1

Sudska praksa

Donošenje Pravilnika o kontroli rada radnika putem kamera i videonadzornog sustava je

važna odluka za položaj radnika.

"Prema čl. 145. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01,

82/01, 114/03, 123/03, 142/03 i 30/04 - dalje: ZR) prije donošenja odluke važne za položaj

radnika, poslodavac se mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te mora

radničkom vijeću priopćiti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja

na položaj radnika. Kada je u ovom stadiju postupka nesporno da se tuženik pri donošenju prije

navedenog Pravilnika nije savjetovao sa sindikalnim povjerenikom u funkciji radničkog vijeća

(čl. 148. st. 3. ZR-a), tada je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz čl.

145. st. 11. ZR-a kada je predmetni pravilnik utvrdio ništavim. Naime, i po ocjeni ovoga suda

drugog stupnja, donošenje Pravilnika o kontroli rada radnika putem kamera i videonadzornog

sustava je važna odluka za položaj radnika u smislu čl. 145. st. 1. ZR-a. Stoga, dakle, na sporni

odnos stranaka povodom tužbenog zahtjeva tužitelja za utvrđenje ništavim predmetnog

Pravilnika prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo.“

(Županijski sud u Zagrebu, Gžr-844/11, od 21. lipnja 2011. god.).

Onesposobljavanje skrivene videokamere opravdani je razlog za izvanredni otkaz ugovora o

radu.

Pobijanim Odlukama tuženika donesenim temeljem odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o radu

("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01 i 114/03, u daljnjem tekstu ZR)

tužitelju je izvanredno otkazan ugovor o radu zbog skrivljenog ponašanja, jer je neovlašteno i

samovoljno ugasio i premjestio videokameru u prostor benzinske postaje.

Sud drugog stupnja prihvatio je utvrđenje suda prvog stupnja koje se sastoji u slijedećem:

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika kao prodavač na benzinskoj postaji, te da mu je

odlukom od 31. prosinca 2003. godine izvanredno otkazan ugovor o radu,

- da iz obrazloženja navedene odluke proizlazi da je povreda na radu sadržana u činjenici da je

tužitelj dana 26. prosinca 2003. godine, u 20,53 sati, popevši se na pisaći stol, onesposobio

skrivenu videokameru u kancelariji pored prodajnog pulta, time onemogućio poslodavcu uvid

u videonadzor u vremenu do 22,05 sati, odnosno prouzročio materijalnu štetu jer je došlo do

oštećenja kablova zbog micanja skrivene videokamere po tužitelju,

- da na navedeno ponašanje tužitelja ukazuje pregledani videozapis snimke od 26. prosinca

2003. godine, iz kojeg je jasno vidljiv način kretanja tužitelja po prostoriji pogledom uprtim u

strop, a nakon odlaganja novca na policu, penjanje tužitelja na stol, te usmjerenje ruke prema

ploči na stropu u kojem se nalazila videokamera, zbog čega je došlo do prekida videozapisa.

Imajući na umu utvrđeno činjenično stanje, sud drugog stupnja prihvatio je ocjenu suda prvog

stupnja, da se radi o osobito teškoj povredi obveze iz radnog odnosa, te uvažavajući sve

2

okolnosti i interese obiju ugovornih stranaka, da nastavak radnog odnosa nije moguć.

(Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revr-61/05, od 28. travnja 2005. god.)

Skrivljeno ponašanje radnika

U određenim slučajevima nije opravdano očekivati od poslodavca da pisano upozori radnika na obvezu

iz radnog odnosa. Koji su to slučajevi, nije taksativno navedeno u Zakonu pa se možemo oslanjati samo

na sudsku praksu. Sudska praksa stoji na stanovištu kao poslodavac može izuzetno zanemariti ovu

obvezu u slučaju da je skrivljeno ponašanje radnika takvo da nije opravdano očekivati od poslodavca da

pisano upozori radnika, odnosno da mu omogući iznošenje obrane.

Sudska praksa - Odluka VSRH, br. Revr-941/12-2, od 30. listopada 2012.

„... Tužitelj (radnik) je 14. ožujka 2003., 19. ožujka 2003. i 21. ožujka 2003. neopravdano izbivao s

posla određeno vrijeme, a za koje vrijeme je neovlašteno otišao na sajam... odnosno Trgovački centar...

koristeći neovlašteno službeno vozilo i prije završetka radnog vremena napustio radno mjesto te je u

istom razdoblju službeno vozilo koristio za odlazak u ugostiteljski objekt za vrijeme te izvan radnog

vremena te je neovlašteno 20. ožujka 2003. i 21. ožujka 2003. koristio službeno vozilo za odlazak na

posao... U okolnostima konkretnog slučaja, a kako su povrede obveze iz radnog odnosa zbog kojih je

tužitelju otkazan ugovor o radu vršene više puta i u kontinuitetu unutar promatranog razdoblja jednog

tjedna, ostvarene su pretpostavke iz odredbe čl. 110. Zakona (sada čl. 119 Zakona), u smislu da u

okolnostima konkretnog slučaja nije bilo opravdano očekivati od tuženika kao poslodavca da prethodno

upozori tužitelja na takve povrede i negativne posljedice za slučaj njihova ponavljanja, odnosno nije

bilo opravdano očekivati od tuženika kao poslodavca da tužitelju prije otkazivanja omogući iznošenje

obrane.

Naime, u ovom slučaju u pitanju je bilo istovremeno toliko kršenja obveze iz radnog odnosa, a koja su

se sva ponavljala više puta unutar tjedan dana, pa je bilo izvjesno da takvim svojim postupanjem tužitelj

jasno iskazuje namjeru i ubuduće takvog ponašanja prema tuženiku, a koje ponašanje ima značaj kršenja

obveze iz radnog odnosa, što je pak razlog za otkaz zbog skrivljenog ponašanja radnika. Stoga su u

ovom slučaju ostvarene pretpostavke iz odredbe čl. 110. ZR-a, a koje dopuštaju otkazivanje ugovora o

radu bez prethodnog upozorenja radnika, odnosno bez prethodnog mu omogućavanja iznošenja obrane“.

Uznemiravanje na radnom mjestu

Sudska praksa – Suda EU u predmetu T-333/99 X protiv Europske središnje banke

Činjenično stanje

Sud prvog stupnja odlučivao je temeljem zahtjeva radnika Europske središnje banke (ECB) za

poništenje odluke Izvršnog odbora ECB-a o otkazu ugovora o radu radi uznemiravanja kolege na poslu

kojem je slao elektronsku poštu pornografskog sadržaja, ideološkog (nacističkog) sadržaja te ga je

uznemiravao gestama seksualne prirode uz insinuacije da je homoseksualac, prijeteći mu pri tome i

fizičkim nasiljem. Radnik ECB koji je dobio otkaz činio je i druge povrede obveza iz ugovora o radu s

3

poslodavcem, zlorabeći uredsku opremu i službenu internet vezu za posjete internet stranicama

pornografskog sadržaja.

Do konačne odluke o otkazu, radnik ECB-a je bio suspendiran te je za vrijeme suspenzije primao

polovicu plaće. S time u vezi, radnik u svojem zahtjevu Sudu osim traženja poništenja odluke o otkazu

traži i naknadu neisplaćenih polovina mjesečne plaće za vrijeme suspenzije.

Odluka Suda

U odnosu na zahtjev radnika da Sud naredi ECB-u njegovo ponovno zapošljavanje, Sud nalazi kako

njegov zahtjev nije u nadležnosti Suda te da Sud prema pravu EU nema pravo izdavati takve naredbe.

Što se tiče drugog zahtjeva radnika, za nadoknadu polovina mjesečnih plaća koje su mu bile ustegnute

za vrijeme suspenzije, Sud se proglasio nadležnim za donošenje odluke, jer je njegova nadležnost za

pitanja financijske naravi neograničena. Sud je našao da su prigovori radnika neutemeljeni. Ispitivanje

koje provodi sudstvo EU ograničeno je na razmatranje pitanja je li nadležno tijelo poštovalo načelo

razmjernosti prilikom donošenja svoje odluke. Zato je nadzor Suda u konkretnom slučaju bio ograničen

na procjenu je li izrečena sankcija razmjerna povredama radnih obveza za koje je radnik ECB-a okrivljen

te je li težina koju je nadležno tijelo banke pripisalo olakotnim i otegotnim okolnostima u konkretnom

slučaju razmjerna.

Nadzor elektronskih komunikacija radnika

Sudska praksa – Presuda Europskog suda za ljudska prava u predmetu br. 61496/08 Barbulescu

protiv Rumunjske od 12. siječnja 2016.

Činjenično stanje

Radnik je na zahtjev poslodavca kreirao Yahoo Messenger račun radi odgovora na upite kupaca. Dana

13.7.2007. poslodavac je informirao radnika da su njegove komunikacije preko Yahoo Messenngera

pod prismotrom od 5.7.2007. do 13.7.2007. i da podaci pokazuju kako je koristio internet za osobne

potrebe suprotno internim propisima poduzeća. Radnik je odgovorio kako je koristio internet isključivo

za službene potrebe.

Kad je suočen s transkriptom njegove komunikacije preko Yahoo Messengera na 45 stranica, radnik je

obavijestio poslodavca kako je ova povreda privatnosti njegove komunikacije kazneno djelo. Transkripti

su sadržavali njegovu komunikaciju sa zaručnicom i njegovim bratom u promatranom razdoblju.

Komunikacija se odnosila na osobne stvari koje su uključivale i radnika.

Transkripti su sadržavali i 5 poruka koje je preko privatnog računa na Yahoo Messengeru radnik uputio

svojoj zaručnici, koje nisu sadržavale intimne informacije. Dana 1.8.2007. poslodavac je otkazao ugovor

o radu radniku radi kršenja internih odredbi poslodavca, koje, između ostalog, sadrže kako je „strogo

zabranjeno kršiti red i disciplinu unutar prostorija poslodavca, a posebno... koristiti računala,

fotokopirne uređaje, telefone, telefakse za osobne potrebe“. Radnik se žalio na odluku poslodavca na

Okružnom sudu u Bukureštu, na način da je odluka ništavna jer je poslodavac, kontrolirajući njegovu

komunikaciju, prekršio pravo korespondencije, zaštićene Rumunjskim ustavom i kaznenim zakonom.

4

Odluka suda prvog stupnja

Okružni sud je 7.12.2007. odbio radnika obrazlažući kako je poslodavac poštivao postupak otkazivanja

predviđen Zakonom o radu i naznačio kako je radnik pravilno informiran o poslodavčevoj zabrani

uporabe sredstava poslodavca za osobne potrebe. Okružni sud je zauzeo stav kako je kontrola radnikove

komunikacije preko Yahoo Messengera s računala poslodavca za vrijeme radnog vremena, bez obzira

na to jesu li radnje poslodavca bile zakonite, ili ne, ne može utjecati na valjanost poslodavčevog

disciplinskog postupka. U svakom slučaju, obzirom da je radnik za vrijeme disciplinskog postupka

tvrdio kako nije rabio Yahoo Messenger u privatne svrhe nego za savjetovanje kupaca o proizvodima

koje nudi njegov poslodavac, Sud nalazi kako je provjera radnikove komunikacije bila samo način na

koji će poslodavac provjeriti radnikovu obranu.

Pravo poslodavca da kontrolira uporabu svojih računala od strane radnika na radnom mjestu potpada

pod pravo poslodavca da provjerava način na koji radnik obavlja svoje poslove. Radnik je bio upoznat

sa činjenicom da je nedugo prije sankcije poslodavca drugi njegov kolega bio otpušten radi uporabe

interneta, telefona i fotokopirnog uređaja za osobne potrebe, a oboje su bili prethodno upozoreni kako

je njihova uporaba sredstava komunikacije pod paskom (o čemu sud navodi da postoji pisano upozorenje

poslodavca koje je potpisao radnik – što nije točno) pa se ne može reći kako poslodavac nije bio

transparentan prema radniku u najavi provedbe kontrole. Internet na radnom mjestu mora ostati oruđe

na raspolaganju poslodavca.

Internet je predan radniku od strane poslodavca za uporabu u poslovne svrhe i ne može biti osporavano

kako poslodavac, u sklopu prava da kontrolira rad radnika, ima pravo kontrole uporabe računala od

strane radnika. Neki od razloga radi kojih je kontrola poslodavca nužna su mogućnosti da kroz uporabu

interneta radnici mogu oštetiti poslodavčev IT sustav, ili se upustiti u sporne aktivnosti u ime

poslodavca, ili odati komercijalne tajne poslodavca. Radnik se žalio protiv ovakve odluke Okružnog

suda na način da su e-mailovi zaštićeni po čl. 8. Konvencije i da mu Sud nije prihvatio svjedoke koji bi

dokazali kako poslodavac nije pretrpio nikakvu štetu njegovim aktivnostima.

Odluka suda drugog stupnja

U konačnoj odluci drugostupanjskog žalbenog suda od 17.6.2008. radnikova žalba je odbijena.

Drugostupanjski sud je utvrdio kako je temeljem EU Direktive 95/46/EC ponašanje poslodavca bilo

razumno i kako je kontrola radnikovih komunikacija bila jedini način je li bilo disciplinskog prekršaja,

ili ne.

Postupak pred Europskim sudom za ljudska prava

Primjena prava – Rumunjsko pravo

Rumunjski Zakon o radu koji je važio u to vrijeme predviđao je kako poslodavac ima pravo kontrolirati

način na koji radnici obavljaju svoje poslove, ali i da poslodavac mora zaštiti radnikove osobne podatke.

Primjena prava – Pravo EU

Relevantna je Direktiva 95/46/EC. Direktiva traži od država članica da zabrane uporabu osobnih

podataka koji se, između ostalog, odnose na zdravlje i seksualne sklonosti. Temeljem čl. 29. Direktive

5

formirana je Radna skupina koja je trebala istražiti utjecaj nadzora uporabe elektronskih komunikacija

na radnom mjestu i istražiti utjecaj zaštite podataka na radnike i poslodavce.

U svibnju 2002. radna skupina je stvorila Radni dokument o nadzoru i kontroli uporabe elektroničke

komunikacije na radnom mjestu. Ovaj Radni dokument je utvrdio ako nadzor, ili kontrola elektroničke

komunikacije služi interesu poslodavaca i ne može opravdati narušavanje privatnosti radnika. Radni

dokument sugerira kako svaki nadzor mora proći listu od 4 testa: transparentnost, nužnost, fer play i

proporcionalnost.

Utvrđivanje činjenica

Sud je utvrdio kako mora istražiti je li u konkretnom slučaju radnik imao opravdano očekivanje da će

njegova komunikacija preko računa Yahoo Messengera koji je otvoren na zahtjev poslodavca biti

privatna. S time u vezi utvrđeno je kako nije sporno kako poslodavčeva interna pravila strogo utvrđuju

obranu radnicima uporabe poslodavčevih računala u osobne svrhe. To znači kako ovaj slučaj treba

promatrati odvojeno od već poznatih slučajeva kada je uporaba službenog telefona bila dopuštena, ili

barem tolerirana.

Sud je utvrdio kako je radnikovo poricanje bilo kakve uporabe računala u vlasništvu poslodavca u

osobne svrhe dovelo do nužne kontrole poslodavca. To je dovelo do toga da su mu bili prezentirani

transkripti njegove komunikacije. Sud je utvrdio kako je nesumnjivo utvrđeno da je radnik upotrebljavao

račun Yahoo Messengera poslodavca u privatne svrhe na poslodavčevom računalu za vrijeme radnog

vremena i da je time utvrđen prekršaj radne obveze s njegove strane.

Odluka suda

Sud smatra kako je kontrola od strane poslodavca bila ograničena i proporcionalna. Sud je dalje utvrdio

kako radnik nije objasnio zašto je upotrebljavao Yahoo Messenger u privatne svrhe. Sud je zaključio

kako su domaći sudovi primijenili fer postupak i fer balans između prava radnika na zaštitu privatnosti

i interesa poslodavca.

Radi toga, utvrđuje Sud, nije bilo kršenja odredbe čl. 8. Konvencije. Sud je usvojio presudu glasanjem

6 prema 1.

Izdvojeno mišljenje suca Pinto De Albuquerque

Domaći sudovi i Sud, na žalost, zanemarili su odlučne činjenice slučaja. Nadzor interneta na radnom

mjestu nije poslodavčevo diskrecijsko pravo. U pravu EU poštivanje privatnosti i osobnih podataka

priznati su kao posebna prava iz čl. 7. i 8. EU povelje o osnovnim ljudskim pravima.

Od međunarodnog pravnog okvira, možemo sastaviti set principa o politici uporabe interneta u okviru

radnog odnosa. Svaka informacija koja je prikupljena, zadržana, ili upotrijebljena od strane poslodavca

za potrebe posla, mora biti zaštićena u cilju zaštite prava radnika na privatnost i slobodu izražavanja. Iz

toga slijedi kako svaka uporaba osobnih podataka u cilju raskida radnog odnosa mora biti regulirana

zakonom, kolektivnim ugovorom, ili ugovorom o radu.

Sukladno čl. 14.1. Preporuke Vijeća Europe, „sadržaj, slanje i primanje elektronske pošte na poslu ne

smije biti kontrolirana ni u kojem slučaju“. Sukladno čl. 15.1. Preporuke, uvođenje i uporaba

6

informacijskog sustava i tehnologije radi kontrole radnikove aktivnosti i ponašanja ne smije biti

dozvoljena. Sama činjenica postojanja zakona o radu nije dovoljna ako ne osigurava posebna pravila o

zaštiti osobnih podataka radnika, uključujući uporabu interneta na radnom mjestu.

Sukladno čl. 29. Radnog dokumenta Radne skupine, zabrana uporabe interneta je nedopustiva, kao i

bilo koja politika kontrole interneta od strane poslodavca. Radnik mora biti upoznat s postojanjem

politike uporabe interneta na radnom mjestu, ako postoji, na radnom mjestu, ili izvan njega, uključujući

uređaje za komunikaciju u vlasništvu poslodavca, radnika, ili trećih osoba. Prije provedbe politike

kontrole, radnici moraju biti upoznati sa razlozima, obujmom, tehničkim karakteristikama i vremenu

kontrole.

Štoviše, radnici imaju pravo biti redovito informirani o tome koji se njihovi osobni podaci koriste, kao

i pravo uvida u osobne podatke koje je poslodavac o njima prikupio, uključujući i pravo kopiranja

dokumentacije, kao i pravo zahtijevati brisanje, ili ispravak netočno prikupljenih podataka. U slučaju

navodnog kršenja pravila uporabe interneta, radnicima mora biti omogućeno da odgovore na optužbe u

poštenom postupku sa pravosudnim nadzorom. Provedba samovoljnog prikupljanja i analize

komunikacije radnika može biti dopuštena samo izuzetno, uz odobrenje suda i radnici u disciplinskom

postupku ne smiju biti tretirani lošije nego optuženici u kaznenom postupku.

Sukladno čl. 13. Preporuke br. 89(2) i čl. 12.1. Preporuke Vijeća Europe (2015)5, prikupljeni podaci ne

smiju biti upotrijebljeni ni za kakav slučaj osim onog koji je originalno namjeravan i mora biti zaštićen

od neovlaštenog pristupa, ili bilo kojeg drugog oblika zloporabe. Kazne za radnikovo protupravnu

uporabu interneta moraju započeti sa usmenim upozorenjem, pisanom opomenom i za ozbiljne

prekršitelje u povratu, prestankom radnog odnosa. Većina sudaca je utvrdila kako je sporno je li

poslodavac upoznao radnika sa namjerom kontrole interneta.

Jedina kopija obavijesti koja se nalazi u spisu nije potpisana (potvrđen primitak) od strane radnika. Neke

poruke radnika upućene zaručnici odnosile su se na seksualne zdravstvene probleme, što zahvaća srž

radnikove privatnosti i zahtijeva potpunu zaštitu prema čl. 8. Konvencije. Poslodavac je pregledavao i

privatnu poštu (Yahoo Messenger) radnika.

Poslodavac nema pravo kontrolirati privatne račune radnika čak i ako je radnik na njih ulazio preko

računala u vlasništvu poslodavca. Osim toga, poslodavac je kontrolirao poruke radnika koje su jasno

naslovljene kao privatne i nemaju veze s radnikovim profesionalnim zadacima, ali je poslodavac

svejedno pristupio sadržaju takvih poruka, napravio njihov transkript protiv radnikove volje i bez

sudskog naloga. Na kraju, otkaz ugovora o radu teško daje proporcionalan radnikovom ponašanju,

vodeći računa kako nije dokazano da je radnik prouzročio bilo kakvu štetu poslodavcu, ili da je provodio

takvo ponašanje u dugotrajnijem vremenskom razdoblju.

Izvod iz Europske konvencija o ljudskim pravima

Članak 8. - Pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života

1. Svatko ima pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja.

2. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u

demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske

7

dobrobiti zemlje, te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite

prava i sloboda drugih

Definicija pojma mobbinga

Sudska praksa – Presuda Županijskog suda u Zagrebu, br. Gžr-1881/11 od 11. listopada 2011.

Činjenično stanje

Tužiteljica (radnica) u tužbi navodi kako na radu trpi štetu radi uznemiravanja i diskriminacije.

Konkretno, direktorica je učestalo komunicirala s tužiteljicom na neprofesionalan i uvredljiv način,

ponižavajući pri tome tužiteljicu uvredljivim komentarima. Ovakvo ponašanje direktorice je kod

tužiteljice prouzročilo osjećaj nesigurnosti i gubitak samopouzdanja.

U okviru navedenog ponašanja, direktorica nije tužiteljicu pozivala na domjenke kao druge radnike, niti

je dobivala darove za Božić i Uskrs. Na taj način direktorica je provodila izolaciju tužiteljice u odnosu

na druge radnike. Također, tužiteljica je za vrijeme rada kod tuženika (poslodavca) bila profesionalno

degradirana na način da je dobivala poslove manjeg značaja, koje je inače obavljao kolega niže, srednje

stručne spreme. Tužiteljica je nakon nekog vremena premještena u drugu, manju radnu sobu, koju je

dijelila s navedenim kolegom sa srednjom stručnom spremom.

U cijelom razdoblju za koje tužiteljica tvrdi da je trpila štetu radi uznemiravanja i diskriminacije, u

Zakonu o radu je postojala izričita zabrana diskriminacije i dužnost poslodavca štiti dostojanstvo radnika

i ne ugrožavati njegovo zdravlje, jer je u protivnom obvezan radniku naknaditi štetu. Sud prvog stupnja

je utvrdio i da je na poslodavcu teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije prema tužiteljici, odnosno

da je postupio sukladno zakonskim odredbama.

Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja je utvrdio da postupci direktorice u odnosu

na tužiteljicu predstavljaju ponašanje koje bi primjenom odredbi Zakona o radu bilo zabranjeno te je

prihvatio tužbeni zahtjev radi zabrane uznemiravanja. Na presudu suda prvog stupnja tuženik je uložio

žalbu u kojoj pobija presudu, jer tužiteljica nije navela niti jednu od zakonom zabranjenih osnova

diskriminacije (uznemiravanja) temeljem kojih bi tužiteljica bila diskriminirana na radnom mjestu.

Odluka Suda

Sud drugog stupnja je povodom žalbe tuženika utvrdio kako postupci direktorice u odnosu na tužiteljicu

ne predstavljaju ponašanje koje bi primjenom odredbi Zakona o radu bilo zabranjeno te je ocijenio kako

je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev radi

zabrane uznemiravanja.

Sud drugog stupnja nadalje je utvrdio kako nije vezan pravnom osnovom koju stranka navede u tužbi, a

iz činjenica koje su navedene u tužbi i tijekom postupka te koje je pravilno utvrdio sud prvog stupnja,

proizlazi kako je tužiteljica opisanim postupcima direktorice bila izložena šikaniranju, odnosno

mobbingu, a tužiteljici i uz pravilnu primjenu materijalnog prava i to općih propisa obveznog prava,

pripada pravo na naknadu štete. Naime, mobbing je svako fizičko, ili psihičko zlostavljanje na

radnom mjestu bez obzira na diskriminacijsku osnovu. Mobbingom se ugrožava dostojanstvo

8

osobe u području komuniciranja, održavanja socijalnih odnosa i kvalitete profesionalnog statusa.

Utvrđeno postupanje nadređene direktorice prema tužiteljici je, kako je to pravilno utvrdio sud prvog

stupnja temeljem nalaza i mišljenja medicinskih vještaka, u uzročno-posljedičnoj vezi s oboljenjem

tužiteljice i štetom koju zbog toga trpi.

Tužiteljica je dokazala da je pretrpjela štetu radi povrede prava osobnosti koju je prouzročio tuženik

postupanjem svojeg radnika, pa je tužiteljici primjenom odredbe čl. 1100. st. 2. Zakona o obveznim

odnosima, kojom je propisano da će sud u slučaju povrede prava osobnosti, ako nađe da to težina

povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, neovisno od naknade

imovinske štete, a i kad nje nema. Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi brigu

o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, s ciljem kojemu služi ta

naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom

svrhom, trebalo dosuditi pravičnu novčanu naknadu.

Uznemiravanje na radnom mjestu

Sudska praksa – Presuda Županijskog suda u Zagrebu, br. Gžr-1881/11 od 11. listopada 2011.

Činjenično stanje

Tužiteljica (radnica) u tužbi navodi kako je u zadnjih nekoliko godina sustavno uznemiravana na svom

poslu koji obavlja kod tuženog (poslodavca) od strane njoj pretpostavljene radnice i direktora

poslodavca. Uznemiravanje se sastoji u gotovo svakodnevnom podmetanju i prijetnjama tužiteljici da

bi joj mogao biti otkazan ugovor o radu, što je kod nje izazvalo osjećaj straha. Osim toga, tužiteljici

pretpostavljen radnica uvredljivim je riječima povrijedila njeno dostojanstvo. Tužiteljica ističe i kako

joj poslodavac nije htio izići u susret u vezi usklađivanja njenih obiteljskih obveza, budući je majka

šestero djece, sa poslovnim obvezama.

Sud je u postupku utvrdio kako je tužiteljica podnijela tuženiku zahtjev za zaštitu prava radi sustavnog

uznemiravanja na radu, do kojeg je došlo od strane tužiteljici neposredno rukovodeće radnice,

neprimjerenim i neprihvatljivim raspoređivanjem radnih zadataka. Tuženik je obavijestio tužiteljicu

kako je poduzeo mjere radi praćenja i sprječavanja uznemiravanja, između ostalog, vršenjem nadzora,

prikupljanjem izjava na okolnosti uznemiravanja od ostalih radnika, organiziravši posao na način da

tužiteljica i neposredno rukovodeća radnica što manje dolaze u izravni kontakt. Sud je, nadalje, u

postupku utvrdio kako neposredno rukovodeća radnica nije uznemiravala tužiteljicu nego je imala

primjedbe na njezin rad, niti je to činio direktor.

Tuženik je tužiteljicu više puta pisano opomenuo u vezi s primjedbama na njen rad te da je tužiteljici

uručena pisana opomena pred otkaz radi kašnjenja na posao. Sud utvrđuje kako je pravilan zaključak

suda prvog stupnja da uznemiravanja i povrede dostojanstva tužiteljice na osnovi njenog obiteljskog

statusa nije bilo.

Odluka Suda

9

Potvrđuje se odluka suda prvog stupnja koji je utvrdio kako u konkretnom slučaju nije došlo do

uznemiravanja i povrede dostojanstva tužiteljice.

Postavljanje nadzornih kamera – suglasnost radničkog vijeća

Sudska praksa - Odluka Županijskog suda u Zagrebu br. Gžr-389/07-2 od 22. travnja 2008.

Činjenično stanje

Poslodavac je radi učestalih krađa odlučio postaviti nadzorne kamere u poduzeću. Kamere su

postavljene na način da je snimana radna ploha zaposlenika, a nisu snimane zajedničke prostorije

radnika (toaleti, prostori za odmor radnika i sl.). Međutim, radničko vijeće je podignulo tužbu protiv

poslodavca, jer poslodavac za postavljanje nadzornih kamera nije tražio njegovu suglasnost.

Odluka Županijskog suda u Zagrebu

Sud je mišljenja kako poslodavac smije koristiti nadzorne uređaje kao sredstvo zaštite na radu pod

uvjetima propisanima Zakonom o zaštiti na radu i Zakonom o radu. U tom smislu, bilo bi dopušteno

koristiti nadzorne uređaje radi kontrole ulazaka i izlazaka iz radnih prostorija i prostora te radi smanjenja

izloženosti radnika riziku od razbojstva, provala, nasilja, krađa i sličnih događaja na radu ili u vezi s

radom. Međutim, bilo bi zabranjeno postavljanje nadzornih uređaja u prostorijama za osobnu higijenu i

presvlačenje radnika.

U slučaju da nadzorni uređaji čitavo radno vrijeme prate sve pokrete radnika tijekom obavljanja poslova,

odnosno ako su nadzorni uređaji postavljeni tako da su radnici čitavo vrijeme tijekom rada u vidnom

polju nadzornih uređaja, poslodavac smije koristiti nadzorne uređaje isključivo na temelju prethodne

suglasnosti radničkog vijeća. Sud je mišljenja kako je za postavljanje i spornih kamera bila potrebna

suglasnost Zaposleničkog vijeća, tj. tužitelja, jer se radi o odluci važnoj za položaj radnika u smislu

odredbe čl. 145 st. 1. i 2. Zakona o radu (radi se o starom Zakonu o radu, ali je sudska praksa i danas

relevantna), pa kako takva suglasnost nije dana, udovoljeno je tužbenom zahtjevu pozivom na čl. 145.

st. 11 Zakona o radu, smatrajući da su poduzete radnje oko postavljanja video nadzora nedopuštene, te

da je slijedom toga potrebno kamere ukloniti.

Alkoholiziranost na radnom mjestu kao razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu

Sudska praksa - Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revr 312/12-2 od 13. lipnja 2012.

Činjenično stanje

Temeljem Zakona o zaštiti na radu smatra se da je radnik pod utjecajem alkohola ako u krvi ima alkohola

više od 0,0 g/kg, odnosno više od 0,0 miligrama u litri izdahnutog zraka, odnosno u krvi ima višu

koncentraciju alkohola od koncentracije dozvoljene procjenom rizika poslova koje taj radnik obavlja.

Vrhovni sud RH je u jednoj svojoj odluci zauzeo stav koje sve okolnosti treba uzeti u obzir kada se

radniku u alkoholiziranom stanju namjerava izreći izvanredni otkaz ugovora o radu.

10

Sukladno čl. 58. Zakona o zaštiti na radu, radnik u vrijeme rada ne smije biti pod utjecajem alkohola i

drugih sredstava ovisnosti niti ih smije unositi na mjesto rada. Poslodavac je obvezan provoditi zabranu

zlouporabe alkoholnih pića i sredstava ovisnosti na mjestu rada prikladnim mjerama, a osobito:

▪ obavješćivati radnika o štetnosti sredstava ovisnosti i njihovom utjecaju na radnu sposobnost;

▪ surađivati s njegovim ovlaštenikom, stručnjakom zaštite na radu, specijalistom medicine rada i

povjerenikom radnika za zaštitu na radu, pri provođenju mjera sprječavanja zlouporabe sredstava

ovisnosti;

▪ sprječavati konzumaciju alkoholnih pića i drugih sredstava ovisnosti tijekom rada i provoditi zabranu

njihovog unošenja u radne prostorije i prostore;

▪ provoditi programe prevencije ovisnosti na mjestu rada, u skladu s utvrđenim potrebama;

▪ pisano utvrditi postupak provjere je li radnik pod utjecajem alkohola ili drugih sredstava ovisnosti

(provođenje postupka uz pristanak radnika, način provjere, vrsta testa ili aparata, način bilježenja i

potvrđivanja rezultata, postupanje u slučaju odbijanja radnika da pristupi provjeri) i učinkovito provoditi

utvrđeni postupak.

Kod takvog uređenja, prema kojem je zabranjeno uzimanje alkoholnih pića i drugih sredstava ovisnosti

prije i tijekom rada, a uzevši u obzir da više ne postoji tolerancija do 0,5 g/kg, praktički i mala prisutnost

alkohola u krvi može dovesti do radnopravnih sankcija. To se dogodilo i radniku kojem je poslodavac

zbog male koncentracije alkohola u krvi dao izvanredni otkaz, a cijeli je slučaj završio na Vrhovnom

sudu Republike Hrvatske. Bez obzira na činjenicu da je odluka Vrhovnog suda RH donesena u vrijeme

važenja starog Zakona o zaštiti na radu (Nar. nov., br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04,

137/04, 68/05 i 149/09), primjer iz sudske prakse je još relevantan.

Odluka Vrhovnog suda RH

Pobijana odluka tuženika od 30. ožujka 2010. o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju, donesena

je na temelju odredbe članka 108. stavak 1. Zakona o radu (u nastavku teksta: ZR) s obzirom na činjenicu

da je 18. ožujka 2010., tužitelj na radnom mjestu bio pod utjecajem alkohola (uporabom alkotesta

utvrđeno je kod tužitelja prisustvo alkohola u krvi 0,22 gr/kg). Prema odredbi članka 108. stavak 1. ZR-

a, poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili

određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz),

ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge važne činjenice, uz uvažavanje

svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Okolnost da je

navedenog dana tužitelj bio pod utjecajem alkohola na radnom mjestu kod tuženika, sama po sebi još

ne znači da se radi o osobito teškoj povredi obveze iz radnog odnosa radi koje bi, uz uvažavanje svih

okolnosti (npr. dosadašnji rad i ponašanje tužitelja) te interese obiju ugovornih stranaka, nastavak

radnog odnosa tužitelja bio nemoguć.

Sudovi (prvostupanjski i drugostupanjski) utvrdili su da je tužitelj dobar radnik, da s njim na poslu u

vezi s alkoholom nije bilo problema, da je bolestan, te da ima 33 godine radnog staža. Zbog tih utvrđenih

okolnosti, Vrhovni sud RH smatra da su sudovi pravilno ocijenili da nisu ispunjene zakonske

pretpostavke za izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju prema članku 108. stavak 1. ZR-a, pa su

pravilno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja (članak 116. i 87.

stavak 3. ZR-a).

11

Pri tome se u ovoj odluci ističe da svaka alkoholiziranost ne predstavlja razlog za izvanredni otkaz, nego

samo ona koja bi predstavljala osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa i zbog koje, uz

uvažavanje ostalih spomenutih odlučnih okolnosti, nastavak radnog odnosa radnika kod poslodavca ne

bi bio moguć. Stoga, prema ocjeni revizijskog suda, za takav otkaz nisu bile ostvarene zakonske

pretpostavke.

Obavezno korištenje osobne zaštitne opreme

Sudska praksa - Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revr 294/2013-2 od 24. travnja

2013.

Činjenično stanje

Radnici tuženika (poslodavca), uključujući i tužitelja radili su u pogonima druge tvrtke. Predstavnik

tvrtke u čijim pogonima su radili radnici tuženika (poslodavca), izdao je tuženiku (poslodavcu)

upozorenje 16. rujna 2010., u kojem ga je upozorio da su dan prije u 08:00 sati ujutro, njegova četiri

radnika zatečena kako bez zaštitnih naočala rade na poslovima montaže polica na dijelu otvorenog

skladišta. U upozorenju je istaknuto kako su isti radnici već bili upozoravani radi nenošenja zaštitnih

naočala te kako im radi toga treba zabraniti rad u pogonima tuženika.

Obzirom na nastalu situaciju tuženiku je prijetio gubitak obavljanja poslova u pogonima druge tvrtke pa

je donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelja, radi osobito teške povrede obveze iz

ugovora o radu, jer nije upotrebljavao sredstva zaštite na radu koje je bio dužan upotrebljavati pri radu.

Nižestupanjski sudovi su utvrdili dopuštenost odluke o otkazu ugovora o radu. Predmet postupka pred

Vrhovnim sudom RH je utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju, kao i zahtjev

tužitelja da ga tuženik vrati natrag na rad na radno mjesto elektrozavarivača.

Odluka Vrhovnog suda RH

Činjenica da je tužitelj zatečen na radu bez propisanih zaštitnih naočala, u situaciji kada je tvrtka u čijim

je pogonima tuženik radio, izdao upozorenje tuženiku te zabranio radnicima tuženika koji su zatečeni

bez zaštitnih naočala daljnji rad u pogonima tvrtke i prema mišljenju ovog suda, predstavlja osobito

važnu činjenicu zbog koje daljnji nastavak radnog odnosa između tužitelja i tuženika nije moguć. To

posebice s obzirom na utvrđenje provstupanjskog suda da je tuženik 95% svoje djelatnosti obavljao

upravo za tvrtku u čijim je pogonima obavljao poslove pa je ponašanje tužitelja predstavljalo ujedno i

opasnost po tuženika da izgubi posao. S obzirom na takva činjenična utvrđenja, pravilno su

nižestupanjski sudovi utvrdili da postoji opravdan razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu, u smislu

odredbe članka 108. Zakona o radu (NN br. 149/09).

Oslobođenje odgovornosti poslodavca za štetu kod ozljede radnika na radu

Sudska praksa - Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revr 1/11-2 od 11. rujna 2012.

Činjenično stanje

12

Tužitelj (radnik) je radeći kod tuženika (poslodavca) kao KV automehaničar, pao s ljestava s visine oko

2 metra, prilikom pritezanja matice pomoću švedskih kliješta, kojom prilikom je teško ozlijeđen.

Radnik, iako automehaničar, radio je na poslovima strojobravara za koje ne ispunjava uvjet stručne

spreme. Poslovođa nije organizirao rad na siguran način. Rad je tužitelj obavljao sam, makar je za taj

posao potreban rad dvije osobe, jer se rad odvija na visini i s dvije ruke. Osim toga, nisu se smjele

koristiti ljestve, jer je pod bio mokar.

Odluka Vrhovnog suda RH

Sud je ocijenio kako je doprinos tužitelja štetnom događaju 20 posto, jer nije postupao s pažnjom

naročito pažljivog i savjesnog radnika, jer je izvršavao posao na mokroj podlozi, koristeći jednokrake

aluminijske ljestve s istrošenim gazištem, a nije ni nosio zaštitne cipele. Ljestve nisu bile prikladno

sredstvo za izvršavanje takvih poslova na velikoj visini i radnik je pristupio poslu bez drugog radnika

koji mu uobičajeno pomaže. Sudska praksa je zauzela stav kako i obična nemarnost radnika kao blaži

oblik krivnje oslobađa poslodavca odgovornosti. Znači i onda kada se može zaključiti kako radnik pri

izvršavanju radnih zadataka nije upotrijebio onu pažnju koju bi upotrijebio naročito pažljiv i savjestan

radnik, to predstavlja pretpostavku za otklanjanje odgovornosti poslodavca.

Odgovornost za štetu od opasne djelatnosti – smrt radnika

Sudska praksa - Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-2639/11-2 od 22. siječnja

2015.

Činjenično stanje

Za vrijeme izvođenja radova postavljanja i zavarivanja žičane ograde na betonski zid nogometnog

igrališta smrtno je stradao radnik koji je radio na zavarivanju ograde, kada je u jednom trenutku, dok je

sa svjedokom nosio dio žičane ograde, zagazio u mokru travu na igralištu te stradao od strujnog udara.

Utvrđeno je kako je igralište na tom mjestu, na kojem su se nalazili strujni kablovi, bilo natopljeno, jer

su djeca koja su se prije toga igrala na tom dijelu igrališta, puštala vodu. Tuženik (naručitelj radova) je

bio investitor i organizator radova, zemljište je bilo u njegovom vlasništvu te je, uz druge osobe,

angažirala za izvođenje radova i pokojnika.

Tužitelj (brat umrlog) je postavio zahtjev za naknadu nematerijalne štete. Prvostupanjski sud, pozivajući

se na odredbe o objektivnoj odgovornosti iz čl. 173. i 174. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br.

53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 81/01; u nastavku teksta. ZOO), djelomično je prihvatio tužbeni

zahtjev i naložio tuženiku da isplate tužiteljima nematerijalnu štetu temeljem čl. 201. ZOO, radi smrti

bliske osobe. Drugostupanjski sud je potvrdio odluku prvostupanjskog suda, navodeći kako tuženik nije

dokazao postojanje okolnosti iz čl. 177. ZOO-a koje bi ga oslobodile objektivne odgovornosti za nastalu

štetu, jer radnja zavarivanja metalne ograde s aparatom za zavarivanje, s kojim i redoviti rad predstavlja

opasnost, u situaciji kada su njegovi kablovi, koji su priključeni na električnu mrežu, položeni na

nogometni travnjak natopljen vodom, predstavlja opasnu djelatnost, odnosno opasnu stvar.

Odluka Vrhovnog suda RH

13

Tužitelj neopravdano osporava ocjenu nižestupanjskih sudova, jer je pravilno utvrđeno kako električni

aparat za zavarivanje s kablovima pod naponom, koji se proteže po nogometnom igralištu natopljenom

vodom, po svojim osobinama i načinu uporabe predstavlja opasnu stvar. Isto tako, opasna stvar postaje

i travnjak, odnosno njegov dio, na koji su položeni električni kablovi, radi čega je došlo do smrtne

posljedice. Tuženik je bio imatelj aparata za zavarivanje, vlasnik nogometnog igrališta, investitor i

organizator radova te je angažirao pokojnika za rad, slijedom čega je odgovoran za nastalu štetu, jer je

ona u uzročnoj vezi s uporabom električnog aparata za zavarivanje i stanjem nogometnog travnjaka, što

dovodi do primjene čl. 174. ZOO-a.

Obveza poslodavca za osposobljavanje radnika za rad na siguran način

Sudska praksa – Odluka Vrhovnog suda RH, br. Revr-312/12-2

Činjenično stanje

„… U postupku… je utvrđeno da je pokojni radnik nastradao kao pomoćni radnik radeći na krovu zgrade

tako što je vozeći kolica natovarena malterom na nezaštićenom dijelu krovišta izgubio ravnotežu i pao

s visine od 10 metara, da je na drugom dijelu krovišta postojala zaštitna ograda te da nije bilo razloga ni

potrebe da se kreće nezaštićenim dijelom krovišta, da u vrijeme nezgode nije koristio zaštitnu opremu:

pojas sa konopcima i kacigu, premda je njima bio zadužen te upozoravan od tuženika da ih koristi, da

nije bio osposobljen za rad na siguran rad na visini niti je poslodavac provjerio mogućnosti rada na

visini“.

Odluka Vrhovnog suda RH

„… Vrhovni sud utvrđuje kako se rad na krovištu na visini od 10 metara smatra opasnom djelatnošću.

Tuženik kao poslodavac bio je obvezan organizirati odvijanje radova na izgradnji objekta na siguran

način kojim će se izbjeći nastanak ovakvih i sličnih nesreća. To, uz ostalo, podrazumijeva da je trebao

organizirati nadzor nad radom radnika, kako bi bio siguran da se oni propisno i u svakom trenutku koriste

zaštitnom opremom s kojom ih je zadužio te spriječiti mogućnost da se radnici kreću nezaštićenim

dijelom krovišta. Radnik koji je propustio koristiti se zaštitnom opremom koja je bila namijenjena

upravo radu na visini, bio je odrasla osoba te je mogao biti svjestan opasnosti poslova te im u obavljanju

pristupiti osobitom odgovornošću i ozbiljnošću, nastojeći izbjeći opasnosti koje iz tog posla proizlaze,

a ne svjesno ih izazivati. Takvim ponašanjem pridonio je nastanku nezgode 30 posto“.

Odgovornost poslodavca za štetu prouzročenu radniku

Sudska praksa – Odluka Županijskog suda u Varaždinu – br. Gž. 125/10-2 od 3. rujna 2009.

Činjenično stanje

Radnica je silazila niz ljestve s prozorske klupčice, visoke preko jedan metar, pri čemu je došlo do

poskliznuća i nezgode koja je prouzročila tjelesne ozljede radnice.

Odluka Županijskog suda

14

Županijski sud je u svojoj odluci zauzeo stav kako u slučaju da poslodavac nije osigurao adekvatno

sredstvo za rad, a šteta je nastala uslijed pokliznuća koje je prouzročeno objektivnim razlogom, tada za

takvu slučajno nastalu štetu odgovara poslodavac, budući je isti potencijalno odgovorna osoba za

nastanak konkretne štete.

Županijski sud dalje u svojoj odluci navodi kako je „…u konkretnom slučaju do povrede očito došlo

zbog objektivne odgovornosti tuženika, uslijed neosiguravanja adekvatnog sredstva za rad tužiteljici,

pri čemu se silazak tužiteljice s prozorske klupčice, visoke preko jedan metar, putem neadekvatnih

ljestava, treba smatrati opasnom radnjom za mogućnost nastanka konkretne povrede, odnosno takve

ljestve opasnim sredstvom, a uz to, predmetna nesreća je nesreća na radu, što sve utemeljuje

tuženikovu objektivnu odgovornost u smislu propisa na koje se poziva prvostupanjski sud“. Dalje se u

odluci Županijskog suda navodi kako i u slučaju da je i došlo do tužiteljičinog poskliznuća, ono je bilo

uvjetovano objektivnim razlogom, a to je da se nije mogla na stabilan način prihvatiti za vrh sigurnih

ljestava, pa na tužiteljičinoj strani nema nikakve krivnje za nastanak štetnog događaja, nego se

eventualno može raditi o slučaju koji se dogodio, međutim , i u toj kombinaciji odgovornost za štetne

posljedice snosi tuženik, u okviru naprijed navedene objektivne odgovornost, a u smislu odredbe čl.

1045. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (da za slučajno nastalu štetu odgovara osoba koja je za

nastanak konkretne štete potencijalno objektivno odgovorna stajalište je sudske prakse izraženo

odlukama VS RH br. Gž 1274/80 od 3. ožujka 1981. i Gž 2264/77 od 4. rujna 1978. te (u vezi opasne

stvari) i u odluci Županijskog suda u Puli br. Gž 1306/02-2 od 29. studenog 2004.

Primjena načela in favorem laboratoris (primjena najpovoljnijeg prava za radnike)

Sudska praksa - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-2153/2005 od 19.9.2005.

Činjenično stanje

Ustavna tužba podnesena je protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br.: Revr-547/04-2 od

7. prosinca 2004. godine, kojom je odbijen izvanredni pravni lijek, revizija podnositelja protiv

drugostupanjske presude i rješenje Županijskog suda u Splitu, br.: Gž-2713/00 od 12. prosinca 2003.

godine, u sporu radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i isplate. Presudom Županijskog suda u Splitu

djelomično je odbijena žalba podnositelja i tužitelja te su potvrđeni presuda i rješenje Općinskog suda

u Splitu, br.: P-1573/96 od 24. ožujka 2000. godine, u dijelu kojim je odlučeno da nije osnovan glavni

tužbeni zahtjev za utvrđenjem nezakonitosti poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu, te zahtjev za

vraćanje podnositelja na posao i isplatu plaće od otkaza pa do vraćanja na posao, s pripadajućom

kamatom.

Podnositelj je u ustavnoj tužbi posebno osporio način utvrđivanja osnovice za izračun otpremnine u

ovom slučaju, jer je tuženi računao otpremninu po osnovici naknade plaće za vrijeme bolovanja. Pri

tome se tužitelj poziva na odluku Ustavnog suda RH, br.: U-III-3228/2004 od 14. veljače 2005. godine,

koja je donesena u istom činjeničnom i pravnom odnosu. Ističe da su mu na navedeni način povrijeđena

ustavna prava zajamčena odredbama članaka 14., 26., 54. stavka 1., 55. stavka 1., te odredbe članaka

19. stavka 1. i 117. stavka 3. Ustava RH.

Odluka Ustavnog suda RH

15

Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu i ukinuo presudu Općinskog suda u Splitu u dijelu

kojim je naloženo tuženiku isplatiti određeni iznos na ime razlike otpremnine, presudu Županijskog suda

u Splitu u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tuženika na isplatu otpremnine iznad određeno iznosa te

presudu Vrhovnog suda RH, u dijelu kojim je revizija odbijena revizija tužitelja na navedene

prvostupanjske i drugostupanjske presude te je predmet u tom dijelu vratio Općinskom sudu u Splitu na

ponovni postupak.

U obrazloženju svoje odluke Ustavni sud RH navodi kako „… polazeći od temeljnog načela radnog

prava pri tumačenju propisa o radu, radnopravne propise uvijek valja tumačiti in favorem

laboratoris, znači da u slučaju kada je zaposlenik prije otkazivanja ugovora o radu primao naknadu

plaće, tada se osnovica za isplatu otpremnine treba odrediti prema iznosu plaće koju bi zaposlenik primio

da je radio u razdoblju koje služi kao temelj za određivanje prava na otpremninu. Visinu plaće u

konkretnom slučaju stoga treba izračunati primjenom kolektivnog ugovora, pravilnika o radu i

pojedinačnog ugovora o radu. Takvo stajalište zauzeo je Ustavni sud u odluci broj: U-III-3228/2004 od

14. veljače 2005. godine (NN, br. 29/05). Kako je u konkretnom slučaju otpremnina izračunata od

osnovice koja predstavlja naknadu plaće, a ne prosječnu mjesečnu plaću podnositelja isplaćenu u tri

mjeseca prije prestanka ugovora o radu, odredba članka 118. stavka 2. Zakona o radu pogrešno je

primijenjena“.

Ozljeda na radu – objektivna odgovornost poslodavca za štetu

Sudska praksa - Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. Rev- 871/2008-2, od 23.12.2009.

Činjenično stanje

U postupku koji je prethodio reviziji, u bitnome, je utvrđeno kako je tužitelj bio zaposlenik

drugotuženika te je radio na poslovima mazača u pogonima. Tužitelj je doživio nezgodu na radu tako

da se, radeći svoj svakodnevni i uobičajeni posao po nalogu poslovođe, silazeći niz stube visine 3-4

metra, koje su imale rukohvate, te na kojima su se nalazile masne mrlje od curenja iz pogona, a držeći

pritom u rukama kanticu s uljem za podmazivanje, poskliznuo i izgubio ravnotežu. Pri tome je tužitelj

koristio svu zaštitnu opremu (zaštitni šljem, radne rukavice i odjeću te cipele) pa zbog pada kod tužitelja

nisu evidentirane modrice, a posljedice pada su rezultirale ozljedom lijevog oka tužitelja (puknuće i

odljepljivanje rožnice).

Neposrednih svjedoka štetnog događaja nije bilo, a tužitelj tog jutra došao zdrav na posao te se

neposredno nakon pada javio poslovođi radionice i potom otišao liječniku, nakon čega mu je istog dana

otvoreno bolovanje. Pri takvom stanju stvari, nižestupanjski su sudovi zaključili da je sporna šteta

prouzročena nesrećom na radu te da drugotuženik, kao tužiteljev poslodavac, odgovara tužitelju u

cijelosti za nastalu štetu.

Odluka Vrhovnog suda RH

Vrhovni sud RH je potvrdio odluku nižestupanjskih sudova te je utvrdio da su svojom ocjenom da je

sporna šteta prouzročena nesrećom na radu te da drugotuženik, kao tužiteljev poslodavac, odgovara

tužitelju u cijelosti za nastalu štetu, pravilno primijenili materijalno pravo. Navedena pravna situacija

16

uređena je odredbom članka 15. Zakona o zaštiti na radu (radi se o starom Zakonu o zaštiti na radu,

istovjetna odredba sadržana je u članku 25. stavku 1. novog Zakona o zaštiti na radu).

Tom zakonskom odredbom je određeno kako poslodavac odgovara radniku za štetu prouzročenu

ozljedom na radu prema načelu objektivne odgovornosti (uzročnosti), a prema općim propisima

obveznog prava. Na revizijski prigovor da šteta ne potječe od opasne stvari treba odgovoriti da se u

predmetnom slučaju, kao što je već rečeno, radi o objektivnoj odgovornosti poslodavca, u smislu članka

15. Zakona o zaštiti na radu (sada članka 25. Zakona o zaštiti na radu) pa utoliko okolnost potječe li

predmetna šteta od opasne stvari ili ne nije od važnosti.

Ozljeda na radu – regresna odgovornost osiguratelja

Sudska praksa - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-6027/2013 od 20.2.2014.

Činjenično stanje

U studenom 1999. u Zagrebu na raskrižju Aleje Bologne - Gospodske ulice dogodila se prometna

nezgoda koja je prouzročena vozilom koje je na dan štetnog događaja bilo osigurano od automobilske

odgovornosti kod tuženika. U toj prometnoj nezgodi zaposlenik Ministarstva unutarnjih poslova

Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: MUP RH), zadobio je tjelesne ozljede kao putnik u drugom

automobilu koje mu je ozljede kao povredu na radu priznao poslodavac MUP RH. MUP RH sklopio je

policu osiguranja OZOP (obvezno osiguranje nadoknade troškova za slučaj ozljede na radu i

profesionalne bolesti) sa podnositeljem ustavne tužbe (tužitelj u provedenom parničnom postupku -

osiguratelj) tako da je podnositelj svome osiguraniku (MUP RH) naknadio troškove ozljede na radu

svoga zaposlenika i to s osnova osigurane plaće za vrijeme bolovanja u iznosu od 44.918,38 kn, te s

osnova troškova liječenja u iznosu od 3.431,55 kn.

Podnositelj ustavne tužbe tvrdi da se zapravo radi o regresnom potraživanju osiguravatelja prema

odgovornoj osobi, uz tvrdnju da su do visine isplaćene naknade prešla na osiguravatelja (tužitelja) sva

osiguranikova (MUP RH) prava (čl. 939. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (radi se o odredbi starog

Zakona o obveznim odnosima, ali istovjetnu odredbu sadrži i novi Zakon o obveznim odnosima) prema

osobi odgovornoj za štetu. Sukladno navedenoj zakonskoj odredbi prava osiguranika prema odgovornoj

osobi prelaze na osiguravatelja (personalna zakonska subrogacija) pa stoga za osiguravatelja, ovdje

tužitelja, nije nastalo neko novo pravo već on svoja prava izvodi iz prava svog osiguranika prema osobi

odgovornoj za štetu. Stoga je pretpostavka za prijelaz prava osiguranika tužitelja na tužitelja postojanje

prava osiguranika tužitelja zahtijevati naknadu štete od štetnika (odgovorne osobe) u visini isplaćene

naknade plaće za vrijeme bolovanja i troškove liječenja.

Presudom Županijskog suda u Zagrebu, br.: Gž-7202/11-2 od 1. listopada 2013. je, kao neosnovana,

odbijena žalba podnositelja ustavne tužbe i potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu

br.: P-3498/03-40 od 4. travnja 2011., kojom je odbijen podnositeljev tužbeni zahtjev te mu je naloženo

da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 11.070,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od

presuđenja pa do isplate. Podnositelj podnosi ustavnu tužbu protiv presude ŽS u Zagrebu, jer smatra da

mu je osporenom presudom parničnog suda povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno člankom 14. stavkom

2. i člankom 29. stavkom 1. Ustava.

Odluka Ustavnog suda RH

17

U konkretnom slučaju mjerodavan je članak 939. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, koji glasi:

"Isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguratelja, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade

sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu“.

Ustavno pravo na pravično suđenje propisano člankom 29. Ustava RH jamči zaštitu od arbitrarnosti u

odlučivanju sudova i drugih državnih tijela.

Ustavni sud RH izvršio je uvid u presude parničnih sudova na koje se podnositelj pozvao u svojoj

ustavnoj tužbi, te je utvrdio da je ŽS u Zagrebu odstupio od svoje ustaljene prakse u istovrsnim

slučajevima (presude br.: Gžn-2683/05-2 od 5. lipnja 2007., Gž-6106/07-2 od 6. studenoga 2007., Gžn-

693/07-2 od 17. lipnja 2008. i dr.). Prema ocjeni Ustavnog suda RH, ŽS u Zagrebu bio je dužan

obrazložiti razloge zbog kojih se stajalište izraženo u navedenim predmetima ne može primijeniti na

konkretan slučaj i zbog kojih je nužno odstupiti od dosadašnje prakse. Međutim, iz obrazloženja

osporenih odluka ti razlozi nisu jasni.

Navedeni propust drugostupanjskog suda, u okolnostima konkretnog slučaja, ima za posljedicu da

postupak koji je prethodio ustavnosudskom postupku, ne ispunjava zahtjeve pravičnog suđenja. Ustavni

sud RH utvrdio je kako ŽS u Zagrebu, odlučujući o žalbi podnositelja, nije valjano ocijenio sve

relevantne činjenice i okolnosti, jer je izostalo obrazloženje koje bi otklonilo arbitrarnost u postupanju

tog suda. Stoga je podnositelju povrijeđeno pravo na pravično suđenje propisano člankom 29. Ustava

RH. Slijedom navedenog, temeljem članaka 73. i 74. Ustavnog zakona, Ustavni sud RH usvojio je

ustavnu tužbu te ukinuo presudu ŽS u Zagrebu i predmet vratio ŽS u Zagrebu na ponovno odlučivanje.

Ozljeda na radu – objektivna odgovornost poslodavca za štetu

Sudska praksa - Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. Rev- 502/06-2, od 1.9.2008.

Činjenično stanje

Radnik je kod poslodavca bio zaposlen kao vozač teškog građevinskog vozila. Pri prijevozu

neobrađenog građevinskog materijala s visinske kote od oko 300 metara na visinsku kotu od 262,5

metara, gdje se nalazio utovarni koš drobilice kamena, došlo je do prevrtanja vozila. Naime, utvrđeno

je kako pri kretanju vozila nizbrdo radna (nožna) kočnica vozila nije bila dovoljno efikasna, odnosno da

zadnji desni kotači nisu pokazivali očekivanu učinkovitost kočenja u bilo kojim uvjetima pa na mjestu

nesreće nisu nađeni tragovi kočenja.

Uočivši tu činjenicu radnik je aktivirao i motornu kočnicu (retarder) i ručnu kočnicu. Došlo je do

prevrtanja vozila, a pokojni radnik je tom prilikom ispao iz vozila zajedno sa vozačkim sjedalom.

Utvrđeno je kako poslodavac (tuženik) nije osposobio radnika za rad na siguran način.

Temeljem navedenog, županijski i općinski sud utvrdili su da postoji odgovornost tuženika kao

poslodavca za nastalu štetu (čl. 154. st. 2., 173. i 174. starog Zakona o obveznim odnosima, istovjetne

odredbe sadržane su i u novom Zakonu o obveznim odnosima). Temeljem izvedenih dokaza i njihove

ocjene sudovi su utvrdili da radnik svojim postupcima nije ni na koji način doprinio nastanku štete tj.

18

da je vozilom upravljao odgovarajućom brzinom i da je pokušao zakočiti vozilo i do zadnjeg trenutka

spriječiti nesreću.

Odluka Vrhovnog suda RH

Vrhovni sud RH potvrdio je odluku Županijskog i Općinskog suda. Ne prihvaća se ocjena tuženika da

je radnik zaspao za volanom, jer iz izvedenih dokaza proizlazi suprotno. Vrhovni sud RH utvrdio je

kako postoji odgovornost tuženika kao poslodavca kako po već rečenim propisima Zakona o obveznim

odnosima, tako i na temelju čl. 15. Zakona o zaštiti na radu (stari Zakon o zaštiti na radu, sada je

istovjetna odredba sadržana u članku 25. stavku 1. Zakona). Prema tom propisu poslodavac odgovara

radniku za štetu prouzročenu ozljedom na radu po načelu objektivne odgovornosti (uzročnosti) a

prema općim propisima obveznog prava, tj. već spomenutim čl. 173. i 174. ZOO-a.

Odgovornost poslodavca temelji se i na odredbi čl. 109. st. 1. Zakona o radu (radi se o staroj odredbi

Zakona o radu, a istovjetnu odredbu sadrži i novi Zakon).

Utvrđivanje prisutnosti alkohola u organizmu radnika kao razlog za izvanredni otkaz ugovora o

radu

Sudska praksa - Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. Revr- 312/12-2, od 13.6.2012.

Činjenično stanje

Poslodavac je nad jednim svojim radnikom proveo postupak utvrđivanja koncentracije alkohola u

organizmu, utvrdio malu količinu alkohola u organizmu (0,22 gr/kg) i radniku radi toga izvanredno

otkazao ugovor o radu. Radnik je podnio tužbu nadležnom Općinskom sudu smatrajući kako je postupak

poslodavca neopravdan i da tako mala količina alkohola u organizmu nije opravdan razlog za izvanredan

otkaz ugovora o radu.

Prvostupanjski i drugostupanjski (županijski) sud utvrdili su kako okolnost da je navedenog dana tužitelj

(radnik) bio pod utjecajem alkohola na radnom mjestu kod tuženika (poslodavca), sama po sebi još ne

znači da se radi o osobito teškoj povredi obveze iz radnog odnosa radi koje bi, uz uvažavanje svih

okolnosti (npr. dosadašnji rad i ponašanje tužitelja) te interese obiju ugovornih stranaka, nastavak

radnog odnosa tužitelja bio nemoguć. Nadalje, prvostupanjski i drugostupanjski sudovi su utvrdili da je

tužitelj dobar radnik, da s njim na poslu u vezi s alkoholom nije bilo problema, da je bolestan, te da ima

33 godine radnog staža.

Odluka Vrhovnog suda RH

Vrhovni sud RH smatra da su sudovi pravilno ocijenili da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za

izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju prema članku 108. stavak 1. Zakona o radu (sada je istovjetna

odredba sadržana u članku 116. Zakona o radu) pa su pravilno primijenili materijalno pravo kada su

prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja. Pri tome se u odluci Vrhovnog suda ističe da svaka alkoholiziranost

ne predstavlja razlog za izvanredni otkaz, nego samo ona koja bi predstavljala osobito tešku povredu

obveze iz radnog odnosa i zbog koje, uz uvažavanje ostalih spomenutih odlučnih okolnosti, nastavak

19

radnog odnosa radnika kod poslodavca ne bi bio moguć. Stoga, prema ocjeni revizijskog suda, za takav

otkaz nisu bile ostvarene zakonske pretpostavke.

Utvrđivanje prisutnosti alkohola u organizmu kao opravdan razlog za otkaz – praksa Ustavnog

suda RH

Sudska praksa - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-2793/2005 od 15.11.2007.

Činjenično stanje

Postupkom utvrđivanja prisutnosti alkohola u organizmu radnice utvrđena je prisutnost 1,2 promila

alkohola u krvi radnice. Poslodavac je nakon toga donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu

radnice radi osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa. Postupajući po tužbi radnice,

prvostupanjski (općinski) i drugostupanjski (županijski) sud zauzeli su stajalište da alkoholiziranost

radnika sama po sebi ne predstavlja osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa pa su usvojili

tužbeni zahtjev podnositeljice i utvrdili ništavom odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu.

Vrhovni sud RH je ocijenio pogrešnim stajalište nižestupanjskih sudova da ovakva alkoholiziranost

radnika ne predstavlja opasnost za nastanak štete, ili ugrožavanje materijalnih dobara i poremećaj

procesa rada. Vrhovni sud RH smatra da upravo takva alkoholiziranost sadrži u sebi opasnost nastanka

štete za radnika i za poslodavca, te može dovesti do poremećaja procesa rada, jer je, prema njegovoj

ocjeni, opće poznato da se u alkoholiziranom stanju od 1,2 promila alkohola u krvi ni jedan posao ne

može valjano obavljati. Radi toga, Vrhovni sud RH smatra pravilnom ocjenu poslodavca da nastavak

radnog odnosa u konkretnom slučaju nije bio moguć, tim više što je u postupku utvrđeno da je

podnositeljica i ranije bila zatečena u alkoholiziranom stanju, te da ju je referent zaštite na radu najmanje

tri puta upozorio na nedopuštenost takvog ponašanja. Sve su ovo razlozi iz kojih je Vrhovni sud RH

odluku poslodavca o izvanrednom otkazu ugovora o radu ocijenio pravilnom i zakonitom.

Radnica je podnijela ustavnu tužbu protiv ovakve presude Vrhovnog suda RH, br.: Revr-718/04-2 od

12. siječnja 2005., kojom je prihvaćena revizija poslodavca te su preinačene presuda Županijskog suda

u Čakovcu, br.: Gž-462/04 od 5. svibnja 2004. i presuda Općinskog suda u Čakovcu, br.: P-513/02 od

11. studenoga 2003., na način da se odbija tužbeni zahtjev podnositeljice za utvrđenje nedopuštenosti

odluka poslodavca (tuženika) od 30. rujna i 19. listopada 2000. o izvanrednom otkazu ugovora o radu i

obvezi vraćanja podnositeljice u radni odnos. U ustavnoj tužbi radnica predlaže da Ustavni sud RH

usvoji ustavnu tužbu, ukine presudu Vrhovnog suda i predmet vrati tom sudu na ponovni postupak.

Odluka Ustavnog suda RH

Prema ocjeni Ustavnog suda RH stajališta navedena u osporenoj presudi Vrhovnog suda RH koja se

odnose na pitanje predstavlja li u konkretnom slučaju alkoholiziranost na radnom mjestu od 1,2 promila

alkohola u krvi osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa što bi opravdalo izvanredni otkaz

ugovora o radu, zasnivaju se na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju i primjeni mjerodavnog

materijalnog prava. Iz navedenih razloga je, na temelju članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, Ustavni sud

RH odbio je ustavnu tužbu radnice protiv presude Vrhovnog suda RH.