Catherine Anderson

Istinska ljubav

Simply love

Bogati vlasnik rudarskog carstva u Coloradu, Luke Taggart vidio je i napravio sve. Sada, dosađujući se po salonima, kockajući i zabavljajući se s lakim ženama, osjeća neutaživu čežnju – za čim, ni sam ne zna. Sve dok ne upozna ženu svježu i čistu poput proljetnog jutra – i zaklinje se da će ju posjedovati... pod svaku cijenu.

PROLOG

Black Jack, Colorado Srpanj, 1887.

Sama je u crkvi Cassandra Zerek puzala na koljenima trljajući marljivo hrastove kocke u

njezinu dosegu dok se nisu sjajile kao drago kamenje. Lijeno poslijepodne, sunĉeva je svjet-

lost ulazila kroz vitraje bacajući dugu boja preko praznih crkvenih klupa, koje su svjetlucale

od svjeţega sloja voska koji je upravo nanijela. Miješajući se s mirisom voska, ostao je tra-

ĉak tamjana od jutarnje mise i gorki miris dima iz tinjajućih svijeća koje su gorjele pokraj

oltara.

Pridigavši se iz kleĉećega poloţaja da uhvati zraka, Cassandra je maknula pramen svoje

kovrĉave tamne kose iz oĉiju i puhnula zrak preko usana da rashladi obraze. Znoj je curio u

rjeĉicama ispod grudi i kapao preko rebara, osjećala je svrbeţ ispod teške vunene haljine.

Bez obzira koliko slojeva donjega rublja nosila, grubi vez joj je uvijek uspijevao nadraţiti

koţu. Procjenjujući površinu koju mora prijeći da završi pranje poda, Cassandra umalo zas-

tenje. Ostalo je još šest metara središnjim prolazom do vrata. Uzimajući u obzir da je prolaz

bio ĉetiri kocke širine, a svaka trideset centimetara po duţini i širini, ona je bila jedina osoba

da ih sve ulašti, to nije bila mala udaljenost. Ruke su joj postajale kao bolni balvani koji joj

vise s ramena, a i leĊa su ju boljela. Sa svojih se osamnaest godina osjećala kao da ima stoti-

nu. Laštenje je crkvenoga poda bio velik posao za jednu osobu, na tri se ĉetvrtine puta uvijek

pitala zašto je uopće pristala na to. Odgovor je bio jednostavan, naravno. Zbog toga što si

nije mogla priuštiti davanje novca crkvi kao drugi ljudi, umjesto toga ona je dala svoje vri-

jeme pomaţući opaticama u samostanu i sirotištu svakoga radnoga dana poslijepodne, perući

crkvene halje oca Tullya i ĉisteći crkvu od vrha do poda dva puta mjeseĉno. Danas je bio

njezin red da ĉisti...

Nastavljajući s povraćenom energijom, Cassandra je presavila svoju krpu tako da ostavi

ĉistu stranu izvana, kleknula i nastavila trljati. Pateći, podsjetila se kako ovo pomaţe izgradi-

ti karakter, a pošto je iskreno ţeljela postati opatica, bio joj je potreban sav karakter koji je

mogla izgraditi.

Da vrijeme brţe proĊe dok je radila, odluĉila je izmoliti kratke molitve koje je molila

skoro svaki dan, traţeći od Boga posebnu pomoć. Nebo je znalo da je trebala Boţju pomoć

jer je mislila uskoro postati opatica.

Molim te, Bože, pomozi mi da postanem praktičnija. Sljedeći put kad poželim udovoljiti

hirovima, kao one kožne papuče u izlogu trgovine s haljinama kod gđe Dryden, pomozi mi

da se pomolim za siromašne, da imaju hrane i tople pokrivače.

Završivši dio poda, Cassandra se pomaknula naprijed da zapoĉne novi.

I molim Te, kad odem do samostana danas, ne daj da zurim u dobre sestre razmišljajući

kako im glave izgledaju obrijane. Kako bih postala Kristova nevjesta, rado ću se oprostiti s

kosom. Obećavam da hoću. I nikada neću žaliti što sam ju izgubila.

I dok je davala zavjet, Cassandra je ustuknula. Njezina je gusta tamna kosa bila jedina li-

jepa stvar na njoj i od svih ţrtava koje bi morala napraviti u svetome redu, brijanja glave se

najviše uţasavala.

I molim te Oče, u tvojoj beskrajnoj dobroti, pomozi mi da se ne naljutim danas.

Blagoslovljena duša moje drage mame, ali irski temperament koji sam naslijedila od nje

i nije baš dobra stvar za budući opaticu.

Iznenadni je zvuk prekinuo Cassandrin tijek misli. Ukoĉila se da osluhne i ĉula vanjska

vrata od predvorja kako se otvaraju i zatvaraju. Ako je to netko s ulice tko nije obrisao noge

na ulasku, oĉitat će mu bukvicu.

Spremna za bitku, promatrala je dupla vrata koja su dijelila predvorje od unutrašnjosti

crkve. Ništa. Osluškujući, ĉula je korake popraćene šuškanjem papira i potmulim udarcem.

Kutija za milodare? Zvuĉalo joj je kao da ju je netko otvorio. Vjerojatno neka dobra duša

ostavlja donaciju.

Osim, naravno, ako je to lopov.

Pomisao joj je ubrzala rad srca. Gdje je jedan lopov, moţe ih biti i više. Što ako je cijela

banda došla opustošiti i pokrasti crkvu Sv. Marije?

Brzo se prekriţila moleći za hrabrost. Ako je banda huligana ušla u crkvu, na njoj je da

zaštiti hostije koje je otac Tully drţao u svetištu.

Bila je to jedna od Cassandrinih omiljenih maštarija, da jednoga dan ţrtvuje svoj ţivot

za vjeru. Po mogućnosti u jednoj napetoj pustolovini zbog koje bi se svatko tko je ĉuo za

njezinu hrabrost prekrstio na spomen njezina imena. Sveta Cassandra.

Grubijani bi koji upadaju u svetište bilo savršeno, posebice ako su odluĉili oskrnaviti sa-

krament. U pravoj bi herojskoj maniri prekrila svetište svojim tijelom da zaštiti svete sastoj-

ke, njezino tijelo kao krvavi štit. Kada bi ju otac Tully, ţupnik, našao poslije, ona bi bila na

samrti i posljednjim bi dahom šapnula, – to nije ništa Oĉe. Ne plaĉi. Dala sam se za Isusa i

umirem sretna srca.

Bacila je krpu na pod, odluĉna hrabro se suoĉiti sa svojom sudbinom, kao Ivana Orlean-

ska ili sveta Katarina koje su izabrale groznu smrt da saĉuvaju svoju ĉednost. Pa... niti jedna

od njih nije ništa bolja od Cassandre Zerek. Umrla bi za Boga i uĉinila to sa zadovoljstvom.

Sve što je trebala bila je prilika.

Šuljajući se prema dvostrukim vratima, Cassandra se pripremila na najgore. Paţljivo ok-

rećući kvaku, gurnula je vrata malo da napravi procijep i provirila u predvorje. Vidjela je

ĉovjeka da stoji ispred kutije za milodare, vrlo visok ĉovjek u skupome sivome kaputu.

Namjeravao je izbrojati novac koji će staviti u omotnicu, ĉinio se nesvjestan ĉinjenice da je

promatran.

Nije provalnik.

Na trenutak je Cassandra osjećala razoĉaranje. Ali onda, ispod muškarĉeva je nagnutoga

šešira vidjela uredno ošišanu svijetlo smeĊu kosu. Samo je jedan ĉovjek u gradu imao kosu

takve boje.

Srce joj je udaralo u rebra. Luke Taggart. I on je bio upravo ovdje u crkvi? Cassandra ni-

je mogla vjerovati. Oh, vidjela ga je na ulici mnogo puta, ali nikada ovako izbliza.

On je bio najvaţnija osoba u Black Jacku, ne izuzevši nikoga. Ĉovjek je posjedovao sko-

ro cijeli grad, ukljuĉujući većinu rudnika zlata. Ĉak je posjedovao i rudnik gdje su joj otac i

brat Ambrose bili zaposleni. Prvi put su, prema Cassandrinu pamćenju, otac i brat radili sa-

mo šest dana u tjednu, u smjenama od samo deset sati umjesto uobiĉajenih ĉetrnaest, a sve-

jedno su imali dovoljno novca da plate hranu i najamninu svaki mjesec. Kao rezultat, ime

Luke Taggarta je bilo kao molitva na usnama Zerekovih.

Ali malo je ljudi u Black Jacku dijelilo njihovo visoko mišljenje o gdinu Taggartu. Go-

vorkalo se da je grub, bezboţan ĉovjek koji se upuštao u razne zle aktivnosti. Cassandra nije

bila sigurna kakve su to zle aktivnosti, samo je ĉula od oca da se gdin Taggart druţi s «ofu-

canim ţenama» ne pokazujući posebno zanimanje za bilo koju. Po Cassandrinu je mišljenju

to bio daljnji dokaz ĉovjekova altruistiĉkog karaktera jer je bio ekstremno bogat. Da je izab-

rao, mogao se druţiti s damama koje su bogate i dobro odjevene kao i on.

Ĉak i sad, promatrajući ga kroz odškrinuta vrata, osjećala je divljenje prema njemu. Ĉu-

dan, lepršav osjećaj u dubini njezina trbuha ubrzao joj je puls. Kaput mu je bio otkopĉan

pokazujući svijetlo sivu svilenu vestu preko bijele košulje i tamno sive hlaĉe, oštri nabori na

hlaĉama razvuĉeni napetim mišićima njegovih bedara.

Kosa je boje ispolirane hrastovine uokvirivala njegovo suncem opaljeno lice, koje je bilo

tako lijepo kao da je isklesano od granita. Vilica mu je bila uglata. Zaobljeni mu je tanki nos

izbijao izmeĊu obrva boje kestena. Pune ali ĉvrste usne isprekidane naborima bile su krasan

dodatak njegovoj ĉvrstoj uglatoj bradi. Bilo je to predivno lice, klasiĉno muško, vidjelo se da

je bilo izloţeno elementima prirode, koţa je bila prošarana sitnim borama.

Slobodna da ga prouĉi po prvi put, Cassandra je primijetila da mu se izraz lica ne slaţe

sa snagom koju predstavlja. Izgubljen, zbunjen pogled prevladavao je na njegovu licu, kao

mali djeĉak koji je izgubljen u nepoznatoj ulici bez nade da će ikada pronaći svoju kuću.

Lupkajući debelom omotnicom o dlan, gledao je u kutiju za milodare, oĉigledno uznemiren

dilemom da ostavi prilog ili ne. Tada, s odluĉnošću gurne kovertu nazad u kaput, okrene se i

krene prema vratima. Zaustavio se na vratima, leĊima okrenutim Cassandri, jednom rukom

na kvaki i ukoĉenih ramena. Svakoga je trenutka oĉekivala da će otići. Ispustio je uzdah koji

odavao duševnu izmorenost, okrenuo se prema kutiji s izgledom punim frustracije, da nije

bila sigurna hoće li ostaviti donaciju ili razbiti kutiju.

Dok je stajao tamo, boreći se s emocijama koje nije mogla objasniti, iznenada je shvatio

da ga netko promatra. Trznuo je glavu, neopterećeni mu je pogled postao oprezan, stav mu je

poprimio iznenadnu napetost koja je ostavila naboj u zraku. Reakcija je bila kao u ĉovjeka

koji je uhvaćen na djelu dok pokušava nešto ukrasti ili uĉinit sliĉno nedjelo, što uopće nije

imalo smisla.

Cassandra je uzdahnula kao probijena njegovim pogledom. Njegove oĉi su bile boje vis-

kija, boje ambera obasjanoga vatrom, obrubljenim crnom bojom. Zamijetila ih je i prije, na-

ravno. Puno puta dok je prolazila ulicama Black Jacka, ali nikada nije osjetila punu silinu

njegova pogleda koji je uperen u nju.

Divlji i zlatan kao tigrov, njegov pogled joj je usijao koţu kao da ju ţeli svući. Tako mu

je u pogledu osjetila neobjašnjiv strah i nemogućnost da se pomakne. Glupost, praktiĉna joj

se strana podsmijala. Ali je neki drugi dio nje bio uznemiren, htjela je pobjeći. Bezobrazan i

drzak, pogled mu je prešao preko njezina tijela zadrţavši joj se na grudima i opet se penjući

do njezina lica.

Tišina je u, inaĉe praznoj crkvi, bila zaglušujuća, shvatila je kako je ranjiva. Ĉak i da

vrišti iz sveg glasa, nitko ju ne bi ĉuo.

Kao da joj je pogodio misli, podignuo je obrvu, a jedan je dio usta odavao iznenaĊeni

smiješak. Ponovno tapkajući omotnicom o dlan, rekao je:

– Ĉini se da sam otkriven...

Njegov se glas omatao oko nje kao topla magla drţeći ju paraliziranom. Pokušala je smi-

sliti neki odgovor, ali joj je mozak ostao glupavo prazan.

Brzo je zatvorio omotnicu i gurnuo ju u kutiju za milodare. Pogledavši ponovno prema

njoj, klimnuo joj je šeširom.

– Vjerujem da će ovo ostati naša tajna. Volio bih da nitko ne sazna.

Prije no što je Cassandra uspjela smislilti odgovor, on je izišao iz crkve.

Tišina je preuzela predvorje nakon njegova odlaska, teška tišina koja joj je pritiskala bu-

bnjiće. Zurila je u kutiju nekoliko sekunda, zatim se poĉela polako primicati, znatiţelja je

nadjaĉala neodluĉnost. Podigavši poklopac, izvukla je omotnicu koju je upravo ostavio. Pre-

šarano preko omotnice pisalo je, sirotište. Smiješak je došao na Cassandrina usta. Prije neko-

liko tjedana ĉula je dobre sestre iz crkve Svete Marije kako govore o anonimnome donatoru

koji je ostavio pozamašnu svotu sirotištu. Sada je misterija riješena. Dobroĉinitelj je bio nit-

ko drugi do skandalozni, bezboţi, zli Luke Taggart.

Cassandra je vratila omotnicu u kutiju, srce joj je zaigralo dok se prisjećala izgubljena

pogleda koji je imao na licu prije nego je shvatio da ga netko promatra. Zlo. Zbog njoj nepo-

znatih razloga ţelio je da se tako misli o njemu. Moţda je i on sam tako mislio o sebi.

Ali je za nekoliko kratkih sekunda ona vidjela ĉovjeka iza maske i nekako je znala da je

Luke Taggart bio puno stvari, ali da je zao, nikako nije jedna od njih.

POGLAVLJE JEDAN

Bilo je to Ċavolje poslijepodne. Crni su se oblaci skupljali iznad stjenovitih planina, ljuti

vjetar sa sjevera donosio je nalete vjetra na zgrade. Zaokupljen svojim mislima, Luke Tag-

gart stajao je na prozoru najbolje sobe u Golden Slipperu i gledao zalazak sunca iza grmovita

sivoga oblaka. Nagovještajući dolazak zime, rujan je dolazio s osvetom. Ukoliko nije pogre-

šno procijenio, bit će vraška oluja prije mraka.

Tople zrake svjetla iz plinskih lampa rasporeĊenih strateški po crveno zlatnoj sobi nisu

ĉinile puno da razbiju monotoniju. Nesvjestan raskoši kojoj se nekad divio, osluškivao je tihi

zvuk plina, srce mu je udaralo dva puta na svaki otkucaj sata.

Izvana je ĉuo grub uzvik, popraćen rijekom psovka. Još jedna potencijalna barska tuĉ-

njava? Razmišljao je bez puno zanimanja. Naslonivši se bokom na prozorsku dasku, gledao

je kroz prozor bez zanimanja na kameni nogostup dva kata ispod. Stanovnici grada ţurno su

prolazili pokraj Golden Slippera. A dame su, dok su prolazile pokraj kockarnice, silazile s

nogostupa i izlazile na ulicu, noseva dignutih u prijeziru, dok su njihove skupe suknje zamo-

tane oko gleţnjeva odavale osjećaj kao da je zrak kontaminiran.

Bijes je tinjao u Lukeovu ţeludcu, kao ugalj zakopan ispod debela sloja pepela, vatra je

uvijek u njemu, ali paţljivo rasporeĊena. Snobovske kuje. Neka riskiraju ţivot na ulici ako to

udovoljava njihovu osjećaju za moral. Nije njegov problem ako ih netko kolima pregazi.

Gurnuo je ruku u otkopĉanu košulju i poĉešao se po prsima, ruka mu je prelazila preko izbo-

ĉenih prsnih mišića i koţe natopljene znojem. Boţe, osjećao se umorno, to je vrsta umora

koja se osjeća u kostima i puno je više od fiziĉkoga umora.

– Luke, dušo, vrati se u krevet.

Glorijina je umilna zamolba prešla preko njegovih leĊa kao nokti preko školske ploĉe.

Unatoĉ pretencioznoj eleganciji, soba je imala blagi miris ribe koji je, ĉini se, uvijek pratio

seks. Kao što mu je bila navika da kad završi sa ţenom, oriba sve njezine tragove sa sebe, ali

blagi miris koji je ostajao u zraku i na satenskim plahtama dalje se osjećao prljavim.

Isuse, koji Ċav'o nije u redu sa njim ovih dana? Trebao bi biti zamotan u mekani pernati

madrac iza sebe, umjesto da zuri kroz prozor kao nemirni zatvorenik. Gloria je bila prekras-

na ţena, s grivom svilene plave kose, koţe poput baršuna i grudi veliĉine dinja s ruţiĉastim

bradavicama. TakoĊer, bila je voljna uĉiniti skoro sve za odreĊenu cijenu, a Luke je imao

neograniĉenu zalihu novca da joj udovolji. Prije šest mjeseci bi ju drţao zauzetom do kasno

poslije ponoći. A onda, ako mu je postalo dosadno, znao je pozvati još jednu djevojku da

malo zaĉini stvari. Nema ništa kao dvije ţene u jednome krevetu da zadovolje muške seksu-

alne apetite.

Osjetivši kako se blagi interes javlja, poigravao se s idejom da uĉini baš to. Dvije ţene,

doĊavola, moţda i tri. S bocom skupoga pića da mu otupi osjetila, mogao je potonuti u per-

nati madrac i prepustiti se njihovim ĉarima. Bio je bogat, za ime Boţje. Sve što je ţelio bilo

je njegovo ako traţi. Sve što je trebao napraviti bilo je pucnuti prstima.

Napravio je to puno puta prije. Mogao bi to napraviti i sada. Zašto nije?

To je bilo pitanje koje ga je namamilo iz kreveta na prozor, pitanje koje mu je stezalo tr-

buh i tjeralo mozak da trĉi u mraĉnim krugovima. Nije da je bio nesretan. Kako bi i mogao

biti kad je imao skoro sve što je ikada poţelio. Ali svejedno, u posljednjih je nekoliko tjeda-

na shvatio da ga ţivot podsjeća na ĉašu piva ostavljenu preko noći, ishlapljelu, bez mjehuri-

ća. ZaraĊivanje još više novaca nije pomagalo.

Niti ţene s kojima je spavao, plavuše, crvenokose, brinete... jedna lijepša od druge. Nisu

mu znaĉile ništa. Ishlapjelo pivo je ishlapjelo pivo, bez obzira koliko soli dodavali, prije ili

kasnije ishlapi.

– Luke, ljubavi. DoĊi usreći svoju Gloriju, hmm? – krevet je škripao kako se ona pomi-

cala po njemu. Ĉuo je posteljinu kako šuška i po tome zakljuĉio da ju je ona šutnula u stranu.

– Samo pogledaj što imam za tebe.

Grlo mu se steglo od gaĊenja i nije mogao shvatiti, Luke je pogledao preko ramena. Glo-

ria je leţala na krevetu, gola tijela u pozi koja uzbuĊuje i zavodi. Njezine su tamne trepavice

padale preko smeĊih oĉiju dok je drţala svoje velike grudi kao dvije velike lopte u zraku,

igrala se svojim bradavicama. Luke je gledao ruţiĉaste vrhove kako se skrućuju dok ih je

uvrtala i trljala.

Ništa nije osjećao... apsolutno ništa. Osim iznenadne ţelje da pobjegne.

– DoĊi, uradi to za mene – molila ga je napućenih usana. Kada on nije napravio ništa, ona je

izdigla svoje vitke kukove i raširila noge. – Ili ja mogu raditi ovo dok se ti igraš tamo – uh-

vatila je kruti vrh bradavice i vrtila ju meĊu prstima, drhteći gotovo neprimjetno – Molim te,

Luke, trebam tvoju ljubav, usamljena sam ovdje bez tebe.

Odmiĉući se od prozora, Luke je poĉeo zakopĉavati svoju košulju. Dok ju je gurao u

hlaĉe i zakopĉavao rasporak, prisilio se na osmijeh – Ne danas, draga, zbog nekog razloga

danas nisam raspoloţen.

Gloria se prestala dirati i otpuhnula s nezadovoljstvom, bacila je pokrivaĉe preko sebe –

Stalno to govoriš, ne sad Gloria nisam raspoloţen – Sjedila je uspravno, drţeći plahtu preko

svojih grudi, dok su joj smeĊe oĉi treperile. – Ako sam ti dosadila, Luke, samo reci. Ja sam

velika djevojka, bolje mi je i to nego ovo prokleto okolišanje.

Luke je uzdahnuo i rukom prošao kroz svoju kosu. – Nisi mi dosadila, Gloria. Nemoj bi-

ti šašava – Primaknuo se krevetu i i sagnuo da ju poljubi u ĉelo. – Ti si prekrasna, kako je

moguće da te bilo koji normalan ĉovjek ne ţeli.

Izgledala je smekšano i nasmijala se lagano. Luke se brzo okrenuo i zgrabio ĉizmu gle-

dajući po podu gdje je druga. Isuse. To što joj je upravo rekao je istina, potpuna istina. Bila

je prekrasna i samo bi luĊak odbio ponudu koju mu je ona upravo dala. U prošlosti je Luke

mogao satima, izmarajući svoju partnericu prije nego što bi se njegova zaliha energije i sek-

sualne ţelje smanjili. U posljednje je vrijeme, doduše, bio dobar samo za jednu rundu. A

onda je, odmah nakon, osjetio neobjašnjiv umor i ţelju da ode. Da udiše ĉisti zrak. Da poto-

ne u kadu punu tople vode.

Sjeo je u obliţnju stolicu da nagura noge u svoje ĉizme. Dok se saginjao zavezati vezice,

ĉuo je Gloriju kako je izišla iz kreveta. Oblilo ga je olakšanje kad je stala pred ormarić da si

natoĉi viski. Nije ju ţelio još više uvrijediti. Samo je ţelio.

Što? Što je toĉno ţelio?

U protekloj je godini razvio jaku ţelju, bezimenu, neopisivu ţelju kojoj nije mogao udo-

voljiti. Poĉelo je polako kao lagani nemir. Onda je postupno postajalo gore i gore, dok ga,

napokon, ništa više nije moglo zadovoljiti.

Prije je uvijek kad se ovako osjećao traţio nove zanimacije. Ali u ovome je trenutku svo-

jega ţivota uĉinio sve. Ţene svih boja, oblika i veliĉina. Nastrani seks. Nesigurna novĉana

ulaganja. Što je još postojalo? Ovih dana više nema nekog zadovoljstva kad pobjeĊuje na

kartama.

Njegov je ţivot trebao nešto, samo on nije bio siguran što. Saloni, kockanje svake veĉeri,

bordeli. Sve mu je dosadilo, stvarno dosadilo.

Bilo je ludost, ali je nekad razmišljao o tome kako će se oţeniti, odgajati djecu. Jedini je

problem bio što ne postoji ţena na svjetu kojoj će se predati za cijeli ţivot. Ne Luke Taggart.

Uţivao je u njima dok mu nisu dosadile, a zatim bi krenuo u nove pohode. Ţelio je da tako

bude.

Ustajući, Luke je dohvatio kaput sa stolice i dok je gurao ruke u rukave i navlaĉio kaput

na ramena, susreo je Glorijin zabrinuti pogled. Samo Bog zna zašto, ali imao je potrebu da

joj se ispriĉa, da joj zalijeĉi povrijeĊene osjećaje. – Gloria, ovo nema nikakve veze s tobom –

rekao joj je tiho, – kunem se.

Ona je stajala potpuno gola, ali bez srama, jedna vitka noga lagano povijena dok su joj

bradavice virile kroz zavjesu ispetljane kose. Diţući ĉašu, nazdravila mu je. – Ĉula sam tu

priĉu i prije. Uvijek završava tako da ja dobijem nogu, – Popila je gutljaj viskija i zabacila

glavu da proguta. Zatim, zamahom ruke reĉe – To je u redu, nije kao da si mi ti jedina muš-

terija. Nitko drugi nije imao nikakve primjedbe.

Luke je poravnao sive zapećke svojega kaputa, zatim povukao rukave košulje ispod ka-

puta dok se nije vidio inĉ bijeloga ispod svakog rukava. – Uzimaš ovo preozbiljno. Muškarci

imaju loše dane, znaš, jednako kao i ţene. Reci mi da je tebi uvijek do seksa i da uvijek uţi-

vaš u njemu.

Lagano je odmahnula rukom – Za mene je drugaĉije. Ti si kupac, ja sam prodavaĉ. Ne-

kada kad me doĊeš posjetiti, budeš deseti po redu. Ja nisam uvijek raspoloţena kao što se

pravim da jesam, priznajem. Tko bi bio?

Deseti po redu? Rijeĉi su ostale u Lukeovoj glavi kao ljigavi stalaktiti. Mrmljajući nešto

u smislu pozdrava, ni sam nije bio siguran što, izišao je iz sobe. Kad je bio u hodniku, poţu-

rio je prema stepenicama, jedina mu je misao bila da siĊe i iziĊe van što je brţe moguće.

Deseti po redu? Samo još jedan komad mesa nabijen u nju. Nije ni ĉudo što je soba tako za-

udarala. Pomisao da je dijelio ţenu s deset drugih muškaraca prije godinu dana Lukeu ne bi

smetala, dovraga, to je bilo oĉekivano u bordelu, osobito u nekome dobrome, zato nije bio

siguran zašto ga sad to pogaĊa. Djevojke koje je posjećivao nisu bile zaraţene i odrţavale su

se se relativno ĉistima. Dosad mu je to jedino bilo vaţno.

Kada je izišao van, naslonio se na stup uliĉne rasvjete i povukao duboki uzdah kako bi

proĉistio pluća. Ĉisti zrak sa Stjenjaka donosio je miris jeseni i otpala lišća, polja što ĉekaju

obradu, nadolazećega snijega. Napunio je pluća jednom, zatim još jednom i izdahnuo pola-

gano.

Dok je ispuhivao duhan i ustajao zrak iz nosnica, pogledao je prema ulici i vidio muš-

karca i ţenu na suprotnoj strani ulice. Gospodin i gospoĊa Uredni i Pošteni, pomislio je. Ţe-

na je imala onaj zakopĉani do brade «ne diraj me» izgled za koji su se neke dame pošteno

naradile, a muškarac se drţao kao da je on nešto posebno, što je Lukea natjeralo da zaškripi

zubima. Zašto je onda imao osjećaj gubitka kad je par stao ispred trgovine da se divi izlogu?

Ţena je progovorila i nasmijala se svojemu suprugu. Što god da je rekla, njemu je bilo smije-

šno, ljuljao se i vrtio glavom. Luke ih je zamišljao kako idu zajedno kući. Tamo bi gorjela

vatrica i djeca bi sjedila u dnevnoj sobi s glavama nagnutim nad knjigom. Ţena bi skinula

svoj vuneni kaput i odjenula pregaĉu kako bi pripremila veĉeru koju bi kasnije posluţila u

ugodnome ozraĉju blagovanja dok je muškarac, sjedeći na ĉelu stola, kralj svega što je ispred

njega.

Luke je zatvorio oĉi i pokušao zamisliti sebe za tim stolom, sa ţenom koja je sjedila na-

suprot, njezin pogled ispunjen blagošću dok je odmjerenim pokretima djeci servirala jelo.

Ĉvrst, vragolast djeĉak njegovih oĉiju, mala djevojĉica rumenih obraza i zlatnih kovrĉa. Za-

motana beba u kolijevci koju je sam izradio svojim rukama.

Ludilo, Luke je gnjevno pomislio. On nije tip za ţenidbu, nikad nije bio, niti će ikada bi-

ti. Ali svejedno, poţelio je sliku koju je zamislio da je stvarna.

Odgurnuo se od stupa i krenio niz ulicu. Nije bilo prvi put u posljednjih nekoliko tjedana

da je razmišljao o tome da uzme ljubavnicu koja će ţivjeti s njim iako je znao da to nije rje-

šenje. Takav aranţman bi mu dao eksluzivna prava na ţenu, ali bez pravnih obveza, tako da

je se mogao riješiti onda kad bi mu dosadila, daleko sigurnije rješenje nego se zakonski ve-

zati za nekoga.

Samo tko? Napravio je popis svih njegovih ţenskih poznanica u glavi. Prostitutke koje je

poznavao, svakako, bile su predivne i znale zadovoljiti ĉovjeka iza zatvorenih vrata, ali im je

nedostajalo nešto za ĉim je on ţudio, neka neiskvarenost, zbog nedostatka bolje rijeĉi.

Mlada bi mu djevica bila više po ukusu. Barem netko tko je izgledao mlado i nevino. Ne

da je on vjerovao, ni na trenutak, da takve crte postoje u ţenskoj osobi. Prema njegovoj proc-

jeni, sve su ţene roĊene proraĉunate i manipulativne. One su ĉedne i uredne bile samo dobre

u prikrivanju svoje prave prirode. Kao rupĉić preko bodeţa.

– Ti mali kradljivce!

Gnjevni je urlik muškoga glasa prorezao Lukeove misli kao noţ kroz putar. Okrenuo se

da pregleda ulicu. Pogled mu se zaustavio ispred trgovine mješovitom robom. Vlasnik, El-

mer Myrick, stajao je na nogostupu pokraj bureta s krumpirima na koje je bio priboden papir

koji se vihorio na vjetru i na kojem je pisalo krumpir na prodaju. Uhvaćen za vrat u Elmero-

vu brutalnome stisku, djeĉak se ritao, vrištao i pokušavao izvući na sve naĉine.

– Krast ćeš moj krumpir, je li, ti mali gade? – Elmer je snaţno pretresao djeĉaka – Ne-

mojte, gospodine, molim vas – djeĉak je jauknuo – Nisam ih namjeravao ukrasti, kunem se.

Samo sam im se divio. To je istina!

Luke je brzo pretrĉao cestu izbjegavajući prolazeća kola. Kada je stigao na drugu stranu,

iracionalni ga je bijes obuzeo. Idiot. Nije li Myrick mogao vidjeti da djeĉak umire od gladi?

Ispod prljave majice, koja je imala više rupa nego tkanine, mladac je bio kost i koţa, rebra su

mu se jasno vidjela.

Taman kad je Luke stigao do njih, Myrick je digao ruku kako bi udario djeĉaka. Luke je

munjevito izvukao ruku i dohvatio debeljkovo zapešće. – Nemoj to uĉiniti, Elmer, bilo bi mi

krivo kad bih te morao prebiti.

Drţeći djeĉaka ĉvrsto u šakama, Elmer se okreno vidjeti tko se drznuo sprijeĉiti ga. Ka-

da je vidio Lukea, crveno mu je lice odjednom problijedilo. – Gdine Taggart.

Zbog toga što je Luke drţao pod hipotekom njegovu trgovinu i mogao ju uzeti u svako-

me trenutku kada bi bio neraspoloţen, Myrickovo se raspoloţenje vrlo brzo promijenilo iz

ljutoga u lice ĉovjeka koji je pun poštovanja i poniznosti. Muškarac je pustio djeĉaka takvom

brzinom da je djeĉak u istome treutku poĉeo bjeţati. Luke ga je uhatio da ga zaustavi. Kad je

stavio ruku na njegovo rame, osjetio je muĉninu u trbuhu, djeĉakovo je tijelo bilo tako mrša-

vo da je osjetio samo kosti.

Ispustivši Myrickovo zapešće, Luke je zagrabio u kaput, izvadio dolar i stavio mu ga u

dţep na košulji. – To bi trebalo biti dosta za tvoj krumpir, škrti gade.

Elmer je ustuknuo. – Nemate me pravo tako nazivati, gdine Taggart. Djeĉak me potkra-

dao. Svaki put kada stavim uzorak svoje robe, on se došulja i posluţi se. Juĉer je uzeo jabu-

ke! Prekjuĉer mrkve. Kako da ĉovjek zaradi?

Luke je pogledao u trgovĉev debeli trbuh. Zatim je uzeo tri velika krumpira i dao ih dje-

ĉaku. Djeĉak je zagrlio neoprano povrće kao da je zlato, uzeo jedan svojom prljavom rukom

i poĉeo ga jesti, s komadima zemlje i svime. Povukavši dijete, krenuli su niz ulicu dok je

cijelo vrijeme ruka bila na njegovu ramenu. Išli su u obliţnju uliĉicu. Kada su stigli, stali su

pokraj smeća koje je uţasno zaudaralo i gledali uliĉara kako proţdire krumpir zubima ţutim

od neishranjenosti i nepranja. Vjetar je fijukao niz uliĉicu i mrsio djeĉakovu smeĊu kosu.

IzmeĊu zalogaja pogledavao je prema Lukeu, ali je oĉito bio toliko gladan da je strah bio

na drugome mjestu. Napokon je djeĉak pojeo dovoljno da odagna bolove od gladi, maknuo

je krumpir iz usta umrljanih blatom i pogledao u Lukea zelenim oĉima punim sumnje. – Ho-

ćeš me ti kazniti?

Iznenada svjestan da je dijete preplašeno, sagnuo se, pogledao prema ulici pa zatim pre-

ma svojemu zarobljeniku. – Radiš sve krivo, znaš. Nije ni ĉudo što te Elmer uhvatio. Zapa-

njenost je preplavila djeĉakovo lice, Luke se nasmijao.

– Imaš li ti ime, sine?

– Ljudi me zovu Tigger.

– Pa, Tigger, kad namjeravaš krasti, treba ti neka diverzija, – Luke je savjetovao sa

smješkom koji nije mogao potisnuti. – Iako ne odobravam kriminal jer ćeš prije ili kasnije

završiti u zatvoru, dozvoli mi da ti dam nekoliko savjeta ukoliko budeš morao ponovno kras-

ti iz potrebe. Znaš li neko mjesto gdje ima štakora?

Djeĉak je klimnuo i pokazao nosom u smjeru niţe niz uliĉicu. – Tamo ih ima mnogo.

Luke je već znao da tamo ima raznih glodavaca. – Uhvati jednoga. Lijepoga, debeloga.

Sakrij ga ako moţeš. Neke bi stare novine bile dobre ili stara deka. Pripazi da te ne ugrize, a

onda stani na nogostup i ĉekaj, promatraj trgovinu do kasnoga jutra kad sve fine dame obav-

ljaju svoju kupovinu. Kada ih je gomila unutra, ušuljaj se i pusti štakora. To uĉini negdje na

kraju trgovine, tako da štakor ne moţe odmah pobjeći. Jamĉim ti da će svaka ţena u radnji

poludjeti. Dok one vrište i pokušavaju se popeti na police, ti natovari hrane u ĉemu si već

donio štakora. – Luke je pogledao na napola pojedeni krumpir. – NaĊi si nešto pošteno za

jelo, a ne sirovi krumpir, nemaš stila mali.

Djeĉak je gledao u Lukea s dozom straha u oĉima – Vi ste gdin Luke Taggart? Bogati

tip.

– Nisam uvijek bio bogat. – Luke se lagano nasmijao i protrljao deĉka po kosi koja je bi-

la prljava i zaraţena ušima i buhama koje je dobio od štakora s kojima je spavao. – Gdje su ti

roditelji, sine?

– Moja je mama umrla prošle zime, a tata je pobjegao od nas. Uzeo sam svojega maloga

brata i sestru i predao ih u sirotište, ja nisam ţelio ostati. Prestar sam da recitiram stihove iz

Biblije i molim krunicu. Ionako Bog ne postoji, pa zašto uĉiti sve te besmislice?

Luke je suosjećao s djeĉakom i shvaćao kako on ne ţeli postati još jedno siroĉe u sirotiš-

tu. – Uĉinio si pravu stvar kad si odveo brata i sestru u sirotište – rekao je. – Preopasno je na

ulicama za malu djecu. Sad samo moramo smisliti što ćemo s tobom.

– Ja ne idem u nikakvo sirotište, – djeĉak je rekao.

Luke je klimnuo. – Razumijem to. – Prouĉavao je djeĉaka i odmjeravao ga. – Ti izgledaš

dovoljno odrastao i jak da radiš. Jesi li pokušao pronaći posao?

– Nitko ne zapošljava.

– Samo sam se pitao. – Luke je rekao obzirno, – zato što sam traţio dobroga ĉovjeka da

radi za mene. Doduše, ti vjerovatno ne bi bio zainteresiran.

– Da, bio bih!

Luke ga je pogledao i tresao glavom. – Ma, ne. To vjerojatno nije ono što ti traţiš. To bi

bio dosadan posao za jednoga pustolovnoga mladića kao što si ti. Samo pozicija noćnoga

ĉuvara u mojim uredima. Ima leţaj, naravno, u straţnjoj sobi i mjesto gdje se moţe oprati.

Ništa osobito. A sve što treba raditi je spavati tamo i drţati jedno uho otvoreno zbog uljeza.

Definitivno nije uzbudljivo zaposlenje.

– Zvuĉi odliĉno! – djeĉak je uzbuĊeno rekao.

Luke je imao bezizraţajan pogled na licu. Zatim je zavukao ruku u kaput, izvadio jednu

od svojih posjetnica i nalivpero. Nešto je napisao na poleĊini i predao ju djeĉaku. – Znaš

gdje su moji uredi, one zgrade od cigle na sredini ulice Diamond?

– Da, gospodine!

– Moţeš odnijeti tu karticu mojemu ĉovjeku po imenu gdin Brummel. On je tvrd orah i

zato budi pametan kad te bude ispitivao. On obavlja sva zaposlenja.

– Mogu biti pametan. – Deĉko ga je uvjeravao. Zatim je zabrinuto namrštio obrve. – Ja

sam priliĉno prljav.

Luke se nasmijao. – Brummel će te suditi po karakteru, a ne po tome da se trebaš okupa-

ti. Napisao sam par dobrih rijeĉi za tebe na posjetnici.

Ustvari, Luke je samo napisao «sredite ovo». Dok je djeĉak potrĉao, još s krumpirima u

rukama, Luke je gledao za njim, vjeĉna je samoća koju je osjećao na trenutak bila prigušena.

Bogati tip, deĉko ga je nazvao. Da samo znaš, klinac, Luke je tuţno pomislio. Boţe, da samo

znaš.

POGLAVLJE DVA

I dok je Luke nastavio svoju šetnju prema crkvi, pogled mu se okrenuo prema usiljenim

vrhovima crkve Sv. Marije i sjetio se omotnice koju je stavio u dţep svojega kaputa ujutro

dok je izlazio iz ureda. Zašto je imao potrebu ostaviti još jednu donaciju za sirotište, nije bio

siguran. Već je bio dao svoju drugu donaciju prije malo više od dva tjedna, ĉak je i to bilo

nekarakteristiĉno za njega. Definitivno nije bio dobroĉinitelj. Svejedno je imao potrebu dati i

treću donaciju.

To nije imalo smisla. Ali opet, puno stvari o kojima je mislio i ĉinio u zadnjih nekoliko

tjedana nisu imale smisla. Samo je znao da je to nešto što mora uĉiniti, obuzeo ga je neki

nemir koji je osjetio prije šest mjeseci.

Dolazeći na ugao ulice Diamond, Luke je skrenuo desno na cestu Gambler. Razmišljao

je o mladoj djevojci koju je sreo posljednji put u crkvi. Nadao se da se danas ne šunja po

crkvi. Dobivati je ĉudne nagone davanja donacija sirotištu bilo jedno, ali kada te netko vidi,

to je već druga stvar. Kako su stvari stajale, ljudi su se u gradu pomalo bojali Lukea. Kada bi

se saznalo da je mekušac i dobroĉinitelj, izgubio bi onu oštricu.

Nije da je oĉekivao da će ona biti tamo. Mlada je ţena tih godina sigurno imala pametni-

ja posla, nego da se mota oko crkve. Imala je preizraţajne crte da bi bila lijepa na uobiĉajeni

naĉin, bila je upeĉatljiva mala lisica s nevjerojatno bogatom tamnom kosom i velikim plavim

oĉima. Jamaĉno je imala nekoliko mladića koji su trĉali oko nje boreći se za njezinu naklo-

nost.

Lagano se nasmijao prisjećajući se naĉina na koji ga je gledala. Da ju je sam Ċav'o posje-

tio, ne bi takvu facu napravila. Oĉito on nije bio osoba koju bi se srelo na onome što oni na-

zivaju «svetim mjestom».

Luke je viĊao djevojku nekoliko puta po gradu, većinom u pratnji Mila Zereka ili njego-

va sina Ambrosea. Oba su muškarca radila u njegovu rudniku. Zbog obiteljske sliĉnosti Luke

je pretpostavio da je to kći Mila Zereka. To bi objasnilo uţasno stanje njezine haljine. Zajed-

niĉka je zarada Zereka i sina bila dovoljna za najosnovnije potrebe i za ništa više.

Luke nije ţelio osjećati griţnju savjesti zbog toga. Plaćao je bolju satnicu svojim radni-

cima nego bilo koji vlasnik rudnika u Coloradu, i još nešto, cijene su u njegovim trgovinama

bile razumne, najniţe u cijeloj drţavi. Pruţajući još i sigurne radne uvijete, mislio je da je

uĉinio što je mogao za njih.

Kada se našao u crkvi, Luke je brzo umetnuo donaciju u kutiju. Odluĉan da ne sumnja u

svoju odluku i ne razmišlja o njoj, pomislio je samo na to kako će poţuriti kući, okupati se u

vrućoj kupki i provesti veĉer ispred vatrice sa bocom viskija ispod ruke. Ali kako je izlazio

iz zgrade, nalet je hladnoga vjetra donio lagani, skoro melodiozan zvuk ţenskoga smijeha.

Stao je i napeo uši da sluša, privuĉen tim zvukom na naĉin koji nije mogao razumjeti. To

se anĊeo smije, pomislio je. Ali umjesto da nastavi svojim putom, našao se kako ide niz crk-

vene stube iza ugla zgrade.

Samo da provirim, obećao je sam sebi. Da zadovolji znatiţelju.

Poploĉeni je put razdvajao rektorat od crkve, išao je cijelim putom do ulaza na igralište

od sirotišta, koje je bilo zarobljeno sa tri strane, od rektorata, pozadinom crkve i trokatnim

samostanom. Ruţe su i razno raslinje rasle uz puteljak davajući mu osjećaj da prolazi kroz

zeleni tunel koji vodi u drugi svijet. Sudeći po radosnim uzvicima s igrališta, koji su svakim

korakom koji je napravio bili sve glasniji, moţda je i bio. Svijet razliĉit od ovoga, kako god

okreneš. Luke se ne sjeća kad je posljednji put ĉuo nekoga da se tako smije.

Na vratima je Luke stao i naslonio ruke na ogradu, pogled mu je zastao na mladoj dje-

vojci ĉiji ga je smijeh i privukao tamo. Oĉigledno nesvjesna prohladna poslijepodneva i zlo-

sutnih oblaka koji su donosili kišu, ona je sjedila na travi, okruţena s desetak ili više djece.

Nosila je istu jadnu plavu vunenu haljinu koju je nosila prije dva tjedna kad ju je vidio u

crkvi, stvarno jadna odjeća. Ali svejedno je izgledala tako ljupko da mu je zastao dah.

Iznenadila ga je njegova reakcija, kao što ga malo stvari moţe iznenaditi. Što se tiĉe sta-

sa, njezin je bio najljepši koji je ikada vidio. Malo prebujna za ţenu njezine grade, najbolje

bi ju se opisalo kao bujnu mljekaricu, zanosnu ţenu. On je preferirao ţene vitkijega stasa.

Crte su joj lica malo preizraţene, nos mrvu prevelik, usta prepuna i jagodice malo previše

izraţene. Ali kao cjelina, te su crte ĉinile lice toliko fascinantnim da ga nije mogao prestati

gledati.

Ĉak je i s razdaljine od šest metara Luke bio oĉaran njezinim oĉima koje nije mogao vid-

jeti u slabo osvijetljenome predvorju crkve. Rijetka nijansa tamne kobaltno plave, bile su

neuobiĉajeno velike, razmaknute i obrubljene gustim crnim trepavicama. Vrsta oĉiju u koji-

ma bi se ĉovjek mogao izgubiti, pomislio je. Zatim je pomislio da priĉa gluposti. Svejedno,

nije mogao poreći nenadanu ţelju da se nasmije ili osjećaj topline koji ga je obuzeo, kao da

je sunce razmaknulo oblake nad njegovim ramenima.

Usred priĉanja priĉe djeci, djevojka nije bila svjesna njegove nazoĉnosti, a pošto nije

imao ništa drugo raditi, ostao je zbog jednostavna zadovoljstva da ju promatra. Ruke u pok-

retu. Oĉi se sjaje. Lice joj blista. Glas zaĉinjem s malo irskoga naglaska. Bila je, jednostav-

no, zadovoljstvo za gledanje i slušanje.

Priĉa je koju je priĉala bila o malome djeĉaku i djevojĉici koje je zarobila zla vještica u

mraĉnoj šumi. Djeĉja priĉa, Luke je rekao sam sebi, ali je bio zaĉaran. Ubrzo se našao naslo-

njen preko ograde proklinjući vjetar koji mu oteţava da ju ĉuje.

– Ţelite nam se pridruţiti, gdine Taggart?

Luke se trgnuo i ispravio. Oĉi su Zerekove kćeri bile usmjerene ravno prema njemu.

– Ja..., mmm...– Popravio je kaput i slegnuo ramenima. – Ţao mi je što smetam. Ovdje

sam da posjetim jednu od redovnica. Kad sam ĉuo glasove odavde, pomislio sam...

Podigla je obrvu elegantno – Oh, koja bi to mogla biti?

– Koja što?

Njezin je obraz odavao osmijeh – Koja redovnica? Mogu po nju poslati jedno od djece

ako mi kaţete njezino ime.

– Zapravo, ne vjerujem da mi je dala ime. – Ispruţio je ruku da pokaţe visinu izmišljene

redovnice. – Mala ţena crne kose?

Zerekova je bila zaĉuĊena. – Sigurni ste da je bila redovnica?

– Apsolutno. – Luke se usiljeno nasmijao. – Pretpostavljam da vas taj opis ne podsjeća

na nikoga.

Protresla je glavom dok joj se pogled nije odvajao od njegova. – Niti jedna od redovnica

koje sam upoznala nema kosu.

Shvaćajući svoju grešku, Luke se brzo ispravio. – Pa, ne. Naravno da ne. Zakljuĉio sam

po njezinim obrvama. – Napravio je pokret preko ĉela. – Vrlo tamne guste obrve. Velik nos.

SmeĊe oĉi.

Opet je protresla glavom. Zatim ga je podarila još jednim smiješkom. – Ţao mi je, ne

prepoznajem nikoga po tome opisu. Je li vaš posao s njom jako vaţan?

– Pa i nije, ništa što ne moţe ĉekati.

Djeca su oko nje postajala nemirna. Jedan tamnokosi djeĉak koji je mogao biti i Tigge-

rov brat, sudeći po izgledu, povukao je pletenicu jedne male djevojĉice. Rezultirajući je vri-

sak natjerao Lukea da ustukne. – Pa, bolje da vas ostavim vašoj priĉi, nisam ţelio smetati.

– Peter! – Zerekova se okrenula da zgrabi djeĉaka za zapešće. – Nema ĉupanja za kosu,

koliko ti puta moram ponavljati?

– Samo sam ju malo povukao! – Peter je jauknuo.

– Nije – Njegova se ţrtva oglasila – Boli, Cassandra, skoro mi je išĉupao kosu!

Znaĉi, njezino je ime bilo Cassandra. Luke se nasmijao u sebi dok ju je gledao kako

skuplja djecu, najnjeţnije, onako kako samo ţena moţe. Kada se sve smirilo, ona je ponovno

pogledala u njega. – Molim vas, pridruţite nam se? – Tapkala je po zemlji pokraj sebe. –

Imamo dovoljno mjesta za sjedenje kao što vidite. Moţda vam bude zanimljivo.

Luke se nije premišljao. Bilo mu je nevjerojatno što ga je pozvala. Uzimajući u obzir re-

putaciju za koju je i sam morao priznati da ju je zasluţio, većina ga je takozvanih «poštenih»

ţena u Black Jacku izbjegavala. Kada bi bile viĊene s Lukeom Taggartom, to bi im uništilo

sve nade da ih ikada zaprosi neki «pošteni» mladić.

Bez da je svjesno odluĉio to uĉiniti, Luke je otvorio vrata, prošetao preko travnjaka i

sjeo pokraj nje, prije nego što je uopće malo bolje razmislio što radi. Pojavila joj se rupica na

obrazu, dobio je još jedan osmijeh, nastavila je priĉati priĉu. Za nekoliko se trenutaka Luke

uţivio u priĉu jednako kao i djeca.

Magija i bajke. Gledajući u Cassandrine kobaltne oĉi, ĉak je i on poĉeo vjerovati da tak-

ve stvari postoje. Površno, znao je, mora biti, zraĉila je nekom nevinošću iz osmijeha i neis-

kvarenošću iz oĉiju. Sjedenje mu je pored nje davalo osjećaj da je upravo ušao u ugrijanu

sobu za hladna zimskoga dana.

U stvarnosti su se mraĉni olujni oblaci skupljali na nebu i hladni mu je zrak propirivao

kaput. Ludost je bilo sjedenje na mokroj travi u skupome odijelu izraĊenomu po mjeri. Lu-

dost. Ali krajnje neodoljivo.

Jednostavno, Cassandra Zerek je bila najljupkije biće koje je ikada vidio. Njezina je gri-

va tamne kose bila povezana u rep ţarko crvenom vrpcom, koja nije išla s ostakom njezine

ofucane garderobe, i brošem kojemu je većina laţnih dragulja otpala, a oni koji nisu već su

izlizani i nemaju sjaja. Ali unatoĉ tomu, ĉinilo se da sama djevojka ima neki sjaj.

Ljupko. To je bila rijeĉ koju nikada nije povezivao sa ţenom, ali mu se Cassandra ĉinila

takvom, i više od toga. Podsjećala ga je na bombonijeru gdje je svaki bombon posebno za-

motan, svaka je njezina nijansa misterija, ali obećava da će biti slasna.

Kada je završila priĉu, djeca su traţila još jednu. – Ne danas. Imate svoje poslove koje

morate obaviti u samostanu. Obećala sam sestri Rachel da vas neću zadrţavati ovdje poslije

ĉetiri.

– Ah, ne, – Peter je promrmljao. Cassandra mu je promrsila crnu kosu. – Hajde. Svi pok-

ret. Sutra ću se vratiti i ispriĉati vam drugu priĉu. – Ustala se i sagnula da obriše travu sa

svoje duge haljine. Dok su djeca odlazila trĉeći, ona je okrenula pogled prema Lukeu. – Na-

dam se da ćete nam opet doći, djeca su uţivala u vašem društvu.

Luke se ustao pored nje i shvatio da mu ona jedva doseţe visinu ramena. Ali gledajući u

nju, nije iskreno mogao reći da je previše zaobljena za svoju visinu. Uzevši ju kao cjelinu,

Cassandra Zerek je bila previše ljupka da bi joj se sudilo prema standardnim mjerilima.

– A ti, Cassandra. Jesi li i ti uţivala u mojem društvu?

Dva su joj se crvena kruga pojavila na obrazima i oĉi su joj iznenada zatamnjele. Pogle-

dala je u drugome smjeru, igrala se s brošem, nervozna igra prstiju, oĉiti znak. Luke je pre-

poznao znakove. Unatoĉ njezinu anĊeoskomu ponašanju, bila je zainteresirana.

– Ja, mmm...– Vratila je pogled prema njemu. – Da, uţivala sam u vašem društvu.

Luke joj je uzeo ruku i gospodski se nagnuo nad nju. Dok su mu usne doticale njezinu

ruku, osjećaj sliĉan gladi mu se javljao u utrobi i trebala mu je sva samokontrola da se taj ĉin

iz pristojnosti ne pretvori u pravi poljubac. Ako jednom osjeti tu koţu boje slonovaĉe, pribo-

javao se da će ju pokušati proţdrijeti, kao što je Tigger uĉinio s krumpirom. – U tome sluĉa-

ju, gĊice Zerek, moţda ću prihvatiti vaš poziv i doći opet jednoga dana.

– Nadam se da hoćete.

Dok je govorila, Luke je vidio oprez u njezinim oĉima. Je li osjetila njegovu veliku ţe-

lju. Ţelju za ĉime? Luke se pitao dok joj je puštao ruku. To ga je pitanje kidalo iznutra.

Lagano se nasmijao dok se okretao, zatim nastavio polako prema vratima. Instinkt ju je

dobro sluţio. Prije manje od sat vremena prolazio je kroz spisak ţena koje je poznavao raz-

mišljajući koja bi bila prikladna da bude njegova plaćena pratnja. Netko ugodan muškomu

oku, tko je još uspijevao izgledati slatko i nevino. Netko ĉije će mu društvo praviti zadovolj-

stvo, Cassandra Zerek je bila toĉno ono što je traţio.

O da, imala je sva prava da bude sumnjiĉava, Luke Taggart si je našao ljubavnicu s ko-

jom bi mogao ţivjeti.

Luke nikada nije oklijevao kada bi se za nešto odluĉio. Zato, umjesto da ode izravno ku-

ći poslije crkve kao što je planirao, vratio se istim putom do Golden Slippera. Dok je hodao

brzim korakom niz poznate ulice, shvatio je da mu se raspoloţenje promijenilo od tmurnoga

u dobro. Dok je hodao, smislio je plan u svojoj glavi.

Radnici su u rudniku mijenjali smjenu toĉno u šest svaku veĉer. Milo Zerek, koji je radio

dnevnu smjenu, izlazit će za jedan sat i deset minuta, a kad bude izlazio iz tunela, Luke će ga

priĉekati i presresti. Imao je ideju da kaţe starcu vrlo velikodušan prijedlog i nije mislio pri-

hvatiti ne kao odgovor.

Da ubije vrijeme do šest sati, Luke je odluĉio igrati poker s velikim ulozima. Rijetko je

griješio i donosio krive odluke, novac koji je nagomilao i moć koju je posjedovao bili su

dokaz tomu. Ali uskoro je otkrio da mu mozak nije skoncentriran na igru. Otkako je proveo

tih nekoliko trenutaka s Cassandrom na igralištu, nije mogao prestati misliti na nju. Umjesto

karata, vidio je anĊela koji se smije, kose kojom se vjetar igrao i tijelom zavodnice.

Njegov se pogled zaustavio na grupi muškaraca za šankom, okupljenih oko vage, gdje je

Harvey, konobar, vagao zlatnu prašinu, valutu koja je bila prihvaćena kao novac u njegovu

lokalu. Nije zapravo vidio ono u što je gledao, Luke je prizivao Cassandrin lik u svojim mis-

lima. Bila je ljupka i zdravoga izgleda, baš vrsta ţene kakvu je razmišljao unajmiti da ţivi s

njim, i nije ju mogao prestati zamišljati u svojem krevetu, te lijepe kobaltno plave oĉi ispu-

njene ţudnjom.

– Hej, gdine Taggart, hoćete igrati?

Luke je palcem bacio kovanicu od deset zlatnih dolara, šire poznatu kao orao po ptici

otiskanoj na poleĊini, na stol da digne ulog. – Oprostite, gospodo. Malo sam rastresen veĉe-

ras.

– Lagano se nasmijao. – Danas sam naišao na nešto što nisam oĉekivao, mladu ţenu iz

rudarske ĉetvrti koja je izgledala nevino i ĉisto.

Raznolika je grupa za stolom fino dotjeranih biznismena i prljavih rudara koji su izišli

odigrati koju partiju prije noćne smjene pogledala prema njemu. Jedan je od pijanih rudara

imenom Fred glasno zaroktao. – Što, jedino ako nema više od dvanaest godina.

– Negdje izmeĊu osamnaest i dvadest bi bila moja procjena. – Luke je odgovorio.

Jedan se od mladih rudara nasmijao. – Gdine Taggart, obraćam vam se sa svim poštova-

njem, ali vi moţda trebate naoĉale. Nema nijedne djevojke preko dvanaest u cijelome gradu

koja ima svoju nevinost. Ja si priuštim jednu ljepoticu skoro svako jutro kad dolazim iz rud-

nika. Djevojke tamo što je u redu ispred rudnika i samo ĉekaju nas muškarce da iziĊemo, sve

su ţeljne dići suknju za malo zlatne prašine što uspijemo satrti s rukava.

Niti Luke nije bio neupućen u tu praksu, niti u same djevojke koje su to radile, podigao

je obrvu. – Moram priznati da me zapanjio njezin izgled, ĉinilo se da, – oklijevao je, ne ţele-

ći ispasti budala – ne znam, zraĉila je...

– Vjerojatno od zlatne prašine koja je ostala na njoj, – jedan je od muškaraca s podsmje-

hom rekao. – Ti naĊi djevojku ispod dvanaest u cijelome gradu da je nevina i ja ću ti dati sto

dolara za prvu rundu s njom!

Nevina ili ne, Luke nije ţelio povlaĉiti Cassandrino ime. Bacajući karte na stol, zakljuĉio

je da su ovi momci vjerojatno u pravu, trebao si je provjeriti vid. Niti jedna mlada ţena nije

mogla ţivjeti u ovome jadnome gradiću, a da nije digla suknju koji put da pomogne nahraniti

obitelj. Potvrdio je ĉinjenicu, ona je bila lovina.

– Moram vas napustiti, gospodo. Imam sastanak.

Luke je napustio Golden Slipper lakših dţepova, ali uvjeren da će imati Cassandru Ze-

rek. Dok se penjao strmim usponom prema Taggartovim rudnicima, bio je uvjeren da će pos-

tići svoj cilj. Iako bi se mogla malo predomišljati, na kraju će prihvatiti njegovu ponudu. Još

nijedna ţena nije roĊena, a da se nije mogla kupiti. Pitanje u Lukeovoj glavi nije bilo hoće li

kupiti Cassandru Zerek, nego koliko će ga koštati.

Kamen spoticanja će, kako je Luke mislio, biti njezin otac. Mali nabijeni Grk probojnih

plavih oĉiju, Milo Zerek, na Lukea je ostavio dojam kao ĉovjek koji je oĉinstvo uzimao oz-

biljno. Uvijek je štitio svojega sina Ambrosea, inzistirao da mladić bude dodijeljen njemu,

uvijek svjestan nesigurnih uvijeta rada u tunelu. Ako je Milo bio tako zaštitniĉki nastrojen i

prema kćeri, moţda se ne bi miješao kada bi Luke popriĉao s njim. Jedno je dozvoliti djevoj-

ci da zaradi malo zlata diţući suknju, a sasvim drugo da postane igraĉka nekog bogataša i da

je, naravno, cijeli grad upoznat s time.

Bez obzira što Cassandra nije imala svoju neovisnot, Luke se nadao da će dobiti blagos-

lov od njezina oca ne zbog zakona, on je bio iznad zakona u ovome gradu, nego zato što je to

bio najjednostavniji naĉin. Iako je Luke mrzio grubost, ne bi oklijevao da mu se Zerek us-

protivi. Zapravo, nije oĉekivao nikakve prepreke koje nije mogao savladati. Nekada je imao

glad za novcem i moći. Razumio je silu koja te vuĉe i što si sve spreman napraviti da zado-

voljiš tu glad.

Zerek je bio siromah. Njegove bi potrebe mogle biti drugaĉije nego što su bile Lukeove,

ali sigurno nisu ništa manje vaţne. Ako je Zerek jedan od rijetkih koji se povode za novcem,

lako će biti namamljen novcem i jednako će lako biti kupljen.

Kad je zasvirala truba za kraj radnoga vremena, Luke je sjedio na velikome kamenu is-

pred rudnika, spreman presresti Mila kad bude izlazio iz rudnika. Zrak je sa Stjenjaka zahla-

dio za nekoliko stupnjeva nakon što je sunce zašlo i u par je sekunda Luke osjetio hladnoću,

ĉak i kroz svoj debeli vuneni kaput.

Dok se tresao od hladnoće, bio je zahvalan što on nije dolje u rudniku. Nije bilo hladno-

će koja se dublje uvlaĉila od hladnoće u rudniku. Uvlaĉila se u kosti i ostajala u tebi ĉak i u

toplim ljetnim veĉerima.

Iznad njega su se na proplanku obrisi jele i cedra ocrtavali na veĉernjem nebu, nekoliko

korijenja je bilo jedino što ih veţe za planinu. Vlaţan zrak od fine vodene magle, ĉisti je zrak

mirisao na crnogoricu i dim iz dimnjaka kuća raštrkanih niz planinu. Iako nije bilo još toliko

mraĉno, blijedi je sjaj lanterni obasjavao prozore, sjaj je davao retniji izgled mutnoj dolini

pokrivenoj jesenskom maglom.

Uskoro su se hodajuća svjetla poĉela pojavljivati iz tmine ulaza u tunel. Luke je škiljio

pokušavajući vidjeti lica ljudi koji se nosili lampe.

– Pozdrav, gdine Taggart!

– Dobra veĉe, gdine Taggart!

Pozdravi su s iznenaĊenih lica samo dolazili dok su radnici izvirali iz tmine tunela, gase-

ći svoje lampe pri izlasku. Luke se pozdravio sa svima, trudeći se da svakoga ĉovjeka oslovi

po imenu. Ako je nešto nauĉio time što je rudarski magnat, to je kako dići moral svojim lju-

dima. Predradnik nije mogao biti na svim mjestima odjednom. Ako bi radnici mislili da je on

bogati kurvin sin koji ih je tretirao kao smeće, zabušavali bi svakom prilikom.

Nekoliko je radnika zastalo da razmijeni par rijeĉi. Iako uljudan, Luke je pazio da se drţi

na odreĊenoj distanci, nije ţelio biti neljubazan, ali i ujedno nije ţelio da njegovi radnici

zaborave, niti na trenutak, da je on šef.

Napokon je Milo Zerek izišao iz tunela. Zguren mali ĉovjek odjeven u nepromoĉive hla-

ĉe i vuneni kaput, toliko debeo da mu je sliĉio na medvjeda, Zerek je izgledao iznenaĊeno

što je susreo Lukea. – Gospodine Taggart, – naginjući glavu u pristojan pozdrav.

– Dobro vas je vidjeti.

Dok se ustajao s kamena, Luke je primijetio njegova sina Ambrosea kako izlazi iz isko-

pine. Viši od svojega oca za pola glave i graĊen kao mladi bik. Bio je lijep mladić s bujnom

tamnom kosom i kobaltno plavim oĉima kao Cassandra.

– Gospodine Zerek, – Luke je rekao i ispruţio ruku. – Vi ste ĉovjek kojega sam ĉekao.

Volio bih popriĉati s vama ako imate minutu.

Zerek je obrisao ruku o kaput kako bi satro prljavštinu, zatim pruţio ruku da se rukuju.

Ĉak je i po tome slabome svjetlu Luke mogao vidjeti otisak lampe na njegovu ĉelu. Crna

kosa u ĉudnome obliku, napravljenome vrpcom od lampe koju je strgnuo s glave i stavio u

lijevu ruku, Zerekova lampa i posuda za jelo su zveckali dok su se rukovali.

– O ĉemu ste ţeljeli razgovarati sa mnom.– Zerek je upitao – Nadam se da nije o mojem

uĉinku na poslu.

– Ne, ništa takvo – Luke je pruţio ruku pokraj staroga muškarca kako bi se rukovao s

Ambroseom – Vi deĉki ste moji najbolji ljudi. Ja samo imam prijedlog za tebe, Milo. O nje-

mu bih volio razgovarati s tobom nasamo ako se ne ljutiš. – Pogledao je prema Ambroseu, a

zatim prema Milu. – Mislio sam da ti platim piće u Golden Slipperu.

Zerek je pogledao prema svojemu sinu – Deĉko i ja obiĉno odradimo nekoliko sati na

našem iskopu svaku veĉe poslije posla. Mislim da moţemo uzeti jednu noć slobodno ako

trebate razgovarati o neĉem vaţnome.

– Vaţno je.– Luke ga je uvjeravao. Pogledao je Ambrosea – Ţao mi je što te iskljuĉu-

jem, ali je stvar o kojoj moram razgovarati s tvojim ocem osobna.

Ambrose je slegnuo ramenima. – Meni to ne smeta, – Namignuo je svojemu ocu. – Ja

onda idem kući na veliku zdjelu Cassandrina gulaša. Ima i gorih stvari od sjedenja kod kuće

pred toplom vatricom i grijanja nogu.

Cassandrin gulaš. Zamišljajući djevojku ispred vrućega štednjaka ruţiĉastih obraza i

lampom iznad nje koja je davala sjaj njezinoj tamnoj kosi, Luke je osjetio ţelju koja ga je

tako duboko dirala da se jedva mogao ponašati normalno. Otići kući svaku veĉe i naći nju

tamo. Vidjeti njezin osmjeh. Osjetiti tu ĉudnu toplinu koja je izvirala iz nje i okruţivala ga.

To je ţelio, shvatio je s malo zapanjenja, ĉak i više nego što je ţelio njezino tijelo, a ţelio ga

je jako.

Dok je Ambrose Zerek odlazio, Luke je potapšao Mila po ramenu. – Pa, sad kad je to ri-

ješeno, šta kaţeš da odemo na to piće?

Milo se nasmijao i krenuo ukorak s Lukeom. Na mjestima je staza bila tako strma i uska

da ga je Luke morao pustiti naprijed. Svakim se korakom tmina povećavala. Kad su stigli do

podnoţja brda, nisu više jasno mogli vidjeti Ambrosea koji je odmaknuo ispred njih.

– Znaĉi, radite malo sa strane? – Luke je pitao kad su stigli na ravnije zemljište. Milo je

premjestio svoju lampu i kutiju za ruĉak u drugu ruku. – Je li zabranjeno?

Luke se nasmijao. – Dovraga, ne. Dok god ja od vas dobivam cijeli dan rada, ne zanima

me što radite u svoje vrijeme. Jeste našli nešto zlata tamo?

– Vrlo malo, – Milo je priznao – Ali imam dobar osjećaj, ima zlata u toj rupi, zapamtite

moje rijeĉi.

Bila je to uobiĉajena priĉa u Black Jacku. Za razliku od Lukea koji je našao bogatu ţilu,

većina rudara provede cijeli ţivot traţeći ju, a naĊu jedino grbava leĊa i ţuljeve na rukama.

Sreća, njihova zadnja nada, većinom ih iznevjeri.

– Pa, ţelim ti sreću. – Luke je rekao iskreno, misleći to. – Ništa nije kao kad prvi put na-

Ċeš onu dobru ţilu.

– Nadam se da ću sam to saznati, – Milo je odgovorio. Luke je gledao naprijed razmiš-

ljajući o dobrome naĉinu nakoji bi zapoĉeo priĉu o onome o ĉemu ţeli razgovarati. Kako su

stigli do ulice Diamond, glavne ulice u gradu, krenuli su ravno prema Golden Slipperu, bio

je to treći kasino na glavnoj ulici. Glazba je iz klavira dopirala do njih i Luke je povremeno

ĉuo smijeh. Kako je padao mrak, stvari su postajale sve ţivlje u Black Jacku. Rudari, koji su

završili smjenu za taj dan, imali su nekoliko sati za zabavu, a djevojke za zabavu, uvijek

spremne da nešto zarade, slijevale su se niz stepenice kako bi ih zabavile.

– Susreo sam tvoju kćer danas, – Luke je poĉeo, – tamo u crkvenome dvorištu, priĉala je

priĉe siroĉićima, a ja sam ostao par minuta da poslušam.

Milo je klimnuo. – To je moja Cassie. Oboţava djecu, da. Mislim da bi se djevojka tre-

bala udati i imati svoju djecu.

Luke je iskoristio priliku. – Jednoga dana, da. Ona je krasna djevojka i jednoga će dana

usrećiti nekoga muškarca.

– Da, pa... recite to njoj. – Milo je tresao glavom. – Blesava djevojka. Napunila si je gla-

vu glupostima, budite sigurni. Misli da ţeli biti opatica.

Luke je bio zapanjen. – Opatica?

– Ĉuli ste me. Ĉim moj najmlaĊi sin Khristos bude dovoljno star da se brine za sebe, ona će

se zarediti. – Milo je još jednom protresao glavom, lampa i kutija za ruĉak su zveckali dok je

hodao. – Nemojte me krivo shvatiti, iako sam odrastao kao pravoslavni Grk, odgojio sam

djecu da budu predani rimokatolici. To je bilo obećanje koje sam dao svojoj Mary Margaret.

Neka joj bude pokoj duši. – Brzo se prekriţio i poljubio si prste. – Nikad nije postojala bolja

ţena. To ću vam reći. I ne ţalim što sam djecu odgojio u crkvi jer joj je to bila posljednja

ţelja. Da vam budem iskren, nemam primjedbe da se bilo koje od moje djece odluĉi zarediti.

To je ĉasno zvanje, biti svećenik ili ĉasna. Samo mi se ĉini u Cassandrinu sluĉaju kao velika

pogreška

Luke je umalo rekao «amen». Da je bio poboţan ĉovjek, moţda bi rekao. – Slaţem se,

ne ĉini mi se kao netko tko je za opaticu.

Milo je promrmljao s negodovanjem. – Nije, i to je istina. Previše je lijepa. To joj stalno

govorim, ali ne ţeli slušati, tvrdoglava je kao mazga, isto kao i njezina mama – Prekriţio se i

puhnuo poljubac u tamu. – Nek ju Bog ĉuva.

Luke je duboko udahnuo, misli su mu se odjednom zablokirale. Opatica? Isuse Kriste.

– Znaš, Milo, djevojka poput Cassandre ima više mogućnosti od udaje ili odlaska u sa-

mostan. Zbog toga sam i htio razgovarati veĉeras s tobom. Imam prijedlog, kao što sam re-

kao, a tiĉe se tvoje kćeri.

Milo ga je radoznalo pogledao. – Kakav prijedlog?

Luke je progutao knedlu. – Pa... prije svega, ţelio bih naglasiti, – zastao je, nije bio sigu-

ran kako da mu to kaţe na što blaţi naĉin. Okolišanje mu nije bio obiĉaj. – Znaš, Milo, ĉak i

da ju uvjeriš da se ne zaredi i da se umjesto toga vjenĉa, vjerovatno će završiti s nekim jad-

nikom za muţa i šestero gladne djece koja će joj visjeti sa suknje. Nije ĉesto da djevojka iz

rudarskoga naselja dobije priliku da se dobro uda ili da se financijski osigura. Ponuda koju

ću ti sada predloţiti pruţit će joj priliku. Ako daš svoj blagoslov, ona će biti bogata ţena.

Nakon svega reĉenoga i uĉinjenoga, neće joj ništa nedostajati u ţivotu. Tako niti tebi.

Zerekov se pogled iz znatiţeljnoga pretvorio u oprezan. – Zašto imam osjećaj da je ta

ponuda koju mi misliš predloţiti neĉasna?

Luke se nasmijao. – Neĉasna? Mislim da ovisi kako na to gledaš. Da ti kaţem iskreno, ja

sam oĉaran tvojom kćeri. S tvojom dozvolom, ponudio bih joj radno mjesto.

Milo je iznenada zastao, svjetlo koje je dolazilo iza Lukea obasjalo je Milovo prljavo li-

ce.

– Kakva vrsta zaposlenja?

Sudeći po izrazu Milova lica, Luke je brinuo da ovo ne ide u dobrome smjeru. Odbacio

je svoje brige. Kada je sve drugo propalo, pustit će novac da govori za njega. – Molim te da

ne shvatiš ovo olako. Ovo je prvi put, jedini put da sam smeten od jedne mlade dame s ko-

jom mislim napraviti dugotrajan dogovor.

Milo je sumnjiĉavo pogledao. – Dugotrajan dogovor?

Luke se nasmijao. – Cassandra bi ţivjela u mojem domu i za vrijeme bi našeg ugovora

ona bila tretirana s poštovanjem jedne supruge. Ne bi trebala ništa raditi, a ja bih joj zauzvrat

plaćao veliku plaću, kupovao joj prekrasnu odjeću i okruţio ju svom raskoši.

Milo ga je prijekorno pogledao. – Vi mene pitate hoću li vam dopustiti da napravite kur-

vu od moje kćeri?

– To je grub naĉin na koji si to rekao.

Milo se zanio prema njemu i, iako je bio niţi za glavu od Lukea, uspio se pridići da ga

pogleda oĉi u oĉi. – Ti naduti mali kuĉkin sine. Trebao bih ti sasuti sve te bijele zube niz

grlo. – Uzimajući u obzir da je bio bar trideset i pet kila teţi od Zereka i dvadeset godina

mlaĊi, Luke nije smatrao da je u neizbjeţnoj opasnosti. Ali svejedno, shvaćao je da razjareni

ljudi mogu uĉiniti nevjerovatne stvari, ukljuĉujući i razbijanje protivnika duplo većih od njih

samih. – Hajde, Milo. Zadrţimo stvari uljudnima.

– Uljudnima? Ti govoriš da je nazivanje moje kćeri kurvom uljudno? Nema tih novaca

na ovoj zemlji, mladiću.

– Nisam vas ţelio uvrijediti.

– Pa, ja sam uvrijeĊen! Odgovor je ne – Zerek je uperio prst u Lukeovo lice. – A ti se dr-

ţi dalje od moje kćeri. Razumiješ? Boli me dupe tko si ti, moj šef ili ne. Ubit ću te takneš li

vlas na njezinoj glavi. I to je obećanje, deĉko.

Zerek se okrenuo i gnjevno poĉeo hodati natrag preko ulice u smjeru rudarske ĉetvrti.

Luke je gledao za njim trenutak, osapnut ĉinjenicom da je razgovor otišao u tako neoĉekiva-

nome smjeru. Nudio je Cassandri Zerek priliku ţivota. Nije li to stari ĉudak razumio?

– Gospodine Zerek, priĉekajte!

Dok se stari ĉovjek zaustavljao, Luke je potrĉao prema njemu da ga sustigne. Zaustavlja-

jući se, prešao je gornjim dijelom dlana ruke preko usta, ne toliko uvjeren da će novac obavi-

ti sav posao za njega.

– Slušajte, gdine Zerek, shvaćate sve ovo pogrešno, – Poĉeo je. – Ja imam najveće poš-

tovanje prema vašoj kćeri. – To je zvuĉalo neiskreno, ĉak i Lukeu. Pomislio je da će mu pra-

va istina bolje posluţiti. – Ona... mm... – Uzdahnuo je. Odluĉio je da mu neće biti dovoljno

zraka, pa je povukao još. – To je najĉudnija stvar. Dok ju nisam vidio u crkvenome dvorištu,

nisam mislio da je nešto posebno lijepa, ali...

– Tko vas je pitao za mišljenje? – Zerek je gledao okolo, kao da traţi idiota koji je to

izustio. – Sigurno to nisam bio ja. Iako ona nije nešto posebno lijepa, zašto, dovraga, onda

nudite ovaj prekrasan prijedlog?

Luke se trznuo. To definitivno nisu bile prave rijeĉi koje je trebao izgovoriti. – Ali ona je

posebno lijepa. O tome se i radi. – Snaţno je zagrizao zubima. Nakon nekoliko je trenutaka

rekao. – Tek kad si pokraj nje nekoliko sekunda, onda je prekrasna. Nikada nisam sreo ne-

koga poput nje.

Zerek se nagnuo unazad, pogled mu se promijenio iz ljutoga u pomalo blaţi. Kroz tminu

je promatrao Lukea. – Bit ću proklet, – napokon je promrmljao. – Ti si stvarno oĉaran, zar

ne?

Luke se tiho nasmijao. – Da li bih bio ovdje da nisam? Tvoja je kći ljupka, Milo. I sva-

komu bi ĉovjeku bila krasno društvo. Ne ţelim vas uvrijediti ovom ponudom. Iskreno, nikad

nisam osjećao toliko niti prema jednoj mladoj dami da bi otišao razgovarati s njezinim ocem,

moţete se kladiti na to.

Milo je duboko udahnuo i zatim si protrljao nos. U smijehu je rekao. – Moja kći nije na

prodaju, gdine Taggart. Nema šanse. Znam da vam je to teško shvatiti, ali postoje stvari koje

vaš novac ne moţe kupiti. Moja je mala djevojĉica jedna od njih.

Ne pokazujući više gnjev, Zerek se okrenuo i otišao. Nakon što je napravio samo par ko-

raka, zastao je i pogledao unatrag.

– Ako ti je ikakva utjeha, ja sam bio zapanjen prvi put kad sam vidio Mary Margaret. –

Brzo se prekriţio. – Neka ju Bog ĉuva, a bila je toliko lijepa, skoro sam oslijepio gledajući u

nju. – Smiješak koji je odavao prisjećanje, raširio mu se preko prljava lica. Pretresao je gla-

vom. – Ali, sine, takve su ţene za vjenĉanje, a ne za ljubavnice.

Luke je prekriţio ruke. – Ja nisam tip za ţenidbu, gospodine Zerek.

– E, pa onda nisi tip za moju Cassie – Još se jednom uljudno nasmijao. – I samo da se

zna, niti jedan ĉovjek nije tip za ţenidbu dok ne upozna pravu ţenu. Dozvoli da ti dam mali

savjet. Ako stvarno ţeliš moju kćer, udvaraj joj se. Nakon što ju malo bolje upoznaš, moţda

ćeš misliti da je brak ipak malo privlaĉniji.

Luke je, nekako, sumnjao u to. – Pravite pogrešku, – rekao je tiho. – Cassandra više ni-

kada ne će dobiti ovakvu priliku. Za jednu godinu, moţda dvije, mogli biste se preseliti u

drugi grad. Nitko nikada ne bi saznao za njezinu prošlost, a vi biste imali novaca koje niste

sanjali ni u najluĊim snovima. Dovoljno da ţivite ugodno do kraja ţivota. Razmislite o tome.

– Nema potrebe. Neke su stvari vaţnije od novca. Da joj ponudite milijun dolara, gdine

Taggart, ne bi bilo dovoljno.

– To je apsurdno.

Milo je slegnuo ramenima. – Moţda, ali tako stvari stoje. Ako vas vidim oko moje kćeri,

gdine Taggart, bolje vam je da nosite buket cvijeća u jednoj ruci, a paket poštovanja u dru-

goj. Razumijete li me? Vjenĉani prsten ili ništa s tom djevojkom.

Rekavši to, Milo Zerek je otišao u tamu. Dugo nakon što je nestao u tami, Luke je mo-

gao ĉuti prigušeni zvuk njegove lampe i kutije za ruĉak.

Dugo je vremena stajao na mjeseĉini, pogleda fiksirana u ništa. Udvaranje? Nikada se u

ţivotu nije udvarao ţeni pa ne će poĉeti ni sada. A to što Cassandra Zerek ţeli postati opati-

ca? To će se dogoditi samo preko njega mrtvoga. Ţelio je tu djevojku. Ţelio ju je na naĉin

koji nije mogao opisati, duboka jaka ţudnja koja ga je ostavljala oĉajnim. Kriste. Bio je toli-

ko uzrujan da su mu se ruke tresle.

Uzimajući duboki dah, Luke je otpisao razgovor s Milom kao loš potez. Ali je uvijek bi-

lo više naĉina da se odere zec. Ĉovjek ga je samo morao naći. Imati će Cassandru Zerek u

svojem krevetu. To je bilo sigurno. Što je Luke Taggart ţelio, Luke Taggart je i dobio.

POGLAVLJE TRI

Nekoliko je noći poslije Cassandra kuhala veĉeru i slušala svojega osmogodišnjega brata

Khristosa kako recitira pjesmicu, kad je Ambrose ţustro otvorio vrata njihove jednosobne

kolibe. Dok se saginjao da ostavi svoju lampu i kutiju za ruĉak ispod vješalice pokraj vrata,

mahao je papirom prema njoj, njegova su bila usta raširena u široki osmjeh, a njegove su

plave oĉi igrale.

– Pogodi u koga gledaš! – viknuo je.

Vraćajući poklopac na lonac, Cassandra je zapitala, – Ambrose Zerek?

– Više nego samo Ambrose Zerek, – rekao je udarajući prstima po papiru. – Gledaš u

budućega bogataša, Cassie djevojko. Tata i ja smo odluĉili postati partneri s onim momkom

Peterom Hirschom! Potpisali smo papire danas kad smo završili sa smjenom.

Nakon što je bacio papire na stol pokraj zapaljene lampe, uzeo je Cassandru oko struka i

zavrtio se po sobi s njom. Dok je to radio, uspio je poslati jednu od kanta koje su koristili

kao kuhinjsku stolicu u zrak. – U ĉetiri smo sata našli više zlata nego što smo našli sveukup-

no od poĉetka kopanja. Tamo je ţila, Cassie draga. Osjetim to u svojim kostima. Bit ćemo

prljavo bogati.

Kbristos je lekciju zaboravio, skoĉio od stola, a plave su mu se oĉi sjajile. – Juhuuu! –

vrisnuo je. – Kad se obogatiš, što ćeš mi kupiti Ambrose?

ProbuĊen svim tim glasnim uzvicima, Lycodomes, Cassandrin pas, izišao je ispod stola i

poĉeo lajati. Ogromna zvijer ofucana ţuto-bijela krzna koje mu je opalo s jedne strane.

Lycodomes je bio prevelik za tu malu kuću. Cassandra je bila zabrinuta da će Ambrose slu-

ĉajno stati na nogu njezina dragoga ljubimca.

– Idi lezi, Lycodomes, – jedva je uspjela reći u svom tome smijehu. – Ambrose, stani!

Ako ne slomiš svoj budalasti vrat, na kraju bi mogao slomiti moj.

– Ambrooseee! – Khristos se derao. – Što ćeš mi kupiti ako se obogatiš.?

– Što god ţeliš! – Ambrose je rekao glasnim smijehom. – Samo će nebo biti granica, ma-

li brate. Ti samo ĉekaj pa ćeš vidjeti.

Bez daha od velike bratove ruke koja ju je stiskala oko struka, Cassandra ga je udarala

po snaţnim ramenima svojim dlanom. – Spusti me, ti velika budalo, prije nego što mi slomiš

rebra!

Ambrose ju je još jednom zavrtio, a zatim ju njeţno spustio na noge. Cassandra se od-

maknula još se smijući dok je pokušavala popraviti kosu. Bilo joj je drago vidjeti Ambrosea

tako sretnoga. Inaĉe, kad je noću dolazio kući, imao je udaljeni, zamišljeni pogled u oĉima.

Za razliku od njihova oca, Ambrosea nikada nije uhvatila zlatna groznica. Radio je u rudni-

cima s tatom zbog toga što je obitelj trebala novac, ali je Cassandra znala da on nikada to

nije volio. Nakon što je pomazila Lycodomesa po glavi i poslala ga pod stol, Cassandra je

rekla, – Znaĉi, odluĉeno je. Ti, tata i gdin Hirsch ste partneri? – posegnula je unazad da za-

veţe svoju pregaĉu.

– Mislila sam da je tata htio razmisliti o tome nekoliko dana.

Od uzbuĊenoga pogleda u Ambroseovim oĉima Cassandru su prošli trnci po kraljeţnici.

– Hirsch vam je to tako lijepo ispriĉao da se tata odmah odluĉio.

Peter Hirsch je bio novi radnik u Taggartovim rudnicima i posljednjih je nekoliko dana

on bio jedino o ĉemu su Cassandrin tata i brat govorili. Kao i većina novih radnika, Hirsch je

bio dodijeljen Milu da radi s njim i da se uĉi, a od prvoga im je dana priĉao o koliĉini zlata

koju je našao na svojoj iskopini. I kako treba dva partnera jakih leĊa koja bi mu pomogla

razbijati kamen.

– Pa, gdje je tata? – Cassandra je pitala Ambrosea. – Je li još s gdinom Hirschom? Am-

brose se nasmiješio i klimnuo. – Bio sam toliko nestrpljiv da ti kaţem vijesti pa sam poţurio

kući. Doći će on.

Svjestna da joj otac i brat jako malo spavaju, bez i da veĉeru moraju ĉekati, rekla je. –

Bolje da postavim tanjure za veĉeru. – Izlila je vodu iz ĉajnika u posudu na štednjaku kako

bi oprala ruke. Iako je jako voljela Lycodomesa, bio je smrdljiv, a ona je uprljala prste ma-

zeći ga. – Kladim se da ti i tata umirete od gladi. Danas malo kasnite.

– Gladovanje nije ni polovica toga, – Ambrose je priznao. – Imam osjećaj kao da mi se

ţeludac prilijepio za kraljeţnicu. Ovaj posao do deset bez pauza za uţinu nije lak, kaţem ti.

A sad smo se i uortaĉili s tim Peterom Hirschom, tata priĉa o tome kako bi trebali radili sva-

ku noć do jedanaest. Moţeš li vjerovati. Toliko je uzbuĊen.

S malo je sarkazma u glasu Cassandra je pitala, – A dok ste radili na Hirschovoj iskopi-

ni, jeste li našli kakvo grumenje veliĉine špekula o kojima je on govorio?

– Ništa još. – Ambrose je skinuo svoju jaknu i objesio ju na vješalicu. – Ali svjetlo je bi-

lo slabo Cassie. To ne znaĉi da ne ćemo uskoro tamo naći zlato. Tamo ima zlata, osjetim to u

kostima.

Ponovno se široko nasmijao. – Znaš mene. Tata se uvijek uzbuĊuje, ali ja nikad ne.

To je bilo istina. Ambrose je bio pravi sumnjiĉavac kad se ticalo kopanja zlata. Ĉinjenica

da je on mislio kako je to dobra iskopina morala je biti dobar znak.

– Ne bi li bilo nešto kad bi ti i tata stvarno našli zlato? – izvukla je ĉetiri tanjura za juhu

iz kuhinjskoga ormara. – Ako bilo koji ĉovjek na svijetu zasluţuje malo sreće, onda je to

tata. Radio je tako dugo i naporno... – Glas joj se lagano gubio. U svojim je mislima pokuša-

la zamisliti kako bi bilo ţivjeti u velikoj lijepoj kući i imati sve što im je potrebno. Slika joj

je koţnih cipela iz trgovine s odjećom prošla kroz glavu pa je osjetila navalu uzbuĊenja –

Oh, Ambrose, nadam se da ste ovaj put naišli na nešto, da se otac opet ne razoĉara.

– I ja isto! – Khristos se oglasio. – Ja ţelim samo svoju saĉmaricu. Nikad nisam im'o

pravu pušku.

– Imao, ne im'o – Cassandra ga je ispravila i protljala mu kosu. – Saĉmaricu, nisam zna-

la da ţeliš pravu pušku.

– Još malo pa ću narasti, tata kaţe, – Khristos ju je podsjetio, – Samo se djeca igraju s

djeĉjim oruţjem.

Namignula mu je. – Narasti nam ispred naših oĉiju, sigurno. Morala sam ti dva puta spu-

štati gaće u posljednja tri mjeseca. Sljedeća plaća, ako se bude moglo, moramo ti kupiti gaća

i cipele.

– Moţda mogu raditi par dodatnih sati. – Ambrose je zamumljao – Predradnik u noćnoj

smjeni uvijek traţi dodatne ljude da popune mjesta onih koji se nisu pojavili.

– Nemoj ni pomišljati na to. – Cassandra je uzela drvenu kuhaĉu kako bi promiješala gu-

laš. – I sad radiš previše. Uostalom, ako Hirsh govori istinu o onome nalazištu, nećeš trebati

dodatnih sati, mogli bi biti bogati do sljedeće plaće.

Ambrose se nasmijao. – Pa... to je moţda malo previše za oĉekivanje. Ali ako sve bude

išlo kako treba, mogao bih imati nekoliko zlatnih strugotina da unovĉim. To bi donijelo do-

voljno novca da kupimo gaće i cipele za Khristosa. – nasadio je ruke na kukove, zaţmirio i

nagnuo glavu unazad. – Ah, Cassie, ne bi li to bilo krasno? Ne mogu vjerovati da nas je pitao

da mu budemo partneri. Bogato nalazište kao ono! Moţda će stvari napokon krenuti nabolje.

Pogledavajući preko ramena, Cassandra je pitala, – Je li to ugovor o partnerstvu koji si

bacio na stol? Moglo bi biti gulaša na njemu.

Zgrabio je papir i paţljivo ga sloţio, Ambrose ga je spremio na policu, na sigurno. Zatim

je zahvatio stolicu koju je maloprije sluĉajno šutnuo, privukao ju stolu i sjeo na nju. Cassan-

dra mu nije imala srca reći da se opere. Poslije tako duga i napoma rada tata i Ambrose su

bili iscrpljeni kad bi stigli kući.

Stavila je tanjure pune gulaša ispred svoje braće i zatim se okrenula napuniti svoj i tatin.

U tome je trenu Milo ušao, umor se uvukao u bore na njegovu licu, oĉi su mu bile crvenkaste

od sati naporna gledanja pod svjetlom rudarske lampe.

– Ah, Cassie djevojko. Ti si blagoslov. Vruća hrana uvijek ĉeka i topla vatrica da ugrije

moje stare kosti.

Cassandra mu se došuljala na prstima da ga poljubi u zamazani obraz. Sa sobom je donio

miris noći, hladan zrak, jesensko lišće i miris crnogorice. – Sjedni, tata. Sigurno si umoran.

Nakon što je ostavio svoju lampu i kutiju za ruĉak, Milo je skinuo svoj teški vuneni kaput,

zatim se izvukao iz svojih nepromoĉivih hlaĉa. Sjeo je na svoj leţaj, koji se nalazio ispod

prednjega prozora, da skine hlaĉe preko ĉizama. – Ne moţeš vjerovati, ali danas nisam umo-

ran. Mislim da bi trebali slaviti. – Namignuo je Ambroseu dok se ustajao i prilazio stolu. –

Što kaţeš, sine? Hoćeš podijeliti jednu kapljicu sa svojim ocem?

– Mogu li i ja probati ovaj put? – Khristos je upitao dok je Milo sjedao na ĉelo stola.

– Osmogodišnji djeĉaci ne dobivaju gutljaj viskija. – Ambrose ga je informirao. – Viski

ti usporava rast.

– Ne, ne. – Khristos je viknuo. – Cassandra mi ga daje kad sam bolestan i još mi nije za-

ustavio rast.

Cassandra je stavila tanjur gulaša ispred oca, zatim se okrenula da donese posudu i da ju

stavi na sredinu stola kako bi si svatko mogao grabiti po ţelji. Kako je odmicala lampu na

stolu, uputila je znaĉajan pogled prema Ambroseu. – Kako bi bilo da ti napravim toddy (piće

sa šećerom, mlijekom, vodom i malo alkohola), Khristos? – Toddy koji je povremeno pravi-

la svojemu malomu bratu, sadrţavao je samo traĉak alkohola. – To voliš, a imamo još malo

mlijeka u posudi.

– Razmazit ćeš ga Cassandra. – Ambrose je gunĊao. Digla je obrvu. – I tebe sam razma-

zila pa nikad ne ĉujem da se ţališ. Uostalom, tata kaţe da je noć za slavlje, a Khristos je isto

dio obitelji kao i svatko drugi, treba i on dobiti mali gutljaj.

Khristos se nasmiješio pokazujući velike praznine gdje su nekada bili prednji zubi. –

Mogu li dobiti s malo cimeta? – Pitao je u nadi.

– Nestalo mi je cimeta, ali ima mnogo muškatnoga orašĉića.

– Hoĉeš li i ti popiti toddy? – Khristos ju je pitao.

– Namjeravam postati opatica, Khristos. Opatice ne piju toddye.

– Kako znaš?

– Jednostavno znam, to je sve. Doduše, moţda ću popiti malo mlijeka s muškatnim oraš-

ĉićem. Hoće li te to usrećiti?

Drţeći svoj tanjur gulaša u rukama, Cassandra se spustila na preokrenutu kantu koja je

sluţila kao stolica pokraj brata. – Ambrose kaţe da Hirschova iskopina ima puno zlata, tata –

Miris iz lampe se miješao s mirisom zaĉinjena gulaša dok je uzimala svoj prvi zalogaj veĉe-

re. – Misliš li da će ovo biti dobro nalazište?

Još mu je obraz bio nabubren od hrane što je ţvakao, Milo je klimnuo i progutao. – Više

zlata no što sam ikada vidio. – Plave su mu oĉi igrale. – Kaţem ti, Cassandra, kad je Peter

Hirsch došao raditi u Taggartove rudnike, to je bio naš sretan dan. Zamisli, imati tako bogato

nalazište i nikoga da radi na njemu – Milo se nasmijao, oĉito u nevjerici koliko su imali sre-

će.

– On je trebao partnere, mi smo trebali nalazište, to je dogovor od kojega ćemo svi imati

koristi, budi sigurna.

– Oh, tata, nadam se! – rekla je. – Radio si tako teško za nas sve. Vrijeme je da i ti malo

uţivaš i odmaraš.

Khristos je uperio svoje velike plave oĉi u svojega oca. – Ako se obogatimo, ja ţelim sa-

ĉmaricu, tata. Dovoljno sam velik, zar nisam?

– Dovraga, istina je, rasteš kao korov i to je istina.

– I volio bih jednu flautu, kao onu što smo vidjeli u katalogu, – dijete je dodalo. – Ako

se obogatimo, hoćeš mi i to kupiti tata?

– Ma moţeš ih dobiti i pola tuceta! – Milo je obećao. Okrećući pogled prema Cassandri,

dodao je. – A ti, mlada damo, imat ćeš toliko lijepih haljina da ti neće stati u ormar.

Cassandra trenutno nije imala svoje mjesto za spavanje, kamoli ormar. Jednosobna je

kuća imala dovoljno mjesta za štednjak, stol i njihove krevete. Ono je malo odjeće što su

imali visilo u kutu na jednome štapu. – Nije mi potrebno toliko haljina, jedna ili dvije bi mi

bilo dovoljne.

Ali oh, ne bi li to bilo lijepo, mali joj je glasić zajecao u glavi. Osjetiti fino tkanje i saten

na svojoj koţi, umjesto gruba pamuka od vreća za brašno od kojih je napravila donje rublje

ili grube vune od koje joj je satkana haljina.

Ambrose se nalaktio na stol napravljen od dva jarca za piljenje drva i nešto odbaĉenih

dasaka.

– Znaš što bih ja ţelio? Jedan od onih novih fotoaparata i lijepi vuneni šešir!

– Nemoj zaboraviti, ja ţelim saĉmaricu. – Khristos ga je podsjetio.

– Ja mislim da si premlad za saĉmaricu, Khristos, – Arabrose mu je rekao.– Moţda ćeš

morati ĉekati još par godina, jedan bi te trzaj te puške srušio ravno na dupe.

Cassandra je ispod stola šutnula brata Ambrosea po potkoljenici špicom cipele. Ambrose

je skoĉio. – Jao!

Zagrlila je Khristosa koji joj se ĉinio kao da će zaplakati. – Nemoj mu vjerovati, Khris-

tos, ja ću te uhraniti i, dok tata iskopa bogatstvo, ti ćeš biti dovoljno velik da rukuješ saĉma-

ricom.

To je bilo obećanje koje je Cassandra s lakoćom dala. I da je Hirschov rudnik pun zlata,

moglo je proći puno vremena dok joj se tata ne obogati. Sa samo tri ĉovjeka koji kopaju,

posao je išao sporo.

– Ja ću ti kupiti saĉmaricu. – Milo je uvjeravao svoje najmlaĊe dijete. – Ne brini, uskoro

ćemo imati sve što smo ikada ţeljeli.

Cassandra je uzdahnula zamišljeno dok je uzimala zalogaj gulaša. Bilo je zabavno raz-

mišljati o stvarima koje bi voljela imati. – Znaš što bih ţeljela, tata? Više od haljina, ĉak?

Unutrašnji tojalet.

– Misliš na toalet? – Ambrose je pitao.

– Nemoj biti vulgaran.

– Što je vulgarno u izgovaranju rijeĉi toalet?

– To je prosta rijeĉ, to je sve. Tojalet je francuski naĉin da se to kaţe.

– Da, pa mi nismo francuzi.

Drţeći svoju ţlicu kao olovku, Cassandra je nacrtala osmicu na masti koja je plivala u

gulašu.

– Ne bi li to bilo odliĉno, tata, imati unutrašnji tojalet? Ne bi više bilo drhtanja cijelim

putom do klozeta u hladnim zimskim noćima. Ima ljudi ovdje u Black Jacku koji ih imaju,

znaš.

Milo je izgledao zapanjeno. – Nemoj mi reći, ovdje u Black Jacku?

Cassandra je klimnula. – Djevojka u trgovini mi je rekla sve o njima.

– Cassandra. – otac je rekao s dozom prijekornosti. – Mislim da sam ti rekao da ne ţelim

da razgovaraš s neznancima. Ravno u crkvu ili samostan, sjećaš se? Nema muvanja okolo.

– Samo sam stala obaviti kupnju nabrzinu, tata. – Cassandra je objasnila. – I Zelda nije

stranac. Ona pomaţe u samostanu. Ne toliko ĉesto kao ja. Ali ona je dobra katoliĉka djevoj-

ka i samo smo posjetile trgovinu na minutu.

Izgledajući smirenije, otac je rekao. – Samo ti slušaj što ti ja kaţem. Nema zadrţavanja

po trgovinama ili lutanja okolo i preduga gledanja u izloge. Ovaj je grad pun nitkova koji ne

bi razmišljali dva puta da te iskoriste ako im se pruţi prilika.

Nije bila posve sigurna što «iskoristi» znaĉi, Cassandra je samo klimala. Još se davno

pomirila s oĉevim pravilima i rijetko ih je preispitivala. Tata je bio vrlo mudar ĉovjek i znala

je da on misli na njezino dobro iako su njegova pravila nekad bila teška za izvršavanje. Ško-

lovana od opatica, a ono je bilo sporadiĉno jer nije bilo opatica u svakome rudarskome gradu

u kojem su ţivjeli, Cassandra je znala da joj je znanje o svijetu koji ju okruţuje slabo. A otac

je i htio da to bude tako.

– Obećao sam tvojoj mami da ću te odgojiti da budeš dama, – uvijek ju je podsjećao kad

bi se ţalila. – a ti ne ćeš biti dama ako ti dozvolim da pohaĊaš normalnu školu i pustim te da

lutaš ulicama rudarskih gradova. Navike ljudi u tim gradovima prijeĊu na ĉovjeka. Drugaĉije

je s tvojim bratom. Jednoga će dana on morati raditi u rudnicima i nema mu spasa od toga.

Ali tvoja je mama ţeljela bolje za svoju kćer i Bog mi je svjedok, ja ću joj ispuniti ţelju.

– Uvijek ću slušati što mi kaţeš, tata. – Cassandra je rekla tiho gledajući svojeg oca u

oĉi. – Znaš da hoću.

– Znam da se trudiš, – ispravio ju je i namignuo. – Ti si dobra i briţna djevojka. Ali ne-

kad malo zaribaš. – Nasmijao se i rekao, – Ţao mi je što prekidam, gdje smo ono stali?

– Priĉala nam je o tojaletima, – Khristos ih je podsjetio. – Priĉaj nam još, Cassie!

Pokušavajući sakupiti svoje misli, Cassandra se namrštila.

– Pa... Zelda kaţe da imaju male lance koji vise iz spremnika s vodom iznad školjke. Za-

tim, povuĉeš lanac i sve iz tojaleta isteĉe van.

Khristosu se naborao nos. – A gdje odlazi sva kakica?

Cassandra je trenutak razmislila. – U rupu, pretpostavljam.

– Fuj, ne bih ţelio u to upasti!

Ambrose se nasmijao. – Vidjet ćemo hoće li Cassie i dalje govoriti tojalet kad upadne u

njega!

– Pomakao je stolicu unazad, prije nego što je Cassandrina cipela udarila u njegovu pot-

koljenicu.

– U ĉemu je problem, kepecu? Prekratke noge?

– Kaţem ti, Ambrose, nemoj me zvati kepec, nisam toliko niska.

– Jedva mi doseţeš bradu i kad imaš cipele.

– Hajde, djeco, – Milo je prekinuo, – veĉeras nije vrijeme za svaĊu. Trebamo biti sretni.

– Potapšao se po dţepu crvene karirane košulje. – Ovdje imam dokument koji mi daje pravo

na jednu trećinu bogata nalazišta zlata. Ambrose ima jednu trećinu, to znaĉi da Zerekovi

imaju dvije trećine udjela, što znaĉi dvije trećine profi