla ispred lica svih koji su u strahu i trepetu gledali taj čudesan događaj. Noću 27.svibnja 1624. udario je grom u krov stolne crkve u Zagrebu. Planuo je drveni toranj. Sva se zvona rastalila, izgorio je krasni glavni oltar te se upalio i biskupski dvor. Pobožni tadašnji biskup Petar Domitrović, propustivši da spašava svoj dom pohrlio je bosonog i napola obučen u stolnu crkvu i uz pogibelj života spasio s glavnog oltara pokaznicu i krušnik s presvetom euharistijom koju je prenio u franjevačku crkvu na Kaptolu. strana 25U zapisnicima Hrvatskog sabora od godine 1738. do 1739. i 1755. kaže se u Ludbregu gdje se čuvala čudesna presveta krv Isusa Krista, da je to mjesto gdje se čuva čudesna krv kano vrhovno i najveće blago ove kraljevine i utočište rimokatolicima. Godine 1739. Hrvatski je sabor načinio poseban zavjet da ih Bog oslobodi od kuge i to da se imade sagraditi kapela u čast i za veći porast slave presvete krvi Isusove koje se čudom jedva kad čuvenim ili

sasvim rijetkim i cijelim svjetom strašnim pretvorila u vidljivu krv, te koja se dosad čuvala u Ludbregu, mjestu najvećeg blaga cijele kraljevine, a i za veći poticaj na poštivanje pobožnosti prema istoj presvetoj krvi. Najstarija crkva Majke Božje u našoj domovini bit će po svoj prilici crkva svete Marije Kolođata u Kotoru. Potiče iz osmog, možda i sedmog stoljeća. U toj crkvi čuva se u novom posrebrenom i umjetnički izrađenom sarkofagu neraspadljivo tijelo naše blaženice Ozane. Te je godine 1930. prigodom proslave njezina poblaženja ta crkva bila obnovljena. strana 28Ili uzmimo na primjer poruku od navodno Gospe 25.lipnja 1987. godine i promatramo princip sebičnosti i nesebičnosti. (Poruka za godišnjicu 25.lipnja 1987. )"Draga djeco, danas vam zahvaljujem. Želim vas sve pozvati k miru Božjem. Želim da svaki od vas u svome srcu onaj mir koji Bog daje. Želim vas danas sve blagosloviti. Blagoslivljam vam Božjim blagoslovom. Molim vas, pomozite mi da vas prikažem Bogu i da vas spasim i vodim putem spasenja. Hvala vam što ste se odazvali mome pozivu. "(Poruka za godišnjicu 25.lipnja 1987. )

Sa druge strane, pročitajmo pismo jednog meni dragog prijatelja, isusovca, nažalost pokojnog, inače svečenika rimokatoličke crkve kjoji mi je osobno uputio Zagreb o Uskrsu 1989. Ustani Bože i sudi zemlji jer si s pravom gospodar svih naroda. Psalam 82: 81, 8. Iz grobne tmine poput munje zablista božanska svjetlost Kristovog uskrsnuća razgoneći noć grijeha, razarajući kraljevstvo smrti zloga. Svjetlo svjetli u tami, tama ga ne obuze. Ivan 1: 5. Uskrsnu Krist, ponos naš. Uskrsnu Krist, život naš. Uskrsnu On, smisao naš, um naš, srce naše. Uskrsnu On, radost u suzama našim. Uskrsnu On, utjeha u tuzi našoj. On, mir u strepnjama našim. Uskrsnu On, neprestani izvor u gorčinama našim naslada nebeskih. Uskrsnu On, jedini izlaz u bezizlaznosti našoj. Uskrsnu On, stjeg pobjedonosti u konačnom trijumfu našem. Uskrsnu On, Gospod moj, Bog moj i sve moje. Ivan 20: 28. S Kristom bezgrešnim jaganjcem,poniženim, raspetim, uskrslim radi nas i radi našeg spasenja, Uskrsnimo danas mi." Sami prosudite postoji li razlika ovih dviju izjava. Subota, djela 13: 14. A oni krenuše iz Perge naprijed i stigoše u Antiohiju u Pizidiji. Tu u subotu uđoše u sinagogu te sjedoše. Djela 13: 42. Dok su izlazili prisutni su ih molili da im o tome govore i sljedeće subote. Tu je Pavao mogao reći: Dođite sutra jer je nedjelja, ali on to nije rekao. Zašto? Djela 13: 44. Sljedeće subote skupi se gotovo sav grad da čuje riječ Božju. Djela 15: 21... Jer Mojsije ima od starih vremena u svim gradovima svoje propovjednike koji svake subote čitaju u sinagogama. Djela 16: 13. Kada dođe subota iziđosmo izvan gradskih vrata k rijeci gdje smo držali da se nalazi bogomolja. Djela 17: 2. Pavao po svom običaju uđe onamo te je tri subote raspravljao s njima na temelju pisma. Djela 18: 4. Pavao je svake subote raspravljao u sinagogi i nastojao pridobiti židove i grke. Djela 20: 6-11... Stigosmo za pet dana k njima u Troadu gdje

provedosmo sedam dana. U prvi dan tjedna, kad se sastadosmo da lomimo kruh Pavao je govorio prisutnima kako je kanio sutradan otići i produži govor do ponoći...Ošet se pope razlomi, blagoslovi kruh, te prosljedi s propovjedanjem dugo sve do zore i onda otputova. Kada subota prolazi, židovi se okupljaju dok sunce ne zađe. Pavao je to subotnje okupljanje samo produžio do zore. O tome smo ponešto već i prije govorili. Matej 12: 5-12. I zar niste čitali u Zakonu da subotnjim danima svećenici u hramu krše subotu, pa su ipak bez krivnje, a ja vam kažem da je ovdje nešto veće od hrama. Da ste shavtili što znači riječ, više volim milosrđe nego žrtvu, nebiste osudili ovih nedužnih. Sin je čovječji uistinu gospodar subote...dakle slobodno je subotom činiti dobro. Matej 24: 20. Molite se da vaš bijeg nebude zimi ili u subotu jer će tada biti tolika nevolja kakva nije bila od postanja svijeta do sada niti će je biti. Hebrejima 4: 9. Prema tome preostaje narodu Božjem nek i subotnji počinak jer tko je ušao u počinak njegov i sam je počinioc svojih dijela kao i Bog od svojih. Otkrivenje 1: 10. U dan Gospodnji padoh u zanos i čuh kako se iza mene ori jak glas. Ovaj tekst samo dokazuje da postoji dan Gospodnji. Čitajući Bibliju od korica do korica, samo se jedan dan zove tim imenom, subota. Otkrivenje 12: 17. Tada obuzet gnjevom protiv žene, zmaj ode da vodi rat protiv ostalih iz njezina potomstva, protiv onih koji vrše Božje zapovjedi i čuvaju Isusovo svjedočanstvo. Otkrivenje 14: 12. Na tome se temelji postojanost svetih koji čuvaju Božje zapovijedi i vjeru u Isusa. Kološanima 2: 16. Prema tome, neka vas nitko ne osuđuje zbog jela ili pića ili zbog godišnjih blagdana ili mlađaka ili subota. To je samo sjena stvarnosti koja je imala doći, a stvarnost je Krist. Izaja 66: 22-23. Jer kao što će nova nebesa i zemlja nova koju ću stvoriti, trajati predamnom, tako će vam ime i potomstvo trajati od mlađaka do mlađaka, od subote do subote dolazit će ljudi da se pokolone pred licem mojih, govorit će jahve. Tko se ovdje zabunio? Pavle ili Bog? Hebrejska riječ "šabat" znači odmor. Postojali su praznici koji su ukazivali na Krista, a zvali su se subotama. Naprimjer, zemlja se svake sedme godine odmarala od sadnje cijelu godinu i to je bila subota za zemlju. Treća Mojsija 25: 4. Dan pomirenja neka vam je subotnji počinak. Treća Mojsija 23: 32 i tako dalje. Marko 7: 6. Moj me narod štuje usnama, a srce mu je daleko od mene. Uzaludno je bogoštovlje koje mi iskazuje i što naučava, to su zapovijedi ljudske. Vi ostavite zapovijed Božju, a držite predaju ljudsku. Matej 15: 13. On odgovori: Isčupat će se svaka sadnica koju nije zasadio moj nebeski otac. Pustite ih, to su slijepe vođe sljepaca, a kad sljepac sljepca vodi obojica u jamu padnu. Ozej 4: 6 ili Hošea. Moj narod gine. Nema znanja jer si ti znanje odbacio. I ja odbacujem tebe i svećenstva svoga jer si zakon svog Boga zaboravio i ja ću tvoje zaboraviti sinove.

Iz katekizma, strana 313, član 1163

Sveta majka crkva smatra svojom zadaćom da određene dane kroz godinu, spasonosno djelo svoga božanskog zaručnika slavi svetim spominjanjem svake sedmice u dan što ga je nazvala Gospodnjim slavi spomen Gospodnjeg uskrsnuća...

član 1166, strana 314

Crkva svetkuje vazmeno otajstvo svakog osmog dana koji se s pravom naziva Danom Gospodnjim ili nedjeljom. To biva prema apostolskoj predaji koja potječe od samog dana uskrsnuća Kristova. Dan Kristova uskrsnuća je u isti mah i prvi dan tjedna spomen čin prvog dana stvaranja i osmi dan u koji Krist poslje počinka velike subote započinje dan što ga učini Gospod, dan koji ne pozna zalaza. Središte je Gospodnja večer jer se u njoj cijela zajednica susreće sa uskrslim Gospodom koji je poziva na ovu gozbu. Dan Gospodnji i dan uskrsnuća, dan kršćana naš je dan. Nazvan je dan Gospodnji upravo zbog ovog jer je taj dan Gospod slavodobitno uzašao k Ocu. Pogani ga nazivaju dan sunca, a i mi ga rado nazivamo tim imenom.

član 1170, strana 315

Na Nicejskom saboru godine 325. sve su se crkve složile da se kršćanski Vazam slavi u nedjelju koja slijedi nakon uštapa, 14. misana, poslije proljetnog ekvinocija. Reformom kalendara na zapadu nazvanoga gregorijanskim po papi Grguru XIII 1582. uvedena je razlika od više dana u odnosu na istočni kalendar. Danas zapadne i istočne crkve traže dogovor da se vrate slavljenju Gospodnjeg uskrsnuća u isti dan. Ovaj dio katekizma aludira kao da je došlo do izvjesne promjene u nazivanju dana od julijanskog na prijelazu u gregorijanski kalendar što se nikada nije dogodilo što smo ranije i spomenuli u knjizi.

član 1187, strana 319

Liturgija je dijelo čitavog Krista, glave i udova. U nebeskom bogosluženju naš vrhovni svećenik neprestano je slavi sa svetom bogorodicom i apostolima svim svetima i mnoštvom ljudi koji su ušli u kraljevstvo.

član 1193, strana 319

Nedjelja Dan Gospodnji, poglavito da slavlja euharistije jer je dan uskrsnuća. To je u pravom smislu dan liturgijske zajednice, dan kršćanske obitelji, dan radosti i počinka od posla. Dan Gospodnji je temelj i jezgra čitave liturgijske godine. Na našem svijetu vodi se žestoka duhova borba. I postoje dvije vojske. Rat svijeta premješten na našu zemlju vodi se ogorčeno i skoro će doći svome kraju. Otkrivenje 12: 7-9, 12, 13. Prva boja - mir, druga boja - posvećenje i treća boja - blagoslov u jednoj vojsci.

Međutim u drugoj vojsci prva boja je puna, druga boja - bezakonje, treća boja - prokletstvo.

OBILJEŽJA KRISTOVE VOJSKE OBILJEŽJA SOTONSKE VOJSKE

1. Trobojka, Dan Gospodnji, Druga Mojsija 31: 3-17Izehijel 20: 12 i 20

Trobojka, sunčev danDanijel 7: 25Druga Solunjanima 2: 3

2. Car ove vojske-Isus KristDjela apostolska 5: 31

Car ove vojske - sotonaIvan 12: 31

3. Vojvode, tri anđelaotkrivenje 14: 6-11

Vojvode, tri nečista duhaotkrivenje 16: 13,14

4. Ova vojska je vidjelo svijetuIvan 8: 12, Matej 5: 14

Ova vojska pretvara se u vidjeloDruga Korinćanima 11: 14

5. Njena slava- sunce,mjesec,zvijezde Otkrivenje 12: 1

Slava ove vojske- krune i zvijezdeOtkrivenje 12: 3,4

6. Trči u bitkuJevrejima 12: 1

Ide se potućiOtkrivenje 12: 17

7. Oružje, trpljenje, Božje zapovjedi, Isusova vjeraOtkrivenje 14: 12

Oružje, prijevara, nepravda, bezakonjeDruga Solunjanima 2: 10,11

8. Ovi slušaju svoje vojvode i zato će se održatiOtkrivenje 3: 10, 15: 2

Ovi slušaju nečastive duhove i zato će propastiOtkrivenje 19: 16-21

9. Ovi će imati dio u uskrsnuću životaIvan 5: 29 I dio

Ovi će imati dio u uskrsnuću sudaIvan 5: 29 II dio

10.

Njihov kraj na staklenom i ognjenom moru vječnog blaženstvaOtkrivenje 15: 2,3 21: 1-4

Njihov kraj u ognjenom jezeru koja je vječna smrtOtkrivenje 20: 7-15, 21: 8

11.

Prva Korinćanima 15: 57,58Jevrejima 10: 35-39, Efežanima 6: 10-18

Otkrivenje 18: 4,5Prva Korinćanima 6: 14-18Jakob 4: 4-8

POSLJEDNJE OPOMENA POBUNJENOM SVIJETU

Vijest proroka Ilije

O proroku Iliji prvi put čitamo u Prvoj carevima, 17 glavi kao Božjem vjesniku sa opomenom o neminovnom sudu nad bezbožnim carem Ahabom i njegovim carstvom. Car Ahab za čijeg je vladanja živio prorok opisuje nam se ovdje kao najbezbožniji car koji je ikada vladao u Izraelu. U dvadeset prvoj glavi, dvadeset petom stihu ove knjige kaže se za Ahaba: "I ne bi takvoga kao Ahab koji se prodao da čini što je zlo pred Gospodom jer ga odgovaraše žena njegova Jezavela. Jođ u svojoj mladosti je učinio jednu ludost što se oćenio Jezavelom kćerkom sidonskog caraEtvala. Prva carevima 16: 31. Ova žena se još od svoje mladosti sva posvetila Bogu Sunca. I zbog njene revnosti za boga Bala oni su je upoznali sa tajnama toga gnjusnoga sistema krivoboštva, te kasnije postala svećenica Balova. Njena udaja za Ahaba je bila sredstvo da se Izrael privoli na službu bogu Balu, a sama sebe pokaže osobito odanom toj najodurnijem obliku paganstva, neznaboštva. Po njenom savjetu Ahab je sazidao veličanstven hram bogu Balu u Samariji, prijestolnici deset plemena. On se složio sa Jezabelinim namjerama da bi razgnjevio Gospoda Boga Izraelova. Prva Carevima 16:33. Nema sumnje da je svetkovanje nedjelje umjesto subote uspostavljeno baš za vrijeme Jezabele jer je taj dan nazivan poznatim imenom "Divlji sunčani sveti dan" svetkovina svih paganskih vremena. I pošto je svojim kanđama stisla Izrael, ona je uvela najgroznije progonstvo nad onima koji su ostali vjerni pravoj službi i istinitome Bogu. Njena očevidna namjera je bila da ne ostavi nijednoga svjedoka istine na životu. Ona je nemilosrdno poubijala Gospodnje proroke i učitelje, a pod prijetnjom smrtne kazne zabranila da se spominje ime stvoritelja. Ona je mislila da je uništila svaki trag poštivanja Gospoda Boga Izraela, ali se u tome silno prevarila jer je bilo sedam tisuća onih koji nisu savili koljena svoje pred Balom i koji su bili posakrivani po pećinama i hranjeni dobrotom i saučešćem Abdijinim. Prva Carevima 18: 13.

Ilijina jasna vijest opomene.

Bilo je to baš u vrijeme kada se pojavio Ilija i ukorio cara za njegovu grešnost i nevjernost i objavio mu da će suša i glad uništiti njegovo carstvo. Tada se izgubio pune tri i pol godine. Za to vrijeme nije pala nijedna kap vode iz blistavog neba. Nijedna kap rose nije osvježila

bilje koje je izumiralo. Carstvo Izraela je postalo prava pustinja. Nigdje ništa nije raslo, samo negdje pored rijeke koje su također isčezavale, jer Ilija biješe rekao: "Tako da je živ gospod Bog Izraelov pred kojim stojim ovih godina neće biti rose niti daž ne reče. Prva Carevima 17: 1. Ahab je sve to rekao i Jezabeli. I kako su Ilijine riječi imale utjecaja na Jezabelu. Njen bjes na proroka Iliju izlio se kao vulkan. U njenim očima Ilijin Bog se htio pokazati jačim od njenoga boga što primorava sunce, kome ona služei, da donese nesreću na nju i na carstvo njenog muža Ahaba. Ova besprimjerna suša svakodnevno joj je govorila o ništavnosti službe boga Sunca jer je sune usprkos svih njenih molbi koje mu je slala i dalje sve jače i jače sagorijevalo i palilo njihovu zemlju i njihov imetak. Ovaj događaj će se još jedanput u skoroj budućnosti ponoviti. Na sveopćem planu. Jezabela se sjećala da je Ilija rekao da neće biti kiše i rose dokle ja ne rečem. Zato je riješila da ga pronađe i da ga ako samo bude potrebno stavi na muke da iznudi od njega jednu riječ koja bi učinila da bude kiše. I mada je ustanovila dobru istražnu službu nigdje ga nije mogla naći. Svoje istraživanje ona je nastavila po susjednim carstvima od čijih careva je dobila zakletvu da mu neće dozvoliti pristupa ili skloništa. Užasni tjedni, mjeseci i godine. Nemilosrdne suše sve su satirale po polju. Siromaštvo je udarilo cijeli Izraelski narod. Njen ponositi car došao je do tog da je sam osobno morao ići po polju tražiti pašu i vodu za svoju stoku. Sva ova nedaća pripisana je vjernim sljedbenicima Božjim. Jezabela i Ahab nisu primali na sebe odgovornost za nesreće koje su zadesile cijeli njihov narod. 1260 vedrih i sunčanih dana, a isto toliko vedrih i toplih nesnosnih noći nisu mogli navesti na pokajanje ove okorjele grešnike. Pri kraju ovog vremena, Ilija se ponovno projavljuje. Za to vrijeme odsustva s Ahabovog carstva on je bio u kući jedne udovice koja mu je dala utočište. Božanska milost ga je hranila tamo čineći da u kući sirote udovice brašna nije nestajalo i ulja iščezavalo. Oči Božje bjehu na njegovom vjernom sluzi. Nikakav pomor ili kuga nisu došli blizu njega. Kruha mu je dodavano, vode mu nije primicano. Ovog puta on se suočava sa Ahabom koji ga je krivio za nesreće koje su tukle Izrael. Zato ga je ovako klevetnički pozdravio:"Jesi li ti onaj štoi nesreću donosiš na Izrael." Prva Carevima 18: 17. Ilija ga je spokojno otpozdravio. "Ne donosim ja nesreću na Izraela nego ti i dom oca tvojega, ostavivši zapovjedi Božje i pristavši za Balima." Stih 18. Ilija ovdje ne spominje Jezabelu.On smatra da je Ahab odgovoran za otpor. U njegovoj je valsti bilo da spriječi upropašćivanje koje je na narod donjelo Božje sudove. Kao car nad Izraelom pred Božjim protektoratom, pokroviteljstvom on je trebao ustati za pravdu i pravedna načela vladavine. On se međutim, kukavički podao i pristao za otpadničkim oblikom jedne sramne i proklete religije i tako uzeo uzde upravo u svoje ruke jer poče da proganje one koji su držali Božje zapovjedi. Ilija je ipak imao poziv od Boga da dovede Izrael nazad k njemu, da drži Božje zapovjedi i da se ne klanja i ne služi suncu. Borba između subote i sunčevog dana se obnavlja u kršćanskoj crkvi. Nema sumnje, Ilija je zbog toga izabran da predstavi isti pokret koji će se ponoviti u ovo posljednje

vrijeme. U Biblijskom proročanstvu se oduran otpad u kršćanskoj crkvi nazivlje Jezabela. Govoreći tijatirskom Peredu kršćanske crkve Isus kaže: "Ali imam na tebe malo što dopušta ženi Jezabeli koja govori da je proročica i da uči i da vara sluge moje da čine preljub i da jedu žrtvu idovsku. Otkrivenje 2: 20. Crkva u pustinji umorena od predugog progonstva koje je papstvo vršilo nad njom, nagodila se i dozvolila da kaluđeri uče u njenoj školi za jedno vrijeme. Ova Jezabela proročanstva govori da je proročica. Papstvo kaže da kag papa govori Excathedra "svečano" sa biskupske stolice on ima dar duha proroštva i njegov glas je tada glas Božji. Ovaj strašan oblik otpada je ustvari moderan oblik službe suncu samo pod maskom kršćanskog obličja. Njegovi oblici službe su identični sa onima koji su bili u upotrebi u neznabožačkih hramovima u vezi sa službom Boga sunca. Neženstvo svećenika i kaluđerica, opatica, ispovjedaonice, svetkovanje praznika i još svetkovanje dana koji je kroz sva stoljeća bio posvećen bogu sunca i njegovoj službi. Sve to indetificira, čini istovjetnim modernu Jezabelu. Besprimjerna mržnja na biblijske kršćane kroz mnoga stoljeća izdaje isti Jezabelin duh. Crkveni povjesničari cijene da se između pedeset i osamdeset milijuna ljudi predali mučeničkim grobovima za vrijeme tamnog srednjeg vijeka od 5. - 15. stoljeća. Od strane ovog silnog neprijatelja Božje istine ovaj demon je mogao izmisliti sva moguća sredstva da muči i ubija da bi tako istrijebio sa ove zemlje pravo znanje o pravdi i istini. Poziv da se služi Bogu i da se drže njegove zapovijedi. Što se više približavamo kraju svijeta borba se sve više razvija. Kao što je to bilo u vrijeme proroka Ilije kada se borba vodila između poslušnosti Božjim zapovjedima i službe bogu Suncu i kao što se osobito izrazilo kog poštovanja Gospodnje subote i Balove nedjelje. Jezabela još i danas radi nacrte kako će se dočepati političke vlasti da je upotrijebi u borbi protiv onih koji se ne slažu s njom, a naročito protiv onih koji drže i poštuju Božje zapovjedi. Protiv onih koji objavljuju Ilijiniu vijest izmislit će se stroge kazne budući da ovi pozivaju čovječanstvo da se odvrati od službe Balu i da prihvati i drži zapovjedi živoga Boga. Jedno dosljedno obečanje o reformatorskom radu sličnom Ilijinom u njegovo vrijeme koji se ima pojaviti baš u vrijeme ispred velikog i strašnog dana Gospodnjeg, mi nalazimo u proroku Malahiji četvrta glava, peti stih. Evo, ja ću vam poslati Iliju proroka prije nego dođe veliki strašni dan Gospodnji, a pošto Ilijin rad predstavlja pokret koji je Ivan Krstitelj otpočeo ispred samog Isusovog javnog rada o njegovom prvom adventu, dolasku, o čemu čitamo u evanđelju po Mateju 11, 13 i 14, te je onda jasno prama Malahinom proročanstvu da će se pojaviti drugi reformator i pokret koji će prethoditi Kristu, drugom adventu jer će taj dan biti veliki. Strašni Dan Gospodnji. Prorok Jor kaže: "Sunce će se pretvoriti u tamu, mjesec u krv, prije nego dođe veliki i strašni dan Gospodnji" druga glava strih 31. Sam Isus kaže za to vrijeme i odmah će po nevolji davati sunce pomračati, mjesec svoju svjetlost izgubiti, zvijezde s neba pasti, sile nebeske pokrenuti. I tada će se pokazati znak sina čovječjeg na nebu. I tada će proplakati sva plemena na zemlji i ugledat će sina čovječjeg gdje jede na oblacima

nebeskim sa sinom i slavom velikom. Matej 24, 29 i 30. Ovo dakle točno određuje vrijeme kada će se pojaviti Ilijin pokret o kome govori prorok Malahija. I danas Gospod bilježi jedan silan protest sličan onome koji je on izgovorio na usta proroka Ilije u staro vrijeme kada je pozvao ondašnje pokoljenje da se vrate k njemu, da prestanu zlo činiti i o zlu misliti već da služe njemu kao stvoritelju neba i zemlje.Ovaj protest reformatorskog rada nalazi se u otkrivenju 14: 9-12. Tko se god pokloni zvjeri i ikoni njezinoj i primi žig na čelo svoje i na ruku svoju i on će piti od vina gnjeva Božjega. Kraj objave ove opomene bilježi se u 12. stihu. Ovdje trpljene svetih koji drže Božje zapovjedi i vjeru Isusovu. Zvjer o kojoj je ovdje riječ je stepapstvo. Ono otvoreno priznaje i ispovijeda ovaj žig. Taj žig je promjena Božje subote u Balovu nedjelju za koju se promjenu papstvo diči što je uvelo u kršćansku crkvu. I dansa se neprekidno vodi borba za prvenstvo između gospoda i Bala dok Ilijina vijest još uvijek odzvanja. Ako je Gospod Bog idite za njim, ako li je Bal, idite za njim. Prva carevima 18: 21. Ova vjest se objavljuje svima narodima, plemenima, koljenima i jezicima i tisuće i tisuće ljudi i žena okreću leđa Balu i njegovoj nedjelji i prilaze Gospodu i njegovoj pravoj suboti. Božji vjerni ulaze u svoju posljednju završnu borbu. Da će velika nevolja doći na Božji narod vidi se iz pisma i duha proroštva. I bilo je dano dvorogoj životinji da dade duh ikoni i zvjerinjoj i da progovori ikona zvjerinja i učini da se pobiju koji se god ne pokloni ikoni zvjerinjoj, i učini sve male i velike, bogate i siromašne, slobodnjake i robove, te im dade žig na desnoj ruci njihovoj ili na čelima njihovim da nitko ne može ni kupiti ni prodati osim koji ima žig ili ime zvijeri ili broj imena njezina. Otkrivenje 13: 15-17. Mi sada ulazimo u ovu mjenu Božjeg rada na zemlji. I Božji narod koji vjerno drži zapovijedi već osjeća najgora progonstva. Progonstva će biti opća po cijelom svijetu. Dobro da se zna ono što je Bog rekao preko duhovnog pisca u knjizi "Velika borba" na strani 622. Česti su slučajevi da nevolja izgleda veća kad se isčekuje nego što je u stvarnosti. Ali ovo nije slučaj sa krizom koja stoji pred nama. Ni najbolji opis ne bi mogao iznjeti veličinu toga probnog kušenja. U velikoj nevolji kroz koju će proći Božji narod oni će doživjeti iskustva apostola Pavla. Među priznatim Kristovim sljedbenicima ima iste gordosti, formalizma, razmetanja, sebičnosti,okrutnosti kojih je bilo i u jevrejskoj naciji. Prije nego što će se borba završiti i pobjeda izvojevati narod Božji treba iskusiti iste stvari koje je iskušao apostol Pavao. On treba preživjeti isti srčani strah, iste grube oduke, istu upornu mržnju. Progonstvo će se ponovno raspaliti na one koji su vjerni Bogu i njihove pobude će se izvitoperiti. Njihovi najveći napori će se pogrešno razumjeti, a njihova imena ogalsiti kao zla. Kao i u Ilijino vrijeme Božji narod će i danas imati pretrpiti ogovaranja i bit će okrivljen za nesreće koje će zadesiti ovu zemlju kao kazna za njene stanovnike. U istoj knjizi na strani 592. i 626. čitamo: "Oni koji poštuju Bibljijsku subotu bit će oglašeni za neprijatelje zakona i reda, kao oni koji ruše moralne stege društva koji prouzrokuje bezvlašće i pokvarenost i donose sudove Božje na ovu zemlju. Njihovo savjesno uzdržavanje proglasit će se za

upornost, tvrdoglavost i nepokoravanje vlastima. To će im se uzeti kao prezir i nenaklonost prema vlastima. Na zakonodavnim mjestima i odjeljenjima za pravdu svi oni koji drže Božje zapovjedi, loše će se predstaviti i osuditi. Njihovim riječima dat će se se drugi smisao i njihove pobude smatrati za zle. Pošto će naredbe koje budu izdali razni upravljači kršćanstva protiv onih koji drže Božeje zapovijedi otklonit svaku zaštitu koju su dotada ukazivale vlasti i na taj način propustit na milost i nemilost onima koji traže njihovo uništenje. Tada će se Božji narod razreći sela i gradova i po skupinama zajedno stanovati u najzabačenijim i najpustijim krajevima. Mnogi od njih naći će sklonište u planinskim gudurama, ali će i mnogi svih naroda i svih redova viših i nižih, bogatih i siromašnih, bijelih i crnih, biti bačeni u najgore i najnepravednije ropstvo. Tada ljubazni Božji proživljuju teške dane u lancima po zatvorima osuđeni na smrt. Neki kao prividno ostavljeni da umru od gladi po mračnim i nemljivim jamama. Ljudsko uho neće čuti njihov vapaj, ljudska ruka neće im pružiti pomoć. Tada će uistinu Božji imati pretrpjeti najgore progonstvo od ruku svojih neprijatelja. Međutim, kada bi ti vjerni vidjeli grupe i grupe anđela čija snaga sve nadmašuje, vidjeli bi kako se tijesno drže oni koji su održali kršćansko trpljenje. Ovi anđeli svojom nježnosti i dobroti očevici su nevolje vjernih ljudi i njihove molitve. Ovi anđeli čekaju na riječ svog zapovjednika da izvuku vjerne iz opasnosti, ali oni moraju malo duže čekati. Božji narod mora piti od čaše i krstitit se, ali to samo prividno oklijevanje sa Božje strane najbolji je odgovor na njihove molbe. I kako Božja djeca pokušavaju da vjernije istrpe i pirčekaju na Gospoda da radi za njih, oni jačaju u vjeri, krijepe se u nadi i čeliče u strpljenju, koji su se darovi inače malo vidjeli za vrijeme njihovog vjerskog iskustva. I tada kada se kušanje privede svome kraju, vječna radost postaje dio nasljeđa vjernima. Tada će se iznenada nebo otvoriti i zaoriti glas arhanđelov. Božji narod koji je čekao kao ono Ilija u staro vrijeme, uzet će se na oblacima u susret Gospodu i tada će sa uskrsnim svetima putovati kroz rasvjetljeni prostor ka svetom gradu Božjem Neka bi dao dragi Bog da svaki od nas ima udjela u tome slavnom završetku ove velike borbe. Ali će doći Dan Gospodnji kao lopov noću u kojoj će se nebesa s hukom proći, a stihije se od vate raspasti, a zemlja i djela što su na njoj izgorjet će. Kad će se dakle sve ovo raskopati, kako im treba vama biti u svetom življenju i pobožnosti. Druga Petrova 3: 10,11.

GOVOR MARTINA LUTERA KINGA

Lubite svoje neprijatelje. Ljubite neprijatelje svoje da budete sinovi oca svojega koji je na nebesima. Matej 5: 44, 45. Vjerovatno nijednu Isusovu zapovijed nije teže provesti u dijelo od ove. Neki kažu da je

lako ljubiti one koji nas ljube. Ali kako možemo ljubiti one koji otvoreno rade protiv nas. Neki kao filozof Niče tvrde da je Isusov savjet dokaz u prilog činjenici da je kršćanska etika namjenjena slabima i kukavicama, a nikako hrabrima i jakima. Isus, kažu oni, bio je nepraktičan idealist. Stalne pobude koje se dešavaju u svijetu pokazuju nam da moderni čovjek putuje putem koji se naziva mržnja. Taj put ga neizbježno vodi uništenju i osuđenju. Isusova zapovijed nije utopija. Ona je apsolutno nužna ako želimo riješiti postojeće probleme. Isus nije nepraktični idealist. On je praktični realist. Isus je znao da svaki pravi izraz ljubavi dolazi od postojanog i potpunog predanja Bogu. Naša je odgovornost kar kršćana da otkrijemo značenje ove Isusove zapovijedi i da iskreno nastojimo da je provedemo u život. Kako možemo ljubiti svoje protivnike? 1. Moramo razviti i održavati sposobnost da opraštamo. Tko nemože opraštati, nemože ni ljubiti. Inicijativa za praštanje mora doći od onoga kome je učinjena nepravda ili nanesena uvreda. Onaj koji je učinio zlo može doći k sebi kao izgubljeni sin, vratiti se prašnjavim putem i tražiti oproštenje, ali samo uvrijeđeni kao nježni otac koji je ostao kod kuće, može zaista oprastiti. Oprostiti ne znači ne misliti na ono što je učinjeno ili zlo nazvati drugim imenom. To znači da zlo djelo više ne stoji između nas kao barijera. To znači skinuti jedno breme, poništiti jedan dug. Riječi oprostit ću, ali ne i zaboraviti nikako ne objašnjavaju pravu prirodu praštanja. Istina, nepravda koja nam je nanesena nemože se potpuno izbrisati iz pamćenja, ali kada oprostimo mi zaboravljamo u smislu da zlo dijelo nije više mentalni blok koji bi sprečavao dobre odnose. Isto tako nemožemo reći: "Oprostit ću, ali više ne želim imati s tobom posla". Opraštanje znači izmirenje. Uspostavljanje jedinstva. Bez toga niti jedan čovje nemože ljubiti svoje protivnike. Onoliko koliko smo slobodni opraštati, toliko smo sposobni ljubiti. 2.Moramo uvijek imati u vidu da loše dijelo koje nam je učinio naš susjed protivnik, nikada ne izražava potpuno njegovu ličnost. Ne ukazuje kakav je on. Nešto dobra možemo naći i u našem najgorem neprijatelju. Svatko od nas ima u sebi nešto od šizofreničke ličnosti. Tragično smo u sebi podijeljeni protiv nas samih. Stalni građanski rat bijesni unutar svih nas. Platon je rekao da je ljudska ličnost slična kočiji koju vuku dva jaka konja, ali svaki vuče na svoju stranu. Ili kao što Pavao kaže: "Dobro što želim činiti već zlo koje ne želim, to činim." To znači da ima nešto dobro u najgorem od nas, a nešto zla i u najboljem. Kada toga postanemo svjesni manje ćemo biti skloni mrziti svoje protivnike. Na taj način nam se naš bližnji predstavlja u novom svjetlu. Mi znamo da njegova mržnja proizlazi iz njegovog straha, oholosti, neznanja, predrasuda ili nesporazuma, ali usprkos tome u njemu je još nešto od Božje slike, a on je izvan domašaja Božje otkupiteljske ljubavi. 3. Mi nesmijemo nastojati da pobjedimo ili ponizimo protivnika, već da zadobijemo njegovo prijateljstvo i razumijevanje. Svaka riječ i dijelo trebaju doprinjeti sporazumijevanju i opravdanju onih moćnih

rezervoara dobro volje koji su bili blokirani neprobojnim zidovima mržnje. Zatim, trebamo znati što je ljubav. To nije neko sentimentalno očitavanje.Grčki jezik poznaje tri riječi za ljubav. Eros, fileo i agape. Eros označava estetsku ili romantičnu ljubav. Kod Platona eros znači težiti za uzdizanjem na viši nivo znanja i pobožnosti. Fileo znači uzajamnu ljubav. Intimnu ljubav i prijateljstvo među prijateljima. Mi ljubimo jer nas drugi ljube. Agape je ljubav Božja koja djeluje u ljudskom srcu. Ljubav koja daje i ništa ne traži za uzvrat. To je stvaralačka dobra volja prema svim ljudima. Na stupnju agape mi ljubimo ljude ne zato što su nam simpatični, što nam se njihovi postupci sviđaju niti zato što imaju u sebi neku iskru božanstva. Mi ljubimo svakog čovjeka što ga Bog ljubi. Mi ljubimo i onog koji čini zlo iako mrzimo zlo koje on čini. Ljubiti je više nego voljeti. Kada Isus govori o ljubavi on ne govori ni o erosu ni o fileu, već o agape. Prema svim ljudima koje je obilježe razumijevanje, stvaranje i otkupljenje. Zašto da ljubimo svoje protivnike? Prvi razlog je sasvim očit. Ako mržnju uzvraćamo mržnjom time umnožavamo mržnju, dodajemo dublju tamu noći koja je već bez zvijezda. Tama nemože protjerati tamu. To može učiniti samo svjetlost. Mržnja nemože protjerati mržnju. To može učiniti samo ljubav. Mržnja umnožava mržnju. Nasilje umnožava nasilje. Jarost umnožava jarost. Danas je vrlo nužno da se ova Isusova zapovjed provede u dijelu. Lančana reakcija zla. Mržnja proizvodi mržnju, ratovi proizvode ratove mora se prekinuti ili ćemo biti bačeni u mračni ponor uništenja. Drugi razlog zašto treba ljubiti protivnika je u tome da mržnja ranjava dušu. i iskrivljuje ličnost. Nije potrebno govoriti o tome koliko zla nanosi mržnja svojim žrtvama. Sjetimo se samo šest milijuna jevreja koji su pali kao žrtve rasnom mržnom opsjednutog čovjeka Hitlera. Mržnja je još opasnija za onoga koji mrzi. Kao nezaustavljivi rak mržnja nagriza ličnost i troši njenu energiju. Mržnja uništava čovjeka u smisao za objektivnost i vrijednost. Ona čini da čovjek prikazuje i ružno kao dijelo. Da miješa i zamjenjuje istinu sa laži i laž sa istinom. Psihijatri kažu da mnogo od onoga što se zbiva u našoj podsvjesti, mnogi unutrašnji sukobi i slično imaju svoj korijen u mržnji. Mržnja razjedinjuje ličnost, a ljubav sjedinjuje. Treći razlog zašto treba ljubiti protivnika je u tome što je ljubav jedna sila koja neprijatelja može pretvoriti u prijatelja. Mi se ne oslobađamo protivnika time što ćemo mržnju dočekati mržnjom. Neprijatelja se oslobađamo ako se oslobodimo neprijateljstva. Po svoj prirodi mržnja razara i uništava, a ljubav stvara i gradi. Ljubav preobražava stvaralačkomsilom. Abraham lincoln je učinio ljubav svojim geslom i ostavio je za cijelu povijest divan primjer pomirenja. Kada je počeo kampanju za svoj izbor na mjesto predsjednika SAD-a jedan od njegovih najljućih neprijatelja bio je čovjek po imenu Stenton koji je nastojao svim silama da ga ponizi u očima birača. Toliko je u Stentonu bila ukorijenjena mržnja prema Lincolnu da je javno izvrgavao ruglu Lincolnov fizički izgled i naziao ga najružnijim imenima. Ali usprkos tome Lincoln je bio izabran za predsjednika. Poslije izbora je bilo potrebna da Lincoln izabere svoje suradnike. Našao je ljude za razne sekretarske

položaje, ali je najvažnije mjesto, mjesto sekretara narodne obrane ostalo upražnjeno. Možemo li zamisliti koga je postavio na taj položaj. Nikog drugog nego baš Stentona. Čim se za to doznalo nastalo je komešanje u krugu Linkolnovih suradnika. Savjetnik za savjetnikom dolazio s pitanjem: "Gospodine predsjedničke, vi ste pogriješili. Znate li tko je Stenton. Da li vam je poznato što je on govorio o vama. On je vaš neprijatelj. On će sabotirati vaš program." Lincoln je odgovorio:"Ta ja znam tko je Stenton, znam sve što je rekao za mene, ali pošto sam dobro razmotrio narodne potrebe, došao sam do zaključka da je on najbolji čovjek za taj posao. "Tako je Stenton postao Linkolnov ministar narodne obrane i zaista je pružio naciji i predsjedniku dragocjenu pomoć. Poslije nekoliko godine Lincoln je bio ubijen. O njemu je tada izrečeno mnogo pohvalnih riječi, a i danas se on ubraja u sedmoricu velikih Američkih predsjednika. Ali najznačajnij izjava o njemu kao predsjedniku bila je upravo Stentonova. On je govorio o Lincolnu kao o najvećem čovjeku koji je ikada živio i završio riječima: "Sada Linkoln pripada vjekovima". Da je Linkoln mrzio Stentona obojica bi otišli u grob kao ogorčeni neprijatelji. Ali silom ljubavi on je preobrazio neprijatelja u prijatelja. Kada mu je jednom prilikom jedna gospođa zamjerila što ne uništava svoje neprijatelje on je odgovorio: "Gospođo, zar nisam uništio jednog neprijatelja kada sam ga učinio svojim prijateljem". To je sila otkupiteljske ljubavi. Posljednji najveći razlog da ljubimo svoje protivnike nalazi se u Isusovim riječima. Ljubite svoje neprijatelje. Da biste bili djeca oca vašega koji je na nebesima. Mi svi imamo mogućnost da postanemo djeca Božja. Kroz ljubav ova mogućnost postaje stvarnost. Mi moramo ljubiti protivnike jer samo kroz ljubav možemo upoznati Boga i iskusiti ljepotu njegove svetosti. Ljubav je najtrajnija sila na svijetu. Ova stvaralačka sila otkrivena otkrivena davno u životu našeg spasitelja je najveće oružje za osiguranje mira i sigurnosti. Napoleon je gledajući unatrag na godine svojih pobjeda rekao: "Aleksandar, Cezar, Karlo Veliki i ja smo osnovali velika carstva. A na čemu su bila osnovana. Na sili. I propala su. Ali prije mnogo vijekova, Krist je osnovao jedno carstvo koje je utemeljeno na ljubavi i čak i danas su mnogi spremni umrijeti za njega." Velike vojskovođe prošlih vijekova zaboravljeni, mnoga velika carstva su pretvorena u prah, ali Kristovo carstvo čvrsto utemeljeno na ljubavi još i danas postoji. To je bio govor Martina Luthera Kinga.

Literatura koja je korištena za ovu knjigu.

Časopisi

1. Slobodna dalmacija - 18.02.1997.Papa - Sudnjeg dana neće biti

2. Feral tribun - 09.12.1996. strana 27 i 28Jurišnik se predaje

"Zašto se Josephu Ratzingeru, kardinalu na čelu vatikanse kongregacije za nauk, žuri u mirovinu" (Vtikanska perestrojka)

3. Nedjeljna dalmacija 28.11.1996."Katolici na marsu"

4. Vjesnik 23.07.1990."Težak izbor" - Bitka za vrhovni sud nakon neočekivane

ostavke Williama Brennana, suca liberalnih nazora 5. Vjesnik 11.10.1990.

"Olujni oblaci nad bušom"

6. Glas koncila br. 14 (982) 04.04.1993."Nedjelja vrata k vrhu naravnom"

7. Glas koncila br. 33 (1001) 15.kolovoz 1993."Zašto nedjelja a ne subota"

8. Vjesnik, subota 16.ožujka 1996."Nužna intenzivna duhovna obnova"

9. Večernji list, četvrtak 18.06.1996."Trgovine nedjeljom zatvorene"

10. Večernji list, petak 19.04.1996."Jaskanci bi ipak dežurnu trgovinu"

11. Slobodna dalmacija 21.travnja 1996."Nedjelja gubi svetost"strana 6. "Ugrožen je dan Gospodnji"

12. Slobodna dalmacija 21.travnja 1996.strana 6. Fra Marko Babić (o povijesti)"Svetkovanje nedjelje u kršćanstvu"

13. Večernji list nedjelja 05.05.1996."Sindikat ne da nedjelju trgovcima"

14. Globus, 11.listopada 1996. strana 9 i 10Hoće li katolička crkva u Hrvatskoj nakon skorog pada

kardinala Kuharića, sklopiti trajni savez s HDZ-om?

15. Glas koncila 27.10.1996.Komentar na članak iz Globusa 11.listopada 1996.

16. Večernji list 10.11.1996. strana 5"Crkva traži poštivanje neradne nedjelje"

17. Međimurje 26.veljače 1997 strana 9Nedjeljom i blagdanima zatvoreno Između profita i moralnih vrijednosti

18. Večernji list 11.03.1997.Trgovcima zabraniti rad nedjeljom"

19. Vjesnik 17.03.1997.Biskupi upozoravaju da želja za profitom nedjelji

oduzima svetost dana Gospodnjeg

20. Slobodna dalmacija 17.04.1997."Nedjelja dan odmora"

21. Vjesnik 18.03.1997."Crkva traži reafirmaciju nedjelje"

22. Vjesnik 18.03.1997.Biblijski, duhovni i socijalni smisao nedjelji

23. Večernji list subota 22.03.1997.Katolička crkva protiv rada nedjeljom a adventistička

traži neradnu subotu

24. Večernji list subota 22.03.1997.strana 5 "Treba li nedjeljom kupovati namirnice"

25. Večernji list 23.03. 1997. strana 4"Plaća važnija od slobodnog dana"

26. Feral tribun 10.02.1997.Kako je sklopljen brak između crkve i državeVatikanska zavjera

27. Glas Istre 11.siječnja 1997."Biskupi skrivaju milijarde"

28. Glas koncila br. 43/96 27.10.1996.

29. San Francisco chronicle, februar,11.1929.Musolini i Gasparri potpisuju povijesni Rimski pak -

dokumentzacjeljivanje rane

30. Slobodna dalmacija 21.04.1997.

"Ulaznica za nebo"

31. Glas koncila 03.travnja 1994.

32. Feral tribun 13.01.1997."Kutak za diktatore"

33. Vjesnik petak 27.kolovoza 1993."Što je Gospa poručila Papi"

34. Večernji list, srijeda 02.04.1997."Pomirba sa crvenim vragom"

35. Iz Francuske agencije preko TANJUG-a 19.veljače 1993. od specijalnog dopisnika Dragana Mirosavljevića

"Vatikan prikrivao nastranost svojih svećenika"

36. Glas koncila, Vatican city, april 24. (reuteri) 1997.Poljska - Senat odbacio zakon o pobačaju

37. La Republica 24.04.1997.Nevini homoseksualci biti će sveci

38. Večernji list 30.11.1996."Dopušten razgovor sa dušama"

39. Vjesnik 01.12.1996."Oprezno s duhovima umrlih"

40. "MI" siječanj - veljača 1993."O ljudskoj duši"

41. Feral tribun 09.12.1996. strana 28

42. Veritas 7. - 8.1989.

43. Glas koncila br. 16 (775) 16.04.1989."Marijin znak na zastavi ujedinjene Europe"

44. Večernji list ponedjeljak 25.11.1995."Uloga SAD-a je da vodi svijet"

45. Slobodna dalmacija petak 27.prosinca 1996.Suze Gospina kipića nadnaravna su stvar

46. Globus 3.siječnja 1997.Biskup Girolamo Grillo - iz očiju kipića gospe

Međugorske po mojim je rukama pred nekoliko svjedoka tekla ljudska krv

47. Slobodna dalmacija ponedjeljak 10.02.1997.Civitavecchia postaje veliko svetište

48. Večernji list - TANJUG (Neobične pojave uzbudile burmance)Bude Krvare - vojska steže

49. Glas koncila 03.travnja 1994.

50. Časopis, Analecta ecclestiastica, revue romaine - januar 1895 - kao organ Rimske kurije

51. Mediterranee - magazine, strana 38

52. HINA opći servis - Poljska abortusKardinal Glemp je za kažnjavanje abortusa

53. Glas koncila 13.listopada 1996. br. 41 (1165)

54. Vjesnik 16.01.1997.Đapićev Zakon o pobačaju skinut s dnevnog reda

55. Washington 23.siječnja 1997. (HINA)Clinton - p/bačajPravo na pobačaj i dalje jedna od najospornijih tema u

Americi

56. Ljubljana 9.svibnja (HINA)Crkva - aferaVideo afera dodala "ulja na vatru" odnosima crkve

57. Tjednik 09.05.1997. Zrcalo-događajiTopli duhovnici

Daljnja literatura koja je korištena

knjige

1. Der sohn luthers und der präfekt, 30 tage in kirche und welt 3/1993. strana 10-13 Preveo Damir Bobovec kbf-Zagreb-Spektrum, 1/93

2. Was wird aus dieser welt Joachim Langhammer-evangeliumus- Deutschland 1993. Mission bad salzuflen Što će biti od ovoga svijeta - riječi iskrene - Pušćine 1995.

3. Libreria editrice vaticana. citta del vaticano copyright 1994. Interdicasteriale per il catechismo della chiesa cattolica prot.n.XII/91 C-Roma G.Lugno 1994. - Joseph Card. Ratzinger - Praecfectus Hrvatsko izdanje: 1994. Hrvatska biskupska konferencija - Glas koncila Zagreb 1994. Hrvatska

str. 518 čl. 2059str. 518 čl. 2066str. 520 čl. 2076str. 520 čl. 2079str. 521 čl. 2082str. 539 čl. 2078str. 540 čl. 2172str. 540 čl. 2174str. 541 čl. 2174str. 544 čl. 2188str. 544 čl. 2190str. 549 čl. 2211str. 509 čl. 2043str. 511str. 512str. 319 čl. 1187str. 319 čl. 1193str. 315 čl. 1170str. 313 čl. 1163str. 314 čl. 1166

4. August Franzen - Kleine kirchengeschichte herder - Bücherei Bd 237/238 Freiburg, B.1968. Pregled povijesti crkve - Kršćanska sadašnjost Zagreb, 1993. strana 53 5. Euzebije "Vita Konstantini" (C 46 njem. Biblija d. Kirchenväter I.173)

6. Deklaracija o svjetskoj etici 4.rujna 1993. Chicago - SAD

7. Dr. Čedomir Drašković - O ekumenizmu

Preštampano iz "Pravoslavne misli" za 1983. sveska 30. Beograd 1983. strana 15,16, 22

8. Hans Küng - Existriert gott - München 1978. Postoji li Bog - Naprijed, Zagreb 1987.

9. Hans Küng - Christentum und weltreligionen kršćanstvo i svjetske religije - Napriejd, Zagreb 1994. (Uvod u dijalog s islamom, hinduizmom i budizmom)

10. Govor biskupa Štrossmayera o nepogrešivosti Pape - U Rimu 1870. (Nalazi se u Kršćanskoj sveučilišnoj biblioteci br. 159. 666)

11. Željko Rudolf Pavličić - Kristova crkva i Kristovi svećenici - Budrovci 1994. strana 21-26

12. Izlaganje o Danijelu proroku Filip Melangton - George Joye 1545.

13. Euzebije (komentar o Psalmu - 92)

14. Rene Laurentin - Bilanca koncila Zagreb, 1971. II Vatikanski koncil 1959/1966. strana 166

15. Ivan Pavao II - Tertio millennio adveniente Nadolaskom trećeg tisućljeća - Apostolsko pismo o pripremi jubileja godine 2000. Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1996. strana 18, 19, 20, 21, 23, 26, 29, 33, 34, 35, 40, 48, 49, 50, 51, 52, 56, 57, 60, 62, 64, 66

16. Dietrich Bonhoeffer - Winderstand und Ergebung - München 1951- strana 17 Otpor i predanje - Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1993.

17. Uriah Smith - Daniel und revelation - strana 439 Danilo i otkrivenje - Urija Smit, Vjesnik Beograd 1979.

18. Marvin Maksvel - God cares - 409, 410 Apokalipsa - preporod, Beograd 1996. strana 341, 343, 344, 345

19. Dr. Fernado Chai - Pripremanje za posljednju krizu - str. 101, 173, 174, 178, 179

20. Lords day leader - mart 1961.

21. Papa Ivan XXIII - Enciklika "Mater et magistra" strana 82 čl. 251, čl. 253

22. E.G.White - The great controversy between christ and satan - 1888 Velika borba - Između Krista i sotone K.A.C. Zagreb 1982, strana 581,178,592

23. E.G.White - Rewiu and herald 18.decembar 1888

24. Zbornik radova teološko pastoralnog tjedna za svećenike, Zagreb 27.-30-siječnja 1970. Dan gospodnji, Rimokatolički bogoslovni fakultet, Zagreb, Kaptol str. 3, 5, 14, 28, 37, 46, 52, 60, 69, 79, 87, 92, 103, 113, 133

25. Dr. Mirko Golubić - Subota i nedjelja u Bibliji i povijesti - znaci vremena, Zagreb, strana 61

26. Dr. Dominik Gudek, prof. kateheta Nauk kršćanski - za rimokatoričke učenike srednjih škola - N.D.H. Zagreb 1941. "Imprimatur" za nauk kršćanski i to nepromijenjen 3655/1941 strana 59, 41, 37, 35, 33, 31, 34 1970.

27. Zbornik R.T.P.T. 1970. Adalbert Rebić strana 12 i 13

28. Zbornik R.T.P.T. Anton Benvin strana 24

29. Zbornik R.T.P.T. 1970. Dr. Šagi Bunić str. 3

30. E.G.White, V Svjedočanstva strana 452

31. Stanley History p. 40 Stanlijeva povijest

32. Abbot's roman history, p.236

33. Lav XIII enciklika strana 304 Pope Leo XIII

34. Ferraris ecclesialistical distionary Ferarijev crkveni rječnik - članak o Papi

35. Dignity and duites of the priest vo 12, p.27

36. Public ecllesiastical vol. 2 p.142

37. History of the christian churc 3. p.327

38. Myer's general history p.455

39. Church history p.24

40. Georg Lodd - sa teološkog seminara - Fuber the blesed hope str. 33

41. R.A. Anderson -Unfolding daniel's prophecies str. 92

42. John Wyclif - de pope' glava 2

43. Martin p.p. 372-373

44. Imperatorski Rim str. 146 - 158 Church history str. 175

45. Thomas hobbes - leviatan p.457

46. Carl Conrad Eckhart - Konrad Ekhart the papacy and world affairs str. 1

47. The church and churches str. 42-43

48. Dokument - Rim i Biblija list br. 1088 svezak II str. 641-650

49. Marija Vlačić Ilirik (Katalog 187 Toma Akvinski) Svjedoka istine, Zagreb 1960 str. 14, 15, 17 Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti Maatthias Flacius Illyricus catalogus testium veritatis Zagrabiae MCMLX

50. Dr. Mirko Golubić - Vidjelac s Patmosa, Opatija 1996. Menora str. 287-288

51. Dr. Maksimilijan Lach - Život svetaca, 18.travnja 1941. str. 143 Toma Akvinski

52. Dr. Francis A. Schaeffer - izdaje Put života, Zagreb Otkaz razuma - TIZ "Zrinski" Čakovec 1976. strana 65, 67,18

53. Dr. Alberto Romero Rivera Double Cross - copyright 1981.

Chick publication P.O. BOX 662 Chino co 91710

54. Ignacio de Loyola Načela jezuita - Mladost, Beograd 1987.

55. Ralph Woodrow - Babilonska misterijska religija 1991. strana 19 - 27 Copyright 1966. by Ralph Woddrow - Evangelistic association

56. James Cardinal Gibbons The faith of the fathers str. 89

57. Father Thomas Enright, Kansas sity mo: In American sentinel str. 173

58. Paškal Vešara O.F.M. Fatima 1917. - 1967. Zagreb 1967. str. 5, 7, 11, 20, 122, 125, 129, 135, 136, 137, 143, 150, 59. Otto Goldman - Ima li Biblija pravo HKD Čirila i Metoda Zagreb 1971.

60. Biblioteka centra za koncilska istraživanja - dokumentaciju i informacije Kršćanska sadašnjost Bernhard Häring - Das gesetz christi 1967. Moraltheologie Kristov zakon - Opća kršćanska moralna teologija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1973. str. 119, 238, 231, 241, 242, 253, 250, 330

61. A new catechism of christian doctrine and practice by James Bellord p.p. 86-87

62. Katekizam kršćanske nauke na koncilu u Baltimoru str. 65

63. Richard Challoner: Katolički kršćanski učitelj str. 202

64. Stefan Kenan: Doktrinski katekizam str. 174

65. Henri Tubervil: Izvod iz kršćanske doktrine str. 58

66. H.Kanon Kaferata: Katekizam jednostavno objašnjen str. 89

67. Vinko Cecić: Religija i ateizam NIP Zagreb 1959. str. 135 - 145, 150

68. Dr. Golubić Mirko: Povijest kršćanske crkve, Beograd 1970 str. 51, 55 "Montanisti"

69. Torquemada - Und die spaniche inquisition Emil Lucka - Torquemada i inkvizicija u Španjolskoj, NOLIT Beograd, Beč 1925. str. 17

70. Francisco Garcia Rodrigo: Historia Verdadera de la inguisicion III 502

71. Devivter a cours d'apologetigue chretienne (15.izd1899.)

72. Hollweck " Crkveno kazneno pravo" (Mainz 1899.)

73. Grisar (Časopis za katoličku teologiju 1879) Martens

74. Vring, arhiv za katoličko crkveno pravo VIII 205 Crkveni leksikon od Watzera i Welta

75. Ludwig Pfandla: Španjolska kultura i običaji u XVI i XVII stoljeću Kempten1924)

76. A.M. Lepicer- O.S.M. prof. na Papinom "Collegium de propaganda fide" Roma "De stabilitate et progressu dogmatis" Romae 1910.

77. Camillo Targuini (Iluris ecclesiastici publici institutiones Romae 1868. str. 48)

78. Državni leksikon Görresove družbe 1904. knjiga 5 str. 212

79. Udžbenik katoličkog crkvenog prava 1914. II 377)

80. Rudolf Berghofer: Sloboda duha ili ropstvo Zagreb 1939. st. "Gaj" str. 27, 5, 19, 22, 24, 26, 27, 30, 32, 53, 63, 125, 150

81. Frane Barbijeri: Vjera je n/vac, Kultura Zagreb 1956. 33, 31, 28, 26 str. 202, 204, 205, 206, 207, 208, 209

82. Pierre de labriolle "Le sources de l'histore du mountanisme"

83. Roy Allan Anderson: William Josiah sutton the antichrist 666 Teach services, inc brushton, New York 12 1916 1980. str. 42,87

84. Jaroslav Francisty: Kalendar i mjerenje vremena NIŠRO Dnevnik, Novi Sad 1982.

85. Frank Breaden: Detalji promjene julijanskog u gregorijanski

86. Pozdravni govor Douga Johnstona W.C.R.P. Pecs. Mađarska 11.XI 1996.

87. Dejvid Jelop - "U ime Boga" Nova knjiga, Beograd 1988.

88. Hrvatska uvijek katolička - Juraj Kocijanić - izdaje Hrvatsko književno društvo Sv. Jeronima 1936.-7.

Duga tradicija slobode govora u engleskom i američkom zakonodavstvu, napisao Robert Peck. Diplomirao na pravnom fakultetu Yale univerzitate. U međuvremenu bio direktor programa za ustavno pravo pri Američkoj advokatskoj komori.

Od knjiga koje je napisao značajne se : "Mi narod", "Ustav u Američkom životu", "Govoriti i pisati istinu", koje govore o Prvom amandmanu.

Govor Martina Luthera Kinga: "Ljubiti neprijatelje svoje"

Jehovini svjedoci o zakonu

Stvaranje, J.F. Hrutherford, 1927, Tisak Ljudska tiskarna, Maribor

Naziv originalaWatch tower bible and tract society Brookln, New Yor U.S.A.

strana 28

Božji zakon koji je kasnije dat ljudima.

strana 82

Svu tu žalos i nevolju prouzročio je grijeh. A šta je grijeh? Grijeh je prekršaj Božjeg zakona. Prva poslanica Ivanova 3: 4. Svako bezakonje je dakle grijeh. Biti bez zakona znači biti nevjeran Bogu. Lucifer je poznavao Božji zakon i on ga je prekršio. Isto tako je i Adam znao Božji zakon i prekršio ga. Kazna za grijehe je smrt. Rimljanima poslanica 6: 23. Od toga pravila nema izuzetka jer je Bog nepromijenljiv. Knjiga proroka Malahije 3: 6. Sa Luciferovim protuzakonitim činom došao je grijeh na svijet.

strana 120

Božja volja je njegov zakon.

strana 126

Biblija je knjiga Božja u kojoj se on sam otkriva svojim razumom obdarenim zemaljskim stvorrenjima. Ona je izraz njegove volje.Ona objavljuje njegov zakon koji ima upravljati razumnim zemaljskim stvorenjima.

strana 131

Tako nam se i ovdje objašnjava da je izričiti zadatak Božjeg zakona taj da dade ljudstvu spoznanje o Bogu i njegovom odnosu prema ljudima.

strana 148

Zakon i svjedočanstvo tražite. Ako li tko ne govori tako njemu nema spasa (Knjiga proroka Izaije 8: 20). Kod istraživanja Božjeg nacrta ispitujemo svaku stvar sa Svetim Pismom u ruci. Sve ono, što se ne slaže sa svetim pismom, odbacimo, a ono, što se slaže, usvojimo.

strana 151

Jasno je da bi se Bog bio više veselio kada bi čovjek poslušao njegov zakon. Ali činjenica da njegova stvorenja nisu poslušala njegovog zakona, nipošto se ne protivi mudrosti njegovoga djela i nacrta stvaranja.

strana 169

Pravila saveza koji je bio sklopljen na Sinaju predskazuju pravila po kojima će se vladati u novom pravednom kraljevstvu Kristovom. Pravila novoga stvorenja. Druga knjiga Mojsija 20: 1-17.

strana 179

Božji zakon prekršio je savršeni čovjek koji je bio zbog toga osuđen na smrt. Božji zakon je volja Božja.

strana 378

Mjesto u nebeskom carstvu imat će samo oni koji su vjerno ispunjavali Božje zapovjedi. Knjiga proroka Izaije 61 : 1 i 2.

strana 379

Nitko ne može biti Bogu vjeran i odan ako ne sluša njegove zapovjesti. Biti odan Bogu, znači činiti što zapovjeda njegova riječ, a biti vjeran znači činiti što je zapovijeđeno i to od srca. Takva odanost i vjernost moguća je samo iz ljubavi. Na žalost i pored ovih točnih tvrdnji po pitanju zakona postoji velika nedosljednost u životnoj praksi. Za sve kršćane i koji se proklamiraju kao kršćani koji govore o zakonu, a ne žive po deset zapovijedi iz svete Božje riječi Bibljije, laže Isusove riječi iz Mateja 23: 3. Vršite i držite što vam reknu, ali se ne ravnajte po njihovim djelima jer govore, a ne vrše.

Večernji list, ponedjeljak 26. prosinca 1993.

Anglikanska i katolička crkva nastavljaju ekumenski dijalog

ANGLIKANSKI SVEĆENICI POSTAJU KATOLIČKI

Katolička crkva je odlučila prihvatiti u svoje okrilje dvjestotinjak anglikanskih svećenika zajedno s oženjenim anglikanskim biskupom koji su iz anglikanske crkve istupili ne slažući se s većinom koja je ondje prihvatila svećeničko zaređivanje žena. To je prvi takav masovni prijelaz iako je od Pia XII Pacellia bilo pojedinačnih ukupno deset... Sami anglikanski raskolnici su možda razočarani načinom prijelaza. Naime, nikome od njih nije priznato anglikansko svećeničko ređenje. Katlička crkva ostaje pri svom tumačenju da su reformirane (protestantske) crkve prekinule valjani niz biskupskih ređenja i stoga izgubile apostolsko nasljeđe...Prema tome, svi raskolnici će morati prvo proučiti katolički katekizam i tek onda mogu na individualni zahtjev biti zaređeni. Smjet će nastaviti obiteljski živto sa suprugom i djecom. Rezon takva rješenja očituje u ekumenskoj politici katoličke prema anglikanskoj crkvi. Glasnik sv. Josipa, br. 2 1996.

strana 13

Nedjelja Dan Gospodnji, dr. Srećko Bošnjak piše:

Svaki kršćanin mora izbjegavati da drugima bez potrebe nameće ono što bi priječilo da obdržavaju Dan Gospodnji (1295). Nedjelja je prvi dan tjedna. Taj dan je poziv na život kršćanski: vjerovati, ufati se i ljubiti. Nedjelja je sveta što znači da je pred ukus definitivnog života, konačnog života. Sveti župnik Arški veli: "Kad gledam ljude koji voze kola u polje nedjeljom, imam dojam da su na putu u pakao."Kristova majka Marija kod objave u La Salette. U Salette-u rekla je: "Jedan od grijeha koji izazivaju kaznu Božju je nepoštivanje nedjelje." Nedjeljom se treba svetkovati Kristovo uskrsnuće, uskrsna tajna, tajna otkupljenja tj. tajna po kojom smo spašeni, tajna koja nam daje pravi život. Dakle, euharistija je ta tajna uskrsna i tajna otkupljenja. Ptrisutna tajanstveno, ali stvarno. Dakle, euharistija je duša nedjelje. Bez svete mise nema prave nedjelje. Kršćanin koji ne živi po vjeri i ne svetkuje nedjelju u sebi je kontradikcija, suprotnost. Crkva obvezuje pod smrtni grijeh svakog vjernika da osigura misu svake nedjelje i zapovjedanog blagdana. Iz vrlo teškog razloga kršćanin se može dispenzirati da smrtno ne sagriješi. Ništa ne može zamijeniti svetu misu... Euharistija koja je sakrament jedinstva.

Vjesnik, nedjelja 10. listopada 1993.

Enciklika veritatis splendor - Dokaz papina totalitarizma

Nakon petnaest godina pontifikata Karla Voitile nije dopustivo njegovu posljednju encikliku neku vrstu duhovnog testamenta gledati kao prvi dokument novog pape i izvaditi iz konteksta cjelokupnog djelovanja Ivana Pavla II, prvog i posljednjeg pape formiranog u okružju staljinizma. Upravo zato (te, donekle samo zato) nisu dopustive optužbe s raznih strana, pretežno protestantskih, kako je Enciklika veritatis splendor, dokaz papinog totalitarizma. Iako nema nikakve sumnje da je njezin pokušaj da fiksira moralna opredjeljenja koja izlaze iz Boga kao apsolutne istine, ne samo konzervativan nego i dvojben sa stanovišta suvremene zapadne misli zasnovane na racionalizmu i slobodarstvu... Istina, maime, nije apsolut nego moralna kategorija, uvjeren je potpisani novinar. I stoga, izvlačenje morala iz istine koja je sama izvučena iz morala, ostaje vrzino kolo, jalov posao. I sama riječ moral jasno govori da je njezinoj latinskoj osnovi običaj (mos, moris) a ne apsolut...Odakle i zašto optužbe za konzervativizam? Već smo pisali da je ova enciklika plod papine vjere iako je u drugim prilikam pokazao da je spreman priznati puno dostojanstvo onima koji drugačije vjeruju (nešto manje onima k/ji ne vjeruju). Ivan Pavao II nij nikakav vjerski relativist, što bi za papu bilo napokon čudno. Za njega postoji samo jedan Bog i stoga proizlazi samo jednoznačna istina. Sloboda opredjeljenja čovjeka pojedinca postoji, ali samo za jednu alternativu između dvije jedine solucije. Prigrliti istinu i podleći laži. Tko god ne prihvaća istinu i s njome život ( ja

sam istina i život) kaže Krist, te je istina za papu logično samo jedna, kršćanska, katolička. Podao se laži i smrti. Ova enciklika govori zajedno s Isusom koji kaže da nije dovoljno vikati Gospode, Gospodine da bi se ušlo u kraljevstvo nebesko i to koja su ponašanja objektivno prihvaćanje laži...Ono što se mijenja kroz vrijeme jest odgovor na pitanje; Što je danas moralno, a što nemoralno. Istina je dakle za crkvu apsolutna, ali ni crkva ne može reći da je provođenje istine u moral bilo uvjek istoznačno i istovjetno. Danas bi bilo duboko nemoralno ponešto što je nekada bilo visoko moralno ići u križarske ratove, peći heretike na nagloj vatri, u mukama čupati iz vještica priznanja o njihovim spolnim nepodopštinama s nečastivim, osim ukoliko se isiti stav ne prepozna u nekim drugačijim potezima. Zato je ova enciklika dosljedan moralni čin. Upravo zato ona ostaje neprihvatljiva onima koji moral ne grade na apsolutizmu pojma Boga nego na vlastitu poimanju ništa manje transcedentnih egzistencijalnih interesa čovjeka i čovječanstva što podrazumijeva širu pojedinačnu, ali ništa manje odgovornu slobodu. Čak i odgovorniju, jer pred moralnim prosudbama nema vjerskih pomagala da korak učine sigurnijim.

Kardinal o dijalogu

Kardinal Roger Etchegeray predsjednik papinskog vijeća "Justitiax pax" predsjednik središnjeg odbora za poslove velikog jubileja 2000.

Između crkve i središnjeg svijeta.Značajna je njegova misao. Dijalog mogu voditi samo ljudi snažne vjere i siguni u svoju vjeru. Tko se sam u sebi boji da mu se vjera ne raspadne u tom se strahu boji i dijaloga s onima koji drugačije misle i drugačije vjeruju. Jer uoči trećeg tisućljeća poglavito je riječ o novoj evangelizaciji, novom navještanju vjere. Dijalog, čin i svjedočenja osobne vjere jer osnovica kršćanstva je utjelovljenje. Bog je stupio dijalog u cjelovitu komunikaciju sa čovjekom tako da se je počovječio ili učovječio. Zato Ivan Pavao II veli toliko ističe da je čovjek put k crkvi.

Glas koncila 26 (994) od 27. lipnja 1993.

Dokumenat o sektama. Vatikan. Tajništvo talijanske biskupske konferencije za ekumenizam i dijalog objavilo je, javlja vatikanski radio 18.lipnja, svoje dokumente o raznim sektama što se šire Italijom. Dosad sekte obuhvaćaju samo oko jedan posto talijanskog pučanstva, ali crkvu brine to što sekte nude samovoljno oblikovanje vjerskog života, manipuliraju čovjekovom slobodom, psihološki i socijalno uvjetuju ljude. Dokumenat izričito spominje jehovine svjedoke i new age. Jehovine svjedoke, kaže, mon. Sergio Goretti predsjednik spomenutog tajništva talijanske biskupske konferencije, navedene su u dokumentu zbog svog divljeg prozalitizma, svome odbijanju dijaloga, svome fanatizmu. A new age zato što je to pojava koja

može prevariti. Tvrdi da svakoga svog pristašu ostavlja u njegovoj vjeri, ali zapravo potiče na napuštanje vjere. Dokument daje pastoralne smjernice za odgovor katoličkih zajednica izazovu sekta. Vrlo je važno, tumači monsignor Goretti, ne zauzeti stav odbijanja nego nastojati uspostaviti dijalog s osobama koje se približuju sektama. Svakako, ističe dokumenat, bitno je obnoviti tkivo katoličkih zajednica i njihovo vjerskog života da bi se spriječilo djelovanje sekti. Važno je također nastojati pomoći onima koji su pristupili sektama da se vrate u katoličku zajednicu.

David Jelop, U ime Boga, strana 24

Nedavno je potpisan novi konkordat između Vatika i talijanske vlade koji predstavljaju prigodan epitaf vladavine sadašnjeg pape. Vjernici su više od dvije tisuće godina smatrali Italiju domovinom svoje vjere. Sada, međutim, rimokatolička vjera je izgubila status državne religije. Povlaštenoj poziciji crkve u italiji došao je kraj. Jedna druga promjena vjerojatno je izazvala osmjeh zadovoljstva na licu Ličađelija. Novi kanonski zakon koji je stupio na snagu 27. studenog 1983. ostao je bez paragrafa prema kome se masoni automatski ekskomuniciraju iz crkve. Preživjeli sa Vatikanske masonske liste koju je posjedovalo Albino Lučani, sada su bili na sigurnom. Čistka koji je Lučani planirao neće biti obnovljena od strane njegovog nasljednika. Kao što je već rečeno ništa od Lučijanijevih predviđenih promjena nije ostvareno. Vatikanska korporacija još uvijek funkcionira na svim tržištima.

Rim 16.siječnja HINA 1994.

Uhićen bivši šef masonske lože P2 Ličođeli

Bivši šef raspuštene talijanske masonske lože P2 Ličođeli, uhićen je u četvrtak u svom domu u Areco po nalogu rimskog tužiteljstva, doznaje se iz sudskih izvora. Ločođeli, sedamdesetpet godina je osuđen na tri godine zatvora. Tijekom procesa loži P2 bio je osuđen na osam godina, ali mu je kazna smanjena na tri. Tijekom osamdesetih godina, parlamentarno istražna povjerenstvo je skupilo brojne dokumente koji su kazivali da je loža vodila tajnu političku borbu kako bi u italiji uvela autoritarnu vlast. Loža P2 je bila povezana s terorističkom ekstremnom desnicom i zvučnim skandalima poput onog Banco amprosiano godine 1981. Talijanska vlada je zabranila P2, predavši parlamentu popis od devetsto šezdeset i tri parlamentarca, industrijalca, vojnika i članova tajnih službi koji su pristupili tajnom planu promjene institucija. Nakon sedamnaest mjeseci procesa i trinaest godina istrage porotnički sud u Rimu u travnju 1994. oslobodio je krivnje članove raspuštene masonske lože P2 osumnjičene za protudržavnu djelatnost, osudio je Ličija Đelija zbog prekršaja poput klevete i nposjedovanje tajnih dokumenata.

Pastoralni listić broj 8 Prilog službe riječi za nacionalni euharistijski kongres 1984.Dvadeseta nedjelja kroz godinu, 19. kolovoza 1984. Riječ Božja.

a) iz knjige proroka Izaije (56, 1 i 6-7) ovo govori Gospodin. Držite se prava i činite pravdu jer će uskoro doći moj spas i objaviti se moja pravednost, a sinove tuđinske koji pristadoše uz Gospodina da mu služe i ljube ime gospodnje i da mu budu službenici, sve koji poštuju subotu i neoskvrnjuje i postojani su savezu mojem, njih ću dovesti na svoju svetu goru i razveseliti u svojem domu molitve, njihove žrtve paljenice i klanice bit će ugodne na mojem žrtveniku jer će se dom moj zvati do molitve za sve narode.

Liturgijsko pastoralni listić 9/85 Godina 2, broj 9 10.ožujka 1985.

Služba riječi. Upoznajmo Bibliju. Prvo čitanje. Izlazak 20 1-17. U one dane Bog proglasi ove riječi: Ja sam Gospodin Bog tvoj koji sam te izveo iz zemlje Egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova osim mene. Ne pravi sebi urezana lika niti kakve slike onoga što je gore na nebu ili dolje na zemlji ili u vodama pod zemljom, ne klanjaj im se niti im služi jer ja Gspod Bog tvoj, Bog sam ljubomoran koji kažnjava grijeh otaca onih koji me mrze na djeci do trećeg i četvrtog koljena, a iskazujem ljubav tisućama koje me ljube i vrše moje zpovijedi. Ne uzimaj uzalud imena Gospoda Boga svojega jer Gospod ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime njegova. Sjeti se da svetkuješ dan subotnji. Šest dana radi i obavljas sav svoj posao, a sedmoga dana subota, počinak posvećen Gospodinu Bogu tvome. Tada nikakav posao nemoj raditi niti sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvoja, niti stranac koji se nađe unutar tvojih vrata. Ta i Gospodin je šest dana stvarao nebesa, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Gospodin blagoslovio i posvetio dan subotnji. Poštuj oca svoga i majku svoju da imadneš dug život na zemlji koju ti daje Gospod Bog tvoj.Ne ubij. Ne učini preljuba.Ne ukradi.Ne svjedoči lažno na bližnjega svojega.Ne poželi kuće bližnjega svoga.Ne p/želi žene bližnjega svoga, ni sluge njegove, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što pripada bližnjemu tvojemu.

Gospodine ti imaš riječi života vječnoga. Savršen je zakon Gospodnji za dušu krijepi. Pouzdano je svjedočanstvo gospodnje, nauka uči. Prava je naredba Gospodnja: srce sladi. Čista je zapovjed Gospodnja: oči prosvjetljuje. Neokaljan je strah Gospodnji: ostaje svagda. Istiniti su sudovi Gospodnji: svi jednako pravedni.

Dragocjenije od zlata, zlata čistoga, slađ od meda, meda samootoka.

Liturgijsko pastoralni listić 49/85 Godina 2, broj 49, 15. prtosinca 1985.

Liturgija. Povijesna pouka došašća i Božića.Došašće i Božić imaju zanimljiv povjesni početak. Crkva prvih stoljeća, kako je poznato, slavi samo jednu svetkovinu, dan Krista Gospodina tj. dan Isusova uskrsnuća što ga crkva od samih početaka slavi tjedno (nedjelja Dan Gospodnji), a zatim i godišnje, Vazam (Uskrs). Tek se u 4. stoljeću pojavljuje svetkovanje druge svetkovine o značenju dolaza Gospodina Isusa u obličju tijela ili Božić. Početak slavljenja Isusova rođenja stvara se u svezi s poganskim običajima u 4. stoljeću. Kršćanstvo je upravo u tom razdoblju, to je vrijeme poslije Konstantinova mira 313., uklapalo u svijet svoga vremena i svoga prostora. Računalo je s kultovima i kulturom pogana, prihvaćalo je i odbacivalo određene pojedinosti ononili i onako, koliko i kako je te pojedinosti moglo povezati s tajnama vjere. Iz takvog je stava i došlo do slavljenja Božića. Naime, u 4.stoljeću, pogani u Rimu svečano slave rođendan boga Sunca (dies natalis solis invicti) i to uz zimski solsticij tj. 25.prosinca. Slične svečanosti se slave u Egiptu uz datum 6.siječnja. Kult boga Sunca je dakle neobično prisutan. U Rimu se za te svečanosti donosilu u hram kip boga Sunca koji bi u hramu ostao do završetka godišnjih svečanosti. To donošenje kipa u hram zvalo se adventus (dolazak, donošenje) što podsjeća na postanak našek došašća, adventa. Prvi dokument koji spominje redovito svetkovanje Božića jeste kronograf (kalendar, kronika). Dionizija malog iz 354. godine, posac kronografa doslovno kaže: Na dan 25.prosinca rodio se Krist u Betlehemu Judejskom (octavo callendas lanuarii natus Christus in Betlehem Judaje). Iz analiza tog kronografa može se zaključiti da je slavljenje Božića počelo u Rimu i to najvjerojatnje 336. godine. Božić se, eto slavi u dan kada su pogani slavili rođendan boga Sunca. Kršćani su uvođenjem svetkovine Isusova rođenja u taj dan htjeli stvorit protuustuk poganskom svetkovanju boga Sunca. Isus je pravo sunce i pravi Bog i uspjeli su. Konstantin Veliki, tadašnji rimski imperator, sklon je kršćanima i poganima, tj svim građanima svog carstva. On je bio dobra veza između kršćana i pogana. Već je rane 391. kršćanima dopustio da javno slave tjednu svetkovinu Isusova uskrsnuća (Dan Gospodnji) što se inače poklapalo s tjednim slavljenjem boga Sunca u pagana (dies solis)...Čini se da je samo jedan mogući put da nam Božić ne pobjegne, a to je zapravo onaj isti put kojim su pošli kršćani davnih dana utjelovljeno snagom duha...Luka je osjetljiv za socijalnu pravdu. I evo, prava priprava za dolazak Mesijin i onda i sada sastoji se u uspostavi socijalne pravde.

Večernji list, utorak 13.svibnja 1997.

Potrošački informator

Znate li? CE znači sigurnost. Na nekim proizvodima pojavile su se i oznake CE. Vjerojatno opet nešto novo stiže sa zapada, zključit će mnogi. Točno, evo o čemu je riječ. Ugovor o Europskoj uniji određuje među ostalim, da u bilo kojoj zemlji proizvođač i njegov predstavnik odgovaraju ako stave na tržište proizvod koji ne zadovoljava takozvane temeljne zahtjeve, a to su zahtjevi koji mora ispuniti proizvod kako ne bi ugrozio zdravlje, život i okoliš. Temeljni zahtjevi su za pojedine proizvode, postupke ili usluge, propisani su smjernicama Europske unije. Zemlje članice dužne su ove smjernice prenjeti u svoje propise koji imaju zakonsku snagu. kako i naša zemlja želi postati članicom Europske unije, ovo je područje temeljni zahtjevi za sigurnost uređeno zakonom o normalizaciji koji je objavljen u Narodnim novinama br. 55od 10.srpnja 1996. Tako smo, primjerice, na tipkovnici i mišu predviđenima za prodaju u Europi Azijskog proizvođača informatičke opreme Mitcumi našli oznaku CE. Dizajn ovih slova je karakterističan. Oba su slova polukružnog oblika kao da su crtana šestarom. Dobro je da se spomenemo Glasa koncila br. 16 (775) od 16.travnja 1989. gdje smo govorili o Marijinom znaku na zastavi ujedinjene Europe. Isti taj znak se sada pojavljuje i naovim proizvodima.

Večernji list, utorak 13.svibnja 1997.

U znaku zvijezda

Svakog proljeća dobivamo želju za osvježenjem doma, a ovih nam dana talijanski dizajneri nude da to bude u znaku sunca, mjeseca i zvjezda. Tako se sunce može naći kao abžur na lampi, zvjezde sjaje sa čaše ili su pak ugrađene u uzglavlje kreveta. Sjajna realizacija. Mjesec i sunce ukrašavaju čaše ili pak tanjure, i jastuke. Riječ je o dizajnu vrhunske kakvoće o maštovito upotrebljenim simbolima koji zaista svakom od tih usporednih predmeta daje pečat neponovljivosti. Za one naše čitatelje koji imaju umjetničkih ambicija ovo može biti dobar poticaj da uzmu obične predmete, a pogotovo su pogodne čaše i tanjuri, te da ih u primjerenim bojama sami oslikaju. Imat će onda samo svoje sunce, svoj mjesec i svoje zvijezde na zadovoljstvo svih ukućana. Nemoraju se naime tim poslom baviti samo Paloma Picasso, Luce ili Sybilla. Oni potpisuju predmete koje vidite na slici. FA

Glas koncila br. 47 21.studenog 1993.

ZAMKE U ODNOSIMA VJERE I DRŽAVE

Katolička crkva se trajno s više ili manje uspjeha opirala carevima i kraljevima koji se nikad nisu pomirili što nemaju vlast nad crkvom. Ipak je taj stoljetni sukob između crkve i države zavšio pravilom da je crkva odvojena od države jer je svaka od njih autonomna na svom području, kako to kaže i II Vatikanski sabor (GS 76)...Država može biti samo narodna ili laička zajednica svih državljana jednakih u pravima i dužnostima, te je osjetljiva da privilegiranjem jednih ne izaziva zazor drugih. Laička država podržava vjere u njihovom radu na ovozemaljskom dobru ljudi i s njima rado surađuje. Nemogu se ne zamijetiti pokušaji nekih ljudi naše hrvatske vlasti da se veoma vežu za katoličku crkvu. Zar nije čudno da se blagdan sv. Mihovila slavio kao dan policija. Što ima sv. Mihovih s hrvatskom policijom? Što će policajac druge vjere ili nevjere misliti o tom danu. Blagdan policije mora se temeljiti na nekon nacionalnom događaju, osnutku ili nekog podviga policije, a ne preuzimanje nekog blagdana iz crkvenog kalendara.

Feral tribun, br.612, Split 09.lipnja 1997. strana 30 i 31.

Poruke Karola Voitile s višednevnog posjeta domovine. EU-Kršćanski klub. Proces Europske integracije neće biti uspješan ako iz njega i dalje budu isključene države članice bivšeg Sovjetskog bloka, rekao je Papa Ivan Pavao II u Gnijeznom pred okupljenim predsjednicima Češke, Njemačke, Mađarske, Poljske, Slovačke, Litve i Ukrajine... Iz Papine ideje Ujedinjene Europe vidljivo je da njegova poruka i nije bila namjenjena prisutnim kandidatima za ulazak u zapadne institucije neograičenog blagostanja (ona je riječju i djelom zemaljskim vladarima na poklonjenom nebeskom namjesniku u funkciji napada na zakržljale instikte običnih građana najstarijeg kontinenta). Europa se, poručuje pontifeks Maksimus, s tla države najsumornijeg europskog katoličanstva mora graditi odozdo iz naroda, iz obnovljene vjere u Krista i oživljene kršćanske vrednote. EU-jest kršćanski klub. Moralno gledano, međutim, neki od njegovih članova, napose članica na razini običnih građana onako kako Karol Voitila u Gnijeznom i definirao zajedničku Europu, više su nego problematični. U dosad možda najoštrijem napadu na Europsku liberalnu zakonsku praksu u odnosu na pobačaj, Papa je opomenuo Poljake, a preko njih i čitavu Europu da su se u trenutnom ratu između civilizacije života i civilizacije smrti, našli na krivoj strani... Put što ga je poljsko zakonodavstvo do sada prošlo u reguliranju pobačaja pretvara se u snažan izborni poklič konzervativaca. Dolje sa (ženskim) ubojicama! Za vrijeme komunista, pravo na pobačaj bilo je u Poljskoj potpuno liberalizirano. K/nzervativci, predvođeni bivšim državnim predsjednikom Lechom Walesom, vatrenim katolikom, prije četiri godine donjeli su novi restriktivni zakon, isti onaj što su ga reformirani komunisti vraćajući se na vlast razvodnili u listopadu prošle godine. Ne lobira samo Papa za konzervativce. Prošli je tjedan poljski Ustavni sud izmjene zakona o pobačaju proglasio neustavnim i obavezao parlament na reviziju zakona do kraja godine.

Dopis upućen Novom listu, Zvonimirova 20/A, 51000 Rijeka, 05. svibnja 1997. Zagreb.

Pozdrav. Grupa građana zabrinuta za svoju slobodu savjseti.

Štovano uredništvo. U broju 15 (738) od 02.svibnja 1997. godine, na središnjoj dvolisnici lista, objavili ste čalanak pod naslovom "Tradicionalne religije treško se uklapaju u novu čovjekovu samosvjest", a mali podnaslov najava teme jest "Novi religiozni pokret". Odmah na početku teksta novinarka Mirjana Grce piše, samoubojstvo tridesetdevet članova američke sljedbe "Rajska vrata" koje je krajem ožujka zgranulo svijet, nije prvo, a vjerovatno ni posljednje u nizu masovnih samoubojstava sljedbenika različitih vjerskih sekti što ih bilježe posljednjih deseteljeća dvadesetog stoljeća. Zašto ovaj tekst odmah na početku članka? Ustvari, što je cilj cijelog članka nabijenog mržnjom prema svakome tko nije u papskome rimskome stadu. Da li novinarka uopće zna što su sljedbe, odnosno sekte. Mislite li da su sekte nekakve vjerske grupe koje imaju malo članova? Ili su sekte oni koji su napustili put istine i utvrđuju svoje religijske zemaljske interese? Gospođa miješa sve u isti lonac. I babe i žabe i NLO-e i "red hrama sunca" i Gvajanu i "vrhunska istina" i Sjedinjene Američke Države. Dalje piše: s kontinenta na kontinent ljudi putuju za samo nekoliko sati, a s njima ideje i svetonazori. Vjesti i slike pak dolaze u hipu. Previše je onih koji nas na ulici, na vratima stana vabe za programe svakovrsnih spasenja. Izgleda da vi niste navikli na vjerski prularizam. Ne samo vi nego ni oni koji vas savjetuju i oni koji su vam dali napisati ovaj članak. Naime, oni su navikli svoju istinu braniti, ne argumentom nego inkvizicijom. Kome smetaju takozvani novi religiozni pokreti? Smetaju etabliranim, oholim religijama, sektama, gujama ispod kamena, a u prvom redu smetaju papskoj crkvi, ili rimokatoličkoj crkvi. Nadalje pišete: sociologija religije za sada je bez interesa. I nastavlja. Od strane katoličke crkve posvećenoim je u našoj tradicionalno kršćanskoj zemlji sporadična pozornost od države gotovo nikakve. Molimo vas, objasnite nam kakva je to vjerska zajednica" katolička crkva." Mi znamo da je službeno registrirano u republici Hrvatskoj "rimokatolička crkva" ili rimska crkva ili kako je narod zove papska crkva, ali službeno je registrirana samo rimokatolička crkva, te također hrvatska katolička crkva sa sjedištem u Zagrebu, u Branimirovoj ulici. Nigdje na zemaljskoj kugli ni u jednoj državi ne postoji registrirana nikakva katolička crkva, jer riječ katolički potječe od grčkog takozvanog koine "jezika" jezika iz vremena novoga zavjeta i katholikos znači sveopća zajednica vjernih. Ili misleći na Božju biblijsku zajednicu, to se odnosi po Novom Zavjetu na sveopću Božju crkvu vjernih na zemlji. A ako ste možda iz neznanja mislili na rimsku crkvu onda je nazivajte punim službenim imenom, rimokatolička crkva, jer ta vjerska organizacija ogorčeno skriva ono"rimo" želeći se lažno predstaviti kao Isusova sveopća crkva. A Isusova sveopća crkva na zemlji su svi vjerni i

ispravni i pravedni ljudi, pa ma u kojoj vjeri, crkvi, sekti ili naciji živjeli. Tu svoju sveopću katholikost (crkvu samo Isus poznaje i nadzire i vodi), a ne nikakva zemaljska organizacija ili ljudska glava. Isus je jasno rekao: Ja poznajem svoje i moji mene znaju. Ivan 10: 14. Novinarka žli kako od strane države nije posvećena nikakva pozornost sektama. A zar bi država trebala i smjela uodnosu na Ustav i ljudska prava propisana po konvenciju OUN, mješati se u vjerske poglede svojih građana? Zaboravljate li da su svi građani jednaki pred zakonom ili vam je žao što je tako. Vjera je privatna stvar građanina. Kroz cijeli tekst provlači se prezir prema ljudima koji neće biti "ovce", religija. Nijedan normalan čovjek neće biti ovca bilo koje religije, a svim ovozemaljskim religijama trebaju ovčice da ih muzu i strižu. Traže se zakonska sredstva represije protiv onih koji neće sagnuti šiju i služiti papskoj crkvi i odvratnom idolopoklonstvu. A sada bismo se osvrnuli na izjave dr. Ljiljane Moro, psihijatrice. Onome što dr. Ljiljana Moro govori jasno je što se sprema. Nova inkvizicija. Samo sada lukavija i krvoločnija nego u srednjem vijeku. Doktorica Moro kaže što je vrlo indikativno: Poznato je da su duševni bolesnici plodno tlo za sekte. Smatramo da ta populacija pacijenata iskorištena u svojoj bolesti. Što ovo konkretno znači? Tom znači da treba psihijatrijski vještačiti sve oni koji neće da budu članovi organiziranih religija u kojima ih se može kontrolirati. To znači da je opasan svatko tko neće biti rob. Gospodo, mi znamo od kuda vjetar puše, a zna to i dr. Moro i oni koji stoje iza nje, ali vi gospodo, neznate kako će sve to završiti. Ali mi znamo. Sami ćete se uhvatiti u tu paklenu zamku. Je li ono "kršćanstvo" iz kojeg je potekao čudovišni darvinizam pa iz toga rasizam, fašizam, komunizam i svi ostali izmi. To vaše kršćanstvo grozna je zvjerstva počinilo i osramotilo ime Isusovo. Pitali bismo i novinarku i doktoricu hoće li uskoro svi oni koji neće biti ovce papske crkve nositi žute trake na rukavu i šesterokutu zvijezdu. Nadalje, dr. Moro kaže: Možda bi u cilju zaštite tih ljudi trebalo u sklopu udruge psihijatara Hrvatske osnovati podrugu krivične psihijatrije. Koga to vi namjeravate "štititi", koja demagogija, koje licemjerje ispod maske. Mi znamo što se sprema, a i vi znate da mi znamo, ali vi namjeravate obmanuti narod i uvesti velikog brata na mala vrata. Tko god hoće zavesti javnost, mora znati da će i sam biti zaveden. Samo istina čovjeka čini čovjekom. Učimo se poštivati prularitet i totalitet života u svim njegovim raznolikostima i mogućnostima. Opet će kršćani biti progonjeni od vašeg "kršćanstva". Ipak, kao što reče veliki čovjek božji Jan Hus, u njih je sila, a mi ćemo pobijediti. Nemojte doktorice svoje psihijatrijske komplekse iživljavati na dijalnošću. I na kraju kažemo da je žalosno kako iz svake rečenice u cijelom ovom članku viri opaki fanatizam vjerske zatucanosti, klerikalizma s natruhom totalitarizma i urlikom demonije. Nemojte ići tim putem jer će posljedice biti strašne. Sloboda savjesti za sve ljude najviša je tekovina civilizacije. Pozdrav. Grupa građana zabrinuta za svoju slobodu savjesti.Zagreb, 05.svibnja 1997.

REFORMACIJA U HRVATSKOJ

Trimestarski rad iz predmeta "Crkvena povijest" Ervin Farago, 1994. Teološki fakultet

strana 2

Gledajući povjest kršćanstva na prostorima današnje Hrvatske zapaža se jedna kompleksna slika duhovnog rasta i opadanja duhovog standarda ljudi koji su živjeli na tim prostorima. Ta povijest je bila jedna uobičajena mješavina politike i kršćanske religije... Kad je došlo vrijeme reformacije službene crkve i vrijeme svjetskih reformatora poput Luthera Cvinglija i Kalvina, Hrvatska nije zaostajala za reformom. I ona je premda razmjerno manjei iz druge ruke imala svoje Luthere i Kalvine, vrijedne ljude koji su prepoznali rad reformatora poznatih u svijetu koji su se trudili reformirati duhovnu situaciju i objaviti ostalim ljudima u Hrvatskoj zaboravljene istine kršćanstva. Ipak, sagledavajući i objedinjujući povjesne činjenice, nemože se reći da je kršćanstvo ljudi na prostorima Hrvatske istovremeno bilo i kršćanstvo Hrvata. Barem što se tiče vremena ranokršćanske crkve. Ope, s druge strane, nemožemo reći da povijest hrvatskog naroda počinje početkom djelovanja, tada već poprilično rimokatoličke crkve na području Hrvatske. Sredinom 4. stoljeća pokrštavanje Hrvata od rimske crkve kao što neki povjesničari nastoje povući između redova. To bi značilo izjednačavanje nacionalnosti s vjeroispovješću, i ne samo to nego jednu veliku povjestnu netočnost, kršćana na prostoru današnje Hrvatske je bilo prije doseljavanja Hrvata.

strana 3, strana 4

PREDREFORMACIJSKI POKRETI

Bosanska crkva, čirolometodstka baština, tj glagoljica i popovi glagoljaši u nekim beneditskim samostanima. Benediktinci koji su bili na čelu crkve bosanskih krstjana, a jednim dijelom i katari, patareni i albigenzi bili su po povjesni background koji je neprekidno ohrabrivao i održavao slabašni plan reformacije na hrvatksim prostorima. B/sanska crkva više izvana, a glagoljica više iznutra pripremaju teren velike reformacije. Krajem dvanaestog i u trinaestom stoljeću u Hrvatskoj se osjećaju tendencije povratka izvornom kršćanstvu. Ne mali broj ljudi nastoji postići anđeoski car stavljajući u zajedništvo sve što su imali, kao što piše u djelima apostolskim. Prevodi djelove Biblije na hrvatski jezik, svakodnevno održavaju jutarnja i večernja bogoslužja, a osuđuju pokvarenost

svećenstva u rimskoj crkvi, pa ih se proglašava krivovjercima. Takva bratstva se nalaze na beneditskom posjedu Suhovara kod Zadra 1198. godine, a imaju dosta sličnosti sa starim zajednicama bosanskih "krstjana." Također, kršćani u Bosni su održavali vezu sa talijanskim patarenima, a iz pisma papiskog legata Komrada, može se zaključiti da su 1223. godine bosanski krstjani kako su se jođ nazivali, održavali veze sa Francuskim katarima. Mostoje neka mišljenja koja kažu da kršćani iz bosne nisu izvorno bili krivovjerci nego su to stari hrvatski glagoljaši, benediktinci, koji su pred zabranama svoga bogoslužja i uporabe glagoljice na Splitskim saborima 925. godine, i zbog progona glagoljaša uopće, pobjegli u Bosnu i prekinuli sve veze s rimskom crkvom. Kad se o tome govori, važno je zapaziti da se tu ne radi o pojavi krivovjerstva nego se naglasak treba staviti na pokušaje reforme duhovnog stanja ljudi što je i bio najvažniji cilj svih predreformacijskih pokreta na području Hrvatske. Kršćani iz Bosne vjerovali su da je službena crkva napustila prava evanđelja kada je rimski biskup Silvestar I sredinom 4. stoljeća dozvolio mješanje države u crkvu i mješanje države u crkvu. Bili su progonjeni i spaljivani gdje god su se nalazili. Tako Petar Prior, dominikanca iz Bodroga u Ugarskoj 1250. godine piše o poslanju dominikanaca među krivovjercima u Slavoniji, Bosni, Dalmaciji sljedeće: "Napokon kad se broj braće povećao, poslao ih brat Pavao (dalmatinac) i uđoše u zemlju koja se zove Virovitičkom, čiji stanovnici bijahu raskolnici i javni krivovjerci. Također su braća (dominikanci) poslani krivovjercima u Bosnu i Dalmaciju koja se u njih nazivala crkvom Slavonije...Ta su se braća dala na propovijedanje i raspravljanje s krivovjercima...te su čudesno uspjeli tako da su mnogi krivovjerci i njihove pristaše obratili istinivjere, dok su mnogi od njih koji se nisu htjeli obratiti...bili predani ognju tj. spaljeni na lomači. Pojava inkvizitora u Hrvatskoj pokazuje da službena crkva nije bila mirna od pokušaja reformne koje su se očitovale na različite načine. Također pojava inkvizicije u Hrvatskoj podudara se s dolaskom dominikanaca i franjevaca koji su i u drugim zemljama radili kao inkvizitori, pa i u bosni gdje su progonili bosanske krstjane. Središta inkvizicijskih sudova su bile Kopar za Istarsko područje, Zadar za Dalmaciju, Zagreb za Slavoniju i Bosnu i Dubrovnik za područje Republike sv. Vlaha. Od 16. pa sve do kraja 18. stoljeća ovi inkvizitorski sudovi se bore posebno protiv infiltracije protestantskih knjiga. Prvi vrhovni inkvizitor za Dalmaciju je Pavao Dalmatinac, profesor prava na sveučilištu u Bologni i prvi provincijalac hrvatsko-ugarskih dominikanaca. On je mnoge "krivovjerce" poslao na lomaču pa ga 1255. godine ubijaju na području Splita. Njega je nasljedio Andrija Dalmatinac, drugi vrhovni inkvizitor u Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji. Franjo Šanjek o njemu piše. Ovom učenom i razboritom dominikancu...jedan Zadarski dokument iz 1268. pripisuje zasluge da je u Skradinu uspio privoljeti na povratak u crkvu mnoge heretike. Dakle, naročito na području Dalmacije i Istre bilo je snažnih tendencija za reformu crkve i mnogo heretika. Papa Inocentije IV je 1245. godine predao službu inkvizicijskih sudova franjevcima slavonske provincije koje u XIII

stoljeću obuhvaćala krajeve Dalmacije, Hrvatske, Istre, Bosne, Srbije i Raške. Godine 1337. Papa Benedikt XII govori o teškoćama inkvizitora u Bosni jer ban i neki velikaši zaštićuju krivovjerce. Jedan od tih spisa govori o nauci Slavonskog reda među Lombardskim katarima oko 1210. godne "Kalojan" (Katarski biskup) biskup Mantove, zaređen je od Slavonskih krivovjeraca. Nikola, biskup Vincenze također zaređen od krivovjeraca iz Slavonije.

UTJECAJ GLAGOLJICE I NARODNOG JEZIKA

Poznato je da su se glagoljicom koristili Bosanski krstjani. Pomoću glagoljice se donosila relativno zdrava duhovna hrana narodu. Bosanski krstajni primili su glagoljicu od benediktinaca koji su izbjegli u ta područja. Glagoljicom su se koristili zato što su htjeli razumjeti Bibliju koju su smatrali jedinim pravilom vjere. Rimska crkva je stalno bila u strahu da se zbog razumljivosti Svetog Pisma čiji su se ulomci čitali u lekcionarima, ne pojavi krivovjerje. Glagoljica i bogoslužje na razumljivom jeziku bili su preduvjet reforme, jer kako će se narod reformirati, popraviti ako nezna u čemu se treba popraviti. U prilog tome govori i činjetnica da su se osim benediktinaca i Bosanski krstjani koristili njima. Biblija se počela prevoditi na hrvatski jezik otprilike početkom 16. stoljeća, a prije toga nalazimo samo Biblijske odlomke u evađelistarima. Duhovno ograničavanje vjernika, ukalupljivanjem bogoslužja, stvaranjem zacementirane liturgije koja se pod prijetnjom ekskomunikacije ni za dlaku nije smjela mijenjati, dodatno je otežavala naredbu da se bogoslužje treba obavljati isključivo na latinskom jeziku. Ta isključivost je dosegla vrhunac u vrijeme Pipina i Karla Velikog. Razlog tome je bio taj što se pod utjecajem poganskih religija, praznovjerja i magije u rimsku crkvu uvukao stav da "riječ Božja ima svoju snagu i djelatnost ne samo unatoč tome što je nerazumljiva nego da ta snaga i djelatnost stoji baš u nerazumljivosti." Zato se u rimskoj crkvi...sve do naše uvijek iznova javlja poimanje da nerazumljivost pisma pogoduje misterioznosti, a misterioznost milosti, pobožnosti. Taj razlog i strah od "krivovjerja" činili su Bibliju knjigom zabranjenom za čitanje. Ćiril i Metod su bili napadani zbog svojih nastojanja oko uvođenja bogoslužja na narodnom jeziku, a navodno glavni elementi su bili: 1. Univerzalizam latinskog jezika; 2. Teorija da se Bog može slaviti samo na ona tri jezika na kojima je bio napisan na isusovom križu. Hebrejskom, Ramejskom (Grčkom) i Latinskom. Ćiril i Metod i njihovi učenici su taj stav nazivali trojezičnom jerezi. Zanimljivo je zapazit da kad god se radila neka reforma za poboljšavanje duhovnog stanja unutar crkve, javlja se nacionalizam. To pravilo nije zaobišlo niti Ćirila i Metoda. Oni su smatrali da je "teorija o tri liturgijska jezika" živi avet rimskog carstva, te da je Papi, franačkim vođama i bizantskim crkvenim i političkim poglavarima univerzalistička doktrina služila kao sredstvo supremacije i političke ekspanzije.

Zbog toga Ćiril i Metod...latinski jezik mjenjaju u narodni. Također se zabranjivalo čitanje Biblije ne samo na narodnom jeziku nego i na bilo kojem, tako da su rijetki pokušaji da se Biblija prevede na narodni jezik. Kao što sam već spomenuo nlazili su se odlomci na hrvatskom jeziku u lekcionarima. To je bilo od najačeg značenja za postignut uspjeh za reformacije u Hrvatskoj. Jerko Fučak najvjerojatnije misli i na Hrvatsku kada o tome piše: "protestantska reforma svoj sjajan uspjeh ima zahvaliti poglavito tome što je narodu pružila Bibliju čak i u bogoslužju na narodnom jeziku.To je imalo utjecaja i odjeka i na one krajeve kuda reforma nije doprla. Ćiril i Metod ipak zbog političke situacije u kojoj je rimska crkva bila oslabljena uspjevaju u svojoj nakani i tako Papa Hadrijan 867. - 872. i Ivan 872. - 882. da bi nekako zadobili prevlast nad hrvatskim krajevima odobravaju Slavonsko bogosluže. Ali već nakon Metodove smrti koja se poklopila s ponovnim vraćanjem oslabljenih političkih pozicija rimske crkve, Stjepan V zabranio je Slavonsko bogoslužje. I od tada traju ogorčene borbe za bogoslužje liturgijskih knjiga na narodnom jeziku. Papa Inocentije IV 1248. godine dozvolio je Senjskom biskupu Filipu da može legalno održavati bogoslužje na narodnom jeziku zbog običaja zemlje iz koje je biskupuje. I to je prvi službeni "imprimator" od vremena Ćirila i Metoda. A 1252. godine dao je slobodne ruke krčkom biskupu Fruktozu da učini što misli da je prikladno glede molbe koju su mu poslali benediktinci za jkorištenje slavonskog jezika u obredu rimske crkve jer nemogu učiti latinsi. Slavonsko bogoslužje, glagoljica kao hrvatsko nacionalno pismo, lekcionari pisani narodnim jezikom, sve je to doprinosilo da se tinjavi plamen duha reforme održava i priprema teren za nadolazeće vrijeme reformacije. S druge strane, narodni jezik u Bibliji i bogoslužju pogoduje širenju protestantizma. Videći to, rimska crkva odlučuje uzeti stvar u svoje ruke i uvodi protureformaciju i na hrvatske prostore koja se služi sitim metodama kao i reformacija. Dakle, objavljuje liturgijski materijal na narodnom jeziku. Ferdinandov sin Maksimilijan, bio je protestant i čak za života svog oca podupirao je materijalno i moralno u hrvatsko slovenske protestantske misije. Na taj način protestantizam dolazi i u Kranjsku 1527. godine. Metlika je bila glavno ishodište reformacije među hrvatima. U Metlici je bila hrvatska protestantska škola i crkvena općina s mnogim hrvatskim protestantskim propovjednicima. Njih je čak plaćalo i uzdržavalo samo tamošnje plemstvo. Kanal protjecanja protestantizma koji je prolazio kroz Metliku do Hrvatske bio je značajan za područje Zagreba, Samobora, Krapine i oko Ozlja gdje su živjeli knezovi Zrinski koji su također podupirali reformaciju. Karlovac je bio centar za širenje Hrvatskih ali i Slobenskih knjiga po cijeloj Hrvatskoj i Sloveniji. Glagoljaši su bili sredstvo kroz koje se između ostalih protestantizam prepoznaje kao pokret duhovne obnove kršćanske narodne crkve na cijelom Hrvatskom i Južnoslavenskom prostoru. Reformacija u Istri je dobila zamah zbog političkih razloga, ali je kasnije isto tako zbog političkih razloga zabranjivana. Protestanata je bilo gotovo u svim mjestima kao Novigrad, Pula, Labin, Milje,

Piran, Plomin, Bale, Tinjan, Fažan, Kopar, Umag, Gorica, Buzet, Trst, Prem, Vodica, Turinjak, Rijeka, Ližnjan, Vrsar, Osor, Frata, Poreč, Oglaj, Tržič, Gradiška, Vranjan. Protestantizam je reformirao Istru u svim njenim krajevima. 1534. godine papin nuncij Giroamo Aleandro javio je rimskoj kuriji da su u gradu Piranu većina stanovništva, među njima i prvi u mjetu, luterani. Katolički pisac Paschini piše da su: "stvari došle do te točke da je 1549. neki Ambrozije Vermici, Milanac, svjedočio pred inkvizicijom u Veneciji da su u Puli i u Vodnjanu svi stanovnici luterani, da tamo i dječaci, pastiri i kopači govore i diskutiraju o stvarima vjere." Vodeći protestanti u Istri bili su: Petar Pavao Vergerije i njegov stariji brat Dijan Battist Vergerije, Matija Vlačić Ilirik, Stjepan Konzul, Baldo Lupetino, Matija Grbić koji je za vrijeme interima otpo od reformacije, Jurij Cvecić, Ivan Fabijanić Pomazanić, Grgur ih Vodica i ostali ugledni svećenici humanisti. O nekim humanistima piše Marin Franičević između ostalog i o Ludoviku Cvijeviću Tuberonu koji je bio Dubrovački benediktinac. Citat. "Za papama se, kako reče Tuberon, povodio i dio klera pa je u njegovim očima sve okaljano krvlju, progonima, bludom, otimačinama, a najvećim je kriminalcima omogućeno da se intrigama dočepaju visokih crkvenih položaja. Posebno je zanimljiva Tuberonova tolerancija prema inovjercima. Posebno prema husitima i ostalim protivniciama crkvene raspuštenosti koji naši nazivaju hereticima. Tada najglasovitiji zagovornik reformacije na području Dalmacije bio je Markantun Dominis Gospodnetić. On je bio 1602. godine nadbiskup u Splitu i svojim ugledom je pokušao reformirati rimokatoličku crkvu kod Pape Grgura XV. Kad mu to nije uspjelo okreće se protiv nje. Pred kraj života želi se vratiti u rimsku crkvu, ali mu Papa Urban VIII ne vjeruje i stavlja ga pod istragu. Za vrijeme istrage umire, a njegovo tijelo se kao heretičko spaljuje.

Literatura korištena u radu "Kršćanstvo kod Hrvata"

Franjo Šanjek: Crkva i kršćanstvu u Hrvata 1. Srednji vijekKršćanska sadašnjost, Zagreb 1988. strana 119 Živko Kustić: Mali ključ povjesti crkve u HrvataNadbiskupski duhovni stol, Glas koncila, Zagreb 1985. strana 19

Franjo Bučar: Povjest Hrvatske protestantske književnosti sa reformacijeMatica Hrvatska, Zagreb 1910. strana 10

Ivan Ostojić: Benediktinci glagoljaši Članak u časopisu staroslavenskog instituta "Slovo", Zagreb 1960. strana 33

Jerko Fučak: Šest stoljeća Hrvatskog lekcionara u sklopu jedanaest stoljeća Hrvatskog glagoljaštvaKršćanska sadašnjost, Zagreb, 1975. strana 90

Mio Mirković: Matija Vlačić Ilirik u MagdeburguČlanak u časopisu "Jadranski zbornik" povjesno društvo Hrvatske, Rijeka - Pula 1958.strana 87

Marin Franičević: Čakavski pjesnici renesanseMatica Hrvatska, Zagreb, 1969. strana 375

Matija Vlačić Ilirik u katalogu svjedoka istine, Zagreb, 1960. poglavlje; braća Valdovci na strani 192. kaže: "Valdo je naime bio ugledan čovjek i vjerovatno imao mnogo prijatelja i rodbine pa nije bilo tako lako oboriti ga. Osim toga, on je odmah ispočetka suviše oštro napadao Papine žrece." Naposljetku među kršćane nije bila uvedena ona više nego barbarska i poganska okrutnost. Da se tako nemilo postupa s pobožnim ljudima koji sada širom ispoju inkvizitori i koji najviše dugujemo tim bešćutnim vukovima u ovčjoj koži koji se nazivaju fratrima. Netreba posebno da itičem to što u ovoj stvari vrlo važno, naime, da Bog obično svojim vjernicima prije progona dobrostivo pruža vremena i prilike za učenje. Za to vrijeme Valdo bez sumnje, ne samo poučio i obrazovao nekoliko valjanih učenika da bi mogli biti drugovi u poslu i točno vršiti dužnost poučavanja, nego i sazda svoju nauku, odnosno da točnije kažemo, Kristovu je nauku i vjeru očistio od farizejskog antikristova kvasca, a zablude i praznovjerja Pape i njegovih pristaša otkrio, žigosao i pobio. Ti ljudi nisu nazvani samo Valdovci, nego i lionski siromasi, leonisti i subotari. Protivnici su im naime nadjenuli različita imena.

Neki od članova vjere Valdovaca, strana 193

1. Valdovci uče da onome što se odnosi na spasenje treba vjerovati samo Svetom Pismu, izvan toga ne prizna autoritet nikakve ličnosti niti ikakvog spisa. 2. Nepokolebljivo vjeruje da Sveto Pismo sadržava sve što je nužno za čovjekovo spasenje. Tvrdo su uvjereni da postoji samo jedan posebni Isus Krist i da se zato nikako nesmije sazivati sveci. Tvrdi da čistilište ne postoji, da su svi ljudi ili spašeni vjerom u Krista i idu u vječno blaženstvo ili ako u njega ne vjeruju, u vječnu propast. Neko treće ili četvrto mjesto uopće ne postoji. Primaju i odobravaju samo dva sakramenta. Krštenje i pričest. SVJEDOČANSTVA KATOLIČKE CRKVE O PROMJENI SUBOTE

PRIZNANJA RIMOKATOLIČKIH AUTORA

Pitanje: Kako objašnjavate pravo Crkve da mijenja blagdane i dane?Odgovor: Promjena subote u nedjelju, koju protestanti ne dopuštaju, dovoljan je dokaznaše moći, a oni su sami sebi proturječni, jer drže nedjelju, a ne poštuju druge blagdane koje je odredila ista Crkva (H.Tuberville: An Abridgement of Christian Doctrine, Kenedy, New York 1833., str. 38).Ovakvo mišljenje o šabatu, koji jedino protestanti dosljedno štuju, ne samo da nema nikakvo biblijsko utemeljenje, nego je dapače u jasnom proturječju s Pismom, koje zapovijeda odmor jedino i isključivo u subotu.Katolička je crkva, autoritetom Gospodina Isusa Krista, prebacila subotnji odmor na nedjeljni dan kao uspomenu na Kristovo uskrsnuće. Stoga je poštovanje nedjelje od strane protestanata izraz njihovog štovanja prema Crkvi, nasuprot njihovim osobnim stavovima (T.B.Noonan&Co: Plain Talk about Protestantism of Today, Boston, 1868., str. 213).Pod šabatom T.B.Noonan misli na nedjelju, tako da je taj termin ovdje u službi narodnog, a ne biblijskog značenja.

Katolička je crkva gotovo tisuću godina prije pojave protestantizma, na temelju svog božanskog poslanja, zamijenila subotu nedjeljom...Protestantski je svijet u svom začetku susreo kršćanski šabat previše uvriježenim da bi zadao udarac njegovom postojanju; on je naime (šabat) bio utemeljen u doba nušnosti privole na sporazum, kad je Crkva iskoristila pravo mjenjanja dana, prije tri stotine godina. Stoga je do danas kršćanski šabat priznata posljedica Katoličke crkve, kao supruge Svetog Duha, bez riječi prigovora od strane protestantskog svijeta (The Catholic Mirror, službene novine kardinala Gibbonsa), zadnji članak četverotjedne serije izdanja pod naslovom The Christian Sabbath, Maryland, Baltimore, SAD, 23.rujna, 1893.).

Prva biblijska naredba jest zapovijed o posvećenju sedmog dana: I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini (Post. 2: 3). Ovu će uredbu Bog ponovno spomenuti u Deset zapovijedi: Sjeti se da svetkuješ dan subotni...a sedmog je dana subota (Iz. 20: 4). Novi zavjet daje svjedočanstvo da Krist nije došao uništiti zakon, nego ga ispuniti (Mt. 5: 17). On sam je također poštovao subotu: Te po svom običaju u subotu uđe u sinagogu (Lk. 4: 16). Njegovi su učenici također držali subotu nakon Kristove smrti: U subotu se nisu micali prema propisu (Lk. 23: 56). Pa ipak, unatoč biblijskim dokazima i autoritetu Pisma koje drži jedino subotu, sedmi dan, bogoštovnim danom, protestanti svih vjerskih pripadnosti taj su dan preobrazili u običan dan, prenijevši

bogoštovlje na prvi dan, nedjelju. Odakle im autoritet za takvo što? Nema ga naravno, osim nepisanog pravila i tradicije Katoličke crkve (J.Milner: End of Religious Controversy, P.J.Kenedy, New York, 1897.,str.89.).

Pitanje: Da li je držanje nedjelje danom od odmora utemeljeno u Pismu?Odgovor: Naravno da nije, a ipak svi protestanti smatraju da je držanje tog određenog dana bitno potreban uvjet spasenja. Ako kažemo da poštujemo nedjelju jer je to dan Kristova uskrsnuća, postupamo zapravo bez biblijske ovlasti. Tada možemo s jednakim pravom reći da se odmaramo u četvrtak, jer je toga dana Krist uznesen na nebo gdje se doista odmorio od djela iskupljenja (S.Keenan: The Controversial Catechism, Burns&Oates, London, 1896.).

Pitanje: Možemo li na još koji način dokazati da Crkva ima pravo ustanovljavanja blagdana i uredbi?Odgovor: Da nema tu moć, ne bi mogla zamjeniti štovanje subote, sedmog dana, štovanjem nedjelje, prvog dana; za što nema biblijske osnove i u čemu se svi autori u potpunosti slažu (Ibid. str. 124., 125.).

Možete čitati Bibliju od Postanka do Otkrivenja i nećete naći nijednoga retka koji bi potvrdio posvećanje nedjelje. Pismo podržava jedino subotno bogoštovlje, koje mi (katolici) nikad ne posvećujemo službi Bogu (kardinal J.Gibbons: The Faith of Our Fathers, James Murphy Company, New York, 1917.,str.89.).

Protestanti se često ismijavaju autoritetu crkvene tradicije i tvrde da oni slijede jedino i isključivo Bibliju, a ipak drže i neke običaje rane Crkve za koje ne nalazimo biblijske potvrde, nego jedino tradicijske ovlasti. Zanimljiv primjer toga je sljedeće: prva pozitivna zapovijed Dekaloga je četvrta zapovijed koja kaže Sjeti se da svetkuješ dan subotni, a Židovi su je držali tisućama godina. Znamo da je židovski šabat, dan od odmora, zapravo sedmi dan, tj. subota.. Pa ipak koji katolici i protestanti, osim jedne ili dviju sekti poput adventista, doista poštuju tu zapovijed? Nitko. Zašto? Biblija za koju protestanti kažu da je njihov jedini vodič, nigdje ne daje ovlaštenje za zamjenu subote nedjeljom. Stoga se možemo pitati s kojim je pravom to učinjeno? Jedini je odgovor tradicija i autoritet Katoličke crkve koju su oni napustili i onečistili (J.L.Stoddard: Rebuilding a Lost Faith, P.J.Kenedy & Sons, New York, 1922., str. 80.).

Postoji li biblijsko ovlaštenje kojim se dozvoljava prebacivanje šabata sa sedmog na prvi dan u tjednu? Tko je papi dao autoritet da mijenja Božje zapovijedi? Ako tvrdimo da je Biblija jedini religijski vodič, tada su adventisti sedmog dana u pravu, zajedno sa Židovima, u posvećivanju sedmog dana...Nije li onda čudno da oni koji tvrde da je Biblija njihov jedini učitelj, proturječno sebi, slijede

tradicije Crkve? (B.L.Conway: The Question Box Answers, The Paulist Press, New York, 1922., str. 179.).

Pitanje: Koji je dan dan od odmora, šabat?Odgovor: Subota je šabat, dan od odmora.Pitanje: Zašto onda svetkujemo nedjelju, a ne subotu?Odogovor: Svetkujemo nedjelju zato što je Katolička crkva na Koncilu u Laodiceji, 336.god.,prenijela svetost subote na nedjelju (P.Geiermann: The Convertös Catechism of Catholic Doctrine, odobreno u Vatikanu 25.siječnja 1910., ed.London 1934. str. 50.).

Židovski šabat odgovara našoj suboti, a mi kršćani, držimo nedjelju svetom, jer je Crkva silom koju joj je dao Gospod promijenila subotnje u nedjeljno bogoštovlje. Sada ćemo reći nešto o nedjelji. Bog je rekao: Sjeti se da svetkuješ dan subotni. Zapazite, rekao je ne dan nedjeljni, nego dan subotni. Zašto mi onda posvećujemo nedjelju, a ne subotu? Crkva je zamijenila subotnje bogoštovlje nedjeljnim...Protestanti koji tvrde da slijede jedino i samo Bibliju i da ne vjeruju u ništa izvan nje, bit će priličito zbunjeni svetkovanjem nedjelje kad Bog jasno kaže: Sjeti se da svetkuješ dan subotni. Budući da svetost nedjelje nije utemeljena u Pismu, oni se i neznajući, pokoravaju autoritetu Crkve (H.C.Cafferata: The Catechism Simply Explained, Burns Oates & Washbourne Ltd, London, 1938., str. 89.).

Pokazali smo, kao što vidimo, da zakon o svetkovanju nedjelje nije Božja vječna zapovijed, nego ljudska uredba. Isti oni čimbenici, kršćanski zakon i običaj, koji su u šestom stoljeću bili modernizirani, preoblikovani i pretumačeni da bi odgovorili ondašnjim potrebama, mogu, bude li potrebno, ponovno biti prilagođeni i usuglašeni s današnjim zahtijevima (Sunday is not the Sabbath by L.L.McReavy in The Australian Chatolic Digest, ed. Advocate Press, Melbourne, Australia, rujan 1941., str.58.).

Rimski car Konstantin obznanio je, 321. godine sovju odluku da je prvi dan tjedna, nedjelja, dan namijenjen svetkovanju i odmoru od svakodnevnog posla, ali taj dekret kršćanima nije nametnuo nikakve obveze vjerskog bogoštovlja. Koncil Katoličke crkve koji se 336. godine održao u Laodiceji, donio je crkveni zakonkojim se svi ljidi obvezuju na pohađanje mise i odustajanje od posla nedjeljom (Dr. L.Rumble: Traktat Rimokatoličke crkve; Seventh-day Adventists, str.23., 24.).

Riječ šabat znači odmor i odgovara subotnjem danu. Zašto onda kršćani svetkuju nedjelju, a ne dan koji je Bog odredio u Bibliji? Rana je Crkva posvetila nedjelju namjesto subote da bi pokazala Židovima kako više nisu pod Mojsijevim zakonom koji zahtijeva obrezanje, sustezanje od određenih vrsta mesa i subotnje žrtve, nego pod novim Kristovim zakonom.

Budući da je subota biblijski utemeljena jedino na Bibliji, svetkuju nedjelju, a ne subotu? To je naravno posve proturječno njihovim načelima, ali je do izmjene dana došlo petnaest stoljeća prije pojave protestantizma kada je to bio svjetski prihvaćen princip. Protestanti su ga naslijedili iako je on utemeljen na autoritetu Katoličke crkve, a ne na biblijskom tekstu. Taj običaj koji su prihvatili podsjeća nas na njihovo odvajanje od majke Crkve od koje su otišli kao što dječak bježi od kuće noseži u džepu majčinu sliku ili uvojak njezine kose (J.A.OöBrien: The Faith of Millions ( s predgovorom kardinala Griffina); W.H.Allen, London 1958., str.543.,544.).

Postoji obred koji svetkuju protestanti, a da o njemu nema nijedne riječi u Bibliji. To je svetkovanje nedjelje.Biblija kaže da trebamo svetkovati subotu, a promjena koja je posljedica tradicije datira od apostolskih vremena. Valja međutim znati da nijedan od njih u Novom zavjetu nijedanput ne govori ništa u prilog tome (W.Frean: Commentary on the Cathecism, ed. Majellan Office, Redemptorist Fathers, Ballarat, Australia, 1959.,str.88.).

BOŽJI PEČAT I ŽIG ZVIJERI

Dj. 5: 29 Treba se više pokoraviti Bogu nego ljudima.Biblija bilježi mnoge trenutke u kojima je poslušnost Božjim zapovijedima bila javno ogredalo pripadnosti i pokornosti. Primjeri toga su: Pasha (Izl. 12: 1-23)

Zlatno tele (Izl. 32: 26 Planina Karmel (1.Kralj. 18: 21) Užarena peć (Dan. 3: 13-18).

Međutim, Otkrivenje opisuje dva, za posljedne dane prorečena, velika svjetska pokreta, koji će, jedan nadahnut Bogo, a drugi Sotonom, podijeliti stanovnike zemlje na dva tabora, i do krajnosti zaoštriti posljednji vjerski sukob. B/žji tabor želi svoje sluge označiti Božjim pečatom (Otk. 7: 1-3), a Sotonski pokret svoje podanike obilježiti žigom Zvijeri (Otk. 13: 15-17).Hvala Bogu što nas ova posljednja kriza neće naći nespremne. Povlastica je svakog kršćanina m/gućnost spoznaje biblijske istine o posljednjem iskušenju velike borbe, kada ćemo morati odlučiti kome služimo.Baveći se Božjim pečatom i žigom Zvijeri, suočeni smo sa sukobom suprotnosti, što znači da prepoznavanjem jedne strane, dobivamo ključ identiteta druge. Stoga je naš prvi korak identifikacija Božjeg pečata.ŠTO JE BOŽJI PEČAT?

TRI ELEMENTA PEČATA

Pečat je oznaka ili znak autoriteta, kojim se koriste vladari ili ovlašteni predstavnici, kada zakone žele učiniti pravovaljanima. Na pečatu se nalaze ime, titula (ili ovlast) i djelokrug zakonodavca.

TIPIČAN KRALJEVSKI PEČAT

Dajemo primjer pečata Georga VI, engleskog kralja. Zapazite tri elementa:

ime: George VItitula: kraljdjelokrug: Velika Britanija i kolonije

BOŽJI PEČAT

Četvrta zapovijed, napisana Božjim prstom, nalazi se u samom srcu Njegovog zakona i sadrži sva tri elementa pečata:

ime: Gospod Bog tvojtitula: Stvoriteljdjelokrug: nebo i zemlja

Božji pečat u svom najdubljem smislu, utiskivanje Boćjih zapovijedi, preko Svetoga Duha, u srce predano prvaom obraćenju (Efež. 1:13, 4: 30; Heb. 10: 15, 16; Ezek. 36: 26, 27: 20,:12, 20). To znači da je pečat živoga Boga pečat kojim su karakter, sklonosti srca i volje podređeni i u skladu s poznatom Božjom voljom. Tako se u čovjeku obnavlja izgubljena Božja slika.Dobrovoljno prihvaćanje duhovnog pečata ima svoje očitovanje u životu izvanjske poslušnosti Božjim poznatim zapovijedima (Iv. 14: 15: 2. Tim. 2: 19; Otk. 14: 12). U posljednje vrijeme, kada će se autoritet Boga Stvoritelja izazivati i prezirati, a Njegove zapovijedi otvoreno odbaciti, javno svetkovanje subote postat će karakterističan znak ili pečat onih koji slave Boga Stvoritelja neba i zemlje.James G. Murphy kaže: Svetkovanje subote veza je čovjeka s podrijetlom njegove vrste, šestodnevnim stvaranjem i samim Tvorce. Stvoritelj koji je na svršetku stvaralačkog djela stvorio sedmi dan, dan od odmora. Subota tako postaje znak kojim se vjernici u zrcalu povijesti odvajaju od onih iz čijih su umova izblijedjele ove činjenice (Izl. 31: 15).

ŠTO JE ŽIG ZVIJERI?

Zvjer iz Otkrivenja 13 prepoznata je kao papinstvo. Odatle slijedi da je žig Zvijeri nekakav vidljivi znak papinskog autoriteta, neka široko prihvaćena papinska krivotvorina suprotna Božjem pečatu. Nadjelja, ako ljudski antipod božanskoj suboti, ima sve karakteristike žiga Zvijeri, vanjskog, javnog, vidljivog znaka počinjenaj papinskom autoritetu. U posljednje doba, kada svjetlo istine pokaže subotu kao znak privrženosti Tvorcu, oni koji je odbijaju i namjesto nje prihvate svetkovanje nedjelje, otvoreno će pokazati svoju negaciju Božjeg zakona. Svetkovanje nedjelje će biti odlika onih koji su duboko u svojim srcima odlučili odbaciti Božji autoritet u korist ljudskog autoriteta. Ta će grupa ljudi radije odsjajivati karakter Sotone, nego karakter Boga!

ŠTO ZNAČI LIK ZVIJERI?

Od Konstantinova se vremena (306-337. god n.e.) painska Crkva borila za jedinstvo Crkve i Države, bestidno se udruživši sa svjetovnom vlašću. Stoga papinstvo nije samo Crkva, nego kombinacija Crkve i Države, što je, zapravo, bit njegova sustava. Stvaranje vjerskih zakona i proganjanje heretika ili ljudi drugačijih vjerskih nazora, dio je ustaljene politike. Država je podređena Crkvi, i Crkva koristi ruku Države da nametne svoje dogme. Proročanstvo kaže da će Amerika imati glavnu ulogu u stvaranju lika ili kopije painskoga sustava u Novom svijetu!Američki spoj Crkve i Države, super-crkva, zalagat će se za uništenje protestantskog zalaganja za vjersku slobodu. Državna će vlast biti iskorištena za nametanje vjerskih zakona, a prava osobne savjesti žrtvovat će se na oltau političkog prilagođavanja i sebičnosti.

ŠTO ZNAČI LIK ZVIJERI?

Odgovor.Postoje li naznake da lik Zvijeri daas oživljava? Postoje mnogi znaci koji to predskazuju. Navodimo samo neke od njih:1. Služba nacionalne reforme želi Ameriku učiniti katoličkom državom i spremna je, ako uvjeravanja ne budu dovoljna, uvesti zakone i kazne.

2. Savez Gospodnjeg dana nastoji uvesti Nedjeljni zakon, tj. nacionalno štovanje nedjelje.3. Porast utjecaja i moći Rimokatoličke crkve u Americi.4. Odstupanje od povijesnog protestantizma.5. Jaki ekumenski pokret pod vodstvom Rima.

Najautoritativniji doktrinarni Koncil Katoličke crkve bio je Trentski koncil (1545-1563), sazvan da odredi Crkvene doktirne kao odgovor na protestantsku herezu (Katolička enciklopedija, XV. svezak). Na Koncilu se dugo i oštro raspravljalo o autoritetu Crkve nad autoritetom Biblije, a konačan j eodgovor dalo tek posljednje zasjedanje Koncila na kojemu je dokaz u korist tradicije bio promjena subote. Ta je odredba postavljena konačnim dokazom nadmoćnosti autoriteta Crkve nad autoritetom Biblije!Na posljednjem zasjedanju Koncila, 19.siječnja 1562., njihove su posljednje dvojbe stavljene u stranu; nadbiskup Reggioa u svom govoru otvoreno je izjavio da tradicija stoji iznad Pisma. Odatle slijedi da autoritet Crkve nije vezan autoritetom Pisma, jer je Crkva promijenila subotu u nedjelju, ne po zapovijedi Kristovoj, već po svom vlastitom autoritetu. Tako je zasigurno uništena i posljednja iluzija o nadmoći Pisma, a tradicija nije tek starina, nego stalno nadahnuće (Heinrich Julius Holtzman: Canon and Tradition, Luduisburt, 1859., str. 263.)Otkrivenje 14: 9. Pit će vino Božje srdžbe!Nitko tko promišljeno čita ove retke upozorenja, ne može ne osjećati njihovu bitnost i važnost u Božjim očima. Oni sadrže najsvečanija i najstrašnija upozorenja u scijeloj Bibliji.Promjena subote je najdrskiji i najustrajniji čovjekov izazov Božjem autoritetu!Ako drživo da je krivotvoriti ljudsko ime zločin i da je izdaja, bez dopuštenja kralja dirati u njegove zakone, čime onda izmjeriti uvredu koju su nemoćni ljudi nanijeli Bogu usudivši se oskvrnuti Njegov nebeski zakon i krivotvoriti Božje ime kao laž?Tako promotren sukob subote i nedjelje, nije tek puki sudar dana, nego upravo borba autoriteta stvorenja protiv autoriteta njihovog Stvoritelja. Tako to pitanje postaje dvoboj života i smrti!Zamislite svoju državnu zastavu. Što je čini različitom? Što je čini svetom? Ona je sačinjena od iste tkanine kao košulja ili maramica, ali s njome ne postupamo kao da je obična star. Zašto? Zato što je ona izabrani simbol autoriteta naše države! Poštivanjem zastave

pokazujemo poštivanje autoriteta koji ona predstavlja. Nepoštovanjem zastave pokazujemo nepoštivanje istog autoriteta.Primjenite to na subotu. Njezino se vrijeme broji kao i vrijeme svih ostalih šest dana. Što je onda čini drugačijom? Što je čini svetom? Bog ju je posvetio, odvojio za posebnu svrhu. Ona je znak ili pečat Stvoritelja, izabrani simbol Njegovog autoriteta. Kad bi čovjek namjerno bacio zastavu svog naroda u prašinu i pozdravio neprijateljsku zastavau, ne bi li on bio kriv za izdaju? Na isti je način čovjek koji namjerno slavi nedjelju i namjerno gazi subotu kriv za izdaju Boga!Pravi odgovor nudi pitanje: Gdje bi Isus stajao? Da se On vrati u današnje vrijeme, i da vidi pukotinu nastalu u Božjem zakonu, da li bi stao među one koji je uvećavaju, ili među one koji je popravljaju, ili bi možda zauzeo pasivan, neopredjeljen, nezainteresiran stav?Hebrejima 13: 8. Isus Krist isti jučer, danas, sutra i zauvijek.Njegov bi stav danas bi isti kao i onda kada je živio na zemlji. On bi se borio za zbačeni Božji zakon. On bi postao neustrašivi popravljač pukotine. Najveća čast u životu je stati uz Njega i vršiti Njegovo djelo!

J.F.Snyder iz Bloomingtona, Illinois, USA, postavio je 1895. godine u svom pismu Kardinalu Gibbonsu pitanje: Da li Rimokatolička crkva promjenu svetkovanja subote na nedjelju drži znakom svoje moći? Kardinalov je kancelar odgovorio sljedeće: Katolička crkva tvrdi da je promjena njezina čin. Tome je tako jer u ono doba bz njezine suglasnosti nitko nije mogao učiniti ništa na duhovnom, crkvenom ili religioznom planu. Stoga je taj čin znak njezine crkvene moći i autoriteta u religioznim pitanjima.

PREPOZNAVANJE MALOG ROGA

U povijesti je postojala samo jedna sila koja je doslovno ispunila sve odredbe proročanstva, a to je papinstvo. Proročki su detalji toliko broji i jasni da nema mogućnosti zabune i pogreške. Razmatrajući povijest Zapadne Europe, vidjet ćemoda uspon, smještaj, karakter i djelo papinstva potvrđuju predskazanih deset oblika maloga roga.

1. IZRASTA IZ ČETVRTE NEMANI (Dan. 7: 7-8)

Papinstvo je, podrijetlom i karakterom, rimska sila; geopolitički je smješteno u Italiji s Rimom kao stalnim središtem. Naslijedilo je osobine i materijalnu ostavštinu imperijalnog Rima, noseći ih i u samom imenu - Rimokatolička crkva.

2. IZRASTA IZMEĐU DESET ROGOVA (Dan. 7: 8)

Papinstvo je doista, poput volovskog roga, izniklo u središtu barbarskih kravljevstva koja su nasljedila Rimsko carstvo.Tijekom svoje duge povjesti ono je bilo smatrano i nazivano silom Zapadne Europe, o čemu povjesničar Wylie bilježi: Želimo li u potpunosti ući u trag usponu i razvoju ovog velikog sistema, moramo napisati povijest cjelokupne Zapadne Europe (J.S. Wylie: The Papacy, str. 1.).Jedan drugi povjesničar, Myers, tvrdi: Davno prije pada Rima, na tlu Rimskog carstva, počela je nicati crkvena država oblikovana po imperijalnom modelu (Myers: General History for Colleges, str. 348.).J.H. Robinson, još jedan značajan povjesničar, kaže: Uz Konstantinopolis i velike njemačke kraljeve, u Europi je počela izrastati loza vladara, tzv. papa, moćnijih od svih do tada znanih vlastodržaca (J.H. Robinson: Mediaeval and Modern Times, str.40.).Zapazite da svi povjesničari koriste iste izraze nicanje na tlu Rimskog carstva i izrastanje na tlu Europe. Mogli bismo, na temelju toga, reći da se čini kako su povjesničari pisali komentare na Danijelovo proročanstvo.

3. NASTAJE NAKON DESET ROGOVA (Dan. 7: 24)

Najveća kriza u propadanju starog Rimskog carstva dogodila se 476. godine n.e. kad je nakon nekoliko invazija barbarskih plemena, car Romul Augustus abdicirao. Politička nadmoć papinstva pokazala se tek šezdeset i dvije godine kasnije, 533.godine kad je Justinijan, car Sjevernog Rimskog carstva, proglasio rimskog biskupa Glavom svih svetih Crkava. Ovaj je dekret stupio na snagu 538. godine što znači da je papinstvo izraslo u potpunu silu nakon barbarske podjele rimskih carskih teritorija.

4. RAZLIČIT OD OSTALIH ROGOVA

Papinstvo se razlikovalo od svih dosadašnjih ili kratkotrajnih kraljevstava, koja su predstavljala tek običnu političku ili svjetovnu vlast, održavanu oružanom i vojnom silom. Papinstvo je bilo neuobičajen spoj religije i politike. Njegov autoritet nije počivao na

vojnoj sili, nego na tvrdnji posjedovanja jasnog Božjeg ovlaštenja vladanja. Njegova je bit bio savez između Crkve i Države, pri čemu bi Crkva bila nadgledajuća i svekontrolirajuća ustavnova. Papa je stoga imao titulu svećenika i kralja u isto vrijeme. To nas vraća Myersovim riječima: Davno prije pada Rima, na tlu Rimskog carstva, počela je nicati crkvena država oblikovana po imperijalnom modelu. Ovo je duhovno carstvo, baš kao i svjetovno, imalo hijerarhiju službenika, među kojima su najznačajniji bili đakoni, svećenici, presbiteri i biskupi...Možemo reći da je posljedica pada rimske carske moći bila razvoj papinstva na zapadu. U nedostatku zapadnog cara, papa je brzo stjecao moć i utjecaj i nedugo zatim izgradio crkvenu državu koja je, u nekim aspektim, nasljedila staro Carstvo. (Myers: General Histoy of Colleges, str. 348., 316). Duhovna ili crkvena država znači vjerska država ili crkveno carstvo, tj. imperijalna Crkva, što je jedinstvena pojava u dosadašnjoj povijesti.

5. VEĆI NEGO DRUGI ROGOVI (Dan. 7: 20)

Riječi povjesničara J.H.Robinsona svjedoče da je papinstvo doista postalo najmoćnijom silom srednjovjekovne Europe: Uz Konstantinopolis i velike njemačke kraljeve, u Europi je počela izrastati loza vladara, tzv. papa, moćnijih od svih do tada znanih vlastodržaca...Ovu instituciju, izniku na temeljima Rimskog carstva, možemo slijediti sve do kraja srednjojekovlja kao najmoćniju i najtrajniju silu Zapadne Europe. Moramo međutim najprije stati i razmotriti kako je zapadno ili latinsko kršćanstvo otpalo od istočnog ili grčkog, i postalo zasebna institucija pod vlašću papa, najmoćnijih i najtrajnijih vladara koje je svijet ikada vidio. (J.H.Robinston: Mediaevel and Modern Times, str. 40., 41.). Zapazite povjesničareve riječi najmoćnija i najtrajnija sila i najmoćniji i najtrajniji vladari.

6. IŠČUPAO TRI KRALJEVSTVA (Dan. 7: 8, 20, 24)

U periodu između Konstantinovog (306.-337. godine n.e.) i Justinijanovog (527.-565. godine n.e.) vladanja, trajala je nasilna i dugotrajna borba između dviju najvećih crkvenih struja: jedne koja je podržavala rimskog biskupa i druge koja je prihvatila doktrine Arija, heretičkog svećenika iz Aleksandrije. Vladari Istočnog Rimskog carstva, čija je prijestolnica postao Konstantinopolis, bili su najglasniji pobornici katoličke struje. Većina barbarskih plemena koja su se predala Carstvu podržavala su vlast rimskog biskupa, ali

su Heruli, Vandali i Ostrogoti, sumnjajući u biskupski suverenitet, ispovijedali Arijevu doktrinu. Prvi Arijev rog bio je iščupan 493. godine kada je Teodorik, vođa Ostrogota, skršio moć Herula u Italiji. Jedan naraštaj kasnije, pod Justinijanovim četama koje su se borile za rimskoga papu, nestale su i dvije posljednje prepreke papinske moći, Vandali (534. godine) i Ostrogoti (538. godine). Od tog su vremena imena ovih kraljevstava nestala iz svjetske i europske povijesti, te oni nemaju modernih nasljednika.

7. HULA NA SVEVIŠNJEGA (Dan. 7: 25)

Papinska je Crkva otišla tako daleko u svojim djelima da je opijena vinom moći, štovala i obožavala rimskog biskupa, običnog smrtnika, kao drugog Boga na zemlji. Njemu je izričito bila dana moć opraštanja grijeha i autoriteta mjenjanja Kristovih zapovijedi. Razmislimo malo! Zar je slabom čovjeku koji zaboravlja i griješi kao i drugi ljudi, koji ima iste potrebe za snom i hranom, koji se umara i obolijeva, raste, stari i na koncu umire, koji treba oproštenje za svoje grijehe i prijestupe, dana božanska titula i čast svojstvena jedino Bogu? Zar je takav čovjek mogao biti proglašen bezrešnim? kakvu li je samo zbrku prouzročila preveleika moć i oholost! Tako se dogodilo da je institucija koja je trebala biti Božjim glasnogovornikom, postala glasilom kneza tame, huleći na Svevišnjega.

8. ZATIRE SVECE SVEVIŠNJEGA (Dan. 7: 25)

Znano je da je preko 5000 000 000 mučenika izgubilo život od papinskog mača i da se zemlja stoljećima natapala njihovom krvlju. Podizane su velike vojske i organizirani opsežni pohodi s ciljem istrebljenja tzv. heretika. Svijet i danas, nakon toliko vremena, dršća pri pomisli na Inkviziciju, ali koliko ljudi zapravo zna da je ta neljudska institucija bila stvorena u korist papinske moći? Jedan nas povjesničar, Lecky, izvještava: Nijedan protestant s imalo poznavanja svjetske povijesti, neće nikad dovesti u dvojbu činjenicu da je Rimokatolička crkva prolila više nevine krvi nego ijedna druga ikad postojeća institucija. (Lecky: Rise and Influence of the Spirit of Rationalism inEurope, str. 32.).

9. PROMJENA BLAGDANA I ZAKONA (Dan. 7: 25)

Postajući sve bezobzirnija i oholija, papinska Crkva nije prezala ni od uplitanja u Božji zakon. Institucija koja je trebala sva svoja sredstva upotrijebiti za očuvanje Deset zapovijedi, odlučila je razbiti Božji zaštitni zid. Budući da je druga zapovijed, onakva kakvom je nalazimo u Bibliji, bila u suprotnosti s upotrebom slika i kipova i njihovim obožavanjem, papinska se Crkva drznula izbaciti istu iz Božjeg zakona, o čemu svjedoče i današnji katolički katekizmi. Potom je zanemarila jednostavne odredbe četvrte zapovijedi, koja propisuje držanje sedmog dana subote, i izdala zakono štovanju nedjelje, prvog dana u tjednu. Danijelovo nam proročanstvo kaže da se moć malog roga nalazila u mjenjanju blagdana i zakona, a znamo da je jedina Božja zapovijed u svezi vremena i blagdana četvrta zapovijed, zapovijed o suboti, sedmom danu.

10. VLADAT ĆE JEDNO VRIJEME, DVA VREMENA I POLOVICU (Dan. 7: 25)

Događaji s početka vladavine malog roga:Rimski je biskup Justinijanovim dekretom iz 538. godine proglašen duhovnom glavomkršćanstva. Nakons toljeća borbe s Arijevom herezon s jedne strane i katoličkim biskupina s druge, papinstvo je konačno našlo svoju objedu u Justinijanu koji se, 527. godine uspeo na prijestolje u Konstantinopolisu, kao car Istočog Rimskog carstva. Željan patronata nad Rimskom crkvom, kao odskočnom daskom za ovladavanje Zapadnim Rimskim carstvom, Justinijan je poveo neravnopravan rat protiv Arijevih pristalica u slavu i čast katoličke struje. Potom je 533. godine proglasio rimskog biskupa Glavom svih svetih Crkava i istinitim i pravim ispravljačem hereze, napominjući da je nadbiskup iz Konstantinopolisa podređen rimskom biskupu. Ove su odredbe stupile na snagu 538. godine kad je Belisar, Justinijanov vojskovođa, zadao smrtni udarac Ostrogotima, posljednjem, trećem rogu Arijeve doktrine. Iste je godine Justinijan izdao edikt kojim je svim nekatolicima naređeno da s u roku od devedeset dana priduže Katoličkoj crkvi, ili u suprotnom moraju napustiti Carstvo, a imovina im se konfiscira.

M.Golubić: Povijest crkve, Beograd 1970. strana 276.-277.

Tridentski koncil

Da bi učvrstio srednjovjekovne crkvene dogme nasuprot novootkrivenim istinama reformatora i da bi na taj način zaustavio dalje napredovanje reformacije, papa je sazvao veliki Tridentski koncil (1545.-1563.). Koncil se održavao u Austriji, u malom gradu Trentu ili Tridentu. Većina prisutnih bili su Talijani. Koncil je bio pod kontrolom Rima. Protestantima je bilo jasno da će Koncil glasati po diktau Rima, zato su odbacili proceduru Koncila.Na prvim sastancima Koncila raspravljalo se o protestantskom gledištu. Protestanti su stajali na stanovištu: 1. da Sveto pismo sadrži sve istine potrebne za spasenje i da će svetogrđe izjednačiti tradiciju sa Biblijom; 2. da su neke knjige koje se nalaze u latinskoj Vulati apokrifne; 3. da je smisao Pisma jasan, tako da ga svako moće razumjeti bez pomoći komentara, samo uz pomoć Svetog Duha. Sabor je osudio ovo protestantsko gledište. Izjednačio je tradiciju sa Biblijom, latinsku Vulgatu je proglasio jedinim autentičnim prevodom, istakao je da se Biblija ne može razumjeti bez crkvenih komentara, osudio je nauku o opravdanju kroz vjeru kako ju je Luter objasnio i zabranio je da se štampa bilo kakva vjerska knjiga bez pregleda i odobrenja od strane crkve.Sabor je usvojio zaključak da je srednjovjekovni katolicizam jedini čuvar istine i povezao ga je čeličnom vezom u čvrst sistem nauke, koji se više ne moće mjenjati. Papa Pio IV je bulom od 26.siječnja 1564. godine potvrdio odluke sabora. Iste godine u prosincu je on objavio takozvani "Vjeruju", kao jezgru Kanona i odluka Tridentskog Koncila, koji su svi svećenici morali prihvatiti i po njemu se ravnati. Gidne 1566. bio je štampan Katekizam Tridentskog Koncila kao priručnik za svećenike. Ova dva dokumenta (Katekizam i "Vjeruju" Pija IV) su temelj katoličke vjere i života do današnjeg dana.Sistemu katoličkih dogmi utvrđenom na saboru u Tridentu kasnije su dodate samo još tri nove dogme - bezgrešno začeće Marije (1854), nepogrešivost pape (1870) i Marijino uznesenje (1950).Tridentski Koncil je usvojio sve srednjovjekovne dogme i tome je dodao da nema spasenja izvan prave katoličke crkve. Time je bila reformacija definitivno odbaćena i anatemisana. Na sastanku od 18.siječnja 1562. godine, u svom govoru pred članovima sabora, nadbiskup grada Radjija (Reggia) iz Kalabrije - Gaspar del Foso (Fosso) - istakao je da je autoritet crkve iznad autoriteta Svetog pisma. Kao dokaz za to naveo je svetkovanje nedjelje, koje je crkva uvela na mjesto subote, a koju promjenu prihvaćaju protestanti. Crkva katolička, posle Tridentskog koncila, uvjek navodi promjenu subote u nedjelju kao pečat ili znak svog autoriteta. Ona ističe da ima vlast da promjeni i četvrtu zapovjed. Gaspar del Foso je kazao: "Subota, najistaknutiji dan u zakonu, promjenjena je u nedjelju....Ovi i slični propisi nisu ukinuti Kristovom izjavom (jer sam kaže da nije došao promjeniti zakon), već su promjenjeni vlašću crkve."

Tridentski koncil se završio izjavom Kardinala od Lorene (Lorraine) koji je kazao: "Svi to vjerujemo; svi isto mislimo... To je vjera blaženog Petra i apostola; to je vjera Otaca; to je prava vjera." Prisutni su odgovorili: "To vjerujemo; tako mislimo, to potpisujemo."

Na završetku Kardinal je uskliknuo: "Anatema svim hereticima"; na što su prisutni odgovorili: "Anatema, anatema." Posle toga je 265 delegata potpisalo odluke koncila. Tako je završio Tridentski sabor.

Večernji list, Zagreb 17. lipnja 1997.

VELIKO UZBUĐENJE U VIROVITIČKOM KRAJU

Vjerujte nam - vidjeli smo Gospu!

strana 20 i 29

Gradina, petnaest kilometara sjeveroistočno od Virovitice, od kraja prošlog tjedna u znaku je Gospina ukazanja. Naime, zadnjeg dana škole djeca su posljednje sate u petak oko podneva provodila na igralištu mjesnog nogometnog kluba i tada im se, navodno ukazala Gospa. Nerijetkim su događajem zaplakali, a učenici 5b razreda mjesne osnovne škole Ivana Zrnić Gojević iz Gradine, Josipa Dorić iz obližnjeg Baćevca pohitale su u školu da o neobičnom događaju ispripovijedaju svojim učiteljicama, Đurđi Šimić i Zdenki Jeftimiji. Djeca su bila vidno preplašena, kažu o tom događaju dvije učiteljice, također vidjelice Gospina lika. Gospa je imala veo preko glave, s svjetloplavi plašt spuštao se niz tijelo. Nema nikakve dileme, uvjeravaju nas učiteljice koje su na mjestu ukazanja provele dulje vrijeme i uvjerile se u istinitost učeničkih tvrdnji o Gospinu ukazanju. Ivana Zrnić Gojević došla je sva uplakana i preplašena pričajući o Gospi na igralištu što ju je vidjelo više djece, učenika naše škole, kaže Đurđa Šimić. S kolegicom Zdenkom Jeftimijom otišli smo s djecom na mjesto i uvjerile se u Gospinu nazočnost. Silueta žene bila je lijepo vidljiva na nebu iako se obrisi lica nisu vidjeli u detaljima, ali je očito da je riječ o Majci Božjoj. Svoju je lijevu ruku imala podignutu preko vela što je padao s glave do sredine tijela. S kolegicom Zdenkom Jeftimijom i okružene s oko dvadesetoro učenika u to vrijeme, gledale smo Gospin lik gotovo petnaest minuta nakon čega smo uzbuđene došle u školu da sve to ispričamo ostalim kolegama. Vidjela sam Gospu! rekla je za Večernji list vidjelica Ivana Zrnić Gojević koja je s kolegicom Josipom Dorić o Gospinu ukazanju prva izvjestila svoje učiteljice. Kao i mnoge drugi jako sam se uplašila. Nas petero koji smo u to vrijeme bili na okupu počeli smo moliti i tada nam je nestao strah. Gospa je bila u plavom, s križem kraj sebe i dvoje djece što su kao anđeli lebdjeli u

zraku kraj Gospina lika, rekla nam je Ivana Zrnić Gojević. Učiteljice - vidjelice Đurđa Šimić i Zdenka Jeftimija pokazuju mjesto navodnog ukazanja i tvrde: U petak oko podneva naši su učenici igrajući se tu na igralištu mjesnog nogometnog kluba bili svjedoci Gospina ukazanja. Vidjelica Ivana Zrnić Gojević uplašena siluetom Majke Božje počela sam plakati i moliti se te o neobičnom događaju odmah obavjestila svoje učiteljice. Marijana Milovanović iz Gradine tvrdi da je pretplošle noći točno u ponoć na mjesto ukazanja vidjela crveno svjetlou obliku križa i gledala ga cijeli sat.

Antipapa LeFevr

Od 1.srpnja katolička crkva je i zvanično dobila jednog novog hretika ili antipapu. Kako neki kažu to je monsignor Marsel Le Fevr, nadbiskup sa sjedištem u Švicarskom mjestu Ekonu. On već godinama važi za vođu tradicionalista (internista) koji se protive modernizaciji crkve. Nekoliko puta do sada dolazilo je do oštrih sukoba između Le Fevra i Vatikana, ali se on čuvao da pređe onu granicu sa koje nema povratka. Sada je ta granica prijeđena. U Ekonu 1. srpnja održana je velika svečanost na koju prisustvuje deset tisuća vjernika. Le Fevr rukopoložio četiri nova biskupa. Usprkos upozorenjima iz Vatikana da samo papa ima pravo na to taj čin se kvalificirao kao herza i povlači kaznu isključenja iz crkve. Kazna je zaista brzo stigla. Biskupi su rukopoloženi nešto poslije jedanaest i trideset, a odluka o ekskomunikaciji objavljena je u petnaest sati. Nisam heretik prokomentirao je ovu odluku osamdesetrogodišnji Le Fevr. Naprotiv, na Vatikanu je da se vrati na pravi Kristov put. Otišao je i dalje. Sadašnjeg papu Ivana Pavla II nazvao je antikristom. Na slici Le Fevr sa vjernicima u Ekonu.

Glasnik sv. Josipa br. 2 1996., strana 13

NEDJELJA, DAN GOSPODNJI

U naše vrijeme kod mnogih kršćana nedjelja je izgubila to značenje. Mnogi kršćani danas smatraju da nedjelja nije tako važna za njihov život. Mnogi drže da mogu biti dobri kršćani bez svete mise... Mnogi zaboravljaju na Božju zapovjed. Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji...Svaki kršćanin mora izbjegavati da drugima bez potrebe nameće ono što bi spriječilo da obdržavaju dan gospodnji (1995)... Nedjelja je sveta što znači da je predukus definitivnog života konačnog života. Kurzivom i maslom. Kristova majka Marija kod objave u La Salette-u rekla je: Jedan od grijeha koji izazivaju kaznu Božju jest nepoštivanje nedjelje...Nedjeljom se treba svetkovati Kristovo

uskrsnuće, uskrsna tajna, tajna otkupljenja, tj. tajna po kojoj smo spašeni, tajna koja nam daje pravi život. Dakle, euharistija je ta tajna uskrsne i tajna otkupljenja prisutna tajanstveno, ali stvarano. Dakle, euharistija je duša nedjelje. Bez svete mise nema prave nedjelje. Kršćanin koji ne živi po vjeri i ne svetkuje nedjelju u sebi je kontradikcija, suprotnost. Crkva obvezuje pod smrtni grijeh svakog vjernika da osigura misu svake nedjelje i zapovjedanog blagdana. Iz vrlo teškog razloga kršćanin ne može dispenzirati da smrtno ne sagriješi. Ništa ne može zamjeniti svetu misu...Euharistija koja je sakrament jedinstva.

National Sunday law, A. Jan MarcussenIzdavač Amazing truth publicationsP.O.Pox 68 thompsonlille, II. 62890 copyright 1983.

Velike religijske grupe kao što su Lords day alliance, The religious raundtable i Christian voice upravo to žele i već imaju članak po tom pitanju u tisku. Nacionalni katolički častopis Katolic twincirele kaže: Svi amerikanci će učiniti dobro potpisujući peticiju predsjedniku i Kongresu zahtjevajući federalni zakon. Ustavni amandman ako je potrebno, sa zahtjevom ponovnog uspostavljanja nedjelje kao nacionalnog nada odmora. Ove snažen grupe imaju jasne stavove. Trude se za mnoge dobre stvari; bolji TV program, spas obitelji i.t.d., ali ne shvaćaju da kada Amerika ustanovi nedjeljni zakon oduzimaju religijsku slobodu onima koji su izabrali držati Božji dan odmora umjesto dana sunca koji je rimska crkva uvela iz poganstva koji je obožavao sunce. To je prisilni žig zvjeri i oni koji su za ovaj tiranski zakon, a znaju što to znači sigurno će primiti žig zvjeri. Zašto? Zato što će biti neposlušni Božjim zakonima da bi držali ljudske tradicije. Isus je kazao: Zaluda me poštuju učeći naukama i zapovjedima ljudskim (Marko 7: 7). Nemojte me pogrešno shvatit. Ja volim predsjednika i svoju domovinu, ali jednostavno vam iznosim činjenice. Ako vam je u glavi još zbrka zbog šoka o nedavnom nacionalnom zakonu i progonu koji će biti u našoj sada slobodnoj zemlji kao što će se dogoditi i meni mogu vam samo ovo reći: Idite bliže Bogu, bliže no što ste bili ikada u životu. On će vam pomoći. Ove stvari dolaze velikom brzinom. Vjerovali ili ne, u Virginii se to već bilo sprovelo, mislim na nedjeljni zakon pod smrtnom kaznom.

NEDJELJNJI ZAKON POD SMRTNOM KAZNOM

Godine 1610. prvi nedjeljni zakon u Vigrinia, SAD je zahtjevao. Svaki čovjek i žena se imaju pojaviti na jutarnjoj misi i propovjedi u danu od odmora, nedjelji i posljepodnevnoj misi i katekizmu. Prvo plaćajući za grijeh da bi dobili oprost za cijeli tjedan koji slijedi. Drugo da bi ispovijedili, bili i bičevani za oprost. Treće da bi smrtno platili!!! Zakone i uredbe Božanske politički i materijalni kolonije Virginia, prvo uspostavljeni od sir Thomasa Datesa kralja, generalpukovnika 24. svibanj 1610. Da li ste znali da se ovaj zakon još nalazi na snazi i da nikada nije poništen. Neustavan je, govori zakonik Richmond govoreći o nedjeljnom zakonu tada. To je religijski zakon i neustavan je, ali još uvijek postoji. Mnoge države imaju ovakove sive zakone, uspostavljene i ukidane posljednjih dvije stotine godina. Mnoge od njih leže ne upotrebljavajući se, čekaju. Što će pokrenuti narod da prihvati svjetski nacionalni dan od odmora, nedjelju. Kriminal će biti najveći faktor. Jeste li primjetili da se smrtna kazna ponovno uspostavlja, Da, kriminal se otrgnuo kontroli. Ljudi su zaplašeni, ljudi su bijeni na kriminal i to je dovelo do ponovnog uvođenja smrtne kazne. Samo prije nekoliko sati zaustavio sam se ispred kioska i čitao veliki nastov u novinama "Ubojici određeno pogubljenje." Nekom mladiđu je određeno pogubljenje zbog ubojstva dvogodišnje djevojčice u Wildwodu na Floridi. Žrtva je bila oteta, zlostavljana i živa zakopana. Čovječe, možete vidjeti zašto s ovakom porastu kriminala ponovno se uvodi smrtna kazna. Sudac je osobno izjavio da je zločin bio posebno gnjusan, objestan, zao i okrutan

Citrus cronicle news

Nekoliko članova mladića je grlilo i ljubilo krvnika nakon izvršenja kazne, nastavljaju novine svoj izvještaj. U Bibliji se na nekoliko mjesta navješćuje smrtna kazna za neke kriminalne radnje; ubojstvo, silovanje, čarobnjaštvo, homoseksualizam i slično. Postanak 9:5, 6. Ponovljeni zakon 22: 25-29, Levetski zakon 20: 13 Izlazak 22: 18. Prošle godine je oko četristo ljudi bilo na čekanju za izvršenje smrtne kazne u SAD. Sada se brojka popela na preko tisuću. Javno mijenje doskora protiv takvog kažnjavanja, sada je 2:1 za. Prema Biblijskom proročanstvu vraća se ponovno uvođenje smrtne kazne. Najstrašnija od svega što će ona biti ponovno na snazi. Bit će upotrebljena protiv onih koji vole Boga. Čak joj je bilo dopušteno da udahne život kipu zvjeri tako za kip zvijeri progovori i prouzrokuje da se pobiju svi koji se ne htješe pokloniti kipu zvjeri (Otkrivenje 13: 15). Drugi razlog za uspostavu nedjeljnog zakona biti će ekonomski. Vi ste dobro upoznati sa situacijom koju ne moramo posebno analizirati. Treći razlog su religijske vođe svih naroda koji će uznemiriti ljude tako da pomisle kako je donošenje takvog zakona neophodno. Kao što stoji u prvom poglavlju, masvoni mediji svojim porukama i člancima koji kruže cijelom zemljom uvjeravati stanovništvo kako neće doći do oslobođenja brda

ekonomskim problema i katastrofa dok se ne ustanovi nedjeljna vladavaina direktima i aktima. Sada vi i ja možemo jasno vidjeti da je ovo ispunjena proročanstva navođenje nacije da primi žig zvjeri, ali za obična čovjeka koji nezna ništa o Bibliji ovakvo predstavljanje stvari izgleda prilično dobro. Druga stvar koja će poduprijeti da se sve to desi su čuta. Jeste li primjetili zastrašujuća zanimanja za natprirodnim. Bog je svakako bog čuda, zato su mnogi skloni povjerovati kako su sva čuda od Boga. Ne poznavajući Bibliju oni će mnogo lakše postati žrtve sotonine prijevare i njegovih čuda. Pogledajte ovo: uto opazih iz usta zmaja, iz usta zvijeri, iz usta lažnog proroka izlaze tri nečista duha kao žabe. To su uistinu duhovi đavolski koji čine čuda i koji odlauze kraljevima cijeloga svijeta da ih okupe za rat velikog dana Boga svemugućega (Otkrivenje 16: 13 i 14).Nadalje, Biblija zabranjuje bilo kome da kontaktira s mrtvima jer kad to čine oni pozivaju zle duhove da im govore. Zato su ljudi koji su to činili u Biblijsko vrijeme bili osuđeni na smrt, ali oni iz našeg modernog urbanog društva će upasti baš u tu istu rupu. Soton im je već pripravio put u nj. Pozivajući se na Grely agenciju, svaki četvrti amerikanac je pokušao kontaktirati mrtve. Polovina svih udovica u Americi i Islandu je priznala da komunicira s mrtvima. Da bi prošao nacionalni nedjeljni zakon mora se prvo promjeniti Ustav. Veliki princip razdvajanja Crkve od Države mora biti prvobitno oslabljen posebno prvi amandman. Jeste li primjetili da je netko u posljednje vrijeme govorio o promjeni prvog amandmana. Potrebno je da tridesetčetiri države zatraže Ustavnu konvenciju da bi se Ustav promijenio. Do sada su trideset i dvije države zahtjevale to. Prema proročanstvu to će biti promjenjeno, ali Bog od nas kao od svoje djece očekuje da učinimo sve da to spriječimo. D/seljenici su prolili svoju krv da nama osiguraju naciju slobodnu religijskih progona i netolerancije. Smijemo li gledati kako naša religijska sloboda nestaje ne čineći ništa. Crkve koje su prihvatile nedjelju će se ujediniti u veliki pokret kako bi obratile svijet. Već su crkvene vođe uvukle svoje ljude u politiku. Kako će nedjeljni zakon biti religijski zakon čini se sasvim normalno da đavo umiješa crkvu u politiku da bi poništio razliku koja odvaja Crkvu od politike te tako proveo religijski zakon. Izgleda šokirajuće, ali većina političara kao crkvenih vođa smatraju u današnje vrijeme; netreba odvajati Crkvu od politike. Da li ste to primjetili? Oni to čak i ne skrivaju. Nedavno je papa izjavio da je on jedini logični lider novo stvorene Europe.

Sandy telegraph, 25. kolovoza 1991.

O da, šokirajuće. Nedjeljni zakon će biti predstavljen kao jedino pravo rješenje za nagomilane probleme s kojima se svijet sučeljava i on će ujediniti sve kršćane svijeta. Hladna jeza mi ide niz kičmu dok sam jedne večeri slušao glas sa snažne radiopostaje blizu Washingtona D.S. kao čelik hladan glas je govorio da je Božje prokletstvo na ljudima i da se neće ukloniti dok se narod ne pokaje i vrati Bogu poštujući svetinju, zamislite, nedjelju. U velikoj mjeri će

Crkvene vođe biti ti koji će prisiliti ljude da obožavaju prvu zvijer. Da bi obožavali prvu zvijer, vi ne morate biti pripadnik bilo koje određene crkve. Najpogodnije ime kojim možete danas nazvati je da je pripadnik kulta ili sekte. No, upravo oni koji ostanu vjerni svim deset zapovjedima dobit će te atribute.

Na trentskom koncilu 1545. crkvene vođe ustanovile su da tradicija ima isti autoritet kao Biblija. Oni vjeruju da im je Boga dao autoritet da mijenjaju Bibliju kako žele. Pod tradicijom podrazumijevaju ljudsku nauku. Isus je kazao: Uzalud misli da me štuje dok naučava mul nauku zapovjedi ljudske (Matej 15: 9). Upravo, kako su unjeli idole u crkve da bi učinili da neznabošci lakše uđu u crkve, tako su promijenili i dan od odmora iz izstog razloga. Kako je zapravo sve to počelo? Sunce je bilo glavno božanstvo neznabožaca od starog Babilona. Kako su oni obožavali Boga u nedjelji, crkvene vođe sklone kompromisu su vidjele da će positći nekoliko stvari ako promjene subotu u nedjelju:1. To će ih odvojiti od Židova koje su mnogi Rimljani mrzili i koji su kao i Isus (Luka 4: 16) imali bogoslužja od početka pa i danas.2. To bi omogućilo da na jednostavan način i pogani uđu u crkvu ako bi kršćani vršili bogoslužja istog dana. To je funkcioniralo. Pogani su pristizali u tisućama. Sotonski plan kompromisa je učinio svoje zanosno djelo. Promjena je zahvalno prihvaćena od mnogih istinskih neznabožaca dok su pravi kršćani uspaničeni. Oni su išli vođama i pitali tko se usudio kvariti zakon svevišnjeg Boga. No, crkvene vođe su znale da će se to dogoditi i imali su spreman odgovor. To je remek djelo prijevare. Ako tko dobro poznaje Bibliju ovo bi zvučalo sasvim ispravno. Ljudima je objašnjeno da se slavi Bog nedjeljom jer je Isus uskrsnuo u nedjelju. Nema niti jednog jedinog stiha u Bibliji koji nam nalaže da tako postupimo, ali njima je tako bilo obrazloženo. Začuđujuće, možda ste i vi čuli to obrazloženje. Kada je car Konstantin postao kršćanin, sjećate se da je kršćanstvo državno postalo državna religija. Tisuće obožavatelja sunca su pristupila crkvi, a da su nedugo prije toga imali dominantan utjecaj. Većina njegovih službenika bili su obožavatelji sunca. Zato što je rimska uprava postajala sve slabija, Konstantin se posavjetovao sa svojim pomoćnicima i crkvenim vođama u Rimu. Što da učinimo? Kako da ujedinimo i stabiliziramo vladu? Crkveni savjet vođa iskoristio je situaciiju. Izdaje nedjeljni zakon. Proglasi rad nedjeljom prokletstvom i uuzdigni nedjelju. I to je bilo to. To je zadovoljilo poganske obožavatelje sunca i ujedinilo kršćanske pogane, kršćane i rimsko carstvo kao nikad prije. Godine 321. car Konstantin popustivši prijedlozima crkvenih vođa, izdaje prvi nedjeljni zakon. Evo ga točno kako je zabilježen: "Neka svi službenici i građani i sva okupirana plemena odmaraju cijenjeni dan sunca." Edikt 7.ožujak 321. godine Corpus julius civilis cot.

Dodatak 9, prvi nedjeljni zakon. Najranija uspostava nedjelje kao zakonskog dana odmora, zabilježena je u zakonu cara Konstantina 321. godine prije Krista koji naglašava da "svi" sudovi, stanovnici gradova, prodavaonice nesmiju nedjeljom raditi (Venera bili dei Solis) s izuzećem poljodjelca i onih koji su radom vezani za zemlju.

Encyelopedia britannica IX izdanje, kartica "Nedjelja"

Latinski original nalazi su u Codess Junistiniani knjiga III, dipla XII, lex III. Zakon na latinskom i na engleskom nalazi se u Thilip Schapfovoj "History of the chrian chrch" knjiga III, III period poglavlje VII, sec 75, strana 380, frutnota 1 i u Albert Henry new manovoj "amanual off chrch history" Philadelphia the American baptist publication society 1933. obnov. izd.vol.1, strana 305-307 i u Leroy e.fromoovoj "The prophetic fait of our fathers" (Washington D.Creview and herald publyshing asoc 1950.) vol.1, strana 376-381. Kršćani koji nisu htjeli opoganiti Boga našli su se u nedoumici. Sotona je lukavo postupio tako da ste ih morali poštivati "poganski dan sunca" ili biti kažnjen. Čak i poslije carskog nedjeljnog zakona mnogi su kršćani nastavili praznovati sedmi dan, da odmora koji je njihov spasitelj držao. Bog je znao što se događa i predvidio je da će čovjek grijeha pomišljati da promjeni vremena i zakona. Sotona je bio spreman na prevaru svjetstkog razmjera. Svećenstvo je zabranilo Biblije. Kako bi godine prolazile, nove generacije bez Biblije bi zaboravile sve o Gospodnjem danu odmora. Ne samo to. S vremena na vrijeme zakazivani su veliki crkveni koncili. Na svakom od njih se dan odmora koji je Gospod ostavio za uspomenu n stvaranje potiskivao i uzdizala se nedjelja. Poganska svetkovina se konačno slavila kao Dan Gospodnji. Ustanovio ga je papa Silvestar 314.-337. godine. Crkvene vođe su proglasile Biblijski dan odmora židovstvom, a nad onima koji su držali u poslušnosti prema četvrtoj Božjoj zapovijedi, izricalo se prokletstvo. Izvrnuti deset Božjih zapovijedi, uvesti nedeljno bogosluženje kao pravo istinsko obožavanje, oduzeti Bibliji i zapovjedima zapovjedi cijelom svijetu da to prihvati, to je vrhunac svih obmana. Možete služiti bilo kojem Bogu i držati se i devet zapovjedi (ne ubij, ne ukradi i drugo), ali da bi održao četvrtu moraš obožavati stvoritelja svemira koji je sam počinuo, odmorio sedmog dana i zapovijedio svom narodu da čini isto živjeći u ljubavi s njim. Valdenžani koje sam spomenuo i koje još neke grupe kroz mračne vjekove tajno su posjedovali Bibliju i mnogi su držali Biblijski dan odmora kao što je Isus držao svo vrijeme kroz povijest. Ali prema njima se postupalo kao prema ljudima van zakona. Gdje god su bili uhvaćeni bili su mučeni do smrti. Njihova raskomadana tijela dokazuju svijetu taktiku koju je zvijer uvijek koristila, silu. O Božjim vjernima u posljednje vrijeme piše. Na tome se temelji postojanost svetih koju čuju Božju zapovijed i vjeruje u Isusa Otkrivenje 14:12) Danas vođe koje znaju o čemu se radi priznaju da je čovjek promijenio dan odmora, a ne Bog. Pogledajmo neke iznenađujuće izjave nekih protestantskih vođa. Metodisti. Razlog zašto štujemo prvi dan umjesto sedmog dana je taj što ne

postoji izričita naredba. Neki će uzaludno pretraživati Pismo tražeći vlast da promjene sedmi dan u prvi.

Slovis gchapel, the rules for living, strana 61.

BAPTISTI

Herold Lindsell, glavni urednik Christianity today kaže: Ne piše ništa u pismu što bi od nas zahtjevalo da držimo nedjelju umjesto subote kao sveti dan.

Cristianity today, 5.studeni 1976.

EPISKOPALCI

U Biblijskim zapovijedima piše da se sedmog dana treba odmoriti. To je subota. Nigdje u Bibliji nije zabilježeno da bogoslužje treba obavljati nedjeljom.

Philip Carrington, Toronto Daily star, 26. listopada 1949.

Naši prijatelji katolici znaju kako je došlo do promjene. Oni kažu: Mi držimo nedjelju umjesto subotu zato što je katolička crkva na koncilu Laudiceje prenjela svetost subone na nedjelju.

The converts catechizm of catolic doctrine, III izdanje strana 50

The catolic press kaže: Nedjelja je katolička institucija i on drži da kao takva može biti obranjena samo katoličkim principima. Od početka do kraja pisma nema niti jednog stiha koji ukazuje na promjenu tjednog bogoslužena sa posljednjeg dana u tjednu na prvi. Bog govori o sedmom danu 126. puta u Starom Zavjetu i 62 puta u Novom Zavjetu. Prvi dan u tjednu se spominje 8 puta,a li o tome smo već govorili u ovoj knjizi.Papa ima silu da mijenja vremena, uređuje zakone i upravlja svim stvarima čak i sa Kristovim zapovjedima. Papa je imao vlast i često je ispoljavao da upravlja sa svim Kristovim zapovjedima.

Tecretal de trantlantic episcop cap

Ja se molim Bogu da tisuće ljuda širom zemaljske kugle nauče ove zadivljujuće istine o istinskom danu odmora kojeg je Bog ustanovio i zapisao u Bibliji i da ga počinju držati svetim u poslušnosti iz ljubavi prema spasitelju koji je umro da bi se oni mogli spasiti.

Kompromis

Vodeća doktrina crkve da je njenoj vidljivoj glavi data vlast od uzvišenog autoriteta nad biskupima, svećenstvom i svim dijelovima svijeta. Čak štoviše uzima sebi ime Boga. Naziva se Gospod bog papa i objavljuje da je bezgrešan. Među dvadesetsedam izreka poznatih kao "popisi hildebranda" potpisani od pape Grgura VII pojavljuje se sljedeće: 2. Rimski biskup ima jedini pravo da se naziva univerzalnim; 6. nijedna osoba...nesmije živjeti pod istim krovom sa nekim koga je papa izopćio; 9. svi prinčevi trebaju samo njemu ljubiti noge; 19. Njemu ne može nitko suditi; 22. Rimska crkva nije nikada pogriješila. Ona ne griješi niti će prema Pismu ikada pogriješiti; 27. Papa može dati oprost od bilo kojeg grijeha.

O clakrs commentary u stihu u Danijelu 7: 25 kaže: Oni su prisvojili pravo nepogrešivosti koje pripada samo Bogu. Oni ispovijedaju oprost grijeha što pripada samo Bogu.

Još ponešto o Ustavu. Ustav garantira da Kongres ne može donjeti zakon koji im onemogućuje religijsku slobodu ili zabranjuje njeno slobodno ispoljavanje...U pismu poslano okruglom stolu religijskih vođa postavljeno je pitanje. Ako je vrijeme da se osjeti utjecaj moralnih vođa na vladu, uključuje li to također ozakonjenje da nedjelja postane obavezan dan bogosluženja cijeloj zemlji. U odgovoru na izvršni direktor H.Edward piše: Ozakonjenje i predsjednička proklamacija da se provede prisilom, da. Dinamika nas nagoni da se malo zamislimo jer novine i TV opravdavaju pred masama misao da je vladina odgovornost da dekretom ustanovi nacionalno poštivanje nedjelje. I tako neće biti oslobođenja sa planine ekonomske katastrofe sve dok se nedjelja kao nacionalni religijski blagdan ne bude striktno provodila. Nije iznenađanje onda što iz zakonodavstva South Caroline čujemo da je zahtjev predstavnika države Andersona za ustanovljenje nedjelje kao društvenog zakona izazvalo ogromni aplauz. Tkjo može prestati sumnjati da će predsjednik države objaviti svoju namjeru da učini ono što ni jedan predsjednik SAD-a nije bio u stanju učiniti, potpiše religijski zakon.

Dodatak 4. Biblija, zabranjena knjiga. Na koncilu u Toulusu crkvene vođe su odlučile. Mi zabranjujemo svjetovnim ljudima posjedovanje prijepisa Starog i Novog zavjeta...Mi najoštrije zabranjujemo posjedovanje gore navedenih knjiga nma narodnom jeziku. Gospodari okruga trebaju pažljivo tragati za hereticima u nastambama, kolibama i

šumama, a njihova podzemna utočišta u potpunosti trebaju biti raskopana.

Concil tolosanum papa Grgur IX anno chr 1229.

Crkveni kocil u Tarragoni odlučio je da nitko nesmije posjedovati knjige Starog i Novog zavjeta na rimskom jeziku, a ako ih netko posjeduje mora ih predati lokalnom svećeniku u roku od osam dana od objave ovog dekreta tako da bi mogli biti spaljene.

Danijel Lortsch historie de la bible en France, 1910. strana 14

Nakon što je ustanovljeno bibliografsko društvo bilo je svrstano u grupu s komunistima u jednoj nevjerovatnoj objavi 8.prosinca 1866. Papa Pio IX u svojoj objavi Quanta cura daje sljedeću izjavu: Socijalizam, komunizam, tajna društva, biblijska društv ova vrsta knjige mora biti uništena svim sredstvima.

Ikone

Drugi koncil Nicee 787. godine sazvan je da ustanovi obožavanje ikona u crkvi. Ovaj koncil je zabilježen u Ecclesiastical annlaid od baroniusa vol. 9 strana 391 - 40 (Anrwerp 1612. i Charles j. Eferl a history of concils of the churc from the original documents) knjiga 18, poglavlje 1, sekc 332,333, poglavlje 2 sekc. 345 352 (T. it Clark ed 1896.) vol 5 strana 260- 304 i 342 - 372. J. Mendhamu the seventh general council the secend of nicae u uvodu piše. Obožavanje ikona...je bilo jedno od onih nečistoća kršćanstva koje se uvuklo u crkvu kradomice i gotovo bez da je itko to primjetio i zapazio. Ova nečistoća se nije poput druge hrereze razvila sama od sebe odjednom jer bi se u tom slučaju suočila s odlučnom cenzurom i prijekorom. Ikone su isprva bile unešene u crkvu ne da bi bile obožavane nego kao nadomjestak za knjige kao pomoćno sredstvo onima koji nisu znali čitati ili da bi potakli pobožnost u mislima drugih...ali ispostavilo se da su ikone donešene u crvku više zatamnjivale negoli osvjetljavale misli neukog puka. Degradirale su češće negoli uzdizale pobožnost učenika u bogoslužju.

Dodatak 1A

ZVIJER I MALI ROG

1. Mali rog ima oči čovječje (Danijel 7: 8). Zvjer ima broj čovječji (Otkrivenje 13: 18)

2. Mali rog će potjerati svece i svevišnjeg (Danijel 7: 25). Zvijer također vodi rat protiv svetih (Otkrivenje 13: 7)3. Mali rog govori hulu na svevišnjeg (Danijel 7: 25). Zvijer također otvara usta na hulu protiv Boga (Otkrivenje 13: 6).4. Mali rog izrasta između deset rogova. Deset država nastalih iz Rima (Danijel 7: 8). Zvijer prima silu, prijesto i oblast veliku od Rima. Nakon što se oformilo deset nacija (Otkrivenje 13: 2).

Dodatak 11

CEREMONIJALNI ZAKON I DVA ZAVJETA

Razlika između moralnog Božjeg zakona deset zapovijedi i ceremonijalnog zakona je jednostavna. Pogledajte pažljivo razliku među njima. Onaj koji sadrži životinjske žrtve bio je prikovn na križ, no drugi je za vječnost deset zapovijedi. 1. Nazvan je kraljevski zakon ( u Jakovu 2: 8)2. Izgovorio ga je sam Bog (ponovljeni zakon 4, 12 i 13)3. Napisan je prstom Božjim (Izlazak 31: 18)4. Stavljen je u kovčeg (izlazak 40: 20; Jevrejima 9: 4)5. Zapisan je za vječnost (Psalam 111: 7, 8)6. Nije ga Krist poništio (Matej 5: 17, 18)

CEREMONIJALNI ZAKON

1. Nazvan je zakon zapovijedi u odredbama (Efežanima 2: 15)2. Izgovorio ga je Mojsije (ponovljeni zakon 1: 1-3)3. Napisao ga je Mojsije u knjigu (Druga ljetopisa 35: 12)4. Stavljen je pored kovčega (ponovljen zakon 31: 24-26=)5. Prikovan je na križ (Koločanima 2: 14)6. Ukinuo ga je Krist (Efežanima 2: 15)

Dvije najveće zapovijedi su: Ljubi gospoda Boga svojega svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom mišlju svojom. Druga velika zapovijed je: Ljubi bližnjega svojeg kao samog sebe. Božjih deset zapovijedi je sadržano u ove dvije zapovijedi. Prve četiri na prvoj ploči nas uče kako da ljubimo Boga svim srcem svojim, nemoj imati drugih bogova, nemoj se klanjati idolima, ne izgovaraj ime Božje uzalud, sjećaj se da svetkuješ subotu. Ostalih šest na drugoj ploči uče nas kako da volimo bližnjeg kao sebe, da poštujemo svoje roditelje, ne ubijamo, ne činimo preljub, ne krademo, ne lažemo, ne poželimo.

Glasnik sv. Ane, ožujak 1939. br. 3

strana 100

RAD U NEDJELJU

J.F.Z. - događa se da su nekoji radnici prisiljeni da rade u nedjelju...Da li griješe? Nedjelju i zapovjedane blagdane svetima slušanjem mise, pobožnostima i uzdržavanjima od teških poslova. Nedjeljni počinak, dakle, i odmor rijelu i počast Bogu. Pošto je to zapovijed koja veže pod grijeh onda se ona mora i opslužiti. Ali ta zapovijed nedjeljnog počinka prestaje obvezivati ako to traži: 1. Ljubav prema bližnjima; 2. Pobožnost. Spremiti naprimjer što je potrebno za bogoštovje; 3. Nužda; 4. Opće dobro. Prema tome radnik koji je prisiljen da radi jer inače ne može uzdržavati siromašnu obitelj, ne griješi ako radi i u nedjelju. Treba preporučiti da sluša svetu misu ukoliko je barem to u stanju činiti. Također ne griješi ni onaj radnik kojeg opće dobro sili na rad nedjeljom, kao na primjer željezničko ili brodarsko saobraćajno osoblje, ali ne može se ispričati od grijeha onaj koji svojom voljom sam traži izliku za rad nedjeljom i svecem.

Glasnik sv. Ante, ožujak 1939.

strana 104

VJEROZAKONSKI PRIJELAZI U ZAGREBU

Na području grada Zagreba bilo je o dine 1911. do kraja do kraja godine 1937. ukupno 5821 prijelaz iz jedne vjeroispovjedi u drugu. Od toga je prešlo na rimokatoličku vjeroispovjest 768, na grkokatoličku 6, na pravoslavnu 1041, na starokatoličku 3360, na evangeličku 451, na baptističku 22, na izraelsku 132, na islamsku 37, a na bezvjerstvo 4. Prelaz iz pojedinih vjeroispovjesti od 1911. - 1937. izgledaju ovako:sa rimokatoličke prešlo je 4792, sa grkokatoličke 10, sa pravoslavne 320, sa starokatoličke 70, sa evangeličke 43, sa baptističke 6, sa izraelske 525, sa islamske 30, a sa bezvjerstva 15. Kako vidimo ova statistika nije povoljna za nas katolike. Prema prelazima na pravoslavnu i starokatoličku broj prijelaza na katoličku vjeru je razmjerno malen, a opet broj prelaza sa katoličke vjere neizmjerno je velik prema svim drugima. Očito je ipak da ovi prelazi ne dolaze iz prave vjerske pobude.

Iste novine, strana 100

Ali ta takozvana starokatolička crkva nema na sebi ništa katoličkog, pa pridaje sama sebi vlast koje nema. Bit će da joj ne fali jako zaleđe, te olako rješava ljude bračne veze. Međutim, ta presuda o razvodu vašeg braka je nevaljana prema postojećem državnom zakonu za građansko područje pa se sudac koji je presudio izrekom može službeno progoniti pred državnim vlastima.

strana 105

A kako je u Sarajevu? Tokom 1938. godine promijenile su vjeru 92 osobe i to jedanaest muških i osamdesetjedna ženska. Za Sarajevo svakako rekordan broj. Prema pojedinim vjerama brojevi stoje ovako: Katoličku vjeru ostavila je 61 osoba. Od toga su 4 žene prešle na islam, 2 na protestantizam, 38 na pravoslavlje, 3 muškarca na pravoslavlje, 6 muških i 5 ženskih na starokatolicizam, 1 muškarac uz 2 žene na iraelsku vjeroispovjest. Kod pravoslavnih prevrnulu je vjerom 9 lica, na islam su prešle 2 žene, na katoličku vjeru 7, kod muslimana 1 muškarac i 1 žena prešli su na pravoslavlje, kod jevreja 7 žena prešlo je na pravoslavnu a 9 na katoličku vjeru. Kod evangelika 3 žene su prešle na katoličku vjeru, a kod starokatolika 1 žena na izraelsku vjeroispovjed. I u Sarajevu smo, dakle, mi katolici najslabije prošli. Upravo i stoga smijemo zaključiti da je glavni razlog ovakvih vjerskih promjena ženidba i slični motiva, vrlo rijetko unutarnja duševna potreba.

Glas koncila, 22.lipnja 1997, br. 25 (1201)

strana 3

NEDJELJA - DAN GOSPODNJI I DAN BLAGDANSKOG POČINKA

Drugi Vatikanski sabor ovako je izrazio značenje nedjelje za kršćane. Crkva svetkuje vazmeno otajstvo svakog osmog dana koji se s pravom naziva dnom gospodnjim ili nedjeljom. Dobiva prema apostolskoj predaji koja potječe od samog dana uskrsnuća Kristova...To je prvi dan u tjednu...To je osmi dan, dan konačnog eshatološkog počinka...Gospodinova uskrsnuća ima u kršćanskom životu takvu važnost da su kršćani smatrali kako upravo taj dan u tjednu treba posebno slaviti, a ne starozavjetnu subotu...Nedjelja se naziva Danom Gospodnjih jer je obilježena trajnom prisutnošću uskrsloga u Crkvi gdje on nastavlja tumačiti Pisma i lomiti kruh kao što je to učinio u Emaosu. Usporedi Luka 24: 30... Zato je nedjelja i dan Crkve. Otkako je Hrvatski narod primio kršćanstvo s osobitim poštovanjem prihvatio je nedjelju dao Dan Gospodnji. Slavljenje nedjelje bio je znak njegove vjernosti Bogu i Crkvi... Nedjelja je bila dan pouke o bitnim istinama kršćanske vjere. Ona je bila i u socijalnom smislu važan dan...

NEDJELJA U KULTURNIM I DRUŠTVENIM PROMJENAMA

Pošto su izgubili vezu s religijskim ozračjem svoga djetinjstva i mladosti u mnogima je oslabila krhka osobna vjera. Zakon proizvodnje koji je skloniji individualizmu otvorio je put pluralizmu...Na području kulture postoje pojave kao što su materijalističko shvaćanje živote, težnja prema neumjerenom blagostanju, naleti hedonizma, uživalačkih prohtjeva, moralnog relativizma... Sredstva društvenog priopćenja svojom promidžbom stvaraju lažne potrebe i izbjegavaju bitna pitanja. Sve te pojave duboko su oštetile kršćanski mentalitet općenito i shvaćanje nedjelje posebno nemogu se zanemariti ni posljedice koje je na našim političkim prostorima ostavio bivši politički poredak...Stječe se, naime, dojam da se u naše vrijeme stvara novo shvaćanje nedjelje utemeljeno na sekulariziranom svjetonazoru koji je stran kršćanskom shvaćanju nedjelje. Blagdan se često pretvara u bijeg od jednolične svakodnevice i životne napetosti koja se liječa športom, izletima, turizmom, trgovinom, no sve to redovito prelazi u dosadnu razonodu koja frustrira. Dan Gospodnji postoji week-end a prvi dan u tjednu, kraj tjedna. Sumnjiva veća proizvodnja takvog tjedna oštetila bi dostojanstvo radnika, obiteljsku zajednicu i svetost Dana Gospodnjeg. Svetkovanje nedjelje ne tiče se samo pojedinca nego obitelji i naroda. Nedjelja dan blagdanskog počinka...U novije doba ističe se važnost tržište ekonomije koja pretjerano vrijednim smatra samo ono što ide u prilog gospodarstvu. Prema njoj vrijeme je novac radi kojeg je sve i u proizvodnji i u korištenju slobodnog vremena svodi na ekonomiju i zaradu. Takvo vrednovanje vremena nemože nas ostaviti ravnodušnima jer ono podcjenjuje blagdan i priječi istinski osobni napredak čovjekovu duhovnu dimenziju, obiteljski život, potrebno zalaganje u društvu, te istinsku i pravu "socijalizaciju" koju obuhvaća i prihvaćanje potrebnoga odgovornog sudjelovanja u društvenom i političkom životu.

Poticaj i preporuka Hrvatskih biskupa

U ime poslanja što smo ga primili od Krista da se brinuo za cjelovito dostojanstvo čovjeka smatramo svojim pravom i dužnošću podsjetiti kršćane i sve ljude dobre volje na probleme koje s toga proizlaze...Tendencije koje bi htjele iskriviti značenje nedjelje što bi bilo na štetu vjerskih, osobnih, ljudskih, obiteljskih i društvenih vrednota. Samo ako mi budemo svjesni kršćanskog sadržaja nedjelje i tom svješću prožmemo svoj konkretni život uspjet ćemo sačuvati blagdanski počinak u društvu. Nenadomjestivu zadaću u tome imate vi dragi svećenici kao učitelji i pastiri svojih vjernika. Ako vjernike poučavate o kršćanskom smislu nedjelje, ako revno animirate euharistijska slavlja, ako pozivate vjernika na poštivanje nedjeljnog počinka uspjeh neće izostati. U tome neka vas zdušno pomažu vjeroučitelji. Vjeće hrvatske biskupske konferencije za obitelj izdat će opširniji dokument o tim pitanjima koji će nam biti od pomoći u vašoj obiteljskoj službi. Pozivamo i sve vas, predstavnici i

sindikalni radnici da poslodavci i sindikalni radnici da ozbiljno razmotrite posljedice do kojih dovodi iskrivljavanje ritma čovjekova rada i počinka. Nemoje tu prvi plan stavlajati proizvodnju i konkurencije nego etičke i religiozne kriterije...Obrana nedjelje i nedjeljnog počinka u velikoj mjeri ovis o zalaganju sindikata... ali njihova prava rješenja ne nalaze se u stvaranju mentaliteta koji razara kršćansku nedjelju. Političke snage u Vladi i Saboru Republike Hrvatske prozivamo da izdaju pravednu zakonsku regulativu o nedjeljnom počinku... Pitanje od tolike važnosti nemože se prepustiti samo ničim lokalnim političkim strukturama odnosno ugovoru između društvenih strana, poluh toga smatramo da u ime vjerske slobode kršćanima treba biti priznato pravo da ne rade nedjeljom. Dragi vjernici svetkovanje nedjelje je znak po kojem se prepoznaje prisutnost kršćana u nekoj sredini. To svjedoče prastari izvori koji sa svojom jasnoćom daju osjetiti izvornost slavljenja dana Gospodnjeg u počecima kršćanstva. To je kroz svoju vjerničku povijest svjedočio Hrvatski narod živeći na ovim prostorima. To posvjedočimo i mi danas. Prigodom proslave Branimirove godine u Ninu 1979. mi Hrvatski biskupi i vjernički puk izrekli smo zavjet. Hrvatska katolička obitelj dnevno moli i nedjeljom slavi misu. Taj poziv u ovom trenutku postavljamo uz riječi Gospodnje, Gospodine zapovjedi, sjeti se da svetkuješ dan Gospodnji. Utječući se zagovoru nebeske Majke na sve vas, na vaš rad i odmor zazivamo obilje Božjeg blagoslova zajedničkim slavljenjem nedjeljnje euharistije okupljeni oko uskrslog Krista posvjedočimo da smo njegov vjerna crkva.

Komentar, Znamo li se ljudski odmarati?

Što smo učinili s našom starom nedjeljom? Je li još uopće moguće uskladiti Crkvene zakone o nedjeljnom počinku i obvezi sudjelovanja svetoj misi i na suvremenim običajima i načinima provođenje nedjelje...Crkva zna što je nedjelja prema Božjem naumu, o tjednom počinku. Ima i dvetisućljetno iskustvo slavljenja nedjelje. Također vidi što suvremenici načiniše od dana Gospodnjega. Zar se to naši biskupi načelno javljaju želeći zaustaviti takav razvoj shvaćanja i provođenja nedjelje,vratiti kotač povijesti unatrag, uspostaviti prijašnje stanje...Kažemo li da mjerilo tog rješenja prije svega mora biti čovječnost, to nije zanemarivanje ni nijekanje prvenstva Božjeg zakona jer sam Bog pokazuje da mu je prva briga čovjek, upravo ljudsko dostojanstvo...Kao što to čini Bog u Starom Zavjetu, naši biskupi ističu sakralnost, svetost dana Gospodnjeg. Ako čovjek sam sebe ne poštuje toliko da bi shvatio potrebu i važnost tjedog počinka, potrebno za taj počinak osigurati višim autoritetom. Tjedni počinak stoga osigurava Bog svojim zakonom, a treba ga osiguravati i država svojim zakonom... Država mora čovjeku osigurati da može slaviti nedjelju.

Biskupi zabrinuti za ugrožavanje mladihPriopćenje 13. plenarnog zasjedanja Hrvatske biskupske konferencije.

Trinaesto plenarno zasjedanje Hrvatske biskupske konferencije održano je 09. - 11. svibnja 1997. u Zagrebu. Definiranje položaja vjeronauka.Prva opširna tema dnevnog reda posvećena je razradbi i ratificiranog ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske. O suradnji na području odgoja i kulture. Biskupi su razmotrili i usvojili nacrt provedbenog ugovora između naše crkve i Hrvatske Vlade koj regulira pitanje organizacije vjeronauka u školama kao specifičnog i redovitog predmeta, status vjeroučitelja, te druga pitanja povezana s odgojem u školama. Ustrojavanje vojnoga ordinarijata...O dosadašnjoj pastoralnoj djelatnosti među pripadnicima Hrvatske vojske i policije. Dvije biskupske poruke. Razmotren je prijedlog dovršenog plana i programa za vjeronauk u osnovnim školama i za župnu katehezu. Kao konkretni znak posvećivanja značenja dana gospodnjeg su izdali svoju poruku o nedjelji danu Gospodnjem i danu blagdanskog počinka. Biskupska poruka je skraćena verzija dokumenta Hrvatskih biskupa koji će uskoro izdati vijeće HBK za obitelj. Problem droge i pornografije biskupi smatraju da bi javni moral trebao biti bolje zaštićen, ne samo zakonom nego i brigom mjesnih vlasti...Kongresu o svećeničkim zvanjima i posvećenom životu u Europi održanom u Rimu od 5. -10. svibnja...Krčki biskup monsignor Josip Bozanić upoznao je biskupe o pripremama u Hrvatskoj za 12. svjetski dan mladih u Prizu koji će se održati od 19. - do 24.kolovoza ove godine i završiti susretom sa svetim ocem. Iz Hrvatske se dosada za taj suspret prijavilo oko 2500 mladih osoba. Najnovija vijest je da će Krčki biskup Josip Bozanić biti novi zamjenik nadbiskupa kardinala Franje Kuharića.

Detroit, Michigan crkva sv. Katarine, maj, 21.1995., Pastorova strana

Naš Gospod je stvarno pojednostavio stvari kada je rekao da se novi zakon sastoji samo od dva dijela. Ljubi Boga i ljubi bližnjega. U židovskom pismu bilo je stotinu zakona koji su određivali stvari do najmanjeg detalja, a rani kršćani većina od kojih su bili židovi morali su se stvarno boriti sa promjenom. Neki su mislili da mnogi od starih zakona se trebaju prenjeti u Novi zavjet. Kad trebamo primjeniti Gospdinove zapovjedi na konkretnu situaciju, moramo pojasniti neke pojedinosti. Tako je i najranija crkva bez duge tradicije odlučila da nitko ne bi trebao biti prenatovaren, ali idelopoklonstvo tj. prinošenje poganskih žrtava i grijesi protiv čednosti su jasno protiv ljubljenja Boga i bližnjeg. Crkva je oduvijek jako osjećala svoj autoritet. Što god svežete na zemlji, svezano je na nebu rekao je Isus. Možda je najhrabrija, najrevolucionarnija stvar koju je crkva napravila, a dogodila se u prvom stoljeću, sveti dan subota premještena je sa subote na nedjelju. U dan Gospodnji (dies dominica) je bio izabran.

Dan uskrsnuća, dan pentagosta. Pedeset dana poslije svi padaju na prvi dan tjedna. Tako je ovo trebalo biti nova subota. Oni ljudi koji misle da je pismo jedini autoritet po svojoj logici trebali bi postati adventisti sedmog dana i svetkovati subotu. Sa vrlo dugim periodom prakticiranja i razmatranja zakon crkve se razvijao i mijenjao sa novim okolnostima. Potrebno je dosta mudrosti i proučavanja da bismo u detalj saznali različite crkvene zakone. Posljednji pregled našeg katoličkog crkvenog zakon dogodio se prije petnaest godina, malo poslije Vatikanskog koncila. Kristov zakon je uvijek primaran. Moramo voljeti Boga i bližnjega. Posebni zakoni su napravljeni, ne da budu previše teški već da se primjene u posebnim situacijama kako bi se Kristov zakon sproveo u dijelo. Neki ljudi misle da nebi trebalo biti zakona niti vlasti. To su anarhisti. I oni se povode po svom vlastitom zakonu. Mi svjedočimo takvim ljudima koji bombardiraju nevine, nasumce pucaju po naseljima, uništavaju tuđe vlasništvo, stavljaju sebi prikladna pravila u životu čednosti i slobodu, ubijanju nerođene djece, slobodi govora. Moj jaram je lak, moje breme je lako rekao je Gospod. Treba imati puno vjere da bi to mogli vidjeti u svim situacijama. Evo kako ćete voljeti Boga. Idući četvrtak dođite na misu i sudjelujte.

7. Ignacijeva poslanica Magnezijancima

Ne činite ništa bez biskupa i stariješina kao što ni Gospod nije ništa činio bez oca bivši ujedinjen s njim niti je što činio sam niti s apostolima. Tako ni vi ne činite ništa bez biskupa i starješina niti poduzimajte ništa što se vama samima čini razumno i dobro, već dođite svi skupa na isto mjesto, neka bude jedna molitva, jedna molba, jedna misao, jedna nada u neukaljanoj ljubavi i radosti. Samo je jedan Isus Krist od koga ništa nije veće. Tako vi smi trčite zajedno u isti Božji hram, ka istom oltaru, istom Isusu Kristu koji je došao od jednog oca s kojim jest i kod kojeg je otišao. Kao što ni Gospod ne čini ništa bez oca jer reče on: Ja sam od sebe ne mogu činiti ništa (Ivan 5: 30). Tako ni vi, ni stariješine, ni đakoni, ni laik ne činite ništa bez biskupa. Neka vam se ništa ne čini preporučljivo bez njegovog pristanka, jer je svaka takva stvar grijeh i suproti se volji Božjoj. Dođite svi na isto mjesto na molitvu. Neka među vama bude ista molba, ista misao, ista nada s neporočnom vjerom u Krista Isusa od kojeg ništa nije veće. Trčite svi kao jedan čovjek zajedno u hram Božji ka istom oltaru, istom Isusu Kristu, velikom svećeniku nerođenog Boga.

8. Oprez prema lažnim naukama.

Ne budite zavedeni stranim naukama niti sa stranim bajkama od kojih nema koristi. Jer ako još uvijek živimo po židovskom zakonu pokazujemo da još nismo primili milost. Jer su najpobožniji proroci

živjeli po Isusu Kristu zbog koga su ih progonili. nadahnuti njegovom milošću da potpuno uvjere nevjernike da postoji jedan Bog koji se objavio preko svog sina Isusa Krista koji je njegova vječna riječ. Koji nije došao iz tišine i koji je činio svim stvarima volju onoga koji ga je poslao. Ne budite zavedeni stranim naukama niti se bavite bajkama i beskrajnim rodoslovljima (Prva Timoteju 1: 4) i stvaraima kojima se židovi hvale. Staro je nestalo, novo je evo nastalo (Druga Korinćanima 5: 17). Jer ako živimo po židovskom zakonu i po obrezanju tijela poričemo da smo dostigli milost jer su najpobožniji proroci živjeli po Isusu Kristu zbog koga su ih progonili. Nadahnuti milošću da potpuno uvjere nevjernike da postoji jedan Bog svemogući koji se objavio preko Isusa Krista njegova sina koji je njegova riječ neizrečena već esecijalna jer on nije glas izrečene riječi već rođen od Božanske moći koji je u svim stvarima činio volju onoga koji ga je poslao.

9. Živimo s Kristom. Ako su dakle oni koji su odgajani u starom ustrojstvu došli do posjedovanja nove nade koji više ne drže subotu već dan Gospodnji na koji se i naš život rodio po njemu i po njegovoj smrti koji neki poriču, po kojoj tajni mi imamo vjeru i stoga stojimo u njoj da bismo bili učenici Isusa Krista našeg jedinog učitelja, kako bi mogli živjeti odvojeno od njega čiji učenici proroci su u duhu čekali njega kao svog učitelja. I dakle od kojeg su opravdano čekali kad je došaouskrisio ih je iz mrtvih. Ako onda oni koji su upučeni u staro Pismo došli do nove nade, čekaju Kristov dolazak kao što nas i gospod uči kad kaže: Kad biste vjerovali Mojsiju u mene biste vjerovali. Ta o me ni je pisao Ivan 5: 46 i opet Abrahamov otac vaš usklikne što će vidjeti moj dan. Vidi i obradova se jer prije negoli Abraham posta, ja jesam (Ivan 8: 56-58). Kako ćemo živjeti bez njega. Proroci su bili njegove sluge i predvidjeli su ga po duhu i čekali na njega kao na svog učitelja i čekali ga kao svog spasitelja i Gospodina govoreći: "On će doći i spasit će nas" (Izaja

35: 4). Stoga više ne držimo subotu na židovski način i radovati se u danima besposlice je u onaj koji ne radi neka ne jede (Druga Solunjanima 3: 10) jer kaže (sveto Pismo): u znoju lica svojega jest ćeš kruh svoj (Postanak 3: 19) već neka svaki od vas drži subotu na duhovan način radujući se u raznišljanju na zakon. Ne u odmaranju rijela diveći se majstorstvu Božjem i ne jedući jela pripremljena prijene niti koristeći mlaka pića i hodajući propisanim prostorom. Niti nalazeći uživanje u plesanju i pljeskanju koji nemaju smisla, a nakon držanja subote neka svaki Kristov prijatelj drži dan Gospodnji kao svečanost dana Uskrsnuća, glavni kraljevski dan nad svim danima. Gledajući naprijed na to prorok je objavio do kraja za osmi dan Psalam na koji dan je naš život ponovno niknuo i pobjeda nad smrću se izvojevala u Kristu koju djeca propasti, neprijatelji spasitelja poriču. Čiji Bog je njiho trbuh, a uho na zemaljskim stvarima (Filipljanima 3: 18, 19) koji su ljubitelji požude, a ne

ljubitelji Boga imajući obličje pobožnosti, ali su se snage njezine odrekli (Druga Timoteju 3: 4). Ovi trguju Kristom hvaleći njegovu riječ i prodavajući Isusa, oni kvare žene i žude za tuđim vlasništvom. Nerazumno gutajući bogatstvo od kojeg neka vas milost Božja oslobodi kroz našeg Gospodina Isusa Krista.

Iz knjige "Antiniceans fathers" 120. godne p.n.e.

DOGAĐAJI PRED SUDNJI DAN

Ellen G.White

NEDJELJNI ZAKON

Suprotstaviti se nedjeljnom zakonu perom i glasom...Božji narod ne treba glasati za postavljanje takvih ljudi na položaje, jer čineći to oni postaju njihovi saučesnici u grijesima koje oni čine na svojimradnim mjestima.

FE (475) 1889. Sjedinjene Države će donjeti nedjeljni zakon...Protestanti će staviti čitav svoj utjecaj i snagu na stranu papstva. Državnim činom prisile, lažne subote oni će dati život i snagu lažnoj vjeri rima obnavljajući njegovu tiraniju i tlačenje savjesti.

MAR (179) 1893.

...Proročansto iz trinaestog poglavlja knjige Otkrivenja ističe da će sila predstavljena u obliku zvijeri sa rogovima poput jagnjeta učiniti da se zemlja i koji žive na njoj "klanjaju papstvu" koje je tu simbolizirano zvjerkom poput risa...Ovo proročanstvo će se ispuniti kadaSjedinjene Države donesu zakon o svetkovanju nedjelje, koju Rim drži kao poseban znak njegove uzvišenosti...Politička korupcija uništava ljubav za pravdom i težnju za istinom čak i u slobodnoj Americi vladari i zkonodavci će da bi osigurali javnu podršku popustiti pred općim zahtjevom da se donese zakon o svetkovanju nedjelje.

GC 578, 592 (1911)

Protestantizam i katolicizam djeluju sporazumno

Mi nemožemo vidjeti kako će se rimska crkva čistiti od optužbe za idolopoklonstvo... a to je religija na koju protestantizam počinje

gledati sa velikom naklonosti i koja će se konačno na kraju ujediniti sa protestantizmom. Ovo ujedinjenje ipak neće biti uvjetovano promjenom u katolicizmnu jer se Rim nikada ne mijenja. On tvrdi da je nepogrešiv. Protestantizam je taj koji će se promijeniti. Usvajanjem liberalnih ideja u njegovom krugovima će ga dovesti do trenutka kada će napraviti konfederaciju sa čovjekom bezakonja, i Crkva i svijet će biti u korumpiranoj sukladnosti.

7 BC 975 (1891)

Romanizam starog svijeta i otpali protestantizam novog će zauzeti sličan stav prema onima koji uzdižu sva Božanska pravila.

GC 616(1911)

Nedjeljni zakon uzdiže Rim

Kada se vodeće crkve Sjedinjenih Država slože u točkama nauka koji zajednički drže i počnu utjecati na državu da usvajaju njihove dekrete i podržava njihove ustanove tada će protestantska Amerika načiniti ikonu rimskoj vlasti. A neizbježna posljedica toga će biti nametanje građanskih kazni za one koji drugačije vjeruju...Donošenje zakona o svetkovanju nedjelje od strane protestantskih crkava i u stvari donošenja zakona o klanjanju papstvu...U samom činu uspostavljanja vjerske obaveze od strane svjetovne vlasti, crkve će same oformiti ikonu zvjeri, time će uspostavljanje zakona o držanju nedjelje ozakonjenje klanjanju zvijeri i njenoj ikoni.

GC 445, 448, 449 (1911)

Rim će povratiti svoju izgubljenu vodeću ulogu

Zakoni koji će nalagati svetkovanje nedjelje umjesto subote dovest će do nacionalnog otpada od principa republikanstva na kojima je utemeljena vlada. Religija papstva će biti usvojeno od strane vladara, a Božji zakon će se učiniti nevažećim.

7 MR 192 (1906)

Nacionalni nedjeljni zakon znači nacionalni otpad

Kako bi osigurali popularnost i patronat zakonodavci će se pokoriti zahtjevu za nedjeljnim zakonom...dekretom koji uspostavlja papsku ustanu kršenja Božjeg zakona, naša zemlja će se u potpunosti odvojiti od pravednosti (ovdje se misli na Ameriku). To što je približavanje rimskih trupa bio znak učenicima za predstojeće razorenje Jeruzalema, tako je i ovaj otpad znak nama da je granica Božjeg strpljenja dostignuta

5 T 451 (1885)

Mi trebamo zauzeti čvrst stav da nećemo poštovati prvi dan tjedna kao subotu jer to nije dan koji je Jahve posvetio i blagoslovio i poštovanje nedjelje mi bismo se stavili na stranu velikog obmanitelja...Kada se Božji zakon učini nevažećim i otpad postane nacionalni grijeh Gospod će djelovati u ime svog naroda.

3 SM 388, 81 388 8 (1889)

Narod Sjedinjenih Država je bio blagonaklonjen narod, ali kada oni ukinu vjersku slobodu, kada se protestantizam preda i oda čast papi mjere njihove krivice će biti puna i nacionalni otpad će se upisati u nebeske knjige.

RH MAY 2, 1893.

Nacionalni otpad pratit će nacionalna propast. Kada naša država u svojim zakonodavnim odborima donese zakone kako bi se vezala savjest ljudi u pogledu njihove vjerske slobode, nametanje svetkovanja nedjelje i sprovodeći silu protiv onih koji svetkuju sedmi dan, subotu, Božji će zakon biti učinjen nevažećim u našoj zemlji, a nacionalni otpad pratit će nacionalna propast.

7 BC 977 (1888.)

...Nacionalni otpad je signal za nacionalnu propast.

2 SM 373 (1891.)

Rimokatolički principi će biti uzeti pod stvaranje i zaštitu države. Ovaj nacionalni otpad ubrzo će pratiti nacionana propast.

RH june 15, 1897.

Kada se protestantske crkve ujedine sa svjetovnom vlašću kako bi podržale lažnu religiju zbog koje su njihovi preci pretrpjeli najteža progonstva, tada će papska subota biti uspostavljena od strane kombinirane vlasti Crkve i Države. To će značiti nacionalni otpad koji će završiti samo u nacionalnoj propasti.

Ev 235 (1899.) Kada država upotrijebi svoju vlast da bi uspostavila dekret i podržala crkvene institucije, tada će protestantska Amerika načiniti ikonu papstvu i doći će do nacionalnog otpora koji će završiti sa nacionalnom propašću.

7 BC 976 (1910.)

Univerzalnost nedjeljnog zakona

Povijest će se ponoviti. Lažna religija će biti uzvišena. Prvi dan tjedna, inače uobičajeni radni dan koji ne nosi u sebi nikakvu svetost bit će postavljen kao ikona Babilona. Svim državama, jezicima i narodima će se zapovijediti da obožavaju ovu lažnu subotu...Dekret koji će nalagati svetkovanje ovog dana obuhvatit će cijeli svijet.

7 BC 976 (1897.)

Kada se Amerika, zemlja vjerske slobode ujedini sa papstvom u prisiljavanju savjesti ljudi da odaju čast lažnoj suboti, narodi svake zemlje na ovoj planeti će biti pokrenuti da prate njen primjer.

6 T 18 (1900.)

Pitanje subote će biti predmet konačnog velikog konflikta u kojem će sudjelovati cijeli svijet.

6 T 352 (1900.)

Promjena pravog dana lažnim jest posljednji čin ove drame. Kada ta zamjena postane univerzalna Bog će se otkrit. Kad se ljudski zakoni uzdignu iznad Božjih, kada sile ovoga svijet pokušaju prisiliti ljude da svetkuju prvi dan tjedna, znajte da je došlo vrijeme da Bog djeluje.

7 BC 980 (1901.)

Borba se odvija u kršćanstvu

Takozvani kršćanski sviejt postat će pozornica velike i odlučne akcije. Ljudi od zakona će donjeti zakone kojim će kontrolirati savez po primjerju papstva. Bablon će učiniti da svi narodi piju vino bluda njegova. Svi će narodi biti u to uključeni. O ovom vremenu nam Ivan u Otkrivenju 17. glavi kaže: "Ovi imaju jedan um. Postojat će sveopće ujedinjenje i jedna velika sukladnost konfederacija sotonskih sila. I oni ća dati silu vlast zvijeri." Na taj način se manifestira ista ugnjetačka sila protiv vjerske slobode- slobode za obožavanjem Boga prema vlastitoj savjesti - kao što se manifestiralo od strane papstava kada je u prošlosti progonio one koji su se usudili odbiti da se priklone vjerskim obredima i ceremonijalima romanizma.

3 SM 392 (1891.)

U veliku borbu između vjere i otpada bit će uključen čitav kršćanski svijet.

RH feb.7, 1893.

Cijelo kršćanstvo će se podijeliti u dvije velike skupine. Oni koji drže Božje zapovijedi imaju vjeru Isusovu i oni koji se poklanjaju zvijeri i njenoj ikoni koji primaju njen žig.

GC 450 (1911.)

Mi trebamo slušati Boga više nego ljude

Pristalice istine su sada pozvani da izaberu između neslaganja sa jasnim zahtjevima Božje riječi, gubitka svoje slobode. Ukoliko zanemarimo vođu riječi i prihvatimo ljudske običaje i tradicije i dalje ćemo moći živjeti među ljudima. Kupovati, prodavati, biti poštovan sa svim našim pravima. Ali ukoliko ostanemo lojalni Bogu morat ćemo žrtvovati naša prava među ljudima jer će se neprijatelj Božjeg zakona udružit zajedno kako bi srušili stavove manjina po pitanju vjerske slobode i preuzeli kontrolu nad savješću ljudi...Božji narod će prihvatiti ljudsku upravu kao da je božanski uspostavljena i pokazat će pravilanu i primjeranu poslušnost kao svetu službu sve dok ta vlast djeluje u krugu svog legitimiteta. Ali kada se njeni principi kose sa Božjim principima, tada moramo odabrati poslušnost Bogu prije nego poslušnost čovjeku. Božja riječ se mora prihvatiti i slušati kao vlast nadređeno svim ljudskim upravama. Tako je rekao Gospodin. Nesmije biti zamijenjeno sa, tako kaže Crkva ili Država. Kristova kruna se treba uzdići iznad svih dijadema zemaljskih potentata.

HM Nov. 1, 1893.

Na kraju sveg ovog pisanja Isus Krist kaže da je i on gospodar od subote. On je Bog i Stvoritelj, on je onaj koji je subotu posvetio, blagoslovio i on je onaj koji je u subotu počinio. On je subotu predao svom narodu Izraelu, on je svoju subotu predao svojim učenicima apostolima. Isus je svetkovao subotu, apostoli su svetkovali subotu. Subota nijie bila promijenjena u nedjelju. I na kraju, zašto da svetkujemo subotu? Zato što nas je Isus naš put, naša istina i naš život pozvao da ga slijedimo. Mi treba da slijedimo Isusa kao što pismo kaže, a ne tako kako ljudi vele. A ovaj Isus koga treba da slijedimo je svetkovao subotu. Tko je taj Isus? U Prvoj Mojsijevoj, on je ženino sjeme. U drugoj Mojsijevoj, on je pashalno jagnje. U trećom Mojsijevoj, prvosvećenik. U četvrtoj Mojsijevoj, ognjeni stup noću i stup od oblaka danju. U petoj Mojsijevoj, prorok kao Mojsije. U jozi i knez vojske gospodnje. U sudijama, naš zakonodavac. U Ruti, naš prisni rođak izbavitelj. U prvoj i drugoj Samuelovoj, moćni prorok. U kraljevima, vladajući kralj. U Ezdri, vjerni kralj. U Nehemiji, graditelj porušenih razvalina ljudskog života. U Esteri, Gospod

zastupnik svog naroda. U Jobu, vječni spasitelj, zvjezda jutarnja sa visine. U psalmima, pastir naš. U pjesmama, mudrost naša. I propovjedi. U Izaiji, knez mira. U Jeremiji, palica pravde. U plaču Jeremijinom, prorok koji plače. U Ezehielu, nebeski pomoćnik koji se u nevoljama brzo nalazi. U Danijelu, četvrti čovjek u užarenoj peći. Tko je taj četvrti čovjek u užarenoj peći? U Oziju, vjerni čovjek koji je vječito sa svojim izabranicima. U Joelu, on krštava duhom i ognjem. U Amosu, on nosi naše breme. U Abdiji, silni spasilac. U Joni, veliki misionar. U Mihiju, dobrodošli korak radosne vijesti. U Nahomu, osvetnik Božjih izabranika. U Habakuku, evanđelist koji viče: Obnovite svoja djela na visini. U Sofoniji, izbavitelj. U Ageju, obnovitelj izgubljene Božje slave. U Zahariji, Gospod koji brzo dolazi. U Malahiji, sunce pravde koje izlazi sa zracima zdravlja. Tko je taj čovjek? U Mateju, Mesija. U Marku, čudotvorac. U Luki, sin čovječji. U Ivanu, sin Božji. U djelima apostolskim, sveti duh. U Rimljanima poslanici, onaj koji nas opravdava. U Korinćanima, dar svetoga duha. U Galaćanima poslanici, oslobodioc od prokletstva grijeha. U Efežanima, Krist neiskazano bogatstvo slave. U Filipljanima, Bog koji nas opskrbljava sa svim onim što nam je potrebno. U Kološanima, punina slike Božje. U Solunjanima, kralj koji će uskoro doći. U Timoteju jedan i Timoteju dva, posrednik između Boga i ljudi. U Titu, vjerni svećenik i pastir. U Filemonu, vjerni spasitelj prijatelj Božjeg brata. U Jevrejima, krv vječnog zavjeta. U Jakovljevim poslanicama, veliki liječnik. U prvoj i drugoj poslanici Petrovinoj, vrhovni pastir koji će se uskoro javiti. U Ivanovim poslanicama, vječna ljubav u Judi i Gospor koji će doći sa hiljadama hiljadama. I Otkrivenju Ivanovom, krlja nad kraljevima i gospodar nad svim gospodarima. Da li je taj čovjek u tvom i mom životu?

Kur Apstrofan, Kur Ančasni o suboti

Kur ančasni, preveli Hafis Muhammed Panđa i Đemaluddin Čaušević

Tumačenje i bilješke Omer Riza Demaluddin ČauševićRedakturu prijevoda obavih Hafiz OmermušoćŠtapano dobrotom dobročinitelja iz Kuwajta.

Drugo poglavlje L-dekare, strana 17. 2: 65

Vi ste sigurno saznali za one između vas koji su prekršili zapovijed o suboti. 47 (kao danu odmora), pa smo im MI rekli: " Budite (kao) majmuni odbačeni".

Nisa 4, 47 strana 113.

O, vi kojima je data Knjiga (sljedbenici Božje Knjige), vjerujte ono što smo vam objavili, a što potvrđuje ono što vi imate. 26 Prije nego uništimo lica, te ih zaokrenemo nazad (27) ili prije nego prokunemo kao što smo prokleli pripadnike subote (židove koji nisu poštivali odmor subotom). Božja zapovjed je izvršiva.

Enafal 7,162 strana 223

Pitaj ih za grad koji je bio blizu mora (64) kada su kršili (odredbu) o suboti, u koji dan su im dolazile ribe plivajući po morskoj površini, a onoga dana kada nisu slavili subotu nisu im dolazile. Tako mi njih stavljamo u kušnju što su griješili.

Nahl 16, 124 strana 374.

(Svetost) subote naređena onima koji su se zbog toga razilazili (41) i zaista će tvoj gospodar suditi njima na Sudnjem danu o onome u čemu su se oni razilazili.

Rifai Burhanu'din Mesih Isa, sin Merjemin u Kur'anu

strana 13

Deset zapovijedi iz knjige Mojsijeve i deset zapovijedi po Kur'anu

Deset zapoviejdi iz knjige Mojsijeve

Deset zapovijedi po Kur'anu

1. Nemoj imati drugih bogova osim mene

Ne postavlja uz Allaha drugog boga pa da ostaneš pokuđen, osramoćen-sura 17,22

2. Ne gradi sebi lika rezana niti kakve slike od onog što je gore na nebu ili dolje na zemlji ili u vodi, ispod zemlje, nemoj im se klanjat niti im služit jer sam ja Gospod Bog tvoj, Bog revnitelj koji pohodim grijehe otačke na sinovima do trećeg i do četvrtog koljena, onih koji mrze na mene, a čini milost na tisućama onih koji me ljube i učivaju zapovijesti moje

Mi smo slali svakom narodu ( po jednoga poslanika) oni su govorili: obožavajte allaha, a klonite se šeitana. Neke od njihje Allah mtpravio na pravi put, a neki od njih zaslužuju zabludu. (ZATO) putujte po zemlji i gledajte kakva je bila kazna onima koji su smatrali lažnim svoje poslanike (Sura 16, 36)

3. Ne uzimaj uzalud imena Gospoda Boga svojega jer neće pred Gospodom biti prav

Bogu pripadaju najljepša imena, pa ga vi zovite (molite) njima, a pustite one koji iskreću Njegova

tko uzme ime njegovo uzalud. imena! Oni će biti kažnjeni onako kako su radili. (Sura 7,179)

4. Sjeti se da svetkuješ dan subotni. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao, a sedmoga dana subota počinak posvećen Gospodu Bogu tvojem. Tada nikakav posao nemoj raditi ni ti, ni sin tvoj, ni tvoja kći, ni tvoj sluga, ni tvoja sluškinja,ni tvoja živina, ni stranac koji se nađe unutar tvojih vrata. Ta i Gospod je šest dana stvarao nebo i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Gospod blagoslovio i posveto dan subotni.

Zatij smo ti objavili: sljedi ispravnu vjeru Ibrahimovu (9) on nije bio idelopoklonik (svetost) subote je naređena onima koji su se zbog toga razilazili. I zaista će tvoj Gospodar suditi njima na Sudnjem danu, o onome u čemu su se oni razilazili (Sura 16, 123-124) Vi ste sigurno saznali za one koji su prekršili zapovjest o suboti (ako danu odmora) pa smo im mi rekli budite (kao majmuni) odbačeni. Ovu kaznu smo učinili poniženjem njihovim suvremenicima i onima koji su iza njih došli savjetom bogobojaznim. (Sura 2, 65-66). Zaista, vaš gospodar Allah je onaj koji je stvorio nebesa i zemlju za pest dana,zatim je zagospodario aršem (10) on zaogrće dan (tamom) noći, a noć slijedi brzo dan. (A stvorio je ) sunce, mjesec i zvijezde (da se) pokoravaju Njegovoj zapovjedi. Eto, On stvara i zapovjeda. Neka je uzvišen Allah, gospodar velikosvjetova! (Sura 7, 53)

5. Poštuj oca svojega i mater svoju da ti se produlje dani na zemlji koje ti da Gospod Bog tvoj

Tvoj gospodar je odredio da robujete (služite) samo Njemu i da činite dobročinstvo roditeljima. Ako jedno od njih ili oboje dostignu (dožive) kod tebe starost, ne reci im ni "uf"(znak dosađivanja), ne odbijaj ih (što ti se od njih ne sviđa) i govori s njima blagim govorom (Sura 17, 23)

6. Ne ubij Ne ubijajte se (jedni druge) Sura 4, 29

7. Ne učini preljuba I ne približujte se bludu! Zaista je to sramno i (kakav je to) ružan put! (Sura 17, 32)

8. Ne ukradi! Ispunjavajte mjeru kada mjerite i

vagajte ispravno vagom. To je najbolje i (ima) najljepšu posljedicu. (Sura 17, 35)

9. Ne svjedoči lažno na bližnjega svojega.

Neka propadnu lašci (Sura 51, 19) pa se klonite kumirske nečistote i klonite se lažljivih riječi (Sura 22, 30).

10.

Ne poželi kuće bližnjega svojega, ne poželi žene bližnjega svojega, ni sluge njegove, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvojega

Ne približujte se imetku siročeta osim na najljepši način (da ga unaprijedite) dok ne dostigne snagu (dok se ne opaše snagom) Izvršavajte ugovore! Zaista se odgovara (za ispunjavanje) ugovora (Sura 17, 34). Nemojte željeti (sa zavišću) ono čime je Bog odlikovao jedne od vas nad drugima. Ljudi imaju dio onoga što su zaslužili, a (žene) imaju dio onoga što stu zaslužile. Molite Boga (da vam udijeli) od svoga Obilja. Zaista Bog zna sve (sura 4, 32)

Holman dictionary, Dan Gospodnji - ime za nedjelju, prvi dan tjedna, spominje se samo jedanput u Novom zavjetu i to u Otkrivenju 1: 10. Grčka riječ za "Gospodnji" je potpuno indentična onoj upotrebljenoj u nazivu "Gospodnja večera" (Prva Korinćanima 11: 20). Ustvari, stari kršćanski priručnik za bogosluženje i upite didache povezuje ova dva naziva pokazujući da je Gospodnja večer bila slavljena svakog dana Gospodnjeg 14: 1. Tu možda leži korijen ovog naziva. Kako su se rani kršćani okupljali u prvi dan tjedna da bi slavili večeru Gospodnju, on je postao poznat kao Dan Gospodnji, dan koji su kršćani posvetili Bogu. Najraniji izvještaji o svetkovanju prvoga dana nalazi se u dijelima 20: 7-12. Tu se Pavao pridružio kršćanima iz Troade, uveče prvog dana u tjednu, u lomljenju kruha (vjerovatno se to odnosilo na Gospodnju večeru). Ali stvarni dan je malo teže utvrditi. Jer večer prvog dana može se odnositi na subotu uveče (po židovskom shvaćanju) ili na nedjelju uveče (po rimskom shvaćanju). Pošto se događaj odvijao među poganima i na njihovom tlu, moguće je da se radi o nedjelji uveče. Važnost nedjelje za kršćane prvog stoljeća je također natuknuta u Prvoj Korinćanima 16: 1-2 djući upute o posebnom daru za stradalne kršćane u Jeruzalemu. Pavao je predložio Korinćanima da svoje tjedne prilogestavljaju na stranu prvog dana u tjednu. Druga dva zapisa iz drugog stoljeća bacaju svjetlo na važnost koju je Dan Gospodnji imao u životu rane crkve. U prvom stoljeću, Ignacije u poslanici Magnezijancima (oko A.D. 110. - 117. godiine) naglašava važnost Dana Gospdnjeg uspoređujući bogosluženje tog dana sa onim kojeg se prije držalo

subotom (9: 1). Oko A.D. 150. piše prvi i još uvijek postojeći opis bogoslužja. Zapisao je da je jutarnja služba nedjeljom započinjala krštenjem, te je uključivala čitanje iz Pisma, propovjed tumačenja, te molitvu, i završavala Gospdnjom večerom (Apologija 65-67). Kršćanski zapisi iz prvog i drugog stoljeća ukazuju da je nedjelja postala opće prihvaćenim danom kršćanskog bogoslužja, ali ne objašnjavaju kako ili zašto je došlo do promjene sa subone na dan Gospodnji. Naravno, najočitiji razlog bi bio Isusovo uskrsnuće koje se dogodilo tog prvog dana Gospodnjeg. Pošto se najranije svojstvo učesnika sa uskrslim Gospodom dogodila na Uskrsnu nedjelju uveče (Luka 24: 36-49; Ivan 20: 19-23), prirodno je da očekujemo da su se učesnici okupljali u isto vrijeme svake iduće nedjelje da bi ga se sjetili slavljenjem gospodnje večere. Ovaj način je možda ponovljen i sa kršćanima iz Troade. Promjene u vremenu bogosluženja sa večeni na jutro se vjerojatno dogodilo iz praktične potrebe.Pišući caru Trajanu početkom 2. stoljeća Plinije mlađi, upravitelj Betanije izvještava da se u skladu sa Trajanovim ediktom protiv buntovnih okupljanja, nijedna grupa, uključujući kršćane, nesmije okupljati noću. Plinije zatim opisuje jutarnju službu kršćana. Pošto im je bilo zabranjeno da se sastanu noću oni su se sastajali da bi slavili gospodnju večeru u jedino drugo vrijeme koje im je ostalo u prvi dan tjedna tj. rano ujutro prije nego bi išli na posao. Moguće da se ovaj običaj širio cijelim carstvom gdje god su postojale slične zabrane o okupljanju noću. Iako su neki židovski kršćani vjerovatno svetkovali subotu rani kršćani su vidjeli nedjelju kao dan radosti i slavljenja, a ne kao dan koji bi bio zamjena za subotu. Upotreba izraza šabat da bi se ukazalo na nedjelju postala je uobičajena tek sa engleskim puritancima poslije A.D. Dokazi iz ranih stoljeća jasno pokazuju da kršćani smatraju nedjelju danom radosti u novom životu koji je dobiven po uskrsnuću. Druge dane kršćani su mogli postiti, klečati, ali radosni karakter dana gospodnjeg učinio je ove običaje neprikladnim za nedjelju. Uskoro nakon što je kršćanstvo postalo službenom religijom Rimskog carstva, nedjelja je i službeno proglašena danom odmora.

Fred A.Grissom and naymond keathley

Glas koncila, 6.srpnja 1997. broj 27 (1203) strana 4

EKUMENSKI POKRET PUT JE POMIRENJA

...Imamo viziju Europe u kojoj ni jedna crkva, građanska i građanin, država i rasa nećebiti prvog ili drugog reda gdje će svi članovi jedne europske obitelji imati jedan glas....Zajedničko zalaganje crkava treba se proširiti na obranu ljudskih prava. Prava žena i djece protiv svakog oblika nasilja na obranu demokratskih procesa, na društvenu pravednost i solidarnost na stranu žrtava društvene

nepravednosti, te se staviti u poziciju ekonomskim sustavima koji proizvode "negativne učinke globalizacije". Na temelju njihova shvaćanja pomirenja, zahtjevaju da se svi oni koji donose političke odluke, ali isto tako i svi građani i građanke zalažu kako bi zaštitili dostojanstvo ljudske osobe i svetost ljudskog života...Među zadaćama spominje se i zalaganja kako bi 2000. u Biblijskom duhu jubileja najsiromašnijim zemljama bio oprošten međunarodni dug. Isataknuta je isto tako etička dimenzija pravednosti na području politike, gospodarstva, tehnike i sredstava društvenog priopćavanja. Sjetimo se da smo ovaj moment o praštanju nacionalnog duga već čitali u Enciklici Tertio milenia advente od Ivana Pavla II i to na stran i 58. gdje kaže: Mi kršćani morali bi biti glasonoše svih siromaha svijeta. Predlažući jubilej kao prikladno vrijeme za razmišljanje između ostalog o trajnom smanjenju, ako ne baš o potpunom oprostu međunarodnog duga koji opterećuje sudbinu mnogih naroda.

Glas koncila 6.srpnja 1997. br. 27 (1293) strana 1

EKUMENSKI POKRET PUT JE POMIRENJA

Zajedničko zalaganje crkva treba se proširiti na obranu ljudskih prava, prava žena i djece protiv svakog oblika nasilja, na obranu demokratskih procesa, na društvenu pravednost i solidarnost, na stranu žrtava društvene nepravednosti, te staviti se u poziciju ekonomskim sustavima koji proizvode negativne učinke globalizacije. Pomirenje, dar Božji, izvor novog života susret je u organizaciji Vijeće Europskih biskupskih konferencija (CCEE) i Konferencije Europskih crkava (CECE) od 23.-29. lipnja u Austrijskom gradu Grazu, okupio je više od sedamsto službenih predstavnika na različitih kršćanskih crkava i vjeroispovjesti, te više od deset tisuća drugih sudionika. To je najveći Europski ekumenski susret dvadesetog stoljeća.

Globus, 11. srpnja 1997. br. 344,

strana 1

Uvodi se obavezan crkveni porez.

strana 3

Tanja Torbarina

U međuvremenu umjesto kardinala Kuharića sad imademo krčkog biskupa Josipa Bozanića kojem naš predsjednik još nije čestitao jer ga je na to mjesto postavio papa. Ima pravo kad naš predsjednik

poželi Prosinečkog da mu igra navalu i Croatii, dodije. Onda nije u redu da se mimoiđe predsjednik kada se postavlja najvažnijeg igrača za Crkvu Hrvata. Kandidat je bio i dubrovački biskup Želimir Puljić. Koji zahtjeva apsolutno mirovanje Hrvata nedjeljom jer da ko je vidio ići u dućan na taj dan. Nije mu u redu održavati ni sportske priredbe. Najbolje da Hrvati bar nedjelju prespavaju. Najbolji Hrvat je usnuli Hrvat. Te bi se moglo zaključiti da bi baš biskup Puljić najviše pasao našem predsjedniku koji cijeni što su se Hrvati digli, ali mu nebi pasalo da se probude. Međutim, s druge strane trebao bi nš predsjednik čestitati biskupu s Krka. Makar tamo imao dosta glasača IDS-a jer krčki biskup još preko novina nije ko dubrovački naređivao da sporta nesmije biti nedjeljom u Hrvata, a to je od najvećeg značaja za našu zemlju jer baš nedjeljom igra se najviše nogometnih utakmica u Hrvata, te naš predsjednik može gledati Prosinečkog pa lova za njega ne bi bila bačena. Dok bi mu biskup Puljić to zabranio. Ukoliko naš predsjednik može pozdraviti papino opredjeljenje za biskupa s Krka koji se do sada nije pokazao da je navalni grad Crkve na Hrvate. Izgleda po njemu, ako hoćemo nedjeljom, možemo zasad. Crkva dade da u Hrvata nedjeljom još ima mrdanja.

Korespodencija Rački - Strosmajerknjiga III od 5.siječnja 1882. do 27. lipnja 1888., Uredio Ferdo ŠišićIzdala o 100 godišnjici rođena Franje Račkog, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb 1930.

743

Strossmayer Račkomu..Đakovo, 11.lipnja 1882.Ukoliko ja suditi umijem, koliko je krivo ponešto barem nepovjerenje u mene, proizvedeno tuđim uplivom kod kneza Crnogorskoga, da stvar nije za rukom pošla, utoliko je nespretnost i ničim opravdana oholost i jednostranost Rima tomu kriva. Kriv mi se poglavito s te strane čini secretarius status. Znate, da su se u Rimu ustručavali primiti mitropolita Crnogorskoga. Oholost baš ničime na svijetu opravdana. Bil' to Isus u sličnih okolnosti učinio? Jel to smiso priče o izgubljenoj ovci? U Đakovu, 11. lipnja 1882. Strossmayer 745

Strossmayer Rakomu

Dakovo, 01.srpnja 1882...1.srpnja 1882. ovaj čas dobih brzojav od kardinala Jacobinija, u komu se i za Zagreb i za moju diocezu zabranjuje na dan sv. Ćirila i Metoda misao u staroslavenskom jeziku. Tako valja! Situtatio klara optima situtatio! Sada znamo barem, na čemu smo.

749

Rački Strossmayeru

Zagreb, 17.srpnja 1882....Znadem posvema pouzdano, da je agitacija proti slavenskoj liturgiji glavno započela ovdje u Zagrebu, u krugu nadbiskupa, biskupa i bana, koji su Živkovića uzeli u pomoć. Ovi su onda podigli na noge Mađare i Dvor. Nadbiskup je piso takođe u Rim o svađajući prijatelje slavenske liturgije s naginjanja raskola, te plašeći, da će katolici ovdašnji prijeći k istočnoj crkvi, a ne pravoslavni ka katolicizmu. Da je ta agitacija naperena bila glavno proti Vam, razumijeva se po sebi. Ako u Rimu ne vide kamo to smjera onda su slijepi. Već to bi im imalo otvoriti oči kako se jedan stožernik svete Rimske crkve daje upotrijebit za oruđe državnoj vlasti u pitanju liturgičkom, dakle isključivo crkvenom. Kardinal bio koliko mu drago protivnik slavenskoj liturgiji ne bi se smio dati upotrijebit za oruđe proti slobode crkve....strana 29 Ali ja se s tim ne slažem držeći kardinala Jakobinija nepouzdanim. Nema sumnje da je zabrana iz Rima veliki udarac stvari koji zastupamo. To se neda ničim zabašuriti. Ako je Rimska stolica podlegla pritisku u pitanju časovite porabe liturgije slavenske kako se možemo uzdat da će odolit još većem pritisku kada se o definitivnom uređenju radilo bude?

750

Strossmayer Račkom Rogatec, 19. srpnje 1882.Ja sam odmah znao čije je maslo zabrana svetog oca pape. Ja sam učinio svoju dužnost ali se nizmjerno žaliti ima što je sveti otac zlobi i mržnji prama slavenstvu popustio i što je dopustio da se sve njegove dosadašnje svečane izreke pod noge bace. Malo je stalo do mene ali je neizmjerno stalo do toga da vrhovna apostolska moć u crkvi Božjoj ne postane igra svjetovnih hira i niskih mržnji i predrasuda...Sveti otac je mudar, učen i svet čovjek, ali žalibože nije genijalan čovjek jer da je to, odmah bi strana 30opazio što znači moć koja njega samoga tako lakoumno sa sobom samim i sa svojom vrhovnom moći u živo protuslovlje navesti kani. Papa je siroma samoga sebi najviše pobijo...Ja ostadoh do groba Bogu i svojoj svijesti vjeran.

Strossmayer Tondiniju

Rogatac, 14.sprnja 1882.strana 32

Novine iz Insbrucka dolaze iz zemlje gdje ljudi bivaju istomu četrdesetoj godini pametni i zreli i to tako da se odmah kotrljaju dol.

En atteignantz leurs maturite, ils rolen tout de suite en bas. Međutim, to što te novine vele pisala je jezuistička škola u Zagrebu u kojoj se reći može, vidjet festucam in oculo fratris traden auten in proprio non videt: sulicen colat, deglutit autencamelum. Ta škola mrzi na slavijanstvo i rad bi da može navjek uzdržati razdor u njemu. To je škola koja svoje tmine naziva srce Isusovo. 14.srpnja 1882. naveče Strossmayer biskup

Rački Strossmayeru

Zagreb, 25. srpnja 1882. strana 35Jedno je čega se bojim što je Hrvatski episkopat danas takav kakav je ne može se sveta stolica posvemu izviniti. Od ovog episkopata nemože ona dobiti odgovora koji bi pitanje slavenske liturgije svaćali sa one visine u koju se ono gledati ima. Ovdje, dakle, imade samo sveta stolica ispraviti svoje prvašnje pogreške, a ne sakriti se za episkopatom tj. svojom vlastitom pogreškom.

Rački Strossmayeru

20. kolovoza 1882. ...Da u Zagrebačkoj biskupiji ne bijaše nikad trada slavenskoj liturgiji, što je povjesna neistina.

Strossmayer Račkomu

Đakovo, 11.listopada 1882.762, strana 42Ljudi su se ti u Rimu dali poplašiti šušnjavom granom najhromije na svijetu politike.

Strossmayer Račkom

764

Đakovo, 29 listopada 1882. Sabor je htio mene osramotit i u prezir baciti. Pak je mislim samoga sebe osramotio i u prezir zavazda bacio...Još mi jedno u oči palo u izjavi saborskoj. Veli sabor da je nad razlikom svih jednakočasnih konfesija. To sigurno neće reći, sve su konfesije pod zaštitom jednog ter istog zakona nego će reći sve su konfesije jednako časne tj. jedne cijene, jedne istinitosti. To je mrski i bogogrdni indiferentizam. To je vrijedno i dostojno sabora i vlade koja među svećenikom i svećenikom razlike samo utoliko čini koliko u njezin rog puše. Kojoj je apostat. U bludu živjet će svećenik koji bez tuđe plaće ni jedan dan živjeti nemože. Ljubimac kome se kuća gradi i razbludan život priskrbljuje, a svećenici čestiti i uzorni proganjaju se iz sabora i kardinalskih dvorova tjeraju. Vidjet ćemo što će na to katolički list i

oni svećenici koji slamku izvana Zagreba vide, a brvno Zagrebu ne vide.

Rački Strossmayeru

Zagreb, 28. studenog 1882.strana 50Za isusovce nisam, ne što bi ja imo proti njima kakovih predrasuda ali ih drugi imadu. Osobito u našoj zemlji. Pak predati takav zavod njima značilo bi napolak ga osvjetiti.

Rački Strossmayeru

771, straa 52

19. prosinca 1882.Naš fakultet bogoslovni životari jer nema učenih teologa pak se ni ne pokazuju znakovi da će skoro bolje biti. Uopće, meni se čini da naše svećenstvo ide natraške. Malo temeljita znanja a još manje značaja.

Strossmayer Račkom

Đakovo, 10. siječnja 1883. 772, strana 53Mislim da mi u posljednjem pismu pišete i o pomanjkanju učenosti među svećenstvom. Žali bože da je tako. A čemu se najviše čudit jes da ni u samom Zagrebu nema ni težnje za bogoslovnom učenošću. Naš katolički list pravo je u tome nedorašće. Škandal je upravo da u cijelom dosadašnjemu radu nijedne učene teološke rasprave nema.

Strossmayer Račkom774

Đakovo, 7 veljače 1883.Nisam mogao i nisam smio mukom mimoići ono što je Sabor ili bolje rekoć vladina stranka učinila kad se je tobož uzdigla viš svih jednakočasnih konfesija. Mislim da ste vi i u pozoru o tom progovorili. Ja odgovaram sa isključivo religioznog gledišta na izraženi taj idiferentizam koji gospodujućoj danas stranki na vječitu sramotu služi. U Rimu, moj brate, obaziru se na one koji su svemogući a one rastavljaju koji su slabi. Da sam pros od nužda i nevolja piso bi o najvećeoj nuždi crkve danas tj. o tome da se crkva Rimska posve univerzalizira. Bez toga nikad ne odgovori Crkva posve svrsi očekivanju svijeta, ali za to se hoće mira.

Strossmayer Račkomu

Đakovo, 25. lipnja 1883.

786Što mi u Rimu pišete sveta je istina. Mili moj brate, prva i prva stvar na koju bi današnjih okolnosti Rim ozbiljno misliti imao jes da se po naravi svojoj i vječitome zvanju svome universalizira crkva Rimska. Ona se je izgubila posve u isključivome svome italijanizmu. Ona je siša sa visokog, da tako reknem brda, s kojeg je pros vidi na sve strane svijeta u dolinu u kojoj se vidi posve ograničen. 69. stranica...Taj crkveni italijanizam posve skoro je iscrpio tako da je sve što susretneš u Rimu na crkvenom polju pravi puki mediokritet. O genijalnih ljudi ni govora, a danas bi ih trebalo više nego igda. Otale je da niš neznaju o nami i da nas žrtvuju. Otale je i sićušna politika koju tjeraju. Ja im toliko predikujem pak su i opet dopustili da se klerici bosanski othranjuju u Pećuhu...

Strossmayer Račkom

Đakovo 25. lipnja 1883. 786 strana 70Kad su pako mogli kršćani za tri stotine godina ni krivi ni dužni muke svakojake i smrt podnašati, zašt ne bi se i mi klati dali po ušima pravednoj i istinitoj stvari za ljubav.

Strossmayer Račkom

Rogatec,23 srpnja 1883. 799Što ljudi ne priznaju vrijednost naših žrtava nij čudo. Svijet je sebičan i nemaran. Učenija klasa kod nas više predsuda goji nego prosta. Bilo međutim priznanja il ne bilo, mi ćemo dok smo živi Boga i narod uvijek pred očima imati.

Strossmayer Račkom

Đakovo, 27.kolovoza 1883.792 psimo Kriza naša domaća mora prije ili poslije nastati. Ona je po naravi stvari neizbježiva...Mi se držimo Boga, vjere, istine i pravde, poštenja vjersnosti i međusobne ljubavi i sloge. Strossmayer Račkome

Đakovo, 11. listopada 1883.799 pismo, strana 85Sva moja tajna jest ljubav prema narodu svomu spojena s ljubavlju prema istini, pravdi i slobodi.

Strossmayer Račkomu801 pismo

Đakovo, 19. listopada 1883. strana 87

Vidite da se policajna i špijunaška moć Austrije već i na naš zavod u Rim proteže tako da bez njezinog odobrenja niš tamo ne može bivati. Uzrok je pako tomu kukavština i podlost naših kanonika u Rimu koji gledaju da se ambasadi Austrijskoj na svaki način uvjere i preporuče. U tu svrhu ne manjka ni špijunaža.

Strossmayer Račkomu835

Rogatac, 2. kolovoza 1884.strana 139Ovo dršte istinom ko Sveto Pismo.

Rački Strossmayeru

Zagreb, 10. svibnja 1885. 867 strana 174Ako si u Rimu ne usuđuju postupati odlučnije po pitanju slavenske liturije i slavenstva uopće, dobro bi bilo da se svega kane jer uzbuđivati nade pak ove ove osujetiti u zgodni i odlučni čas, stvari se mnogo škodi. Križevčani, nemogavši dobiti od svete stolice dozvolu za slavensku misu, proslavili su tisućugodišnjicu u nijatskoj crkvi. U Rimu su dobro poznate naše traljave crkvene okolnosti pak se ipak šuti.

Strossmayer Račkom

Rogatac, 16. srpnja 1885.878 strana 187Sveta stolica Austriji i Ugarskoj za volju na sve pristaje ne hajući mnogo za katoličko slavjanske interese, koji tim načinom u veliku pogibelj dolaze.

Strossmayer Račkom

Đakovo, 20. rujna 1886.915, strana 220U Rimu nas posve ne razumiju. I meni se čini da se u Rimu odveć klanjaju šovinizmu mađarskom.

Strossmayer Račkom917

Đakovo, 6. listopada 1886.strana 224Ono u katoličkom listu je prava blesarija i živi znak rak rane na našem tijelu koji podjeda već dobrano i svećenićko zvanje. Molim Vas pošaljite mi glasnik u kome neki Kučera udara na vjeru.

U Glasniku Hrv. naravoslavnog društva, broj 1 što ga je pokrenuo prof. Spiro Brusina, napisao je prof. Oto Kučera članak "Čovjek i prirodna znanost"(up o tom polemički članak u katoličkom listu 1886. 224-247, 251-256 Luke Turčića).

Strossmayer Račkomu

Đakovo, 21. studenog 1886. 924Presvjetli i prečasni gospodine predsjedniče akademije, kanoniče velecijenjeni prijatelju...Učenost je najljepši ures uma čovječjega. Ona je najzamašnija snaga svakoga naroda... Jer smo učenici onoga koji je svijetlo vječitoga svjetla, koji je vječiti izvor svakoga pravog života. Mi smo na to poslani i opredjeljeni da budemo svjetlo svijeta i sol zemlje. Ter nam uvijek i uvijek na pameti biti ima da je vječito slovo Božje izmeđ ostalih osobitim načinom na apostolsko zvanje pozvalo i svetog Pavla apostola, jednoga od najumnijih i najučenijih i najzaslužnijih muževa ovoga svijeta kojega jedna jedina riječ i izreka često put više rječitost i snage u sebi nosi nego čitave knjige ljudi koji se inače riječitošću i učenošću odlikuju. Učenost je s neke strane i svetoj vjeri i riječi Božjoj potrebita jer je njezina zadaća iz neizmjernoga i neizcrpivoga vrela svete vjere i riječi Božje ono prastaro ponovo blago izvađati. Koje je nuždan i potrebočan svakog vijeka i svakog naroda od govora. Kao što su se negda činili pravi geniji i velikani sv. Augustin i sv. Toma Akvinatski, a u novije papo doba do danas Bossuet, Fenelon, Bordaloue, Lacordarie i.t.d. Crkva je Božja u kojoj i po kojoj vječito Božje slovo živi i djeluje na ovome svijetu...ali osim ovoga iskreno ispovijedam, došao bi ovaj put u Zagreb i napose zato da domaće prijatelje učenjake naše lijepo zamolim da učinim mukam i težnjam svojim nipošto ne diraju u najsvetiju baštinu sviju izobraženih naroda u svetu vjeru. U vjekovječni taj izvor svakog svjetla, svakoga života i svake nade u bolju budućnost...i jedino istini Božjoj i pravdi Božjoj služe, upućujući nas i naukom i primjerom svojim na ono značajnost i odlučnost kao od nikakve na svijetu žrtve ne preza. Kad je svijest i svoju i poštenomu svjedočenju svome svjedočanstvo pružiti. Ali prem je hvala Bogu tako i bit će ako Bog da uvijek tako. Ipak se tajiti ne može da su se u novije doba i na jednom i na drugom zavodu našem makar pojedini glasovi čuli koji na svijetu vjeru i riječ Božju navaljuju. Ja ću o tomu u svoje vrijeme potanku progovoriti jer osim svoga svetog zvanja koje me na to nuka ja sam se kad sam nešto pripomogo da se najviše naši učevni zavodi stvore pred Bogom, osobitim zavjetom zavjetovao da dog živio budem nipošto dopustiti neću da se na svetu vjeru i vječitu istinu Božju, da se na vječito slovo Božje učinjeno navali a da ja po razmjenu svojih slabih sila na obranu ne ustanem. strna 234Um i svjetlost i srce čovjeka je od Boga. Bog vlada poleg sve slobode svijeta blagom providnosti i svojom udesom svijeta. Od Boga je vidljiva narav ova u kojoj živimo. Puna mudrosti i dobrote

njegove. Kad je rod ljudski koliko po osobitoj slabosti i tromosti svojoj, toliko još više po oholosti i sebičnosti, po strasti i požudi svojoj i zločini svojoj u duboke tmine pao i već skoro pjenom smrti propasti posto, tada je Bog po vječitom slovu svomu nanovo progovorio rodu ljudskom ter mu najprva u nadi a poslije u samoj živoj vjeri i ljubavi svojoj postao svjetlom, životom i spasom. Tko bi ovo tajiti htio, tajio bi da je zora zora i da je sunce sunce. A valjda nitko neće reći dakad mi slabi ljudi jedan drugom progovorit ter kad dar jezika posjedujemo te u duši i svijesti pojedinca i cijeloga naroda osobitim načinom uplivati možemo, nije uviditi zašto to nebi mogo učiniti Bog po vječitom slovu i duhu svomu. Objavljenje je međutim čin i događaj o koga se vas svijet osvrće ter bi ga samo poslije oslijepljeli čovjek zatajiti mogo. Ako je pak tako onda međ svjetlom uma čovječjega i međ svjetlom riječi Božje ne može biti nikakve opreke jer Bog samomu sebi protusloviti nemože. Pa će Bog raspršiv svetim svjetlom svojim tmine u kojoj čovjek sa strasti i požudom oholosti i taštinom uvijek naginje. Pritekav čovjeku slabiću u pomoć ko negda Petru. Kad se je topiti počeo. Bog tom istom čovjeku i rodu ljudskom pruža jedini zalog, jedini uvjet one snage i slobode koja mu je bezuvjetno nužna. Da se bez brige i bez dvojnosti istini i pravdi vječitoj sa uspjehom posveti. Bog je ko što sveti apostol Pavao veli u komu živimo u komu se gibamo u komu jesmo. Bog je u umu i svijesti našoj. Bog je u povijesti roda ljudskoga. Bog je u vidljivoj ovoj naravi u kojoj živimo pa tko god svetoj vjeri, tj. vječitom slovu Božjem koje nam u vjeri i po vjeri svjetlo i život nudi, protuslovi taj protuslovi ujedno i umu i svjesti našoj. Protuslovi povijesti ljudskoj. Protuslovi vidljivoj naravi ovoj a to evo kako. Prvo. Čuli smo da je ovo posljednjih dana u ime neke tobože znanosti da je upravo dvojbeno je li vječitost slova Božjeg igda na svijetu bilo. A što će ti reći? To će reći protusloviti temeljnim zakonom uma, svijesti i srca našega. Jer ako nije vječitoga slova Božjeg na ovome svijetu bilo onda je ono nečuveno, ogromno i upravo čudestveno preobraženje roda ljudskoga u komu i mi sami živimo, slijepi slučaj bez ikakvoga na svijetu odgovarajućega uzroka. A to će reći otvoreno protusloviti vječitome zakonu uma našega kog učenost kauzalitetom naziva. Toliko što se uma tiče. Što se pak tiče svijesti i srca ne može se tajiti da su najdivniji i najumniji ljudi sv. Pavao apostol i sv. Ivan, a poslije njih i sv. Franjo Serafički i.t.d. i vas kršćanski svijet da su i ispovjednici stari i mučenici vječito slovo Božje Isusa Krista kano Boga svoga i spasa svoga svim žarom srca svojega, svom snagom svijesti svoje ljubili, njemu se klanjali u njemu jedinome zalog svake sreće i neumrlosti svoje tražili. Pitanje je nije li život protuslovlje i slijepo preziranje svijesti i srca ljudskog. To sve protumačiti nečim što nije nikad ni bilo, ni živjelo ili Bog zna kako je bilo, kako li živjelo. Do istog se rezultata dolazi kad se bezvjernim ljudima posve bezumnim načinom i ona mržnja ona odurnost i onaj gnjev protumačiti kani kojim vječito slovo Božje put učinjeno, na križ pribijeno i uskrslo, mrze, proganjaju i sveudilj na križ pribijaju, žrtvuju od 2000 godine do dana današnjeg...U njoj se i po njoj se nekim načinom ponavlja ono što se negda nevjernomu

Tomi dogodilo kad nije htio riječima svojih drugova povjerovati pak mu se vječito slovo Božje pred ostalom braćom ukazuje i pokazuje mu rane srca svoga, ruku i nogu svojih. A on se sa svom skrušenošću duše svoje na tle stere i vapije. Gospode moj, Bože moj, slijep bi kod očiju svojih biti moro tko nebi vidio da nam je prije devetnaest otprilike vijekova u Betlehemu sunce istine i pravde sinulu. Da u njemu i po njemu sve vidimo što vidimo, sve znamo što znamo, sve uživamo što uživamo. Oko njega očevidno je opet se sva povijest svjeta ovog osvrće. Što je na ovom svijetu svjetla i znanja, što je prave sreće i blagoslova od njega jedinog je a što je od tmine što neizvjesnosti i straha, što nesreće i propasti otale je. Što je slo vječito u svoje došlo a svojega ne primaju i što luč vječito u tmniha sja a tmnine je odbijaju i preziru...Naše susvete knjige već koncem prvoga, a zacijelo početkom drugoga vijeka i u slavnoj školi kateketičkoj Aleksandrijskoj i po učenom orgenu, po Ćirilu Aleksandriskome i.t.d. one su u slavnoj školi homiletičkoj antiohenskoj prostim i popularnim načinom tumačena od prvog početka paktija do sv. Ivana Zlatoustoga kojeg Homilije Pravis uze učenosti crkvene. Koje se i dan danas svijet nikad dosta načuditi nemože. Ovamo spada i škola Rimska (strana236) ili ako ćemo ju po najjasnijoj njezinoj zvijezdi svetomu našem Jeri, nazvati Betlehemističkom. Sv. Jere ko što znamo bio je pravo čudo učenosti osobito znalac i klasičkih i semističkih jezika, kritik prve vrste, a tumač Svetoga Pisma taki da mu svijet nigda para vidio nije. Kada bi nape Sveto Pismo kojim slučajem što dašto nipošto biti nemože poginulo, mi bi ga iz najstarijih naših pisaca Ignatija, Polikarpa i.t.d. 2. i 3. stoljeća posve i doslovce opet povratiti mogli... Dante je u svemu svijetu poznati. Njegovo neumrlo dijelo crpljeno je iz duše upravo iz svijesti srednjega vijeka. Ona je tečajem vremena u biblioteke tumača prešlo pak bi ipak i to slavno dijelo stoput prije nego naše Sveto pismo najvjerodostojnim proglasiti smio. Čudna je ta učenost najnovija...ko pogled na lijepu Božju narav...Bog je koji nam je progovorio svojim načinom i vidljivoj naravi, Bogu pako nikako protusloviti nemože.

Strossmayer Račkomu926

Đakovo, 28. studenog 1886. strana 246Bez Boga nema u nijednoj nauci, nema u nijednoj učenosti novog jedinstva za kojim um čovječji neodoljivom silom teži. Bez Boga sav naš umni napor ostaje sličan i priličan naporu onog nesretnika u staroj priči koji preteškom mukom svaki dan kamen samo do neke visine dovalja i iznemogne. Kamen se pak o svom vlastitom težinom nizbrdice opet u ponor svoj strovalio. Da mučeniku svomu sutra, preksutra i navjeke nove i nove tašti isprazne muke zadaje. A što da velim o starih prorocih. O Jeremiji, Jezekijelu, Izaiji, Danijelu i.t.d. Ti su ljudi prvi velikani, prvi umnici, divovi ovoga svijeta, a knjige i proroštva njihova ili stvar samu ili riječ njihovu promatro izljev su

nedostiživih genija koji nekim načinom pri prijestolu Božjem sjede i tajne budućnosti do konca vremena prebiraju. strana 247Ali su ipak neki sa Bogom i vjerom spojeni pojam imali jer kada je naš sv. Pavao još aeropagu njihovom počeo pojam o Bogu i čovjeku razvijati, kada im je reko: Indeo vi vimus movemur ut sumus. U Bogu živimo, u Bogu se gibamo, u Bogu jesmo. Pak kada im je o čovjeku nadodo ipsius scdei eni et genus sumus. Mi ljudi smo porjekla Božjega. Tada su oni to odobravali i potvrđivali. A samo su se tada smučivali i riječi Pavlove kano ludost smatrati počeli kada je Pavao pravu sliku i priliku Božju i svete vjere razvijati i otajstvo svetoga križa i uskrsnuća tumačiti počeo. Ali i ono malo što su o Bogu stari Grci Homer, Aristotel, Sokrat, Platon, Xenofon, Tukidud, Demosten i.t.d. držali i vjerovali očevidno je njihovim knjigama onu neumrlu cijelu i vrijednost priskrbilo koju i dan danas uživaju. Isto to valja i u prastaroj književnosti Rimskoj o Ciceronu, Seneki, Virgiliju, Liviju, Tacitu i.t.d.Cicero je divan umnik, mudroslavac, odvjetnik i govornik...Ipak u divnom ovom svijetu, u njegovoj ljetpoti i suglasju vidi ruku Božju i zakon Božji. Od njega je ona prispodoba kojom se još i danas uspješno služimo da bi prije pomisliti mogo da su se puka slova Ilijade i Odiseje slučajo, bez ikakve pameti u jedno zbila i divna i neumrla dijela Homerova složila. Nego da je ovaj svijet njegovi zakoni, red i harmonija bez Boga i mudrosti Mentis summa e postala. strana 248...Da um čovječji nije kadar svemogućstvu i premudrosti Božjoj granice stavljai i zakone propisivati i da ako Bog svemogući hoće i odluči u udes roda ljudskoga i vrhu naravnim svojim načinom uticati, da mu nije nužde zato dopučćenje prositi od kojekakvih sofista koji često puta čim se više nadimlju tim manje znaju, tim površnije i razvratnije o udesu roda ljudskoga i o povjesti ljudskoj sude...To je ona sveta i vječita riječ koja je od početka bila pri Bogu i Bog je sam vječiti izvor svakoga svjetla i života. To je ona sveta i vječita riječ koja preporoda i spasa našega radi u vremenu čovjekom postade i vidismo i viditćemo do konca svijeta slavu njezinu kano slavu jedinorođenog od Oca punu istine i milosti. To je ona sveta i vječita riječ u kojoj i po kojoj jedino sinovi Božji, dionici naravi Božje, baštinici svake istine, a potom i svake prosvjete, slobode, sreće i neumrloga opredjeljenja našeg bivamo. strana 249I riječ put učinjena jest i prebiva među nami to će ne samo reći vječito slovo Božje, čovjekom postade nego će ujedno reći: Slovo Božje čovjekom postade ujedno vječito svjetlo svijeta ovoga i pravi je život i pravi stožer povijesti događaji ljudskih. Pak budući da povijest ostaje povijest, a događaji ostaju uvijek događaji s uma bi čovjek sići moro kada bi sve ono što je nedvojbenom povijesti i nedvojbenim događajem jednom postalo nijekati i u sumnju bacati počeo. Bog je sebi samom i vječitome slovu svom tj. svetoj vjeri kojom samo biće svoje i srce svoje nudi, najveći i neodoljivi dokaz istine pružio u nedvojbenoj povijesti koja kano otvorena knjiga pred

očima od cijelog svijeta stoji. Kada se s te strane čovjek pita što je prastari žudijski narod, što je cijela povijest njegova, što država i svi zakoni njegovi, što svete i neumrle knjige njegove, što cijelo bogoštovlje i sve žrtve njegove, što cijelo opredjeljenje njegovo, odgovor je jasan. Što drugo nego usred sveopćih tmina u kojih i najumniji staroga svijeta narodi čamiše, što drugo nego očevidna divna zora koja sunce Božje i vječiti dan navješćuje. Sve je to očevidno vječito slovo Božje.

Govori Strossmayera, biskupa Đakovačkog na Vatikanskom saboru u godini 1869.-1870., dr. Janko Breški prof. u Zagrebu priredio je po stenografskom zapisniku Vatikanskoga koncila s originalnim tekstom i hrvatskim prijevodom i bilješkama Zagreb, 1929, Tiskara Narodne novine Prosvjete u Zagebu

Predgovor

Napose je poznato kako se na različitim stranama pojavio na Njemačkom, Talijanskom, Hrvatskom, Ruskom, a nedavno i na Češkom jeziku čuveni tekst Strossmayerovog apokrifnog govora koji od prve do posljednje rečenice potpuni tendeciozno ishitreni falsifikat, te nema s originalnim govorom biskupa Strossmayera apsolutno ništa zajedničko niti može biti između tog apokrifa i originala ma i najmanje sjenke usporedbe. Kada danas promatramo Strossmayerove govore sa naučno-kritičkog stajališta nipošto time ne namjeravamo osporavati zasluge, slavu genijalne sposobnosti Strossmayerova uma, enciklopedističku opsežnost njegove naobrazbe kao što ni osobne vrline njegova karaktera.

strana 118

2. Verbalne opaskeOvo je Strossmayerovo mišljenje netočnom a prema tome i neustavna čitava argumentacija što Strossmayer gradi na ovoj pretpostavci. 3. Netočno je što Strossmayer kaže da se ovdje radi o apsolutno osobnoj nezabludivosti. Ovo je od neprijatelja katoličke crkve i protivnika vatikanskog sabora bila malicioza insinuacija. 4. Strossmayer izričito poima pod tim virtualnim pravom biskupa na ostalu crkvu koje je sadržano u karakteru biskupskog reda teško iz njegova razlaganja točno shvatit. 5. Da Strossmayer daje preširoki opseg shvaćanja poimanja papinske nezabludivosti jer se nipošto ne radi o osobnoj i apsolutnoj nezabludivosti nego o nezabludivosti gledom na točno određeni objekt nauke o vjeri i čudoređu uz izvjesne uvjete.

7. Ovaj je Strossmayerov zaključak netočan i presmion kada znamo da prije sv. Ciprijana imade sigurno utvrđeno povjesnih činjenica što svjedoče izravno i neizravno za istinitost nauka o papinskoj nezabludivosti barem ukoliko je taj nauk sadržan u priznavanju primata Rimskog biskupa. 10. I taj je izvod Strossmayera netočan. Definicijom papine nezabludivosti nipošto ne postoje suvišni opći crkveni sabori. 11. Ovo je dakle bojazan Strossmayera posve iluzorno.12. S istih je razloga iluzorna također bojazan Strossmayera o povredi biskupskih prava jer papino prvenstvo i nezabludivost nipošto ne okrnjuje biskupske učitelje i sudačke vlasti već je naprotiv učvršćuje vezom jedinstva s najvišim ugledom.

strana 120,

17. Ovaj Strossmayerov izvod također nije sasvim točan. Sila navoda Irinejeva upravo leži u tome što naglašuje kao sasvim dostatno kriterij istinitosti neke nauke, suglasje s Rimskom crkvom.19. Tu proviruju na vidjelo tragovi Strossmayerova heterodoksnog naziranja gdje se zapaža utjecaj galikanizma. 20. Strossmayerova aplikacija pravila Vincencia Lirinskog ne pristaje o vama. Istina je da je pravilo Vincencija Lirinnskog jedan od sigurnih kriterija za raspoznavanje katoličke istine, ali nije jedini isključivi.

KRAJ DESET BOŽJIH ZAPOVJEDIZAKON IZ PERSPEKTIVE KATOLIČKOG KATEKIZMA

U prvom stupcu gdje piše Knjiga izlaska dvadeseto poglavlje,redci od dva do sedamnaest, korektno je prepisano sve kako piše u Bibliji. Ali u drugom stupcu gdje piše Ponovljeni zakon u 5. poglavlju, od šestog do dvadeset prvog retka potpuno je nekorektno neprevedeno i nepotpuno prepisano iz Biblije. Tako se stvara dojam kao da nije napisano jednako kao u Knjizi izlasku dvadesetom poglavlju. U drugom stupcu postoji gotovo istovijetan tekst kao u prvome stupcu Knjige izlaska, 20.,2.-17. U Katekizmu,na stranici 518.,u članaku 2066. piše: Razdioba i nabrajanje zapovijedi mijenjalo se tijekom povijesti. Na taj način dolazimo do trećeg stupca gdje piše vjeronaučna formula i stječe se dojam da su se od Knjige izlaska, 20., 2. -17, do Ponovljenog zakona 5, 6 - 21, promijenile zapovijedi prema vjeronaučnoj formuli.To uopće ne odgovara istini i nije korektno u odnosu na Sveto pismo, nego je

proizvoljno pisanje stanovitih katoličkih teologa. Nakon ovih žalosnih zaključaka skrenimo svoj pogled na trenutak u povijest. ( Katekizam Katoličke crkve, H.B.K., glas Koncila, Zagreb 1994., stranica 511. i 512.)