Susret Slavena i Hrvata s islamom

Do prvih kontakata između Arapa i Slavena došlo je u sedmom stoljeću posredstvom

Bizanta. Kolonizacijskom politikom Bizanta u 7. i 8. stoljeću, Slaveni s Balkanskog

poluotoka masovno su preseljavani u Malu Aziju kako bi čuvali bizantsko-arapsku granicu.

Vrela bilježe kako je za vrijeme Konstanina II. (641-668) po prvi put velik broj Slavena

prešao na stranu arapskog vojskovođe Abdurahmana te su naseljeni u Siriji. Prema

bizantskom kroničaru Teofanu, Justinijan je 692. godine od tih preseljenih Slavena okupio

vojsku koja je brojila 30000 ljudi, od kojih je 20000 prešlo na arapsku stranu. Uloga tih

prebjeglih Slavena bila je velika u građanskim ratovima među raznim pretendentima za

kalifat.1

Arapski naziv za te prebjegle Slavene je Şaqlāb (množ. șaqāliba – Sakalibi) i posuđena je iz

grčkog (sklabenoí, skláboi). Izraz Slaven tu nema etničku konotaciju već rasnu, a

prepoznavalo ih se po tjelesnim obilježjima – riđa boja kose (šuqra) i svijetla put. Tim

terminom oni su označavali pripadnike svih slavenskih naroda ali postepeno je to postajao

naziv samo za zapadne Slavene. Srodnost Slavena s narodima Zapada prvi opisuje Ibn al-

Kelbi koji je Slavene označio kao braću Armenaca, Grka i Franaka, a kasnija djela „zemlju

Slavena“ smještaju zapadno od Makedonije.2 Prvi arapski geograf koji je povezao Slavene s

hrvatskim geografskim područjem bio je španjolski Židov Ibrāhim ibn Ya'kub koji je 973.

godine putovao kroz Hrvatsku. Najbolji opis dao je geograf al-Idrisi koji je sredinom 12.

stoljeća putovao istočnom obalom Jadrana i tom prilikom opisao gradove od Istre do Boke

Kotorske. Zemlju naziva Hrvatska – Ğarwāsiya i Dalmacija – Dalmāsiya, a njene stanovnike

Slaveni – Şaqlāliba i Dalmatinci – Dalmātiyun.3

Slaveni su, kao i Turci, odvođeni kao robovi u islamske zemlje kao bijeli eunusi. Većina tih

robova brzo je naučila arapski i preobratila se na islam. Ipak, najčešće ih se moglo naći u

vojsci gdje su se mogli uzdići i do kneževskog položaja. U islamskoj Španjolskoj, termin

Sakaliba postao je naziv za stranu tjelesnu stražu omejadskih kalifa Cordobe. Termin se

najprije odnosio na sve zarobljenike, a kasnije za one zarobljenike koji su primljeni u vojsku

1 Enciklopedija Jugoslavije, „Arapsko-jugoslavenski odnosi: Politički i ekonomski odnosi“. Zagreb: Jugoslavenski leksikografski zavod, 1980.: 213.2 Smailagić, Nerkez, Leksikon islama. Sarajevo: Svjetlost, 1990.:554.3 Kursar, Srednjovjekovne percepcije islama, diplomski rad, 80.

ili su obavljali razne dvorske dužnosti na dvoru ili u haremu. Putopisac Ibn Haukala

izvještava kako su tamošnji „Slaveni“ potjecali i iz Kalabrije, Lombardije te Galicije.4

S time u vezi, termin Sakaliba koji su arapski pisci koristili trebao bi se koristiti s određenom

rezervom pošto primarno ima rasno značenje, a tek onda etničko, a i tu je poprilično

neprecizan pošto označava razne europske narode od kojih neki i nisu Slaveni.

Širenjem arapske vlasti na Siciliji u osmom stoljeću oslabljen je položaj Bizanta na

Jadranu. Zauzeće Tarenta 840. godine dovelo je do reakcije Bizanta i Mletaka koji su u

koaliciji napali Arape, ali je carska flota doživjela poraz, čime je Arapima omogućen prolaz u

Jadransko more. U proljeće 841. godine Arapi su sa flotom od 36 lađa zapalili grad Osor,

nedugo zatim Anconu, a na povratku su opljačkali Budvu, Rosu i Kotor. Mletački dužd

Tradonik i Arapi ponovno ulaze u sukob 842. godine kod otoka Suska, pri čemu je mletačka

flota opet doživjela poraz.5 Glavna posljedica arapskih upada na Jadran u 9. stoljeću je

slabljenje mletačke mornarice čime su se okoristili Neretljani koji oko 846. godine počeli

vršiti upade na mletačke oblasti i pritom opljačkali grad Caorle.6

866. godine započela je opsada Dubrovnika, pri čemu su Dubrovčani u pomoć pozvali

bizantskog cara. Car Bazilije I. poslao je bizantsku flotu u pomoć, pa su Saraceni nakon

petnaest mjeseci držanja grada u opsadi konačno napustili Dubrovnik i povukli se u Bari. Ta

bizantska pomoć značila je ponovno uspostavljanje bizantske vlasti nad pokrajinom

Dalmacijom, a time i Dubrovnikom.7 Ponovno ovladavši Dalmacijom, Bizant u koaliciji s

njemačkim carem Ludovikom II. kreće u povrat južne Italije, tj. Barija. Na Ludovikov poziv,

krenuo je sa svojim brodovljem i hrvatski knez Domagoj, a dio snaga u južnu Italiju prebacili

su i Dubrovčani te su Saraceni 871. godine istjerani iz Barija. Otad se bilježe tek povremeni

upadi Arapa dok većih ratnih sukoba više nije bilo. Nakon prestanka ratnih sukoba razvijaju

se trgovačke i ekonomske veze, napose između Arapa i Dubrovnika koji je odigrao bitnu

ulogu u posredništvu između kršćanske Europe i arapskog zapada.8

Izvori ne donose podatke da li su i u kojoj mjeri dalmatinski Hrvati ulazili u sukobe s

Arapima ali uočljiv je podatak da su se arapske navale u to vrijeme pretežito orijentirale na

pučinu te dalmatinske gradove i otoke koji su bili u savezništvu s Bizantom dok je

4 Smailagić, 555.

5 Jugoslavenska enciklopedija, 213.6 Šišić, Ferdo, Povijest Hrvata. Pregled povijesti hrvatskog naroda 600. – 1526. Prvi dio. Split: Marjan Tisak d.o.o., 2004.: 104.7 Foretić, Vinko. Povijest Dubrovnika do 1808., prvi dio. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 1980.: 19.8 Jugoslavenska enciklopedija, 214.

unutrašnjost pod vladavinom hrvatskim vladara zasad ostala netaknuta.9 Isto tako, nepoznata

je bilo kakva reakcija u obliku polemike u tom razdoblju, što se ipak može objasniti

činjenicom da je riječ o prvim kontaktima islamsko-kršćanske periferije koji nije ostavio

dubljeg traga osim nekoliko vojno-ratnih sukoba. Isto tako, riječ pretežito o devetom i

desetom stoljeću kada se protuislamska polemika još uvijek nije ukorijenila niti na europskom

Zapadu.

9 Šišić, 104.